0

OSNOVNA ŠKOLA „HAH BILA“

HAN BILA

RAZREDNA NASTAVA

Tema stručnog usavršavanja:0020

PANIRANJE PROJEKTA U NASTAVI MOJE OKOLINE

Nastavnik: Direktor

Jašarević Haris Jašarević Adis

Han Bila, februar,2012.

1

SADRŽAJ

1. UVOD

1. Definicija osnovnih pojmova ................................................................... 2

2. Duštvena i pedagoška uloga odgajatelja................................................... 4

2.1. Ličnost odgajatelja................................................................................. 5

2.2. Važnost ličnosti odgajatelja za stvaralaštvo djeteta.............................. 7

3. Uloga i važnost odgajatelja u organizaciji odgojno-obrazovnog

procesa.......................................................................................................... 8

3.1. - Kvalitet emocionalne veze odgajatelj-dijete...................................... 9

3.2. Učešće odgajatelja u aktivnostima djece.............................................. 11

3.3. Uloga odgajatelja u igri i slobodnim aktivnostima djece..................... 16

3.4. Uloga, funkcija i zadaće odgajtelja u razvoju djece............................ 18

3.5. Komunikacija odgajatelja i djece........................................................ 20

3.6. Utjecaj odgajatelja na dječje ponašanje ............................................... 21

3.7. Odgovornost odgajatelja...................................................................... 22

4. ZAKLJUČCI............................................................................................. 23

5. LITERATURA......................................................................................... 24

2

UVOD

Odgajatelji trebaju organizirati i voditi aktivnosti za djecu , podučavati djecu osnovnim

elementima ponašanja i obavještavati roditelje o dječjem napretku. Oni trebaju biti među

djecom ne kao čuvari, nego kao poticaj za njihov rast i primjer za njihovo ponašanje. Od

sposobnosti i zalaganja odgajatelja u velikoj mjeri zavisi razvoj djeteta . Stoga, nisu samo

roditelji odgovorni za odgoj svoje djece, zajedno s njima i odgajatelji učestvuju u odgoju i

obrazovanju djece. Smatram da djelovanju i funkciji odgajatelja treba posvetiti mnogo

više pažnje nego što se to danas čini. Mnogi odgajatelji ni sami nisu svjesni koliki je

njihov utjecaj na razvoj i napredak djece. Djeci je potreban ne samo učitelj, nego i

glumac, inspirator, voditelj, kreator, scenarist umjetnik, suradnik, istraživač, borac,

evaluator i sl. Potreban im je svestran odgajatelj kojemu će interesiranja, potrebe i

sposobnosti djece biti na prvom mjestu. Takav odgajatelj će ih motivirati, ohrabriti i

poduprijeti njihov razvoj.

1. Definicija osnovnih pojmova

Implicitna pedagogija je shvaćanje odgoja koje se kod pojedinca formira

pod utjecajem svog osobnog iskustva, sustava vrijednosti i stavova u koje duboko

vjeruje i ona može biti u velikoj mjeri neovisna ( a samim tim i u raskoraku) od

„eksplicitne“ pedagogije, kakvu predstavljaju propisani i ozvaničeni pedagoški

stavovi, koji se nalaze u užbenicima, programima i za koje se zalažu autoriteti. Između

ove dvije pedagogije nikada nema potpunog sklada i poklapanja a pojedinac obično

nije ni svjestan toga da često govori i piše jedno a govori drugo. Na primjer, sa jedne

strane se zalaže za „svestrani razvoj stvaralačkih ličnosti“ a sa druge – njegov rad

karakterizira jednostrani intelektualizam i njegovanje isključivo konvergentnog

mišljenja. (dr. Emil Kamenov)

Pojam empatije može se definirati kao poimanje ili zamišljanje nečijeg „duševnog“

stanja ili okolnosti. „Duševno“ stanje je veoma obuhvatan pojam, a ovdje on označava

svijest, misao, namjeru, ćud, želju, pa i osjećanja. Onaj koji empatizira, po nekim

shvaćanjima, ne mora stvarno doživljavati ona osjećanja koja doživljava osoba u čiji

položaj i preživljavanje se unosi. Empatija se, po Allportu, u svom prvom značenju

primjenjuje na oblast estetike i naročito na razumijevanje lica. Goethe je jednom

tvrdio da on može čitav sat imitirati čovjeka pošto ga je promatrao 15 minuta. Allport

3

piše da takva primjedba skreće pažnju na duboku usađenost empatičnog procesa.

Rogers označava empatiju kao razumijevanje iskustva neke osobe, ili onako kako ga

osoba shvaća. Što takvo iskustvo znači za takvu osobu, razumijevanje takvih iskustava

u pojmovima i opisima, a potom i u značenjima (interpretacijama) same osobe. Neki

psiholozi smatraju da se empatiziranjem reagira na emocionalne izraze druge osobe sa

sličnim emocionalnim odgovorima. Empatična reagiranja iniciraju simpatijsko

ponašanje. Psihopati nisu osjetljivi na patnje drugih ljudi. Terapeuti koji uspijevaju u

svome radu posjeduju i ispoljavaju empatiju, toplinu i iskrenost. (Marija Bratanić,

1993.)

Konstruktivizam

Konstruktivisti smatraju da se učenje javlja kada dijete teži tome da osmisli svijet koji

ga okružuje. Učenje postaje interaktivni proces u koji su uključena djeca, odrasli,

druga djeca iz okruženja i okruženje. Djeca konstruiraju ili izgrađuju vlastito

razumijevanje svijeta. Nastoje osmisliti ono što se događa oko njih tako što

sintatiziraju nova iskustva sa onima koja su stekla ranije. Jacqueline i Martin Brooks

(1993) su opisali taj proces:

Slijedeći primjer ilustrira konstruktivističko učenje. Malo dijete, čija obitelj ima psa,

vozi se sa svojim roditeljima. Oni prolaze pored krave u polju. Dijete pokazuje prstom

na kravu i govori „pas“. Roditelji mu odgovaraju da to nije pas već krava i da se krava

razlikuje od psa. Nova informacija će biti ponovo uobličena na osnovu onoga što je

već poznato, te je mentalni sklop naposljetku i prihvaća. Iako djeca moraju

konstruirati vlastito spoznavanje, znanje i učenje, uloga odraslih kao fasilitatora i

medijatora je suštinska. Tim odgajatelja mora obezbijediti pribor, materijale, podršku,

vođenje i interesiranje da bi maksimirao mogućnosti djece za učenje. Uvijek u proces

učenja ulažemo prethodno znanje. To je zapravo nadogradnja mentalnih obrazaca

kako bi prihvatili nova iskustva. (Kate Burke Walsh)

Individualizirani pristup – pristup obrazovanju kojim se uzima u obzir ono što svako

dijete donosi u situaciju u kojoj se odvija proces učenja. Polazište je u ovom pristupu

da dva djeteta koja se počinju baviti nekom obrazovnom aktivnošću, nikada ne

postupaju na isti način. Djeca unose u neku aktivnost svoja osobna iskustva,

shvaćanja, vještine, ličnost itd. Da bi se proces odgajanja i obrazovanja (podučavanja)

uspješno odvijao (odnosno donio neke pozitivne promjene), odgajatelj mora imati

osjećaj za ove razlike. Individualizirana nastava, u svojoj najčišćoj formi, pojavljuje se

u radu jedan-naprema-jedan, onda kad odgajatelj i dijete utječu jedan na drugog slično

4

kao u toku privatnog podučavanja. Međutim, odgajatelji mogu naučiti mnogo

strategija za poboljšavanje rezultata učenja, čak i u slučaju kada je u grupi sa mnogo

djece samo jedan odgajatelj. Individualiziranim pristupom bolje se uravnotežuju

potrebe pojedinca i potrebe grupe i formira mnijenje, te odvija proces usvajanja

demokratskih vrijednosti ( i za djecu i za odgajatelje). Potpomaže se razvoj potencijala

djece, budući da djeca mogu postaviti i pratiti neke od ciljeva vlastitog obrazovanja.

(Saifer, Baumann, Isenberg, Jalongo, 2000.)

2. Društvena i pedagoška uloga odgajatelja

Uloga odgajatelja je delikatna i složena. Delikatnost je u tome što greške učinjene u

odgoju i obrazovanju djece imaju dalekosežne posljedice, a često mogu biti prepreka

daljem razvitku i napredovanju djece. Odgajatelj ustanove organizira odgojno-obrazovni

proces i rukovodi njim. On planski i organizirano uvodi djecu u svijet prirode i društva,

razvijajući pri tome njihova čula, intelektualne i estetske sposobnosti, a također osobine

društvenog ponašanja. Na taj način on ostvaruje veoma složene odgojno-obrazovne

zadatke, odnosno zadatke tjelesnog, intelektualnog, moralnog i estetskog odgoja.

Specifičnim načinima rada, u stalnom kontaktu sa djecom, odgajatelj djeluje na njihov

tjelesni i psihički razvoj, a time stvara osnove za formiranje budućih građana koji će

učestvovati u društvu i stvarati nove društvene vrijednosti.

Uloga odgajatelja je ne samo delikatna i složena već u svojoj suštini stvaralačka. U živom

i dinamičnom procesu odgojno-obrazovnog rada u predškolskoj ustanovi odgajatelj

svakodnevno rješava pedagoške probleme u vezi s individualnim i grupnim pedagoškim

situacijama. Suština ove stvaralačke djelatnosti je u otkrivanju uzajamnih odnosa između

situacija i postupaka kojima se one rješavaju. Zbog toga je rad odgajatelja praćen stalnim

promatranjem i analizom ponašanja svakog djeteta. Praćenje novina i naučnih dostignuća

daje njegovom stvaralaštvu poticaje i sadržaje. „Prema tome, odgajatelj je i kreator

odgojno- obrazovnog procesa i u okviru tog procesa on djeluje kao vođa, saradnik,

savjetnik i roditelj. Kao član svoje radne zajednice i sredine u kojoj živi, odgajatelj

obavlja razne društveno-kulturne funkcije, učestvuje u društvenom i javnom životu,

pokreće kulturno-prosvjetne akcije u vezi s proširivanjem i unapređenjem rada

predškolskih ustanova, s kulturno-zabavnim životom djece koja žive u obiteljima,

5

surađuje s raznim društvenim i omladinskim organizacijama nastojeći da predškolska

ustanova u punom smislu postane sastavni dio društvenog života.“1

„Odgajatelji uz roditelje imaju najzančajniji prilog odgajanju djece. Oni se profesionalno

pripremaju za svoj životni poziv, te su oni nositelji društvene brige za malo dijete i

društveno odgovorni za ostvarivanje ciljeva i zadataka odgajanja. Ličnost odgajatelja je

interesirala svako društvo. Tako je još Platon rekao: „Ako u Atini budu loši obućari.

Atinjani će ići bosi, a ako budu loši odgajatelji, Atina će propasti“. Stoga je razumljivo

koliki značaj ličnosti odgajatelja pridajemo u našem društvu. „2

2.1. Ličnost odgajatelja

Odgajatelj je „model stručnjaka“ za odgoj djeteta dobi. On personificira cjelokupni

odgojno-obrazovni kurikulum i strategije kojima se potiče rast, razvoj, odgoj i

obrazovanje djeteta. To je medij između djece i kurikuluma, djece i djece, djece i

roditelja, roditelja i drugih odgajatelja. Danas se na ulogu odgajatelja gleda sasvim

drugačije od onog iz prošlosti. To više nije osoba koja obezbjeđuje, čuva i hrani djecu,

koja određeni dio dana (dok su na poslu) zamjenjuje roditelje. Odgajatelj je dobio nove

dimenzije svog djelovanja koje su prvenstveno usmjerene na praćenje i poticanje razvoja,

odgoja i obrazovanja djece. Njegov rad se temelji na znanstvenim paradigmama do kojih

su došle mnoge znanosti koje izravno i neizravno proučavaju biološki, socijalni,

emocionalni, medicinski i pedagoški (odgojni) razvoj djeteta. Otuda je njegova uloga

zahtjevna, složena i uvijek otvorena za nove spoznaje i iskustva. Odgajatelj je otvoreni

personalni model koji svoje djelovanje zasniva na određenim biosocijalnim,

socioemocionalnim i edukativno-kreatologijskim potrebama djece određene kronološke

dobi i u određenim društvenim, povijesnim, socijalnim i društvenim prilikama. On je

zajedno s djecom (ali i roditeljima) ishodište realnog kurikuluma (onog koji se ostvaruje).

Odgajatelj participira i anticipira, daje i uzima. Njegovo „davanje“ je u impulsima,

poticajima, moduliranju, koordiniranju, motiviranju, a „uzimanje“ se ogleda u spoznajama

do kojih je došao promatrajući aktivnosti djece i identificirajući njihove potrebe i razvojne

stupnjeve na kojim se nalaze i one koji dolaze. To je otvorena i stvaralačka stručna osoba

s osobito izraženim kreativnim stavovima i povjerenjem u motoričke, perceptivne i

1 Mitrović, Darinka: Predškolska pedagogija; IGKRO „Svjetlost“; Sarajevo, 1980.

2 Vitas, Natalija: Vaspitanje predškolskog djeteta u porodici; Svjetlost; Sarajevo, 1983.

6

stvaralačke mogućnosti djece konkretne dobi. To je duboko osjećajna i empatična osoba s

jasno izraženim altruističkim stavovima. Svoj smisao rada vidi u zajedničkom radu s

djecom, nenametljivim poticajima. Uvijek zna što želi postići kod određenog djeteta i to

realizira u spontanim i nenametljivim dječjim aktivnostima. Vanjski promatrači bi mogli

konstatirati kako se odgajatelj igra sa djecom. Ta je igra duboko sračunata u prilog

otkrivanja i zadovoljavanja dječjih razvojnih, odgojnih i obrazovnih potreba. Pa, čak, i

dijete kad se „igra“, i ono tada rješava neke svoje zadatke koje je pred sebe postavilo.

Odgajatelj se dogovara sa djecom, prihvaća njihovu inicijativu, raduje se aktivnostima,

pokušajima i uspjesima djece, potiče ih da rješavaju probleme, da daju svoja tumačenja i

traže odgovore, ne inzistira na točnosti već uočava i potiče radoznalost, raznolikost,

neobičnost, originalnost, slobodu, samostalnost i inicijativu, pomaže da neuspjehe i greške

ne doživljavaju kao obeshrabrenje već kao izazov za nova traženja i pokušaje. Budući da

dijete uči i usvaja vrijednosti, putem identifikacije i imitacije, odgajatelj mora biti svjestan

da cjelokupnom svojom ličnošću i ponašanjem predstavlja za dijete uzor za identifikaciju i

osobu od povjerenja.3

Uspjeh odgajatelja uvjetuju sljedeći činitelji: interesiranje i ljubav prema pedagoškom

pozivu, inteligencija i opća kultura odgajatelja, promatrački dar, poznavanje psihologije

djeteta, ciljeva i metoda odgojnog rada, pedagoški takt i emocionalna stabilnost.

Ljubav prema pedagoškom pozivu izražava u isto vrijeme vjerovanje u moć odgoja. Ona

je povezana s ljubavlju prema djeci, što je jedna od bitnih pretpostavki za odnos između

odgajatelja i djece. Dubok emotivni donos je neophodan jer daje djetetu sigurnost i

povjerenje.

Odgajatelj mora posjedovati dovoljno široku opću kulturu i visok stupanj inteligencije.

Opća kultura u suvremenom značenju podrazumijeva poznavanje osnovnih zakonitosti

koje vladaju u prirodi, društvu i ljudskom mišljenju, poznavanje maternjeg i stranih jezika,

dostignuća suvremene tehnike, umjetnosti i razvijanje intelektualne i estetske sposobnosti.

„Sposobnost promatanja je pedagoška sposobnost koja je potrebna svakom odgajatelju,

jer odgajatelj mora pratiti razvoj i napredovanje svakog djeteta i na osnovu tih podataka

postavljati dijagnozu i prognozu, odnosno na osnovu objektivnih podataka upravljati

odgojnim procesom.

Pedagoški takt se definira kao sposobnost adekvatnog reagiranja odgajatelja u raznim

situacijama odgojno-obtrazovnog procesa i razrješevanja pedagoških problema. Ovo

3 Stevanović, Marko: Predškolska pedagogija 2; R&S; Tuzla, 2001.

7

shvaćanje ističe da se pedagoški takt oslanja na psihološko poznavanje djece, na

poznavanje zakonitosti odgojnog procesa i metoda koje obezbjeđuju njegovu efikasnost.

U sklopu problema ličnosti odgajatelja i nužnih svojstava koje suvremeni koncept

odgajatelja predviđa, značajna je emocionalna stabilnost odgajatelj. Život i rad sa djecom,

razni konflikti među njima, njihov odnos prema odgajatelju, kontakti i suradnja s

roditeljima i s članovima kolektiva u predškolskoj ustanovi pretpostavlja mentalnu

stabilnost i uravnoteženost odgajatelja, koja se izražava u strpljivom, objektivnom i

principijelnom postupanju i reagiranju, u kritičkom i samoktitičkom odnosu pri rješavanju

svakodnevnih problema.

Poznavanje odgojnog procesa i psihologije djece predškolskog perioda je značajna

komponenta strukture ličnosti odgajatelja.“4

2.2. Važnost ličnosti odgajatelja za stvaralaštvo djeteta

Da bi dijete moglo biti kreativno, treba mu pomoć roditelja i odgajatelja. Ako oni nisu

kreativni neka pokažu naklonost prema svojoj kreativnoj djeci i neka im omoguće

manifestiranje stvaralačkih potencijala s kojim raspolažu.

Kreativnost odgajatelja manifestira se originalnošću metodskih postupaka i uopće

postupaka u radu, otovrenošću, fleksibilnošću. Kreativan odgajatelj uvijek raspolaže

mnoštvom originalnih ideja, inventivan je, dozvoljava djeci da u svakoj prilici proizvode

nove ideje, izbjegava ponavljanje vlastitih postupaka ili načina rada drugih, koje nije

primio kritički i sukladno prilikama grupe i svakog konkretnog djeteta. Uvijek je osjetljiv

prema sadržajima koje interpretira, prema djeci i svim onim čimbenicima koji su vezani

za odgojni proces i izgrađivanje slobodne neovisne ličnosti. Odgajatelj stvaratelj u svom

radu neprekidno pronalazi nove metode i načine rada. Inovacije stvaralački primjenjuje,

zajedno sa djecom odabire sredstva za rad, a stvara i nova. Kreativan odgajatelj nikad nije

potpuno zadovoljan svojim znanjem. On stalno traga za novim informacijama korigirajući

svoj rad i razvijajući stvaralačke sposobnosti djece. U primjeni metodičkih i drugih

inovacija unosi nove elemente koje samostalno bira (stvara). On prvenstveno ima

organizatorsku i pedagošku funkciju, pokretač je stvaralačkih aktivnosti djece. On se ne

pridržava ustaljenih formi rada nego svojim radom, znanjem, umijećem i stalnim stručnim

usavršavanjem razvija stvaralaštvo kod djece. Uvijek teži ka boljem, otkriva nove

mogućnosti i načine vlastite pedagoške prakse. U svom radu neprestano ekperimentira što

4 Mitrović, Darinka: Predškolska pedagogija; IGKRO „Svjetlost“; Sarajevo, 1980.

8

prenosi i na djecu. Stalno doživljava želju za još boljim radom. On nema glavnu riječ u

grupi, već samo potiče, upozorava, motivira i prati djecu i njihove interese. Uvijek djeluje

primjerom na djecu. On mora biti sposoban da od djece stvori male istraživače, koji se ne

zadovoljavaju dobivenim, koji žele uvijek nešto više. Potiče djecu na samostalan

istraživački rad i traženje različitih puteva u sticanju saznanja. Veoma je blizak djeci i

njihovim stvaralačkim idejama. (dr.Marko Stevanović, 2001.)

3. Uloga i važnost odgajatelja u organizaciji odgojno-obrazovnog procesa

Pored određenih „pravila“ i principa u odgoju i obrazovanju, svaki odgajatelj ima svoju

„implicitnu pedagogiju“ na osnovu koje djeluje na odgoj i obrazovanje djece. Odgajatelj

mora s vremenom postati neprimjetni organizator odgojno-obrazovnog procesa u kojem

će sve aktivniju ulogu poprimiti pojedinci. Kako bi on mogao sistematski djelovati na

razvoj djeteta, treba poznavati sve osnovne karakteristike njegova rasta i razvoja. Posebno

treba istaknuti nužnost da se poznaju i primjenjuju osnovni principi mentalne higijene, jer

to pomaže djetetu da stvori konstruktivne stavove i spriječi pojavu mentalnih poremećaja

nastalih zbog nezadovoljenih potreba i njihove moguće kompenzacije. Umjesto stava da je

dijete krivo za svoje neprihvatljive postupke, mentalna higijena upućuje na nužnost

utvrđivanja uzroka što izazivaju ponašanje s bitnim karakteristikama introvertiranosti ili

ekstrovertiranosti. Prirodno, uzroci mogu biti i u samom djetetu, ali ih mnogo češće

uvjetuje okolina u kojoj ono živi.

Za utjecajniji odgojni rad potrebna je ljubav odgajatelja prema djeci. Tu svoju ljubav on

neće izražavati maženjem i pretjerenom popustljivošću prilikom prijestupa, već

pravednim vođenjem djece, uljudnim pristupanjem svakom djetetu i zahtjevima koji

proističu iz shvaćanja djetetovih mogućnosti. Akceptirajući stav da djeca usvajaju načine

vladanja i postupaka oponašajući odrasle, istaknut ćemo koliko je važna uloga čovjeka

koji prvi put u životu djeteta radi s njime sistematski i postavlja mu određene zahtjeve

(prirodno, ako izuzmemo odgojni rad u obitelji). Upravo su zato posebno važne

karakterne osobine odgajatelja, pa bi one morale biti takve da budu uzor svoj djeci. To su

istinoljubivost, poštenje, skromnost, samostalnost, odlučnost, promišljenost,

mnogostranost, interes, plemenitost postupaka... Tome treba dodati važnost što je ima

govor odgajatelja. Veliko značenje u odgojnom radu ima pedagoški optimizam

9

odgajatelja, njegov smisao za novo, sređen odnos prema životu i dobro raspoloženje.

( Rudolf Zgombić, 1982.)

3.1. Kvalitet emocionalne veze odgajatelj – dijete

Od ličnosti odgajatelja najviše ovisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja, kao i

čitava atmosfera u dječjem vrtiću. Ako je odgajatelj krut i nervozan, to će se odraziti u

obliku napetosti i otpora kod djece. Ako je ponašanje odgajatelja nedosljedno i hirovito,

takvo će biti i ponašanje djece. Ako se on ponaša veselo i neusiljeno, djeca će to prihvatiti

kao sastavni dio opće atmosfere. Prema tome, hoće li se predviđeni sadržaji i raspored

aktivnosti iskazati kao bogat izvor novih iskustava i razvojnih poticaja za djecu, ili

prouzročiti otpor, nesporazume i konflikte, najviše ovisi od odgajatelja. Na ponašanje

odgajatelja, kao što je utvrđeno, osim onoga što je naučio tijekom svog školovanja i

zahvaljujući uobičajenim načinima stručnog usavršavanja, značajno utječe i njegova

„implicitna“ pedagogija.

Dobar odgajatelj se prepoznaje, prije svega, po tome što mu njegov posao predstavlja

zadovoljstvo. On voli djecu i dobro se osjeća u njihovom društvu, poštujući u svakom od

njih jedinstvenu ljudsku ličnost koja se razvija. Iako ima sasvim određen stav prema

određenim oblicima ponašanja, on prihvaća svako dijete i ima razumijevanja za njegove

postupke. Svoja osjećanja prema djeci dobar dogajatelj izražava tonom kojim im se

obraća, izrazom lica i riječima. Dijete mora osjećati da je odgajatelj „na njegovoj strani“,

da mu ono nešto znači, da ga uvažava, cijeni, raduje se njegovim uspjesima i ne osuđuje

ga za neuspjehe jer vjeruje u njegov pozitivan razvoj kao i svoje mogućnosti da mu

doprinese. Takav odgajatelj je također svjestan i svojih ograničenja i nedostataka i ne

pokušava da obmanjuje djecu mitom o vlastitom savršenstvu, već je u stanju da prizna

svoje greške i uči iz njih. Naročito je osjetljiv na dječje potrebe i očekivanja prema njemu

i rado je spreman da im udovolji. U njemu dijete nalazi osobu spremnu da mu uzvrati

pozitivne emocije, da mu na osmijeh odgovori osmijehom, pomiluje ga, zagrli, utješi,

uzme u naručje...

Od prvog dana boravka djece u ustanovi odgajatelj radi na uspostavljanju bogatog i

sadržajnog emocionalnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski, suradnički i

zasniva se na međusobnom uvažavanju, povjerenju i brizi. Djetetu je potrebno da osjeti da

je odgajatelj zainteresiran za njega osobno a ne samo za ono čime se dijete bavi. Bliskost

sa odgajanikom omogućava mu da postigne mnogo više u djelovanju na dječji razvoj i

10

učenje i to na načine koji se vjerojatno ne bi pokazali kao efikasni kad bi ih primijenila

djetetu nepoznata osoba. Osim toga, dijete nikada neće biti „drsko“ sa osobom koja mu

čitvim svojim ponašanjem iskazuje poštovanje, koja je srdačna i blaga u ophođenju, koja

ga ne gleda sa visine i ne insistira na pokornosti. Čak i u slučajevima kada dođe do

neslaganja između njega i djeteta, odgajatelj to ne prenosi na osobni plan, ne ispoljava

gorčinu i ne prijeti mu prekidom dobrih odnosa.

Određen otpor zahtjevima odgajatelja i isprobavanje njihovog stvarnog značenja u

konkretnim situacijama života i rada u vrtiću su sasvim normalna pojava jer se ne može

očekivati od djeteta da se pasivno prilagođava svemu što se od njega zatraži. Njemu je

potrebno samopotvrđivanje kao i situacije u kojima dokazuje da se razlikuje od drugih po

tome jer ne voli neko jelo, jer želi da ponovo čuje određenu priču, jer se u jednom

trenutku osjeća umorno ili mu je dosadno, jer ne želi prekinuti svoju igru, jer želi da

skrene grupni razgovor na temu koja njga interesira i sl. Sasvim je prirodno da dođe do

protivljenja, prepirke, pa čak i ljutnje u njegovim reakcijama na zahtjeve odgajatelja, koji

treba poštivati njegovo pravo da ima različite želje i mišljenja ali i da, kada je potrebno,

provede zahtjev do kraja. Međutim, dijete ne treba osjetiti da je manje prihvaćeno,

cijenjeno i voljeno zbog toga što je ispoljilo određene razlike. Tako će bolje moći shvatiti

konstruktivnu ulogu i odgovornost koju odgajatelj ima u organizaciji života i rada grupe i

na poštovanje odgovornosti poštovanjem. Prirodnost je najvažnija osobina pravilnog

odnosa odgajatelja prema djeci. Svaka usiljenost, izvještačenost, prenemaganje,

sladunjavo korištenje deminutiva i drugih posebnih načina obraćanja djeci, suštinski

onemogućava izgrađivanje iskrenog, otvorenog, prirodnog odnosa kakav treba

uspostavljati između mlađih i starijih. Djeca sasvim dobro osjećaju kada se pokušava

manipulirati njima, što ih u početku zbunjuje a zatim navodi da i sama počnu razvijati

mehanizme manipulacije sa odraslima.

U izvjesnom smislu odnos odgajatelja prema djetetu se interiorizira u njegov odnos prema

samom sebi. Ako je odrasli odlučan i tolerantan, ako od njega očekuje pozitivno

ponašanje, uspjeh u aktivnostima, zalaganje i iskrenost, dijete će sve učiniti da opravda

ovakva očekivanja i odnosit će se na isti način prema samome sebi. On treba da služi djeci

za primjer kao osoba koja obavlja svoj posao istrajno i vješto, koja rješava probleme

strpljivo i, zahvaljujući svome trudu postiže uspjehe.

Svoj autoritet u grupi odgajatelji postižu na razne načine. Njihova tipologija načinjena je

polazeći od toga kako su raspodijeljena prava i dužnosti između njega i djece: u

autoritarnom sustavu odgajanja, odgajatelji imaju samo prava a odgajanici samo dužnosti,

11

u anarhičnom je obrnut slučaj, dok u demokratskom postoji ravnoteža između prava i

dužnosti i one su raspodijeljene srazmjerno jednako – svakome prema mogućnostima da

ih se pridržava i ostvaruje, što znači da su odrasli i djeca izjednačeni. (dr.Emil Kamenov)

3.2. Učešće odgajatelja u aktivnostima djece

Za razvoj dječje ličnosti potrebni su stalna briga odgajatelja posvećena izazivanju,

poticanju, usmjeravanju i bogaćenju dječje aktivnosti a ne njenom potiskivanju ili

dirigiranju njome. Njegov osnovni zadatak je osigurati mjesto, vrijeme i opremu za dječju

aktivnost prije nego što započne, a zatim joj omogućiti da se što intenzivnije i sadržajnije

razvija. Posao odgajatelja se ne sastoji u tome da pruža djeci odgovore na pitanja koja nisu

postavila, već da ih učini svjesnim problema i pruži im pomoć u njihovom relativno

samostalnom rješavanju.

Najveća pomoć odgajatelja djetetu se ogleda u zadovoljavanju njegovih potreba i

pomaganju da se sve više oslanja na vlastite snage, odnosno, stiče neovisnost od pomoći

odraslih.

Postoje mnoge vrste pomoći. Sigurno je da se razlikuje pomoć odgajatelja koji na

odstojanju, riječima i izrazom lica ohrabruje dijete da pređe preko oborenog stabla, od

neposredne pomoći koja se sastoji u njegovom držanju za ruku. U prvom slučaju

odgajatelj doprinosi razvoju dječjeg samopouzdanja i osposobljava ga da djeluje

oslanjajući se na vlastite snage, dok ga u drugom čini ovisnim o sebi. Jedna je vrsta

pomoći kada odgajatelj pokazuje djetetu kako raspoznati prednji dio džempera a druga

ako mu ga obuče. Ako je cilj odgajanja da se dijete postepeno osamostaljuje, uvijek je

bolje pokazati mu način kako da dohvati željeni predmet prislanjanjem stolice uz ormar,

nego je dohvatiti umjesto njega. Svakako, ovaj drugi postupak zahtijeva više vremena i

strpljenja. Riskiraju se greške i nesporazumi, ali kad dijete uspije nešto obaviti za sebe,

riješiti neki problem, to je veliki doprinos njegovom povjerenju u vlastite mogućnosti i

sticanju pozitivne slike o sebi.

Istovremeno treba imati na umu da ovo usmjeravanje djeteta da se oslanja na vlastite

snage ne znači i odbijanje njegovih molbi za pomoć. Ponekada je ona neophodna djetetu,

a događa se i da je traži samo zato da bi skreulo pažnju na sebe i da bi našlo povod za

komunikaciju sa odgajateljem. Npr., dijete u krevetu traži od njega da ga bolje pokrije, što

je u stanju i samo uraditi, ali iza te molbe stoji potreba za bliskošću sa njime, koju svakako

12

treba zadovoljiti. Prema tome, pružit će mu pomoć uvijek kada dijete stvarno osjeća da

mu je potrebna, na način koji najviše odgovara razvoju njegove samostalnosti. Odgajatelj

ima važnu savjetodavnu ulogu u organizaciji dječjih aktivnosti jer se ne može osloniti na

to da će djeca uvijek imati inicijativu u korištenju svih mogućnosti koje su im ponuđene.

On ih uvodi u korištenje opreme pokazivanjem kao i pričanjem, pridružuje im se u

isprobavanju igračaka i drugih stvari oko njih i demonstrira im korištenje pojedinih

uređaja u centrima prije nego što počnu djeci služiti za provjeravanje i utvrđivanje

stečenog iskustva. Ovu svoju ulogu odgajatelj obavlja, prije svega, upućivanjem djece da

u što većoj mjeri koriste svoje snage u djelovanju, govoru i mišljenju. On također

doprinosi psiho-socijalnom razvoju djece uređujući sredinu vrtića tako da predstavlja za

njih svijet koji poznaju, razumiju i mogu se u njemu dobro snalaziti.

Uputstva treba davati djeci u pravo vrijeme, ni prerano ni prekasno. Ako se požuri sa

savjetom dijete neće imati mogućnosti da pokuša riješiti problem na svoj načim, dok od

zakasnjele pomoći neće imati mnogo koristi, kada se već obeshrabrilo i izgubilo želju da

ga rješava. Odmjeravanje pravog trenutka zahtijeva od odgajatelja iskustvo i intuiciju, kao

i točnu procjenu dječjeg raspoloženja. On treba intervenirati prije nego što dijete izgubi

strpljenje pokušavajući uzaludno spojiti elemente iz dva različita kompleta konstruktivnog

materijala, prije nego što se prepirka u grupi pretvori u svađu i prije ngo što se igračka

pokvari zbog nepravilne upotrebe. Uspješno odgojno djelovanje dobrim dijelom ovisi od

sposobnosti odgajatelja da preduprijedi teškoće, odnosno da djeluje preventivno.

Odgajatelj usmjerava djecu u procesu njihovih aktivnosti i čini ga efikasnijim na više

načina: organizacijom sredine koja ih okružuje, izborom i rasporedom materijala koji im

osigurava, ukazivanjem na moguće puteve kojima se dolazi do rješenja pojedinih

problema i njihovim nagovještavanjem, ali nikada ne kvareći radost otkrivanja

saopćavanjem gotovih rješenja i njihovim predstavljanjem kao da su jedina moguća ili

najispravnija rješenja. Najbolja prilika za njega da iznosi svoje mišljenje je kada odgovara

na dječja pitanja, što znači – kada djeca ispolje interesiranje za nešto. On treba polaziti od

dječjih interesiranja i stvara ih, što je garancija uspješnosti odgojno-obrazovnog postupka.

Dosada je neoprostiva u dječjem vrtiću i ukoliko nije moguće za određene sadržaje

obezbijediti dječji interes, bolje je da se ne obrađuju zbog rizika da se kod djece stvori

trajan otpor prema njima.

Da bi uticao na dječje aktivnosti i pojačao njihove razvojne i saznajne efekte, odgajatelj

može postavljati pitanja, preporučivati načine djelovanja, opisivati riječima ono što se

događa i poticati djecu da to čine, davati objašnjenja i odgovarati na pitanja, kao i

13

pomagati djeci u obavljanju pojedinih postupaka prilikom ispitivanja i eksperimentiranja

pripremljenim materijalom. Usmjeravanje se sastoji i u preporučivanju djeci određenog

redoslijeda postupaka, što im pomaže da bolje povežu i organiziraju saznanja koja stiču,

da ih protumače i uobliče u sheme i pojmove koje će moći koristiti u bitno različitim

životnim situacijama. Pored osposobljavanja za samostalno sticanje iskustva, najvažniji

cilj odgajatelja je da djeca u tom procesu osjete zadovoljstvo i razvijaju intelktualnu

radoznalost.

Podržavajući dijete u svemu što je kod njega pozitivno i što ima razvojnu perspektivu,

odgajatelj potiče da istraje u aktivnostima za koje se opredijelilo, pomaže mu da nađe

odgovore na pitanja koja ga interesiraju, sa odobravanjem se odnosi prema produktima

njegovog izražavanja i ohrabruje ga u trenucima kada naiđe na teškoće ili posumnja u

svoje mogućnosti da ih rješava. Djeci treba ponuditi da izaberu aktivnost koju žele. Neka

od njih će se opredijeliti odmah, čim ugledaju nešto što ih privlači, dok je drugoj potrebno

više vremena da razgledaju unaokolo prije nego se odluče. Također ima djece koju je

potrebno usmjeriti i uvesti u aktivnost, prije nego što odluče samostalno nastaviti ono što

su započela zajedno sa odgajateljem. Kada se zapazi da duže oklijevaju, njima je čak

moguće ponuditi neki određen materijal uz pitanje žele li pokušati njime se igrati.

Međutim, djeci ne treba nametati aktivnost niti insistirati da nešto naprave isključivo po

želji odgajatelja. Njih treba znati privući i za to nije dovoljno reći im: „hajde, nacrtajte mi

nešto“ ili „danas ćete slušati priču...“ jer djeca ne trebaju crtati odgajatelju, niti čuju priču

samo zato što je on tako odlučio. Dobar odgajatelj zna kako navesti djecu da od njega

zatraže, da ga zamole da im pročita priču određenog sadržaja usmjeravajući spontano

razgovor na tematiku priče, dok će poticati djecu na bavljenje stvaralačkim aktivnostima

oslanjajući se na njihove unutrašnje motive, sklonost ka podražavanju, simboličkom

predstavljanju ili ekperimentiranju novim materijalima.

I pored toga što je djeci omogućeno birati sadržaje aktivnosti kojima će se baviti i

određuju njihovo trajanje, uloga odgajatelja nije umanjena. Djeca mu se vrlo rado

obraćaju za savjet i žele pokazati rezultat svoje aktivnosti, ponekada je njegovo prisustvo

nužno da bi se izbjegao ili „izgladio“ konflikt, neku djecu treba poticati i usmjeriti u

procesu aktivnosti a neku zainteresirati nečim novim kada je očigledno da su iscrpila sve

mogućnosti onoga čime se trenutno bave. Nova interesiranja će razvijati tako što će djeci

ukazati na zanimljive aspekte neke pojave, na probleme koji se javljaju ili detalje koji su

izmakli njihovoj pažnji.

14

Tijekom igre djeca trebaju biti što samostalnija i imati najšire mogućnosti za

samoorganizaciju, što međutim ne znači da su prepuštena sebi i da odgajatelj ne prati

njihovu aktivnost. Svoj uticaj na igru on vrši najčešće izborom i rasporedom materijala,

međutim i ovo obavlja uz učešće djece i prepušta im inicijativu kad god se za to ukaže

prilika. I kada im daje savjete čini to samo ako djeca zatraže ili se za to očigledno ukaže

potreba, ne sugerirajući im šablone prilikom preporučivanja igrovnih postupaka. Zapravo,

odgajatelj prilikom svojih intervencija više ukazuje na razne mogućnosti razvijanja i

bogaćenja dječje aktivnosti da bi potakao dječju maštu i dosjetljivost, nego što određuje

pravac kojim bi se one morale kretati. Svoje učešće u igri on naročito iskazuje

zajedničkom radošću kada dijete uspije u nekoj namjeri, pobijedi ili savlada neku teškoću.

Također, odgajatelj vodi računa da igra ne postane opasna za djecu i da ne dođe do

rasipanja i kvarenja pripremljenog materijala.

Za vrijeme igre mašte ili igre uloga odgajatelj prati što se zbiva , koliko je moguće,

izbjegavajući direktne intervencije. Obično, na početku, djeci treba pomoći oko

prerušavanja, naročito u odjeću koja im ne odgovara po veličini, zatim, ohrabrivši

bojažljivu djecu, a tijekom igre – usmjeravajući aktivnost koja prijeti da izađe iz okvira

prihvatljivog ponašanja, razrješavajući nesporazume i konflikte koje djeca nisu u stanju

sama riješiti i pokazujući interesiranje za ono što mu djeca eventualno žele saopćiti. Osim

toga, kada zapazi da su sadržaji igre postali jednolični a postupci stereotipni, odgajatelj

može vještom intervencijom ukazati na mogućnosti njihovog obogaćivanja, upitati djecu

zašto ne pozovu ljekara da pregleda bolesnu lutki, dodati domaćicama komad glavice

kupusa za „ručak“ ili alatku da poprave točak koji je otpao sa lutkinih kolica, odnosno,

potaknuti dječju maštu i pružiti motive za dalji razvoj igre. Međutim ima situacija kada

igra postane suviše agresivna a djeca prestanu voditi računa o svim pravilima ponašanja,

kada će odgajtelj pokušati usmjeriti u prihvatljivijem pravcu ili čak prekinuti, uz

obrazloženje da takva igra suviše smeta drugima i predstavlja opasnost, zbog čega im

predlaže da se bave nečim drugim. Igra je i prilika odgajatelju da pomogne djeci u

sređivanju i osmišljavanju svog iskustva.

Gradeći blokovima dijete intuitivno zapaža njihova svojstva i to je pravi trenutak da se

ukaže na njihov naziv, odnosno, način svrstavanja. Međutim, ovo ukazivanje ne treba

djelovati kao pouka, već ga izgovoriti u kontekstu akcije na osnovu koga dijete razumije o

čemu je riječ. Na primjer, odgajatelj će reći: „Baš je zanimljivo kako si redao

naizmjenično male kocke i velike valjke... i nije ti se srušila garaža“. Pitanje postavljeno u

pravom trenutku djetetu koje se igra građevinskim materijalom o tome koliko je

15

elemenata potrebno da bi se napravila kućica, kako premostiti neki prazan prostor ili

uravnotežiti manje i veće blokove, može ga pokrenuti da traži samostalna rješenja za ove

probleme i postavlja sebi nove. Ukoliko u nečemu ne uspije, ni onda mu ne treba saopćiti

rješenje, nego ukazati na pravac u kojem ga može potražiti, na oblik i veličinu bloka koji

se ne uklapa, na simetriju konstrukcije, upotrebu nekog pomoćnog sredstva i sl.

Djeci koja se igraju stonim tiskanim igrama, sklapalicama, lotima, dominama i sl., obično

nije potrebna veća pomoć ukoliko su igračke dobro odabrane prema njihovom uzrastu i

mogućnostima. Međutim, kada ipak naiđu na neki problem koji može da ih obeshrabri

poslije više pokušaja njegovog bezuspješnog rješavanja, odgajatelj im može pomoći

prvenstveno ukazujući na princip rješavanja: kod sklapalica da istovremeno uzimaju u

obzir naslikane detalje i oblik elemenata koji nastoje uklopiti u cjelinu, kod lota opći

pojam koji obuhvaća likove na jednoj tabli uz implikacije što mu pripada a što ne i sl.

Kada se djeca bave stvaralačkim aktivnostima, na svaki način im treba ukazati da je ono

što rade ispravno, da se mogu prepustiti svojim impulsima ne vodeći računa o mišljenjima

i ukusu drugih, kao i da ne moraju nikoga podražavati, odnosno da, kao što se svako dijete

razlikuje od ostale djece, mora se razlikovati i ono što je svako od njih stvorilo.

Neposredna pomoć odgajatelja djeci u stvaralačkim aktivnostima ogleda se, prije svega, u

pokazivanju tehnika rukovanja pojedinim materijalima i priborima: kako se miješaju boje,

brišu četkice, kako se radi na malom razboju ili razmekšava plastelin. Međutim, on treba

izbjegavati sugestije kojima bi se djeci određivalo što da rade i kako to mora izgledati, kao

i da posebno insistira na tome da dijete od početka definira temu ili kasnije detaljno

objašnjava što je naslikalo ili napravilo. Svoje komentare, koje djeca ponekad traže, treba

upućivati na neke općije elemente koji čine osobenost dječjeg djela i ono oko čega se

dijete očigledno trudilo, na primjer: „Koliko divnih boja si ti upotrijebila...!“, „Baš je

veliki taj tvoj vlak, ti zaista imaš strpljenja...“.

Tradicionalno se na odgojno-obrazovni rad gleda kao na sustav postupaka odgajatelja

kojima se utiče na dječje učenje i razvoj, što znači da se u prvi plan stavlja djelatnost

odgajatelja, od koje se očekuje da dovede do željenih rezultata samim tim što je

primijenjena na djecu. Međutim, ako se vrijednost odgojno-obrazovnog postupka

procjenjuje samo prema onome što je odgajatelj uradio, to može da dovede do

zanemarivanja aktivnosti, odnosno, do pasivizacije djece. Prema jednom suvremenijem

pristupu, koji polazi od činjenice da se svako dijete razvija i uči kroz vlastitu aktivnost,

centralno mjesto je namijenjeno aktivnostima djece, a djelatnost odgajatelja se procjenjuje

16

prvenstveno po tome koliko je u stanju obezbijediti uvjete za njihovo neometano

odvijanje, poticati ih, usmjeriti, obogatiti i pokrenuti ka višim razvojnim nivoima.

Treba razlikovati aktivnosti odgajtelja od aktivnosti djece jer su im različiti motivi i ciljevi

i pored toga što način na koji se obavljaju može biti isti. Na primjer, eksperiment koji

izvodi odgajatelj namijenjen je da se nešto pokaže, da djeca prate neki proces ili pojavu

što će ih zainteresirati i potaknuti na razmišljanje, traganje i njihovo upoznavanje, a

eksperiment koji izvodi dijete pretpostavlja već stvoreni interes, vlastitu aktivnost kojom

se, djelovanjem na stvari i namjernim izazivanjem pojava, traže odgovori na pitanja i

provjeravaju hipoteze koje je ono formuliralo. Treba razlikovati načine na koje djeca uče i

razvijaju se (aktivnosti djece) od odgojno.obrazovnih metoda (aktivnosti odgajatelja),

odnosno načina na koji odgajatelj potiče, usmjerava, organizira, bogati, kultivira i čini

efikasnijim aktivnosti putem kojih se djeca razvijaju i uče. Ovi načini mogu biti posredni

(djelovanje putem specijalno pripremljene sredine u objektu dječjeg vrtića ili

organiziranim odlascima u prirodu ili neku drugu društvenu sredinu), neposredni

(informacije koje prenosi odgajatelj i utjecanje na djecu pokazivanjem predmeta, pojava,

procesa i ponašnja ili pričanjem) i posredovani ( prikazani uz pomoć sredstava massovne

komunikacije, radija, televizije, zatim filma, dijafilma, slike i dr.). (dr. Emil Kamenov)

3.3. Uloga odgajatelja u igri i slobodnim aktivnostima

Vrlo je teško unaprijed odrediti ulogu odgajatelja u igri (promatrač, suigrač, koordinator)

kao uspješnu ili neuspješnu, a da se ne uzmu u obzir i ostali aspekti. Nadalje izolirana

analiza pojedinih aspekata igre (uloga, radnja, supstituti) ne može biti valjan pokazatelj

složenosti igre. Ako se pojedinačni postupci odgajatelja ne sagledavaju u cjelokupnom

kontekstu, također se ne mogu unaprijed definirati kao poticajni ili ometajući za dječju

igru. Pojedine uloge odgajatelja bez obzira na to što može imati pozitivnu ulogu u razvoju

igre, trebaju biti shvaćene tek kao jedna etapa u poticanju dječje igre. „Nastojanja

odgajatelja trebala bi biti usmjerena prema manje izraženoj ulozi i na kraju prema ulozi

zainteresiranog promatrača koji zna procijeniti u kojem trenutku i na koji način može

obogatiti dječju igru. Ova posljednja etapa pretpostavlja dovoljno zajedničke igre, njeno

sukcesivno građenje i razvijanje te poticanje samostalnih i originalnih djetetovih (dječjih)

zamisli.“ 5

5 Šagud, Mirjana: Odgajatelj u dječjoj igri; ŠK Novine; Zagreb, 2002

17

Odgajatelj ima nesumnjivo drugačiju, ali ništa manje odgovornu ulogu od one u

organiziranju i provođenju obaveznih zanimanja i aktivnosti izvan zanimanja (učenje o

ponašanju kod stola, priprema za spavanje, kulturno ophođenje i dr.). Odgajatelj ne smije

biti ni pasivni promatrač onoga što djeca spontano rade, ali neće ni potpunim

usmjeravanjem i nametanjem sadržaja, oblika i sredtava u slobodnim aktivnostima

onemogućavati svaku slobodnu aktivnost.

Dijete je biće koje se igra. Igra je najčešći oblik dječjih slobodnih aktivnosti. No igra ima i

svoje razvojne faze; u igri se izražava stupanj dječjeg psihofizičkog razvoja. Kao što

cjelokupnim odgojno-obrazovnim radom pomažemo opći psihofizički razvoj, tako u

omogućavanju dječjih slobodnih aktivnosti, u kojima će igra imati dominantno mjesto,

pomažemo i potičemo i razvoj igre. I u samom toku slobodnih aktivnosti trebat će

odgovarajuće intervencije i poticaji, npr. podsjećanje na mogućnosti za dalji nastavak

neke aktivnosti. Nekad će biti korisno ukazati na više mogućnosti osiguravajući i na taj

način djeci slobodu izbora i pomoć u procjeni što bi u datim prilikama bilo bolje i zašto.

Poticaji i intervencije ne primjenjuju se radi toga da se osigura nesmetan rad prema

nametnutim obrascima i po unaprijed određenom odgajateljevom planu; oni su opravdani

samo onda ako osposobljavaju i navode djecu na vlastite napore, puteve, i sadržaje u

slobodnim aktivnostima. Intervencija može biti i ukazivanje na neki zaboravljeni detalj

koji će kao asocijativni element pobuditi dječja iskustva i maštu.

Intervencija odgajatelja bit će naročito potrebna kad su u pitanju inertna, introvertna,

hiperkinetička djeca, ako je neko dijete potpuno bez inicijative, kod socijalno

neprilagođene djece koja još nisu našla svoje mjeto unutar grupe, te kod zaostale i

pedagoški zapuštene djece. Izuzetno će takvoj djeci trebati i sasvim izravni poticaji i

usmjerenje sve dotle dok ne budu sposobna za slobodno odabiranje aktivnosti i

ostvarivanje vlastitih ideja i sadržaja u njima. Direktno ih vežući uza se odgajatelj će

nastojati da kod takve djece postupno pokrene neku inicijativu makar i sporednog

značenja, te da ih zatim sve više uključuje u pojedine aktivnosti.. Zapaženje detalja i

rezultata aktivnosti nekog djeteta djeluje poticajno i na drugu djecu koja će također

nastojati da se nađu u „magnetnom polju“ interesa i priznanja odgajatelja, a to znači i

priznanja cijele grupe. Između intervencija i poticaja odgajatelj će promatrati dječje

ponašanje, način reagiranja prema drugoj djeci, odnos prema izabranoj aktivnosti i ideji

kojoj je aktivnostpodređena te postignutim rezultatima. Pedagoški rezultat svih tih

zapažanja i promatranja jest djetetova spoznaja i razumijevanje. Početna promatranja

odnosit će se na svu djecu u odjeljenju ili u prostoru gdje se obavljaju međugrupne

18

aktivnosti, da bi se postupno izdvojila ona djeca kojojje potreban poseban pedagoški

pristup. Dalje intervencije bit će prilagođene svakom izdvojenom djetetu. Odgajatelj će

nakon slobodnih aktivnosti pribilježiti sve ono što je na bilo koji način izuzetno i

zanimljivo ili samo po sebi traži pedagoški zahvat (npr. Prevelika konstantna povodljivost

za tuđim idejama i trajniji nedostatak bilo kakve vlastite inicijative, podređenost nekim

strukturama koje se u aktivnostima stalno ponavljaju u istovjetnom obliku, pomanjkanje

volje i interesa, što zahtijeva posebno ispitivanje uzorka, pretjerana agresivnost,

destruktivnost i egocentričnost koja će negativistički djelovati u grupi i dr.). Ne treba

zaboraviti da su poticaji potrebni i djeci koja ne predstavljaju nikakav problem, tj. koja su

aktivna, imaju ideja, u stanju su da za sobom vode i ostalu djecu. Njima su potrebni

impulsi koji će im pomoći da se razvijaju do svojih krajnjih mogućnosti. (Anka Došen-

Dobud, 1977.)

3.4. Uloga, funkcija i zadaće odgajatelja u razvoju djece

„Uspostavljanje komunikacije između odgajatelja i djeteta temelji se na stvaranju socio-

emocionalnih veza.

1. Odgajatelj je odgovoran za pozitivnu emocionalnu klimu koju odražava

komunikacijom, smijehom, gestima, mimikom

2. Trudi se da uspostavi verbalnu komunikaciju sa djecom, da im se približi te da ih

razumije.

3. Odgajatelji trebaju dobro poznavati razvoj djece, dakle i psihološki i pedagoški aspekt.

U skladu s tim oni organiziraju okruženje i obezbjeđuju materijale za učenje

primjerene djeci i njihovom razvoju, poštujući svaku ličnost ponaosob.

4. Postavljaju primjerene ciljeve i zadatke respektirajući individualne snage i potrebe

djeteta.

5. Njeguju kooperativno učenje koje postaje interaktivan proces koji uključuje djecu,

odrasle i okruženje.

6. Gradi osnove za djecu da postanu zadovoljne, uspješne i aktivne odrasle osobe.

7. Individualiziraju rad poštujući trenutni razvojni stadij svakog djeteta.

8. Pobuđuju interesiranja djece, poštujući njihove potrebe i sposobnosti.

9. Opserviraju djecu svakodnevno, kako bi mogli izgraditi individualni pristup i potaći

njihov razvoj.

19

10. Komuniciraju, prije svega, sa djecom gdje trebaju pokazati veliko umijeće kako bi

potakli dijete, a ne ga bilo čim frustrirali. Trebaju veliko umijeće i u komunikaciji sa

roditeljima bilo da je sami iniciraju ili bivaju pitani za probleme u razvoju djece na

koje nailaze u svome radu.

11. Kao imperativ njihovog poziva nameće se i istraživanje koje provode u svojoj praksi

prateći i radeći sa djecom.

12. Pokušavaju upoznati dijete i njegove probleme, te putem igre pomažu djetetu da

iskaže ono što ga tišti i muči, a onda se po potrebi obraćaju stručnom licu koje provodi

terapiju. „Terapiraju“ onoliko koliko znaju, jer imaju veliku sposobnost empatije sa

djecom.

13. Surađuju s roditeljima i animiraju ih na zajednički rad, s ciljem poboljšanja rada s

djecom.

14. Planiraju rad poštujući dijete, program, metodiku, didaktiku, te pedagoško-psihološke

norme.

15. Nastoje upoznati svako dijete, biti svjesni njegovih mogućnosti, ali i poteškoća, te

specifičnosti razvoja.

16. Individualiziraju kurikulum .

17. Uče djecu prihvaćanju drugih, bilo da su pametniji ili uče sporije, da su mlađi ili

stariji, da imaju neki tjelesni nedostatak, govore drugim jezikom i sl.6

18. Pružaju svakom djetetu prigode i mogućnosti za samoostvarenje i stjecanje povjerenja

u sebe a time i stvaranje pozitivne slike o sebi i o svojim mogućnostima.

19. Vode i organiziraju djelatnosti djece radi unapređivanja njihova tjelesnog, umnog,

društvenog i osjećajnog razvoja.

20. „Organiziraju i provode različite djelatnosti i sadržaje radi stimuliranja i razvijanja

njihovih interesa i mogućnosti samopouzdanja, samoizražavanja i socijaliziranog

ponašanja. „7

Suradnički odnos odgajatelja prema djeci od prvog će dana olakšati njihovo uključivanje u

skupinu i međusobno prihvaćanje. U takvoj poticajnoj okolini svako dijete može naći

način za zadovoljenje svojih potreba i interesa. Uz odgajatelja, koji će im biti oslonac,

svako se dijete može osjećati sigurnim, izražavati svoju osobnost, doživljaje, interese i

očekivanja. Već pri prvome susretu dijete dobiva dojam o odgajateljevoj osobnosti – kroz

način komuniciranja i stil ponašanja prema njemu, drugoj djeci i roditeljima.

6 Pehar-Zvačko, Lidija: Oduzeto djetinjstvo; Sarajevo, 2000.7 Stevanović, Marko: Predškolska pedagogija 2; R&S; Tuzla, 2001.

20

(Anka Došen- Dobud, 2001.)

Odgajatelj omogućava i potiče djetetovo spontano stvaralačko ponašanje, organizira

prostor, komunicira sa djecom, posredno predlaže sadržaje, podržava i razvija dječju

spontanost u izražavanju, omogućava komuniciranje djeteta s drugom djecom i odraslima,

individualno pristupa djetetu, provodi što elastičniju organizaciju odgojno-obrazovnog

procesa, uvažava cjelovitost razvoja djeteta i osnovnih zakonitosti njegovog razvoja,

utvrđuje, ostvaruje i procjenjuje zadatke odgoja i obrazovanja. (dr.Marko Stevanović,

2001.)

3.5. Komunikacija odgajatelja i djece

Potreba za ljudskim odnosom i komunikacijom je jedna od osnovnih dječjih potreba koja

prevazilazi druge odgojne potrebe. Ljudski glas ima nezamjenjivu ulogu u razviju dječje

ličnosti, što treba imati na umu svaki odgajatelj zbog čega treba i sam njegovati svoju

govornu kulturu, odnosno da vodi računa o kvalitetu svoje artikulacije, o intonaciji, kao i

tehnici disanja prilikom pričanja, recitiranja i pjevanja. Postoji vjerovanje da je

prosvjetnog radnika moguće poznati po tome što govori glanije nego drugi ljudi, što nije

bez osnova. Mnogi odgajatelji govore povišenim glasom kako bi ih djeca bolje čula i

slijedila njihova uputstva. Međutim, što je glasniji odgajatelj i djeca su bučnija, a od

pretjerane galame atmosfera u sobi za dnevni boravak postaje napetija i nervoznija.

Nasuprot tome, umjeren i blag ton djeluje umirujuće na djecu i čini da se ona ponašaju

prirodnije i opuštenije. Najbolja komunikacija se postiže govorom koji je jednostavan,

neposredan i umjeren, odnosno utišavanje govora je efikasnije nego glasnost. Čak i na

otvorenom prostoru treba izbjegavati dovikivanje koje uvijek neprijatno djeluje na djecu.

Bolje je približiti se djetetu, kojem se želi nešto reći i obratiti mu se spokojno, licem u

lice. Odgajatelj treba voditi računa ne samo o riječima koje će upotrijebiti već i o tonu jer

se njime prenose na djecu emocije. Djeca veoma dobro osjećaju strah, nesigurnost i

neljubaznost u glasu odgajatelja, bez obzira koje će on riječi upotrijebiti, stoga im se treba

obraćati prirodno, bez povišenog glasa i nervoze. Svojim pitanjima odgajatelj usmjerava

dijete u procesu otkrivanja stvari i zakonitosti koje vladaju u svijetu. Način na koji će on

postaviti ta pitanja u velikoj mjeri određuje kakve će odgovore dobiti od njih. Složeniji

oblik komunikacije od pitanja i odgovora je organiziranje razgovora i grupnih diskusija sa

djecom. Ovi razgovori mogu biti planirani, povezani sa obradom neke teme, ili prigodni,

spontano pokrenuti kada se za to ukaže prilika. (dr. Emil Kamenov)

21

3.6. Utjecaj odgajatelja na dječje ponašanje

Kada se dijete osjeti sigurnije , ono počinje isprobavati svoje mogućnosti djelovanja u

njemu, ispitujući također i sigurnost sa kojom su ustanovljena pravila ponašanja, odnosno,

posljedice njihovom nepridržavanju. Odgajatelj ovakvo isprobavanje treba dočekati sa

određenom dosljednošću i čvrstinom, ali i razumijevanjem njegovih razloga, kako bi

dijete i pored ograničavanja osjetilo da ima posla sa osobom koja ga prihvaća kao ličnost i

brine se o njegovoj sigurnosti.

Djeca veoma brzo uviđaju značaj određenih pravila ponašanja u konkretnim situacijama i

umiju ih se pridržavati kada ih prihvate, naročito u slučaju kada su i sama učestvovala u

njihovom formuliranju i proglašavanju. Pravila im treba objasniti kratko, jasno i

jednostavno i više na primjerima nego preko uopćenih postavki, koje teško shvaćaju i još

teže prevode u načine postupanja. Osim toga, kad god je moguće, ograničenja koja se

postavljaju treba brižljivo rastumačiti i navesti prave razloge za njih. Pri tome treba stalno

imati na umu da se promjene u ponašanju djece ne mogu izazvati samo pričanjem, niti su

odgajanici na tom uzrastu u stanju rukovoditi se eksplicitno formuliranim općim

principima. Čak postoji opasnost da dosada i nerazumijevanje izazovu otpor prema nekim

idejama koje bi im, ako se kasnije prenesu, mogle biti bliske i prihvatljive. Kada dijete

uoči da određeno pravilo ponašanja ima svoju opravdanu primjenu u konkretnoj životnoj

situaciji, vjerojatnije je da će iskustvo stečeno tom prilikom po analogiji primijeniti u

sličnim situacijama, nego kada bi trebalo deduktivno sprovesti opći princip koji mu je bio

saopćen izvan konteksta svakodnevnog života i rada. Katkada nije moguće izbjeći

neposrednu intervenciju odgajatelja, naročito u konfliktnim situacijama koje djeca nisu u

stanju samostalno razriješiti, u slučajevima odstupanja od pravila ponašanja kada ih je

potrebno objasniti, kada djeci prijeti opasnost od povreda i sl. Zaustavljajući dijete u

nekom nepoželjnom ponašanju, on treba ispoljiti ljubaznost isto koliko i čvrstinu,

prihvaćanje djeteta kao ličnosti isto koliko neslaganje sa određenim oblikom ponašanja.

Odgajatelj treba jasno saopćiti djetetu kada ne odobrava njegovo ponašanje, što će ono

osjetiti kako po riječima kojim mu se obraća, tako i po tonu kojim su izgovorene,

međutim, to ne smije dovoditi u pitanje suštinu njegovog odnosa prema djetetu, do

odbacivanja djeteta kao ličnosti. Ono treba osjećati da se odgajatelj zalaže za njega, da ga

voli, odobrava mu i vjeruje, da je na njegovoj strani. Tada će na povjerenje uzvratiti

povjerenjem, bit će otvoreno i spremno da mu sve kaže, da mu se obrati za savjet i

22

prihvati svaku sugestiju. Istovremeno, sigurnost i odmjerenost odgajatelja djelovat će

umirujuće na dijete i pomoći mu prevazići osjećanje ugroženosti koje je čest uzrok

poremećaja dječjeg ponašanja. (dr. Emil Kamenov)

3.7. Odgovornost odgajatelja

„Odgajatelji ne smiju zaboraviti da se zabave! Ima malo takvih stvari koje pružaju više od

radosti koju ispoljava dijete koje se pridružilo odgajatelju da napiše priču, zbija šale ili ima

vremena da govori o novom interesiranju.

Odgajatelji koji mogu prenijeti svoj entuzijazam na djecu čine postupak učenja uzbudljivim i

životnim. Odgajatelji koji mogu prenijeti svoj entuzijazam na djecu čine postupak učenja

uzbudljivim i životnim.

Odgajatelji koji smatraju da moraju biti na distanci i autoritativni mogu zaplašiti djecu i

zapravo suzbiti njihovu radoznalost. Odgajateljica formira one kvalitete koje želi postići kako

bi potakla razvoj osjećaja empatije, brižnosti, entuzijazma, intelektualne znatiželje, slušanja i

konverzacije djeteta.“8

Naravno, odgovornost odgajatelja se sastoji i u tome da se dijete potiče na učenje, otkrivanje,

istraživanje i sl. prilikom čega u proces učenja uvijek treba ulagati prethodna znanja. U

pitanju je nadogradnja mentalnih obrazaca kako bi prihvatili nova iskustva. Učenje se javlja

kada dijete teži tome da osmisli svijet koji ga okružuje (konstruktivistički pristup).

4. ZAKLJUČCI

* Odgajatelj participira i anticipira, daje i uzima.

8 Hansen-Kaufmann-Saifer: Obrazovanje i kultura demokracije; COI Step by Step; Sarajevo, 1998

23

* Njegovo „davanje“ je u impulsima, poticajima, moduliranju, koordiniranju, motiviranju,

a „uzimanje“ se ogleda u spoznajama do kojih je došao promatrajući aktivnosti djece i

identificirajući njihove potrebe i razvojne stupnjeve na kojim se nalaze i one koji dolaze.

* To je otvorena i stvaralačka stručna osoba s osobito izraženim kreativnim stavovima i

povjerenjem u motoričke, perceptivne i stvaralačke mogućnosti djece konkretne dobi.

* To je duboko osjećajna i empatična osoba s jasno izraženim altruističkim stavovima.

* Svoj smisao rada vidi u zajedničkom radu s djecom, nenametljivim poticajima.

* Uvijek zna što želi postići kod određenog djeteta i to realizira u spontanim i

nenametljivim dječjim aktivnostima.

* Odgajatelj se dogovara sa djecom, prihvaća njihovu inicijativu, raduje se aktivnostima,

pokušajima i uspjesima djece, potiče ih da rješavaju probleme, da daju svoja tumačenja i

traže odgovore, ne inzistira na točnosti već uočava i potiče radoznalost, raznolikost,

neobičnost, originalnost, slobodu, samostalnost i inicijativu, pomaže da neuspjehe i greške

ne doživljavaju kao obeshrabrenje već kao izazov za nova traženja i pokušaje.

* Budući da dijete uči i usvaja vrijednosti, putem identifikacije i imitacije, odgajatelj mora

biti svjestan da cjelokupnom svojom ličnošću i ponašanjem predstavlja za dijete uzor za

identifikaciju i osobu od povjerenja.

Zaključci vezani za istraživanje

* Bez suradnje sa roditeljima odgajatelj ne može uspjeti u kvalitetnom odgoju i

obrazovanju djece.

* Odgajatelji moraju biti spremni na suradnju, ne samo sa roditeljima nego i sa

studentima, budućim odgajateljima jer im i to može pomoći u radu sa djecom.

* Ono što odgajatelj najprije mora biti jeste otvoren prema drugim ljudima, ljubazan i

empatičan.

* Potrebno je stručno se usavršavati, počevši od učenja i razumijevanja novih pedagoških

pojmova pa do toga da sami budemo nekada mentori, oni koji će voditi radionice,

seminare i sl.

LITERATURA

1. Anić, Š.-Klaić, N.-Domović, Ž.: Rječnik stranih riječi; Sani-Plus; Zagreb, 1999.

24

2. Bratanić, Marija: Mikropedagogija – Interakcijsko-komunikacijski aspekt odgoja; ŠK; Zagreb,

1993.

3. Došen-Dobud, Anka: Predškola – Vodič za voditelje i roditelje; Alinea; Zagreb 2001.

4. Hansen-Kaufmann-Saifer: Obrazovanje i kultura demokracije; COI Step by Step; Sarajevo,

1998.

5. Hansen-Kaufmann:Saifer: Stvaranje učionica u kojima dijete ima centralnu ulogu (3-6

godina); COI Step by Step; Sarajevo

6. Kamenov, Emil: Metodika vaspitno-obrazovnog rada sa predškolskom djecom; Zavod za

udžbenike i nastavna sredstva Beograd

7. Mitrović, Darinka: Predškolska pedagogija; IGKRO „Svjetlost“; Sarajevo, 1980.

8. Mužić, Vladimir: Metodologija istraživanja; Educa; Zagreb, 1999.

9. Pehar-Zvačko, Lidija: Oduzeto djetinjstvo; Sarajevo, 2000.

10. Petz, Boris: Osnove statističke metode za nematematičare; Naklada Slap; Jastrebarsko, 1997.

11. Saifer-Baumann-Isenberg-Jalongo: Individualizirana nastava u ranom odgoju djece –

Priručnik za obuku studenata i edukatora; COI Step by Step; Sarajevo, 2000.

12. Stevanović, Marko: Predškolska pedagogija 2; R&S; Tuzla, 2001.

13. Šagud, Mirjana: Odgajatelj u dječjoj igri; ŠK Novine; Zagreb, 2002.

14. Vitas, Natalija: Vaspitanje predškolskog djeteta u porodici; Svjetlost; Sarajevo, 1983.

15. Zgombić, Rudolf: Odgojno-obrazovni rad s djecom u godini prije polaska u školu; Priručnik

za odgajatelje i nastavnike; ŠK; Zagreb, 1982.