tajanstvena hrvatska
Post on 15-Mar-2016
304 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
ivana buj alan čaplar hrvoje kekez dario žagar
6 0 s k r i v e n i h d r a g u l j a n a š e d o m o v i n e
TAJANSTVENAHRVATSKA
TAJANSTVENAHRVATSKA
Sadržaj
Sveta Nedjelja Augustinski samostan skriven u špilji južnoga Hvara Str. 8
Una Bistra rijeka najljepših slapova Str. 16
Dubrava kod Šibenika Susret „oči u oči“ s istinskim grabežljivcima Str. 22
Susedgrad Skrivena srednjovjekovna utvrda u blizini velegrada Str. 30
Đurovića špilja Podzemni biser ispod dubrovačke zračne luke Str. 36
Ružica-grad Srednjovjekovni grad obavijen vilinskom čarolijom Str. 44
Odisejeva špilja Mljetsko sklonište mitskog junaka Str. 50
Spačva Srce slavonske šume Str. 56
Smrdangrad čuvar Kleka i Donjoneretvanskog kraja Str. 64
Zavratnica Mali „fjord“ zalutao u hrvatski Jadran Str. 70
Tikveš Kompleks dvoraca u srcu parka prirode Str. 78
Čorkova uvala Čarobna prašuma kraj Plitvičkih jezera Str. 84
Kotli Vilinsko selo u unutrašnjosti Istre Str. 92
Salona Ruševine antičkog velegrada Str. 98
Burnum Povijesno naslijeđe uz slikovitu rijeku Str. 104
Novigrad na Dobri Utvrda pokraj koje mnogi projure Str. 112
Kuterevo Jedino medvjeđe sirotište na svijetu Str. 120
Nerežišća Stara bračka metropola Str. 126
Dvorac u Valpovu Srednjovjekovna kula kao dio baroknog dvorca Str. 132
Cetina Na izvorištu naše najduže krške rijeke Str. 140
Vojni tuneli u Puli Tajanstveno gradsko podzemlje Str. 146
Jankovac Idilično srce Papuka Str. 152
Nečven i Trošenj-grad Srednjovjekovni gradovi blizanci – čuvari rijeke Krke Str. 160
Pag Otok s okusom soli Str. 166
Milengrad Utvrda na Ivanščici zaboravljene prošlosti Str. 172
Pustara Višnjica Spoj prošlosti i sadašnjosti, divljine i pitomosti, tajnovitosti i dostupnosti Str. 178
Pantan kraj Trogira Drevni mlin na močvarnu tlu pored bistrog Jadrana Str. 184
Osor Mjesto dodira Cresa i Lošinja Str. 190
Dvigrad Srednjovjekovni grad u Limskoj dragi Str. 196
Grapčeva špilja i Humac Skriveni dragulji otoka Hvara Str. 204
Zrin Pomalo zaboravljena utvrda na braniku hrvatskog Pounja Str. 210
Krčić Voda iz njedara najviše hrvatske planine Str. 216
Fulfinum Rimski grad na međi kamena i mora Str. 222
Đurđevački pijesci Hrvatska Sahara Str. 230
Čigoč Nose li rode zaista sreću? Str. 238
Narona Otkriveni tragovi antičkog velegrada Str. 244
Tounj Tajnovite priče rječice Tounjčice Str. 250
Titova špilja Skriveno sklonište u viškom kršu Str. 258
Sošički kraj Gorski prostor iznimne privlačnosti Str. 264
Blaca i Zmajeva špilja Utočišta poljičkih redovnika glagoljaša na otoku Braču Str. 270
Brusnik Crna perla u bisernoj ogrlici Str. 276
Samarske stijene Male tajne Velike Kapele Str. 284
Ključ Samotni čuvar rijeke Čikole Str. 292
Parenzana Novi život stare istarske željeznice Str. 300
Špilja Vindija Skrovište davnih neandertalaca Str. 306
Triljski kraj Dašak Rimljana uz žubor bistre rijeke Str. 314
Grobnica Jelačić Nesuđeno posljednje počivalište slavnog bana Str. 320
Tramuntana Cresko carstvo bjeloglavih supova Str. 326
Veliki Pažut Mozaik bogatstva života i slikovitosti krajolika Str. 332
Erdut Kamena kula ponad Dunava na braniku Hrvatske Str. 338
Vranjača Čudesni podzemni svijet u okrilju Mosora Str. 346
Crkva svetog Jere Oaza mira na splitskome Marjanu Str. 354
Đulin ponor Tragom nesretne Zulejke i rijeke Dobre Str. 360
Cetingrad Drevna utvrda podno koje se održao znameniti sabor hrvatskog plemstva Str. 368
Laudonov gaj Tajanstveni svjedok prošlih vremena Str. 376
Pazinska jama Krški fenomen iz romana Julesa Vernea Str. 382
Utvrda Fortica Gnijezdo omiških gusara na visokoj stijeni Str. 390
Prološko blato Čarolija vode u kršu Imotske krajine Str. 396
Kamačnik Tri kilometra vodene rapsodije Str. 402
Medvidina špilja Što je Jadran bez Adrijane? Str. 408
Gotovo svakodnevno brojni domaći i strani mediji
promoviraju ljepote Republike Hrvatske svrstavajući
je među najpoželjnija odredišta na svijetu. Tekstovi
zbog kojih svaki stanovnik ove zemlje može biti po-
nosan nerijetko su popraćeni još ljepšim fotografijama
veličanstvenih nacionalnih parkova, starih jadranskih
gradova, očuvane baštine pod zaštitom UNESCO-a, sve
dotjeranije metropole i ostalih nezaobilaznih hrvatskih
lokaliteta. No Hrvatska nisu samo svima znane velebne
dubrovačke zidine, dvorac Trakošćan čiji se obris zrcali
u jezeru, monumentalna pulska Arena, barokna osječka
Tvrđa ili romantične ulice Gornjega grada u Zagrebu.
Hrvatska su i mnoga druga manje poznata mjesta
koja potiho i pomalo u sjeni strpljivo čekaju da ih se
predstavi.
U ovu smo knjigu odlučili uvrstiti šezdeset upravo ta-
kvih, iznimno lijepih i zanimljivih lokaliteta o kojima se,
nažalost, ne zna mnogo. Ruševine nekoć moćnih starih
utvrda, staništa biljnih i životinjskih vrsta kojima prijeti
izumiranje, čudesan svijet krškog podzemlja, slikoviti
kanjoni i slapovi, skrivena utočišta pustinjaka i izumrla
sela do kojih vode zarasli putovi samo su djelić onoga
što će ova knjiga rasvijetliti. Stići do ponekih zabačenijih
lokacija ponekad je bilo neudobno, pa i mukotrpno, no
osjećaj koji nastupi kad se ugleda tražena prirodna ili
kulturna znamenitost ostaje trajno urezan u sjećanju,
a svaku kapljicu znoja osuši u trenu. Pronaći najbolju
poziciju i dočekati idealan trenutak za još poneki
nezaboravan kadar san je svakog fotografa. Na više od
tristo fotografija, koliko ih je u ovoj knjizi, zabilježeni su
uistinu predivni motivi iz raznih dijelova Hrvatske.
Nasreću, živimo u zemlji koja obiluje znamenitostima,
a svaka hrvatska regija u njima je protkala poneku
legendu ili povijesni događaj koji se prepričava narašta-
PREDGOVOR
jima. Stanovnici Ogulina, navikli na legende o klečkim
vješticama, i dalje promatraju litice ponora usred grada
i u njima vide obrise kapetana Milana zbog čije se
smrti Đula bacila u provaliju. Konavljanima i njihovim
gostima nedavno je otkrivena fascinantna špilja ispod
dubrovačke zračne luke, baš kao i Puljanima labirint
vojnih tunela ispod najužeg središta grada. Mljećani
su, naravno, uvjereni da je upravo na njihovu otoku, u
špilji koja nosi njegovo ime, boravio slavni grčki junak
Odisej, a Bračani i dalje pokušavaju objasniti kako je
iz kamena krova crkve sv. Petra i Pavla u Nerežišćima
izrastao bor. Maštu svakoga od nas pobuđuju i ostali
prirodni fenomeni, poput neiscrpnih krških vrela – npr.
Kamačnika ili Cetine – koji se na površini pojavljuju u
obliku najsjajnijih jezeraca, ali i čudesnih rijeka ponor-
nica za čijim se podzemnim tokom još uvijek traga.
Tko su Dolen i Vandana? Zašto se uličicama Humca u
unutrašnjosti Hvara više ne ori pjesma vrijednih težaka?
Jeste li čuli za krbavskog pijora? Gdje se uistinu održao
znameniti sabor u Cetingradu? Kako su u središnjem
dijelu vulkanskog otočića Brusnika nastali mali bazeni?
Zašto je u starom vijeku prokopan morski kanal koji
dijeli Cres od Lošinja? Tko sve počiva u neposrednoj
blizini Jankovca na Papuku, a što se dogodilo s posljed-
njim počivalištem slavnog bana Josipa Jelačića? Gdje se
skriva sredozemna medvjedica, nekoć stalan stanovnik,
a danas rijedak gost u hrvatskim vodama? Sve su to
tajne kojima obiluje naša domovina, zemlja koja u
sebi ima i pustinju i prašumu, poznate i nepoznate
krajeve, ali i nas koji je tek trebamo otkriti. Jer tek kad
obiđemo i posljednje, zabačenije kutke Lijepe Naše,
moći ćemo reći da je uistinu poznajemo i biti ponosni
na svu ljepotu koju nam pruža. Ova je knjiga tek malen
doprinos tom cilju.Uredništvo
U špilji iznad Svete Nedjelje na Hvaru pustinjaci su osnovali samostan.
SVETA NEDJELJAAUGUSTINSKI SAMOSTAN
SKRIVEN U ŠPILJI JUŽNOGA HVARA
... na južnoj obali Hvara smjestila se crkvica čarobne ljepote ...
JUŽN
O H
RVATSKO PRIM
ORJE
Za Hvar se vrlo često kaže da je jadranski otok s najviše sun-
čanih dana. Osim toga, Hvar je poznat po velikim kulturnim
bogatstvima, kao što su Starigradsko polje, hvarska tvrđava
Fortica, katedrala svetog Stjepana, Arsenal, Tvrdalj Petra
Hektorovića u Starom Gradu, crkva-tvrđava u Vrboski ili pak
neolitsko nalazište u Grapčevoj špilji pokraj Humca. Među
svim tim znamenitostima svoje mjesto traži i tajnovit kutak,
pun drevne povijesti i duhovnosti. Naime, na južnoj obali otoka
Hvara, kojom dominiraju brojni vinogradi nadaleko poznatoga
plavca, skrovito se, u sjeni krških stijena, smjestila crkvica
čarobne ljepote. Nekoliko stotina metara ponad mora i mje-
stašca Svete Nedjelje (Nedilje) stoljećima su obitavali katolički
redovnici radeći i moleći se u skrovitosti svog obitavališta.
Prije nekoliko stoljeća u špilji ponad Svete Nedjelje svoj su dom
izgradili redovnici augustinci. Riječ je o katoličkome pustinjač-
kom redu čiji je puni naziv bio Red braće pustinjaka svetog
Augustina. Do špilje se dolazi pješice za otprilike četrdeset
minuta. Sama je špilja velebnih dimenzija i impresivne unutraš-
njosti. U prapovijesti je ljudima služila kao sklonište i za obrede,
a u 16. stoljeću u njoj je izgrađen maleni pustinjački stan, čiji su
tragovi još jasno vidljivi.
U kasnome srednjem vijeku tu su obitavali redovnici pustinjaci,
augustinci. Naime, u mnogim europskim zemljama u 12. i
13. stoljeću živjeli su redovnici-pustinjaci, pojedinci ili češće
u skupinama. Te spontane i međusobno nepovezane skupine
pustinjaka, kojih je oko sredine 13. stoljeća bivalo sve više,
morale su odudarati od tada već dobro organiziranih prosjačkih
10 |
Špilja se nalazi između Svete Nedjelje i Svetog Nikole, najvišega hvarskog vrha.
... kraj augustinske redovničke zajednice u špilji ponad Sv. Nedjelje došao je 1787. ...
svetog Augustina, Matej Zoranić i Toma Česmica,
dobila Velu spilju u Svetoj Nedjelji gdje su već živjeli
neki augustinci. Pri tome su dva pustinjaka dobila i
zemlju u obližnjoj Plaži s pravom da sagrade crkvu i
samostan. Prema tome, samostan i crkvica u špilji iznad
sela Svete Nedjelje podignuti su poslije te godine. To
prvo pravo pustinjačko boravište augustinaca, visoko u
stijeni, pod brdom svetog Nikole, udaljeno je od naselje-
nih mjesta, imalo je bunar, tj. cisternu u kojoj se svježa
voda zadržava i dan-danas.
Što se tiče vjerskog djelovanja augustinaca, ima dokaza
da su, poput subraće u gradu Hvaru, augustinci iz špilje
ponad Svete Nedjelje također gajili veliku pobožnost
prema Gospi od Pasca (cinkture, tj. pojasa). U staroj
augustinskoj crkvi u špilji na zidu visi nekadašnja
oltarna slika Gospe od Pasca. Slikana je na drvu, vrlo
grubo, pomalo pučki. Lik Gospe popraćen je raznim
alatima i kućanskim priborom, poput glačala. Ti alati
očito upućuju na zanimanja članova Bratovštine Gospe
Pasca koju je osnovala i promicala tamošnja augustin-
ska zajednica.
Kraj augustinske redovničke zajednice u špilji ponad
Svete Nedjelje došao je 1787. godine. Naime, 8. lipnja
te godine mletački je Senat svojim dekretom ukinuo
redova franjevaca i dominikanaca. Papa Inocent IV.
1243. godine započeo je njihovo ujedinjavanje pa im je
za životno pravilo odredio Regulu svetoga Augustina.
Novi je papa Aleksandar IV. 9. travnja 1256. potvrdio
njihovo ujedinjenje u Red braće pustinjaka svetog Augu-
stina. Augustinci su se vrlo brzo proširili po Francuskoj,
Italiji, Engleskoj, Španjolskoj i Portugalu, a, iako to nije
zapisano, mogli su vrlo lako stići i u Dalmaciju iz Italije.
Nažalost, podaci o augustincima iz kasnijih vremena
vrlo su oskudni jer su njihovi arhivi nestali po ukinuću
hvarske kongregacije krajem 18. stoljeća.
Teško je reći kada su augustinci došli u Svetu Nedjelju,
pa to pitanje ostaje otvorenim i dalje. No vjerojatno su
na južne obale otoka Hvara stigli početkom 15. stoljeća.
Mogli su u Svetoj Nedjelji zateći kojega osamljenog
pustinjaka ili omanju skupinu. Tako postoji podatak
da su 28. ožujka 1526. godine dva pustinjaka iz reda
| 11
Uz ruševine samostana podignut je još jedan sakralni objekt – malena kapela.
... augustinski samostan već sredinom 19. stoljeća zabilježio je prve strane posjetitelje ...
uspomenu na augustinske pustinjake koji su stoljećima
živjeli u špilji ponad sela te pritom radili i molili s
ljudima toga kraja.
Zanimljivo je da je augustinski samostan u špilji ponad
Svete Nedjelje već sredinom 19. stoljeća zabilježio prve
strane posjetitelje, tj. turiste koji su o tome ostavili
zapise. Poznati je engleski egiptolog i putopisac Sir John
Gardner Wilkinson tijekom četrdesetih godina 19. sto-
ljeća posjetio Hvar, ali i augustinski samostan ponad
Svete Nedjelje, te je o tome ostavio zapis u svome dvo-
tomnom djelu Dalmatia and Montenegro objavljenom
u Londonu 1848. godine. Tako je Wilkinson zapisao
kako se „... nešto udaljenije na istoku nalazi samostan
Svete Nedjelje, izgrađen u rasjeku strme stijene u blizini
obale. Vidljiv je s obale, a kažu da ljudi dobra vida i
mašte mogu vidjeti i usamljeni čempres koji tamo raste.
Samostan je bio zatvoren za vrijeme Francuza, a sad
sva četiri augustinska samostana na otoku Hvaru.
Riječ je o samostanima u Jelsi, Sućurju, Hvaru i Svetoj
Nedjelji. Tek tri mjeseca kasnije, 1. rujna 1787. godine,
ova odluka mletačkog Senata obrazložena je činjenicom
da u tim samostanima žive svega četvorica ili petorica
augustinaca, tj. po jedan u svakom samostanu, a to je
bilo premalo ljudi za velike posjede koje su na otoku
posjedovali, pa je te posjede preuzela mletačka vlast.
Ipak, crkvica u špilji ponad Svete Nedjelje ostala je u
uporabi i nakon raspuštanja augustinske zajednice sve
do izgradnje nove crkve u središtu mjesta.
Naime, tridesetak godina kasnije, 1822. godine, u selu
Svetoj Nedjelji postavljen je temeljni kamen nove seoske
crkve koja je bila posvećena Gospi Cinkturati. Godinu
dana kasnije slika za glavni oltar prenesena je iz
napuštenog augustinskog samostana u Jelsi na Gradini,
a vjerojatno je odatle bila prenesena i slika za pobočni
oltar, koja se danas nalazi na zidu crkvene lađe. Slika
na glavnom oltaru djelo je slikara Baldassarea d’Anne, a
prikazuje svetog Augustina okruženog četirima svecima
te Gospom i Svetim Trojstvom iznad njih. Slika s po-
bočnog oltara prikazuje redovnika augustinca u molitvi
pred Gospom od Pasca. Ti motivi u novoj župnoj crkvi
u Svetoj Nedjelji, posvećenoj svetom Spiridonu, čuvaju
12 |
Do oltara u kapelici svake godine stižu hodočasnici.
... i danas, kao nekad, ulaz u velebnu špilju zaklonjen je drvećem koje skriva pogled s pučine ...
je prazan ...“ Wilkinsonovo je djelo bilo poprilično popularno
i čitano, a kasnijim je posjetiteljima služilo kao turistički vodič
pa je bilo često citirano. Krajem istoga stoljeća uzduž istočne
jadranske obale parnom jahtom plovio je još jedan engleski
avanturist, William Royle. U svom djelu Dalmatia Illustrata,
tiskanom u Londonu, Royle je opisao svoje putovanje uzduž
dalmatinske obale kao i mjesta koja je posjetio. Tako je Royle
nakon Visa, gdje boravio u gradu Visu i Komiži, posjetio i otok
Hvar. Pritom je zapisao: „Hvar dužine 30 milja, najduži je otok
dalmatinskog arhipelaga. Na njemu nema ni jedne zanimljivosti
osim špilje Svete Nedjelje, visoko iznad mora. Špilja se proteže
duboku u planinu, a na ulazu se nalazi mala kapelica. U špilji
živi nekoliko obitelji. U njoj je nepresušni izvor pitke vode.“
Zanimljivo je da Royle bilježi kako se krajem 19. stoljeća u špilji
još uvijek živjelo.
Danas se do ostataka augustinskog samostana u špilji ponad
Svete Nedjelje najlakše dolazi iz središta mjesta, pored tamošnje
župne crkve, prateći put koji kroz brojne slavne vinograde i
maslinike vodi do ulaza u špilju. I danas kao i u vrijeme Wilkin-
sonova posjeta ulaz u velebnu špilju zaklonjen je drvećem koje
skriva pogled s pučine pružajući tako sigurnost osobama koje
su boravile u špilji. Po sredini špilje izrazito velikih dimenzija
nalaze se ostaci nekadašnjeg augustinskog samostana, zapravo
omanjih stambenih i gospodarskih objekata. Na prvi su mah
| 13
Nekoć su na rubu špilje bili pokapani stanovnici Svete Nedjelje.
uočljiva tri kamena stupa što su pridržavala krovište
sada razrušenog objekta, kao i zvono kojim se i danas
zvoni prilikom vjerskih blagdana. Uz desni rub špilje
nalazi se omanja kapelica zatvorena željeznim vratima.
Plato zatvara zid u visini jednog metra s kojega se otva-
ra pogled na morsku pučinu i na vinograde i maslinike
podno špilje. Na ovom zidiću posjetitelj može odvojiti
vrijeme za put u prošlost na koji ga može odvesti mašta
inspirirana mističnošću augustinskog samostana u špilji
ponad Svete Nedjelje.
Iz špilje se pruža krasan pogled na strme vinograde što se stapaju s morem, kao i na obližnje otoke Šćedro i Korčulu.
Ljepota Štrbačkog buka ogleda se u milijunima vodenih kapljica koje stvaraju dugu.
UNABISTRA RIJEKA NAJLJEPŠIH SLAPOVA
... po virovima i slapovima, toku i hodu Una je doista jedinstvena ...
GO
RSKA H
RVATSKA
Una je neiskorištena riznica prirodnih ljepota i jedna od najljep-
ših krških rijeka. Njezin tok dug 212 kilometara započinje kod
Donje Suvaje u Hrvatskoj, a završava ušćem u Savu kod Jase-
novca. Probijajući se prema ušću u Savu kroz uske kanjone i šire
doline, rijeka djelomično teče kroz Hrvatsku, većim dijelom kroz
Bosnu i Hercegovinu, a na dijelu toka čini granicu između dviju
država. Posebno je lijepa na dijelu toka od izvora prema Bihaću,
gdje njezine smaragdne vode, slapovi, virovi, brzaci i kanjoni
nenametljivo otkrivaju da je priroda najtalentiraniji umjetnik.
Legenda kaže da je rijeka što izvire iz moćnog vrela podno
stotinu metara visokih litica na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne,
dobila ime od starih Rimljana, koji su, prvi put ugledavši njezinu
živopisnu ljepotu i čuvši žubor njezinih slapova, uzviknuli:
„Una!“ U slobodnom bi prijevodu s latinskog jezika to značilo
„jedna“, „jedina“ – ili možda „jedinstvena“. A po svojoj ljepoti,
po svojim virovima, slapovima, po svom toku i svom hodu Una
doista jest jedinstvena rijeka.
U slivu rijeke Une u podzemnim vodama Grmeča živi čovječja ribica.
Pored Une raste oko 170 vrsta ljekovitih trava, od kojih je po Uni
jedna rijetka biljka dobila i ime – to je unska zvončica (Campanila
Unensis). U samoj rijeci živi 28 vrsta riba, od kojih najveće, mladice,
mogu biti teške i više od 30 kilograma. U pjeskovitim unskim
naplavinama mogu se vidjeti mali rakovi, siguran znak čiste vode.
Prolazite li kroz ličku Donju Suvaju na cesti za Donji Lapac,
odvojite malo vremena i svakako posjetite slikoviti izvor Une.
Staza započinje na mjestu gdje cesta prvi put prelazi rijeku.
Ondje treba skrenuti na kolski put koji vodi prema mlinicama i
18 |
Una se u gornjem toku prelijeva preko nekoliko visokih barijera.
... bistra modrozelena boja jezerca u kojem nastaje Una oduševljava svakog posjetitelja ...
Iako voda ovdje izbija iz podzemlja velikom snagom,
stvarajući odmah virove i brzace, ipak su tu prebivalište
našle razne vrste mahovina. Dno cijeloga tog dijela
riječnog toka prekriveno je gustim slojem mahovina i
vodenog bilja, a prelijeva se iz zelene u smeđu boju. Taj
biljni tepih služi kao idealno sklonište koje pogoduje
razvoju raznih životinjskih sedrotvornih organizama kao
što su vodencvjetovi, dvokrilci, obalčari i drugi. Tu žive i
mnogobrojni životinjski organizmi kao npr. puževi, ličin-
ke raznih kukaca, račići, virnjaci i druge vrste. Područje
oko izvora posebno se ističe vrstom puža koji se svojom
građom prilagodio na jako strujanje vode. Malo ispod
izvorskog dijela Une obitavaju potočne pastrve, a nešto
niže javlja se i lipljan, jedan od simbola Une.
Tri izvora, glavni kod Donje Suvaje, i dva manja, Velika
i Mala Neteka, oblikuju Unu koja neposredno nizvodno
prima vode Srebrenice i teče prema Martin Brodu. Veli-
ku količinu vode u izvorišnom dijelu Une upotpunjava
i nekoliko manjih pritoka. Osim Srebrenice, najizdašniji
među njima jesu Studeni potok, Sredica i Lalinovac.
U zimsko je doba godine vodostaj rijeke prilično visok,
a rijeka nerijetko poplavi polja.
Una u početnom dijelu svoga toka, gdje još živo žubori
kao brza i moćna planinska rijeka, ima mnogo većih i
manjih vodopada. Za sušnih ljetnih mjeseci Una ima
dalje uzvodno do izvora. Puteljak se kratko uspinje na
strmu obalu rijeke, a zatim prilazi do izvora na nadmor-
skoj visini od 448 metara.
Sam je izvor već izniman fenomen. U okruženju strmih,
gotovo okomitih stijena ispod padina planina Plješivice i
Stražbenice nalazi se snažno i duboko vrelo iz kojeg Una
odmah izvire kao moćna rijeka. Bistra modrozelena boja
jezerca u kojem Una započinje svoje površinsko putovanje
oduševljava svakog posjetitelja. Speleoronioci su zaronili
čak 205 metara duboko u vrelo Une, no nisu došli do nje-
gova dna. Pa ipak, čak je i s nepotpunim podatkom jasno
da je rijeka Una jedan od najdubljih izvora u Europi. Izvor
je zaštićen kao geografsko-geološki spomenik prirode.
Prema legendi, izvor noću posjećuju gorske vile kako bi
otplesale svoje vilinsko kolo i kako bi se okupale. Voda
je ovdje toliko hladna da ni u ljetnim mjesecima nije
preporučljiva za kupanje.
| 19
Dašak minulih vremena – ostaci mlina na Uni
... Una promatraču najviše oduzima dah jer je sedra stvorila mnoštvo brzaka i otočića ...
đen je 1443. godine pravoslavni manastir Rmanj. Područje
Martin Broda, koje je ime dobilo po nekoj davnoj lađarici
Marti, graniči s područjem mjesta turskoga imena Kulen
Vakuf gdje je prijelaz preko staroga drvenog mosta bilo
kultno mjesto za rijetke zagrebačke ribiče koji su imali
prilike otputovati u tako egzotičan kraj.
Drugi veliki unski vodopad veličanstveni je Štrbački
buk, skriven u dnu zelenoga kanjona, nekoliko kilometa-
ra nizvodno od Kulen Vakufa. Slapište je široko oko 40
metara, a sastoji se od nekoliko impresivnih vodopada,
koji se međusobno nastavljaju jedan za drugim. Obru-
šavajući se u kaskadama niz 20 metara visoke sedrene
barijere, voda se velikom brzinom rasipa na sve strane
stvarajući golemu bijelu zavjesu protkanu milijardama
kapljica vode koja promatraču oduzima dah. Gledajući
taj bijeli zid od prštavih kapljica vode, čovjek bi mogao
satima uživati u toj ljepoti.
vrlo nizak vodostaj, no nikada ne presušuje, pa naziv
Suvaja može poprilično zbuniti neupućene. Pod prvim
većim vodopadom u Suvaji nalazi se poveća vodenica, a
iza nje još tri mlina u razmacima od otprilike 50 metara.
Unski su slapovi tipični sedreni slapovi kojima je
osnovno obilježje da su izgrađeni od manje količine
sedrenog materijala, iako te tvorevine nisu mlađeg
datuma postanka. Naime, u Uni vladaju specifični uvjeti
u odnosu na druge krške rijeke, koji uvjetuju sporije
nastajanje slapova. Unska voda hladna je ne samo zimi
već i ljeti, a to sprečava intenzivnije taloženje sedre, bez
obzira na veliku karbonatnu tvrdoću.
Prvi unski slap nastaje već na izvoru rijeke, no prvi veliki
vodopad njezina riječnog toka nalazi se kod Martin Broda,
naselja u Bosni i Hercegovini smještena na dnu kanjona
gdje se u Unu ulijeva rijeka Unac. Upravo na ovom dijelu
toka Una promatraču najviše oduzima dah jer je sedra
stvorila mnoštvo kanala, brzaka i otočića te nekoliko većih
vodopada. Najljepši i najveći vodopad u Martin Brodu jest
i najviši u BiH – visok je 54 metra. Ovdje se rijeka zapravo
račva u dva toka tvoreći neku vrstu otoka. Ljudi su još
od davnina iskoristili takvu prirodnu osobitost i izgradili
mnoštvo vodenih mlinova, stupa i pilana, a posebnim su
kanalima navodnjavali poljoprivredne površine. Ovdje,
baš u tome gornjem dijelu kod utoka Unca u Unu, sagra-
20 |
Željeznički tunel na nekoć prometnoj Unskoj pruzi
... već se tradicionalno kod Martin Broda svake godine priređuje međunarodna kajakaška utrka ...
Golema protočna snaga vodene bujice stalno na tom slapu
djeluje u dva smjera. Dok s jedne strane izgrađuje slap raspr-
skavanjem vode i naseljavanjem sedrotvoraca, voda istodobno
rastače i lomi stjenovitu podlogu. Posljedica toga nagomilane
su velike gromade stijenja u podnožju slapa. Dakako, narušava-
njem uspostavljene prirodne ravnoteže, npr. smanjenjem vodenih
tokova, klimatskim promjenama ili uslijed onečišćenja vode,
može doći do poremećaja u prirodnom procesu taloženja sedre
ili čak do potpunog prestanka rasta sedre, što bi bilo pogubno
za život slapa.
Veličanstveni dio rijeke koja se provlači kroz kanjon ispunjen
gotovo netaknutom prirodom privlači ljubitelje kajaka, kanua
i raftinga koji svake godine pohode ove predjele uživajući u
ljepotama rijeke Une i u njezinim nemirnim vodama. Već se
tradicionalno kod Martin Broda svake godine priređuje među-
narodna turistička kajakaška utrka.
Sve do Bihaća Una teče dinarskim smjerom, tj. od jugoistoka
prema sjeverozapadu, a poslije tok rijeke skreće u smjeru sjeve-
roistoka i dalje teče duboko usječenom, širokom i prostranom
dolinom. Od slapova, na putu do Bihaća, ističu se još Troslap i
Dvoslap, a nizvodno od Bihaća Kostelski slapovi te slapovi kod
Bosanske Krupe. Dakako, širenjem vodotoka na putu prema
ušću u Savu, Una postaje sve tromija rijeka mirna toka. Razne
borbe, pljačke, devastiranje sela i gradova te migracije stanov-
| 21
Brzaci i hirovitost Une idealni su preduvjeti za razvoj adrenalinskih sportova na vodi.
ništva kroz stotine godina učinile su područje oko Une
surovim, nesretnim i nesigurnim mjestom za život, no s
druge strane ljepotom krajolika prostor uz Unu prirod-
na je oaza iskonske ljepote.
Doista, Una je jedinstvena rijeka i pravi dar prirode.
Zelenomodra boja, šumni slapovi i pjenušavi brzaci,
koji se provlače kroz uske kanjone i tvore riječne
otočiće, prava su inspiracija za umjetnike koji traže
inspiraciju za svoja djela. U to se može uvjeriti svatko
tko je jednom vidi i upozna.
Ptice grabljivice stoljećima kod ljudi izazivaju oduševljenje i strahopoštovanje.
SUSRET „OČI U OČI“ S ISTINSKIM GRABEŽLJIVCIMA
DUBRAVA KOD ŠIBENIKA
... ne može se reći da je iskonske lovce čovjek uspio pripitomiti ...
JUŽN
O H
RVATSKO PRIM
ORJE
Ljudi su oduvijek u svojoj blizini nastojali imati životinje koje su
im nekako bile korisne – bilo da su im služile za hranu, nošenje
tereta, čuvanje kuće ili stada, bilo da ih jednostavno vole imati
uza se zbog njihova umiljata izgleda, lijepa pjeva ili slično. Da
bi neku vrstu uopće bilo moguće pripitomiti, ona mora posje-
dovati neke značajke koje će omogućiti da živi u neposrednoj
blizini ljudi, kao što su društvenost i prilagodljivost, sposobnost
razmnožavanja u zatočeništvu te osobine korisne ljudima.
Vrlo je malo primjera da su ljudi uopće pokušali, a zatim i
uspjeli pripitomiti prave predatore. Kad se govori o pticama,
ne može se reći da je iskonske lovce čovjek uspio pripitomiti.
Međutim, uspio je savladati vještinu koja mu je omogućila
stvaranje posebnog odnosa s pticama grabljivicama i njihovo
iskorištavanje prilikom lova. Pritom čovjek nije promijenio same
vrste grabežljivih ptica, koje su svojim izgledom, građom tijela i
načinom života sasvim prilagođene lovu tijekom ili iz leta, već je
naučio kako se ophoditi prema tim pticama da bi od njih imao
koristi, potpuno poštujući njihovu divlju prirodu. Ta je vještina
poznata kao sokolarstvo, a stara je više od 4000 godina.
Sokolarstvo neki nazivaju umjetnošću, neki sportom, a zapravo
je riječ o načinu uvježbavanja ptica grabljivica (uglavnom
sokolova, jastrebova i orlova, ali i škanjaca te vjetruše) i o lovu
pomoću takvih, posebno uvježbanih ptica. Nakon ulova plijena
(najčešće zečeva i manjih ptica), grabljivica bude nagrađena
nekom poslasticom, no uvježbana je tako da sam plijen neće
pojesti. Nije točno poznato gdje ni kada je sokolarstvo nastalo,
ali pretpostavlja se da su prvi sokolari živjeli u stepama istočne
24 |
Sokolovke, za razliku od nekih drugih grabljivica, aktivno love svoj plijen.
... sokolovke plijen love danju, a tehnike lova kojima se pritom služe vrlo su složene ...
drevne vještine. U malom selu Dubravi kraj Šibenika,
unutar guste borove šume smješten je sokolarski centar
koji predstavlja jedinstveno mjesto gdje posjetitelji
mogu upoznati bar dio čari vještine sokolarstva, ali i
susresti se s fascinantnim nebeskim lovcima – pticama
grabljivicama.
Kod ptica je čitava njihova građa, izgled i funkcionira-
nje organizma prilagođeno letu. Zbog toga se, usprkos
različitim veličinama tijela, obojenosti perja i razlikama
u izgledu kljunova i nogu, različite vrste ptica po svojoj
građi mnogo manje razlikuju negoli vrste unutar bilo
koje druge životinjske skupine. Prilagođavanje osobitim
načinima života kod ptica je zato još neobičnije, a
ljudima su oduvijek posebno zanimljive bile sokolovke –
ptice grabljivice koje se hrane tako da aktivno love svoj
plijen. To su najuspješniji predatori među pticama, a
hrane se sisavcima, drugim pticama, gušterima, nekim
vrstama zmija, vodozemcima, ribama ili pak strvinom.
Većinom nisu izbirljivi – pojest će sve što uspiju uloviti.
U mnogim su staništima ptice grabljivice vršni preda-
tori. To znači da se hrane mnogim organizmima, dok
nema životinja koje bi se hranile njima.
Za razliku od većine grabežljivih sisavaca, sokolovke
plijen love danju, a tehnike lova kojima se pritom služe
Azije. Postoje podaci o sokolarstvu u Kini i Mongoliji
iz 2. tisućljeća prije Krista. I u Hrvatskoj sokolarstvo
ima dugu tradiciju pa se smatra da je u 9. stoljeću već
bilo vrlo dobro razvijeno. Iako je sokolarstvo bilo vrlo
popularno u Europi, osobito među plemstvom, u 18.
stoljeću uslijed razvoja vatrenog oružja ono gubi na
važnosti te se zadržava unutar svega nekoliko zemljopo-
sjedničkih obitelji.
Sredinom 20. stoljeća sokolarstvo doživljava svoj novi
procvat, s tim da se uvježbane ptice osim za lov koriste
i za druge svrhe. Tako u nekim zračnim lukama, među
ostalim i u zagrebačkoj, sokolari uvježbanim grablji-
vicama tjeraju jata ptica koja bi mogla predstavljati opa-
snost prilikom polijetanja ili slijetanja aviona. Međutim,
danas sokolarstvo više nije isključiva privilegija bogati-
jih, uglavnom plemićkih staleža, već je na raspolaganju
svima koji su spremni upustiti se u otkrivanje tajni ove
| 25
U Sokolarskom centru Dubravi pažnju plijeni i ova sova.
... ptići su posve bespomoćni, prava suprotnost impresivnim lovcima u kakve će se razviti ...
mjestima, na primjer na stjenovitim liticama ili visoko u
krošnjama drveća. Pošto se izlegnu, mladi su ptići posve
bespomoćni, prava suprotnost impresivnim lovcima u
kakve će se razviti. Prekriveni su rijetkim paperjem ili
su goli; slijepi su i nisu sposobni čak ni hodati, a kamoli
letjeti. Samo otvaraju svoje velike kljunove očekujući
zalogaje koje im donose roditelji. Odrasli su vrlo revni
u prehrani mladunaca pa mladi ptići u prvim danima
brzo rastu i razvijaju se. I nakon prvog leta još nekoliko
tjedana ostaju u gnijezdu, u sigurnosti odraslih ptica,
a za spolno sazrijevanje treba im između jedne i tri
godine.
Ženke sokolovki u pravilu su veće od mužjaka, kod
jastreba i sokolova mogu biti čak i dvostruko veće.
Sokolovke su rasprostranjene diljem svijeta i žive na
različitim staništima. Neke su se vrste prilagodile
čak i životu u gradovima, kao npr. vjetruša.
vrlo su složene. To što plijen mogu napasti iz zraka
predstavlja prednost u uspješnosti lova i vjerojatno je
razlog da se ne moraju oslanjati na tamu kako bi se
prikrale plijenu. S druge strane, one plijen moraju moći
primijetiti i s prilično velike udaljenosti, zbog čega
imaju iznimno oštar vid, možda najbolji u životinjskom
svijetu. Njihove su noge vrlo mišićave i snažne, dok im
je kljun oštar i svinut. Prsti su na stražnjim nogama
postavljeni tako da je palac nasuprotan ostalima, a
na svima se nalaze oštre kandže koje predstavljaju
izvrsno oruđe za hvatanje plijena. Njihova su krila duga
i prilično široka te su osobito pogodna za jedrenje na
toplim zračnim strujama, tzv. termalama. Pritom je
utrošak energije minimalan, a ptica kruži iznad nekog
područja tražeći plijen.
S druge pak strane, kada aktivno lete, a osobito kada
se strmoglavljuju prema plijenu, sokolovke postižu
vrlo velike brzine. Tako sivi sokol u strmoglavu letu
može postići brzinu veću od 320 km/h. To je najveća
brzina koju ijedna životinja može postići bilo kakvim
načinom kretanja! Vrlo dugo žive, a neobične su i po
svojoj vjernosti – ženke i mužjaci sparuju se doživotno
i tek se u slučaju ugibanja partnera mogu spariti s
novom pticom. Gnijezda svijaju na teško dostupnim
26 |
Sokolarstvo je nekoć bilo povlastica bogatijih slojeva.
... nažalost, velik broj sokolovki danas je ugrožen, a neke su nepovratno nestale iz Hrvatske ...
Umjesto stjenovitih litica, za gradnju gnijezda iskorištavaju
visoke nebodere, a hrane se golubovima i pjevicama prisutni-
ma u gradovima. Iako je slučaj da su se divlje životinje uspjele
prilagoditi ljudskim naseljima iznimno rijedak (mnogo se češće
događa suprotno – izgradnjom ljudskih naselja uništavaju se
staništa divljih životinja pa one nestaju), prizor divlje prirode
usred ljudske zajednice zaista je fascinantan.
Među sokolovke ubrajaju se orlovi, jastrebovi, sokolovi, škanjci,
vjetruše, supovi, bukoči i eje. Još od pradavnih vremena one
su za ljude predstavljale izvor divljenja pa su poznati crteži na
kojima sokolovke simboliziraju snagu, brzinu i slobodu. Naža-
lost, velik broj vrsta sokolovki danas je ugrožen, a glavni razlog
što je njihov opstanak na mnogim mjestima doveden u opasnost
jest uništavanje staništa. Neke su sokolovke već nepovratno
nestale iz Hrvatske. Tako je bijela crkavica, zanimljiv strvinar
koji kamenom razbija ptičja jaja, zadnji put primijećena 1987.
godine, a vjerojatno je ista sudbina zadesila i smeđoglavog supa.
Sokolarski centar Dubrava osim što daje jedinstvenu mogućnost
za susret s tajanstvenim nebeskim lovcima, za promatranje
njihova veličanstvena leta, učenje o njihovim obilježjima i
načinu života, važan je i za njihovu zaštitu. U njemu je, naime,
smješten stacionar unutar kojega se posebna veterinarska
služba brine o ozlijeđenim, ranjenim i bolesnim grabljivicama,
nastojeći im pomoći da se oporave. No prije svega, Sokolarski
| 27
U Dubravi kraj Šibenika lijep je sokolarski centar u kojem se posjetitelji upoznaju s nebeskim lovcima.
centar Dubrava iznimno je mjesto na kojem vrhunski
sokolari otkrivaju tajne kako je, uza sve strahopošto-
vanje, fasciniranost i oduševljenje koje ljudi oduvijek
osjećaju u susretu s pravim predatorima, moguće živjeti
u skladnom suživotu s takvim životinjama, u suživotu
u kojem se čovjek i divlja životinja međusobno poštuju,
u suživotu koji je koristan i za ljude i za nebeske lovce.
To je mjesto na kojem ovo živuće naslijeđe čovječan-
stva, kakvim je sokolarstvo proglasio UNESCO, zaista
i dalje živi.
Sokolovke su rekorderi u brzini kojom se obrušavaju prema zemlji. Kad uoči plijen, sivi sokol može postići brzinu veću od 320 km/h!
Ruševine nekoć moćnog Susedgrada svega su nekoliko kilometara od središta Zagreba.
SKRIVENA SREDNJOVJEKOVNA UTVRDA U BLIZINI VELEGRADA
SUSEDGRAD
... koliko se tajni može pronaći na mjestu koje je blizu Zagreba ...
SREDIŠN
JA H
RVATSKA
Ostaci srednjovjekovnoga grada Susedgrada smješteni su na
iznimnu položaju na krajnjem zapadnome, izdvojenom, stjeno-
vitom i niskom obronku Medvednice koji se strmo spušta prema
koritu rijeke Save. Za razliku od danas, kada je Susedgrad jedva
vidljiv, sve do sredine 19. stoljeća zapadne i južne padine bre-
žuljka na kojem je bio smješten Susedgrad bile su gole, o čemu
svjedoči Stadlova fotografija iz 1869. godine, a takva je situacija
sigurno bila i prije. Uistinu je začuđujuće koliko se tajni može
pronaći na lokalitetu koji je od središta Zagreba udaljen tek
nekoliko kilometara.
Iako se dugo smatralo kako je utvrda Susedgrad građena
sredinom drugog desetljeća 14. stoljeća i da ju je dao izgraditi
ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert, ipak su novije povijesne
spoznaje i arheološko-konzervatorski radovi potvrdili moguć-
nost da je vrijeme njezine izgradnje ipak nešto ranije. Naime, do
sada se kao prvo spominjanje utvrde Susedgrada smatrao zapis u
ispravi kralja Karla Roberta iz 1316. godine kojom je on dopu-
stio slobodnu trgovinu njemačkim trgovcima iz Venecije „podno
našega grada, što smo ga dali podići na prijelazu Save“. Ipak,
valja naglasiti da je prvi dosad poznati pisani spomen Susedgra-
da zapravo iz isprave iz 1299. godine kojom se ugarsko-hrvatski
kralj Andrija III. Mlečanin pomirio s buntovnim knezovima
Babonićima te im je pritom potvrdio vlasništvo nad utvrdama
Vrbasom, Glažom i Susedgradom. No čini se da je utvrda
građena i ranije, na što upućuju arheološki ostaci, ali i povijesna
analiza isprave iz 1287. godine što ju je učinio Ljudevit Ivančan.
Riječ je o ispravi kojom je knez Ivan, sin Arlandov, iz roda Aka
32 |
Podno ruševina staroga grada Susedgrada zatvoren je planinarski dom.
... Susedgradom su od 1299. gospodarili knezovi Babonići, koji su ubirali porez od skele ...
Vrlo su vjerojatno knezovi iz roda Aka sredinom
13. stoljeća započeli gradnju susedgradske utvrde, u
vremenu kada su na poticaj ugarsko-hrvatskih kraljeva
izgrađene mnoge utvrde za zaštitu zapadne granice
Kraljevine Slavonije, tj. Ugarsko-Hrvatskoga Kraljev-
stva. Naime, valja spomenuti praksu ugarsko-hrvatskih
kraljeva koji su u to doba radije prepuštali utvrđena
mjesta, njihovu izgradnju, dogradnju i održavanje, moć-
nim plemićima računajući da će je oni bolje čuvati kao
svoje, nego kao kraljevsko dobro, a sve u svrhu obrane
granica kraljevstva. Štoviše, u razdoblju od 1268. do
1271., kada je samoborski kraj bio u rukama češkoga
kralja Otakara II. Přemysla, ugarsko-hrvatski kralj bio
je zainteresiran za izgradnju susedgradske utvrde kao
protuteže češkim pretenzijama i zaštite granica Kralje-
vine Slavonije. Stoga je moguće da je upravo to doba
gradnje susedgradske utvrde, o čemu svjedoče i debljine
zidova južnog dijela gradske jezgre od 1,30 do 1,48 m,
što je i tipična debljina zidova za 13. stoljeće.
U svakom slučaju, Susedgradom su od 1299. godine
gospodarili knezovi Babonići, a još se jednom, 1314.
godine, on spominje u njihovu vlasništvu. Oni su ubirali
prihode od skele na rijeci Savi koja se nalazila podno
Susedgrada. Preko nje trgovci su dolazili u naselje
podno Susedgrada i tamo trgovali ili nastavljali svoj
darovao cistercitima iz samostana svetog Jakova na Savi
dio nekog svojega nasljednog posjeda podno Podgrađa
sagrađenoga u blizini rijeke Save. Ivančan je ispravno
uočio da je Susedgrad već tada morao postojati jer se
inače taj posjed ne bi nazvao Podgrađe pod brijegom.
Štoviše, Ivančan je dodao kako gradnju Susedgrada
valja smjestiti i ranije od 1287. godine pozivajući se
na činjenicu da je između 1287. i 1299. Susedgrad bez
pravoga gospodara te ga je u to doba ban po kraljevu
nalogu obnovio i dodatno proširio. Svoje je zaključke
dodatno potkrijepio svojim tumačenjem materijalnih
ostataka zida na kojima je prepoznao dvije vrste zida-
nja, lošiju i bolju. Naknadno je vrsni hrvatski burgolog
Gjuro Szabo, iako bitno oprezniji zbog vrlo malo troš-
nih ostataka grada koji ne omogućuju da se mnogo kaže
o vremenu njegove izgradnje, ipak prihvatio Ivančanovo
tumačenje da je Susedgrad građen prije 1287. godine.
| 33
Po najzapadnijim dijelovima Medvednice uređene su brojne pješačke staze.
... Susedgrada se silom domogao i Franjo Tahi, čiji su postupci doveli do Seljačke bune ...
Susedgrad je bio u vlasništvu te plemićke obitelji sve do
1439. godine kada se Dora, kći Ivanova, udala za Andri-
ju Henninga, koji je tako došao u posjed susedgradskog
i stubičkog vlastelinstva. Potom Susedgrad brzo mijenja
vlasnike, najčešće zbog ženidbenih veza, pa su njime
gospodarili i Frankapani, Baffyiji od Lendave, kao i
obitelj Deéshaza. Neko je vrijeme utvrdu silom držao
i Petar Keglević, a potom i Pedro Lasad od Kastilje te
biskup Šimun Erdödy, kao i Ivan Ungnad. Godine 1564.
Susedgrada se silom domogao i Franjo Tahi, koji je
bio poznat kao osoba čiji su loši postupci s kmetovima
potaknuli izbijanje Seljačke bune 1573. godine. Ubrzo
nakon tih događaja Susedgrad su od Tahija otkupili
njegovi negdašnji gospodari plemeniti Henninzi. Unatoč
tomu, taj je grad u sljedećih stotinjak godina prelazio u
ruke raznih obitelji da bi konačno gotovo čitav grad do
temelja stradao u požaru u 17. stoljeću.
put prema obližnjem Gradecu i Kaptolu. U svakom
slučaju, i taj navod indirektno potvrđuje postojanje
nekakva neagrarnog naselja podno utvrde Susedgrada
koje je tamo postojalo i 1287. godine, a vrlo vjerojatno
i prije. Štoviše, arheološko-konzervatorska istraživanja
ostataka susedgradske gradine svjedoče da se podgrađe
s prostranim vanjskim zidom nalazilo s južne i istočne
strane, a štitio ga je kasnije izgrađen zid.
Babonići su Susedgradom gospodarili sve do sredine dru-
gog desetljeća 14. stoljeća, da bi ga vrlo vjerojatno kon-
cem 1316. godine, tj. ubrzo nakon smrti moćnog bana
Stjepana V. Babonića, novi ugarsko-hrvatski kralj Karlo
Robert oduzeo. Iste je godine kralj dopustio njemačkim
trgovcima slobodno trgovanje podno, kako sam kaže,
te svoje utvrde. Grad se ponovno spominje u kraljevim
rukama 1322. godine u ispravi kojom je naložio zagre-
bačkim cistercitima da moraju plaćati godišnju rentu
od 50 maraka za zemlju crkve Blažene Djevice Marije
podno grada Susedgrada. Tom se prigodom spominje
neimenovani susedgradski kaštelan. Zanimljivo je da će
u novim povijesnim okolnostima novi ugarsko-hrvatski
kralj Ludovik I. sredinom 14. stoljeća vratiti Susedgrad
knezovima Akama, točnije knezu Nikoli, unuku kneza
Ivana iz roda Aka, koji se u izvorima iz tog doba počinju
javljati i kao plemeniti Arlandi.
34 |
Bršljan i visoko raslinje obgrlili su susedgradske zidine.
... konzerviranje ostataka susedgradske utvrde sustavno je započelo još davne 1913. godine ...
Konzerviranje ostataka susedgradske utvrde sustavno je zapo-
čelo još 1913. godine kada je zaprijetilo da se čitav jugozapadni
ugao gradske jezgre uruši niz padinu. Pritom su članovi Hrvat-
skog planinarskog društva zasadili crnogorično drveće i uredili
pješačke staze od podnožja do vrha brda. Prvi tlocrt ostataka
Susedgrada 1924. godine izradio je Većeslav Heneberg, da bi
za Drugoga svjetskog rata Tihomil Stahuljak proveo sustavna
istraživanja i konzervatorske radove. Iako je od 1945. do 1990.
bilo nekoliko pokušaja da se Stahuljakovi radovi nastave, do
toga ipak nije došlo.
Susedgradsko podgrađe nalazilo se s južne i istočne strane
gradske jezgre te ga je štitio vanjski obrambeni zid. Na krajnjem
zapadnom dijelu vanjskog zida i danas su vidljivi ostaci kružne
kule, unutar koje je Stahuljak pretpostavio da se nalazila
gradska kapela. Južni se vanjski obrambeni zid nakon loma
nastavlja prema jugoistočnom uglu grada gdje je vrlo vjerojatno
bio ulaz u podgrađe, a Heneberg je na tome mjestu nacrtao još
jednu kružnu kulu.
Sama jezgra susedgradske utvrde ima nepravilan izduženi
pravokutni oblik sa šiljkom okrenutim prema južnoj strani,
dok sjeveroistočni ugao gradske jezgre pojačava pravokutna
kula okrenuta hrptu koji se približava sa sjevera. Unutrašnjost
stambenog dijela podijeljena je u dvije zasebne cjeline. Južna je
peterokutna te je u njezinu središtu manje dvorište koje sa svih
| 35
Sunčeve zrake probijaju se kroz zarasle ruševine Susedgrada.
strana, osim sa zapadne, zatvaraju dvorišna krila. S
druge strane, sjeverni je dio teže definirati, ali očito je
da se proteže u obliku slova „L“.
Susedgradska utvrda i danas stoji ponad rijeke Save
kao podsjetnik na prošla vremena kada je služila za
kontrolu putova koji su u jednom smjeru vodili prema
Kranjskoj, a u drugom prema Zagorju i Štajerskoj. Una-
toč gustoj šumi koja skriva pogled na utvrdu, posjetitelj
si uz malo mašte vrlo lako može dočarati neka davna,
danas uglavnom zaboravljena, vremena.
Do jedne od najatraktivnijih špilja u Hrvatskoj vodi lijepo uređen prilaz.
PODZEMNI BISER ISPOD DUBROVAČKE ZRAČNE LUKE
ĐUROVIĆA ŠPILJA
... malotko od korisnika zračne luke zna za ovaj biser hrvatskog krša ...
JUŽN
O H
RVATSKO PRIM
ORJE
Na krajnjem jugu Hrvatske, južnije i od Dubrovnika, a nado-
mak granice s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, nalazi
se iznimno slikovit krajičak Hrvatske. Taj od davnina naseljen
prostor, poznat pod imenom Konavle, bogat je kulturnim
naslijeđem i prirodnim fenomenima koji su, što zbog udaljenosti
od velikih gradova, što zbog nepovoljnih povijesnih okolnosti,
uglavnom obavijeni velom tajne.
Konavle imaju sva tipična krška obilježja, no tko očekuje goli
krševit teren na jugu Hrvatske, ostat će iznenađen bujnim zeleni-
lom koje južnom kutku Hrvatske daje posebnu draž. Glavnu
okosnicu Konavala čini prostrano Konavosko polje, sa zapadne
strane omeđeno stjenovitim visovima 1234 metra visoke planine
Sniježnice, a s južne bistrim Jadranskim morem. Sva se naselja
nalaze uz obalu ili na rubnim dijelovima polja jer se plodno tlo,
kao i drugdje u kršu, od najstarijih vremena čuvalo i racionalno
koristilo za poljoprivredu i stočarstvo. Naselja u Konavlima do
danas su zadržala izgled tradicijske kamene arhitekture koja go-
vori o odnjegovanosti svih segmenata života, kulturi stanovanja,
kulturi obrade zemlje i poštovanju tradicijskih zasada i osjećaja
pripadnosti prostornom ambijentu u kojem se nalazi.
Kulturni centar Konavala jesu Čilipi, neveliko naselje poznato
po nedjeljnim folklornim priredbama na kojima se turisti mogu
upoznati s konavoskom tradicijom te vidjeti čuvenu konavosku
narodnu nošnju, ples i tradicionalni konavoski vez. Iako su Čilipi
teško stradali u Domovinskom ratu, domaći su ljudi brzo uspjeli
u to živo konavosko mjesto vratiti stari duh. U Čilipima se nalazi
Zračna luka Dubrovnik, poznata po intenzivnom prometu i
38 |
Ponekad je teško povjerovati kakvo se bogatstvo krije ispod uzletno-slijetne staze.
... više od četiri desetljeća od otvaranja zračne luke špilja nije bila dostupna javnosti ...
prirodnih špiljskih ukrasa koji je pod slojevima betona i
asfalta ostao dobro sačuvan.
Više od četiri desetljeća otkako je sagrađena Zračna
luka Dubrovnik Đurovića špilja nije bila dostupna
javnosti i za nju su znali uglavnom samo uži krug
speleologa, djelatnika Zračne luke Dubrovnik i stariji
mještani koji su špilju prije povremeno posjećivali.
Prema njihovim svjedočanstvima, nemali je broj
konavoskih stanovnika ulazio u nju ili iz znatiželje ili
zato što su se u njoj opskrbljivali vodom. Pitka je voda
u kršu prava svetinja, a spoznaja da je u čilipskom
podzemlju uvijek ima bio je dobar razlog da se upute u
podzemnu pustolovinu. Osim toga, špilja je mještanima
služila i kao zaštita za vrijeme ratnih opasnosti.
Prema dostupnim povijesnim podacima, prvo stručno
speleološko istraživanje u Đurovića špilji obavio je
austrijski biospeleolog Viktor Apfelbeck početkom 20.
stoljeća. Već je on utvrdio da u špilji ima predmeta koji
bi mogli biti zanimljivi arheolozima, ali usredotočio se
na speleofaunu, što ga je osobno najviše zanimalo. Špilja
je i kasnije bila cilj istraživanja još nekolicine speleologa
koji su upotpunili njegove spoznaje o špilji, ali je nakon
izgradnje zračne luke polako počela padati u zaborav.
S razvojem turizma, zahvaljujući neospornoj ljepoti
Dubrovnika, čilipska je zračna luka bilježila svake
dobroj povezanosti s brojnim europskim metropolama.
Malotko od korisnika usluga zračne luke uglavnom
zna da se pod njihovim nogama, samo koji metar od
kontrolnog tornja, krije jedan od bisera hrvatskoga
krša – Đurovića špilja. Riječ je o jedinstvenome krškom
fenomenu kakav nema ni jedna zračna luka u svijetu.
Atrakcija najvišega svjetskog ranga – špilja bogata
ukrasima proteže se ispod aerodromske zgrade i piste,
čuvajući u svojoj mračnoj tajnovitosti uzbudljive priče o
geološkoj prošlosti Konavala.
Đurovića špilja ili Đurovića jama, kako je nazivaju
Konavljani, ime je dobila prema prijašnjem vlasniku ze-
mljišta. Područje u kojem se nalazi složena je geološkog
sastava, a građeno je od karbonatnih naslaga nastalih
na prijelazu iz gornje krede u paleogen. U takvim je
okolnostima u podzemlju nastao vrlo slikovit podzemni
svijet s velikim brojem stalaktita, stalagmita i drugih
| 39
Zahvaljujući osvjetljenju i ogradama, špilja je pristupačna većini posjetitelja.
... posebno je fascinantna najveća Dvorana Dubrovačke Republike pri kraju špilje ...
Speleološkim je istraživanjima utvrđeno da je špilja
dugačka 156 metara, visoka ponegdje do 10 metara, a
najniža razina (dubina) špilje jest od 23 do 25 metara
ispod uzletno-sletne staze zračne luke. Procjenjuje se da
volumen Đurovića špilje iznosi oko 9000 kubičnih me-
tara. Posebno je fascinantna najveća dvorana pri kraju
špilje koju su istraživači nazvali Dvorana Dubrovačke
Republike, a ona se, uz Kapelicu, odlikuje najljepšim
sigama koje i danas rastu jer je špilja „živa“.
Prilikom uređenja špilje za turistički posjet mislilo se na
sve što je potrebno da se špilja što bolje sačuva. Dogo-
voreno je da se uredi osvjetljenje u skladu s najvišim
ekološkim standardima pa je postavljena LED-rasvjeta,
koja ne utječe na mikroklimu špilje. Postavljena su
vrata s horizontalnim rešetkama u nadi da će se u špilju
vratiti kolonija šišmiša koja je nekad ovdje obitavala,
a radi očuvanja mikroklime određeno je da u obilazak
godine sve veći promet, pogotovo u ljetnim mjesecima.
Trend porasta zračnog prometa naglo je prekinut zbog
ratnih zbivanja koja su u Konavlima ostavila duboke
i teško zacjeljive rane. I sama je zračna luka teško
stradala, a dodatan tužan događaj bio je pad zrako-
plova s američkom trgovačkom delegacijom koju je
predvodio ministar trgovine Ron Brown. Pa ipak, kada
je nakon Domovinskog rata obnovljen promet i kada
je Dubrovnik na turističkoj karti Europe opet zasjao
svojim starim sjajem, rekordi su se nastavili nizati.
Nikoga ne bi trebalo začuditi što dubrovačka zračna
luka danas ima promet sličan kao i zagrebačka zračna
luka na Plesu.
Špilja pod zračnom lukom sve je donedavno bila više
smetnja nego korist, dostupna tek rijetkim istraživačima
podzemlja. Ipak, svjesna vrijednosti špilje uprava zračne
luke odlučila ju je istražiti, urediti i korisnicima zračne
luke ponuditi nešto novo. Godine 2001. započelo je
odtrpavanje špilje, a već nakon prvog ulaska speleolozi
Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena
zaključili su da špilja ima visoku geomorfološku,
biospeleološku, paleontološku, arheološku i estetsku vri-
jednost. Speleološkim, geomorfološkim, paleontološkim
i biospeleološkim istraživanjima stvoreni su uvjeti da se
Đurovića špilja konačno uredi i pripremi za posjetitelje.
40 |
Plakati u izlozima promoviraju konavoske vinare.
... zahvaljujući uvjetima, u njoj su izložena sva prepoznata i zaštićena konavoska vina ...
špilje na dan može ući najviše pet grupa po 25 ljudi. Špilja je
uz prisutnost brojnih uzvanika 7. kolovoza 2009. otvorena za
turistički posjet, vrlo svečano – uz zvukove Ravelova Bolera.
Zračna luka Dubrovnik jedinstvena je u svijetu jer špiljom ispod
piste uz uobičajene usluge nudi i uživanje u ljepoti podzemnoga
krškog bisera. Špilja predstavlja pravo osvježenje u vrelini ljetnih
mjeseci, ugodu i tijelu i oku. Osim toga, zahvaljujući optimalnim
podrumskim uvjetima sa stalnom temperaturom od 16 ˚C koje
špilja pruža, u suradnji s konavoskim vinarima u njoj su izlože-
na sva prepoznata i geografski zaštićena konavoska vina. Tako
se na jednome mjestu mogu vidjeti, pa i kušati sva vina kona-
voskog vinogorja. Ova je zamisao priskrbila špilji i umjetničko
ime „Skycellar“ (nebeski podrum), koje je popraćeno dojmljivim
vizualnim identitetom što ga je osmislio renomirani dizajner
Orsat Franković.
Po čemu je, osim po smještaju, ova špilja posebna? Arheološki
ostaci pronađeni u Đurovića špilji datiraju iz 1. tisućljeća prije
Krista, odnosno iz brončanog i željeznog doba. Među nalazima
najveću pažnju arheologa zaokupile su razne kosti i keramičke
zdjele. Biospeleolozi su u njoj pronašli kolonije puževa i rakova.
Tijekom izgradnje zračne luke 1963. godine prirodni jamski
ulaz zabetoniran je i probijen je novi, špiljski, koji je zatvoren
metalnim vratima u blizini glavne upravne zgrade zračne luke,
samo desetak metara od kontrolnog tornja.
| 41
Iako se u špilju povremeno ulazilo prije izgradnje dubrovačke zračne luke, za javnost je otvorena 2009. godine.
U špilju se sada ulazi umjetnim betoniranim tunelom
duljine 37 metara.
Svi posjetitelji iz špilje izlaze oduševljeni i iznenađeni
izgledom špilje, to više što nitko ne očekuje impresivan
prirodni fenomen u zračnoj luci. Doista, Hrvatska
je jedinstvena zemlja gdje se čekanje aviona može
prikratiti posjetom špilji. Isto tako, posjetom špilji ispod
dubrovačke zračne luke brojni putnici već pri prvim
koracima po hrvatskom tlu imaju priliku upoznati
vrijednost i jedinstvenost dinarskoga krša.
Jedinstvenim smještajem i brojnim špiljskim ukrasima Đurovića špilja kraj Čilipa prometnula se u vrhunsku turističku atrakciju Konavala.
top related