I. Dio Hrvatska

7

1. Srednja Hrvatska (1 17)

Sadraj:Uvod ____________________________________________________________ Svjedoenja: 1. Naa je mrea rasla __________________________________________ 2. Svijea ________________________________________________ 3. Zvati i ii ________________________________________________ 4. Dr Slobodan Lang 'vs' Henry Kissinger ________________________ 5. to si radio u ratu tata ____________________________________ 6. Grozio se rata __________________________________________ 7. Funkcioniranje dobra____________________________________ 8. Nacionalni ured Slube traenja uvar tisua i tisua sudbina _ 9. Spreavanje ekocida __________________________________________ 10. Posjeti______________________________________________________ 11. Operacija Manjaa __________________________________________ 12. Upornost, strpljivost i vjera ______________________________ 13. Tisue noi ________________________________________________ 14. Mladi iz vagona __________________________________________ 15. upnik ________________________________________________ 16. Osjeaju hvala __________________________________________ 17. Kako je poeo moj rat za Hrvatsku ___________________

8

UvodS poetkom rata, glavni grad Zagreb se uurbano priprema da po prvi puta u povijesti, vodi obranu Hrvatske drave. Istovremeno suoava se i sa obranom samog grada, izlaskom Jugoslavenske vojske, uspostavljanja pune vlasti, spreavanja terorizma, poinju zarobljavanja Izloen je bombardiranju aviona, od stanovnika do sredita vlasti. Bez obzira na politike i povjesne razlike, obrana je mogua samo ako se to vei broj ljudi ukljui i bude djelotvoran. Hrvatski crveni kri pokree svoje ratno djelovanje, uspjean je znaajan broj enskih organizacija (Bedem ljubavi, Mi za nau gardu, Hrvatska pozadinska fronta, Dobro je initi dobro). Mladi ljudi odlaze u obranu u sve dijelove Hrvatske. Organiziraju se posjete ranjenim braniteljima. Drava pokree prve razmjene zarobljenika i oslobaanje iz logora.Velik broj hrvatskih iseljenika po cijelom svijetu alje pomo i informira po svojim zemljama o dogaajima. Oni se u velikoj mjeri povezuju preko Zagreba. U Zagrebu se pokreu neposredne civilne akcije. Poetkom 1991. godine Vojni sud Jugoslavije, jo uvijek je u sreditu Zagreba i pokuava jo jednom pokazati svoju mo. Otvara se proces protiv grupa hrvatskih civila i Hrvata u JNA. U reagiranju na to na inicijativu g. Draena Budie i drugih pokree se civilna akcija 'Svijea'. Odluilo se da e svijea stalno gorjeti do oslobaanja zatvorenih. Dan i no, kroz dva mjeseca okupljaju se dargovoljci da uvaju Svijeu na uglu Gajeve i Hebrangove. Poinju se upisivati i graani, pa javne osobe, pa Predsjednik Tuman i g. Mesi. Matica Hrvatska pokree potpisivanje po svijetu. JNA je izgubila, 'Svijea' je bila jaa, optueni su osloboeni i doekani. U kolovozu je provedena teroristika akcija, podmetnutanjem bombe u idovskoj opini i na idovskom groblju, s ciljem stvaranja negativnog odnosa prema Hrvatskoj. Ve idueg dana organitiran je put solidarnosti od groblja do opine u kojem je sudjelovao veliki broj graana. Predveer je na glavnom trgu, Jelaiu, odran najvei ikada skup u iroj regiji protiv antisemitizma. Vrlo ugledni predstavnici hrvatske kulture i politike snano su istupili po Izraelskom i Hrvatskom zastavoma uz podrku desetaka tisua ljudi. Zagreb je znaajan centar organiziranja i humanitarnog odlaska u druge dijelove drave. Jo 1989. g., u prvoj takvoj akciji, grupa zagrebakih lijenika odlazi pruiti medicinsku pomo rudarima na Kosovu koji trajkaju glau. U Zagrebu je pokrenut i 'Konvoj Libertas' za Dubrovnik, 'Bijeli Put' za Novu Bilu, 'Spasimo ivot' poslije 'Oluje' U Zagrebu su se dobri ljudi odazvali i okupili. Pokreu se i drugi dijelovi Srednje Hrvatske. Na poetku je front u gotovo svim djelovima, a stalno u Karlovcu i Sisku. Dijelovi su okupirani. Dobri ljudi djeluju i svjedoe od uloge pozadine do neposrednog fronta.

9

Svjedoenja:

10

1. Naa je mrea rasla Vladimir P Goss U jesen 1990., sastalo se putem faxa i telefona nekoliko amerikih Hrvata, uglavnom lanova udruge Almae matris alumni Croatcae SAD/Kanada (AMAC udruga bivih studenata i prijatelja hrvatskih sveuilita) i odluio da pokua neto smisliti kako bi se amerikoj javnosti iznijela istina o Hrvatskoj i o katastrofi koja se priprema na podruju tada jo bive Jugoslavije. Za potrebe potpisivanja naih proizvoda imenovan sam Koordinirajuim urednikom AMAC-a. Nismo imali ba nikakvog iskustva u promidbi i odnosima s javnosti (public relations), ali znali smo da neto moramo poduzeti. Radilo se o pitanju opstanka ili propasti Hrvatske i Hrvata, dakle opstanka ili propasti naeg identiteta, nas samih. Kako zaustaviti zlo? Rat se razbuktao, a naa je mrea rasla. Nije bila jedina, no sve su se mree i skupine slijevale u jednu veliku maticu glas amerikih Hrvata. to smo postigli? Ne znam, a to u smislu nekih zasluga uope nije vano. Kau da je Slobodan Miloevi u veljai 1992., priznao da je izgubio promidbenu bitku protiv amerikih Hrvata i da se ne moe zaustaviti ameriko priznanje Hrvatske. To nam danas nevoljko priznaju i amerika javna glasila. Uspjeli smo probiti washingtonski zid utnje i mrnje. Probudili smo nekoliko amerikih glasova, poput onog kolumnista New York Timesa, Anthony Lewisa, Savjesti Amerike. Tih glasova nije bilo mnogo, no pokazalo se da ih je bilo dovoljno.

11

2. Svijea Graani Od oujka do 20. svibnja 1991. godine u bivem Vojnom sudu JNA provoeno je suenje civilima uri Deaku, Antunu Fabijancu i Vinku Belobrku. Ovo suenje okupilo je na civilni protest graane Zagreba, Hrvatske i ire. Na uglu Gajeve i Hebrangove ulice upaljena je Svijea okruena bodljikavom icom koja je neprekidno gorjela, dan i no. Graani su se samoinicijativno smjenjivali u deurstvima pokraj upaljene svijee. Automobili koji su prolazili pozdravljali su sirenama, a drugi graani su neprekidno dolazili upisujui se u Knjigu protesta. Mnogi od njih upisali su se i u Knjigi komentara. Matica hrvatska je ovu inicijativu prenijela i diljem svijeta i tako je svoj protest iskazalo stotine tisua ljudi. Ovdje prikazujemo komentare javnih osoba, nekih graana i uvara Svijee. I. Ugledni graani - elimo mir, ovo je Europa. (Olga Hebrang)

- Demilitarizacija i razoruanje jedini je put u slobodu i demokraciju, a in protiv kojeg danas svi protestiramo samo je drastian primjer porobljavanja slobode ovjeka, zbog kojeg treba da odgovaraju zavjerenici protiv slobode i razuma. (Antun Vuji) - Korisna van stranaka akcija. Stranke se bore za vlast, a vi uz narod za pravdu i slobodu. (Silvije Degen) P. S. Za demilitarizaciju drutva i depolitizaciju armije. - Umrijeti za slobodu velika je stvar, ali je ivjeti za slobodu najvea sveanost. Zato neka nai zatvorenici ustraju i budu sigurni da emo sve uiniti da s njima sudjelujemo u toj sveanosti. S ljubavi i Bogom u srcu, uvijek Va (Krunoslav Cigoj) - Histrioni Zagreba su uz Vas. (Zlatko Vitez) - ovjek je iz Sloboda izaao i u svojoj slobodi sam se odluuje za Slobodu. Nitko neovlaten neka vie ne ograniava slobodu nikojeg ovjeka. (Valentin Pozai) - Konano imamo priliku biti svi zajedno na rjeavanju stvari koje nas i predugo tite. Svima nama, naroito onima koji su prenijeli onu prvu borbenu stegu da stvari konano dovedu u red, elim mnogo uspjeha u toj borbi koja nije ni laka, a naalost ni bezopasna. Srdano (Ivica Kraja) - Hrvatsko rtvoslovno drutvo podrava akciju Obrane i izraava prosvjed protiv akcije vojnog pravosua i suut za uhiene. Mi smo solidarni sa rtvama. (Zvonimir eparovi) - Neka traje naa uporna aktivnost na oslobaanju nevino uhapenih od strane ilegalnih vojnih organa koji ele okupirati slobodnu, demokratsku dravu Hrvatsku. Dajem punu potporu Odboru za oslobaanje nevino uhapenih Virovitiana. Hrvatska demokratska stranka je meu 12

prvima stala u obranu nevino uhapenih kao rtava srbijanskog okupatorskog gangsterizma. (Marko Veselica) - Ovo Trpljenje naih momaka otetih od vojne kamarile je znak kria na kojem je na narod proveo tolika stoljea. U vjeri da nakon kria slijedi uskrsnue i ivot, ivim za dan kada u zajedno sa ovdje blizu uhienim Virovitianima i sa tolikim znanim i neznanim proslaviti veliki Hrvatski Uskrs. (Zvonimir Nikoli) - Ve je krajnje vrijeme da prestanu suditi hrvatske ljude u naoj domovini ! Smisao jedini nae uspostave demokratske vlasti, i moje dunosti kao predsjednika Republike Hrvatske jest da to bude posljednji in jednog protu hrvatskog stanja. (Franjo Tuman) - Nadam se da je sutranje suenje pred Vojnim sudom u Zagrebu posljednje politiko suenje u Hrvatskoj. Oduevljen sam voljom i odlunou hrvatskog naroda. (Stipe Mesi) - Plaili su nas rijekama i potocima krvi, a mi smo palili svijee. Silnici su otili paljenjem svijea. Pravda je jaa od sile. (Drago Stipac) II. Graani - Da sutra ne bismo i sami bili u zatvoru. - Nebojte se onih koji ubijaju tijelo, a ne mogu ubiti due. - Neka vjeru i spol. bude mir meu svim ljudima bez obzira na nacionalnost,

Manje naoruanja na ratobornoj strani i moramo se odcijepiti. - Samo strpljenje i upornost moe nas dovesti do cilja. - Ovo je najmanje to moemo uiniti za nau nevinu brau. - Velikih bez muke nema, niti Vjenih bez Uskrsa, a vjena tenja Hrvata je bila biti to blie Kristu, vjenom Miru i vjenom Svjetlu. Stoga emo svjetlom protiv njihovog mraka i mirom protiv njihove sile! -Velik moe biti i ne slobodan ovjek, ali oni koji gaze tuu slobodu nikad nee biti veliki. ovjek je nastao iz Slobode i vraa se Slobodi. - Kada si zamislim da su na pravdi Boga u zatvoru, navru mi suze u oi. Svi bismo se trebali postaviti u njihove poloaje (zatvorenika) pa tako i ovi delati, te bi i oni shvatili kakvu im nepravdu nanose.

13

Istina e uvijek pobijediti, pa tako i ovaj put, ali rane ostaju, pogotovo u njihovim obiteljima. - Svijea je simbol '90tih za slobodu. Njom smo rasprili mrak komunizma u istonoj Europi. A kod nas u Hrvatskoj ? Palimo jednu veliku svijeu kao to je velika sramota za uhiene civile. Palimo i uvamo njezinu molbu da pokaemo svijetu da smo uz svoje uznike i da boljevizam jo uvijek ini zlo u Hrvatskoj. - Mnoge smo teke trenutke proli i nevolje izdrali, a nadam se da ete i vi ovo izdrati. Budite dostojanstveni, uspjet emo svi skupa. - Za bolju budunost cijelog svijeta, da ljudskost pobjeuje a oruje spava. - Izdrite nam hrabro, mi smo uz Vas !! - Molim Hrvatski narod da se organizira, da goloruki istjeramo srpsku vojsku iz naih kasarni u prisutnosti svjetske javnosti. - Impresioniran sam, ali to nije dosta ! - Bolje je kao ovjek umrijeti nego ponien ivjeti ! - Kao Srbin smatram da su nepravilno uhapeni. - Svoju vojsku, svoju policiju, svoju dravnu upravu, svoju monetu, svoju carinu, samo tada emo moi rei da smo suvereni u cijelosti. Dosadanju steevinu svi kao jedan trebamo braniti, samo nam osigurati dovoljno oruja. Dosta je bilo 70 godina tiranije i pljake. - Okupacija Hrvatske nee proi. - Hvala Ti Veliki Boe za ovaj dan (8.4.) i ovaj velianstveni protest za pravdu i istinu Hrvatskog naroda i muenika Hrvatske Domovine, dragih naih Virovitiana. Bog e ih osloboditi; na dragi narod Hrvatski ! Protivnika muzika svira bez kapelnika, ali zgrada vojnog suda ostala bez pendreka. - Mi elimo samo ono to imaju svi europski narodi NITA VIE - Ustala je cijela Hrvatska za slobodu. - Svoj ivot bih dala za svu Hrvatsku. Samo elimo to svi u Europi imaju - MIR. - Pravda e pobijediti. - Sm sam sretan da moem ovdje biti kada se ovo sve dogaa. (iz Kanade) 14

- Poetak jednog kraja. - Zbog podrke putanja uhienih naih graana da se puste na slobodu, 26.3.1991. godine u 12:00 iz Kutine sam krenuo pjeke u Zagreb. U Zagreb sam stigao 27.3.1991. godine u 10:00 sati. (Josip Petak) III. uvari Svijee - Deuram od prvog dana ali mi je za moju Hrvatsku i Virovitiane na mom srcu dosta teka rana. Oslobodite nae Hrvate neka se kuama svojim vrate. Teke su rane kad djeca ostaju bez tate i mame. Zato se nae proljeva toliko krvi i zato etnici ubijaju nae ljude. Neka ih u Europi sram bude. - Jutro. Zora. Svaki novi dan donosi novu nadu. Brao, Hrvati moji, molimo se Bogu da sutranji dan donese ovim ljudima slobodu, da zajedno sa nama koji zbog njih bdijemo sa ulice gledaju zalazak sunca. Neka ih naa ljubav, rodoljubnost i strpljivost hrabri u mranim zidovima, koje su moda i sami gradili, ne znajui da grade tamnicu svojoj domovini. Brao ne dopustimo se vie zavaravati; stanimo vrsto jedni uz druge, branimo one koji se ne mogu braniti sami. Ljudski ivot cijene nema. Neka Bog bude u pomoi virovitianima i svima koji se mole za dobro. - Kanjavati smije samo onaj tko voli. (Tagora). - Mrnja raa samo nepravdu koja onda ponovno raa mrnju (Baka). - Doao sam iz daleke Australije nakon 33 godine u svoju domovinu Hrvatsku i ovdje elim da deuram za svoje prijatelje koji su zatvoreni bez potrebno i bez ikakva razloga. Zatvoreni zato jer su branili svoju domovinu Hrvatsku i svoj narod IV. Optueni, Uhieni, Sueni i Osloboeni Zagreb, 20. 5. '91. VAA SRCA SU VELIKA, VAE BORBE ZA NAE OSLOBOENJE SU NEPROCIJENJIVE. DEMOKRATSKA HRVATSKA E VJENO POSTOJATI ! uro Deak Antun Habijanac Vinko Belobrk

15

3. Zvati i ii Zvonko Nikoli Tog jutra 19. kolovoza 1991. probudio sam se s nejasnim i tmurnim osjeajem kako ni ovaj dan u Hrvatskoj nee biti nita novo. Hrvatska sela e i dalje gorjeti, ljudi, kojima je jedina krivnja to nisu Srbi e s najlonskim vreicama u rukama i dalje prisilno naputati svoje domove, mnogi e ostati mrtvi na pragovima svojih kua ili u grmlju pokraj seoskog puta. Na tv-ekranima moi emo vidjeti ozbiljna lica nekih ljudi u bijelom, koji poput policajaca nakon prometne nesree promatraju njene tune posljedice, nemoni sprijeiti nesree koje e se ve tog dana i narednih dana neminovno dogoditi. Politiari, iz lijepog bijelog svijeta, kojima smo se jo do juer toliko divili i u iju smo se pravinost toliko uzdali i dalje e se ponaati kao da ne znaju to se dogaa; kao da ne znaju to e se dogoditi kada se duh zla pusti iz boce. Svijee slobode na trgovima hrvatskih gradova e i dalje tinjati, a oko njih e ljudi s vjerom i nadom moliti Gospodina za spas domovine. Momci iz kafia, odjeveni u koulje i hlae razliitih boja, s tenisicima na nogama, s crnom trakom oko ela, s kriiem oko vrata, s ljubavlju u srcu i s kojekakvim, a esto i s nikakvim orujem u ruci, e i dalje odlaziti na prvu crtu bojinice u naizgled neravnopravnu borbu ovjeka i elika. Hrvatski e politiari i dalje zapostavljati svoje stranake interese te ujedinjeni u Vladi demokratskog jedinstva izraavati jednodunost svoga naroda u njegovoj elji da konano izae iz nacionalne i ideoloke potinjenosti. Hrvatski e, znani i neznani domoljubi diljem svijeta pronositi istinu o Hrvatskoj, s pravom vjerujui da e nas istina osloboditi. Meutim, te noi se je ipak dogodilo neto novo, kao da je to neto htjelo pokazati da Sotona nije tako crn kao to izgleda, nego mnogo, mnogo crnji. Jo sam se brijao u kupaonici kada je na radiju objavljena vijest "...noas su nepoznati poinitelji minirali zgradu idovske opine u Palmotievoj ulici u Zagrebu i idovsku grobnicu na Mirogoju...". Nekoliko trenutaka kasnije zazvonio je telefon, a s druge strane ice uo sam poznati topli glas dr. Marka Veselice: "Molim te, odmah doi u sjedite stranke". Odgovorio sam: "dolazim". Marko je u to vrijeme bio predsjednik Hrvatske demokratske stranke, tree po broju zastupnika u tadanjem sazivu Sabora, a ja sam bio jedan od pet dopredsjednika te iste stranke. Vozei se taxijem od stana prema sjeditu stranke u Tkalievoj ulici razmiljao sam o feonomenu mrnje protiv idovskog naroda. ini se, da se kroz itavu povijest nikada nikoga nije toliko snano mrzilo kao potomke Abrahama, Izaka i Jakova. Bilo je u povijesti razdoblja u kojima je izgledalo kao da je ta mrnja zahtjev savijesti ili uvjet estitosti, pa se je poimalo da je proganjanje idova samo po sebi Bogu ugodno djelo. Kako je mogue da se ljubav prema Bogu koji je sam Ljubav prometne u nezamislivu mrnju spremnu zatrti jedan itavi narod. Kako je mogue biti kranin, tj. nasljedovatelj Krista, a mrziti idove, kada je i sam na Gospodin bio iz plemena Davidova. To se protivi samoj biti kranstva. Nisam tada znao odgovoriti na sva zamrena pitanja jer o mrnji nisam nikada prije ni razmiljao, dapae gajio sam neku posebnu ljubav, gledajui da i ja, kao kranin, nekako budem izabran. Ali, tada sam spoznao neto to mi je puno pomoglo u ivotu i to je uinilo da mi ivot, unato svemu bude lijep. Naime, svugdje gdje je Bog tu je i ljubav, gdje je ljubav tu je i vjera, gdje je vjera tu je istina, gdje je istina tu je i sloboda, a sloboda je izbor nae volje - initi dobro. Na toj crti, ljudi svih religija i kultura su braa, a Bog je jedan bez obzira na razlike kako ga zovemo i kojim putem k njemu idemo, te je najvanije u ivotu zvati i ii. Smiren tom svjetlou istine, koja me je bez neke moje zasluge iznenada obuzela, stigao sam u sjedite moje stranke. Tu sam uz dr. Marka Veselicu zatekao i dr. Antu Kovaevia, takoer dopredsjednika stranke te Damira Prebega, neeg vrlog i sposobnog poslovnog tajnika. Nakon kratke utnje, koja ponekad govori vie nego rijei, Marko je rekao: "Ovim eksplozivom razoreno je ono to je razoreno, ali taj eksploziv prijeti razaranjem svih naih elja, nada i 16

napora. Ovim bezumnim inom napadnuta je domovina, a naa je dunost braniti je gdje god, kad god i tko god je napadne. Netko je dodao, ne sjeam se tono tko; kada je ovaj dogaaj miniranja uzme sam za sebe, pokazuje se bjelodana injenica da se u Hrvatskoj opet razaraju idovske svetinje, a progon idova time je ve zapoeo. Svjetski mediji da bi za neinjenje opravdali svoje politiare jedva su doekali jedan takav dogaaj, koji su vjerojatno ve objavili na naslovnim stranicama i u udarnim terminima. Zakljuci svjetske javnosti, pogubni za hrvatsku nametnut e se sami po sebi. Tada sam na vratima ugledao meni posebno drago lice. Bio je to dr. Slobodan Lang, u to vrijeme lan predsjednita HSS-a i ree: "... hrvatski narod nije antisemitski i najpametnije to moemo uiniti da jednim javnim skupom, pred oima cijelog svijeta to pokaemo i dokaemo". U djeliu sekunde svi smo taj prijedlog prihvatili te se odmah zduno primili posla. Marko je preuzeo dunost kontaktiranja elnika politikih stranaka, nestranakih udruga i institucija. Ante je bio zaduen za medije, Slobodan za dogovore sa idovskim organizacijama, a Damirovo zaduenje se je odnosilo na svu potrebnu tehniku. Meni je pripala ast da budem organizator svih priprema i voditelj samog prosvjednog skupa. Samo nekoliko minuta kasnije fax-om je odaslana informacija svim medijima da e se prosvjedni skup protivan svakoj vrsti nasilja odrati u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelaia, s poetkom u 20:00 sati. Pripremni sastanak elnika svih hrvatskih parlamentarnih politikih stranaka te predstavnika znaajnijih udruga i institucija te predstavnika vjerskih zajednica odrao se je isti dan naveer u prostorijama HSLS-a u Martievoj ulici. Nakon to smo Slobodan i ja izloili razloge ove inicijative razvila se je zanimljiva i iva rasprava, kako to na slinim skupovima obino biva. Jedni su odmah izrazili svoju punu potporu ovoj inicijativi, meu kojima posebno istiem Vladu Gotovca, tada dopredsjednika HSLS-a, Dubravka Horvatia, tada dopredsjednika Drutva hrvatskih knjievnika, te Emanuela Mnontilja iz idovske zajednice (funkciju sam zaboravio). Drugi su iskazali odreeni strah zbog mogunosti neuspjeha samog prosvjednog skupa, zbog mogunosti da graani Zagreba ne uju na poziv ili da mu se jednostavno ne odazovu. Na kraju je zakljueno da je poziv za sudionitvo na skupu upuen svima, a odaziv je in slobodne volje svakog pojedinog. I tako je zavrio taj burni i vrui kolovoki dan. Sljedei dan sve se je odvijalo na najbolji nain, kao da neka mona ruka uklanja svaku prepreku prije nego to se i pojavi. Mediji su uredno izvjeivali javnost o svemu to bi bilo znaajno. Ante je s Tomislavom Marinkom, tada urednikom informativnog programa HTV-a dogovorio tv-prijenos "u ivo", Montiljo je osigurao sudjelovanje enskog zbora idovske zajednice ".......", ZET daje svoju limenu glazbu. Damir je uredio pozornicu, te osigurao na njoj i oko nje sve to je potrebno, samo njemu znanim nainom i sredstvima. Nakon to smo u 16:00 sati okupili oko razorene idovske grobnice, sasluali smo prigodnu pjesmu enskog zbora i pomolili se za mir i spokoj mrtvih, svih koji na Mirogoju poivaju. Zatim smo se u koloni uputili u Palmotievu ulicu i okupili ispred razorenog ulaza u zgradu idovske opine. Nakon kratkih prigodnih govora razili smo se svaki na svoju stranu nestrpljivo iekujui glavni dogaaj iz programa - prosvjedni skup na Jelai placu, isti dan naveer. ... Bio sam, koje li ljepote u srcu srca osloboene i preporoene domovine. Ispoetka su rijei dolazile teko i polako, kasnije sve lake i bre, a neki lijepi, meni do tada nepoznati fluid, sve mi je gue ispunjavao duu i tijelo. Moj je san, gotovo neprekinuto trajao danima i noima, tjednima i mjesecima, godinama sve do danas, 34 godine poslije. Te kolovoke veeri 1991. godine doivio sam djelomino ostvaranje svog sna, jer snovi, kako je netko mudro rekao imaju sudbinu da budu ostvareni. Stajao sam tu na tom istom zagrebakom trgu, onaj isti fluid ispunio je sve u meni i vidio da je u istoj mjeri ispunio sve te mnogobrojne divne ljude ispred mene, gledao ga kako se razlijee okolnim ulicama na sve 17

strane, ispunjava sve ono to se zove Hrvatska, te spoznao da je taj fluid zapravo Hrvatska koja nam se uvijek vraa i kojoj se uvijek vraamo, a moj san bit e u punini ostvaren. S malo uvodnih rijei, jer sam ja bio samo voditelj, otvorio sam skup. Redali su se govornici jedan za drugim, koji su mi svi, osim jednog, izgledali kao izvoai razliitih stavki jedne te iste simfonije i to one o istini i slobodi, a onaj fluid bio je dirigent. Govornici i ljudi na Trgu bili su jedno, kao to je more i kamenita obala jedno, pa se je njihov glas domao poput zvuka mora koji je iz mora izlazi te se nakon zagrljaja s obalom u more vraa. Bio sam presretan spoznavi istinu koja je nedostajala mom snu: Hrvatska e jednoga dana izgledati kao zagrljaj mora i kamenite obale u harmoniji zvuka i istine. Govornici su malo-pomalo razotkrivali podmukle nakane inspiratora i poinitelja sramnog jueranjeg teroristikog ina, koji nas je, kojeg li paradoksa, tu veer okupio. Naime samo injenica da se u Hrvatskoj razaraju idovske svetinje, to se je uostalom u prolosti ve dogaalo, bjelodano treba pokazati faistoidnost hrvatskog naroda, pa je najbolje da jedan takav nikakv naroda treba zbristai s lica zemlje. Pa kada srbizirana JNA krene u unitenje Hrvatske, javnost demokratskog svijeta e taj in uzeti kao neto razumljivo samo po sebi. Danas znamo da je ovaj teroristiki in izvela grupa agenata KOS-a, znana po imenu "Labrador". Samo pet dana kasnije na tv-ekranima vidjele su se kilometarske kolone tenkova i ostalog eljeza obasute cvijeem razdraganih stanovnika Novog Beograda, u pokretu na Vukovar. Meutim, hrvatski je narod, ovim prosvjednim skupom u velikom mnotvu (prema slobodnoj procjeni na skupu je bilo vie od sto tisua ljudi) posvjedoio istinu o sebi. Prosvjed, kojemu je jedan nerazumni teroristiki in bio samo povod, pretvorio se u prosvjed protiv svakog nasilja prema bilo kojem ovjeku i prema bilo kojem narodu. Pokazali smo svoje uvjerenje, da je svaki terorizam u Hrvatskoj bez obzira na poinitelje, uvreda hrvatskom narodu i da ne elimo nita drugo nego ivjeti u miru s idovima i svim drugima koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom. Bio je to vapaj jednog malobrojnog, starog pravodoljubivog i istinoljubivog naroda, upuen cijelom svijetu, kako bi nam se pomoglo da toliko eljeni mir i slobodu nakon dugih stoljea progonstva, konano i ostvarimo. S razboritou hrvatskog dravnog i politikog vodstva, s hrabrou branitelja, sa sudionitvom mnogih znanih i neznanih ljudi, uz pomo Svetog Oca i demokratskog svijeta, u Hrvatsku, etiri godine kasnije, doli su mir i sloboda. Taj prosvjedni skup bio je samo jedan od tisue dogaaja na trnovitu putu u slobodu, koju smo ostvarili, ne na mrnju prema bilo kome, nego na vjenim vrednotama istine, s kojima emo nastaviti na put u budunost globalnog svijeta. Ali ovaj put - u slobodi.

18

Pruena ruka: Hrvatski 'Pravednici' - Djela dobra u ratu - I. dio: Hrvatska 4. Dr Slobodan Lang 'vs' Henry Kissinger Martina umenjak Martin Do posjeta dr. Kissingeru dolo je posredstvom njegove majke, koju sam oslovljavala sa mama Kissinger. Upoznala sam je u vicarskoj prilikom njezinog zadnjeg odmora u Evropi, gdje je godinama posjeivala obitelj moje poznanice, kod koje sam i sama bila gost.. S njom sam provela dva nezaboravna tjedna. Na mene je ostavila utisak kao izvanredno bistra, skromna i svestransko aktivna osoba. Gotovo svaki dan imale smo bogat program od razgledavanja kulturnih znamenitosti, etnje i posjeta znancima, koji su neki datirali jo od vremena, kada je sa muem i djecom pobjegla iz tada nacistike Njemake. Iz zahvale i ljubavi prema kraju i ljudima, koji su im tada pomogli, gotovo redovito je provodila odmor u kantonu Graubndner. Puno sam joj priala o zemlji i obiajima iz koje dolazim, a ona je to s neskrivenim simpatijama sluala, a osobito se raspitivala o ekolokim i tome srodnim problemima ovjeku prijaznog razvoja. Nakon povratka u Ameriku, zbog naruenog zdravlja vie se nije vraala u Evropu, ali ja sam je vrlo esto kontaktirala, tako, da je na odnos i nadalje ostao prisan, iskren i topao. Kada je poela jugo agresija na Sloveniju i Hrvatsku u telefonskom razgovoru osjetila sam njezinu zabrinutost i kada je rekla, da bi rado pomogla samo kada bi mogla, odmah sam pomislila, da bi zapravo i mogla.s obzirom jer je njezin sin dr. Henry Kissinger. U to sam vrijeme svaki dan putovala iz mojeg sela (Jarenina, blizu austrijske granice) u Graz, gdje sam na austrijskom univerzitetu (Graz) aktivno djelovala na podruju ekologije i biomase. Agresija na Sloveniju zatekla me je u Grazu i odmah sam pomislila, da je potrebno brzo globalno reagirati. O ideji da kontaktiramo dr. Henry Kissingera razgovarala sam prof. dr. Rikard Langom iz Zagreba, kod kojeg sam svojedobno magistrirala. Odmah me je uputio na svojeg sina dr. Slobodana Langa, koji je ve u to vrijeme slovio za najveeg humanistu na prostorima Jugoslavije. Dr. Slobodan Lang se tih dana spremao u Ameriku, jer je ve imao dogovorene susrete sa odreenim amerikim dunosnicima i smatrao, da bi sastanak sa dr. Kissingerom mogao biti vrlo koristan s obziroma na njegova iskustva i reputaciju. Posredstvom mame Kissinger dobila sam dva termina, odabrali smo prvi i zapravo smo ve za nekoliko dana bili na putu. Dr. Kissinger nas je primio u svojem uredu u New Yorku, gdje je bio prisutan i jedan senator. Odmah nam je rekao, da nas je primio na privatni razgovor, da ga naravno vrlo interesira ta se zapravo u Jugoslaviji deava, ali da moramo na razgovor s njim smatrati kao privatni informativni razgovor jer, da on vie nije oficijelno ukljuen u ameriku politiku. Dr.Lang mu je opisao stanje na prostoru Jugoslavije i predoio fotodokumentaciju to je bez sumnje dr. Kissingera duboko ganulo. Dr Lang je bio miljenja, da bi se zapravo dr. Kissinger trebao pojaviti u ulozi pregovaraa za balkanski problem, meutim dr. Kissinger je bio vrlo konkretan i pojasnio, da on nije odreen od strane amerike vlade za bilo kakvu konkretnu aktivnost po tom pitanju in za to podruje..

19

Dr. Lang mu je zapravo vizionarski predoio sve grozote, koje e se dogoditi na teritoriju jugoslavenskih republika, ukoliko se pod hitno ne zaustavi srpska agresija. Zamolio ga je, da se aktivno ukljui u rjeavanje tog balkanskog problema sa svim moguim sredstvima na temelju njegove pozicije i rejtinga u amerikoj i svjetskoj politici. Dr. Kissinger mu je odgovorio, da se ne moe aktivno ukljuiti u rjeavanje tog problema, jer nije aktivno ukljuen u ameriku politiku. Daljnji tijek konkretanog razgovora najbolje e opisati dr. Lang. Ipak bili smo vrlo zahvalni dr. Kissingeru, to nas je primio, i to naroito dan prije njegovog odlaska u Kinu (China), kada nam zbog obaveza nije ni mogao posvetiti vie vremena, ali nas je ipak primio i time pokazao, ako nita drugo, a onda dobru volju, da prisluhne konkretnom i iskrenom nastojanju dr. Langa, u apelu za pomo. Hvala mama Kissinger.

20

5. to si radio u ratu tata Nenad Javornik - izdvajanje Crvenog kria Hrvatske iz Crvenog kria Jugoslavije i uspostava Hrvatskog Crvenog kria; - organiziranje unutarnje strukture Hrvatskog Crvenog kria i pripreme za njegovo funkcioniranje u posebnim uvjetima; - rad na ispunjavanju uvjeta za priznanje Hrvatskog Crvenog kria od strane Hrvatskog dravnog sabora; - suradnja s Vladom Republike Hrvatske koja potpisuje enevske konvencije i dodatne protokole i svojim potpisom pred meunarodnom zajednicom daje svoju garanciju za rad Hrvatskog Crvenog kria u skladu s meunarodno prihvaenim obvezama; - postizanje odobrenja Meunarodnog odbora Crvenog kria za direktni prihvat humanitarne pomoi Hrvatskoj; - apeliranje na meunarodnu zajednicu i izvjetavanje o situaciji u Hrvatskoj u vrijeme ratne agresije; - organiziranje brodova za pomo Dubrovniku zajedno s Meunarodnim odborom Crvenog kria; - sudjelovanje u prihvatu i pruanju pomoi za 350.000 prognanika iz Hrvatske i 400.000 izbjeglica iz BiH; - organiziranje tranzitnog kampa u Karlovcu za prihvat i pomo kod odlaska u tree zemlje za vie od 100.000 izbjeglica iz BiH u suradnji s UNHCR-om; - prihvat i distribucija pomoi u hrani, higijenskim potreptinama i ostaloj robi kroz uspostavljenu mreu Hrvatskog Crvenog kria za u prosjeku 600.000 ljudi u periodu 1991.1997. Najvei broj korisnika humanitarne pomoi Hrvatski Crveni kri pomae 1992. godine, kada broj korisnika prelazi 751.000 osoba; - uspostavljanje suradnje i osiguravanje pomoi kroz Meunarodni odbor Crvenog kria, Meunarodnu federaciju drutava Crvenog kria i Crvenog polumjeseca, Ured Visokog komesara za izbjeglice Ujedinjenih Nacija, Ured za Humanitarnu pomo Europske zajednice, UNICEF, Cooperatione Italiana, Svjetski program hrane, Nacionalna drutva Crvenog kria SR Njemake, Republike Austrije, Republike Italije, Sjedninjenih Amerikih Drava, Kraljevine Nizozemske, Kraljevine Danske, Kraljevine vedske, Velike Britanije; - Hrvatski Crveni kri postaje glavni partner svim ovim meunarodnim organizacijama, specijaliziranim agencijama i nacionalnim drutvima Crvenog kria u prihvatu i distribuciji pomoi upuene u Hrvatsku; - uspostava sustava kontrole, nadzora i izvjetavanja prema svakom od donatora, kao i prema nadlenom ministarstvu Vlade Republike Hrvatske;

21

- rad s predstavnicima meunarodnog pokreta Crvenog kria na meunarodnom priznanju; Hrvatski Crveni kri ispunio je sve uvjete za meunarodno priznanje i primanje u puno lanstvo Meunarodnog pokreta Crvenog kria 1992. godine; - 1993. godine u 115. godini svojeg djelovanja Hrvatski je Crveni kri meunarodno priznat kao samostalno i punopravno Nacionalno drutvo Crvenog kria; - rad unutar komisije za traenje nestalih osoba od 1991. godine, pozitivna rjeenja sudbine nestalih osoba u vie od 8.000 sluajeva; - organizacija pomoi kod oslobaanja, repatrijacije i prihvata preko 7.000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila; - organizacija prihvata i distribucije preko 1.500.000 obiteljskih poruka za razdvojene lanove obitelji; - organizacija susreta razdvojenih obitelji; - organizacija socijalne i psiholoke skrbi u 284 kolektivna centra za prognanike i izbjeglice; - pomo obiteljima u svezi s ekshumacijama posmrtnih ostataka; - organiziranje niza kampova za izbjeglice i osiguravanje humanitarne pomoi unutar kampova; - upozoravanje o opasnosti od minsko-eksplozivnih sredstava i o ponaanju u sluaju nailaska na minska sredstva. Obueno preko 150.000 osoba; - provoenje svih redovitih aktivnosti Crvenog kria. Prikupljeno preko 1.000.000 doza krvi, zdravstvena edukacija za kolsku djecu i opu populaciju, odravanje teajeva prve pomoi za kandidate za vozae motornih vozila; - stalni meunarodni kontakti. Ulazak u radne grupe unutar pokreta Crvenog kria. Od 1993. godine rad u uredu komisije za zdravstvo i socijalnu skrb Meunarodne federacije Crvenog kria. Od 1999. predsjedavanje istoimenom komisijom; - organizira mreu djelovanja svojih drutava na podrujima koja su osloboena nakon akcija "Bljesak" i "Oluja" i evidencija civilnog puanstva; - organiziranje pokretnih timova za provoenje operacije "Spasimo ivot", organiziranje aktivnosti pomoi i osiguravanje potrebnih sredstava od 1995. do 1999. godine; - organiziranje stalne edukacije osoblja zaposlenog u Crvenom kriu; - provoenje asanacije bunara na podruju Istone Slavonije; - provoenje preustroja i pripreme za djelovanje u skladu sa Stratekim planom pokreta Crvenog kria do 2010. godine; - rad u nizu domaih i inozemnih tijela vezanih uz pitanja zdravstvene zatite, socijalne skrbi, zatite i promocije meunarodnog humanitarnog prava, pitanja nestalih osoba, ratnih 22

zloina, reforme u zdravstvenom sustavu, zatite okoline, promocije mira u svijetu, spaavanja ivota na vodi, proces razminiranja itd.; - suradnja sa Nacionalnim drutvima u Srednjeeuropskoj i Mediteranskoj regiji; - organizacija 8. Svjetskog kongresa udruenja Meunarodnih sveuilinih nastavnika za svjetski mir - Trogir 1996. godine; - u prigodi 120. godina rada Crvenog kria na tlu Republike Hrvatske Predsjednik dr. Franjo Tuman dodijelio je Hrvatskom Crvenom kriu Povelju Republike Hrvatske; - pokrenuta "Biblioteka Hrvatskog Crvenog kria" (izdanja "Prva pomo", "Spasimo ivote" i "Klinika tuberkoloza"); - ekipe Hrvatskog Crvenog kria sudjeluju u organizaciji doeka Pape Ivana Pavla II za oba njegova posjeta Hrvatskoj; - izgradnja Doma za starije osobe u Marinom Selu, Sela za starije osobe u Iloku, Doma za djecu u Orahovici; - organiziran meunarodni sastanak I. Foruma Crvenog kria Srednje Europskih zamalja - Cavtat 1999. godine; - suorganizacija 2. Regionalne konferencije o minama - Zagreb 1999.

23

6. Grozio se rata Vilma Opi Najprije da se predstavim. Ja sam Vilma Opi, udovica pokojnog dr. Vinka Opia, kirurga i efa bive ratne kirurgije Pakrac-Kutina. Tri dana nakon obiljeavanja 50. Godinjice Univerzalne Deklaracije o Ljudskim Pravima moj je suprug preminuo. Preminuo je meni na rukama, okruen svojim najmilijima. Srce se borilo godinama, da bi na koncu izgubilo bitku par dana pred odlazak u mirovinu. Bio bi sretan da je proitao. Vae rijei upuene njemu, koji je inae bio neizmjerno skroman ovjek, a velik u djelima Vi ste ponos hrvatske ovjenosti. Svjedoite o tome. Sam naalost nee moi svjedoiti, a to u njegovo ime nee moi uiniti nitko, pa niti ja njegova udovica. Za vrijeme najkritinijih dana bili smo razdvojeni. to se dogaalo u pakrakoj bolnici mogla sam znati samo iz televizijskih izvjea i njegovih rijetkih javljanja. Mnogo mi je ispriao kada smo se nakon tri mjeseca prvi puta sreli u Kutini, a i mnogo toga poslije. Njegova najintimnija sjeanja i razmiljanja znam samo ja i samo e meni ostati u pamenju. Javno nije elio puno govoriti. Uasavalo ga je i samo sjeanje na te dane. Podsjeale su ga na 2. Svjetski rat. Imao je samo deset godina kad je pronaao mrtvog oca u umi nedaleko od kue, ustrijeljen od ustaa. Majke se ne sjea. Odrastao je u akim i studentskim domovima. Sve je u ivotu postigao sam. U periodu svog ivota koji Vas najvie zanima, naa se okruen etnicima koji su mu neprestano prijetili da e ga ubiti jer lijei ustae. Da ne doivi sudbinu oca, stalno je sa sobom nosio dvije rune granate koje je dobio na poklon od naih dragovoljaca. Ne bi dao da ga uhvate iva. Zbog svega toga grozio se rata i o svojim sjeanjima nije volio govoriti. Zato je dao samo jedan interview Moslovakom listu i to godinu dana nakon evakuacije pakrake kirurgije. Zato sam si uzela slobodu da ja neto napiem? Zato to moj pokojni suprug, kao svjedok stradanja naih ljudi i nae domovine, nee moi svjedoiti. Ja samo ispunjam dug prema njemu i njegovim djelima da se ne zaboravi jer vie nije meu nama. Nisam imala snage da to uinim prije jer nita vie nije kao nekada. I dalje ivim u Kutini. Zgrada u kojoj smo stanovali u Pakracu je zapaljena i sruena, a stan koji smo dobili kao prognanici jo nije obnovljen.

24

7. Funkcioniranje dobra Stanko Horvat U vrijeme kada su kroz nau domovinu prolazile tenkovske kolone u pravcu Slovenije tj. 1991. godine, ja sam se nalazio u privatnom posjetu kod roaka u SAD gdje sam namjeravao ostati oko mjesec dana. No ova dogaanja koja su se odvijala na tlu nae domovine a i u Sloveniji potaknula su me na razmiljanje. to da uinim? Moja odluka je bila da se prvim avionom vratim u domovinu, poto sam smatrao da e na mome radnom mjestu tj. na mjestu tajnika Crvenog kria biti puno posla kojim trebam initi dobro ljudima kojima e to trebati. U tijeku moje odsutnosti bio sam u svezi sa mojim pretpostavljenima u Hrvatskom Crvenom kriu, koji su mi dali na znanje da se od 26. 6. 1991. godine na podruju nae, a i nekih drugih regija uspostavlja deurstvo s obzirom na dogaaje koji su se odvijali u Sloveniji. A sve to se odvijalo u Sloveniji asociralo me da bi se takvoga neto a moda i jo gore moglo dogoditi u naoj domovini. U domovinu sam se vratio zrakoplovom JAT-a iju sam imao povratnu kartu. Zrakoplov je saobraao na liniji Cliveland Beograd Zagreb. To je bio zadnji zrakoplov na civilnom letu iz Beograda 2.7.1991. koji je jedva jedvice poletio za Zagreb. Po dolasku u Ludbreg odmah sam sa svojim suradnicima u naoj Opinskoj organizaciji Crvenog kria razmotrio postojeu situaciju koja je pred nama. Na osnovi toga smo zakljuili da odmah pripremimo teren za prihvat veeg broja prognanih i izbjeglih osoba. Na osnovu ankete koju smo nainili na podruju naeg djelovanja, nama se javilo mnogo naih obitelji za momentalni smjetaj za vie od 3000 ljudi koji bi morali eventualno napustiti svoje domove. Isto tako nainili smo anketu od naega puanstva da moemo vidjeti koliko je naih graana spremno na na poziv dobrovoljno darivati krv, kako bi na taj nain mogli initi dobro te spaavati ivote ranjenih od neprijateljskih ranjivih i ubojitih sredstava. U isto vrijeme u toku agresije na Sloveniju, angairao sam se na traenju naih vojnika koji su u to vrijeme bili na odsluenju vojnog roka u Sloveniji a i u drugim republikama. Na obostrano zadovoljstvo roditelja i nas, saznali smo za sve one koji su se trebali vratiti svojim kuama. U jesen 1991. godine kada se dogodio rat u Hrvatskoj, sve nae pripreme su dobro funkcionirale. Na je kraj prihvatio sve prognane a kasnije i izbjegle osobe koje su morale napustiti svoja ognjita. Za njih smo uinili sve ono to je bilo potrebno istoga momenta u program a kasnije i izbjegli bili su prihvaeni u kue kod naih aktivista i simpatizera kao dio njihove obitelji. Mi smo stalno vodili rauna o potrebnoj hrani, higijeni, odjei, krevetnini i drugom potrebitom kako bi se to bolje osjeali kod nas tj. svakog smo dana inili dobro i to svima kojima je to bilo potrebno. Veina nazonih prognanih i izbjeglih na naem podruju bili su starci, ene i djeca. A za injenje dobra kojega smo mi njima inili bila je potrebna dobra organizacija dobrih ljudi, a to je upravo bila naa organizacija Crvenog kria koje je u to vrijeme a sada jo bolje povezana sa 25

organizacijama Crvenog kria a i drugim udrugama u domovini a i izvan nje od kojih smo dobivali sve ono to je bilo potrebno za zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi. Najvie smo u to vrijeme a i jo sada suraujemo sa drutvima Crvenog kria iz Graza, Feldbacha Austrije te sa Crvenim kriem Ausburga, Gunzburga, Kemptena i Bad Emsa SR Njemaka. Za vrijeme Domovinskog rata na naem je podruju bilo zbrinuto oko 2000 ljudi za koje smo mi inili sve to je bilo potrebno (osiguravali smo hranu, odjeu, obuu, krevete, krevetninu, razmjenjivali potu sa njihovim obiteljima koje su ostale na okupiranom teritoriju ili su neki bili u logorima okupatora itd). Mi smo morali biti dobro organizirani da bi takav suivot dobro funkcionirao. U ovom poslu bio sam sa svojim suradnicima isto ugroen od raznih ljudi koji su imali drukija miljenja pa je u odreenom vremenu sa njima bilo teko raditi. No ja sam sretan kada vidim i osjeam da moj trud i trud mojih suradnika nije bio uzaludan, sretan sam kada vidim da sam u tom poslu pomogao mnogim ljudima darujui im ono to su oni trebali a u odreenim situacijama mnogima je najvie znaila dobra i lijepa rije. Tim ljudima posvetio sam svoje zanimanje, posvetio sam im svoje vrijeme ne gledajui da li je to subota ili nedjelja, dijelio sam sa njima dobro i zlo. Vrlo mi je bilo teko kada sam sa suradnicima morao odlaziti kod obitelji branitelja ija su tijela bila ekshumirana na Vukovarskom groblju i o tome im davati dokumentaciju koja je dola preko nae Slube traenja. Sa mnom su suraivali svi dobri ljudi kojih na naem podruju ima vrlo mnogo. U svakom selu u naem kraju imamo dobru organizaciju Crvenog kria sa kojom u svim potrebama inimo dobra dijela. U vrijeme Domovinskog rata upoznao sam mnoge dobre ljude izvan nae domovine i to najvie u Austrijskom i Njemakom Crvenom kriu koji su nam dovozili potrebitu pomo za prognane, izbjegle te za nae domae ljude koji su bili u socijalnoj potrebi. 1994. godine sa prijateljima iz Bavarskog Crvenog kria a iz mjesta Gunzburg dogovorili smo razmjenu mladei Crvenog kria koja jo i danas dobro funkcionira. Razmjena mladei iskljuivo se obavlja preko naih i njihovih obitelji. Tako se svake godine vre razmjene mladei izmeu grada Gunzburga i Ludbrega. Smatram da sam i to uinio dobro kada sam povezao one koji su mladi, one koji su iz druge drave i one koji e se zalagati za dobro, mir i blagostanje meu naim i njihovim narodima meu sadanjim i budui naratajima. 1995. godine bio sam sa svojim suradnicima ukljuen u akciju Oluja gdje smo inili dobro onima koji su u to vrijeme naputali Hrvatsku, dajui im hranu i druge potreptine te ih na osnovi poziva predsjednika vlade RH molili da ostanu u svojim domovima i da im se nita nee dogoditi. Od tisue koji su proli pokraj nas jedan se odluio ostati u Hrvatskoj. inio sam dobro kada sam osnivao ekipe Crvenog kria za pruanje prve a i drugih potrebitih pomoi ljudima. Te ekipe sada u mirno vrijeme pomau i onim ljudima koji dolaze posjetiti svetite Predragocjene Krvi Isusove koje imamo mi u Ludbregu. Naa je ekipa i prole godine uestvovala na zbrinjavanju starijih i nemonih hodoasnika kojima je zbog visokih temperatura a i drugih okolnosti bila potrebna pomo. Smatram da je ovakvo djelovanje organizacije u kojoj radim zadovoljilo sve potrebe onih koje smo zbrinjavali tj. onih kojima smo inili dobro. Naa kljuna pouka je, da svakoga momenta moramo mi kao ljudi biti povezani u dobru organizaciju i to sa dobrim idejama, znanjem i sredstvima i da svakoga momenta budemo 26

spremni i sposobni se ukljuiti u injenje dobra onima kojima to bude potrebno na bilo koji nain i bilo to gdje. Zbog toga je potrebno da se stalno kada smo u mogunosti, spremamo i opremamo, organiziramo i osposobljavamo da u potrebnom momentu budemo spremni initi dobro te da naim ponaanjem uvjerimo naega neprijatelja da neini zlo. Za funkcioniranje dobra potrebno nam je da nam se omogui da se svakodnevno usavravamo na naim progonima te da im vie dobrih ljudi ukljuimo u nau organizaciju te da ih nauimo sve principe u injenju dobra kroz sve oblike injenja dobra onima kojima to bude potrebno. Na osnovu toga bi se naa akcija mogla nazvati Mi smo tu i s nama moete raunati dan i no.

27

8. uvar tisua i tisua sudbina Dubravka Horvat (Zagreb, studeni 1999. g.) U posljednjih osam godina promiu kroz Nacionalni ured Slube traenja Hrvatskog Crvenog kria preplaena lica lanova obitelji, niu se tisue i tisue najstranijih sudbina, krajnje napeto oekuju bilo kakove vijesti i po tko zna koji puta itaju evidencijske liste. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Ukupno Nacionalni ured Slube traenja: - zaprimio je vie od 28.700 zahtjeva za traenje osoba nestalih u Domovinskom ratu, u sukobu u Bosni i Hercegovini, tijekom vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja, tijekom II. svjetskog rata, te za osobe nestale u razliitim ivotnim okolnostima; - rijeio vie od 7.500 traenja nestalih osoba; - proslijedio preko 1.500.000 obiteljskih poruka; - sudjelovao pri zbrinjavanju prilikom razmjena preko 7.000 ratnih zarobljenika; - organizirao susrete za vie od 22.000 razdvojenih lanova obitelji; - u okviru Nacionalnog programa identifikacije rtava Domovinskog rata neposredno sudjelovao pri ekshumacijama posmrtnih ostataka, izvjestio 2.482 obitelji o pristupanju identifikacije posmrtnih ostataka, uzimanju uzoraka krvi, te prepoznavanju osobnih i drugih predmeta pronaenih uz posmrtne ostatke; - pruio usluge Slube traenja i neposredno kontaktirao sa 16.500 osoba koje su se obratile Nacionalnom uredu Slube traenja za pomo; - u meunarodnih kontaktima na poslovima Slube traenja suraivao s 29 Nacionalnih drutava Crvenog kria, Meunarodnom Slubom traenja iz Arolsena i Centralnom agencijom u enevi i odgovorio na vie od 9.500 pisama; - uspjeno okonao akciju u svezi dodjele jednokratne humanitarne pomoi rtvama nacizma, te zaprimio, obradio i prosljedio 3.395 zahtjeva Maunarodnoj slubi traenja u Arolsen; - koordinirao rad cjelokupne organizacione mree Slube traenja na podruju Republike Hrvatske. No ipak, u svim tim brojkama, u svim tim danima, ima poneki dogaaj, poneka rije ili poruka koja se duboko usjee u duu i tu ostane zauvijek. Prva pria Nikada neu zaboraviti onu stranu 1991. i 1992. godinu. Mnogi su nai mladii bili prinueni odsluiti produetak vojnog roka u tzv. JNA, a njihovi roditelji i udruga Bedem ljubavi nastojali su ih spasiti i vratiti u domovinu. U tim je akcijama pomagao i Hrvatski Crveni 28

kri. Jedan takav konvoj autobusa iz daleke Makedonije stigao je kasno nou u Zagreb, nakon to je okolo naokolo proao granice svih susjednih drava. Preko 500 dojueranjih vojnika okupilo se oko nas dvije predstavnice Hrvatskog Crvenog kria, traei osnovne informacije o svojim obiteljima i mogunostima uspostavljanja veze. Sve te velike mladenake oi umorne od puta, a opet tako pune nade duboko su me se dojmile. Svi smo bili uzbueni. U tom meteu i buci stotine glasova, jedan me mladi uporno gledao i davao mi rukom znak. Konano se uspio probiti i pribliiti da ga ujem. Molio me da telefoniram njegovom ujaku koji ivi u blizini Zagreba. O roditeljima ve dugo nije znao nita. Ako je ujak iv, sigurno e doi po njega. Okrenula sam traeni broj i javio se pospani muki glas jer pono je ve davno prola. Kad sam objasnila o emu se radi, samo je smueno uzviknuo "Je li to istina, dolazim odmah, pa to je prekrasno!" Nakon tridesetak minuta, traeni se ujak pojavio, a onda je pao pravi muki zagrljaj nakon duge i preduge dvije godine odvojenosti i strepnje. Obojica su u vrstom zagrljaju glasno plakali. Teko je bilo sluati jecaje i gledati te muke suze, iako su to bile suze radosnice. Kad su se napokon odvojili, mladi je krenuo prema meni irei ruke. Mislila sam, eli se jo rukovati. No, on je odjednom i mene zagrlio i digao visoko, visoko iako je bio gotovo za glavu nii i onako kroz suze progovorio "Gospoo, ako nemate sina, noas ste ga dobili." Nekoliko godina kasnije ula sam da je iv doekao kraj rata, da radi u policijskoj stanici i nadam se da u ga jednom vidjeti. Njegove spontane rijei zahvale zauvijek su ostale u mom srcu. Druga pria esto se dogaalo da pojedini djelatnici u Slubi traenja meu evidencijama rtava nestalih ili zarobljenih, nau osobe iz svoje blie ili daljnje obitelji. Kako smo u lipnju 1991. godine uveli dvadesetetverosatno deurstvo i kroz poslovne prostorije Hrvatskog Crvenog kria je prolazilo dnevno i do 1000 ljudi, malo je tko mogao brinuti o lanovima svoje obitelji. Praktiki se ivjelo u uredu iz dana u dan. Ve na samom poetku i ja sam osobno doivjela to gorko iznenaenje. U jesen 1991. godine meu strankama to su ekale za prijem ugledala sam suprugu svoga bratia. Po izrazu lica i nervoznim pokretima odmah mi je bilo jasno da se neto dogodilo. "Rajko je zarobljen i pretpostavlja se da je na Manjai, to da radim?" provalilo je iz nje na samim vratima. Ostala sam zateena. Zar i on? Pa on spada u sanitet Vinogradske bolnice koji je zbrinjavao ranjenike nakon pada Kostajnice. Imali smo ve prve informacije o Manjai, ali bez evidencije osoba koje su zatoene. "Pii obiteljsku poruku, to je jedini nain da saznamo da li je tamo i da ga Meunarodni odbor Crvenog kria registrira." I tako je krenula poruka putem neutralnog posrednika, Meunarodnog odbora Crvenog kria. Trebalo je tri mjeseca pregovora, razliitih ponuda i beskrajne strpljivosti da se vrate odgovori i da se realizira putanje zatoenih. Njihov doek u Zagrebu bio je velianstven. Konano nai i to ivi. I Rajko se vratio. Kad me ugledao u gomili meu djelatnicima Crvenog kria, prvo to je rekao bilo je: "Pojma nema koliko vrijedi taj papir Crvenog kria. Svi smo ga itali. To je bio na jedini dodir sa svijetom i znak da nismo zaboravljeni. Taj ti je papir vredniji od zlata."

29

Rajko vie nije meu ivima iako nije dosegao ni tridesetu. Valjda je tako moralo biti. Svaki put kad pomaemo u uspostavljanju pokidanih veza i kad iz moje ruke dodajem obrazac obiteljske poruke u uima mi zvone Rajkove rijei "To je papir vredniji od zlata.". Trea pria Petrinja je slobodna! Poruena je, jadna, puna rana, ali slobodna! Ubrzano se rasiavaju ulice, na svakom nas koraku upozoravaju da zbog mina ne hodamo po travi, a u zraku je jo uvijek uasan miris rata. U udu gledamo naduta tijela jo neuklonjenih domaih ivotinja i hitamo dalje. Obavljene su prve ekshumacije i naa je zadaa da izvijestimo odreene obitelji da dou u Zagreb na patologiju radi identifikacije posmrtnih ostataka. Ponavljam svojoj ekipi cijeli postupak: prvo izraziti suut obitelji, zatim smireno i oprezno izvijestiti da su pronaeni posmrtni ostaci i da saznanja obzirom na lokaciju i osobne predmete, odnosno dokumente ukazuju na mogunost identifikacije sina, brata, supruga. Moramo biti pribrani, jaki i pomoi obitelji - ujem samu sebe po ko zna koji puta. Puno nam znae informacije kolega iz lokalnog Crvenog kria jer su ve godinama u kontaktu s tim obiteljima i upozoravaju koje obitelji znaju za svoje mrtve, a koje e tek od nas saznati tu stranu injenicu. I kreemo. Srce i meni ubrzano lupa i srea to ga drugi ne mogu uti. I niu se jedna obitelj za drugom, puno suza, praznih pogleda i zauvijek ugaenih nada. Jo samo gospoa u zdravstvenoj ambulanti. Izgubila je i mua i sina, no ona to ve zna dvije godine i tu nee biti problema - govore mi. ekamo je u hodniku. Dolazi sitna enica u crnom i kad sam ustala i krenula prema njoj uz rijei "Mi smo iz Hrvatskog Crvenog kria", odjednom je panino digla obje ruke i kao da gura zid ispred sebe poela glasno vikati: "Ne, ne, ne, nita mi ne govorite!". Pribliila sam se i uhvatila je za ruku uz izraze suuti, a ona je vrisnula, klonula na klupu izbezumljena od bola stalno ponavljajui "Zar su stvarno mrtvi?! Zar su stvarno mrtvi?!" Pritrali su ostali i lijenica iz ambulante. Sve je odzvanjalo od njezinih oajnih jecaja. Na alost, tek naim dolaskom, u njenoj je svijesti smrt njenih najmilijih postala bolna stvarnost. Izali smo na ulicu, svi okirani i u suzama. Petrinja se kupala u svibanjskom suncu, poruena, puna rana, ali slobodna. I mogla bih tako nizati u beskraj tisue i tisue stvarnih pria i doivljenih sudbina. Sve su brino sakupljane, obraivane i pohranjene u arhivu Nacionalnog ureda Slube traenja HCK-a i neka se nikad ni jedna ne zaboravi.

30

9. Spreavanje ekocida Franjo Plavi U svim novijim ratovima sukobljene strane su jedna drugoj nastojale unititi rezerve energije, industrijska i energetska postrojenja, prometnice i sve ostalo potrebno za logistiku podrku, pa se ne treba previe uditi kada su to Srbi inili u Hrvatskoj. Hrvatska nije uzvratila jednakom mjerom, iako je to u ratu logino za oekivati. Hrvatska se branila i stjecala iskustva kako sprijeiti teke posljedice po zdravlje i ivote ljudi odnosno po okoli ili barem umanjiti te posljedice. Pri tome valja naglasiti kako je brojnost kemikalija danas u srednje razvijenoj zemlji neusporedivo vea nego to je bila u vrijeme II. svjetskog rata. Spominjem poliklonirane bifenile (PCB) koji su sluili kao ulja za hlaenje u trafostanicama i kondenzatorskim baterijama, kao primjer kemikalije izrazito visoke toksinosti, jer takvu kemikaliju nisu poznavale zaraene strane u II. svjetskom ratu. Stekli smo brojna isustva koja moemo prenijeti svijetu, a on ta iskustva ne treba. Opet kao primjer uzimam hrvatske vatrogasce, koju su gasili poar u sisakoj rafineriji pod topnikom vatrom i pod prijetnjom srpskih snajpera i uspjeli sprijeiti katastrofu, jer je u Sisku bilo uskladiteno vie od 100.000 tona nafte i derivata. Nije li to iskustvo koje bi trebalo analizirati i iz toga poneto nauiti? Slini su sluajevi zebiljeeni nekoliko puta u Osijeku i drugim hrvatskim gradovima. Onda isustvo s PCB-ima. Kako prikupiti prosute koliine te kemikalije kada je okoli vjerojatno miniran? Rijeili smo problem u najveem broju sluajeva osim u istonoj Slavoniji. Traili smo i pomo meunarodnih organizacija raunajui naravno na financije, a oni su nam slali eksperte. Jedan od njih je u tri dana obiao Hrvatsku i onda napisao knjigu vehementno tumaei kako je zemlja oneiena toliko da skoro ne moe vie razmiljati o turizmu ili proizvodnji hrane. Naravno da je sve krivo shvatio, a nije mu palo na pamet pitati za miljenje hrvatske strunjake upuene u problem. Konano dolazim na sr problema tj. na otpad i oneienje. Ne znam je li ljudima poznato kako su tijekom jeseni 1991. godine i prvu polovicu 1992. godine, dolazili hrpimice k nama nuditi svoj otpad i postrojenja za njegovo zbrinjavanje. Uspjeli su u najteim vremenima poslati u Hrvatsku priline koliine svojeg otpada esto pod krinkom humanitarne pomoi, kako se dogodilo s lijekovima. Uspjeli smo u jednom asu pronai nain spreavanja uvoza otpada u Hrvatsku i nauili Hercegovce kako da uine isto. Nije li to vrhunac pokvarenosti slati stradalniku smee umjesto lijeka? I to opasno smee. Onda su nam poeli nuditi pomo u zbrinjavanju tog otpada iako Hrvati imaju dobar broj strunjaka koji su jo 1992. godine rekli to treba initi. Nismo pristali mi, ali su pristali nai susjedi. Vanjski eksperti su npr. njihove stare lijekove potrpali u limene bave kojima su zabetonirali poklopce i onda su to smee odnijeli u jednu vrtau tek prekrivenu plastinom folijom. Pitao sam ih da li bi tako neto smjeli uiniti u svojoj dravi. Stekli smo mnogo iskustva sprijeavanja ekocida. Trebam li posebno govoriti da su Srbi prvi primjenili ekocid? Dogaaji na Perui su isti ekocid, od onog namjernog prosipanja transformatorskog ulja 1992. godine, kada je prijetilo oneienje dva vodozahvata, do konanog dizanja brane u zrak. Napadi na tvornicu umjetnih gnojiva u Kutini, gdje je prijetilo 10.000 t uskladitenog amonijaka s opasnou za vie zemalja, bili su isti pokuaj ekocida. Ovo su samo neki primjeri s kojima smo se suoili i odigrali svoju ulogu. To nae iskustvo nikog ne zanima, a moglo bi biti od koristi barem malim zemljama suoenim s prijetnjom agresije. Na kraju bih spomenuo jo samo pokuaj prenoenja mojeg iskustva s Kosova, gdje se kod tzv. masovnog trovanja 1990. godine radilo oito o dobro isplaniranom eksperimentu izazivanja masovne psihoze. Moj rad je odbilo nekoliko asopisa odmah na urednikom 31

kolegiju uz obrazloenja da ne odgovara ureivakom programu ili da preporuuju objavljivanje u nekom regionalnom asopisu zbog lokalne vanosti teme.

32

10. Posjeti Branka Cvitkovi Kao dobitnica visokog hrvatskog odlija za humanitarno djelovanje, esto sam se pitala i jo se uvijek pitam, nije li to pretjerano. to su onda trebali dobiti svi oni mali ljudi, oni stradalnici kojima smo pomagali. Voena vjerom utemeljenoj na odgoju koji su mi podarli roditelji, reagirala sam spontano. Kad su prvi teki ranjenici poeli pristizati u zagrebake bolnice, stigla sam i ja, ne znajui to me aka, ne znajui to u sve morati raditi, ni koliko e sve to trajati. Nisam ni slutila da negdje duboko u meni ue neka znanja, neke sposobnosti s kojima se dotad u ivotu nisam sluila na taj nain, te da u se tako mekano moi pribliiti ljudima koji su prije svega trebali stei moje povjerenje i koji su trebali nekoga s kim e plakati, nadati se i nauiti prihvatiti svoj trajni invaliditet. Da bih uope mogla imati pristup na odjele kakvi su I i II traumatoloki pri Traumatolokoj bolnici, valjalo je obaviti bezbroj razgovora s ravnateljem bolnice i odjelnim lijenicima. Dobrotom prof. Nankovia i dr. Buljata dobila sam zeleno svjetlo za to. I tako sam se poela baviti mladiima, braniteljima koji su ve na samom poetku rata zadobili teke ozljede kraljenice i ostali trajno nepokretni. U svakodnevnim razgovorima nastojala sam im olakati stanje u kojem su se nali, pomoi im da se polako mire sa stranom istinom i da prihvate ivot na drugaiji nain nego to su ga dosad ivjeli. eljala sam im pokazati da nisu ostavljeni i zaboravljeni. eljela sam im pokazati koliko smo svi zahvalni za ono to ine za sve nas, za Hrvatsku, a isto tako pomoi im da se sada nastave boriti za sebe, da bi se to prije osposobili za normalan ivot, da se ne osjeaju kao izopenici iz drutva. Ono to je najvanije nisam htjela da se ti moji posjeti svedu na jedan ili nekoliko njih, nego da budu kontiniuirani, svakodnevni i kvalitetni, to jest, da ne posjeujem brojeve, nego konkretne ljude s imenom i prezimenom. Brinula sam o etrdeset mladia, bila sam im, sad to slobodno mogu rei psihoterapeut, ili kako su me oni zvali "dobra vila".Uz ovu vrstu kontakata, preuzela sam brigu i o nekim materijalnim stvarima. Napominjem da je to bilo 1991. godine, kada jo nita nije bilo organizirano, sve sam smiljala i organizirala sama. Kasnije su to sve radili itavi timovi, udruge i sl. Kupovala sam kako i koliko sam mogla i uz pomo prijatelja nabavljala za sobe na odjelima televizore, video rekordere, beine telefone, odjeu, toaletni pribor, itd., jer svi su oni bili iz kriznih podruja, kontakte sa svojim obiteljima uglavnom jo nisu imali, a kad su ih uspostavili uz moju pomo, skrbila sam i za njih, jer su u veini sluajeva bili prognani. S vremenom su mi se prikljuivale kolegice glumice i tada je bilo mnogo lake sve organizirati. Pomagale su kada su mogle i koliko su mogle, vrlo predano s puno ljubavi. U tom zajednitvu smislile smo i jednu pjesmu "ekam te" s kojom smo obilazile ratita. Tada je to dekima mnogo znailo. Kada su rane nakon brojnih operacija zacijelile, deki su bili upuivani na rehabilitaciju u Vardinske toplice, gdje sam nastavila redovito odlaziti, to nije vie bilo tako jednostavno kao dok su bili u Zagrebu. Ali to me nije moglo zaustaviti. I danas s veinom od njih kontaktiram i stojim im na raspolaganju. Mnogo telefonskih poziva, pisama, estitki za Boi i Novu godinu, sjeanja, uspomena, prijateljstava... Nisam od onih koji su svoje domoljublje "naplatili", pa tako nisam imala potrebu odlaziti u bolnice u pratnji tv-kamera, a mogla sam, jer kao to pie u Sv. Pismu, ako pria o tome to si i koliko si nekom uinio, to je isto kao da i nisi uinio. Ipak mnogi su ljudi imali potrebu 33

zabiljeiti to sam radila u svojim knjigama, radio emisijama, dnevnom tisku i sl. Prilaem nekoliko intervuja iz "onog vremena" u kojima e vam moda neto biti zanimljivo. Gospodine Lang, stojim Vam na usluzi u svemu to ustrebate, mogla bih, nadam se, pomoi jo mnogima kojima je potrebno. Ako naete mjesta u svojim humanitarnim pothvatima i za mene, bit e mi ast.

34

11. Operacija Manjaa Adani Stjepan Godine 1991. Hrvatska je gorjela, napadi jugovojske i etnika bili su siloviti, a hrvatski se narod svim svojim biem, pod vodstvom dr. Franje Tumana, borio za goli opstanak. Te jeseni 1991. godine, u listopadu, studenom i prosincu, gotovo svakodnevno sam u Zagrebu u Hotelu I pregovarao s generalom Raetom o odlasku jugovojske iz Zagreba i iz Republike Hrvatske. Pregovori su se temeljili na sporazumu iz Haga, a pratila ih je struna ekipa Europske zajednice. Teko i muno bilo je pregovarati s ovjekom za kojega zna da ti razara zemlju i da predstavlja agresorsku Srbiju i JNA, ali drugog puta tada nije bilo. Na pametnoj politici pregovaranja, kad je to bilo nuno i neophodno, te odlunim i ofenzivnim vojnim potezima na terenu stvarala se hrvatska drava. Osim problema vezanih za odlazak JNA iz Republike Hrvatske i okupiranih podruja nae domovine, pred mene kao ovlatenog pregovaraa u ime RH postavilo se i moralno i ljudsko pitanje spaavanje ratnih zarobljenika, naih ljudi zarobljenih od strane jugovojske i etnika. U glavi mi je neprestano bila misao: spasiti jednog ovjeka znai spasiti itav svijet, a to je tada znailo spasiti hrvatskog ovjeka od sigurne smrti. Bilo mi je potpuno jasno da se ni jedna vea i kompleksnija razmjena ratnih zarobljenika nee odvijati na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, ve iskljuivo ako do razmjene uope i doe na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske ili u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Zato je tome bilo tako? Iskljuivo zato to Srbima nije bilo stalo do razmjene, jer su mislili da e pobijediti te e onda diktirati sve uvjete. Drugi je razlog bio taj to bi razmjenama pred meunarodnim promatraima, meunarodnim Crvenim kriem i pred svjetskim javnim mnijenjem, zapravo, priznali Republiku Hrvatsku to su oni na sve naine htjeli izbjei. Trei se razlog temeljio na nadi i uvjerenju da hrvatski pregovarai nee prihvatiti pregovore i odlazak na teritorij pod srpskom kontrolom, jer je to tada zaista bilo pogubno i rizino. U tome su se, dakako, prevarili. Tih dana, gotovo svakodnevno, bio sam u kontaktu s predsjednikom RH dr. Franjom Tumanom. U jednom od tih kontakata mi je rekao: Idi tef i spasi nae ljude, to je u interesu svih nas, u interesu hrvatske dravne politike. Bila je to zapovijed predsjednika svih Hrvata, koji je i u tim kritinim i sudbonosnim danima borbe za hrvatsku dravu pokazao svim Hrvatima i cijelom svijetu kako mu je ovjek, svaki pojedinac, njegova sloboda kao i sloboda Hrvatske na prvom mjestu. Bio sam spreman poslije ovakve zapovijedi Predsjednika, u cilju spaavanja naih ljudi koji su ubijani i maltretirani po srpskim logorima, poloiti i svoj ivot za ostvarenje Predsjednikovih rijei. Odmah sam konzultirao premijera dr. Franju Greguria o nainu i uvjetima pregovora i oslobaanja logoraa s Manjae te smo zakljuili da pod svaku cijenu obavimo taj izuzetno osjetljiv, humanitarni ali i rizian posao, s obzirom na prijetnje etnika. Operacija pod ifrom Manjaa poela se odvijati, a dr. Franjo Greguri, ratni premijer i predsjednik Kriznog taba Republike Hrvatske, te dr. Mate Grani, potpredsjednik Vlade RH, u toj su operaciji dali veliki doprinos. Stotinama kilometara daleko od vojnog poligona na snijegom prekrivenoj visoravni Manjai, u hrvatskome glavnom gradu otpoela je dramatina bitka za spas 350 zatoenih hrvatskih boraca. U plamenu koji je dopirao sa svih bojita, kolone jugovojske u trku su grabile prema granicama. Netom ranije napustile su i Varadin, odakle je, nakon akcije oslobaanja grada od elitnog jugokorpusa, s mjesta gradonaelnika Varadina u Ministarstvo obrane u Zagreb stigao stoerni brigadir Stjepan Adani. Od Predsjednika RH i Vlade imenovan 35

ovlatenim pregovaraem za pitanje odlaska jugovojske iz Hrvatske, svakim je danom, meutim, sve vie sluao o naim borcima zatoenim u logorima, koji kao da su nicali preko noi. Znalo se tada, rei e Adani, za Begejce, Stajievo, Knin, Glinu, prialo se o Zeleniki, ali i svaki je lokalni srpski erif imao svoj logor, to je dodatno onemoguavalo uvid u situaciju. Ispred Vlade RH stoga je hitno oformljena i Komisija za zatoene i nestale koja je temeljem dokumenata MUP-a, MORH-a i ostalih ministarstava, kao i putem raznih kanala, iz pria hrvatskih branitelja, popisivala logore i prikupljala informacije. Pritisak javnosti, istodobno, bio je golem. Dolazio je ponajvie iz Zagreba: branitelji Hrvatske Kostajnice zatoeni na Manjai bili su, veinom, Zagrepani. Raetine prijetnje Majke zatoenika bile su oajne. Telefoni su neprestano zvonili, pitale su, s pravom, zato ne oslobodimo njihovu djecu. Beogradska televizija, istodobno, igrala je prljavu igru. Neprestano su emitirali snimke naih zarobljenih boraca s Manjae, obrijanih i pognutih glava, s rukama na leima, i njihove uvare sa psima. To su nai ljudi vidjeli, reakcije su bile stravine. Krenuli smo u pregovore za njihovo oslobaanje. Razmiljao sam kako za mene jedan ljudski ivot vrijedi kao tisue, a gore, na Manjai, bilo ih je stotine prisjea se stoerni brigadir Stjepan Adani. Nai su borci bili zatoeni na teritoriju druge drave, Bosne i Hercegovine, i to pod kontrolom Srba, to nas je onemoguavalo da ih brzo oslobodimo. General Andrija Raeta, pregovara s njihove strane, k tomu, nije puno mario za humanost na kojoj sam neprestano inzistirao. Govorio je: Vojno emo vas poraziti, zato bismo mijenjali nae ljude za vae? Kad slomimo Hrvatsku, mi emo poubijati koga budemo htjeli i ostaviti na ivotu koga budemo htjeli. Njegova logika bila je potpuno drukija od moje, zato sam osjeao da slijede mukotrpni pregovori koji e morati slomiti njegove vrste stavove prisjea se Adani. Zajedno s generalom Imrom Agotiem, nastavlja, pregovarao je s pozicije drave, jo nepriznate, a general Raeta, pukovnik Stamenkovi i pukovnik Glumac s pozicije vojske i negdanje Jugoslavije. Hrvatska strana traila je razmjenu 350 zatoenika s Manjae po principu svi za sve, nudei zauzvrat isti broj, ak i 400 zarobljenih srpskih rezervista, teritorijalaca i jugovojnika, tada smjetanih u Zagrebu i Bjelovaru. Hrvatska pregovaraka ekipa, pritom, inzistirala je na meunarodnom ratnom pravu, potovanju enevskih konvencija o postupanju sa zarobljenicima, ali na razini razmjene zarobljenika izmeu dvije drave. Otpor pregovaraa sa suprotne strane bio je golem: time bi, na posredan nain, priznali postojanje hrvatske drave. Stoga su, tvrdi Adani, Raetini argumenti bili vrlo koncizni: Hrvati su separatisti, JNA je legalna snaga, stav zapadnih sila bio je tada jo vrlo jasan, a i sam Zimmerman je na neki nain dao zeleno svjetlo da se Hrvatska obuzda. Iz dana u dan, u Hotelu I nastavljani su mukotrpni pregovori o odlasku jugovojske i, usporedno s njima, o sudbini zatoenika na Manjai jo uvijek neuspjeno. Traak nade zaiskrio je s dolaskom europskih promatraa, iju je nazonost na pregovorima hrvatska strana uporno zahtijevala. eui hotelom s video vrpcom stravinih prizora s Manjae, nai su ih pregovarai uvjerili kako je rije o humanitarnom problemu, ije bi posljedice mogle biti nesagledive. Sasluavi argumente obiju strana, ve ispoetka pregovora dali su blagu potporu hrvatskim pregovaraima a potom, i sami inzistirajui na rjeenju toga prvenstveno humanitarnog pitanja, pritisnuli Raetu.

36

Dotad tvrdokorni general jugovojske osjetio je kako mu izmie tlo pod nogama, stoga je spas traio u neprestanim konzultacijama s nadreenima u Beogradu. S telefona iz sobe europskih promatraa satelitskom je vezom dozivao beogradsko sjedite KOS-a, traei daljnje upute. Stijenjen s obiju strana tako je, potkraj listopada, Raeta konano pristao na konkretne razgovore, o ljudima, imenima i prezimenima, konkretnim brojevima ljudi koji e se razmijeniti. Sama operativa razmjene, kazao je Raeta hrvatskim pregovaraima, dogovorit e se u Bosanskom amcu, gdje e ih doekati trojica generala ondanjeg Saveznog sekretarijata narodne obrane. Bilo je tri sata ujutro toga 3. listopada, kada je ispred Sabora, put Naica i akova, krenuo automobil sa Sjepanom Adaniem, ministrom Muhamedom Zuliem, ovjekom koji je i sam, do prije nekoliko tjedana, proao kalvariju srpskog logora, i dr. Ivicom Kostoviem, tadanjim dekanom Medicinskog fakulteta. Probijajui se kroz ratna arita umalo su i sami stradali: voza njihova automobila bio je prisiljen pripucati na avion u niskom letu to se obruio na nedaleku farmu, gdje je ivot izgubio jedan mjetanin. etiri sata kasnije, most prema susjednoj dravi deminiran je, najprije s hrvatske pa zatim i s bosanske strane. Smatrali su nas ustakim ministrima Doli smo u zgradu policije u Bosanskom amcu gdje su nas zaista doekali generali, kao to nam je obeano. Predstavili smo se, imenom i funkcijama, ali mi smo za njih bili ustaki ministri i tako su se prema nama i odnosili. Iznenaenje to smo doli bez pratnje i naoruanja nisu se ni trudili sakriti, a potom smo krenuli pregovarali. I odmah doivjeli ok. Hladno su nam priopili kako oni o razmjeni zarobljenika uope ne ele razgovarati. Zgranuto sam ih podsjetio kako je sve dogovoreno s Raetom i kako emo, kada budu skrivili humanitarnu katastrofu, odgovornost pred meunarodnom zajednicom prebaciti osobno na njih. Postalo mi je jasno kako se s nama izmotavaju, ne bi li dobili na vremenu. U lice sam im kazao da ne moemo biti neozbiljni, da na Manjai umiru ljudi, ali da su oni oito nesposobni i nedostojni pregovarai. Okrenuli smo se i otili neobavljena posla sjea se stoerni brigadir Adani. Bili smo u njihovom okruenju, na njihovom terenu, okrueni njihovom milicijom i zaista je bilo rizino izgovoriti im te rijei ali, to sam im morao rei. Po povratku u Zagreb, istoga je dana podnio izvjee Vladi o neuspjelom pokuaju razmjene, a ve sutradan ujutro ponovno se susreo s Raetom. Generale, nemojte nas vie vui za nos - rekao je Adani Raeti. Vai ljudi su, kao to i sami znate, na sigurnom, u to se moe svakoga trenutka uvjeriti i Meunarodni Crveni kri. Istodobno, nai ljudi su na planini, zameteni snijegom, zatoeni u talama gdje se voda ledi. Rekao sam mu da e ljudi poeti umirati, a ve su sada toliko iscrpljeni da svakoga dana mogu poeti i masovno umirati, zbog ega ga eka osuda cjelokupne meunarodne javnosti. Taj tenkovski poligon na Manjai, pretvoren u logor, doista je bio stravian. Dva dana drame U situaciji kada je Hrvatska gorjela na svim bojinicama, nekoliko dana nakon granatiranja Banskih Dvora, nekoliko tjedana prije nego to je Vukovar pretvoren u prah, psiholoka igra na raun osobne odgovornosti tatog generala urodila je plodom, ljuljajui njegovo samopouzdanje. Osmog dana mjeseca studenoga 1991. godine trojica hrvatskih pregovaraa ponovno su se uputila prema Bosanskom amcu gdje ih je, kao pregovara sa strane jugovojske, doekao pukovnik Tomanov.

37

Hrvatska pregovaraka ekipa nije se zanosila kako e ovaj put pregovori proi lako. I zaista. Umjesto dogovorenog jedan na jedan, Tomanov je za zarobljenike s Manjae zatraio pet stotina zarobljenih vojnika i jugooficira! Stjepan Adani zatraio je hitne konzultacije sa Zagrebom, ali u tom trenutku nije mogao stupiti u vezu s Franjom Greguriem, ondanjim premijerom, niti s ministrom Matom Graniem (jer mu to srpski obavjetajci nisu dozvolili). Svjestan da su pregovori pred samim kolapsom, odluio je da se nastave ujutro, a zajedno s pregovarakom ekipom odvezao se u Gradaac, u predugoj probdjevenoj noi, u strahu za gole ivote. Drugoga jutra, nakon dugotrajnog uvjeravanja i tekih rijei, pukovnik Tomanov pristao je na razmjenu: 350 zarobljenika s Manjae zamijenit e se za 390 vojnika i oficira jugovojske. Pomonik ministra Adani telefonski je javio u Zagreb dr. Franji Greguriu i dr. Mati Graniu da razmjena poinje, dajui zeleno svjetlo autobusima iz Zagreba i Bjelovara, na putu prema Slavonskom amcu. Kilometrima daleko, na nepreglednoj visoravni Manjai, svanuo je 9. studenoga, u zraku sobom nosei slatkast okus slobode. Postrojavanje bez udaraca i buke, prvi put. Naredba za brijanje, prvi put. Porezani i okrvavljeni, ali konano obrijani, ini se da su za razmjenu nakon 57 dana konano morali sliiti na ljude. Bilo je deset sati, kada ih je iz misli prenula buka motora a kroz pukotine na zidu ugledali su autobuse. Bilo je to nekoliko minuta prije nego to je pukovnik Tomanov iz Bosanskog amca dao nalog da autobusi sa zarobljenicima s Manjae pokrenu motore. Oficiri jugovojske, meutim, inzistirali su da razmjena bude na teritoriju pod srpskom kontrolom, na to nisam elio pristati. Opet je neto bilo sporno, duboko u meni hvatala me panika, ali u cilju razmjene morao sam prihvatiti i taj rizik. Predloio sam da prvi autobus s pedesedak jugovojnika i etnika krene preko mosta s hrvatske strane, a kad se iskrcaju, da u njega uu nai policajci i vojnici s Manjae. Konano su pristali na takvu pogodbu, pa sam naim operativcima s hrvatske strane javio motorolom da puste jedan autobus. Bunili su se, raunajui kako e, prema dogovoru, istodobno krenuti oba autobusa, ali vremena za objanjenja nije bilo. Izdao sam zapovijed, preuzevi potpunu odgovornost na sebe u sluaju da, poto njihovi prijeu, prekinu razmjenu. Konano su krenuli. Njihovi su se iskrcali, popisali smo ih i u autobus su uli nai. I tako, punih est sati. Znojio sam se i tresao istodobno, ali sve je, dotad, protjecalo u najboljem redu pria Stjepan Adani. Put u slobodu U posljednjem autobusu, meutim, nedostajalo je sedamnaest zarobljenika s Manjae! Umjesto 350 dogovorenih zarobljenika, doveli su ih 333. Hrvatski pregovaraki tim grozniavo je razmiljao to valja uiniti: dovesti cjelokupnu razmjenu u pitanje, ugroziti ivote zatoenika Dovedeni pred svreni in, shvatili su da povratka nema. Pred Bogom sam tada obeao: vratit u vam za ovo. Dodatni stres, nastavlja Stjepan Adani, priutili su mu pripadnici Meunarodnoga Crvenog kria procedurom kojoj su poimence svakog hrvatskog branitelja ispitivali je li suglasan da se vrati u Hrvatsku. Dakako, veli Adani, da su svi do jednoga preli na hrvatsku stranu. Istodobno, od 390 zarobljenih, petnaestak vojnika JNA, pa ak i srpskih rezervista, odbilo je prijei most traei da ostanu na teritoriju Hrvatske. I dok je Hrvatskoj televiziji i novinarima bio u potpunosti onemoguen pristup, razmjena u Bosanskom amcu odvijala se pred kamerama beogradske televizije, a prelazak zarobljenika iz autobusa u autobus pratio je i Yutel. Posljednji zatoenik s Manjae preao je na hrvatsku stranu. Formirala se kolona, razdruena, iz opreza. Na dometu s one strane, jo uvijek su etnicima bili precizna meta.

38

Iscrpljeni, blijedih lica i upalih oiju, lica natiskanih uz prozore promatrali su krajolik, obuzeti osjeajem beskrajne slobode. U Zagrebu, ispred Hotela "Panorama" na Trgu sportova, ekalo nas je nekoliko tisua ljudi i gotovo cjelokupna hrvatska Vlada. Svi su bili presretni. U meni se mijeao osjeaj radosti, ponosa i tuge. Radosti i ponosa to smo izvrili Predsjednikovu zapovijed i spasili ljude i tuge to sam znao da je to tek poetak borbe za oslobaanje ostalih naih ljudi, policajaca i vojnika zarobljenih i odvedenih u koncentracijske logore diljem Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranog dijela Hrvatske, gdje su poniavani, maltretirani i ubijani. Ova ratna razmjena ratnih zarobljenika bila je velika humanitarna i politika pobjeda hrvatske dravne politike, koja je u vrijeme raanja hrvatske drave pokazala i dokazala cijelom svijetu nau nepokolebljivost i odlunost u stvaranju svoje drave , a naim hrvatskim borcima dala sigurnost i uvjerenje da e hrvatska drava uiniti sve za njih. Zbog svega toga bio sam spreman za te svete ideale, u to kritino povijesno vrijeme, i poginuti. Bog je htio ivot.

39

12. Upornost, strpljivost i vjera Filip Kovaevi Tijekom cijelog rata nesebino sam pomagao u okviru svoje lijenike struke, a i privatno svim osobama koje su trebale moju strunu a i obinu ljudsku pomo, bez obzira na dob, spol, vjersku i rasnu pripadnost, ukljuujui i ideoloka opredjeljenja. Veinu pomoi pruao sam kroz svoj rad u KB "Dubrava", ali i u okviru pomoi drugim medicinskim ustanovama kroz viemjeseni boravak u tekim radnim i ratnim uvjetima (Vinkovci 1996.g.). Borei se sa kroninom nestaicom medicinskog meterijala, improvizirajui bez ugroavanja kvalitete rada, te zadravajui dobru volju i toplinu u komunikaciji sa pacijentima i ranjenicima, osjeao sam posebno zadovoljstvo to i na taj nain mogu olakati tegobe ljudima koji su direktno ili indirektno bili rtve ratnog nasilja, zatomljujui istovremeno bijes i ogorenje zbog svih vrsta ljudskog ponienja koje namee rat. Najvei izazov za mene kao lijenika bio je rad s bolesnicima koji nisu bili samo fiziki oteeni ratnim djelovanjima, ve i sa dubokim psihikim traumama, koje su se oitovale izljevima nepovjerenja, pa i sklonosti fizikom i oruanom obraunu. U takvim sluajevima pomagala je upornost i umirujui nastup uz veliku koliinu strpljivosti i vjere u konani rezultat - uspostava povjerenja. Sav taj rad je bilo mogue izvriti uz nesebinu pomo mojih suradnika u matinoj, a i u vanjskim ustanovama, od kojih sam mogao i tota nauiti to se tie kontakta sa tekim ranjenicima. Teko je pojedinano navoditi primjere, sjeanja polako blijede, ali ostaje jedan sloen osjeaj, jedno iskustvo, da ovjek u tekim vremenima kao to je ratno moe i sebi pomoi tako to pomae drugima. Nadam se da ovo skromno svjedoenje moe barem malo pomoi Vaoj plemenitoj akciji istraivanja dobrih djela u konfliktnim situacijama, kad daleko vei odjek imaju istraivanja o zlodjelima.

40

13. Tisue noi Terezija Salaj Peaki (Virovitica, 7. IV 1999.) Osoba sam ve u poodmakloj ivotnoj dobi, ro. 12. X 1924. god, i dosta slabog zdravlja. Od srednje kole elila sam postati lijenik. Imala sam sreu da nakon zavrenog studija Medicine i osnovnog staa, odmah radim samo sa bolesnom djecom. Specijalistiki ispit poloila sam u XII mjesecu 1957. god. i bila sam prvi pedijatar u Virovitici, i na podruju izmeu Osijeka i Bjelovara. Doivjela sam sve strahote tekih oboljenja dojenadi i male djece, te visoku djeju smrtnost u svo vrijeme. Tisue noi provela sam na Djejem odjelu bilo u deurstvu ili u pripravnosti. I tada sam ve mnogo puta spoznala da mi je pomogao Ranjeni Krist i njegova Majka Marija. Kada sam odlazila nou od kue zbog primanja na odjel teko bolesnog djeteta, kleknula sam u dvoritu moje kue, kriala se i molila za pomo Ranjenog Krista. Sama ne bih mogla nikako svladati sve te traume i tekoe patologije djeje dobi, koje su dominirale u to vrijeme. I kada sam dola u zasluenu mirovinu, 1. IX 1990. god., pri kraju 66. godine ivota, ubrzo je dolo do strahota rata. Ve od kraja 1991. godine, pa sve do danas, radim u brojnim humanitarnim akcijama. Uvijek si zadrim krunicu na uzglavlju, traila sam pomo Ranjenog Krista. Iako su izbjeglike obitelji u stanu i tronim kuama teko ivjeli, nije bilo gotovo nijedne obitelji, koji nisu imali makar samo jedan Kri s Ranjenim Kristom, na stolu ili zidu.

41

14. Mladi iz vagona Verica Jamenica - Jazbec Dobila sam Va upitnik o svjedoenjima, pa Vam elim na njega odgovoriti. Ja sam pedijatar u upanijskoj bolnici u akovcu. Radim na bolnikom odjelu 25 godina. Uz to sam i dobrovoljac u Caritasu i volonterski vodim mali Djeji dom za hendikepiranu djecu u akovcu koji je u nadlenosti Caritasa Nadbiskupije Zagreb i u kojem trenutno zbrinjavamo 13 djece s tekim oblikom cerebralne paralize. Od poetka domovinskog rata radim na sortiranju donacijskih lijekova i suradnik sam Donacijske ljekarne u Varadinu kojoj preko svojih prijatelja u inozemstvu nabavljam lijekove. Za vrijeme rata u akovcu je ne eljeznikom kolodvoru bio postavljen jedan vlak u kojem su bile smjetene izbjeglice iz Bosne. Tu je bilo i staraca i ljudi srednje dobi i djece, i mukaraca i ena. Preteno su bili Muslimani, neto malo Hrvata i po koja ena srpske nacionalnosti. Oni su se hranili iz improvizirane kantine na eljeznikoj stanici, a boravili su u vagonima koji su bili nekako prilagoeni za stanovanje, imali su struju i grijanje. Hrana je bila dosta slaba. Jednoga dana su me nazvali iz Caritasa u Grazu i pitali da li bih ja dola u te vagone da im pomognem kao prevodioc, jer oni ele donijeti tim ljudima hranu. Tako sam poela trogodinju suradnju sa aktivistima Caritasa iz Graza koji su svaka dva mjeseca dovozili kamionima hranu i odjeu i lijekove za te ljude. U grupi je bio i jedan mladi Musliman koji je stradao u Bosanskoj Posavini, imao je amputaciju potkoljenice i imao provizornu protezu. Kada su gosti iz Austrije upoznali njega, pitali su ga o nesrei, operaciji i svemu tome. On je rekao kako mu proteza nije adekvatna, da bi mu trebala takva koja bi imala skoni zglob, ali da na nju nema pravo, a ona kota 6000 DM. Austrijanci su tada zamolili mene da se ukljuim u pomo mladiu. Oni su u svojoj upi prikupili novac, no nisu se usudili dati novac mladiu da ga ne bi potroio. Dali su novac meni, a ja sam naruila u Zavodu za ortopedska pomagala termin i mladia smo poslali na preglede i mjere. On je uskoro dobio dobru protezu sa zglobom, tako da je mogao voziti bicikl koji je dobio na dar iz Austrije. On se poslije toga brinuo oko ljudi u vagonima, iao za njih u grad i rjeavao dobivanje raznih vrsta humanitarne pomoi. Njegova je majka znala raditi rune radove, pa smo joj omoguili da se ti radovi prodaju u Austriji, tako da je zaradila neto novaca. Ja sam bila jamac za tog mladia, jer je novac bio kod mene i nakon to sam uplatila svotu, predala sam uplatnicu Austrijancima. Jedne noi vagoni su po hitnom postupku evakuirani, svi su ljudi trebali u roku od par sati otii, trebali su se radi politikih razloga vratiti u Bosnu. Tamo su doli u neke bijedne srpske kuice. U kasnijim kontaktima preko telefona rekli su mi da im je u akovcu u vagonima bilo kao u hotelu, a da su u Bosni u jako tekim uvjetima i da se boje, jer su smjeteni u srpske kuice, pa se boje odmazde. Mladi sa protezom se jo par puta javio, kasnije vie ne. Pouka ovog sluaja je: ako se radi u grupi, moe se uiniti vie. Mladi po naim zakonima nije imao pravo na kvalitetnu protezu, ali ju je ipak dobio na drugi nain. Ja sam sretna to sam u tome mogla sudjelovati.

42

15. upnik Slavica Stojan Upoznala sam vl. Franja Juraka osamdesetih godina u Zagrebu. Bio je upnik crkve tada jo uvijek blaenog Marka Krievanina na Trenjevci. Prostrana crkva koja je ostavljala dojam tvornike hale, bila je smjetena unutar dvorita Tvornice "Nikola Tesla" (danas "Ericksson"). Imala je sivosmee vanjske betonske zidove, i ba niti jednim arhitektonskim detaljem nije izazivala prolaznika da zae u to zaputeno dvorite, uspne se irokim betonskim stubitem i odkrine crkvena vrata. Prije toga, dakako, tu je graevinu trebalo prepoznati kao sakralno graditeljstvo. I vremena su tih godina bila vie nego siva. U redovima smo ekali na detergente, kavu i banane, automobil mogli voziti tek svaki drugi dan, po sustavu par - nepar, ozraje stvoreno da ovjek pone trunuti u beznau, beskorisnosti i nitavnosti. Ne sjeam se vie tko me i zato uputio na vl. Jureka, jer sam ivjela podalje od njegove upe, na brijegu Svetoga Duha. Spominjem se da sam prola nekoliko puta Selskom ulicom dok sam zapazila crkvu. Ni njezina unutranjost nije bila puno raskonija od betonskih proelja. Izuzetak su bili veliki drveni kip Kristova raspea na glavnom (i jedinom) oltaru, kipara Ante Starevia, i mozaik s prikazom sv. Marka Krievanina s palminom granicom u ruci kao znakom muenitva, istog autora. Plastini vitraji na prozorima proputali su slabo svjetlo tako da je crkva, bez obzira na razdoblje dana ili godinje doba, uvijek bila u polumraku. Svjetlost je u taj prostor unosio sam upnik Franjo Jurak, toplinom svoga osmijeha, svojom dobrotom i ljubavlju prema upljanima. Moda niti jedna zagrebaka sredina, a Zagreb se ve pretvorio u velegrad sa svim negativnim pojedinostima koje ta atribucija sadrava, nije imala toliko siromanih obitelji, toliko zaputenih katolika, toliko alkoholiara, prostitutki i izgubljenih ena, toliko u drogi zabludjele mladosti, toliko invalidnih osoba i osiromaenih umirovljenika - kao to ih je imala Trenjavka. Najvei broj tih nesretnih ljudi pripadao je upravo upi vl. Juraka. On je zalazio u njihove domove, prilazio s pruenom rukom i osmijehom i onima koji su ogreznuli u blatu, za svakoga nalazio na raspolaganju i vrijeme i pravu rije, nikad nije bjeao od njihovih nevolja, a ponajvie mu je na skrbi bilo naputenih starih ljudi, duevnih bolesnika i ovisnika. Znao je kome treba pribaviti topli ogrta za zimu, u kojoj kui primiriti neslogu, gdje fali eera, brana i ulja, kome treba nabaviti tenisice (i koji broj), koga treba utjeiti, gdje nedostaje osmjeha i vedrine, u koju se obitelj uselio oaj i bijeda. Dijelio je potrebitima ono to je imao. Sretoh ga jednom u staroj pohabanoj sivoj jakni. "Gdje vam je va crni kaput, veleasni?", upitah ga. "U nekoga kome je potrebniji nego meni", odgovorio mi je kratko. Kad bih skoknula do njega u ranijim jutarnjim satima, zatekla bih ga za dorukom u prostranoj skromnoj prostoriji s vie beskunika i siromaaka. Jeli su isto: margarin na crnom kruhu ili patetu (marmeladu je morao izbjegavati zbog visokog eera), i aj bez limuna. Redovito je moja obitelj dolazila na ponoku u njegovu crkvu. Velebne jaslice, nigdje veliinom i preslikom stvarnosti nisu bile dojmljivije od onih koje sam vidjela u Crkvi sv. Marka Krievanina. Tamo je Betlehem predstavljao Zagreb. Mali se Isus raao u nekoj siromanoj zagrebakoj etvrti, sve ostalo je bilo isto. Osobitom ozbiljnou i pobonou koju sam rijetko susrela u ivotu, vl. Jurak pripravljao je svoje upljane tijekom razdoblja korizme za najvei kranski blagdan - Uskrs. Nastojala sam da ne izostanemo sa svete slube Velikog etvrtka i Velikog petka, a u subotu sam pekla uskrsne kolae i pripravljala jela za sveani uskrsni objed, pa ne bih stigla na obred 43

bdjenja. Izravan i neposredan, kakav je bio i kakvog ga i danas pamtim, upitao me kako to da sam izostala s vanog obreda u subotu (bdjenja su u njegovoj crkvi zapoinjala u 9 sati uveer). Prije nego to sam izustila ita da se opravdam, on me presjee pitanjem koje je ujedno bilo i objanjenje: "Zna li ti za to ja ivim cijalu ovu jadnu ljudsku godinu, punu nevolja, trpljenja i odricanja?! Upravo za sveto bdijenje Velike subote. Ba to ekanje daje mi snage da prebrodim sve potekoe u ivotu. I nita nije velianstvenije, nita nije sjajnije i zvunije i milije mome uhu od zvuka zvona kad se prolomi Glorija ovim beznadnim ozrajem i podari nam novu snagu, podigne nam posustali duh. Tu je klju tajne naeg ivota, u tome je spas!" To to mi je govorio potvrivala je ozarenost njegova lica, radost njegovih oiju, iroki osmjeh, usprkos bolesti i mnogih drugih nevolja koje su ga pritiskale, uz veliki broj prognanika i beskunika koje udomljavao i hranio. Posljednje dane proveo je u umirovljenikom domu za sveenike na Kaptolu. Poruio mi je da ga posjetim. Pripravljala sam se poi k njemu na sv. ispovijed, ali uvijek je bilo neto vanije. U Zagrebu sam se zadravala krako, obiteljske obaveze i posao odvlaile su me drugamo. Sluajno sam na veernjim vijestima ula da je preminuo (bilo je to prije tri godine). Tuga koja se te veeri uselila u moje srce jo uvijek u njemu prebiva, iako sam svjesna da bih se trebala radovati njegovu ispunjenju. Bdjenje za koje je ivio, doivio je u svojoj konanosti. Od njegova odlaska nikad vie nisam svratila u Crkvu sv. Marka Krievanina na Trenjevci. Uvijek je neto vanije, ulica je postala jako prometna, nema parkinga. A ba tom ulicom moram proi pri svakom dolasku i odlasku iz Zagreba. Usprkos tome, ja se uvijek "sretnem" s njim u Zagrebu. Osjeam da me prati njegova molitva, njegova utjeha, njegova lijepa Rije.

44

16. Osjeaju hvala Mirjana Balen Na sjednici Predsjednitva Saveza drutava defektologa Hrvatske odranoj 6. rujna 1991. godine, donijeta je odluka o utemeljenju Kriznog taba Saveza drutava defektologa Hrvatske za rad i djelovanje u ratnim uvjetima, to je i Ministarstvo socijalne skrbi RH potvrdilo, tako se organizacija strukovne udruge pretvorila u Krizni tab SDDH. Jedan od ciljeva programa Kriznog taba bilo je organiziranje, prikupljanje i pruanje humanitarne pomoi izbjeglicama, prognanoj djeci i mladei sa smetnjama u razvoju svih vrsta oteenja, te djeci i mladei poremeenog ponaanja i linosti, te ostaloj ugroenoj djeci i osobama iz ratom zahvaenog podruja Republike Hrvatske. Nakon upuenog Apela u vrlo kratkom vremenu odazvalo se vie od 350 asnih darovatelja iz Hrvatske i inozemstva. Dobrom organizacijom pomo je stizala do pojedinaca i do skupina djece ovisno gdje su bili smjeteni diljem Hrvatske. Tijekom prosinca 1991.godine, sestre Sluavke malog Isusa iz Zavoda "Josipovac" u Mandaljeni, gdje su se uz upski apostolat brinule za etrnaestoro teko hendikepiranih tienika, pod silom granata morale su napustiti dom i na brzinu odseliti u Dubrovnik. Sa sobom su ponijele najnunije za bolesnike. Ni sanjale nisu da e tu provesti zimu i proljee. Primile su ih sestre u samostanu Svete Obitelji u Gospinom polju. Uz djecu utoite su nali i drugi siromani prognanici iz Cavtata, Mokoice i upe Dubrovake, njih ezdeset. Bili su bez struje i vode devedeset dana. Teko je bilo sa hranom, odjeom i ostalim potreptinama. U vrlo kratkom vremenu uspostavili smo kontakt za pruanje pomoi putem radio-veze. Zahvaljujui Zagrebakom Karitasu slali smo pomo u odjei, obui, higijenskom i kolskom priboru. Bili smo sretni to su sve uredno i na vrijeme primali, bez obzira na nemogue uvjete. Primili smo mnoga pisma sa sadrajem zahvale i molitve. Osjeam potrebu citirati dvije najupeatljivije i najdrae zahvale koje u nositi u svom sjeanju: " Nau najtopliju zahvalnost iskazujemo Vama i dobrotvorima koji ste u najteim trenucima pomagali nama sestrama, siromanim prognanicima i u ime hendikepirane djece koja ne znaju izrei zahvalnost, ali koja osjeaju, elimo rei HVALA na iskazanoj ljubavi, panji i jaanju nade za povratkom. Neka Gospodin naplati svako dobro djelo!" I druga: "Hvala ti neznani prijatelju to si se sjetio mene djeteta koje ivi u tamnoj i mranoj spilji rata. Hvala ti to ponovo vraa osmjeh na moje lice i prua ruku prijateljstva. Osjeam da preko tvojih darova kuca tisuu mladih srdaca mojih vrnjaka vraajui nam smisao ivota i nadu da bolje sutra moe doi." 45

U tim vremenima radilo se puno, brzo i dobro, ne hinei za vrijeme i odricanja. Lijepo je nakon tih godina itati pisma zahvale od osoba koje nikad nisam vidjela niti upoznala. U ono vrijeme inili su mi se tako bliski kao da sam ih poznavala. Njihova nada i vjera poticala nas je da ustrajemo. To je bilo doba nesebinosti, uzajamnosti i razumijevanja za drugog ovjeka i njegove nametnute probleme i tragedije. Mirjana Balen, prof. defektolog (u mirovini) Predsjednica Kriznog taba SDDH 1991./92.

46

17. Kako je poeo moj rat za Hrvatsku Mr. Mirjana Dobranovi Bila sam savjetnik u Gradskom uredu za zdravstvo i socijalnu skrb Poglavarstva grada Zagreba. U ljeti 1990. poetkom kolovoza otila sam na godinji odmor, koji mi je bio nuan jer sam dobila dekubit