latinski jezik

LATINSKI JEZIK I PISMO

Osnove latinskoga 1

Introductio

LATINSKI JEZIK

Latinski – italski jezik

latinski pripada skupini italskih jezika, kojima su govorili Italici

italski su jezici grana indoeuropske porodice jezika

indoeuropski su jezici nekoć sačinjavali jedinstveni praindoeuropski jezik, koji se s vremenom podijelio na različite jezike

Latinski – italski jezik

jedan od tih jezika bio je i praitalski, koji se poslije i sam razdijelio na nove jezike

Italici su najvjerojatnije krajem 2. tisućljeća pr. Kr. doseljavanjem napučili veći dio Apeninskoga poluotoka

Latinski – italski jezik

uz latinski, od italskih je jezika najbolje poznat umbrijski, koji s oskičkim tvori oskičko-umbrijsku skupinu italskih jezika, dok je latinskom najbliži bio faliskički, s kojim sačinjava latinsko-faliskičku skupinu

Latinski – italski jezik

svi su italski jezici, osim latinskoga, izumrli do razdoblja ranoga Carstva

ostali, također izumrli, italski jezici: volšćanski, sabinski, pelignjanski, marski, marucinski, ekvijanski itd.

Latinski – italski jezik

Latinski – jezik pobjednika

na prostoru današnje Italije govorili su se usporedo s latinskim i neki jezici koji pripadaju indoeuropskoj porodici, ali ne italskoj skupini:

o lepontski i galski (keltska grana)o sikulski i južnopicenski o grčki jezik (u brojnim grčkim kolonijama na

jugu poluotoka i na Siciliji – tzv. Magna Graecia)

Latinski – jezik pobjednika

za neke jezike nije utvrđeno kojoj skupini indoeuropskih jezika pripadaju, npr. za venetski i ligurski

bilo je i jezika koji ne pripadaju indoeuropskoj porodici jezika, npr. retski, sjevernopicenski i etruščanski jezik

Latinski – jezik pobjednika

Latinski – jezik pobjednika

u početku se latinski jezik (lingua Latina) govorio u Rimu i maloj pokrajini Laciju (Latium)

širenjem vlasti Rimljana na susjedne narode latinski je potiskivao uporabu drugih jezika i preuzimao dominaciju kao jezik vlasti

Latinski – jezik pobjednika

tako se latinski (nazivali su ga i rimskim – lingua Romana) širenjem rimske vlasti rasprostro na veći dio Europe i na obalni pojas Sjeverne Afrike

Latinski – jezik pobjednika

Najstariji spomenici lat. jezika

Duenosov natpis, urezan na posudi za piće, iz 7. ili 6. st. pr. Kr.

Najstariji spomenici lat. jezika Natpis s Foruma ili

Lapis niger (crni kamen), iskopan 1899. na rimskom Forumu, nastao sredinom 6. st. pr. Kr. Taj natpis, pisan bustrofedonom (jedan redak slijeva nadesno, a drugi zdesna nalijevo) samo je djelomično čitljiv

Razvoj latinskoga jezika

3. st. pr. Kr. – počinje prava rimska književnost, pisana latinskim jezikom, s prvim autorima Livijem Andronikom i Gnejom Nevijem

1. st. pr. Kr. – latinski jezik dostiže vrhunac izraza i uglađenosti i u prozi i u pjesništvu (zlatno doba: Ciceron, Cezar, Vergilije, Horacije itd.)

Razvoj latinskoga jezika

1. – 5. st. – jezik kojim se služe pisci i znanstvenici sve se više udaljava od jezika kojim se služi obični puk, pa i sami pisci u svakodnevnom ophođenju na ulici ili u kući

javlja se jaz između književnoga izraza i govornoga jezika (sermo cotidianus)

Razvoj latinskoga jezika

govorni se jezik se malo-pomalo raslojava prema obrazovanosti onih koji ga svakodnevno rabe, kao i prema pokrajinama i prema miješanju s jezikom podjarmljenih naroda ili pak naroda koji će kasnije napučiti te pokrajine kao čuvari granica Rimskoga Carstva ili kao njegovi rušitelji

Razvoj latinskoga jezika

5. – 15. st. – iz latinskoga se razvijaju romanski jezici (francuski, katalonski, portugalski, retoromanski, rumunjski, španjolski, talijanski i drugi, koji su nestali iz svakodnevne upotrebe)

razvojem romanskih jezika latinski ne nestaje, nego se i dalje rabi u crkvenim obredima i institucijama, na dvorovima i u krilu znanosti

Razvoj latinskoga jezika

15. – 16. st. – latinski ponovno oživljava na usnama pjesnika i govornika te u spisima znanstvenika tijekom humanizma i renesanse

u tom je razdoblju kod nekih europskih naroda latinski bio plodonosniji od stvaralaštva na njihovim narodnim jezicima

Razvoj latinskoga jezika

tada se latinski obogaćuje novim riječima, ali mu je struktura okamenjena u obliku u kakvu je bila za vrijeme klasične latinštine, uz neke promjene u gramatici zbog miješanja s narodnim jezicima

Razvoj latinskoga jezika

16. – 21. st. – danas romanskim jezicima govori oko 400 milijuna ljudi

budući da latinski pripada skupini italskih jezika, možemo reći da njegovi jezici-kćeri čine tu drevnu skupinu i danas živom

Razvoj latinskoga jezika

kao službeni jezik latinski se rabi u Katoličkoj crkvi i državi Vatikanu

širom svijeta postoje institucije i udruženja koja se bave proučavanjem latinskoga jezika i svih razdoblja književnosti pisane na njemu

i danas ima književnika koji pišu na latinskom te njegovatelja latinskoga kao govorenoga jezika

Latinski jezik i Hrvati

Hrvati su, došavši u 7. stoljeću na područje rimske provincije Ilirika, zatekli vrlo razvijenu i bogatu civilizaciju, koja se služila latinskim jezikom

zavladavši tim područjem, prihvatili su od starosjedilaca mnoge kulturne vrijednosti, a u stanovitu smislu i jezik

Latinski jezik i Hrvati

uključivši se u europski civilizacijski krug, Hrvati su primili dominantni latinski jezik i rabili ga:

o u liturgiji i crkvenoj dokumentaciji (do 2. polovice 20. stoljeća, a dijelom i danas)

o u diplomaciji (do 1848. latinski je bio službeni jezik Hrvatskoga sabora i diplomacije)

Latinski jezik i Hrvati

o u obrazovanju (do kraja 19. st. latinski je zauzimao najviše mjesta u školskoj satnici, a u većini srednjih škola i na studijima filozofije i teologije nastava se održavala isključivo na latinskom. U 20. st. to se dijelom održalo na studiju teologije)

o u književnosti i znanosti (od srednjega vijeka do danas Hrvati imaju konstantnu produkciju latinskih djela u svim književnim žanrovima i brojnim znanstvenim disciplinama)

Latinski jezik i Hrvati

Hrvatima je tijekom stoljeća latinski bio moćan štit u obrani od dominacije jezika vlasti (njemačke, ugarske, mletačke) jer ga kao opću nadnacionalnu baštinu nije mogao svojatati nijedan narod

Latinski jezik i Hrvati

iz tih je razloga hrvatski narod jedan od onih u čijoj je kulturi latinski jezik ostavio vrlo snažan trag

bez dobra poznavanja latinskoga jezika i uloge koju je kroz povijest odigrao nije moguće valjano proučavati ni hrvatsku kulturu, povijest i sadašnjost

LATINSKO PISMO

Pisma koja su prethodila alfabetu

pismo kojim su se služili stari Rimljani i narodi koji su od njih prihvatili kršćanstvo, kao i sva pisma koja su se iz njega razvila (među njima i hrvatsko pismo), naziva se latinicom

to je pismo danas najraširenije pismo na svijetu, ponajviše zahvaljujući utjecaju rimske civilizacije i latinskoga jezika

Pisma koja su prethodila alfabetu

latinica ima začetke u sumerskom piktografskom pismu, koje je nastalo polovicom 4. tisućljeća pr. Kr. u južnoj Mezopotamiji

iz piktografskih se znakova razvilo ideografsko ili pojmovno pismo, a iz njega klinasto pismo

Pisma koja su prethodila alfabetu

piktogram je zapravo slika jednoga ili više predmeta ili događaja, ali ne odražava zvuk riječi

ideogram nije bio kao piktogram samo slika predmeta, nego njegova ideja ili pojam, ili čak simbol; tu se slika počela odjeljivati od predmeta i predočavati sasvim apstraktne pojmove

Pisma koja su prethodila alfabetu

iz ideografskoga se pisma razvija silabičko ili slogovno pismo

u takvu se sustavu ista glasovna skupina uvijek izražava istim znakom u svim riječima koje tu skupinu imaju

broj znakova za slogove postupno se smanjivao, sve dok pojedini znakovi nisu počeli označavati foneme, čime je nastalo fonemsko – alfabetsko pismo

Alfabetsko pismo

prvo je široko rasprostranjeno alfabetsko pismo bilo feničko, koje se možda razvilo prije 13. st. pr. Kr. iz sumerskoga, a označavalo je samo suglasnike

nije sigurno odakle su Feničani primili alfabet, ali danas se smatra da se on razvio iz egipatskih hijeroglifa

Alfabetsko pismo

jednostavnost toga sustava, koji je mogao zabilježiti sve riječi jezika rabeći samo 22 grafema, bila je uzrok njegova nagla širenja na istok i zapad

na zapadu između 10. i 8. st. pr. Kr. nastaje grčko pismo; sami su ga Grci nazivali Foin…keia gr£mmata – feničko pismo, a semitsko izvorište tih znakova sačuvalo se u nazivima grčkih grafema

Alfabetsko pismo

Alfabetsko pismo

Alfabetsko pismo

Grci su alfabetu dodali samoglasnike tako što su ih označili nekim feničkim grafemima za konsonante, čime su usavršili feničko pismo

za one foneme koje je imao grčki, a nije ih imao fenički jezik Grci su prema istom načelu u svoj alfabet unijeli grafeme f, c, y i w

Razvoj latinske abecede

u Italiju su alfabet tijekom 8. st. pr. Kr. donijeli Grci s Halkidike, koji su osnovali koloniju u Kumi (u blizini današnjega Napulja)

od njih su pismo preuzeli Etruščani, prilagodivši halkidički grčki alfabet svojim potrebama

Razvoj latinske abecede

od Etruščana i zapadnih Grka pismo su preuzeli Rimljani i prilagodili ga svojemu glasovnomu sustavu

krajem razdoblja Republike latinska abeceda ima 23 grafema

kako Etruščani nisu razlikovali zvučno G od bezvučnoga K, Rimljani su grčko gamma primili kao grafem K

Razvoj latinske abecede

grčko zeta iščezlo je u latinskom jer se u 4. st. pr. Kr. fonem [z] pretvorio u [r], a njegovo mjesto polovicom 3. st. pr. Kr. zauzima novi grafem G

u 1. st. pr. Kr. dodaju se grafemi Y i Z u riječima grčkoga podrijetla

grafem V rabio se za [v] i [u], a U se pojavljuje poslije

Razvoj latinske abecede

sporadično se pojavljuje i grafem J za glas [j], koji se inače bilježio kao I

glas koji danas ponekad zapisujemo kao V Rimljani su zapravo izgovarali kao dvousneni polusamoglasnik (kao u engleskoj riječi wife)

Razvoj latinske abecede

Rimljani nisu oduvijek pisali slijeva nadesno jer ni narodi od kojih su prihvatili pismo nisu pisali na taj način

svi su Semiti isprva pisali zdesna nalijevo; Feničani uvode novu praksu:

o prvi redak pišu zdesna nalijevo; kad dođu na kraj, okreću predmet na kojem pišu i nastavljaju s pisanjem u istom smjeru, i tako do kraja pisanja

Razvoj latinske abecede

takav se način pisanja zove bustrofedon (grč. boàj govedo i stršfw okrećem)

kao što su se pri oranju okretali volovi kad bi došli na kraj brazde, tako je pisar okretao ruku, tj. tekst je ispisan na isti način kao što je njiva uzorana

Razvoj latinske abecede

Grci su neko vrijeme pisali bustrofedonom, ali su pritom prilagođavali izgled znaka, za razliku od Feničana, koji su sve znakove u svim položajima upisivali na isti način

kad se to okretanje zaustavilo, znaci su poprimili nove izglede: npr. alef je izokrenut (rogovi ne stoje na glavi bika , nego glava bika iznad rogova: A)

Razvoj latinske abecede

Grci su od Feničana preuzeli novoustaljeni izgled grafema

i na najstarijim rimskim odnosno latiničnim natpisima nalazimo bustrofedon

s vremenom se ustalilo pisanje slijeva nadesno kakvo danas poznajemo

Razvoj latinske abecede