Sjećanje na novinarstvo

Sjećanje na novinarstvo, 60. obljetnica HZSN-a

Nakladnik: Hrvatski zbor sportskih novinara

Urednik: Marin Šarec

Autori tekstova: Darko Draženović, Milka Babović, Iva Perdec Augustić, Marin Šarec, Jovan Kosijer, Pero Zlatar, Frank Taylor, Zoran Kovačević, Jura Ozmec

Fotografije: Radiša Mladenović, Vladimir Susić, Robert Valai, Sanjin Strukić, Drago Sopta, Hrvoje Knez, Jakov Prkić, Tonči Vlašić, arhiva HZSN-a

Grafički dizajn i prijelom: Lukačpetak, studio za grafičko i industrijsko oblikovanje

Prijevod: Gordana Šeler

Tisak: AKD

Naklada: 300 primjeraka

Zagreb, rujan 2009.

HZSN je član:

Sadržaj

SekcijaOstvarenje Macanovićeve i Habunekove vizijeSekcija novinara koji rade u fiskulturnim rubrikama

UdrugaOd Vjesnikovog podruma do AIPS-aPredsjedniciNagrade i priznanja

PortretiSjećanje na učiteljaPropagiranje nedostižne ljepote sporta“Zašto su me napadali Čajkovski i Kacian”Radišino pisanje svjetlom

PričeNovinarstvo im nije bilo jedino zanimanjeSkije za SalmenkyluČarobiranje s telefonskim linijamaTri i pol dinara po retkuZadnji let “Busbyjevih beba”Dostojanstvo i profit ili - zašto ne pitate Žarka?Prvu vijest iz Londona neće poslati ni Reuters ni AP

81012

14162021

2426313439

4244626668768488

Predgovor

Hrvatski zbor sportskih novinara prigodnom knjigom želi podsjetiti sve svoje članove i prijatelje na 60 godina postojanja, ali i na 60 godina sportskog novinarstva

koje je u međuvremenu postojalo na ovim i okolnim prostorima. Učinilo nam se da za to nema boljeg načina od sjećanja, priča i fotografija uglednih sportskih novinara i fotoreportera. Upravo zbog toga se u knjizi našlo mjesta i za dosad neobjavljeni tekst poznatog engleskog novinara i bivšeg predsjednika AIPS-a, danas pokojnog Franka Taylora. Ova knjiga zato i nosi naslov “Sjećanje na novinarstvo”.

Urednik

By this book, the Croatian Sports Journalists Association would like to remind all its members and friends of its 60th anniversary, but also of the 60 years of sports

journalism in this and surrounding regions. We thought that there was no better way than through memories, stories and photos by eminent sports journalists and photographers. This is exactly why we also found room in this book for the so far unpublished text by the famous English journalist and former AIPS President late Frank Taylor. And this is why this book is titled Remembering Journalism.

Editor

Sportsko novinarstvo u Hrvatskoj ima puno dužu tradiciju nego li bi se to dalo zaključiti, dulju nego li to i sami sportski novinari znaju.”

11Sekcija

Sportsko novinarstvo u Hrvatskoj ima puno dužu tradiciju negoli bi se to dalo zaključiti, dulju nego li to i sami sportski novinari znaju. Prvi poznati publicistički

uradak nepoznatoga autora pod naslovom “Strigliagne alkle dvi pisme sloxene i prikazane na cast i postegne gospode Makarske” datira čak iz 1782. godine. Prvi poznati autor je, pak, fra Frano Radman, koji je opjevao jednu veslačku priredbu, pod naslovom “Pisma od uvoza kako Makarani privezoše Splićane”. Djelo je objavljeno u Pučkom listu br. 13. 1891. Prvim sportskim časopisom smatra se zagrebački Sokol (1878.), kojega su uređivali prvi sportski novinari Andrija Hajdinak i Franjo Hochman. U dnevne novine sportske su vijesti prvi put dospjele 1871., pionir je bio zagrebački Obzor, a prvu sportsku rubriku, Sokolstvo i šport, imao je zagrebački Jutarnji list 1890. Radio Zagreb je osnovan 1926. godine a već 1927. radijski je prenošena nogometna utakmica između Građanskoga i HAŠK-a, a reporter je bio Vilim Brkić, poslovni tajnik Zagrebačkoga nogometnoga podsaveza. Kao što je naše radijsko novinarstvo držalo primat na južnoslavenskim prostorima, tako je to bilo i s televizijskim. Prvi eksperimentalni program krenuo je 1956. godine, a iste godine već je emitiran i prvi sportski prilog, reportaža Mladena Delića Od Atene do Melbournea. Iste godine gledatelji Zagrebačke televizije mogli su gledati i prvi televizijski prijenos: igrala se utakmica Engleska – Jugoslavija, iz Londona je za Radio Zagreb utakmicu komentirao Mladen Delić, a radijski ton je bio prislonjen na tv-sliku. Povijesni datum je 12. svibnja 1957., kada je iz Maksimira izravno prenošena, prvi put i slikom i tonom, nogometna utakmica Jugoslavija – Italija. Reporter je ponovno bio Mladen Delić.Još 1933. godine doajen hrvatskog i južnoslavenskog

sportskog novinarstva Hrvoje Macanović konstatirao je da Jugoslavija nema nikakvu sportsko-novinarsku institucija, premda u svijetu postoji AIPS (Association International de la Presse ili Međunarodno udruženje sportskih novinara) sa sjedištem u Bruxellesu. Poslije drugog svjetskog rata novinari su se počeli organizirati, pa su 1948. godine dobili svoje prostorije (Zagreb, Gajeva 2b), kamo su zalazili i sportski novinari, štoviše, počeli su organizirati razgovore s bitnim ljudima tadašnjega sportskoga života. Već 6. travnja 1949. održana je i osnivačka skupština Sekcije sportskih novinara Društva novinara Hrvatske. Za prvog predsjednika izabran je Miroslav Habunek, glavni urednik Narodnog sporta, potpredsjednikom je postao Hrvoje Macanović, a Zvone Mornar je postao glavnim tajnikom. Ostali članovi izvršnog odbora bili su Frane Barbieri, Mladen Delić, Josip Đurić, Ivo Petrić, Josip Poljak, Valerio Zapia i Ratko Zvrko.

“U dnevne novine sportske su vijesti prvi put dospjele 1871.”

“Za prvog predsjednika izabran je Miroslav Habunek, glavni urednik Narodnog sporta.”

Darko Draženović

Ostvarenje Macanovićeve i Habunekove vizije

13Sekcija

Miroslav Habunek , radišan i temeljit „čovjek neiscrpne energije“ kako ga je predstavio Zvone Mornar , bio je uzorno odgovoran u svakom segmentu svoga

djelovanja. Tako, zahvaljujući njegovom svjesno odgovornom odnosu i prema onima koji dolaze nakon njega, njegova osobna dokumentacija nam je danas predragocjeno nasljeđe. U časopisu Povijest sporta (broj 57. 1983.) objavljen je njegov tekst o uvjetima i načinu nastanka našeg Zbora. Spokojno sam koristila sve podatke, jer sam osjećaj odgovornosti svoga prvog urednika, kolegu i prijatelja dobro poznavala!Redakcija Narodnog sporta (urednik je bio Miro Habunek od 9. kolovoza 1945.) predložila je, a Upravni odbor Društva novinara Hrvatske 3. lipnja 1948. prihvatio da se osnuje „sekcija novinara koji rade u fiskulturnim rubrikama“. Datum te odluke treba znati i pamtiti, jer je kamen temeljac historije našeg sportsko- novinarskog udruživanja! Miroslav Habunek piše: „... Dva su momenta bitna: inicijativa za pokretanje stručne organizacije u okviru republičkog udruženja potekla je iz Zagreba već već 1948. kada još nisu postojale druge stručne sekcije Društva novinara Hrvatske, ni Saveza novinara Jugoslavije, a uslijedila je kao rezultat tadanje vrijedne aktivnosti sportskih novinara Zagreba na stručnom uzdizanju kadrova...“Za ideju o približavanju svjetskom sportskom novinarstvu presudan za je bio njegov profesionalni boravak u Londonu za vrijeme Olimpijskih igara 1948. Ušao je u svijet svjetskog sportskog novinarstva, upoznao ugledne novinare najboljih svjetskih sportskih listova, prisutvovao sastancima AIPS-a... Sve je to potaknulo obrazovanog i agilnog mladog Miroslava Habuneka (imao je tek 28 godina!) na ideju da se, uz pomoć starijeg i iskusnijeg Hrvoja Macanovića, počnu održavati redoviti stručni sastanci u Klub novinara, u Gajevoj 2B u

Zagrebu . Ti sastanci su bili posjećeni, iako nisu bili obvezatni. I, 6. travnja 1949. godine, u Klubu novinara je 15-tak sportskih novinara iz zagrebačkih redakcija i radija na čelu s Hrvojem Macanovićem i, naravno, začetnikom i organizatorom Miroslavom Habunekom, održalo osnivačku skupštinu. U svom tekstu Miroslav Habunek bilježi da su uvodna izlaganja i prijedlozi izuzetno pomno saslušani jer se „...u to se doba vrlo malo znalo o takovim specijaliziranim udrugama, a o AIPS-u gotovo ništa...“Jednodušno su prijedlozi prihvaćeni i Sekcija sportskih novinara Hrvatske je bila osnovana, prihvaćena su pravila. Prvi predsjednik je bio Miroslav Habunek, tajnik Zvone Mornar. U cijelom svom opusu Miroslav Habunek rijetko izrijekom spominje svoju ulogu. Self publicity nije bio dio dobrog odgoja!

“Presudan je bio Habunekov profesionalni boravak u Londonu za vrijeme Olimpijskih igara 1948.”

“U to se doba vrlo malo znalo o specijaliziranim udrugama, a o AIPS-u gotovo ništa.”

Približavanje svjetskom sportskom novinarstvu

Sekcija novinara koji rade u fiskulturnim rubrikama

Milka Babović

Robert Valai

U podrumu bivše Vjesnikove kuće, 5. rujna 1991. godine, osnovano je Hrvatsko društvo sportskih novinara, na kojemu je za prvog predsjednika izabran Darko Draženović.”

17Udruga

Hrvatski zbor sportskih novinara nastao je iz nužde proizašle iz općeg stanja u Hrvatskoj, gdje su u ljeto 1991. srpski pobunjenici počeli, a onda, u suradnji

s Jugoslavenskom narodnom armijom i nastavili rat, želeći se otcijepiti od novostvorene Republike Hrvatske. U takvim okolnostima bilo je nužno promijeniti način djelovanja sportskih novinara, budući da su se i lige u svim sportovima na jugoslavenskoj razini raspale.Na poziv sportske rubrike Večernjeg lista, 2. kolovoza 1991., održan je sastanak novinara iz većine vodećih hrvatskih medija, rezultat kojega je bio Prosvjed sportskih novinara u kojemu je, među ostalim, zapisano:“Budući da je Hrvatskoj nametnut rat i da u takvim okolnostima nije niti moguće niti je moralno prihvatljivo natjecati se, osobito s predstavnicima područja odakle se agresija provodi ili potiče, jučer su se sportski novinari hrvatskih dnevnih listova, većine televizijskih i radijskih postaja sastali u Zagrebu da se dogovore o odnosu spram takva stanja.”Potom je donesena Izjava, u kojoj je, među ostalim, zapisano:“Dok traje rat u Hrvatskoj sudionici sastanka u svom će se radu voditi dogovorom da ne propagiraju natjecanja u ligama u kojima ne sudjeluju predstavnici Hrvatske. Isto će se odnositi i spram jugoslavenskih reprezentacija koje to, bez hrvatskih sportaša, više ne mogu biti. Dogovoreno je također da će – kada se steknu uvjeti – svi dati maksimalan doprinos organizaciji i promicanju hrvatskih liga i reprezentacija, odnosno hrvatskog sporta u cjelini. Također je dogovoreno da se u sklopu tih nastojanja nastave razgovori i sljedećeg tjedna...”Idućeg tjedna, 8. kolovoza 1991., održan je sastanak na kojemu je donesena Odluka u šest točaka, od kojih je najznačajnija šesta, koja je glasila:

“Predlaže se Sekciji sportskih novinara Hrvatske da istupi iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i da usporedo pokrene inicijativu za primanje Sekcije u AIPS.”Sastancima, kojima je predsjedao Darko Draženović (Večernji list) nazočili su : Romana Eibl, Mihovil Švigir (Vjesnik), Boris Ćosić, Ivica Frkić, Janko Goleš, Ado Kožul, Drago Marović, Milivoj Nikolić, Miro Rede, Branko Stipković (Sportske novosti), Anton Filić, Damir Jirasek, Davor Lulić, Damir Mrvec, Branko Vukina (Večernji list), Orlando Rivetti (Novi list), Igor Knežević (Glas Slavonije), Mario Garber (Slobodna Dalmacija), Dražen Beraković (Slobodna Hrvatska), Vlado Šobota (ZET), Miljenko

“Dogovoreno je da će svi dati maksimalan doprinos organizaciji i promicanju hrvatskih liga i reprezentacija.”

“Predlaže se Sekciji sportskih novinara Hrvatske da istupi iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije”

Darko Draženović

Od Vjesnikovog podruma do AIPS-a

Radiša Mladenović

19Udruga

Mitrović (Borba, Večernje novosti), Ante Drpić (Tanjug), Igor Ilić (HINA), Slavko Cvitković, Drago Ćosić (Hrvatska televizija), Ognjen Naglić (Hrvatski radio) i Ornela Kipčić (Radio Sljeme).Ubrzo se, 13. kolovoza 1991., oglasio Savez za fizičku kulturu Jugoslavije (SFKJ), donijevši Stavove u petnaest točaka koje je potpisao predsjednik Predsjedništva SFKJ-a Tome Drakulevski. Većina točaka odnosi se na stavove Hrvatskog športskog saveza (HŠS), koji su bili u suglasju sa stavovima hrvatskih novinara. U Stavovima je, među ostalim, zapisano: “Svi sportisti koji svojim ponašanjem na međunarodnim sportskim takmičenjima omalovaže jugoslovenska obeležja, biće doživotno diskvalifikovani.”U posebnom, pak, odjeljku stoji: “Novinari iz Hrvatske žele istupiti iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije. Zbog toga će njihove akreditacije za predstojeće Olimpijske igre biti povučene.”U podrumu bivše Vjesnikove kuće, 5. rujna 1991., osnovano je Hrvatsko društvo sportskih novinara (HDSN), na kojemu je, na prijedlog Vilka Luncera, za prvog predsjednika izabran Darko Draženović. Za glavnog tajnika izabran je Ivica Vukotić, za organizacijskog tajnika Dražen Beraković, a ostali članovi Izvršnog odbora postali su Neven Bertičević, Ognjen Naglić, Zdravko Reić, Orlando Rivetti, Žarko Susić i Mihovil Švigir.Pred vodstvom HDSN-a bio je golemi posao. Bilo je nužno formalno-pravno inaugurirati novu udrugu i obaviti još niz poslova, među kojima je najvažniji bio izboriti ulazak u AIPS. Velik trenutak primanja u AIPS dogodio se na 55. kongresu AIPS-a u Budimpešti, 28. travnja do 2. svibnja 1992. Hrvatska

je primljena u najveću sportsko-novinarsku udrugu na svijetu i svrstala se među 113 članica. Proces je tekao ubrzano, jer je do tada bilo potrebno da prođe dvije godine od osnivanja do početka procesa primanja. Imali smo veliku naklonost predsjednika AIPS-a, Engleza Franka Taylora, glavnog tajnika Mađara Istvana Gulaya i njegova zamjenika, podrijetlom Hrvata, Jene Boskovicsa, s kojima je uoči odlučivanja održano nekoliko razgovora. Zacijelo je od utjecaja bilo i prisjećanje da je Hrvatska, tada u ime Jugoslavije, dvaput bila domaćin i organizator kongresa AIPS-a (u Dubrovniku i Splitu). HDSN su u Budimpešti zastupali Darko Draženović i Žarko Susić Ulaskom u AIPS ostvaren je, međutim, samo dio ciljeva. Bilo je potrebno izboriti akreditacije za Olimpijske igre u Albertvilleu i Barceloni, od kojih nas je dijelilo samo pola godine (zimske igre), odnosno godinu dana (ljetne).Već u Budimpešti počeli su razgovori s glavim tajnikom Udruženja sportskih novinara Jugoslavije (USNJ), Radomirom Jeremićem Pirijem, uz asistenciju Slovenca Evgenta Berganta, dopredsjednika Europskog udruženja sportskih novinara (UEPS) i Michel Verdier, direktorice za medije Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO). Jeremić je rekao da hrvatskih akreditiva naprosto više nema „jer su već podeljeni“, nije rekao kome i s kojim pravom. Ipak, višemjesečni napori su se isplatili: zahvaljujući MOO-u sa zimskih igara izvještavalo je petoro hrvatskih novinara, a s ljetnih čak dvadesetorica. Na trećem Saboru HDSN-a, u Rovinju 26. studenoga 1994. godine, Hrvatsko društvo sportskih novinara promijenilo je na zahtjev Hrvatskog novinarskog društva ime u Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN).

“Novinari iz Hrvatske žele istupiti iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije.”

“Imali smo veliku naklonost predsjednika AIPS-a, Engleza Franka Taylora.”

21Udruga

Predsjednici

Miroslav Habunek1949.-1950.

Zvone Mornar1950.- 1971.

Žarko Susić1971.-1974.

Milka Babović1974.-1979.

Stanko Kučan1979.-1981.

Miroslav Rede1981.-1983.

Darko Kolombo1983.-1987.

Ivica Vukotić1987.-1988.

Slavko Cvitković1988.-1991.

Darko Draženović1991.-1995.

Zoran Kovačević1995.- 2003.

Jura Ozmec2003. -

Nagrade i priznanja

za životno djeloMilka Babović, Davorin Bošnjak, Mladen Delić, Ervin Ico Kerhin, Vilko Luncer, Zlatko Maćešić, Radiša Mladenović, Zvone Mornar, Rudi Stipković, dr. Slavo Svoboda, Žarko Susić, Ante ŠkrtićReno VinekJura Dodig, Mario KalebotaDarko Draženović, Zdravko ReićIvo Jurišić, Miroslav RedeMladen IvaniševićBoris MutićMilivoj NikolićVlado Kovačević, Nikica VukašinZlatko AbramovićBožo Jovanović, Fredi Kramer, Branko VukinaEdo PezziSrećko PiršlZdravko ŠvegarMilorad Bibić

novinar godine (bira se od 2006. godine)Anton SamovojskaZoran ČuturaIvan Blažičko

za pisano novinarstvoNeven BertičevićTomislav ŽidakOrlando RivettiMilorad BibićRomana EiblDražen Brajdić

1994.

1995.1996.1997.1998. 1999.2000.2001.2002.2003.2004.2005.2006.2007.2008.

2006.2007.2008.

1994.1995.1996.1997.1998. 1999.

23Udruga

Dražen PinevićAnton FilićIgor VranićAnton Samovojska Dražen PinevićMladen BarišaRenata Beluhan, Bernard Jurišić, Tonći Vlašić, Zlatko KarloRobert Šalinović, Robert Matteoni

za radijsko novinarstvoEdo PezziOgnjen NaglićKrešimir ČampaBranko KanižajŽeljko KesovijaDavor LulićDamir TabakovićIgor JagićLovorko MagdićStanko RužićKrešimir ČampaMarin MalkovićNino Pavišić, Ante Župan, Tomislav Pašićek, Ivan Kartelo, Damir Tabaković

za televizijsko novinarstvoIvan BlažičkoBožo SušecBoris MutićSlavko CvitkovićTomislav CvitkovićMićo DušanovićDrago ĆosićJura OzmecBožo SušecTomislav CvitkovićŽeljko VelaFilip BrkićTomislav Jakopec

za urednika godineDarko TironiIvan Blažičko, Drago KeržeMijo GrabovacDarko Kolombo

2000.2001.2002.2003.2004.2005.2007.2008.

1994.1995.1996.1997.1998. 1999.2000.2001.2002.2003.2004.2005.2006.

1994.1995.1996.1997.1998. 1999.2000.2001.2002.2003.2004.2005.2006.

1997.1998. 1999.2000.

Marijan BakićRomana EiblDamir TabakovićRobert Šola

za izdavaštvoZdenko UzorinacZdravko ŠvegarAndrija Kačić-KarlinMilorad BibićŽeljko MatajaZoran Kovačević, Milorad BibićDragutin Kerže, Tvrtko PuljićMladen Bariša, Zvonimir Magdić, Vlado Šobota

za fotoreporterski i snimateljski radRobert Belošević Nenad Suvačarov Robert ValaiRenato Branđolica Božidar Jovanović Vladimir Dugandžić Siniša Hančić Zlatko Milošević Drago Sopta Mario Britvić Damir Senčar Željko Lukunić Goran Stanzl Igor KraljDrago Sopta

2001.2002.2003.2004.

1999.2000.2001.2002.2003.2004.2005.2006.

1994.1995.1996.1997.1998. 1999.2000.2001.2002.2003.2004.2005.2006.2007.2008.

I sada se nameće pitanje kada i gdje, od koga i kojim načinom je Hrvoje Macanović naslijedio, naučio sve što je bio, što je znao, čemu je težio!?”

27Portreti

NNije bila poteškoća što napisati! Ta, ja sam jedna od onih koji su imali

generacijsku sreću biti učenicima Hrvoja Macanovića (1. lipnja 1904. - 4. siječnja 1980.). Teškoća je bila u preobilju podataka, sjećanja, djela i djelovanja, u preobilju same ličnosti Hrvoja Macanovića, u strahovanju da ne izostavim nešto značajno. No, budući da sam uz njega i s njim kao šegrt, kalfa, suradnica i mlađa kolegica doživjela mnogo i naučila još više sjetila sam se jedne “dobre lekcije”.

Olimpijske 1964. godine OI su bile u Tokiju, od 10. do 20 listopada. Nitko od naših televizijskih reportera nije bio u Tokiju. (Mladen Delić je još tada bio u redakciji Radio Zagreba i izvještavao je za radijski program). Telekomunikacijskih satelitskih veza još nema (satelit “Early Bird” je lansiran 6. travnja 1965.), u Ljubljani je bila organizirana zajednička TV-redakcija. Hrvoje Macanović je bio urednik, organizator posla, komentator i učitelj. Uvjeti rada bili su složeni. Nije bilo komentatorskih linija, nismo dobijala glas stranog komentatora, takozvanog “vodiča”, jedini brzi izvor podataka za montažu i tekst te za večernji komentar iz ljubljanskog studija, takozvani “off tube”. Koristili smo agencijske vijesti i radio program. Ali, 14 listopada nastala je posvemašnja pometnja - vijesti o političkiom padu Nikite Hruščova zaposjele su sve podmorske komunikacijske kablove!I jednog takovog olimpijskog ljubljanskog dana stigla je slika s jahačkih natjecanja, dresura. Kao i uvijek, na jutarnjem sastanku Hrvoje je dijelio posao. Meni je odredio da od pristigle slike pripremim 40 minuta programa i napišem komentar za

večernji program. Uplašila sam se i rekla da ne mogu, jer skoro ništa ne znam o jahačkoj dresuri. Hrvoje se naljutio. Nije ništa rekao, ali ja sam “čula”. Pogledao je samo na sat i rekao odlučno: “Do emisije imaš više od 10 sati vremena. Pronađi sportske leksikone, sjedi i čitaj i nauči!”I jesam.Ova priča nije nasumice odabrana! Njome želim progovoriti o Hrvoju Macanoviću nešto drugačije. Niti u jednom udžbeniku novinarstva nema savjeta koje nam je davao. Sve je, u pravili, na “višoj razini”. Savjeti Hrvoja Macanovića su bili dragulji iz njegove duge i raznorodne prakse, u najrazličitijim, predvidivim i nepredvidivim uvjetima. Mnoge od tih uvjeta današnji mlađi kolege jednostavno ne mogu niti zamisliti! Hrvoje Macanović je te, nazovimo ih

“trikovima zanata” poklanjao svojim učenicima i suradnicima. “...Novinar ne smije dozvoliti da ga posao zatekne nespremnog ... bez obzira izvještava li s pionirskog prvenstva, radničko-sportskih igara ili Olimpijskih igara, naoružanje je jednako... Ne smiješ krenuti na posao čak ni bez kišne kabanice i toplih čarapa. Posao je tvoja dužnost i nemaš pravo razboliti se samo zato što si komotan. To je ne samo neodgovorno nego i primitivno ponašanje...” Ljubljanski olimpijski dani bili baš oni listopadski 1964. kada je kišilo danonoćno više od dva tjedna i kada se Sava izlila Zagrebom. Iz zgrade Ljubljanske televizije izlazili smo poslije ponoći, nakon 12 sati boravka i rada u zatvorenom. Oboje smo bili preumorni. Ali... Hrvoje bi razapeo svoj ogromni

Hrvoje Macanović

Hrvoje Macanović bio je naš prvi profesionalni sportski novinar

Sjećanje na učitelja

Milka Babović

Radiša Mladenović

29Portreti

kišobran, ponudio desnu ruku i... pola smo sata “...udisali kišom pročišćrni zrak i oboružavali se za sutrašnji posao. Jer nije dosta mnogo znati, moraš moći to znanje predati onima kojima se obraćaš i kojima si jedini posrednik između njih i događaja. I to na najbolji mogući način, a to može samo duhom i tijelom svjež reporter.”I sada se nameće pitanje kada i gdje, od koga i kojim načinom je Hrvoje Macanović naslijedio, naučio sve što je bio, što je znao, čemu je težio!? Jasno, obitelj je prva zajednica u kojoj treba tražiti i slijediti početke odgoja, nasljeđa, primjera.Hrvoje Macanović je rođen 1. lipnja 1904. u Arbanasima kraj Zadra. Otac mu je bio profesor prirodnih znanosti i matematike. Obitelj je došla u Arbanase nakon što je otac završio

školovanje. Inače su iz Dugopolja ispod Klisa. Kako je sam Hrvoje jednom u razgovoru rekao za svog oca, bio je “prvi školovani čovjek onog kraja, a da nije bio pop.” Kada je otac završio studij tehnike u Beču, dobija namještenje u hrvatskoj gimnaziji u Zadru. Presudnu ulogu u formiranju Hrvojevih sportskih navika od malih nogu imao je baš njegov otac. Hrvoje za njega kaže: “Bio je zdravljak, redovito je šetao, plivao, vježbao...” Koje li lijepe riječi “zdravljak”! Puna je smisla i sadržine, uvjerljiva i jasna!Po majčinoj liniji obiteljska tradicija je pomorstvo. Djed Josip Skopinić bio je kapetan duge plovidbe, vlasnik jedrenjaka u Malom Lošinju. Ujaci su mu bili pomorci, pa su i Hrvoja od malih nogu usmjeravali prema pomorstvu.Godine 1913. obitelj seli u Split. Hrvoju je tada devet godina. U Splitu nastavlja školovanje i maturira 1921. Tada je već uveliko plivao i igrao vaterpolo. Na prvenstvu Dalmacije plivao je 100, 200 i 400 metara. Novinara izvjestitelja na tom natjecanju nije bilo. Hrvoje je o tome pričao: “...i netko se sjetio da bih ja mogao napisati izvještaj, pismen sam, maturu imam, rekli su. Napisao sam i odnio u redakciju dnevnika Novo doba”. Slijedećeg jutra je vidio da je objavljen izvještaj nekog drugog. “Vjerojatno je bilo ranije dogovoreno. Vjerojatno je to bio netko stariji od mene...” Te iste 1921. godine odlazi u Zagreb na studij. Umire mu otac, pa se novčane prilike obitelji pogoršavaju. Da olakša obitelji Hrvoje postaje zagrebački dopisnik splitskog Novog doba. Svoje izvještaje piše rukom. Te svoje izvještaje potpisivao je “H. Macanović”. U redakciji još nisu znali

ime svog dopisnika-početnika, pa je u prvoj dopisničkoj iskaznici bio upisan kao Hubert Macanović. Znao je racionalno rasporediti obveze pa je, uz studij i dopisništvo, plivanju i vaterpolu dodao atletiku i gimnastiku. Bio je član HAŠK-a. Ne zaboravlja spomenuti da je u podsusedskoj “Croatiji” igrao i nogomet i da je bio “...profesionalac, jer smo dobijali dobar gulaš nakon treninga ili utakmice.”Godine 1923. apsolvirao je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Novinarstvu je koristio njegov smisao za matematiku - trijezno, logično razmišljanje, zaključivanje i sistematičnost. Novinarstvo je, pak, uzimalo svoj danak, malo po malo blijedi slika pomorca-strojarskog inženjera na nekom brodu. Kada je 15. travnja 1926.

počeo profesionano raditi kao mlađi suradnik u zagrebačkom dnevniku Novosti nije mogao točno znati kamo će ga ta odluka odvesti. Iako mlad - Hrvoje Macanović je imao tada samo 22 godine - nije odlučivao ni naglo ni ishitreno, to je bi bilo u potpunoj suprotnosti s njegovom ličnošću. Na kraju se odlučio za novinarstvo, nije se mogao oglušiti o glas svog pravog “ja”. I tom se odlukom upisao u povijest našeg novinarstva kao prvi profesionalni sportski novinar. Sjećam se pisma što je dospjelo na moj urednički stol. Hrvoje Macanović je 31. srpnja 1975. pisao Mići Dušanoviću, tada mladom TV-reporteru, početniku. Hrvoje je tada bio u mirovini, imao je 71 godinu, a Mićo Dušanović je upravo bio navršio 24. Onim čitkim, lijepim rukopisom napisao je:“Mladom prijatelju Mići Dušanoviću,TV sport, ZagrebDragi Mićo,Slušam Te i gledam, i želim Ti što bolji uspjeh u lijepom zvanju koji si izabrao. Neki dan si govorio o “trkama” na plivačkom prvenstvu. To nije pravilno. Plivači plivaju, pa se ne smije reći “trka” na 1500 metara nego plivanje. To vrijedi i za mnoge druge sportove: biciklisti voze, veslači, kajakaši i kanuisti veslaju itd. Nemoj se ljutiti.

Macanović je bio na Radio Zagrebu od prvog dana / Radiša Mladenović

Radiša Mladenović

31Portreti

ZZvone Mornar, ugledni sportski novinar, bio je najbliži suradnik Miroslava Habuneka (13. lipnja

1920. - 23. travnja 1992.) od svojih prvih sportsko-novinarskih dana skoro pola stoljeća. Od toga čak 17 godina u istim novinama (od 1945. do 1962.). To je bila suradnja kojoj je osnova bila organiziranje i jačanje našeg sportskog novinarstva, a potka uzajamno nadopunjavanje temperamenata. Dovoljno dugo sam poznavala obojicu da se ovdje usuđujem napisati da su bili prijatelji. Toliko toga ih je neraskidivo vezalo!

Razmišljajući kako da mlađima predstavim Miroslava Habuneka - svi smo ga oslovljavali prisnijom inačicom Miro - sjetila sam se da je Zvone Mornar nakon nenadane smrti prijatelja i kolege napisao u časopisu “Povijest sporta” topli, spontani životopis. Potražila sam ga (broj 94, rujan 1992.), našla, ponovo pročitala i evo ga , skoro u cjelini, pred vama. “Hrvatsko športsko novinarstvo ostalo je bez još jednog od svojih doajena, Miroslava Habuneka. Iznenada je umro za svoga kratkog odmora u Austriji, ostavivši za sobom skoro pet deseljeća predana rada u športu i za šport, uz koji ga je vezivala velika ljubav i odanost, prekinuta srčanim udarom, tako čestim u novinarstvu.Daleke 1945. godine, vrativši se iz narodno-oslobodilačke borbe, s velikim iskustvom mladog suradnika u predratnim Ilustriranim spotskim novinam, zatim ratnog dopisnika VI. slavonskog korpusa i člana redakcije Narodnog borca, odlično se snašao u pionirskoj ulozi pokretača i prvog glavnog urednika Ilustriranih fiskulturnih novina, odnosno Narodnog sporta.Odmah je krenuo na posao i redakcija kojoj je na čelu čini sve da pučanstvo

Miroslav Habunek

Smisao novinarstva Miroslava Habuneka

Propagiranje nedostižneljepote sporta

Milka Babović

Tvoj dobronamjerni Hrvoje Macanović”Tom pismu Hrvoje je priložio kopiju jednog svog teksta u kojem podrobnije raspravlja o sportskoj terminologiji, o jeziku, predlaže rješenja... Naglašavam, Hrvoje Macanović je tada umirovljenik, on ne mora nikoga više učiti, ali on želi pomoći mlađemu, on poklanja svoje znanje, svoje vrijeme i svoje misli. Tako je postupao cijelog novinarskog vijeka!I to je činio doslovce do posljednjeg daha. “Novinar nije nikada umirovljenik, on samo na drugi način prima naknadu za rad”, zapamtila sam te njegove riječi, tek kao umirovljenica shvatila sam njihovu istinu! Uoči Nove 1980. godine obavljao je u Malom Lošinju društveni zadatak Saveza za fizičku kulturu Hrvatske i ujedno izvještavao s Novogodišnjeg podvodnog ribolova za program Radio Zagreba. Umro je 4. siječnja 1980. godine, doslovce na poslu,

odmarajući se na postelji nakon što je telefonom poslao posljednji izvještaj za prve jutarnje vijesti programa Radio Zagreba, programa u koji je bio stupio prvog dana njegova postojanja - 15.svibnja 1926.

33Portreti

na našim prostorima. Habunek je cijenio te činjenice, ali se zahvalio na ponudi da bude i dalje na čelu športskoga dnevnika. Opredijelio se za izdavaštvo stručne športske literature u okviru Sportske tribine sve do mirovine 1973. No, ni tada nije prekinut njegov dinamizam i njegova poslovična upornost. I dalje će biti aktivan,surađivat će u pripremi Enciklopedije fizičke kulture i Sportskog leksikona, izučavat će i istraživati povijest sportske žurnalistike. Objavit će vrijednu ediciju u povodu 40-te godišnjice športskog novinarstva u Hrvatskoj......Posebno je poglavlje o radu Miroslava Habuneka njegov društveni volonterski rad u Hrvatskom društvu novinara, kojem je jedno vrijeme bio potpredsjednikom i predsjednikom Fonda solidarnosti. Inače, osnivač je Sekcije sportskih novinara Hrvatske i

suosnivač Savezne sekcije, za čije je formiranje Sekcija sportskih novinara Hrvatske dala poticaj i izvršila prireme za održavanje osnivačke skupštine. Miroslav Habunek, uz Hrvoja Macanovića, brinuo se za stručno osposobljavanje mladih kadrova. U svakoj je prigodi štitio autoritet i ugled odgovornih profesionalaca, nastojeći da im se omogući usavršavanje i poboljšaju uvjeti rada. Od Miroslava Habuneka mnogi su učili profesionalan znanja ali i razvijali ljudske i civilizacijske spoznaje, toliko potrebno svakom novinaru u svakodnevnom životu i u radu...”

Miroslav Habunek i suradnici

svestrano informira o športu i da propagira njegovu nedostižu ljepotu. Da bi u tome uspio okupio je nekoliko uglavno honorarnih suradnika, organizirao redakciju uz podršku športskih entuzijasta i pobrinuo se da im se otvore izvori informacija. Šest mjeseci kasnije Narodni sport postao je pouzdani pratilac športskih zbivanja. Za one uvjete postizao je izuzetne rezultate. No, ubrzo će doći njegovo još sjajnije razdoblje za koje će biti zaslužan u najvjećoj mjeri baš taj mladi i energični glavni urednik. On je već bio okupio jedan krug svojih vršnjaka odanih športu i športskom novinarstvu. Bio im je prijatelj i učitelj. Od njih je uskoro stvorio jaku ekipu vrsnih profesionalaca. Uživao je njihovo povjerenje, jer je bio u svemu uzoran i uvijek u radnom zanosu.

Radio je duboko u noć i smišljao nova izdanja, budući da se šport brzo razvijao, pa su ga morali adekvatno pratiti raznolikiji informativni mediji, tjedna i periodična izdanja. Sve bolji matični list vremenom će postati visokotiražni hrvatski športski dnevnik. Pod Habunekovim vodstvom Narodni sport je 1950. obogatio svoju izdavačku lepezu novim izdanjima. Ustanovio je poduzeće Sportska štampa. U njemu je Miro bio direktor, koji je inicirao pokretanje novih listova i časopisa. Ponaprije je to bila revija Sport, pa Sportska panorama, zatim Sportska tribina, humoristički Ofsajd. Od periodike bila je vrlo popularna Mala biblioteka Narodnog sporta, koja je objavljivala zapažene publicističke priloge. Ali izašlo je i niz drugih izdanja posvećenih velikim priredbama, kao što su bile Olimpijske igre ili svjetska i europska prvenstva. Miro Habunek je u relativno malom poduzeću osnovao neku vrstu praktične športsko-novinarske škole, koja je dala poznata imena ne samo u športu nego i u globalnom informiranju.Bio je čestit i častan čovjek, kao direktor i glavni urednik objektivan i pravedan. Ostao je na čelu Narodnog sporta punih 17 godina, od 9. kolovoza 1945., kada je tiskan prvi broj IFN Narodnog sporta, pa do 1. ožujka 1962. Otada će u okviru novinskog giganta Vjesnika izlaziti stari športski dnevnik pod novim imenom Sportske novosti. i to na uspješnm tradicijama Narodnog sporta. Športskom su listu, naime, u okviru NIŠRO Vjesnika bile zajamčene još veće visine s vlastitom tiskarom i velikom prodajnom mrežom, kao i brzom distribucijom koja je omogućavala veću ekspanziju svim listovima tada najveće novinske kuće

Radiša Mladenović

35Portreti

Žarko Susić je u novinarstvu proveo preko 70 godina

“Zašto su me napadali Čajkovski i Kacian”

Iva Perdec Augustić, Marin Šarec

ŽŽarko Susić, rođen 1915. godine, je svjedok cjelokupne povijesti sportskog novinarstva

u Hrvatskoj. Intervju s novinarom koji je tijekom više od 70 godina karijere, u kojoj je izvještavao sa 16 Olimpijskih igara, teško je ne započeti pitanjem zašto ne voli intervjue i kako je moguće da je u čitavoj svojoj karijeri napravio samo - jedan!

“I na taj sam jedan intervju bio natjeran. Srećom, moj sugovornik Ivan Mecanović, tadašnji predsjednik Hrvatskog atletskog saveza, imao

je što reći. Nije to uvijek slučaj sa sugovornicima. Inače, intervjue smatram djelom sugovornika, a ne novinara. Sugovornik uvijek brani sebe, prezentira svoje dobre i loše strane, razmišljajući kako će to izgledati u novinama. Ja, pak, mislim da bi novinar trebao biti posrednik između sugovornika i čitatelja. Novinar bi morao pisati i govoriti o ljudima i događajima.” Onda vam se, zacijelo, ne sviđa današnje novinarstvo u kojem dominiraju izjave. “Izjava je, nažalost, važnija od svega, važnija i od onoga što smo sami vidjeli, pa nam nikakva dodatna izjava o tome ne treba. Naročito od nekoga tko nije u stanju išta reći. Novinar je taj koji mora objasniti zašto se nešto dogodilo i kakve će to posljedice izazvati. Mnogi novinari međutim, nastoje pisati što kompliciranije, da bi promovirali sebe, umjesto da što jasnijim i jednostavnijim rečenicama kažu ono što treba reći.”

Kako ste se, zapravo, zainteresirali za sportsko novinarstvo?“U sportsko me novinarstvo odvela obiteljska tradicija. Moj je otac bio

Žarko Susić

prednjak (tehnički direktor, op. a.) Hrvatskog sokola, a i majka mi je bilasokolašica. Otac je, inače, bio sudac, ali i dopisnik tadašnjega Jutarnjeglista iz Gospića. Jednog je dana 1924. godine došao s posla i rekao:“Nurmi je opet pobijedio.” Govorio je o Nurmijevim pobjedama na Olimpijskim igrama u Parizu. Imao sam samo devet godina i to je bio moj prvi kontakt s Igrama. Nakon toga sam počeo redovito čitati novine i pratiti sport. Karlek Fridrich me je 1929. u Gospiću doveo u klizanje, a klizati sam nastavio i nakon dolaska u Zagreb. Manje je poznato da sam 1952. i 1953. bio trener hokejaša Mladosti koji su na prvenstvu u Ljubljani uzeli svoj prvi i jedini naslov. Nakon toga sam godinama bio atletski trener u Mladosti i nikad nisam trenirao manje od 100 atletičara! Takoder je manje poznato da sam upravo ja još 1946. godine u Zagreb iz Praga donio softbol, a 1951. iz Švedske i orijentacijsko trčanje”, kaže Susić.

Koliko je u ono prijeratno doba uopće bilo posla za sportskog novinara u usporedbi s ovime danas, čemu svakodnevno svjedočite u redakciji i putem medija? “Danas je neusporedivo više sporta

i događaja. Kada sam ušao u novinarstvo, u Zagrebu je postojao samo jedan profesionalni sportski novinar, Hrvoje Macanović, i jedan u Beogradu, Ljubiša Vukadinović. Recimo, nogomet je tada u Jutarnjem listu pratio trgovac sportske odjeće Kalders, koji je uveo sustav pisanja, koji se kasnije, nažalost, vrlo dugo održao. Naime, opisivao je utakmicu po minutama. Kako su Olimpijske igre postajale sve privlačnije, a Macanović se spremao na Igre u Garmisch Partenkirchen, Vladimir Bičanić odlučio je pokrenuti Ilustrovane sportske novosti, u koje je uzeo i mene, pa sam 1936. postao profesionalni novinar.”

Jesu li u to vrijeme sportski novinari bili svojevrsna avangarda? Kako su vas prihvatili, recimo, politički novinari?

Radiša Mladenović

Macanović, Susić, Tripalo i Bakrač

37Portreti

“Hrvoje Macanović imao je visoki rejting, on je 1936. postao glavni urednik Novosti. Znači da je uživao društveno priznanje, kao i ostali sportski novinari koji su imali visoko obrazovanje, držali su do sebe i uživali određeni ugled. Mislim da je danas jedan od velikih problema to što sportski novinari ne drže do sebe.”

Koje biste vaše zanimljive suvremenike još istaknuli. Jeste li, primjerice, poznavali prvu hrvatsku novinarku Mariju Jurić Zagorku? “Ne, nisam, ali ona je u to vrijeme već bila “out”, rekao bih čak i na stupu srama. Književni kritičari su je proglasili nevažnom i nesposobnom autoricom. Osobno smatram da je loše neko dobro prodavano i popularno književno djelo proglašavati lošim samo zato što nije po tvom ukusu. Ja sam se u to vrijeme najviše družio

s Georgom Beschom, sinom Rusa i Njemice koji se smatrao Hrvatom. Govorio je pet jezika i znao napamet sve važne šahovske partije toga vremena. Kasnije je otišao u Njemačku i tamo napravio karijeru, prije svega zbog poznavanja ruskog jezika.”

Vi svojim najznačajnijim novinarskim uratcima smatrate komentare krvave terorističke akcije Palestinaca na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. te Johnsonova dopinškog skandala u Seulu 1988. Zašto? “Otmica i ubojstvo izraelskih sportaša u Münchenu bio je izrazito politički događaj. Svi su naši novinari čekali dva dana potvrdu iz Beograda, a ja sam odmah napisao da su Palestinci počinili zločin, ali da su, na neki način, bili navedeni da ga naprave. Sjećam se da mi je Zvone Mornar tada rekao: “Kako si to mogao napisati?!”

U Seulu sam, pak, dao bit dopinga i dopingiranja u vrijeme kad se o tome nije ništa znalo. Napisao sam, naime, da je doping - od svakodnevnog ispijanja kave do uzimanja lijekova - sastavni dio ljudske civilizacije, pa se ne treba naročito čuditi što se doping pojavio i u sportu.”

Već se poodavno u sportu pojavio i novac. Mislite li da je komercijalizacija ozbiljna prijetnja i Olimpijskim igrama, za koje kažete da su posljednja oaza pravog sporta? “Nesumnjivo je tome tako. Čim je u olimpijsku pukotinu ušao novac, ona se počela širiti. Samaranch je to uspio donekle zaustaviti, dozvolivši da na Igrama nastupaju profesionalni hokejaši, košarkaši, biciklisti... Napravio je korak prema profesionalcima i tako ublažio udarce komercijalizacije, čime je spasio

Olimpijske igre. Do kada, vidjet ćemo. Naročito uz ovu agresivnu kampanju ekstremnih sportova te činjenicu da je danas u svim medijima prva vijest - smrt.”

Često govorite da nekada nije bilo tako i da se sport temeljio na dvobojima: pojedinačni, momčadskim, klupskim... “Najbolji su primjer za to atletski dvoboji HAŠK-a i Concordije između dva rata. Uoči jednoga od njih napisao sam da će pobijediti Concordia. Nogometaši Zlatko Čajkovski i Ratko Kacian, inače HAŠK-ovci, kupili su atletske tablice te uspoređujući rezultate Concordijinih i HAŠK-ovih atletičara izračunali da će pobijediti HAŠK. Nakon toga su me na cesti napali zato što sam napisao da će pobijediti Concordia. A, ja sam to napisao samo zato da bih oponirao situaciji koju, primjerice, imamo uoči

Radiša Mladenović

Žarko Susić je još 2004. izvještavao za Vjesnik s Olimpijskih igara u Ateni / Tonči Vlašić

39Portreti

svake utakmice naših ogometaša, kada svi kažu: “Sigurno pobjeđujemo!” No, takvo je sveopće zanimanje i euforija sportske javnosti zbog dvoboja dva atletska kluba iz današnje perspektive, dakako, neshvatljivo.” Kao i to da danas u Zagrebu nema ni jedne prave atletske staze. Vi ste u više navrata javno govorili i pisali da maksimirski stadion treba srušiti. To je pitanje i danas vrlo aktualno.“Onog trenutka kad se počelo dirati u projekt genijalnog Turine, stadionu više nije bilo spasa i trebalo ga je odmah srušiti. Turinina je ideja zaključena i nemoguće ju je nadograđivati i popravljati. U vrijeme početka gradnje maksimirskog stadiona ja sam bio stručni savjetnik za sportski segment. U službenim knjigama Olimpijskih igara u Berlinu pronašao sam recept za travu i podlogu. Danima sam po

Kordunu tražio crvenu glinu koju smo kasnije pomiješali s crvenom šljakom idobili prvu takvu atletsku stazu na Balkanu. “Tragedija” stadiona je, inače, započela još 1947. godine, dolaskom nogometaša Dinama. Tada je Marko Belinić rekao “ne mogu gospoda trčati po travi, a radnička klasa po šljaci”, pa su atletičari preseljeni na Savu, gdje su i danas, a Maksimir su zaposjeli nogometaši. Možete misliti kakva je radnička klasa bio “Mara” Wölfl.”

Radiša Mladenović

Sport u objektivu Radiše Mladenovića

Radišino pisanje svjetlom

Marin Šarec

Danas se ni jedna knjiga koja tretira povijest sporta u Hrvatskoj ne može napraviti bez

Radiše Mladenovića. Samo on, naime, ima fotografije kojima se takve knjige mogu ilustrirati. Ima ih i vrlo ih rado posuđuje.“Ma, imao bih ja još puno veću arhivu fotogafija, ali ih se velik broj izgubio u onoj velikoj poplavi u Zagrebu 1964. godine. Bile su, naime, u podrumskim prostorijama Sportskih novosti, pa ih je odnijela voda. I kasnije, kada su se Sportske novosti selile iz Slavonske avenije na današnju lokaciju,

puno je toga izgubljeno”, kaže ovaj doajen sportske fotografije, koji se s fotoaparatom druži već više od pola stoljeća.Radiša Mladenović je rođen 27. travnja 1932. godine u Uzovnici (BiH). Od 1948. do 1954. radio je za Borbu, a od 1954. do umirovjenja 1989. godine u Narodnom sportu, kasnije Sportskim novostima, SN reviji, Sprintu i Sport magazinu. Svoje je fotografije slao s brojnih svjetskih i europskih prvenstava u raznim sportovima te s Olimpijskih igara u Münchenu 1972. i Moskvi 1980. godine. Prvi je zagrebački profesionalni fotoreporter koji je priredio samostalnu izložbu novinske fotografije, a za svoje je radove osvojio tridesetak domaćih i stranih nagrada, između ostalih i srebrnu medalju na izložbi u Rimu 1960. godine, prigodom Olimpijskih igara. Pisati svjetlom, da parafraziramo naziv poznate fotomonografije izdane 1987. godine, nije prestao ni nakon umirovljenja.Radiša dobro pamti i svoje početke u fotoreporterskoj profesiji:“U prvo vrijeme bilo je malo pravih sportskih fotografa. Svi su slikali sve. Meni je na počecima karijere jako puno pomogao Vladimir Susić, koji je

Radiša Mladenović

41Portreti

uistinu bio genijalan fotograf. Tvrdim da ni fotografi s današnjom tehnikom ne mogu napraviti fotografije kakve je on radio prije pedeset godina, poput one njegove famozne ‘Diagonale’. Kasnije su došli Pavao Cajzek, Drago Lipić i ostali. Moram reći da sam kao urednik fotografije imao brojne sjajne suradnike, poput Vicana Vicanovića, Žike Milutinovića, Mome Vučićevića, Borisa Šimića...”Radiša, međutim, ne misli da je samo u njegovoj generaciji bilo odličnih fotoreportera. S velikim će veseljem spomenuti i brojne mlađe kolege:“Ima jako puno dobrih fotoreportera. Tu su Branđolica, Pajvot, Valai, Belošević, Hančić, Krajač, Knez... U posljednje vrijeme jako dobre fotografije rade Sopta, braća Lukunić, Strukić, Senčar... Ima ih...”Od brojnih velikih natjecanja kojima je nazočio, Radiša će posebno izdvojiti

dva, oba u Ljubljani:“Prvo je, svakako, Svjetsko prvenstvo u košarci 1970. godine Na tom su se prvenstvu širom otvorila vrata svijeta košarci. Bila je to izvanredna propaganda na ovim prostorima tek dolazećem sportu. Odmah do tog događaja je i Svjetsko prvenstvo u gimnastici, na kojem se od aktivnog bavljenja sportom oprostio veliki Miro Cerar.”I iz ovog detalja je vidljivo da je Radiši Mladenoviću gimnastika iznimno drag sport:“O, da. Još kad sam doselio u Zagreb tu je u Maksimiru bio gimnastički klub Partizan kamo sam stalno dolazio. Jako sam volio raditi gimnastiku. Ali ne samo gimnastiku. Radio sam sve sportove i nikad nisam radio razliku između vrhunskog sporta i “malog sporta”, između nastupa reprezentacije i sporta djece. Zapravo, veći je izazov od “malog

sporta” napraviti veliku fotografiju, nego li od “velikog”, koji je sam po sebi velik i spektakularan. Mnoge sam sportove zavolio zbog ljudi koji su se njima bavili. Tako sam, primjerice, atletiku zavolio zbog Milke Babović i Žarka Susića. Jedna od najdražih fotografija mi je “vekerica na stadionu”, a riječ je o satu koji je stajao na stolcu za vrijeme treninga na stadionu Mladosti.”Radiša otkriva još jednu svoju veliku fotoreportersku zanimaciju:“Posebno mi je zanimljivo bilo slikati braću u sportu. A bilo ih je kod nas uistinu puno: Čajkovski, Bobek, Horvat, Miloš, Ševo...”A, pišući o Radiši Mladenoviću prigodom 50. obljetnice njegovog novinarskog rada, spomenuti Žarko Susić je napisao:“Kad Radiša Mladenović propusti kolonu biciklista u utrci da mu odmaknu da bi snimio palog biciklista kako sjedi na mokroj cesti i s očitom sjetom gleda kako mu izmiču na horizontu oni s kojima se upravo želio nadmetati, onda je to “smrznuta” slika biti sporta. To znači truditi se oko nečega bez ikakvog jamstva na uspjeh, kao što je je to, uostalom, i čitav naš život. Kad Radiša Mladenović “smrzne” zamah rukometaša koji želi

pridonijeti pobjedi svoje momčadi, a obrambeni igrač zaustavlja taj pokret da ga onemogući u tome, onda je to samo slika svega onoga što nam se svakodnevno događa...”A, kad Radiša Mladenović danas priča o sportu i događanjima oko sporta, izražavajući se kratkim i jasnim rečenicama, tada je jasno da sve te njegove znamenite fotografije nisu nastale slučajno. Snimio ih je, naime, briljantni fotoreporter koji je uvijek znao zašto nešto snima i što nam time želi poručiti...

Fotografija nagrađena srebrnom medaljom u Rimu 1960. / Radiša Mladenović

Jesse Owens i Radiša Mladenović na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972.

Geometrijska funkcija / Vladimir Susić

Kad budu inteligentni mladi ljudi vidjeli da se od pera živjeti može, bit će i novinara”, bilježi Dnevni list 2. lipnja 1905. godine

45Priče

Dr. Franjo Bučar je organizirao, sprovodio i nadzirao polaznike Tečaj za učitelje tjelesnog odgoja između 1894. i 1896. godine. Uspješni tečajci zaorat će

prve brazde, ali se njihovi učinci neće upisivati na povijesne stranice početaka u bilješkama profesora Bučara, prvoga u Hrvata sa spoznajama i o igrama, među kojima će “football” biti omiljenom zarazom poklonika “velike mješinice” i u godinama iščekivanja sportskih okršaja na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine - 116 ljeta gospodnjih nakon pokretanja sportskih novina u Milanu, atenskih olimpijskih dana i dovršenja Tečaja za nastavnike tjelesnog odgoja u Zagrebu. U povijesti hrvatskoga novinarstva 1835. uzima se za uvodno ljeto u djelovanju „perima po papirima“. Pokret sokolstva, međutim, na stranice listova ozbiljnije će iskoračiti u 1905. godine, nakon sveslavenskog sokolskog sleta u Zagrebu. “Obzor” će biti prvom zagrebačkom novinom s rubrikom o sokolstvu, 1906. godine. Zagrebačke Novosti, su 24. srpnja 1907. godine, pak, otvorile stranice masovnom sportu. “Kad budu inteligentni mladi ljudi vidjeli da se od pera živjeti može, bit će i novinara”, bilježi Dnevni list 2. lipnja 1905. Narodni pokret u Hrvatskoj rasplamsao se u 1903. godini. U Zagrebu se utemeljuje Hrvatski Akademski Športski Klub (HAŠK) pod konac 1903, a 1906. proklamira se udruženje srednjoškolaca pod imenom Concordia. U Obzoru i Novostima odgovorni ljudi uviđaju da mladi svijet potiskuje interes za politiku, te se masovno priklanja aktivnostima u sportu. Nogomet, tenis, biciklizam, jahanje i zimski sportovi nalaze zrcalo svoje masovnosti - u novinama. Hrvatski športski savez utemeljuje se 5. listopada 1909. Organiziranju u Hrvatski športski savez priklanjaju se rukovodstva klubova, poglavito HAŠK-a i Concordije, kako bi

se otklonili pritisci Mađara koji, bojkotom, prijete gušenjem aktivnosti u društvima i nastalim na krilima narodnog pokreta. U Zagrebačkim novinama ćute nužnost podrške novoj sportskoj organizaciji, ali i spoznaju kako je sport važan faktor u načinu odgoja omladine. Josip Horvat (1896. - 1968.) ide među značajne pripadnike Obzora, ugledne novine koja je u 1906. prva uvela rubriku - sokolstvo. Iz Horvatove Povijesti novinstva Hrvatske ne mogu se doznati imena stjegonoša “patriotskog novinarstva”, ljudi od pera, dakle, koji su mladi svijet poticali na otpore strancima. Iako Josip Horvat priznaje sistematsko izvještavanje o nogometnom sportu, u zadnjim godinama Austro-Ugarske, ipak se zapisuju istine o ljudima i načinima njihova djelovanja. Profesora Franju Bučara može se uzimati za “oca sporta” u Hrvata. Dovoljno je dokaza i o njegovoj spisateljskoj sklonosti, ali je vrlo teško argumentirati okolnost Bučareva “očinstva” i u disciplini “patriotskog novinarstva”, na kakvo Josip Horvat ukazuje u razdoblju iza utemeljenja Hrvatskog športskog saveza 1909. godine.“Između dva rata razvilo se sportsko izvještavanje za sve ogranke masovnog sporta. Prva oblike tog sportskog izvješćivanja je kod štampe izgradio Pavao Kauders, a razvio Hrvoje Macanović”, zapisao je Josip Horvat u svojoj Povijesti novinstva Hrvatske.Josip Horvat razdoblje između dva rata uzima godinama osmišljavanja patriotskog, izrađenog i autorskog novinarstva, poticanja bujanja i kvalitetnih postignuća sportskog novinarstva u Hrvatskoj. Do 1914. godine, do ulaska u razdoblje teškog

“Kad budu inteligentni mladi ljudi vidjeli da se od pera živjeti može, bit će i novinara.”

“Između dva rata razvilo se sportsko izvještavanje za sve ogranke masovnog sporta.”

Svestrani ljudi hrvatskog sportskog žurnalizma

Novinarstvo im nije bilo jedino zanimanje

Jovan Kosijer

Drago Sopta / CROPIX

47Priče

ratnog razaranja, propagandu sporta vršili su studenti, aktivisti i sportu odani ljudi, iz redova inženjera, doktora pravnika i graditelja. U zvanjima koja su dopuštala djelovanja perima onih kojima sistematsko izvješćivanje nije bilo - profesionalno zanimanje.Pavla Kaudersa i Hrvoja Macanovića drži Josip Horvat za “kamene međaše”. U sportskoj novinarskoj djelatnosti, koja je svoje međunarodno udruženje oblikovala 1924. godine, gotovo 30 ljeta iza pokretanja La Gazzete dello Sport i utemeljenja Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC-a). Žarko Susić imao

je 34 proljeća 1949. godine, kada se i hrvatsko sportsko novinarstvo organiziralo i pristupilo u redove HND-a. Jesen 2009. godine bit će razdobljem s nadnevkom na koji će biti istaknuto i 60-godišnje članstvo Žarka Susića. Jedinoga! “Ozbiljnije bavljenje sportom u nas traje od 1920. godine. Olimpijske igre u Anversu, dakle, našim su orijentirom”, često je prisnaživao novinar koji je prvi tekst objavio 1934. godine.

Pavao Kauders (1893. - 1979.) školsku je spremu polučio u zagrebačkoj Trgovačkoj akademiji, 1912. godine. Iz obitelji je trgovaca sportskim potrepštinama. Prve oblike sportskog izvješćivanja – kako navodi povjesničar Josip Horvat – izgradio je u Jutarnjem listu, u kojemu je bio sportskim izvjestiteljom i urednikom sportske rubrike. Dakako, profesionalno nije bio vezan uz Jutarnji list. Tajnička uloga u Zagrebačkom nogometnom savezu, izdavanje Sportskog kalendara u 1921. i niz drugih djelatnosti u javnom životu Zagreba svjedoče o osobi posebna odnosa spram razvoja sporta.

Hrvoje Macanović (1904. - 1980.) učinio je - kako svjedoči Josip Horvat - prve oblike “sportskog izvješćivanja kod štampe” naročitom djelatnošću u širokoj lepezi bavljenja fizičkom kulturom i sportom. Hrvoje je splitskim gimnazijalcem koji se bavio brojnim sportovima - izuzev nogometom. U Zagrebu se našao u godinama urednikovanja Pavla Kaudersa Jutarnjim listom. Prvi profesionalni sportski novinar u Hrvata! Biografi svjedoče u korist naročita dara u Hrvoja. Istina je i takvih koja prisnažuju Hrvojevo uposlenje 1926. na Radio Zagrebu,

Boris Mutić, Milka Babović, Mladen Delić / Pero, 1976.

Sanjin Strukić

49Priče

u svojstvu spikera, što nikako ne znači i Macanovićevo zanemarivanje svojih sportskih bavljenja. Za znači je ni podatak da je 15. travnja 1926. profesionalno uposlen u Novostima. Tajnik je Saveza športskih saveza Kraljevine Jugoslavije 1935. godine, autor nacrta Zakona o sportu iste godine, sokolaš, funkcionar u plivačkom i atletskom sportu. Nakon 1945. zagovornik je masovne fizičke kulture. Predavač na Visokoj školi za fizičku kulturu, glavni urednik dosad jedine Enciklopedije fizičke kulture. Od 1945. opet je novinar, nakon dvije godine provedene među zatočenicima nacističkog logora u Mauthausenu. Sa ZOI i u Garmisch Partenkirchenu i OI u Berlinu 1936. izvještava za radio!

Milan Graf (1891. - 1975.) ide među naročite figure sporta, nogometa, glazbe i novinarstva. Koprivnički gimnazijalac s nogometnom vještinom koju je koristio i u zagrebačkom Građanskom. U vrijeme studija na Bečkoj muzičkoj akademiji igrao je u Rapidu. U Beču je postao i prvi sudac u ranijoj Jugoslaviji. U članstvu JOK-a vodio je nogometaše na Igre 1924. godine, što će reći da je u Parizu svjedočio nastanku AIPS-a.Milan Graf je 19. lipnja 2009. spomenut za proglašenja Zagrebačkog kvarteta dobitnicima nagrade Vladimir Nazor za životno djelo - 90 godina nakon što je bio među četiri utemeljitelja slavom ovjenčanog glazbenog sastava. Milan Graf je između 1919. i 1929. bio i glavni urednik Sportske novine. Glazbenik, nogometaš, sudac, funkcionar Građanskog i filharmoničar – kad je slovo o naročitom novinaru riječ – bio je prvim dopisnim suradnikom brojnih sportskih novina, jamačno i La Gazette dello Sport - iz Hrvatske.

Emanuel Perška (1897. - 1945.) upamćen je kao sjajan nogometaš HAŠK-a i Građanskog i prvi nogometaš koji se u inozemstvu loptao za novac. Sudionik je Olimpijskih igara 1920. i 1924. godine. U sportskom novinarstvu ogledao se tridesetih godina. Uredio je 1936 godine vrlo koristan Športski almanah Zagreba, a kraće je vrijeme izdavao i uređivao i Športske novine. U godinama NDH bio je u časničkom statusu, do 8. svibnja 1945. godine.

Šime Poduje (1905. - 1966.) ide među najznačajnije članove splitskoga Hajduka. U bijeloj majici bio je dva puta prvakom državne tvorevine koja je trajala između 1918. i 1941. godine. Naročitost splitskoga Višanina potvrđivana je i nastupima u državnoj selekciji.Zvanjem je bio pravnik, a zanimanjem uvažavani odvjetnik. Nikad, međutim, pasivan u nogometu. Perom je bilježio značajne događaje, bio je polemičarom, poglavito između 1929. i 1940. godine. U jednom je razdoblju izdavao i sportske novine. Šime Poduje je svoju odanost nogometu i Hajduku ispoljio 1944. godine. Splitske je nogometaše okupio i pripomogao da odu u partizane - na Vis.

Veljko Poduje (1907. - 1993.) također je nosio “bilu majicu”, također je bio među prvacima 1927. i 1929. godine. Bavio se trenerskim poslom u Rijeci, ali je razvio i naročitu suradničku aktivnost. Pisao je za Primorski vjesnik i Glas Istre, pa bio

Radiša Mladenović

“Macanović je bio tajnik Saveza športskih saveza Kraljevine Jugoslavije 1935. i autor nacrta Zakona o sportu.”

51Priče

radijski reporter i oko 20 godina urednik sportskog programa riječke radio-stanice. Djelovao je u mnogim forumima, bogatog je publicističkog prinosa.

Jerko Šimić (1906. - 1992.) stekao je diplomu pravnika u Zagrebu. Zanimanje odvjetnika nije doktoru Jerku priječilo golemu spisateljsku aktivnost. Istakne li se Šimićeva razgranata sportsko-dužnosnička obuzetost nogometom, njegova uloga u zagrebačkome Građanskom, naročitost istupanja u korist hrvatskog sportskog pokreta između 1930. i 1940. godine te vrlo plodna suradnja u zagrebačkim i beogradskim novinama,

u koju valja upisati istinu o rukovođenju sportskom rubrikom Vjesnika između 1945. i 1948. godine, onda se ukazuje na jedinstveno pero hrvatskog žurnalizma.

Boris Kolomičuk (1913. - 1970.) ide među naročita pera na hrvatskom propagandnom prostoru. Izbavljen iz logora u Maksimiru, zbog služenja u domobranstvu, 1946. godine angažiran je u svojstvu stručnog tajnika ASD Mladosti. Frane Barbieri, čuveni novinar, 1951. privolio je Borisa na prelazak u redakciju Vjesnika. Bio je jamačno prvi novinar-specijalist na hrvatskom i širem prostoru. Nogometaš i nogometni

Radiša MladenovićDrago Sopta / CROPIX

“Kolomičuk je jamačno bio prvi novinar-specijalist na hrvatskom i širem prostoru.”

53Priče

trener, vrstan poznavatelj nogometa, izvjestitelj sa svjetskih nogometnih smotri 1954., 1958. i 1966. godine, zalagao se za zdrave odnose u sportu. Autor je i knjižice o Miroslavu Ceraru 1964. godine, prvom u žanru biografskih prikaza.

Žarko Susić (1915.) naročitim je izdankom hrvatskoga, europskog i svjetskoga novinstva. Prvi je sportski prilog objavio u Jutarnjem listu, u veljači 1934. godine. Student arhitekture, klizanju odani 19-godišnjak, zdušno je tonuo u pripravničke vode, pa je 1936. uveden u matične knjige sportskog žurnalizma. Suradnik, urednik, tehnička osoba i organizator. Novinarsku aktivnost je između 1941. i 1945. godine odmjenio aktivnošću u domobranstvu. U ljeto 1945. priklonio se ideji Miroslava Habuneka o utemeljenju hrvatskoga sportskog lista.Svjedokom je osnivanja Akademičara - Sportskog društva Mladost, zbiljskoga nasljednika slavnoga HAŠK-a. Trener je brojnih generacija vrhunskih atletičara. Iz kolektiva Mladosti, kao i Boris Kolomičuk u 1951. prihvaća poziv Frane Barbijerija i profesionalno se upošljava u Vjesniku, gdje je “djelovao do umirovljenja”. Žarko Susić, međutim, perom ne miruje ni u desetom desetljeću življenja. Hrvatskom olimpijskom odboru pružio je propagandnu podršku knjižicama o sportu u Hrvata, da bi novinarsku naročitost zaradio izvještavanjima s olimpijskih arena 1980., 1988., 1992., 1996., 2000. i 2004. godine, kao umirovljenik!Ante Škrtić (1918.) posebnom je sportsko-novinarskom

osobom. Klizač je, igrač hokeja, rukometaš i autor prvoga udžbenika o rukometu, selektor rukometne reprezentacije NDH, funkcionar u tijelu koje je između 1941. i 1945. godine rukovodilo državnim sportom, razvio je između 1945. i 1950. naročito agencijsko novinarstvo. Kao poznavatelj stranih jezika, oslonio se na radijske izvore, stvarajući međunarodnu rubriku u Narodnom sportu načinom koji stoji neponovljivim. Na valovima Siemensovog prijemnika iz 1932. lovio je istine na svim meridijanima i paralelama. Ema ili Dečec, kako su ga zvali od milja, bio je 1962. godine “specijalni izvjestitelj” iz Čilea, sa Svjetskog nogometnog prvenstva. Rijetki su, naime, znali da su potpuni izvještaji o utakmicama u Čileu nastajali u jednoj sobi ispod zgrade Vjesnika. Bio je olimpijski izvjestitelj, međunarodni sudac na velikim klizačkim prvenstvima, žestoki glorifikator Rideamusa, okupljanja haškovaca, uzvisio je standarde znatiželje koju suradnici portala nikako neće moći prestići.

Zvonimir Mornar (1920. - 2008.) iz rodnih je Kaštela pošao u Beograd. U poručnika domobranstva je promaknut 1942. godine u Zagrebu. Novinarstvu nije mogao odolijevati ni u vrijeme časničkih obveza. Surađivao je u sportskim novinama gdje su ga znali potpisali i kao Molnar, jer je priloge upućivao iz Varaždina. Bio je rasno pero, polemičar i snažan zagovornik splitskoga Hajduka. Iako je živio u Zagrebu, ide u vrstu splitskih pera, među koje se ubrajaju Miljenko Smoje, braća Poduje, Frane Jurić, Leo Lemešić, Davorin Rudolf i Božo Novak, koji su

Jakov Prkić

Ico Kerin, Radiša Mladenović, Boris Kolomičuk i Zvone Mornar

55Priče

obilato podupirali nastojanja “majstora s mora” u loptačkim trvenjima s nogometnim suparnicima. Bio je i društveno-sportski radnik, predsjednik sportskih novinara u Hrvatskoj i Jugoslaviji, delegat na kongresima AIPS-a. U Sportskim novostima je proveo sveukupni radni vijek.

Miroslav Habunek (1920. - 1992.) stoji izuzetnom osobom na hrvatskom prostoru. Uposlenik kod knjižara Kuglija, tajnik stolnotenisača Concordije, suradnik u novinama koncem tridesetih godina, među partizanima između 1943. i 1945. godine, agitpropovac s ulogom u Narodnom listu koju je

iskoristio da bi Hrvatska dobila sportski list već 1945. godine. Sportski list pod glavu kojega je dovodio Žarka Susića, Zvonu Mornara, Mladena Delića, Milku Babović i Branka Kralja te skrbio o podmlatku angažirajući “juniore” Vilka Luncera i Peru Zlatara. Prvi je izvjestitelj s Olimpijskih igara u Londonu 1948. te utemeljitelj mjesečnika Sport, polumjesečnika Sportska panorama, stručne Sportske tribine te glavni urednik koji je i u nas 1950. uveo izbor sportaša godine.Miroslav Habunek je 1949. organizirao sportske novinare u prvu strukovnu organizaciju HND-a. Hrvatske novinare uveo je i u članstvo AIPS-a, svjetske sportske novinarske udruge.

Milka Babović (1928.) je radila “nešto drugo” do ulaska u redove sportskih novinara. Gimnastičarka, klizačica i atletičarka brojne je krune u Hrvatskoj i Jugoslaviji uresila i naslovom svjetske studentske prvakinje.Sljedbenica Hrvoja Macanovića nije imala “drugo lice” u aktivnostima izvan novina i televizijskih obveza. Nije mirovala ni nakon umirovljenja. Surađuje u mnogim časopisima, sport održava u radijskoj rubrici Dogodilo se na današnji dan i TV kalendaru, te vrijednom časopisu Zagreb. Ako se može reći da je dnevno novinarstvo odmijenila nečim drugim, onda je Milkino “nešto drugo” (i naročito) upravo njeno uporno istraživanje izvora sporta i olimpizma u Hrvata.

Mladen Delić (1919. - 2005.) je među prvima u mnogočemu. Iz Sinja je pošao u Beograd, u Višu školu tjelesnog odgoja. Znanje je prenosio i pitomcima domobranske akademije u

Sanjin Strukić

Robert Valai

“Habunek je bio uposlenik kod knjižara Kuglija i tajnik stolnotenisača Concordije.”

“Milka Babović brojne je atletske krune u Hrvatskoj i Jugoslaviji uresila i naslovom svjetske studentske prvakinje.”

57Priče

Zagrebu. Bio je skakač motkom, atletski statističar, funkcionar u sportskim rukovodstvima, među reprezentativcima Zagreba u košarci, savezni košarkaški sudac, utemeljitelj radijskog i tv-novinarstva, prvi glas u tv-eteru s nogometne utakmice, radio je prvi prijenos košarkaške utakmice na radijskim valovima. Bio je i statističar od koristi sportu, suradnik na brojnim publicističkim izdanjima. Leo Lemešić, Artur Ture Dubravčić, Žarko Dolinar, Stjepan Vojvoda Ljubić, Tomislav Crnković, Ronald Lopatny, Vilibald Herceg, Marijan Flander, Ivan Snoj, Ratko Kocijan, Milivoj Radović, Ivan Anić i brojni drugi prijatelji sporta, zvanjima i zanimanjima izvan novinskih kuća, zdušno su surađivali do osjećaja čitatelja i slušatelja kako se radi o profesionalnim sportskim novinarima.Zgodna je prilika istaći kako su neki između profesionalnih sportaša svoje profesionalno zanimanje nalazili u sportskom novinarstvu.

Ervin “Ico” Kerhin (1921. -1995.) je vrlo zanimljive dvostazne karijere. Natjecao se na atletskim stazama i dopisivao beogradskoj Politici u istim godinama. Concordija mu je bila matičnom atletskom družinom. Trčanjem preko zapreka nastavio je 1945. u zagrebačkom Dinamu. Bio je među atletskim reprezentativcima na Balkanskim igrama u Albaniji. Na državnom prostoru nalazio se među stalnim izglednicima za pobjedničko postolje. Bio je treći na državnom prvenstvu 1948. godine. Nakon dopisničkih dana (1946. - 1955.) uređivao je sportsku rubriku Narodnog lista. Na istoj je funkciji ostao i nakon spajanja (1959.) Narodnog lista i Večernjeg vjesnika u

Večernji list. Zapreke na atletskim stazama kasnije, odmijenio je zaprekama među profesionalnim novinarima. Izvještavao je sa sedam olimpijskih smotri u nizu. Rim je bio prvi (1960.), a Moskva (1980.) zadnji nastup urednika Večernjeg lista. Nogomet i Dinamo držao je svojim slabostima. Jedan je između utemeljitelja malonogometnog turnira Kutija šibica. Nakon umirovljenja (1981.) ostao je aktivan u provođenju smotre koja traje preko 30 godina.

Vilko Luncer (1933.) je novinarske poslove omirisao sa 18 godina, dočim je profesionalne korice okusio 1954. godine. Robert Valai

Stanko Lorger i Vilko Luncer

“Luncer pisanje nije ostavljao ni u vrijeme direktorske funkcije u Izdavačkoj djelatnosti Vjesnika.”

59Priče

Uz Peru Zlatara, drugi “junior” Miroslava Habuneka, začetnika drugoga kruga sportskog novinstva, dakako, u okvirima Narodnog sporta, kasnije i Sportskih novosti. Novinar, urednik, komentator... Zamjenik glavnog urednika te glavni urednik Sportskih novosti, razumije se i mnogostruki je izvjestitelj s Olimpijskih igara, europskih i svjetskih prvenstava. U hrvatskom sportskom žurnalizmu ostat će pamćen (pisanom predajom) po istini da pisanje nije ostavljao ni u vrijeme direktorske funkcije u Izdavačkoj djelatnosti Vjesnika, pomoćnika glavnoga ravnatelja Vjesnika i direktora RO Novinsko-izdavačke djelatnosti najveće izdavačke kuće na prostoru bivše Jugoslavije. Bavio se atletikom, o atletici je najviše pisao, zasnovao je atletski brak s Olgom Šikovec, a i od sina je očekivao da trči stopama roditelja. Novinarstvu je priznavao najveću važnost, živio je s perom i u godinama izvršavanja funkcija koje su bile zaprekama koje se teško moglo preskakati.

Vladimir “Zula” Anzulović (1935. - 1992.) ubraja se među naročito obilježene sportske novinare. Iz rukometnoga je okruženja prešao među košarkaše i s njima ispunio potpuni radni vijek “tehnika”, najprije košarkašica, onda i kluba koji je u 1976. godini preimenovan iz Lokomotive u Cibonu. Sinovi su nastavili u košarci očevo djelo. Zapravo, podržavali su klub kojemu je temelje - kako je priznao Slavko Šajber, tajnik partijskog komiteta i moćni sportski funkcionar u Zagrebu - osmislio upravo Vladimir Anzulović nagovorivši moćna zagrebačka poduzeća da novcem pokriju stvaranje

košarkaške družine koja će 1985. i 1986. Zagreb odlikovati krunama europskih prvaka. “Zula” je naročit i po tome da je dvije karijere vodio usporednim pravcima. Dugogodišnji dopisnik beogradskog sporta prebacio se na Hrvatsku televiziju i ostvario zavidnu karijeru reportera i komentatora, ponajčešće košarkaških događanja, mada je brinuo i u klupskim domašajima.

Mario Bertok (1929. - 2008.) bio je izuzetan šahovski internacionalac, nalazio se među izglednicima i na svjetsku krunu. U Sportskim novostima je 1961. do 1984. bio urednikom šahovske rubrike, a znao je izvještavati i s utakmica Dinama. Nakon umirovljenja bavio se selektorskim zadacima u šahu.

Miroslav Rede (1938.) igrao je u slavnoj generaciji omladinaca Partizana u Beogradu. Nosio je i majicu zagrebačkog Dinama i Lokomotive. Između 1967. i 1992. profesionalno je djelovao u Sportskim novostima. Radio je uredničke poslove u nogometnoj rubrici, a bio je i glavni urednik SN revije. Nakratko je, iznova, djelovao u nogometu, kao direktor Inkera iz Zaprešića.

Krasnodar Rora (1945.) došao je iz Šibenika u Dinamo. S odlikovanjem prvaka Europe iz 1967. godine upisao se 1978. među profesionalne novinare Sportskih novosti. O nogometu je pisao do 1984. godine. Bio je profesionalni nogometaš u Standardu iz Liegea, AS Nancy Lorraine i FC Haguenaua te reprezentativac Jugoslavije. Nakon novinarskih godina prionuo je trenerskom djelovanju u nogometu.

Robert Valai

Radiša Mladenović

“Anzulović je nagovorio moćna zagrebačka poduzeća da novcem pokriju stvaranje Cibone.”

61Priče

Pero Zlatar (1934.) je novinarom naročite novinarske karijere. Prvi je članak objavio 1950. godine, o juniorskim prvacima Jugoslavije u košarci, o košarkašima Naprijeda sa Šalate, među kojima je bio i Drago Krajnc, izuzetno daroviti mladić, kasniji trener u Ljubljani i novinar sa stažom u Sportskim novostima. U listopadu 2009. godine navršit će petu godinu osmog desetljeća, ali i obilježiti ulazak u 60. ljeto svojih djelovanja s perom u ruci. Član “dream teama” Narodnog Sporta iz 1955. godine jamačno bi se zapleo u pobrojavanju svojih uloga u novinskim kućama i redakcijama u njima, ali bi se teško snašao

i u djelovanjima izvan profesije u novinama. Bio je tehnički ravnatelj Naprijeda, izbornik juniorske reprezentacije Hrvatske u nogometu, predsjednik Košarkaškog kluba Lokomotiva, s direktorskom ulogom u Dinamu. Jedinstven novinarski šarmer - s pokrićem. Dobitnik najviše žurnalističke nagrade Hrvatskog novinarskog društva.

Zoran Čutura (1962.) je zaključnim imenom i prezimenom među profesionalcima s “perom u ruci”. Jedinstven među jedinstvenima i otuda što je u dvije svoje dosadašnje radne discipline polučio značajne domašaje, zanemarimo li i Zoranovu “treću dimenziju” koja znatiželjnika upućuje na domašaje u odgoju i obrazovanju sina i kćeri, “odmetnutih” u Sjedinjene Države. Najkorisniji junior Europskog omladinskog prvenstva za košarkaše 1980. godine, najkorisniji pojedinac u “plavoj” reprezentaciji 1986. godine, vrlo zaslužni član Cibone u osvajanjima europskih klupskih prvenstava 1985. i 1986. godine, istaknutog je doprinosa i u olimpijskom srebru jugoslavenskih košarkaša 1988. godine. U svojstvu profesionalnog novinara Jutarnjeg lista posjeduje i nagradu svoje strukovne organizacije.

Iz sportske u novinarsku organizaciju, iz profesionalnih novinarskih voda, u neke druge poslove. Prilog je nastao u volji da se ne učine nepravde onima koji su izostali...

“Zlatar je bio predsjednik Košarkaškog kluba Lokomotiva, s direktorskom ulogom u Dinamu”

Zoran Čutura - od košarkaša do novinara / Robert Valai

63Priče

UU svojim sjećanjima na 34. kongres AIPS-a i sve što je tome prethodilo tadašnji glavni tajnik Udruženja sportskih novinara Jugoslavje Vasa Stojković je

napisao: “Na Kongresima AIPS-a u Bukureštu i Bratislavi kao delegat USNJ-a uz Miroslava Habuneka i Radivoja Markovića zajednički smo procijenili da ovi kongresi nisu pretežno turistička razonoda, kako su neki mislili, već i jedan od načina da sportski novinari Jugoslavije na velika vrata uđu u svijet europskog i svjetskog sportskog novinarstva.”Sekcija sportskih novinara Hrvatske bila je neposredni domaćin i organizator Kongresa. Predsjednik je bio Žarko Susić, ja sam bila potpredsjednica, a moj dodatni zadatak bio je “sve što nije presudno za uspjeh Kongresa rješavati tiho i sa smješkom... pa ti si ipak žensko.”Radni dio 34. kongresa AIPS-a u Dubrovniku trajao je od 20. do 24. travnja 1970. Ali... za organizatore je započeo već 18. travnja, kada su počeli pristizati gosti. A da bi doček i smještaj u hotelu bili dobri, najbolji što mogu biti - a ti prvi dojmovi nisu zanemarujući za konačnu ocjenu cijelog Kongresa - svi poslovi oko toga i svega sličnoga bili su obavljeni. Pri tom treba baš ovdje, toliko desetljeća kasnije, naglasiti suradnju gradskih vlasti, hotelskog vodstva i turističke organizacije. Jer - uz svu ozbiljnost i dalekosežnost rasprava i odluka - ovakav skup ljudi iz cijelog svijeta doslovce ima i turistički značaj. Svima koji su sudjelovali je to bilo jasno i sve se slagalo u cjelinu koja je tiho i skladno djelovala. Jasno je da je ponekad ponešto i zaškripalo, ali ako se danas tih ‘sitnica’ ne sjećam, onda zaista nisu ni vrijedne spomena. Moja prva glavobolja bio je “ladies programme”. Zadatak je suprugama sudionika Kongresa ispuniti dio slobodnog vremena unaprijed probranim sadržajem i dobro pripremljenom provedbom. Mali kongres u Kongresu, ali značajan i za

uspjeh pravog Kongresa jer svaka od tih gošći odnosi sa sobom svoje dojmove, susrete, doživljaje. Zašto ne misliti i na utjecaj raspoloženja i zadovoljstva boravkom na supruge! Nije bilo teško pronaći u Dubrovniku i njegovoj bližoj i daljoj okolici znamenitosti i ljepote, ali kako to provesti i u isto vrijeme biti novinar na Kongresu!? I dan danas zahvaljujem turističkim zaposlenicima Dubrovnika! Trebalo je čuti s koliko su zadovoljstva govorile o viđenom i doživljenom.Kako ispuniti večer nakon radnog dana, a radilo se dosta!? Prehrana i posluga služi i danas na čast ondašnjoj hotelskoj kuhinji i svom osoblju. To je bio standard dubrovačkog Excelsiora. No, čime zabaviti goste u nastavku večeri? Ruku pomoćnicu pružio mi je na jednom od svakodnevnih sastanaka i dogovaranja netko iz vodstva hotela - svake večeri oni koji toga dana imaju rođendan dobit će “dubrovačku tortu”, poklon hotelskih slastičara. A, njihova je slava bila već davno prešla granice i to ne samo dubrovačke. U torte su “primješali” i mene - jednostavno sam bila imenovana za “voditeljicu slatkog trenutka”. Ovdje treba pojasniti nekoliko činjenica onog vremena: novac za sve što je bilo nužno i neizbježno potrošiti za Kongres priskrbili su vodstva USJN-a i svih republičkih sekcija. Usputna napomena: tadašnji prvoligaši od prihoda deset svojih utakmica odvojili su novac za Dubrovnik i Kongres. Generalni sekretar Vasa Stojković bio je neumorni i rijetko uspješni skupljač suradnika-darovatelja, a ne bih smjela zaboraviti napisati da je i organizacija sportskih novinara u društvu imala zavidan ugled.

“Kako uz znamenitosti i ljepote u Dubrovniku u isto vrijeme biti i novinar na Kongresu.”

“Prvoligaši su od prihoda deset svojih utakmica odvojili novac za Dubrovnik i Kongres.”

Iza kulisa Kongresa AIPS-a u Dubrovniku

Skije za Salmenkylu

Milka Babović

Milka Babović uručuje rođendansku tortu Sergeu Langu, “ocu” Svjetskog skijaškog kupa

65Priče

Vratimo se mojoj novoj dužnosti. Titulu “voditeljica slatkog trenutka” izmislila sam dok ovo pišem. Očekivalo se da glasno i razgovjetno izgovorim ono što u tom trenutku treba reći... “Pa, to radiš i u TV-programu.” I, za divno čudo, sve sam morala ponoviti još na francuskom i njemačkom, a engleski sam tek natucala. Uvijek bi po tortu došao onaj kojeg sam pozvala, prisutni su aplaudirarali, smijali se, posebno su me nagradili kada bih zastala i... glasno zamolila da mi doviknu riječ koja mi je nedostajala. Plaćena sam bila čudesno - slavljenik bi mi se zahvalio poljupcem! Na kraju sam, danas mi se čini da ne izmišljam, spontano pružala obraz! Ili to vaša danas 39 godina starija kolegica piše po onome “što je baki milo, to joj se i snilo!”.Uspjeli smo u tajnosti sačuvati da za završnu svečanu večeru pripremamo bogatu tombolu. Darove smo dobili, bila je zaista gospodska tombola! A, ja sam u ono malo slobodnih trenutaka učila prigodne “tombolske” riječi, budući da moja dužnost “voditeljice” nije završavala darivanjem torte i poljupcem. Konferansu mi je ispravljao i dopunjavao generalni sekretar AIPS-a, ljubazni Antoine Herbauts. A, ja sam taj tekst, taj priručni rječnik nosila stalno u džepu ili torbici i ponavljala. Taj spontani, neumorni Belgijanac uskakao je tijekom svih prirema savjetom od samog početka. Bio nam je odani prijatelj. Tombola je bila puni uspjeh, istinsko iznenađenje! Brojevi su bili u metalnoj posudi u kojoj se inače u ledu hladi šampanjac.Držala sam je u ruci, nastojala da se ne primjeti da drhturim i... samu sebe iznenadila odlukom... nisam izvukla prvi broj nego sam zamolila gospodina Antoine Herbautsa da mi pomogne. Dolepršao je nasmijan kao uvijek i uz nekoliko dosjetki izvukao

prvi broj. Ne sjećam se tko je bio dobitnik (svaki broj je dobivao). Nakon toga sam zamolila prvog dobitnika da izvuče broj sljedećeg i tako do kraja. Među nagradama su bile i trkačke skije, najnoviji Elanov model. Dobio ih je Finac, poznati sportski novinar i funkcionar svjetske organizacije Matti Salmenkylä. I danas vjerujem da su tome pomogli nebesnici zaduženi za nordijsko skijanje. Zamislite da je neki kolega Splićanin morao u Split donijeti trkačke skije!A nebesnici zaduženi za vrijeme na zemlji surađivali su uzorno - svi dubrovački kongresni dani bili su sunčani, prelijepi, ugodni. Ja sam mirne duše na svaki upit je li to uobičajeno za to doba godine, ne trepnuvši, ljupko se smješeći odgovarala: “Vrijeme je u Dubrovniku uvijek ugodno!”

“Zamislite da je neki kolega Splićanin morao kući donijeti trkačke skije.”

67Priče

Svi kroničari našeg sportskog novinarstva ocjenjuju 34. kongres AIPS-a u Dubrovniku kao trenutak kada smo kroz široka vrata ušli u društvo svjetske sportske

žurnalistike. A, 42. kongres AIPS-a u Splitu (7. - 10. studenoga 1978.) učvrstio je ugled našeg sportskog novinarstva. Jedan od aduta naše kandidature bile su i Mediteranske igre 1979. u Splitu. Natjecala se za taj kongres i Italija, no Izvršni odbor AIPS-a velikom se većinom odlučio za Split.U pripremama splitskog kongresa prva briga je bila kakvo će vrijeme biti, jer studeni u Splitu zna biti hirovit. Ali, i ovoga puta nebesnici iz resora vremena na zemlji nagradili su nas krasnim sunčanim danima za svo vrijeme kongresa. I danas sam im zahvalna. Ne mogu zamisliti kako bi se sve odvijalo da je udarila neka kišurina nošena vjetrom. U Splitu smo izabrali Hotel Lav. Nisam sudjelovala u odlučivanju, pa ne znam zašto baš Lav. Možda je uz dobar glas svoje odgrala i cijena. U prvi mah nisam uzela u obzir da je studeni već uveliko kraj turističke sezone u Splitu. To sam shvatila kada sam se doselila s nekoliko suradnika u hotel. Obišla sam s velikim blokom i olovkom u rukama svaku sobu, svaku nusprostoriju, svaki kutak terasa i parka. I bilježila, bilježila... Zabilježila sam na punih devet stranica: gdje vise zastori na prozorima, koje se slavine ne zatvaraja, pa voda danonoćno kaplje, u kojim zahodima voda curi, a u kojima nema ni lančića za potezanje vode, koji kreveti žude za stolarskom intervencijom, a gdje bi i ličioci morali vješto kamuflirati oštećenje zida... Na terasama je bilo odlagalište slomljenih stolica, rasklimanih stolova. Razgovor s domaćicom hotela u samom početku je bio neugodan, jer “to ne može biti u njihovom hotelu”. Moj najjači argument, kojim sam potkrijepila svoje zahtjeve, bila je činjenica da smo im, istina u “nevrijeme”, doveli skoro 400

gostiju koji će svoj boravak platiti.Zatim smo zajedno krenule obilaziti hotel. Moram priznati da je domaćica hotela pronašla i nedostatke koje ja nisam znala uočiti i sve je bilo na vrijeme sređeno. Jedan problem nisu mogle riješiti ni moja bilježnica, ni dobra volja hotelskog osoblja. To su bile nevolje nedostatnih telefonskih veza iz hotelske centrale do splitske pošte i dalje u zemlju i svijet. Marljivi telefonski stručnjaci uspjeli su “solomonskim rješenjem” spasiti stvar. Pozivima stranih gostiju dali su prednost. Ako bi ponekad netko od ostalih gostiju postajao nemiran, čarobnjaci telefonije splitske pošte su skratili to čekanje na podnošljivu izvjestiteljsku mjeru.Ali, naši domaći novinari su stradali. Kao profesionalac suosjećala sam sa svojim kolegama, a kao organizator kongresa sam morala prihvatiti takvo rješenje. Neki su kolege čupali kosu čekajući i trpili, ali je bilo i onih koji su galamili, a jedan je nogama udarao u pult recepcije na kojem je bio telefon. Oprezno sam ga umirivala, na razumnoj udaljenosti od njegovih nogu i ruku... Ne, neću vam napisati njegovo ime, ali nisam zaboravila i danas, kad ga sretnem, obuzdavam poriv da ga malo svojim ručicama dohvatim. Inače sam podnošljivo miroljubiva...

“Natjecala se za taj kongres i Italija, no Izvršni odbor AIPS-a velikom se većinom odlučio za Split.”

“Pozivima stranih gostiju dali su čarobnjaci telefonije splitske pošte prednost.”

Zanimljivosti s Kongresa AIPS-a u Splitu

Čarobiranje s telefonskim linijama

Milka Babović

Milka Babović na Kongresu AIPS-a u Splitu

69Priče

Pitaju me mlađi kolege: od kada grizem novinski krušac? Odgovorim im: “Tako reći, otkako znam za se. Kao pučkoškolac pisao sam za dječje (u onim vremenima

zvali su ih pionirske) listove i sudjelovao u radijskim emisijama za najmlađe. Prve novce zaradio sam kao trinaestogodišnjak javljajući se u pismima čitatelja u Narodnome listu, tada pored Vjesnika jednome od dvaju zagrebačkih dnevnika. Najprije sam bio više negoli iznenađen kad je listonoša donio uputnicu (onda nisu postojali žiro-računi nego se novac isplaćivao “na ruke”) s pristojnom svoticom s kojom sam se sa svojom klapom mogao dobrano osladiti u slastičarnici i k tome još platiti dečkima i sebi karte za kino. Potom je to postala ugodna navika. No pod utjecajem roditelja, koji su svoga starijeg sina željeli usmjeriti u neko tradicionalno sigurno zvanje (mati je drukala za medicinu, a otac za pravo), nisam se usudio razmišljati o tome da ću jednoga dana doživotno živjeti od pisanja u novinama. U meni se sve sudbonosno stubokom izmijenilo kad sam u otpadu pronašao knjigu nekoga njemačkog pisca kome sam zaboravio ime, Reporter X dobiva nalog, izašlu za vrijeme NDH. U njoj su bile opisane zgode i nezgode sportskoga reportera koji hita s događaja na događaj. Toliko sam se bio zapalio da više nije postojala sila koja bi me odvratila od strasne nakane da postanem sportski novinar, poput moga izmišljenog knjiškog idola Iksa koji, iz tjedna u tjedan, po svekolikim meridijanima prati automobilske utrke, susrete za naslov europskoga boksačkog prvaka, nogometne derbije, atletska nadmetanja i ostale senzacije dostojne udarnih, plakatskih naslova na prvoj stranici. Nakrcan hrabrošću, ali ujedno i bogobojažljivim strahom, poslije probdjevene noći bez sekunde sna, s početka 1950. otišao sam u redakciju Narodnoga sporta, u Palmotićevu ulicu broj

5, i hinjenom odvažnošću objavio kako u meni tinja neodoljiva želja da surađujem u jedinome hrvatskom sportskom listu, koji je izlazio dva puta tjedno. Tada sam prvi put vidio u živo strogoga glavnog urednika, gransenjerski uglađenoga Miroslava Habuneka, koji mi se obraćao s “vi” te svoje obožavane idole Zvonu Mornara i Borisa Jankovića. Te nedodirljive veličine, kao što sam se plašio, nisu ismijale slavoljubiva golobradoga dječarca i blagohotno ga posavjetovale neka najprije završi školu i tek potom im se javi. Štoviše, poslali su me uredniku atletske rubrike, do flegmatičnosti mirnome dobrijanu Vladi Bizjaku, zvanome Marin, koj me smjesta upregao i uputio da

“Nisam se usudio razmišljati o tome da ću jednoga dana doživotno živjeti od pisanja u novinama.”

“Nakrcan hrabrošću i bogobojažljivim strahom otišao sam u redakciju Narodnoga sporta.”

Tako je onda bilo

Tri i pol dinara po retku

Pero Zlatar

Hrvoje Knez

71Priče

posjetim Atletski savez Hrvatske, raspitam se o novostima i o tome sročim dvadesetak redaka. Elem, sutradan sam od nekoga službenika saveza dobio pregršt podataka o međunarodnim natjecanjima na kojima će sudjelovati vrhunski hrvatski atletičari. Najprivlačniji poziv stigao je iz Bruxellesa, gdje će srednjoprugaški rekorder i prvak Stjepan Đurić trčati na jakome mitingu. To sam napisao i na dnu četvrte stranice objavili su mi članak, zamislite bez ijedne ispravke i kraćenja, potpisan inicijalima P.Z. i koji je bio ilustriran okruglim Đurićevim portretom. Kad sam ugledao svoje djelo, postao sam najsretniji zagrebački maloljetnik. Nu, ne lezi vraže, moja sreća bila je kratka daha i pretvorila se u zlosreću. Iz Atletskoga saveza uputili su redakciji vrlo oštar prosvjed, koji je, sjećam se živo, potpisao tajnik, budući sportski novinar, Branko Fijačko. U njemu je stajalo kako je besmislena izmišljotina da će se Đurić pojaviti na skupu na kome će se okušati i atletičari iz Francove Španjolske. Bijaše to zlehudo razdoblje, kad je službena politika nazivala Španjolsku fašističkom državom, a njezina caudilla generalissimusa Francisca Franca Bajamontea karikaturisti su risali s vražjim rogovima i bradicom, s krvavom sjekirom u ruci i s neizostavnom hitlerovskom svastikom na rukavu i falangističkoj kapi. Momčadi i pojedinci iz Jugoslavije, kad bi im ždrijeb na svjetskim i europskim prvenstvima dodijelio Španjolce za suparnike, i po cijenu izbacivanja i dugotrajnih zabrana, morali su odbijati da se sučele s okuženim frankističkim predstavnicima. Miroslav Habunek umalo je doživio živčani slom i obrisao mi je nos zbog neoprostiva grijeha koji je nanio tešku sramotu Narodnome

sportu. Osuda kao u prijekome sudu: nadobudni početnik odstrijeljen je po kratkome postupku. Osjećao sam se izdanim, kao da mi piranje komadaju komad po komad tijela dok sam plačući s vanjske strane zatvorio vrata redakcije, očajan što mi nisu pružili prigodu da dokažem kako sam točno prenio dobiveni podatak u Atletskome savezu, a pričem nisam imao pojma kako prijeti ideološka opasnost da Đurić u Bruxellesu trči rame uz rame sa stigmatiziranim Španjolcima.Neslavno sam izgubio bitku, ali nisam se predao i bezuvjetno kapitulirao. Igrao sam košarku u Naprijedu i bio najmlađi i trinaesti praščić u juniorskoj momčadi, u kojoj je kao

Robert Valai“Miroslav Habunek umalo je doživio živčani slom i obrisao mi je nos zbog neoprostiva grijeha.”

Hrvoje Knez

73Priče

prva zvijezda kraljevao budući dvostruki jugoslavenski reprezentativac, uz košarku i u tenisu, Branko Miletić. Naša prva dvanaestorica su na omladinskome prvenstvu države u Karlovcu 1950. godine izvela čudo neviđeno. Stigli su kao posvemašni autsajderi, na koje nitko razuman ne bi uložio ni šupljega groša, a vratili se u Zagreb okrunjeni naslovom prvaka. Čudo je bilo u tome što je dotad u svim muškim i ženskim kategorijama, seniorskim, juniorskim i kadetskim, neprikosnoveno vladala beogradska Crvena zvezda. A, naši dečki bili su prvi koji su prekinuli njen nepobjedivi niz začet od kraja 1945. Mislili smo da je cijeli svijet saznao o našem pothvatu, pa sam u euforiji napisao oduševljeni dugi prilog koji sam poslao beogradskome mjesečniku Košarka. I gle slavlja, pustili su ga u cijelosti, od slova do slova! Osokoljen tim uspjehom, u tjednik Omladinski borac - kojega je redakcija stolovala u Tomašićevoj ulici, tristotinjak metara udaljena od moga stana u Martićevoj - ponudio sam napis o Naprijedovu kapetanu Vladimiru Mahovliću - Lami (za nekoliko godina postat će legendarni spiker zagrebačkoga radija). Prihvatili su ga i tiskali.Redakciju su činili mladci koji tek što su iskoračili iz dvadesetoga ljeta, a meni, petnaestgodišnjem šmrkavcu, činili su se vrlo, vrlo stari i autoritativni, na čelu s glavnim urednikom Trogiraninom Perom Ivačićem (budućim predsjednikom Saveza studenata Jugoslavije i potom glavnim direktorom državne izvještajne agencije Tanjug). Pero je predvodio ekipu vrsnih pisaca, koji su ostavili neizbrisive tragove u našem novinstvu i kulturi. Bili su to Vladimir - Dasa Mirković, Drago Modrić i Filip Stošić (istaknuti urednici radio Zagreba), Drago Auguštin (glavni urednik Vjesnika), Milan Čučković (as reporter Vjesnika u srijedu), pjesnici Slavko Mihalić, Vlatko Pavletić (predsjednik Hrvatskoga sabora i nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana prijelazni šef države), Vesna Krmpotić, Stanko Juriša, Milivoj Slaviček (jedan od utemeljitelja HDZ-a i prvi hrvatski veleposlanik u Poljskoj) i Zlatko Tomičić (nakon gušenja Hrvatskoga proljeća osuđivan kao disident), književnik Milivoj Matošec (autor niza poznatih i priznatih bestsellerskih romana), Krešo Novosel (nenatkriljivi urednik dramskoga programa iz najsjajnije ere Televizije Zagreb), ilustrator Miljenko Stančić (prometnuo se u jednoga od najvećih hrvatskih slikara)...Istodobno kad je moj članak o Mahovliću ugledao svjetlo dana, partijski vrh razapinjao je redakciju Omladinskoga borca na križ, stoga što je sa simpatijom pisala o netom osnovanoj Torcidi koja je bila obilježena kao prohrvatska (čitaj: nacionalistička i šovinistička) jer je bučno proslavila Hajdukovo

osvajanje naslova prvaka Jugoslavije, nakon nezaboravnoga povijesnog sraza sa Crvenom zvezdom u Splitu (2-1), kad je branič bilih Božo Broketa, tri minute prije konca, zabio pobjedonosni pogodak. Dasa Mirković koji je vodio sportsku rubriku bio je prisiljen na tihi odstup. Potom me je zadesio šok, kao iz operete s plitkim libretom. Ivačić i Mirković, zadovoljni mojim prvjencem pozvali su me i saopćili da ću ubuduće uređivati sportsku rubriku! Ne sjećam se, kako sam smogao progrgljati da pristajem. A prisnažit ću, kako još nisam napunio šesnaestu! Takva su vremena onda bila! Pod mojom uredničkom kapom počeli su Vilko Luncer, koji će

“Partijski vrh razapinjao je redakciju Omladinskoga borca na križ, stoga što je sa simpatijom pisala o Torcidi.”

Radiša Mladenović

75Priče

izrasti u vrsno atletsko pero, te s karikaturama Zvonko Lenner i Boris Kolar (jedan od slavnih prvaka globalno glasovite zagrebačke škole crtanoga filma) - sva trojica vršnjaka bili su mi školski kolege.Urednikovanje i pisanje Pere Zlatara zapazili su u Narodnome sportu. Dočekao sam da me - dvije godine od moje havarije, nakon što su mi odrubili glavu zbog atletskoga mitinga u Bruxellesu i Francove Španjolske - dašto uz blagoslov Miroslava Habuneka, pozovu pod svoje skute Zvone Mornar i Boris Janković. Osim u nogometnoj i gimnastičkoj rubrici Narodnoga sporta pisao sam i u onda nadasve čitanoj Sportskoj panorami

uređivanoj po velikanu raskošne kulture i široke naobrazbe Borisu Jankoviću. Zvone i Boris nisu bili protivni da i dalje zadržim mjesto sportskoga šefa u Omladinskome borcu. Boris je u Sportskoj panorami okupio mladi četverolist reportera, s nepredvidivim i otkačenim pjesnikom Berislavom Nikpaljem, sjajnim stilistom Vilkom Luncerom, mojim najboljim prijateljem Davorom Štambukom (nakon odlaska u Pariz uzdići će se među vodeće svjetske seksi karikaturiste) i s ljetopiscem ovih redaka. No to i ostalo što mi se tijekom desetljeća novinarskoga služenja nagomilalo u pameti, držim da ne bi stalo ni u dvije knjige. Ipak,

Radiša Mladenović

“Moj strogi otac Stipan nije legao na priču o tome kako sam zaradio novac.”

Sanjin Strukić

77Priče

Poznati engleski novinar i dugogodišnji predsjednik AIPS-a Frank Taylor napisao je 1978. godine Milki Babović svoje prisjećanje na zrakoplovnu nesreću u kojoj je stradala skoro cijela momčad Manchester Uniteda, i koju je on preživio pukim slučajem. Ta njegova priča dosad nije objavljena.

Draga Milka, ovo je priča o minhenskoj zrakoplovnoj nesreći koju si me tražila da napišem...Tog jutra, bio je utorak, 6. veljače 1958. godine, s

piste beogradskog aerodroma poletio je avion s momčadi Manchester Uniteda, tog je jutra počeo let koji je završio tragično na kraju piste minhenskog aerodroma Riem. I dan danas, dvadeset godina kasnije, zatvorim li oči, proživljavam one stravične 54 sekunde, koliko je trajalo strahotno posrtanje i kotrljanje našeg aviona, sličnog nemoćnoj punjenoj ptici kojoj su otrgnuta krila.Osam igrača Manchester Uniteda je poginulo. Dvojica, Jackie Blanchflower i Jonny Berry, bili su tako teško ozlijeđeni da nikada više nisu zaigrali nogomet. A ja, ja nisam ni slutio uživajući tog kobnog jutra u svom doručku u elegantom hotelu Metropol, da će prije nego padne noć svi moji kolege novinari izginuti a da ću se ja boriti za život u komori s kisikom ležeći uz Matta Busbyja, Dumcana Edwardsa, Jonnyja Berryja i pilota Kena Raymenta.U Beograd smo doletjeli da vidimo utakmicu Manchester Uniteda s Crenom zvezdom. U Engleskoj se smatralo se da je Manchester United nepobjediva momčad. Većina članova momčadi bili su slični školarcima, zvali smo ih “Busbyjevim bebama”. Izabrani su još dok su igrali u svojim školskim momčadima i poslani na Old Trafford gdje ih je preuzimao Matt Busby, menadžer Manchester Uniteda. On i njegovi glavni suradnici, treneri Jimmy Marphy i Bert Whalley, učili su ih i

“Većina članova momčadi bili su slični školarcima, zvali smo ih „Busbyjevim bebama”.”

Neispričana priča Franka Taylora

Zadnji let “Busbyjevih beba”

Frank Taylor, Daily Mirror (1920. - 2002.)

ne mogu odoljeti, a da se ammarcordovski ne podsjetim još jednih prolivenih suza koje su mi potekle zbog novinarskoga rada. Poslije tri mjeseca provedenih u Omladinskome borcu brižno me pozvala tajnica Ana Pristovšek, dobra kao kruh:“Perica, a zakaj ne dođeš po novčeke?” - pitala je osmotrivši me iza mudrih naočali. Tek tada sam shvatio da sam plaćen s valjana tri i pol dinara po retku. A ja bih platio da mi dopuste da pišem! Lova koja se nakupila bila je pozamašna, više od deset tisuća. Pred zapanjenim roditeljima bahatim ponosom sam je bacio na stol, sve do posljednje pare. Moj strogi otac Stipan nije legao na priču kako sam zaradio taj novac, pa je brže – bolje dohitao u redakciju Omladinskoga borca, da se uvjeri u vjerodostojnost tvrdnje svoga zlosina. Umirio je dušu, kad mu je Pero Ivačić potvrdio da sam pošteno zaslužio ona beriva.Očev postupak me je strahovito uvrijedio, toliko da sam u redakciji zaplakao i isplakao se dok mi oči nisu presušile. Mjesecima sam ogorčeno izbjegavao suočavanje s tatom da bih se onda, htio - ne htio, odljutio i oprostio mu što je i na časak pomislio kako sam nečasno došao do hrpe novčanica koje su debelo obogatile obiteljski proračun. Ali nisam odolio, a da mu kao škorpionsko zlopamtilo - dok smo zakapali ratne sjekire - ne saspem u lice: “Ti si mi, stari, zapravo podsvjesno zavidan stoga što sam, iako još u školskoj klupi, počeo zarađivati više od tebe!” Tada sam ga prvi put čuo da je opsovao. Istina u bradu, ali je opsovao...

79Priče

tako mlada da može biti samo bolja i bolja. S ovim mladićima možemo se održati deset godina vrhu.” U sredini aviona Roger Byrne, Eddie Colmaan, Tomy Taylor i ostali zabavljali su se i smijali. Neki su se kartali. Ni Matt ni ja nismo ni slutiti mogli da većina ovih dječaka ima još samo dva sata života...... Čini mi se, na osnovu razmišljanja, da nismo smjeli pokušati poletjeti treći put, nakon dva neuspjela pokušaja. To je bilo fatalno. No, lako je to tvrditi kada se zna što se zbivalo. U tom je trenutku, pak, izgledalo je to najnormalnije što se moralo učiniti. Sletjeli smo u München po snježnoj vijavici, ništa nije sličilo nekoj realnoj opasnosti. Piloti Ken Raymont i James Thain provjeravali su avion čekajući da ga napune gorivom. Mi putnici, okrijepljeni kavom i kolačima, ukrcali smo se ponovo, pred nama je bio ostatak puta do Manchestera. Uspomene su još kristalno bistre! Motori su zatutnjali i upravo u trenu kada je izgledalo da ćemo uzletjeti, pilot Ken Raymont smanjio je gas i mi smo se vratili na početak uzletne piste.I drugi put smo zagrmjeli pistom, pokraj nas, negdje na sredini piste, promicale su crvene građevine. I ponovo je smanjen gas. Pilot nam je priopćio da se zbog neke tehničke smetnje mora vratiti do aerodromske zgrade i provjeriti gdje je kvar. Nastala je zbrka i graja jer smo svi uglas nastojali odgonetnuti što se to pokvarilo. Možda su se zaledila krila? Možda je snijeg prodro u električne uređaje motora? Ponovosmo se iskrcali i jedva da smo srknuli naručenu kavu, pozvali su nas u avion.Za vrijeme rata služio sam skoro šest godina u RAF-u i nisam bio posebno uznemiren dok sam se ponovo vezao za sjedište. Pretpostavljao sam da se led nahvatao na krila i da su ga očistili. Ali sam mislio da ni jedan pilot neće pokušati nastaviti let sve dok nije potpuno siguran da je sve u besprijekornom stanju za normalan let. Od Beograda do Münchena letjeli smo glatko. Zašto bi moralo biti problema od Münchena do Manchestera?Kada su motori zatutnjali sjedio sam udobno u svom sjedištu i krajičkom oka pratio kako lijevom stranom strelovito promiču crvene zgrade. Sad bismo se morali odlijepiti od tla. Nagnuo sam se naprijed ne bih li vidio jesu li kotači već u zraku. Ništa se nije moglo vidjeti od bljuzgavice koju su propeleri nabacivali prema kotačima. Doviknuo sam Bobbyju Charltonu koji je sjedio ispred mene: „Jesu li se kotači odlijepili, Bobby? Jesmo li poletjeli?“ Nije odgovorio. Od buke motora nije mogao čuti pitanje. Gledao sam kroz prozore na lijevoj strani istežući vrat ne bih li vidio što je ispred nas. Krv mi se sledila! Mogao sam vidjeti pletenu ogradu na kraju piste kako nam juri u susret. “Bože, nećemo uspjeti!” Iz središta aviona čula se vika. Vikao

“Čini mi se da nismo smjeli pokušati poletjeti treći put, nakon dva neuspjela pokušaja.”

toliko toga naučili da su postali momčad koju su slavili kao najbolju momčad Engleske u posljednih 25 godina. Dva puta su bili prvaci Engleske lige. Sezonu ranije ispali su u polufinalu Kupa europskih prvaka, madridski Real je bio za dlaku bolji. Ovoga su puta Matt Busby i njegovi dječaci bili uvjereni da će osvojiti Kup prvaka 1958. godine...... Jutro je osvanulo hladno, svježe i s nešto snijega na tlu. Tada se letilo propelerskim avionima i pred nama je bilo šest sati puta sa slijetanjem u Münchenu radi uzimanja goriva. Kad sam se ukrcao u avion tipa Elizabethian, moj prijatelj Franck Swift je sjedio u stražnjem dijelu aviona i upravo vezivao sigurnosni remen. Viknuo je: “Dođi i sjedni do mene.” Swift je znao da je za vrijeme drugog svjetskog rata u srušenom RAF-ovom bombarderu vrlo često strijelac u repu preživljavao pad, dok bi sva ostala posada stradala. Zato je redovito nastojao sjediti u repu aviona.Ja sam pak mislio drugačije. Sjetio sam se nesreće aviona kojim su letjeli navijači ragbijaša. Jedini preživjeli putnik bio je onaj koji je sjedio leđima okrenut pilotskoj kabini. Potaknut tom mišlju produžio sam u prednji dio aviona, iako sam rado putovao pored Swiftyja jer je uvijek bio spreman za šalu i dosjetku. Izabrao sam mjesto tik uz Bobbyja Charltona, licem prema repu aviona! Tih nekoliko djelića sekunde odlučili su o mom životu.Let do Münchena bio je ugodan i bezbrižan. Sjećam se da mi je u jednom trenutku Matt Busby rekao: “Crvena zvezda je bila tvrd protivnik. Zadovoljan sam da nam nisu više na putu. Oni i madridski Real su, po mojoj ocjeni, najteži protivnici. Sada nam je Real jedina zapreka do pobjede. Naša je momčad

“Izabrao sam mjesto tik uz Bobbyja Charltona, licem prema repu aviona.”

81Priče

da pretpostavlja da je trčao svo to vrijeme po bljuzgavici i blatu potpuno nesvjestan svojih postupaka. A Harry Gregg je, uz pomoć Billa Foulkesa i hrabrog sportskog reportera Daily Maila Petera Howarda spašavao one koji su ostali u olupini avionskog trupa. Howard je sam spasio barem osmoricu. Među njima i mene.U bolnici Rechte der Isar ekipa profesora Maurera preuzela je ozlijeđene. Profesor Kessel, koji je izvrsno govorio engleski, ugledao je Francka Swifta na nosilima. Iz usta mu je curila krv. Profesor Kassel je radio neko vrijeme u Manchesteru kao neurokirurg. U trenu je prepoznao Swifta kao nekadašnjeg vratara Manchester Cityja i reprezentacije Engleske. “Das ist ein englischer Fussballspieler!”, uskliknuo je. Siromah Swifty! Izdisao je kad su ga unosili u tu prekrasnu bolnicu. Iskrvario je jer mu je sigurnosni remen prerezao aortu. Ostali sportski novinari, Henry Rose (Daily Express), George Follows (Daily Herald), Eric Thompson (Daily Mail), Don Davies (Manchester Guardien), Archie Ledbrooke (Daily Mirror), Alf Clarke (Manchester Evening Chronicle) i Tom Jackson (Manchester Evening News), poginuli su na licu mjesta. Svi su sjedili u repu aviona.Još tog jutra trčkarao sam oko hotela Metropol u Beogradu poput dvogodišnjeg dječaćića, a u smiraj dana kirurzi su se pitali neće li ipak morati amputirati lijevu ruku i desnu nogu. Svojom predanošću i svojim umijećem spasili su mi i ruku i nogu, ali bilo je potrebno 10 meseci i još 21 operacija prije nego što sam ponovo prohodao. Za Matt Busbyja skoro da nije bilo nade da će preživjeti. Prsni koš bio mu je smrvljen, ali je još imao snage razgovarati s vjernim suradnikom menadžerom

je Billy Whelan, irski reprezentativac, vrlo pobožan katolik: “Ako je ovo smrt, dočekujem je spreman!”Motori su zaurlali, a avion je naglo zateturao u desno s betonske piste u travu. Bio je to strahoviti udarac. Okrenuo sam glavu i vidio kako se pregrada ruši, a koferi i putne torbe lete na sve strane. Izgleda da je kotač probio trup aviona. U tom sam trenutku osjetio strahoviti udarac u glavu. Kasnije sam otrkrio da je to bila posjekotina koju su zašili s 21 šavom. Taj me je udarac doveo u polusvjesno stanje u kojem sam bio kada je avion udario u zgradu i kada se slomilo desno krilo. Avion se vrtio i vrtio u krug, sve dok repom nije udario u benzinski rezervoar. Rep se odlomio i zapalio.Svega što se kasnije zbivalo sjećam se vrlo mutno. To je niz nepovezanih slika u mom sjećanju. Na sreću, osjećao sam da polagano gubim svijest i skoro s olakšanjem zaklopio oči. Kada sam došao svijesti najprije sam shvatio da sam nepokretan. Činilo mi se da mi je grudni koš zgnječen. Nikakvo čudo, devet rebara je bilo slomljeno. Pogledao sam u sivo nebo iz kojeg je sipila susnježica kao da plače za mrtvima. I sâm sam bio uvjeren da umirem. Sjetio sam se šest ratnih godina u kojima nisam zadobio ni ogrebotinu. “Kakva glupa smrt!” šapnuo sam sam sebi. I zaklopio oči pripravan za ono što mora doći. Probudio sam se na nosilima, Harry Gragg mi je pripaljivao cigaretu. Pokušao sam povući jedan dim, no agonija u mojim grudima pretvarala je taj pokušaj pušenja u bolnu tegobu. U to sam vrijeme bio upravo prestao pušiti, slušajući savjet svoje supruge. Pogledao sam svoje novo odijelo, onako blatno i krvavo, i nisam mogao ne pomisliti: “Ne bih se dobro proveo da me Peggy vidi. Pušim protiv njezine volje, a novo odijelo, što ga je ona odabrala, svo je blatno.” I tada sam pogledao svoje noge. Nisam osjećao bolove, ali je desna potkoljenica bila zasukana unatrag i visila na mesu, kost je bila potpuno smrskana. Zurio sam u tu masu ne shvaćajući. A, tada sam najednom shvatio da je to moja noga i onesvjestio se.Ponovo sam došao svijesti u kolima hitne pomoći koja su jurila u bolnicu Rechte der Isar. Usprkos svim mojim naporima jedva sam disao. Drhtao sam i s olakšanjem osjetio da mi kirurg ubrizgava morfij u nadlakticu. Harry Gregg i Bill Foulkes su me svo to vrijeme sokolili: “Ne brini Frank, sve će biti u redu.” Bobbyja Charltona, koji je sjedio ispred mene, našli su 70 metara dalje. Kad su ga pronašli sjedio je vezan u svojem sjedištu. Na glavi mu je bila duboka posjekotina. Bill Foulkes bio je zaprepašćen kada se pribrao i shvatio da stoji na cesti nekoliko stotina metara od gorućeg aviona, među ljudima koji su govorili njemački. Bio je u čarapama! Kasnije je pričao

Frank Taylor sa suprugom Peggy u münchenskoj bolnici“Bobbyja Charltona, koji je sjedio ispred mene, našli su 70 metara dalje.”

83Priče

noći nije bilo na banketu. Prisutni su bili svi velikani Manchester Uniteda, no ne i Bobby Charlton! On je bio u postelji. Te je noći plakao i ostao u svojoj sobi. Kasnije je priznao: “Kada se dogodila nesreća ja sam bio tek početnik. Bio sam najmlađi i obožavao sam većinu igrača. Nakon njihove smrti jedina važna stvar je bila pobijeditit u Kupu prvaka. Za mene ova pobjeda znači više nego Svjetsko prvenstvo 1966. godine. Kada je sučeva zviždaljka označila kraj utakmice na Wembleyju i našu pobjedu na utakmici s Benficom znali smo da smo svoj posao obavili. Mi smo završili ono što su Tommy Taylor i svi ostali bili započeli. Nisam mogao suočiti se na banketu s mnoštvom koje se smije i pije. To ne bih mogao podnijeti... Jednostavno sam želio ostati sam sa svojim uspomenama.”Boby Charlon razumije. Razumijem i ja. I razumiju također svi oni prijatelji i sportski novinari koji su vidjeli Manchester United, kako igraju Busbyjeve bebe... I zato još tuguju za njima. Ta tragedija je iskovala vezu među nama, vezu koja će trajati koliko i mi sami.”

“Kad se Matt Busby oporavio podizali su novu momčad s Bobbyjem Charltonom.”

Jimmyjem Murphyjem i reći mu: “Drži zastavu na Old Traffordu visoko, Jimmy!” Jimmy je učinio upravo to, premda mi je rekao nekoliko mjeseci kasnije: “U ponedjeljak ujutro sam ispratio momke kada su odlazili iz Manchestera. Bili su još djeca. A krajem istog tjedna sedmorica su bila u lijesovima: Roger Byrne, Tommy Taylor, Eddie Colman, Billy Whelan, David Pegg, Mark Jones i Geoff Bent (Duncan Edwards je preminuo u bolnici 15 dana kasnije). Isplakao sam se, ali sam zadovoljan da Matt nije vidio lijesove. To bi ga dotuklo.”Jimmy Murphy održao je momčad na okupu i kad se Matt Busby oporavio podizali su novu momčad s Bobbyjem Charltonom, Denisom Lawom i Georgeom Bestom, momčad koja je osvojila Kup europskih prvaka deset godina kasnije, 1968. godine. Kada su pobijedili Benficu i osvojili Kup prvaka Busby je rekao: “Mi smo morali osvojiti ovaj trofej da bismo održali datu riječ momcima koji su poginuli nastojeći ga osvojiti.”A Bobby Charlton!? Kada se vratio u Englesku nekoliko dana nakon katastrofe odbijao je i samu pomisao da ponovo zaigra nogomet. Tada ga je Jimmy Murphy poslao kući, ocu i majci, prijateljima koje je znao još iz školskih dana. Malo po malo počeo je nabijati loptu s učenicima u pokrajnim ulicama Ashingtona. I brzo je shvatio da mora pomoći obnovi Manchester Uniteda. U travnju 1958. zaigrao je prvi put u reperezentaciji Engleske. (Igrao je ukupno 106 puta!) Bio je to novi Bobby Charlton, nije to više bio momčić nego muškarac koji je igrao muški. On je bio pokretačka snaga momčadi Engleske koja je 1966. osvojila Svjetsko prvenstvo. Dvije godine kasnije dao je sve od sebe za pobjedu Manchester Uniteda u Kupu prvaka. Te ga

85Priče

Glavni tajnik HZSN-a i sjajni novinar Marin Šarec, čije subotnje zanimljive i upečatljive kolumne u Vjesniku ne propuštam i gotovo bez iznimke “supotpisujem”, dao

mi je jedan od najtežih zadataka u dugoj novinarskoj karijeri: “Obilježavamo 60 godina. Čitav život si sportski novinar, dva mandata predsjednik naše udruge. Napiši nešto prigodno za naš cehovski jubilej. Dvije kartice, možeš i koji redak više…”Čekao sam do zadnjih sati zadanog roka, obmanjujući samog sebe da je možda ipak moguće s nečim “poentirati” u šezdesetak redaka ili zaokružiti kratku priču o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sportskog novinara i sportskog novinarstva. Naposljetku sam se odlučio za “opservacije” o profesiji koja se drastično mijenja poput klime ili zemljopisne karte svijeta, iskreno sretan što sam radio uživajući i uživao radeći u “dobra stara vremena”…Čitav život, a svakodnevno od srednjoškolskih dana 1971. godine, vezan sam za sport, profesionalno i volonterski: kao novinar i glavni urednik jedinog hrvatskog sportskog tjednika, Sport magazina i jedinog hrvatskog sportskog radija, Radio Cibone, kao autor knjiga i publikacija, kao pomoćnik glavnih tajnika Zagrebačkog športskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora, kao osnivač i član izvršnih tijela ili predsjednik hrvačkih, košarkaških i klizačkih klubova i saveza, kao član ili predsjednik organizacijskih odbora ili suorganizator, scenarist i voditelj velikih sportskih priredbi. Punih 27 godina sam se bavio sportskim novinarstvom, “privilegiran” što mi je hobi, završetkom studija, postao posao, i što sam posao doživljavao kao hobi. Sport i sportsko novinarstvo su i meni i mojoj generaciji bili više od najjače droge, a sjajna atmosfera u redakciji stvarala je osjećaj da imamo dvije obitelji, onu kod kuće i onu na poslu.Iskreno mi je žao što danas nije tako, što stari(ji) pate, a mladi, odmah (od)bačeni u žrvanj lova za žutilom i senzacijama, ni ne

znaju kako je bilo, niti će ikad spoznati istinsku čaroliju sportskog novinarstva. Velika je zabluda da samo senzacionalizam drži ili diže naklade i da samo “intimne” priče iz svlačionica stvaraju profit, baš kao što je i nehumano od novinara tražiti da proizvodi nekoliko kartica teksta sedam dana u tjednu. Nekad smo išli i na utakmice s kojih nismo izvještavali, dolazili smo i na treninge te pratili sjednice izvršnih odbora klubova i saveza koje se, osim uistinu u rijetkim slučajevima, nisu kao danas, događale iza zatvorenih vrata. Novinari su, stoga, imali sport “u malom prstu”, a i u “kriznim situacijama”, kad se “gledalo preko nišana”, osjećalo se međusobno uvažavanje klubova i sportaša i “sedme sile”… Novinarska karijera se gradila godinama, uz mentorstvo i autoritet briljantnih urednika/autora, a mladi su imali uzore čije tekstove su “gutali”, od kojih su učili i koji su ih, kad je trebalo, i štitili. Sportsko novinarstvo je bilo ljubav, ali i zanat u kojem su najbolji šegrti, prije ili kasnije, postajali majstori.Sam sam proizvod takvog sustava i takvog shvaćanja ovog atraktivnog posla. Prošavši “škole” Drage Marovića, Vilka Luncera, Romana Garbera…, neopterećen bolesnim ambicijama, ali prepoznat kao potencijal, brzo sam napredovao i postao vjerojatno najmlađi glavni urednik u Vjesnikovoj kući. Uskoro sam, odlično zapamtivši lekcije nezaboravnih velikana, i sam, nesvjesno, postao učitelj. Tijekom svojih 11 “rukovodnih”, a sedam glavnouredničkih godina u dva spomenuta medija, “prepoznao” sam, stvorio ili dao pravu priliku dvadesetorici mladih novinara, koji će postati vrhunski glavni urednici, urednici, pisci i reporteri na TV, radiju i u dnevnicima. To držim

“Žao mi je što mladi ne znaju kako je bilo, niti će ikad spoznati istinsku čaroliju sportskog novinarstva.”

“Velika je zabluda da samo senzacionalizam drži naklade i da samo “intimne” priče iz svlačionica stvaraju profit.”

Za dobra stara vremena...

Dostojanstvo i profit ili – zašto ne pitate Žarka?

Zoran Kovačević

Jakov Prkić

87Priče

najvećim dometom u svojoj dugogodišnjoj novinarskoj karijeri i priželjkujem da često nezasitni i netolerantni vlasnici medija dio energije i novca za žutilo preusmjere na edukaciju kadrova unutar vlastitog “imperija”.A svim (i starim i mladim) kolegama želim više međusobne solidarnosti, tolerancije i zajedništva, uz svijest da njihov ugled i status sportskog novinarstva proizlaze iz poznavanja sporta, obaviještenosti, ozbiljnosti i odgovornosti, a ne iz neprimjerenih glagola proizišlih iz neprovjerenih informacija. Na kraju ne mogu a da ne iskažem ogorčenje što na prvi, radni dio godišnjih skupština HZSN-a ne dođu ni neki od laureata, baš kao i

na odnos prema ovoj udruzi, koja nekima služi isključivo za zaštitu vlastitog interesa čak i nakon neugodnosti za koje su sami krivi. Kao gorljivi zagovornik pozitivnog pristupa sportu i njegove afirmacije ne samo na osnovu vrhunskog međunarodnog rezultata, ne mogu ni shvatiti ni podržati niti nakaradno “stvaranje novinarskog imena” prisluškivanjem i objavljivanjem privatnih razgovora ispod tuševa svlačionice.Budimo svjesni da sami gradimo vlastiti ugled i dostojanstvo i da način na koji javnost, klubovi i sportaši doživljavaju ovu profesiju ovisi isključivo o nama samima. Ako u to ne vjerujete, ili ako jednostavno želite shvatiti suštinu sporta i bit sportskog novinarstva, zamolite za “čašicu razgovora” velikog, među nama najvećeg, Žarka Susića… Drago mi je da o mnogim stvarima razmišljam poput tog, 94 godine mladog doajena ove profesije. I ne mislim da me zato - pregazilo vrijeme…Sretan nam 60. rođendan…

Radiša Mladenović

Robert Valai

“Način na koji javnost i sportaši doživljavaju ovu profesiju ovisi isključivo o nama samima.”

89Priče

Milka Babović sjedi na svojoj poziciji, za svojim stolom, nešto piše na pisaćoj mašini, okrene se i pita mene, njezinog pomoćnika za Dnevnik, “je li stiglo što

novo?”. Misli, naravno, na nove vijesti iz svijeta sporta. Sve se događa 1988. godine, televizija je tada emitirala iz prostora Fakulteta strojarstva i brodogradnje, prekoputa mastodonta u kojemu je danas. Znam što to znači - hodanje kat niže do teleprintera, razgovor s Damirom, koji je već odvojio sportske vijesti s beskonačne papirnate perforirane trake i stavio ih u fascikal, da uzmem kad dođem. Vraćam se Milki, dogovaramo se što ćemo i kako ćemo (ona kazuje što ćemo, a ja slušam, jasno), sjedam za pisaću mašinu i pišem vijest o novom plivačkom svjetskom rekordu, usput telefonom provjeravam je li Eurovizija poslala kakvu sliku. Jest, poslali su, što je super, imamo 20 sekundi vijesti, moram požuriti s montažom jer sve što dođe iza 19.00 sati više ne stane u Dnevnik, jer se sportski dio završava do 19.15 sati. No, sad je 16.15, valjda ću stići, iako mi ta pisaća mašina i nije najdraži instrument, ako pogriješim, moram prolaziti bjelilom, a onda se u kopiji ne vidi dobro, a kopija ide realizatoru, pa se može pogriješiti u Dnevniku, što nikako nije dobro. Dobra je stvar da gore na katu postoji daktilo-ured, pa mogu otići to sve i izdiktirati, ali samo ako urednik Dnevnika nema nešto važno. A obično ima. Babović se smije, podsjeća me da kad je ona počinjala da je sjedila u redakciji u Šubićevoj, da su se filmovi razvijali u Črnomercu, da je teleprinterska soba bila u Jukićevoj, a pisaću mašinu su imali samo jednu u redakciji. Ostavlja mi da za večernje vijesti doznam rezultat nekakvog rukometa iz Čakovca, ona ide u montažu, završava neki prilog za ponedjeljak. A, ja telefonom (analognim, na okretanje brojčanika) zovem gotovo cijeli Čakovec (prst mi se užario od okretanja), dok se

ne sjetim nazvati policijsku postaju (isprika, tada još milicijsku stanicu) i upitati ljubaznoga dežurnog jesu li im kakva patrolna kola blizu dvorane, da nam jave rezultat? Javljaju da imaju, saznajem rezultat, imamo i večernje vijesti kompletirane. Idem Milki to reći u montažu, jer u montažama još nisu instalirali telefone.To je bilo 1988. Dvadeset godina poslije, u zgradi prekoputa, klimatiziranoj i tehnološki osuvremenjenoj, svijetom sportskoga novinarstva vladaju mobitel i kompjutor (i to pokretni), međusobna je komunikacija moguća na tisuću načina pa i s radnog mjesta i s urednicima i s montažom i s čovjekom

“Kad je Milka počinjala sjedila je u Šubićevoj, filmovi su se razvijali na Črnomercu, a teleprinter je bio u Jukićevoj.”

“Klasični radio, televizija i novine više ne postoje, a samo je 25 godina prošlo od mojeg susreta s novinarstvom.”

Novinarstvo i tehnologija

Prvu vijest iz Londona neće poslati ni Reuters ni AP

Jura Ozmec

Radiša Mladenović

91Priče

na mjestu događaja, TV slika se šalje kud god treba gotovo istodobno kako se snimi, dnevnici se završavaju uživo, ne postoje vremenski rokovi uvjetovani tehnologijom posla. Internet nudi sve rezultate onako kako se događaju, u stratosferi su signali bezbrojnih televizija, radija, a od nedavno i mobitelskih video usluga. Gotovo je sasvim sigurno da na Olimpijskim igrama u Londonu prvu vijest neće poslati Reuters ili AP, nego da ćete (pretplatite li se) čak i video isječak npr. skoka Blanke Vlašić preko 212 cm prvo vidjeti na svojem mobitelu, makar bili u Dubaiju u tom trenutku!Tehnologija je strahovito napredovala. Klasični radio, televizija i novine uopće više ne postoje, a samo je 25 godina prošlo od mojeg prvog susreta sa svijetom novinarstva, od klasičnog vremena kad su novine bile – novine, radio je bio – radio, a televizija je bila - jedina! Tehnologija je uvjetovala puno toga, tehnologija će dati nove pravce, nove ideje, nova rješenja u informiranju. Ne sumnjam da će multimedija, novi mediji ili kako god ih sada zvali uskoro biti promatrani poput gramofona ili analognih telefona, dakle sa sjetom i tugom zbog prolaznosti vremena. No, bez obzira na napredak tehnologije u novinarstvu, koji će neki od nas “preživjeti” i nastaviti raditi, a poneki će pobjeći od toga, bitno je kako ćemo pratiti sport i sportaše. Osnovna načela novinarstva, naime, ne ovise o mobitelu ili satelitskom prijenosu određenog događaja, nego o - nama!Mi smo sportski novinari, mi smo ti koji smo to radili prije, koji to sada radimo i koji ćemo o sportu pričati ili pisati publici. I dok jesmo, dok nas tehnologija (ako nas uopće) ne isključi iz

trokuta sport-sportski novinar-konzument, mi moramo brinuti o čistoći stava i činjenicama o sportu. Činjenicama!Posljednjih godina, baš razvoj tehnologije ljudima daje osjećaj svemoći, posebice onima koji se u raskošnim internetskim prostranstvima mogu uporno sakrivati iza inicijala ili lažnih imena. Osjećaj sveprisutnosti kod nekih takvih likova stvara osjećaj da su - novinari. Pisati bilo što i objaviti na internetu - nije i nikad neće biti novinarstvo! Novinarski je poziv nešto što se uči, nešto što se stječe i nešto što ne svladaju svi koji žele, ali novinarski je poziv ovih godina, a baš kao predsjednik HZSN-a to sam iskusio, u opasnosti. Nagli procvat broja različitih medija (pisanih, elektroničkih i internetskih), prvenstveno s ciljem zarade, posljednjih desetak godina stvorio je ogromnu potrebu za popunjavanjem svih vrsta tema, pa i sporta. Odjednom su se pojavili dječaci i djevojčice koji su pomislili da su novinari, jer su odjednom mogli javno kazati to što misle, to što misle da neki misle i to što zapravo drugi misle. Isti taj pritisak velikog broja medija stvorio je i veliki broj urednika istih tih medija, urednika koji o novinarstvu nemaju pojma, jer im to nitko nije stigao pokazati i naučiti ih, a o sportu ih ništa zapravo niti ne zanima. Osim zarade njihovim vlasnicima. Novinarstvo je, na žalost, počelo propadati. Čak i najozbiljnije novine i najozbiljnije emisije počele su se baviti minornostima, gnjusnim bigbraderima, a u našoj je branši postalo popularno zanemarivanje tradicije hrvatskoga sporta te potpuno neosnovano i lažno veličanje nekakvih parasportskih rezultata, a još više i češće pojedinih likova koji su kroz sport ostvarili Robert Valai

Jakov Prkić

“Mi smo ti koji smo to radili prije, koji to sada radimo i koji ćemo o sportu pričati ili pisati publici.”

93Priče

ogromne, ali vrlo sumnjive zarade. Paralelno s time, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj se više od desetljeća, dakle baš od samostalnosti, sustavno uništava obrazovanje i djeci koja izlaze iz škola se nameću vrijednosti koje nemaju veze sa životom. Takvi novi mediji, takvi novi urednici i takvi novi novinari, koji također nemaju obrazovanja, jer su izašli iz istih tih škola i uvjereni su da je povijest počela danom njihova rođenja najveće su opasnost društvu, novinarstvu i, dakako - sportskom novinarstvu! Dakako, smatram ih opasnostima samo ako želimo biti demokrati, ako želimo biti europejci, ako želimo čuvati vlastitu baštinu, ako želimo boljitak sebi i svima

oko sebe, samo tada...U ovoj je knjizi bilo zamišljeno da se pisanim tragom oglase i svi dosadašnji, a još živući, predsjednici Sekcije ili Zbora, ne zato da bismo ispunili nekakvu kvaziulogu da ih se sjetimo, nego baš zato da svojim riječima, svojim iskustvom i svojim mislima svima vama koji ćete ovo htjeti pročitati kažu ponešto o - sportskom novinarstvu! Jer, citirat ću svog uzora, učitelja, kolegu, pa vjerojatno i prijatelja, Borisa Mutića: “Radim najljepši posao na svijetu i kad se ponovo rodim, ponovo ću biti - sportski novinar!” Ako smijem reći, bez obzira na opasnost koju sam uočio - i ja!

Robert Valai

“Pisati bilo što i onda to objaviti na internetu nije i nikad neće biti novinarstvo.”

Prijatelji HZSN-a

Ministarstvo, znanosti obrazovanja i športa RH

OdvjetnicaSanja Matovina-Lulić