hrvatska u razvijenom srednjem vijeku - … 19 (a) - hrvatska u doba arpad… · bizant, odnosno...

1

HRVATSKA U RAZVIJENOM SREDNJEM VIJEKU HRVATSKA U DOBA ARPADOVIĆA Dolazak Arpadovića Kralj Dmitar Zvonimir je umro ne ostavivši nasljednika jer je njegov sin Radovan

umro vrlo mlad, a nepoznata je i sudbina njegove kćeri Klaudije. Na kratko se na prijestolje uspeo posljednji Trpimirović, nećak Krešimira IV, Stjepan (1089-1091), ali Stjepan nije oko

sebe uspio okupiti čitavo kraljevstvo. Jedan od razloga je njegov dotadašnji boravak u samostanu, dakle bio je izoliran od političkog života, pa i nije

mogao predstavljati neku integrirajuću snagu. Zvonimirova udovica, Jelena Lijepa, iako nije imala nasljedno pravo, nastojala je zadržati vlast. Zato se ona za pomoć obraća svom

bratu, ugarskom kralju Ladislavu, koji na čelu velike vojske kreće po krunu na koju, doduše, nema pravo. Ladislav je uspjeh

postigao samo u Slavoniji, koju je osvojio bez većih otpora, a daljnje napredovanje prema jugu zaustavljeno je negdje u Hrvatskoj, izvori spominju na „Željeznoj planini“ (vjerojatno na

Gvozdu, a možda i na Kapeli). Bizant, odnosno tadašnji bizantski car Aleksije I Komnen, bio je zabrinut za dalmatinske

gradove, na koje još polaže pravo, pa je odlučio zaustaviti Ladislava. Bizantska diplomacija osigurala je napad nomadskog naroda Kumana na sjeverne granice Ugarske, zbog čega je

Ladislav povukao vojsku iz Hrvatske, jer je opasnost zaprijetila središtu njegove države.

Da bi osigurao osvojene stečevine, i time stvorio temelje za daljnje osvajanje Hrvatske,

Ladislav je imenovao svog nećaka Almoša za hrvatskog

vladara. Poduzeo je i drugu mjeru koja će biti puno dalekosežnija, naime Ladislav

je utemeljio Zagrebačku

biskupiju (1094?), podredivši joj čitavo područje tadašnje

Slavonije. Tim potezom je prostor Slavonije i crkveno bio odvojen od hrvatskog prostora južno od Gvozda.

Mogućnost očuvanja hrvatske nezavisnosti pred Mađarima nije baš bila blistava, jer u tom razdoblju hrvatsko je plemstvo bilo dosta razjedinjeno i oslabljeno međusobnim borbama za vlast i utjecaj. Veći dio plemstva okupio se oko kralja Petra (1093 – 1097) poznatog kao

Petar Sv(n)ačić, koji je stolovao u Kninu i nadao se ujedinjenju Hrvatske i preuzimanju krune Trpimirovića.

Pacta Conventa Ladislava je naslijedio Koloman (1095 – 1116), koji je 1097.g. provalio u Hrvatsku i

pobijedio hrvatsku vojsku koju je predvodio kralj Petar na planini Gvozd. U bitki je poginuo

kralj Petar, pa se planina u njegov spomen i danas zove Petrova gora. Koloman je, iako prodro do mora, odustao od pokoravanja Hrvatske silom, jer je

uvidio da tako neće osigurati svoju trajnu i nesmetanu vlast. Stoga se 1102.g. na rijeci Dravi nagodio s najistaknutijim hrvatskim velikašima iz rodova Kačića, Kukara, Šubića,

Slika 1: Kralj Ladislav, koji je predao znakove biskupske časti, i biskup

Duh, koji je navodno, predao krunu Ladislavu. Iako je na ovom području

postojala tradicija S isačke biskupije, Ladislav je odlučio osnovati posve

novu, jer S isak mu je preblizu prostoru Hrvatskog kraljevstva. Podno

Medvednice bila je utvrda uz koju je već tada postojalo naselje, i to se Ladislavu činilo kao sigurnije uporište. Uz to prostor Zagreba ima dobar

riječni prilaz, osigurano zaleđe i na najkraćem je putu od središta Ugarske

do mora. Za prvog biskupa Ladislav je doveo češkog benediktinca Duha,

koji je poznavao slavenski jezik. Radi zaštite novog biskupa i biskupije,

Ladislav je stvorio veliko Susedgradsko-stubičko vlastelinstvo i dodijelio ga moćnoj obitelji Ača, time je pretvorio Medvednicu u jaku utvrdu.

Isprava o utemeljenju Zagrebačke biskupije nije sačuvana, pa nam te

najstarije vijesti donosi tzv. Felicijanova povelja iz 1134., koja je

istovremeno važna jer se u njoj prvi puta spominje ime grada Zagreba.

2

Čudomirića, Snačića, Mogorovića, Gusića, Karinjana, Lapčana, Murića, Poletčića,

Lačničića, Jamometića i Tugomirića, koji su priznali Kolomana za hrvatskog kralja, obvezali se da će o svom trošku ratovati do Drave, a o kraljevom trošku preko Drave. Koloman se

obvezao na posebnu krunidbu za hrvatskog kralja, priznao je poseban hrvatski sabor za hrvatske državne poslove, a velikašima nesmetano uživanje njihovih posjeda i oslobođenje od

daća. Nakon toga Kolomanu je predana Zvonimirova

kruna, kojom se 1102. g., u jednom od najvažnijih hrvatskih središta, Biogradu, okrunio za kralja

Hrvatske i Dalmacije Tom nagodbom koja se naziva "Pacta

Conventa" ili "Qualiter", Hrvatska i Ugarska ostale su

posebne države koje u državnu zajednicu veže samo kraljeva osoba – tzv. personalna unija. Državna

posebnost hrvatskih zemalja očitovala se u posebnom saboru, posebnom porezu, novcu i vojsci i posebno u osobi bana, odnosno hercega, kao kraljevog namjesnika.

Unatoč svemu, Hrvatska je tada izgubila svoju potpunu državnu nezavisnost, tj. prestala je biti faktor u

međunarodnim odnosima, te je izgubila međunarodni identitet.

Dalmacija Kao i obično Mlečani su iskoristili čitavu tu gužvu i

zaposjeli veliki dio hrvatske obale, pa je Koloman bio prisiljen krenuti s vojskom 1105.g. na

dalmatinske gradove, a hrvatsko – ugarsku vlast redom su priznavali

Zadar, Trogir, Split, Rab, Osor

i Krk. Da bi te gradove i otoke što jače vezao za sebe priznao im

je samoupravu, te im obećao zaštitu od neprijatelja, oslobodio ih plaćanja "danka mira" i ukonačivanja kralja. Priznao im je slobodu izbora biskupa i gradskog priora, a gradovi su

njemu plaćali 2/3 lučkih carina. Gradske su povlastice uspjeli steći i hrvatski primorski gradovi – Šibenik, Nin, Skradin, Hvar, Korčula. Nakon Kolomana, tijekom cijelog XII st. vodili su se međusobni prijestolni sukobi

Arpadovića što su opet sjajno znali iskoristiti Mlečani i Bizant, pa je veći dio Dalmacije opet bio izgubljen. U tom je razdoblju samo kralj Bela II Slijepi uspješno zaratio protiv Mlečana i

vratio dalmatinske gradove, a osim toga on je hrvatsko – ugarskom kraljevstvu priključio i Bosnu, pa je svojoj kraljevskoj tituli dodao i naziv "Rex Ramae" (kralj Bosne).

Andrija II (1205 – 1235) i Zlatna bula 1222.g. Andrija II nije uspio učvrstiti svoju vlast, jer su ga borbe za prijestolje, rastrošnost i

mnogobrojna darivanja plemstvu da bi ih pridobio, znatno oslabila. Zbog sudjelovanja u križarskom ratu, odrekao se i Zadra u korist Mlečana 1216.g. (kojeg su Mlečani već osvojili u

IV križ. ratu) jer su mu oni zauzvrat iznajmili brodove potrebne za križarski pohod. Križarski su pohodi skupi, pa je bio primoran uvoditi mnoge nove poreze. S druge strane jačalo je

krupno plemstvo kojima je Andrija dodjeljivao posjede, a oni su se osilili i počeli otimati zemlju slabijima (nižem plemstvu).

Slika 2: Oton Iveković: Hrvati izabiru Kolomana za kralja 1102. Pacta

Conventa (lat. „dogovoreni sporazum“) ili Qualiter (prema početnoj

riječi u tekstu: „Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae“ – „Kako i kojim se sporazumom predadoše Hrvati kralju

ugarskomu“) je navodni sporazum između Kolomana i predstavnika

hrvatskih plemena. Taj se dokument stoljećima koristio kao dokaz

zasebnog hrvatskog statusa u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Danas se

zna da je taj tekst falsifikat, nastao u XIV st. zbog tadašnjih problema nižeg plemstva koje se branilo od pritisaka vlastele. Opće je uvjerenje

povjesničara da se nekakav dogovor između hrvatskog plemstva i kralja

Kolomana ipak zbio. Taj najstariji rukopis Pacta Convente danas se

čuva u Narodnom muzeju u Budimpešti.

3

Protiv takvog stanja pobunilo se niže plemstvo koje je prisililo Andriju II da 1222.g.

objavi Zlatnu bulu. Njome je niže plemstvo ograničilo kraljevsku vlast, a sebe oslobodilo daća, poreza i ukonačivanja kralja. Posjedi su im postali nasljedni, a o svom trošku morali su

sudjelovati samo u obrambenom ratu.

Postanak slobodnih kralj evskih gradova U Hrvatskoj, točnije u Slavoniji u vrijeme Arpadovića, znatnije se počeo razvijati

građanski stalež. U gradove su se naseljavali obrtnici i trgovci i često su bili oslonac kraljevskoj vlasti jer su bili zainteresirani za čvrstu vlast zbog obavljanja svojih poslova.

Razvitkom obrta i trgovine mnogi građani postajali su imućni, što je privlačilo lokalne veleposjednike koji su nastojali podvrgnuti gradove svojoj vlasti,

a građani su nastojali osigurati svoju slobodu od pohlepnih

veleposjednika. Najbolji način bio je dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada, koji time

postaje samoupravna općina sa gradskim sucem i gradskom

skupštinom. Građani su imali slobodu kretanja i raspolaganja imovinom, a plaćali su daću u

novcu i imali su obvezu ukonačivanja kralja i pratnje

(davanja u naturi). Od vladara je grad dobivao zemljište za prehranjivanje građana.

Broj slobodnih kraljevskih gradova povećao se nakon

provale Tatara (Mongola) u Ugarsku i Hrvatsku 1241/1242, za vrijeme kralja Bele IV (1235 – 1270). Bela IV je preko Zagreba pobjegao u Klis, Split i Trogir i zatim na

otoke. Tatari su opustošili Zagreb (srušili stolnu crkvu) i jurnuli na jug. U blizini Šibenika doživjeli

su poraz, a na vijest o smrti njihovog velikog kana Ogotaja, povukli su se. Nakon provale kralj Bela IV uvidio je da su

stari neutvrđeni gradovi slaba obrana, pa su obrambenu moć trebali pojačati slobodni kraljevski

gradovi, čiji su građani imali i zadaću podizanja gradskih zidina. Osim toga vjerovalo se da će

građani braneći svoje živote i slobodu,

braniti i kraljevstvo.

Podijeljenost hrvatskog prostora

Arpadovići su u Slavoniju uvodili županije prema ugarskom uzoru, a županije su bile

teritorijalno – upravne i sudske jedinice, pa je tako od kralja postavljeni župan imao sudsku,

Slika 3: Bijeg kralja Bele IV pred Tatarima. Tatari su po Hrvatskoj

opustošili Srijem, S lavoniju, Čazmu i Zagreb, a utvrdu Kalnik nisu

uspjeli osvojiti. Legenda kaže da se Bela IV sklonio unutar zidina Velikog Kalnika, a Tatari su opsjeli grad i onemogućili dopremu hrane

stanovnicima. Kalnički su seljaci noću dovlačili grane sa šljivama,

kojima su prehranjivali branitelje grada i kralja. Tatari su odustali od

opsade, a sretni kralj Bela IV odužio se seljacima tako da im je podijelio

plemićke titule, pa se oni od tada nazivaju plemićima-šljivarima.

Slika 4: Zlatna bula Gradecu iz 1242. Zlatnom bulom Bele IV od 16. XI 1242.g.

Gradec je stekao status slobodnog kraljevskog grada. Podvrgnut je izravno kralju, grad

je birao svog suca, sam je donosio zakone i smio održavati sajmove. Vladaru je morao

davati 10 vojnika u ratu i ukonačivati kralja, hercega ili bana. Bela IV poklonio mu je

posjede od Save do Medvednice, a građani su morali o svom trošku utvrditi grad. Otada se uz biskupski Kaptol, naselje oko Vlaške ulice, razvijao i Gradec. Ta će se tri

naselja poslije stopiti u jedan grad – Zagreb, kulturno, gospodarsko i političko središte

hrvatskog naroda.

4

upravnu i vojnu vlast. Već u XII st. spominju se Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka

županija, a do XV st. osnovane su još Virovitička, Požeška, Vukovska i Srijemska.

Od vremena Bele III uvodi se čast hrvatskog hercega, koju obnaša nasljednik

hrvatsko-ugarskog prijestolja (kraljev sin ili brat). Herceg obnaša vlast u Hrvatskoj, a kralj u Ugarskoj. Od XIII st. Hrvatsko kraljevstvo podijeljeno je na dvije banovine: Slavonijom je

upravljao slavonski ban, a južnom Hrvatskom primorski ban, što je vodilo povijesnoj podijeljenosti Hrvatske na prostor južno i sjeverno od Gvozda.

Područje južno od Gvozda razvijalo se samostalnije i manje je ovisilo o kralju, jer kralj na tom području nije imao svojih

posjeda koje bi mogao dijeliti odanim ljudima i preko njih učvršćivati vlast. U

Slavoniji je situacija bila obrnuta, kralj je imao svojih posjeda, a njegovi odani ljudi bili su najčešće Mađari i Nijemci, kojima je

kralj dijelio posjede, a vrlo rijetko su domaći velikaši postajali moćni, npr. knezovi

Babonići ili Blagajski.

Samostalan razvoj južno od Gvozda

rezultirao je

osamostaljivanjem župana (tu je županijski sustav postojao i prije

1102.g.), koji su župansku vlast pretvorili

u nasljednu, pa je tako nastao sloj moćnog hrvatskog plemstva:

knezovi Šubići

Bribirski, knezovi Nelipići Cetinski, knezovi Kačići Omiški, knezovi Kurjakovići

Krbavski, knezovi Frankapani Krčki

HRVATSKA U DOBA ANŽUVINACA Dolazak Anžuvinaca i uloga Šubića

Nakon smrti Bele IV dolazi do dinastičkih sukoba oko hrvatsko – ugarskog prijestolja.

Posljednji Arpadović, Andrija III Mlečanin uspio se u Biogradu okruniti za hrvatsko-ugarskog kralja, ali mu je to osporavala napuljska kraljica Marija koja je bila sestra kralja

Ladislava Kumanca (kralj prije Andrije III), te je isticala da prijestolje treba pripasti njezinom unuku (sin joj je umro), Karlu Robertu Anžuvincu. Važnu ulogu u tim dinastičkim sukobima imali su Bribirski knezovi ili knezovi

Šubići. Posjedovali su važne utvrde Ostrovicu, Bribir i Skradin. Najmoćniji su bili za Pavla

Šubića, bana Hrvatske i Dalmacije, koji je zajedno s braćom (Mladen I i Juraj I) podčinio

dalmatinske gradove Nin, Trogir, Split, Šibenik i Omiš, u kojima je imao funkciju kneza. U takvim okolnostima oba pretendenta za hrvatsko-ugarsko prijestolje pokušavali su ga pridobiti na svoju stranu, te su mu oba darovnicama podijelili nasljednu bansku i

kneževsku vlast i čast južno od Gvozda. Pavao Šubić u to je doba funkcionirao gotovo kao neokrunjeni kralj Hrvatske, a njegova moć vidi se i u tituli "ban Hrvatske, Dalmacije i

gospodar Bosne", kako se Pavao Šubić potpisao u jednoj ispravi iz 1299.g. (Bosna mu je bila

Slika 5: Vinodolski zakonik iz 1288. Ovaj dokument jedan je od najstarijih pravnih

spomenika hrvatskog srednjovjekovlja, a definitivno je naš najstariji pravni spis

pisan na hrvatskom jeziku i glagoljicom. Njime su odnose uredili stanovnici vinodolskih općina i knezovi Krčki, koji su taj prostor dobili u vlasništvo. Među

stare hrvatske pravne spomenike spada i Povaljska listina, iz 1184., koja je pisana

hrvatskom čirilicom (tzv. bosančicom). Ona prati zemljišne i druge promjene

vezane uz benediktinski samostan Sv. Ivana Krstitelja u Povljima na Braču. Važan

pravno-povijesni dokument je i Poljički statut, koji regulira ustroj i odnose na prostoru Poljičke općine (između Splita i Omiša), koja je pod pučkom

samoupravom imala samostalnost od XIII – XIX st. U našem najjačem

glagoljaškom središtu, u Vrbniku na Krku, nastao je u XIV st. Vrbnički statut, pisan

glagoljicom i latinicom.

5

veliki izvor materijalnog bogatstva, gdje su Šubići imali mnoge rudnike, pa mu je to

omogućavalo čak i kovanje vlastitog novca). Vodio je uspješne ratove protiv Mlečana, kojima je oduzeo Zadar, a zadarskim je knezom postao njegov sin Mladen II. Šubići su se

opredijelili za Anžuvince (cijela se država tada opredijelila za jednog ili drugog kandidata, pa je tada izbio poznati sukob na Krvavom mostu između Gradeca (za Andriju III) i Kaptola (za Karla Anžuvinca), pa su 1301.g. iz Napulja doveli Karla Roberta, koji je iste godine

(usred dinastičkih borbi umro je Andrija III), uz papinu privolu okrunjen za hrvatsko-ugarskog kralja kao Karlo I ( 1301 – 1342)

Karlo I. i bitka kod Blizne 1322.g. Karlo I odlučio je uvesti apsolutističku vlast kojom je namjeravao slomiti moć

velikaša i njihovu neovisnost o vladaru, kako u Ugarskoj tako i u Hrvatskoj. Za takvu politiku

trebao je prije svega osigurati materijalnu podlogu, a nju je ostvario uspostavljanjem kraljevskih prava (iura regalia). Bili su to prihodi od poreza trgovaca i obrtnika, prihodi od

rudnika, koji postaju kraljev monopol posebno rudnici zlata i srebra (hrvatsko-ugarsko kraljevstvo tada proizvodi ¼ europskog srebra). Prihodi su mu dobro došli i za stvaranje jače vojske, jer je kralj sada mogao plaćati vitezove-slobodnjake i nije se morao oslanjati samo na

vojsku prikupljenu od strane svojih vazala. Obuzdavanje velikaša u Hrvatskoj olakšala mu je smrt Pavla Šubića, nakon koje moć

Šubića počinje opadati, a Pavla Šubića na banskoj poziciji naslijedio je sin Mladen II. Slabljenje Šubića pokušali su iskoristiti gotovo svi: ostali hrvatski velikaši; Venecija; dalmatinski gradovi; bosanski ban…, pa je stvorena prava koalicija protiv Mladena Šubića,

kojoj Karlo I šalje u pomoć vojsku slavonskog bana Ivana Babonića. Glavni obračun zbio se 1322.g. u bitki kod Blizne, u kojoj je vojska Mladena II poražena, a sam Mladen II završio je

u zatočeništvu u Ugarskoj gdje je i umro. Umjesto Šubića sada jačaju knezovi Krčki ili Frankapani i Nelipići, koji kontroliraju područje od Krke do Cetine, sa sjedištem u Kninu. Venecija je ponovno zagospodarila

Dalmacijom, a bosanski ban Stjepan II Kotromanić zauzeo je hrvatsku obalu od Cetine do Neretve. Karlo I, koji je težio apsolutizmu ipak se oslobodio najjačeg hrvatskog velikaša (i to

mu je hvala što su ga doveli na prijestolje).

Ludovik I Anžuvinac ( 1342 – 1382 ) i Mlečani Nastavio je apsolutističku i centralističku politiku svog oca Karla I. Slomio je otpor

friško ojačalih Nelipića i oduzeo im je grad Knin, a žestoko je pritisnuo i Šubiće (iako više nisu toliko moćni, predstavljaju potencijalnu opasnost kraljevoj politici), kojima je 1347.g.

oduzeo najvažniju utvrdu – Ostrovicu, a u zamjenu im je dao utvrdu Zrin u Slavoniji gdje je nad njima imao bolju kontrolu. Od tog vremena Šubići se nazivaju Zrinski, te će pod tim imenom odigrati važnu ulogu u hrvatskoj povijesti.

Mlečani su pomagali otpor hrvatskih velikaša kralju u strahu da ne izgube gradove i otoke, a Ludovik je shvatio da ako želi uspostaviti čvrstu vlast u Hrvatskoj, mora spriječiti mletački utjecaj na dalmatinskoj obali. Polovinom XIV. st., u savezništvu s Genovom,

suparnicom Venecije, nanio je Mlečanima težak poraz. Mirom u Zadru, 1358.g. mletački dužd odriče se naslova "dužd Dalmacije", predaje hrvatsko-ugarskom kraljevstvu obalu od

Kvarnera do Drača, a iz Zadra i Knina moraju se iseliti svi Mlečani. Venecija nije poštivala ove odredbe ugovora (zauzela Kotor, Šibenik, Rab), Ludovik ju je u ponovnom savezništvu s Genovom porazio, a mir je potpisan u Torinu 1382.g..

Mlečani moraju poštivati odluke zadarskog mira i plaćati godišnji danak od 7000 dukata.