ustavnopravni razvitak sad
Post on 25-Dec-2015
22 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U MOSTARU
PRAVNI FAKULTET
Ivan Tomić
AMERIČKI USTAVNOPRAVNI RAZVOJ DO 1787. GODINE
Seminarski rad iz kolegija Opća povijest prava i države
Mentor: Ljubomir Zovko, prof. dr. sc.
Mostar, svibnja 2014.
SADRŽAJ:
1. UVOD..............................................................................................................1
2. OD KOLONIZACIJE DO DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI.......................2
2.1. NOVO ZNAČENJE KOLONIJA: EKSPLOATACIJA I POTČINJAVANJE............................................................................................3
3. DEKLARACIJA NEZAVISNOSTI..................................................................5
3.1. DONOŠENJE I OSNOVNE ODREDNICE DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI...............................................................................................6
3.2. DEKLARACIJA NEZAVISNOSTI U GLOBALNOJ PERSPEKTIVI.....8
4. ČLANCI O KONFEDERACIJI........................................................................9
4.1. UREĐENJE KONFEDERACIJE.............................................................11
5. UREDBA O SJEVEROZAPADU..................................................................13
5.1. UREĐENJE SPORNOG TERITORIJA...................................................13
6. ZAKLJUČAK.................................................................................................15
1. UVOD
Sjedinjene Američke Države jedna su od vodećih svjetskih gospodarskih velesila.
Kada su Europljani uspostavili vezu s Amerikom, započinje njen razvitak. Bez obzira što su
nekoliko stoljeća bile predmet najgrublje eksploatacije, ipak će epizoda europske
eksploatacije biti uzročnik čvršće kohezije među kolonijama. Engleska vladavina i sve
bezobzirnije mjere engleskog Parlamenta usmjerile su kolonije prema državnosti. Na tom
etatističkom putu od iznimnog su značaja Deklaracija nezavisnosti, Članci o Konfederaciji i
Uredba o Sjeverozapadu.
Ovaj seminarski rad prati četiri glavne teme: prva tema obrađuje život prvih kolonista
i uopće razdoblje i prilike sve do donošenja Deklaracije nezavisnosti; u drugoj temi pratimo
povijesnu pozadinu koja je uzrokovala donošenje Deklaracije nezavisnosti, sam proces
izglasavanja te utjecaj američke deklaracije na ostatak svijeta, njezin globalni utjecaj; treća
tema obrađuje Članke o Konfederaciji, mogli bismo reći prvi ustav američkog naroda, glavne
odredbe i ustrojstvo Konfederacije prema tom aktu; četvrta, posljednja tema u seminarskom
radu, pokazuje razvoj prilika po završetku američkog revolucionarnog rata te reguliranje
pitanja novostečene zemlje kroz Uredbu o Sjeverozapadu. Taj akt bio je posljednji značajni
akt konfederalnog Kongresa, donosi se novi konstitutivni akt,Ustav SAD-a, najstariji pisani
ustav. Konfederacija biva zamijenjena čvršćim savezom američkih država-federacijom.
Zbog ograničenog opsega rada pojedini trenutci američke povijesti nisu detaljno
obrađeni, ali nastojanje će biti da se ispitaju i prikažu najzanimljiviji, najvažniji dijelovi koji
su imali presudan utjecaj na dalji razvitak SAD-a.
Budući da ove teme predstavljaju nepresušan izvor rasprava,istraživanja i obrada, u
ovom seminarskom radu pokušat ću prikazati svoj pogled na ključne trenutke američke
povijesti, trenutke koji su, mogli bismo reći, usmjerili SAD na put tolike globalne veličine
kakvu te Države predstavljaju danas.
1
2. OD KOLONIZACIJE DO DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI
Otkako je 1492. godine otkriven Novi svijet, započinje istraživanje, naseljavanje i
kolonizacija tih prostora. Moreplovci i ekspedicije pod zastavom Španjolske i Portugala
zaposjedaju novootkriveni prostor koji će kasnije postati izvor sirovina za različite proizvode,
ali ne samo sirovina, nego i proizvoda koji Starom kontinentu nisu bili dostupni, odnosno s
kojima Europljani dolaze u doticaj po prvi put. Kolonizatorske sile, Španjolska i Portugal,
dolaze u sukobe oko prevlasti za taj prostor, povlači se granica razgraničenja između njihovih
posjeda te oni nastavljaju već započetu eksploataciju, preuzimaju plemenite kovine kao i
šećer. Španjolska ovladava velikim prostranstvima koja se protežu od Meksičkog zaljeva pa
sve do Buenos Airesa.
Potkraj 16. i početkom 17. stoljeća u proces eksploatacije i kolonizacije uključila se
Engleska koja ugrožava španjolske brodove na Atlantiku, nastaje spor koji će trajati sve do
18. stoljeća. U 17. stoljeću na prostoru Sjeverne Amerike živi oko milijun domorodaca u
kojih, još uvijek, prevladava plemenska organizacija. U isto vrijeme dolazi do opadanja
španjolske moći, a Francuska se uključuje u spomenuti proces te ovladava prostorom od
Kanade preko Velikih jezera niz rijeku Mississippi do Meksičkog zaljeva. Nizozemska, koja
je bila pod nadzorom Španjolske, osnovat će skupinu kolonija poznatih kao Nova
Nizozemska, ali njena vladavina bila je uistinu kratkotrajna jer već za Restauracije
1664.godine Engleska zaposjeda te naseobine da bi potkraj 17. stoljeća u potpunosti ovladala
tim prostorom koji obuhvaća istočni obalni pojas Sjeverne Amerike u neprekinutom nizu
skoro 1500 km.
Godine 1606. tadašnji engleski kralj James III. skupini kolonista dao je povelju za
trgovinu i kolonizaciju izvjesnih sjevernoameričkih oblasti. Engleski kolonizatori osnivaju
Jamestown koji će kasnije postati središte prve engleske kolonije Virginije. Od 1607.godine,
kada je osnovana prva,pa do 1733.godine, kada je osnovana posljednja engleska kolonija
Georgia,stvoreno je ukupno 13 engleskih kolonija.
Novonastale kolonije organizirane su na dvije različite osnove: prve su bile u
vlasništvu dioničkih društava, od kojih je najpoznatija Londonska kompanija1, a druge u
vlasništvu pojedinaca ili skupina kojima je kralj izdavao povelje za kolonizaciju. S gledišta
gospodarskog života, gdje je linija razgraničenja bila rijeka Potomac, kolonije su se dijelile na
sjeverne,u kojima je prevladavala trgovina, pomorstvo i farmerska privreda; i južne, gdje su
prevladavale plantaže s velikim brojem robova koji su ih obrađivali.
1 Opširnije Samardžić Đ.,Opšta istorija države i prava, Sarajevo 1967.g., str.305.2
2.1. NOVO ZNAČENJE KOLONIJA: EKSPLOATACIJA I PODČINJAVANJE
Sredinom 18. stoljeća engleska buržoazija sve više nastoji ograničiti samoupravu
kolonija2 podčinjavajući ih neposrednom nadzoru Matice. Već za restauracije Engleske
kolonije su postale važan gospodarski faktor, zapravo izvor sirovina. Parlament je zbog toga
1663. donio Zakon o sirovinama kojim su kolonije postupno podčinili vlastitim interesima.
Kolonije protestiraju, a njihovu pobunu James II, kralj Engleske, nastoji utihnuti novim
restriktivnim mjerama. Kralj je u tu svrhu oduzeo povelju Massachusettsa, a sve kolonije
stavio pod jurisdikciju neograničenog guvernera, ukinuo samoupravu i raspisao poreze.
Nove „utege“ za kolonije uveo je William III. za čije je vladavine osnovana Komora
za trgovinu i kolonije, broj proizvoda koje kolonije mogu izvoziti samo u Englesku je
proširen, dok neke proizvode kolonije uopće ne mogu izvoziti kako ne bi konkurirale
engleskim proizvodima. S vremenom, Engleska provodi sve bezobzirniju politiku prema
kolonijama, te kolonije postaju „idealne za eksploataciju“.
Usporedo s tim događajima, započet će Sedmogodišnji rat između Francuske i
Engleske , a rat se odvija kako na europskom tlu tako i na tlu kolonija. Kako bi uspješnije
organizirala koloniste u borbi protiv Francuske, Engleska je sazvala jedan Kongres u Albanyu
na kojem je usvojen nacrt3 Benjamina Franklina prema kojemu je trebalo stvoriti federalni
savez kolonija. Ipak, nacrt nije ostvaren do početka rata.
Ratne uspjehe kolonije doživljavaju kao vlastite trijumfe, a osvojenu zemlju u tijeku
rata kao sebi pripadajuću. Engleska uviđa opasnost od širenja kolonija te donosi odredbu
prema kojoj kolonije ne smiju naseljavati prostor sjeverno od planine Alleghanya, a u
kolonijama uspostavlja vojsku od 10 000 plaćenika čije su troškove trebale snositi kolonije.
Povećava se broj carinjene robe pri uvozu u Ameriku. U Engleskoj jača utjecaj Parlamenta
koji 1765. donosi Zakon o biljezima ( Stampt Act)4 koji je svim kolonijama nametnuo biljege
na sve novine, kalendare, brošure i druge pravne isprave da bi taj prihod pokrio dijelom
troškove koji su je toliko iscrpili u ratu s Francuskom. Ovaj namet ujedinio je kolonije koje su
početkom listopada 1765. organizirale Kongres (sudjelovali predstavnici 9 kolonija). Kolonije
odbijaju plaćati poreze koje im je nametnula Kruna, prekida se uvoz robe iz Engleske. Zakon
je opozvan već iduće godine, a umjesto njega donesen novi Declaratory Act5 kojim je
potvrđeno zakonodavno pravo Parlamenta nad kolonijama, uključujući i porezno pravo. 1767.
uveden je Townshend Act6 kojim se broj carinjene robe proširio na čaj, papir, staklo, boje i
2 O samoupravi pobliže Festić R.,Opća historija države i prava, Sarajevo, 1998.g., str.231.3 O nacrtu vidi Boyer P.S.,United States History, Oxford, 2001.g., str.24.4 Ibid., str.741.5 Vidi Kurtović Š.,Opća povijest prava i države-Novi vijek, Zagreb, 1993.g., str.84.6Pobliže Tasić.B.,Sjedinjene Američke Države, Beograd, 1967.g., str.40.
3
drvo. Carine su ukinute nakon napada kolonista na vojsku u Bostonu, to je tzv. Bostonski
pokolj.
Engleski parlament, pokušavši nadmudriti kolonije, uvodi 1773. presedan7: dotadašnji
visoki porez na čaj zamjenjuje se niskim oporezivanjem kako bi kolonije prihvatile poreze
koje im nameće Engleska. Predvidjevši namjeru Krune nekolicina kolonista je u Bostonu
priredila Bostonsku čajanku, tzv. Tea party. Naime, kada su tri broda natovarena čajem došla
u bostonsku luku kako bi čaj istovarili i prodali Amerikancima po niskim porezima,
spomenuta skupina je, umjesto istovara, čaj, vrijedan 18 000 funti, pobacala u more. Bila je to
Bostonska čajanka, bila je to iskra revolucija, ogledalo nezadovoljstva i pokazatelj spremnosti
kolonista da zbace teret podčinjenosti sa svojih leđa, koji im kontinuirano pokušava nametnuti
Matica.
Matica je reagirala donošenjem tzv. pet nepodnošljivih zakona8 kojima je nastojala,
ponovno, ugasiti stihiju nezadovoljstva. Kulminacija je dostignuta Zakonom o Quebecku
1774. koji je sve zemlje sjeverno od rijeke Ohio proglasio dijelom Kanade, a Kanadi ukinuta
autonomija bez ikakvih samoupravnih ovlasti. Virginija, koja je tim zakonom bila najviše
pogođena, reagirala je pozivanjem svih kolonija da pošalju svoje predstavnike na zajednički
kongres, Prvi kontinentalni kongres.
7Presedan je pravna odluka, rješenje administrativnog organa vlasti koji se uzima kao uzorak, obrazac u rješavanju analognih slučajeva.8Samardžić, op.cit. (bilj. 1), str.309.-310.
4
3. DEKLARACIJA NEZAVISNOSTI
Prvi kontinentalni kongres sastao se 4.rujna 1774. u Philadelphiji, tada središtu
američke kulture. Na Kongresu su sudjelovali predstavnici 12 kolonija (osim Georgije),
ukupno 56 izaslanika. Kongres je imao zadatak riješiti goruće probleme u svezi s Krunom.
Izneseni su različiti razlozi za otpor kao i prijedlozi za rješenje spora. Kongres je usvojio
najracionalniji prijedlog: kralju je upućena zamolnica, u njoj nije osporeno pravo Parlamenta
da donosi zakone za kolonije.
Jedan od značajnih dokumenata usvojenih na tom Kongresu bila je Deklaracija prava
kojom se na temelju samoupravnih prava kolonija obvezuje sve kolonije da za period od tri
mjeseca zaustavi svaki uvoz ili izvoz u Englesku. Deklaracija je također potvrdila odlučnost
kolonija da se udruže u slučaju ako dođe do napada na Massachusetts. Kongres je ojačao već
postojeću američku svijest, a veliku pažnju zadobili su izaslanici Virginije, Thomas Jefferson9
i George Washington.
Nadajući se mirnom rješenju većina delegata ipak nije deklarirala želju za separacijom
od Matice. Britanski parlament i kralj George III. koloniste proglašavaju pobunjenicima, te
tijekom 1775. dolazi do oružanih sukoba. Upravo ti sukobi bili su razlog za sazivanje drugog
kontinentalnog kongresa.
Drugi kongres sastao se 10. svibnja 1775., također u Philadelphiji, ali novostvorene
okolnosti tražile su puno više od prvog zasjedanja. Članovi Kongresa odlučili su posljednji
put pokušati riješiti problem mirnim putem: poslali su kralju „Peticiju maslinove grančice“.
Kada je ta peticija odbijena, a kao odgovor britanske vlade stigao Prohibitory Act10, nestali su
i zadnji razlozi vjernosti britanskoj kruni. Mjesec dana nakon saziva, Kongres je odlučio da
sve kolonije započnu oružanu pobunu, a Washingtona je imenovao za vrhovnog zapovjednika
oružanih snaga. Izvršena je reorganizacija samoupravnih organa, zbačeni kraljevski
namjesnici te osnovani različiti odbori radi povezivanja i osnaživanja revolucionarnih snaga.
Iako su još uvijek prevladavale pacifističke ideje o sporu, u svibnju 1776. svima je postalo
jasno da su separacija od Krune i proglašenje nezavisnosti postale egzistencijalne potrebe,
potrebe dana.
U siječnju iste godine izlazi pamflet „Zdravi razum „ („Common sense“) Thomasa
Painea11, s uvodom Benjamina Franklina, koji prvi put jasno postavlja ideju nezavisnosti
kolonija i neminovnosti odvajanja od britanske krune. Ovaj pamflet bit će pretiskan više puta i
doseći ukupnu tiražu od nekoliko stotina tisuća primjeraka te će imati velik utjecaj među
9 Opširnije Ellis J.J.,The character of Thomas Jefferson, New York 2005.g.,str.42-64, 71-7310 Vidi Morse J.T.,Thomas Jefferson, New York, London, 1980.g., str.56.11 Boyer,op.cit.(bilj. 3), str. 148
5
kolonistima. Svijest o nužnosti strane (u prvom redu francuske) pomoći u financiranju rata, te
nabavi oružja i ratne opreme, navest će i neodlučne kolonije da prihvate Deklaraciju
nezavisnosti koja bi prvenstveno trebala omogućiti europskim silama da stanu na stranu
kolonija.
3.1. DONOŠENJE I OSNOVNE ODREDNICE DEKLARACIJE NEZAVISNOSTI
Unatoč rastu javne podrške za nezavisnost, Kongresu je nedostajala jasna ovlast da ju
deklarira. U Kongres su izabrani predstavnici 13 različitih vlada (uključujući posebne
konvencije, ad hoc odbore te izborne skupštine) koje su svojim predstavnicima dale upute
kako se imaju vladati. Neke kolonije su isključivo zabranile svojim predstavnicima da se
izjasne za nezavisnost. Dok je javni osjećaj za nezavisnost rastao, zagovornici nezavisnosti
zahtijevali su reviziju uputa koje su date predstavnicima kolonija: da bi Kongres proglasio
nezavisnost, većina delegacija trebala je ovlaštenje da glasuje za nezavisnost, a vlada jedne od
kolonijalnih delegacija trebala je dati posebne upute svojim predstavnicima da u Kongresu
predlože nezavisnost.
Sjeverna Karolina, u travnju, prva je jasno ovlastila svoje predstavnike da glasuju za
nezavisnost. Instrukcije ostalih kolonija bile su raznovrsne: od formalnih do zakonodavnih
akata, od konvencija do sudskih uputa. Neke kolonije još uvijek su se suzdržavale od
podržavanja nezavisnosti. Centar „otpora“ bio je u središnjim kolonijama, među kojima je
najizričitije izražavala svoj protest Pennsylvanya. Na dan 10. svibnja 1776. potaknut takvim
događajima, Kongres je preporučio skupštinama i konvencijama onih kolonija u kojima nije
još stvorena adekvatna uprava da prihvate takvu upravu koja će, po mišljenju predstavnika
naroda, najbolje doprinijeti sreći pojedinaca i Amerike uopće. Rezolucija je prihvaćena
jednoglasno u Kongresu. Kao što je bio običaj, Kongres je izabrao odbor za nacrt preambule
koja će objasniti rezoluciju. 15. svibnja Kongres je prihvatio radikalnu rezoluciju Johna
Adamsa12, prema kojoj kolonije preuzimaju potpunu moć samouprave, a svaki pokret
britanskog autoriteta treba se suzbiti. Istoga dana kada je usvojena Adamsova radikalna
rezolucija, Konvencija Virginije ovlastila je svoje predstavnike da Kongresu predlože slobodu
i nezavisnost. U skladu s tim uputama, Richard Henry Lee13, delegat Virginije, 7.lipnja
predstavio je Kongresu rezoluciju u kojoj je ustanovio da kolonije jesu i trebaju biti slobodne
i nezavisne države, te da je svrsishodno odmah potražiti pomoć stranih saveznika, kao i
izraditi nacrt o Konfederaciji. Četiri dana poslije Kongres je izabrao „Odbor petorice“ kojeg
su sačinjavali: John Adams, Benjamin Franklin, Thomas Jefferson, Robert R. Livingston i
Roger Sherman, čiji je zadatak bio izraditi nacrt Deklaracije nezavisnosti. Jefferson, najmlađi
12 Ellis,op.cit.(bilj. 9), str. 41.-62.13 Boyer, op.cit.(bilj. 3), str. 176.
6
član odbora i prema Adamsu jedini sa reputacijom majstorskog pera, izabran je da pripremi
dokument. Inspiriran Masonovim nacrtom14 Deklaracije prava, Jefferson je pripremio nacrt
Deklaracije nezavisnosti. Svoj nacrt prvo je podnio Adamsu i Franklinu, a potom ostalim
članovima odbora. Oni su predložili neke stilističke izmjene, te je revidirana verzija 28.6.
iznesena pred Kongres. Na zasjedanju Kongresa 2.7. usvojena je cijela Leeova rezolucija bez
ijednog glasa protiv (delegacija New Yorka, čekajući nove upute, je apstinirala). Tijekom
iduća dva dana Kongres je raspravljao i o nacrtu Deklaracije nezavisnosti. Delegati na
Kongresu dodatno su revidirali nacrt, nacrt je izmijenjen u malim stilskim inačicama te
izbrisana gotovo četvrtina teksta. Najvažniji dio teksta koji je izostavljen odnosio se na
trgovinu robljem15. Kako bilo, Kongres je 4. srpnja 1776. usvojio Deklaraciju nezavisnosti, a
dokument poslan na publikaciju kako bi se javnost upoznala s tekstom Deklaracije.16
Iako je rad na njoj započeo još 10. lipnja, dakle prije nego što je usvojena Leeova
rezolucija o nezavisnosti, njezin prvenstveni cilj nije bio da formalno proglasi nezavisnost –
ona je trebala svijetu (zapravo prvenstveno Francuskoj) objasniti razloge proglašenja
nezavisnosti. Ona je trebala biti formalno opravdanje jednog već dovršenog čina. Dva dana
prije njezinog donošenja Kongres je već konstatirao činjenicu nezavisnosti.
Sama Deklaracija sastavljena je u obliku pravno-sudskog akta: nakon preambule
dolazi pravna osnova (prirodno pravo), konkretni optužni postupci (dugačak i preuveličan
popis kraljevih zločina) i na kraju presuda (zaključak). U svojoj biti ona počiva na teoriji
prirodnih prava, onako kako je to iznio John Locke u svojoj knjizi „Dvije rasprave o vlasti“.
Deklaracija nije pisana s namjerom trajnosti i proklamiranja načela. Ona je prvenstveno
zamišljena u propagandne svrhe. Naime, u trenutku njezina donošenja američkim kolonijama
nužno je potrebna financijska i logistička pomoć Francuske i njezinih saveznica, a da bi je
dobili, potrebno je bilo uvjeriti Francusku u ozbiljnost namjera. Njezin značaj rast će kasnije s
godinama koje dolaze. Deklaracija nigdje ne spominje britanski Parlament, iako je upravo
odmjeravanje snaga s njim dovelo do rata i proglašenja nezavisnosti. Među izaslanicima
Kongresa već je prevladalo mišljenje da su kolonije vezane uz britanski imperij samo osobom
kralja, bez vezanosti za Parlament.
Od trajnijih načela Deklaracija nabraja „da su svi ljudi stvoreni jednakim, da ih je njihov
stvoritelj obdario stanovitim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i traženje sreće“17.
Dakako, Deklaracija tim stavom nije imala namjeru ukinuti ropstvo. To ipak ne znači da su
načela prirodnog prava unesena u Deklaraciju samo u smislu literarnog ukrasa. Pisana
14 Vidi George Mason, http://www.conservapedia.com/George_Mason , 6.travanj 2014.15 Jefferson je u svojem nacrtu kralja optužio za poticanje razvoja ropstva u kolonijama. Ipak je taj dio izbačen.16 Daljnja objašnjenja prema Morse,op.cit. (bilj.10).17 Imamović M.,Predavanje iz opće povijesti prava i političkih institutcija, Sarajevo, 2006.,str. 174.
7
prvenstveno kao propagandni dokument, Deklaracija je ostavila nekoliko otvorenih problema,
počevši od samog imena dokumenta: naziv pod kojim je Kongres usvojio nacrt dokumenta
jest „Deklaracija predstavnika Ujedinjenih Država Amerike okupljenih u Općem kongresu”.
Pri izradi kaligrafskog primjerka Kongres je odlučio staviti naslov „Jednodušna deklaracija
trinaest Ujedinjenih Država Amerike. U trenutku donošenja Deklaracije Ujedinjene Države,
kao institucija, još ne postoje, već samo Kongres kao ad hoc veza među međusobno
nezavisnim kolonijama, bez određenih institucionalnih oblika.
3.2. DEKLARACIJA NEZAVISNOSTI U GLOBALNOJ PERSPEKTIVI
Nijedan američki dokument nije imao veći globalni utjecaj od Deklaracije nezavisnosti.
Deklaracija predstavlja ključni trenutak američke povijesti, to je najznačajniji dokument
budući da se u njoj prvi put u svjetskoj povijesti pojavljuje naziv Sjedinjene Američke
Države, te u tom smislu Deklaracija predstavlja rodni list američkog naroda. Kao prva
uspješna deklaracija o nezavisnosti u svjetskoj povijesti, Deklaracija je inspirirala brojne
pokrete za nezavisnost i samoodređenje te revolucije poslije 1776.godine. Jedan od
najentuzijastičnijih zaljubljenika Deklaracije, mađarski nacionalist Lajos Kossuth, konstatirao
je da Deklaracija nije ništa manje od najplemenitijih, najsretnijih stranica čovječanstva.
Deklaracija nezavisnosti 1776. inspirirala je, također, vođe Francuske revolucije.
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina pronašla je inspiraciju i sadržaj upravo u američkoj
deklaraciji preuzevši mnoge ideale od nje. Prema povjesničaru Davidu Armitageu Deklaracija
je bila prva u novom žanru deklaracija o neovisnosti koje su najavile stvaranje novih država18.
…
Nakon proglašenja Deklaracije sve kolonije proglasile su se nezavisnim državama,
zamijenile kraljeve namjesnike u upravi i počeli izrađivati svoje vlastite ustave. Slijedilo je
razdoblje izrade nacrta Konfederacije.
4. ČLANCI O KONFEDERACIJI
Politički pritisak za povećavanjem suradnje među tadašnjim, Kruni odanim,
kolonijama počinje na Kongresu u Albanyu 1754. Benjamin Franklin promovira ideju o
međukolonijalnoj suradnji za pomoć u rješavanju lokalnih pitanja. Tijekom sljedeća dva
desetljeća recenzije osnovnih koncepata će ojačati, druge oslabiti-naročito odanost Kruni.
Revolt kolonista rezultirao je nasiljem i nepodnošljivim djelima, te kolonisti proklamiraju
18 Vidi Influence in other countries, http://en.wikipedia.org/wiki/United_States_Declaration_of_Independence , 7.travanj 2014.
8
„izlazak iz područja protekcije Krune“. Tijekom 1775. Kongres preuzima ulogu privremene
vlade kako bi pokrenuo američki revolucionarni rat19, a kolonije dobile nezavisnost. Bilo je to
vrijeme pisanja ustava-većina država bila je zauzeta tim zadatkom, a vođe su osjećali da nova
nacija mora sastaviti ustav, čak iako to nisu učinile druge države. Tijekom rata, Kongres je
iskušavao nedokazanu razinu političkog, vojnog, diplomatskog i ekonomskog autoriteta.
Kongres je usvojio trgovinske zabrane, osnovao i održavao vojsku, izdavao fiducijarni novac
te sklapao sporazume sa stranim vladama. Da bi se transformirali iz odmetnika u legitimnu
naciju, kolonije su trebale međunarodno priznanje i pomoć stranih saveznika.
Kontinentalni kongres je 11. lipnja izabrao odbor koji je trebao pripremiti plan
konfederacije, kako je to predložio Henry Lee svojom rezolucijom 7. lipnja. John Dickinson,
kao predsjednik toga odbora, izradio je nacrt članaka i podnio ga Kongresu 12. srpnja.
Kongres o nacrtu konfederacije raspravlja do 20. kolovoza kada se rad na člancima obustavlja
na godinu dana i nastavlja tek u listopadu 1777. Više je okolnosti utjecalo na dužinu rada i
vrijeme koje je Kongres utrošio na donošenje Članaka o Konfederaciji. Na to su utjecale teške
prilike i porazi kontinentalne vojske u tim prvim godinama rata. Nadalje, jedan od bitnih
razloga duge rasprave bilo je i pitanje vlasti nad prostorom iza Alleghanya-kome će pripasti te
tko će njime upravljati. Također, ovo je doba kada se težište političkog rada i zanimanja
nalazi u kolonijama koje upravo postaju samostalne države. Proces donošenja novih državnih
ustava zaokupljao je Amerikance više od stvaranja zajedničkih institucija. Najzad, u tome se
još nije razjasnilo što se želi postići: stvara li se ugovor među suverenim državama ili ustav
jedne nove zajednice. Potreba za zajedništvom u ratu, kao i pridobivanje francuskog
savezništva, nikome nije bila sporna. Različitost između novoproglašenih država i veličina i
naseljenost prostora činili su upitnom mogućnost postojanja neke središnje vlade. I prije
Dickinsonova nacrta bilo je pokušaja da se uredi pitanje konfederacije20. Pa ipak se tek s
Dickinsonovim nacrtom pristupilo sustavnom razmatranju saveza američkih država. Jedna od
osnovnih zadaća koje je trebalo riješiti konfederacijom bilo je osigurati mir među američkim
kolonijama. Poučeni europskom poviješću, američki su političari svakako željeli izbjeći da
odlazak Engleske s kontinenta rezultira ratnim sukobima među američkim državama.
Rasprava o člancima pokazala je da su tri pitanja naročito sporna: razmjer glasova, način
određivanja udjela u troškovima te ovlaštenja nad zapadnim teritorijem. Razmjernim
predstavništvom male bi države praktički izgubile utjecaj u Kongresu, dok su se oko načina
financiranja podijelile sjeverne i južne države. Južne države smatraju da bi udio u troškovima
19 Američki revolucionarni rat traje 1776.-1783.Unatoč početnim uspjesima Britanaca, kolonisti se konsolidiraju te preokreću ratnu sreću na svoju stranu. Rat je završen,pobjedom kolonista, mirom u Parizu 1783.godine.20 Supra, nacrt Benjamina Franklina na Kongresu u Albanyu.
9
trebao biti razmjeran vrijednosti zemlje koja je značajno skuplja u naseljenijim sjevernim
državama. Sjeverne države smatraju da bi se udio trebao računati po broju stanovnika,
uključujući tu i robove, kojih je daleko više u južnim državama. Ova pitanja na sličan način
otvorit će se i kasnije, tijekom Konventa. Dickinson započinje rad na svom prijedlogu
konfederacije istovremeno kad Jefferson piše Deklaraciju o nezavisnosti. U njegovu
prijedlogu konfederacije za države je zacrtan podređen položaj, što jasno proizlazi iz članka 3.
nacrta: „Svaka kolonija će zadržati i uživati onoliko svojih sadašnjih zakona, prava i običaja koliko će
smatrati prikladnim i pridržavati za sebe jedino i isključivo reguliranje svoje unutarnje uprave, u svim
stvarima koje neće zadirati u članke ove konfederacije“21. U toj odredbi nalazimo dva ograničenja
stavljena pred države: jedno se odnosi na uživanje sadašnjih zakona (ne i budućih). Drugo
ograničenje odnosni se na upravu država koja ne smije zadirati u konfederaciju. Iz ove opće
odredbe lako se uočava težnja da se državama uskrati potpuna kontrola nad njihovom
unutarnjom upravom. Daljnjim člancima državama su nametnuta ograničenja u
međunarodnim odnosima, imenovanju časnika policije, propisivanju carina. Države ne mogu
ulaziti u rat bez suglasnosti Kongresa. Kongres bi po Dickinsonovu prijedlogu dobio pravo
ograničavanja granica onih kolonija za koje „poveljom ili proklamacijom ili pod bilo kojom
drugom izlikom rečeno da dosežu do Južnog mora“. On bi bio ovlašten i za određivanje
granica bilo koje druge kolonije koje se čine neodređenima. Također, Kongresu bi pripadala
ovlast dodjeljivanja teritorija za buduće nove kolonije „unutar kojih će se uspostaviti vlade na
principima slobode“. Članak 18. određuje popriličan broj ovlasti Kongresa, ali mu stavlja i
važno ograničenje: Kongresu je zabranjeno propisivanje poreza i pristojbi. Dickinson je
predvidio da kolonije imaju po jedan glas pri odlučivanju, a važne odluke bi se donosile
većinom od devet glasova kolonija. Doprinosi Kongresu utvrđivali bi se na osnovi broja
stanovnika, a mandat delegata trajao bi godinu dana. Kada je 1777. nastavljena rasprava o
Dickinsonovu nacrtu, već su od kolonija uspostavljene države sa svojim ustavima i u njima
sada djeluju legitimno izabrane vlade. To će se značajno odraziti i na nacrt konfederacije.
Thomas Burke će svojim amandmanom potpuno preokrenuti odnos konfederacije i države.
Njegov amandman postat će članak 2. usvojenih Članaka o konfederaciji: „Svaka država
zadržava svoju suverenost, slobodu i nezavisnost i svaku vlast, nadležnosti i pravo, koje nije putem
ove konfederacije izričito delegirano Sjedinjenim Državama, u Kongresu okupljenima“22. Konačni
nacrt članaka o Konfederaciji ratificiran je i stupio na snagu 1. ožujka 1781.
21 Dickinsonov prijedlog i konačni nacrt Članaka o Konfederaciji vidi na stranici http://www.yale.edu/lawweb/avalon/pre18.htm , 7.travanj 2014.22 Ibid.
10
4.1. UREĐENJE KONFEDERACIJE
Članci o Konfederaciji (službeni naziv: Articles of Confederation and Perpetual
Union) previdjeli su konfederativni oblik državnog uređenja i republikanski oblik vladavine.
Sve države su prema tom konstitutivnom aktu (članak 2) zadržale suverenitet, nezavisnost i
slobodu. Također, sva vlast, koja nije izričito stavljena pod jurisdikciju Kongresa, pripadala je
organima države-članice Konfederacije.
Prema Člancima jedini organ koji je bio spona između država bio je Kongres. Kongres
je bio jednodomni, a države su u njemu bile zastupljene po načelu pariteta. Naime, države su
mogle u Kongres poslati najmanje dva, a najviše sedam delegata, ali je svaka država imala po
jedan glas. Predstavništvo svake države predstavlja oblik diplomatskog predstavništva budući
da ga bira isključivo država, te ona ima pravo izmijeniti ili čak opozvati prije isteka
„mandata“, država izdaje naputke prema kojima se imaju ponašati, predstavnik nastupa u ime
države, izaslanici ne mogu govoriti u vlastito ime. Između zasjedanja Kongresa (koja su dosta
rijetka s obzirom na prirodu Unije) redovite poslove u ime Kongresa obavlja Odbor
trinaestorice, dakle po jedan član iz svake države; kada zasjeda bira predsjedatelja (sličan je
bio Odbor koji je izradio Članke o Konfederaciji).
Kako ne bi došlo do sporova između članica po pitanju nadležnosti, Člancima su
precizno određene nadležnosti Kongresa (kao organa Konfederacije): odlučuje o ratu i miru,
vodi rat, brine o izgradnji i održavanju zajedničke flote, kuje novac i emitira novčanice,
ugovori i savezi, rješavanje sporova među državama, imenovanje svih časnika zajedničke
vojske i mornarice, kao i viših časnika dobrovoljačke vojske, budžet konfederacije i njeni
zajmovi-to su poslovi skupine 1 te poslovi skupine 2: trgovina, pošta i diplomatsko
predstavništvo konfederacije. Bit ove razlike odnosi se na način odlučivanja: o poslovima iz
prve skupine može odlučivati samo Kongres, i to dvotrećinskom većinom (9 država), dok se
odluka o poslovima iz druge skupine donosi običnom većinom (7 država).
Financijska uprava povjerena Kongresu nije sadržavala pravo oporezivanja.
Centralna uprava morala je u pogledu budžeta oslanjati se na rekvizicije od država. Isti sustav
trebao je osigurati i prikupljanje te opremanje vojske. Kongres nije mogao sprovoditi svoje
zakone ili naredbe niti o jednoj važnijoj stvari. Kontrola nad trgovinom praktički je ostavljena
državama. Nadmoć država dodatno je osigurana klauzulom da se nikakve izglasane odluke,
osim onih za odlaganje zasjedanja za jedan dan, ne mogu sprovoditi bez pristanka većine svih
država, a nijedna važna mjera bez suglasnosti svih država. Konfederacija nema ni
zakonodavni ni izvršni organ23, te Kongres svoje odluke dostavlja državama, a one su ih
uobličavale u zakone i primjenjivale. Kako su se Članci mogli sprovoditi u život tek
23 O pojmu konfederacije vidi Visković N.,Teorija prava i države, Zagreb,2001.g., str. 63.11
ratifikacijom svih država, tako su se oni mogli izmijeniti samo jednoglasnim pristankom svih
država. Države su zadržale suverenitet i nezavisnost pa su mogle uvijek istupiti iz
Konfederacije.
Uskoro se pokazalo da Konfederacija ne zadovoljava osnovne uvjete njenog opstanka.
Ukratko, osnovni nedostatci Konfederacije bili su:
nepostojanje odvojene izvršne vlasti koja bi provodila zakone Kongresa
nepostojanje nacionalnog pravosuđa koje bi sankcioniralo djela protiv zakona
središnje vlade ili rješavanje sporova među državama
Kongres nije imao ovlast ubirati poreze
Kongres nije mogao regulirati unutarnju i vanjsku trgovinu
Države su, uz Kongres, kovale novac
Kongres nije mogao podržavati i financirati vojsku i mornaricu, nego se morao
oslanjati na državnu policiju
Zakon je mogao biti usvojen tek nakon što bi za njega glasovalo 9 država
Izmjene i dopune Članaka zahtijevale su jednoglasni pristanak država
Kao posljedica svega gore navedenog Članci o Konfederaciji bit će uskoro, već nakon
samo 8 godina važenja, zamijenjeni novim konstitutivnim aktom, Ustavom SAD-a koji vrijedi
do naših vremena.
…Unatoč svemu, Kongres će, po ovlaštenjima koje su mu dali Članci o Konfederaciji,
donijeti veoma značajnu uredbu, Uredbu o Sjeverozapadu.
5. UREDBA O SJEVEROZAPADU
Već za vrijeme Revolucionarnog rata kolonijalne države počele su se sporiti oko
zemlje iza Alleghanya. Iako je to područje bilo pod upravom Velike Britanije, tadašnje države
počele su zahtijevati pripajanje tog teritorija. U početku rata sedam je država na osnovu svojih
kolonijalnih povelja ili sporazuma s domorodcima Indijancima, od kojih naročito Virginija,
New York, Carolina i Pennsylvania, pokazivalo aspiracije prema spomenutom području.
Naročito sporno bilo je područje sjeverno i zapadno od rijeke Ohio. Zbog toga je nakon
završetka rata 1783.g. i mira u Parizu regulacija tog spora postala esencija za dalji opstanak
Konfederacije.
Kako je rat bivao sve dugotrajniji i skuplji države koje su pretendirale za taj teritorij
morale su se suočiti s rastućim pritiskom, zahtjevi su išli za ustupanjem tog područja
12
Kongresu koji će osigurati novčana sredstva za podmirenje dugova i isplatu vojnih mirovina.
Tijekom 1784. Kongres je kontrolirao većinski dio područja u kojemu se zalaže za uspostavu
republikanskog oblika vladavine i osnivanje novih država koje će se pridružiti savezu na
jednakoj bazi kao i postojeće države. Neki u Kongresu su se pribojavali da će buntovni
zapadnjaci možda pokušati osnovati države neovisne od Sjedinjenih Država. U skladu s tim
pitanjima, odbor pod predsjedanjem Thomasa Jeffersona, proklamirao je odredbu prema kojoj
bi se trebao urediti sporni prostor. Predloženo je da se Sjeverozapadni teritorij dijeli besplatno
te da odmah dobije samoupravu koja će se kretati u pravcu podržavljenja odnosno stvaranja
novih država24. Kongres je ipak odbio takav prijedlog budući da je smatrao da se prihodi od
prodaje novostečene zemlje mogu iskoristiti za podmirenje ratnih dugova. Takva odluka
Kongresa bila je ne samo posljedica „isplativosti“ nego i utjecaja Istoka kojemu besplatna
raspodjela zemlje nije odgovarala jer bi uzrokovala odljev radne snage na Zapad.
Kongres će zbog toga pitanje pokušati regulirati Uredbom o zemljama Sjeverozapada.
Prema toj uredbi zemlja se imala prodavati samo u velikim parcelama,najmanje četvrtina
milje tj. 256 hektara. Ipak, uredba nije dosljedno provedena. Kongres je dio zemlje dodijelio
ratnim veteranima kao plaću za njihove zasluge u ratu. Konfederalni kongres suočen s tim
problemima, prisiljen na urgentnu akciju, donosi Uredbu o Sjeverozapadu 1787.
5.1. UREĐENJE SPORNOG TERITORIJAUredba o Sjeverozapadu donesena je 13. lipnja 1787. godine. Tom uredbom zasnovan
je presedan: Kongres, koji prema Člancima o konfederaciji nije imao tih ovlasti, dobio je
područje na kojemu on neposredno vrši vlast. Sjeverozapadni teritorij nije označen kao
kolonija već kao teritorij čije je značenje državno-pravne prirode.
Prema Uredbi prije nego što teritorij dosegne broj od 5000 stanovnika, imat će
ograničeni oblik vlade: guverner, tajnik i tri suca koje imenuje Kongres. Guverner će imati
zemljište u veličini od 1000 hektara, a tajnik i suci zemljište u veličini od 500 hektara.
Guverner je vrhovni zapovjednik policije, imenuje magistrate i druge državne službenike, te
pomaže u stvaranju i objavljivanju zakona. Tajnik je zadužen za održavanje i očuvanje akata i
zakona koje je donijelo teritorijalno zakonodavno tijelo, javnih evidencija okruga i prijenos
takvih autentičnih akata i postupaka, svakih šest mjeseci, do tajnika Kongresa. Suci su
zaduženi pomagati guverneru pri donošenju i provedbi akata i zakona kao i za kreiranje
službenih sudskih pravila. Kada broj stanovnika teritorija dosegne 5000 slobodnih muškaraca,
tada će oni moći izabrati svoje predstavnike za Kongres. Na svakih 500 muškaraca bira se
jedan predstavnik, sve dok taj broj ne dosegne 25 predstavnika nakon čega će Kongres
određivati taj broj iz pojedinih zakonodavnih tijela pojedinog teritorija. Predstavnik mora
24 Odredba poznata kao Land Ordinance of 1784.13
živjeti na prostoru SAD-a najmanje tri godine, odnosno tri godine u određenom okrugu. Svaki
predstavnik mora posjedovati najmanje 200 hektara zemlje u istom okrugu. Ako predstavnik
umre ili bude smijenjen, izabrat će se drugi predstavnik koji će vršiti tu funkciju do isteka
mandata predstavnika na čije je mjesto izabran. Određeno je da će prostor biti podijeljen na tri
do pet dijelova25, a kada jedan od tih dijelova dosegne broj od 60 000 odraslih muškaraca
stječe se pravo da ustavni konvent taj prostor ustanovi kao državu, donese ustav i odluku o
pristupu u savez. Uredbom je nagoviješten tzv. Bill of Rights, prvih. 26Razna zakonska i
imovinska prava su zajamčena, vjerska tolerancija i sloboda vjere proglašeni, potaknuta
edukacija i zabranjene prekomjerne, neobične kazne. Zabranjeno je ropstvo, ali ipak se u
uredbi nalazi klauzula o bijegu robova. Buduće države trebaju se uspostaviti kao republike.
… Uredba o Sjeverozapadu uvelike je utjecala na razvoj i organizaciju budućih država.
Kada je donesen Ustav SAD-a, federalni kongres u kolovozu 1789. usvojio je uredbu kao
zakon.
6. ZAKLJUČAK
Povijest Sjedinjenih Američkih Država jedna je od najbogatijih, ali i najzanimljivijih
dijelova cjelokupne svjetske povijesti. U ovome radu prikazan je američki ustavnopravni
razvoj sve do donošenja novoga, i danas važećeg, Ustava SAD-a. Svakako da je američka
povijest znatno opsežnija od samih akata koji su ovdje prikazani, ali upravo ti akti odigrali su
najznačajniju ulogu u daljem ustavnopravnom razvoju kao i izrastanju malih kolonija u
države koje imaju svoj ustav, svoje zakone, autonomiju.
Deklaracija nezavisnosti bila je poput mudrosti, mudrosti trajanja. Deklaracija je
zapravo samo izraz i rezultat dugo nakupljanog nezadovoljstva kao i želje kolonija i njezinih
naseljenika za samostalnošću. Kolonije su Deklaracijom dobile dugo priželjkivanu slobodu,
njihova sloboda od toga trenutka postala je legitimna. Upravo taj akt potakao je bezbrojne
revolucije, pokrete za autonomiju drugih naroda diljem svijeta koji su, poput kolonija, željeli
25 Sjeverozapadni teritorij podijeljen je na pet dijelova, te na njemu danas postoje: Ohio, Indiana, Illinois, Michigan i Wisconsin.
26 Povelja o pravima ( Bill of Rights) naziv je za prvih deset izmjena i dopuna na Ustav Sjedinjenih Američkih
Država, koja jamče temeljna demokratska i ljudska prava u SAD i ograničavaju moć savezne države. Povelju je
1789. uveo J. Madison, na snazi je od 15. prosinca 1791., nakon ratifikacije u zemljama članicama Unije.
14
samostalnost. Ona je izvorište za kasnije akte sličnog sadržaja, osim toga mnoštvu takvih bila
je inspiracija i vodilja.
Članci o Konfederaciji bili su izraz osamostaljenih država o njihovom savezu, prije
svega tada potrebnom vojnom savezu. Bez obzira što se ponekad dovodi u pitanje značaj
Članaka, konstatirao bih da bolji nisu mogli postojati s obzirom na tadašnje prilike. Članci o
Konfederaciji svoju potvrdu pronašli su u novom Ustavu Sjedinjenih Država, što njihov
značaj čini neupitnim.
Posljednja odredba prije preobrazbe iz konfederalnog u federalni savez, Uredba o
Sjeverozapadu, nastojala je smiriti duhove i osigurati najpovoljnije rješenje oko spornog
novostvorenog prostora. Prema mojem viđenju, Uredba predstavlja oblik kompromisa
suprotstavljenih interesa.
Iz cijelog rada možemo nedvojbeno zaključiti da su spomenuti akti imali presudan
utjecaj na dalji ustavni razvoj SAD-a, i to ne samo SAD-a, nego i na razvoj sveukupne
svjetske povijesti.
15
LITERATURA:
KNJIGE:
1. Boyer, Paul Samuel: United States History,The Oxford Companion, Oxford, 2001.
2. Ellis, Jospeh John: The caracter of Thomas Jefferson,Knopf, New York, 2005.
3. Farnsworth, Ethan Allan.: An Introduction to the legal system of the United States,
Oceana, New York,1996.
4. Festić,Raifa: Opća historija države i prava, Sarajevo, 1998.
5. Imamović, Mustafa: Predavanja iz opće povijesti prava i političkih institucija,
Sarajevo, 2006.
6. Karčić, Fikret.: Komparativna pravna historija, Sarajevo, 2012.
7. Krkljuš,Ljubomir; Šarkić,Srđan: Opća historija države i prava, Beograd, 1986.
8. Kurtović,Šefko: Opća povijest prava i države-Novi vijek, Sveučilište u Zagrebu,
Zagreb, 1993.
9. Morse,John Torrey: Thomas Jefferson, Mifflin and Company , New York-London,
1980.
10.Samardžić,Đorđo.: Opšta historija države i prava, Sarajevo, 1967.
11.Tasić,Branka: Sjedinjene Američke Države,Vuk Karadžić, Beograd, 1967.
12.Visković,Nikola: Teorija prava i države, Birotehnika, Zagreb, 2001.
WEB IZVORI:
1. http://en.wikipedia.org/wiki/United_States_Declaration_of_Independence , 4.travanj
2014.
2. http://www.conservapedia.com/George Mason , 6.travanj 2014.
3. http://yale.edu/lawweb/avalon/pre18.htm , 7.travanj 2014.
top related