Anglo-američkaulogau»crnogorskompitanju«

Autor:SlobodanJovanović

UvodnenapomeneZa Crnu Goru je Prvi svjetski rat možda najtraumatičniji period njene istorije. Činjenica da je sam

rat izazavao razaranja i pogibije kao da nije bila dovoljna, već je kraj rata, možda po prvi put u istoriji crnogorskih prostora, pod uticajem okupacionih snaga i nasilne aneksije, okrenuo „brata protiv brata“, komšiju protiv komšije. Crna Gora, iako od početka jasno pozicionirana uz savezničke snage, doživjela je da je upravo saveznici „puste niz vodu“. Do sada je objavljeno više radova o ulozi Francuske u „utapanju“ Crne Gore u Srbiju, ponašanju njenih generala čija je vojska, zajedno sa srpskim trupama, praktično okupirala crnogorsku teritoriju i usmjerila događaje u željenom pravcu, zalaganju Francuske za stvaranje države južnih Slovena u kojoj je Crna Gora predstavljala kompenzaciju za neostvarene ambicije velikosrpskih nacionalista na zapadnim granicama predratne Srbije. Ovaj rad se pozabavio ulogom Velike Britanje i Sjedinjenih Država, ili bolje rečeno, njihovim pasivnim odnosom prema tragediji koja se dešavala pred njihovim očima, prepuštanju Francuskoj da ona odigra odlučujuću ulogu u prevari koja se nazivala „odlukom crnogorskog naroda o prisajedinjenju Srbiji“. Prevashodni cilj je doprinos rasvjetljavanju događaja koji su jedan od najbolnijih perioda crnogorske istorije, a koji su dugo vremena skrivani od Crnogoraca. Izbjegavao sam „bojiti“ iznesene informacije svojim odnosom prema događajima koje opisujem, već sam se trudio da iznesem što više stavova tadašnjih zvaničnika i ljudi relevantnih za tadašnju crnogorsku realnost. Velika Britanija i Sjedinjene države su odustale od upotrebe svojih trupa u održavanju reda u Crnoj Gori i obezbjeđenja fer izjašnjavanja o pristupanju Crne Gore i formi tog pristupanja novostvorenoj Jugoslaviji i odličile se za slanje komisija koje bi utvrdile „pravo stanje“ na terenu. Ovaj rad se bavi tim izvještajima i odlukama koje su proizašle kao posljedica tih izvještaja. U bavljenju ovom temom koristio sam zapise centra Woodow Wilson (prvenstveno istraživanje Johna D. Treadwaya i njegov rad ANGLO-AMERICAN DIPLOMACY AND THE MONTENEGRIN QUESTION, 1914-1921), arhivu Doma lordova Britanskog parlamenta, Alex Devine - Montenegro in history, politics & war, arhivu New York Timesa, arhivu Chicago Tribunea i u najmanjoj mjeri radove crnogorskih istoričara i istraživača. Izbjegavao sam u većoj mjeri koristiti zapise iz Doma lordova, obzirom da je g-in Dragam Vugdelić već objavio esej u kojem je objavio prevode istih, pod nazivom „Rasprava u Britanskom parlamentu 1920. godine o stanju u Crnoj Gori“. Preporučujem ovo štivo kao dobar način da se zaokruži sadržaj koji je pred vama.

Kako bi uspostavili kopču sa događajima koji su doveli Crnu Goru u poziciju da drugi odlučuju o njoj, preći ćemo letimično događaje koji su od Nikole i i porodice Petrović načinili izbjeglice, a od Crne Gore kusur u namirivanju nečijih interesa. Crna Gora je bila jedna od prvih zemalja koja je proglasila rat Austrougarskoj zbog napada „dvojne monarhije“ na Srbiju u julu 1914. Doduše, kralj Nikola Petrović - Njegoš je imao lične rezerve o odlasku u rat 1914, ali je ipak proglasio rat Austrougarskoj monarhiji. Više od jedne godine crnogorski vojnici su zadržavali Austrijance i pored velike austro-njemačke ofanzive 1915-16 koju je predvodio feldmaršal von Mackensen, čak i nakon pada Crne Gore u januaru 1916. godine. Kraljevina Crna Gora je pokušala 10. januara 1916. ugovoriti primirje sa Austrougarskom, ali bez uspjeha. Austougarska je insistirala isključivo na bezuslovnoj kapitulaciji i potpisivanju ugovora o miru.

Kralj Nikola I, dio Vlade i dvora, 19. januara 1916. se evakuišu u Albaniju i iz luke Medova brodom dalje za Italiju. Ministri koji su ostali u zemlji donose 21. januara 1916. odluku o raspuštanju vojske. Na Cetinju su 25. januara 1916. potpisane Odredbe o polaganju oružja. Kraljevina Crna Gora je ostala u statusu zaraćene

strane poput kraljevine Belgije i Srbije. Kralj Nikola je odbio da izda punomoćje „krnjoj Vladi“ u domovini da potpiše ugovor o miru, izbjegavši na taj način formalnu kapitulaciju Crne Gore. Velike sile su rano počele da razmišljaju o budućnosti Balkana nakon pada Austrugarske monarhije, za koji se vjerovalo da je samo pitanje vremena. Jedna od varijanti je bila stvaranje velike države južnih Slovena u čiji satav bi ušle Srbija i Crna Gora sa oblastima pod austrougarskom vlašću – Slovenijom, Hrvatskom i BIH. Pitanje uređenja te države ostavljeno je za vremena nakon prestanka rata. No stav prema Crnoj Gori je bio i tada jasan. Tome je doprinjela i državna politika kralja Nikole prema etničkoj pripadnosti Crnogoraca, pa se stvorila percepcija kod velikih sila, preko predstavnika u Crnoj Gori, da se radi o djelu srpskog naroda i da to neće izazvati značajniji otpor

među Crnogorcima. Crna Gora je u planovima velikih sila morala nestati kao nezavisna država i njena dinastija detronizovana. Još 1916. godine, u vremenu emigracije porodice Petrović, među velikim silama je postignuta saglasnost o pripajanju Crne Gore Srbiji. Rusija je, takođe, te godine izrazila zadovoljstvo odlukom da Crna Gora postane dio Srbije. Predśednik francuske vlade, Aristide Briand , je u avgustu 1916. licemjerno uvjeravao kralja Nikolu da još nije donesena konačna odluka o budućnosti Crne Gore da bi posljednjih mjeseci 1918. godine srpska vlada poslala instrukcije svom diplomatskom predstavniku u Parizu: „Molim, učinite korak kod francuske vlade da nam se prema Crnoj Gori i Albaniji ostave što više slobodne ruke i da nam u tom radu, koji je više politički nego vojnički, general D'Esperey što energičnije pomaže“. Francuska vlada je podržala taj plan i naredila generalu Louis Franchet D'Espereyu da pomogne srpskoj vojsci u njenim nakanama, potvrđujući srpskoj vladi da će pomoći da se kralj Nikola više nikada ne vrati na crnogorski presto i da se Crna Gora pripoji Srbiji.

VelikaBritanijaiCrnaGoraOd najranijih dana Prvog svjetskog rata , Britanija i Crna Gora su saveznici. Britanija je naizgled

oduševljeno prihvatila svog malog balkanskog saveznika. David Lloyd George , koji je uskoro postao premijer je, na primjer, pohvalio je vojne napore Crne Gore i proglasio pred Parlamentom da "interesi Crne Gore neće biti izgubljeni iz vida od strane saveznika u finalu mirovnih sporazuma“ . Britanska i francuska vlada su dočekale kralja Nikolu i članove dvora raširenih ruku i dogovorili da plaćaju mjesečnu subvenciju 400.000 franaka za crnogorsku vladu u izgnanstvu. Ali službene izjave i objavljena dokumenta ne daju pravu sliku. Komentari na marginama i zabilješke vezane za britansku diplomatsku prepisku pokazuju da, čak i u ovoj ranoj fazi, mnogi u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova počinju razmišljati o Crnoj Gori kao „ružnoj polusestri Srbije“ . Whitehall je čak izašao u susret srpskim zahtjevima da finansira samo osnovne potrebe službene Crne Gore. Među zabilješkama iz Foreign Officea nalazi se i zabilješka Lloyd Georgea, parafirana od Edward Greya , Arthura Nicolsona , i Robert Cecila sa

sljedećom primjedbom, koja glasi: "Crna Gora svakako ne zaslužuje išta od obećanja koja se daju Belgiji i Srbiji ."

U priličnoj mjeri ta ugledna gospoda su, izražavajući anticrnogorsko , ili barem neraspoloženje prema kralju Nikoli, i unijeli taj duh u Ministarstvo vanjskih poslova za mnogo narednih godina. Velikim dijelom su svoje neraspoloženje prema kralju Nikoli bazirali na sudovima grofa John de Salisa , posljednjeg britanskog predstavnika u Crnoj Gori , i drugih posmatrača u Crnoj Gori zbog „upitne odbrane planine Lovćen“ od austrijskih snaga u 1915 . De Salis je nazvao crnogorsku odbranu "farsom" i iznio opšte uvjerenje da je Nikola pregovarao s Austrijancima "za spas sebe i dinastije". Saznavši da je planina Lovćen i selo Njeguši u austrijskom rukama, na primjer, Lancelot Oliphant, koji je bio vrlo bitan

za crnogorsku budućnost u godinama koje dolaze, napisao je u službenoj crtici: "Montenegro-finish (kraj)!" Śutradan, nakon saznanja da je primirje zaključeno između Crne Gore i Austrije, Oliphant je napisao: "Shvatio sam da naše vojne vlasti smatraju Crnu Goru potpuno nevažim faktorom u ratu i ne mislim da vrijedi mrdnuti prstom da joj se pomogne". Ubrzo nakon toga, Ministarstvo vanjskih poslova je primilo pismo od poznate i ugledne engleske putopiskinje Mary Edith Durham, koja se kao građanka redovno dopisivala sa sir Edward Greyom i drugim britanskim diplomatama, obavješavajući u njemu da su mnogi važni ljudi zainteresovani za balkanske prilike. Durham je bila vrlo uticajna i jedan od najdominantnijih kritičara kralja Nikole. Svojim pismom ona je tražila potpuno otkazivanje podrške

kralju i vladi Crne Gore. Oliphant je zapisao: "Bilo je ugodno ponovno čuti od Miss Durham, iako ovo pismo samo ponavlja nanovo ono što smo već čuli od drugih, da sadašnjoj kraljevskoj porodici nikada više neće biti dozvoljeno da vladaju u Crnoj Gori". Slični komentari i zapažanja, uključujući i mnoge spontane sarkastične i uvrjedljive primjedbe, rutinski su parafirani ili prošireni na druge članove Ministarstva vanjskih poslova, uključujući i državnog sekretara i stalnog državnog podsekretara za vanjske poslove. U decembru 1917. zvanično je napisano da "izgleda nije bitno za NJ [eno] V [eličanstvo] i V [ladu] da li će Crna Gora biti pripojena Srbiji ili ne. Kralj Nikola nije učinio mnogo da zaslužuje našu podršku".

Naravno, sve ovo nije značilo da je Crna Gora, kao britanski saveznik – ili bar nominalno britanski saveznik, bila potpuno bez britanskih zastupnika tokom ratnih godina. Jedan čovjek se otvoreno suprostavio Foreign Office-u, Mary Edith Durham, i svima drugima koji su imali nešto nedostojno reći o kralju Nikoli i Crnoj Gori. To je bio Alexander Devine, osnivač i direktor Clayesmore škole. Devine je javno pisao o tome da je njegova "soba u Clayesmore školi“ bila prepuna korespondencije i primljenih pisama do 1918. posvećenih Crnoj Gori. On sam nikada nije propustio nijednu šansu da brani i da se zalaže za Crnu Goru , ili stekne prijatelje trajno za

svoju borbu, pobijajući napade njenih klevetnika na sijaset različitih načina. Mnogo je učinio za Crnu Goru , a posebno Crnogorce u egzilu , naročito za kralja Nikolu , za njegov ugled i ugled njegovog dvora. Dok je pridobijao prijatelje i "pobijao napade klevetnika" zadobio je mnogo neprijatelja, među kojima su mnoge vodeće figure u Ministarstvu vanjskih poslova i britanskim intelektualnim krugovima, uglavnom

prosrpski orjentisanih , među njima i R.W. Seton - Watsona , osnivača i urednika časopisa The New Europe . Na zahtjev Ministarstva vanjskih poslova Seton - Watson je pripremio povjerljivu izjavu u kojoj je napisao da je "gospodin Devine praktično agent kralja Nikole u ovoj zemlji", procjenu koju su, očito, dijelili Seton - Watsonovi prijatelji i čitaoci u Forin Ofticeu.

1917. crnogorska vlada u egzilu je uspjela da pridobije britansku i francusku vladu da prihvate akreditovanja crnogorskih predstavnika pri britanskoj i francuskoj vladi. Do tog vremena britanska i francuska vlada su imale akreditovane predstavnike na crnogorskom dvoru , ali nije postojala i obratna situacija. Kralj Nikola je za svog ličnog zastupnika na dvoru St. James željeo Alexa Devinea. Pitanje britanskog predstavništva je naširoko razmatrano tokom proljeća i ljeta 1917, uglavnom zbog kontakata Devinea sa Ronald McNeillom,

članom Parlamenta, naklonjenim Crnoj Gori , ali nipošto ne i nesklonom kritici. U inter-office diskusiji Harold Nicolson je napisao da "s obzirom na ove službene implikacije teško ćemo možda odbiti predstavnika, ali ja smatram da bi trebalo da bude jasno da to može biti samo predstavnik crnogorske nacionalnosti. Mi moramo isključiti gospodina Devine, bez obzira na troškove". I Alex Devine je isključen. Prolongirajući krajnje rješenje, Foreign Office je omogućavao kao jedini kanal kralja Nikole - George Grahamea , savjetnika Njegovog Veličanstva u Ambasadi u Parizu, koji je već bio akreditovan kralju Crne Gore kao "Chargé des Affaires" (najniži razred šefova diplomatskih misija prema Bečkoj konvenciji). Grahame je ostao i kasnije kao službeni zastupnik britansko-crnogorske linije tokom rata i Mirovne konferencije u Parizu, i, sa svoje strane , povremeno se upuštao u izvanrednu retoriku i argumentaciju u ime kralja Nikole i njegovog dvora. Bez obzira na odbijanje, Devine je nastavio djelovati "na neslužbeni način kao prijatelj Crne Gore" u Britaniji i drugdje . Povremeno u stilu "počasnog ministra" Crne Gore na dvoru St. James , on je nastavio da djeluje kao de facto predstavnik Crne Gore u Ujedinjenom Kraljevstvu.

USAiCrnaGora1918Izbijanjem Prvog svjetskog rata u avgustu 1914. SAD vode politiku neutralnosti, dok je Crna

Gora od početka rata bila u savezništvu sa snagama Atante. U početku su američko-crnogorski odnosi bili nepromjenjeni u odnosu na prijeratno stanje, nijesu bili pogođeni konfliktom, ali u ljeto 1915. veze su poremećene kada je Ministarstvo pravde SAD uhapsilo nekoliko Crnogoraca, teretići ih za zavjeru kršenja američke neutralnosti, zakona za zapošljavanje crnogorskih imigranata i organizovano slanje da se bore u svojoj domovini. Razlog je taj što je kralj Nikola poslao agente da upiše nekoliko hiljada dobrovoljaca, uglavnom na zapadu Sjedinjenih Država.

Nakon ulaska Amerike u rat u aprilu 1917 , a posebno nakon što je 8. januara 1918 predśednik Woodrow Wilson na zajedničkoj śednici kongresa izložio plan u četrnaest tačaka (u jedanaestoj tački je pozvao na restauraciju Crne Gore ) kao nacrt za postizanje trajnog mira nakon WWI, kralja Nikola je imao razloga da bude siguran da stvari idu dobrim putem i da će se, kad rat dođe do kraja , vratiti na svoj tron. Tokom proljeća i ljeta 1918. Nikola je razmijenio niz srdačnih pisama sa Wilsonom . Radio je sve ne bi li pridobio američkog predśednika na svoju stranu , a Wilsonova kratka pisma kao da ukazuju na to da su kraljevi napori davali dividende . U odgovor na poruku kralja Nikole na prvu godišnjicu američkog učešća u ratu , na primjer , Wilson je

napisao : " Vaša milostiva i pozdravna poruka nam dolazi kao glas naroda zemlje u kojoj su Sjedinjene Države uvijek imale najživlje interese i za čiju borbu i težnje smo uvijek imali vrlo istinske simpatije . Pozdravljamo ga kao glas prijatelja i šaljemo vam za uzvrat uvjeravanja našeg iskrenog prijateljstva”. U odgovoru Nikoli četvrtog jula 1918. u poruci Wilson je napisao: "U vjeri Vašeg Veličanstva i mojoj da plemeniti i herojski narod Crne Gore neće biti pobjeđen i da imate povjerenje da će Sjedinjene Države, nakon konačne pobjede koja će doći, osigurati integritet i prava Crne Gore".

Sa svojim vezama sa Wilsonom kao, naizgled, čvrstom uporištu, kralj Nikola se usredsredio na to da konsoliduje svoj uticaj u američkim krugovima. Zatražio je od američke vlade da prihvate doktora i generala Anta Gvozdenovića kao prvog opunomoćenog ministra u Washingtonu i Williama Frederick Dixa, sekretara Mutual Life Insurance Company of New York, kao novog generalnog konzula Crne Gore u New Yorku. Izbor drugog je kalkulacija Nikole i posebno Alexa Devinea, jer ne samo da je Dix istaknuti agent osiguranja i pukovnik u rezervi policije New Yorka, već važnije, bio je član Princeton Class of '89 i

lični prijatelj Woodrow Wilsona. U pismu napisanom u New York Life pribor, po ideji A. Devina, Dix je napisao predśedniku "Njegovo Veličanstvo, kralj Nikola i vlada Crne Gore, po informaciji koju sam dobio od Alexander Devinea, njihovog predstavnika u Engleskoj, žele da me imenuju kao svog predstavnika u ovoj zemlji , dajući mi imenovanje generalnog konzula". Devine je napravio smicalicu izbjegavši da se kralj Nikola zvanično obrati predśedniku Wilsonu. Odmah po prijemu Dixovog pisma, Wilson je napisao sekretaru Sjedinjenih Država Robertu M. Lansingu potvrdu za Dixa, tražeći od Lansinga da se ubrza imenovanje. Lansing prihvata Gvozdenovića kao crnogorskog ministra i William Dixa kao generalnog konzula, na veliko nezadovoljstvo u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova. Wllson je odmah poslao Dixu čestitku u kojoj je napisao da "mi je

posebno drago da ćete poduzeti da zastupate interese neustrašivog malog carstva u New Yorku". Nove američko-crnogorske veze (moguće i Devineove mahinacije) su uredno registrovane u

britanskom Whitehallu uz značajnu konsternaciju Nicolsona, koji je napisao dugačak memorandum 2. avgusta 1918: "Nemam posebne predrasude protiv dinastije Petrović kao takve, ali ja sam lično uvjeren,

i mislim da će se većina ljudi složiti sa mnom, da je kralj Nikola reakcionarni, sebični i ozloglašeni starac; ne mogu podržati da se privatne preplate 'Crvenog krsta’ koriste za pranje njegove biografije i biografije njegove porodice .... Ja smatram da treba obavijestiti Sjedinjene Američke Države o onome što znamo i mislimo o kralju Nikoli, treba da znaju da će njegov zastupnik u Sjedinjenim Američkim Državama vjerovatno usmjeriti svoje aktivnosti na opasnu propagandu u korist dinastije i u tu svrhu će bez sumnje trošiti subvencije koje pružaju ove dvije savezničke vlade, ako ne i sume 'Montenegrin Red Cross Funda'".

Dva mjeseca kasnije, u oktobru 1918 Devine je pisao Wilsonu lično, vodeći računa da spomene "našeg prijatelja W.F. Dixa". Poslije opisivanja sebe kao predśednika engleskih prijatelja "kralja i naroda Crne Gore" on je ponudio da se "nepristrasno” pristupi razmatranju crnogorskog pitanja od strane predśednika Wilsona.

U New York Timesu je 8. Novembra izašao članak dopisnika iz Pariza u kojem kralj Nikola iskazuje bezrezevnu vjeru u dobre namjere predśednika Wilsona. Prenosimo tekst u cjelini:“CRNA GORA GAJI NADU U PREDŚEDNIKA WILSONA Kralj Nikola kaže: Nacija će imati sigurnu i nezavisnu budućnost

PARIZ. 7 nov. (Associated Press.) Crna Gora vidi u predśedniku Wilsonu ličnost koja će donijeti sigurnu i nezavisnu budućnost, izjavio je prognani kralj Nikola za Associated Press danas u raspravi o budućnosti svoje zemlje, sada je važno da se očisti od neprijatelja. Kralj je rekao da se nada da će Crna Gora postati dio nove države Jugoslavije.

Kralj Nikola, koji je pobjegao iz svoje zemlje kada je napadnuta i pregažena od Austrijanaca u zimu 1915-1916, rekao je da namjerava da se vrati u svoje malo kraljevstvo čim to bude moguće. Bio je u velikoj mjeri potrešen izvještajima o nestašici hrane i drugim uslovima u Crnoj Gori.

Kralj je pokazao dopisniku telegram poštovanja i zahvalnosti od predśednika Wilsona u odgovoru na pismo koje je kralj poslao predśedniku. Nakon što je rekao da je njegov narod stavio svoje povjerenje u ruke predśednika Wilsona vjerujući da će on osigurati

za njega sigurnu i nezavisnu budućnost, on se pitao kakva će biti politička budućnost Crne Gore. Kralj je uručio dopisniku proklamaciju koju je upravo napisao za crnogorski narod, citiramo dio:

"Braćo: Sa najživljim i najradosnijim entuzijazmom, siguran u odobravanje mog vjernog naroda, svečano izjavljujem da moja draga Crna Gora treba da postane sastavni dio Jugoslavije i uđe u Jugoslovensku zajednicu, iskreno i pošteno kao što se borila i trpjela zbog toga. Želim da se ujedinimo kao braća u ujedinjenu Jugoslaviju u kojoj će svako (država?) zadržati svoja prava, institucije, vjeru i običaje, u kojoj se niko neće usuditi da ostvari nadmoć, u kojoj ćemo svi biti jednaki . "

Osim definisanja političke budućnosti, proglas dodjeljuje sljedeću počast predśedniku Wilsonu: "Proučavanjem pravednog i srčanog odgovora kojim se obratio veliki predśednik SAD našem stoljetnom neprijatel, Austriji, odgovora koji oštro potvrđuje pravo na samostalnost i ujedinjenje sa Jugoslavijom, ośetio sam duboku radost da je napokon pravda izrečena našoj rasi koja je pretrpjela toliko mnogo. " Kralj poruku zaključuje riječima: "Pozdrav našoj dragoj braći Jugoslavenima od njegovog starog, iskušenog i danas najsretnijeg Jugoslavena, kralja Crne Gore. Živjeo predśednik Wilson. Živjeli saveznici!"

Proglas je potpisao kralja Nikole i potpisan je od strane M. Popovića, premijera i ministra vanjskih poslova, ministra finansija Vujovića, ministra rata Hajdukovića i ministra pravde Šoća. "Moji narod je dobar narod" nastavio je Kralj. "Oni su marljivi i jaki, ali su bili tretirani tako loše da su sada u očajnom stanju. Hiljade vodećih ljudi su išćerani iz zemlje od strane okupatora i 2.000 pripadnika plemstva su zatvorenici u rukama Austrijanaca. Zbog toga, Crnogorci su ljudi bez vođstva.” "Neprijateljske rekvizicije su očistile zemlju od domaćih životinja, žita i svih zaliha hrane. Muškarci i žene jedva imaju odjeću i posteljinu koriste kao odjeću. Crna Gora je u stanju nepravedne gladi, bolesti i epidemija".

U zaključku, kralj Nikola je izrazio nadu da će Crna Gora biti dovoljno atraktivna da pozove iz Amerike hiljade Crnogoraca, koji su se doselili ovđe.” Kraj navoda teksta.

U vrijeme dok se u Crnoj Gori rješavala njena sudbina i dok su samoorganizovane crnogorske jedinice (pet bataljona), u oktobru oslobođale Crnu Goru od trogodišnje austro-ugarske okupacije u New Yorku se održala manifestacija Crnogorski dani koja je otpočela podizanjem crnogorske zastave na Kip slobode. Svečana povorka je centrom grada prošla kroz špalire Njujorčana, sve do Pete avenije i pozornice okićene crnogorskim i američkim zastavama. Odsvirana je crnogorska himna, a crnogorski veleposlanik, general Anto Gvozdenović se okupljenim obratio na engleskom jeziku. Nakon svečanosti, organizovan je ručak u "Belmont hotelu".

Emigrantski srpski list Libre Serbie u broju 6. od 27. oktobra 1918. piše: „Na čelu svečane povorke bila je vojska i muzika, a tom je prilikom razvijena i crnogorska zastava. Pored ostalih govornika, govorio je o Crnoj Gori i poslanik Gvozdenović, koji je bio u generalskoj uniformi. Ovo je najveća svečanost koju je Crna Gora doživjela, jer je na njoj sudjelovalo više duša nego što Crna Gora ima stanovnika“. Nedugo zatim, kralj Nikola je 24. decembra dao u Parizu intervju Associated

Press-u pod naslovom “Kralj Nikola će se sastati sa Wilsonom”, koji prenosim u potpunosti:

“KRALJ NIKOLA ĆE SE SASTATI SA VILSONOM ŽELI DA CRNA GORA BUDE DIO JUGOSLOVENSKE FEDERAIJE NADA SE SVJETSKOJ LIGI SMATRA DA ĆE SAMOOPREDJELJENJE DONIJETI SVIMA MIR i SREĆU

Pariz, 24. decembar (Asošijetid pres) – Crnogorski kralj Nikola namjerava da pośeti predśednika Vilsona što je prije moguće. Kralj je imao napad gripa i juče je prvi put od kada ga je dobio, mogao da prošeta Bulonjskom šumom. Obraćajući se Asošijetid presu, rekao je: Aspiracije Crne Gore su u skladu sa aspiracijama drugih naroda iste rase – da postanu dio Jugoslovenske federacije, ali da zadrže svoju autonomiju, nezavisnost i carinu. „Crna Gora želi da joj Evropa omogući da ima svoj sopstveni intelektualni život, ali da zadrži srdačne i bratske odnose sa susjednim narodima. Crna Gora bi se mogla nazvati „predvodnikom“ jugoslovenskih naroda. Ona je prva sebi obezbjedila nezavisnost, boreći se pet vjekova protiv muslimanske opresije za svoju slobodu i slobodu svojih susjeda. Crna Gora nikada nije prestala da lije krv i na početku velikog rata pokazala je solidarnost sa srpskim pitanjem. 1914. godine cjelokupno crnogorsko stanovništvo se prihvatilo oružja. Dala je 45.000 vojnika što je, ukoliko se uzme u obzir broj stanovnika, proporcionalno najveći broj koji je jedna nacija dala tokom borbi. Svaki crnogorski građanin od 18 do 63 godine je vojnik. Crna Gora je skoro iscrpljena žrtvam koje je podnijela tokom Balkanskih ratova, u kojima je izgubila 13.000 ljudi i skoro sve svoje vojne resurse. Novi rat je donio novu seriju lišavanja. Mrtvih na poljima je bilo 10.000, zarobljenima se ne zna broj a mnogi su podlegli gladi i hladnoći.

Kada su ga upitali za mišljenje o predloženoj Ligi naroda i ostalim temama koje će se vjerovatno postaviti prije mirovne konferencije, kralj Nikola je rekao: „Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da vidim realizaciju tog plana. Što se tiče slobode mora, Crna Gora je za to zainteresovana samo posredno. Još nijesam dovoljno prostudirao to pitanje da bih mogao da dam stav po tako kompleksnoj materiji. Mislim da bi pravo na samoopredjeljenje trebalo omogućiti svakom narodu. To je princip koji bi mogao da donese mir i sreću cijelom svijetu, ukoliko se primjeni bez oganičenja i rezerve. “

Objavljeno 25. Decembra 1918. Godine u Njujork Tajmsu.

PoslijeratnasituacijaNa kraju rata 1918. kralj Nikola se našao na pobjedničkoj strani , ali rezultat nije bio onakav

kakvom se on nadao . Uprkos prethodnim uvjeravanja iz savezničkog kvarteta , francuska vlada mu ne dozvoljava da se vrati kući odmah . Nakon povlačenja Austrougarskih snaga iz Crne Gore 1918 , francuske i , još važnije, srpske snage su ispunila političko - vojni vakum u Crnoj Gori. Predśednik Raymond Poincare rekao je kralju Nikoli 24 novembra 1918 da " izgleda poželjno da vaše visočanstvo treba odgoditi povratak u svoje kraljevstvo do ... život ćete nastaviti uz sve svoje navike , naravno". U isto vrijeme , nova vlada u Beogradu (po Harold Nicolsonovim riječima) “pozvala je 'Narodnu skupštinu' u Podgorici (u Crnoj Gori) da izglasa i dobila glasove za neposrednu zajednicu sa Srbijom i svrgnuće sa prestola kralja (Nikole) i cijele dinastije Petrović " . Suvišno je govoriti da su crnogorski zagovornici srpsko - crnogorske unije smatrali srpske trupe " oslobodiocima ", dok su ih protivnici unije smatrali "okupatorima". Lord Sydenham je u Domu lordova rekao koju godinu kasnije:” "Postoje okolnosti koje jasno govore o predumišljaju. Godine 1917, dok su Beograd i skoro cijela Srbija bili pod austrijskom okupacijom, srbijanska Vlada je davala koncesije u Crnoj Gori, a ja sam vidio srbijanske pasoše u kojima se za prestonicu Crne Gore, Cetinje, tvrdilo da je na teritoriji Srbije”.

Protivnici bezuslovnog ujedinjenja se povezuju i organizuju za samostalno istupanje na izbore, mada ne u svim krajevima Crne Gore sa istim aktivitetom. Oni ističu za Cetinje svoju listu od 10 kandidata povjerenika za okružni zbor. Tako su se na Cetinju pojavile dvije kandidatske liste povjerenika. Pristalice bezuslovnog ujedinjenja objavili su svoju listu na bijelom papiru, a njihovi protivnici na zelenom. Po boji tog papira prvi su počeli da se nazivaju bjelaši, a drugi zelenaši.

Protivnici ujedinjenja izbore u Podgoričkoj skupštini nazivaju prevarom . Pristalice ujedinjenja su tvrdili da , iako priznaju njihovu manjkavost , izbori ipak odražavaju volju većine crnogorskog naroda ,

koji je , po njima , pripadao etničkim Srbima . Protivnici ujedinjenja 6. januara 1919. organizuju pobunu, poznatu pod nazivom “Božićni ustanak 1919 - 1926. godine” ("Pokret kome njegova socijalno-politička suština, njegov karakter i cilj, opredjeljuju naziv — Crnogorski narodni pokret za očuvanje i odbranu crnogorske samobitnosti i za ravnopravnost Crne Gore, a ne "Božićna pobuna" - kakvo je ime, interesno-politicki motivisano, dato tom činjenju Crnogoraca", pisalo je u Glasu Crnogorca).Na čelu pobune bio je Krsto Todorov-Zrnov Popović . Ustanici traže da srpske trupe napuste Crnu Goru. Milovan Đilas je uveo još jednu komponentu tvrdeći da je Crna Gora utonula u građanski rat, koji je bio obračun ne samo između protivnika i zagovornika “ujedinjenja”, već i između pristalica apsolutne monarhije i vodećih porodica koje nijesu prihvatale vazalni položaj, pristalica parlamentarne demokratije i kapitalista kojima

je bilo dosta apsolutizma kralja Nikole. Postoje naznake da su i u Foreigne Officeu postojali zagovornici ovakvog pogleda na sukobe u Crnoj Gori. Kod zapadnih sila

vladalo je uvjerenje da su obje strane počinile zločine, začinjeno raspravama o "pravoj " prirodi srpskog prisustva u Crnoj Gori , o "pravoj " prirodi srpsko-crnogorskih političkih , etničkih ili rasnih i kulturnih veze ( pitanje crnogorskog samoidentiteta ). No, očigledno da nije bilo spora oko “legitimeteta” tzv. Velike narodne skupštine, kako kaže lord Sydenham u gornjem domu britanskog parlamenta: ” Plemeniti erl, predśedavajući ovog Doma, kazao je da je u novembru 1918. godine takozvana Narodna skupština sazvana u Podgorici i izglasala ujedinjenje sa Srbijom. Ali Saveznici, kako nam je rekao, nikad nijesu priznali to izglasavanje jer dobro znaju da je dobijeno prevarom i silom”. "Prave " želje naroda u Crnoj Gori su dodatno “zasoljene” 1918. i 1919. diplomatskim tvrdnjama da je sukob oko tog pitanja podsticao nacionalizam i terorizam po cijeloj zemlji, poput “navodnog” progona albanske manjine Crne Gore i susjednih područja Srbije i , s vremena na vrijeme , “navodni” albanski progon etničkih Srba koji žive u graničnim područjima Crne Gore . U to vrijeme su dopirale samo glasine o egzodusu albanskog naroda i međusobnim zločinima između Albanaca i Srba.

Aleksandar Devine i druge pristalice kralja Nikole oštro su osuđivali odluke Podgoričke skupštine da se kralj Nikola i Petrovic Njegoš i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola, da se Crna Gora sa Srbijom ujedini u jednu državu pod dinastijom Karadordevića i prisustvo srpskih trupa na crnogorskom tlu. Devine je branio čast kralja Nikole i vlade u egzilu, koja je nakon svega još uvijek nominalno bila saveznička vlada, i osudio je, kako je to on nazvao, "perfidnosti" i "varvarizam"Srbije. On je pozivao na "pravdu" i "fair-play"u brojnim pismima i pośetama Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu i Delegaciji britanskog mira u Parizu. Slično tome, Devineov saveznik, Ronald McNeill, više puta je pozvao na javno razračunavanje sa politikom Britanije u

vezi Crne Gore. Lord Sydenham je u Domu lordova u govoru između ostalog rekao : “Moja istraga me je dovela do zaključka da je izbor takozvane Velike narodne skupštine bio farsa, da je izvršen prevarom, zastrašivanjem i nasiljem i da ne održava volju naroda”.

Devine je koristio svaku mogućnost da dopre do ušiju Amerikanaca kao moćnom faktoru, posebno predśednika Wilsona. Iz svoje hotelske sobe u Parizu i sobe u Clayesmore školi u Winchesteru, kao bazi, konstantno je bombardovao podacima ne samo Britance, već i Amerikance i, u manjoj mjeri, francusku delegaciju, gotovo jednakim intenzitetom. Mjera njegovog uspjeha je da su, usred meteža u Parizu, neke Devineove prepiske postigle svoj cilj i doprle do predśednika Wilsona. Ne samo da je predśednik načinio bilješke na margini u svojim čuvenim Grahame stenogramima, već je u nekoliko navrata odgovorio Devineu lično, kucajući odgovore na pisaćoj mašini koju je uvijek imao kod sebe.(Ovo je pokazatelj Woodrow Wilsonovih dobrih namjera, ali i nedostataka kao izvršnog direktora - on je nerado delegirao posao i pokušavao je odgovoriti na što više pisama lično). Specifičnost je da se Devineova brojna pisma razlikuje od dana do dana , ali je tema uvijek ostala ista : on je energično branio položaj kralja Nikole i napadao ono što je rutinski nazivao "vojna okupacija" Crne Gore od strane srpske vojske . Dana 13. januara , predśednik Wilson je lično potvrdio prijem jednog od Devineovih pisama . Manje od nedelju dana kasnije , Devine je "odao zahvalnost " pišući "dragi predśedniče , ośećam da ste znali , ne od nekog razdražljivog pristalice sa Balkana ili nekog glavešine Engleza, suštinski kako stoje stvari, potpuno sam miran u mislima i ośećam zadovoljstvo". On je zatražio intervju s predśednikom . U pismu od 27. januara Devine se žali na britansku vladu zbog dva mjeseca kašnjenja u dobijanju duže vize za Francusku i, istovremeno, na napad R.W. Seton - Watsona i Wickama Steeda zbog njegovog

prisustva u Parizu, koji su, napisao je, “zloglasni (u V. Britaniji) glavni zagovornici agresivnih težnji Srbije”. On je upozorio predśednika da su Seton - Watson i Steed bili u Parizu da “povlače konce” i “rade na svojim planovima sa jasnom političkom pristranošću”, dok predstavljaju sebe kao iskrene branitelje potlačenih naroda , tako da čovjeku "nedovoljno sofisticiranom, priča o ‘samoopredjeljenju’ i ‘očuvanju malih nacionalnosti 'izgleda kao prava i iskrena stvar' ". On uvjerava predśednika da ne traži nagradu , teritoriju ili moć za taj “siromašni (crnogorski) gorštački narod”, samo pravdu . Još jednom je zatražio razgovor sa predśednikom.

U početku Wilson je nalazio vremena da odgovori na Devine-ova pisma. Ali svaki odgovor na jedno od Devineovih pisama samo je ohrabrilo dolazak još više pisama, obično uz priloge u vidu raznih dokumenata, iśečaka iz novina i članaka iz časopisa (mnoge je napisao sam Devine) sa namjerom da se predstavi predśedniku "ispravan" pogled na crnogorske pitanje. Na kraju je predśednik Wilson prestao sa odgovorima, a nikada nije omogućio Devineu audijenciju koju je tražio. Čak i u tom slučaju, neumorni Devine je nastavio bombardovati Wilsona člancima i knjigama, koje je Devine propratio riječima "dalje, nadam se nepristrasnom i poštenom odnosu na patnje i nepravde koje su nesretni ljudi (Crne Gore) imali podnijeti”. Ono što je važilo za Wllsona, važilo je i za State Department, zapravo dobio je čak i više korespondencije od Devinea od Bijele kuće.

Anglo-američkakomisija1919.U suočenju sa "ekscesom” Srbije u Crnoj Gori, kako

su neki nazivali teror u Crnoj Gori, Foreign Office je počeo prilagođavati svoju politiku i postupke kao podršku Beograda . Zvaničnici u Londonu i Parizu su imali Devineove argumente, koje je on ponavljao kao papagaj, ali većina njih se nije obazirala na njih. U početku, 1919, u Foreign Office se razmišljalo o anglo - američkoj ili, što su Britanci smatrali još boljom varijantom, američkoj okupaciji Crne Gore, dok se definitivno ne donese odluka na Mirovnoj konferenciji u Parizu o njenoj budućnosti. Američka vlada je odbila takav prijedlog i Velika Britanija je odlučila da takve korake ne preduzima sama ( Ministarstvo rata je tvrdilo da ne može obezbjedi vojnike rezerve). Nakon toga, britanski ministar vanjskih poslova, lord Balfour, je predložio a američka vlada prihvatila, da se formira zajedničko anglo - američka komisija za istragu stanja u Crnoj Gori iz prve ruke. U početku se smatralo da izvještaj ove komisije treba da igra važnu ulogu u formulisanju naknadne britanske i američke politike prema Crnoj Gori. Balfoura su zanimale "prave želje crnogorskog naroda". Konkretno, on je htio da se utvrdi da li su svi izvještaji "da se razdor u Crnoj Gori namjerno preuveličava za potrebe italijanske propagande" (ovu je tvrdnju iznosio Andrija Radović, "lider stranke za potpuno ujedinjenje (srpsko – crnogorsko) u Parizu"). Kao šefa britanske reprezentacije Foreign Office je izabrao nikog drugog do grofa John de Salisa, koji je bio britanski izaslanik u Vatikanu, ali i nekada “ministar Njegovog Veličanstva” na Cetinju. Predśednik Wilson je imenovao za svog povjerenika potpukovnika Shermana Milesa, koji je u početku služio kao član

stranke profesora Archibald Coolidge's na mirovnoj konferenciji. Zgodno je bilo što je u to vrijeme Miles bio stacioniran sa američkim snagama duž istočne jadranske obale. Kao i Balfour, državni sekretar Lansing također traži pojašnjenje kako bi izvještaji sadržali informacije ne samo o crnogorskom otporu vojnom prisustvu Srbije, već i o "navodnom masakru Albanaca u Crnoj Gori". Pozivajući se na britanske

izvore, Lansing je putem veze obavjestio Milesa da je "u Gusinju, Plavu i drugim crnogorskim lokalitetima bilo, navodno, terora i ubistava od strane srpskih vojnika i srpskih agenata, čija je politika izgleda bila istrebljenje albanskih stanovnika u regiji". Informacije o nasilju srpskih trupa i zavedeni teror su, činilo se, stvorile situaciju u kojoj je politička sudbina Crne Gore kao posebnog ili čak autonomno-političkog entiteta najednom postala potpuno neizvjestna. Skoro je nezamislivo da je Gerald Wellesley, koji je samo nekoliko mjeseci prije bio dio onoga što je bila većina u Ministarstva vanjskih poslova kao protivnici Nikole I, komentarisao da "jedina nada za Crnu Goru sada leži u (ovoj) komisiji." Inače, istakao je Gerald Spicer, "Crnogorci će ... ostati na milost i nemilost Srbima". Pitanje "maltretiranja Crnogoraca od strane Srba" bila je tema rasprave na sastanku Vijeća četvorice 17. Maja 1919. Dogovoreno je da se prekine diskusija do prijema izvještaja anglo-američke komisije.

Chicago Tribune donosi članak 4. Septembra 1919. pod naslovom “Zvanični izvještači donijeli užasne izvještaje u Pariz”, koji prenosim u cjelini: “Pariz, 3. septembar, Američka i britanska vojna intervencija u Crnoj Gori radi spriječavanja raširenog masakra crnogorskih rojalista od strane Srbijanaca, u preporuci neutralnih posmatrača koji su došli u Pariz juče i koji danas pišu energične izveštaje svojim vladama: “Pod srpskom okupacijom Crna Gora danas predstavlja mesto najkrvavijeg pokolja u Evropi,izjavio je zvaničnik koji se vratio. Ukoliko se Engleska i Amerika ne umješaju, ni jedan crnogorski rojalista neće ostati živ. Srbi ih ubijaju na veliko”. Konfiskovana hrana Amerikance posebno interesuju izveštaji koje su donijeli ti neutralni posmatrači prema kojima je cio kontigent američke hrane koju je Huverova administracija uputila u Crnu Goru dospio u ruke Srbijanaca. Crnogorci se moraju prvo odreći sopstvene zemlje i zakleti na vjernost srpskom

kralju Petru, da bi dobili bilo što od tih zaliha. Ukoliko to ne učine, bacaju ih u zatvor. Zatvori u Cetinju i Kotoru su, prema izveštavanju, puni Crnogoraca a svakodnevno se dovode bande Crnogoraca uhvaćenih u brdima i nad njima se vrši egzekucija. Žele kralja nazad Jedan od zvaničnika koji se vratio, a koji je odbio da mu se navede ime, rekao je: “Crnogorci su možda spremni na promjenu starog oblika svoje patrijarhalne vlade, ali trenutno svi Crnogorci žele povratak njihovog kralja, da bi ih spasio srpskog jarma. Ušli su u rat na strani Antante, a sada ne samo da su sklonjeni sa mjesta na mirovnoj konferenciji i ne samo da im je uskraćeno pravo na samoopredjeljenje, već je njihov kralj proćeran u egzil, a njihova zemlja je stavljena pod stranu vlast. Ukoliko se Nikola vrati u zemlju, cijela zemlja će ustati sa njim. Revolt protiv Srba je sada u punom zamahu. Uskoro se očekuje zvanična objava odredjenih vladinih izveštaja kojima se reguliše gore navedeno i nalaže američka i britanska vojna initervencija. Kralj Nikola i njegov dvor ostaju u Parizu, đe primaju kraljevske subvencije od britanske i francuske vlade, koje takodje daju akreditacije ministrima na crnogorskom dvoru.” Kraj navoda.

Dogodilo se, iz nepoznatih razloga, da dva komesara nijesu pripremili jedan jedinstveni izvještaj, već su napisali odvojene. Miles, čiji su izvještaji bili usmjereni prema Parizu i Mirovnoj konferenciji, odmah nakon što je utvrdio činjenice u Crnoj Gori, prvi je dostavio svoje nalaze u pisanom obliku. Dana 19. i 21. maja je podnio dva dugačka pismena izvještaja, prvo o opštim političkim prilikama u Crnoj Gori (uključujući pitanja srpskih zlostavljanja Crnogoraca), drugi po pitanju navodnog srpskog masakra Albanaca u Crnoj Gori. Dana 24. maja Miles je dao usmeni sažetak njegovog nalaza povjereniku opunomoćenika američke delegacije (u kojoj nije bio predśednik Wilson) i, kada je pitan, također je dao konkretne preporuke.

Neki od zaključaka Milesa u vezi s političkom situacijom u Crnoj Gori bili su sljedeći: 1. "Vrlo je vjerovatno da je rezultat (izbora za Podgoričku Skupštinu nov 1918.) posljedica vojne

moći (srpskih snaga) i djelovanja vladajuće stranke (Miles ne navodi koje). U svakom slučaju, prosrpska stranka je osvojila na izborima vlast, formirala vladu, i zatvorila lidere opozicionih partija .... Oko 20. aprila, 1918 (nije jasno na što je mislio Miles) Srbi su izvršili miran državni udar, i smijenjeni su svi crnogorski zvaničnici. Zemlja je sada nominalno pod vlašću "ministra delegata" iz Beograda, koji je rođeni Crnogorac, ali koji je obrazovan i koji je živio čitav svoj život u Srbiji .... Tu je i na Cetinju general-major iz Srbije, koji mi je nagovijestio da je on ... stvarni guverner Crne Gore".

2. "U susjedstvu Antivarija [Bar] postoje male grupe slabo naoružanih crnogorskih rojalista koji su, uz pomoć lokalnih Albanaca, suprostavljeni snagama vlade Srbije i savezničkim vojnicima na obali". Dakle, on je potvrdio ono što je bilo opštepoznato - da su barem neki Albanci vodili zajedničku borbu sa Crnogorcima protiv srpske ili srpsko-crnogorske vlasti.

3. “Bilo bi apsolutno nemoguće utvrditi stvarne političke želje Crnogoraca , osim pod britanskom ili američkom okupacijom zemlje .... Kako izgleda da je to praktično nedopustivo , smatram da je najbolje rješenje crnogorskog problema priznanje od strane velikih sila Crne Gore u Jugoslovenskoj državi , uz garancije Jugoslavije da će se lokalna autonomija dati Crnoj Gori i biti poštovana . Praktično je sigurno da bi čak i pod tim uslovima Srbi koristili sredstva represije i političke kontrole u Crnoj Gori , ali , s druge strane , teške mjere represije nikada se neće isplatiti Srbiji , jer se radi o ratobornim , planinskim ljudima. Vjerujem da bi u relativno kratkom vremenu Crnogorci došli do političke stabilnosti i da bi zemlja kao

cjelina profitirala od uključivanja u Jugoslaviju od direktnog kontakta sa civilizovanijim narodima jugo-slavenske države".

4. "Postoje dva druga rješenja. Jedno od njih je da se napusti Crna Gora i ostavi u potpunosti pod srpskom kontrolom, što bi bio politički zločin. Drugo je rad na obnovi Crne Gore kao nezavisne države. Mislim da bi ovo drugo rješenje bilo velika greška, zbog toga što je Crna Gora planinska zemlja koja geografski ne ispunjava uslove za samoodrživu nezavisnost, a ne postoji ni mogućnost da se formira vlada za nezavisnu Crnu Goru, osim dinastije kralja Nikole. Naravno, nemoguće mi je bez plebiscita da znam šta crnogorski narod stvarno misli o kralju Nikoli, ali sve indicije izgleda pokazuju da je on diskreditovan i prezren od strane većine svog naroda ...".

U svom dugom izvještaju od 21. maja u vezi pitanja navodnih srpskih zločina nad Albancima koji žive u Crnoj Gori, Miles navodi sljedeće:

1. “Obostrano je priznato da je do neprijateljstva u stvari došlo između "srpsko - crnogorskih elemenata" (uključujući jedinice vojske Srbije) i albanskih civila , pogotovo u vrijeme Podgoričke skupštine u novembru 1918 . Albanski izvori su izvijestili o masakru u okruzima Podgor , Plav , Gusinje i Rožaj” . Prema Milesu , "Albanci navode da u 15 sela u okrugu Rugova nije žive duše ostalo . Osam stotina ljudi je masakrirano , ne računajući ljude koji su pružali otpor .... U Plavu i Gusinju 333 žena , djece i staraca je masakrirano". Srpsko - crnogorski zvaničnici demantuju navode o masakrima ili djelima terora , rekli su Milesu da je ubijeno oko 100 ljudi kada su Albanci pružali otpor "legalnoj vlasti" i da su žrtve podjednake i kod “Srbo-Crnogoraca” i Albanaca . "Osim za jednu ili dvije Albanke koje su slučajno poginule u borbi u selima" , izvijestio je Miles , "oni negiraju da je bilo nenaoružanih Albanaca koje su bile žrtve".

2. Prema Milesu, "detalji afere, pa čak i odgovornost za otpočinjanje neće vjerojatno nikada biti određena nepristrasno ... Ali je neupitna činjenica da sada postoje između 2.000 i 2.500 albanskih izbjeglica iz Crne Gore koji su sada u blizini Skadra, i nesumnjivo mnogo više u planinama. Amerikanci, Britanci, Francuzi i Talijani su viđeli ove ljudi kako odlaze kao izbjeglice iz svoje zemlje noseći sa sobom samo odjeću u kojoj su bili. Najodvratnija je glupost koju “Srbo-Crnogorci” govore da su ovi Albanci, koji su oduvijek živjeli u okviru granica Crne Gore, napustili svoje domove i imovinu i pobjegli u vrijeme najveće zime, a da nijesu bili prisiljeni na to. Ništa osim sile, uz najstrašnoji teror, nije moglo proizvesti rezultate koji su proizvedeni. Niti je sasvim vjerojatno da bi Srbo - Crnogorci, bez pomoći Srba, mogli prisiliti Albance da odu van."

3. "Po slici koju mi dala britanska misija u Skadru [Albanija] procjena je da je između 18.000 i 25.000 ubijenih Albanaca, dok je albanska procjena 30.000 ubijenih. Ali nema nikakve sumnje da je ubijeno na stotine, ako ne i na hiljade Albanaca, i da je većina, ako ne i svi, istjerani iz svojih domova".

4. Miles je predložio da se u crtanju granica između Albanije i Crne Gore (ili nove jugoslavenske države u cjelini) "geografske karakteristike moraju uzeti u obzir i nijednoj strani ne treba dati prednost na osnovu onoga što urade u toku rata". Prema njegovim rečima "južni Sloveni i Albanci su bitno različiti, pa čak i puni antagonizma u svim karakteristikama da je nemoguće očekivati da će živjeti u miru unutar iste političke granice ni za mnogo budućih generacija".

Dešavalo se, kao praksa, kao kada je Milesov izvještaj otišao predśedniku Wilsonu 30. maja, da državni sekretar Lansing izbaci mnoge argumente pukovnika (ostavi samo neke ovđe opisane), i sve svede na jednu rečenicu:

“Njegove (Milesove) zaključke su potvrdili izvještaji iz mnogih drugih izvora da je rješenje crnogorskog pitanja, koje bi najbolje zadovoljilo želje ljudi, uključivanje ove zemlje u Jugoslaviju uz garancije autonomije i zaštitu lokalnih prava” .

Američka vlada se odlučila za ovo rješenje, ili da budemo pošteni , za ono koje je više-manje usklađeno sa onim što se u stvarnosti dogodilo u narednim godinama . Garancije autonomije i zaštita lokalnih prava stavljeni su na stranu a američka vlada je pristala na uključivanje Crne Gore u novu jugoslavensku državu . Uloga izvještaja Milesa u formulaciji američke politike uopšte nije jasna jer nije jasno koliko ozbiljno su predśednik Wilson i sekretar Sjedinjenih Država Lansing , ili drugi američki delegati, usvojili izvještaje pukovnika Milesa . Na sastanku Američkog povjerenika opunomoćenog u Parizu 8. jula , na primjer , malo više od mjesec dana nakon što je Miles podnio svoja dva izvještaja i od njegovog ličnog pojavljivanja pred američkim povjerenikom, pitanje Crne Gore , nakon što je prethodno odloženo u očekivanju da predśednik Wilsona primi Milesov izvještaj, ponovno je stavljeno na dnevni red .

Zanimljivo je da vodeće ličnosti kao da se nijesu śećale ničega o Shermanu Milesu ili njegovim izveštajima . Državni sekretar Lansing je pitao profesora Coolidge : " Ne znam ko je bio u toj (anglo-američkoj) komisiji. Da li znate nešto o tome . ? " Profesor Coolidge , čije je osoblje Miles prvobitno bio, odgovorio je : " Nemam nikakve informacije o tome". Nakon opomene trećeg člana delegacije da je Sherman Miles bio američki povjerenik koji je slao izvještaje o Crnoj Gori "prije nekoliko mjeseci," Lansing je lakonski komentisao da je "bitnije da saznamo kakvi su mu stavovi".

Lagano, u osvit izvještaja Milesa, zvijezda kralja Nikole je nastavila da slabi. Na dan 20 juni 1919. Andrija Radović, član delegacije Jugoslavije i bivši premijer Crne Gore, sada lider srpsko-crnogorskih protivnika Nikolinog nastavka vladavine, pośetio je američku delegacije u Parizu. Kada je kralj Nikola zatražio prijem od deset ili petnaest minuta nasamo sa predśednikom Wilsonom śutradan, njegov zahtjev je odbijen. Jugoslovenska vlada je naknadno imenovala Radovića za delegata 29. oktobra 1919; Sjedinjene Američke Države su samo izrazile zabrinutost “zbog odsusutva opozicije”.

Toliko o Milesu i njegovim izveštajima . Šta je sa grofom de Salisom ? Nakon brojnih kašnjenja i dugotrajnog boravka u Crnoj Gori , de Salis konačno podnosi njegov dugačak izvještaj Foreign Officeu krajem avgusta. Njegove preporuke su u osnovi u slične preporukama Milesa. On je takođe predlagao da Crna Gora bude dio Jugoslavije uz čvrste garancije za autonomiju . Po riječima C. Howard Smitha iz Ministarstvu vanjskih poslova , de Salis , “koji obično nije imao riječi hvale za Nikolu i njegovu vladu” , je napravio "osuđujući predmet protiv Srba". Oliphant je na to rekao da " bez sumnje, u potpunosti Srbi zaslužuju optužnice". Izvještaj Johna de Salisa je sadržao mnoštvo inkrimišućih podataka o zločinima nad crnogorskim narodom od strane

srpskih trupa i Srbo-Crnogoraca, o konstantnom teroru nad civilnim stanovništvom, granatiranju sela i paljenju kuća, zatvaranju na hiljade ljudi, krađi stoke i ostavljanju ljudi bez osnovnih namirnica, … Alexander Devine , koji je pozvao da se sprovede sistematična istraga, vršio je pritisak na spoljnje poslove da objavi izvještaj, uvjeren "da u njemu stoji sve ono što je on govorio o situaciji u Crnoj Gori". Ali Foreign Office je to odbio . Umjesto toga , on je zauzeo stav da "moramo izbjeći svaku kontroverzu da bi uzeli aktivno učešće odavde". Njihovo interesovanje za sudbinu Crne Gore je bilo pri kraju, britanske diplomate su izabrale da se radi dalje na potvrdi tačnost informacija, a neslužbeno , situaciju sa Crnom Gorom su smatrali svršenom stvari. U septembru Gerald Wellesley , piše trezoru na ime lorda Curzona da je zaista ravnodušan prema sudbini Nikole kao "ex - kralja".

Izvještaj de Salisa je uskoro ustupljen majoru Harold WV Temperleyu u generalštab, koji je pripremio dugačak memorandum za Ministarstvo rata i Foreign Office u oktobru.Temperley je bio prvi predstavnik savezničke vojne alijanse u pośeti Crnoj Gori nakon primirja, u vrijeme dok se izvještaj de Salisa proučavao u Londonu. Otišao je na śeveroistok Crne Gore u istraživačko putovanje. Njegovi zaključci su u suštini isti kao de Salisa: procjenio je da koliko god je situacija bila loša, a priznao je da je situacija izuzetno loša - i to je bolje nego povratak kralja Nikole. Tako je najbolja preporuka za akciju bila da se ne preduzima ništa. Takav de Salisov i Temperleyev stav je postao osnova za kasnije britansku politiku vizavi Crne Gore.

Walter Littlefield piše 16. aprila 1922. u New York Timesu: “Savršeno je jasno zašto Italija iz političkih, strateških i dinastičkih razloga ima motiv da se Crnoj Gori vrati potpuna sloboda kao nezavisnoj državi. Podjednako je jasno zašto Francuska ne želi ovakvo rješenje. Propaganda i jednih i drugih, kako bi obezbjedili svoje ciljeve, je otvorena za preispitivanje. Kakogod, nemiješanje britanske vlade nije nikakva misterija. Postoji samo jedan mogući zaključak za odbijanja ove Vlade zahtjeva u Donjem domu da se objavi izveštaj grofa de Salisa o uslovima u Crnoj Gori. Izveštaj krajnje osuđuje metode koje praktikuje Srbija uz podršku Francuske i francuskih generala Franchet D'Espereya i Venala, što je za posljedicu imalo pripajanje Crne Gore Srbiji, a publikacija bi se zbog ovih stvari teško mogla smatrati kao prijateljsko ponašanje britanske vlade prema Francuskoj, čija je senzitivnost bila jedan od najvažnijih elemenata u post-bellum dešavanjima. I nije naročito bitno da li izveštaj de Sallsa potvrđuje, u svim svojim detaljima grozote iz "Кrvavog albuma Кarađorđevića". Činjenica da je generalna potvrda za navodna zlodjela od strane Srba u Crnoj Gori sasvim dovoljna za sve razumne osobe.”

Lord Sydenhem je postavio pitanje u britanskom parlamentu o razlozima neobjavljivanja izvještaja grofa de Salisa. Naravno, nije dobio odgovor kakav sugeriše Walter Litllefield, već mu je odgovoreno da "ako se taj izvještaj objavi u njemu će se naći imena svjedoka koji su grofu de Salisu dali izjave samo pod obećanjem najstrožije tajnosti i koji bi mogli ozbiljno ispaštati zbog njegovog objavljivanja". Izvještaj grofa de Salisa nikada nije objavljen, nadam se da će se preduzeti radnje da taj

izvještaj vidi svijetlo dana, a prenijeću članak iz New York Timesa o hapšenju grofa de Salisa u Virpazaru, objavljen 4. aprila 1920, kada je grof de Salis jedva izvukao živu glavu:

“SRBI HAPSE DE SALISA Crnogorski ministar optužuje Britaniju i Vilsona Nikoli

Pariz, 2. april, -Grof de Salis bivši ministar Britanije u Crnoj Gori, a kasnije specijalni izaslanik britanske vlade u Vatikanu, uhapšen je i zatvoren od strane Srba, dok je vršio misiju istrage za potrebe svoje vlade u Crnoj Gori. Ova informaacija se nalazi u izjavi koju je crnogorskom kralju Nikoli, koji se trenutno nalazi u Parizu, podnio crnogorski ministar spoljnih poslova.

Život grofa De Salisa je već duže vrijeme u opasnosti, prema ovom izveštaju koji daje uvodne detalje o incidentu, podsećajući na izjavu erla Curzona u britanskom Gornjem domu, da Crnogorci žele uniju sa Srbijom.

Umesto da traže reparacije, dodaje se u deklaraciji, britanski Forin Ofis (Ministarstvo spoljnih poslova) sprečio je izveštaj grofa de Salisa i nastavio da podržava srpske zahtjeve. U deklaracija se navodi da je izveštaj ukazivaao da srpska vojska “koja je pregazila Crnu Goru nakon primirja, teroriše narod.”

Vladavina terora se nastavlja, kaže se u deklaraciji, u kojoj se, nakon potvrdjivanja da gđegod se pojave srpske trupe, okupaciju prate pljačka, paljevina i masakri, navode detalji. Kao zaključak, u deklaraciji se navodi zamjerka da “Evropa zna šta se dešava u Crnoj Gori, ali ostaje nezainteresovana” i da se predśednik Vilson, “veliki šampion malih nacija, uporno pravi gluv”.”

AmeričkoprisustvouCrnojGori

Konsultujući druge odredbe raznih primirja kojim je okončan Prvi svjetski rat, u oktobru i novembru 1918. savezničke vlade su razgovarale o mogućnostima, štoviše nužnosti, da o okupiranim teritorijama od strane neprijatelja (u nekim slučajevima i od formalno prijateljskih snaga) i njihovoj budućnosti, raspravljuju i one budu predmet mirovne konferencije. Britanci, čije su vojne snage već rastegnute do maksimuma, su predložili više puta da američke snage zauzmu Crnu Goru, kao pomoć u održavanju reda u zemlji i kao tampon između međusonmo suprostavljenih italijanskih i srpskih vojnih snaga, koje su obje polagale pravo na dio iste teritorije duž jadranske obale Balkanskog poluostrva. Italija je tvrdila da joj pripada veliki dio Jadranskog primorja u skladu s odredbama Ugovora iz Londona 1915. Rim je zahtjevao da on kontroliše prestižnu

crnogorsku obalu iz raznih strateških razloga, uključujući i želju da spriječe Srbiju da zauzmu te teritorije i time postane još politički i vojno snažnija sila i rival u regiji. Lord Sydenham u britanskom Domu lordova sredinom 1920. Kaže: “Iz Člana 7, Tajnog sporazuma sa Italijom, koji je potpisan 26. aprila 1915. godine, sasvim je jasno da su u to vrijeme i vlada Njegovog Veličanstva i vlada Italije razmišljale o proširenju teritorije Crne Gore kao nadoknadi za proporcionalno najveće gubitke koje je imala jedna zaraćena strana”.

Washington je u više navrata odbio britanske ponude da američke snage "okupiraju" Crnu Goru. S druge strane, od novembra 1918. do septembra 1921, američke pomorske i vojne snage su imale nadležnost za kontrolu većeg dijela Jadranskog primorja Balkanskog poluostrva, na području koje se proteže od Istre (pukovnik Miles se bavio time u vrijeme njegova imenovanja na anglo-američku komisiju) do Crne Gore. Zapravo američke jedinice se nijesu nalazile stacionirane na samoj crnogorskoj teritoriji, bili su uglavnom ograničene na priobalnom području, gdje su se gurale “rame o rame” s talijanskim snagama slično raspoređenim. U toku svog boravka na Jadranu američki zapovjednici bili su bili vrlo brzo “dovedeni ... u otvoreni sukob s Talijanima, koji su imali dominantni uticaj u izradi i provedbi odredaba sporazuma o primirju koji se odnose na ovo područje .. .. Italijani su se ukopali duž Jadrana i nametnuli oštre mjere protiv jugoslavenskih odbora i organizovanju samouprave”.

Tako su se američke snage našle u poziciji svojevrsne tampon zone između talijanskih i srpskih vojnih jedinica u Crnoj Gori, povremeno razmjenjujući pucnjeve s obje strane. Kao što smo već spomenuli, američka prisutnost uglavnom je bila ograničena na priobalnom području Crne Gore (posebno Bara i okoline), iako se dešavalo u nekim prilikama da američki vojnici zađu u unutrašnjosti zemlje. Američki zapovjednici su se svojski trudili da se ne uključe u borbe snaga u Crnoj Gori koje su bile za i protiv Beograda. To nije spriječilo da obije strane povremeno optužuju američke vlasti za favoriziranje druge strane.

Osim oružanih snaga i druge američke jedinice, naročito Crveni krst, takođe su bile prisutne u Crnoj Gori prvih poslijeratnih godina. Crveni krst je svoje sudjelovanje u Crnoj Gori zapravo počeo još 1915, kada je agent sanitarne komisije u Srbiji, Albaniji i Crnoj Gori uspjeo povećati pomoć za vrijeme epidemije tifusa u regiji. Zatim, u svjetlu austrougarske okupacije Crne Gore u januaru 1916, crnogorski konzul u Sjedinjenim Američkim Državama, Anto Seferović, uključio se u Crveni krst radi slanja materijala u svoju domovinu. Iako društvo nije bio u poziciji da djeluje u Crnoj Gori između 1916 i 1918, iznijeli su mišljenje da će biti velika potreba za pomoću kad mir bude napokon postignut - i bili su u pravu. Pomoć jedinice američkog Crvenog krsta počela je dolaziti u Crnu Goru u zimu 1918 - 19. Tri godine okupacije su iscrpljene zalihe hrane i odjeće. Prema izvještajima, podnesenim u śedištu Crvenog krsta, gotovo cijela populacija je patila od neishranjenosti i nosila staru odjeću ili krpe. Nedovoljno je bilo liječnika da se brine za medicinske potrebe 300.000 - 400.000 ljudi, a nije bilo ni bolnica ili zalihe lijekova vrijedne spomena. Crveni krst je gotovo odmah pokrenuo široku paletu humanitarnih operacija: pružanje liječničke i stomatološke usluge, distribuciju odjeće, održavanje narodne kuhinje i krojačnica, obuku osoblja za njegu, vođenje sirotišta, pomaganje školama, itd. Društvo je odmah postavilo četiri bolnice u Crnoj Gori, po jednu u Podgorici, Cetinju, Nikšiću i Kolašinu, u prvih devet mjeseci 1919 oni tretiraju više od 22.000 slučajeva. Isto tako, Crveni krst je donio modernu stomatologiju u Crnu Goru. U prvih nekoliko mjeseci 1919. usamljeni stomatolog, kapetan Bruce Wolff, izvadio je više od 1.500 zuba. U periodu od maja do oktobra 1919. Crveni krst je distribuirao 6.000 paketa kompleta stare odjeće, kao i desetine hiljada razdvojenih komada. Tokom 1919, posebno u zimskim i proljećnim mjesecima, održavao

je narodne kuhinje u Podgorici, Cetinju, Nikšiću i Grahovu, u kojima se služilo 126.000 obroka od februara do aprila 1919 godine. Centri za distribuciju hrane su postavljeni i drugdje po zemlji. U 1919. oko deset posto svih zaliha, odjeće i novca izdvojenih za Balkan je poslato u Crnu Goru. Šest od pedeset doktora otišao je u Crnu Goru, kao i neproporcionalno veliki procenat kamiona, ambulantnih vozila, automobila, motocikla, kuhinjskih prikolica i benzina.

Jedan oduševljeni radnik američkog Crvenog krsta komentarisao je da je “spašavanje Crne Gore od uništenja i gladi, postignuto zahvaljujući američkoj industriji automobila, američkim vozačima i američkoj energiji”. Iako je ovaj hvalospjev svakako pretjeran, organi vlasti u Crnoj Gori su prepoznali doprinos Amerikanca u nekoliko navrata. U pismu pukovniku Henry Faircloughu, glavnokomandujućem Komisije Crvenog krsta u Crnoj Gori, srpski generalni guverner Crne Gore, V.P. Pavićević napisao je da "su mnogi veoma siromašni i bolesni ljudi izbjegli iz siromaštva, bolesti i hladnoće zahvaljujući vama". U Cetinju je održanana velika svečanosti ispred Guvernerove palate, bivšeg ruskog poslanstva. Pavićević primio je članove Crvenog krsta uz vojne počasti i odlikovao ih u ime kralja Petra i Karađorđevića. Tri osobe su dobile Orden Bijelog orla i dvadeset i tri Orden Svetog Save. Američki Crveni krst je ostao u Crnoj Gori više od četiri godine. Posljednja jedinica je povučena početkom ljeta 1922.

OdlazakkraljevineCrneGoreuistoriju

21. januara 1921. Department of State je konačno ukinuo punomoćje generalnom konzulu Dixu u New Yorku, koji je bio jedini pravi predstavnik Crne Gore u SAD-u duže vrijeme. Po riječima Bainbridge Colbyja, Wilson, posljednji državni sekretar, je "ovim aktom prekinuo službene odnose sa Kraljevinom Crnom Gorom”. Kraljevska vlada u egzilu je protesovala energično iz svoje nove kuće u Rimu i imenovala novog predstavnika, Luigi Criscuoloa, umesto Dixa - ali uzalud. A State Department je u pismu decembra 1920. priznao da je pogled po kojem je "Crna Gora, kao suverena država, u stvari, prestala da postoji" bio prisutan već duže vrijeme, ali nije ponudio čvrst razlog da objasni svoje neprepoznavanje forme uključivanja Crne Gore u Jugoslaviji. Zvaničnici špekulilišu da je nedostatak reakcije na aneksiju Crne Gore od strane Srbije i uskrićivanja bilo kakve autonomije , bio "možda zbog želje da se ne ide na ruku Italiji” dok se ne riješi Jadransko pitanje, kao i želje da se sačekaju odluke Ustavotvorne skupštine Jugoslavije, čiji je glavni zadatak bio definitivna organizacija nove jugoslavenske države. U pismu je navedeno da, ako SAD želi promijeniti svoj položaj Crne Gore u Jugoslaviji, tu inicijativu može dostaviti Skupštini pogodanom prilikom za to. Nijesu nikad to učinili.

Smrt kralja Nikole u egzilu u Cap d 'ADtibes, Francuska, maja 1921, je u velikoj mjeri doprinjela da "konačno rješenje crnogorskog pitanja" bude stavljeno po strani, ali svi snovi o obnovi nezavisne Crne Gore nijesu nestali s njim. Krajem 1924, Jovan Plamenac, posljednji ministar vanjskih poslova vlade Nikole I, pokušao je da proda obveznice u SAD-u u ime "kraljevine Crne Gore". Osim toga, članovi "Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore", uključujući i Luigi Criscuoloa, nastavili su da bombarduju Ligu naroda, Ministarstvo inostranih poslova Velike Britanije i američki State Department političkim traktatima u narednim godinama.

Sa svoje strane Alexander Devine je nastavio da se bori za prava Crne Gore. Kroz čitavu 1920. Foreign Office i State Department su preplavljeni sa pismima i raspravama u vezi Crne Gore, a 1920 je

pomogao organizovati ono što je nazvao "Britanska pomoćna Misija" u Crnoj Gori, u početku pod komandom pukovnika Cheke. Whitehall je bio zadovoljan što ta misija nije bila direktno uključena u crnogorski konflikt. Krajem 1928, sedam godina nakon što je Nikola umro, Devine je tražio da se poštuje minimum pravde za pojedine članove porodice Petrović-Njegoš. U oktobru 1928, na primjer, napisao je dva pisma njegovom starom neprijatelju R.W. Seton-Watsonu, jednom od osnivača novog Jugoslovenskog društva Britanije, u kojem je pozvao Seton-Watsona i ostale članove društva da razmotre finansijsko stradanje starije kćerke kralja Nikole, Ksenije, koja je, prema izvještajima, bila prisiljena prodati namještaj od bambusa iz svog doma na francuskoj rivijeri da bi sastavila kraj s krajem.

Zaključak

Tokom Mirovne konferencije u Parizu, britansko Ministarstvo inostranih poslova je izbjegavalo da zauzme stav o Crnoj Gori. Umjesto toga, u suštini je odlučilo da pusti da "Pariz" odluči. Američka vlada, odnosno State Department je učinio upravo istu stvar. Problem je bio da je to “puštanje” Francuzima za posljedicu imalo ono što su Francuzi saopštili S. Plamencu, predśedniku Ministarskog savjeta i ministru spoljnih poslova Crne Gore, ono što su sve vrijeme predano radili, u dobroj mjeri iza leđa Nikole i crnogorske vlade: “Po naređenju Vlade Francuske Republike, čast mi je da uputim Vašoj ekselenciji sljedeće saopštenje: pošto su ovih dana u Jugoslaviji održani izbori za konstituantu, stanovništvo Crne Gore se izjasnilo: ne može se više sumnjati u njegovu želju da ostane ujedinjeno sa drugim srpskim stanovništvom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, čije postojanje smo zvanično priznali. Vlada Republike smatra, dakle, da je sada prisajedinjenje Crne Gore pomenutoj Kraljevini svršen čin.” Licemjerno i podlo saopštenje, kao da se Crnoj Gori nije desila jedna strašna ljudska drama kojoj su svoj doprinos dali i francuski generali sa znanjem svoje Vlade.

Britanski erl George Nathaniel Curzon, ministar spoljnih poslova Velike Britanije u periodu 1919 – 1924, iznio je svoj i stav Ministarstva u Parlamentu, koji je lord Sydenham sveo u jednu rečenicu “da bi u njenom interesu (Crne Gore) bilo da bude u potpunosti stopljena ili da uđe u Federaciju radije nego da ostane izolovana na svojim golim brdima”. “Crnogorci su bili slobodan narod skoro šest stotina godina. Po kom ovlašćenju je Srbima dopušteno da okupiraju crnogorske gradove krajem 1918. godine, da ubiraju poreze, da ukinu crnogorsku poštansku marku, da izdaju pasoše i da tiranišu narod uprkos izjava gospodina Pichona i predśednika Poincaréa?” rekao je lord Sydenham,

dodajući još “da je Crna Gora umjesto Saveznicima prišla silama Centralne osovine i borila se protiv nas, ona ne bi mogla biti tretirana gore nego što je bila tokom posljednjih godinu i po dana”.

"Crnogorsko pitanje"je postalo tema o kojoj se naširoko raspravljalo, i službeno i neslužbeno, na mirovnoj konferenciji, preko prosrpskih (pro-ujedinjenje) glasnogovornika i preko pro-Nikolinih snaga. Obje strane su oštro osuđivale jedna drugu. Ipak ništa nije odlučeno ni na jedan ni na drugi način.

Britanska i američka vlada su prepuštali "Parizu" da odluči, ali "Pariz" je pustio da sve ide “prirodnim tokom”. Kao rezultat toga Crna Gora je prestala da postoji kao nezavisna država. Prisajedinjena je Srbiji koja je sa južnoslovenskim komponentama umrle Austro-ugarske monarhije stvorila novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Dakle, pritužbe Crne Gore o zlostavljanju od strane srpskih snaga i albanske tvrdnje o srpsko-crnogorskim i pogotovo srpskim progonima i zvjerstvima su prepušteni zaboravu. Kao zaključak, napomenuo bih samo noticu koju je napisao Harold Nicolson u svojoj poznatoj knjizi

Mirovna konferencija 1919 , o ogromnoj nebrizi Ministarstva vanjskih poslova prema kralju Nikoli i Alexanderu Devineu , u kojoj je napisao: "Priča o propasti, ili kako Gospodin Cushendun kaže, potiskivanju Crne Gore, nije nimalo ugodna priča .... Nijesam volio i bio sam nepovjerljiv prema Nikoli, ali ośećao sam da je potpuno u pravu. Bio sam strasno za stvaranje Jugoslavenske države, a ipak sam ośećao da su se ponašali vrlo loše... To je bilo nespretno rješenje da je u redu da se ukloni [crnogorska] dinastija i kriva procjena da se radi o srpskim oslobodiocima.U vezi sa ovim problemom Crne Gore uticala su i moje sumnje i rezerve da je samoodređenje lijek za sve ljudske bolesti". Dakle, pišući mnogo godina nakon toga Harold Nicolson je priznao da je,

uprkos svojoj "strasti za Jugoslavensku državu", ośetio da je Nikola bio "potpuno u pravu".

Ne znam bolji završetak do apela vlastima Crne Gore da neka značajnij ulica u centru Podgorice, Cetinja i ponekog drugog grada u Crnoj Gori dobije ime Alexandera Devinea, iskrenog prijatelja Crne Gore i borca za njenu nezavisnost. Alexander Devine je utrošio mnogo sopstvenog novca i svog vremena pokušavajući da Crna Gora opstane kao politički subjekt, pa bi makar trebalo da ośećamo i moralnu obavezu da se simbolički odužimo tom čovjeku. Uostalom on je iza sebe ostavio vrlo značajne knjige o tom vremenu, pa ih navodim sa nadom da će se neka ustanova u Crnoj Gori potruditi da ih prevede i objavi: -“Montenegro in history, politics and war “(1918) -“A few facts concerning the intrigue against Montenegro” (1919) -“The mystery of Montenegro” (1920) -“British prestige in the Balkans. Montenegro and Serbia” (1920) -“Off the map: the story of the suppression of Montenegro: the tragedy of a small nation”(1921) -“The Martyred Nation, a plea for Montenegro” (1924) KRAJ