bilten - · pdf filepredsjednik rh franjo tuđman je mogao da, bez bojazni od bilo kakvih...

Bilten br. 42 ! Avgust, 2002.

Dokumentaciono informacioni centarV E R I T A S

B i l t e nBroj: 42Avgust, 2002.

IZDAVAČ: VERITASGLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Savo ŠtrbacZAMJENIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA: Radivoj NikolićSARADNICI: Biljana Trkulja, Danijel Milanković i Milorad Pribičević

ADRESA: Beograd, ul. Dečanska (M.Pijade) 8/4TEL/FAKS: 011/3236-486E-Mail: [email protected]: www.veritas.org.yu

— 2 —

D A S E N E Z A B O R A V ID A S E N E Z A B O R A V I

Dokumentaciono informacioni centarV E R I T A S Bilten br. 42 ! Avgust, 2002.

Četvrtog avgusta 1995.godine hrvatske oružane sna-ge, uz odobrenje i podrškuNATO-a, u sadejstvu sa snaga-ma Hrvatskog vijeća odbrane(HVO) i Armije BiH, izvršile suagresiju na Srpsku oblastKrajina (sjeverna Dalmacija,Lika, Kordun i Banija), u sasta-vu Republike Srpske Krajine.

Agresija je izvršena uprkosčinjenicama da je ova oblastbila pod zaštitom UN-a (sektoriJug i Sjever) i da su delegacijeRSK, dan prije u Ženevi nasastanku sa hrvatskom dele-gacijom, pred predstavnicimaUN-a i u Beogradu pred pre-dstavnikom SAD, kao vode-ćom članicom NATO-a, prihva-tile prijedlog međunarodnezajednice za mirnu reintegraci-ju u Hrvatsku i zauzvrat dobilečvrste garancije da napadaneće biti. Tako su Hrvati i ovo-ga puta, kao i tri mjeseca rani-je prilikom agresije na Zapa-dnu Slavoniju, za agresiju isko-ristili pregovore i povjerenjekrajiških Srba u međunarodnuzajednicu.

Protiv krajiških Srba (oko220.000 žitelja sa oko 30.000vojnika) krenulo je oko 200.000vojnika iz Hrvatske i HVO-a.Ako se tome dodaju muslima-

nske i NATO snage, agresoraje bilo više nego stanovnika uKrajini, a omjer vojnika bio je

najmanje 7:1 u korist agresora.I dok je cijela Krajina bila

izložena dotad neviđenoj arti-ljerijskoj vatri i dok su hrvatskivojnici ubijali i spaljivali sve štoje srpsko, Vrhovni komadanthrvatske vojske i PredsjednikHrvatske Franjo Tuđman, pre-ko radija i TV-a, "u ime demo-kratske vlasti Hrvatske" pozi-vao je Srbe "da ostanu kodsvojih kuća i bez bojazni zasvoj život i svoju imovinu,dočekaju hrvatsku vlast".

Za nekoliko dana neravno-pravne borbe slomljen je otporSrpske vojske Krajine (SVK).Narod zapadne Krajine, pou-čen "istorijskim iskustvom",kreće u dotad najveću srpsku

"seobu"

( p r e k o200.000 ljudi), na istok braći povjeri i naciji.

Hrvatski vojnici (a za njimanisu zaostajali ni muslimanski)nad Srbima sa kojima su došli

u kontakt, upotrebljavali su većtoliko puta isprobane metodelikvidacija (klanja, spaljivanja,metak u potiljak, bacanje ujame...) ali i neke nove metode(zamrzavanje i spaljivanjehemikalijama).

I kad je prestao svaki otporSVK, agresor je ubijao ljude uizbjegličkim kolonama i do Unei preko Une duboko u teritorijuRepublike Srpske. Na putevi-ma kojima su se kretale kra-jiške izbjegličke kolone ostajalisu leševi ubijenih artiljerijskimgranatama, avionskim bomba-ma, snajperskim hicima,noževima...

Na evidenciji Veritasa nala-ze se imena 1.975 poginulih inestalih Srba iz ove akcije iposlije, od čega 1.198 civila, ameđu njima 515 žena i 12djece. Oko 1.500 pripadnikaSVK preživjelo je zarobljava-nje, od kojih se 20-ak još nalaziu hrvatskim zatvorima, optu-ženih ili osuđenih za djela ra-tnog zločina. Oko 3.200 starih inemoćnih, koji nisu htjeli ili nisumogli napustiti ognjišta, na silusu internirani u logore za civile.Krajina je opustošena, oplja-čkana pa porušena i zapaljena.Nisu bili pošteđeni ni crkveni,kulturni, istorijski srpski, kao ni

antifašistički, spomenici. Uoktobru 1995. godine premapopisu MKCK, u zapadnoj Kraji-

SEDAM GODINA POSLIJE

GODINA POGIBIJE - NESTANKA STATUS SPOLREGION

'95 '96 '97 '98 '99 NEPOZNAT CIVIL MILICIONER VOJNIK M ZUKUPNO

BANIJA 560 3 2 1 1 342 5 218 410 156 566

KORDUN 179 6 1 114 72 137 49 186

LIKA 477 10 7 2 2 4 272 1 221 385 113 498

SJ.DALMACIJA 616 6 1 1 1 416 4 202 454 170 624

HRVATSKA* 13 6 1 13 6 18 2 20

BIH** 80 1 41 40 56 25 81

UKUPNO 1925 32 11 5 2 6 1198 10 759 1460 515 1975

Poginuli i nestali Srbi u Oluji po regionu, vremenu nestanka/pogibije, statusu i spolu

* Obuhvaća područje izvan ratnih dejstava** Poginuli i nestali u sukobima sa HV i HVO u graničnom pojasu ili u aviogranatiranju izbjegličkih kolona u RS

— 3 —



ni "vegetiralo" je 8.444 lica,uglavnom starih i nemoćnih, odkojih oko 2 hiljade ne-Srba.

Iako je bilo očigledno da jehrvatska vlast preduzela ovuagresiju zbog optiranja teritori-je bez srpske većine koja je nanjemu živjela, Savjet bezbjed-nosti, osim "snažne osudehrvatske vojne ofanzive velikihrazmjera" (R 1009/95), nije do-nio, ni ovoga puta, bilo kakvekaznene mjere protiv agresora.

Predsjednik RH FranjoTuđman je mogao da, bezbojazni od bilo kakvih posljedi-ca, već 06. avgusta na kninskojtvrđavi, u pobjedničkom zano-su, uzvikuje da su "Srbi dobro-voljno napustili Krajinu" (samo-prognali se!) i da u hrvatskomSaboru 15. januara 1996. godi-ne konstatuje "uspješnim izvo-đenjem akcije Oluja za svagdaje riješen glavni unutrašnji pro-blem hrvatske države".

Jedan od apsurda ove agre-sije, kao i onih koje su joj pre-thodile (Miljevački plato, Ma-slenica, Medački džep i Blje-sak) nalazi se u činjenici što jeagresor bila članica UN-a aKrajina zona pod zaštitom UN-a i što su neke druge članiceUN-a odobrile i učestvovale usamoj agresiji.

Apsurd je dove-den do kraja tu-žbom Hrvatskeupućenoj Međuna-rodnom sudu pra-vde u Hagu (ICJ)protiv SR Jugosla-vije "za genocidnad Srbima iz Kraji-ne jer je prije poče-tka Oluje zapovjedi-la i prisilila srpskopučanstvo koje živina području Kninana evakuaciju, etnički čisteći topodručje po drugi put".

Izrečenu ocjenu o genocidui etničkom čišćenju ne umanju-je ni činjenica da je Hrvatska umeđuvremenu u ovom dijelu

povukla tužbu protiv SRJ.A najveći paradoks je za-

htjev “Hrvatskog svjetskog kongresa”, upućen u julu ovegodine glavnom tužiocu Ha-škog suda, kojim se traži po-kretanje istrage protiv Klintonai njegovih glavnih zvaničnikaza “pomoć i podršku Anti Goto-vini u Hrvatskoj vojnoj operaci-ji poznatoj pod nazivom Oluja”,a sve u cilju “jednake pravde”,budući da su pružili Hrvatima“diplomatsku i političku podr-šku” za tu operaciju.

Istinitost ove tvrdnje neumanjuje ni mišljenje pomenu-tog “kongresa” da bi bilo najbo-lje i najpravičnije rješenje datužilac povuče optužnicu protivGotovine (koji je još nedostu-pan Haškom sudu), što je

zapra-vo i

p r a v imotiv ove inicijative.

A gdje smo mi krajiški Srbisedam godina poslije?

I dalje smo (uglavnom)prognanici, beskućnici, apatridii iseljenici, opterećeni epiteti-ma agresora i ratnih zločinaca.

I dalje pitamo: kako može-mo biti agresori u državi u kojojsmo bili konstitutivan narod ikako možemo biti zločinci kadasu nas preko 1% pobili, preko2/3 prognali i uništili nam svuprivatnu imovinu i sve istori-jske, kulturne i duhovnespomenike.

I dalje se želimo vratiti usvoj zavičaj, na svoja imanja iu svoje stanove. I dalje želimosakupiti kosti pobijenih rođaka isahraniti ih po našim pravo-slavnim običajima. Ali želimoda naš povratak bude dostojančovjeka na početku drugogmilenijuma.

Svjesni smo da Hrvatska idalje onemogućava ili otežavanaš povratak preko velikogbroja diskriminirajućih zakona,na osnovu kojih nam je ioduzela mnoga ekonomska,građanska i politička prava i dadobrovoljno niti želi niti hoće daponovo naruši etničkim čišćen-jem stečenu i dugo očekivanu“demografsku ravnotežu”.

Znamo i da relevantni fa-ktori iz međunarodne zajedni-ce za sve to znaju i da skoroništa ne preduzimaju da sevelika istorijska i ljudskanepravda prema krajiškimSrbima, kojoj su i sami uveliko

kumovali, koliko tolikoispravi.

I sedam godinaposlije izgona, sa svihstrana zemaljskog šara,poruču jemo: “Dokimamo duhovni pro-stor, dok imamo uspo-mene i sjećanja, doknas ljubav drži - zeml-ja se ne gubi”.

U Beogradu i Banja Luci, o Ilindanu 2002. godine

Veritasovo saopštenje povodomgodišnjice stradanja Srba u agresijihrvatske vojske na srpsku Krajinu u

avgustu 1995. godine

04. avgusta 2002. godine, održaće se04. avgusta 2002. godine, održaće se

P A R A S T O S

svim poginulim Krajišnicimasvim poginulim Krajišnicimau ratu 1990 - 1995. godineu ratu 1990 - 1995. godine

u hramovima Svu hramovima Sv. Marka u Beogradu (1. Marka u Beogradu (11 sati)1 sati)i Svi Sv. T. Trrojice u Banja Luci (12 sati)ojice u Banja Luci (12 sati)

— 4 —



VRIJEME PREBROJAVANJA

Već dugo ne slušamo izvještaje s frontova. Ajoš uvijek ne vjerujemo da ih nema. Godinamasmo se sa njima budili, živjeli. Godinama su bilitema naših razgovora u kući, na poslu, svuda.Tih ratnih godina smo i ostarjeli. Mladost namnaglo sazrela, djetinjstva prekinuta. Pamtićemosve do kraja izvještaje s frontova.

Smiruje se. Kao poslije snažnog potresa.Poslije oluje i košmara. Vrijeme je spoznaje.Vrijeme uočavanja i prebrojavanja. Ruševine,crne rupe umjesto prozora, paljevina, neobrađe-na, a minama posijana zemlja, posječena pošumama stabla za kojima duša boli, divljač seskrila. Nema je. I bolesti. Bolesti srca i glave, alii crne rupe umjesto očiju, ruke i noge tek usjećanjima, grobovi znani i neznani umjestosinova.

Valja prebrojati ranjenike i očajnike, siročad istarčad, beskućnike. Ali bezdušne i zle, ubiceduha i tijela. Valja zapisati šta se zbilo. Usvakom od sela, na svakoj od planina,uz svaku od naših preljepih rijeka.Valja zapisati svaku kuću. Ko je unjoj živio, koliko je imao godina,šta je volio, čime se bavio i gdjega je odveo rat. Svaku oranicu isva groblja - sve to trebazapisati. Djecu kojima su savre-mena dostignuća ljudske pametiutkana u ratnu tehniku i ratnaumjeća ubila oca i majku ili samooca ili majku, treba zapisati. Ali nesamo u knjige. I u srca preživjelih. U duše usamu srž postojanja. To je šansa da budućnostbude ljepša od prošlosti. Da bude drugačija.Humanija. Pametnija.

I bitke treba zapisati. Ali ne obraćajući pažnjuna mudrost pobjednika koja je u ratovima ravnasurovosti. Treba ih zapisati kao broj smrti. Uzgodine poginulih. I tada u sve datume obilježa-vanja važnih događaja, na razno razne godi-

šnjice umjesto brojnih oda, treba čitati njihovaimena i starost im. Da nam se usjeku u pamće-nje. Da ih ne zaboravimo. Da shvatimo šta smoizgubili i šta su oni izgubili.

I tugu treba zapisati. Tugu napuštanja so-pstvenih kuća. Tugu bježanja u neizvjesnost.Tugu ne prihvaćenu od bilo koga, neshvaćenihi unesrećenih. Tugu preneraženih. Njihove mislii riječi ako ih je bilo. Ukočene oči i lice s kojegse ne čita ništa. I plač onih kojih su smogli sna-ge za plakanje. Sijede vlasi stečene za jednunoć. Djetinje nestašluke kojih odjednom višenema. Bujicu dječijih pitanja koja ponire unepovrat. Beznađe treba zapisati. Ono je odpogubnosti pogubnije.

Treba zapisati nemoć. Malog običnog čovje-ka koji jednostavno voli da bude to što jeste.Raduje se običnim malim stvarima i nemavelikih planova. Njegovu nemoć da živi svojobični život. Njegovu želju da ga puste na

miru. Da ore svoje njive, da imenomdoziva svoje jaganjce, da priča sa

svojim psom dok mu trčkara okonogu, da se veseli toplom doma-ćem hlebu i suncu kojim ga dari-va Bog. Treba zapisati nemoćtog čovjeka da se odupre onimakoji ga gaze. Oblače mu unifo-rme i pušku mu vješaju o rame-

na. I u smrt ga šalju. I uče ga dagazi i sam.Protiv te nemoći treba se boriti.

Ponirući u i sebe. Duboko do neslućenihdubina što znače mir. Mir od kojeg nemirni iratova željni bježe bez traga. Mir koji ne možeda naruši pucnjava i galama. Protiv zla se trebaboriti. Ali ne zlom, jer zlom se zlo ne iskorje-njuje. Ono se tako umnožava. Zagađuje dalje iviše. Život čini morom koja nije život.

Gordana Ajduković

Podno Žutić brda, strmo se uzdizala livada.Gore. Prema kestenovom šumarku i vinogradi-ma. Na njoj kojih četiri, pet metara, dalje odceste osovljena vrata.

Nova hrastova vrata. S onu stranu zažutio maslačak. (Ja sam to zvao, moje sunce)

E, tada bi ja silazio s ceste i prolazio kroz tavrata, na prvu borbenu liniju.

(Zašto sam to činio, ni sam ne znam)

Vremenom tuda je prolazila moja stazica...Jednog dana, neko je vrata skinuo i j a

s e n i s a m m o g a o v r a t i t i k u ć i .

Milan Mirić

(SJEĆANJE NA RAT)

— 5 —



Nismo sanjali. To se dogodilo. Prošla je porednas kolona duga stotinama kilometara. Promi-cala je danima. Odvela je svoje putnike na svestrane zemaljskog šara. Krajina je nestala, na-damo se samo privremeno. Životni sokovi srp-ske kolijevke razlili su se po svijetu, obogaćujuse, bujaju, narastaju. Trasa kojom se progna-nička kolona kretala isprepletena je nevidljivimnitima koje vuku nazad i ne daju da se zaboravi.

Mi zaboravljamo i ono što ne smije da se za-boravi. Naša površnost najčešće nije smišljena,no je posljedica svakodnevne borbe za opsta-nak. Za Srbe iz Republike Srpske Krajine, ali i izsvih srpskih zemalja, to je stvarnost kojoj se krajne vidi. Gdje se skrasiti, kako se odbraniti, kakose nahraniti...?

... Predanje kaže da su na Kosovuizginule sve vrijedne muške srpskeglave. Koje, ne znamo, jer to nijebilo doba informacija i pismeno-sti. Koliko je Srba izginulo u bu-nama i u ustancima protiv turskevlasti, samo se nagađa. Balka-nski ratovi su odnijeli hiljade živo-ta, a odmah po tom i Prvi svijetski

rat koji je još jednom zavio Srbiju i Srbe u crno.Poslije Drugog svijetskog rata se opet govoriloo brojevima, a ne o ljudima. Mala Jugoslavijaje ostala, kažu, bez milion i sedam stotina hil-jada duša. Kojih? Ne zna se.

Jevreji imaju dugo iskustvo s progonima ipogromima. U njima su naučili da sačuvajudostojanstvo, a ono je sadržano u njihovomuvjerenju da “ako su im oduzeli pravo na život,svi imaju pravo na ime”. U muzejima holoka-usta u cijelom svijetu neprestano se čita 6 mili-ona imena onih koji su pali kao žrtve antisemi-tizma. Mali, srpski narod je toliko stradao uposljednjem vijeku da bi vjerovatno mogao dapopuni gotovo polovinu jevrejskog spiska, ali

spiska nema. Imena stradalnika pokrive-na su velom tajne. Namjerno, ili ne,

na sve polako pada prašina. I ratkoji je za nama krije iste priče, aliporatna filozofija, vješto plasir-ana iz krugova koji u tome videsvoje interese, tjera nas ponovou zaborav. I mnogi zaboravlja-ju...

Svetlana Šiljegović

VRAĆANJE žIVOTA IMENIMA

* * *... Ponijeti nismo nekretnine moglini grobove ni časne krstove,ni volove ni slavske stolove,od preteškog našeg jadasestrice premlada

Ne stižemo ni krajputašni umrlim niti poginulimpodignuti

Đe svanuti đe li omrknuti

Teška puta rano ljuta

Zagušeni, zatrpani živi

Nit stanice nit bolniceniti vode niti hladaljepotice naša mlada.

Mićo Jelić Grnović

PETROVO POLJE

svezana za poklopac sarkofaga,u hladu, brsti koza.podalje, bog mitra, s frigijskom kapomi kratkim plaštem, u pećini,na reljefu, i sad ubija bika.lijevom ga drži za nozdrve,desnom mu zario nož u srce.pas i zmija na bikovom su tijelu.upravo se, u suton, vraćam kući,ja dijete.vidim sebe, odavde, s petog sprata,u beogradskom snijegu.nikakone mogu da zamislimruševine – rodni dom.diše li, još, igdje, marijačna žubor-zemlji, kišni ljubavnici,slivali se jedno u drugo.vojnici bijahu duboko u majkama.nisu vidjelinaša gola

tečnatijela.

al narastoše brzo, brzokrv po polju.pod brijestom.ovdje, u sobi s knjigama,i dušomkoja čuva izvor.

Zdravko Krstanović

* * *

Iznad glave golo nebo podnogom zemlja tvrda,malaksalost snagu preuzela -čudna li je zemlja nedođija.

Milan Pađen

— 6 —



Bože, sve su mi uzeliI kleli se u TebeAko si njih odabraoNeka bude volja TvojaMeni dozvoli samo jedno -Da ne zaboravim:

Kućište, Bare, NjivicePolje, Progon, Jokinu trgovinuŽarkovac, Ravno polje, PolimacKlanac, Most Žarkovac, Klarić brdoSvetog Arhangela Mihajla(Svetog Aranđela)Kamare, Smrdan, JošikGvojić potok, Rakit, PredornuMlin na Buzeti, Štreku, TukoveGrujanovac, Dijelove, Luke

Nisam znao da tišina boliDa je pustoš mnogo veća kaznaKao rana natopljena soliKao duša izgubljena prazna

Gledam sada napuštene kućePaučinu što se svuda hvataKao mlado zakržljalo prućeKao sliku prljavog rata

Nema više toplih sobaSamo dimnjak u vis stršiProkleto je ovo dobaJer pred sobom pali – krši

Ne čuje se više dječija grajaNiti oseti miris vrućeg hlebaSada smo sasvim blizu krajaŠta sad radi onaj s neba

Gde se kriješ ti sada BožeZar ne vidiš tužna licaKako će se ispod kožeBar sprečiti zla ta klica

Kada bih mogo da prespavamIl kasnije da se rodimKao stena da uživamDa mirniji život vodim

Gavro Batinić

I TIŠINA BOLI“PERA”MRTVO SELO

Od sveg mi valja samo to šta su se moji izvukli, a to mi jenajvažnije. Okolo mene niđe ni 'tice nema, ni gušterice, jerbo đenema ljudi sve živo ti bježi. Al' imade i šta ne bježi! S'kupile ti setute okolo kuće mačetine, čini mi se iz c'jeloga sela, a i paščadi,ne zna se sve ni čija su. I, ki da znadu šta j'muka, ne gonaju ti semeđu sobom. Sade bi' mogla učiniti što gođ od sebe, al' ti sebojim da će me mačetine i paščad rastrgati i pojesti. Da, đavo bijim branijo!

Idem ti ja na šamatoriju i mačetine ti i paščad za mnom ki dajim ja imadem baciti što goć da pojedu. Okolo sebe ne mo'š gle'tiod ljute žalosti, šta j' to sve satrveno. Al' imade i šta mi je drago iki da su ustaše mene pitale! Prevalile ti ustaše i spomenik unašome selu, šta j' tute bijo za najveće ruglo. Nu, napravili gakomunisti i na njemu ti bila imena i boraca i žrtava iz našoga sela.Nije bilo ni moga Miloša, ni ikoga od našija, pa bolje da se tasramota i opere.

Pred šamatorijom ti ćuli ustaša i puščetina mu u ruki ki da seboji i mrtvi' našija, ki šta j' bijo moj Miloš, moj mali i moj unuk.Računam da će me sade maniti i čisto bi midobro došlo, tute ciko sve tri moje dikei muke bi ti mu bilo da me samo šnjima začeprka. Ovo mi morešvjerovati i ne moraš, al' ti je i točela istina ki sve drugo! Ustaša titute čuva našu crkvu i grebove isve naše mrtve, da ji ne bi nekouništijo. Vi'š ti to, ustaša od usta-ša čuva naše svetinje. A, komuni-stička vojska j' sve njeve crkvesorila i uništila šamatorije i kad subili u našome selu, najviše su vrli pošamatoriji ki da j' to guvno. Tako ti je to, a koti reče drugovačije laže na kilometre... Vujadin J. Vuković

Ušivac, Pruzovac, SmrdanacTočak, Racanovac, ČatrnjcuOtoku, Vinogradne, RibnjakBukvik, Kosce, Palež

Gdje su se rađali, živjeli i umiraliPo milosti Tvojoj:

Kotarani, Madžarci, ŽutićiDragojlovići, Pavlovići, MacakanjeDulikrave, Ivkovići, KolundžijeBožići, Momići, StambolijePeškiri, Iliševići, BanjeglaveDjakovići, Brkovići, GvojićiNiševići, Štekovići, SužnjevićiMiljevići, Igići,VujaklijeDurani, Baltići, Dodoši

Ivanići, Priljeve, VujičićiI gdje su prije velikog zbjegaNasilnom smrću umoreni(Bože, zar je naš grijeh toliki):

Georgije Baltić, Đuro Šteković,Petar BaltićĐuro Peškir-Djed, SandraBaltić, MileŠteković-ŠarkoI u velikom zbjegu nestali:(Bože, zar je Tvoj gnjev toliki)Predrag Sužnjević, ĐuroGvojić i Mićo Dodoš

Veljko Stambolija

OTETI ZAVIČAJ

— 7 —



... Onda je došao 27. avgust. U zaseoku Borcitoga dana ubijeno je njih sedmoro: baka Marija,Kosa, udova Tume (1926), Grozda, kći Vase(1923) i njena braća Vasilj (1926) i Sava (1925),Milka udova Mile (1919) i lugar Dušan.

Milan Letunica o tome događaju priča:- Sve sam i' obiša. Najzadnje sam bio kod

lugara. Nudio me da popijem čašu vina. Nemerem, veljo, kasnije ću se vratiti. Moram ići,veljo, prespavati tamo u Dobriće. S tim sam ja iizaša' na put. Napravio sam dvadesetak koraka.

Otud od Đevrsaka ide auto. Preletia sampreko puta i skočia u jednu ogradicu. Vjerovatnome nisu primjetili. Možda je prošlo deset, nekaje, a nije, petnaest minuta, kad sam začuo pu-cnjavu. Znaš: dođu, pucaju, pa onda rade svoje.Pljačkaju. Ja još idem kući. Pogledam, ono autose vrati. Bilo je bijelo.

Bilo je oko četiri sata popodne. Dođem usvoju avliju. Tu je bio jedan astalić.Sjednem. Možda je prošlo dvadesetminuta kad evo ti dođe BogdanDobrić iz Dobropoljaca. Kaže onmeni:

- 'Ajd, donesi rakije.- 'Ajde k vragu, ti i rakija! Evo

ti vina, nešto ćemo i pojesti.- Neću, donesi rakije.Uplašen jeste, ali mi još ništa

ne govori. Kad se napi rakije pita:- Znaš šta se dogodi?- Šta?

- Pobi sve Borke.- Kad pobi Borke, veljo, evo ove sekunde

sam doša od nji'?- Sve Borke - kaže - sad sam vidio. Sve i

jedno sam iša' vidjeti. Doša' sam van sebe.Idemo Bogdan i ja tamo da vidimo. Đe sam

i' ostavio žive, tu sam i' i naša' mrtve. Lugar iudovica Milka. Oni su sjedjeli u avliji NebojšeBorka. Milka je mrvila ku'ruze, a Duje je sjediotamo. Tu sam i' i naša. Duje je pao niz ste-penice. Grozdu, Savu i Vasilja sam isto naša'.Jedno u dvorištu, dvoje na vratima avlije. Jednos jedne strane, drugo s druge. Kosa u svomdvorištu. Vrata su joj bila zatvorena. Velim nijeona ubijena. Bogdan veli:

- 'Est.Provirim preko zida, kad stvarno mrtva na

avliji.Mariju nađem, Ona je isto mrvila ku'ruze.

Onaj naš jadni kuruščić.Ostala je onako kako je i sjedjela.U ruci joj ostao kuruščić. To je sve

bilo.Svi su ubijeni iz oružja. Puška,

pištolj, šta ja znam. Niko nijeozlijeđen po licu. Samo po grudi-ma. N'jesam ja vidio sa koliko sumetaka pogođeni. A ko će to

vidit. N'jesam znao ni o sebi....

Savo Štrbac

“ZVONA SVETOG ĆIRITA”GOŠIĆ

neko u čičku, zovi, hrani za vresak,a mene nigde – ni rečni pesak –

neizbroj okanaca Božijih – ne leskaodraz moj iz onih božanskih voda; bez bleska

zrno je moje; neko na drumu, nako kraj drumana krajputašu; al' mene nigde – prečanska čuma

pozobala je moj mrvičak – azbukovače ljutu bobu –prošao nisam potonju probu;

neko nad Unom – o vratu dragani vrbi,neko u Drini, Savi ...u ribljem carstvu; al' mojoj glavi

belega nigde; neko u ćilibaru severa,pod mrazom maslačka,samo semenci mojoj ni traga, tračka;

neko u molitvi, kletvi, priči, pesmi,na zidnom crtežu, vitražu, fresci;

pod kamenom graničnim neznan nekoosmatra ocvalu domaju, i Tamo Preko;

al' mene nigde, na tački nikojoj, crnoj koti;oči moje – s kojim suncem zađoše, ko ih popi;

neko u Slovo, Listak, Libar,al' mene nigde, nikad, nigdar...

Anđelko Anušić

EPITAF ZA NEZNANOG NEKOG

— 8 —



RUKA SV. TEODORA U KOMOGOVINI

Jednom ću doći kao cvet, ili možda samo kaoSlika cvetaDoneću glas svoj u nedrima svojim. Sveto će miro pasti po krajevima letaU kojem još trajem, i gde još postojimMakar kao sen, tajna klica,Začetak reči nemog predskazanja,Ili kao pesma sa stotinu licaU umornom svetu obuzdanih sanja.Kao silueta,Šapat krila plamenih pticaDrhtavih od straha pred iskonskim činom,U vihoru vetra bačena česticaRuka će moja biti nad tišinom.

Đorđe Brujić

KRAJINA

U praskozorje zbore vodesvaka kapljica svijetliuokolo ljudi ne hodei ne čuju se više pijetli

zemni. no oni sa nebesa.travčina diše, bosiljak, mrav;obezljuđen pejzaž sav.prognanikovu dušu stresa.

kuće od pepela otišle sa rodamaduh Božiji lebdi nad vodama

Zdravko Krstanović

X X X

Nedam ovaj sanNaoružala sam gaSve druge snovepobili ste

MecimaVješalimaVodom

Trunu po njivamaVise na dovracimaStrašno izobličeniPlutaju vodom

Moji sni

Tuku ih kišeBiju promajeNose vode

Moje sne

Ne dam ovaj san Naoružala sam ga Sve druge snove pobili ste

Tanja Stupar

PRAVO NA SAN

Ne Ne branite mi pravo na sanSrce je mojetamo svaki dan

Borivoj Bijelić - Lun

MAJSKE POLJANE

Ti na brdu lijepom banijskomepustoš ti viri iz njedara,u nit tananu danima je ispredam,u sivo je klupko umotavam.

Ja u sremskoj nizini prostranojizmeđu nas čisto polje, vjetarodavno travu talasakoju će naši koraci razmrsiti.

Milan Pađen

“PISMA BEZ ADRESE”

EVO SJEDIM I KREĆEM OLOVKOM U POTRAGU

Na stolu mi neke knjige i hartije u neredu,"Ponoćni ćuk" i "Pun mjesec u okrilju", "Zora uDvoru na Uni" voljenog pjesnika. Nigdje mojeBukovice i Ravnih Kotara. Dođe mi da zakukampjesmom o Stojanu "Oj, Stojane, jabuko odzlata..."

Tamo mjesec rađa sjene. Po krovovima ma-nastira Krke, Krupe, Dragovića, posrebrne suzeskuplja sa ikona, sa fresaka. Sve do zore vodavile, vukodlake po grobljima naših snova. Tamomjesec prede pređu od koje se liju pričenarikače. Tamo mjesec pravi gnijezda u smokva-ma.Ćukovi su samo tamo nepoželjni. Oni slute

crne dane. Ne daj, Bože, da zaćuču na sljemenu;to će sljeme, to će pleme da izgine iznenada. Teje priče prepričala mojoj baki njena baka, a onaje opet meni "prečala" ih u djetinjstvu.Ćukovi su jednog dana zaćukali na

sljemenu moga kraja.Manastiri začuđeni, zanjemijeli.

U ognjici crkve stenju. Raspršeniljudi-ptice u oblake bi da polete. Ikosti se prikupile, hoće na putskupa s nama...

Raspuko se mjesec nadKrajinom.

On krvari.Svakog časa može da izdahne.Ćukovi su zaćukali crne glase. Mi

smo, evo, doćukani u ravnicu.Jovan Milnar

— 9 —


...Sudbine ljudi se opliću kao bršljanbeskrajnim krugom prognanih oblaka...

Krajina je velika arkadijska mrlja na nebu,ukradena Zemlji, čije oko proviruje iz puste mje-sečine, bistro i plavo, a sudbine ljudi se oplićukao bršljan beskrajnim krugom prognanih oblaka.

Prije mnogo vjekova ... Visočica, najmudrija inajvitkija među velebitskim vilama, nesretno sezagleda u Miloša, japodskog kneza sebarskogporijekla. U njenom praznom domu bijele plahteposivješe od paučine i puste mjesečine.

Miloševa sjenka otisnu se u Bagu na more unadi da će iscuriti praznina iz očiju, a ljubavni bolraznijeti vjetar. Visočica sa najvišeg vrha naVelebitskoj gori čekala je plavu barku da sepojavi na moru.

Miloš je bježao u Apogejsku zemlju u efeme-ran svijet tražeći slovo o porijeklu i ljubavi.Zagledan u tajnu, u zaborav, u nevrat, ličio je navilinog konjica.

Visočica je uzalud dozivala prazn-inu i čekala plava jedra na pučinimora; čula se samo vlastita jeka;plava jedra ne vide se na pučinimora od vlastitih sjenki.

Apogejeska Miloševa odisejada na putevima nevrata krozSerbiku, Iliriku, Hazariju,Sporiku, Slaviku, Krajinu, trajemnogo vjekova... Iz tame sjećanjaponekad procvjeta cvijet, sjenkeiznad rijeka plaču u vrijeme velikihdaždeva, praznina se skamenila.

Visočica uzalud čeka zazivljući more, čuje sesamo vlastita jeka, plava jedra ne vide se napučini plavoga mora. Ona čeka novuHiperboreju, u kojoj će procvjetati velebitskicvjetovi, zasijani u drugome vijeku.


... Zemljo, vidim te golu, putenu,otkrivenu kao cvijet lopoča dok te

drugi ljubi...

Pospana kunadra cvijeta zijevnu... na perilumrtvih voda lapat mladoga Mjeseca, ezoterijatrsja, na obali rijeke šapuće morni vjetar ...

U beskrajnom krugu progonstva vraćamo seiz okultnog vanvremenog Kosmopolisa zovomsvojih davnašnjih genealogija u obećanu zemlju- Hanan.

Sjen krajiških voda u oku vjetra... u mojoj Licine cvjetava više arna mladost nego drenovistari stotine godina...

Zemljo... vidim te golu, putenu, otkrivenu kaocvijet lopoča... dok Te drugi ljubi.

Lazareva sjenka, mala luda ptica ispod obla-ka bijela, ... uzalud opčarava ovaj svijet ljepo-tom vlastite duše...

Efemerna sjenka, nespokojno lutanebom kao tanki crni končić... a

Zemljom kao vilin konjic, krišom... kao naša djeca u vremenu

između dvaju ratova, kao fatumšto niče iz pepela kao cvijet...

Jesam li došao u Tvoju dušukao stranac, ... živio kao gost, anapustio Te kao prijatelj? Hoću li

jednoga dana pojati nekomnovom izlasku Sunca, u nekom

drugom svijetu?Mjesečevo lice zanijemilo je, vjetrovi

se zaratili vodom.Nevrat starih krajinskih Nemra. Lazareva

sjen još luta tražeći svoju kocku vedrine.Dušan Đaković

“SJEN KRAJINSKIH DUŠA”

ONAMO I TAMO, U SNU I NA JAVI

Tek što očne kapke stavim u ravnotežu, preda mnom sepojavi kuća.

Moj dom koji je ostao onamo. Iza. U paklu. U zemlji maljeva,krampova, satara, čavala i čengela. U zemlji zlatnih zuba. Udržavi duhova. Zapadno od Drine i Une.

Sanjam kuću. Brojim prozore, vrata. Gledam da li su čitavi.Nikako da ih izbrojim. Usta i očne duplje na kući umnožavaju se.Mlate jezikom, mašu i lepršaju očnim kapcima. Kao da neštohoće da mi kažu. Moja krilata, okata kuća govori! Bože! Sve mojesad je ostalo tamo. Moja sjenka je Onamo. Na istočnoj obali.Tijelo je ostalo u zemlji sjekira i klinova, živog kreča i bezdanki...

Anđelko Anušić

UMRLO

Umrlo se brzo skotrljalo u drugi svijetPobjeglo u nepostojećeNapustilo nasTužnoMi smo pokupili gladnim rukamahranu sa stolaGovorili tihoStrpali zalogaje u usta životai otišli pognutih glava

Tanja Stupar

— 10 —



“SPOMENARI PODINARSKIM HAZARIMA”

OJ K AČA

Na večernjoj sceni beogradskog Malog pozorišta “DuškoRadović”, prije nekoliko dana, studenti prve i (na žalost) posljed-nje kninske klase glume Dragan K. i Jovo M. izveli su u režiji (iposrbi) profesora Predraga Bajčetića i Jovice Pavića, ispitni rad,Mrožekove “Emigrante”: dramu o sudbini dvojice izbjeglica ‘zarobljenih’ u podrumu otuđenog velegrada; univerzalnu umjet-ničku istinu, koju je u međuvremenu adaptirao sam život.

Pored sjajnih monologa, zakontaše glumci na kraju komada iojkaču, koja će, vjerujem (zauvijek), ostati ulivena u (ne samomoj) krvotok:

Sanjao sam bure vina i sva sela oko KninaSanjao sam konje vrane po Dinari razigraneŽivim neki život novi - ostali su samo snoviStalno sanjam rodni kraj - moj Zavičaj.Kad se upališe svjetla, vidio sam u pre-

punoj sali, kako su nesretnici oličeni usorti nestajući dinarske podvrsteNebeskog naroda, koji su se‘pronašli’ u (istinskoj) predstavi,dugo aplaudirali. I još sam vidiokako su neke žene nakonsvega, i uz duboke uzdahe,brisale suze sa, poslije dugo vre-mena, našminkanih obraza...

A i meni se, bogami, bilo ‘skupi-lo’, majke mi...

Baš kao i sada, dok ovo bilježim...Uh!

Petar B. Popović

KRIK KRAJINE

Taman da krajinizora lice osvetli,a ono zasikta po njoj kob!

Put bezumlju otvori se!

Zemlja sva u rani!Jurišaju do smaka pohote!

Seoba do poguba uzela maha,do izbave daleko!

U mreži zla,mračan splet zamki,sjaj bi u korenu da ugase!

Nemilost izgubila meru,ceo narod u procepu!

Rasuti kootpadnicipo nigdini.Hoće li ikad, da im svane?

Jelena Ivanković

IZBJEGLICE

Otišli suI ostavili sveI vrbake i trnjake I riječna ogledalaIznad kojih su ruse kose češljali

Otputovali su bez torbeBez pasoša i ličnih dokumenataIzgubili su i lice i naličjePonijeli su jedino sebeOgrebane, očešane, kontuzovane

Ništa nisu imali ponuditiOsim lišća u džepovimaI trnja u kosi

Bože, ko će ih primitiTako obeskućene i obezimljene

Veljko Stambolija

ZAVIČAJU MIO

Slavonijo, vjekovi te pjesmomoplakujuBranioce svoje navikla si hranitiJesmo li ljubav zaslužili takovuKad te nismo mogli odbraniti!?

Zamrle pjesme glasovi odzvanjajuJer putuješ bez nas krozčasove tmineČetiri godine otpor tvoj slamajuLaž i topovi zaviše te u tišine.

I nakon svega čekamo slobode dan Treptaj izgubljene iluzije kaonadeNije to više želja ili pust sanSlavonijo, doći ćemo ti, nekase znade.

Pero Kovačević Cicvara

HRAM SV. NIKOLE U VUKOVARU

U hramu svetog NikoleNe vise više ikone.I ne čuje se zvonjavaKroz prozore od ponjava.I nema tornja, ni krova,Ni štamparskoga olova.Nepoduprta nebesaIznad slomljenog čempresa.Glasovi ištu tapijuNa vaseljensku japiju.Materijala OnogaZa stepenište od Boga.

Đorđe Nešić

— 11 —



... - Nijesmo mi Srbi. Mi smo ti niko i ništa. Al jope, ajde budiRvat, kad nijesi. Ajde se pokrsti. Sve da oćeš, ne mereš. Nemereš i gotovo. A neki moru. Ja bi se volio ubiti. A sila i sepremetlo i eno i sade, najljući. Ima i po Rvacke. Lopovska posla.Batikanija...

... - Bolje bi bilo da nas je sve pobilo, negoli vako. Brzo bi seka i sva zla svijeta zaboravilo i gotov posa. Što višo zlo, brže sezaboravi. Mili Bože, al se onaj guravi Butros Galica pojde od ljutesikiracije za sve ovo. Samo proizvode zlo i trpaju novce u torbe.A što će im tolki, vrag crni znade? Valjda da prave novo zlo...

... - To što su ti Rvati, takog naroda nema na Kugli. Cjeli samrat vata taj njev jadni radio. Oni nas tolko mrze, da neko sadereče: nestaće svi Srbi al odošte i vi š njima, oni bi rekli: ajdeodma. Samo da nas nema, pa makar i oni nestali. Više vole danas nema, negoli da nji ima. Slađa im je naša nesreća man njevasreća...

... - Nema nami više života, majko. Ni povratka tamo, ni dolas-ka amo. Sve je to tuga neopjevana. Isto smo ki grana na vjetru.Al otkršena. MI SE NAS MOREMO SAMO SJEĆATI.

Vrag zna očemo li se mi ustaviti i u Srbiji.Moremo mi vako i do Rusije, samo akonam dadu goriva. Pa lijepo pravo doSibira. Da se zaledimo i da nasnestane za sva vremena. A upičku materinu više...

Mile Stanković

“LIKA KOJE VIŠE NEMA” KRAJINA - ZAVRŠNI ČIN

I I I

Nositi svoj krst, prepoznatljivi kodI biti mera za pantomime mukZavezan u čvor il' povijen u lukBauljati svoj izbaviteljski hodDok se nebeski usplahiruje svodDok se oluje strmoglavljuje huk

Dok se oluje strmoglavljuje hukDuše pustošne treperi krhki kod

Ostatkom disanja podupreti svodIz koga curi mulj, iz kog sipi mukI nastaviti nemo strahotni hodKroz munju damara zapetog u luk

Kroz munju damara zapetog u lukZvona crkvenih teški odzvanja hukIspod pokrova nam, uz samrtni hodZaludni bruji poj – neveseli kod:Krke, Gomirja Orahovice mukPonad Lepavine užareni svod

Ponad Lepavine užareni svodGorčini kletve upriličuje lukBruji nad Krajinom finog tkanja mukBruji tišine jezne bezglavi hukRazbijenog sata stišava se kodSahranismo mrtve, nastavismo hod

Sahranismo mrtve, nastavismo hodKoracima slepim opasasmo svodŠifre spasonosne zagubismo kodTraktorskog točka užlebljuje se lukU odron noći, u mesečine hukSele se Srblji, urnebesan je muk

Sele se Srblji, urnebesan je mukSamog sebe guta pogruženi hodNiz vertikalu gmiže koraka hukPred dveri adskih zamaskirani svodMolitve Gospodu nadvija se lukUzalud, uzalud, pogrešan je kod

Pamti, tek, tvoj kod neka ne bude mukJer, bio si luk i bojne strele hodBio kamni svod i strašnog marša huk

Nebojša Devetak

X X X

“... Sa gubitkom našeg zavičajai svega što smo tamo imali i stvorili,desilo se da su neki ljudi koji i nisuimali, možda, neke ambicije, bez obzirakoliko se bavili pisanjem i riječima, pretvore to u knjige, da su uovome vremenu, u posljednje dvije-tri godine, napisali i objavilitknjige u različitim oblastima, žanrovima, ali su one napisane i onesu tu...

To je jedno čudo i jedna stvar koja govori da se taj naš životseli tamo gdje je jedino moguće i gdje ima šanse i da ostane, ato je samo u izgovorenu riječ, ne samo u pisanu riječ, nego uštampanu riječ, u objavljenu riječ. Govoreći nekim drugim povodi-ma, povodom nekih mojih knjiga u intervjuima i književnim večer-ima i primajući neke nagrade, ja sam često ponavljao a i sada toponavljam, desiće se jedno čudo, da recimo pravu veliku knjigu onašem egzodusu i stradanju Krajine neću napisati ja, a ni ovi ljudiovdje koji se nalaze za ovim stolom, nego će ona, možda, bitinapisana na engleskom jeziku, u nekoj Americi ili Kanadi i da ćeto, možda, postati knjiga svjetska. Napisaće je jedan dječak, kojije, možda, zapamtio samo bljesak granate ili tandrkanje trak-torske prikolice ili neke nemušte priče svoga djeda ili babe, a onće već pomalo gubiti korijene u tom svijetu, ali će to biti neka inic-cijalna kapisla kakva je bila u prošlosti kod drugih naših velikihpisaca...” Jovan Radulović

— 12 —



... U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme pri-stune rasprave i ocjene da li se radi o etničkomčišćenju ili je to bio oslobodilački rat i da li je srpski narod dobrovoljno napustio Krajinu?

Obadvije teze su nerazumne, pa i perverzne.Etničko čišćenje ne samo da je izvršeno u tokuprošlog rata, ono se vrši svakodnevno i sada.Zar čudovišno pisanje molbi svojoj državi dadozvoli povratak svojim državljanima u posijedsvoje imovine nije etničko čišćenje? Zar davanjedržavljanstva državljanima druge države, nakućnim brojevima svojih državljana nije etničkočišćenje? Zar zeleni kartoni, novčani cenzus kodrada stambenih komisija (450 DM ako vlasnikželi učestvovati kod popisa svoje imovine), nijeetničko čišćenje? Zar prevođenja dokumenataizdatih u Srbiji i nepriznavanje dokumenata pisa-nih ćirilicom nije etničko čišćenje? Zar tajni spi-skovi ‘zločinaca’ hapšenja, ubistva i političke pre-sude nisu etničko čišćenje? Zar prazni srpskistanovi i kuće, u koje Srbi ne smiju use-liti bez posebnog odobrenja državenije etničko čišćenje? Zar nasilnaregrutacija srpskih mladića, kojisu služili vojni rok u SFRJ ili uRSK nisu etničko čišćenje? Šestgodina poslije ‘Oluje’ HrvatDraguljub Stević ubija SrbinaBorivoja Bošnjakovića u Oroliku ikaže da je to morao učiniti, jer jebio pijan. Da li je to etničko čišće-nje? Perverzna je i opasna tvrdnja, dasu Srbi Krajine dobrovoljno napustili svoje

vrijednosti, kuće i zavičaje. Neko te protjera i jošima morala i snage da te napravi ludim, jersamo lud čovjek može dobrovoljno napustiti svesvoje materijalne i duhovne vrijednosti.Odnarođene administracije su upropastile svojenarode. Koliko je ljudi ubijeno, koliko je nasiljemproizvedeno kolektivnih i ličnih nesreća i strav-ičnih sudbina? Takve priče su isto tako etničkočišćenje. Na žalost, vodeće države demo-kratskog svijeta ne poduzimaju ništa posebnoda se ispravi istorijska i ljudska nepravda,nepoznata u istoriji Evrope. Egzodus srpskognaroda iz Hrvatske se nastavlja u osiromašenojSrbiji, posebno onih koji su po diktatu poslani1995. na Kosovo i Metohiju, a sada bezglavolutaju po Srbiji. Ostaje nejasno, zašto se SRJviše ne založi za povratak srpskoga naroda uHrvatsku? Zašto se politika Srbije više godinaokamenila na pozicijama hrvatskog ekstremnognacionalizma? Vrijeme će pokazati, da li je u

pitanju posrbljavanje Srbije, utilitarniproblemi poratne sukcesije ili na

zakonitostima da svaka roba imasvoju cijenu. Grubost nebrige zasrpski narod iz Hrvatske navodi ina razmišljanje, da iza svegastoji grubi, kakav takav materi-jalni interes, pa se izbjegle Srbeprisiljava da u bescijenje prodaju

svoju imovinu, da bi preživjeli, alida nikada i nigdje ne postanu neki

subjekt... Mile Dakić

“KRAJINA KROZ VIJEKOVE”

... Jovan Rašković je jedan od nekolicine srp-skih političara koji su u jugoslovenskoj agoniji izapočinjanju međunacionalnih, verskih i građa-nskih ratova mudro i dalekovido politički mislili.On je poražen, ali su poraženi i svi njegovi politi-čki protivnici; poražen je humanistički nacionali-zam Jovana Raškovića, ali je poražen ekstremi-stički, militantni nacionalizam u srpskom narodu.Pobedili su hrvatski militantni etnocentrizam isrbofobija; pobedili su nemački i austrijski reva-nšizam i američki hegemonizam, koji su omogu-ćili pobedu šovinističke hrvatske države i izgonSrba sa svojih ognjišta. Međutim, u ljudskoj istori-ji, nijedna pobeda nije konačna i nijedan poraznije samo poraz. Narodi preživljavaju i pobede iporaze i traju po imanentnim zakonima ljudskog i

narodnog bivstvovanja; zakonima koji nadilazeživot pojedinih naraštaja, pa nekom neumitnomdijalektikom, pobede postaju porazi, a porazipobede. Što je veći i značajniji događaj u lanculjudskog trajanja, potrebno je i dulje vreme dase ispolje njegove bitne posledice. Te bitneposledice istorijskih zbivanja na jugoslove-nskom tlu u poslednjim decenijama XX veka teki neminovno slede.

Sa tom svešću i upotrebom istorijskog umavalja nam danas delati za budućnost koja nambudi nadu u opstanak, napredak i boljitak životana srpskoj zemlji. U tom istorijskom umu srp-skog naroda treba da se sadrže duh, ideje itežnje i Jovana Raškovića.

Dobrica Ćosić

SLOVO O JOVANU RAŠKOVIĆU

bilten - · pdf filepredsjednik rh franjo tuđman je mogao da, bez bojazni od bilo kakvih...

Documents