alkemijsko vjenčanje christiana rosenkreutza

8/2/2019 Alkemijsko Vjenanje Christiana Rosenkreutza

1/73

Johan Valentin Andreae

ALKEMIJSKO VJENANJE

CHRISTIANA ROSENKREUTZA


2/73

Sadraj:

PRVI DAN.................................................................................................................3DRUGI DAN .......................................................................................................... 10TREI DAN............................................................................................................ 21ETVRTI DAN ...................................................................................................... 38

PETI DAN............................................................................................................... 49ESTI DAN ............................................................................................................ 57SEDMI DAN........................................................................................................... 68


3/73

3

ALKEMIJSKO VJENANJE CHRISTIANAROSENKREUTZA

PRVI DAN

Veer uoi Uskrsa sjedio sam sm za svojim stolom. Ba sam se, kako bijahnavikao, obratio svome Tvorcu kroz poniznu molitvu i meditaciju nad mnogimvelikim misterijima koje mi Otac Svjetla u svojoj velianstvenosti preobilnopokaza, kad u srcu osjetih elju da uz moje dragocjeno uskrnje janje pripremimi ist, beskvasni kruh. No iznenada udari tako straan vjetar da pomislih kako ese cijela planina u kojoj je moja mala koliba bila isklesana, sruiti pod naletimate siline. Ali ni ova, kao ni njoj sline avolove smicalice, nisu me mogleiznenaditi - ja se uzdah u svoje srce i ustrajah u meditaciji - sve dok me netko nepotapa po ramenu, to nikako nisam oekivao. Uplaih se tako silno, da se nesmjedoh ni okrenuti; ipak, zadrah onoliko vedrine koliko to ljudska slabost ujednoj takvoj situaciji moe dopustiti.

Netko me je, meutim, i dalje uporno vukao za kaput. Ja se okrenuh i - ugledahdivan enski lik. Njena azurna haljina, draesno posuta zlatnim zvijezdama,naliila je na nebeski svod. U desnoj ruci je drala trubu od istog zlata. Imeugravirano na trubi mogao sam proitati, ali ga ne smijem otkriti. U lijevoj ruci

je nosila debeo sveanj pisama napisanih na razliitim jezicima. Njih je, to samkasnije saznao, trebao isporuiti po razliitim zemljama. Takoer je imala ivelika, lijepa krila, proarana paunovim okcima, pomou kojih se mogla podii iletjeti, bre od orla.

Na njoj se jo tota moglo primijetiti; ali ona zakratko osta tako, a ja bijah savpreplavljen strahom i uenjem, te ne zapazih nita vie. Jer, im sam seokrenuo, ona pone zagledati meu svoja pisma, pa izvadi jedno malo koje mi, spuno potovanja, poloi na stol. Zatim me bez rijei napusti. Dok se uzdizala

uvis, puhnula je u svoju lijepu trubu tako snano da eho stade odzvanjati krozplanine i ja jo itavih etvrt sata nisam mogao uti ni vlastite rijei.

Ja, bijedni stvor, zaista nisam znao to mi je initi povodom ovog neoekivanogdogaaja. Zato padoh niice i pomolih se Tvorcu da mi ne da da iskusim ita tobi moglo ugroziti moje vjeno spasenje. Nakon toga se okrenuh pismu, drhteiod straha. Ispostavi se da je bilo tako teko da tee ne bi moglo biti ni da je odistog zlata. im ga paljivije osmotrih, vidjeh da je zapeaeno malim peatomna kome je, vrlo tanano, bio ugraviran kri s natpisom IN HOE SIGNO

VINCES (U ovom e znaku pobijediti). Kako spazih ovaj znak, tako seohrabrih. Jer dobro znam da avolu on nije mio i da ga nikad ne bi upotrijebio.Tako, dakle, otvorih pismo. Unutra je bila pjesma, napisana zlatnim slovima na


4/73

4

plavoj podlozi:

Danas, danas, danas je danza kraljevsku svadbu odabran.Stremi li joj i ti po svom roenju,

radosno, prema Bojem odre

enju?Ako je tako, kreni k planini,gdje stoje tri hrama u svoj veliini,i gledaj udo kad se obistini.

Cilja se dri! U svjetlu stoj!Al' ako nisi dovoljno ist,vjenanje e tebi nanijeti bol.Teko greniku kad bude vagan,taj e na mjerenju biti prelagan.

Ispod je pisalo: SPONSUS ET SPONSA (mladoenja i mlada).

Kad proitah pismo, uini mi se da u se onesvijestiti. Kosa mi se bila svanakostrijeila i probijao me hladan znoj. Jer, iako sam razumio da je ovo upravoono vjenanje koje mi je jo prije sedam godina pretkazano u jednoj viziji i kojesam s velikom enjom tako dugo oekivao, i mada sam briljivim raunanjem ipreraunavanjem poloaja mojih planeta potvrdio njenu vjerodostojnost, ipaknisam oekivao takve tekoe i opasnosti u vezi s njom. Dok sam prije zamiljaokako u se radosno pojaviti na vjenanju kao dobrodoao i potovan gost, saduvidjeh da sam preputen boanskom provienju - a ono mi je, bar u ovomsluaju, izgledalo vrlo neizvjesno.

to sam se due preispitivao,, to sam sve vie iznalazio (a tako je ak i sada) dau mome umu, kada su tajne stvari u pitanju, vladaju samo strano neznanje isljepilo; tovie, da sam potpuno nesposoban shvatiti ak i oigledne,svakodnevne stvari. O kako sam, u stvari, slabo dorastao svojoj sudbinskojpredodreenosti da dopirem do tajni prirode i tumaim ih! Pogotovo to jepriroda, po mome miljenju, bilo gdje mogla nai mnogo korisnijeg uenikakome bi povjerila svoje dragocjeno, mada privremeno i prolazno blago. Otkriosam, takoer, i da se moje tijelo, moje naizgled pristojno ponaanje i moja ljubavprema blinjima nisu kako valja ni proistili ni izbistrili.

to je najgore, u meni su se jo uvijek javljali tjelesni nagoni, traei visokepoasti i ovosvjetske krasote, umjesto da se usmjere k dobrobiti mojih blinjih.Razmiljanja o tome kako bih za kratko vrijeme uveao linu korist, podigaoimpresivne zgrade, stekao ime besmrtno u ovom svijetu, neprestano su se rojila,kao i jo mnoge druge sline primisli potekle iz mesa. Ipak, tajanstvene rijei o


5/73

5

tri hrama, koje nisam mogao objasniti ma koliko o njima mislio, djelomino sume upozorile. Moda ih ak ni sad ne bih mogao rastumaiti, da mi se njihovoznaenje nije otkrilo na udesan nain.

Lelujajui izmeu nade i straha, preispitujui se iznova i iznova a ipak nenalazei u sebi nita doli slabosti i nemoi, nesposoban pomoi sebi na bilo koji

nain, ali upozoren pozivnicom koju sam ve

spomenuo, pribjegoh mojojnajintimnijoj i najsigurnijoj navici molitvi prije spavanja. Molio sam se prema

Bojem zakonu, iskreno i sa arom, ne bi li mom anelu uvaru bilo doputenoda se pojavi i podui me u mojoj nedoumici, kao to je to veinio. I, to se zaistai dogodi. Umolih Boga, na svoje dobro, te mi pomo stie u vidudobronamjernog, ozbiljnog i prijateljskog savjeta.

Tek to zaspah, uini mi se kao da, okovan tekim lancima, leim zatvoren umranoj kuli, zajedno s jo nebrojenim mnotvom ljudi. Tu ne bjee ninajslabijeg traka svjetla. Sve je vrvjelo od naih nagomilanih tijela, kao ukonici, to je jo pogoravalo ionako bijedno stanje svakog od nas. Iako ni janiti itko drugi nita nismo mogli vidjeti u crnilu koje se inilo gusto kao mastilo,uo sam kako neki pokuavaju da se popnu na vrh ove gomile, kao da su njihoviokovi i lisice za trunku laki. No, osim toga, nitko nije imao neku veu prednostnad drugima, jer smo bili sve sama bijeda i jad.

Poto sam, kao i ostali, dugo vrijeme proveo u ovom jadnom stanju (oni su seza to vrijeme neprestano ruili, nazivajui jedni druge slijepcima i sunjima), nakraju zauh zvuk mnogih truba. Zaue se, takoer, i talambasi, u koje je netkotako vjeto udarao da ak i mi u naem jadu osjetismo radost i osvjeenje.

Poklopac tamnice se podie i neto malo svjetla nas obasja. Trebalo nas jevidjeti, kako smo se svi u tom trenutku uskomeali! Puzali smo jedni podrugima, a kada bi netko i uzmogao da se uspne, ostali bi ga opet povuklinadolje. Ukratko, svi su eljeli da budu na vrhu. Pa i ja, takoer, nisam oklijevao,ve sam se borio da se, usprkos tekim lancima, oslobodim ostalih, drei se zakamen do koga sam uspio stii. I tu su me, meutim, esto napadali, a ja sam sebranio i rukama i nogama, to sam bolje znao i umio. Nitko nije ni pomiljao todrugo, ve da emo se sad sigurno svi osloboditi. Ipak, sve se odigralo znatnodrugaije.

Poto su se gospoda koja su nas promatrala kroz otvor na vrhu zabavilagledajui nae puzanje i batrganje, jedan starac kose bijele kao snijeg naredi namda se utiamo. Samo to ga posluasmo, on pone govoriti, koliko se sjeam,sljedee rijei:

Da nisi, bijedni ljudski rode,

cijenio sebe tako silno,bio bi, milou majke moje,voljen i darovan izobilno.


6/73

6

Al' poto sluati nisi htio,sam si sebe zatoio bolno,i ropske noi postao dio.

Ipak, sva ta poinjena zla,

zaboravite moja draga mati,da bi njenih najboljih darova sila,

u svjetlu opet mogla ivjeti i sjati.No to je ono to rijetko biva,da ljudska grjenost jo veom slavomdragocjenu njenu dobrotu ovjenava.

Uast ovog praznika,mi emo slavlje spremiti,ona e slavu svoju uveatii dobro djelo izvriti:konopac ona e spustitii tko ga vrsto zgrabi,u slobodu e brzo stupiti.

im on zavri svoj govor, jedna stara gospa naredi slugama da sedam putasputaju konopac u tamnicu, pa da izvuku sve koji budu mogli visjeti na njemu.Neka mi Bog dozvoli da opiem pandemonij koji tad nastade meu nama! Jer svisu se eljeli doepati konopca i pri tom su gurali druge. Ipak, poslije sedamminuta, malim zvonom je dat znak i izvukli su etiri osobe. Ja se konopcu nikakonisam mogao pribliiti, jer sam imao zlu sreu da se, to ve spomenuh, popnemna kamen koji je strio iz zida tamnice, te mi nije polazilo za rukom dohvatiti uekoje se sputalo kroz sredinu.

Konopac je sputen i po drugi put. Ali poto su mnogima okovi bili teki a rukeslabe, nisu se uspijevali odrati, ve su u padu povlaili za sobom mnoge koji bimoda i ostali visjeti. Da, mnoge su ak namjerno povukli oni koji se sami nisumogli domoi ueta. Eto, tako mi, ak i u naoj velikoj bijedi, zavidjesmo jednidrugima. Najvie sam, ipak, alio one koji su bili tako teki da su im se rukeotkinule od tijela, pa se vie nisu mogli penjati. Zbog svega ovoga, sve do petogpokuaja izvueno je samo nekoliko ljudi. Jer im bi se zauo znak, sluge bi takobrzo povukle ue, da bi se svi uglavnom ispreturali jedni preko drugih. Na toveina, ukljuujui i mene, izgubi svaku nadu u spas, te se obratismo Bogu da sesmiluje i; ako je mogue, izbavi nas iz tamnice. I poslije toga se on zaista saalina neke od nas. Kad se ue sputalo po esti put, neki se okaie. Dok se njihalo,moda Bojom voljom, ono proe i pored mene. Brzo ga ugrabih; uhvatih se vie


7/73


8/73

8

na broj, eljela je uti i naa imena, a jedan pa ih je zapisao. Poto je po redupogledala svakog od nas, uzdahnula je i rekla svom sinu, tako da sam to jasnomogao uti:

"Oh, kako alim one jadnike u tamnici! Kad bi Bog samo dozvolio da ih sveizvedem."

Na to joj sin odgovori:"Majko, to je Boja odluka. Njemu se ne moemo protiviti. Kad bismo svi biligospodari i gazde, imali sva dobra i sjedili za stolom, tko bi nam sluio jelo?"

Majka neko vrijeme oduti, pa ree:"Oslobodite sada ove ljude njihovih okova."To odmah bi uinjeno. Ja sam bio meu posljednjima. I, mada sam uglavnominio to i drugi, nisam se mogao suzdrati, ve se poklonih staroj gospi izahvalih se Bogu koji, djelujui preko nje, bjee pun milosti i kao otac me izvedeiz tame na svjetlost. Ostali su slijedili moj primjer, pa se i gospa pokloni,takoer. Na kraju je svatko dobio novac za put i po jedan zlatnik za uspomenu.Na jednoj strani novia je bilo ugravirano sunce koje se budi, a na drugoj stranisu, koliko se sjeam, bila tri slova: D.L.S.2 Potom nam je svima doputeno daodemo kako bismo nastavili na rad, uz opomenu da sluimo blinjima nanajveu slavu Gospodnju i da utimo o stvarima koje su nam povjerene. Mi takoi obeasmo, pa krenusmo, svatko svojim putem.

Uslijed rana od lisica, ja nisam mogao dobro hodati, ve sam hramao na obijenoge. Stara gospa to odmah primijeti. Nasmije se, pa ree:

"Sine moj, ne esti se zbog svoje mane, nego neka te svagda sjeti na tvojuslabost, te zahvali Gospodu to ti je dozvolio ak i u ovom svijetu i usprkos tvomnesavrenom stanju da sudjeluje u tako velikoj svjetlosti. Meni za ljubav,sauvaj te rane."

Zvuk truba se zatim ponovo zau i to me tako tre da sam se probudio. Tek tadsam uvidio kako je to bio samo san. Ipak, sve mi se tako duboko urezalo usvijest, da me je i sada nastavljalo zaokupljati i inilo mi se kao da jo uvijekosjeam rane na stopalima. Kako god to bilo mogue, shvatio sam da mi je Bogdozvolio da prisustvujem tom misterioznom svadbenom slavlju. Zahvaljivao samna tome Njegovoj boanskoj preuzvienosti svojim djetinjastim povjerenjem imolio Ga da me odri u mome potovanju, da svakodnevno ispunjava moje srcemudrou i uvidom i, na kraju, mada to nisam zasluio, da me milostivo vodi doeljenog cilja.

Potom se pripremih za put. Obukoh svoju bijelu lanenu halju, pa se opasahtrakom crvenom kao krv, koja mi je sezala preko ramena. U eir zatakoh etiricrvene rue, da bi me po tom obiljeju prepoznali u guvi. Opskrbih se kruhom,

2Deus Lux Solis vel Deus Laus Semper- Bog je svjetlost sunca, ili: Bogu se stalno treba

moliti. Prim. prev.


9/73

9

solju i vodom koje sam kasnije, po savjetu nekoga tko bi trebao znati te stvari,upotrijebio u odreenoj situaciji, u pravo vrijeme i na pravom mjestu i ne bezdobitka. Prije no to napustih svoju malu kolibu, ipak, i prije no to odjenuhvjenano odijelo, padoh na koljena i pomolih se Gospodu da me vodi do dobrogkraja, ma to se desilo. Takoer se pomolih pred Bojim likom da ako bi mi,

Njegovom milou, ita bilo otkriveno, to ne upotrijebim za stjecanje slave iasti u ovom svijetu, ve samo da bih slavio Njegovo ime i u slubi mojim

blinjima.Sa ovim naklonom i ispunjen nadom, radosno napustih svoju eliju.


10/73

10

DRUGI DAN

Kad sam napustio svoju eliju i kroio u umu, izgledalo mi je kao da su se inebo i svi elementi dotjerali za ovo vjenanje. Ptice su pjevale slae no ikad, amlada lanad skakutala je tako veselo da i moje staro srce stade poigravati odradosti, te me nagna da zapjevam iz sveg glasa:

Raduj se i pjevaj, slatka mala ptico,i odaj hvalu svome Tvorcu,uzdigni pjesmu, bistru i istu,jer on, sm Bog, on te je stvorio!On je hranu tvoju pripremio,u pravo vrijeme ti je poslao;primi je zahvalno, kako i dolikuje:

Zato bi bila neutjena,i pred Bogom oplakivala,to te pticolikom dao?to jo da poeli?Zar bi radije ovjek bila?O, uti, i budi zahvalna,jer Boji je zakon mudar i promiljen!

Kako da se ja, jadni zemni crv,uzdam u borbu sa svojim Gospodom?Da na silu otmem i na buku dobijempravu kraljevsku umjetnost?Protiv Boga se ne moe boriti!A ako, i pored svega, nee u dobru stajati,tad leti daleko odavde - idi, prihvati svoj usud.

Ne gnjevi se to te Onnije za cara predvidio!Moda si prezrela njegovo ime,navela da ti slavu preispita?Bog vidi kroz tajne tvog srca,njegove oi vide kroz najdublju tamu;

On se ne moe prevariti!

Pjevao sam tako puna srca da je cijela uma odzvanjala, a planine su ponavljale


11/73

11

moje posljednje rijei. Na kraju stigoh do divnog, zelenog vresita u koje zaoh,napustivi umu. Usred vresita stajala su tri lijepa zelena cedra, a njihovekronje pruale su krasnu hladovinu, koja je prosto nudila gostoprimstvo, i ja gazahvalno prihvatih. Jer, mada jo nisam bio daleko odmakao, velika enja mebrzo zamarala. Zato pourih prema drveu, da tu malo otpoinem. Ali, im se

pribliih, mala poruka privr

ena na jedno drvo mi privu

e pogled. Pro

itahsljedee rijei, ispisane lijepim slovima:

Hospes salue: si quid tibi forsitan gdje nuptis Regis auditum. Verba haec

perpende. Quatuor viarum optionem per nos tibi sponsus offert, per quas

omnes, modo non in devias delabaris, ad Regiam ejus aulam peruenire possis.

Prima breuis est, sed periculosa, & quae te in varios scopulos deducet, ex

quibus vix te expedire licebit.

Altra longior, quae circumducet te, non abducet; plana ea est; & facilis, si te

Magnetis auxilio, neque ad dextrvm, neque sinistrum abduci patieris.

Tertia vere Regia est, quae per varias Regis nostri delicias & spectacula viam

tibi reddet jucundam. Sed quod vix millesimo hactenus obligit.

Per quartam nemini hominum licebit at Regiam peruenire, ut pote, quae

consumens, et non nisi corporibus incorruptibilibus conveniens est.

Elige nunc ex tribus quam velis, & in ea constans permane. Scito autem

quamcunque ingnessus fueris: ab immutabili Fato tibi ita destinatum, nec nisi

cum maximo vitae periculo regredi fas esse.

Haec sunt quae te scivisse voluimus: sed hevs cave ignoms, quanto cum

periculo te huic viae commiseris: nam si te vel minimi delicti contra Regis

nostri leges nostri obnoxium: quaeso dum adhuc licet per aendam viam, qua

accessisti: domum te confer quam citissime.

("Budi pozdravljen, goste!Ako si vijesti o kraljevskom vjenanju uo, razmisli o ovim rijeima - preko nas

ti mladoenja nudi etiri puta. Svaki, na svoj nain, vodi do kraljevog dvorca, alisamo ako ne skrene na stranputicu.

Prvi put je kratak, ali opasan. Pun je visokih stijena, koje se teko prelaze.Druga staza, iako dua jer vodi ukrug, nee te odvesti na stranputicu; ravna je i

laka, samo ako, sluei se kompasom, pazi da ne skrene ni lijevo ni desno.Trei je put zaista kraljevski! Razne blagodati i carski sjaj e ti ovo putovanje

uiniti ugodnim. Ali, samo jedan od tisuu e uspjeti sljedei ovu stazu.Nijednom smrtniku nije dozvoljeno da etvrtim putem stigne do cilja. Njegova

snaga je razorna i samo je besprijekorno tijelo moe podnijeti.

Dakle, izaberi jedan od tri puta i ne skrei s njega. Znaj- izbor ti je odredilanepromjenljiva sudbina; vratiti se ne moe, osim da ozbiljno ugrozi svoj ivot.

Ovo smo eljeli da zna - krene li na put zanemarivi nae upozorenje, nai


12/73

12

e se usred velike opasnosti. Ako si makar i najmanje prekrio neki odkraljevskih zakona, vrati se dok jo moe i poi kui istim putem kojim si idoao!")

im spazih ovu poruku, sva moja radost nestade i ja, koji sam tako veselo

pjevao, sad stadoh gorko jecati. Iako sam pred sobom vidio sva tri puta i madasam shvaao da mi zakon dozvoljava da izaberem jedan od njih, ipak sam seplaio da bih, ako krenem strmom i stjenovitom stazom, tu bijedno skonao. Ilida bih, izaberem li za svoj usud drugi put, mogao zalutati na stranputicama ili seizgubiti na neki drugi nain. Nisam se smio nadati ni da sam jedan od tisuu,onaj kome je namijenjen kraljevski put. Vidio sam i etvrtu stazu. Ali nju suskrivali vatra i dim, tako da se nisam usuivao ni da joj se pribliim. Razmiljaosam da li da se vratim ili da, ipak, izaberem neki od putova. Bio sam sasvimsvjestan svoje nedostojnosti; onaj san, meutim, koji mi je poslat iz kule, hrabriome je. Ipak, nisam se usuivao suvie vrsto pouzdati u njega.

Tako sam dugo oklijevao nad svojim izborom, da me na kraju, od silnogzamora, obuzee glad i e. Izvadih kruh, pa odsjekoh nekoliko kriki. Vidjevito, bijela golubica koju ranije nisam primijetio, slete s drveta na kome je stajala i,kao to je vjerojatno ve bila navikla initi, smjesti se mirno i s puno povjerenjatik do mene. Nisam imao nita protiv da podijelimo kruh, a ona je to spremnoprihvatila. Njena ljepota me je dirnula. Ali pojavi se njen neprijatelj, crni gavran.On nije htio moj dio kruha, ve se odmah sjuri k njoj i njenom komadiu koje jeona, uzletjevi, pokuavala spasiti.

Dok su tako letjeli prema podnevnom suncu, ja se najednom toliko naljutih irastuih da, ne razmiljajui, poeh goniti drskog gavrana i, protivno svojoj volji,pretrah jednim od ona etiri puta skoro cijelu duinu livade, sve jurei zagavranom i pokuavajui spasiti golubicu. Kasno sam vidio da sam nesmotrenostupio na stazu s koje, osim pod prijetnjom velike kazne, vie nisam mogaoskrenuti. Mada sam se s tim morao pomiriti, vrlo sam alio to sam svoju torbu ikruh ostavio kod drveta i to se nisam mogao vratiti po njih. Jer, im sam seokrenuo, tako jak vjetar mi puhnu u lice, da me skoro obori s nogu. Ali dok samkoraao naprijed, nisam osjeao ni daak.

Iz ovoga sam lako mogao zakljuiti da bi me borba s vjetrom vjerojatno kotalaivota. Zato strpljivo ponijeh svoj kri pa nastavih put i, kad je ve tako moralobiti, odluih uiniti sve to je u mojoj moi da stignem prije mraka.

Iako sam nailazio na mnoge stranputice, pomou kompasa sam uspijevao naipravi put. Ni za korak nisam htio skrenuti od meridijana, ak ni kad bi stazapostala tako neravna i neprohodna da bih ozbiljno posumnjao u svoj izbor. Svevrijeme sam hodajui razmiljao o golubici i gavranu, ali nisam mogao otkritinjihovo znaenje.

Konano, u daljini, na jednoj visokoj planini, ugledah velianstvenu kapiju i,


13/73

13

mada je bila daleko od puta, krenuh k njoj, jer je sunce ve uveliko klizilo nizplanine, a netko drugo sklonite nigdje nisam mogao nai. Pripisivao sam tosamom Bogu, jer me on je isto tako mogao navesti da nastavim stazom i zasjenitimoje oi sljepilom, pa da ne primijetim kapiju. Kao to ve rekoh, pourih k njoji stigoh jo za dana, taman na vrijeme da je na miru promotrim.

To je bila izuzetno fina i kraljevska kapija. Nad njom su bile izrezbarene mnogedivne slike i formule od kojih je svaka, kako sam kasnije saznao, imala svojeodreeno znaenje. Ispod friza je bio privren tit na kome je pisalo: Procul hine, procul ite proptani (Ne ulazi, ti koji si nedostojan) i jo neto to mi jenajozbiljnije zabranjeno obznaniti.im stigoh do straareve kuice, pojavi se osoba u nebesko-plavom odijelu,

koju pozdravih prijateljskim gestom. On mi uzvrati pozdrave, ali mi odmahzatrai pozivnicu. O, kako sam samo bio sretan to sam je imao uz sebe! Jer vrlolako sam je mogao i zaboraviti, to se, kako mi straar ree, desilo drugimgostima. Brzo mu pruih pismo, a on ne samo to je izgledao zadovoljan zbogtoga, ve mi ukaza i veliku ast, to me zaudi, rekavi: "Ui, brate moj, najdraigoste!"

Zatim me upita za ime. Kad mu odgovorih da sam ja brat Rosenkreutz, on seistovremeno i iznenadi i obradova, te me upita: "Brate, da li bi se mogaomijenjati za jednu znaku?" Rekoh kako sa sobom imam vrlo malo toga, ali akobi on naao ita po svom ukusu, neka to slobodno uzme. Kada me zatim zamoliza moju bocu za vodu i ja mu je dadoh, u zamjenu dobih zlatnu znaku na kojojsu bila samo dva slova: S.C.3 Jo me posavjetova da ga ne zaboravim, jer e mito jednom biti na veliku korist. Upitao sam ga koliko je ljudi ulo prije mene i onmi odgovori. Na kraju mi jo, prijateljstva radi, dade zapeaeno pismo zauvara druge kapije.

Budui da sam se zadrao kod prvog straara, no se je ve poela sputati.Sada je iznad kapije gorjela svjetiljka, tako da je svatko s puta mogao pohitati knjoj.

Staza koja je s obije strane vodila do tvrave bila je ograena visokimzidinama, a pored nje su rasle najraznovrsnije voke. Na svakom treem drvetudu puta visjeli su fenjeri, koje je jedna lijepa gospa u nebo-plavoj odjei veupalila pomou ogromne baklje. To je izgledalo tako uzvieno da se zadrahneto due nego to je ba bilo neophodno.

Poto dobih sasvim dovoljne i korisne upute, prijateljski se oprostih od prvogvratara. Bijah rad saznati to stoji u pismu, ali sam suzdravao svoju radoznalost,jer ne bjee nijednog razloga zbog koga ne bih vjerovao vrataru. Tako nastavihputem, sve dok ne stigoh do druge kapije. Izgledala je skoro sasvim isto kao i

3 Sanctitate Constantia; Sponsus Charus; Spes Charitas - stalna posveenost, voljeni

mladoenja; nada i ljubav. Prim prev.


14/73

14

prva, osim to su je krasile potpuno drukije slike s tajanstvenim znaenjima. Natabli privrenoj na kapiju pisalo je:Date et dabitut vobis (Daj i date ti se).

Kod ove kapije je leao straan lav s lancem oko vrata koji, im me spazi,ustade. Pokuavao me je napasti, sve dok se drugi vratar, koji je leao namramornom kamenu, ne probudi. Ree mi da se ne plaim pa, drei lava iza

sebe, uze pismo koje mu pruih sav se tresui. Kada ga pro

ita, re

e s najdubljimpotovanjem: "Dobrodoao u ime Boga. Ti si ovjek koga ve dugo elim

upoznati." U meuvremenu, i on izvadi znaku, pa me upita da li bih se mogaomijenjati za nju. Kako uza se nisam imao nita drugo do soli, ja mu je pruih, aon je prihvati sa zahvalnou. I na ovoj znaki su bila dva slova: S.M.4

Poeljeh popriati i s drugim vratarom. Ali zvono na tvravi poe zvoniti i onme posavjetova da smjesta pohitam, kako sav moj rad i trud ne bi bili uzaludni,jer e se svjetla poeti gasiti. Zato pooh u takvoj urbi da nisam stigao niobratiti panju na vratara tako sam se bio uplaio, i to ne bez razloga. Jer, nisammogao potrati dovoljno brzo. Ali me Gospa, kad je ve pogasila sva svjetla, uzepod ruku. Nikada ne bih pronaao put da mi ona nije osvjetljavala svojombakljom. Tek to se provukoh, kapija se zatvori tako brzo da mi uhvati rubovekaputa. Morao sam ga tu i ostaviti jer ni ja niti oni koji su vikali sa mnom nismomogli namoliti vratara da nam ponovno otvori. Rekao nam je kako je klju daoGospi, a ona ga je ponijela sa sobom u vrt.

Za to vrijeme sam se ponovo osvrnuo na kapiju. Bila je velianstvena, jo jednetakve sigurno nema na cijelom svijetu. Sa svake strane vrata nalazio se po jedanstup. Na jednom je stajala prijatna figura s natpisom CONGRATULOR(Radujem se s tobom). Figura na drugom stubu je tuno krila svoje lice. Podnjom je bila rije CONDOLEO (Patim s tobom). Ukratko, tu su bile sve takonerazumljive i tajanstvene rijei i slike da ih ni najdovitljiviji ovjek na svijetune bi mogao protumaiti. Ako mi Bog dozvoli, uskoro u ih sve rasvijetliti iobjasniti.

Na ovoj kapiji sam ponovo morao kazati svoje ime. Ono je upisano u knjiicuod pergamenta pa je, zajedno s ostalim imenima, poslano mladoenji. Tek tadasam dobio pravu gostinsku znaku, koja je bila neto manja od prethodnih, alizato mnogo tea. Na njoj su bila slova S.P.N.5

Dobio sam ak i novi par cipela, jer je pod tvrave bio poploen mramorom.Dozvoljeno mi je da staru obuu dam nekom od siromaha koji su tu stajali ugrupicama na kapiji, ali samo onome na koga u tom trenutku bude red. Dadoh ihjednom starcu, pa me dva paa s bakljama odvedoe u jednu malu sobu. Rekoemi da sjednem na klupu. Baklje zabie u dvije rupe na podu, pa me ostavie

4Studio Merentis; Sal humor Sponso Mittendus; Sal Mineralis; Sal menstrualis uenjedostojno zasluge; tekua sol za mladoenju; sol oienja. Prim. prev.5Salus per naturam; Sponsi praesentandus naptiis - lijeenje prirodom; gost namladoenjinom vjenanju. Prim. prev.


15/73

15

samog.Ubrzo potom zauh neku buku, ali nita nisam mogao vidjeti. Ispostavilo se da

su to bili neki ljudi koji su me napali. Ali, kako nita nisam vidio, morao samutjeti i trpjeti, ekajui da vidim to e mi uiniti. Ubrzo sam shvatio da su toneki brijai; zamolih ih da me ne dre tako vrsto, jer sam bio sasvim spreman

uiniti to god zaele. Pustili su me i netko nevidljiv njeno obrija kosu s mogtjemena. Ali na elu, iznad uiju i na potiljku su mi ostavili moje duge, prosede

lokne.Moram priznati da me je ovakav poetak skoro sasvim obeshrabrio - nita

nisam mogao vidjeti, a oni su me drali tako vrsto da sam ve pomislio kako mesam Bog napustio zarad moje pretjerane smjelosti. Nevidljivi brijai su paljivopokupili odsjeenu kosu i ponijeli je sa sobom.

Potom su dva paa ponovo ula, od srca se smijui mome strahu. Ali nisu joestito ni progovorili sa mnom kada zazvoni malo zvonce a to je, objasnie mi,bio znak da se ponovno svi okupimo. Pozvali su me da ih pratim, osvjetljavajuimi put koji je vodio kroz mnoge hodnike i vrata, pa preko zavojitih stepenica doprostrane dvorane.

U sali se nalazilo mnotvo zvanica - careva, kraljeva, prineva i gospode,plemenitih i prostih, bogatih i siromanih, a uz njih jo i silni prevaranti ismutljivci kojima sam se vrlo udio, govorei sebi: "Eh, kakva si ti luda! Da seprihvati puta koji je traio toliko napora i zalaganja... A svi ovi tipovi koji su titako dobro poznati i koji ti nikad ne dadoe razloga da ih potuje, ve su ovdje.Oni su svi tu. A ti, s tvojim molitvama i zakletvama, jedva si dospio u posljednjisat!" Ovu, i jo mnoge druge misli koje sam pokuavao odagnati, aputao mi jesam avo.

Za to vrijeme, jedan od mojih poznanika mi se obrati:"Dakle, brate Rosenkreutze, i ti si ovdje?""Da, brao", odgovorih, "milost Boja je i meni pomogla."Na to mi se svi podsmjehnue, naavi da je smijena i sama pomisao kako bi

Boja pomo bila potrebna u jednoj tako nevanoj prilici. Kada sam svakoga odnjih upitao za put kojim su doli, veinom su odgovorili da su se morali verati postijenju. Zatim se oglasie nekolike trube koje nismo mogli vidjeti, pozivajuinas za stol za koji se smjestismo sami. Uglavnom su svi sebe procjenjivali iznaddrugih. Za mene i jo nekolicinu jadnika jedva ostade jedan krajiak na donjemdjelu stola. Uoe dva paa. Jedan od njih tako lijepo izgovori molitvu, da misrce poskoi od radosti. Meutim, neke budale obratie vrlo malo panje; smijalisu se i namigivali jedan drugom, grizui svoje eire i inei jo mnogenepriline radnje. Zatim je unijeto jelo i, mada nikoga nismo mogli vidjeti, sve jebilo ureeno tako po redu i elegantno, da mi je izgledalo kako svaki gost imasvog vlastitog slugu.

Kad su zadovoljili glad i poto ih je vino razuzdalo, hvalisavci poee se


16/73

16

razmetati i uznositi. Jedni su dokazivali ovo, drugi ono, a najglasniji su bili banajbjedniji glupaci. Jo uvijek mi je muka kad se sjetim o kakvim samneprirodnim i nemoguim stvarima tad sluao. Na kraju vie nisu mogli ak niostati na svojim mjestima, ve su se, hulje, jedan tamo drugi ovamo, umijealemeu plemenitu gospodu. Hvalili su se djelima koja ni Samson ni Herkul, sa

svom svojom snagom, nikad ne bi mogli ostvariti. Te jedan bi, kao, oslobodioAtlasa od njegovog tereta, te drugi bi izvukao troglavog Kerbera iz Pakla...Ukratko, svi su se buno kooperili, dok su pravi dostojanstvenici bili sasvim

jednostavni, tako da ovi na kraju ak i povjerovae u vlastito truanje. Varalicezatim postadoe toliko drske da, iako bi se s vremena na vrijeme opekli poprstima, vie nisu uzmicali. Na primjer, im bi se netko pohvalio nekim umeem,i svi ostali bi poeljeli uiniti isto. Jedan je tvrdio da moe uti glazbu sfera,drugi je izjavio kako vidi Platonove ideje, dok je trei uspijevao prebrojatiDemokritove atome. Bilo je tu i vie od nekoliko poznavalaca perpetuum mobila.Mnogi su, smatrao sam, posjedovali sasvim dobro razumijevanje stvari, ali suprecjenjivali sebe. Na kraju se tu naao i ovjek koji nas je uvjeravao kako moevidjeti nae posluitelje. Vjerojatno bi i nastavio sa svojim razmetanjem, da gajedan od slugu ne tresnu po laljivim ustima tako da i on i nekolicina kraj njegazautjee kao mievi.

Najvie me radovalo to su svi koje sam cijenio bili tihi i lijepo se ponaali:nisu govorili glasno, ve su uviali da su samo neznalice, da su misterije prirodetako velike, dok su oni sami tako mali.

U tom meteu, skoro sam proklinjao dan koji me ovamo doveo, jer nisammogao a da ne gledam s ljutnjom te bezone i plitke ljude za stolom. Ni ja, usvom skromnom uglu, nisam mogao ostati na miru, jer mi je jedan od tihhvalisavaca uvredljivo prigovarao da sam obina arena laa. U to vrijeme jonisam shvaao da postoji jo jedna kapija koju treba proi, ve sam mislio kakou tokom cijelog vjenanja morati trpjeti te uvrede, prezir i ponienja, to nisamzasluio, ni od mladoenje, ni od mlade. Bolje bi uinili, smatrao sam tada, da suza svoju svadbu izabrali neku drugu budalu.

Ba se na meni lijepo moglo vidjeti kako prostoduna srca mogu postatinestrpljiva uslijed nepravdi ovog svijeta! Ali sve je to spadalo u onu mojuhromost, o kojoj sam, kao to ve spomenuh, sanjao.

Buka je rasla sve vie; tu je bilo i onih koji su se hvalisali lanim i izmiljenimvizijama, priajui nam strane i neistinite snove. Pored mene je sjedio tih,dostojanstven gospodin, koji je s vremena na vrijeme govorio o vie negoizuzetnim stvarima. Na kraju, on ree:

"Dakle, brate, kad bi se sad pojavio neko tko bi htio povesti ove tupoglavce napravi put, da li bi ga itko uo?"

"Sigurno ne", odgovorih."Svijet je", ree on, "sada odluan prihvaati ono to je lano i ne eli uti one


17/73

17

koji mu ele dobro. Pogledaj, na primjer, onog koopernog glupana koji sasvojim besmislicama i budalastim mislima pokuava biti u centru panje. I kakosamo ta osoba zadivljuje ljude stranim i tajanstvenim rijeima! Pa ipak, vjeruj mida sada dolazi sat da varalice budu raskrinkane i da cijeli svijet sazna kakvi su toarlatani u stvari. Onda e se moda cijeniti ono to se sad ne potuje."

Dok je on govorio, a buka postajala sve gora, najednom se u dvorani zau takoslatka i prefinjena glazba da u cijelom svom ivotu jo nikad ne uh takve. Svi su

se smirili i obratili panju na ono to e doi. U tom izvoenju su uestvovali sviiani instrumenti koji se mogu zamisliti, a zvuali su tako skladno da se sasvimzanijeh i ostadoh sjediti potpuno nepomino; oni koji su sjedili pored mene,gledali su me sa zaprepatenjem. To je trajalo skoro pola sata, i za to vrijemenitko ne progovori ni rije. Jer im bi neko otvorio usta, dobio bi neoekivanudarac, a da nije znao odakle.

Poto nam nije bilo dozvoljeno da vidimo glazbenike, morao sam se radovatito smo bar mogli promatrati sve instrumente. Kroz pola sata glazba jeneoekivano utihnula i vie se nita nije moglo ni vidjeti ni uti. Ubrzo se zauvelika buka pred vratima - neko je tako svojski udarao u talambase, trube isvirale, kao da sm car Rima ulazi. Vrata se otvorie sama od sebe, a jeka trubapostade tako jaka da je jedva izdrasmo.

Za to vrijeme, ini mi se, u dvoranu su ule stotine malih svijea, marirajui utako pravilnom poretku da smo svi bili zapanjeni. Zatim su ula ona dva paakoja sam ve spomenuo, nosei rasplamsale baklje. Osvjetljavali su putprelijepoj gospi na velianstvenom zlatnom prijestolu koji se sam pokretao. Menise ini da je to bila ona ista gospa koja je palila i gasila svjetla na stazi i da suovo bili oni isti njeni pomonici koji su prije stajali kraj drvea. Ali sada vienije nosila nebo plavu haljinu, ve kao snijeg bijeli, sjajan ogrta posut istimzlatom tako blistav da smo se jedva usuivali pogledati ga. Oba paa bijahuobuena slino, mada neto jednostavnije.im stigoe do sredine odaje, Gospa side i sve male svjetiljke se poklonie pred

njom. Mi ustadosmo s naih klupa, ali se nitko ne udalji od svog mjesta. Potonam se poklonila, kao i mi njoj, te smo tako jedni drugima ukazali potovanje,ona medenim glasom poe govoriti:

Kralj, moj milostivi gospodar,vie nije daleko od nas,ba kao ni njegova draesna nevjestakoja e mu se u slavi i vrlini pridruiti.Oni su, velikom radou proeti,

promatrali va dolazak.Oni vam nude jednom zasvagdasvoje blagoslove i svoju milost uz to.


18/73

18

Velika je elja u njihovim srcimada vam pravi uspjeh zapadne u udiotako da, u svemu to ovom sretnom slavlju predstoji,ne bude tuge ni trun.

Tu se ponovo kurtoazno pokloni, zajedno sa svim malim svjeicama, panastavi:

Pisma, koja su vam poslanada biste za vjenanje saznali,na ovo su putovanje pozvala samo onekojima su to jo davno osiguraliBoji darovi u njihovim vlastitim biimai kod kojih se duboka duevna enja pokazala.Oni ne mogu vjerovatida bi se itko, pa ma koliko hrabar bio,ne potujui zakon i pravilausudio u ovu dvoranu stupiti,osim ukoliko se ve dugo nije pripremaoza ovo slavlje, za ovo brano ujedinjenje.Zato vam oni govore o svojoj nadida e sa svima vama biti dobro.To da su mnogi, mada koraaju kroz tamu,ve pripremljeni, vrlo ih raduje.

Ipak, ima i onih, tvrdoglavih i grubih,koji ne mjere svoju nepodobnost,koji na silu kre sebi put k poloajuza koji uope nisu izabrani.I tako, za skitnice i depare meu njima,za hulje i krivotvorcekoji, mada nemaju pozivnicu,ude da nam se pridrue u ovom slavljusutra e, sredinom dana,biti postavljena vaga da izmjeri svakog od nas,pa e svatko tako ubrzo saznatito je kod kue za sobom ostavio.

Ako sada meu vama ima onihkoji sumnjaju u sebeneka poure sa svojim odlaskom,


19/73

19

jer ako se zadie na ovom mjestu,nee primiti nikakvu milost,ve samo sramotu i strogu kaznu.Ako vas pee savjest,ostanite ovdje do jutra.

Sutraete ponovo biti slobodni,ali se vie nikada neete smjeti vratiti.

Neka sada oni koji su primili naukdozvole svojim poslunim paevima da ih poveduu njihove sobe, u kojima e naiodmor i dovoljno snaako od mjerenja oekuju poasti.Ali ako je drugaije, san im moda nee doi!Sve ostale koji ovdje ostajuzadesite usud, dobar ili lo;jer onima koji streme previsokom ciljunajbolje bi bilo da odlete daleko odavde.A sada, izlazimo nau nadujednom zasvagda: Sve najbolje!

im zavri svoj govor, Gospa se opet pokloni, pa se veselo vrati na prijestol.Trube nanovo zatrubie, ali ne nadjaae uzdahe mnogih meu nama.

Svjeice su ispratile Gospu. Ipak, veina ih je ostala i pridruila nam se, po jedna za svakog od nas. Tako se zbunismo, da se teko moe opisati kakvemelankoline misli i geste zavladae meu nama. Ipak, veina je odluilapriekati mjerenje, nadajui se da e, i ako ne ispadne sve kako bi trebalo, moiotii na miru.

I ja sam se uskoro odluio - savjest me je uvjerila u moje potpuno neznanje ibezvrijednost. Izabrao sam da se radije zadovoljim jelom koje sam ve pojeo,nego da riskiram i izloim se buduem ponienju sa svim njegovim opasnostima.Poto su svjeice odvele ostale goste u njihove sobe (kasnije sam saznao da jesvatko imao svoju), ostade nas deset. Meu nama je bio i onaj ovjek s kojimsam razgovarao za veerom. Nae svijee nas, meutim, nisu napustile. Nakonotprilike jednog sata, uoe ona dva paa koja sam ve spominjao, nosei velikoklube konopca. Upitae nas jesmo li odluili da ostanemo tu. Poto s uzdahompotvrdismo, oni nas svezae, svakoga za drugo mjesto, pa odoe zajedno s naimsvjeicama, ostavljajui nas jadnike u mrkloj tami.

Mnogima od nas se oi napunie suzama - ni ja, takoer, nisam se mogaosuzdrati. Mada nam razgovor ne bjee zabranjen, nismo mogli nai rijei daizrazimo bol i tugu. Konopci su bili napravljeni tako udno da ih nitko nijemogao ni presjei ni skinuti s nogu. injenica da e mnogi koji sada mirno


20/73

20

spavaju sutradan doivjeti veliko ponienje, dok emo mi nau drskost platiti zasamo jednu no, nije me mogla utjeiti. Na kraju, shrvan tako tunim mislima,zaspah i usnih san.

Mada ovaj san nema prevelikog znaaja, mislim da nee biti suvino ako gaispriam. Sanjao sam da se nalazim na visokoj planini. Pred sobom sam vidio

veliku, mirisnu dolinu. U njoj se okupilo mnotvo svijeta, a svatko je na glaviimao vrpcu kojom je bio privren za nebo. Neki su visjeli vie, neki nie, a biloje i onih koji su jo uvijek stajali na zemlji. Kroz zrak je gore-dolje letio jedanstarac sa karama u rukama. On je sjekao te niti, sat ovdje, sat ondje. ljudi koji subili najblie zemlji pali bi bez mnogo buke. Ali kada bi se to desilo nekome tkoje bio visoko, zemlja bi se zatresla. Neki su ak imali sreu da im nit bude vrloelastina, pa bi stigli do zemlje prije no to pukne.

Ovo tumbanje me je zabavljalo. Naroito sam se radovao kad bi neko tko jesebe visoko uzdizao, najednom pao tako sramno, da bi poveo za sobom inekoliko svojih susjeda. Isto me tako veselilo i kad bi neko tko je bio blizuzemlje, uspio nestati tako tiho, da to ak ni njegova okolina ne bi primijetila.

Kad sam bio na vrhuncu radosti, jedan od mojih drugara zarobljenika me unui tako me, na moje veliko nezadovoljstvo, probudi. Poto sam razmislio o svomsnu, povjerih ga svom bratu koji je leao do mene. On je bio prilino zadovoljan,nadajui se da bi u tome moglo biti neke pomoi.

Tako u razgovoru provedosmo ostatak noi, eljno iekujui dan.


21/73

21

TREI DAN

im se radosni dan probudio, a svjetlo se sunce uzdiglo nad planinama da biponovo otpoelo svoj nebeski zadatak, moji suborci takoer se poee dizati i,malo-pomalo, pripremati se za ispit. Ulazili su u dvoranu jedan po jedan, eleinam dobro jutro i pitajui nas kako smo proveli no.

Bilo je i onih koji su nam, poto su vidjeli konopce, prebacivali da smokukavice koje se ne smiju se, kao to to oni ine, prepustiti dobru i zlu. Aliostalima je srce ve bilo u petama i oni bijahu mnogo suzdraniji. Mi smo seispriali zbog nae ludosti - sada smo se nadali da emo uskoro biti slobodni i daemo iz sveg tog ismijavanja izvui pouku. Oni to, naprotiv, jo nisu bili sasvimizbjegli. Moda najvea opasnost tek je bila pred njima.

Kada su se svi konano okupili, trube i talambasi tako zatrubie da smo svipomislili kako e se sad sigurno pojaviti mladoenja. Ali, vrlo smo se prevarili.To je ponovo bila ona gospa od juer, sada potpuno odjevena u crveno i opasanabijelim pojasom. Samo je na glavi imala zeleni lovorov vijenac, koji joj je vrlolijepo stajao. Njenu pratnju sada nisu inile svjeice, ve 200 mukaracaobuenih, kao i ona, u crveno i bijelo.im je ustala sa svog prijestola, Gospa stade pravo pred nas, zarobljenike, pa

nas pozdravi i ree:"To to su neki meu vama bili svjesni svog jadnog stanja, vrlo je milo mom

gospodaru i on e vas zbog toga nagraditi."Kad me ugleda, nasmije se i ree:"to, zar se ni ti nisi usudio riskirati? A ja sam mislila da si se ti tako dobro

pripremio!"Na ove rijei, oi mi se napunie suzama. Ona zatim naredi da nas oslobode, pa

nas sve okupi na mjestu s koga se mogla vidjeti velika vaga."Jer", ree, "moda ete jo svi vi proi bolje od ovih uobraenih tipova koji su

jo uvijek slobodni."U meuvremenu, nasred dvorane je okaen uteg od istog zlata. Tu je bila i

jedna mala ploa presvuena crvenim samtom, u kojoj se nalazilo sedam utega.Ispred svih je stajao jedan prilino veliki uteg; za njim su, zasebno, bila etirimala utega; i, na kraju, takoer zasebno, stajala su jo dva utega. Svi oni su, uusporedbi sa svojom veliinom, bili tako teki, da u to nitko ne bi povjerovao nitibi itko razumio. Svaki naoruani ovjek nosio je po jedan jak konopac i golima. U skladu s brojem utega, oni su se rasporedili u sedam grupa i Gospa jeodredila koja e grupa ii uz koji uteg.

Zatim je ponovo sila s prijestola. Poto se najprije blago poklonila, ponegovoriti:


22/73

22

Tko u slikarev atelje ue,pa iako nita o slikanju ne zna,govori i vlada se kao da zna,sramota i prezir bite mu plaa.

Tko silno eli umjetnik bitiiako je usud drukije htio,pa kopira samo genija slijepo,sramota i prezir bite mu plaa.

Tko na vjenanje smjelo doe,a poziv nikad primio nije,pa se epuri u lijepom odijelu,sramota i prezir bite mu plaa.

Tko sada na tas nogom stupii laki od svih utega bude,velikom brzinom poletjete uvisi porugu svih upoznate tada.

im zavri svoj govor, Gospa naredi paevima da poredaju sve uesnike u red,pa da se ovi penju jedan po jedan. Poto se najprije naklonio Gospi, jedan odkraljeva poslua ovu zapovijed pa se, u svoj svojoj velianstvenosti, pope na tas.Zatim vode grupa postavie svoje utege na drugi tas i kralj ih, na opeiznenaenje, sve izdra. Ali, posljednji uteg bjee preteak za njega i on se, madajedva, podie. inilo mi se da ga Gospa saalijeva, jer je molila svoje ljude dabudu mirni. Ipak, dobrog kralja su vezali i isporuili ga estoj grupi.

Zatim je istupio kralj koji je stao na tas dignute glave. Poto je pod ogrtaemdrao veliku, debelu knjigu, umislio je da nipoto ne moe omanuti. Ali jedva daje izdrao trei uteg, kad se tas nemilosrdno podie. On se toliko uplaio, da jeak i svoju knjigu ispustio, a vojnici su se poeli smijati, pa su ga vezali idodijelili treoj grupi. Slino je bilo i s jo nekim kraljevima - vojnici bi ihnajprije podrugljivo ismijali, pa vezali.

Zatim se pojavio jedan nii ovjek sa smeom, kovravom bradom. On,takoer, naini kurtoazan naklon, te se pope na tas. Ali on je tako postojanoizdrao sve utege, da mi se ini kako bi izdrao i jo neke, samo da ih je bilo.Gospa odmah ustade. Pokloni mu se, zagrnu ga crvenim samtnim ogrtaem,urui mu jedan od mnogih lovorovih vijenaca sa svog sjedita, pa ga pozva dasjedne na stepenice njenog prijestola.

Suvie bi trajalo da opisujem kako su zatim proli ostali carevi, kraljevi i


23/73

23

gospoda. Ali moram napomenuti da je samo nekolicina tih dostojanstvenika seuspjela odrati, mada su u mnogima, nasuprot mojim oekivanjima, pronaenerazne potovanja dostojne vrline. Netko bi izdrao jedan uteg, neko drugi, bilo jei onih koji bi izdrali i tri, etiri ili pet utega, ali samo ih je nekoliko prolo cijelitest. Svakoga tko bi omanuo, vojnici su silno ismijavali.

Test je primijenjen i na plemstvo i na uenjake i na sve ostale. Ponekad bi pojedan ili dvojica iz jedne grupe izdrali do kraja, ali najee to ne bi uspio nitko.

Na kraju su na red doli i lani bogomoljci koji varaju ljude, kao i tvorci lapisspitalanficus-a6. Njih su na kantar stavljali tako ih ismijavajui da je ak i meni,usprkos svem mom bolu, pucao stomak od smijeha. Veina uope nije ni moralaekati presudu tribunala, ve bi ih udarcima i ibama odmah odveli meuzarobljenike, mada svakoga u njemu odgovarajuu grupu.

Od onako velikog broja uesnika, ostalo ih je tako malo, da me je stid i da imspomenem broj. Ipak, i meu njima je bilo vrijednih osoba koje su, takoer,poaene purpurnom haljinom i lovorovim vijencem.

Kada se testiranje zavrilo i kada nije ostao vie nitko osim nas jadnih, vezanihbijednika koji smo stajali sa strane, jedan od kapetana istupi, pa ree:

"Potovana gospo, ako bi se to Vaem gospodstvu svidjelo, sada bismo i ovimjadnicima koji su spoznali svoje neznanje dozvolili da se popnu na tasove vage,bez ikakve kazne i samo probe radi. Moda se i meu njima nade neto dobro."

Ja se najprije zbunih jer, u svoj mojoj nevolji, jedina mi utjeha bjee to to neumorati pretrpjeti sramotu i to me vaga nee odbaciti. Nimalo nisam sumnjao dabi mnogi od sadanjih zatvorenika vie voljeli da su i deset noi proveli s nama udvorani.

Ali poto se Gospa sloila s kapetanovim rijeima, tako je moralo biti, te nasoslobodie stega i pustie jednog po jednog na vagu. Iako je veina omanula,nitko im se nije ni smijao ni rugao, ve su samo svi mirno sklonjeni sa strane.Moj prijatelj je bio peti. On je neustraivo izdrao do kraja tako da mu svi, anaroito kapetan koji se zaloio za nas, poee aplaudirati, a Gospa mu ukazauobiajeno potovanje.

Za njim su sledila dvojica koji su odmah otpali: ja sam bio osmi. im sam,drhtei, stupio na tas, moj prijatelj koji je ve sjedio u purpurnoj odori,prijateljski me pogleda. ak mi se i Gospa malo nasmijeila. Poto sam izdraosve utege, Gospa ree da me podignu na silu - trojica ljudi se okaie na drugitas, ali ni to nije imalo nikakvog efekta. Na to jedan od paeva istupi i uzviknu:"To je on!", a ostali odgovorie: "Oslobodimo ga, onda", to Gospa i dopusti.

Poto sam primio ve opisani ceremonijal, dozvoljeno mi je da oslobodimjednog od zatvorenika. Nisam morao mnogo razmiljati - odluio sam se za onog

6Andreae se podsmijeva vjerovanju u navodni lijek koji lijei sve bolesti, to je zapravoimitacija alkemiarskog lapis philosophicusa, kamena filozofa (kamena mudraca).


24/73

24

prvog kralja, koga mi je sve vrijeme bilo ao. On je odmah osloboen pa nam se,primivi sve uobiajene poasti, pridruio.

U meuvremenu, dok je mjeren posljednji kandidat, koji je bio prelagan, Gospaotkri moje rue (njih sam skinuo sa eira i drao ih u ruci) pa me, preko jednogpaa, zamoli da joj ih pokaem, to rado i uinih.

I tako se ovaj prvi doga

aj zavri u 10 sati izjutra. Trube, koje jo uvijek nismomogli vidjeti, oglasie se ponovo.Sada su se vojnici morali povui sa zarobljenicima i priekati presudu. Sedam

kapetana i mi bili smo porota; Gospa je, kao predsjedavajui, iznijela sluaj prednas i zamolila da svatko izloi svoje miljenje o tome kako bi trebalo postupiti sazarobljenicima. Prvi prijedlog je bio da se svi osude na smrt; zatim su sledili idrugi prijedlozi, sve jedan stroi od drugog, a svi u skladu s razlikom izmeunjihovog pravog stanja i onog koje se ovdje trai. Bilo je i onih koji su htjeli daih zadre u zarobljenitvu. Ali ti prijedlozi nisu se dopali ni predsjedavajuem nimeni. Na kraju, kralj koga sam oslobodio, jo jedan monarh, moj prijatelj i jasmo rijeili problem:

Najbolju gospodu je trebalo pustiti da mirno odu iz tvrave. Sa sljedeima bi sepostupilo malo otrije - njih treba svui i poslati natrag bez odjee. Ostale trebatui konopcima i goniti psima. Oni koji su se, dan ranije, dobrovoljno predali,mogli bi otii bez ikakve kazne. I, na kraju, svi oni napuhani tipovi koji su seonako neprilino ponaali za veerom prethodnog dana, bili bi kanjeni i potijelu i po dui, svatko prema svojoj zasluzi.

Ovaj prijedlog se svidio Gospi i zadobio je veinu glasova. Zarobljenicima jeak dozvoljena i jo jedna veera, to im je odmah i reeno. Izvrenje kazne jeodloeno do ponoi. Tako se suenje zavrilo.

Gospa se sa svojim autantom vratila na svoje uobiajeno mjesto. Nas su staviliza eoni stol i zamolili nas da se zadovoljimo time dok sve ne bude pripremljeno,a kasnije e nas povesti do mlade i mladoenje. Nama je to sasvim bilo po volji.

U meuvremenu su i zarobljenici dovedeni u dvoranu i svatko je dobio mjestoprema svom stanju. Nareeno im je da se ponaaju uljudnije nego prethodnogdana. Ali na tome uope nije trebalo insistirati, jer svi ve bijahu izgubili svojuoholost. Da budem iskren, mada ne bih elio povlaivati bilo kome, moram reida su, ukratko govorei, ljudi iz najviih slojeva najbolje razumjeli kako se trebaponaati u tako neoekivanoj nesrei. Prema njima se ophodilo bez etiketiranja,ali s potovanjem. ak ni sada, oni nisu mogli vidjeti poslugu, ali mi jesmo, tome je vrlo zabavljalo. Iako smo mi imali mnogo vie sree, nismo se ponijeli,ve smo savjetovali ostale da se razvedre, jer stvari nee ispasti suvie loe.eljeli su od nas saznati ishod suenja, ali nama je bilo strogo zabranjeno o tomegovoriti i nitko se nije usuivao ni zucnuti. Ipak, tjeili smo ih koliko god smomogli, pijui s njima u nadi da e ih vino razveseliti.

Na stol je bio pokriven crvenim samtom, a pehari za pie su nam bili od istog


25/73

25

srebra i zlata, to su drugi promatrali sa zaviu. Jo prije nego to smo seli, ulasu dva paa nosei svakome od nas po jedan zlatan prsluk s ukrasom u oblikubijelog lava. Te prsluke nam je poslao mladoenja sa zahtjevom da ih nosimo zastolom, kako bismo mogli promatrati obiljeja reda kojim nas je njegovovelianstvo udostojalo i u koji e nas uskoro primiti uz prigodnu ceremoniju. Mi

smo prihvatili ovu poast uz duboku pokornost, pa smo posluno obe

ali daemo uiniti to god Njegovom Visoanstvu bude milo. Uz to, jedan pa je imao

i spisak po kome smo, u pravilnom poretku, smjeteni za sto. Koje je bilo mojemjesto nikada ne bih zatajio, da se ne plaim kako bih ispao suvie ponosan, tobi bilo protivno znaenju etvrtog utega.

Poto je nae posluenje bilo zaista velianstveno, upitali smo jednog paa nebismo li mali dio svega toga mogli dati i naim prijateljima i poznanicima. Kadnam je to bez ikakve dvojbe odobreno, svatko od nas je svojim prijateljimaposlao gomilu hrane preko posluge. Kako oni nisu mogli vidjeti sluge, pa nisuznali ni odakle hrana dolazi, poelio sam i osobno odnijeti neto jednom od njih.Ali, im se podigoh, jedan sluga mi se isprijei na putu, rekavi da bi me elioprijateljski upozoriti - jer, da me je neki pa vidio, sve bi doprlo do kraljevihuiju, a to bi me skupo stajalo. Poto me nitko osim njega nije spazio, on menee odati ali, dodao je jo, ubudue u morati bolje paziti na dostojanstvo Reda.Ove slugine rijei su me prosto zalijepile za mjesto, te me je dugo poslije togabilo strah i pomaknuti se. Ipak, zahvalio sam mu na tom odanom upozorenjuonoliko koliko sam to mogao tako smeten i uplaen.

Ubrzo se ponovo zau lupa bubnjeva. Iz iskustva smo ve znali da oninajavljuju dolazak Gospe, pa smo se pripremili da je doekamo. Pojavila se sasvojom uobiajenom pratnjom, na svom visokom sjeditu. Pred njom su ila dvapaa- jedan je nosio zlatni pehar, a drugi neki dokument na pergamentu. Poto jegraciozno ustala, Gospa je uzela pehar iz paeve ruke. Objasnila nam je da u astimena Njegovog Velianstva svatko treba otpiti po gutljaj. Na ovoju ae stajala je Fortuna, elegantno uraena u zlatu, s crvenom, lepravom zastavom u ruci.Zato sam pio s neto manje vedrine, jer mi je udljiva priroda sree ve bilasuvie dobro poznata.

Gospa je, kao i mi, bila zaogrnuta zlatnim prslukom s lavom, pa sam nagaaoda bi ona mogla biti poglavar reda. Upitali smo je za njegovo ime, ali odgovorila je kako jo nije vrijeme da se ono otkrije, jer zatvorenici jo nisu osueni.Njihove oi, zbog toga, jo uvijek bijahu zatvorene i sve to se dosad namadeavalo njih je samo vrijealo i dosaivalo im, iako to ne bijae nita u poredbis poastima koje su tek bile pred nama. Poto nam je to objasnila, Gospa jeprimila od drugog paa onu povelju, koja je imala dva dijela, te je,, proitalatekst koji je glasio otprilike ovako:

(to se tie prve grupe), oni moraju priznati da su suvie olako povjerovalineistinitim knjigama, stekli previsoko miljenje, o sebi i tako doli u ovu tvravu


26/73

26

a da ih nitko nije pozvao. Najvie njih se ovdje, moda, pojavilo iz koristoljublja,kako bi kasnije ivjeli u veoj pompi i slavi. Dakle, oni su zaveli jedan drugog,zaglibljujui se meusobno u sramotu i la, i zbog toga zasluili ozbiljnu kaznu.Oni su to, uz veliko ponienje, ve uvidjeli i predali se.

Potom su ostalima upuene sljedee stroge rijei:

Da oni vrlo dobro znaju, da su sasvim svjesni da su objavljivali krivotvoreneknjige, lane i pune izmiljotina, da su obmanjivali i varali druge, tako da suprokockali svoje kraljevsko dostojanstvo. Oni su odlino znali kakve subezbone i varljive slike koristili, pa ak nisu potedjeli ni Sveto Trojstvo, ve suga, naprotiv, koristili da bi svakog varali. Sada je kao dan jasno i kakvim su sepraksama sluili kako bi zaveli pozvane goste, a neznalice progurali u prveredove. Isto se tako objelodanilo i da su se valjali po otvorenom bludu, razvratu,pohlepi i drugim neistoama, koje su sve protivne ve spomenutomkraljevskom redu.

Ukratko, oni dobro znaju da su unizili kraljevsko dostojanstvo ak i meuprostim svijetom, te moraju priznati da su se pokazali kao varalice, nitkovi ilopue, koji zasluuju da se izbace iz viih krugova i strogo kazne.

Lopue su se gnuale ovog priznanja, ali ne samo da im je Gospa priprijetilasmrtnom kaznom, ve se i ona prva grupa bijesno okrenula protiv njih,optuujui ih za sve prevare koje su zbog njih iskusili. Tako lopue na krajubijahu prisiljene spoznati svoju krivicu, kako bi izbjegli ono gore. Ipak,napomenuli su da ih ne bi trebalo tako nemilosrdno kriviti za sve to se desilo.Gospoda bijahu vrsto odluila ui u tvravu - za to su nudili velike svote novca- pa su svi upotrijebili razne trikove kako bi epali svoj dio i tako su stvariispale ovakve kakvima ih sad vidimo. Ali budui da im naum nije uspio, smatralisu da ne zasluuju nimalo veu kaznu od gospode - ta oni su morali biti dovoljnointeligentni pa da shvate kako se nitko tko je siguran da moe ui ne bi s njimapentrao po zidovima uz tako velike tekoe, a zarad tako male dobiti! A to setie knjiga koje su se tako dobro prodavale - pa, u toj prevari je moraosudjelovati svatko tko je elio opstati! Zato su se vatreno nadali da, ako je zaistadonijeta pravedna presuda a to je obeano ne samo gospodi, ve i njihovimslugama koje su prenosile zahtjeve svojih gospodara - onda e se, svakako,ustrojiti kako oni nisu poinili nikakav zloin.

Ovim i slinim rijeima pokuavali su se opravdati. Ali reeno im je da jenjegovo kraljevsko visoanstvo odluilo kazniti sve i svakoga, mada nepodjednako strogo. Jer, iako je sve to su iznijeli donekle istinito, te zbog toga nigospoda nee proi nekanjena, ipak, oni koji su se tako nadmeno predstavljali izaveli vie neznalica, moda i protiv njihove volje, imaju dobre razloge da sepripreme za smrt - ba kao i oni koji su svojim lanim knjigama vrijealiNjegovo Visoanstvo, to se iz tih knjiga i spisa lako moe vidjeti.

Na to mnogi meu njima poee zapomagati tako jadno, plakati, jaukati,


27/73

27

preklinjati i bacati se na koljena. Ali bez ikakvog uspjeha. Divio sam se Gospikako je uspijevala ostati sasvim mirna, jer je njihova bijeda ak i nama natjeralasuze na oi i podstaknula nae saaljenje, mada su oni veini nas zadali mnogomuka i nevolja.

Gospa zatim otpusti svog paa, koji se ubrzo vrati sa svim onim oklopljenim

vojnicima s mjerenja. Nare

eno im je da pri

u zarobljenicima, i to u pravilnomporetku, tako da je svaki vojnik trebao stati uz jednog zarobljenika i zatim gapovesti u vrt. Zapanjilo me kako je svaki vojnik odmah i bez greke prepoznaosvog ovjeka.

Mojim jueranjim sudruzima je doputeno da nevezani izau u vrt i tamoprisustvuju izvrenju kazne. im su svi izali, Gospa je ustala sa svog prijestola.Zamolila nas je da se pridruimo ostalima sjedei na stepenicama njenog trona.Mi nismo oklijevali ni sata, ve odmah ostavismo sve to je bilo na stolu - osimpehara koji je Gospa povjerila svom pau - i istupismo u naim velianstvenimodorama. Prijestol se kretao sam - tako lagano, da nam se inilo da lebdimo.Kada smo stigli u vrt, svi smo sili.

Vrt nije bio u pravom smislu te rijei lijep, ali meni se dopalo to je drveeposaeno u vrlo pravilnom poretku. Osim toga, tu je bila i krasna fontana,ukraena divnim figurama, natpisima i udnim znacima koje u, ako Bog da, svespomenuti u sljedeoj knjizi. U vrtu je bila podignuta drvena pozornica, zastrtadivno oslikanim tapiserijama. Imala je etiri galerije, sve jednu iznad druge. Prva je bila najvelianstvenija i zastrta taftanim zavjesama, tako da nismo moglividjeti to se krije iza njih. Druga je bila prazna i otkrivena. Ostale dvije sutakoer bile pokrivene, i to crvenim i plavim taftom.im smo prili drvenoj konstrukciji gospa se pokloni do zemlje. To nas je

prilino uzbunilo, jer smo lako mogli naslutiti da kralj i kraljica vie nisu daleko.Poto smo i mi pokazali isto potovanje, Gospa nas je pustila da se zavojitimstepenicama popnemo do druge galerije. Ona je sela na vrh, a mi ispod nje, istimredoslijedom kao i prije. Kako se samo kralj koga sam oslobodio sa zahvalnouophodio prema meni i sada, a i prije, za stolom. To ne mogu opisati a da ne zvuikao kad zli jezici ogovaraju. Ali on je dobro mogao zamisliti kako bi jadan iusamljen bio da je morao odsluati presudu usred sveg onog ponienja, dok jesad, zahvaljujui meni, posjedovao tako visoko dostojanstvo i poloaj.

U meuvremenu je naprijed istupila ona gospa koja mi je donijela pozivnicu ikoju sve do sada nisam vidio. Najprije je puhnula u svoju trubu a zatim je, vrloglasno, iznijela presudu.

"Njegovo Kraljevsko Visoanstvo, moj plemeniti gospodar, od sveg bi srcavolio da su svi prisutni ovdje okupljeni na poziv Njegovog Visoanstva i da su sepokazali kao dostojni, te da bi broj onih koji e uljepati njegovo svadbenoveselje bio mnogo vei. Ali, budui da je svemoguem Bogu drukije bilo po


28/73

28

volji, Njegovo Visoanstvo se nee buniti, ve se mora (iako ne prema vlastitojnaklonosti) osloniti na staro zakonodavstvo svog kraljevstva. No, kako bi seuroena blagost Njegovog Velianstva mogla svuda proslaviti; on je sa svojimveem i dravnim predstavnicima odluio da, onoliko koliko je to razumno,ublai uobiajenu kaznu.

Prije svega, voljan je vama, gospodo i vladari, uruiti ne samo vae ivote, ve

islobodu, ljubazno i prijateljski vas molei da ne zamjerite to ne moete

prisustvovati slavlju Njegovog Velianstva, ve da se sjetite kako vam je i beztoga svemogui Bog namijenio mnogo vie no to moete strpljivo i primjerenopodnijeti, i da je njegova odluka da tako podijeli svoje darove za nasneshvatljiva. Ni va ugled, takoer, nee biti okrnjen, mada vas je Red odbacio, jer ne moemo raditi sve u isto vrijeme. to se tie injenice da su vas zavelelopue, oni, sa svoje strane, nee proi nekanjeni. tovie, Visoanstvo jeodluilo sve vas opskrbiti s po jednim catalogus haereticorum (katalogheretikih dijela) ili index expurgatorius (spisak proienih tekstova), kakobiste ubudue mogli bolje prosuivati i razlikovati dobro od zla. NjegovoVelianstvo namjerava proistiti svoju biblioteku i sve lane spise ponuditiVulkanu, pa vam savjetuje da i vi uinite isto. On se nada da e se s vremenomsve zlo i prijevara iskorijeniti. Ipak, savjetuje vam da vie nikada ne pokuatetako lakomo i nesmotreno ui ovamo, inae e ona isprika kojim su se varalicepravdale biti uvaena, i to na vau tetu, i mnogi e vas ismijati i prezreti.

I, na kraju, Njegovo Visoanstvo trai, a nada se da vi neete imati nita protiv,da kao zalogu njegovoj zemlji ostavite ovdje svoje zlatne lance ili ve to tkoima sa sobom, pa da nas napustite u prijatnom raspoloenju, uz pomo naegsigurnog vodstva, ponovo da se naete kod svojih kua.

Ostale, koji nisu izdrali prvi, trei i etvrti uteg, Njegovo visoanstvo nee tektako otpustiti. Ipak, i oni mogu osjetiti njegovu dobrotu u zapovijed da budusvueni i poslati kui nagi.

Oni koji su bili prelagani za drugi i peti uteg nee biti samo svueni, ve iobiljeeni s jednim ili vie igova, svatko u skladu sa svojom teinom.

Prema onima koje je podigao tek esti ili sedmi uteg, bit e postupano znatnonjenije."

I, tako se to nastavljalo. Za svaku kombinaciju utega je odreena posebnakazna, ali predugo bi trajalo da ih sada sve spominjem.

"Oni koji su se juer izdvojili slobodno i prema vlastitom nahoenju, napustite ovo mjesto slobodno i bez kazne.

I, na kraju, varalice koje nisu mogle izdrati nijedan uteg, bit e kanjene potijelu i ivotu maem, biem, vodom i konopcima. Izvrenje ove kazne e svipromatrati, kako bi to posluilo za primjer ostalima."


29/73

29

Nakon ovoga, naa Gospa je prelomila svoj tap7. Ona druga, koja je italapresudu, puhnula je u trubu, pa se duboko poklonila onima iza zavjese.

Ne mogu a da itaocima sad ne kaem neto i o broju zarobljenih. Njih sedamizdralo je jedan uteg; dvadeset jedan ovjek je izdrao dva utega; trideset pet -tri; trideset pet - etiri; dvadeset jedan je izdrao. pet utega, a sedmorica est

utega. Samo jedan je stigao do sedmog a da ga nije mogao podii, i to je bio onajkralj koga sam oslobodio. Bilo je i mnogo onih koji su omanuli u potpunosti.

Nekolicina je uspjela podii sve utege sa zemlje.Dok su stajali pred nama, sve sam ih paljivo prebrojao i upisao u tablicu.

Interesantno je da meu onima koji su izdrali podjednak broj utega nije bilo nidva ista. Jer, mada ih je trideset pet izdralo tri utega, kod jednog su to bili prvi,drugi i trei uteg, kod drugog - trei, etvrti i peti, kod treeg - peti, esti i sedmii tako dalje, te meu 126 osoba nije bilo dvije s identinim rezultatom. Mogaobih kazati tonu mjeru svakog kandidata, ali mi je to zabranjeno. Ipak, nadam seda u to kasnije objaviti, s objanjenjima.

Gospoda bijahu vrlo zadovoljni, jer se usred ovakvog strogog reda i disciplinenisu smjeli nadati blagoj kazni. Zato su dali i vie nego to im je traeno. Odreklisu se svega to su imali sa sobom - lanaca, nakita, zlata, novca, svega - i otili uznaklon. Kraljevskim slugama je zabranjeno da im se na odlasku smiju. Ipak,neke aljivdije se nisu mogle uzdrati, jer zaista je bilo smijeno gledati ih kakose ure otii, ne osvrui se za sobom. Nekolicina je izrazila elju da im seobeani katalog poalje to prije, kako bi sa svojim knjigama postupili premakraljevom savjetu, i to im je ponovo obeano. Na kapiji su svi primili po aicuoblivionis haustus-a (pie zaborava), kako se vie ne bi sjeali svoje nesree.

Zatim su otili i oni koji su se sami prijavili i kojima je, zbog njihovog potenja,dozvoljeno da odu bez kazne, ali da nikad vie ne dou kao to su to ovaj putuinili. Ipak, ako bi doivjeli otkrivenje, i oni bi postali dobrodoli gosti.

Za to vrijeme, ostale zarobljenike su svukli. Sa svakim je postupano u skladu snjegovom krivicom. Neki su otili kui goli,,ali neozlijeeni; druge su istjeralipomou malih satova i zvonia; trei su estoko izbievani. Ukratko, kazne subile toliko raznovrsne, da sad ne bih mogao sve ih pobrojati. Na kraju su i oniposljednji stigli na red. Izvrenje njihove kazne je trajalo neto due, jer jetrebalo vremena da bi se jedni povjeali, drugi obezglavili, trei pobacali u vodui, uope, usmrtili na razne naine.

Tokom ovog pogubljenja potekle su mi suze - i to ne zbog kazne, koju su onehulje svojim zlodjelima i te kako zasluile - ve uslijed misli koje me obuzee, oljudskom sljepilu, u kome stalno ivimo i djelujemo, jo od prvog grijeha.

I tako se vrt, do maloprije pun ljudi, sad skoro sasvim isprazni. Osim vojnika,tu ne ostade nitko vie.

7Sudac prelamanjem svog tapa oznaava da je presuda donijeta i neopoziva.


30/73

30

Poto se sve zavrilo, zavlada tajac koji je trajao oko pet minuta. Zatim istupidivan, kao snijeg bijeli jednorog, sa zlatnom ogrlicom na kojoj bijahu ugraviranaslova. On se priblii fontani, pa kleknu na prednje noge, kao da odaje potu lavukoji je tako nepomino stajao usred fontane da sam mislio od njega kako je nekakamena ili bronana skulptura. Lav odmah prelomi goli ma koji je drao u

zubima. Komadii,ini mi se, potonue u fontani. Lav zatim stade rikati, sve dokse ne pojavi golubica - ona mu u kljunu donese maslinovu granicu, koju on

odmah izjede i smiri se. Jednorog se radosno vrati na svoje mjesto.Onda nas Gospa povede s platforme niz stepenite i svi se ponovo poklonismo

prema zavjesi. Sada smo trebali oprati ruke i glave u fontani i tu malo priekatidok se kralj ne vrati u svoje sobe kroz jednu pokrivenu galeriju. Zatim smo seponovo vratili u onu odaju u kojoj smo i prije bili, ovaj put uz posebnu glazbu,pompu i prijatne razgovore. To je bilo oko etiri sata po podne.

Da nam prekrati vrijeme, Gospa je svakome od nas dodijelila po jednog paa.Njih nije krasila samo bogata odjea, ve i izuzetno obrazovanje - tako suumjeno govorili o bilo kojoj temi, da smo mi imali dobrih razloga da sepostidimo. Nareeno im je da nas provedu po tvravi, mada samo po odreenimmjestima, i da nam, ako je mogue, prekrate vrijeme u skladu s naim eljama.Gospa nas je za to vrijeme napustila, utjeivi nas obeanjem da e nam sepridruiti za veerom i da emo poslije toga slaviti ceremoniju suspensionsisponderum (vjeanje utega). Zamolila nas je da strpljivo saekamo idui dan, kade nas predstaviti kralju.

Kada je otila, svatko se poeo zanimati onim to mu je najvie godilo. Neki surazgledali lijepe slike - kopirali su ih za sebe i razmatrali znaenja divnih likova;drugi su se osvjeavali jelom i piem. Ja sam traio od svog paa da mene i mogdruga provede po tvravi, i zbog toga nikad neu zaaliti. Jer, uz mnoge divnestarine, pokazana mi je i kraljevska grobnica, gdje sam nauio vie nego iz svihknjiga na svijetu. Tu se nalazio i velianstveni Feniks, o kome sam prije dvijegodine izdao posebnu knjigu. Takoer namjeravam objaviti i podrobne raspraveo lavu, grifonu, sokolu i ostalim biima, kao i o napicima i natpisima, samo akose moje pripovijedanje pokae kao korisno. alostilo me je to su moji sudruzizanemarili pogledati sva ova blaga, ali mi je sinulo da je i to sigurno bila posebnaBoja elja.

Zahvaljujui svom pau, vrlo sam uivao. Paevi su svakoga od nas vodili baonamo gdje bi mu, u skladu s njegovim raspoloenjem, najvie prijalo. Kako sukljuevi bili povjereni ba mom pau, mene je zadesila najvea srea - jer, madaje on sve pozvao u obilazak grobnica, ostali su mislili da je rije o najobinijimgrobovima u crkvenom dvoritu i da e, ako se tu zaista ima to vidjeti, moi topogledati i neki drugi put. Ti spomenici nee biti uskraeni ni mojim dragimuenicima, jer smo moj prijatelj i ja sve to nacrtali i prepisali.


31/73

31

Potom smo vidjeli lijepu biblioteku, onakvu kakva je bila prije reformacije.Iako mi se srce razigra kad god na nju pomislim, neu mnogo govoriti, jer enjen katalog uskoro biti objavljen. Na ulazu u ovu odaju stajala je velika knjiga,kakvu nikada ranije nisam vidio, u kojoj bijahu skicirane sve figure, sobe, ulazi,ali i natpisi, zagonetke i ostale sline stvari koje su se mogle vidjeti u tvravi.

U vezi s tim sam dobio jedno obeanje, ali za sada

u morati jo pri

ekati, svedok malo bolje ne upoznam svijet. U svakoj knjizi se nalazio portret autora. Ali

mnoge meu njima bijahu predviene za spaljivanje, kako bi se uspomena nanjih izbrisala ak i meu sasvim pravovjernim svijetom.

Sve smo dobro pregledali. Tek to kroismo napolje, kad nam prie jedan drugipa. On neto proapta naem pau, na to mu ovaj dade kljueve, a on ih odmahponese sa sobom uz stepenice. Na pa bijae sasvim problijedio i, poto smo gauporno zapitkivali, ree kako Njegovo Velianstvo nipoto ne dozvoljavarazgledanje grobnica i biblioteke. Zato, ako nam je ivot mio, savjetovao nas je,bolje bi nam bilo da nikome nita ne govorimo, jer je on upravo porekao da smoita od toga vidjeli. Nas dvojica bijasmo potpuno ustreptali i od radosti i odstraha. Ipak, nitko nita nije otkrio i nikakvog ispitivanja na tu temu vie nijebilo. U tim odajama smo proveli tri sata. To vrijeme nikada neu zaaliti.

Bilo je skoro sedam sati, ali jo nita nismo dobili za jelo. Ipak, zahvaljujuirazgledanju u kome smo neizmjerno uivali, naa glad bijae sasvim snoljiva -pod takvim uvjetima, rado bih gladovao cijelog ivota.

Za to vrijeme smo vidjeli i udne fontane, lagume i razne umjetnike ateljee.Da sva naa umjetnika dijela okupimo zajedno, ne bi mogla nadii ono to smotu vidjeli. Sobe su bile poredane u polukrug, tako da se svima pred oima stalnonalazio jedan dragocjeni sat, postavljen u sredite velianstvene male kule, isvatko se je mogao ravnati prema njemu i prema putanjama planeta koje su tubile prikazane u punom sjaju. Sada jasno vidim u emu grijee nai umjetnici, alinije moje da im o tome govorim.

Na kraju stigoh u prostranu odaju, koju su drugi jo odavno posjetili. Nasredsobe se nalazio globus, promjera od otprilike trideset stopa. Skoro cijela jednapolulopta je bila pod zemljom, osim jednog malog dijela gdje su se nalazilestepenice. Dva ovjeka su lako mogla okretati ovaj globus pomou specijalnogmehanizma i to tako da se uvijek vidi samo ona polovina iznad horizonta.

Iako sam odmah razumio da ovaj instrument mora imati neku posebnuprimjenu, nikako nisam mogao dokuiti svrhu zlatnih prstenova koji su bilipostavljeni na vie mjesta.

Moj pa se na to nasmije, pa me posavjetova da ih paljivije osmotrim. Nakraju otkrih da je i moja rodna zemlja takoer obiljeena zlatom. Moj prijateljpotrai svoju zemlju, pa vidjesmo da je i s njom isti sluaj. Tako je bilo i sazemljama svih koji su poloili test. Pa mi je onda ispriao kako je prethodnogdana stari Atlas, dvorski astronom, objanjavao Njegovom Velianstvu da


32/73

32

pozlaene toke tono odgovaraju rodnim zemljama svih pravih zvanica. I zato,im je vidio kako sam se podcijenio, a moja zemlja je bila oznaena zlatom,uvjerio je jednog kapetana da zamoli za doputenje da i mi stupimo na vagu, bezopasnosti od kazne, objasnivi mu da zemlja jednog od nas ima izrazito dobarznak. I sigurno da nije bez razloga meni dodijeljen ba on, pa s najveim

ovlatenjima.Zbog toga sam sada jo zahvalniji i jo ponosniji to sam se rodio tu gdje jesam.Otkrio sam da je, pored prstena, na mojoj zemlji bilo i nekoliko lijepih linija, alito ne govorim da bih se hvalisao i uzdizao. Na globusu sam vidio mnogo vienego to elim otkriti. Neka svatko za sebe razmisli zato ne daju svi gradovifilozofe.

Pa nas je zatim bukvalno uveo u globus, koji je bio konstruiran na sljedeinain: na djelu koji je predstavljao more i koji je, naravno, bio najvei, nalazilase tabla s tri ugravirane posvete i s imenom autora. Ta tabla se je mogla laganopodii, poslije ega se, preko jedne male daske, ulazilo u sredite globusa u komesu, na krunoj klupi, mogle sjediti etiri osobe. Tu se mogu promatrati zvijezdeak i po najjaem dnevnom svjetlu (mada se, u vrijeme o kome govorim, ve bilosmrklo). Zvijezde su mi izgledale kao najistiji rubini, koji sijaju tako divno, utako pravilnim porecima i putanjama, da skoro nisam ni elio izai. Pa je tokasnije rekao Djevici, a ona me je esto zadirkivala zbog toga.

Bilo je vrijeme za veeru, a ja sam toliko uivao u globusu da sam posljednjistigao za trpezu. Stoga nisam odugovlaio, ve sam odmah ponovo odjenuomoju odoru (koju sam prije toga odloio sa strane) i krenuo k stolu. No sluge suse ophodile prema meni s takvom potom, da od sramote ne smjeh podignutipogled. Tako se desilo da uope nisam ni bio svjestan kako Gospa eka na mene.im je to shvatila, ona me uhvati za moju halju, pa me tako dovede do stola.

Nepotrebno je, mislim, da jo govorim o muzici i o svim divnim ugoajima kojisu pripremljeni, i to ne samo zato to je nemogue izraziti to kako valja, ve izato to sam o svemu tome ve izvijestio onako kako sam znao i umio. Ukratko,tu ne bijae nieg do iste umjetnosti i ljepote.

Poto smo do ponoi razgovarali o stvarima kojima smo se tog dana zanimali -mada o biblioteci i spomenicima ne bijae ni spomena - vino nas razgali. Gospaonda ree: "Gospodo, jedna od mojih sestara i ja se ozbiljno razilazimo umiljenju oko jedne stvari. Naime, mi imamo orla u sobi; njegujemo ga briljivo, jer svaka od nas eli da mu ba ona bude najdraa. To je ve dalo povoda zamnoge svae. Jednog dana, odluile smo mu zajedno prii, pa prema kojojpokae najvie prijateljstva, njen e i biti. Tako i uinismo. Ja sam, po obiaju,drala granicu lovora, ali moja sestra bijae praznih ruku. im nas ugleda, oraosmjesta mojoj sestri dade granicu koju je nosio u kljunu; ali odmah zatimzatrai moju, i ja mu je dadoh. Sada se obije pitamo koja mu je od nas dvijedraa. to da radim?"


33/73

33

Svima nam bijae vrlo drago zbog skromnog naina na koji je Gospa postavilasvoje pitanje i bijasmo radi da ujemo odgovor. Poto su svi gledali u mene ioekivali da ponem, zbunih se, pa ne znadoh to bih drugo do da na pitanjeodgovorim pitanjem. Zato rekoh:

"Milostiva gospo, na Vae pitanje bi se lako moglo odgovoriti, samo kad i

mene jedna stvar ne bi bunila. Imao sam dva drubenika koji su me obojicaizuzetno voljeli. Kako su bili u nedoumici koji od njih dvojice mi je drai,odluie da mi neoekivano potre u susret, pa koga zagrlim bit e onaj koganajvie i volim. Tako i uinie. Meutim, jedan od njih nije mogao drati korak sonim drugim, pa zaosta sav u suzama, dok drugog zaueno prigrlih. Kada su miobjasnili svoje ponaanje, nita pametno nisam mogao smisliti, ve sam odloiosvoju odluku sve dosad."

Gospa razmisli, pa poto dobro uvide moju namjeru, ree:"Budimo, onda, oboje tihi i upitajmo druge za odgovor."Ali ja sam im ve dao ideju, i neko otpoe sljedeu priu:"U gradu u kome ivim, jedna deva bi osuena na smrt. Ipak, sudac se saali na

nju, te objavi da e svakome tko to eli dozvoliti da se bori za nju. Ona je imaladva ljubavnika; jedan od njih se odmah pripremi za boj, pa stade ekati svogprotivnika. Zatim se pojavi i onaj drugi. Bez obzira to je doao kasnije, i on se je odluio boriti i dobrovoljno se podvrgnuti mogunosti da bude pobijeen,kako bi spasio njen ivot. Tako se desilo da su obojica zatraila njenu ruku.Sada, gospodo, pitam vas: kome od njih dvojice ona pripada?"

Gospa se vie nije mogla drati po strani, ve ree:"Mislila sam da u zadobiti puno informacija, a sada sam samu sebe uhvatila u

zamku. Ipak, rado bih ula da li jo neko ima neki odgovor?""Naravno", odgovori trei, "udnija avantura od one koja se meni desila jo nije

ispriana. U mladosti sam volio potovanja dostojnu gospu. Kako bih svojuljubav doveo do eljenog kraja, zatraio sam pomo od jedne stare sluavke, kojame na kraju dovede do nje. Ali, desilo se da su nas gospina braa zatekla kadasmo sve troje bili zajedno. Bili su tako bijesni, da bi mi sigurno oduzeli ivot daih ne umilostivih svojim estokim molbama. Na kraju me prisilie da obeamkako u se sa svakom od ovih gospa oeniti na po godinu dana. Sada vi meni,gospodo, recite - da li prvo da uzmem staru ili mladu?"

Mi se od sveg srca nasmijasmo ovoj zagonetki, ali, mada su neki aputali meusobom, nitko ne poeli odgovoriti. Onda etvrti otpoe svoju priu:

"U jednom gradu ivi cijenjena gospa, koja svima bijae draga, a naroito jednom mladom plemiu. On joj je toliko dosaivao da mu ona na kraju obeakako e ga prihvatiti, pod uvjetom da je, usred hladne zime, odvede u osunani,rascvjetali ruinjak. Ako ne uspije, mora obeati da je vie nikada nee vidjeti.Plemi je putovao kroz sve zemlje, ne bi li naao nekog tko to moe izvesti, svedok ne naie na jednog kepeca koji mu obea da e to uiniti, pod uvjetom da


34/73

34

mu plemi za uzvrat da polovinu svog imanja. Plemi pristade, a ovaj odra rije.Sada on pozva gospu u svoj vrt koji, nasuprot svim oekivanjima, bijae prijatnotopao i sav u cvatu. Sjetivi se svog obeanja, gospa samo zamoli da se jojednom vidi sa svojim muem kome, uz suze i uzdahe, ispripovijeda sve o svom jadnom stanju. Ali mu bijae sasvim uvjeren u njezinu nevjeru, pa je otposla

natrag ljubavniku koji ju je za skupe pare zadobio. Muevljevo potenje,meutim, dirnulo je plemia; on pomisli kako bi bio grijeh dirnuti tolikoneporonu enu, te je ponovo vrati kui, uz sve potovanje i ast njenom muu.Kepec, sa svoje strane, kad vide toliku velikodunost kod ove dvojice ljudi, makoliko bijedan bio, ni sam nije elio biti gori od njih, pa vrati plemiu svanjegova dobra i ode svojim putem.

Eto, gospodo, ja sada ne znam koja je od ovih osoba pokazala najveuvelikodunost."

Svi smo bili zanijemili. Ali tek to gospa izrazi elju da sljedei progovori, kadpeti, bez oklijevanja, poe:

"Gospodo, bit u kratak: ija je radost vea - onoga koji posjeduje ono to voli,ili onoga koji samo misli o tome?"

"Onoga koji posjeduje", ree Gospa."Ne", odgovorih ja, i tako zapoe debata, koja je trajala sve dok esti ne povika:"Gospodo, ja se trebam oeniti. Ne mogu izabrati izmeu djevice, udate ene i

udove. Oslobodite me ove nedoumice, pa u vam pomoi da rijeite sve ostaleprobleme!"

"To nije suvie teko", odgovori sedmi, "kada ovjek ima izbor. No kod menestvari stoje sasvim drukije. U mladosti voljah lijepu i vrlu gospu, a i ona jevoljela mene. Ali nismo se mogli uzeti, jer su se njeni prijatelji protivili. Tako seona udade za drugog, ipak vrlo potenog i diskretnog ovjeka, koji se prema njojophodio s potovanjem i ljubavlju. Kada su joj doli poroajni bolovi, njezinostanje se tako pogoralo da su svi povjerovali kako je umrla, pa je sahranie uzmnogo pompe i alosti. Tada pomislih da, kad ve nije mogla biti moja dok jebila iva, mogu je zagrliti i poljubiti makar sad, mrtvu. Povedoh sa sobom slugu,koji po noi otkopa njen grob. Ali kad otvorih lijes i uzeh je u svoje naruje,osjetih njezino srce - shvatih da ono jo uvijek slabo kuca, a ti otkucaji su odmoje toplote bivali sve jai i ja na kraju sa sigurnou uvidjeh da je jo iva.Tiho je odnijeh svojoj kui pa, poto ugrijah njezino promrzlo tijelo ljekovitomkupkom od trava, povjerih je svojoj majci, sve dok ona ne rodi divnog sina kogaodmah, kao to sam to uinio i s njegovom majkom, povjerih brinoj njezi.Gospa se nala u velikom udu i ja joj, nakon dva dana, ispripovijedah sve to sedesilo, te je zamolih da od sada pa nadalje ostane sa mnom kao moja ena. Onaprimijeti, meutim, da bi to moglo nanijeti bol njenom muu, koji se prema njojuvijek ophodio lijepo i asno. U svakom sluaju, ljubav ju je sada vezivala i zajednog i za drugog.


35/73

35

Nakon dva mjeseca, koja sam proveo na putu, pozvah njenog mua u goste paga, izmeu ostalog, upitah i da li bi je, kad bi se njegova preminula ena vratila,htio primiti natrag. On to potvrdi, duboko dirnut i sav u suzama. Onda mudovedoh njegovu enu i sina i objasnih mu sve to se desilo, molei ga da dapristanak za brak koji sam namjeravao. Poslije duge rasprave, on nikako nije

mogao opovrgnuti moje pravo, ve

bi prisiljen ostaviti mi gospu. Ali rasprava idalje traje oko sina."Ovdje ga Gospa prekide i ree: "udi me kako ste mogli obmanjivati ovjeka

pogoenog tekim bolom"."Zar to tada nije bilo vano za mene?", odgovori on. O ovoj stvari se razvi

diskusija meu nama, ali ipak veina potvrdi kako je ispravno postupio."Ne", ree on. "Bez pogovora sam mu vratio i enu i sina. A sada mi recite,

gospodo, to je vee: moja velikodunost, ili radost tog ovjeka?"Ove rijei toliko razveselie Gospu, da podie au u ast ove dvojice. Poslije

toga su i drugi poeli priati prie, ali one su bile donekle zbrkane, tako da ih nemogu sve prenijeti; ipak, sjeam se da je jedan rekao kako je prije nekolikogodina vidio fiziara koji je kupio zalihu drva i njome se grijao cijele cjelcatezime. Ali kad je opet dolo proljee, ponovo je prodao ista ta drva, tako da ih jekoristio za dabe.

"Tu je sigurno bila umijeana magija", rekla je Gospa. "Ali, vrijeme nam jeisteklo."

"Da", odgovorio je moj prijatelj, "a tko god nije u stanju rijeiti sve zagonetke,moe proslijediti poruku kome treba preko odgovarajueg glasnika. Mislim da tone bi trebalo odbiti."

Tada svi poee ustajati od stola, iskazujui rijei potovanja jedan drugome,puniji zadovoljstva i radosti nego prekomjerne hrane; moglo bi se samo poeljetida se svi prijemi i slavlja ovako odravaju.

Poto smo proetali par krugova po sali, Gospa nas upita da li bismo sad eljelida ponemo s vjenanjem. "Da, plemenita i vrla gospo", odgovorio je neko odnas.

Ona je onda otposlala paa, a u meuvremenu nastavila s nama razgovarati.Njezino ophoenje je postalo tako prisno da sam se usudio upitati je za ime.Gospa se nasmijeila na moju radoznalost, ali se nije dala nagovoriti tako lako.Odgovorila je: "Moje ime sadri pedeset pet, a ipak ima samo osam slova; treeje treina petog koja, kad se doda estom, daje broj iji je kvadratni korijen veiod treeg za prvo slovo i jednak je polovini etvrtog. Peto slovo jednako jesedmom, takoer i prvo slovo jednako posljednjem, a zajedno s drugim ineesto, koje sadri etiri vie nego tri puta tree. Eto, gospodine, recite mi sadakako se ja zovem?"

Odgovor mi je djelovao poprilino zamreno, ali nisam odustao, ve rekoh:"Plemenita i vrla gospo, zar mi ne biste kazali samo jedno slovo?"


36/73

36

"Da", odgovori ona, "to bih mogla"."Koje je, onda, sedmo slovo?", upitao sam. Ona odgovori: "Broj ovdje

prisutnih". Sa ovim sam bio zadovoljan, i lako sam otkrio koje je njezino ime8.Gospa je bila vrlo zadovoljna, te nas je uvjerila kako e nam se jo mnogo togaovdje otkriti.

U me

uvremenu, neke gospe su se spremile i ule uz veliku ceremoniju.Dvojica mladia su ili pred njima kao luonoe; jedan je bio vedra lika, snenihoiju i prijatnog izgleda. Drugi je izgledao prilino naprasito i, kako sam kasnijeuvidio, uvijek je sve moralo biti po njegovom. Za njima su stupile etiri gospe.Jedna je bila stidljivog lika, zagledana u pod, i ponaala se vrlo ponizno. Druga je takoer bila skromna, srameljiva gospa. Trea je, im je ula u sobu,izgledala kao da se neega plai, a kasnije sam saznao da je njoj uvijekneprijatno na suvie veselim mjestima. etvrta je nosila buketie kao izraz svojeljubavi i velikodunosti. Poslije njih su dole dvije jo ljepe odjevene. One sunas uljudno pozdravile. Jedna je imala nebesko plavi ogrta, posut zlatnimzvijezdama. Druga je bila sva u zelenom, ukraenom crvenim i bijelim prugama.Na glavama su nosile tanane dijademe, koje su im odlino pristajale. Na kraju jedola gospa s krunom na glavi, koja je radije gledala u nebo nego u zemlju. Svismo mislili da je to mlada, ali smo se grdno prevarili, mada je ona po slavi,bogatstvu i statusu daleko prevazilazila mladu i kasnije je rukovodila cijelimvjenanjem.

Mi smo se poveli za primjerom koji nam je dala naa Gospa, te smo kleknuli nakoljena pred vojvotkinjom9, iako se ona pokazala kao vrlo ponizna i blaga.Pruila je ruku svima nama, napomenuvi kako se ne trebamo uditi, jer je tonajmanje to nam moe dati. A na nama je, naprotiv, samo da okrenemo svojeoi k Tvorcu i nauimo da spoznamo Njegovu svemo, te da nastavimo putemkoji smo izabrali, koristei ovu milost u slavu Boga i za spas ovjekov. Njene suse rijei sasvim razlikovale od rijei nae Gospe, koja je jo uvijek bila prilinoutljiva, i prodirale su mi kroz same kosti. "A ti si", rekla mi je, "primio vienego ostali; gledaj, onda, da se bolje i odui". Ovaj savjet me je jako iznenadio.

Kada smo vidjeli gospe s glazbom, pomislili smo da je proslava ve poela; ali,u stvari, jo nije bilo vrijeme za to, Utezi, koje sam ve spominjao, jo su stajali

8Ovu zagonetku je rijeio G. W. von Leibniz (1646-1716). Gospa se zove Alkemija(ALCHIMIA), a numerika vrijednost brojeva je odreena na osnovu njihovog rednog brojau alfabetu, dakle A=1, B=2, C=3 i tako dalje. Andreae, koji je bio odlian matematiar,zakomplicirao je ovu zagonetku tako to iz reenice "posljednje i prvo slovo su takoer

jednaki, i zajedno s drugim ine esto", na prvi pogled izgleda kao da treba zbrojiti zbir

prvog i posljednjeg slova s drugim (1+1+12=14) dok, zapravo, treba zbrojiti samo jedno odta dva jednaka slova (1+12=13) da bi se dobio toan rezultat. Reenica je tako sroena danamjerno navodi na stranputicu, mada, u stvari, dozvoljava oba znaenja.9Ovu istu gospu Andreae kasnije naziva "kraljica".


37/73

37

na istom mjestu. Kraljica (tada jo nisam znao tko je ona u stvari) je svakoj gospinaredila da uzme po jedan uteg; naoj Gospi je dala svoj, najvei i najtei, izapovjedila nam da je pratimo. Naa sujeta bijae poprilino splasnula, jer sadasam dobro vidio kako se naa Gospa prema nama ophodila suvie milostivo i danas i nisu cijenili ba onoliko koliko su neki bili spremi pomisliti. Dakle, pratili

smo ih u redu, te nas dovedoe do prve sobe. Tu je naa Gospa objesila kraljiinuteg, a za to vrijeme je otpjevana divna duhovna himna.

U toj odaji nije bilo nieg raskonog - samo mali, interesantni molitvenici kojisu uvijek morali biti tu. U sredini je stajala propovjedaonica, vrlo zgodna zamolitvu, i kraljica je kleala pred nju. Mi smo kleknuli oko nje, molei se zaGospom, koja je itala iz knjige:

"Neka bi se predstojee vjenanje proslavilou slavu Boga i na na spas".

Zatim smo uli u sljedeu sobu, gdje je prva gospa takoer okaila svoj uteg. Itako se to nastavljalo, sve dok nismo zavrili cijelu ceremoniju. Kraljica je ondaponovo svima pruila ruku i otila sa svojim gospama.

Naa predsjednica je ostala jo malo s nama, ali budui da je ve bilo dva sataizjutra, nije nas htjela due zadravati. Mada mi je izgledalo da joj je prijatno unaem drutvu, poeljela nam je laku no i miran odmor. I tako nas je, madanevoljno, s prijateljskim pozdravima napustila.

Nai paevi su dobro znali svoj posao i pokazali su nam nae sobe. Oni su ostalis nama, u drugom krevetu, tako da smo se, ako nam bilo to zatreba, mogliokoristiti njihovim uslugama. Moja soba (o drugima ne mogu govoriti) je bilakraljevski ukraena tapiserijama i slikama. Ali iznad svega sam uivao u mompau, koji je tako poznavao umjetnost i tako izvanredno govorio o njoj, da jeproveo sa mnom jo itav sat i bilo je ve pola etiri kad sam zaspao. To je zaistabila prva no da sam mogao mirno spavati, pa ipak mi je odmor stalnouznemirivao jedan teak san u kome sam se cijelu no muio oko nekih vratakoja nisam mogao otvoriti, ali sam na kraju ipak uspio.

Tako mi je u ovim matarijama prolo vrijeme sve do dana, kad sam seprobudio.


38/73

38

ETVRTI DAN

Leao sam u svom krevetu, lijeno promatrajui fine skulpture i slike u sobi, kadnajednom zauh zvuk truba, kao da svadbena ceremonija

alkemijsko vjenčanje christiana rosenkreutza

Documents