M.Delly – Tajna Ker-Evena

Od jutra je padala kiša. Bila je to ona sitna i fina kišica koju su mornari nazivali "pljuvačka".U njoj se utapao horizont a pokrivala je poput sivog, tužnog vela more danas gotovo posvemirno. Jedino se na valovima koji su udarali u stijene pojavljivala bijela pjena. Reklo bi se daje more zahtijevalo od njih onaj plijen koji su mu stijene pribavljale već stoljećima.Cesta što je vodila iz male luke Conestel ipak nije bila odviše blatna zahvaljujući tlu tvrdompoput granita. Tako ga je nazivao putujući trgovac. Upravo se približavao luci umornimkorakom, gurajući pred sobom kolica pokrivena voštanim platnom.Bio je to čovjek od oko četrdeset i osam godina, onizak i mršav, sa sivkasto-plavom kosom. Ublijedom licu mekih crta, sjala su dva živahna modra oka. Duga pelerina od izlizane tkaninepadala mu je s ramena. Na glavu je stavio veliku crnu kapu, a čvrste čizme dopirale su mu do

koljena. Debelim donovima i okovanim petama udarao je po zemlji koja je muklo odjekivala.Kraj tog čovjeka hodala je mala djevojčica od dvanaest godina. Stara, ali vrlo čista haljinaobavijala je njezino mršavo i lagano tijelo. Siva suknena kapuljača pokrivala joj je kosuuokvirujući mliječno bijelo lice finih ružičastih usana. Plave trepavice skrivale su joj togtrenutka oči koje su bile jednako tako modre kao i onog čovjeka kraj nje. Bile su to čudne očičiji se izraz neprekidno mijenjao.Odgovarajući glasom koji je odavao dosadu na primjedbu pratioca, djevojčica je primijetila:- To je doista žalostan kraj, oče! Hoćemo li dugo ostati ovdje?- Možda i hoćemo. To ovisi o vijestima koje ću primiti. Ali kad sunce izañe, vidjet ćeš da jeovaj dio Bretanje prekrasan.Oboje je govorilo vrlo tečnim francuskim jezikom. Kod djeteta se strani naglasak gotovouopće nije osjećao, ali očev je naglasak odavao njemačko porijeklo.Elsa je odmahnula.- Možda. Ali za sada je sve ovo vrlo tužno. Osim toga, mokri smo, oče! Poput ubogih pasa!Taj naš posao je zaista naporan.- To je istina. Ali sad kad me više cijene i više ćemo zarañivati. Jednog ćeš dana biti bogata,Elsa, ukoliko poživim još nekoliko godina. Naišao sam na zanimljiv trag koji bi mi mogaodonijeti. Ipak bi mi bilo milije da si ostala kod našeg roñaka Mulbacha. To bi bilo bolje negošto si krenula sa mnom. To hodočašće od jednog kraja Francuske do drugog vrlo je zamorno.Djevojčica je odmahnula.- Hoću biti kraj tebe! Ne želim te napustiti, oče! A osim toga, ono što radiš vrlo me zanima.Lagani se smiješak pojavio na blijedim čovjekovim usnama. Njegove su oči postale blaže dokje promatrao dijete kraj sebe.- Da, ti si pametna, ti razumiješ. Zaista si mi dragocjena suradnica, milo moje dijete!Elsin je pogled odavao ponos.- Htjela bih ti još više pomoći. Tako si umoran, oče! Odsad ću činiti više za tebe. Kretat ću se

svuda uokolo, ispitivat ću žandare, pažljivo promatrati.- Ponavljam ti, dragocjena si za mene! Ali neke stvari moram sam vidjeti. Radi se o vrlovažnim obavijestima. Ta isturena točka bretanjske obale mogla bi biti dragocjena. Potrebno jesve pripremiti unaprijed. Ja ću dati samo upute. Drugi će poduzeti sve potrebno. Najvažnije jeda označim zanimljiva mjesta. A to ti ne možeš sama učiniti... barem još ne za sada, jervjerujem da ćeš za dvije do tri godine biti jednako tako sposobna kao i ja.I ponovno se ponos pojavio u pogledu te djevojčice.- Da, da! Već sada sve razumijem, oče! Dobro razumijem! Vidjet ćeš kako ćemo dobrosurañivati. Eno, pogledaj, Conestel... Što se to tamo vidi? Je li to neki dvorac?Pružila je ruku pred sebe. U magli su se nazirali tornjevi. Pripadali su nekom velikom zdanju.- Da, to je dvorac Runesto. Pripada obitelji Penvalas... Kad sam prije tri godine prolazioovuda, upravo je umro markiz Penvalas. Ostavio je iza sebe dvoje djece. Njihova je majkaumrla već ranije. Naslijedili su veliki imetak... vrlo veliki. Raspitivao sam se u ono vrijeme otoj obitelji, jer jednoga dana sve može poslužiti. Nemoj to nikada zaboraviti! I najmanjesitnice, koje ti se čine beznačajne, moraju ostati zapisane u tvom sjećanju. Samo se takvommetodom, brigom za najsitnije pojedinosti, može postići uspjeh u životu pojedinca, kao i uonom cijelog jednog naroda. A za naš će narod predstavljati pravi trijumf što smo se znalitako dugo i strpljivo spremati za put kojim će krenuti naša nadmoćna civilizacija.Slabi glas tog čovjeka iznenada je zazvučao oduševljeno. Oči su mu zasjale. Ali su se ubrzoopet ugasile. Putujući je trgovac problijedio, zaustavio se trenutak i položio ruku na grudi.- Ponovno ta bol... guši me... Elsa ga je prestrašeno pogledala.- Morat ćeš poći liječniku, oče!- Da...- Sigurno ga nema u tom malom mjestu. Poći ću u susjedni grad i...- Krenimo! Već je prošlo... Odmorit ću se nekoliko dana u Conestelu prije no što poñemodalje.Nastavili su put. Elsa je sada pomagala ocu gurati kolica. Na ulazu u mjesto putnici

su srelidva mladića u kišnim ogrtačima i gumenim čizmama. Jedan je bio mršav, otmjena držanja,smeñe kose i lijepih, sjajnih očiju. Drugi je bio plavokos i djelovao poput velikog nemarnog,ali ipak poslušnog dječaka.U prolazu je prvi ugodnim glasom dobacio putujućem trgovcu:- Loše vrijeme, zar ne, ubogi čovječe? Nije baš pogodno za putovanje.- Baš je tako, gospodine! Ali treba zaraditi za život.- Poñi do dvorca. Tamo će sigurno nešto kupiti od vas. Mladići su prošli, a putujući trgovac injegova kćerka nastavili suput po sitnoj kisici. Čovjek napomenu:- Ovo je bez svake sumnje bio mladi markiz Penvalas... Lijep momak!Blizu ulaza u mjesto, trgovac je zastao ispred neke skromne gostionice. Iznad vrata bio jeobješen znak u obliku nekog čudovišta: polu zmije a polu ribe. Na njemu je pisalo:MORSKOJ ZMIJIPutujući se trgovac obratio Elsi i kazao poluglasno:- To je skromno i prljavo svratište. Ali jedino je u mjestu. Morat ćeš se time zadovoljiti.Ona mu odgovori tihim glasom:- Dakako, oče! Uostalom, već smo za vrijeme naših putovanja stanovali u takvim svratištima.Čovjek je ušao i obratio se ženi s bretanjskom kapom na glavi. Gulila je krumpire krajognjišta iznad kojeg je u koncu kipjela voda.- Biste li mogli smjestiti moju kćer i mene?- Dakako, gospodine, vrlo rado. Vi ste putujuću trgovac, zar ne? Zaključujem to po vašimkolicima. Spremit ću ih u ostavu... Vrijeme je ružno, zar ne? Jeste li se smočili, ubogi mojgospodine? Priñite, pa se ogrijte! I mala takoñer! Doñite k vatri! Pripremit ću vam kavu, akoželite?- Da, vrlo toplu kavu. Za to vrijeme spremit ću kolica.Nekoliko trenutaka kasnije otac i kćerka sjedili su kraj vatre pijući kavu. Iako se nije odvišebrinula za čistoću svoje gostionice, gostioničarka je bila dobra i gostoljubiva žena. Skinula jeElsi mokre cipele i napunila ih zrncima zobi.- Vrlo dobro sredstvo za sušenje - rekla je.Djevojčica je s očiglednim zadovoljstvom pila kavu. Navukla je tople papuče što ih

je otacizvadio iz kolica. Skinula je kapuljaču, pa se vidjela njezina divna crna kosa, sjajna poputgavranovih krila. Kosa se čudno isticala na njezinu blijedom licu, svijetlih trepavica i plavihočiju. Nije bilo moguće ne zamijetiti to dijete.Otac je teškom mukom ispio nekoliko gutljaja. Napokon je odgurnuo šalicu govoreći:- Ne mogu.Elsa ga je zabrinuto zapitala:- Umoran si, oče?- Nisam. Zapravo, malo me guši. Naspavat ću se pa će sve proći. A sutra ću te odvesti nazanimljivu šetnju, mala moja!Gostioničarka je izašla. Putujući trgovac nastavio je još tišim glasom:- Vidjet ćeš Ker-Even... kuću Even. Čudnu kuću čije se porijeklo gubi u prošlosti. Ispričat ćuti tu legendu. Kuća pripada nekom gospodinu Valserresu, pomorskom oficiru i velikomučenjaku. Oženio se Španjolkom Ines Romanoes.Dijete je začuñeno ponovilo:- Romanoes?- Da. Ona je sestra Pepite Romanoes koja se udala za našeg roñaka Otta Mulbacha. Tajzapovjednik Valserres je daleki roñak Penvalasovih, ali s njima ne održava nikakve veze.Njihovi su se djedovi u davna vremena zavadili. Valserresovi više nisu dolazili u ovaj kraj, panitko i nije mislio na pomirenje.Oficir je jednog ljeta doveo ženu u Ker-Even. Ali Ines je razmažena žena, naučena na otmjenodruštvo. U tome se posve razlikuje od Pepite. Ovdje se već nakon dva dana toliko dosañivalada ju je gospodin Valserres morao odvesti na neko privlačnije mjesto. Otada je kućazatvorena. Neki stari mornar, nastanjen u blizini, brine se za kuću i ponekad je dolaziprozračiti. A sada slušaj... Sagnuo se i tiho počeo šaptati djevojčici u uho:- Ta me kuća zanima. Zbog nje sam došao ovamo.Prekinuo se jer je gostioničarka ponovo ušla. Prišla je putnicima i kazala promatrajući Elsu:- Vaša mala je vrlo lijepa. Ima divnu kosu! Čudno, kad je čovjek tako gleda rekao bi da je

plava.- Da, doista čudna boja!- A koža joj je tako svijetla. Vi dakle neprekidno tako putujete?- Da! Već sam bio ovdje prije tri godine.- Zato sam dakle pomislila da sam vas već ranije negdje vidjela! Sad se čak sjećam da samkupila od vas igle i vrpce. Odakle dolazite?- Iz Švicarske. Ali već dugo nisam bio kod kuće.- Nemate više ženu?- Ne, umrla je pri porodu male.- Kako žalosno! I stoga dijete vodite sa sobom?- Moram! Nemam obitelj, a ona bi bila žalosna kad bih je negdje ostavio.- Razumijem. Ali to je vrlo zamoran život.- Snažna je. Vidite i sami da ne izgleda baš loše. Ništa nije tako zdravo kao svježi zrak.Pogladio je djevojčicu po kosi... Zatim je promijenio temu razgovora i zapitao:- U dvorcu još uvijek živi obitelj Penvalasovih?- Dakako, još uvijek! Dvorac Runesto je već od davnih vremena u rukama Penvalasovih, ioni ga ne namjeravaju prepustiti drugima. Gospodin Alain vrlo voli dvorac i ne bi ga nikadahtio napustiti.- Malo prije sreli smo dvojicu mladića. Pretpostavljam da je on bio jedan od njih?- Da, onaj smeñokosi je gospodin Alain. Onaj drugi je Maurice Ronchay. On je siroče i došaoje u Runesto provesti praznike. I on je drag. Ali gospodin Alain je mnogo pametniji. Tako jedobar i lijep... iako ponekad djeluje previše ponosno. Kažu da je to držanje Penvalasovih. Aipak ih svi vrlo volimo. Gospoña markiza je prava svetica. Učinit će sve da pomogne ljudima.Siromasi znaju kome se moraju obratiti kad im je potrebna pomoć.- To je baka djece?- Da! Ona ih je odgojila, jer je njihova majka umrla vrlo mlada, kratko vrijeme nakon roñenjagospoñice Armelle. Može se reći da ih je dobro odgojila. To su uzorna djeca.Rekavši to, dobra se žena vratila svojim krumpirima, dok je trgovac pokušao progutati jošnekoliko gutljaja kave iako su mu teško prolazili kroz grlo.IIIdućeg jutra kiša nije više padala, ali nebo je ostalo naoblačeno i prijeteće. Elsa je pošla domale luke i neko vrijeme promatrala sivo, nemirno more. U luci je bilo svega

nekolikobrodica. Ostale su rano ujutro isplovile na ribolov. Zatim je lutala mjestom i ušla u staru malucrkvicu. Pregledala ju je promatrajući s velikim zanimanjem šarene staklene prozore, kipove,oltar ukrašen crvenim ružama i pozlaćenim ljiljanima, te male brodove obješene o svod. To subili pokloni mornara što su izbjegli smrtnoj opasnosti.Kad je izašla iz crkve ispred susjedne stare, sive kuće s križem iznad ulaza, zaustavila sekočija koju su vukla dva lijepa konja. Iz nje je izišla postarija gospoña odjevena u crnuhaljinu. Lijepa sijeda kosa bila je učvršćena vrpcom. Pratila ju je djevojčica od oko dvanaestgodina, sitna, otmjena i mirna lica. Služavka im je otvorila vrata pa su obje ušle u kuću. Elsaje krenula prema gostionici.- To je vjerojatno bila markiza Penvalas i njezina unuka - govorio joj je otac kad mu jenekoliko trenutaka kasnije opisala taj susret.Reklo bi se da se otac jutros bolje osjećao. Ništa ga više nije gušilo. Uvjeravao je kćerku da suza sve bili krivi živci. A možda je i svježi morski zrak tako djelovao na njega. Stoga će trebatišto brže obaviti ono Što ih je dovelo ovamo i krenuti nekamo gdje mu klima bolje odgovara.Prošetao je selom vozeći svoja mala kolica. Sve do jedanaest sati nudio je domaćicama svojurobu razgovarajući s njima. Prodavao je sitnu robu, igračke i papir za pisanje ukrašen šarenimcvijećem. Zatim su se vratili u gostionicu i polagano objedovali. Nakon toga je trgovac ustaogovoreći gostioničarki:- Prošetat ću s kćerkom. Htio bih joj pokazati obalu. Namjeravam ostati ovdje dva do tri danai odmoriti se. Vrlo sam umoran.- Imate pravo, ubogi čovječe! Zašto biste se uništavali? Ako vam se što dogodi, vaša ćekćerka ostati sama na svijetu. Jučer ste doista izgledali vrlo loše. Ali danas se na vama vidi davam je već bolje.- Poñimo, i do viñenja!Otac i kćerka su polagano krenuli. Napustili su selo i pošli putem koji je vodio uz

obalu.Penjao se jednako kao i stijene u koje je udaralo more. Ponekad bi u stijenama ugledali kakvuspilju ili hodnik. More bi prodiralo u njih i lomilo se pa su kapljice prskale lice putujućegtrgovca i Else kad bi se nagnuli da bolje vide taj prizor.Dijete reče:- Kako je to divno! Kad bi barem sjalo sunce!- Da, to je šteta. Ali vrijeme danas i nije tako loše. Cijela obala je izbušena spiljama iponorima u koje more prodire samo za vrijeme plime. Bilo bi zanimljivo istražiti sve te spilje.Tim više što se u ovom kraju priča da postoje podzemni prolazi koji spajaju ne samo Ker-Even s dvorcem Runesto, već se spuštaju i u ponore i spilje... Eto, to bi trebalo istražiti. Stogabi Ker-Even trebao pripadati nama! Otto se raspitao kod svog šurjaka želi li možda prodatikuću, ali gospodin Valserres voli ovo staro zdanje, iako ničem ne služi.Čovjek je neko vrijeme razmišljao nabravši obrve. Zatim je odlučno prošaptao:- Moramo nekako doći do nje! Na ovaj ili onaj način. Put je zaokretao slijedeći liniju obale.Valovi su postajali sve viši a na njima su poigravale barke napetih jedara.Putujući trgovac je zastao položivši ruku na rame svoje kćerke. Govorio joj je:- Pogledaj! Stigli su na vrh stijene. Pred njima se pojavio drugi dio obale. Stjenovit rt pružaose u more poput pramca nekog broda. More je bjesnjelo oko njega. A na samom rubu rtauzdizala se duga, niska kuća. S onim svojim malobrojnim uskim prozorima nalikovala je namračnu osmatračnicu. Reklo bi se da je napuštena. Putujući je trgovac pružajući ruku premanjoj rekao:- To je Ker-Even! Elsa je prošaptala:- Kako je tužna ta kuća!- To je istina. Shvaćam da lijepa ptica poput Ines nije mogla u njoj izdržati dulje od četrdeseti osam sati.- Pričao si mi, oče, da o toj kući postoje priče.- Prava povijest te kuće i legenda o njoj spojile su se u jedno kao što se to tako često dogaña.Krenimo dalje, a ja ću ti sve usput ispričati.Počeli su se spuštati puteljkom uz obalu, a putujući je trgovac nastavio:

- Vidiš li one litice? Samo neke od njih ovog trenutka izranjaju iz mora, a druge će se pojavitiistom kad more bude posve plitko. Neke će čak zauvijek ostati pod morem. Ne zna se kolikose brodova razbilo o njih tijekom vjekova i potonulo. Stoga su već u davna vremena na tomopasnom mjestu podignuli svjetionik. Isprva je bio vrlo jednostavan, ali je kasnije postajaosve savršeniji. Vidiš li ga tamo?- Da, oče!- Poslušaj dakle što pričaju o njemu. U tom je zdanju u davno doba živio gusar imenomEven. Bio je divlji i krvoločan. Plovio bi sa svojim ljudima morem, napadao brodove koje jesretao, ubijao i pljačkao. Kad je vladala oluja, palio bi vatre na obali želeći privući brodove unevolji, a ti bi se tada razbijali o stijene.U zoru, kad bi se vrijeme malo smirilo, gusari bi sa svojim barkama otplovili do ostatkabroda, pretražili bi ga, uzimali ono što im je odgovaralo i odvodili zarobljenike, ukoliko bi ihnašli na životu.Za to vrijeme njihove žene i djeca pretraživali bi obalu i velikom spretnošću pronalazili svepredmete koje je struja nanijela.Iza toga bi svi zajedno u nekoj podzemnoj dvorani slavili slavlje. Gusari bi se odali krvavimorgijama. Nisu štedjeli ni žene, ni djecu, ni starce pronañene u olupini broda. Najgori od svihbio je Even. Po pučkoj predaji bijaše to crvenokos čovjek, vrlo visok i silno snažan. Čak su sei njegovi najbliži suradnici plašili njegova tvrdog lica i plamtećih očiju. Ponekad su i onipostajali žrtve njegove okrutne mašte.Oženio se nekom mladom prekrasnom djevojkom koju je pronašao u nekoj olupini. Neko ju jevrijeme obasipao svojom pažnjom, ali doskora su se njegovi osjećaji ohladnjeli. Ubogo jestvorenje zbog teških muka uskoro počelo umirati, i Even je jednog dana naredio da jojprerežu grkljan. Htio ju je poštedjeti duge agonije.Elsa je jedva suspregnula drhtanje.- Kako užasan čovjek! A zatim, oče?

- Iz tog se braka rodio sin. To su dijete pokrstili misionari koji su došli propovijedati uArmorique. Kažu da od njega potječe rod Penvalasovih.Otada više nije bilo organiziranih pljački, ali se govori da su za olujnih noći još dugo vremenastanovnici palili vatre na obali i tako upropaštavali brodove. Tako bi pljačkali i ubijali kaonekoć. Ali zdanje Ker-Even im se više nije otvaralo. Podzemna je dvorana bila zazidana. Nijeviše bilo orgija, rijeke krvi više nisu tekle granitnim stolom na kojem su ubijali žrtve. Činili sudobra djela i oštro kažnjavali one za koje su znali da pljačkaju brodove.I tako je malo po malo nestajalo tog divljačkog običaja zbog koga su tolike žrtve izgubileživot.- Oče, ta je priča vrlo zanimljiva. Penvalasovi su dakle potomci tog užasnog Evena.- Tako legenda kaže.- A kako je ta kuća došla u ruke gospodina Valserresa?- Nekom diobom izmeñu bratića. Jedan je bio šukundjed Andrea Valserresa. Vjerujem da čakotada traje ona svaña koju sam ti jučer spomenuo. Do tada je Ker-Even uvijek bio dio posjedaRunesto. Starija grana vjerojatno nije htjela dopustiti da joj otmu kuću iz koje je potekaonjihov rod.U razgovoru su krenuli dalje. Prošli su kraj male dražice u kojoj se ljuljala barka. Izmeñudviju stijena stajala je mala i niska polu-srušena kuća. Na kamenoj klupi praga neki je starimornar pušio lulu promatrajući strance. Putujući se trgovac zaustavio nekoliko koraka daljeod njega pozdravivši ga kretnjom ruke.- Prokleto vrijeme, zar ne? Mogla bi večeras padati kiša. Starac je izvukao lulu iz usta.- Sigurno! A možda i sutra. Kamo ste krenuli? Vjerojatno šećete.- Da, kako vidite. Ja sam putujući trgovac. Stigli smo jučer u Canestel. Ostat ću ovdje dva-tridana kako bih se odmorio. I to je ponekad potrebno. Iskoristio sam tu priliku da malojpokažem obalu. Sjest ćemo malo tamo kraj one stare kuće i udisati svježi zrak.- Što se tiče zraka, toga u Ker-Evenu doista ima u izobilju. I to prvorazrednog! Ali trebalibiste doći jednom ovamo za vrijeme oluje.

- To mora biti zastrašujuće s obzirom na položaj te stare kuće. Zar nitko ne stanuje u njoj?- Ne, već dugo nije nastanjena. To i nije udoban dom za nekoga tko nije navikao na to.Zapovjednik Valserre, vlasnik zdanja, zadužio me da ga ponekad pregledam. Kad sunce sije,otvaram prozore, brišem prašinu i popravljam ovo i ono. Bio sam mornar. Stoga znam kakokuću treba čistiti. Zapovjednik me pohvalio kad je jednom došao ovamo sa svojom mladomženom. Ostali su samo dva dana. Mlada žena, lijepa smeñokosa Parižanka neprekidno jegovorila: "To je strašno! Kakva užasna kuća! Sve je tako tužno! Ne mogu ovdje ostati osamdana, Andre! Odvedi me odmah!" Zapovjednik je naredio da otpreme prtljagu, a zatim su ioni napustili Ker-Even. Nikada ih kasnije više nisam vidio.Putujući trgovac govorio je kao da se nastoji nečeg sjetiti:- Zapovjednik Valserres? Rekao bih da sam to ime već i ranije čuo. Nije li on pomorskioficir?- Da, tako je. On je dobar mornar, a prije svega je učenjak. Tako kažu.- Vjerojatno sam njegovo ime pročitao u nekim novinama. Poñimo pogledati kuću. Ima li unjoj što zanimljivo?- Nema. Sve je to vrlo staro. Zidovi su tako debeli. - I stari je mornar raširio ruke da pokažedebljinu zidova Ker-Evena.- Ima tamo i starog pokućstva. Sigurno mnogo vrijedi za one koji se za to zanimaju.- U gostionici su spomenuli i podzemlje.- Da, ali tamo nije nitko sišao već stotine godina. Jesu li vam ispričali priču o CrvenokosomEvenu?- Jesu.- Svi ti ljudi koje su tamo spominjali ponovno se "vraćaju". Tamo se čuju uzdisaji i jecanje.Osjeća se miris krvi. A pojavljuje se i uboga mala Evenova žena s prerezanim vratom.Elsa je pogledala starog mornara pogledom u kome se miješao užas sa znatiželjom. Zapitalaje:- Dosita su je vidjeli?

- Čini se. U davna vremena. Sada više nitko ne odlazi onamo, kao što sam vam kazao.Putujući trgovac pripomenu:- To je pučko vjerovanje koje raste iz godine u godinu zbog mašte spremne vidjeti u svemunešto izvanredno i posebno.Mornar je odmahnuo.- Ne znam. Možda je to i istina.A kad se stranac spremao krenuti dalje, dodao je:- Ukoliko vas kuća zanima, mogao bih vam je pokazati. Činilo se kao da putujući trgovacrazmišlja trenutak. Zatim jeodgovorio:- Ako vam to neće zadati odviše neprilika, ne bih odbio. Tako ćemo bar lakše provestivrijeme.- Za starca poput mene, koji nema više što činiti, nema smetnje. Još samo ponekad lovimribu, i to kad je lijepo vrijeme.Govoreći tako, starac je ustao. Gurnuo je lulu u usta i krenuo sa strancem onim svojimnjišućim korakom starog morskog vuka.Oba su se čovjeka i dijete popeli na stijenu. Iz tvrdog tla dizala se granitna stijena. Tamo gdjeje bilo bar malko zemlje rasla je kratka trava i poneki grm.Putujući trgovac reče:- Ova je zemlja siromašna, zar ne?- Da, tako je. A ipak nije loša. Pokojni markiz ju je dao obrañivati, a s tim je nastavila igospoña. Posjed dosta donosi. A to je i dobro jer ti ljudi imaju plemenito srce. Eto, na primjer,ja, Yves Gouez, osjećao sam prošle godine takvu bol u nozi da nisam više znao što bih. Noćusam vikao od bolova. Liječnik mi nije mogao pomoći, a stara Annik, ta vještica, sve je jošpogoršala svojim travama. Tad je došla gospoña Penvalas. Da, svakog bi dana dolazila pješicek meni, iako je već u godinama. Njegovala me a uz to me i tješila. Ukratko, petnaest danakasnije bio sam zdrav i hodao sam kao prije. Zaista, kažem vam, tu ženu ili njezinu unučadnitko ne smije dirati. Ne, ne smije!I starije mornar zamahnuo lulom, naboravši obrve.

Na rtu vjetar je gotovo neprekidno puhao. Elsa je čvrsto stisnula kapuljaču oko glave, aputujući je trgovac navukao svoju kapu sve do ušiju. Činilo se kao da sada teško hoda. Većneko vrijeme više nije govorio, a izraz lica mu se potpuno promijenio.Kraj sivog zdanja stara je smokva pružala grane s novim lišćem. Kuća je štiti od zapadnihvjetrova i strašnih kiša, objašnjavao im je mornar.- To je vrlo staro drvo. Kažu da ima stotinu godina. Izgleda da takvo drveće može priličnoostarjeti.Elsa je zapitala:- Zar još uvijek daje plodove?- Da, ali ne baš mnogo. U Runestu ima divnih smokava s prekrasnim plodovima! Poputšećera! Markiza, ta draga žena, donosi mi ih svake godine.Pričajući tako starac se približavao vratima kuće. Gurnuo je ključ u ključanicu. Elsa je togtrenutka pogledala oca i primijetila kako prinosi ruku grudima.- Oče, zar se ponovo osjećaš loše?- Da... gušim se. Nisam smio doći ovamo. Vjetar je prejak. Mornar se okrenuo i pažljivo gapromatrao.- Loše izgledate. Uñite brzo i odmorite se - reče.Gurnuo je vrata i ušao u hladno i tamno predvorje. Otac i kćerka su ga slijedili. Zatim jeotvorio vrata neke velike sobe. Prišao je prozoru i otvorio kapke.- Ovo je salon. Sjednite i odmorite se dok napadaj ne proñe. Nikoga ne smetate, azapovjednik je dobar čovjek pa se ionako ne bi ljutio na vas kad bi vas tu našao. Putujući jetrgovac pao u naslonjač. Njegovo je lice bilo smrtno blijedo, male kapljice znoja pojavile sumu se na sljepoočicama. Ovog se puta ozbiljno uznemirio. Napadaji koji su se tako čestopojavljivali nisu bili baš bezazleni.Elsa je stajala kraj naslonjača i prestrašeno promatrala oca. Držala gaje za ruku osjetivši dajeledena i drhtava.Mornar je kraj prozora pušio u tišini svoju lulu. Promatrao je sa zanimanjem te strancepitajući s vremena na vrijeme:- Kako se osjećate? Putujući je trgovac odgovorio:- Malko bolje. Napadaj polagano prolazi.

Zavalio se u naslonjač od hrastovine prekriven izblijedjelom tapiserijom. U toj prostranoj sobinalazilo se nekoliko lijepih komada starog pokućstva i slika neujednačene vrijednosti. Sastropa visio je ogroman kristalni svijećnjak koji je nekoć bio pozlaćen. Teške zavjese odizblijedjelog brokata crvene boje zastirale su prozore. Jedan od dva visoka ravna prozoragledao je prema moru, a drugi na zemljište oko kuće.Putujući je trgovac nakon nekog vremena počeo sa zanimanjem gledati oko sebe. Očiglednomu je bilo bolje. Napokon je ustao i rekao:- Prošlo je! To je vjerojatno sve zbog živaca. Ali nije baš ugodno. Posjetit ću liječnika dasaznam ne bih li se toga nekako mogao osloboditi.Mornar se složio.- Da, da! Morate poći k njemu. Morate se liječiti. Putujući je trgovac učinio nekoliko korakaponavljajući:- Prošlo je. Ništa više ne osjećam.Njegovo je lice poprimilo uobičajeni izraz. Nije više bilo onako blijedo. Prošao je sobomrazgledavajući namještaj šapćući:- Nije loše! Nije loše! Starac ga zapita:- Vi se razumijete u to?- Pomalo. Znate kad čovjek gura kolica s jednog kraja Francuske na drugi tada, ako baš nijeglupan, sazna i nauči mnogo toga.- Da, to je isto kao i s mornarima. Čovjek vidi mnogo zemalja i počinje mnogo toga shvaćati.Hoćete li razgledati i ostatak kuće? Ili će vas to možda zamoriti?- Niti govora, niti govora! Naprotiv, to će me rastresti. A ako su to živci, ništa nije tako važnokao rastresti se.- Sigurno! Doñite... sve ću vam pokazati! Pogledajte taj lijepi svijećnjak. Sigurno mnogovrijedi?- Da. Ovaj je doista lijep.Kuća se po cijeloj duljini sastojala od prizemlja iznad koga su se nalazile male niskeprostorije. Bile su vrlo tamne i nisu baš bile prikladne za stanovanje. Širok hodnik, s podomopločenim kamenom i zidovima od granita, te visokim tamnim svodovima dijelio je kuću na

dva dij ela... Yves Gouez pokazao j e posj etiocima sve sobe u koj e se ulazilo iz tog hodnika.Nisu se isticale ničim osim svojom veličinom i malobrojnim prozorima, stropovima sgredama i pokojim lijepim komadom namještaja.- Gospoña Valserres željela je da njezin muž otpremi namještaj u njihov stan - reče starimornar - ali zapovjednik je kazao da je njihov stan u Brestu već ionako pretrpan. Činilo seipak kao da joj se baš ovaj sviña.- Imala je pravo. To pokućstvo zbog svoje starosti ima odreñenu vrijednost.Na kraju hodnika starac se zaustavio ispred nekih teških hrastovih vrata ukrašenih velikimsjajnim željeznim čavlima.- Kako se to sjaji, zar ne? Zapovjednik može doći, kuća je čista. A sad ću vam pokazati jošnešto.Gurnuo je ključ u bravu i otvorio ih. Zatim je ušao u pratnji putujućeg trgovca i Else. Oboje semnogo više zanimalo za to no što je to mornar mogao i naslutiti. Našli su se u velikoj praznojprostoriji s granitnim podom. Veliki, vrlo primitivni kamin otvarao je pred njima svoje crnoognjište. Na debelim zidovima visjeli su ostaci tapiserije. Nešto je svjetla ulazilo u prostorijukroz visoko postavljene, male, neostakljene prozore sa željeznim rešetkama.Yves Gouez je objasnio:- Za vrijeme velikih oluja more se uzdizalo sve do kuće. Prodiralo bi u nju da prozori nisubili smješteni tako visoko.Putujući trgovac se s velikim zanimanjem ogledavao i zapitao:- Čemu je služila ta dvorana?- To je bila soba Crvenokosog Evena. A pogledajte ovo. Mornar se približio udarivši nogomo kamen na podu.- To je ulaz u podzemlje. Pogledajte prsten pomoću koga je bilo moguće podići kamen.Putujući se trgovac približio teškom mukom zatomivši veliko zanimanje. U kamenuje bioučvršćen ogroman zahrñali prsten. Inače se nije razlikovao od drugih, već se savršeno spajao skamenom.- Zaliven je olovom, zar ne?

- Da, već odavno. Biste li željeli poći na kraj rta?- Dakako!Izašli su iz dvorane i prošli kroz hodnik do vrata koja su vodila napolje. Obišavši kućuugledali su pred sobom kraj rta koji se izdizao iz mora. Ovdje je more neprekidno bjesnjelo.Valovi su udarali o rt, pjenili se i muklo ječali. Vjetar je bio dvostruko snažniji negoli drugdje.Elsa je uhvatila oca za ruku.- Razboljet ćeš se, oče! Vratimo se!- Da... pričekaj! Samo da pogledam. To je izvanredan položaj.Gledao je dugo pred sebe i oko sebe dok su mu oči čudno plamtjele.Stari je mornar potvrdio:- Da, to je lijepo. Stranci uvijek dolaze ovamo kad posjećuju ovaj kraj. Ovo je pravo divljemore. Nagriza obalu. Kad bi se samo moglo vidjeti sve spilje koje je izdubilo! U ovoj hridiniih ima nekoliko koje se nikada ne otkrivaju, čak ni kad je more najpliće. Osobito jedna, zakoju kažu daje povezana s podzemljem, vrlo je duboka.Putujući je trgovac suspregnuo dahtanje.- Gdje je?- Na južnoj strani... tamo, pogledajte! Čovjek je ni ne zapaža, jer je njezin otvor uvijek ispodvode. Čak vam ni ja ne bih mogao kazati gdje se točno nalazi.- A kako se zna da doista postoji? Je li ju netko vidio?- Vjerojatno, jer se spominje u priči.- U kojoj priči?- U onoj o našem kraju. U njoj se priča o stvarima koje su se odavno dogodile.Strančevo je lice odavalo razočaranje.- To je dakle legenda.- Ne znam. Mogla bi biti i istina.- Svakako! A priča se da se to podzemlje proteže sve do Runesta.- Čini se. Predak markiza Penvalasa, koji je sagradio dvorac, pošao je jednog dana kako bi seuvjerio u to. Vratio se poput luñaka. Kosa mu je posijedjela. Naredio je da sve ulaze upodzemlje sa strane dvorca zagrade. Nikada nije htio ispričati što je tamo vidio. I tako, nikadviše nitko nije otišao u podzemlje.Elsa je povukla oca za ruku.- Doñi, oče! Vjetar je užasan.- Da, mala moja!

Vraćali su se istim putom. S vremena na vrijeme stranac bi se okrenuo promatrajući rt i morenad koje se poput vela spustila tamna magla. Šaptao je:- Divno! Doista divno!Kad su ponovo stigli do puta za Conestel, putujući je trgovac zastao.- Mislim da će biti bolje da se vratimo putom koji vodi dalje od mora. Ovaj morski zrak mine prija. Ponovo me počelo gušiti.- Ako vam zrak smeta, vratite se preko Runesta. To nije ništa dulje, a možete stići doConestela ravnim putom.- Hvala vam!- Nema na čemu. Drago mi je ako vam se svidjelo, bilo mi je drago.Stisnuvši ruku strancu, a zatim i Elsi, Yves Gouez je krenuo s lulom u ustima. Elsa je gurnularuku po očevu.- Krenimo polagano, oče, da se ne umoriš.- Da... odmah će mi biti lakše kad više ne budem osjećao taj vjetar... koji mi stišće grudi.Polagano su napredovali. Zemlja se pružala pred njima gola i siromašna. Iz nje je izviralokamenje i suho grmlje. Zatim su se pojavili travnjaci na kojima su pasle ovce. Malo-pomalozemlja je postajala sve plodnija. Sve su se više približavali dvorcu. Već su ugledali i velikitoranj koji se pojavio izmeñu divnih visokih stabala.Putujući se trgovac zaustavio kraj neke padine i rekao:- Odmorimo se.- Oče, zemlja je mokra.- Sjest ćemo na pelerinu. Prostri je.Sjeli su, a čovjek je odmah izvukao iz džepa neku bilježnicu u koju je brzo počeo neštozapisivati.S vremena na vrijeme izletjela bi mu pokoja riječ:- Izvanredan položaj. Ako to podzemlje postoji, moglo bi se učiniti nešto vrlo zanimljivo.Trebalo bi pretražiti i podzemne spilje. Ronioci bi možda doprli ovamo. Treba sve proučiti...Ukazujem samo na jednu mogućnost. Ali ona bi mogla biti izvanredna.Kad je završio s pisanjem, stranac je zatvorio bilježnicu gurnuvši je i džep i kazao odlučnimglasom:- Neophodno je potrebno da nam Valserres proda tu kuću. Možda to i neće biti

tako teškopostići, jer koliko sam čuo, njegova je žena vrlo rastrošna. Već gaje gotovo uništila. Bit ćezadovoljan ako mu netko za tu njegovu podrtinu plati pristojnu cijenu. A sada, mala moja,krenimo dalje.! To prokleto gušenje ne prestaje. I ta neprekidna bol.Ustali su i nastavili put. Čovjek je teškom mukom hodao. Uskoro su se našli pred ulazom uRunesto. Dva velika granitna stupa uzdizala su se s obje strane ulaza. Vrata u željeznoj ogradibila su otvorena. Iza njih se pružala aleja stogodišnjih hrastova vodeći sve do dvorca. Vidio seodavde u svoj svojoj veličini.Putujući je trgovac zastao prinoseći obje ruke prsima.- Ne mogu dalje. Gušim se. Ah, kako patim! Njegovo se lice užasno izmijenilo. Ponavljao je:- Kako patim!- I pao na zemlju.Elsa je kriknula i kleknula kraj njega.- Oče! Oče!Kazao je jedva čujnim glasom:- Potrči u dvorac... zamoli... pomoć... Ali prije toga uzmi moje papire... pazi na bilježnicu.Sakrij je... dobro. Predaj je Ottu... ili Ulrichu. Brzo... idi!Poslušala gaje i potrčala niz aleju. Prošla je kraj vodoskoka, prešla preko prostranog dvorištakoga je s jedne strane zatvarao okrugli toranj s galerijama, a s druge strane neka zdanja neštonovija od ostalog dijela dvorca. Sve je to bilo povezano s glavnom zgradom, otmjenomfeudalnom grañevinom kao što je to bio i toranj.Jedna su se vrata otvorila. Elsa je odjurila onamo i sudarila se s onim mladićem koga je jučersrela.Zaviknuo je:- Sto se dogodilo?- Oprostite! Mojem je ocu pozlilo. Netko mu mora pomoći... Lice Alaina Penvalasaizražavalo je odmah suosjećanje i brigu.- Uboga mala! Gdje je?- Ispred ulaza u aleju. Guši se, ne znam što mu je.- Dobro! Pozvat ću baku. Pričekaj me ovdje!Nekoliko trenutaka kasnije vratio se u pratnji one sjedokose gospoñe koju je Elsa jučer

opazila kako silazi iz kočije s nekom malom djevojčicom. Sve troje požurilo je prema mjestugdje je putujući trgovac ostao ležati.Sve vrijeme gospoña Penvalas nježnim je riječima tješila djevojčicu. Pobrinut će se za njezinaoca i on će brzo ozdraviti. Upravo tog trenutka liječnik se nalazio kod vrtlara, jer se njegovodvoje djece razboljelo. Poslat će slugu po liječnika i on će odmah doći.Elsin je otac još uvijek sjedio na zemlji naslonivši leña na drvo. Još se uvijek gušio, ali sečinilo da ga manje boli.Slabim se glasom ispričao zbog neprilika koje im je priredio. Ali markiza gaje prekinulaljubaznim glasom:- Pa to je posve prirodno! Hoćete li moći hodati do dvorca ako se naslonite na nas?- Mislim da ću moći, gospoño!Ustao je uz pomoć gospoñe Penvalas i njezina unuka. Zatim su polagano krenuli premadvorcu. Slijedila ih je Elsa. Njezina tamna kosa, osloboñena kapuljače koja joj je skliznula naramena, uokvirivala joj je prestrašeno lice.IIIČetvrt sata kasnije stranac je ležao na postelji u nekoj maloj sobi u prizemlju dvorca. Čekajućida doñe liječnik gospoña Penvalas mu je dala neko sredstvo za jačanje srca. Ovaj je brzostigao. Pomno je pregledao bolesnika a zatim kratko kazao:- Potrebno vam je mnogo odmora.Čovjek, čije se lice vrlo izmijenilo, zapitao je posve tihim glasom:- Što mi je?Liječnik je oklijevao prije nego mu je odgovorio:- Ništa osobito opasno. Budete li se liječili.- Recite mi istinu. Želim znati. Jesam li izgubljen?- Ne... niste izgubljeni. Ali ako morate još nešto obaviti, bilo bi dobro.Tračak užasa pojavio se u očima putujućeg trgovca kojeg je bol toliko izmijenila. Zatim ješapnuo:- Dobro... milije mije znati. Hoće li se to skoro dogoditi?- To ne mogu znati, prijatelju. Ne kažem da postoji neposredna opasnost. Samo opreza radi,morate biti spremni.- Hvala vam, gospodine doktore!Liječnik je izišao iz sobe do gospoñe Penvalas koja gaje čekala.

- Ne mogu ništa učiniti. To je upala aorte koja je iznenada izbila. Umrijet će prilikomsljedećeg napadaja koji ubrzo predstoji.Gospoña Penvalas je sklopila ruke.- Ubogi čovjek! A tek ta siromašna djevojčica. Liječnik je slegnuo ramenima.- Da, to je žalosno! Rekao bih da su to siromašni ljudi. Mala je lijepa... takvo se lice ne srećečesto. Morali biste se zapitati odakle dolaze.- Da, ali nije hitno. Zasad vidim u njima samo ljude kojima je potrebna pomoć, ma tko bili.Ne možemo dakle ništa učiniti za tog ubogog čovjeka?- Ništa, gospoño, osim nekih sitnica da mu ublažimo patnje kad nastupi nova kriza. Ubrzo ćuse vratiti. Sad moram poći do Cadicove djece. Jedno je skoro spašeno, dok drugo... iskrenogovoreći, vrlo sam zabrinut.Dok je liječnik razgovarao s gospoñom Penvalas, Elsa je klečala kraj kreveta i priljubila usnena očevu ruku, hladnu i mokru od znoja.Sve je shvatila, jer je prisustvovala kratkom razgovoru izmeñu liječnika i bolesnika. Ovaj jebio osuñen. Očima punim užasa promatrala je njegovo izmučeno lice pepeljaste boje i njegovukočen pogled koji je tom licu davao izraz boli i srdžbe.Čovjek je zatim pogledao djevojčicu i, položivši ruku na njezinu kosu, dao joj znak da mu sepribliži... još bliže... neka stavi uho na njegova usta.I tada je počeo pričati, ovog puta na njemačkom jeziku, vrlo tiho. Zatim je trenutak zašutio ipočeo razmišljati nabranih obrva koje su odavale kako napeto misli.Ponovo je progovorio spominjući nešto zbog čega se Elsa trgnula. Ponavljao je svoje riječipoprativši ih stiskanjem desne ruke:- Moraš, moraš!Elsa je sagnula glavu i odgovorila:- Da, da!Zatim je poljubila oca u čelo šapćući neke riječi koje su ga očigledno zadovoljile, jer sunjegove umorne oči zasjale dok je ponavljao:- Deutschland... Deutschland... der Kaiser... Arbeite fur Ihn.( Njemačka... Njemačka... Car... Radi zanjega.) Trenutak kasnije u sobu je ušla gospoña Penvalas. Kazala jebolesniku i djetetu nekoliko ljubaznih riječi, raspitavši se je li mu nešto potrebno.

Čovjek sezahvalio, dodavši...- Sada mi ništa više nije potrebno. Gotov sam. Malo prije ili kasnije. Spreman sam, a to jeono najvažnije.Gospoña Penvalas je protumačila te riječi u drugom smislu. Jer putujući trgovac nije mislio nasvoju dušu. Uredio je neke stvari prije nego što će napustiti ovaj svijet.Pozvavši kretnjom ruke djevojčicu, gospoña je Penvalas pošla s njom u susjednu sobu.- Iz koje zemlje dolazite?- Iz Švicarske, gospoño! Otac je putujući trgovac, a majka je već dugo mrtva. Stoga ga ipratim uvijek.- Imate li tamo roñaka?- Nikoga više! Bit ću posve sama kad... kad...Jecaj je prekinuo njezine riječi, a suze su joj navrle na oči. Gospoña Penvalas ju je majčinskizagrlila.- Uboga moja mala! Budi hrabra, drago moje dijete! Nećeš biti napuštena. Budući da te jesudbina dovela pred naša vrata, ja ću se pobrinuti za tebe.Elsa je uhvatila ruku te divne žene i rekla glasom isprekidanim od jecaja:- Hvala vam! Hvala! Reći ću to svom ubogom ocu koji je neizmjerno zabrinut jer ne zna štoće se dogoditi sa mnom kad me jednom ostavi. Tako će... tako će lakše umrijeti.- Sama ću mu to kazati, dijete moje!Gospodarica dvorca vratila se s Elsom u sobu umirućeg. Ovaj je okrenuo pogled prema njoj ikazao slabašnim glasom:- Oprostite, gospoño, što sam vam zadao toliko briga. Gospoña Penvalas mu je pristupila ipoložila ruku na njegovu.- Ne, prijatelju, sretna sam što sam vam mogla pomoći. I budite sigurni da će vaša kćerkanaći kod nas zaštitu i pomoć.I ponovo se u ovim očima, potamnjelim od patnje, pojavio onaj isti čudan sjaj.Čovjek je sklopio ruke i šapnuo promatrajući gospoñu Penvalas pogledom punim žarkezahvalnosti:- Gospoño! Gospoño! Kakav ste mi teret skinuli sa srca! Koliko sam vam zahvalan! Mojamala Elsa! Bilo je užasno pomisliti da je ostavljam samu... posve samu... i

siromašnu...Gospoño... budite blagoslovljeni... blagoslovljeni! Elsa... ti ćeš ostati uvijek zahvalna...Napad gušenja prekinuo je njegove riječi.Bila je to nova kriza.I kao što je liječnik predviñao, ona je ujedno bila i posljednja. Pola sata kasnije, putujući jetrgovac ležao na postelji opuštenih crta lica, dok je kraj njega Elsa tiho plakala sakrivši licemeñu rukama.Stranac, Walther Hoffel iz Zuricha, što se vidjelo po njegovu rodnom i vjenčanom listu kojeje predala njegova kćerka - bio je sahranjen dva dana kasnije na malom groblju Conestela.Gospoña Penvalas je odlučila djevojčicu odgojiti u skladu s njezinim položajem.Ali kakav je taj položaj doista bio?Reklo bi se da je djevojčica bila dobro odgojena, čak se i doista otmjeno ponašala. Njezin jojje otac davao i poduku koja je odgovarala njezinim godinama. Kad ju je gospoña Penvalaspočela ispitivati, Elsa joj je ispričala daje Walther Hoffer bio sin liječnika iz Zuricha. I on jesam stekao izvrsno obrazovanje. Ali nije uspio u životu, kako je znao govoriti. Nakon što muje žena, koju je vrlo volio, umrla, napustio je svoju zemlju polu-lud od boli i poveo sa sobomkćerku kojoj je tada bilo pet godina.Otada je lutao ovamo i onamo trošeći ostatke svog imetka. Doskora se morao prihvatiti poslaputujućeg trgovca kako bi zaradio za život."Ubogi čovjek je izgubio zdravlje zbog patnja i neuspjeha, a možda i zbog nekog poroka"- pomislila je gospoña Penvalas.Odlučila je raspitati se u Zurichu prije no što bilo što drugo poduzme.Za to je vrijeme Elsa ostala u Runestu. Nikome nije smetala i djelovala je poput mirnogdjeteta uvijek spremnog drugome učiniti neku uslugu. Amelle Penvalas, koja je bila nježna imila, odmah ju je zavoljela. Naprotiv, Alain, iako je bio ljubazan s njom, govorio je baki:- Čudno, ta mi se mala uopće ne sviña. Gospoña Penvalas je odgovorila:- Ne znam zašto, dijete moje! Dražesna je, i ponaša se kako treba. Njezina je vanjština doista

čudna, ali to je zbog njezine crne kose i bijele kože. Mnogi misle da je djevojčica upravostoga vrlo zgodna.- Mislim, bako, da nikada neću dijeliti njihovo mišljenje! Dobra gospoña Penvalas bi moždapromijenila svoje mišljenje odjevojčici da je vidjela, nekoliko dana kasnije, Elsu kako se šulja u knjižnicu. Tamo je uzelalist papira i kuvertu, napisala adresu i uzela poštansku marku iz kutije gospoñe Penvalas.Nakon toga djevojčica je pošla u sobu koju su joj dodijelili, napisala nekoliko riječi i gurnulapapir u kuvertu. Zatim ju je spremila, zajedno s ostalim papirima i bilježnicom putujućegtrgovca, pod svoju košulju.Idućeg jutra djevojčicaje napustila dvorac. Krenulaje zaobilaznim putem kroz vrt, pa se opetvratila u aleju koja je vodila do ulaza. Zaustavila se u aleji i sakrila iza nekog grma. I tako ječekala...Nakon četvrt sata ugledala je pismonošu koji je pošao prema dvorcu. Tamo bi se zadržaonekoliko trenutaka, jer je uvijek dobivao čašu jabukovače. Zatim se ponovo pojavio hodajućilagano i držeći štap u ruci. Kad je prolazio kraj stupova na ulazu, začuo je iza sebe dječji glas:- Gospodine! Gospodine pismonoša!Okrenuo se... Elsa je trčala prema njemu držeći u ruci neko pismo.- Molim vas... zaboravili su vam u dvorcu predati to pismo. Gospoña markiza me poslala davam ga predam.- Hvala, mala gospoñice!Dohvatio je pismo i pročitao adresu. Glasila je:GOSPODIN MULBACH, KRZNARBoulevard des CapucinesParisNe pokazujući nikakvo zanimanje pismonoša je gurnuo pismo meñu ostala koja je već nosio utorbi. Zatim je nastavio svoj put, dok se Elsa mirno vraćala u dvorac.To je bilo vrijeme kad je Armelle učila. Poslijepodne je Elsa šetala s njom i njezinomučiteljicom gospoñicom Juxton. Ali ujutro je bila slobodna, jer gospoña Penvalas još nije

odlučila što će učiniti s njom.- Ta je mala živjela poput Ciganke - rekla je. - Morat ćemo je dakle polagano privikavati nanaš život.I stoga je djevojčica bila ujutro slobodna tako da je trećeg dana pošla do stare kuće na rtu.Leña je naslonila na zid sobe Crvenokosog Evena.Tamo je čekala.Prošlo je pola sata. Ona bi se sva uzbuñena, s vremena na vrijeme, uspravljala i obilazila kućugledajući u daljinu. Zatim bi se vratila na svoje mjesto i ponovo sjela na stijenu.Šaptala je:- Nešto ga je spriječilo da doñe. A vjerojatno je pokušao znajući da je važno.Iznenada je počela osluškivati. Da, čula je korake! Trgnula se i ustala. U isti trenutak iza uglakuće pojavio se neki čovjek. Potrčala mu je pruženih ruku.- Bratiću Ulrich! Plašila sam se da nećete više doći.- Morao sam na kolodvoru Kerhuela pronaći kola koja će me dovesti, mala moja!Govoreći te riječi sagnuo se i poljubio djevojčicu.- Tvoj ubogi otac! Ta me vijest neizmjerno iznenadila. Kako se to moglo tako iznenadadogoditi?Djevojčica odgovori promuklim glasom:- Već se dan prije toga slabo osjećao. Imao je bolove.- Gdje je umro? I kako se to dogodilo?Elsa mu je ispričala što se dogodilo prije smrti njezina oca... Ulrich Mulbach ju je pažljivoslušao. Bio je to čovjek četrdesetih godina, onizak i dobra izgleda. Djelovao je dobrodušno.Ali njegov pogled odavao je da se u njemu skriva mnogo više no što je pokazivao.Bio je uredno, gotovo otmjeno odjeven. Iz džepa prsluka virio mu je vrlo lijep zlatni lanac zasat ukrašen privjescima.S vremena na vrijeme prekidao bi Elsinu priču uzvicima:- Taj ubogi Oskar! Užasno je umrijeti na taj način, na cesti! Kad je Elsa završila, rekao jesvečano:- Budi ponosna, mala moja! Tvoj je otac umro obavljajući dužnost prema domovini.Elsine su oči živnule pod suznim velom.- Da, znam to! Umro je za Njemačku i cara! A i ja, bratiću Ulrich, i ja ću im služiti! Otac mije govorio. "Nastavit ćeš moj posao... bit ćeš ono što sam bio i ja. Pripremat ćeš,

poput tisućedrugih, put njemačkoj pobjedi". Ulrich se naslonio na srebrnu dršku svog kišobrana.Promatrao je malu djevojčicu koja je sada bila silno uzbuñena.- Ali ti si još mlada za to! A sada mi prvo objasni čemu ta tajnovitost! Zašto si morala kazatida više nemaš roñaka?- Stoga što moram postati štićenica markize Penvalas.- Ne razumijem dobro, zašto?- Otac mi je kazao: "Za našu će stvar biti vrlo korisno ako uspiješ ući u staru francuskuobitelj kao što su to Penvalasovi. Nemoj oklijevati ako se kasnije pokaže mogućnost udaje zanasljednika. Te Francuze treba germanizirati! Osim toga, na taj ćeš način moći pribavljati vrlozanimljiva obavještenja. U obitelji ima mnogo pomorskih oficira i onih kopnene vojske.Lijepa i pametna žena, a to ćeš ti biti, može učiniti mnogo za svoju domovinu." I to je odriječi do riječi ono što mi je otac kazao, bratiću Ulrich!- Dodao je još samo ovo: "Nastoj pokazati svoju ljubav prema Francuskoj. Budi višeFrancuskinja od samih Francuza. Možda ćeš morati promijeniti i vjeru, ako to Penvalasovibudu tražili. Najvažnije je da u toj obitelji zauzmeš mjesto koje ja želim. I ne zaboravi, Elsa,daje sve dopušteno što služi domovini, caru i njemačkoj pobjedi."Djevojčica je ušutjela. Ulrich Miilbach ju je neko vrijeme zamišljeno promatrao. Zatim jepolagano izgovorio:- Taj Oskar je bio dobar Nijemac... vrlo dobar Nijemac. S njim smo mnogo izgubili. Napisaosam pismo Ottu. Bit će užasnut, jer je vrlo cijenio tvog oca. Dakle, mala moja, morat ćemo teostaviti u Penvalasu.- Da, bratiću! Neću biti nesretna. Gospoda Penvalas j e dobra žena, a i njezini unuci suljubazni sa mnom. Markiza će se pobrinuti za moju budućnost. To mije kazala. A ja ću jojuvijek nastojati ugoditi. Ne moraš se plašiti, bratiću Ulrich! Uostalom, to je volja moga oca, imoram joj se pokoriti bez prigovora.- Da, mala moja... Možda je to čak dobro za tebe. Ubogi Oskar mogao je uštedjeti

tek pedesettisuća franaka. Budući da sam ti ja staratelj, predat ću ti taj novac zajedno s kamatama kadpostaneš punoljetna. Nisu mu platili dovoljno za ono što je činio. Ali s vremenom bi se njegovpoložaj popravio. Ta bio je tako pametan. A smrt je sve to okončala. Elsa, imaš dakle samomalen imetak. Doista možeš očekivati bolji život samo ako ostaneš u toj obitelji. Reci, je litvoj otac imao sa sobom nešto novca?- Malo! Gospoña Penvalas dat će rasprodati robu iz kolica, pa će taj novac uložiti na štednuknjižicu. Tako mi je kazala. Ali ja vam moram predati nešto važno, bratiću! Nešto vrlo važno.Izvukla je ispod košulje bilježnicu i pružila je bratiću. Ulrich je uzviknuo s velikimzanimanjem:- Zabilješke! To moramo pričuvati! Nadam se da ih nitko nije vidio?- Nitko.- Dobro! To je za Otta ... a ovo za mene. Dobro, vrlo dobro! Moram te napustiti, mala moja!Ipak bih želio dobivati vijesti od tebe. A možda ćeš mi moći i nešto zanimljivo javiti.- Mislila sam na to, bratiću Ulrich! U tom slučaju pokušat ću pisati, kao što sam to ovog putaučinila. Nastojat ću ubaciti pismo u poštanski sandučić kraj crkve kad budem otišla u mjesto,jer ne mogu ponovo odigrati onu malu komediju pred pismonošom. Potrčala sam naime zanjim i kazala mu da su mu zaboravili predati pismo.- Da, tako je. Ukoliko bi bilo neoprezno napisati ono što nam želiš javiti napiši jednostavno:"Bit ću sretna budemo li se ponovo mogli sresti." Tada ću doći ovamo, kao i danas, ili će doćiOtto ako ja budem spriječen. Uostalom, znaš li da moj brat napušta Španjolsku? Prodao jevrlo povoljno svoje poduzeće, pa će se uskoro sa svojom ženom nastaniti u Parizu. Ta njegovaPepita je dražesna osoba. Ti je ne poznaješ, zar ne?- Ne, nisam je srela. A i bratića Otta sam vidjela samo tri puta. Zamisli, bratiću Ulrich, ovastara kuća pripada svekru sestrične Pepite. Nekom pomorskom oficiru imenom Valserres.- Nemoj reći! Da, sad se sjećam da mi je Otto govorio o nekoj kući povoljno

smještenoj nabretanjskoj obali. Da, čak je spomenuo i ime Valserres. Sad se sjećam. Ali kako se nezanimam za te poslove, nisam se dalje raspitivao. Dakle to je Ker-Even?Nekoje vrijeme promatrao kuću, pa je zatim prezirno kazao:- Ne vrijedi baš mnogo!- Otac je ipak, baš zbog te kuće, došao ovamo. Vrlo ga je zanimala.- Možda gaje Otto poslao. Mnogo su se dopisivali. Moj je brat skloniji poslovima za koje jepotrebna odreñena mjera drskosti. A uz to, on je učenjak... Mislim da će dobro proći u Parizu.Dakle, zbogom, mala moja! Ne mogu dulje ostati ovdje jer nas ne smiju vidjeti zajedno.Dobro si odabrala mjesto. To moram priznati.Pogledao je na uzburkano more tamnozelene boje i okupano u suncu. Zatim je izjavio:- Prekrasno! Ali ne bih htio biti ovdje za vrijeme oluje. Prignuo se i poljubio djevojčicu u obaobraza.- Ukoliko ti nešto bude potrebno, ili budeš nesretna, sjeti se svog bratića Mulbacha.- Da, bratiću Ulrich! Hvala... Poljubi sestričnu Gertrudu, Lottchen i bratića Melchiora.- Da, drago dijete! I oni su mi naložili da te poljubim u njihovo ime... Do viñenja, Elsa!Dijete je gledalo za njim dok je odlazio... Elsa nije plakala, a u njezinim se očima moglaprimijetiti odlučnost. Odmahnuvši glavom šapnula je:- Osjećam da neću biti nesretna kod "njih". Nastavit ću očev posao i nastojati od Francuskeučiniti njemačku pokrajinu.Krenula je polagano prema dvorcu. Kad se približila ulazu, kraj nje su prošla dva jahača:Alain i njegov bratić Maurice. Prvi se okrenuo i dobacio djevojčici:- Jutro je sunčano, a more je prekrasno, zar ne?- Da, gospodine!Gledala je za njima dok su se udaljavali. Alain je već bio pravi, vješti jahač, dok se Maurice,ne tako spretan kao on, još uvijek grčevito držao za uzde.Djevojčica je pomislila:- Gospodin Alain je vrlo zgodan. Jučer mi je njegova sestra ispričala da želi postati oficir.Mislim da bi mi odgovaralo udati se za oficira. Vratit ću se s gospodinom Mauriceom u školu

u Quimperu, jer su uskršnji praznici završili. Ali kad ću preko ljeto boraviti ovdje duljevremena nastojat ću biti vrlo ljubazna s njime. Jer otac mi je govorio: "Pripremi sve za dalekubudućnost. Tako uspijevaju pojedinci i narodi."Nekoliko dana kasnije gospoña je Penvalas dobila odgovor na svoja pitanja u vezi Else.Kao što je to djevojčica već i sama pričala, Walther Hoffel potjecao je iz ugledne obitelji kojaje živjela u Ziirichu. Bio je bistar ali neodlučan i nesretan, pa je obavljao neki manje važanposao kad se oženio mladom djevojkom iz Schaffhausena. I ona je bila siroče poput njega, araspolagala je samo malim mirazom.Bijaše to vrlo lijepa žena koju je muž obožavao. Umrla je ubrzo, četvrte godine braka...Walther umalo da nije poludio. Jednog je dana napustio Ziirich u pratnji svoje male kćerkekoja je nalikovala na pokojnicu.Otada ga nitko više nije vidio. Osim nekih bratića s kojima nikada nije održavao veze, nijeimao nikoga od rodbine, kao ni njegova žena. Dakle, nitko neće tražiti Elsu, nije bilo nikogatko bi se pobrinuo za nju.Gospoña Penvalas je odlučila, budući da je Elsa potjecala iz poštene obitelji, odgojiti je takoda jednog dana bude mogla sama za sebe zarañivati. I tako ju je odvela u Quimper predavši jeu ruke direktorice nekog internata. Bila je to pametna i jednostavna žena kojoj je gospoñaPenvalas objasnila položaj u kome se djevojčica nalazila.- Djevojčica mora steći dobro obrazovanje. Zapažat će je zbog njezine ljepote, a to će za nju,zbog njezina društvenog položaja, biti vrlo opasno. Treba joj pružiti praktično obrazovanjekojim će se rano moći koristiti... Ne stoga što joj ne bih željela što dulje pomagati, već štosmatram da mlada i zdrava žena treba što prije početi raditi kako više ne bi bila ovisna opomoći drugih.Gospoña se Marchais složila s time, pa su se ubrzo dogovorile da će Elsa dobiti dobro ipraktično obrazovanje potrebno svim ženama, a osobito onima koje su ostale same

na svijetu ibile siromašne.Gospoña Penvalas se oprostila od Else. Djevojčica joj je zahvalila na svoj miran i ozbiljannačin. Poljubivši ruku svoje dobročinitelj ice kazala je, duboko dirnuta, toplim glasom:- Molit ću se za vas, gospoño! Za vas, jer ste me spasili. Gospoña Penvalas kazala jedirektorici koja ju je pratila sve dovrata internata:- Mislim da će mala biti vrlo zahvalna. Ima dobru narav. A i pametna je. Engleska učiteljicamoje unuke začudila se kad je razgovarala s njom. A to se i meni dogodilo.- Da, to se vidi po njezinu pogledu. Mislim da neće biti obična žena. Pa čak ni vanjštinom.- A to je nesreća za nju! Dakle, predajem je u vaše ruke. Učinite od nje ozbiljnu ženu koja ćeznati dostojno živjeti.IVU isto vrijeme, u nekom malom stanu u Brestu, počinjao je prvi čin jedne drame.Osam godina ranije Andre Valserres, pomorski oficir koga je čekala sjajna budućnost, sreo jeu Biaritzu, dok je boravio kod roñaka, lijepu Španjolku iz vrlo dobre obitelji. Zaljubio se u njuna prvi pogled.A i Ines Romanoes se mladi oficir svidio. Bio je isprva ponešto suzdržan, ali oči su bileizražajne a smiješak ugodan. Ona mu je dala naslutiti svoje osjećaje, pa ju je Andre ubrzozaprosio od njezine starije sestre udate za Nijemca Otta Mulbacha, trgovca u Barceloni.Pepita ga je primila na najljubazniji način, iako osim svoje plaće nije posjedovao ništa, dok jeInes donosila miraz od stotinu i pedeset tisuća franaka. Vjenčali su se u Biaritzu, a mladi separ nastanio u Toulonu gdje je gospodin Valserres čekao na novi nalog za ukrcavanje. Makako zaljubljen bio, Andre je već neko za vrijeme zaruka shvatio da je njegova Ines lijepo ikoketno stvorenje, po duši dobro, ali lišeno sposobnosti da ozbiljno shvati ulogu žene i majke.Zanimale su je samo haljine i način kako bi se što bolje zabavila, pa je ubzo postala jedna odnajelegantnijih žena Toulona... Dakako, daje za to trebalo trošiti mnogo novaca,

tim više stoječesto primala goste u lijepoj vili koja je činila savršen okvir njezinoj ljepoti. Andre, slabprema ljubljenoj ženi, utoliko više stoje novac pripadao njoj, nije se znao oduprijeti njezinimvelikim novčanim prohtjevima.Ipak, kad im se dvije godine kasnije rodila kćerka, nastojao je urazumiti ženu:- Moramo misliti na budućnost, draga moja! Mogli bismo imati više djece. A već sada smomorali načeti kapital. Sada, kad si postala majka, nećeš više trebati tražiti zabavu izvan kuće.Naša mala Florita će te usrećiti. U to sam siguran.Mlada je žena odgovorila stisnuvši dijete u naručaj:- Dakako, voljet ću svoju malu Floritu! Jesi li vidio kako sam joj krasne stvari nabavila?Predivne haljinice i krpice! Kako će biti dražesna u njima!I gospoña Valserres je strastveno poljubila malu glavicu pokrivenu plavim pahuljicama.Bila je to iskrena majčinska ljubav, kao i u ljubavi mlade žene... ali ni jedan od tih osjećajanije je mogao opametiti. Od života je tražila samo zabavu.Nekoliko mjeseci nakon roñenja Florite nastavila je s društvenim životom. Naručivala jehaljinu za haljinom, ne pitajući za cijenu.Ovog puta je Andre govorio ozbiljnije s njom. Nije više bilo sredstava za takav život. Uskoroće nestati sav Inesin kapital. Trebala se priviknuti na jednostavniji život i početi se brinuti zakućanstvo, jer se i ovdje tražilo odviše novca.Mlada je žena plakala, bunila se, jecala i vikala da je nesretna. Osam dana nije razgovarala smužem. Nakon toga je gospodin Valserres krenuo na krstarenje. Pomirili su se, a Ines jeobećala da će biti razumna i da neće toliko polaziti u društva, već će se brinuti za Floritu kojuje do tada povjeravala dojilji, ženi poštenoj i brižnoj, ali ne odviše pametnoj. Andre je zavrijeme svog dugog odsustva bio vrlo zabrinut pomišljajući na to što je mogla učiniti tamlada, rastrošna žena koja je toliko voljela laskanja. Što će se dogoditi s njihovim kapitalom,koji je ionako već bio načet?Želeći zaboraviti na te brige mnogo je radio. Bio je vrlo pametan i imao velik dar

zapažanja.Posvetio se proučavanju podmornica. Vjerovao je da će one pružiti veliku mogućnostFrancuskoj, zemlji okruženoj s tri mora.U prvim danima braka ponekad je pričao Ines o svojim planovima. Mlada je žena pokušalapokazati zanimanje za to, ali je ubrzo počela zijevati. Andre je brzo shvatio da joj užasnodosañuje.Otada joj to više nije spominjao. Naprotiv, Pepita gaje pažljivo slušala kad bi im dolazila uposjete. Uvijek je dolazila sama jer Otto nije mogao napustiti svoje poslove. Nju je zanimalasvaka pojedinost, ali nikada nije navaljivala kad bi opazila da Andre nije želio govoriti ni oćemu.Gospodin Valserres je mislio: "Kakva šteta što moja mala Ines ne nalikuje na svoju sestru!Pepita je doista ozbiljna žena. To je žena s kojom se može razgovarati."Četiri godine kasnije oficir je bio premješten kao ataše kod Glavnog štaba. Ines je sažaljenjem napustila Toulon. Brest, velika bretanjska luka, koju joj je pokazao njezin muž zavrijeme posjeta Ker-Evenu, nije joj se sviñala. Andre je pak naprotiv mislio: "Koristit će jojpromjena... ovdje ima samo lakomislene prijatelje. A neće biti više niti onih koji jojudvaraju."Jer njemu je bilo dobro poznato da su se oko Ines okupljali bezbrojni obožavatelji. Ali do tadaju je ljubav prema mužu i djetetu očuvala od prevelikih grešaka.Oficir se razočarao. Mondeno je društvo Bresta raširenih ruku dočekalo Ines. Uskoro jepostalajedna od njegovih najsjajnijih zvijezda. Ponovo su se oko nje skupljali udvarači. Sve jebilo kao i prije.On joj je prigovorio, pa su se često svañali... Ines mu je kazala mnogo uvredljivih riječi,govorila je o "svom" imetku, a na taj je način najbolje mogla ušutkati Andrea. Jedva sesvladavajući govorio joj je tada:- Dobro, upropasti svoju kćerku! Ja tu ne mogu ništa, imaš pravo. Kad potrošiš sav svojmiraz, morat ćeš se zadovoljiti mojom plaćom.

Ovog su se puta ozbiljno posvañali. Ines, u želji da sve zaboravi, jer je još uvijek iskrenovoljela svog muža i dijete, počela je luñački trošiti. Nije htjela tražiti novac od Andrea, pa sudugovi silno narasli. Nije se brinula za to. Zabavljala se i to je bilo sve. Već će kasnije vidjetišto će biti.Gospodin Velserres pak, želeći zaboraviti svoje brige, bacio se na posao. Upropastio jezdravlje zbog prenapornog rada.Godinu dana nakon dolaska u Brest oficir je dobio nalog da se ukrca na brod za Kineskomore. Bilo mu je teško otići. Bio je umoran i razočaran. Osim toga, plašio se više nego prijeostaviti samu tu ludu Ines. Navikao se i na milovanja male Florite, dražesnog plavokosogdjeteta, velikih crnih očiju. Bio je lud za njom.Ines iz ponosa nije željela popustiti prva, pa su se hladno rastali. Florita je pak dugo plakala,objesivši se o očev vrat govoreći da želi poći s njim.- Milo moje! Milo moje! - ponavljao je Andre, ljubeći žarko to nježno lice.Zatim je spustio dijete na zemlju i pobjegao kako ne bi izgubio hrabrost.Ines se ljutila stoje njezin muž bio tako nježan prema djetetu, dok se hladno oprostio od nje. Izglupe želje za osvetom pomislila je: "Još ću se bolje zabavljati kad njega ne bude! Bar nećuvidjeti njegove oči koje mi neprestano prigovaraju."Ostvarila je tu svoju namjeru. Nikada lijepa gospoña Valserres nije bila elegantnija, sjajnija iželjnija zabave. Svi su joj se divili. Živjela je kao opijena iz dana u dan, podmirujući, od onognovca što joj gaje muž slao svaka tri mjeseca posredstvom neke pariške banke, najupornijevjerovnike.Muž i žena su se malokad dopisivali. Andre je prije svega želio čuti novosti o Floriti. Ines paknije spominjala svoj društveni život. Bilo je očigledno da se ponor meñu njima još samoprodubio.Želeći iskoristiti odsustvo svog muža, gospoña Valserres je, nekoliko mjeseci nakon njegovaodlaska, otputovala u Pariz nekoj prijateljici, mladoj vrlo bogatoj i otmjenoj ženi. Već je i

prije, za vrijeme jednog Andreovog putovanja, Ines boravila kod nje petnaestak dana. Ali tonije spomenula mužu. Tim više što je za to vrijeme potrošila mnogo novca kojeg je posudilaod gospoñe Vaneuil, a nije ga još vratila.Ovog je puta to bilo još gore. Ines je naručila haljine kod krojačice svoje prijateljice ikupovala najskupocjenija krzna. Julia Vaneuil ju je nagovarala na to i posuñivala joj potrebannovac. Meñutim, nije zaboravila zatražiti od nje priznanicu na posuñene svote.- Budući gospodin Valserre ima ujaka od kojeg će naslijediti neku manju svotu, moći ćete mitaj novac vratiti kasnije - govorila je.Ali posljednjih dana njena boravka kod prijateljice dogodilo se nešto što je prekinulo njihovoprijateljstvo.Neki mladi ataše ambasade, koji je do tada udvarao gospoñi Vaneuil, počeo se zanima zamladu Španjolku. A Ines je, vrlo počašćena, primala njegova laskanja.Julia joj je počela oštro prigovarati. Gorko su predbacivale jedna drugoj, nakon čega je Inesspremila svoje stvari i napustila Pariz i bijesnu prijateljicu čiju će osvetu ubrzo osjetiti.Osam dana kasnije primila je nalog da plati dvanaest tisuća franaka, koliko je dugovala bivšojprijateljici.To je bio prvi udarac.A činilo se kao da su se i ostali zajmodavci dogovorili. Svi su u isti trenutak tražili povratnovca.Užasnutaje mlada žena pomislila: "Pisat ću Andreu... On će to već urediti, jer ja ne mogu beznjegova pristanka dirnuti u svoj imetak."Gospodin Valserres bio je predaleko. Što će se dogoditi prije no što uspije odgovoriti?Zajmodavci više nisu željeli čekati. Osobito Julia, bijesna što joj je otela najmilijeg udvarača.Imala je još jednu mogućnost: pisati Pepiti i zamoliti je da joj posudi taj novac.Otto Mulbach dobro je zarañivao. Njemu neće biti teško nabaviti tu svotu.Ines je odmah napisala sestri pismo, a sad je s grozničavim nestrpljenjem čekala odgovor. Aliumjesto pisma stigla je njezina sestra.- Draga sestro, došla si mi pomoći! Kako si dobra!

Pepita je bila lijepa tamnokosa žena odlučnih crta lica i živahna pogleda. Mirno je poljubilasestru a zatim joj tužno kazala:- Na žalost, ne mogu ti pomoći! Ines se trgnula.- Kako to?- Otto ovog trenutka ima nekih poteškoća. Ne može se lišiti ni najmanje svote. Nemoguće,mila moja!Gospoña Valserre je problijedjela, jer se ponadala brzom rješavanju svojih poteškoća.Promucala je:- Ništa? Ne možete mi ništa dati?- Ne, srce moje... Žao nam je. Uvjeravam te!Gladila je sestrinu ruku, promatrajući je zagonetnim pogledom.- Zar ti ne bi tvoji prijatelji mogli posuditi taj novac? Neki od njih su bogati.- Već sam posudila od nekih. Drugi će me odbiti, a još će o tome i posvuda pričati.- To je tužno... vrlo tužno. Bila si tako neoprezna, uboga moja! Kako si mogla trošiti tolikonovaca kad si znala da nisi bogata?- Da, znam... dobro znam! Ali Julia me nagovarala. Kazala je da će se sve to urediti... Pepita,pokušaj mi pomoći! Andre će mi prigovarati kad mu to budem morala priznati. Više me nevoli onoliko kao prije... Kad bi vidjela ta njegova hladna pisma!- Uboga moja mala! To nije lijepo od njega, jer trebao bi shvatiti da to ne radiš stoga što muželiš napakostiti. Razmislit ćemo o svemu i pokušati pronaći neko rješenje.- Molim te, učini to, Pepita!Prisutnost sestre utješila je Ines. Podvrgavala se uvijek toj pametnoj i odlučnoj ženi. Činilo jojse i danas da će sve poteškoće biti prevladane.Nešto kasnije gospoña Mulbach se ponovo pridružila sestri u salonu. Sjela je kraj njepromatrajući lijepo ureñenu prostoriju i otmjenu kućnu haljinu mlade žene. Zatim je zapitala:- Hoćeš li mi pokazati ostale sobe u svom stanu?Ines je pristala očarana pohvalama starije sestre. Ona je barem shvaćala da mlada i lijepa ženane može živjeti u skučenoj malograñanskoj kući.Prije no što su ušle u blagovaonicu, obje su sestre prošle kroz Andreovu radnu sobu, malu,jednostavno namještenu prostoriju. Pepita ju je pogledala a zatim zapitala:- Tvoj muž još uvijek mnogo radi?

- Da! Dok je ovdje neprekidno nešto piše, a vjerojatno to isto radi i na brodu.Još uvijek proučava problem podmornica? Ines je odgovorila glasom koji je odavao dosadu:Ne znam. Moraš shvatiti da me to ne zanima. Kad bi na taj način bar nešto zaradio! Ne, samoprlja papir tim brojkama i crtežima. A nizašto. Ines je bijesno zamahnula glavom. Pepita jeneko vrijeme šutjela prije nego stoje tiho pripomenula:- Kažu daje pronašao neka nova rješenja za podmornice, tako da bi mogle postati užasnooružje... Svoj je izum ponudio Ministarstvu pomorstva koje gaje odbilo s tvrdnjom da to nijeostvarljivo.Ines je odgovorila kao da je se to ništa ne tiče:- Nemam pojma.Pepita je nastavila, dok je meñu prstima vrtjela mali nožić za papir s Andreova stola:- Vjerujem da ga nisu shvatili. Andre nije neozbiljan čovjek. Izvanredno je sposoban i velikučenjak. Ali dijeli sudbinu mnogih drugih. Možda bi nam to trebalo biti drago. To užasnooružje moglo bi dovesti u opasnost svjetski mir. Ipak je bolje da taj izum zauvijek ostane ujednoj od ovih ladica.Pepita je udarila po pisaćem stolu. Zatim je zamišljeno počela šetati sobom.- Slušaj, Ines, poznam nekog vrlo bogatog čudnog starca. On skuplja planove svih novihoružja i otkupljuje ih od nesretnih izumitelja. Zatim ih uništava iz ljubavi prema čovječanstvu.Na to je potrošio već pola svog imetka. Ako i dalje nastavi... uništit će se. Ali njemu to nijevažno.Nasmiješivši se gospoña Miilbach je dodala:- Mogla bi mu odnijeti planove svog muža. Vjerujem da bi ti mnogo platio za njih.Mlada žena se trgnula.- Misliš li?- Sigurna sam u to! Koliko poznajem tog čovjeka, on neće oklijevati da uništi planove takvogoružja opasnog po ljudski rod.Gospoña Valserres je tužno primijetila:- Na žalost, to nije moguće!- Ne... dakako da ih moraš najprije nabaviti...- To nije teško! Moraju biti u jednom od ovih ormarića. Mislim u ovom... Andre

mije daonjegov ključ govoreći mi prije odlaska: "U slučaju požara trebat će spasiti neke važne papireiz druge police."Pepitine su oči zasjale. Zatim je ljubazno zapitala:- Zar ih ne želiš ponuditi onom starcu? Ines je oklijevajući odgovorila:- Dakako da neću.Obje su sestre zatim počele razgovarati o drugim stvarima. Ali tokom dana gospoña Valserresje još nekoliko puta spomenula to isto.Pepita joj je samo kratko odgovarala, pa je zatim govorila o nečem drugom.Razgovarale su prije svega o tome da se Ines, koja je voljela raskoš i ljepotu, nije smjela udatiza siromašna čovjeka.- A ja sam to dopustila - dodala je Pepita. - Ali ti si bila ludo zaljubljena! Tog se trenutka nebih bila mogla suprotstaviti tvojoj želji.Ines je dodala nabravši obrve:- Kako žalim zbog toga! Kako žalim! Sjećaš li se, Pepita, onog bankara iz Barcelone koji mezaprosio? Trebala sam pristati. Nije bio mlad, ni lijep, ali bih kraj njega imala sve što želim.- Ramon Abalez? Da, dobar momak. Otada je udvostručio svoj imetak. Uboga moja, umladosti čovjek čini gluposti! Ali tvoja je, nažalost, nepopravljiva!Pepita je tako žalila sestru usadivši u njezinu dušu klicu sumnje u čovjeka koji je učinio svekako bije usrećio.Kad je gospoña Mulbach nešto prije večere ušla u salon, našla je tamo Ines pred stolom nakojem su bili razasuti papiri puni nacrta i brojaka.Pepita ju je zapitala:- Što je to?- Vjerojatno planovi podmornice. Ja se u to ne razumijem. A niti ti, zar ne?- Ne više od tebe.Ipak se Pepita nagnula nad sestrino rame i počela proučavati nacrte.- Zašto si ih izvadila? Andre bi se sigurno ljutio zbog toga.- A tko će mu kazati? Ti valjda nećeš? A zašto ih ne bismo pogledali, ionako se nerazumijemo u to. U tome nema zla.- Nema nikakvog zla, mala moja!A živahne oči su još uvijek promatrale kao da žele zapamtiti neke pojedinosti.Ines je kazala prezrivo slegnuvši ramenima:- Ne služe ničemu. Ministar ih je odbio, zar ne?

- Da, odbio ih je! To sam saznala iz sigurnih izvora.- Što će onda Andre s njima?- Ništa, mala moja! Sačuvat će ih u arhivi, pa će ih kasnije predati kćerki kao uspomenu.Na te riječi gospoña Miilbach se nasmijala. Ali Ines je ostala ozbiljna. Naslonila je lakte nastol i promatrala papire pred sobom.Nakon nekoliko trenutaka kazala je tiho:- Misliš li da bi ih onaj gospodin kupio?- Sigurna sam u to... Pa ne misliš valjda...Gospoña Valserres pogledala je sestru, pa ju je umjesto odgovora zapitala:- Znaš li koliko bi dao za njih?- Možda deset tisuća franaka... možda više. Inesje odgovorila sjajnih očiju:- Možda deset tisuća franaka! Možda i više! Za te užasne papire koji ne vrijede ništa?- Ponavljam ti da je taj čovjek čudak. Želi mir po svaku cijenu. Prezire riječ rat. Bogat je, anema nasljednika pa može činiti takvu ludost. Ostat će mu dovoljno sredstava za život.Ines je ponovno sagnula oči na planove. Zatim je šapnula:- Kad bih se bar usudila.Pepita je šutjela. Na njezinim se usnama pojavio mali smiješak. Gospoña Valserrespogledala je ponovo sestru uzbuñenim pogledom.- Pepita, bi li ti to ponudila tom gospodinu?- Ja? Kako to možeš i pomisliti? Što bi rekao Andre?- Ispričat ću mu bilo što... Na primjer, da ne znam ništa što se dogodilo s tim papirima. Da sevjerojatno zabunio kad je pomislio da ih je spremio ovamo. Zar ne bi bilo glupo sačuvati tebezvrijedne papire ako bi taj čovjek dao za njih deset tisuća franaka? A taj mi je novac takopotreban.- I ja to mislim. Ali ne bih željela preuzeti odgovornost. Ako to sazna tvoj muž, reći će dasam ti savjetovala.Ines ju je prekinula:- Odgovornost preuzimam na sebe. Pepita, povezi me s tim gospodinom!- Zaista si se odlučila?- Jesam!- Ali tvoj muž.- Mogao je napustiti mornaricu i baviti se nekim drugim unosnijim poslom. Neki od njegovihprijatelja su to učinili. Savjetovala sam mu da i on to učini. Ali nije htio ni čuti za to.

Budućida ministarstvo ne želi prihvatiti te planove, bar će nečem poslužiti.Oči mlade žene bijesno su zasjale. Crvenilo joj je obojilo obraze. Pepita je mirno primijetila:- Dobro, mila moja, napiši to sama Ottu. Jer ja se ne želim miješati u to. Objasni mu što želiš.Gospodin Domingo vjerojatno je u Barceloni. Moj muž će dakle odmah moći razgovarati snjime i ubrzo ti odgovoriti.- Dobro!I Ines, inače tako lijena kad je trebalo uzeti pero u ruke, odmah je sjela za pisaći stol i napisalaporuku svom šurjaku.VOdgovor je primila četiri dana kasnije. Otto je pisao: "Draga sestro,posjetio sam gospodina Dominga po Vašoj želji. Kao što sam i slutio, on pristaje na kupnju.Ali želio bi vidjeti one papire kako bi se mogao uvjeriti u njihovu vrijednost. Hoćete li ihpredati Pepiti? Ona će ih donijeti ovamo, pokazati gospodinu Domingu i pisati Vam što jeodlučio... Mislim da bi tako bilo najbolje. Dakako, računajte na našu pomoć. Nastojat ćemopostići najpovoljniju cijenu."Ines koja je grozničavo čekala to pismo, zaviknula je:- Da, da, odnesi te papire, Pepita! Nadajmo se da će ih htjeti! Ali što će biti ako oni ništa nevrijede?- Vidjet ćemo. Otputovat ću sutra. Ionako se moram vratiti Ottu. Gospoña Valserres nijezadržavala sestru. Žurilo joj se saznati štoće stari čudak misliti o papirima njezina muža.Gospoña Miilbach je otputovala noseći sa sobom rad na kojeg je Andre utrošio tolikovremena... Nije ostavila sestru dugo u neizvjesnosti. Idućeg tjedna Ines je primila pismo i čekna petnaest tisuća franaka. Pismo je glasilo:"Gospodin Domingo je shvatio da je Tvoj muž pronašao užasno oružje. Ne oklijevajućipristao je na kupnju tih planova koje želi uništiti kako se taj stroj ne bi nikada mogao izraditi.Ottu je uspjelo postići vrlo povoljnu cijenu zbog značaja tog izuma.Kada se tvoj muž vrati, morat ćeš biti spremna da ne bi što posumnjao. Ma što se

dogodilo,preporučujem ti da nikada ne spomeneš gospodina Dominga, jer bi to moglo imati vrloozbiljnih posljedica. Ne smiješ spomenuti ni to tko je posredovao pri kupnji. Nadam se da sise sada bar donekle smirila. Zajmodavci te više neće mučiti. Pokušaj živjeti razumno, jer Ti seviše neće pružiti prilika poput ove.Poljubi svoju dražesnu Floritu, a Tebe grli Tvoja sestraPepita Mulbach P.S. Ne zaboravi spaliti ovo pismo."Petnaest tisuća franaka! Taj starac joj je dao petnaest tisuća franaka za te papire!Ines se nije mogla snaći. Ali niti trenutka nije posumnjala ni u što. Pepita je dobro znalakoliko je njezina sestra neiskusna i površna.Sva sretna, mlada j e žena unovčila ček i poslala svotu koju j e dugovala gospoñi Vaneuil.Podmirila je i ostale dugove. Kako joj je preostalo nekoliko stotina franaka, pomislila je: "Štoću s tim novcem?"Nakon kraćeg razmišljanja sjetila se da joj je neophodno potreban nov šešir. Najpoznatijakitničarka Bresta upravo se vratila iz Pariza pa je donijela sa sobom nekoliko novih modela.I Ines je brzo otrčala do nje.Kad se vratila kući, predali su joj pismo gospodina Valserresa. Njegov je rukopis bio potpunoizmijenjen. Andre je pisao:"Bio sam vrlo bolestan. Prevezli su me u bolnicu u Hanoj. Sad mi je bolje, pa se nadam sa ćuse za dva do tri tjedna moći ukrcati na brod za Francusku."Prva Inesina misao bila je:"Taj ubogi Andre... bolestan je i sam... tamo daleko! A ja nisam ništa znala! Zašto mi nijebrzojavio?"Ali odmah zatim pomislila je:"Vratit će se! Bez sumnje će pogledati u ormar jesu li njegovi dragi papiri još na mjestu."Mlada je žena zadrhtala.Vjerovala je da će imati mnogo više vremena do muževljeva povratka. Svojom uobičajenomnebrigom vjerovala je da će tada još biti dovoljno vremena razmišljati o svemu. O malojneugodnosti koju će sigurno proživjeti. A trebalo je sjetiti se i toga što će mužu

kazati. Alisada je sve to iznenada postalo tako blizu. Možda će Andre biti ovdje već za mjesec dana.Morat će ostati mirna kad je on bude ispitivao, kad bude opazio.Ta briga miješala se s onom koju je Ines osjećala zbog muževljeve bolesti. U dubini svog srcaona ga je još uvijek voljela.Gospoda Valserres govorila je samoj sebi nastojeći smiriti svoju savjest:- Ono što pripada mom mužu pripada i meni. Imala sam pravo. Gospoña Miilbach kojoj jejavila novost o Andreovom povratkuodgovorila joj je:"Ne muči se, draga moja mala, zbog toga što će Tvoj muž reći ili misliti. Kako bi mogao ipomisliti da bi Ti, njegova bezbrižna mala ptičica, Ti koja se nikad nisi brinula za njegovposao, mogla biti začetnik svega toga? Ne, smiri se, mila moja! Morat ćeš proživjeti tajneugodni trenutak, ali on nikada ne bi mogao Tebe osumnjičiti. To Te mora smiriti. Morat ćešbez ustezanja odgovoriti na Andreova pitanja."Ove sestrine riječi umirile su i ohrabrile mladu ženu.Ipak je u dubini duše osjećala lagani strah kad je, primivši jednog dana brzojav svog muža,krenula pred njega na kolodvor.Opažajući ga kako silazi s vlaka, obuzeo ju je užas. Kakva promjena! Andrea Valserresajedva se moglo prepoznati. Bio je mršav, žut u licu i ostario.Primijetio je uzbuñenje svoje žene, pa je rekao prisilivši se na smiješak:- Promijenio sam se, zar ne?Ines gaje dugo grlila a zatim šapnula:- Njegovat ću te, ubogi moj! Ubrzo ćeš se oporaviti.Florita ju je pratila. Otac je uzbuñeno uzviknuo:- Kako je narasla! Kako je lijepa postala!Činilo se daje on bio jedan od onih bolesnika koji ponovo stječu snagu čim se vrate kući. Kaoda se vratilo malo one snage koju je bolest odnijela. I doista se idućih dana osjećao mnogobolje. Pričinilo mu se kao da bi mogao potpuno ozdraviti, u stoje do sada sumnjao. Prijateljisu mu dolazili u posjet. Florita je neprekidno bila uz njega, od jutra do večeri, osim kad biodlazila u šetnju sa svojom starom dadiljom, nekom seljankom iz Cevennesa koja

je izgubilamuža i dijete, pa je pristala slijediti Valserresove u Brest. Bila im je odana. Ines dubokodirnuta zbog izgleda svog muža, i u nekoj potajnoj želji da ispravi ono stoje učinila, nastojalaje što više boraviti kraj njega. Odbijala je pozive kako ne bi trebala napuštati Andreapokazujući mu na taj način svoje tople osjećaje, a Andre je time bio duboko dirnut.Toliko je volio svoju Ines! Bilo mu je tako drago što se nije ohladila prema njemu!Sada je mislio: "Možda nisam znao postupati s njom. Ona je u duši dobra. Možda će mi, uzveliko strpljenje, uspjeti je izmijeniti bar malo. Osobito ako me još voli, u što vjerujem."Ines gaje uspjela ponovo osvojiti pa se malo po malo pretvarao u onog zaljubljenog muža kojinije svojoj ženi mogao odbiti niti jednu želju.Zbog tog povoljnog razvoja dogañaja, gospoña Valserres je postajala sve mirnija u pogleduonih papira. U prvom redu, liječnik je odlučno zabranio Andreu svaki rad, bar još nekolikomjeseci. Postojala je zbog toga mogućnost da dugo neće pogledati one nacrte. A kad bi to iučinio, nikada ne bi osumnjičio svoju dragu Ines, svoju "malu Ines", kao je govorio onomnježnošću od nekad.A ipak se to dogodilo prije no stoje to mlada žena mogla i pomisliti. Mjesec dana kasnije,vraćajući se iz jedne posjete, sukobila se u predsoblju s Andreom koji je upravo izišao iz svojeradne sobe.Zapitao ju je uzbuñenim glasom:- Ines, jesi li ti otvorila ladicu mog malog stola za vrijeme mog odsustva?Srce joj je počelo glasno udarati, pa je blagoslivljala mrak u predsoblju, jer je osjetila kako jepocrvenjela. Iako je bila silno uzbuñena, uspjelo joj je odgovoriti mirnim glasom:- Nisam, dragi moj! Nemam tamo što tražiti, to dobro znaš. U ormaru su samo knjige i nekitvoji papiri.- Da... ali baš su ti papiri nestali. Vrlo su važni. Gdje držiš ključ?- U ladici svog pisaćeg stola, zajedno s onim moje kutije za dragulje.- Jesi li sigurna da ga nisi mogla izgubiti? Nisi li možda jednom ostavila tu ladicu otvorenu?- Ne vjerujem! Ne, to se sigurno nije dogodilo. Zar sumnjaš da ti je to netko

mogao ukrasti?- Nema sumnje u to. Posve sam siguran da sam ih ostavio tamo prije mog odlaska. Ukolikome ne vara sjećanje, koje je dosta oslabilo posljednje vrijeme, napisao sam u svoju bilježnicukoju uvijek imam sa sobom: "Plan X na drugoj polici ormarića u radnoj sobi." Dakle, nisamse mogao prevariti. Ti su papiri bili tamo. Sto se dogodilo s njima? Kako su ih mogli ukrasti,ako se ključ ormara nalazi u tvojoj ladici? Nikako drugačije nego s krivotvorenim ključem...Ali kako su ušli ovamo?Govoreći glasom promijenjenim od uzbuñenja Andre Valserre je ušao u blagovaonicu. AInes, koja ga je slijedila drhtećih nogu, primijetila je koliko je bio uzbuñen kad se okrenuoprema njoj.Rekla je zamuckujući:- A kako bi to bilo kome uspjelo? Ukoliko to nije bilo jednom kad nikoga nije bilo u kući.Možda jedne nedjelje?- Da... vjerojatno je bilo tako. Netko je dočuo za to što radim. U našoj siromašnoj zemlji svevrvi od špijuna. Ti su planovi bili dragocjeni za njih.- Za njih? Za koga?Oficir je šakom udario po stolu i zajecao:- Za te proklete Nijemce! Da, to su sigurno oni učinili. Sad oni posjeduju moj izum! To ćebiti strašno oružje protiv Francuske. To je užasno, Ines!Njegovo je blijedo lice oblilo rumenilo. Očaj mu se pojavio u očima.Ines se trgnula. Što je to rekao? Promucala je:- Nijemci? To misliš?- Okladio bih se u to! Za njih su planovi dragocjeni! Novi tip podmornice, bolje naoružane odsvih dosadašnjih. Odbili su je u ministarstvu. Ali bih jednog dana izvršio neke promjene. Usvakom slučaju nacrti ne bi služili nekoj drugoj zemlji.- Možda nisi dobro tražio. Pogledaj još jednom!Pošla je za njim u radnu sobu, izvadila knjigu po knjigu...Njezine su ruke lagano drhtale.Zaista, nije mogla vjerovati da će joj biti tako teško lagati.- Vidiš i sama, Ines, Nema ih!- Doista. Možda si ih stavio nekamo drugamo zaboravivši to zapisati.

- Ne, ne, posve se dobro sjećam da sam ih vidio nekoliko dana prije mog odlaska.Dakako, planove nisu mogli pronaći.Gospodin Valserres je bio uništen. Za njega više nije bilo sumnje: nestanak planova mogao jebiti samo djelo jednog od onih bezbrojnih njemačkih špijuna koji su krstarili Francuskom.Njegov izum, plod dugotrajnih razmišljanja, koristit će neprijatelj protiv njegove domovine.Na tu pomisao nesretnik bi zadrhtao od užasa. Zatim gaje obuzela srdžba. Pružajući šakuprema nekom nevidljivom biću govorio je promuklim glasom:- Kad bih samo uhvatio te kradljivce, te bijednike! Da, kad bih ih uhvatio!Kad je to Ines začula zadrhtala je i pomislila s užasom: "Što bi učinio sa mnom kad bisaznao?"Nije mogla slutiti da će ga to tako pogoditi. Kako je samo mogao pomisliti da će njegoviplanovi služiti Njemačkoj? Ines je dobro znala da se toga nije trebao plašiti. Onaj čudnovatipacifist sigurno ih je uništio. Pepita je kazala.Gospoña Valserres je to neprekidno ponavljala. Ali neki čudan nemir nagrizao joj je srceusprkos svemu.Nije mogla zamisliti da bi je Pepita prevarila. Nije trebala ni pomisliti na to, iako je njezinmuž bio Nijemac.Uostalom, Andre je vjerojatno pretjerao što se ticalo značaja njegova izuma. Ministarstvo gaje odbilo - što se toga ticalo Pepita je govorila istinu - pa vjerojatno nije ni toliko vrijedio... Paako je možda i pao u ruke neprijatelju, taj se nije mogao njime okoristiti.Usprkos takvim razmišljanjima Ines nije imala mirnu savjest. Tim više stoje primijetila kolikoje to pogodilo njezina muža. Neprekidno je razmišljao i počeo gubiti snagu koja mu se bilapolagano vraćala.- Ne znam što se dogaña! - govorio je liječnik gospoñi Valserres. - Toliko se oporavio nakonsvog povratka kući. Mislio sam da će mi uspjeti potpuno ga izliječiti. Ali sada više ništa neznam... baš ništa.Mlada je žena shvatila da je zabrinut zbog svog bolesnika. A grižnja savjesti ju je sve više

mučila.Sestra joj je pisala pisma u kojima ju je tješila i hrabrila. Ali Ines joj je odgovarala samo vrlokratko i hladno.Ljutila se na Pepitu što joj je spomenula onog čudaka i nije je spriječila da učini ludost... negojoj omogućila izdati muža.A osim toga sumnjala je u nešto.Želeći pomoći mužu u njegovu očaju koji ga je uništavao, mlada je žena postala prema njemuvrlo pažljiva. Ponekad bi joj uspjelo zbrisati bore s njegova čela i izazvati smiješak na tomlicu obilježenom bolešću.Govorio bi joj tada, ljubeći je:- Mala moja Ines, kraj tebe mogu na trenutak zaboraviti ono što me muči tako jako da to nemožeš ni zamisliti!Zadrhtala je na te riječi. Jer čovjek bi morao imati doista okorjelo srce kad ne bi žalio tog takodobrog i plemenitog čovjeka koji je toliko patio... zbog grijeha one koju je ljubio.Jednog je jutra gospodin Valserres ušao u Inesinu sobu kad je ona sreñivala pisma i računepobacane u ladici svog pisaćeg stola.- Što radiš danas poslije podne, mila moja? Rado bih poslušao savjet liječnika i odvezao se našetnju.Nasmiješila se.- Da, dragi moj, izaći ćemo kad ti to budeš htio. Nemam nikakvih važnih poslova.- Poslat ću Augustine neka naruči kočiju.- Dobro. Mogla bi povesti i Floritu. Mala će se radovati toj šetnji. Hoćemo li je povestiposlijepodne sa sobom?- Dakako!Govoreći to gospodin Valserres se sagnuo i podigao list papira koji je pao na pod sa ženinastola. Slučajno gaje pročitao.Bila je to potvrda o primitku na čuvanje preko zime njezinih krznenih kaputa. A bila jenavedena i njihova vrijednost.Pročitao ju je dva puta. U mislima je zbrojio cijelu svotu, pa je iznenañeno pogledao ženu:- Imaš krzna za osam tisuća i pet stotina franaka.Zadrhtala je, pocrvenjela i pokušala mu oteti potvrdu. Ali Andre se povukao.

Srdžba mu jezasjala u očima... Zapitao je, jedva se svladavajući, dršćućim glasom:- Tko je to platio?Ona je kriknula braneći se:- Ne, Andre, to nije ono što misliš!- Dakle, tko? Kakvim si novcem platila ta krzna?- Posudila sam ga.- Od koga?Od Julie Vaneuil.Izgubila je tlo pod nogama, i nije više znala što bi kazala. Brzo je ustala i izazovno gapogledala:- Zar je to važno? Sve sam uredila. Ništa ne tražim od tebe.- Zar misliš da mi je svejedno kako moja žena nabavlja novac za plaćanje takvih izdataka?Reći ćeš mi što si dogovorila s tom gospoñom Vaneuil, za koju sam te molio da je više neposjećuješ. Bila si dakle u Parizu za vrijeme mog odsustva.Mlada žena ga je izazivala:- Da, bila sam! Nisam zarobljenica koja se ne smije micati odavde za vrijeme tvojih dugihputovanja. Julia je bila moja prijateljica i mi smo se voljele.- Bila je? Zar to više nije?- Ne! Možeš biti zadovoljan. Posvañale smo se na mrtvo.- Doista? Zar nije u tom slučaju zatražila da joj vratiš novac? Ines je shvatila kako jeneoprezna bila. Ali sada je bilo prekasno.Još je jače pocrvenjela i odgovorila:- Nije!Andre je ustvrdio odlučno:- Lažeš! Vidim to u tvojim očima. Lažeš. Ines! Dug je plaćen. Kako? Ovog puta gospoñaValserres nije odgovorila. Stisnuvši usneodvratila je pogled od Andrea. Oficir ju je uhvatio za ruku.- Govori! Kako si to platila? Želim to znati. Imam pravo saznati kako si nabavila taj novac.- Ne, ništa ti neću reći! Ostavi me na miru!Izvukla je svoju ruku iz Andreove i okrenula se prema svom pisaćem stolu.Gospodin Valserres je procijedio:- Moram to saznati!Izišavši iz sobe pao je u naslonjač, jer se iznenada osjećao vrlo slabo.Obuzimala gaje slabost pri najmanjem uzbuñenju. Stoje mogao misliti o tom dogañaju? Zašto

je Ines tvrdoglavo nešto skrivala? Zašto nije htjela odgovoriti na njegova pitanja?"Što je učinila? Kako je mogla nabaviti toliki novac?" To se oficir neprekidno pitao. Sjeo jeza svoj pisaći stol, naslonivši glavu na ledene ruke.Je li novac posudila? Ali, od koga? I zašto to nije htjela priznati? Zar joj je trebao vjerovatikad je odbacila njegove sumnje? Činila mu se dosta iskrenom. Ali neke su žene vještekomedijantkinje!Tog je trenutka netko pokucao na vrata njegove sobe a Andre Valserres začuo je dječji glasić:- Oče, mogu li ući? Odgovorio je:- Da, mila moja!Vrata su se otvorila i u sobu je ušla mala djevojčica u pratnji svoje dadilje Augustine.Florita se bacila u očev zagrljaj:- Oče, htjela bih ti pokazati lijepu ogrlicu koju mi je poklonila teta Pepita.Prinijela je ruku vratu i dohvatila ogrlicu od sitnih bisera.- Lijepa je, mila moja!Podigao j e ruku i položio j e na zlaćane kovrčice koj e su uokvirivale to dražesno lice.Augustine primijeti:- Ne vuci tako ogrlicu. Budeš li je rastrgala, gospoña Mulbach neće biti oduševljena.Gospoña Mulbach...Zašto ga je iznenadno spominjanje tog njemačkog imena tako pogodilo?Rekao je nježno maknuvši dijete od sebe:- A sada poñi s Augustinom, drago dijete. Moram pisati. Do viñenja! Naći ćemo se kodobjeda.Dijete gaje poslušalo i izišlo iz sobe, nakon što ju je otac toplo poljubio.Andre je ponovo naslonio glavu na ruke. Mulbach, njegov šurjak... Nijemac!Nije ga dobro poznavao. Za vrijeme svojih zaruka susreo se s njime pet, šest puta. I to je bilosve. Otto Mtilbach bio je lijep čovjek, pametna izgleda. Bio je vrlo ljubazan s gospodinomValserresom. Usprkos tome nije Andreu bio drag. Pripisivao je to svojim patriotskimosjećajima.Otto Miilbach... Pepitin muž!Pepita je boravila ovdje krajem ožujka. Proboravila je nekoliko dana kraj Ines. Ona mu je tosama ispričala. A planovi su nestali!

Oficir je ustao, smrtno blijed, dršćući cijelim tijelom.- Ne, ne! Samo to ne! Ta užasna pomisao! Ines je prodala planove Mulbachu! Nijemcu! Ne,to je bila ludost! Užasno je bilo i pomisliti na to.Učinio je samo nekoliko koraka, a zatim se pridržao uza naslon stolice jer njegove noge višenisu imale snage.Ali taj novac! Novac za koji mu nije htjela reći odakle joj. Morao je to znati! Da, to je morao!Odvukao se prema njezinoj sobi i ušao.Ines je plakala sjedeći u naslonjaču. Brisala je suze i jecala.Gospodin Valserres zapitao ju je tvrdim glasom:- Koliko je Mulbach platio za moje planove?Mlada se žena naglo trgnula, a rupčić joj je ispao iz ruke. Problijedivši na smrt pogledala jemuža i pokušala nešto kazati.- Ja... što hoćeš?Riječi su joj zastale u grlu kad je primijetila užasan prezir i ludi očaj na Andreovu blijedomlicu.- Bijednice! Bijednice! To je dakle skrivao tvoj Judin poljubac... krañu...izdaju...Muklo je zajecala:- Andre!- Da, dok sam obavljao svoju oficirsku dužnost povjerivši ti čast ovog ognjišta i brigu za našedijete, dok sam patio... dok sam tamo daleko umirao... ti si izdala moju domovinu... a i tvojustečenu našim brakom...- Andre, nisam znala! Uvjeravam te! Vjerovala sam... Ustala je, drhtala i sklopila ruke.Ali on ju je odgurnuo od sebe.- Odlazi, prokletnice! Prokletnice! Poñi svojim suučesnicima! Možeš im kazati da si ubilafrancuskog oficira.Prinio je ruku čelu, promucao je još nekoliko riječi... a zatim iznenada pao na sag.VIAndreValserres umro je sat kasnije, a da prije toga nije došao k svijesti.Ines ga nije napuštala... Klečala je kraj njegovog kreveta, kamo ga je posluga odnijela, ipromatrala ga očajnim pogledom.Kršeći ruke. S vremena na vrijeme šapnula bi umirućem u uho:- Nisam znala. Oprosti mi, moj Andre.Da li ju je čuo? Da lije shvatio? To nitko nije mogao znati.

Augustine je obavijestila dvojicu najboljih pokojnikovih kolega i ženu nekog pomorskogporučnika, prijateljicu gospoñe Valserres. Dotrčali su do kreveta umirućeg. Gospoña Samsonsilom je odvela Ines iz sobe, jer je to ova neprekidno odbijala. Polegla ju je u susjednu sobu.Tek što se našla u postelji, mlada žena dobila je užasan živčani napadaj. Nakon toga je pala uneku vrst obamrlosti iz koje ju je trgnuo sestrin dolazak. Gospoñu Mulbach pozvali subrzojavom. Stigla je u pratnji svog muža kako bi se pobrinula za sve potrebno oko sprovoda.Kad se Pepita pojavila na pragu sobe, Ines, koja do tada nije kazala niti jednu jedinu riječ,uspravila se na krevetu i pružila ruku prema sestri. Oči su joj bile pune užasa:- Ti, ti! Odlazi Odlazi! Nikada te više ne želim vidjeti! Pepita joj je ipak počela prilazitigledajući je zabrinuto.- Mala moja Ines...- Odlazi! Odlazi! Ti si ubila mog Andrea! Mog ubogog Andrea! Prevarila si me! Planovi subili za Njemačku. Prokleo me. On...Jecaj je gušio njezine riječi.Pepitaj e trenutak nepomično zastala nasred sobe, vidljivo uznemirena. Ipak se snašla, pa jeponovo pokušala uhvatiti Ines za ruku. Ali mlada ju je žena izvukla.- Ostavi me! Mrzim te! Ostavi me!Pala je na postelju i ponovo doživjela živčani slom. Pepita je shvatila da će biti bolje ako sepovuče, pa je izašla iz sobe i poslala Augustinu sestri. Zatim se pridružila mužu koji jeboravio u salonu u društvu pokojnikovih prijatelja.Kad su svi otišli, muž i žena su dugo razgovarali. Otto je zaključio:- Taj je Verserres umro u pravo vrijeme Jer on bi bio kadar činiti nam neprilike. Doduše, nebojim se ničega, jer sam poduzeo mjere opreza. Ali uvijek je neugodno kad te netko ispitujezbog takvih stvari.Pepita tog dana nije ni pokušala razgovarati sa sestrom. Dadilja je kazala da se nakon onognovog napada osjeća vrlo loše. Ali drugog je dana ponovo pošla k njoj, držeći Floritu za ruku.Ova je bila zaplakana jer su joj tetka i Augustina, na njezino pitanje gdje se nalazi

otac,odgovorile daje otišao na nebo, anñelima.Mlada žena, još uvijek grozničava i vrlo slaba, učinila je kretnju rukom kao da želi otjeratisestru.Ali Pepita je gurnula djevojčicu prema njezinoj postelji i kazala nježno.- Poñi, draga moja i zagrli majku!Zatim, kad je mlada žena zagrlila dijete, gospoña je Mulbach sjela na podnožje kreveta imirno kazala:- Otto mi je dopustio ostati nekoliko tjedana kraj tebe. Pomoći ću ti, jer će mnogo toga trebatiučiniti. Kad se budeš osjećala nešto bolje, vidjet ćemo što ćeš odlučiti.Ines kao da je nije čula. Poljubila je gorućim usnama zlaćanu kosu djevojčice. Dijete ju jepromatralo uznemireno jer je lijepo lice njezine majke bilo obliveno grozničavim rumenilom,a oči su joj bile pune suza.Idućih dana mlada je žena gotovo neprekidno šutjela. Nije htjela razgovarati sa sestrom.Kad bije Pepita nešto zapitala, odgovorila bi joj:- Da... ne... - ili bi samo klimnula glavom.Otto Mulbach je otputovao a da nije posjetio svoju šurjakinju. To mu je Pepita savjetovala.- Ona je užasno uzbuñena. Ali brzo će se smiriti. Priroda poput njene brzo zaboravlja. Zakratko vrijeme dovest ću je u Barcelonu, a odanle ćemo svi zajedno u Pariz i tamo senastaniti.- Da, to će biti najbolje. Nemoj je ovdje ostavljati samu, pa čak ni na nekoliko dana. Mogla bise povjeriti kojoj prijateljici. Nikada se ne zna što mogu učiniti male žene bez mozga! Nastojponovno zadobiti svoj utjecaj nad njom. Pepita, ona nam ne bi smjela prouzročiti neprilike.Ali Ines se neprekidno neprijateljski odnosila prema sestri. Bila je i odviše slaba da bi se biločime bavila, a nije imala ni moralne snage da pokuša nadvladati tu svoju slabost. Stoga je sveposlove prepustila Pepiti, boraveći u svojoj sobi i gledajući bolnim pogledom pred sebe.Dopuštala je samo Floriti da boravi kraj nje, pa čak nije željela primati ni one koje je ranije

nazivala svojim prijateljicama.Milujući kosu svog djeteta šaptala je:- Gotovo je... gotovo. Nikada se više neću zabavljati. Udovica sam... za cijeli život...Jednog je poslijepodneva Pepita, koju je ovo ponašanje činilo sve nestrpljivijom, sjela kraj njei odlučno kazala:- Moramo ozbiljno razgovarati, Ines! Shvaćam tvoju bol... ali pomisli na svoje dijete i napoložaj u kome se nalaziš.Gospoña Valserres zapitala je kratko, niti ne pogledavši sestru:- A kakav je moj položaj?- Tvoj je miraz smanjen na pola, a dobivat ćeš samo mirovinu pomorskog poručnika. Negovorim o onoj staroj kući u Bretanji koju je Florita naslijedila od oca. Bilo bi najbolje prodatije. Novac bi se mogao uložiti pa bi predstavljao mali miraz za Floritu.Ines je kazala jednako tako kratko kao ranije:- Ne, nećemo je prodati. Nastanit ćemo se tamo.Nekoliko trenutaka Pepita nije mogla ništa odgovoriti toliko je bila iznenañena. Zatim jezaviknula:- Kakva je to pomisao? Kakav novi hir? Nisi mogla tamo ostati s ubogim Andreom niti tridana, a sada bi htjela tamo živjeti sama!- To nije isto. Sad želim umrijeti u toj kući koju je on toliko volio. Zbog mene nije odlazioonamo.- Luda si, Ines! Zašto govoriš o smrti? Brzo ćeš se oporaviti, u to sam sigurna. Ali sigurno neu Ker-Evenu. Kako si mi opisala tu kuću, tamo to neće biti moguće. Ne, doći ćeš sa mnom uBarcelonu, gdje nas čeka Otto. Ostat ćemo tamo mjesec dana, dok moj muž ne uspije sreditisvoje poslove. Nakon toga ćemo se nastaniti u Parizu. Tamo nam je Ottov brat već iznajmiostan.Ines ju je hladno prekinula:- To nije potrebno. Već sam odlučila. Neću stanovati s vama... s tvojim mužem, timNijemcem. Poći ću u Ker-Even gdje ću moći jeftino živjeti. Kasnije, kad Floriti bude deset ilidvanaest godina... ukoliko ću to doživjeti... vidjet ću...Pepitu je iznenadila ta odlučnost. Shvatila je da više ne može utjecati na svoju sestru.

Te iste večeri javila je Ottu sve o svom razgovoru sa sestrom.Odmah joj je odgovorio: "Nemoj je dalje uvjeravati. Ovo će nam čak dobro doći, jer ćemo nataj način moći posjećivati Ker-Even. Ta me kuća osobito zanima, što i sama dobro znaš.Budući da me ona neće htjeti primati, ti ćeš joj odlaziti u posjete i na taj način nadopunitiizvještaj siromašnog Oscara, čije mi je zanimljive bilješke Ulrich predao... Ako budepotrebno, moći ćeš me na neki način uvesti u tu kuću. Tamo će boraviti i mala Florita. Ona ćese sigurno radovati tvom dolasku.Jednom riječju, pristani na tu Inesinu odluku! Dobro nam je došla. Osim toga, ubrzo će jojtamo dosaditi! Možda čak i prebrzo što se našeg posla tiče.Ako joj bude potreban novac, budi velikodušna. To je dobar način kako držati u šaci ženunaučenu trošiti više no što joj to sredstva dopuštaju. Dakako, nastavit će time. A mila sestraPepita će joj rado pomagati! Ubrzo će zaboraviti da se dala prevariti poput male glupače kadje prodala one planove starom čudaku.Vidjet ćeš, naša šarmantna Ines će se ubrzo oporaviti. Nastojat će zaboraviti na taj neugodandoživljaj, a i tog nesretnog Valserresa kome je uspjelo sve pogoditi.Kako se to dogodilo? Ona ti to nije kazala, a vjerojatno nikada ni neće. Sigurno se radilo onekoj njezinoj nespretnosti. Sve to sada više i nije važno, jer taj ubogi Valserres na sreću višene živi.Dakle, neka tvoja sestra radi što želi. Pomogni joj da se tamo smjesti. Nastoj joj postatineophodna kako bi joj nedostajala nakon svog odlaska. Tako će te bolje primiti kad se ponovobudeš vratila.Pepita je poslušala mudre savjete Otta Mulbacha. Rekla je sestri kako joj se, pošto jepromislila o tome, čini vrlo pametnim da se nastani u Ker-Evenu. Nadodala je da će jojpomoći, koliko god to bude u njezinoj moći, pri selidbi i ureñivanju kuće.Ines joj je dopuštala činiti sve što želi. Nije bila sposobna brinuti se za sve te sitnice. Prije,kad bi se selili, sve je obavljao njezin muž. Osjećala je takvu slabost da nije mogla ni

pomisliti na to da bi sama donosila odluke i nadgledala poslove.Pepita je to dobro znala. Bila je potrebna sestri, kao stoje kazao Otto. I uvijek će joj bitipotrebna. Gospoña Miilbach je učinila sve kako bi zadovoljila traženje svog muža.Mlada je udovica stigla u Ker-Even početkom kolovoza. Smjestila se u kući s Floritom istarom dadiljom koja je ostala kao jedina posluga.Pepita je otpratila sestru. Htjela ju je smjestiti u kuću, proboraviti ovdje desetak dana a zatimse vratiti mužu.Ines se nije bunila. Njoj je sve bilo svejedno. A ono što je njezinu sestru najviše uznemirivaloodnosilo se na njezine haljine.Nosila je vrlo skromnu crninu zbog koje je njezino lice djelovalo još bljeñe i sitnije. Oči kaoda su postale prevelike. Neprekidno je šutjela i zamišljeno gledala pred sebe, tako daje dobraAugustine govorila:- Uboga gospoña razgovara s gospodinovom dušom!Pepiti nije bila draga ta promjena koje se dogodila s njezinom sestrom. Ottu je uspjelopotpuno ugušiti njezinu savjest i otuñiti je od domovine. Ali njezino srce još nije bilo takootvrdjelo da ne bi voljela svoju sestru. Budući daje ova bila mnogo mlaña od nje, već se odnajranije mladosti brinula za nju kao majka.Mučila ju je grižnja savjesti zbog te nijeme patnje čiji je uzrok bila ona. Uz to je osjećala iveliko nestrpljenje koje je jedva mogla zatomiti pred Ines.A zar se i mala Florita, to dražesno dijete koje je ona toliko voljela, nije počela udaljavati odnje? Pametna i osjećajna djevojčica primijetila je ponašanje svoje majke u odnosu na tetku.Kako je majku neizmjerno voljela, morala je pomisliti da joj je tetka Pepita učinila neštonažao, pa je stoga bila tako tužna.Pepita je nastojala sakriti svoje osjećaje i svu svoju pažnju posvetiti smještaju u Ker-Evenu...Dio pokućstva prodali su u Brestu, a ostatak su smjestili u velikim prostorijama Ker-Evena.Ines je lutala kućom poput duše stavljene na muke. Gospoña Mulbach ju je pitala:- Misliš li da ćeš se moći naviknuti na život u toj kući?Mlada je žena odgovorila onim odsutnim pogledom koji joj je postao svojstven:

- Nigdje se neću moći priviknuti. Ali ovdje ga osjećam, on je kraj mene.Pepita je zabrinuto pomislila: "Plašim se duševne bolesti, jer ta tuga nije normalna. Kako ću jemoći ostaviti samu? Kad bi barem nekoga poznavala? Ali s druge strane, to Ottu ne bi bilodrago. Moram razgovarati s njime. Možda bih je mogla pokušati upoznati s gospodaricomdvorca Runesto koja je bila roñakinja njezina muža.*U to isto vrijeme vratili su se za praznike kući Alain i Maurice, kao i štićenica gospoñePenvalas.Elsa Hoffel je uspjela, za protekla tri mjeseca, steći simpatije direktorice internata i većegdijela učenica. Bila je marljiva i uvijek je nastojala biti ljubazna i pomoći drugima."Izvrsna učenica, izvrsnog vladanja i dražesnog ponašanja" pisalo je u izvještaju kojei jedirektorica poslala gospoñi Penvalas.Gospoña Penvalas pokazala je taj izvještaj svom unuku koga je ona, zbog njegove ozbiljnostii odlučnosti, smatrala glavom obitelji već od njegove šesnaeste godine.Alain je priznao:- Da, to je izvrsno... ako tako nastavi, nećeš se morati pokajati zbog svog dobrog djela, bako!A ja ću se možda vremenom naučiti na nju.- Kako čudno što ti ona nije draga, dijete moje!- To su velike riječi, bako. Ne... Ima u njoj nešto što ne shvaćam i što mi se ne sviña. Vidjetćemo! Kad je bolje upoznam, vjerojatno ću promijeniti svoje mišljenje.Tako su razgovarali u sobi gospoñe Penvalas četiri dana nakon povratka mladih ljudi i osamnakon dolaska novih stanovnika Ker-Evena.Bilo je to u nedjelju ujutro. Gospoña Penvalas se spremala u crkvu sa svojim unucima,učiteljicom i Elsom za koju se takoñer našlo mjesto u velikoj obiteljskoj kočiji.Mala je djevojčica odjenula jednostavnu ali dobro skrojenu crnu haljinu. Njezino je ponašanjebilo skromno i suzdržano, što se gospoñi Penvalas sviñalo.U crkvi je sve iznenadila prisutnost jedne od gospoña iz Ker-Evena koja je došla u pratnjineke lijepe, male plavokose djevojčice u bijeloj haljini sa širokim crnim pojasom. Bila je toPepita koja inače nije odlazila u crkvu, ali danas je imala razloga za to.

Sa svog je mjesta vidjela klupu u kojoj je sjedila gospoña Penvalas a nedaleko od nje i ElsaHoffel... Nj ezin se pogled, nakon što j e preletio preko markize, Armelle, gospoñice Juxton idvojice mladića, dugo zadržao na maloj djevojčici vrlo blijeda lica, odjevenoj u crninu.Gospoña Mulbach je pomislila: "To je ona... to je Hilda." Kad je misa završila Pepita se,vodeći djevojčicu za ruku, primakla mjestu kojim je morala proći gospoña Penvalas. Kaoslučajno se sudarila s Elsom i rekla poluglasno njemački:- Oprostite, gospoñice!Elsa se iznenada trgnula, pogledala je i srela izražajni pogled gospoña Mulbach... Ova ješapnula:- Sutra... kraj Ker-Evena... u deset ili jedanaest sati...Elsa je klimnula u znak pristanka, a zatim je krenula za Penvalasovima koji nisu primijetili tajmali dogañaj.Pepita je s djetetom prošla kraj gospoñe Penvalas koja je na trenutak zastala kraj kočije...Florita, koju je zanimalo sve novo oko nje, ljubazno se nasmiješila gospoñi Penvalas injezinom unuku koji su je ljubazno gledali.Markiza je primijetila:- Kakva dražesna djevojčica! Alain je to potvrdio:- Dražesna! Ima divne crne oči! I prekrasne plave kovrčice! Nikad nisam vidio tako lijepodijete!- To je vjerojatno kćerka one uboge gospoñe Valserres. Njezin je muž naglo umro u Brestugdje se oporavljao od bolesti.- Da... Njegova udovica sada živi u Ker-Evenu. Čini se da tamo stanuje i njezina sestra, nekagospoña Mulbach. Vjerojatno je ona dopratila dijete, jer kažu da je gospoña Valserresbolesna. Nitko je još nije vidio. Uboga žena! Kad bih znala da bi me primila i da bih joj moglapomoći, zaboravila bih na onu staru svañu izmeñu dva bratića zbog posjeda Ker-Evena.Alain se raznježeno nasmiješio:- Bako, ti si uvijek tako dobra! Siguran sam da će ti na neki način uspjeti pomoći toj mladoj

ženi koja je tako nesretna.Elsa, gledajući na drugu stranu, ipak je dobro čula te riječi. Začuvši ime gospoñe Mulbach,lagano se trgnula. Zatim se zadovoljni smiješak pojavio na njezinim lijepim ružičastimusnama.Sutra ujutro... oko deset ili jedanaest sati.Da, stići će točno na taj sastanak!VIIAlain Penvalas je, za vrijeme svoga boravka u Runestu, ostavljao svoju lijepu malu barku"Marie-Antoinette" u maloj lučici kraj koje se uzdizala kuća Yvesa Goueza.Bio je učenik tog starog mornara, pa je Yves oduševljeno govorio kako je on pravi morskivuk. Mladić je gotovo jednako tako dobro, kao i njegov učitelj, poznavao opasne podvodnehridi i znao ih izbjegavati.Idućeg jutra, u ponedjeljak, dok su se vraćali s duge plovidbe morem, starac i njegov učenikprimijetili su, približavajući se lučici, malu djevojčicu s bijelom pregačom kako ih promatra.Yves reče:- To je mala iz Ker-Evena. Dražesna je! Ali što ondje radi? Ne bi je smjeli ostavljati samu. Tadjevojčica nije navikla kretati se sama uokolo. Da učini još samo jedan korak, završila bi uvodi. Kad ne bismo bili ovdje, utopila bi se, ta uboga mala!Upravo tog trenutka Florita je htjela bolje pogledati barku, pa je učinila korak naprijed...Izgubila je ravnotežu i pala u uzburkano more.Alain je kriknuo, a kao jeka začula se kletva starog mornara.Mladić je brzo skinuo kaput, skočio iz barke i počeo plivati prema mjestu gdje je dijete palo umore. Na sreću, more je tamo bilo plitko. Ipak je Florita, nakon što se nekoliko trenutakanastojala zadržati nad vodom, nestala. Alain je zaronio, uhvatio haljinu djevojčice i izvukaojoj glavu iz vode. Zatim je jednom rukom zagrlio nepomično tijelo i otplivao prema obali.Yves je brzo pristao uz obalu. Pritrčao je Alainu koji je nastojao osvijestiti djevojčicu.Raspitao se:- Živi li, gospodine Alain?

- Da, da... Nije bila dugo pod vodom. Evo, svijest joj se vraća! Pomaknula je usne i otvorilakapke. Moramo je brzo odnijeti kući i što prije presvući.Nekoliko minuta kasnije spasitelji su stigli pred vrata Ker-Evena.Sudarili su se s dadiljom koja je izlazila zabrinuta lica. Kriknula je primijetivši strance kakonose blijedu djevojčicu s koje se cijedila voda.- Bože moj! Što se dogodilo? Zar je pala u more? Alain je odgovorio:- Da. Ali ne morate se plašiti. Ako je brzo presvučete, vjerojatno joj se ništa neće dogoditi.Recite nam, kamo bismo je odnijeli?- Izvolite ovamo!Zatim je nastavila tišim glasom:- Molim vas, budite tihi! Ne bih željela da to uboga gospoña sazna. Već joj se i bez togadogodilo dovoljno zla.Alain joj je dao do znanja da ju je razumio. Dadilja je krenula za mladićem i njegovimpratiocem do jedne sobe. Tamo je položio Floritu na njezin krevet i Augustine ju je počelapresvlačiti. Spasitelji su izašli iz kuće. Alain je kazao starom Yvesu:- Žurim ući kako bih se presvukao. Do viñenja, Yves!- Do viñenja, gospodine Alain! Požurite ili ćete se razboljeti! Alain mu je odgovorio smijućise:- Ne bojte se! Nisam osjetljiv.Krenuo je brzo kući, a stari je mornar gledao za njim i mrmljao pred sebe:- To je divan čovjek. Dobar, snažan i hrabar. Gospoña može biti ponosna na svog unuka.Nešto dalje Alain je sreo Elsu koja je polagano šetala. Primijetivši ga, zaviknula je:- Kako ste mokri! Što se dogodilo? Odgovorio je ni ne zaustavivši se:- Izvukao sam iz mora neku malu djevojčicu.Elsa je krenula dalje. Zaobišla je kuću i stigla do mjesta gdje ju je već jednom čekao UlrichMulbach. Tamo je ugledala Pepitu. Zamišljeno je promatrala more.Gospoña Mulbach se okrenula, nasmiješila joj se, a zatim je, ogledavši se prije toga oprezno,zagrlila djevojčicu.- Kako si, moja mala špijunko?Spominjanje te riječi natjeralo je na Elsine usne zadovoljan osmjeh.- Vrlo dobro, sestrično! Drago mije što sam vas upoznala!- I meni, dijete moje. Kako je čudno što me sudbina dovela ovamo, na ovo mjesto koje toliko

zanima Otta. Daj da te pogledam. Ulrich je bio u pravu kad nam je rekao da ćeš se za nekolikogodina razviti u pravu ljepoticu. A uz to i pametnu kako se čini. Ispričaj mi, što si radilanakon svog susreta s bratićem Ulrichom?Elsa joj je počela pričati o svom životu u internatu Marchais, o tome kako su je svi zavoljeli, aosobito gospoña Penvalas. Pepita izjavi:- Trudi se tako nastaviti, mala moja! Reći ću svom mužu da je za sada sve u redu. Dao ti jeuputstva, a ja nemam što dodati. Sutra ću primiti od njega pismo. Budući da odlazim istom zadva dana, doñi prekosutra poslijepodne na to isto mjesto, ako možeš. Tako ću ti moći javiti dali Otto ima neki zadatak za tebe.- U redu, sestrično. Hoćete li se ubrzo opet vratiti?- Vjerojatno, jer sam zabrinuta za svoju sestru. Teško ju je pogodila smrt njezina muža.- Hoće li zauvijek ostati ovdje?- Vjerojatno neće. Ali za sada to želi, a ja joj ne bih htjela proturječiti. Radovalo bi me, Hilda,kad bi se ti pokušala upoznati s njom. Nije mi drago što je sama. Pokušaj to postići uz pomoćmale Florite. Zaustavi jednog dana dijete i razgovaraj s njom. Tako ćeš malo pomalo svepripremiti da te prime u Ker-Even.- Da, učinit ću što želite.- Ukoliko ti to ne uspije do mog idućeg dolaska, tad ću ja sve to urediti. Dakle, do viñenja,dijete moje! Drago mije što nisi nesretna u toj obitelji.- Nisam! Dobro ću se snaći, budite uvjereni.Gospoña Mulbach je opazila sjaj koji je prošao modrim očima djevojčice. Kad je stigla dovrata kuće, pomislila je: "Čudno biće, ta mala Hilda! Mislim da će biti izvanredna pomoćnicamog Otta!"Ušavši u kuću srela je dadilju. Dolazila je iz kuhinje noseći bocu vruće vode kako bi zagrijalaFloritinu postelju. Augustine joj je u nekoliko riječi ispričala što se dogodilo, dok je gospoñaMiibach stajala nagnuta nad još uvijek blijedom djevojčicom.Florita joj je sama počela objašnjavati:- Donio me neki starac s mladim gospodinom koji je stajao kraj kočije s onom

staromgospoñom kad smo izlazile iz crkve.Pepitaje zapitala:- To je dakle mladi gospodin iz dvorca? Augustine je odgovorila ureñujući postelju:- Ne znam, gospoño! Možda... Stari mornar živi u kućici nedaleko odavde. Jučer sam gavidjela dok sam prolazila. Zvao je mladog gospodina "gospodin Alain". Ubogi mladić, bio jeposve mokar. Vjerojatno je on izvukao iz mora tu neposlušnu djevojčicu.Gospoña Mulbach je izjavila:- Morate se kod starca raspitati što se zapravo dogodilo. Saznajte i ime onog mladića kakobismo se mogli zahvaliti.Ines, koja je boravila u svojoj sobi, nije slutila što se dogodilo. Ipak joj nisu sve mogli sakriti,jer je djevojčica dobila groznicu, pa je po noći čak i buncala o moru, barci i gospodinu koji juje izvukao iz vode.Gospoña Valserres, koja na svijetu nije imala nikog do tog djeteta, užasno se prestrašila. Nijehtjela cijelu noć napustiti Floritu, toliko je bila zabrinuta za nju. Otišla je tek ujutro, kad jevidjela da Florita mirno spava.Tog istog dana primila je Pepita pismo svog muža. Kao odgovor na pitanje koje mu jepostavila javljao je: "Ne vidim zašto se ne bi uspostavile veze izmeñu Runesta i Ker-Evena.Naprotiv, mislim da bi bilo korisno što više se približiti toj staroj francuskoj obitelji. Stogapodržavam Ulricha u savjetima danim Hildi. Neka nastoji na sve moguće načine svidjeti senasljedniku Penvalasovih. Neka pokuša postati njegovom ženom. Nije loše biti družbenica utakvoj obitelji, ali još je bolje postati gospodaricom Tim više što nitko neće sumnjati u nju,budući je Strubeu uspjelo dobiti za sebe i za nju švicarsko državljanstvo. Kasnije će Hildijaviti da pokuša neke sitnice kako bi razrovala moralnu snagu tih ljudi oko sebe koji većstoljećima predstavljaju moć Francuske. To su pripreme koje bi trebale osigurati našu budućupobjedu. Dakle, draga moja, neka se Ines samo upozna s Penvalasovima ako to želi. Pisala si:

"Zar to ne bi moglo postati opasno u trenutku kad se budeš htio okoristiti Ker-Evenom?" Evoodgovora: "Ne... već ću nekako urediti da ta kuća, na ovaj ili onaj način, za kratko vrijemepripadne nama, a Penvalasovi neće imati razloga zabadati u to svoj nos. Jer Ines će kućauskoro dosaditi, čak i usprkos susjedstva ljudi iz dvorca. Jedna zima provedena u tom divljemkraju izliječit će je zauvijek!"I tako je gospoña Mulbach, poslijepodne tog dana, krenula u Ruesto kako bi zahvalila Alainu.Alain meñutim nije bio kod kuće. Pepita je zatražila daje primi gospoña Penvalas. Zamolila juje da svom unuku prenese izraze zahvalnosti za spas djeteta.Zatim su razgovarale o Ines, a gospoña je Mulbach naširoko počela pričati o tome kako jeuznemirena zbog toga stoje ta nesreća tako djelovala na njezinu sestru.- Tako sam nemirna što moram otići i ostaviti je samu u toj kući! - dodala je. - Tim više što jekuća već i ljeti tako tužna. A kakva će tek biti zimi? Ne vjerujem da se uopće može stanovatiu njoj.- Neće baš biti lako. Ne vjerujem da će biti moguće stanovati zimi u Ker-Evenu.- To sam i ja kazala sestri. Ali ona me neće poslušati.- Vjerojatno će se urazumiti kad proživi u Ker-Evenu dvije ili tri oluje. Zaista je potrebnačelična narav naših predaka, a i njihova navika da čovjek živi u toj kući cijelu godinu. Kuća jena toj stijeni izložena svim napadima oluje. Živci te mlade žene i tog djeteta neće to moćiizdržati.- Da, osobito djeteta. Možda će se moja uboga sestra odlučiti zbog te male... Florita je sadanjezina jedina utjeha.- Shvaćam je! To je dijete dražesne Prava je sreća što se moj unuk našao tamo i spriječio tuužasnu nesreću. Ali neće smjeti šetati sama po toj opasnoj okolici.- Samo je trenutak izmakla pažnji dadilje. Tako je živahna. Na sreću, inače je dosta poslušna.Ta uboga mala užasno se dosañuje u toj velikoj, turobnoj kući. Pitam se što će biti s njom kadmene više ne bude a ona ostane sama sa svojom tako tužnom majkom i tako zaposlenom

dadiljom.Gospoña Penvalas je predložila:- Kad bih znala da je to gospoñi Valserres ugodno, rado bih joj, s vremena na vrijeme, činiladruštvo. A moja mala unuka, iako je starija od vaše dražesne nećakinje, zasigurno bi je radozabavljala. Mogle bi i zajedno šetati.Gospoña Mulbach je izjavila da bi njezina sestra zacijelo bila sretna, a i ona sama osjećala bivječnu zahvalnost prema gospodarici Runesta ako bi se ova ponekad htjela pobrinuti zanjezinu dragu Ines.Dodala je:- Ines bi zacijelo bila sretna kad bi vas prilikom prve posjete dopratio vaš unuk, jer bi mu setako mogla zahvaliti.Pepita je, sva oduševljena zbog tog toplog dočeka, otišla iz Runesta. Mnogo će mirnijeprekosutra otputovati znajući da će se gospoña Penvalas pobrinuti za njezinu sestru.Ali Ines nije bila oduševljena kad joj je spomenula da će je gospoña Penvalas uskoro posjetiti.Kazala je da će se izgovoriti velikim umorom pa je neće morati primiti.Svladavajući svoje nestrpljenje, Pepita ju je nastojala urazumiti:- Gospoña Penvalas je vrlo jednostavna žena. I ona će ti se sigurno sviñati.- Ne želim nikoga primati.- Ali pomisli na ubogu malu Floritu. Bit će joj dosadno u društvu tebe i Augustine. U dvorcuživi dražesna djevojčica koja će se pozabaviti njome. Osim toga, ti Penvalasovi su u rodu sFloritom, pa će joj kasnije moći biti od koristi.Primijetivši da su te riječi djelovale na Ines, gospoña Mtilbach je nastavila:- Uz to ne bi bilo lijepo tako postupati s bakom onoga koji je spasio tvoju kćerku. Zacijelo ćei on doći, jer sam gospoñi kazala da bi mu se ti sigurno željela osobno zahvaliti.Ines je na trenutak razmišljala, a zatim je umornim glasom odgovorila:- Pa dobro, primit ću ih.VIIITri dana nakon odlaska gospoñe Mulbach u Ker-Even je stigla gospoña Penvalas u Alainovojpratnji.Ines ih je isprva primila poprilično hladno, ali je njezine suzdržanosti nestalo zbog ljubaznosti

markize i jednostavnog šarma njezina unuka. Osobito je djelovalo na nju to stoje Floritaočigledno zavoljela i gospoñu Penvalas i njezinog unuka.Naime, Florita, iako uvijek vrlo uljudna prema stranim osobama, ipak je bila suzdržana. Nijese dala lako osvojiti ljubaznim riječima ljudi ako joj nisu bili dragi.Ali ovog puta je, sama od sebe, zagrlila gospoñu Penvalas, a malo kasnije se popela naAlainova koljena i počela brbljati s njime. Mladić joj je veselo odgovarao gledajući njezineplave kovrčice. On je imao mnogo malih roñakinja i smatrao ih je vrlo dosadnim. Ali ta slatkamala Florita ga je začarala svojim dražesnim smiješkom i jamicama na obrazima. Sviñale sumu se njezine crne, živahne i izražajne oči.Bila je živahna poput male koze, ali je znala i šutjeti kad je primijetila da se njezina majkazamorila.- Ima nevjerojatno osjećajno srce za svoje godine! - rekla je gospoña Valserres markizi.Mlada je udovica sama od sebe izrazila želju da svoje goste češće vidi.- Neću vas posjećivati - reče. - Odviše sam umorna. Osim toga, ne mogu napustiti Ker-Even...Nakon kratkog oklijevanja dodala je, dok joj je drhtaj prošao tijelom:- Zarekla sam se.- Ali poslat ćete nam svoju malu Floritu da se igra s mojom unukom?- Vrlo rado!Kad su gospoña Penvalas i njezin unuk otišli, Florita je prišla majci i ozbiljno joj kazala:- Mama, meni se vrlo sviñaju ovi naši roñaci.Ines se jedva nasmiješila. Pet minuta kasnije ponovo je upala u ono svoje uobičajeno mračnorazmišljanje.Uskoro su veze izmeñu Runesta i Ker-Evena postale svakodnevne.Armelle i njezina učiteljica dolazile bi po Floritu, ili bi pak Augustine odvodila djevojčicu udvorac. Ona je postala ljubimica svih tih ljudi. Osobito Alaina koji je spasio to dražesnodijete. A i ona je nježno voljela "bratića Alaina".Mladić bi govorio sa smiješkom:- Nas dvoje se izvanredno slažemo... zar ne, mala moja? A dijete bi ga zagrlilo i odgovorilo

poljubivši ga:- Da, ja te jako volim, bratiću Alain!Naprotiv, Elsu Hoffel djevojčica nije voljela jednostavno tako kao ni Alain.Ukočila bi se kad bi je Elsa zagrlila. Njezino bi lice izgledalo kao "od mramora" kako jegovorio Alain. Crne oči bi nepovjerljivo gledale, stoje vrlo začudilo mladića.Kad je šetao kraj Florite parkom, zapitao je:- Tebi se Elsa baš ne sviña, mala moja, zar ne? Florita je odlučno odgovorila:- Ne, ne volim je!- Zašto?- Ne znam.- Dakle, jednostavno kao i ja. Florita gaje pogledala.- Zar je ni ti ne voliš? A tako je ljubazna prema tebi. Pametno malo stvorenje je to opazilo...Elsa se očigledno divila unukusvoje zaštitnice, i vrlo mu spretno laska. Hvalila je Alainovu pamet, njegovu marljivost,spretnost i priroñenu otmjenost. Osobito se divila njegovu ponosu. Taje djevojčica bila većvrlo vješta spletkarica.Elsa je nastojala daje svi u Runestu zavole. Svima je činila usluge, bila je ljubazna isuzdržana, pa su je voljeli i gospodari i posluga. Čak je i drski Maurice Ronchay govorio zanju da je "dobra mala" jer mu je laskala čim bi joj se pružila prilika.Gospoña Penvalas je često ponavljala:- Imali smo pravu sreću što smo mogli pomoći tom djetetu. Ona je doista savršena.Alain se nije bunio. Nije htio prigovarati svojoj baki. Nagonski nije mogao zavoljeti Elsu...iako je i on već počeo pomalo popuštati. Teško je bilo oduprijeti se tom laskanju.Ali Elsa nije mogla svojom ljubaznošću osvojiti Floritu. Taj neuspjeh djelovao je na Elsu pabi bijesno promatrala Floritu kad bi slučajno ostajala sama s njom.Ines je i nadalje tugovala u Ker-Evenu. Osim onih kratkih trenutaka koje bi provodila sgospoñom Penvalas nije izlazila iz sobe. Nije ništa radila, već bi samo netremice promatralasliku svog pokojnog muža u pomorskoj uniformi. Provodeći vrijeme u zatvorenom prostorupostala je blijeda poput voska.Gospoña Penvalas ju je nagovarala da promijeni taj način života, ali nije uspjela zbog njezinetvrdoglavosti.

- Ne, neću izaći odavde. Za mene je sve svršeno.- Ne zaboravite na svoju kćerku! Odmahnula je.- Florita! Ne bih je znala odgojiti. Nemam snage za to. Drugi će se pobrinuti za nju.Sad se već počela odvajati i od svoje kćerke.Gospoña Penvalas je prema vlastitom zapažanju, a i po tome što joj je pričala Augustine,mogla zaključiti da se radilo o duševnoj bolesti.Javila je to gospoñi Miilbach kad joj je početkom rujna odgovorila na pismo koje joj je ovanapisala želeći saznati što je s njezinom sestrom.Dodala je: " Nemoguće je da za vrijeme velikih oluja ostane sama u Ker-Evenu. A to nećemoći ni dijete. Već su jednu oluju proživjele prije nekoliko dana. Uboga mala Florita, bila jeužasno prestrašena. A i Augustine mi je kazala da će poludjeti bude li morala proživjeti jošnekoliko sličnih. Gospoña Valserres zatvorila se u svojoj sobi, a služavka je čula kako hoda iod vremena do vremena glasno s nekim razgovara. Ujutro se činila mirnom. A kad jeAugustine zaviknula: "Kakva noć, gospoño!", ona je odgovorila slegnuvši ramenima: "Nemorate se plašiti. Nemate čega. Oluje su divne. To mije on ispričao, ali ja to tada nisamshvaćala. Bio je u pravu." Čini se da misli da se njezin muž nalazi kraj nje. Plašim se zarazum te uboge mlade žene. Mislim da bi je trebalo odvesti iz te kuće koja je kao stvorena daje podrži u tom duševnom stanju. Željela bih vam to savjetovati jer ste me pitali za mojemišljenje o vašoj ubogoj sestri. A uz to žalim neizmjerno tu ubogu mladu ženu. Možda bistemogli doći i sami se uvjeriti. To bi bilo najbolje! Možda ćemo je nas dvije uspjeti nagovoritida napusti Ker-Even.Gospoña Penvalas primila je, nekoliko dana kasnije, kratku vijest od Pepite. Ova joj jezahvaljivala dodajući: "Doći ću za petnaest dana u Ker-Even. Nemoguće mi je ranijedoputovati. Ali kao što i sami kažete, moja sestra ne može tamo dulje ostati. Bude li se branilapozvat ću liječnika. Moramo je maknuti odonud. Nadam se da ćemo uspjeti

izliječiti mojuubogu Ines u novoj, mirnijoj okolini."Gospoña Penvalas je pročitala to pismo svom unuku, a taj je gorkim glasom napomenuo:- U tom slučaju će otići i moja mila Florita, zar ne?- Dakako, ali i ti ćeš se morati vratiti u školu.- Da, ali opet bih je vidio u siječnju, za vrijeme praznika. Čudesno je koliko mi ta malanedostaje.- I meni, priznajem. Nikad nisam srela dražesnije dijete. Pravo zlatno srce, a tako živahna iiskrena! Mozak te uboge mlade žene doista mora biti bolestan, inače bije to dražesno dijetemoralo vratiti u život.U očekivanju skorašnjeg rastanka, kojeg nije Floriti ni spomenuo, Alain je svoju maluroñakinju vozio kočijom na šetnje. Pridružili bi im se Armelle i učiteljica... Ponekad, iako nijezapravo bilo mjesta, one bi se stisnule kako bi omogućile i Elsi da ih prati. Alain nije nikadpozivao djevojčicu, ali se pokoravao želji svoje sestre kad bi ga zamolila da povedu malustrankinju.Ali tih bi dana Florita šutjela, kao da se ljutila.Alain, koji je to primijetio, šapnuo bi joj na uho dok ju je dizao na sedlo kraj sebe:- Mala moja, danas nisi zadovoljna? Zašto se ljutiš? Okrećeš joj leña, dakle nećeš je vidjeti zavrijeme vožnje.I Florita bi se ponovo raspoložila.Lijepo vrijeme koje je vladalo prvih dana rujna iznenada se promijenilo. Jednog jutra izbila jeoluja koja je poslijepodne dosegla svoj vrhunac.Yves Gouez, koji je tog jutra sreo Alaina na putu od Runesta za Ker-Even, viknuo mu je uuho jer ga se inače nije moglo čuti:- Ta mala udovica pomorskog oficira moći će danas uživati u oluji! Jer to će biti prava oluja.Mladić je odgovorio:- Idem po djevojčicu... Ako majka ne želi doći sa mnom, neću dopustiti da mala ovdjeprovede noć.- Imate pravo, gospodine Alain! Uboga mala, mogla bi umrijeti od straha.Alain se borio protiv udaraca bure i jedva se uspio popeti na rt. Tamo je vladao

pravi pakao.Vjetar je urlao oko kuće, a valovi su udarali o stijenu penjući se visoko uz rt nad morem.Dokle god se pogled pružao vidjelo se samo silno uzburkano more, crno poput tinte.Alainu je jedva uspjelo prodrijeti do same kuće koja je stajala mračna i mirna usred togpaklenog plesa razuzdanih elemenata.Augustine mu je otvorila vrata i zaviknula ugledavši ga:- Vi, gospodine Alain, po tom vremenu!- Došao sam po Floritu, ako mije njezina majka hoće povjeriti za ovu noć. Bi li gospodaValserres htjela otpratiti malu? Baka ih čeka.- Ne vjerujem, gospodine! Gospoña Miilbach je stigla prije deset minuta i nastoji je uvjeritida ode. Ali ne vjerujem da će joj to uspjeti, jer dadilja se udarila po čelu.- Izvolite ući! Javit ću da ste stigli.Odvela je Alaina u salon i otišla. Pet minuta kasnije pojavila se Pepita još uvijek u putnojhaljini. Pružila je ruku mladiću i rekla:- Augustine nam je kazala zašto ste došli. Kako ste pažljivi! Moja sestra bi htjela da odvedeteFloritu, ali ona ne želi napustiti kuću, čak niti jednu noć.- Kakva ludost! Oluja će postati još snažnija. To mije malo prije kazao stari mornar. A on sedobro razumije u to.Pepita je podignula ruke prema stropu.- Ništa ne mogu učiniti! Kao da zidu govorim. U njezinu pogledu ima nešto čudno,uznemirujuće... Mislim daje moram odvesti iz te osame. Krajnji je trenutak. Povedite dijete,gospodine, ako želite. Pokušat ću i nadalje nagovarati svoju sestru.- Učinite to! Pa ako uspijete, čekamo vas u Runestu. Povedite dakako i služavku.Pepita se toplo zahvalila, a zatim se udaljila želeći spremiti dijete.Kad se vratila u Inesinu sobu, zatekla je Floritu kako sjedi na majčinim koljenima. Ova joj jeljubila kosu promatrajući je veoma čudno, stoje Pepita odmah opazila.Kad je sestra ušla, gospoña Valserres je podignula glavu i kratko kazala:- Povedi je sa sobom!Florita je zagrlila majku i počela se buniti:- Ne, ostat ću s tobom, majčice! Ne plašim se oluje, vidjet ćeš. Ali Inesje nježno skinulalijepe male ručice i mirno kazala:- Poñi s roñakom Alainom, mala moja... poñi u Runesto. Tamo će ti biti bolje.

Poñi, malamoja Florita!Poljubila je njezine ružičaste obraze i spustila dijete na zemlju.- Dobro je odjeni, Pepita. Neka ponese i nešto rublja i čarapice sa sobom.- Neće to moći nositi po tom vremenu. A ne usuñujem se zamoliti gospodina Alaina.- To je istina. Ali tamo će naći sve potrebno. Gospoña Penvalas je tako dobra. Moja mala ćetamo biti sretna.Pepita je uhvatila dijete za ruku i izašla s njome... Kad se vratila, četvrt sata kasnije, nakon štoje nećakinju predala Alainu, ugledala je Ines u istom naslonjaču kako gleda u daljinu. Prišlajoj je i htjela je uhvatiti za ruku. Ali mlada udovica ju je povukla.- Ne, Pepita, to je nepotrebno. Odviše sam patila zbog onog na što si me ti nagovorila. Znamda si me prevarila, i da Andreove planove sada imaju Nijemci..- To nije istina, Ines! To ti je kazao tvoj ubogi muž. Ja sam ti kazala istinu, uvjeravam te.- Možeš li se zakleti na to?Pepita je lagano zadrhtala i oklijevala trenutak. Ali Otto Mulbach je kod nje ugušio svaki tragsavjesti, govoreći joj tisuću puta: "Za našu domovinu, za našeg cara, treba činiti sve."Nezamjetnim drhtanjem u glasu ona se krivo zaklela:- Kunem ti se, Ines!- Dobro. Ipak sam, ukravši te planove, ubila svog muža. Da ti nisi sudjelovala u tome, ne bihto bila učinila...- Ne možeš mi to predbaciti, Ines! Htjela sam ti pomoći u nevolji. Zaboravljaš li u kakvoj sise neprilici nalazila u tom trenutku?- To je istina. Ali ti si starija, ti si me odgojila, pa si me trebala spriječiti da to učinim. Tajzločin...Ines je govorila odrezanim glasom. U njezinim tamnim očima Pepita je još uvijek vidjela onajizraz koji ju je toliko uznemirivao. Gospoña Mtilbach se ponovo počela buniti:- Pretjeruješ, mila moja! Te si planove ti uzela svom mužu, a ne nekom strancu. Dakle,krivnja je manja.Ines je ustala promatrajući sestru plamtećim pogledom.- Misliš li? Baš naprotiv! Andre mije na neki način povjerio te papire. Imao je

povjerenja usvoju ženu. U ženu koju je ljubio i prema kojoj je bio dobar. A ja sam zloupotrijebila tunjegovu dobrotu i povjerenje. Ukrala sam njegove planove, plod njegova dugotrajnog rada.Otada sam mnogo razmišljala... shvatila sam kako je to užasno bilo! Zar to ne shvaćaš? Kakvasi ti žena? Zar nemaš ni malo savjesti?Prekrižila je ruke i govorila odsječeno i tvrdo, promatrajući sestru očima plamtećim oduzbuñenja.Pepita je prestrašeno pomislila: "Samo da iznenada ne poludi! Sto bi mi se dogodilo ovdjetako daleko od svake pomoći?"Potisnuvši svoj strah, nježno je rekla:- Razumijem te, nisi to smjela. A ni ja... tim više što sam starija od tebe. Moja je isprika utome što sam ti htjela pomoći. Sada i ja to žalim, uvjeravam te.- Tvoje žaljenje ničemu ne služi. Sve treba ispraviti kad se bude moglo. Zaklela sam se krajnjegove smrtne postelje da neću napustiti Ker-Even. I održala sam svoje obećanje. Prokleo meprije smrti. Ali vjerujem da mi je sada oprostio... zove me.Ponovo je govorila tiho, kao i inače. Zamišljeno je gledala preda se. Spustila je ruke koje sujoj pale uz tijelo. Odmaknula se od Pepite, učinila nekoliko koraka, a zatim se okrenula premasestri:- Moram te nešto zamoliti, Pepita!- Što to, mala moja?- Kad umrem, vjerojatno će tvoj muž postati Floritin staratelj:- 0 čemu to govoriš? Ne misli na to!- Kazala sam "kad"! Slušaj me. Želim da moja kćerka provede nekoliko mjeseci godišnje kodPenvalasovih koji je tako vole. Obećavaš li mi to?- Da, da, obećavam ti to, Ines! Ali sigurna sam da se to neće dogoditi, jer ćeš ubrzo ozdravitičim napustiš ovu kuću. A to ti. svi savjetuju.Ines joj je okrenula leña, naslonivši čelo na prozorsko staklo koga su tresli udarci vjetra.Pepita je izašla iz sobe. Tek što se našla u hodniku, čula je kako se ključ okrenuo u bravi. Inesse zaključala u svojoj sobi.

Gospoña Mulbach je sjela u salon. Bila je užasno nemirna. Primijetila je ludilo u sestrinimočima. Plašila se da bi se ova mogla pokušati ubiti. Iz Inesinih riječi dalo se to naslutiti.Zašto se zaključala u sobi?Nekoliko je puta Pepita pokucala na vrata, moleći Ines da otvori. Ali ova je samo kratkoodgovarala:- Želim biti sama.Ni Augustini to nije uspjelo kad ju je došla zvati na objed.- Neću jesti. Zašto bih?Gospoña Mulbach, sama u velikoj blagovaonici, uzaludno je pokušala progutati nekolikozalogaja. Počeo je padati mrak. Užasan zvuk oluje nije mogao djelovati umirajuće. I sama jedobro shvaćala da je ona glavni krivac svega toga. Ona, poslušan sljedbenik Otta Mulbacha.Kasnije se Pepita vratila u salon. Uzela je u ruke neku knjigu i pokušala čitati. Ali njezine suse misli uvijek ponovo vraćale Ines, zatvorenoj u onoj sobi.Što li radi?Oluja je postajala sve snažnija. Pao je takav mrak da više nije mogla ni čitati. Pepita je bacilaknjigu na stol i naslonila se u naslonjač sklopivši oči. Nastojala je na taj način smiriti svoje iodviše uzbuñene živce.Nakon nekog vremena zadrhtala je i počela pažljivo osluškivati.Pričinilo joj se kao daje začula da su se neka vrata tiho otvorila.Ustala je i izašla iz salona. Odmah je primijetila da su ulazna vrata u kuću, koja su do sadabila dobro zatvorena, bila samo prislonjena.Nije bilo sumnje, netko je izašao iz kuće.Pepita je uzbuñeno povukla lanac zvonca i izašla pred kuću.Ali nikoga nije bilo na tom dijelu klisure.Gospoña Mulbach je obišla kuću, držeći se za zid kako bi se oduprla udarcima vjetra. Natrenutak bi zastala, jer ju je užasan vjetar gušio. Tih nekoliko minuta činilo joj se beskrajnodugo.Našavši se dvadeset metara od ruba rta, ugledala je užasan prizor. Ines je stajala na samomrubu hridi... Ines, mala žena u crnini pod udarcima vjetra. Valovi su, poput nekog čudovišta

spremnog da proždre sve oko sebe, močili njezine noge i crnu suknju.Vjetar je užasno urlao i poput ñavolske hajke obrušavao se na mladu ženu koja je stajalanepomično.Stajala je poput kipa i pružala ruke prema moru kao da govori: "Uzmi me!"Pepita je kriknula, ali taj se krik izgubio u vjetru. Pokušala se približiti sestri.Puzala je držeći se za stijene, zastajući bez daha. Nastojala je vikati, ali Ines nije ništa čula.Iznenada je vjetar udario tako snažno daje Pepitu bacio na zemlju. Pokrila je lice rukama.Kad se uspravila, krik užasa oteo joj se s usana.Ines je nestala.Neki val ili možda vjetar... ili vjerojatno jedno i drugo zajedno, odnijeli su je u dubinu.IXPepita kasnije nije znala kako se vratila u Ker-Even. Užasnutih očiju odjurila je u kuhinju izaviknula:- Moja je sestra pala u more! Moja je sestra pala u more! Augustine je ispustila iz ruke tanjurkoji se slomio na popločanompodu.- Bože moj!- Poludjela je! Izašla je a da to nismo primijetili. Nisam je stigla zadržati. Vjetar i more su jepovukli za sobom. To je užasno, užasno!Činilo se kao daje Pepita poludjela. A Augustine, obuzeta užasom, nije je ni pokušavalaumiriti.Služavka je napokon promucala:- Zar nema mogućnosti daje spasimo?- U tom poludjelom moru? A gdje ćemo nekoga naći? Ne, gotovo je! Gotova je!Kršila je ruke. Zatim je zaviknula promuklim glasom:- Neću više ostati ovdje! Poñimo u Runesto! Ova me kuća užasava!Augustine je takoñer čekala na to. Drhtala je i teškom mukom sakupila najpotrebnije stvari...Pošto su zatvorile vrata tog mračnog zdanja, obje su žene, šibane vjetrom, krenule putRunesta.Svi su se zgranuli kad je Pepita teškom mukom uspjela ispričati što se dogodilo.Gospoña Penvalas ponavljala je preneraženo:- Uboga mala! Uboga mala! Vidjela sam da joj se um pomračio, ali nisam vjerovala daje to

bilo u tolikoj mjeri. Uboga žena! Zavoljela sam je, a vjerujem da sam i ja njoj bila draga.Pepita reče glasom zagušenim jecajima:- Da, voljela vas je! Dat ću vam i dokaz za to. Ovog jutra sam joj morala obećati da će nakonnjezine smrti - a tog sam trenutka već posumnjala u nešto - Florita svake godine provoditinekoliko mjeseci kod vas.- Uboga žena, shvatila je koliko volimo to drago dijete. Dakako, bit ćemo uvijek sretni kaddoñe k nama i ostat će ovdje što je dulje moguće. Ali sad ćemo joj nekako morati kazati...Gospoña Miilbach je promucala:- Ja to ne mogu... slomljena sam...Doista, ta inače tako mirna i sabrana žena, dobrih živaca, bila je potpuno uništena.Gospoña Penvalas je izjavila:- U tom slučaju, ja ću to učiniti. A vi se morate odmoriti. Odvest ću vas u vašu sobu i nareditida vam donesu sredstvo za umirenje.- Htjela bih mužu brzojavki nekoliko riječi - promucala je Pepita.- Sastavite brzojav, pa će ga netko odnijeti u mjesto čim se vrijeme malo smiri - rečeumirujućim glasom gospoña Penvalas.Smjestivši Pepitu u udobnoj sobi i učinivši sve kako bi je bar donekle umirila, gospoñaPenvalas je teška srca sišla u učionicu u kojoj su se tog poslijepodneva sabrali mladi uRunestu.Otvorila je vrata i pozvala:- Florita! Doñi, mila moja. I ti, Alain!Djevojčica, koja se upravo kartala s Alainom, Armellom i Elsom, ustala je i potrčala premastaroj gospoñi. Alain je krenuo za njom pogledavši začuñeno baku jer mu se činila vrlouzbuñenom.Sve troje je ušlo u mali salon u kome je običavala boraviti gospoña Penvalas. Ova je sjela unaslonjač, posjela djevojčicu na koljena, dok je Alain ostao stajati kraj nje.Gospoda Penvalas je kazala, nastojeći učvrstiti svoj glas:- Mila moja, stigle su tvoja tetka i Augustine.- A mama, je li i mama stigla?- Ne... tvoja majka. Ona je pošla tvom dobrom ocu na nebo. Dijete je začuñeno raširilo oči.

- Pošla jek njemu?- Da, mila moja. Bila je odviše nesretna zbog tvog oca. Floritaje problijedjela, a njezino semalo tijelo ukočilo. U njezinimočima pojavio se bezgranični očaj. Promucala je:- A ja? Zar me mama nije voljela?Gospoña Penvalas ju je još čvršće stisnula uza se.- Mala moja Florita, vrlo te je voljela! Ali, bila je bolesna... patila je. Kasnije ćeš shvatiti.Znala je da nećeš biti napuštena. Imaš tetku i tetka... a i nas koji te volimo. Često ćemorazgovarati o njoj.Dijete je raširenih očiju promatralo gospoñu Penvalas. Počelo je drhtati.Alain je kleknuo kraj svoje bake i zagrlio djevojčicu.- Svi ćemo te voljeti, Florita! Mala moja, pogledaj me! Poljubi me! Floritaje nagnula premanjemu svoje malo hladno lice. Iznenadasu joj suze navrle na lijepe crne oči. Zajecala je na Alainovom ramenu slušajući njegovenježne riječi. Kriza, koje se gospoña Penvalas toliko plašila, brzo je prošla zahvaljujućiroñaku koji je imao toliki utjecaj na to osjećajno i nježno biće.Pepita je morala ostati ležati. Kad je stigao Otto Miilbach iz Pariza, dva dana kasnije, našao ježenu potpuno slomljenu, blijedu, upalih očiju.Sve mu je ispričala, dršćući pri pomisli na te užasne trenutke. Otto ju je saslušao posve mirno,gladeći jakom bijelom rukom njegovanu plavu bradu. Kadje Pepita zašutjela, nasmiješio se ipotapšao vršcima prstiju blijede obraze mlade žene.- Ah, ti ženski mozgovi! Kako to vri! Kako se to uzbuñuje! Dakle, zamišljaš da si kriva zasestrinu smrt?- Da... da, Otto! Da joj to nisam predložila, da joj nisam pomogla...- Da... da... Da je bila pametnija... da nije onako glupo dopustila daje muž osumnjiči. Moglibismo mnogo pričati o tome. Mislio sam da si razboritija.Pepita je prekrila lice rukama.- To je užasno! Gledati je kako stoji na onoj stijeni i pruža ruke smrti... a nisam je moglaspriječiti! Odnio ju je jedan od onih užasnih valova i možda je rastrgao na stijenama...Otto je položio ruku na ženino čelo.

- Dosta, Pepita! Ne misli više na tu tragediju! Nisi kriva za nju, to ti ponavljam. Ne, ne možešodgovarati za pomračenje uma tog slabog stvorenja. Ne žali ni zbog onog što si učinila. Morašbiti spremna ponoviti to u slučaju potrebe, jer je to bilo veliko djelo! To si učinila zadomovinu koja je postala tvojom onim trenutkom kad si se udala za mene.I ponovo je razvio teoriju pomoću koje je strpljivo i metodički iskrivljavao Pepitin duh... onuteoriju koja je iskrivila duh cijelog jednog naroda pripremajući ga da prekrši zakone časti,morala i najosnovnijeg poštenja.Njemačka iznad svega... Njemačka kultura će preobraziti svijet... Njemačka vrlina nadvladatće pokvarenost drugih naroda, osobito onog Francuske. Taj suvremeni Babilon uništit ćetopovi njemačkog cara.Za postignuće tog cilja sve je dopušteno. I izdaja, i laž, i krivokletsvo, i zločin. Sve je to bilodozvoljeno ukoliko je moglo pomoći uništavanju protivnika i jačanju njemačkog carstva.Pepitina grižnja savjesti malo pomalo je popuštala. Njezina savjest se za trenutak probudila,ali je ponovo usnula.Pamet i volja njezina odlučnog muža uvijek su vladali njome. Ljubila je svog Otta i divila muse kao nekom nadmoćnom biću. Iako je i sama bila pametna i odlučna, ipak mu je uspjeloučiniti od nje pravu robinju. Nije znala činiti drugo nego mu se pokoravati.Nakon jednog sata razgovora Pepita je shvatila koliko je pretjerala u svojim osjećajima. Nijebila kriva za ludost svoje sestre. Trebalo ju je žaliti što je poginula na taj način... ali s drugestrane, zar nije bilo bolje daje sve tako završilo? Sad Ines više nije patila. A Pepita je bilaosloboñena teške brige i moralnog opterećenja. S mladom je ženom nestalo i opasnosti da bise mogla saznati tajna koja je bila izvor tih tragičnih dogañaja. Floriti pak majka neće mnogonedostajati, jer se ionako nije brinula za nju. Tetka će je nastojati usrećiti, a i tetak će jevoljeti. Ona će im zamijeniti dijete koje nisu imali, a kasnije, kad se bude udavala, dobri tetak

zaokružit će njezin miraz koji baš nije bio velik budući daje gospodin Valserres moraopotrošiti dosta novca za pokriće Inesinih dugova.S pomalo ironičnim smiješkom Otto je nadodao:A to će biti i pravedno, jer ću vjerojatno na planovima njezinog oca zaraditi imetak.Kad mu je Pepita saopćila što je morala Ines obećati u vezi posjeta kod gospoñe Penvalas,gospodin Mulbach je izjavio:- Za sada ne vidim zašto mala ne bi posjećivala svoje roñake Penvalasove. Tako ćemo sepovezati s tom obitelji. Ako se kasnije pokaže da to iz nekih razloga ne bi bilo dobro, jošćemo uvijek moći zaboraviti to obećanje. Jer obećanja, zakletve i dogovori se zaboravljaju,Pepita! Onog trenutka kad to bude potrebno.Pepita se nije bunila. Ponovo je pala pod utjecaj muža koji je za sebe govorio daje "pravi tipNijemca".Mulbach je dobro izgledao. Djelovao jer otmjenije od svog brata. Sviñao se i gospoñiPenvalas. Smatrala ga je ozbiljnim i pametnim čovjekom. Maurice je izjavio da je "sila". AliAlain je bio suzdržaniji u svojem mišljenju. Iskreno je priznao da mu se Mulbach nije sviñaozbog svojih i odviše naglašenih njemačkih osobina.- Ne podnosim te "nadljude"! - govorio je. Maurice se bunio:- To je snažna i poduzetna rasa...- Lako moguće. Ali ne vjerujem ni u što sa zaštitnim znakom "Made in Germany!.Zatim je Alain još dodao podrugljivo se smiješeći:- Dragi moji, nisam snob da se divim svemu onome što potječe od njih. Iskreno vjerujem daih možemo nadmašiti u svemu budemo li to samo nastojali.Maurice je slegnuo ramenima uvrijeñen što ga je njegov bratić smatrao snobom... Jer tog jetrenutka bilo moderno hvaliti snagu i vrlinu Nijemaca, koju su oni sami toliko naglašavalipred svijetom.Florita nije poznavala tetka Otta. Bio je nježan prema njoj i rekao da će odsada on biti njezinotac... Ali je mala izjavila onim izrazom koga bi poprimila kad joj netko ne bi bio drag:- Moj je otac na nebu.Gospodin Mulbach nije dalje navaljivao. Bio je odviše prepreden a da ne bi znao

čekati. Čak itada kad se radilo samo o tome da zadobije ljubav djeteta.Za vrijeme svih tih dogañaja, Elsa se ponašala kao i obično. Nitko ne bi mogao posumnjati dapostoji neka veza izmeñu štićenice gospoñe Penvalas i Otta Mulbacha...Ali, da je jednog dana netko od stanovnika Runesta prolazio udaljenim kutom parka,primijetio bi, na svoje iznenañenje, Nijemca kako tihim glasom razgovara s plavokosomdjevojčicom.Razgovor, voñen na njemačkom jeziku, završio je riječima:- Nastavi tako, Hilda! Slušaj i ispituj... Ponašaj se dobro! Francuzima godi laskanje. Obasipajih njima. Osobito mladog markiza Penvalasa, budućeg oficira... koji bi trebao postati i tvojbudući muž, ukoliko budeš dovoljno spretna. Nećeš trebati žaliti zbog toga. Zgodan je mladići zavrtjet će glavom mnogim ženama. Ali ti moraš zavrtjeti njegovom. Na sreću, bit ćešdovoljno lijepa. Laskajući mu, vjerujem da ćeš uspjeti, jer taj šarmantni Alain sigurno je vrloponosan, sudeći po njegovu držanju.- Da, i ja to vjerujem. Već ću znati što mi je činiti da mu se svidim.Lupnuvši mladu roñakinju po ramenu, Otto se nasmije:- Ti doista ni u što ne sumnjaš! Tim bolje. Takvi ljudi uspijevaju u životu.Gospoña Penvalas predložila je Mulbachovima da nekoliko dana ostanu u Runestu, kako bisaznali hoće li more vratiti Inesino tijelo. Oni su to prihvatili i ostali osam dana. Nikome nisusmetali, jer su oboje znali pokazati svoju zahvalnost. Po isteku tog vremena Mulbachovi sunapustili Runesto, budući da Ocean nije vratio onu koja mu se predala. Na zahtjev gospoñePenvalas ostavili su Floritu u Runestu.Pepita je krajem listopada trebala doći po nećakinju i odvesti je u Pariz. Po Inesinoj želji malase trebala u proljeće vratiti u Runesto i tamo provesti ljeto.Prije svog odlaska Otto je, u pratnji svoje žene, posjetio Ker-Even. Sve je pomno pregledao iočigledno bio vrlo zadovoljan, što su dokazale njegove riječi izgovorene pri izlasku iz kuće ukoju je Pepita samo dršćući ušla.- Ta se kuća nalazi na izvanrednom mjestu! Na izvanrednom! Činit ćemo ovdje što

namdrago. Iznajmit ću je kako bih povisio dohodak svoje nećakinje. A oni koji će je unajmiti znatće je iskoristiti. Nasmijao se glasno i počeo trljati ruke. Zatim, opazivši bljedilo svoje žene,zapitao je:- Što ti je?- Sjetila sam se Ines. To mračno zdanje djeluje na mene.- Gluposti! Poñimo do ruba klisure.Ali Pepita je jedva uspjela izustiti od uzbuñenja:- Ne! Ne! Ne mogu se vratiti onamo. Ostavi me! Poñi sam, Otto! Kasnije, kad sjećanjeizblijedi, nadvladat ću taj osjećaj koji me obuzima na mjestu gdje sam je posljednji putvidjela.- Neka ti bude! Sam ću sve razgledati i vratiti se.Pepita je sjela na kamenu klupu pod starom smokvom. Mulbach se zaustavio na samom rubulitice. Pred njim se pružao Ocean, danas dosta miran. Sunce je obasjavalo njegove zelenedubine. Ponjem su plovile jedrilice, a polagano se približavao i neki teški, crni teretni brod,rigajući iz dimnjaka gusti dim.Otto je sve to dugo promatrao. Na njegovim tankim usnama pojavio se zadovoljan osmjeh.Okrenuo se i razgledao malu lučicu pod liticom. Zatim se polagano vratio na mjesto gdje jeostavio Pepitu.Mlada ga je žena zapitala:- Sto kažeš?- Savršeno! Kad uredimo podzemlje, imat ćemo izvanrednu bazu za buduća istraživanja.Iduće godine počet ćemo sve to proučavati, a zatim ćemo, malo po malo, pristupiti poslu kakone bismo izazvali ničiju sumnju. Govorila si mi o podzemnoj špilji?- Da... ali nitko nije siguran da ona doista postoji. Možda je to samo priča.- Možda, ali nije nemoguće da je stvarno tamo. Morat ćemo i to otkriti. Ako ta špilja postoji,možda bi se mogla iskoristiti. Znaš, Pepita, niti ne slutimo kamo nas mogu odvesti tajanstvenaistraživanja naših učenjaka. Oni se koriste iskustvima koja su drugi narodi odbacili ili im nisuposvetili dovoljnu pažnju, a koja smo mi uspjeli priskrbiti za sebe. Možemo se

nadati svemu.Pa i najluñem!U nj ego vim se očima poj avio izraz neizmj ernog ponosa zbog koj eg je cijelo njegovo tijelozadrhtalo. Mulbach je, obuzet oduševljenjem, počeo hvaliti budućnost Njemačke, budućegospodarice svijeta. A Pepita, vjerni sljedbenik svog muža, slušala ga je s najvećom pažnjom.XJednog sparnog jutra, sedam godina kasnije, na peronu kolodvora Kerbuel kojim su se služilistanovnici Conestela i dvorca Runesto, stajala je neka mlada djevojka držeći za rukudjevojčicu.Nježna i vitka djevojčica imala je zlaćano plavu kosu i dražesno lice s baršunastim crnimočima. Te oči, neusporedive ljepote, kasnije će zaluditi sve muškarce, govorili su oni koji supoznavali Floritu Valserres.Djevojčica je bila jednostavna i dražesna, obdarena rijetkom inteligencijom i dobrim srcem.Ovog je jutra došla s Armellom dočekati Alaina koji se vraćao u Runesto na jednomjesečniodmor. Mladi Penvalas završio je Akademiju Saint-Cye i već dvije godine živio je u nekomgarnizonu na istoku države. Florita i on, bili su najbolji prijatelji na svijetu. Često su pisalijedno drugome a djevojčica je svom roñaku javljala sve što joj se dogañalo.- Ti si moj brat, Alain - govorila mu je.- A ti si moja mala sestra, Flory! Gospoña Penvalas bi napomenula:- Čudno je kako se oduvijek slažu. Nikada se nisu porječkali, kao što se to ponekad dogañaAlainu i Armelli.Florita je, dakle, s velikim nestrpljenjem čekala Alaina. Govorila je Armelli kako vlak sigurnoveć kasni.- Ne, Florita! - uvjeravala ju je ova. - Stižu točno.- Danas sigurno neće! Danas, kad čekam svog dragog Alaina! Mislim da vlak dolazi! Čuješ liga?- Doista.I doskora se vlak pojavio iza zavoja približavajući se bez žurbe. Kao da ne postoji mala

djevojčica ustreptala od nestrpljenja zbog dolaska tog lijepog potporučnika, ponosnih i žarkihmodrih očiju koje su je znale nježno gledati.Florita je šaptala, promatrajući brzim pogledom vagone koji su se već počeli otvarati:- Samo daje stigao! Da nije zakasnio na vlak!Ali ne, nije zakasnio! Polagano je skočio na peron. Taj lijepi, vitki oficir, vrlo otmjen u svojojtamnoj uniformi odmah je primijetio plavokosu djevojčicu koja mu je prilazila u pratnjimirnije Armelle.- Florita! Dobar dan, mila moja!- Dobar dan, dragi Alain! Kako sam sretna što te vidim!- A tek ja, mila moja!Kad je pozdravio Armellu i zapitao za novosti o svojoj baki, mladić napomenu:- Jeste li došle same? Gdje je gospoñica Juxton? Armelle je odgovorila:- Ubogu gospoñicu boli zub, pa smo je ostavile kod kuće. Ali sad smo već dosta velike damožemo i bez nje.- Ne sumnjam u vašu mudrost, mile moje!Sve troje veselo je napustilo kolodvor. Florita je gurnula ruku pod onu svog bratića. Ovaj ju jepažljivo promatrao da bi zatim kazao sa smiješkom:- Ti si još uvijek moj mali cvijet. Uvijek ista Flory. Pogledala ga je svojim prekrasnim očima,a na usnama joj sepojavio dražestan smiješak:- Ipak sam narasla, zar ne, Alain?- Da, vidljivo. Ali govorio sam o tvom ponašanju i držanju. Nemoj se nikada promijeniti,mila moja!- A zašto bih se promijenila?Kako su tog trenutka mladi oficir i obje djevojke stigli do kočije, Alain joj nije odgovorio.Pozdravio je srdačno starog kočijaša, a zatim je pomogao sestri i Floriti uspeti se na kočiju.Sjeo je kraj njih dok je sluga njegov kovčeg smještao na kočiju.Kad je kočija krenula, Alain je zapitao djevojčicu koja je sjedila kraj njega:- Florita, što ima novoga? Jesi li zadovoljna što se nalaziš u Runestu? Ne žališ li za Parizom?- Ne, Alain! Tamo mi se mnogo toga sviña. Ali Runesto, to je raj... osobito kad si ti ovdje.- A kako bih tek ja bio razočaran kad ne bih prilikom dolaska našao svoju malu

Floritu! Kakose slažeš s tetkom i tetkom?-Maze me. Ipak ste vas troje moja prava obitelj. Nikada se ne povjeravam tetki Pepiti, a jošmanje tetku. Rekla bih, Alain, daje s tebe prešla na mene antipatija prema Nijemcima.- Tim bolje! Kao što govori moj ujak, general Gambray, čovjek nikada ne može biti dostanepovjerljiv prema njima.Florita se namrštila.- A ja sam okružena njima. Tu je još i brat mog tetka, Ulrich Mulbach, trgovac krznom. Injegova je žena, neka debela Njemica, koja mu je rodila dvoje djece, Melchiora i Lottchen.Njoj je petnaest godina, ali već izigrava mladu djevojku. Rekla bih da taj Mulbach imafrancusko državljanstvo.Alain je slegnuo ramenima.- Kao daje to važno! Ovi uvijek ostaju Nijemci. Radiš li mnogo u Parizu? Ili učiš?Armelle se nasmiješila.- Ona je postala pravi učenjak! Pitaj je nešto, pa ćeš to sam uočiti.- To ću i učiniti! I neću imati smilovanja, Florita! Sve troje se nasmijalo. Zatim je Armellenastavila:- Kad već govorimo o učenju, Elsa se vratila iz Engleske sa svim mogućim diplomama.- Doista? Elsa se vratila. Što je s njom? Nikada nisam shvaćao zastoje, kad je od gospoñiceJuxton već tako dobro naučila engleski, željela poći u Englesku po te diplome?- Rekla bih da je u tim koledžima obuka izvanredna u svakom pogledu. Elsa je tamo nastavilai sa studijem glazbe kod nekog profesora. Tako sada ima dvije svjedodžbe. Jednu koja će jojomogućiti da predaje engleski na nekom francuskom liceju ili možda švicarskom, i druga kojaće joj omogućiti da se posveti obučavanju glazbe.- Da, to je istina. Kako je inače?- Dobro, vrlo je lijepa. Baka ne želi da se već zaposli. Misli daje premlada... i prelijepa. Alivrlo je ozbiljna, i ima čvrst karakter.Oficir je izjavio:- I odviše je čvrst. Meni se to ne sviña. Florita primijeti pogledavši ga nježno:- Tebi se više sviña netko nestalan kao što sam ja, zar ne?

- Sigurno, sestrično! Mijenjaš se samo izvana. Vesela si, sretna, a ponekad i zamišljena... iličak zlovoljna. A ipak uvijek dobra i puna ljubavi.Položio joj je ruku oko ramena i poljubio joj ružičasti obraz.- A uz to tako iskrena, tako divno iskrena. Dok Elsa... Armelle se pobunila:- Uvjeravam te daje to i Elsa. Ali ona je drugačije prirode... ne pokazuje toliko svoje osjećaje.- Možda se i varam, mala moja sestro! Uostalom, već je dvije godine nisam vidio.Ovog trenutka put je zaokrenuo i pojavilo se more, sivo i uzburkano. U daljini se gubilo umagli.Alain je pružio ruku prema kući koja se uzdizala na vrhu litice:- Zar je Ker-Even još uvijek iznajmljen?- Da, onim Englezima. To su vrlo mirni ljudi. Ponekad ih posjećuju prijatelji koji dolazeautomobilom. Ostaju nekoliko dana, pa opet odlaze. Moj je tetak imao sreću s njima. Nikadmu nisu zadavali neprilika, a točno plaćaju.- Tim bolje! To će povećati tvoje prihode, Florita! Djevojčiča je odmahnula:- Imam sve što mi treba! Tetak sprema taj novac za mene. Nekoliko trenutaka kasnije kočijaje ušla u aleju, a zatim se zaustavila pred Runestom.Gospoña Penvalas čekala je unuka na pragu. Zagrlila gaje i nježno poljubila. Nakon što suizmijenili nekoliko toplih riječi, uhvatila je mladića za tuku i odvela ga u salon.U toj prostranoj sobi, ukrašenoj starim tapiserijama i osvijetljenoj s tri francuska prozora,stajala je neka mlada djevojka. Bila je visoka i dobro grañena. Tek možda nešto prejaka zasvoje godine. Kosa joj je bila plavkasto crna, sjajna i lagana, uokvirujući lice lijepih crtamliječno bijele kože.Kad su u sobu ušli markiza i njezin unuk, djevojka je krenula nekoliko koraka prema njima...Gospoña je Penvalas toplo kazala:- Dragi Alain, nadam se da si prepoznao Elsu? On se pristojno naklonio.- Dakako! Gospoñice, sačuvali ste svoj izgled male djevojčice. Nije mu uspjelo osloviti jeimenom, kao što je to prije činio, jerElsa se razvila u mladu ženu.Ona se nasmiješila i prihvatila ruku koju joj je mladi oficir pružio.- Mnogi su mi kazali da sam se promijenila... doista promijenila.Zar je željela da joj Alain izrazi svoje divljenje? Vjerojatno. Ali to se nije dogodilo.

Modreoči koje su toplo promatrale mladog oficira nisu mogle primijetiti niti traga divljenju ili bilokakvog drugog osjećaja. Na markiza Penvalasa nije djelovala Elsina ljepota."Budimo strpljivi! -pomislila je kad je nešto kasnije pošla u svoju sobu. Taj lijepi Alain jevrlo ozbiljan mladić. Malo pomalo ipak ću ga osvojiti! Da, postići ću svoj cilj! A i ja ćuzavoljeti njega. Već ga volim! Kako zavodljiv čovjek! Kako divne oči ima! Da, AlainPenvalas, želim da pripadamo jedno drugome."XIVraćajući se jednog jutra sa šetnje u društvu Florite i starog Yvesa Goueza, koji se još uvijekdobro držao, Alain je nedaleko Ker-Evena sreo Gospodina Barwella koji je već sedam godinaživio u toj kući.Taj je čovjek, šezdesetih godina, podeblji i sjedokos, djelovao vrlo otmjeno.Godišnje bi, sa svojom visokom, crvenokosom ženom koja bi se običavala, upratnji svojihpasa, šetati obalom ili unutrašnjošću, provodio četiri ili pet mjeseci u Ker-Evenu. Usprkosnjihova ponešto krvožedna izgleda, ipak se nitko u tom kraju nije mogao požaliti na njih.Svima su se ti stranci činili pomalo čudnima. Ali govorili su: "To su Englezi!" GospodinBarwell, koji je deset godina proveo u trgovačkoj mornarici, strastveno je volio more.Oduševio gaje položaj Ker-Evena. I stoga je plaćao pozamašnu svotu u ime najamninegospodinu Mulbachu. Englez, koji je bio poprilično bogat, nije na to obraćao pažnju. Uokolici svi su, zbog njegove velikodušnosti, imali najbolje mišljenje o njemu.Za vrijeme svojih prijašnjih boravaka u Runestu Alain je imao prilike, za vrijeme čestihsusreta, izmijeniti s njim nekoliko riječi. I danas je Englez zaustavio mladića pruživši muruku.- Stigoste na dopust, gospodine? Na kako dugo?- Mjesec dana. A to će brzo proći!- Da... nastojte to iskoristiti.- To i činim. Vraćamo se s vrlo ugodne vožnje barkom po moru. Gospodin Barwell se

nasmiješio pogledavši djevojčicu.- To je moja mala gazdarica, zar ne? Gospoñice, mojoj se ženi i meni neizmjerno sviña uKer-Evenu.Florita je veselo odgovorila:- Tim bolje, gospodine! Tako će moja kuća biti dulje iznajmljena. Ipak bih rekla da je ta kućavrlo tužna.- Da, to bi bilo tako kad bismo imali vaše godine. Ali u našima čovjek voli osamu. Živimo oduspomena. Moja je žena provela veći dio svog djetinjstva uz neku divlju obalu, kao što je to iova. Divljina vjetra i mora joj ne smetaju.Prekinuo se govoreći:- Oprostite, zadržao sam vas... Možda vam se žuri?- Niti govora! Imamo još sat vremena do objeda... više no što nam je potrebno da sepresvučemo.- Dobro, otpratit ću vas nekoliko koraka, ako dopuštate. Vaša me kuća vrlo zanima,gospodine Penvalas! Htio bih se raspitati o nekim pojedinostima.Polaganim su se korakom vraćali u Runesto. Alain je pričao o izgradnji dvorca, i o velikojkuli koja je bila starija od ostalih dijelova dvorca. Englez je zapitao:- Zar se tamo nalazi ulaz u podzemlje koje se spominje u legendi o Ker-Evenu?- Da. Alain je kratko odgovorio.- Uostalom, jedan od mojih predaka je zagradio ulaz.- Da, to su mi kazali. A vi niste dovoljno znatiželjni da biste to istražili?- Nisam! Ako je vjerovati pričama, to su bila mračna mjesta, puna groze. Ostavimo ih namiru.Gospodin Barwell je odmahnuo.- Bio bih radoznaliji od vas. Obožavam te stare priče i mjesta gdje su se, po pučkoj predaji,odigrale krvave zgode. Ne postoji li i neka legenda o toj staroj kuli?- Više njih.Najzanimljivija je ova:"Neka gospoña Penvalas sakrila je tamo svoj nakit kad sunavalili Englezi. Ovi su zauzeli dvorac i smjestili se u njemu. Ali kad su drugog jutra vojnicipotražili svog zapovjednika, nisu našli ni njega ni vlasnicu dvorca. Nikad ih više nisu vidjeli.Ali onog trenutka kad su prestrašeni Englezi napustili dvorac, pojavila se gospoña Penvalas.Kosa joj je posijedjela. Nikada nije nikome kazala što se dogodilo s engleskim

zapovjednikom. Ali često se molila i dijelila milostinju. Do kraja života bila je tužna kao dajepritišće neka teška tajna."Englez se nasmiješio:- Uto vrijeme još nismo bili saveznici, žarne? Po vašem mišljenju, gospodine Penvalas, što sedogodilo s mojim sunarodnjakom?Alain je pogledao prema Floriti. Djevojčica je kraj puta brala cvijeće. Oficir je tiho dodao.- To mogu zamisliti. Kažu da je ona žena bila veoma lijepa. Zacijelo se sviñalaneprijateljskom zapovjedniku. Praveći se kao da pristaje na njegovu ponudu žena ga je,vjerojatno, odvela u neko skrovište. Možda čak u podzemlje. Zatvorila ga u toj prostoriji, paje tamo Englez vjerojatno umro. Pomisao na njegovu polaganu smrt nije napuštala tu ženu,koja je na taj način spasila svoju čast i svoju zemlju od neprijateljske pljačke.- Da, to mi se čini vjerojatnim. Te su stare priče vrlo zanimljive. Alain je predložio:- Ako želite pogledati toranj, doñite kad hoćete.- Hvala vam! Oduševljen sam i brzo ću iskoristiti vašu velikodušnost. Ali sad vas moramostaviti. Dakle, do skorog viñenja! Upoznat ću vaš lijepi, stari toranj.Stisnuo je ruku mladiću i Floriti, i otišao lakim korakom. Alain je primijetio:- Taj je gospodin Barwell ugodan čovjek.- Da, vrlo ugodan. Pogledaj, i Elsa se vraća kući.- Sama?- Da, odlazi na duge šetnje koje umaraju Armelle.- A ti je nikada ne pratiš? Florita je odmahnula.- Ne, još je uvijek ne volim, premda je tako ljubazna prema meni. Ali to je i s drugima.Alain se ironično nasmiješio.- Doista... Ponekad kao da čovjek pretjeruje u tome.Naučen na to da su žene vrlo ljubazne s njime, mladi je oficir već u tih nekoliko danaprimijetio kakav je dojam ostavio na štićenicu svoje bake. To mu je čak donekle i laskalo.Alain je znao da ga žene vole i da su mu se mnogobrojna srca nudila. Ipak mu je njegov odgojnalagao da živi ozbiljnim životom odbacujući sva ona iskušenja koja su se nalazila na putubogatog i zavodljivog mladića. No volio je boraviti u društvu lijepih žena, uživati u njihovojpažnji. I tako mu je bilo dosta ugodno stoje na tu mladu Švicarku ostavio tako

dubok dojam.Florita i on sreli su Elsu na ulazu u aleju. Alain joj je stisnuo ruku i zapitao je:- Kako je bilo na šetnji?- Izvanredno! Nikada mi nije dosta te divne obale. Florita napomenu:- Mislim da ima malo ljudi koji joj se ne dive. I onaj Englez, koga smo malo prije sreli, kazaonam je da voli ovaj kraj.- Sreli ste gospodina Barwella? Otkad sam se vratila iz Engleske zaustavio me nekoliko puta,pa smo razgovarali na njegovu jeziku.Alain se raspitao:- Je li vam rekao da dobro govorite engleski?- Da... bar tako kaže. Možda samo iz uljudnosti. Više vjerujem gospoñici Juxton. Ona jezadovoljna svojom učenicom.- A ti, Florita? Kako je s tvojim engleskim i njemačkim?- S engleskim dobro. A ni s njemačkim nije loše, kaže tetak Otto. Ali ne volim taj jezik.Rekla sam to i tetku, a on se prenerazio. Htio bi da uvijek s njime govorim njemački kako bihse navikla na taj jezik. Alija radije govorim francuski, uvjeravam vas u to.- Ti si mala rodoljupka, Florita!I Alain je vršcima prstiju pogladio obraz male djevojčice. Ova je brzo dodala:- Da, da! Imam španjolske krvi u žilama, ali ja sam ipak Francuskinja. Elsa je ljutitopogledala djevojčicu kad ju je Alain zagrlio i kazaoveselo, ali i duboko dirnuto:- Čestitam ti, mala sestrično!Kad je nešto kasnije stigla u svoju sobu, gospoñica Hoffel je sjela uz prozor. Naslonivši laktena njega počela je razmišljati.Duboka se bora pojavila na njezinu čelu koje je bilo vrlo bijelo. Uznemirenost joj se pojavilau pogledu.Zatim je slegnula ramenima, a na njezinim se usnama pojavio smiješak: "Ona je dijete! A jasam žena, kako svi kažu. Koliki bi mi udvarali da sam to samo dopustila? Ali ja želim njega...Sada više nego ikada! Jer ja ga ljubim. Ludo ljubim tog lijepog Francuza!"*Nekoliko dana kasnije javila je Pepita da će provesti tjedan dana u Runestu, budući da ju jegospoña Penvalas pozvala.Nakon smrti svoje sestre sačuvala je srdačne veze s gospoñom Penvalas. Pisale su

jednadragoj kako bi saznale novosti o Floriti. A kako je gospoña Penvalas saznala da Pepitaprovodi ljetne praznike sa svojom šurjakinjom i njezinom djecom u Tregastelu, pozvala ju jena nekoliko dana u dvorac.Pepita je stigla jednog poslijepodneva automobilom kojeg je njezin muž u posljednje vrijemenabavio. Reklo bi se da gospodin Mulbach ima velikih poslovnih uspjeha. Surañivao je snekim bankarom, porijeklom iz Austrije, nastanjenim u Parizu. Sve je udobnije živio. A igospoña Mulbach je sada imala otmjenije haljine, koje je znala vrlo dobro nositi.Više nije mislila na sestra... Ipak je drugog dana nakon svog dolaska svratila pogled kad je zavrijeme šetnje uz obalu ugledala u daljini Ker-Even.Na trenutak se onaj užasan prizor ponovo pojavio pred njezinim očima. Vidjela je Ines kakostoji na litici i pruža ruke prema uzburkanom moru... a zatim, iznenada, ništa...Gospoña Mulbach je zadrhtala.A baš je tog trenutka Alain, koji je hodao kraj nje, rekao tihim glasom, da ga Florita ne čuje:- Svaki put kada vidim Ker-Even po oluji moram se sjetiti vaše uboge sestre.Promucala je:- To su bolne uspomene.Da, mnogo bolnije i užasnije nego što je to Alain mogao i zamisliti.Na putu su zatim sreli gospoñu Barwell koju su, kao i uvijek, pratili njezini psi. Odjevena usivu suknju i škotsku pelerinu Engleskinja je koračala velikim koracima. Na glavu je stavilašeširić od voštanog platna s velom, tako da joj se nije vidjelo lice. Ljubazno je Alainuuzvratila pozdrav. Florita se okrenula i nekoliko je trenutaka gledala za njom. Zatim jepripomenula:- Ta gospoña Barwell baš ne djeluje otmjeno. Nikada ni s kime ne razgovara i uvijek šećesama. Prava čudakinja!Alain je nadodao smiješeći se:- Nije baš ljepotica sudeći po onom što se od njezina lica vidi. Osim toga, prevelikaje, mršavai loše grañena. A tek ta njezina crvena kosa! Ne, taj gospodin Barwell baš nije pokazao

mnogo ukusa onog dana kad ju je odabrao. Očigledno se mnogo ne druže, jer uvijek šećujedno bez drugoga.Elsa je nadovezala:- Tako se ponašaju Englezi. Ipak bih voljela da je ta gospoña Barwell neurasteničarka koja seovamo došla liječiti.- Možda. Iako ne bih rekao da je Ker-Even pravo mjesto za to.- Gospodin je Barwell izjavio da se njegovoj ženi sviña ovdje. Osim toga, ljeti je tamo zaistadivno.- Da, osim u olujne dane.Florita je hodala kraj svog bratića i lagano je zadrhtala. Pogledala je prema Ker-Evenu navrhu litice. Rekli su joj da se njezina majka, jednog olujnog dana, previše približila rubustijene pa ju je vjetar bacio u more.Njezina majka. Sjećala je se. Bila je smeñokosa, blijeda i imala tužne oči koje su neprekidnogledale u daljinu.Ali sjećala se još nečega: mlade nasmijane žene, koja je divno mirisala i rijetko kada boravilakod kuće, ukoliko nije baš primala mnogobrojne prijatelje.Florita je takoñer vidjela mršav lik svog oca zamišljena pogleda. On bi se nasmiješio kad biugledao svoju kćerku.Često, kad bi se nalazila kod Mulbachovih, Florita je plakala. Osobito na večer kad bi se našlasama u svojoj sobi. Tad bi se sjetila daje siroče. A sjetila bi se i svog oca i svoje majke koji suje voljeli na svoj način.I danas su joj, dok je promatrala Ker-Even, to mračno zdanje koje je ovog trenutka obasjavalosunce, oči zasuzile. I opet joj je mašta dočarala onaj užasan prizor - užasniji no što je ona islutila, jer joj nitko nije rekao da se njezina majka, u nastupu ludila, sama bacila u uzburkanomore.Vidjela je kako su valovi dohvatili mladu ženu i odnijeli je u jednu od onih mnogobrojnihšpilja koje su se nalazile svuda oko Ker-Evena.Iznenada je osjetila ruku na svom ramenu. Alain, koji je hodao kraj nje, nagnuo se i rekao

nježno:- Razmišljaš li o svojoj majci? Pogledala ga je suznih očiju.- Da... Često mislim na nju, osobito kad opazim Ker-Even. Znaš, Alain, meni bi bilo milije datu kuću nismo iznajmili. Ovdje je majka oplakivala oca... ovdje sam je vidjela posljednji put.-Shvaćam tvoje osjećaje. Ali tvoj tetak Miilbach, želi ti samo dobro, povećavajući tvojdohodak.- Stoga mu i nisam prigovarala. Samo kažem da ne bih iznajmila kuću kad bi se radilo o meni- čak i onda kad bih se trebala odreći nekih stvari.U Runestu su našli gospodina Barwella. Došao je razgledati toranj. Englez, vrlo pažljivčovjek, nije odmah iskoristio poziv. To se Alainu sviñalo, pa je pozvao Engleza da pogledajoš neke zanimljive dijelove dvorca.To je izmeñu ostalog bila i kapelica sagrañena u isto vrijeme kad i toranj. Poznavaoci su čakgovorili daje i starija. Zbog svoje starosti zavrijedila je svu pažnju gospodina Barwella.Bila je sagrañena od tamnog granita i ukrašena, u unutrašnjosti, s nekoliko dosta primitivnihkipova. U kapelicu se ulazilo kroz niski hodnik. Stari stakleni prozori propuštali su samomalko svjetla, pa je bilo potrebno nekoliko trenutaka da se oči priviknu prije no što čovjekzapazi oltar, kipove i grobove uz prolaz.Sve je bilo izrañeno od istog tamnog granita, pocrnjelog kroz vjekove.Penvalasove su stoljećima sahranjivali u grobnicu ispod kapelice. Osim nekolicine koji suželjeli počivati u samoj kapelici. Njihovi su se ostaci nalazili u teškim granitnim grobovimaukrašenim samo križem i obiteljskim grbom.Gospodin Barwell je sve to pregledao s velikim zanimanjem. Zastao je dugo pred staklenimprozorima.- Prekrasno! Kako je ta kapelica zanimljiva. Stari romanski stil. A kripta potječe vjerojatno izistog vremena?- Ne, po pričanju mnogo je starija. Ali nije ništa osobito. Grobovi su nalik na ove koje viditeovdje. Tamo je užasno hladno pa je stoga opasno posjetiti kriptu po tako toplom

danu kao štoje danas.Englez nije navaljivao. Ali u prolazu je sa žaljenjem pogledao prema širokim i niskim vratimakoja su vodila u grobnicu. Vani se zahvalio.- Neizmjerno sam vam zahvalan što ste mi pokazali te zanimljive dijelove vaše stare kuće.Smetao sam vam... Sigurno će vaša obitelj misliti da sam nesnosan.Alain se nasmiješio.- Neće, neće! Moja obitelj nije takva, uvjeravam vas!- Ispričajte me. Molim vas! Do viñenja i hvala vam!Alain je trenutak oklijevao. Nije li trebao tog stranca pozvati da pozdravi njegovu baku ipopije čaj s njima? A zašto ne?Gospodin Barwell je bio dobro odgojen čovjek, pametan i simpatičan. Gospoña Mulbach ga jeupoznala u Parizu kod jedne zajedničke prijateljice. Kazala je da potječe iz ugledne obitelji.Englez je prihvatio poziv onako jednostavno kao što je bio izrečen. Nekoliko minuta kasnij enašao se na terasi u društvu gospoñe Penvalas, Pepite i Else. Tada je ispričao svojimdomaćinima da njegova žena ima bolesne živce - kao što je bila kazala gospoñica Hoffel - i dane želi ni s kime razgovarati. Jedva je i s njime razgovarala.- Uvjeravam vas da mi to zadaje teške brige - dodao je tužno. - Liječnici su mi dali samomalo nade u ozdravljenje. Ipak, ne očajavam. Ovdje se osjeća mnogo bolje. Ali nećemo moćiostati tijekom zime. U listopadu ćemo morati otputovati u našu vilu u Nizzi. Srećom imamodanu poslugu, pa mi pomaže njegovati je i čuvati. Njezino je stanje zabrinjavajuće.Gospoña Penvalas je zapitala:- Imate švicarsku poslugu?- Da, to su muž i žena rodom iz Berna. Već su dugo kod nas. Elsa se nasmijala:- Moji zemljaci. Razgovarala sam s njima neki dan pa sam odmah prepoznala njihovobernsko narječje.Gospodin Barwell, koji do tada nije obraćao pažnju na nju, pogledao ju je:- I vi ste iz te zemlje? Iz kojeg kantona?- Iz Zuricha, gospodine!- Poznajem taj grad. Lijep je. Ima krasno jezero.Započeli su razgovarati o Švicarskoj koju su skoro svi prisutni poznavali.

XIIIdućeg je dana padala kiša - ona ista hladna kiša koja je u davno doba dočekala WaltheraHoffela, putujućeg trgovca i njegovu kćerku Elsu.Alain je nakon doručka izjavio da će poći u šetnju.- Volim svoju staru Bretanju, pa makar kakvo vrijeme bilo, a neću imati dugo prilike uživatiu njoj. Dakle, neću izgubiti ovaj dan. Tko će me pratiti?Samo je Florita zaviknula:- Ja, Alain! Poći ću po kaljače i ogrtač, i evo me.Dva modra oka, živahna i strastvena, pogledala su mladića. Elsa kao daje govorila: "I ja bihrado pošla, ako dopuštate!"Ali činilo se da to Alain nije primijetio. Nije želio još više poticati one osjećaje koje je budiokod štićenice svoje bake.Otišao je s Floritom. Oboje su navukli kaljače, radovali se i veselili. Elsa ih je pratila mračnimpogledom s prozora knjižnice. Zatim se okrenula gospoñi Miilbach koja je prelistavala nekečasopise nekoliko koraka od nje.- Niste li mi jučer spomenuli šešir koga biste uz moju pomoć htjeli osvježiti?Pepita je podigla pogled i oklijevajući nekoliko trenutaka promatrala djevojku, a zatim senasmiješila:- Da, gospoñice! Tako ste spretni. Dobro će mi doći vaši savjeti.- Vrlo rado ću to učiniti. Raspolažite sa mnom. Možda bismo mogle iskoristiti ovo kišnoposlijepodne?- Dakako... Poñimo u moju sobu, pa ću vam pokazati šešir. Izašle su iz knjižnice. Kad su sevrata zatvorila za njima, gospoñaje Penvalas izjavila:- Ta draga Elsa je uvijek spremna učiniti uslugu drugima! Armelle i gospoñica Juxtonjednoglasno su se složile s time. Stigavši u svoju sobu, gospoña Miilbach je pažljivo zatvorilavrata, a zatim sjela na kanape pozvavši Elsu da sjedne kraj nje.- Moraš mi nešto kazati, Hilda?- Da, sestrično. Ali možda bi bilo bolje da me zovete Elsa i onda kad smo same. Moj je tootac uvijek činio. Mogli biste se zabuniti pred svjedocima. Istina, to baš ne bi bilo važno. Ali

bolje je izbjeći sve što bi moglo izazvati sumnju.- Imaš pravo, draga moja. Ti si doista pažljiva djevojka, pa ću moći kazati Ottu da može imatipovjerenja u tebe.Elsa se ponosno nasmiješila.- Da, već sam mu učinila poneku uslugu. Ubuduće ću mu činiti još i više. Osobito, ako miuspije postići ono što želim, a to je da se udam za markiza Penvalasa, oficira koga očekujesjajna budućnost. On je nećak nekih značajnih oficira na visokom položaju, od kojih se jedančak nalazi u Glavnom štabu. U rodu je i s nekim Englezom koji radi u Foreign Office-u...Jednom riječju, to je muž kakav mi treba... ne govoreći o mojim osobnim osjećajima koji sedivno slažu sa zadatkom kojeg moram izvršiti.Pepita je položila ruku na rame mlade djevojke.- Znači, ti voliš lijepog poručnika?Plave su oči zasjale. Elsa je toplo odgovorila:- Svom svojom dušom! Želim da me ljubi i da za mene bude spreman sve žrtvovati, budem lito jednog dana zahtijevala od njega.- Sto, zar hoćeš time natuknuti nešto o mogućoj izdaji?- Da! Zašto ne? To su već i drugi učinili za ljubav neke žene.Gospoña Mulbach je odmahnula:- Ne znam hoćeš li na taj način postići uspjeh kod gospodina Penvalasa? On ima snažnuvolju.Elsa ju je prekinula:- Za sada se i ne radi o tome. Prvo mi mora uspjeti da me zavoli i da se oženi sa mnom. A većvidim jednu zapreku... užasnu zapreku.- Koju to?- Recite radije: koga? Zar niste ništa primijetili? Ništa pogodili?- Ne! Objasni mi!- Florita...Gospoña Mulbach se trgnula pogledavši preneraženo mladu djevojku.- Florita?Elsa se kratko nasmijala.- Na sreću, zapažam bolje od vas. Da, Florita, ta draga mala sestrična. On je voli poputsestre... ali uskoro će je možda voljeti na drugi način.- Elsa, užasavaš me! Nikada to ne bih mogla pomisliti! Ta njoj je tek četrnaest

godina!- Pa što onda? Nije li i ona pomalo Španjolka? Za dvije će godine biti mlada djevojka, i većće moći misliti na brak. Tim više što će joj se žuriti jer je siroče. Htjet će imati svoj dom. Bitće predivna, zavodljiva kao malo koja druga. Stoga će biti moja suparnica, i to vrlo opasnasuparnica.Gospoña Mulbach ponavljala je preneraženo:- Florita! Florita! To nikad ne bih, ni u snu, pomislila. Ta ona je tako djetinjasta! Ona igospodin Penvalas ponašaju se poput brata i sestre.Elsa se ponovo nasmijala.- Da. Sve do onog trenutka kad nešto drugo ne shvate. A to će se ubrzo dogoditi. I to trebaspriječiti. Jer boriti se protiv vaše nećakinje, onakve kakva će biti za dvije godine, znači zamene poraz unaprijed. Moram do tada potpuno osvojiti gospodina Penvalasa. A to mi nećeuspjeti dok ta mala boravi ovdje neprekidno zaokupljajući pažnju svog bratića. Čini od njegašto hoće - već sada.- Da, to sam opazila. Iako ne bih rekla da se može utjecati na njegovu volju.- Tako je. Ali kad Florita nešto zaželi, on će pokrenuti nebo i zemlju. Gleda ga tim svojimcrnim očima i kao da ga neprekidno miluje.Trenutak se prekinula stisnuvši čvrsto usne.- Kažem vam, sestrično Pepita, oni su već sada zaljubljeni jedno u drugo. Ali sve se još možeispraviti. Za dvije ili tri godine bit će meñutim prekasno.- Sto bi trebalo učiniti?- U prvom redu učinit ćete sve da iduće godine, kad poručnik Penvalas doñe ovamo naodmor, Florita ne bude ovdje.- To neće biti lako! Svakog travnja šaljem ju gospoñi Penvalas. I tu ostaje sve do studenog.Kakav bih izgovor pronašla daje pozovem kući baš kad treba doći njezin bratić?- Razboljet ćete se, pa će vam biti potrebna njega vaše nećakinje. Ili ćete s bratićem Ottomizmisliti neki drugi izgovor.- Učinit ću što mogu! A zatim!- Naći ćete mi mjesto učiteljice u nekoj obitelji u Reimsu.- Reimsu? U garnizonu gospodina Penvalasa?

- Tako je.- Što namjeravaš učiniti?- Ne znam. Kad jednom budem tamo, dosjetit ću se kako postići cilj.- Neka bude! Otto ima prijatelj a u Reimsu. To su ljudi na položaju. Uz njih ćemo postići onošto želiš.- Najbolje bi bilo kad bi to bila oficirska obitelj. Tako bih mogla biti korisna i na drugi način.- Izvrsno! Objasnit ću Ottu što želiš. Bio je vrlo zadovoljan tvojim obavještenjima izEngleske.- Učinila sam što sam mogla. Bila je dobra zamisao što ste me poslali tamo uz izgovor da bihtrebala steći diplomu učiteljice engleskog jezika. Gospoña Penvalas je bila oduševljena. Oname toliko voli da od nje mogu tražiti što želim.- Hoće li pristati na to da se namjestiš kao učiteljica? Misli da si još premlada za to.Elsa je slegnula ramenima.- Nagovorit ću je. Bit će dovoljno da kažem kako više ne želim ovisiti o njoj, kako to mojponos ne dopušta. Ona će me tada još samo više cijeniti. Ne bojte se, sestrično Pepita, već ćuto urediti.- Ne sumnjam u to! Otto mi je već često govorio: "Ta će mala mnogo postići u životu!"Zadovoljni se osmjeh pojavio na Elsinim usnama. Pepita ju je pažljivo promatrala.Nakon nekog vremena napomenula je:- Vrlo si lijepa, mala moja. Ne vjerujem da će ti gospodin Penvalas moći odoljeti.- Da, ako mi ona ne stane na put. Stoga vas i molim daje za sada maknete. Dok ne postignemsvoj cilj.- Shvatila sam. Učinit ću to, Elsa. Moj će nam muž pomoći, jer mu je mnogo stalo do togbraka.- Da, to mi je već kazao. A i ja to želim iz dva razloga. A sad vas ostavljam, draga sestrično.Izvršit ćete neke promjene najednom od vaših šešira, jer mi je to poslužilo kao izgovor,ukoliko ne želite da ja to sama učinim?- Ne, ostavi to, mala moja! Nitko to neće opaziti.- Neće! Osim Florite koja sve opaža. Ali nje nije bilo. Ustavši, Elsa je nadodala:- Helmer mi je dao znak da ćemo se sutra sresti... danas će razgledati Runesto. Već to dugo

želi učiniti. A gospodin Penvalas mu je to ljubazno dopustio.Mlada se djevojka nasmijala, a s njom i Pepita. Zatim je gospoña Mulbach dodala:- Ne bojiš li se da će netko opaziti kad odlaziš na te sastanke?- Zar je to važno? Okolina Ker-Evena je svima pristupačna. A ja sam uvijek govorila kakovolim šetnje po tom dijelu obale. Nitko se neće čuditi što odlazim onamo. Slutim zašto meHelmer pozvao! Želi saznati gdje se nalazi drugi ulaz u podzemlje. Onaj u Runestukoji je zazidan. Ispitivala sam oprezno neke ljude. Osobito markizu i Armelle. Ali nitko ništane zna. Gospoña Penvalas mi je kazala da samo njezin unuk zna mjesto gdje se prije nalaziotaj izlaz. To je tajna koja se prenosi s glave obitelji na glavu obitelji. Čak ni ona to ne zna. Aako to možda sluti, ipak mi nije ništa kazala, a nije ni Armelle.- Što dakle možeš učiniti? Što Helmer želi od tebe?- Da nešto saznam od gospodina Penvalasa. Ne znam zašto vjeruje da bi mi to moglo uspjeti.Taj mladić nije čovjek kojim bi se moglo okoristiti. Svjestan je svoje vrijednosti, a za sadasam mu još posve ravnodušna. Dakle, Helmer će morati pričekati. Ima dosta drugog posla.Može uz pomoć starog Yvesa Goueza, koji je sretan što može pomoći tom starom mornaru ipokazati mu sve opasne prolaze blizu obale, istraživati okolinu Ker-Evena.Elsa se nasmijala dodavši:- Ne bojte se, sestrično, sve će biti u redu i spremno onog dana kad oluja izbije.XIIIJednog dana iduće zime Alain je primio pismo od svoje bake. Javljala mu je daje Elsa od njezatražila dozvolu da može početi raditi i zarañivati za sebe. "Želi se zaposliti kao učiteljica.Mislim daje za to još premlada, a možda i malko prenapadna. Što ti misliš o tome? Javi misvoje mišljenje! Rekla mi je da joj ponos više ne dopušta živjeti na tuñi račun. To je lijepo odnje i ne čudi me, poznavajući njezinu tankoćutnost. Kazala sam joj daje dakako smatramojednom od nas, i da ne treba imati grižnju savjesti. Ali ona je to odlučno tražila. Čekam dakletvoj savjet, kako bih se mogla odlučiti."Alain je idućeg dana odgovorio: "Želja te mlade djevojke čini joj čast, kao što to i sama

kažete. Ipakje s devetnaest godina još premlada za to, iako Elsa djeluje vrlo ozbiljno. Evodakle mog mišljenja: neka pričeka još godinu dana, pa ćemo se iduće zime odlučiti."To je mišljenje prevladalo. Elsa je izjavila da vjeruje u ono što gospodin Penvalas želi. Ona jebila odviše spretna a da bi se suprostavila želji mladog čovjeka, iako je to odgañalo izvršenjenjezinog plana.Alain je stigao u Runesto krajem kolovoza. Imao je samo petnaest dana dopusta. Dva suporučnika bila bolesna, a jedan se trebao ženiti. Postojala je mogućnost da kasnije dobije joščetrnaest dana.Mladić je bio duboko razočaran kad nije zatekao Floritu u dvorcu. Njezin je tetak, nekolikodana ranije, došao po nju automobilom i odveo je u Biarritz. Tamo je boravila i njezina tetkakoja se razboljela, pa je željela da Florita bude kraj nje.- Znači, neću je vidjeti ove godine? Kad bih barem imao malko dulji dopust, otputovao bihonamo na četiri do pet dana.Elsa, koja je ovog puta stajala kraj markize za vrijeme dočeka putnika, spustila je kapke kakoAlain ne bi zamijetio bijes u njezinim očima.Uzbuñeno je stisnula usne kad je nešto kasnije čula kako se Alain raspituje za Floritu:- Je li Florita još uvijek onako dražesna? Onako jednostavna i prirodna kao mala djevojčica?- Još uvijek! Živahna je i vesela! A kako je tek dobra i pažljiva! Ne može se ni zamislitiodanije biće! Dražesna je!Sjaj je prošao Alainovim pogledom dok je govorio dirljivim smiješkom:- Ona je mala čarobnica! Preslatko stvorenje!Mladi je oficir odmah idućeg dana krenuo u šetnju po okolini i u posjete obiteljimanastanjenim u susjedstvu. Armelle ga je pratila sa svojim zaručnikom, artiljerijskimporučnikom Marsyjem, sinom jednog susjeda. Malo kad bi pozivali Elsu da im se pridruži.Sretala je Alaina samo za vrijeme ručka ili večere, ili pak kad bi se svi našli navečer u nekomod salona. Tada bi obično mlada djevojka, na zahtjev gospoñe Penvalas, svirala na glasoviruneke od markizi omiljenih skladbi. Bila je nadarena, a najradije je svirala Wagnera.

Te notejoj je ove godine poslala gospoña Mulbach.Ponekad bi i Alain dohvatio violinu, pa su zajedno svirali neke klasične skladbe koje jemladić volio. Elsa bi tada uvijek pronašla mogućnost da polaska Alainu. A zatim bi gapogledala onim svojim strastvenim, žarkim pogledom.Alain bi tada pomislio, pomalo uznemiren ali i polaskan, čega zapravo ni sam nije biosvjestan:"Evo opet jedne koju ću morati razočarati! Čudim se kako ta Elsa može na taj načinpokazivati svoje osjećaje prema meni! A baka kaže za nju da je ozbiljna! Baš zbog svogpoložaja u ovoj kući trebala bi biti malko suzdržanija!"Budući da mu je Elsino laskanje ipak godilo, jer svaki je čovjek u sebi pomalo tašt, Alain jeposljednjih dana svog boravka ponekad boravio u njezinu društvu. Djevojka je u razgovorubila ugodna i pametna.Jednog jutra sreo je Elsu u predvorju. Vraćala se ruku punih cvijeća koje je nabrala da njimenapuni vaze. Bila je prekrasna, oči su joj sjale, obrazi bili rumeni i dražesno se smiješila.- Idete u šetnju, gospodine? Vjerojatno do mora.- Tako je. Rekao sam Yvesu Gouezu da me čeka s barkom bude li vrijeme dobro.- Jutros je zrak predivan! Izlet će biti vrlo ugodan. Nasmiješio se i zapitao je:- Biste li me htjeli pratiti? Pozivam vas na vožnju s "Marie- Antoinette".- Kako ste ljubazni! Neću li vam smetati?- Niti govora! Budući da volite vožnju po moru...- Neizmjerno! Prihvaćam ponudu. Samo trenutak da odložim cvijeće i evo me.- Ne žurite, imam vremena.Dok je čekao Elsu, Alain je meñu poštom primijetio pismo koje mu je poslala Florita.Djevojčica je i opet sebi svojstvenim dražesnim riječima izražavala tugu što ne može boravitiu Runestu baš sada kada je tamo bio njezin bratić.Zatim mu je javljala novosti o gospoñi Miilbach. "Tetka Pepita se osjeća nešto bolje otkadsam stigla ovamo. Govori da joj moja prisutnost pomaže... Ne znam što joj je zapravo. Čini seda noću osjeća užasne bolove u nogama. Liječnici koje je posjetila u Biarritzu nisu joj moglipomoći. Stoga ih više niti ne poziva, već se liječi ljekovitim čajevima. Možda je čak

u pravu!"Kakoje tog trenutka stiglaElsa,Alainje složio pismo namjeravajući ga kasnije pročitati dokraja.Zajedno su krenuli do zaljeva... Približavajući se primijetili su kako se s mola, kojeg je daosagraditi Alain, otisnuo neki mali brod. Alain je dopustio stanovnicima Ker-Evena da sekoriste tom lukom.Elsa spomenu:- I gospodin Barwell želi iskoristiti ovo lijepo jutro.- Da, ali netko je s njim. Vjerojatno neki prijatelj. Rekao bih da se u Ker-Evenu nalaze gosti.Nekoliko trenutaka kasnije ukrcali su se na "Marie-Antoinette", a otmjena se barka udaljilavoñena sigurnom rukom Yvesa Goueza koji je sjedio za kormilom. Morski vjetrić razblažio jevrućinu tog toplog dana u kolovozu. U daljini su se vidjele druge barke kako obasjane suncempoigravaju po moru, a još dalje, na horizontu, isticala se silueta nekog dugog, niskog otoka.Mladi su ljudi izmijenili nekoliko riječi... Elsa je zamišljeno spustila u more svoju lijepubijelu ruku. Odjenula je bijelu haljinu. Kroz njezin prozirni ovratnik i rukave vidjeli su selijepi bijeli vrat i prekrasne ruke iste mliječno bijele boje kao što je to bilo i njezino lice.Nosila je svijetlosivi šešir ukrašen crnim perom koji je otkrivao dio prekrasne crne kose. Kadbi je čovjek prvi put ugledao odmah bi mu upala u oči baš ta njezina tanina kosa i mliječnobijela put.Alain je pomislio:"Da. Vrlo je lijepa. Ta Elsa odista nije obična djevojka."S vremena na vrijeme, kad bi mu nešto kazala, mlada bi ga djevojka pogledala i on bi unjezinim zjenicama primijetio divljenje koje gaje obradovalo.Stari Yves nabrao je obrve promatrajući nezadovoljno mlade ljude. Ta gospoñica Elsa nije muse nikada sviñala. Zar joj je gospodin Alain udvarao? A kako je tek ta mlada osoba promatralagospodina! A to nije bilo čudo, jer gospodin je Alain bio tako zgodan da je mogao zaludjeti

svaku ženu. Ipak nije smio učiniti neku ludost zbog te štićenice gospoñe markize."Ludošću" je stari mornar smatrao brak gospodara dvorca s tom djevojkom.Dva sata kasnije "Marie-Antoinette" je ponovo pristala uz obalu. Alain je prvi iskočio i pružioruku Elsi. Pri izlasku djevojka se spotaknula o neku gredu koja je ležala na zemlji i umalo štonije pala.Alain je pružio ruke kako bije zadržao. Nekoliko trenutaka stajala je, sva ustreptala,naslonjena na njega. Njezina mirisna kosa doticala je lice mladića...Zatim se uspravila, pocrvenjela i šapnula:- Oprostite! Tako sam nespretna!Njihovi su se pogledi sreli. Onaj Elsin, prestrašen i pun ljubavi i pomalo zbunjen.Gospodin Penvalas odvratio je pogled govoreći:- Ovu gredu treba maknuti. Opasna je.Na putu za Runesto izmijenili su samo nekoliko riječi. U Elsinim se očima moglo nazretizadovoljstvo. Bila je uvjerena da je danas učinila veliki korak prema svom cilju.Stigavši do dvorca, ugledali su u dvorištu prekrasan automobil... Alain se kod sluge, koji jestajao na vratima, raspitao tko je došao.- Gospodin Ronchay. Alain je uzviknuo:- Maurice!Elsa se nasmijala:- Želi se očigledno pomiriti s gospoñom markizom.Jer prije nekoliko godina došlo je do svañe izmeñu gospoñe Penvalas i njezina nećaka koji jeistovremeno bio i njezino kumče.Maurice je bio lijen, pa nikada nije htio učiti. Pošto je odslužio vojsku, nije želio poslušatisavjet svoje tetke koja gaje nagovarala da se zaposli... Mnogo su razgovarali o tome. A tada jejednog dana mladić, pod utjecajem neke bezvrijedne žene, izrekao riječi pune uvreda kojekasnije nije htio povući... I stoga su vrata Runesta ostala za njega zatvorena.Dulje vrijeme stanovnici Runesta čuli su za njega samo kad bi ga spomenuo netko od roñakaili prijatelja... Jer Alain je prekinuo sve veze s njim, ljuteći se na svog nezahvalnog bratićakoga je baka okruživala tolikom pažnjom.Neko vrijeme kasnije čuo je da se Maurice rastao od one žene... Nakon toga jedan od njegovihbratića ponudio se da će posredovati prilikom njihova izmirenja.Ali Alain je izjavio:

- On mora učiniti prvi korak, budući daje tako duboko uvrijedio baku.Otada je prošlo šest mjeseci.Maurice se više nije javljao. Ali kako u dubini duše nije bio loš momak, a volio je svoju tetku,ipak se odlučio doći.Alain gaje našao u salonu. Sjedio je kraj gospoñe Penvalas. Ona mu je bila sve oprostila.Oba su se bratića srdačno zagrlila, a Alain je veselo primijetio:- Stari moj, na žalost moram prekosutra otputovati, pa ćeš me ovdje moći zamijeniti.Maurice je uzviknuo:- Baš sam glup što nisam stigao petnaest dana ranije! Ovako više nećemo moći biti zajedno.Ali posjetit ću te u Reimsu. To automobilom nije tako daleko.Gospoña Penvalas se nasmiješila:- Znaš li što mi je Maurice kazao? Da će se od sada sam brinuti za svoj posjed u Vanellesu.- Barem ću to pokušati.Alain je s nevjericom promatrao bratića.- To ozbiljno misliš?- Najozbiljnije!Budući daje tog trenutka ušla u sobu Armelle, Maurice nije dalje pričao o toj svojoj namjerida započne s ozbiljnim životom, u stoje Alain sumnjao. Najbolje bi bilo, govorio je neštokasnije baki, da se Maurice što prije oženi, jer je zbog svoje taštine i lakomislenosti lakomogao ponovo pasti pod loš utjecaj.XIVElsa je osjetila razočaranje primijetivši kako se hladno gospodin Penvalas ponašao prema njojonih četrdeset i osam sati prije odlaska.Pomislila je: "Snažan je... vrlo je snažan. Neće mi biti lako.Ali, kako je gospoñica Hoffel primijetila zbunjenost u Alainovom pogledu, a imala jepovjerenje u svoju spretnost i moć svoje ljepote, sačuvala je ipak veliku nadu.Pisala je gospoñi Mulbach:"Postigla sam lijepi uspjeh, jer više nije tako ravnodušan prema meni. Trudit ću se i dalje toiskoristiti. Nemam čvrstih planova. Učinite sve kako bih došla u Reims i tamo ću se ponašatia skladu s prilikama. Prije svega vas molim da više ne sretne Floritu prije no sto sve bude

zaključeno u svezi našeg braka, a i neko vrijeme kasnije. Najbolje bi bilo kad bi se ta mala štoprije udala pa se Alain vise ne bi ponašao prema njoj kao prema svojoj "maloj sestri". Moždasmatrate da previše zahtijevam, sestrično Pepita? Ispričavam se zbog te komedije koju morateglumiti radi mene. Ali bratić Otto će shvatiti da imam pravo to zahtijevati, zbog usluga kojesam mu učinila, a i zbog onih mnogo značajnijih koje ću učiniti u budućnosti, ka jednompostanem markiza Penvalas. Jer omogućiti taj brak i pruzi i mi mogućnost da vršim utjecaj naAlaina Penvalasa, ne znači samo pridonijeti mojoj osobnoj sreći, već i pomoći postizanjukonačnog trijumfa naše domovine. Dakle, maknite Floritu od Alaina, i udajte je što prije! I topo mogućnosti u inozemstvo kako je Alain više ne bi sretao.Gospodin Rochay je ovdje. Pomirio se s Penvalasovima. Sigurno se sjećate, jer ste ga ranijesretali u Runestu. On je još uvijek onaj veliki plavokosi dječak, lijen i beznačajan. Kad ne bihvoljela Alaina, možda bi mi on poslužio jer je bogat. Ima izvanredne veze, osobito udiplomatskim krugovima... a ovom bih, u tren oka, zavrtjela glavom! Da, kad bih to htjela, tone bi bilo teško. Već mi se divi i govori mi najvatrenije komplimente. To me zabavlja jer uRunestu nije zabavno, sad kad je Alain otputovao.Armellin zaručnik dolazi iz Vannesa automobilom svojih prijatelja svakog tjedna. To jepametan, ozbiljan i šutljiv momak - na sreću! Nastojala sam da mi kaže nešto o onome što mezanima! Ništa nisam postigla. Stoga sam ga prepustila Armelli. Ona ga sva blažena promatra.Iz obiteljskih razloga oni će se vjenčati tek ove zime. Morate se dakako pobrinuti da Florita nebude prisutna. Jer Alain će sigurno biti tamo. Možda bi bilo najpametnije da se u to vrijemene nalazite čak ni u Parizu, jer će se Alain sigurno zadržati tamo pa će posjetiti sestričnu. Većčujem kako Otto govori: "Ta Elsa misli na sve!" Tajna uspjeha leži u tome da čovjek svepredvidi, pa i najsitnije pojedinosti. Ipak, nisam na nešto obraćala dovoljno pažnje:

naAlainovu sklonost prema Floriti kad je ova bila još mala. Već sam tada trebala nešto naslutiti,zamoliti bratića Otta daje nekamo skloni. Ali zaboravila sam da sam i ja tada bila vrlo mlada.Istina je, i tada sam već razmišljala jednako toliko kao i sada, pa su moje misli premašivalemoje godine.Ovdje nema ništa novo. Helmer mije prošli tjedan pokazao ureñaj. To je izvanredno! Ali "oni"još uvijek uzaludno traže onaj drugi izlaz iz Runesta. Govori se da je zazidan, ali nitko nijesiguran u to. A "oni" bi se htjeli osigurati da im se jednoga dana neki neočekivani gost nepojavi iza leña.Gospodin Penvalas to sigurno zna. Kad se udam za njega, sigurno ću saznati tu tajnu.Ne smijemo gubiti vrijeme. Moram što prije postići svoj cilj. Sputzwacher, koga sam jutrossrela, rekao mije u prolazu: "Uskoro!" Da, dovoljna će biti jedna povoljna prigoda... AFrancuzi će nam sigurno s tim svojim slabostima i svojim greškama pružiti i više od jedne.Naš će car prosuditi kad će kucnuti taj trenutak!Jedan od Helmerovih "prijatelja", koji boravi u Ker-Evenu, odlazi sutra u Biarritz. On će vamdonijeti ovo pismo, jer ga ne želim povjeriti pošti.Dakle, razumjele smo se, draga sestrično Pepita? Mjesto učiteljice u Reimsu, i Floritauklonjena s mog puta... preostalo ću obaviti sama.Potpisujem se ovog puta s VašaHilda Strauss"Kao stoje Elsa napisala, na Maurica Ronchaya je ljepota te mlade Švicarke ostavila dubokdojam.On joj je to odmah pokazao nastojeći pronaći sve moguće prilike kako bi joj udvarao.Isprva se činilo kao da se Elsa brani. Alije u isto vrijeme spretnim malim manevrima nastojaladjelovati na osjećaje tog mladića.Što je ona time namjeravala postići? Javila je Pepiti: učiniti od Mauricea instrument zaostvarivanje svojih špijunskih planova.

Bude li se zaljubio u nju, Maurice će joj moći davati zanimljiva obavještenja jer je imaomnogo poznanika na visokim položajima.Savjest te žene bila je tako iskrivljena da joj se činilo nečim posve prirodnim prevaritiljubljenog kad se radilo o tome da izvrši zadatak špijunke. Sad je preuzela ulogu koja ju ječinila kotačićem u sjajnoj mašineriji carske vlasti.Maurice, slab i tašt čovjek, nije vrijedio više od slamčice u usporedbi s tom snažnom ženskomvoljom koja je namjeravala učiniti od njega svoju igračku.Kao i prije, dok su još bili djeca, Elsa mu je laskala, hvaleći prije svega njegove greške... Kadbije netko čuo, povjerovao bi da nema savršenijeg mladića od njega... Hvalila ga je da jedobro učinio što se usprotivio nagovoru gospoñe Penvalas i nije počeo raditi. Samo bi seuzaludno zamarao. A čemu bi to služilo? Zar nije bio dovoljno bogat daje mogao udobnoživjeti, a ne biti ovisan o nekome? ...Kao, na primjer, gospodin Penvalas, zbog svoje službe uvojsci.Dakako, sve je to govorila kad gospoña Penvalas i njezina unuka nisu bile prisutne. Prednjima je Elsa dakako žalila što se gospodin Ronchay ne bavi nekim ozbiljnim poslom.Mladić je tim pohvalama bio oduševljen pa je govorio Elsi:- Kako me vi dobro razumijete! Tako ste pametni i širokogrudni!Sve joj se više divio. A Elsa kao da je malo pomalo popuštala. Postajala je sve ljubaznija ikoketnija.Mlada je djevojka tako spretno igrala tu dvostruku igru da gospoña Penvalas nije moglaposumnjati kako se njezin nećak udvara. Elsa je u njezinim očima bila savršena, ozbiljna,poslušna i uslužna. I puna milosrña, što je dokazala u posljednje vrijeme brinući se za nekustaru služavku u dvorcu.Jednog poslijepodneva mladi su se ljudi sreli u parku. Gospoñica Hoffel se ponašala neštoizazovnije nego inače. A gospodin Ronchay, koji se zagrijao, htio ju je poljubiti u obraz.Elsa se povukla i kazala uvrijeñenim glasom:

- Gospodine, što to radite? Promucao je:- Elsa, ljubim vas.- To nije razlog za takvo ponašanje!- Ipak jest... jer ja vas molim da se udate za mene! Ona se pretvarala kao daje neizmjernoiznenañena.- To biste htjeli? Oženiti se djevojkom koju je vaša tetka prihvatila iz milosrña?- Da, Elsa! Vrijedite više od svih ostalih žena.- Poludjeli ste! Kad promislite, predomislit ćete se. Uostalom, gospoña Penvalas ne bidopustila.- Nije mi potrebna dozvola moje tetke. Punoljetan sam i slobodan. Ljubim vas, Elsa! Ljubimvas!I ponovo je pružio ruke kako bi je privukao. Ali ona se i ponovo povukla, vrlo ozbiljna itobože duboko dirnuta...- Ne, gospodine... ne... zaboravite me! To nije moguće.- Zašto? Zašto?- Zato jer...Činilo se kao da oklijeva, a zatim je odlučno kazala:- Želim biti iskrena s vama. Moje srce više nije slobodno, pa iako nemam nade da će mojiosjećaji biti uzvraćeni, ipak ću ga sačuvati za onoga koga ljubim.Maurice je žestoko zaviknuo:- Tko je on?Tko?- To vam ne mogu kazati. Ali vjerujte mi, uvijek ću vam ostati zahvalna za ovu ukazanu čast.Dodala je zamišljeno:- Mislim da bih bila sretna kraj vas, jer ste mi vrlo dragi. Znam sve vaše odlike. Eto i sada stedokazali svoju velikodušnost.Maurice je bio silno iznenañen.Zapravo se pomisao da Elsi ponudi svoje ime rodila u njemu tek nekoliko trenutaka ranije...Ali sada kadj eto izrekao, bilo mu je iznenada neizmjerno teško odreći se gospoñice Hoffel izatomiti svoje osjećaje.Uzviknuo je uhvativši ruku mlade djevojke koju ona sada nije izvukla iz njegove:- Razmislite, Elsa! Obećajte mi to! Ne mogu vas se odreći... ne, to nije moguće!- Dopustite mi da se često viñam s vama. Tako ćete možda malo pomalo zaboraviti onogdrugog... onog koga ljubite.

- Ne bih vam željela dati nadu koja se neće ostvariti. Ponavljam vam, moje srce više nepripada meni. Ali nije nemoguće da se to neće promijeniti... iako je nevjerojatno.Čvrsto joj je stisnuo ruku i šapnuo s toplom molbom u glasu:- Elsa, molim vas! Nemojte me odbaciti bez smilovanja! Ljubim vas! Ne mogu vas se odreći.Pao je na koljena i počeo strastveno grliti njezine bijele namirisane prste.Pobjedonosni se sjaj pojavio u Elsinu pogledu.Zaista gaje osvojila.Kad bi barem mogla jednako tako lako osvojiti Alaina Penvalasa!Kazala je nježno:- Ustanite, dragi prijatelju! Pomislite što bi se dogodilo kad bi vas netko vidio! Žao mi je štopatite zbog mene. Žao mi je!U njezinu su se glasu osjećale suze koje su joj ovlažile oči.- Ipak ne mogu udovoljiti vašoj molbi, jer ljubim drugoga... Gospodin Ronchay ju je živahnoprekinuo:- Zar je to važno? Pobijedit ću tog suparnika. Izbrisat ću ga iz vaših misli. Kakav je to čovjekkoji nije zamijetio vašu ljepotu, ni vašu neusporedivu dražest? Ne zavrjeñuje da ga ljubite!Elsa je uzdahnula:- Što ćete, čovjek ne zapovijeda svojim srcem! Za sada ga ljubim. I eto, to je sve.- Za sada! A kasnije?- Ne mogu predvidjeti svoje buduće osjećaje.- Ipak mi dajete malko nade, Elsa! Elsa se nasmiješila i nije se bunila.Zatim se mladić sagnuo prema njoj, ona je koketno odmahnula glavom:- Haj de, dopuštam vam da me poljubite, kako biste stekli hrabrost. Ali samo ovaj jedanjedini put, upozoravam vas!XVJednoga jutra, krajem studenog, primio je Alain pismo od svoje bake. Javljala mu je dajenapokon dala Elsi dozvolu da se zaposli kao učiteljica.Stara je gospoña dodala:"Gospoña Mtilbach, s kojom smo se posavjetovali kad je došla po Floritu, ponudila je, na svojuobičajeni ljubazni način, da će se raspitati kod svojih poznanika. Prihvatila sam to, jer znamda je ozbiljna i razborita žena. Zacijelo neće odabrati nekoga za tu djevojku čije dobroponašanje i plemenite osjećaje i sama ne poznaje.

A naša je Florita ponovo otišla. Još uvijek tuguje što te ljetos nije srela. Sve je dražesnija!Tako odana djevojčica!"Dok je to čitao, Alain se duboko dirnut nasmiješio: "Morat ću zatražiti dopust od dvadeset ičetiri sata i posjetiti je u Parizu. I meni će inače rastanak predugo trajati!Mladi se čovjek dopisivao s Floritom i čuvao u svojoj novčarki njezinu fotografiju. Ta supisma bila nježna i jednostavna, onakva kakva su mogli izmijeniti samo sestra i brat koji su sevoljeli i imali jedno u drugo bezgranično povjerenje... Ali Elsa je ipak pogodila: taj je osjećajzapravo bila ljubav, nesvjesna kod Florite, ali ne više i kod Alaina.Pomislio je duboko uzbuñen:"Za dvije do tri godine Florita će biti dražesna djevojka. Tada ću je zaprositi... Jer dobroosjećam da nikada neću moći ljubiti nikoga osim nje."Nekoliko dana nakon onog prvog pisma svoje bake Alain je primio još jedno. Javljala mu jedaje gospoña Mulbach našla izvrsno namješten)e za Elsu."Pogodi gdje? U Reimsu, kod nekog artiljerijskog pukovnika... pukovnika Bleinsa. Sigurno gapoznaješ?Gospoña Mulbach je, po Elsinoj želji, tražila prvo u Parizu i njegovoj okolini. Ali tada sepružila prilika. Dobra plaća, ugledna obitelj, ozbiljna okolina.Obradovat ćeš me budeš li mogao još nešto saznati. Htjela bih da to dijete doñe u dobruokolinu u skladu sa svojim dobrim odgojem i ozbiljnom prirodom."Ovdje je Alain prekinuo na trenutak, šapnuvši s podrugljivim smiješkom:"Uboga baka, možda ima i previše iluzija!"Zatim je nastavio čitati:"Elsa je odlučila prihvatiti tu ponudu koja se čini primamljivom. Ne nastojim je višerazuvjeriti. Shvaćam njezin osjećaj ponosa koji joj služi na čast. Dakle, lako je moguće da ćeuskoro stići u Reims.Na nesreću, tvoja joj prisutnost neće mnogo koristiti. Ali ta mi je draga mala kazala: "Osjećatću se manje samom u tom gradu znajući da i gospodin Penvalas boravi tamo."Danas sam primila i pismo od Florite. Gospoña Mulbach se još nije oporavila, pa je po savjetuliječnika odlučila otići u Nizzu. Dakako da će povesti nećakinju sa sobom, ali uz

obećanje daće nam je poslati na Armellino vjenčanje. Gospodin će Mulbach poći u posjet svojoj ženi paće nam je dovesti."Alain je glasno pomislio: "Dakako da će je dovesti! Što bih ja bez svoje lijepe djeveruše?"Vijest da će se Elsa nastaniti u Reimsu ostavila ga je potpuno hladnim.Nije se trebao brinuti za nju, pa mu je bilo posve svejedno gdje boravi. Zaboravio je onezbunjujuće osjećaje koji su ga obuzeli na kratko vrijeme, pa je osjećao prema gospoñiciHoffel samo onu odbojnost roñenu već prilikom njihova prvog susreta.Želeći udovoljiti molbi svoje bake, raspitao se za pukovnika i njegovu ženu, jer ih nijepoznavao. Dobio je izvrsna obavještenja, pa je to odmah javio baki.Dvadesetak dana kasnije Armelle mu je javila daje Elsa otputovala u Reims.Sreo ju je istom krajem mjeseca i pozdravio u prolazu. Bila je u pratnji svoje učenice, mladesedamnaestogodišnje djevojke koju je obučavala engleski jezik, i njezina dva brata.Maure Bleins, sitna plavuša, začuñeno je primijetila:- Pozdravio nas je poručnik Penvalas. Nisam znala da me poznaje. Elsa je skromnoodgovorila:- Pozdravio je mene. Bila sam štićenica njegove bake, pa smo se često sretali u dvorcuPenvalasovih.- Gospodin Penvalas je vrlo zgodan! To je najotmjeniji oficir cijelog garnizona. Mogao biosvojiti koga želi. Ali vrlo je ozbiljan i čini se da nikoga ne vidi. I u službi je izvanredan. Prednjim je velika budućnost.Nakon toga je djevojka, očigledno vrlo dobro obaviještena, počela ispitivati Elsu o markiziPenvalas i o cijeloj obitelji s velikim žarom koji je potvrñivao koliko se zanima za mladogoficira.Elsa joj je ljubazno odgovarala. Srce joj je lupalo nešto jače otkad je srela Alaina, primijetivšinjegov ravnodušan pogled. Sada je bila odlučnija nego prije da učini sve kako bi postigla svojcilj za kojim je tako žarko žudjela.Usprkos svoj im osj ećaj ima, ipak nij e prekinula veze s Mauriceom... Mladi se čovjekzadržao u Runestu više od dva mjeseca, a kad je otišao, dobio je dozvolu gospoñice

Hoffel dajoj piše. "Ali samo kad odem odavde, jer ovdje ne bih mogla primati vaša pisma a da nepobude pozornost", oprezno je rekla.Stigavši u Reims, Elsa se odmahjavila svom vjernom obožavatelju. Na njezino traženje slaojoj je na Poste restante vatrena pisma. Elsa je na njih odgovarala u lakom tonu. Ponekad bi mujavljala kako je pobudila veliku pozornost... ili bi se pak požalila zbog svog tužnog položajanamještenice.Tako ga je neprekidno nečim zaokupljala nastavivši igrom započetom u Runestu.Upravo onog dana kad je srela Alaina primila je Mauriceovo pismo u kojem joj je javljao dabi je htio ponovo vidjeti, pa će jednoga od ovih dana doći u Reims i ponoviti joj svojuljubavnu izjavu.Ovo nije odgovaralo Elsi. Nije htjela da gospodin Ronchy jednog dana sretne svog bratića i damu se u trenutku slabosti povjeri i ispriča mu sve o svojoj ljubavi prema štićenici njegovebake.Napisala je dakle:"Zabranjujem vam da doñete! Tako bih samo mogla doći na loš glas, a dobar glas mije sve štoposjedujem na svijetu. Prijatelju moj, budite pametni i strpljivi. Pronaći ćemo sigurnomogućnost da se sretnemo negdje drugdje, na primjer u Parizu."I tako je na neko vrijeme zauzdala Mauriceovo nestrpljenje. Otada Elsa nije mislila ni na štodrugo nego na ostvarenje svog plana zbog kojeg je došla u Reims.*Armellino vjenčanje bilo je odreñeno za 12. siječnja. Floritinaje haljina bila sašivena idjevojčica se sva sretna spremala otputovati s tetkom Ottom. On je doputovao kako bi krajžene proveo Božić i Novu godinu.Ali, 7. siječnja, uoči odlaska, Florita se razboljela. Pozlilo joj je i povraćala je. Liječnik jeustanovio da se radi o gripi. Bolesnica je morala ostati na toplom. Nije se moglo ni pomislitina putovanje, osobito ne s toplog juga prema hladnoći i zimi.Svima je bilo neizmjerno žao. Ne samo Floriti, nego i Penvalasovima. Osobito je

razočaranbio Alain. Toliko se radovao što će ponovo sresti svoju malu roñakinju i ustanoviti dajepostala još dražesnija, već pomalo mlada djevojka kako mu je i sama pisala. Trebao je voditipod ruku tu dražesnu djeverušu na Armellinom vjenčanju."Javi mi čim saznaš kad će se tvoja tetka vratiti u Pariz", pisao joj je. "Nastojat ću dobitidopust i posjetiti te."Proveo je osam dana u Runestu, a zatim se vratio u Reims u svoj udoban stan namještenstarinskim namještajem. Za kućanstvo se brinula sestra kuharice iz Runesta. Bijaše topoštovanja vrijedna žena od oko pedeset godina. Tu je bio još jedan od slugu iz dvorca kogaje Alain poveo sa sobom čim je nastupio službu.Jedne večeri oko šest sati sluga je ušao u sobu u kojoj je Alain upravo čitao neki časopis inajavio:- Gospoñica Elsa htjela bi razgovarati s gospodinom. Alain je iznenañeno ponovio:- Gospoñica Elsa?Nakon kraćeg razmišljanja naredio je:- Uvedi je, Corentin!Ustao je i prišao nekoliko koraka vratima kako bi dočekao Elsu."Sto to želi od mene? Osobito u ovo doba?"Elsa se pojavila teturajući na pragu. U ruci je držala veliku putnu torbu. Lagani veo nanjezinom licu otkrivao je uzbuñeno lice i užasnute oči. Promucala je:- Gospodine, oprostite! Tako sam nesretna... a vi ste jedini kome bih se mogla obratiti popomoć i zaštitu.- Sto se dogodilo, gospoñice? Bez riječi je pala na stolicu. Torba joj je ispala iz ruke na pod...Pokrila je lice dršćućim rukama i zajecala.- Što se dogodilo?Alain je položio ruku na rame mlade djevojke, nagnuo se nad nju i to je zapitao s mnogosuosjećanja.- Uvrijedili su me. Nećak gospoñe Bleins. A ona je stala na njegovu stranu. Kazala mi jeteške riječi! Izgubila sam glavu i napustila kuću. A sada ne znam kamo bih pošla, jer u ovomgradu nikoga ne poznajem... osim vas.

Dršćući su se prsti razmaknuli pokazujući očajne modre oči koje su ga promatrale punemolbe. Ponovila je slomljenim glasom:- Ovdje imam samo vas. Recite mi što bih trebala učiniti... Gospoñica Hoffel bila jeizvanredna glumica. Pripremila je vrlopažljivo tu svoju ulogu. Jednako kako se i vlada njezine domovine pripremala na osvajanjecijeloga svijeta.Ali poput te vlade, ni ova mlada žena nije računala s jednom od onih činjenica koje uništavajui najbolje planove.Uvjerena u sebe, i znajući se ponašati vrlo skromno i pokorno kad je to bilo potrebno, Elsa jemislila da će biti dovoljno pokazati se nesretnom i očajnom i zatražiti pomoć od tog viteškogmladića. On će duboko potresen ponuditi da učini za nju sve moguće.Mislila je da će je primiti kod sebe, ili je pak odvesti u hotel. Zatim će poći do gospoñe Bleinsi zatražiti objašnjenje. Gospoñica Hoffel bi zatim tvrdila daje njezina čast povrijeñena, a to semoglo ispraviti samo tako da se Alain, koji se zauzeo za nju i kojemu je toliko bilo do njene, ai svoje časti, oženi njome.Ali Alain, na njezinu nesreću, vrlo je dobro zapažao. Osim toga, od samog je početka bionepovjerljiv prema njoj.Odmah je u držanju te mlade djevojke zapazio nešto lažno. Primijetio je strast u njezinimočima. A kako mu je već i do sada, u nekoliko navrata, uspjelo izmaći nekim ženskimklopkama, odlučio je izbjeći i ovu.Uspravio se i odmaknuo od nje, pa je hladno dodao:- Gospoñice, trebali ste shvatiti da ništa za vas ne mogu učiniti. Ukoliko se ne možete vratitiBleinsovima, poñite večeras u hotel. Sutra pošaljite po svoju prtljagu i vratite se u Runesto.Mislim da će to biti najjednostavnije i najpametnije.Elsa je zadrhtala. Po glasu mladog oficira i po njegovu ponosnom držanju shvatila je dajenjezin plan propao. Oklijevajući je odvratila:- Doista... mislim daje tako. Ali poznajete li neki hotel?- Reći ću vam jedan, a Corentin će vas otpratiti.Gospoñica je Hoffel ustala jedva svladavajući svoje razočaranje i bijes.

- Nemojte uznemirivati Corentina. Snaći ću se i sama.- Bit će najbolje da vas on odvede onamo.Alain je pozvao slugu i rekao mu što treba učiniti. Zatim se obratio mladoj djevojci:- Poslat ću sutra brzojav i najaviti baki vaš dolazak... ukoliko to ne želite učiniti sami.- Sama ću se pobrinuti za to... jer sam vam već i ovako zadala odviše posla. Oprostite mi,molim vas!To je kazala skrušenim i nježnim glasom koji bi ganuo i srce od kamena. Ali na poručnikaPenvalasa to nije djelovalo. Odgovorio je vrlo hladno:- To nije važno. Žao mi je što ne mogu više učiniti za vas u tim okolnostima. Sad i samividite da ste još premladi za takav posao.U Alainovu se glasu osjećala primjesa lagane podrugljivosti koju je Elsa odmah zapazila.Shvatila je da ju je progledao - bar djelomično. Gospodin Penvalas je dodao:- Ukoliko nemate novaca za put, rado ću vam ga dati.- Hvala vam! Gospoña Bleins mi je dala plaću koju mi je dugovala. Elsa se oprostila odmladića skrivajući svoj užasan bijes. Alain juje uljudno i hladno otpratio sve do predvorja. Zatim, kad je otišla u pratnji Corentina, vratio seu svoju sobu i pripalio cigaretu.Razmišljao je namrštivši obrve. Kako je ta mlada djevojka uspjela toliko opčarati njegovubaku? Jesu li se svi prevarili u njoj? Da, u to je sada bio posve siguran.Ali, u tom je slučaju trebalo upozoriti gospoñu Penvalas.Pomislio je:"Uboga baka, to će biti veliko razočaranje za nju. Toliko je voljela tu svoju štićenicu. Tolikojoj je vjerovala. Morao sam je već ljetos upozoriti kako se ta djevojka ponaša premameni.Tako bih je bio pripremio. Ali vjerovao sam da je to bila obična djevojačka koketerija.Večeras sam se uvjerio da se ne radi o tome. Ovo je bila dobro pripremljena spletka. Ima liistine u onome što mije pričala o dogañajima kod Bleimsovih? To bi bilo zanimljivo saznati.Najradije bih pošao do gospoñe Bleims i raspitao se što se dogodilo. Mogao bih reći dadolazim u bakino ime. Napokon, trebalo bi saznati da li tu Elsu još možemo prihvatiti u svojoj

kući."I mladić je to odlučio učiniti. Sutradan, rano poslijepodne, pošao je do pukovnikove žene.Ova gaje primila dosta hladno, a on je vrlo brzo saznao razlog za to. Gospoñica Hoffel jenaime prilikom svog odlaska rekla da će je prihvatiti poručnik Penvalas, njezin prijatelj izdjetinjstva i da će je zaštititi.- Sad smo istom shvatili da je ona ovdje igrala pravu pravcatu komediju. Oči mije otvorilaneka vrlo razborita služavka. Upozorila me na to da ta gospoñica, na sve moguće načine, želiosvojiti mog nećaka. Sve do tada bila sam vrlo zadovoljna njome. To moram priznati. Činilami se ozbiljnom i uslužnom. I vrlo je dobro obučavala djecu. Kad me prije desetak dana staraslužavka upozorila, bilo je to za mene kao grom iz vedra neba. A jučer je gospoñica došla kmeni i tragičnim izrazom lica potužila se da je moj nećak napada, pa zbog toga ne može duljeostati ovdje.Odgovorila sam joj, ne želeći za sada suditi o svom nećaku, da ga je ona potaknula na to. Onje doduše, pomalo lakomislen mladić, ali se uvijek pristojno ponašao prema odgojiteljicama.Kad sam joj to saopćila, došlo je do svañe meñu nama. Zatim je ta mlada osoba vrlo bučnootišla najavljujući, kao što sam vam već kazala, da odlazi k vama. Moj nećak, koga samkasnije pitala što se dogodilo, potvrdio je riječi gospoñice Hoffel, ali je dodao ono što sam većsumnjala. A to je da gaje ona izazivala svojim ponašanjem. Evo, gospodine, to je bila svaistina.Alain joj se toplo zahvalio.- Odmah ću pisati baki daje obavijestim o svemu. Jer ni ona je ne bi smjela primiti kod sebe.Taje djevojka prava spletkarica.- Da, upozorite je. Što mislite da će ona sada učiniti?- Kad bolje promislim, čini mi se da se neće usuditi pojaviti u Runestu, vjerujući da ću jaupozoriti baku. Kakva je to djevojka? Podmukla je i lukava. Sve nas je prevarila... osim mene.

Oduvijek sam sumnjao u nju.I nadodao je nakon kratke stanke:- Na sreću!Elsa je sva očajna stigla u hotel. Drhtala je od glave do pete. Sve su njezine nade propale.Trebalo se odreći divnog sna da postane markiza Penvalas i žena Alaina koga je tako ljubila.Bijesno je razmišljala šećući sobom:"Mrzim ga... a osobito Floritu. Da nije bilo nje, možda bih uspjela postići svoj cilj. Njezinafotografija stoji na njegovu pisaćem stolu izmeñu slika bake i sestre. Vidjela sam je. Ali nećudopustiti da se oženi njome. Spriječit ću to!"Bacila se na stolicu i tako ostala sjediti neko vrijeme prijetećeg izraza lica i zlih očiju. Zatimse uspravila i šapnula:"Kad mi to nije uspjelo, pokušajmo nešto drugo! Kad već nema ljubavi, treba bar postićikorist!"Drugog je dana Otto Mulbach, koga je Elsa obavijestila brzojavom, dočekao svoju roñakinjuna kolodvoru u Parizu.Odveo ju je u hotel. Tamo su dugo razgovarali. Otto je završio razgovor riječima:- To si se dobro sjetila, Hilda! Da, udaj se za tog glupana. Tako ćeš steći lijep položaj ikorisne rodbinske veze. Što se pak tiče Florite, želimo te zadovoljiti, pa joj nećemo dopustitida se sastaje sa svojim bratićem. Ali nećemo to moći činiti beskonačno dugo. Pepita vrlo volisvoju nećakinju. Bila je silno uznemirena kad smo djevojčici dali one pilule da spriječimonjen odlazak na vjenčanje. Pepita se bojala da bi mogle naškoditi njezinom zdravlju, iako samja uvjeravao da djeluje samo kratko vrijeme. Upravo toliko da spriječe odlazak te male uRunesto. Osam dana kasnije nije više ništa osjećala. Sasvim je ozdravila.Elsa je lupila nogom o pod i uzviknula glasom punim zloće:- Ne želim da se uda za njega! Ne želim to! Učinite što vam drago! Ali imam pravo tozahtijevati od vas!Mulbach se nije upuštao dalje u razgovor. Floriti još nije bilo ni šesnaest godina, pa je imaodovoljno vremena sve urediti. Dva dana kasnije je Maurice Ronchay, koji je trebao

boraviti uParizu, primio kratko pismo od gospoñice Hoffel:"Dragi Maurice, moramo razgovarati. Žalosna sam i tužna! Doñite me ohrabriti, dragiprijatelju.Vaša Elsa"Lud od sreće krenuo je u hotel u kom je boravila Elsa. Pao je pred njom na koljena i obasuopoljupcima ruku koju mu je pružila promatrajući ga tužno i zahvalno.- Elsa! Ljubljena moja!Tom naivnom mladiću ispričala j e vj ešto smišlj enu priču u koj oj su veliku ulogu odigralinećak pukovnika Bleinsa i poručnik Penvalas.Maurice je od djetinjstva poznavao Alaina. Znao je koliko je ispravan i plemenit. On nikadane bi mogao učiniti ono za što gaje optuživala gospoñica Elsa.Ali strast gaje zaslijepila. Gledao je još samo njezinim očima, pa je uzbuñeno uzviknuo:- Poći ću tom bijedniku! Reći ću mu. Elsa ga je prekinula naredivši mu odlučno:- Zabranjujem vam to! Ne bih mogla dopustiti da se zbog mene zavadite sa svojim bratićem.A možda još i nešto gore. Zbog vaše ljubavi zaboravit ću sve to. Jer sada sam spoznala, dragimoj Maurice, da ću sreću naći samo kraj vas! Stoga prihvaćam vašu ponudu iz Runesta.- Postat ćete mojom ženom? Elsa, draga Elsa! Da, učinit ću sve da zaboravite na ružne dane!Bit ćete sretni. Nestat će svih vaših briga.Sjeo je kraj nje položivši ruku oko njezinih ramena. Promatrao je to lijepo, tužno lice. I očikoje su mu se lagano smiješile. Elsa je oklijevajući primijetila:- Plašim se, Maurice, kako vaša obitelj neće dobro prihvatiti vašu odluku da se oženite samnom. Sigurno je da će gospoña Penvalas stati na stranu svog unuka i da će me optužiti.Maurice je uzbuñeno zaviknuo:- Briga mene za obitelj! Neovisan sam, i slobodan činiti što želim. Nitko mi ne može ništakazati ako želim popraviti nepravdu nanesenu vama.- Ali to znači svañu s vašom tetkom, dragi moj!- Pa što onda? Vi prije svega, Elsa! Važniji ste mi od svih njih. Ovog se puta gospoñicaHoffel nije više suprostavljala. Dopustila

je, sa zagonetnim smiješkom na usnama, da je njezin zaručnik poljubi. Pomislila je pritom:"S ovim ću moći raditi što me volja. A to je vrlo ugodno. I korisno!"*Za gospoñu Penvalas je pismo njezina unuka, u kome joj je javljao što se dogodilo,predstavljalo pravi udarac. Taje dobra žena ponavljala:- To nije moguće! Ne, to nije moguće!Znala je da Alain nije nikada pretjerivao ili govorio neprovjerene stvari, osobito kad se radiloo časti neke žene.A ono stoje kazao bilo je ozbiljno! Značilo je daje Elsa već dugo vremena varala svojudobročinitelj icu svojim ozbiljnim izgledom i svojom odanošću... da se pretvarala, a to je bilonešto najužasnije što se moglo zamisliti.- A i nezahvalna je, užasno nezahvalna! - dodala je Armelle kad je njezina baka stiglanekoliko dana kasnije u posjet u Vannes.- Tako vam plaća za svu vašu dobrotu, za materinske osjećaje kojima ste je okruživali. Kakoje mogla pokušati osvojiti Alaina?!Penvalasovi su uskoro saznali daje Elsa učinila još nešto.Zabranila je Mauriceu da obavijesti svoju obitelj o njihovu vjenčanju prije nego što ono budeobavljeno.Plašila se naime da bi mogli utjecati na tog slabića.Ipak je to Alain saznao nekoliko dana prije vjenčanja.Zatražio je dopust od dvedeset i četiri sata, pa je jedne večeri stigao u lijepi Mauriceov stan uAveniji Villiera.Gospodin Ronchay se upravo odijevao želeći poći po zaručnicu.Njih je dvoje trebalo te večeri otići s Ulrichom Miilbachom i njegovom ženom u operu.Alain je odgurnuo slugu i bez najave ušao u sobu svog bratića koji je stajao u košulji predogledalom.I prije no što je Maurice, silno iznenañen, uspio nešto kazati, on mu se obratio ovim riječima:- Je li istina ono što mi pričaju? Oženit ćeš se Elsom?- Tko je to kazao?- Zar je to važno? Reci, je li to istina? Snašavši se, Maurice mu je nadmeno odgovorio:- Da, istina je! Ali kako se uopće usuñuješ doći do mene nakon što si se ponašao

onakoprema ubogoj, nesretnoj djevojci.Alain ga je naglo prekinuo:- Što to govoriš? Objasni mi... ili, bolje, nemoj, to nije potrebno. Shvaćam daje ta osobapreokrenula uloge i prikazala me kao zloduha. Dakle, poslušaj što se dogodilo!I Alain je ispričao sve o onom dogañaju. Dodao je na kraju:- Znaš da sam uvijek bio iskren, i da bih, ukoliko sam i najmanje zgriješio prema toj djevojci,to odmah priznao. Ali, na sreću, nemam sebi što predbacivati... iako sam lako mogao pasti uiskušenje budući daje gospoñica Hoffel, prije no stoje odlučila postati grofica Ronchay,poželjela biti markiza Penvalas.Maurice je u tišini saslušao svog bratića promatrajući ga mračnim pogledom.Kad je Alain završio, on se podrugljivo nasmijao:- Dakako, ti to nećeš priznati. Odviše držiš do toga da te smatraju ozbiljnim i viteškimčovjekom.- Maurice!Gospodin Ronchay se trgnuo primijetivši ogorčeni oficirov pogled.- Odvratno je to što govoriš! Znači, više vjeruješ toj ženi, toj strankinji, nego meni, svombratiću s kojim si zajedno odgojen?Maurice je promucao:- Da... vjerujem joj. Osjećam daje iskrena...- Znači... ja lažem? Ja sam bijednik?- Nisam to kazao. Mogla se prevariti... možda pretjerati... Alain je pomislio da će mu uspjetiurazumiti bratića. Ali sukobiose s njegovom velikom odlučnošću.- Ljubim je, i ne vjerujem što mi govoriš. Oženit ću se njome i bez vašeg pristanka.Neprekidno je to isto odgovarao na navaljivanje svog bratića. Alain se prekinuo, sav očajan:- U tom slučaju izbrisat ćemo te iz naše obitelji! Jer taje žena, u to sad ne mogu sumnjati,najogavnija spletkarica.- Zabranjujem ti daje vrijeñaš! Alain je slegnuo ramenima.- Nikad me nećeš spriječiti u tome da kažem što mislim. I sjeti se toga što ti danas proričem:budeš li išao do kraja s tom ludošću, bit ćeš sam kriv za svoju nesreću.Maurice mu je bijesno odgovorio:- To se tiče samo mene!

- Doista. Učinio sam što sam mogao da te urazumim. Zbogom! Pisat ću baki što se dogodilo.Iako mije teško saopćiti joj da njezin nećak, koga je odgojila, postaje suučesnik te ogavnespletkarice i nezahvalnice.Oficir je napustio sobu. Maurice je na trenutak nepomično slušao zvuk sablje i koraka koji suse udaljavali. Zatim je slegnuo ramenima i šapnuo:- Čovjek ne može slušati mišljenje svih ljudi, kao što to kaže Elsa.Ipak je u duši osjećao neku čudnu nelagodu. Gledajući pred sobom ponosno i pošteno licesvog bratića, postalo mu je jasno koliku mu nepravdu nanosi. Ali priznati to, značilo je u istovrijeme priznati da gaje Elsa prevarila.Završio je s odijevanjem, i odvezao se automobilom do hotela u kome je stanovala gospoñicaHoffel. Mlada djevojka čekala ga je u salonu. Odjenula je večernji ogrtač od svijetlog suknaukrašen tamnim krznom. Bila je vrlo lijepa. Maurice joj je poljubio ruku i odveo je do svogautomobila.Čim su kola krenula, Elsa se nagnula prema zaručniku zapitavši ga:- Što se dogodilo, Maurice ?- Ništa... ili radije, neka neugodnost koja je već prošla.- Kakva neugodnost?- Alain je malo prije bio kod mene. Bljesak je zasjao u Elsinim očima.- Saznao je?- Da.- Tko mu je kazao?- Ne znam. Ja nisam. Rekao mi je da...- Da sam lagala? Da sam ja kriva za sve to ?Modre, sjajne oči netremice su promatrale zbunjenog mladića. Promucao je:- Da, nastojao me uvjeriti u to.- A vi ste mu povjerovali?- Ne, draga Elsa, nisam! Kako bih inače bio sada kraj vas? Odmahnula je. Gledala gaje tužnoi ozbiljno. Šapnula je dršćućimglasom:- Posumnjali ste u mene. A možda još uvijek sumnjate. Užasno!Pokrila je lice rukama u rukavicama. Maurice ih je brzo maknuo primijetivši suze u njenimočima. Privukao ju je i poljubio.- Ne, moja Elsa, ne, ja ne sumnjam! Vi ste savršeni! Vi ne možete lagati!

Ponovo gaje zaslijepila. Pobjedonosno se nasmiješila. Nije bilo teško prevariti tog dobrogMauricea! On sigurno neće otkriti pravu narodnost svoje žene, a niti to kakvim se "časnim"poslom bavi.Nešto kasnije je gospoña Pepita, koja je tog trenutka boravila u Nizzi, odgovorila gospoñiPenvalas na pismo u kome joj je ova javila što se dogodilo:"Sve to sam saznala od prijateljice koja je pronašla za Elsu ono zaposlenje u obiteljipukovnika Bleinsa. Tog sam dana saznala i to da se ta mlada osoba namjerava udati zaMauricea Ronchaya. Kakovo razočaranje! Za vas, njezinu dobročiniteljicu, za mene, koja samje toliko voljela i željela joj pomoći! Dakako, nije me posjetila otkad boravi u Parizu, jervjerojatno sluti da bih zatvorila vrata pred njom. Florita je zgranuta! Kazala mi je da je uvijekosjećala nepovjerenje prema toj gospoñici Hoffel. Nepovjerenje, koje očigledno dijeli sgospodinom Alainom."To zgražanje izrazila je djevojčica i u pismu napisanom gospoñi Penvalas. Pokušavala ju jeutješiti. To dražesno dijete slutilo je kako je teško plemenita žena podnosila razočaranje kojejoj je priredila kćerka putujućeg trgovca, primljena s toliko ljubavi i pažnje.Gospoña Penvalas pomislila je tužno:"Istina je, takvo razočaranje čovjek teško podnosi. Ne znam više kome bih vjerovala. Ali,ipak, toj maloj Floriti. Sigurna sam da me ona nikada neće razočarati."DRUGI DIOFLORITA IIU ulici "Des Capucines" na ulaznim vratima jedne prostrane kuće, u čijem su se prizemljunalazile draguljarnica i antikvarijat, bilo je na crnoj mramornoj ploči zlatnim slovimanapisano:ULRICH MULBACHI DRUG KRZNARIJAProlazeći kroz kolni ulaz, čovjek bi se mračnim stepenicama popeo u polukat. Tu se navratima nalazio isti natpis. Kad bi se otvorilo jedno krilo vrata, čovjek bi se našao u salonu začekanje. Bijaše to povelika prostorija svijetlosivih zidova iz koje se pružao pogled u

dva jošveća salona puna dubokih naslonjača i vješalica po kojima su visjela krzna. Ta bi krzna kupciodabirali a zatim bi ih se spremalo u velike ormare.Nikada Ulrich Miilbach ni njegova žena ne bi dolazili ovamo. Prodavačice ga čak nisu nipoznavale. Poslovotkinja, gospoña Valentin, brinula se za prodaju. Bila je to oniska plavokosažena srednjih godina, vrlo svježa izgleda. Krzno bi nabavljao jedan od partnera gospodinaMiilbacha. Jedino je on dolazio u trgovinu. Ali kupci ni njega nisu sretali... Bio je to podebeoćelav čovjek pedesetih godina. Nosio je naočale sa zlatnim okvirima na širokom nosu, a kapcibez trepavica treperili su nad svijetloplavim očima. Govorio je francuski ispravno ali sužasnim njemačkim naglaskom. Nije uostalom skrivao svoju narodnost. Odgovarao bi veseloonima koji bi ga pitali:- Dakako, po roñenju sam Nijemac. Ali srcem sam Francuz, jer sam to državljanstvo stekaoveć s deset godina.Zvao se gospodin Spiech. Gospoña Valentin ga je hvalila do nebesa. Taj izvanredni gospodinSpiech bio je pametan, ljubazan i vrlo susretljiv.U svakom slučaju, on i gospoña Valentin bili su vrlo spretni trgovci. Kupci su bili zadovoljni,i svake ih je godine bilo sve više.Osobito su voljeli gospoñu Valentin. Ona je znala laskati i ugañati kupcima. Kako su ovamodolazile mnoge strankinje bile su vrlo zadovoljne činjenicom što je gospoña Valentin bilapravi poliglot. Razgovarala je s njima na njihovom jeziku, pri čemu se ipak uvijek pomaloosjećao njemački naglasak.Kad bi to netko primijetio, gospoña Valentin bi veselo odgovorila:- Zar j e to grij eh? Ja sam Francuskinj a! Dobra Francuskinj a, hvala Bogu! Ali znate, imamprijateljicu koja ne zna ni riječi engleski, a ipak govori tim naglaskom. To je čudno, zar ne?Složili bi se da je to čudno, a sugovornik bi se često i sam prisjetio nekog sličnog slučaja.Ljudi koji su dolazili u trgovinu Miilbachovih dolazili su sa svih strana. Bilo je tu

strankinja,žena diplomata, bankara i političara... ali malo pravih plemkinja. Stoga su vrlo glasno, ponalogu gospoñe Valentin, izgovarali imena tih rijetkih kupaca, kako bi ih svi prisutni dobročuli.Jednog poslijepodneva u lipnju jedna prodavačica je prišla drugoj koja je bila zabavljena okoneke podebele gospoñe velikih zahtjeva.- Gospoñice Jeanne, znate li je li stigao hermelin zakaput grofice Ronchay?- Mislim daje stigao. Ali raspitajte se kod gospoñe. Prodavačica je pošla u ured gospoñeValentin i pokucala. Budućijoj nitko nije odgovorio, otvorila je vrata. Soba je bila prazna.Vratila se u salon i rekla:- Gospoña Valentin nije u uredu.- Brzo će se vratiti. Zamolite osobu koja je došla zbog njenog krzna da još kratko vrijemepričeka.- To je gospodin grof Ronchay!- Objasnite mu o čemu se radi. Telefonski ćemo javiti gospoñi grofici stoje s krznom čim segospoña Valentin vrati.Prodavačivca je pošla u salon u kome je čekao Maurice Ranchay. Izjavio je nakon stojesaslušao prodavačicu:- Ne, sačekat ću je. Žena mi je naložila da saznam što je s narudžbom, jer već dugo čeka tokrzno.- Kako želite, gospodine. Gospoña Valentin će se ubrzo vratiti. Maurice Ronchay je sjeo iprekrižio ruke na dršku svoga štapa.Još je uvijek bio jednako onako lakomislen i bezbrižan. Njegova žena učinila je od njega svogprvog slugu. Pokoravao joj se jer je njezina volja bila jača od njegove. Rado je ispunjavao sveželje lijepoj Elsi. Ona je upravljala svime. Uredila je njihovu kuću, način života, izabralaprijatelje. Ukoliko bi se Maurice ponekad i plašljivo bunio, ona mu je uvijek uspijevalanametnuti svoju volju.To se dogodilo i s jednim slugom koji je za grofa radio već četiri godine i s kojim je

biozadovoljan. Elsa ga je uvjerila da ne radi dobro svoj posao i izabrala njegovog nasljednika,nekog Švicarca. Maurice se nije mogao potužiti na njega jer je savršeno obavljao svoj posao.Kuharica je bila iz Luxemburga, vozač Nizozemac, a sobarica Alzašanka. No svi su ti ljudimeñusobno govorili njemački, i k tome takve stvari da se moglo posumnjati u njihovunavedenu narodnost.Ali Maurice to nije zapažao. U svom domu nije bio ništa do bezvoljnog oružja u rukama svoježene. Ništa nije vidio svojim vlastitim očima.Danas ga je poslala da za nju obavi dvije stvari: jednu kod krznara, a drugu kod draguljara,gospodina Strauss-Issingera. Htjela je dati preraditi neki nakit. Maurice je poslušno krenuo asada je, potiskujući nestrpljenje, čekao povratak gospoñe Valentin.Nakon pola sata ova se pojavila i počela se ispričavati.- Kako nezgodno! Vidjela sam da nema mnogo kupaca, pa sam pošla obaviti neki posao.Gospodine grofe, došli ste zbog hermelina. Jučer sam ga dobila. Gospoña može doći učetvrtak na probu.- Dobro, javit ću joj to.I gospodin Ronchay je otišao. Pritom nije ni pomislio da je zbog svoje žene izgubio mnogovremena, a to se sve moglo saznati telefonom.Dok je ulazio u automobil, i nareñivao vozaču neka ga odveze do draguljara, gospoñaValentin je zatražila telefonsku vezu. Kad ju je dobila, rekla je:- To ste vi, gospoño Hilda? Dobro. Otišao je.Zatim je spustila slušalicu, sjela ispred pisaćeg stola i počela nešto računati.Za to vrijeme gospoña Ronchay razgovarala je na njemačkom jeziku u svom otmjenom salonus nekim čovjekom tridesetih godina. Imao je svijetloplavu kosu i usko, pametno, ali tvrdo lice.Izgledao je vrlo dobro.Sjedio je kraj nje držeći neke papire uruči. Nešto joj je objašnjavao, a ona gaje pažljivoslušala.- Evo što će nam biti potrebno. Hoćete li moći nabaviti ta obavještenja?Mlada je žena slegnula ramenima.

- Ovog trenutka to neće biti lako. Nisam još stekla potrebna poznanstva. Ipak...Prekinula ju je zvonjava. Ustala je i prišla telefonu.- Halo! Da.. Ah! Dobro, hvala!Zatim se vratila sugovorniku. - Rosa mi javlja da je moj muž otišao iz trgovine. Imamo jošpola sata vremena, jer će ga i Strauss neko vrijeme zadržati.- Što dakle mislite učiniti?- Pokušat ću da to Maurice sazna.- Nije li to opasno?Elsa se podrugljivo nasmijala.- Ne bojte se, barune! Moj muž zna da me zanima vanj ska politika, pa neće u tome vidjetinikakvo zlo. Bit će oduševljen što može nešto učiniti za mene i raspitati se o nekimzanimljivim pojedinostima kod svojih prijatelja i diplomata.- Budite oprezni... do sada ste nam već učinili mnogo važnih usluga.- Želim ih učiniti još i više! Ali kao što sam vam kazala, moram pokušati oprezno ući meñute krugove koji nas zanimaju.- Razumijem vas. Ali nama se žuri. Neki znakovi govore da se vrijeme približava. Rusija iEngleska imaju svojih briga u zemlji, a Francuska je razjedinjena. Naš napad sručit će sepoput oluje na to mirno stado. Iskorištavajući njihovu smetenost, mi ćemo ostvariti svoj san osvjetskom carstvu.Barun se uspravio govoreći te riječi. Ponos se pojavio u njegovim očima, a i u Elsinimzjenicama.Nekoliko su trenutaka šutjeli. Zatim je barun nastavio:- Nastojte upoznati i onog ujaka svog muža o kome ste mi govorili.- Generala Trassyj a?- Da... Zanimljiv je zbog svog položaja. A i njegov sinje oficir, zar ne?- Tako je. Ali oni se ljute na Mauricea zbog našeg braka. Ipak se nadam da ću strpljenjem ilukavošću nešto postići. Mlada gospoña Tracy je dobra prijateljica neke Amerikanke koju samupoznala prošlog ljeta u Cabourgu. Nadam se da ću na taj način postići svoj cilj.- Dobro! Ništa niste saznali o vojnoj misiji koju je francuska vlada poslala u Rusiju?- Još ništa.- Šteta! Morate se raspitati o tome. Saznao sam jučer i ime posljednjeg člana misije koje mi jenedostajalo. To je poručnik Penvalas.Elsa šapnu:

- Poručnik Penvalas.Lagano se rumenilo pojavilo na njezinim obrazima, a očima je na trenutak prošla sjena. Barunje zapitao:- Poznajete ga?- Da. Ali od njega neću ništa saznati. Razgovarajte s Ottom Mtilbachom. Možda bi on mogaonešto učiniti. Nećakinja njegove žene je sestrična poručnika Penvalasa.Barun je živahno nadovezao:- Vidite li kako je važno biti dobro obaviješten. Elsa se kratko nasmijala.Nemojte se unaprijed radovati. Florita Valserres - to je ime mlade osobe - sigurno nećesurañivati s nama. Moj bratić Mulbach će vam sve kazati.- Dakle?- Mislim da je gotovo nemoguće nešto saznati od poručnika Penvalasa. On je pametan,suzdržan i sumnjičav.- Je li bogat?- Vrlo bogat.- Šteta! Ponekad ih se može pridobiti na taj način. Kocka li?- Ne, vrlo je ozbiljan, dobar sin i dobar brat. Sjajan oficir. S podrugljivim smiješkom Elsa jerekla:- Jednom riječju, pravo savršenstvo! Barun je nezadovoljno uzviknuo:-Neka ga vrag nosi! Morali bismo mu ipak pronaći neku slabu točku. - Je li zaljubljen?- Vjerujem da jeste.- U koga?Mlada je žena nabrala obrve prije no stoje odgovorila:- Ne znam.Barun joj je pogledao u oči.- Ne govorite mi istinu.Ona je odgovorila vrlo mirno:- Ako želite, možete i to misliti.- Htio bih da mi sve kažete.Gospoña Ronchay gaje promjerila od glave do pete odgovorivši mu:- Vi mi ništa ne možete nalagati, gospodine Rechensfeld, iako ste pruski oficir. Rado vampomažem, dajem vam korisna obavještenja. Ali to činim dobrovoljno i u granicama koje meniodgovaraju.Barun je sada nastavio ljubaznije, s laganim smiješkom na usnama:- Da, da, znamo da želite biti neovisni, lijepa grofice! Dobro, neću navaljivati na

vas. Siguransam da ćete mi dati potrebna obavještenja, ukoliko saznate da tog Penvalasa možemo uhvatitipomoću ljubavi.Mlada je žena nekoliko trenutaka šutjela poluzatvorenih kapaka. Zatim je pogledala ipolagano rekla:- Razmislit ću.Ponovo se začula zvonjava i gospoña Ronchay je prišla telefonu. Rekla je nekoliko riječi, azatim se okrenula gospodinu Rechensfeldu.Strauss mi javlja daje moj muž otišao od njega. Morate otići.- Dobro, odlazim.Ustao je, dohvatio šešir i štap, te je zapitao:- Još ste uvijek zadovoljni Milsenom?- Oduševljena! On je izvrstan vozač.- I prvorazredan špijun! Ne biste vjerovali kakva nam zanimljiva obavještenja dostavlja. Sveto skuplja meñu svojim kolegama razgovarajući s njima u gostionicama ili negdje drugdje. Doviñenja, draga grofice! Javite kao obično, ako znate nešto važno.Poljubio je ruku koju mu je pružila mlada žena i izašao iz salona.Elsa je učinila nekoliko koraka po sobi. Bila je odjevena u vrlo otmjenu kućnu haljinuljubičaste boje. Izvanredno je pristajala boji njezine kože. Nosila je široke narukvice. Mauricejoj je kupovao sve stoje zaželjela.Ponosno je sjela u isti naslonjač kao malo prije i prošaptala:- Naveo me na dobru misao... da, doista. Bojim se naime da neće dulje biti moguće spriječitisastajanje Alaina i Rosite.Sjedila je nepomično i zamišljeno, naslonivši čelo na ruku. Takvu ju je našao i Maurice kad sevratio kući.Pristupio joj je i nježno je pogledao, noseći u rukama kitu ruža.- Još te uvijek boli glava, mila moja?- Da, još uvijek!- Uboga Elsa!Sagnuo se i poljubio joj bijelo čelo.- Donio sam ti cvijeće. A obavio sam i sve poslove. Gospoña Valentin je rekla da možeš učetvrtak doći na probu. A rekao bih da je i gospodin Strauss shvatio kako želiš urediti svoj

nakit.- Bio si i tamo?- Da! Na oba sam mjesta morao čekati. Kad sam izlazio od Straussa, sreo sam suprugu OttaMulbacha i njezinu nećakinju. Nisam je vidio već dvije godine. To je sad već mlada djevojka.A kako je lijepa! Gospoña Mtilbach je jedva odvratila pozdrav, a Florita uopće nije.Maurice se prisilno nasmiješio:- Ona je dakako na strani Penvalasovih. Elsa je slegnula ramenima.- Zar je ta guska važna? Što se tiče gospoñe Mtilbach, bila je vrlo ljubazna sa mnom kad samje srela. Objasnila mi je da mora ostati hladna prema meni, jer zbog svoje nećakinje želi ostatiu dobrim odnosima s Penvalasovima. Ali u dubini duše ona se slaže s nama, a krivi gospoñuPenvalas zbog nepopustljivosti. Napada i tvog bratića Alaina. Meni se ta šarmantna ženasviña, pa ćemo se sastati s njom kod Ulricha Mulbacha. Florita ne mora biti prisutna. OttoMtilbach je takoñer na našoj strani, i želi te bolje upoznati. Vidio te jednom kod svog brata.Sviñaš mu se, smatra te zabavnim i upućenim u sve tajne pariškog života. Ukratko, simpatičansi mu.To je polaskalo gospodinu Ronchayu.Elsa je potisnula smiješak. Ta spretna osoba znala je iskoristiti taštinu svog muža jednakodobro kao i njegovu ljubav. Miješala je laskanje s oštrim zapovijedima koje mu je davala,iskorištavajući ga na taj način koliko god joj je to odgovaralo.IIUlrich Mulbach i njegova obitelj stanovali su na bulevaru Sain-Germain, na prvom katu u vrloudobnom stanu. Stan bijaše krasno namješten i ureñen, a održavalo ga je dvoje služinčadikojima bi ujutro pomagala i gospoña Mulbach, snažna, podebela žena u kratkoj suknji i bluzi.Čistila je sve po kući, tvrdeći da samo ona može to dobro obaviti.Poslijepodne bi pak odjenula skupocjene haljine i pošla nekoj prijateljici s kojom bi brbljalauz čaj.Njezina kćerka Charlotta - u obitelji zvana Lottchen - bila je visoka plavokosa osamnaest

godišnja djevojka. Nije poput majke uživala u čišćenju. Ustajala bi u jedanaest sati, navuklanešto na sebe i dala se na doručak. Zatim bi ureñivala nokte, stavljala puder na lice i češljalase. Zapravo je zagladila kosu i splela sitne pletenice, te ih pričvrstila na uši, a to je djelovalovrlo čudno.Kad bi završila s time gospoñica Mulbach bi krenula svojim prijateljicama, ili bi pak pošla snjima na neko pomodno sastajalište. Naime, ta je djevojka svim silama nastojala biti "šik", paje stoga upadala u najveće gluposti.Lottchen i Florita često su se sretale, ali zbog različitog odgoja i naravi nisu se voljele.Gospoñica Valserres je i kao mlada djevojka ostala jednako tako iskrena i punanajplemenitijih osjećaja, kao stoje to bila kao dijete. Imala je mnogo ukusa, djelovala otmjenoi bila vrlo osjećajna.Jednom riječju, bila je duševno i tjelesno prava suprotnost gospoñice Miilbach. Bila jeprekrasna. Tanka struka i skladno grañena, savršenih crta lica i kože čiste i svilenkasto bijele.Njezine crne oči isticale su se zbog predivne plave kose koja ih je uokvirivala. Pogled joj jebio blag i dubok pa bi tek ponekad njime prošao sjaj.Nije joj bilo ugodno što su je tako često promatrali, jer je bila suzdržana i ozbiljna djevojka.Često bi se odijevala vrlo jednostavno želeći to izbjeći.Već su dva prosca posjetila njezinu tetku. Oba su bez oklijevanja odbili, jer su Pepita i Ottozahtijevali da o tome dobro promisli.Udati se sa sedamnaest godina! Ti su se ljudi šalili...- Ta mi se gospoda ne sviñaju... a još se barem tri godine ne namjeravam udavati.Gospoña Penvalas, kojoj je to djevojka kazala, potvrdila je njezino mišljenje.Jer Florita je provodila proljeća i ljeta u Runestu kraj stare gospoñe koju je voljela poput bake.Ali i ove godine zla sudbina nije dopustila da sretne Alaina.Mladić je, kao i obično, računao s dopustom oko mjeseca kolovoza. Ali u srpnju su gaodredili za vojnu misiju koja je odlazila u Rusiju. Tamo je boravio od kolovoza do studenog,pišući svakog tjedna Floriti, i izražavajući svoje razočaranje što se ponovo nisu sreli.

Jer Alain je već dva puta ranije, za vrijeme kratkih boravaka gospoñe Miilbach u Parizu,zatražio odsustvo od dvadeset i četiri sata. Ali kakav čudan slučaj! Njegovo pismo je oba putastiglo prekasno, tako da se gospoña Miilbach i Florita nisu više nalazile u Parizu kad jedoputovao.Tetka Pepita kao da se već tri godine nije mogla smiriti najednom mjestu! Ali ovaj put je tomorala učiniti. Jer ove godine, u trenutku kad se spremala otputovati na Jug, neka upalaučinila ju je nepokretnom na dulje vrijeme.I Florita je pomislila:"Kakva sreća što se to ubogoj tetki dogodilo ovdje! Tetak je kraj nje... a ja ću možda zbogtoga uskoro vidjeti svog dragog Alaina."Jer mladić joj je, vrativši se u Reims, javio da će stići krajem prosinca u Pariz. Dodao je:"U isto vrijeme ću ti javiti novost koja će ti sigurno biti draga."Florita ga je dakle nestrpljivo čekala. Brzo je dohvatila pismo koje joj je Lottchendonijelajednogajutra rekavši joj da gaje dobila od pazikuće. Jer obitelj Otta Mulbacha jestanovala u stanu iznad Ulrichovog.Gospoñica Mulbach je zahihotala primijetivši rumenilo na Floritinom licu:- Zar je to pismo čovjeka u koga si zaljubljena?Ovog je puta Florita još jače porumenjela. Odgovorila je prilično suho:- To je pismo mog bratića.Lottchen se nasmiješila, ali nije dalje navaljivala. Sjetila se vjerojatno da su joj zabranilirazgovarati o tome s gospoñicom Valserres.Kad je Florita ostala sama, brzo je otvorila pismo i pročitala:"Draga moja sestro,Danas odlazim u Runesto gdje ću s bakom proslaviti Novu godinu. Dragog siječnja doputovatću u Pariz s Armellom. Ona mora posjetiti neku staru bolesnu tetku svog muža. Dakle, doviñenja, mila moja! Nadam se da će nam to ovog puta uspjeti!Tvoj odani bratić Alain"Florita umalo da nije poskočila od sreće kao kad je još bila mala djevojčica. Ona je uspjelasačuvati onu dječju živahnost koja joj ipak nije umanjivala ljepotu, već je naprotiv pridonosilanjezinoj privlačnosti umanjujući njezinu inače tako veliku ozbiljnost.

Alain će uskoro doći! Kakva sreća! Ne, ovog puta će se sigurno sresti.Pogledala je prema kaminu na kojem je, u srebrnom okviru, stajala fotografija nasmiješenogmladog oficira. Zatim je lagano pocrvenjela, sjetivši se riječi gospoñice Mulbach.Slegnuvši ramenima, šapnula je:- Ta Lottchen je doista glupa!U podne je Florita krenula u blagovaonicu. Tog je trenutka ušla i gospoña Mulbach držeći podruku muža... dva dana prije dopustili su joj učiniti nekoliko koraka po stanu.Florita je sva sretna najavila:Alain će stići za petnaestak dana. Dolazi iz Bretanje gdje će provesti Novu godinu.Pepita je odgovorila mirno:- Dobro, mala moja. Sigurno si zadovoljna.- Jesam! Već ga tako dugo nisam vidjela.Otto nije ništa rekao. Ali na njegovu se čelu pojavila bora odavajući nezadovoljstvo.Kad je nakon objeda ostao sam sa ženom, napomenuo je:- Hilda će biti bijesna. Ipak nećemo moći vječno nastaviti s tim izbjegavanjem i skrivanjem.Pepita je nestrpljivo odvratila:- Ne, dosta je! I odviše smo dugo udovoljavali Hildinoj želji. Zbog toga što nam je učinilaneke usluge smatra da bismo joj se svi morali pokoravati. Osvećuje se! Sve je to samo običnaosveta ljubomorne i razočarane žene.- To je istina! Ne možemo više udovoljavati njezinim zahtjevima. Ipak moramo očekivatineugodne scene. Jer ta gospoña Ronchay je neugodna žena.- Tako je. Žalim njezinog muža. Gospodin Mulbach je slegnuo ramenima.- Taj glupan joj se neizmjerno divi. Začepit ću usta toj Hildi tako da ću joj kazati neka samapokuša razdvojiti Floritu i gospodina Penvalasa, ako to baš želi.Pepita se naglo uspravila na svom ležaju.- Ne! Ne želim da nanese bilo kakvo zlo toj dragoj Floriti! Hilda je zavidna žena. Nije moglaosvojiti onog koga ljubi. Tim gore po nju. A tim bolje za malu Floritu, koja će se udati zasvog Alaina. Otto je iznenañeno promatrao svoju ženu.- Zar bi ti htjela da doñe do tog vjenčanja?- Nikada nisam bila protiv. Ali ti si me uvjerio u to da treba zadovoljiti Hildu. Nakon duljegrazmišljanja ne uviñam zašto bi to bilo potrebno. Osim toga, ne bih željela da moja nećakinja,

koja je tako dobra prema meni, pati zbog nje.Gospodin Mulbach je neko vrijeme razmišljao. Zatim izjavi:- Slažem se s tobom. Mala je dražesna, a moći će biti i korisna ako se uda za francuskogoficira. Čak i protiv svoje volje. Dakle, dogovorili smo se. Otrest ću se Hilde bude li midosañivala zbog toga. Možda neće ni trebati saznati za taj sastanak? Mi joj dakako nećemoništa kazati.- Mi nećemo. Ali ćemo morati pozvati gospodina Penvalasa i njegovu sestru na objed, a našaće služinčad to ispričati Gertrudinoj i tako će to Lottchen saznati. Ona često posjećuje Hildu,pa će joj to istog trenutka ispričati.- Mogli bismo je zamoliti da to ne učini.- Pokušajmo. Ako sazna, što možemo. Rekao si da ćeš joj kazati svoje mišljenje.- To joj neće škoditi. Počela je sebi odviše umišljati otkad je postala Rechensfeldov agent.Uostalom, za nekoliko trenutaka imam sastanak s njim. Ostavljam te, Pepita! Dobro seodmori.Kad je izišao iz sobe, Pepita se naslonila na jastuke svoje ležaljke i zabrinuto gledala preda se.Grižnja savjesti zbog nesreće i ludila njezine sestre ponovo ju je počela mučiti. Osobitogodinu dana unatrag.Razlog tome bila je dobrim dijelom dražest male Florite i čistoća njezine duše. Tome jepridonosilo i saznanje da se njezino zdravlje pogoršalo onog trenutka kad je počela izigravatibolesnicu kako bi udaljila Floritu od Alaina.Ipak je još odviše bila pod utjecajem svog muža a da bi se mogla oduprijeti njegovim željama.Htjela je jedino da nitko ne dira njezinu nećakinju jer ju je vrlo voljela. Željela joj je sreću snjezinim lijepim Alainom Pervalasom."Da, da, obranit ću te od Hilde, mala moja!" Pomislila je promatrajući Floritu koja je sjelakraj nje s ručnim radom u ruci želeći se zabaviti.*Tog trenutka je Otto Mulbach razgovarao s gospodinom Rechensfeldom u njegovumalom stanu. Barun je izjavio:

- Evo zašto sam vas pozvao, dragi Mulbach! Gospoña Ronchay mi kaže da poznajete nekogod oficira koji je bio član vojne misije u Rusiji. To je poručnik Penvalas. Čini se daje bratićnećakinje vaše žene.- Poručnik Penvalas? Osobno ga dobro ne poznajem. Ali su moja žena, a naročito nećakinja uvrlo dobrim odnosima s njime. Radi se vjerojatno o tome da se od njega izvuku nekepojedinosti o boravku u Rusiji.- Baš tako.Otto je odmahnuo.- Plašim se da će to biti teško. Koliko je meni poznato, to je vrlo pametan i odlučan čovjek.- Moramo pronaći neku njegovu slabu točku. Poznajete li možda koju?Otto je razmislio, pa je odvratio:- Neće biti moguće pronaći je.- Ljubav?- Da!- Znate li koga ljubi?- Svoju sestričnu, koju smo malo prije spomenuli.- Nećakinju vaše žene? Izvrsno! Znači, moramo baš to iskoristiti.- Moja nećakinja nije Njemica, gospodine barune. Ona je Čak vrlo gorljiva Francuskinja. Nemožemo dakle računati s time da ćemo preko nje saznati nešto od tog oficira.Gospodin Ronchensfeld se podrugljivo nasmijao:- Morat ćemo je iskoristiti i protiv njezine volje. Pokušat ću se sjetiti što treba učiniti, sad kadsam saznao za to. Razmislite i vi, Mulbach! Imate više mogućnosti od mene, jer poznajete togčovjeka. Jesu li zaručeni?- Još nisu. Mojoj nećakinji je tek sedamnaest godina. Ali gospodin Penvalas dolazi zapetnaestak dana, pa će joj možda onda izjaviti ljubav, jer sve do sada nisu govorili o tome.Bar tako mislim.- Doći će, dakle? Bio bih vam zahvalan kad biste mi omogućili da ga vidim.- Učinit ću što mogu, gospodine barune!- Dobro, vidjet ćemo se za kratko vrijeme kako bismo se uzajamno obavijestili o daljem tokudogañaja.Oba su čovjeka ustala. Gospodin Rechensfeld pripomenu pružajući ruku svom posjetiocu:

- Pitam se zašto mi gospoña Ronchay nije željela saopćiti koga gospodin Penvalas ljubi?Mulbach se lagano nasmiješio.- Takve su žene! Moja sestrična Hilda zaljubljenaje u zavodljivog markiza Penvalasa. Nije jojuspjelo osvojiti ga. Bio je posve ravnodušan. Takav poraz žena teško oprašta - osobito ženakakva je ona. Ponosna je i osvetoljubiva. Dakle, ako Hilda još uvijek ljubi gospodinaPenvalasa - što ja pretpostavljam, tada sigurno mrzi moju nećakinju. Ona je prva predvidjelada će se njihovi nježni osjećaji brata i sestre razviti u pravu ljubav.Barun se nasmijao.- Razumijem! Užasna ženska ljubomora.- Koja je tim jača stoje Florita ljepša. A prekrasna je.Iznenadni je sjaj osvijetlio plave barunove oči.- Krasna je? Rado bih je upoznao, gospodine Mulbach! Otto se nasmiješio odgovarajući:- Gospodine barune, moja je nećakinja vrlo ozbiljna mlada djevojka. Ona voli samo svogbratića i divi mu se.Baranje samouvjereno kazao:- Učinit ću da zaboravi tog Penvalasa! Praski oficir vrijedi više od francuskog. A to bi iodgovaralo našim planovima. Malo pomalo utjecat ću na njezino mišljenje kako bi uodreñenom trenutku mogla sakupiti za nas potrebna obavještenja.Predstavite mi je jednog od ovih dana, Mulbach!- Kako želite, gospodine barune. Ali bojim se da tu nećete ništa postići.- Lijepoj je ženi uvijek drago kad joj se dive. Na taj ću je način pokušati osvojiti. Uvjeravamvas da će vaša nećakinja biti oduševljena mojim udvaranjem.Ta tvrdnja nije iznenadila Mulbacha. Bio je naučen na njemačku aristokratskusamouvjerenost. A takav je zapravo bio i on, samo što to kod njega nije bilo tako izraženo.Otto Mulbach je lagano nabrao usne kad je izišao. To je kod njega bio dokaz vrlo velikogzadovoljstva. Pomislio je:"Gospodin barun Rechensfeld, vi pripadate uglednoj obitelji, bogati ste, čeka vas lijepabudućnost kao vojnika, ukoliko ne budete činili i odviše gluposti. Moram priznati da bi mibilo drago kad bi se čovjek poput vas oženio mojom nećakinjom. Pokušat ću to

postićipomoću Florite... vi ste me naveli na tu pomisao. Da, kad budete vidjeli tu malu, uvjeren samda ćete za nju učiniti sve moguće ludosti - uključujući i želju da se njome oženite".IIIFlorita je s nestrpljenjem očekivala susret sa svojim bratićem.Alain i njegova sestra doputovali su podvečer, pa u to vrijeme nisu mogli posjetitiMtilbachove. Stigli su idućeg dana u deset sati. Dočekala ih je Florita sva ozarena od sreće.Zagrlila je Armelle, a zatim pritrčala Alainu.- Dragi, dragi Alaine! Koliko je vremena prošlo! Kako sam sretna što te napokon vidim!- Mala moja Flory!Poljubio je njezino dražesno lice. A zatim ju je počeo iznenañeno promatrati.Ispunila je sve što je kao dijete obećavala. Pred njim se nalazila najzavodljivija od sviju žena.Nježno mu se smiješila promatrajući ga svojim predivnim očima, duboko dirnuta. Bila jemalo zbunjena zbog zaljubljenog pogleda mladog oficira.Rekao je dršćućim glasom:- Kako si se izmijenila, Flory!- Misliš li?Nasmiješila se zbunjeno. Nekako joj se činilo čudno govoriti mu "ti".Ipak je to onaj isti Alain od prije. Taj otmjeni oficir, ponosna lica i divnih modrih očiju. Aliprije je nije tako gledao. Iznenada je shvatila da ona više nije ona mala Flory, prema kojoj seAlain odnosio kao prema mlañoj sestri.Alain i Armelle su ispričali Floriti sve o zdravlju gospoñe Penvalas i raspitali se za gospoñuMulbach. Zatim se mladi oficir nasmiješio:- Ne pitaš me, Florita, o kakvom se iznenañenju radi? Odvratila je iskreno, što je još samonaglašavalo njezinuprivlačnost:- Mislila sam samo na zadovoljstvo i sreću zbog tvog dolaska.Nasmiješio se duboko dirnut tom iskrenom nježnošću koja se očitovala u svoj svojojnevinosti.- Htio sam ti najaviti da ćemo se ubuduće češće sastajati.- Kako to, Alaine?- Premješten sam u Versailles.- Kako sam sretna! Ali zašto mi to nisi prije pisao? Primio je njezinu bijelu ručicu i

prinio jeusnama.- Htio sam vidjeti hoćeš li biti zadovoljna.Ponovo je pocrvenjela, i on osjeti da njezina ruka drhti u njegovoj.Nekoliko su trenutaka stajali zbunjeni. Ali Armelle je bila prisutna, pa je počela pričati o tomekako je gospoña Penvalas zadovoljna zbog tog premještaja. Tako će joj biti mnogojednostavnije posjećivati unuka, jer se Versailles nalazio na izravnoj željezničkoj liniji odPariza do Quimpera. Moći će odlaziti k njemu kada je neće mučiti napadi reume.Sutra ćemo poći potražiti stan za Alaina. Evo što smo smislili: pratit ćeš nas, ručat ćemo uVersaillesu, pa ako brzo obavimo posao, mogli bismo posjetiti i park.- Izvrsna pomisao! Tako ćemo zajedno provesti cijeli dan.- Večeras ćemo o tome razgovarati s tvojom tetkom. Pozvala nas je na večeru.Alain je izjavio:- A ručat ćeš s nama u restoranu. Javi to gospoñi Mulbach. Odmah ćemo te povesti sa sobom.Već dugo nisam imao prilike biti s tobom.Florita je neprekidno sretala njegov pogled. Promatrao ju je s velikom pažnjom i toplomnježnošću, a ona mu je uzvraćala milim pogledom svojih baršunastih očiju.Nešto prije večere vratili su se kući Mtilbachovih. Pepita ih je ljubazno dočekala.A i Otto, stigavši nešto kasnije, nije želio zaostajati za njom.Za vrijeme večere razgovarali su o Ker-Evenu. Kuća je još uvijek bila iznajmljena onomEnglezu.Alain je kazao:- Putovali smo jučer s gospodinom Barwellom. Proveo je dva dana u Ker-Evenu, a putovao jesvojoj ženi. Ona boravi na Jugu. To je izvanredan čovjek.Dobro ste ga odabrali, gospodine Mulbach!- Da, ti ljudi dobro plaćaju. Jesu li njihovi susjedi zadovoljni s njima?- Da, tim više stoje gospodin Banvell vrlo velikodušan. Nitko se ne tuži na njih. Žive mirnimživotom. Gospoña Banvell je pomalo čudna, ali to nikome ne smeta.- Da, to je neurastenija! Prava je sreća što im se Ker-Even sviña, jer bih inače vrlo teškoiznajmio tu čudnu kuću.Florita je živahno primijetila:- Šteta što ste ih pronašli. Meni bi bilo mnogo milije kad u Ker-Evenu ne bi nitko stanovao...zbog uspomene na moju majku.

Mulbach ju je očinski potapšao po ramenu.- Ti si vrlo osjećajna djevojčica. Ne krivim te zbog toga. Ali kao tvoj staratelj, moram mislitii na druge stvari. Iznajmljivanjem te kuće stekli smo stanovitu svotu novaca čime će seuvećati tvoj miraz. Nije li tako, gospodine?Alain se nasmiješio.- Da, u principu. Ali miraz za Floritu i nije važan, jer da ga i nema, sigurno ne bi zbog togaostala usidjelica.Florita je srela njegov nježan pogled, a obrazi su joj se pritom zarumenjeli.Otto Mulbach je to opazio i pomislio:"Barunu će biti teško boriti se protiv takvog suparnika. Gospodin Penvalas je vrlo zavodljiv, amoram priznati da je mnogo zgodniji od Rechensfelda, iako je Francuz. A osim toga, oni sevole. I to već odavno, kako je kazala Hilda. Bojim se da tu nećemo moći ništa učiniti... baremne nagovaranjem. A uvijek je opasno koristiti se silom.!*Tri dana kasnije Mulbach je upravo radio u svom uredu u banci, čiji je suvlasnik bio, kad sumu donijeli posjetnicu grofice Ronchay. Zatomivši izraz nelagode, rekao je:- Neka uñe!Bacivši posjetnicu na pisaći stol, ustao je i krenuo prema vratima da dočeka groficu.Ušla je, vrlo otmjeno odjevena s ogromnim krznenim mufom u rukama. Poticao je iz krznarijeUlricha Mulbacha, a svojom veličinom djelovao je kao putujuća reklama za krznariju.Tek što je sjela uzviknula je:- Srela sam jučer Helmera koji je doputovao s Penvalasovima. Rekao mije da su doputovali uPariz, i daje poručnik premješten u Versailles.- Tako je.- A što ćete učiniti s Floritom?- Već sam vam najavio daje više nećemo moći skrivati. Sada, kad gospodin Penvalas budeživio u VersaiUesu i sama moraš uvidjeti da je to nemoguće.Ona gaje nestrpljivo prekinula.- Da, da, priznajem. Dakle, već su se sreli?- Da, i vrlo su se obradovali tome. Zloba se pojavila u Elsinim očima.- U to niti ne sumnajm! Ali do tog braka ipak neće doći. Suprotstavit ću se svim

silama.- A kako to namjeravaš izvesti, ako smijem pitati?- To još ne znam. Morat ćeš iskoristiti svoje ovlasti staratelja, ako se ništa drugo ne dosjetim.- Nemoguće! Nemam za to nikakvih razloga. Naprotiv, niti najizbirljivi)a žena ne bi moglapoželjeti ništa bolje. Osim toga, Pepita je sklona tom braku. Ne možeš dakle računati namene.- Dobro, tad ću sve srediti sama. Ali reci mi, Otto, zašto tvoja žena više nije oduševljenanašom Njemačkom?- Nije baš tako. A ukoliko. Vjerojatno je to zbog njezina zdravlja. U srcu je ipak ostalaNjemica.- Možda je i Florita utjecala na nju?- To ne mogu zanijekati. U tome ima nešto. Ta je djevojka očaravajuća. A Pepita je jako voli.Ipak ne treba pretjerivati. Još uvijek imam veliku vlast nad svojom ženom, pa budem liprimijetio da mijenja mišljenje, već ću je razuvjeriti.- To bi bili potrebno. Jer što bi bilo ako bi zamrzila Nijemce? I gospoña Ronchay se prodornonasmijala.- To se sigurno neće dogoditi. Bar se nadam. Ipak će je trebati promatrati. Jesi li srelaRechensfelda nakon njegova povratka u Pariz?- Vratio se. Nisam ni znala.- Da, prije dva dana. Vjerojatno nije imao prilike da ti to javi. Sreo sam ga jučer na bulevaruMadeleine, pa smo razmijenili samo nekoliko riječi. Posjetit će me danas ili sutra.- Molim te kaži mu, bratiću Otto, da imam neka zanimljiva obavještenja za njega.- Poručit ću mu to, draga moja.- Nije li te ispitivao u vezi poručnika Penvalasa?- Da bi saznao zašto gaje francuska vlada poslala u Rusiju?- Baš to.- Da, ali upozorio sam ga da od njega ništa ne može očekivati. Vrlo je diskretan.Budući da nije ništa rekla, Otto ju je promatrao sa zanimanjem, a zatim zapitao:- Jesi li se ti možda nešto sjetila?- Ne bih ti to zasad kazala.- Tajiš meni kao i barunu Reshensfeldu?- Ah, Rechensfeld ti je to ispričao. Hoće li pokušati urazumiti Alaina pomoću ljubavi?

- Da.- Jesi li mu odao koga Alain ljubi?- Dakako. Nisam imao razloga skrivati to pred njim. Ali ti mu to nisi htjela odati, zar ne?Slegnula je ramenima.- Ne znam zapravo zašto. Taj me barun ponekad izaziva onim svojim zapovjedničkimnačinom. Volim mu pokazati da meni ne može zapovijedati.- Imaš pravo... ipak pazi kako postupaš s njime, jer on bi nam mogao mnogo pomoći. Ubrzoću ti objasniti kako i zašto.- Bratiću Otto, zašto si tako tajanstven? Dobro, strpjet ću se.- I moraš, dijete moje! Jer ja ti želim ugoditi, pa ću izmijeniti svoj plan o ženidbi Florite iAlaina Penvalasa.- Zar si vjerovao da bi to bilo korisno za vas?- Svakako, imao bih francuskog oficira u obitelji. Tako bih mnogo toga saznao.Slegnula je ramenima.- Ni pomoću njega, a ni pomoću Florite ne bismo postigli taj cilj. Tim više što te poručnikosobito ne voli i ne vjeruje ti jer si Nijemac. A sada moram otići. Dogovorila sam se sMauriceom u ledenoj palači, a on vjerojatno već sjedi očekujući me.- Ukoliko se ne zabavi udvaranjem nekoj dami. Gospoña Ronchay je nadmeno odmahnula.- Ne bi se usudio! Zna da se sa mnom ne bi dobro proveo kad bi...- Poznato nam je da u vašem braku ti imaš sva prava, a on samo dužnosti. Taj Maurice jedobra budala. Ali vjerojatno baš nije uvijek sretan.- Najvažnije je da mu darujem ljubav. Bila sam siromašna, a moj je otac bio ubogi putujućitrgovac. Odgojili su me iz milosrña. Dakle nisam baš bila sjajna partija za grofa Ronchava.Ali što ćeš, ljubav je nadvladala.- I tvoja spretnost!Zatim, dok je sa svojom gošćom kretao prema izlazu, Otto je zapitao:- Je li ti uspjelo steći nova poznanstva u otmjenom društvu?- Još nije. Ali uz veliko strpljenje uspjet će mi. Stoga se nemoj čuditi ako jednog dana čuješda grofica Ronchay sudjeluje pri nekoj dobrotvornoj priredbi i pomaže bijednicima. To suzahtjevi moga zvanja. Moga slavnog poziva njemačke špijunke.Pogledali su se s istim ponosom u očima. To dvoje pokvarenih ljudi, obuzetih

ludilomgermanizcije, bili su čak još i ponosni na svoja zlodjela.IVOtto Mulbach tog dana nije mogao nastaviti radom. Gospoña Ronchay tek što je otišla prijedeset minuta, a već je vratar - po izgledu i naglasku Nijemac - najavio baruna Rechensfelda.Pozvali su ga u Berlin zbog njegova tajnog zadatka kojeg je vršio u Francuskoj govoreći dajestranac željan zabave. Stoga nije mogao raditi na planu kojeg je bio spomenuo Mulbach. Alinije zaboravio na njega, o čemu su svjedočile njegove prve riječi:- Jeste li razmislili o onome što sam vam kazao prilikom našeg posljednjeg susreta? Kad ćeteme upoznati s tom mladom djevojkom?- Ako želite, odmah danas, Florita je umorna, pa je kazala da će ostati kod kuće kraj tetke.Povest ću vas sa sobom pod izgovorom da vas želim upoznati sa svojom ženom, a mlada ćenam djevojka donijeti čaj.- Dobro! Možda joj ne bismo trebali kazati koje sam narodnosti? Niti to da sam oficir.- Bilo bi bolje. Predstavit ću vas kao Austrijanca.- U redu! Jeste li upozorili gospoñu Mulbach?- Jesam. Ali ona vjeruje da se radi samo o tome da upoznate poručnika Penvalasa. Jer, moramvam priznati, moja je žena oduševljena brakom izmeñu Florite i njezina bratića. Vrlo volisvoju nećakinju pa neće dopustiti daje dovedem ni u najmanju opasnost. Treba stoga bitioprezan.- To je dobro znati. A što je s poručnikom? Je li došao u posjet sestrični?- Došao je. Premjestili su ga u garnizon u Versaillesu - što znači da ćemo ga često sretati uParizu.- Kako neugodno! Bilo bi bolje da se još dugo nije srela s njim.- Razmislit ćemo o tome. Za sadaje najvažnije da upoznate Floritu. I da izazovete ugodandojam. Izraz lica gospodina Rochensfelda govorio je da ovaj nije zbog toga zabrinut. Otto jedodao, ne bez poruge u glasu:- To baš neće biti tako lako. Nikada se ne zna o čemu te male djevojčice razmišljaju.

- Za to ću se već pobrinuti. Dakle, Mulbach, kad ćemo poći?- Kad vi to budete htjeli. Ustavši, Otto je dodao:- Malo prije posjetila me gospoña Ronchay. Rekla mi je da vam kažem kako se mora sresti svama.- Dobro. Raspitat ću se kod Milsena kad je mogu posjetiti. Da, u vezi Milsena, javio mi jejučer o vrlo zanimljivom razgovoru izmeñu dva političara. To je slučajno čuo. Ispričat ćuvam.Izašli su iz banke, pozvali taksi i za deset minuta stigli do kuće u kojoj je Mulbach stanovao.Florita je bila zabavljena vezom. Sjedila je kraj tetke kad je Otto ušao u salon u pratnji nekogstranca.Predstavio gaje:- Barun Rochensfeld, moj poslovni prijatelj. Odazvao se na poziv na čaj.Pepita je dakako već često čula govoriti o tom otmjenom čovjeku, jednom od najspretnijihpruskih špijuna u Francuskoj. Cesto je surañivao s braćom Mulbach. Poznavala ga je samo izviñenja, jer joj gaje muž pokazao jednog dana na konjskim trkama u Chantillyju.Njegovo otmjeno držanje i dobar izgled djelovali su na nju jednako snažno kao i njegovdruštveni položaj. Uz ostalo gospodin Rechensfeld se tog dana trudio biti osobito ljubazan iugodan u razgovoru.Neprekidno je promatrao mladu djevojku koja mu je suzdržano odzdravila na pozdrav. Ostalaje hladna i nijema. Nije joj se sviñao zadivljeni pogled tog stranca.Primijetila je hladan izraz njegova lica, usprkos tome što se često smiješio. To joj se nijesvidjelo kao ni njegova velika sigurnost u sebe.Govorio je izvanredno dobro francuski, ali s vrlo jakim naglaskom, što i nije bilo nikakvočudo. Ta bio je Austrijanac, što je spomenuo tijekom razgovora.- Ali u srcu sam Francuz - dodao je. - Već nekoliko godina živim u Parizu, pa smatramFrancusku svojom drugom domovinom.Varao se ako je mislio tom izjavom steći Floritine simpatije. Taj austrijski barun nije joj se ninajmanje sviñao. Stoga, kad je poslužila čaj, rekla je gospoñi Mtilbach:- Tetko, molim vas, dopustite mi poći u crkvu.

- Zar nisi umorna?- Crkva je blizu.- Poñi, učini što želiš.Pozdravivši hladno gospodina Rechensfelda, koji je ustao i naklonio se, mlada je djevojkanestala.Za onih deset minuta koje je još proboravio u Pepitinom stanu barun nije spomenuo kako gase dojmila Florita. Ali vjerojatno nije bio suzdržan prema Miilbachu, jer ovaj se, nakon štogaje otpratio do izlaza, vratio zadovoljno trljajući ruke. Pomislio je: "Dragi barun je većuhvaćen! - Ljubav na prvi pogled! Nije vjerovao daje mala tako lijepa!"Pepita je kazala svom mužu kad se vratio u salon:- Taj je gospodin Rechensfeld vrlo zgodan.- Da, to je lijep čovjek. I vrlo pametan. Siguran sam da bi mogao biti izvanredan muž, akonañe pravu ženu.I tako je Otto Mulbach već postavljao skretnicu u svoj plan. Jer nj emu, nj emačkommalograñaninu, laskalo j e povezati se s nj emačkim vojničkim plemstvom. Bio bi oduševljenudajom svoje nećakinje po ženi za tog pruskog plemića, vrlo bogatog i rado viñenog na dvoru.Miilbacha uopće nije smetalo što Friedrich Rechensfeld nije bio pošten čovjek, što je bio grubi lišen svih skrupula. Što se čak pretvarao da vrlo voli Floritu, u kojoj je prije svega vidiodijete francuskog oficira, pa ju je zbog toga više mrzio negoli što ju je mogao voljeti.Stoga ga niti najmanje nije zabrinjavalo da bi je predao u ruke čovjeka kakav je barunRechensfeld, ukoliko bi time mogao zadovoljiti svoje želje.Florita nije mogla ni na koji način naslutiti što su s njom namjeravali učiniti.Otkada je srela Alaina, još je bila samo zamišljenija. Sad je već slutila kakvo je ime trebalodati njihovim zajedničkim osjećajima, a to je bilo u isto vrijeme zbunjujuće i divno. Divno jebilo što ih je oboje posvetila ljubav, stoje on toliko uzbuñivao njezino srce, i što ju je Alaingledao onako nježno svojim lijepim žarkim očima.Nestrpljivo je očekivala ponovni susret s njime. Za to vrijeme on je namještao svoj stan u

VersaiUesu. Za vrijeme njegova boravka u Bretanji već su onamo poslali njegovo pokućstvo.Osam dana nakon prvog posjeta Floriti vratio se u Pariz. Armelle je još uvijek boravila ovdjekod stare bolesne tetke. Napisala je pisamce Floriti javljajući joj da će doći po nju u devet satikako bi obje pošle pred Alaina na kolodvor.Čekale su ga dakle na kolodvoru "Des Invalides". Florita je pocrvenjela čim ga je ugledala, asrce joj je stalo snažno udarati. Osjetila je na sebi pogled pun ljubavi, o čemu je neprekidnomislila proteklih osam dana.Dok su se uspinjali stubama, Alain je dohvatio ruku svoje sestrične i čvrsto je stisnuo. Nagnuose prema njoj i šapnuo drhtavim glasom:- Kako si dražesna, mali moj cvjetiću.Doista, bila je osobito lijepa tog jutra u jednostavnom kostimu i prekrasnom malom šeširićukoji je isticao zlaćanu boju njezine lijepe kose.Još je više pocrvenjela začuvši Alainove riječi. Spustila je lagano duge svilenkaste trepavice...Kad ih je ponovo podigla, njezin je pogled sreo onaj baruna Rechensfelda. Spuštao se premaperonima i upravo prolazio kraj njih.Pozdravio je, a ona mu je jedva odgovorila, neugodno dirnuta čudnim sjajem njegovihsvijetlih očiju. Željela je na taj način dati na znanje tom strancu da joj nije bilo drago uvijekga ponovno sretati, što se posljednjih dana dogañalo. Nije joj bilo drago to što je takopromatra.Alain je zapitao:- Tko je taj mladi čovjek? Ne izgleda baš simpatično.- To je i moje mišljenje. On je Austrijanac i u poslovnim je vezama s mojim tetkom. To jebarun Rechensfeld.- Rechensfeld? Ovo mi ime više zvuči kao njemačko. Lijep čovjek... pomalo ukočen inadmen. Pravi tip pruskog oficira.- I na mene je tako djelovao, iako nikada nisam srela pruskog oficira. Ali takvima ihzamišljam. Moj tetak vrlo hvali baruna Rechensfelda. Po njegovim riječima on je savršen.Alain se sumnjičavo nasmiješio:

- A što taj Austrijanac radi u Parizu?- Mislim da ništa ne radi.- Tada je lako moguće da čini gluposti. Ali nas se to ne tiče. Neka gospodin Mttlbach vjerujeu njegovo savršenstvo. A mi požurimo, jer je jutros prilično hladno.Da se troje mladih okrenulo prije no što ja napustilo kolodvor, primijetili bi kako se barunRechensfeld uspinje stubama. Popevši se, našao se licem u lice s gospoñom Ronchay koja sepobjedonosno smiješila.- Dobar dan, barune!- Vi, gospoño?- Da, htjela sam nekoga vidjeti... izdaleka... isto kao i vi, dragi barune!On se takoñer nasmiješio, znajući daje beskorisno pretvarati se pred njom. A za to nije niimao razloga.- Da, htio sam upoznati nekog oficira. Miilbach me jučer upozorio pisamcem na njegovdolazak.- A meni je napisao ovo: "Budi sutra u 9.45 na kolodvoru 'Des Invalides'. Vidjet ćeš nešto štoće te zanimati."- Shvatila sam da se radi o Penvalasu i Floriti. Moj roñak Miilbach pogodio je da bih ih radovidjela zajedno. Kako bih je još više mrzila.Friedrich Rechensfeld se nasmijao primijetivši Elsin pogled pun zlobe.- Kakva strašna suparnica! Tako je lijepa da ćemo zbog nje svi poludjeti. Dobro shvaćamgospodina Penvalasa. Bit će teško oteti mu je.Razgovarali su napuštajući kolodvor. Posljednje je riječi barun izgovorio tišim glasom, a Elsaga je iznenada pogledala s velikim zanimanjem. Šapnula je:- Htjeli biste to učiniti? Sviña vam se? Barun se tužno nasmijao.- Da li mi se sviña? To je najdivnija žena koju sam ikada vidio. Neću je prepustiti tomFrancuzu, uvjeravam vas!- Imamo dakle isti cilj? Ni ja ne želim da ona postane žena Alaina Penvalasa.Rechensfeld se ponovo neugodno nasmijao.- Da, taj lijepi oficir nije znao cijeniti ljepotu Else Hoffel! Nemate baš loš ukus, grofice!Zgodan je... vrlo zgodan.Prekinula gaje ljutito:- Dosta te ironij e! Ako j e Florita bila za mene nepobj ediva suparnica, neće ni

vama biti lakos Alainom Penvalasom. On j e j edan od onih ljudi koje se lako ne zaboravlja kad ih sejednom upozna i zavoli. Uzajamno se uvjeravajući u to sigurno nećemo postići svoj cilj.- Dobro... a na što mislite?- Posjetite me, pa ćemo razgovarati. Uostalom, čini mi se da će mi uspjeti smjestiti onogmladića u ministarstvo, kako ste to željeli.- Kad bi vam to barem uspjelo! Taj je mladić spretan i lukav. Činio bi nam velike usluge natom podreñenom položaju.- Da, moramo pripremiti invaziju tako da posvuda smj estimo naše ljude. Uz pomoć gospoñeValentin nastojat ću namjestiti takozvane Švicarce i Luksemburžane na razne položaje uupravi, u tvornicama i važnim poduzećima. Namjestit ću i učiteljice i guvernante, pa mušku ižensku poslugu. Imam dosta ljudi na raspolaganju. Mnogi žele na taj način služiti Njemačkoj.S laganim prezirom, mlada je žena nastavila:- Francuzi nam nisu dorasli u pogledu špijunaže kao uostalom ni u mnogo čemu drugome.- Da, za njih je to uvijek na neki način nepošteno. Osobito onako kako mi to radimo. Timbolje! Tako ćemo sačuvati taj monopol za sebe. Ato će nam biti neizmjerno korisno onogdana kada naše armije pobjedonosno uñu u Francusku koja će unaprijed biti pobijeñena.VGospoña d'Orbeilles, stara tetka poručnika Marsya, željela je da Alain s Armellom doñe k njojna objed. Dakako i Florita je bila pozvana. Sve troje je dakle, napustivši kolodvor krenuloprema ulici Varennes, u kojoj je stara gospoña stanovala. Taje palača već stoljećima pripadalanjezinoj obitelji. Pošto su je pošli pozdraviti u veliku, pomalo sumornu sobu u kojoj jepreživljavala svoje posljednje dane, Alain i Florita su se povukli ne želeći je zamarati.Ostavili su samo Armelle kraj nje.Sjeli su u jedan mali salon ukrašen tapiserijama i lijepim starim pokućstvom. Florita je skinula

kaputić i šešir. Zraka zimskog sunca prodirala je kroz zavjese od tila i osvjetljavala njezinodražesno lice rumeno od studeni i njezinu zlaćanu kosu.Alain je sjeo pored nje na istu klupu. Neprekidno ju je promatrao govoreći pri tom rastresenoo nevažnim stvarima.Zatim su oboje zašutjeli.Mladaje djevojka bila zbunjena. Nekouzbuñujuće čuvstvo stisnulo joj je srce. Lagano jespustila kapke. Trepavice su joj podrhtavale.Alainov glas sada je bio promijenjen, drhtao je od strasti dok je govorio:- Kako je tvoja kosa divna, Flory!Trepavice su joj se uzdignule pokazujući baršunaste zjenice koje su srele pogled divnih,žarkih Alainovih očiju.U toj izmjeni pogleda odražavala se sva njihova ljubav.Alain se sagnuo i položio ruku oko ramena mlade djevojke.- Florita, već te tako dugo ljubim! Već se tako dugo nadam da ćeš postati mojom životnomdružicom. Reci mi, draga moja, hoćeš li se udati za mene?- Alaine... dragi moj Alaine!Nije isprva mogla ništa više kazati. Ali on je vidio u njezinim očima sreću i nježnooduševljenje.- Da, bit ću tvoja, zauvijek!Alain je poljubio, dugo i toplo, njezin svilenkasti obraz.- Ljubljena moja Florita! Da, pokaži mi svoje drage, lijepe oči... te tvoje predivne crne oči!Otkako pamtim, one su bile moj štit. U njima se odražava tvoja plemenita i čista duša. Milomoje, sačuvao sam se za tebe i već više godina nazivam te svojom zaručnicom.- Alaine, znam da mogu imati potpuno povjerenje u tebe. Gledala ga je neopisivom nježnošćukoja je njezinom pogledupodarila divan sjaj.Šapnuo je pritisnuvši joj usne na kosu:- Ljubiš me?Odgovorila je jednostavno i iskreno:- Da, više od svega na svijetu!- Želiš li da pišemo baki i zamolimo je da te zaprosi od gospoñe Mulbach?- Da!- Dakle, pisat ću joj još večeras.Prekinuo se. Vrata su se otvorila i pojavila se Armelle. Mlada je žena kriknula nastojeći

bespomoćno izraziti negodovanje što vidi sestričnu u bratovu zagrljaju:- Dakle, to...Alain se nasmijao i nije oslobodio Floritu. Ona se ipak, pomalo zbunjena, htjela odmaknuti odnjega.- Draga Armelle, predstavljam ti svoju zaručnicu. Potreban nam je još bakin pristanak, u kojine sumnjam. I dakako, pristanak gospodina i gospoñe Mulbach. Vjerujem da nas ni oni nećespriječiti.Gospoña Marsy veselo je kazala:- Dakle, ne mogu ništa do čestitati vam! Flory, sretna sam što ćeš sada biti moja prava sestra.Znam da Alain nikada neće požaliti ovaj korak.Nježno je poljubila oboje mladih uzdrhtalih od sreće. Alain je uzbuñeno kazao:- Baka će biti zadovoljna! Shvatio sam da želi taj brak, jer je neprekidno preda mnom hvalilaFloritinu ljepotu i pamet.- Tako je! Često mije govorila: "Moja je jedina želja da se Alain oženi tom malom Flory.Nikada nisam poznavala milijeg stvorenja od nje. Ona bi ga sigurno usrećila."Poručnik se veselo narugao:- Tko zna, možda se baka još jednom prevarila? Jer to joj se već jednom dogodilo u vezi Else.- Da! Moram priznati da se to i meni dogodilo. Samo si ti od prvog časa bio...- I Florita!Mlada je djevojka živahno nadodala:- Nikada mi se nije sviñala! Alain i ja bili smo u pravu. Oficir je prezirno slegnuo ramenima.- Jesi li što čula o njoj?- Vrlo malo. Znam da njih dvoje vode mondeni društveni život. Vidi ih se na svim poznatimmjestima. Kad bar ne bi Mauricea odviše unesrećila! Ili ga osramotila! Jer čovjek nikada nezna za što su takve žene sposobne.Florita napomene:- Mislim da se žena Ulricha Mulbacha i njezina kćerka sastaju s njom. Tetka mije kazala dajoj velikom spretnošću uspijeva uvući se u visoka društva, a to silno želi.- Da, spretna je! To je sigurno. I vrlo pametna. Stoga je i opasna. Plašim se za Mauricea. Onje po prirodi slabić. Ali budući da mu ne možemo pomoći, nemojmo više razgovarati o toj

nezanimljivoj osobi. Zadržao sam je u najgoroj uspomeni. Razgovarajmo o drugim stvarima.O tvom boravku u Runestu, na primjer, draga moja.U salonu gospoñe d'Orbeilles stvarali su se tog jutra i poslijepodneva mnogi lijepi planovi.Alain je namjeravao, kao i obično, provesti dopust u Bretanji a u jesen će proslaviti vjenčanje.- U tvojoj staroj kapelici, Alaine, zar ne? Ukrasit ćemo je cvijećem i pozvati susjede. U parkućemo prirediti ručak za sve te ribare i seljake koje tako dobro poznajem.- I koji toliko vole svoju plemenitu malu gospoñicu Floritu. Učinit ćemo što želiš.Florita je izjavila naslonivši čelo na rame svog zaručnika:- Moram ti reći da nemam veliki miraz, Alaine. Ne znam uopće koliki je. Morat ćeš seraspitati kod tetka Otta.Živahno ju je prekinuo:- Zar je to važno, ljubljena moja? Ženim se tobom, a ne tvojim mirazom. Pa da nemaš nitinovčića, opet bih izabrao tebe izmeñu svih nasljednica na svijetu.Šapnula je sva sretna, pogledavši njegovo lijepo i dobro lice:- Znam, dragi moj, to vrlo dobro znam!U četiri sata, sve troje je krenulo prema stanu Mulbachovih. Pepita je pozvala Alaina injegovu sestru da doñu k njima na čaj. Kad su prolazili kraj crkve "Saint-Germain-des-Pres",približila im se neka žena i ponudila male kitice ljubičica koje je nosila u košari. Bilo je toneko bijedno stvorenje ostarjelo prije vremena i očigledno bolesno. Njezine duboko upale očipromatrale su ih tužno.Florita je već više puta ove zime iz samilosti kupila cvijeće od te žene, kojoj je to bio jediniizvor zarade. Ispitujuću je neki dan, saznala je njezinu tužnu priču. Muž pijanac napustio jenju i dvoje djece. Jedno od njih umrlo je s četrnaest godina, a drugo, rahitična slabadjevojčica, polagano je umirala. Iscrpljena majka koja više nije mogla raditi dovlačila bi sesvakog dana do crkve nastojeći prodati cvijeće za nekoliko novčića.Gospoñica Valserres je odlučila raspitati seje li ta žena zavrijedila pomoć. U očekivanjuodgovora već joj je dala veliki milodar.Vidjevši je tog popodneva, kazala je uz srdačni smiješak:- Dobar dan, gospoño Clouet! Kako je vašoj maloj kćerki?

- Nešto bolje, gospoñice! Mogla sam joj nabaviti dovoljno hrane, zahvaljujući vama.Žena ju je gledala s neizmjernom zahvalnošću.- Tim bolje! Molim vas, dajte mi dvije kitice.- Hoću, gospoñice, ali pod uvjetom da ih ne platite. To je takva sitnica. A ipak ću vam takomoći dokazati svoju zahvalnost.- Prihvaćam, jer volim cvijeće. Osobito ljubičice.Žena je pažljivo odabrala dvije kitice. Pružila ih je mladoj djevojci. Ali Alain ih je prihvatio.Drugom je rukom gurnuo u staru košaru zlatnik i rekao smiješkom koji je uljepšao njegovoponosno lice:- Molite se za zaručnike.Zatim je sve troje krenulo dalje, dok ih je žena slijedila pogledom i šaptala:- Taj lijepi oficir je njezin zaručnik?I on je sigurno isto tako dobar kao i ona.Alain je pružio jednu kiticu sestri, a drugu Floriti.Rekao je nasmiješivši se:- Nije baš osobito cvijeće za proslavu zaruka. Ali to je cvijeće milosrña. A poklonit ću tiuskoro i drugo, Florita!Zatim je zatražio od nje da mu ispriča sve o gospoñi Clouet.- Htjela bih joj pomoći da se oslobodi te bijede - rekla je. -Omogućiti joj da spasi tu ubogudjevojčicu. Ali tetak mi daje samo dio mojih prihoda, a druge pridodaje glavnici. Štedimkoliko mogu, no sredstva ne dostaju da pomognem čak ni ovoj jednoj jedinoj ženi.- Za to ću seja pobrinuti, Flory! Saznaj sve potrebno, i smisli što treba učiniti, a zatim minapiši: "Alaine, potrebna mije tolika i tolika svota...". To je vrlo jednostavno, kao što i samavidiš.- Vrlo jednostavno, kad je netko dobar kao ti.Kad se Florita te večeri našla sama s tetkom, kazala joj je da ju je Alain zaprosio.Gospoña Mulbach nije bila iznenañena. Pokazala je veliko zadovoljstvo.Njezin muž je to saznao za vrijeme večere i izjavio daje oduševljen zbog Florite.- Gospodin Penvalas bit će doista savršen muž - dodao je glasom dobrodušna čovjeka.- Sakupio sam ti lijepi miraz, zahvaljujući spretnom ulaganju. Dakako, to se ne može mjeriti simetkom tvog zaručnika. Ipak nećeš doći k njemu praznih ruku.Florita je odmahnula.

- Kad se radi o Alainu, to mi je posve svejedno. Znam da ga to uopće ne zanima. Njemu bičak bilo drago kad bi mi sam mogao dati sve što mi treba.I pogledala je kiticu polu uvelih ljubičica koje je pričvrstila na svoju bluzu.Znala je da meñu njima nikada neće doći do nesuglasica... bili su slični po duši, pa će prolazitikroz život s neizmjernom ljubavlju čvrsto vjerujući jedno u drugo.Te je večeri Otto Mulbach napisao na komadić papira jednostavne riječi."Zaruke su obavljene."Nakon toga gurnuo je listić u omotnicu na koju je napisao, nakon što ju je zapečatio:"Gospoña grofica Ronchay!Idućeg ju je jutra sam ubacio u poštanski sandučić u parku Monceau.Dva dana kasnije Pepita je primila pismo u kojem ju je gospoña Penvalas molila ruku njezinenećakinje za svog unuka.Ottovom planu nije odgovaralo suprotstaviti se tom braku. Stoga je gospoña Mulbachodgovorila u svoje i njegovo ime da su sretni što mogu svoju dragu nećakinju povjerititakvom čovjeku kakav je markiz Penvalas.Postavili su samo jedan jedini uvjet: Florita je bila mlada, pa su željeli da se s vjenčanjempričeka do njezine osamnaeste godine.Gospoña Penvalas se složila s njima. A zaručnici su se, nakon što su se neko vrijeme bunili,pokorili volji starijih. Zar nije sreću kakva je bila njihova trebalo platiti s malo strpljenja? AVersailles je bio blizu, i Alain će, čim bude slobodan, često i brzo dolaziti u Parizautomobilom, koga je izabrao uz pomoć svoje zaručnice.Sve je dakle bilo dogovoreno, pa je Florita u kući Mulbachovih nastavila svojim uobičajenimživotom. Svakog je dana pisala Alainu i primala njegova pisma. A zatim i snopove cvijećakoje je gospodin Penvalas sam odabirao, a ne kupovao slučajno uz višu ili nižu cijenu. Alainje želio da Florita osjeti njegovu ljubav čak i u sitnicama.Zbog tog cvijeća Lottchen je postala neizmjerno zavidna. Jednog je jutra srela gospodinaPenvalasa na stubištu i otada je njezina ljubomora, koju je već i ranije osjećala prema Floriti,izbila svom snagom.Kako to da ona, Charlotta Mtilbach, mlada djevojke, uvijek odjevena po najnovijoj

modi, smirazom od tri stotine tisuća franaka, nije mogla naći muža po svom ukusu. A pripadala je iotmjenoj njemačkoj rasi, prvoj u svijetu. A ta mala Francuskinja, koja se nije znala odijevati,a posjedovala je najviše stotinu tisuća franaka, osvojila je tog bogatog i lijepog plemića. To senije moglo hladnokrvno promatrati. Stoga je Lottchen svaku večer prolila nekoliko suza odbijesa. Nakon toga bi ta sentimentalna Njemica počela vesti crvena srca na ružičastom satenu.Od toga je mislila načiniti malu vrećicu u koju bi stavila uvojak svoje kose. Sve je tonamjeravala potpisati s "Uvijek vaša Charlotta..."Tko zna? Možda će zbog te bezbojne kose na trenutak zaboraviti onu zlaćanu Floritu!Gospoñica Verserres nije slutila što muči Lottchen. Ona nikada nije poznavala osjećajljubomore, pa nije mogla zamisliti da postoji kod drugih.Bavila se svojom opremom, i to bez žurbe jer je imala dosta vremena. Alain je dolazio svakenedjelje, a tetka Pepita dopuštala im je da u salonu u miru razgovaraju o budućnosti. U tojbudućnosti dužnosti su se nalazile na prvom mjestu, jer je njih dvoje na taj način gledalo naživot.Gospodin Mulbach bio je uvijek vrlo ljubazan prema nećakinji i svom budućem nećaku, alimu ipak nije uspjelo steći Alainove simpatije. Rodbinski odnosi Florite s tim Nijemcempredstavljali su tamni oblak na njegovu nebu sreće. Ali ubrzo je zaboravio na to kraj svojeočigledno sve više zaljubljene zaručnice. A ona mu je svakim danom postajala sve draža.Stara gospoña d'Orbeilles umrla je krajem siječnja i Armelle se vratila u Vannes svom mužu.Gospoña Miilbach se sada osjećala nešto bolje, pa bi ponekad pratila dvoje mladih u šetnju.Ona je iskreno voljela svoju nećakinju. Osim toga, njezinoj je taštini godio taj brak, i pažnjakoju su zaručnici izazivali kod prolaznika.Inače je Florita nastavljala svoj uobičajeni svakodnevni život. Polazila je na predavanja,bavila se glazbom i slikarstvom, i ponekad odlazila u crkvu u pratnji švicarske

sobarice Anne.To je bila ozbiljna i ispravna žena. Već je nekoliko godina radila za gospoñu Mulbach, a ovaje bila vrlo zadovoljna njome. Floriti se ipak nije sviñao njezin pogled, jer joj se činioneiskrenim. Ali nije imala razloga požaliti se na nju, jer je Anna bila vrlo uslužna. Osim toga,njezina ozbiljna vanjština činila je od nje izvanrednu pratilju, što je mladoj djevojci bilo dragozbog neugodnog divljenja nekih muškaraca.U ožujku je Florita često u pratnji Anne odlazila u crkvu "Saint-Germain-des-Pres". Poslije bise vraćala kući desetak minuta udaljenoj od crkve. Stizala bi obično oko deset sati na večer.Gospoña Miilbach već je za nećakinju priredila šalicu toplog čaja jer je te godine često bilohladno. Florita je jedne večeri čak oklijevala izaći jer je lijevala kiša.Gospoña Miilbach nagovarala ju je da ostane.- Smočit ćeš se do crkve! Mogla bi se prehladiti. Nije pametno izlaziti po takvom vremenu.Florita bi je poslušala, ali se pojavila Anna noseći njezin kaput i šešir.- Požurite, gospoñice! Priredila sam vam u predsoblju kaljače. Bit će bolje da ih večerasnavučete.- Anna, mislim da neću izaći. Kiša pada.U sobaričinom se pogledu opazila lagana srdžba. Ipak je kazala nježnim i odmjerenimglasom:- Pa ne pada baš tako jako. Kad čovjek sluša, tad mu se čini. Jer kiša uvijek pravi veliku bukuudarajući po žljebovima. A vrijeme se i popravilo.- Što misliš, tetko Pepita? Možda i nije tako loše vrijeme kako sam mislila?- Radi što želiš, mila moja. Ali ako izañeš, obuci se dobro. Počne li kiša jače padati, vrati sekući.Tako su se dogovorile, pa je Florita, deset minuta kasnije, izašla u pratnji sobarice.Doista se vrijeme pomalo smirilo, pa su obje žene stigle do crkve a da se nisu smočile.Kad je Florita ustala želeći se vratiti kući, Anna ju je zamolila:- Gospoñice, molim vas, pričekajte trenutak. Uhvatila me bol u nozi, pa je moram ispružitikako bih se mogla vratiti kući.- Dobro, Anna! Odmorite se koliko vam je potrebno.

Tih nekoliko trenutaka produžilo se sve do deset sati. Kad su obje žene napustile crkvu, ova jebila prazna. Ali ispred nje čekala je neka žena. Florita je prepoznala Melanie Clouet.- Dobra večer, gospoño Clouet. Čekali ste me?- Da, htjela sam vam zahvaliti za toplu odjeću što ste je jutros donijeli mojoj maloj.- Pa to nije ništa! Nadam se da ću uz pomoć svog zaručnika ubrzo moći učiniti više za vas.Žena je, duboko dirnuta, odgovorila:- Budite blagoslovljeni, gospoñice! Budite oboje blagoslovljeni! Zahvaljujući vama, mojamala Henrietta se već osjeća bolje.- Uskoro ću je posjetiti. Laku noć, i vratite se brzo kući jer je vrijeme užasno.Uistinu, kiša je počela jače padati. Brzim korakom Florita i sobarica krenule su prema kućiulicom koja je u ovo vrijeme bila prazna. S njihove lijeve strane uzdizala se ograda crkvenogdvorišta. S desne je bio parkiran automobil koji je Florita opazila već pri dolasku. Ali sada jemotor bio upaljen i auto spreman da krene.Dva su čovjeka stajala kraj njega i kao da su nekoga čekali. Florita je posve slučajno opazilasa su svjetla bila prekrivena kao da je netko htio spriječiti da osvijetle ulicu.Dalje nije stigla misliti. Onog trenutka kad je prolazila pokraj automobila oba su čovjekaskočila na nju i njezinu pratilju. Annu su udarili po glavi, pa je pala na zemlju bez glasa...Floriti su prebacili preko glave neku tamnu krpu. Snažne ruke su je podignule i bacile u kola.Jedan od otmičara sjeo je kraj nje dok je drugi skočio na vozačevo mjesto i krenuo velikombrzinom.Ipak se čuo krik... a zatim se sve utišalo.- U pomoć! U pomoć!To je vikala žena koja je brzo dotrčala na mjesto otmice. Bila je to Melanie. Ona jeprisustvovala otmici vraćajući se polagano kući iza gospoñice Valserres i Anne.Dotrčali su neki prolaznici. Uskoro se oko onesviještene žene okupilo nekoliko ljudi. Slušalisu što im je Melanie pričala isprekidanim glasom.Netko je napomenuo:- Obavijestite policiju! Drugi se suprotstavio:- Možda bi trebalo odnijeti na policiju tu ubogu ženu koja leži na zemlji.Ovo je mišljenje prevladalo i dva su čovjeka podigla Annu, koja je još uvijek bila

bez svijestii odnijeli je u policijsku postaju.Tamo se Anna počela lagano micati, a zatim, nakon nekoliko trenutaka, otvorila je oči.Policijski komesar koji je saslušao Melanie izjavio je:- Najvažnije je da se pobrinemo za ovu ženu. A što se tiče automobila i otmičara.Odmahnuo je rukom kao da želi kazati: "S tim ne možemo računati!"Ubrzo je Anna uspjela progovoriti, pa je dala adresu svog gospodara. Komesar je nastojaosaznati možda još nešto što bi ga navelo na neki trag, ali se činilo kao da je sobarica još uvijeku šoku. Cvokotala je zubima i nije mogla ništa razumno kazati.Poveli su je dakle do automobila, koji su telefonom naručili, i u pratnji jednog policajcaotpremili. On ju je odveo do Mulbachovih koji su već bili vrlo nemirni jer se Florita nikadanije tako kasno vraćala kući.Pepita je kriknula ugledavši Annu koju je policajac dopratio. Taj strah pretvorio se u praviužas kad je saznala što se dogodilo.- Oteli su moju malu Floritu! Kakav užas!Otto, koji se vratio iz svog kluba, i sam je bio vrlo uznemiren. Nastojao se smiriti:- Odmah će krenuti u potragu za njom... Naći ćemo je, ne boj se.- U potragu? Kamo? Kako? Ima li kakvih tragova? Automobil... dva čovjeka... i to je sve.- Možda je netko od prolaznika primijetio neke pojedinosti. To će se ispitati.- Ispitati? A što će se dotle dogoditi tom ubogom djetetu? Policajac je slegnuo ramenima.Vjerovao je, a da to nije kazao,kako je Pepita u pravu i kako će ona mlada djevojka nestati bez traga. Da je to bila jedna odonih tajni velikog grada koja nikada neće biti objašnjena.VIFlorita je za trenutak gotovo izgubila svijest. To je trajalo vrlo kratko. Osjetila je da supopustili tkaninu kojom su joj stezali glavu. Zatim je neki muški glas javio:- Ne bojte se, ništa vam nećemo učiniti. Ali budite mirni, i ne pokušavajte pobjeći jer vam toneće uspjeti.U isto vrijeme je neznanac stegnuo djevojčine ruke konopcem, tako da ih sada nije moglamicati.Florita je pomislila srcem punim straha: "Tko je to? Kamo me vode? Bože, smiluj

mi se!Brani me!"Ali gospoñica Valserres nije bila slabo biće koje se moglo samo tako pobijediti. Njezinaodlučnost je već nadvladala strah. Neće se dati prestrašiti, borit će se protiv tih ljudi.Kad bi joj samo odvezali ruke! Kad bi se domogla oružja koje je posjedovala, tad biprestrašila tog bijednika.U Runestu ju je Alain nekoć naučio pucati. Bila je vrlo spretna i takmičila se sa svojimbratićem koji je uvijek pogañao cilj, i revolverom i puškom. Jednog joj je dana kazaonasmiješivši se:"Mala moja, kad bi se jednog dana našao netko ispred cijevi tvog revolvera, ne bih mnogo daoza njegov život."Baš prilikom svog posljednjeg dolaska poklonio joj je revolver. Bio je to pravi dragulj, aujedno i ubojito oružje.. Poslao mu ga je prijatelj iz Amerike.- Budući da ponekad navečer izlaziš, uzmi ga. Ne prijeti ti baš velika opasnost, jer uvijekizlaziš u pratnji, a i ulice Pariza nisu u to vrijeme puste. Ali milije mi je da ga imaš uza se.I tako je danas prvi puta ponijela sa sobom revolver. Blagoslivljala je zbog toga svogzaručnika. Kao da je nešto predosjećao.Alain... njezin Alain! Kad bi znao što se ovog trenutka dogaña s njegovom Floritom, kako bise užasno prestrašio!Iznenada ju je obuzeo strah. Neće li je otmičari pretresti kako bi se uvjerili nema li slučajnooružja kod sebe?Ne, vjerojatno neće. Jer mlade pariške djevojke nisu nosile revolvere kad bi odlazile u crkvu.Iako to baš nije bio nepotreban oprez, što je Florita iskusila na sebi.Kamo su je vodili? Vožnja je dugo trajala. Teško je disala pod suknom navučenim na glavu.Činilo joj se kao da je već čula taj glas koji joj je malo prije govorio. Imao je njemačkinaglasak.Eto, auto se zaustavio. Otvorila su se vrata. Floritu su ponovo uhvatila ona dva muškarca i

šuteći je odnijeli.Pričinilo joj se kao da je iz vlage koja je vladala napolju ušla u toplu prostoriju. Zatim jeosjetila da su je posjeli na stolicu. Odvezali su joj ruke. Čula je korake koji su se udaljavalizaglušeni debelim sagom. Neka su se vrata otvorila.Brzom kretnjom skinula je sukno s glave.Ugledala je lijepo namješten salon s tapetama od žute svile. Pokućstvo je bilo u stilu"empire", a isto tako i svijećnjaci.U bakrenoj vazi ukrašenoj krunom od lovorovih listova, u amfori od crnog mramora, venuloje cvijeće šireći opojan miris po toj dobro zagrijanoj sobi.Pošto je brzo pogledom pregledala prostoriju u kojoj se nalazila, Florita se uvjerila da jenjezin revolver još uvijek u džepu ogrtača.Uzela ga je u ruku kako bi se obranila.Potisnula je svoj užasan strah kako bi sačuvala prisutnost duha i svu svoju snagu koja usprkosnjezinom nježnom izgledu nije bila mala.Misli su joj ponovo odlutale do Alaina. Možda će je uskoro zateći smrt, jer ona će do krajahrabro braniti svoju čast. A kako će on tada patiti, on koji još nije ni slutio što se dogodilonjegovoj zaručnici. Živjet će u toj užasnoj neizvjesnosti koja je bila gora od svega. Pomislilaje s bolju u srcu: "Bili smo odviše sretni." Iznenada su se otvorila vrata. Pojavio se neki visokičovjek i krenuo prema djevojci koja je brzo ustala. Zaviknula je:- Barun Rechensfeld!? Naklonio se i nasmiješio.- Da, ja sam gospoñice! Pozdravljam vas najponiznije. Florita je ogorčeno zapitala podigavšiglavu:- Jeste li vi krivac za ovaj ogavan napad na mene?- Kako ste strogi! Dakako, vjerujem da ovog trenutka niste baš oduševljeni. Neizmjernožalim što sam morao upotrijebiti ta sredstva. Shvatit ćete me, kad saslušate moje objašnjenje.Učinio je još nekoliko koraka. Florita je pružila ruku i usmjerila prema njemu cijev revolverakoja je zabljesnula.- Objašnjenja mi nisu potrebna! Zahtijevam svoju slobodu. Barun se, primijetivši revolver u

njezinoj ruci, povukao nekolikokoraka. U njegovom se pogledu pojavio bezgranični bijes. Kazao je odlučno:- Ne činite gluposti! Dajte mi tu igračku, a zatim me saslušajte. Učinite to dobrovoljno, jervam otpor neće koristiti.Florita je hladno odvratila:- Ukoliko mi se pokušate približiti, pucat ću. Upozorila sam vas.Promuklo se nasmijao:- Pucajte samo, sigurno ćete me promašiti! Nakon toga ćete se smiriti, mala moja!Istog trenutka se bacio laganom kretnjom prema njoj. Pružio je ruku želeći djevojci otetirevolver.Ali Florita je bila brža. Skočila je natrag još uvijek pružene ruke i revolvera uperenog ubaruna.Odjeknuo je pucanj. Friedrich Rechensfeld je zateturao pogoñen u prsa. Iz usana mu se otelakletva, a oči su mu bile pune očaja. Zatim je pao na bijeli sag sa zlatnim pčelama.Florita je potrčala prema vratima i otvorila ih.Ali pred njom je u predsoblju stajao drugi čovjek u odori vozača. Trčao je prema vratima.Florita je uperila revolver u njega i rekla onim nadčovječnim mirom koga je sačuvala odsamog početka:- Maknite se, ili ću pucati!Čovjek se povukao očigledno prestrašen odlučnim izgledom lijepe djevojke čija ruka nijedrhtala. Osim toga je bio zabrinut i zbog baruna koji je ležao na podu.Florita je naredila:- Otvorite mi vrata!Vozač je poslušao...Florita se povlačila natraške, držeći još uvijek revolver uperen u njega.Kad je izašla, rekla je onim istim mirnim glasom:- A sad ih zatvorite!Kad su se vrata zatvorila, ona je potrčala ravno dolje nastojeći se što prije odmaknuti od tekuće. Zaustavila se tek deset minuta kasnije, jer više nije imala daha. Srce joj je tako kucalokao da će je ugušiti.- Gdje sam to?Kiša je još uvijek lijevala. Pokušavala se snaći.S obje strane avenije uzdizale su se otmjene kuće. Je li trebala krenuti desno ili lijevo?

Pomislila je: "Poći ću dalje dok ne naiñem na natpis s imenom ulice."Krenula je ulijevo, zaustavivši se nakon nekog vremena na križanju ulica. Pročitala je: "UlicaFaubourg Saint-Honore!Koliki je još put morala proći po noći da bi stigla do svog stana!Ali izbjegla je takvoj opasnosti da joj se sve ostalo nije činilo teškim.A imala je i svoj revolver u kome je još bilo metaka. Znat će se braniti protiv svakog jednakotako dobro kao što se branila protiv baruna Rechensfelda.Krenula je dalje. Po tom užasnom vremenu ulice su bile puste. Ponekad bi u daljini ugledalaneku ljudsku priliku koja se žurila po kiši koja je lijevala.Pošla je ulicom d'Antin, prošla kraj Seine i stigla napokon do belevara Saint-Germain. Sada jetrebalo još samo ravno poći kući.Pepita se trgnula začuvši zvono na vratima.- Zvoni kao da je ona... ona! Otto je vidljivo zadrhtao.Tako je brzo ustao da se njegova stolica srušila, potrčao u predvorje i otvorio vrata...Pred njim je stajala Florita, mokra, blijeda, grozničavih očiju. Mulbach je promucao:- Ti!... Ti!- Da, ja... Uspjelo mi je pobjeći. Pepita je potrčala nećakinji i zagrlila je.- Mala moja Flory. Došla si, došla! Proveli smo užasne trenutke.- A tek ja, tetko!Iznenada sujoj živci popustili. Sada, kad više nije bila u opasnosti... Pala je na koljena, aPepita ju je, uz muževu pomoć, odvukla u salon i smjestila u naslonjač.Iz djevojčinih rukuje ispao neki predmet.To je bio revolver još topao od male grozničave ruke.Lice gospodina Mulbacha, koje je isprva bilo smrtno blijedo, iznenada se zgrčilo i užas sepojavio u njegovu pogledu.Pepita, zaokupljena nećakinjom, nije to opazila. Nastojala joj je pomoći. Djevojka je većotvorila oči.- Uboga moja mala! Otto priredi joj sredstvo za umirenje! A kako je mokra! Moram ti to brzosvući!Uz pomoć kuharice, koju je pozvala, Pepita je skinula odjeću s djevojke koja je drhtala odzime i uzbuñenja. Smjestila ju je u krevet i dala joj lijek koji je donio Otto. Pritom je razbila

čašu jer joj je ruka toliko drhtala.Otto je htio saznati što se dogodilo. Ali Pepita to nije dopustila.- Ne, ostavi je! Ima groznicu i umorna je. Sve ćemo saznati sutra ujutro.Nije navaljivao, iako je nestrpljivo čekao da sazna što se dogodilo. Te noći nije ni trenutakzaspao, toliko je bio uznemiren.Ujutro je požurio do Florite kraj koje je Pepita provela noć.Mlada je djevojka bila kao slomljena nakon neprospavane noći. To je bila neizbježnaposljedica velike živčane napetosti i užasnih uzbuñenja. Mulbach ju je uhvatio za ruku,očinski je poljubio u čelo i raspitao se kako se osjeća.Zatim se raspitao:- Draga mala, što se dogodilo? Neće li te previše zamarati budeš li mi to ispričala?- Ne, tetak. Tim više što vam to želim kazati u nekoliko riječi. Oteli su me. Dva su mečovjeka automobilom odvela u nepoznatu kuću. Tamo, želeći se obraniti od jednoga od njih,morala sam pucati. Srećom sam imala revolver uza se.Otto je zapitao promuklim glasom:- Ubila si ga? Florita je zadrhtala.- Ne znam. Sigurno je teško ranjen, jer je pao. Zatim sam pobjegla nakon što sam zaprijetilaonom drugom, pa me pustio.Pepita je zaviknula:- Tko je to učinio? Tko su ti bijednici?- Jedan je vjerojatno sluga... vozač. Nije bio važan u svemu tome. Onaj na koga sam pucala...to je bio barun Rechensfeld.Dva uzvika, posve različita jedan od drugoga, začula su se:- Barun Rechensfeld?Mulbach je uzviknuo teškom mukom, ukočio se i zastao nepomično.Pepita je vrlo uzbuñeno počela stiskati ruke svoje nećakinje.- Sigurna si? Posve sigurna?- Da, tetko! Prepoznala sam ga! Otto Mulbach je slegnuo ramenima.- Možda si se prevarila! To bi bilo nevjerojatno. Gospodin Rechensfeld je častan čovjek i vrlopametan. Ne vjerujem da bi se upustio u nešto takvo.- Nema sumnje. To je bio on. Nije zanijekao kad sam ga nazvala tim imenom. Znam i kakome gledao kad bismo se sreli. Au posljednje vrijeme to se često dogañalo.Zadrhtala je sjetivši se njegovih pogleda, nadmenih i ujedno strastvenih, koji su je posljednje

vrijeme proganjali. Mulbach je primijetio:- To nije dovoljan dokaz. Ne može se optužiti nekog mladića, koji nastoji češće nego običnosastati neku djevojku, za nešto tako užasno.Pepita je zaviknula:- Prisjećam se da i ti nikada nisi imao o njemu baš najbolje mišljenje. U posljednje vrijeme tose izmijenilo... možda te on prevario nastojeći steći tvoje povjerenje. Ono što se dogodilodovoljan je dokaz.- Ne tvrdim da nije sposoban za to. Svi su mladići ludi. Lijepe oči natjeraju da se počinenajveće ludosti. Ali Florita je bila vrlo uzbuñena. Možda ju je sličnost prevarila. Možda je tajčovjek pokušao skriti tko je, pa je iskoristio tu zabunu.Ali Florita ga je prekinula:- Ne, to je bio on! Nisam ni trenutak posumnjala u to. Gospoña Mulbach je zapitala:- Gdje se nalazi kuća u koju te odveo? Znaš li to možda?- Na nesreću, ne znam! Kad sam izlazila iz nje, nastojala sam samo pobjeći što dalje. Plašilasam se da će me progoniti. Kad sam se napokon zaustavila, već sam se nalazila dosta daleko.- Gdje si bila tada?- U ulici "Fauborg-saint-Honore".- Imaš li i najmanjeg pojma gdje bi ta kuća mogla biti?- Mislim negdje u blizini Etoila. Mulbach je odmahnuo.- To nije dovoljno. U svakom slučaju, ako je to bio Rechensfeld, nije te odveo u svoju kućujer on stanuje kraj kraljevske palače.Pepita je uzbuñeno nadodala:- Morat ćemo sve prijaviti policiji! Taj bijednik! Što će reći gospodin Penvalas?Florita je zadrhtala.- Kako će se moj ubogi Alain uzbuditi! Mulbach je izjavio:- Možda bi bilo najbolje kad mu ništa ne bi kazala. Uzbudit će se i naljutiti.- I sama sam pomislila na to. Ali predomislila sam se. Mi jedno drugome sve povjeravamo,pa ne mogu pred njim ništa zatajiti, čak ni kad bih za to imala razloga. Uostalom, ako toprijavim policiji, on će sigurno saznati.- Pitam se ne bi li bilo najbolje sve zataškati. Bijednikje kažnjen... možda je smrtno ranjen.Postoji još i njegov suučesnik. Ali kao što je Florita kazala, on nije važan. Za ženu,

a osobitomladu djevojku, uvijek je neugodno biti umiješana u takvu priču. O tome bi se pričalo udruštvu.- I ja sam pomislila na to. Dijelim vaše mišljenje što se toga tiče. Ako moj zaručnik pristane,nećemo dalje tjerati.- Ja ću se pobrinuti za to. Poznam nekog u upravi policije. I oni će shvatiti naše razloge.Pepita je zaviknula:- Ipak moramo biti sigurni, ako taj čovjek preživi, da više neće predstavljati opasnost zaFloritu.- Ne brini, draga! Pobrinut ću se za to da shvati kako će opasno za njega biti udisati daljepariški zrak. Znači, mala moja, prešutjet ćemo ime tog bijednika? Obavijestit ću o svemupoliciju i kazati im da nisi prepoznala tog čovjeka i da ne znaš kamo te odveo. Vjeruješda si ga teško ranila ili čak i ubila. Vjeruješ da je suučesnik bio sluga. Hoće li tako biti dobro?- Da, tetak! Htjela sam prije pitati Alaina za savjet... Ali ne možemo čekati, jer je policijasaznala da su me oteli. Učinite, dakle, što želite. Draga tetko, dajte mi list papira da napišemAlainu neka doñe čim bude imao vremena.- Da, mila moja, odmah...I gospoña Mulbach je otpratila muža iz sobe. Brižljivo je zatvorila vrata i zapitala mužagledajući mu ravno u oči:- Slušaj, moramo to objasniti. Znam da Hilda često sreće baruna. Nije li meñu njima veza?Ne smjeraju li nešto protiv tog djeteta? Hilda mrzi Floritu, pa je možda nagovorilaRechensfelda i pomogla mu. Nisu li ubogu malu odveli k njoj? Park Monceau nalazi se usmjeru odakle Florita vjeruje da je došla.Mulbach je slegnuo ramenima.- Što to zamišljaš, draga moja? Hilda, makar kako ljubomorna bila, odviše je pametna a da bise dovela u takav položaj. Najbolji dokaz da nije tako je to, što ona boravi već tri tjedna sasvojim mužem u dvorcu Versailles. Njihova je kuća, u parku Monceau, zatvorena, kao što mi

je to Gertruda neki dan kazala. Ne, to je bilo zločinačko djelo čovjeka naviklog da mu se sveželje ispunjavaju. Prevario me, to je očigledno, jer mi se u posljednje vrijeme počeo sviñati.Govorio sam sebi: "Promijenio se". Zato sam vam ga i predstavio. Sad ne sumnjam u to da sena taj način želio približiti Floriti koju je vjerojatno zamijetio već ranije.Iako je već toliko godina živjela s njime, Pepita još uvijek nije znala koliko se njezin mužmože pretvarati. I ponovo ju je prevario. Zaljubljena u njega, nije jasno vidjela.I tako je povjerovala, bez oklijevanja, u taj njegov prikaz dogañaja.Mulbach je dodao:- Glupo je od njega što se zbog ljubakanja doveo u takvu opasnost. Osobito zbog njegovapoložaja. Da se policija umiješala u to, lako bi otkrila da je špijun. To bi moglo imati teškeposljedice, ne samo za njega, već za sve nas. Evo još jednog razloga, osim onoga koga samnaveo Floriti, da se njegovo ime ne spomene.- Ali Florita će ga sigurno kazati gospodinu Penvalasu! A taj će možda htjeti da se taj čovjekpronañe i progoni...- Da, to će biti njegova prva misao. Ali kasnije će razmisliti kakve bi neprilike mogla imatinjegova zaručnica. Govorit će samom sebi da će se barun, ukoliko preživi, sigurno smiriti. Izaključit će, poput nas, da će biti najbolje sve to zaboraviti.M. DELLYTAJNA KER-EVENAKNJIGA DRUGAPrevela s francuskoga Sonja BudakNakladnikNAKLADA FRANZagrebZa nakladnika Blaženka MujačićUrednica Blaženka MujačićKorektura Beata RadićGrafički dizajn Mario JurićTisak Tiskara ZelinaCIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebupod brojem 656117ISBN 978-953-285-001-7 (cjelina) ISBN 978-953-285-003-1 (Knj. 2)

TREĆI DIOFLORITA IIIDvadesetak kilometara od Valenciennesa posjedovao je grof Ronchay prostran i vrlo stardvorac okružen velikim parkom. To je bila obiteljska kuća Ronchayovih, a Maurice je bionjihov posljednji potomak.Prije braka proboravio je ovdje samo nekoliko dana godišnje jer je tom mirnom domupretpostavljao moderna kupališna mjesta ili boravak kod prijatelja. Za dvorac se brinuo staribračni par Adolphe i Caroline Dussaud kojima bi pritom, ako se ukazala potreba, pomagalistanovnici susjednog sela.Elsa je željela na svadbeno putovanje poći u Belgiju, pa su se prošle godine mladi supružnicina povratku zadržali u Vanellessu. Iako je još bila zima dvorac se vrlo sviñao novoj grofici.Htjela se u jesen vratiti onamo. Pozvali su neke Mauriceove prijatelje i nekoliko ljudi koje suupoznali tog ljeta u Trouvilleu. Elsa, vrlo ugodna domaćica, učinila je svojim gostimaboravak vrlo ugodnim. A i Maurice je sada vjerovao da u Vanellesu baš i ne mora bitidosadno.Gospoña Ronchay namjeravala je u kući izvršiti velike popravke. Zbog toga je tijekom zimečesto razgovarala s arhitektom kojeg je sama odabrala. Taj se arhitekt zvao Wolmayer.Maurice je unaprijed odobravao sve što je namjeravala poduzeti, jer je s jedne straneželio udovoljiti svim Elsinim zahtjevima, a s druge strane mu je bilo ugodno što se na tajnačin oslobodio svih briga i donošenja odluka.Elsa se okoristila takvim njegovim držanjem tako da grof nakon godinu dana nije više umioizreći svoje mišljenje ili pak staviti neku primjedbu. Tako je gospoña Ronchay odlučila dapočetkom ožujka poñu u Vanelles i provedu tamo mjesec dana želeći tako sama nadgledatikako napreduju radovi.Maurice se pokušao suprotstaviti govoreći da će u kući biti hladno jer centralno

grijanje nijebilo uvedeno, što ni njoj neće biti ugodno. A uz to su u kući boravili još i radnici.Ali Elsa mu je odvratila da baš iz tog razloga mora poći onamo i nadgledati radove.Boravili su tamo već tri tjedna kad je netko u ranu zoru pozvao Elsu na telefon koji su tekprije kratkog vremena uveli u dvorac.Ono što je čula očigledno ju je potreslo, jer je uzdrhtalim rukama zaklopila telefon, dok joj jelice problijedjelo.Sjela je u mali salon u kojem je najčešće boravila. Naslonivši čelo na ruke, dugo jerazmišljala.Zatim je ustala i naoko vrlo mirna krenula u sobu u kojoj se Maurice počeo odijevati.- Milsen mije telefonirao da se ozbiljno razbolio i da mu doktor Walchs preporučuje smještaju bolnicu.Milsena, vozača Ronchayovih, iznenada su, uoči odlaska njegovih gospodara u Vanelles,zaboljeli bubrezi. Grofica je pozvala svog liječnika - sina nekog Nijemca koji je stekaofrancusko državljanstvo a koji je naredio da vozač mora u krevet na neizvjesno vrijeme.Budući da je gospoña Ronchay izjavila da ne želi svoj automobil povjeriti nikome drugom,bračni je par otputovao, u pratnji ostale posluge, željeznicom. Milsen je pak ostao u njihovojpariškoj kući u parku Monceau. Doktor je Walchs obećao da će ga posjećivati i poduzeti svepotrebno ako mu se zdravstveno stanje ne popravi.Dan ranije vozač je javio da se osjeća bolje, pa će se vjerojatno moći pridružiti svojimgospodarima tijekom tjedna, čime je obradovao gospodina Ronchaya. Taj je naime bezautomobila bio vezan za Vanelles. Tamo mu bijaše dosadno, a raspolagao je samo nekomstarom kočijom i oronulim konjem.Stoga se na njegovom licu i pokazalo razočaranje kad je saznao tu vijest od svoje žene.- Kakva šteta! Zašto nije odmah otišao u bolnicu? Tamo bi ga barem njegovali. A tako sam utoj velikoj kući.Elsa ga je hladno prekinula.- Kakva glupost! Milsen se nadao da će brzo ozdraviti, a to je i liječnik vjerovao.

Zašto biotišao u bolnicu kad ni sam liječnik to nije smatrao potrebnim? Sada se sve promijenilo.Njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo, pa treba nešto poduzeti. Neophodno je potrebno dase vratim u Pariz. Moram vidjeti što je s njim i zatvoriti kuću u slučaju da je Milsen moranapustiti.Maurice je to pokušao iskoristiti.- Zatvoriti kuću? Zašto se ne bismo već sada vratili? Tri smo tjedna ovdje i...- I vjerojatno ćeš ostati još petnaestak dana. Ovdje mi se vrlo sviña, a osim toga moramo jošnešto dogovoriti s graditeljem i nadzirati izvršenje tih radova.Maurice je potisnuo uzdah. Još petnaestak dana! Prokleti Vanelles. Zašto ga nije prije trigodine prodao onom industrijalcu s Rajne, koji mu je jednom u kasinu diskretno šapnuo da biželio kupiti posjed u "tom lijepom kraju na sjeveru"!Pomirivši se sa sudbinom napomenuo je:- Neka bude! Vratit ćemo se ako to smatraš neophodno potrebnim.- Kako to "vratit ćemo se"? Pa ne misliš valjda da ćeš me pratiti?- Ali to je posve prirodno, draga. Slegnula je ramenima.- To bi bila prava glupost! Ostat ću tamo samo dvadeset i četiri sata.- Ali, draga moja.Izjavila je onim tvrdim i prodornim glasom kojem se Maurice nije mogao oduprijeti:- Ne budi glup! Ostat ćeš mirno ovdje, a ja ću posjetiti ubogog Milsena. To je tako odančovjek da bi bilo šteta izgubiti ga.Maurice je nabrao čelo. Morao je popustiti svjestan daje slabiji od žene.Grofica je odmah zatim dala nalog da se kočija upregne i da joj sobarica pripremi kovčeg. Satkasnije napustila je Vanelles i odvezla se na najbliži kolodvor.Tog istog dana, čim se spustio mrak, neka žena zaogrnuta u crni plašt, s tamnim velom prekolica zaustavila se pred vratima lijepe palače u parku Monceau.Netko ju je vjerojatno očekivao jer su se vrata otvorila prije no što je pozvonila. Čim je ženaušla, vrata su se za njom zatvorila.U tamnom predvorju šapnula je na njemačkom jeziku muškarcu koji ju je čekao:- Stoje?- Rekao bih da je gospodinu barunu večeras bolje. Liječnik se nada da će ga spasiti.- Tim bolje! Kakva nesreća! Kakva strašna nesreća! Milsen, ispričajte mi što se

dogodilo.Zatim ćemo odlučiti.Ušla je u sobu na kraju hodnika, upalivši u prolazu svjetlo. Mali je salon izronio iz mraka sasvojim svilenim tapetama žute boje i namještajem u stilu "empire". Mlada je žena zapitala:- Jesu li kapci dobro zatvoreni?- Jesu, gospoño grofice! A osim toga, ovo je vrtna strana pa se svjetlo i ne vidi.- Uvijek je bolje čuvati se. Kad su kapci zatvoreni, nemamo se čega plašiti.Brzo je skinula veo s lica i bacila ga kraj plašta. Pojavilo se lijepo, zabrinuto Elsino lice. Sjelaje i zapitala:- Što se dogodilo? Telefonirali ste mi: "Pucala je na njega. Teško je ranjen."- Bila je dakle naoružana?- Bila je, na nesreću. Zar je itko mogao pomisliti da tako mlada djevojka nosi revolver sasobom? Sve je do tog trenutka bilo u redu. Oteli smo malu, a da nije ni kriknula. Anna sesrušila kad sam je udario kao da nikada u životu nije činila ništa drugo. Mladu smo djevojkudoveli ovamo i zaključali je u ovaj salon. I tada je sve propalo! Barun je teško ranjen, mladaje djevojka pobjegla.- Sto se meñu njima dogodilo?- To vam ne mogu točno kazati, jer nisam bio prisutan. Ali nije teško pogoditi. Barun joj sehtio približiti, a ona je u tom trenutku pucala. Čim sam začuo pucanj, dotrčao sam. Zaprijetilami je revolverom, pa sam mislio daje pametnije ne odupirati se. I tako je sve propalo. Sad jenajvažnije izvući se iz toga na najbolji način.Elsa je ljutito ustala.- Zar niste bili naoružani?- Dakako da jesmo, gospoño grofice! Ali barun, želeći udvarati toj mladoj osobi nije sasobom ponio revolver. Ostavio gaje u džepu ogrtača. To sam jutros ustanovio. Ja sam imaosvoj. Ali nisam ga stigao dohvatiti. Mala bi bila sigurno pucala, jer je izgledala vrlo odlučno!Uvjeravam vas da njezina ruka nije ni zadrhtala kad je ciljala u mene.Elsa je bijesno uzvratila:- Kako ste nespretni! Obojica! Da sam bila prisutna, skočila bih na nju i otela joj revolver!

Milsen je očigledno bio uvrijeñen.- Volio bih vidjeti kako biste se vi ponašali, gospoño! Lako je govoriti! Ali kad ti je revolveruperen meñu oči, i to u najvećoj blizini. Čovjek najprije pokuša spasiti svoju kožu! Da meubila, to ne bi nikome koristilo. Baš naprotiv! Ovako sam bar mogao pomoći gospodinubarunu. Bez mene bi već bio mrtav. A to bi tek bila lijepa priča kad bi ga ovdje pronašli!Elsa je uzbuñeno kazala:- Ne mislite li da će djevojka sve ispričati? Ako je upamtila kuću u kojoj je bila i mjesto gdjese nalazi, tad smo upali u lijepu kašu.- Možda i nije. Vjerojatno je mislila samo na to kako što brže pobjeći.- Nitko od jučer nije dolazio ovamo? Niste opazili ništa sumnjivo u okolici?- Ništa, gospoño grofice. Došao je samo liječnik. Pošao sam noćas po njega. Navratio je imalo prije, a doći će i večeras. Želi razgovarati s vama i pregledati ranjenika.- Dobro. Kamo ste smjestili baruna?- U gostinjsku sobu. Onu prema vrtu.- Poći ću k njemu. Gdje se nalazi rana?- Ranjen je u grudi. Metak je, čini se, pogodio jedno plućno krilo. Kako sam se prestrašio kadsam ga ugledao na podu u lokvi krvi! Morao sam maknuti i sag. Spremio sam ga ujedan kut upodrumu. Spalit ću ga što prije. Na sreću je tako debeo da krv nije probila kroz njega.- Dobro... a ja ću već nekako objasniti nestanak saga. Možda time da je netko prosuo tintu ponjemu ili nešto drugo. To i nije važno. Niste ništa čuli o gospodinu Mulbachu?- Nisam, gospoño grofice!- Možda će večeras doći... dakako, bit će bijesan što nismo uspjeli. Ali sigurno ne više odmene.Kad je grofica krenula prema vratima, Milsen je zapitao:- Želi li gospoña večerati?- Da, ako ima štogod. Neka sitnica. Zbog svih tih nevolja i nisam gladna.Zabrinuta izraza lica Elsa se popela stubama na prvi kat. Tamo je u postelji našla FriedrichaRechensfelda, blijeda i izdužena lica.Kad je začuo da se vrata otvaraju, podignuo je kapke. Ugledavši mladu ženu, nešto nalik grčustegnulo mu je usne.

Pristupila mu je, nagnula se nad njega i položila dlan na vruću ranjenikovu ruku.- Ubogi moj mladiću, pripremila vam je lijep doček!Mržnja se pojavila u blijedo modrim očima. Rechensfeld je promuklim glasom kazao:- Da... ali osvetit ću se!- Imate pravo! Milsen mije kazao da ćete se izvući, a to je već mnogo.- Ne znam hoću li se izvući. Ali neće li se sve otkriti kad je Milsen bio tako glup i dopustiotoj prokletnici da pobjegne?- Nadam se da neće. Moram se sresti s Mulbachom još večeras. Tako ću saznati što se kodnjih dogaña. Nemojte više govoriti, jer će vam groznica porasti! I ne brinite unaprijed! Uzpomoć Mulbacha vjerojatno ćemo sve srediti.Rechensfeld je promrmljao:- Mulbach će nas ostaviti na cjedilu ako stvari krivo krenu.- Neće! Zar se ne sjećate da smo se svi složili s tim pothvatom? Moć će bratić učiniti svemoguće i nemoguće da se o tome ništa ne čuje. Treba li vam što?Nije odgovorio.- Dakle, do skorog viñenja! Doći ću k vama zajedno s liječnikom.Milsen je u blagovaonici priredio skromnu večeru. Ali gospoña Ronchay više nije bila gladna.Bila je silno uzbuñena i zabrinuta. Namrštila je čelo razmišljajući. Brzo je ustala i krenula usalon. Tamo je sjela u naslonjač.Oko devet sati začulo se zvono na ulaznim vratima. Bio je to liječnik, mali mršavi čovjek,sijede kose i živahnih očiju sakrivenih iza naočala sa zlatnim rubom. Pratila gaje neka ženasrednjih godina. Predstavio ju je grofici riječima:- Sophie Haschen, jedna od najboljih bolničarki Pariza. I naša sunarodnjakinja. Možemoimati potpuno povjerenje u nju. Doveo sam je da se brine za ubogog baruna.Sve troje se popelo do bolesnikove sobe. Liječnik je bio zadovoljan nakon stoje pregledaoranu. Rekao je da više nije zabrinut za njegov život, ukoliko budu poduzete sve potrebnemjere.Elsa zapita:- Ovog trenutka, dakako, ne možemo baruna nikamo prevesti?- To će se moći izvršiti vjerojatno, bez svake opasnosti, za osam do deset dana.- Dobro! Zadržat ću tako dugo muža u Vanellesu dok nas ne obavijestite da se

možemovratiti.Nakon toga se liječnik povukao. Kad je u pratnji kućedomaćice stigao do predvorja, netko sepojavio na pragu salona. Elsa zaviknu:- Bratiću Otto!- Da, upravo sam stigao. Dobar dan, dragi doktore!Oba su si čovjeka čvrsto stisnula ruke. Zatim je Mulbach zapitao:- Kako mu je?- Bolje, dragi gospodine! Spasit ćemo ga. Ta je mlada djevojka dobro ciljala! Da svifrancuski vojnici pucaju poput nje, našima ne bi preostalo ništa drugo nego se povući.Nasmijao se, a zatim dodao:- Odlazim, jer moram posjetiti još dva bolesnika. Oprostio se od Else i njezinog roñaka i brzootišao.Otto je krenuo za mladom ženom u salon. Prekriživši ruke na grudima kazao je popriličnoljutito:- Lijepa pustolovina! Kako sam mogao biti tako glup i pristati da barun zadovolji svojustrast! Zaista sam glup, jer što je značilo njegovo pismeno obećanje da će se oženiti Floritom?Kako bih ga mogao prisiliti da to učini, ako on to ne bi htio? Ne bih ga mogao tužiti sudu.Elsa ga je prekinula podrugljivim glasom:- Ne igraj preda mnom tu komediju, bratiću! Uvjeravam te da je to nepotrebno! Znam posvedobro da si imao mogućnost prisiliti Rechensfelda da izvrši svoje obećanje, jer inače ne binikada pristao na to. Sigurno znaš neku tajnu o barunu za koju se ne smije saznati. Shvatilasam da bi ti bilo vrlo drago kad bi Florita postala barunica Rechensfeld. Stoga nema smisla dase sada pretvaraš i zgražaš samo zato što nismo uspjeli. Dragi moj, ti si naš suučesnik u svemutome. Otto je slegnuo ramenima.- Ne mislim zanijekati! Ali barun je postupao nespretno. Trebao se strpjeti i biti manjenadmen.- Reci to Rechensfeldu, koji se smatra tako nadmoćnim nad ostalim muškarcima! Osim toga,uvjerena sam da ni na taj način ne bi uspio kod te mlade odlučne djevojke. Ne,

bratiću Otto,sve bi bilo u redu da nije bilo tog prokletog revolvera. Kako to da ga je nosila sa sobom?- To je dar njezinog zaručnika. Na nesreću, nisam znao za njega. Tek sam jutros saznao kadnam je ispričala što joj se dogodilo.Elsa je bijesno uzviknula:- Znači, on ju je spasio! Morat će mi to jednog dana platiti. Otto je nestrpljivo kazao:- Dosta s tom tvojom osvetoljubivošću. Zbog nje ćeš učiniti neku glupost. Ne smijemodovesti u opasnost djelo kome smo se posvetili. Mi smo samo skromni sluge našeg uzvišenogcarstva. Vratit ćeš se mirno, dakle, sutra u Vanelles. A mene će Walchs obavještavati, kaostoje to već jutros učinio. Florita ne zna kamo su je otmičari odveli, ali je prepoznalaRechensfelda. No vjerojatno će šutjeti da ne bi izazvala pažnju.- Možda gospodin Penvalas neće biti tog mišljenja?- Hoće! Možda će htjeti saznati što se barunu dogodilo kako bi se objasnio s njime! Ali mićemo ga sakriti tako da će se napokon sve zaboraviti.Nakon kratke šutnje Mulbach je zabrinuto dodao:- Ipak je sve to vrlo nezgodno. Rechensfeld nam je činio dosta usluga u odreñenimkrugovima Pariza.- Da, to je spretan i pametan čovjek. Može se svidjeti ljudima, kad to želi. Nadajmo se da ćese brzo oporaviti. Morat će ipak neko vrijeme biti vrlo oprezan i ne smije se sresti sporučnikom Penvalasom i njegovom zaručnicom.Idućeg se dana Elsa vratila u Vanelles. Na muževljeva pitanja je odgovorila:- Ubogi Milsen je očajan što mora otići u bolnicu, pa sam radije uzela bolničarku koja će ganjegovati. Preporučio ju je doktor Welchs. Sad smo se toga riješili, pa možemo ostati ovdjedokle želimo.Maurice se jedva suzdržavao. Ponadao se da će izlet u Pariz pridonijeti promjeni raspoloženjanjegove žene. A baš naprotiv. Sad se činilo da namjerava ostati u Vanellesu još dulje negoprije.Gospoña Ronchay je naredila da uvedu centralno loženje. Stoga je bilo potrebno izvestiradove u podrumu pod nadzorom nekog crvenokosog graditelja koji je govorio

njemačkimnaglaskom. Taj naglasak se mogao primijetiti i kod svih drugih radnika. Pričali su da suporijeklom iz Alzasa. Maurice im je vjerovao jednako tako kao što je i Elsi vjerovao idopuštao da čini od njegove stare kuće sve što hoće.Bio je tolika kukavica da je čak prije nekoliko mjeseci otpustio stare, odane sluge, jer se nisusviñali grofici.Adolphe i Caroline Dussaud nastanili su se u selu, žaleći tiho, jer su još uvijek bili odani svomgospodaru, mada se ovaj oženio tom oholom ženom. I neki drugi su dijelili njihovo mišljenje.Ostali su pak hvalili lijepu groficu, crne kose, jer je znala biti i vrlo velikodušna kad je to bilokorisno za nju. Htjela je naime daje ljudi ovog kraja zavole.Gospodin Ronchay se za sve to nije brinuo. Nije čak obraćao pažnju ni na samog sebe.Dosañivao se i uzdisao za Parizom. I kao daje ponovo oživio kad je, deset dana kasnije,napustio Vanelles u pratnji svoje žene i smjestio se u svojoj palači u parku Monceau.IIFlorita se osjećala vrlo slabo zbog užasnog noćnog uzbuñenja kad ju je idući dan, na njezin pismenipoziv, poslijepodne posjetio Alain.Nije ništa znao o tom dogañaju. Kad mu je gospoña Mulbach sve ispričala, skočio je i zaviknuo:- Taj bijednik! Ukoliko nije mrtav i izvuče se, pokazat ću mu što znači oteti zaručnicu jednogPenvalasa!Ipak se složio s time da bi bilo najbolje kad se o svemu tome ne bi pričalo. Zadržao je, meñutim, pravoda se raspita za baruna, pa da ga, ukoliko taj ozdravi, primjerno kazni.- Ipak bih želio znati tko su oni koji su tom bijedniku omogućili izvršiti naum.Gospoña Mulbach je teškom mukom sakrila svoju zbunjenost. Ma što tvrdio njezin muž, ona je ipakbila uvjerena da se iza svega krije Elsa... a opis salona u kojem je bila zatvorena Florita samo je jošviše potvrñivao tu njezinu sumnju. Prisjetila se naime da joj je Lottchen često pričala o predivnomElsinom salonu u stilu "empire" sa zidovima obloženim žutim svilenim tapetama.Ipak ni trenutak nije mogla posumnjati u to da ju je muž namjerno prevario. Po

njezinom mišljenjuradilo se o dogovoru izmeñu gospoñe Ronchay i Rechensfelda. Ona se željela osvetiti, a on zadovoljitisvoju strast. Nije mogla ni pomisliti na to da bi se Otto umiješao u tu aferu, čija je žrtva trebala bitinjezina nećakinja.Alain se nastojao svladati što je više moguće kad bi se našao kraj svoje zaručnice kako je nebi još više uzbudio. Rekao je mirno i odlučno:- Ne govorimo više o tome, uboga moja mala! Uspjela si se spasiti. Sada se smiri i što prijeoporavi od tog uzbuñenja.Ali Floritino je zdravlje bilo i odviše uzdrmano. I tako je, po savjetu liječnika, gospoñaMulbach, krajem travnja, odvela nećakinju u Runesto gdje je i gospodin Penvalas trebaoprovesti mjesec dana ljetnog dopusta.Zaručnici su se do tada sretali svakih osam dana, a ponekad i češće, pa su se teškom mukomrastali... Alain bi ponekad ljutito govorio:- Kad bi se taj Rechensfeld našao preda mnom, ne bi se baš dobro proveo!Ali barun je nestao... Gospodin Penvalas je uzaludno odlazio do njegova stana čiju je adresusaznao od Otta Mulbacha. Govorili su mu daje barun otputovao u Austriju i da se ne zna kadće se vratiti.Alain se još nije predavao. Naložio je nekoj detektivskoj agenciji da ga potraži, ali to nij edovelo do rezultata. Kad j e napokon otputovao u Runesto, još uvijek nije znao je liRechensfeld živ ili mrtav.Susjedi su nekoliko dana pričali o tom dogañaju ali uskoro se na sve to zaboravilo. Policijinije uspjelo proniknuti tu tajnu, jer gospoñica Valserres nije spomenula ime čovjeka koji ju jeoteo. I sobarica je izjavila kako nije stigla ništa primijetiti prije no što je pala na zemljuošamućena od udarca.Pepita,koja je takoñer željela objasniti neke pojedinosti, raspitivala se diskretno kod Gertrudei Lottchen. Bila je gotovo posve sigurna da su Floritu odveli u Elsinu kuću koju je Mauricekupio prilikom njihovog vjenčanja.

Ona je to saopćila i svom mužu koji je uzviknuo:- Kako to možeš i pomisliti, draga moja? Hilda je ponosna i osvetoljubiva. Ali za ovo ipak nebi bila sposobna.- Imam razloga vjerovati u to.- Zašto?- Jer je salon koji je Florita opisala sličan njezinom. To može ali i ne mora biti slučajnost.- Ne posjeduje samo Hilda salon u stilu "empire". A žute svilene tapete se vrlo često stavljajuuz takav namještaj. Osim toga, Florita ne zna ništa točno.- Ipak bi se kuća po njezinu pričanju mogla nalaziti u parku Monceau.- Mogla bi! Mogla bi! Tako ozbiljne optužbe ne mogu počivati samo na pretpostavkama.- Reci, tko li je sve mogao pružiti gostoprimstvo tom bijedniku?- Draga moja, ne poznam sve prijatelje gospodina Rechensfelda. Ima ih mnogo! A budući daraspolaže velikim novčanim sredstvima mogao je birati koga je htio.- Otada nisi ništa čuo o njemu? Potvrdio je sasvim mirno:- Nisam! Hilda, koju sam pitao o njemu, takoñer ga nije srela. Vjerojatno se negdje skriva...nakon tog svog neuspjeha.- Je li ti Hilda kazala što se zapravo dogodilo? Pretpostavljajući da ona to ne zna iz prve ruke,Otto nije obraćaopažnju na te riječi svoje žene iako su mu dokazivale da nije uspio raspršiti njezine sumnje.- Ona je sve to čula od Gertrude. Smatrao sam da joj ne bih trebao kazati ime otmičara, kaošto smo se dogovorili.- Što kaže? Kako se ponaša?- Posve prirodno, uvjeravam te! Iznenañena je i kazala mije posve iskreno: "Iako ne volimFloritu, ipak mi je drago da se sve dobro završilo, jer ne bih željela tako okrutnu osvetu. Menibi dostajalo da se ne uda za Alaina Penvalasa. Ali pokoravam se neizbježnom, pa ćuzaboraviti mržnju."Taj vješti lažac znao je da Pepita neće posumnjati u njegove riječi. Ali gospoña Mulbach,premda je čvrsto vjerovala svom mužu, ipak je još uvijek sumnjala u Elsu.Želeći sama pregledati ono mjesto, za koje je pretpostavljala da je bilo mjesto dogañaja,

krenula je, jednog poslijepodneva, u posjet gospoñi Ronchay.Posj etila ju j e do sada samo jednom, ubrzo nakon njezina vjenčanja. Tada kuća još nije bilaposve namještena. Kako u meñuvremenu dosta dugo nije boravila u Parizu, a zatim zbogbolesti bila vezana za kuću, nije više ponovila posjet. Tim više stoje zbog Florite i AlainaPenvalasa željela prekinuti svaku vezu s bivšom štićenicom gospoñe Penvalas.Odveli su je u mali žuti salon. Zatim je stigla Elsa koja ju je vrlo ljubazno pozdravila.- Kakvo lijepo iznenañenje! Dugo ste bili bolesni. Nisam se usudila posjetiti vas, jer sam seplašila da ću sresti Floritu, što vam sigurno ne bi bilo ugodno.Ponudila je svojoj gošći da sjedne, a sama se smjestila kraj nje raspitujući se o njezinomzdravlju. Kao da nije primijetila da je Pepita bila hladnija i suzdržanija nego obično.Nakon nekog vremena zapitala je posve mirno:- Nikada se nije saznalo tko je zapravo oteo Floritu, zar ne?- Nije!Zatim je gospoña Mulbach, razmišljajući trenutak, dodala:- Zapravo ne znam zašto ti ne bih rekla tko je to bio. Moraš mi meñutim obećati da ćeš tozadržati za sebe jer smo se dogovorili da ćemo sve zataškati. Dakako, ukoliko se ta osobasmiri.Gospoña Ronchay je zapitala, ne baš s prevelikom znatiželjom:- Tko je to bio?- Florita je u otmičaru prepoznala baruna Rechensfelda. Elsa je pokazalo ogromnoiznenañenje.- Rechensfeld? Tko bi to pomislio? Dodala je slegnuvši ramenima:- Iako ga smatram sposobnim za takve prljavštine. Taj barun Rechensfeld baš nije uzor odčovjeka. Ništa ga ne bi moglo zadržati, ako želi ostvariti svoje želje.- To je bijednik i pokvarenjak! Ali, na sreću, Florita je bila naoružana, a on to nije slutio.Ukoliko nije mrtav, sigurno je teško ranjen.- Zbog toga već tako dugo nisam ništa čula o njemu! To je pametno od njega. A ipak imatoliko važnog posla. Sto će se sada dogoditi?Izgledala je kao daje vrlo zabrinuta.- Kakva glupost! Mogao bi navući policiju na svoj trag i uništiti rad od mnogo godina! Alikako je upoznao Floriru?

- Moj muž ga je jednog dana doveo k nama na čaj. Tamo ju je sreo. Nakon toga je nastojaosretati je što češće.Elsa je podrugljivo nadodala:- Kakav glupan, taj barun! Što kaže na to gospodin Penvalas?- Dakako daje bijesan. Ako ga jednog dana sretne. Elsa joj reče nanovo se smiješeći:- Možda će se naći oči u oči u idućem ratu. Ukoliko je Rechensfeld ovog puta preživio. Šteta,njegova bi smrt predstavljala veliki gubitak za službu špijunaže, jer je on bio jedan odnajsposobnijih agenata. Čudi me da sve to nisam prije saznala. Ukoliko ga ljudi kod kojih sedrama odigrala nisu nekamo sklonili.- Da, to je moguće. Ali tko su ti ljudi?Pepita je pažljivo promatrala to lijepo lice koje je ostalo mirno. Jednako je tako mirnimglasom rekla:- To bi bilo zanimljivo saznati. Na nesreću, kao što mi je Otto kazao, Florita nije mogla ništapobliže kazati.Elsi se pojavio podrugljiv smiješak oko usana.- Nije - uzdahnu Pepita. - Vidjela je samo sobu u koju su je zatvorili. Mali žuti salon u stilu"empire".Ništa nije moglo uznemiriti Elsino lice. Mlada je žena posve mirno odgovorila:- To je vrlo malo. Pogledajte, na primjer, moj salon. A poznam dva ista takva kod svojihprijatelja. Na taj način nikome neće ući u trag. Florita je trebala upamtiti kuću ili ulicu.- Ne, bila je i odviše uzbuñena. Mislila je samo na to kako da pobjegne.- To je razumljivo! Ali u tom će slučaju biti gotovo nemoguće pronaći sudionike. A kako i viželite šutjeti o tome. Kako vam se sviña moj salon? Niste ga još vidjeli jer još nije bionamješten za vrijeme vaše prve posjete.Pepita se ogledala. Mnogo se toga slagalo s Floritinim opisom. Ali neke su stvari bilerazličite. Na primjer, sag s lovorikama, dok je Florita govorila o pčelama.Dakako da je Elsa mogla izvršiti te promjene kako bi odvratila sumnju od sebe.I tako gospoña Miilbach, pošto je napustila Elsu, nije znala ništa više nego prije. Zbunjivala juje Elsina sigurnost. Pomislila je: "Ako je kriva, izvanredno je vješta."

IIITijekom ovog ljeta i iduće zime grofica Ronchay je uvelike proširila krug svojih poznanika.Znala je biti ljubazna i srdačna, laskajući svima na vrlo spretan način. Sviñala se muškarcimazbog svoje ljepote, pameti i vrlo vještog očijukanja. Žene pak, voljele su je zbog njezineprijaznosti i vještine prilagoñavanja ukusima i mišljenju svake pojedine od njih. Zbog svegatoga njoj je nekoć i bilo uspjelo tako lako prevariti ubogu gospoñu Penvalas.Na taj je način stekla ugled u mondenom društvu. Spominjali su njezino ime i njezine haljine.Govorili su o njoj kao o "lijepoj grofici Ronchay", jednoj od naj šarmantni) ih Parižanki.Okružili su je laskanjem, a muškarci su joj udvarali. Skupljala je oko sebe ličnosti povezane spolitikom, diplomacijom i vojskom. Maureice, pomoću koga je sve to postigla, bio je sadapotpuno potisnut u pozadinu, kako je govorio Ulrich Mulbach, diveći se vještini svoje mladeroñakinje.Gospodin Ronchay je počeo pomalo uviñati da je Alain bio u pravu kad je govorio da će gaElsa Hoffel unesrećiti. Drhtao je pred svojom ženom koja gaje otvoreno prezirala odnoseći seprema njemu kao prema nekom potpuno nevažnom. U cijelosti je ovladala tim neodlučnim itaštim čovjekom. Bijaše preslab a da bi i pokušao oduprijeti se, pa je saginjao glavuprihvaćajući, bez prigovora, i najskupocjenije hirove svoje žene koja je nastojala ovimluksuznim životom nadoknaditi godine provedene u ovisnosti od drugih.Ali zbog tog društvenog života ipak nije zaboravljala na drugu stranu svog djelovanja. Naonaj tajni zadatak kojim se od najranijeg djetinjstva bavila s tolikim strpljenjem iizdržljivošću.Jednog travanjskog jutra 1914. godine ušla je u krznariju Mulbach i drug. Bila je jedna odnjegovih najvećih kupaca, što se moglo zaključiti i po načinu kako su je dočekali.Gospoña Ronchay je rekla:- Htjela bih razgovarati s gospoñom Valentin, zbog mog računa.Mlada se prodavačica udaljila i ubrzo se pojavila gospoña Valentin, nasmiješena, po svomobičaju.

- Gospoño grofice, izvolite doći u moj ured!Pošla je naprijed u malu sobicu zatvorivši zatim pažljivo vrata. Grofica je sjela, a gospoñaValentin se smjestila njoj nasuprot, iza pisaćeg stola. Elsa je zapitala poluglasno nanjemačkom:- Jeste li pribavili obavještenja koja sam tražila od vas o onoj mladoj Ruskinji koja ovdjekupuje?- Nemoguće, gospoño! Bojim se da sam već pobudila sumnju kod nje. Ona je mnogo bistrijano što izgleda.Elsa je lupila nogom o pod, namrštivši obrve.- Menije to obavještenje neophodno potrebno! Zatražili su ga iz Berlina. Čini se da je vrlovažno.Gospoña Valentin je bespomoćno mahnula rukama.- Mislim da neću kod nje ništa uspjeti postići. Ne bismo li mogli pokušati kod nekog drugog?- Ne! Njezin je otac važan funkcionar u Ministarstvu vojske. Ima u rukama dokumentepotrebne našem Glavnom štabu. Morali bismo pokušati saznati barem to gdje se dokumentinalaze. A to možemo saznati samo pomoću gospoñe Velianof. Michel Semine je jedini kojizna što se nalazi u tim dokumentima i gdje su pohranjeni.- Ipak, ne vidim nikakvu mogućnost. Gospoña Velianof će početi sumnjati budem li i daljenavaljivala.- To je neugodno, vrlo neugodno! Kažete da je ta gospoña Velianof bogata?- Vrlo bogata.- Dakle, novcem nećemo moći postići baš ništa. Ali čula sam da baš nije u najboljimodnosima sa svojim mužem.- Gospodin Velianof je vrlo ljubomoran. Mladu ženu smeta to neprekidno sumnjičenje.- Sumnjiči lije s razlogom?- Možda zbog njezina ponašanja, zbog toga što rado očijuka. Ali, ona je ipak poštena žena,vrlo odana mužu.- Svejedno. Možda bismo je ipak mogli nekako ucijeniti, natjerati da surañuje. Ali za to binam bilo potrebno dosta vremena, a onima u Berlinu to treba što prije.Gospoña Ronchay je neko vrijeme zamišljeno šutjela, naslonivši lakte na pisaći stol

a braduna šake.Zatim je podigla glavu i rekla još tišim glasom:- Rekla bih, Rosa, da se trenutak približava. Trenutak kad će Njemačka, napokon spremna,poslati na Francusku nezaustavljivu bujicu svojih vojnika. Uostalom, gospodin Rechensfeld,koji je sigurno upućen, nije to na moj upit pokušao zanijekati.Rosa zapita:- Kako je gospodin barun Rechensfeld? Je li se potpuno oporavio?- Da, potpuno. Boravak u Mentonu mu je koristio. Čak se zimus mogao pozabaviti nekimzanimljivim malim poslovima. Sad se vratio i spremanje nastaviti sa svojim djelom, takokorisnim za našu domovinu.- Rosa, sad ću vas napustiti. Recite mi, radi li Klaus Stebmann još uvijek u robnoj kući"Grande Galeries Parisiennes"?- Još uvijek, gospoño. On je uzoran namještenik.- Dobro... dobro je što netko radi za nas u toj velikoj robnoj kući. Ukoliko se slučajnoFrancuzi budu dulje vrijeme odupirali, koristit će nam budemo li mogli uništiti njihove zaliherobe svih vrsta. Pokušajte namjestiti još neke ljude, Rosa!- Pobrinut ću se za to. Uostalom, našla sam izvanredno zaposlenje za mladu osobu koju stemi spomeuli.- Za Frederiku? Gdje to?- Kod Barvillea, poslanikova brata. To su vrlo brbljavi ljudi. Osim toga, uvijek se hvale timeda su najbolje obaviješteni. Ako je ta osoba spretna, moći ćemo saznati mnogo zanimljivihstvari.- Vrlo je spretna i ugodna. Obitelj koju je napustila - tobože iz zdravstvenih razloga, azapravo stoga jer je od njih saznala sve stoje bilo moguće - vrlo žali za njom.- Pošaljite mije. Napisat ću joj pisamce za gospoñu Barville koja takoñer kupuje kod nas.- U redu. Do viñenja!Oprostivši se s gospoñom Valentin, Elsa je prošla kroz trgovinu i ušla u automobil koji ju jevani čekao.- U Vilu lovorika u Saint-Germain!

U toj kući, koja je pripadala nekom bogatom njemačkom trgovcu, živio je, nakon one svojeneugodne pustolovine, Friedrich Rechensfeld. Bojeći se da bi poručnik Penvalas mogaootkriti njegovu špijunsku djelatnost, ukoliko se počne raspitivati o njemu, Rechensfeld jeodlučio da će biti najbolje budu li svi mislili da je mrtav, pa čak i njegovi pariški prijatelji. Auz to se još nije potpuno oporavio, pa se morao štedjeti. Boravak, za vrijeme zime, u Mentonumu je koristio, kao što je to Elsa kazala gospoñi Valentin. Nadao se da će se za dva do trimjeseca potpuno oporaviti.Ali ipak nije bio besposlen. U onim društvenim krugovima, koji su se znali zabavljati, imao jesudionike i ti su nastavili raditi za njega. A on je ta obavještenja skupljao i slao dalje.Elsa je bila jedan od njegovih najboljih agenata. Najpametnija, ali ujedno i najneovisnija inajosjetljivija.Ponekad je dolazilo do nesporazuma meñu njima, do izmjene vrlo neugodnih riječi, kad bibarun pokazao svoju priroñenu nadmenost, ili kad Elsa ne bi htjela odustati od svojih ideja.Ponekad bi Friedrich pak bio izvanredno ljubazan, udvarajući mladoj ženi, a Elsa se toboželjutila zbog toga, a zapravo je bila neopisivo polaskana divljenjem tog mladog čovjeka,pripadnika jedne od najplemenitijih njemačkih obitelj i. Tog poslijepodneva je dakle, gospoñaRonchay krenula k njemu u Saint-Germain. Ali vratar Vile lovorika, pravi Nijemac izPomeranije, rekao joj je da je gospodin barun, zbog nekih poslova, otišao u Versailles.Grofica se morala vratiti u Pariz, pomalo ljutita zbog toga, jer je Friedrichu trebala javiti nekedosta važne stvari.U ulici Rivoli njezin je automobil prošao kraj kola kojima je upravljao vozač u dostajednostavnoj livreji. U automobilu su sjedile dvije žene: stara gospoña i mlada djevojka.Nasuprot njih smjestio se mladi oficir.Stara je gospoña bila markiza Penvalas, a mlada djevojka Florita Valserres, a oficir

AlainPenvalas.Gospoña Ronchay je sve to primijetila jednim pogledom. Njezin je pogled sreo onaj ponosni iprezirni - Floritin. Zatim su se automobili mimoišli i razišli.Elsa se zavalila u jastuke bijesno stežući usne.Njezino je srce bilo ispunjeno mržnjom. Ah, ta prokleta Florita! Tog zavodljivog Alaina, kogaje grofica bila opazila na trenutak, još uvijek nije zaboravila! A gospoñica Valserres nikadanije bila ljepša nego danas. Taje mlada djevojka ostala jednako tako dražesna kao stoje to bilaveć kao dijete, kad su je svi obožavali.Kako ju je strasno morao ljubiti Alain. Još je nekoć davno toliko volio svoj "mali cvijetak".Elsa je stisnula pesnice šapćući ljutito:- Morat ću se ipak osvetiti na neki način!U drugom se automobilu Florita nagnula prema markizi.- Jeste li vidjeli Elsu?- Ne... gdje to?- Prošla je automobilom mimo nas.- Ni ja je nisam opazio - primijetio je Alain. - Ali ti si je već i ranije susretala, zar ne?- Dva ili tri puta. Pretvarale smo se kao da se nismo vidjele. Ali ovog smo se puta dobropogledale. Uvjeravam vas da ne izgleda najbolje.Gospoña Penvalas primijeti:- Milije mije stoje nisam vidjela. To bi mi samo bilo neugodno jer, moram vam priznati,djeco moja, mnogo sam patila zbog njezine nezahvalnosti.Florita je položila ruku na onu stare gospoñe.- Sirota moja mila! Shvaćam vas! Tom ste djetetu poklonili svoju ljubav i svoju pomoć. Štose mene tiče, nisam se odveć razočarala, jer kao i Alain nisam je nikada osobito voljela.Alaine, zar nikada nisi sreo svog bratića Mauricea?- Ne, ali opazio sam ga prije mjesec dana kad je prolazio bulevarom Haussmann. Pričinjao mise isti kao prije. Naš roñak Sarbreuse mi je ispričao da baš nije previše sretan.Florita je kazala glasom u kome se miješala samilost s prezirom:- Siroti momak! Kakva nesreća i kakva glupost što je tako slab! Pri tome je pogledala oficirazavaljenog u sjedalo njoj nasuprot,

pa je pomislila s mnogo ponosa: "Ti si jak i odlučan, dragi moj! U tebe imam povjerenja!"Smiješak se pojavio na usnama gospodina Penvalasa, a njegove plave oči toplo su i nježnopogledale dragu zaručnicu koja gaje tako zaljubljeno promatrala. Volio ju je sve više i više.Oboje je nestrpljivo očekivalo dan odreñen za njihovo vjenčanje. Bilo je dogovoreno da će seono održati u Runestu početkom rujna. Florita je trebala, u pratnji gospoñe Penvalas, krenutionamo mjesec dana ranije.Dobra je starica naime, na nagovor svog unuka, došla k njemu u njegov pariški stan. Pritom seAlain nije radovao samo njezinu prisustvu nego i tome što je, u nazočnosti bake, mogaoprimati Floritine posjete koja je dolazila k njemu barem jednom tjedno i daneprovodila u bakinom društvu. Pepita bi ponekad pratila nećakinju. Često je bila umorna ižalila se da je izgubila svoje nekadašnje dobro zdravlje. Činilo se da je vrlo zadovoljna zbogFloritina budućeg vjenčanja. Gospoñi Penvalas neprekidno je hvalila, i to s veliko iskrenošću,njezina unuka Alaina.- Moja će mala Flory biti sretna s njime. U to sam sigurna. On je divan čovjek, što dokazuje ičitav njegov život. Jer, sigurna sam, na njega vrebaju velika iskušenja.Doista, lijepi poručnik Penvalas imao je mnoge obožavateljice koje se nisu dale zastrašiti štonije obraćao pažnju na njih. Često je primao pisma puna žarkih izjava. Ali ništa ga nije takodobro zabavljalo kao izvezeno srce, uokvireno ružičastim satenom. U njemu se nalaziopramen svijetloplave kose, a pisamce je pratilo taj nježni dar. Vrlo osjećajno pisamce,potpisano samo sa: "Zauvijek Vaša, Charlotte!"Alainu nije bilo teško pogoditi tko mu je poslao to pismo. Prilikom posjeta svojoj zaručnici ustanu gospoñe Mulbach, on je u njezinu salonu nekoliko puta susreo Lottchen, a pogledi temlade osobe jasno su mu pokazivali što ona osjeća za njega.Taj ružičasti okvir s izvezenim srcima i kovrčicom plave kose završio je u vatri zajedno spisamcem napisanim na modrom papiru i potpisanim romantičnim imenom

Charlotte. Alainje naime zaključio da ne bi imalo smisla vratiti sve to gospoñici Mulbach i na taj joj načinpokazati daje nepotrebno ponoviti slične pokušaje.Jednog jutra, početkom srpnja, vraćajući se iz vojarne, Alain je zatekao Floritu u bakinomstanu. Stigla je u pratnji sobarice Anne.Bila je dražesna, a njezinu je svježinu još samo isticao šešir kojeg je sama načinila od crnogtila. Mlada mu je djevojka prišla i zagrlila ga, dok je on veselo zaviknuo:- To si ti, mili moj cvjetiću! Kakvo iznenañenje!- Da, dragi Alaine, došla sam k tebi po savjet. Raspitao se ljubeći je u njezine svilenkasteobraze:- Što se dogodilo, mila moja?- Moji tetka i tetak namjeravaju poći petnaestak dana na odmor roñacima u Rajnsku oblast.Htjeli bi me povesti sa sobom kako bih upoznala kraj oko rijeke Rajne. Ali ne bih željela otićiod tebe.- Ipak bi trebala iskoristiti tu mogućnost i posjetiti taj kraj koji će ti se zacijelo svidjeti.Petnaest će dana brzo proći.Spustila je glavu Alainu na rame.- Da, to bi brzo prošlo kad bih bila uz tebe. Ali ovako. Poljubio je njezinu plavu kosu išapnuo suzdržanom strašću:- I meni će se to vrijeme činiti dugim. Ali moraš pratiti tetku, baš sada kad ćeš je uskoronapustiti zauvijek. A kamo bi i otišla dok su oni odsutni? Ovdje ne možeš stanovati.- Da, to je kazala i baka. Dakle, morat ću otputovati s njima, Alaine?-Mislim da drugačije nije moguće. Kad se vratiš, otići ćeš u Runesto s bakom, a ja ću vam sepridružiti u rujnu, odmah nakon vojne vježbe.Mlada je djevojka uzdahnula i prošaptala:- Dobro, kad tako mora biti.Tog poslijepodneva gospoña Penvalas se sa zaručnicima automobilom odvezla u Trianon.Stigavši do ulaza, napustili su automobil i krenuli pješice u park. Kad su se približili VelikomTrianonu, kraj njih je prošao jedan visoki čovjek, ponosna držanja. Njegov se pogled sreo s

Floritinim i čovjek se brzo okrenuo. Požurio je dalje.Florita je uzbuñeno uhvatila zaručnikovu ruku. Alain ju je pogledao i primijetio da jeproblijedila i da dršće.Zapitao ju je prestrašeno:- Sto ti je, mala moja Flory?- Taj čovjek... to je bio gospodin Rechensfeld.- On? Nemoguće!I poručnik se okrenuo želeći potrčati za čovjekom koji se brzo udaljavao. Ali Florita gaje zadržala.- Ne, ostavi ga! Ne možeš ovdje razgovarati s njime.- Imaš pravo! Ali sada znam da je živ i da još uvijek boravi u Francuskoj... dakle, jednog ćumu dana moći dati ono što zaslužuje, a on to već i predugo čeka.- Ne, Alaine! Zaboravi sve to.Gurnula je ruku pod ruku svog zaručnika i pogledala ga očima punim molbe.Ali Alain je odgovorio namrštivši obrve:- Morat će mi platiti za sav onaj užas koji ti je nanio. Taj bijednik!IVGospoña i gospodin Gheilmann, roñaci Otta Mulbacha, živjeli su u Wilnheimu, malom,mirnom i slikovitom gradiću Rajnske oblasti.Mjestance je bilo puno starih kuća. Tu je bila ijedna stara crkva, te mirni, mali sjenovititrgovi. Ghielmannovi su stanovali u jednoj od tih starih zgrada, poprilično tmurnoj inamještenoj dosta ružnim, ali čvrstim pokućstvom. Zidovi soba bili suizblijedjeli.Ghielmannovi su bili ugledni trgovci, pa su živjeli u izobilju i primali mnogogostiju.Toplo su dočekali svoje francuske roñake: Otta Mulbacha, njegovu ženu, Floritu i Gertrude,suprugu Ulricha Mulbacha s njihovo troje djece. Gospodin Ulrich trebao je stići kasnije, jer suga zadržali neodgodivi poslovi, kako je govorio.Ghielmannovi su bili vrlo ljubazni s Floritom. Bili su to stari ljudi iz provincije ponosni nasvog sina, sveučilišnog profesora. To su bili dobri ljudi, ali poprilično nadmeni i ponekad bezosjećaja takta. Florita je to iskusila na sebi već nakon nekoliko dana.Tako je eto jednog dana gospoña Ghielmann počela pred Floritom hvaliti njemačke uspjehe

nad Francuskom u ratu 1870. godine, pokazujući joj s oduševljenjem sat kojeg je iz Francuskesa sobom donio neki njezin roñak, njemački podoficir.- Taj j e sat kupio, gospoñice! Jer nije istina, osim uz neke iznimke, da su naši slavni njemačkivojnici opljačkali francuska ognjišta. To su samo priče koje bi trebalo zaboraviti, vjerujte mi.Florita joj nije vjerovala, pa je ostala suzdržana usprkos srdačnosti svojih domaćina. Naime,ta srdačnost nije joj se činila posve iskrenom.Inače joj se to malo mjestance vrlo sviñalo. Osobito je uživala u dugim šetnjama na koje bi jevodio njezin tetak u društvu Lottchen i Melchiora.Svakog bi dana pisala duga pisma gospodinu Penvalasu, pričajući mu o svom životu iizražavajući mu svu svoju ljubav i želju da ga što prije ponovo sretne.Kad je onih petnaest dana proteklo, mlada se djevojka raspitala kod svoje tetke kad će sevratiti jer nitko nije govorio o tome.Pepita odgovori:- Produžit ćemo boravak nekoliko dana. To jest do početka iduće sedmice. Ghielmannovinavaljuju da ostanemo još neko vrijeme, a ja sam ovog trenutka i odviše umorna a da bihmogla otputovati.I zaista, činila se vrlo uzbuñenom i potištenom. Ponekad, kad bi promatrala Floritu, izraz licaodavao je neizmjernu zabrinutost. Reklo bi se daje izbjegavala ostati nasamo sa svojomnećakinjom.Otto je bio, baš naprotiv, vrlo ljubazan s mladom djevojkom. Nastojao ju je, na sve mogućenačine, zabaviti. I tako je jednog dana kazao, obzirom na to da su produžili boravak, da ćeobje nećakinje odvesti u posjet Kolnu kojeg nisu poznavale.Tamo će ostati dva dana a zatim krenuti u Aixle-Chapelle. Pepita će stići onamo sa svojomsobaricom iz Wilnheima, pa će se tada svi zajedno vratiti kući.Florita je bila zadovoljna odlukom. Željela je razgledati Kom. Ali 22. je srpnja primila pismood svog zaručnika koje ju je vrlo uznemirilo.Pisao je:"Htio bih da se što prije vratiš, mila moja Flory! Priča se o ratu. Možda je to samo

lažnauzbuna. Ali bit ću mnogo mirniji budeš li ovdje pored mene."Glasine o ratu? Florita nije ništa čula... Kod Ghielmannovih se nije pričalo o tome. Svi su bilivrlo mirni.Mlada je djevojka, za vrijeme svojih izleta, primijetila izvjesno kretanje vojske... Ali OttoMulbach joj je kazao:- To su rezervisti pozvani na vježbu.To je bilo tako vjerojatno da djevojka nije ni trenutak posumnjala u što drugo.Stoga je bila iznenañena Alainovom uznemirenošću.Pošla je u tetkinu sobu. Otto se nalazio kraj žene i slegnuo ramenima na prve Floritine riječi.- Ovog trenutka nemaš se čega plašiti, dijete moje! Istina je daje došlo do sukoba izmeñuAustrije i Srbije, i da se Rusi namjeravaju umiješati u to. Ali diplomacija radi, a naš car, velikiprijatelj mira, učinit će sve kako bi došlo do časnog rješenja.Srdačno se nasmijao i nadodao, položivši ruke na rame mlade djevojke:- Umiri dakle svog zaručnika, Florita! Ovog te još puta nećemo zarobiti u Njemačkoj.Uostalom, idućeg ćemo tjedna ionako otputovati kući.Gospoña Mulbach nije ništa govorila, već je samo spustila pogled. Ali kako je tih dana patilaod glavobolje, Florita se nije iznenadila zbog njezina držanja. Ne sumnjajući u dobre namjeresvog tetka, napisala je umirujuće pismo Alainu najavljujući skorašnji povratak.Onoga dana kad su trebali otputovati u Koln Otto Mulbach je primio poslovno pismo. Bio jepozvan u Frankfurt. Trebao je tamo provesti dva dana, a dva su mu dana bila potrebna zaodlazak onamo i za povratak. Vidjet će, hoće li biti moguće odgoditi odlazak kako bi posjetiliKoln.Ali Florita je izjavila:- Ne, tetak! Nemojmo više odgañati. Poći ću kasnije onamo. Alain bi se ljutio ako bismo jošdulje odgañali naš povratak.- Neka tako bude! Otputovat ćemo, čim se vratim.Prošao je jedan dan, zatim drugi... pa treći. Otto se nije vraćao. Pisao je: "Ne mogu tako brzozavršiti taj posao. Vjerovao sam da će to ići brže! Kakva neprilika! Nadam se da ću moći

sutra otputovati."I tako je svanuo 28. srpanj. Florita nije čula nikakve glasine. Gospodin i gospoña Ghielmannbili su jednako tako mirni kao i obično. Mlade su se djevojke s Pepitom odvezle kolima jer suPepitu šetnje sada jako zamarale. Vidjele su kako vojnici prolaze, ali Lottchen je govorilapoput svog strica:- To su rezervisti.A Florita nije primijetila zloban sjaj u njezinim očima.Iduća tri dana uzalud je čekala pismo svog zaručnika. Otto Mulbach takoñer se nije javljao.Pepita je bila sve uzbuñenija. Florita je bila uznemirena, pa je govorila da će brzojavitigospodinu Penvalasu.Napokon se 1. kolovoza Otto Mulbach pojavio.Rekao je:- Bio sam vrlo zaposlen. Ali ipak sam ti pisao prije dva dana, Pepita... htio sam te obavijestitizašto sam se zadržao. Nisi li primila moje pismo?Promucala je:- Nisam.- Čudno! Dakako, lako je moguće daje u tim prilikama došlo do zbrke.Neko je vrijeme šutio prije nego je dodao jedva susprežući pobjedonosni zvuk u svom glasu:- Jer siguran sam da se nalazimo na pragu rata. Florita, koja je sjedila pokraj svoj tetke, brzoje skočila:- Rata? Ali rekli ste mi neki dan.- Drago dijete, bio sam uvjeren, kao i mnogi drugi ljudi, da će se sve još urediti. Ali Rusi susve pokvarili svojim izazovnim ponašanjem. Nismo mogli podnijeti te uvrede.Florita je problijedjela i rekla dršćućim glasom:- A Francuska?- Nadam se da će vlada biti dovoljno mudra i pustiti neka se moskovski saveznik sam snañe.Ukoliko se to ne dogodi, tad će ubrzo izbiti rat.- Ah, stoga je dakle Alain. Rat! Rat!Dršćućim je glasom ponavljala tu riječ. Ali njezin je pogled gorio.Gospoña Mulbach, spustivši pogled, gnječila je vrpcu svoje kućne haljine.Florita je brzo nastavila:- Tetak, moramo se odmah vratiti!- Nemoguće, mala moja, vlakovi više ne prelaze granicu.

- Vlakovi ne prelaze. Dakle. Zar je to već tako blizu?- Vjerojatno će danas proglasiti mobilizaciju.- Danas!- Ali to ne znači da se sve još ne može srediti. Francuska vodi miroljubivu politiku, njezinavlada ne želi rat. Učinit će sve moguće da u posljednji trenutak.Florita se uspravila i kazala sjajnih očiju:- Nadam se da se to neće dogoditi! Zbog te miroljubive politike već smo i predugo pristajalina sve! Sada je u pitanju čast Francuske. Zar mislite da bi Francuska mogla napastisaveznike? To bi značilo odreći se prošlosti.Mulbach se lagano nasmijao.- Francuzi više nisu ratnici! Ako ostanu mirni, tada će... Florita ga je naglo prekinula:- Francuzi su još uvijek oni isti. Vidjet ćete, rat će izbiti. I ovog puta će se osvetiti tojnezasitnoj Njemačkoj, koja uvijek teži za dobrima drugih.Otto se uspravio ogorčena lica.- Zaboravljaš da sam ja Nijemac!- A vi zaboravljate da sam ja Francuskinja!Stajali su uspravljeni, jedno nasuprot drugome, gledajući se prijeteći. Iznenada su postalineprijatelji. Maske su pale. Mulbach je sada otvoreno pokazivao svoje, do tada skrivene,neprijateljske osjećaje prema toj maloj Francuskinji, čije mu je rodoljublje bilo dobropoznato. A Florita u tom čovjeku, koji joj je do tada bio poput oca, nije vidjela ništa drugo doNijemca i neprijatelja.Pepita je ustala i dotaknula ruku svoje nećakinje:- Flory! Otto! Smirite se!- Neka bude! Samo ne nauštrb Francuske! Tamo je moj zaručnik. On će prvi krenuti u rat.Moja zemlja mi je važnija od svega! Ona se neće povući. A ja se želim vratiti doma! Nećudulje ostati u Njemačkoj! Sigurno postoji neka mogućnost!- Za mladu djevojku kakva si ti nema mogućnosti. Morat ćeš ostati ovdje sve do trenutka doknam ne bude moguće mirno se vratiti u naš dom.Mulbach je nastavio podrugljivo se smiješeći:- A to neće trajati dugo. Za petnaest dana, ili tri tjedna, naša će slavna vojska biti u Parizu.- To ćemo još vidjeti!

Florita je otrčala u svoju sobu dršćući cijelim tijelom. Tamo se bacila na koljena sakrivši licemeñu rukama. Je li bilo moguće to što joj je taj čovjek govorio? Rat o kome se govorilo sveove godine a da se ipak nije vjerovalo u tu mogućnost. Ipak, taj će rat možda već danasizbiti?! A Alain će otići, a daje prije toga ne vidi? Ona će ostati zarobljena u toj užasnojzemlji? Kakva strašna sudbina!Drhtala je i jecala. Zatim se iznenada uspravila, sjajnih očiju i promijenjena izraza lica.Bude li morala neko vrijeme boraviti meñu tim Nijemcima, pokazat će im što je pravaFrancuskinja s dušom punom nade! Vidjela je već kako Miilbach uživa u tome da je ponizi.Svi će oni misliti da će pobijediti nju jednako kao i Francusku. Ali ona neće izgubiti hrabrost,neće oboriti čelo, ma što saznala. Znat će pred neprijateljem sakriti strah u svojim očima. Bitće prava kćerka i zaručnica francuskih oficira.Drugog kolovoza Florita je saznala da je Francuska objavila mobilizaciju.Otto Mulbach joj je donio njemačke novine koje su sve prikazale, dakako, na svoj način,prikazujući Rusiju i Francusku kao prave začetnike rata.Mlada je djevojka, nakon stoje prelistala novine, kazala hladnim glasom:- Htjela bih čuti i drugu stranu. Njemačke mi tvrdnje nisu dostatne.Otto se podrugljivo nasmijao.- Ne mogu nabaviti francuske novine, mala moja! Ali ti ćeš ih doskora moći čitati u Parizu.Ovog mu puta čak nije ni odgovorila.Bili su to dugi dani čekanja, nemira i bolnih uvreda. Novine su pisale samo o njemačkimpobjedama, hvalile, na najoduševljeniji način, prodor kroz Belgiju, ne spominjući pljačke,paleže i ubojstva.Mulbach, njegovi roñaci Ghielmannovi i Lottchen neprekidno su likovali, ne suzdržavajući segovoriti o "toj ubogoj francuskoj vojsci". Melchior je cijelog dana fićukao "Stražu na Rajni" ipjevao "Njemačka, Njemačka iznad svega", čim bi primijetio svoju roñakinju.Ali Florita je ostajala mirna, kao što je to obećala samoj sebi. Nitko, pa ni njezina tetka, kojase očigledno nelagodno osjećala u njezinom društvu, nije primijetio patnju i strah

koji joj jerazdirao dušu. Dvostruki strah, zbog domovine i zaručnika.Mulbach je očito bio "persona grata" kod uvaženih ličnosti, pa je učinio sve kako njegovanećakinja ne bi imala neprilika kao Francuskinja. Ipak bi je žene na ulici poprijeko gledale,ljubomorne na njezinu ljepotu i otmjenost, kao i na njezine tako jednostavne haljine koje jeipak znala tako dobro nositi... Gospoñica Valserres prolazila bi kraj njih ponosno i kao da ihnije opažala, jednako kao što nije opažala ni zlobnu Lottchen.Ta joj je mlada djevojka sada otvoreno pokazivala svoju mržnju. Ona je jednoga jutra kazalaFloriti:- Čini se da je pukovnija gospodina Penvalasa doživjela teške gubitke u Alzasu.Floriti je zadrhtalo srce.Ipak joj je uspjelo odgovoriti mirnim glasom:- Priča se toliko toga.Kad je ostala sama, pomislila je s užasnim strahom u duši: "A što će biti ako je govorilaistinu?"Istoga dana pojavio se Otto Mulbach u odori pješadijskog kapetana. Bio je rezervni oficir, pasu ga mobilizirali. Odlazio je sada u svoju jedinicu.Pepita je bila slomljena. Dugo je razgovarala s mužem, a on joj je davao neke savjete.Saslušala ih je sva tužna. Završio je riječima:- U svakom slučaju, pokušaj pridobiti djevojku za Njemačku, pokazujući joj svakom prilikomsnagu i vrlinu tog velikog naroda. Nastoj da se uspostavi veza s Penvalasovima. Oni su učiniliod nje smiješnu malu šovinistkinju.Florita, ugledavši svog tetka u njemačkoj uniformi, uredila je sve kako bi se našla unajudaljenijem vrtu kad je odlazio. Pretvarala se, kao da ne čuje pozive Lottchen. Mrzila jetog čovjeka. Tim više što su joj se oči počele otvarati, pa je shvatila poneka lukavstva kojimase poslužio.Ubzo nakon Ottova odlaska čula je za bitku kod Charleroia i povlačenje francusko-engleskihsnaga. Zatim je čula za invaziju na sjeveru Francuske i zauzeće Lillea, za napredovanjenjemačkih trupa i pokret u pravcu Pariza.

Bili su to tragični dani čiji je užas bio samo još uvećan neprijateljskim ponašanjem njezineokoline. Ta su stvorenja, sada samo još glasnije, izražavala svoje pobjedonosne osjećaje želećipovrijediti "Francuskinju".Ali Florita nije popuštala. Ostala je čvrsta i neprekidno se nadala. Neprekidno je plela znajućidaje bilo već mnogo francuskih zarobljenika. Nadala se da će joj uspjeti poslati im toplečarape koje su im zasigurno bile tako potrebne.Tog trenutka još nije znala za bitku na Marni jer su je Nijemci prešutjeli. Ali saznala je "da izstrateških razloga", kako su govorili jedni, "jer je tamo vladala kolera", kako su govorili drugi,nije bilo nastavljeno napredovanje prema Parizu. Na zemljopisnoj se karti ubrzo moglauvjeriti, prateći mjesta navedena u komunikacijama, da se njemačka vojska povlači.Uostalom, Ghielmannovi i Mulbachovi više nisu toliko likovali. Gospodin Ghielmann je čestospominjao "proklete Engleze", promatrajući uznemirenim pogledom napredovanje Rusa uistočnoj Pruskoj i Galiciji. Gospoña Ghielmann je uzdisala:- Ubogi naši vojnici! Francuzi su ih poklali s tim svojim prokletim topovima. Takvo bi oružjetrebalo biti zabranjeno!Na to bi Florita nadodala:- Kao i napad na neutralne zemlje, zar ne? Ali to je zabranjeno samo za Francuze, dok bi vidrugi mogli počinjati i najgore zločine.Stara se gospoña uspravila uzbudivši se.- Gospoñice, mi smo civiliziran narod! Pričaju se mnoge laži o našim vojnicima. To ne trebavjerovati.- Pa čak ni u razaranje Louvaina i Malinesa, pa naše katedrale u Reimsu.Gospoña Ghielmann je podigla ruke prema nebu.- To su nužne potrebe rata! U Louvaine i Malinesu, kao i posvuda u Belgiji, stanovništvo jepucalo na našu vojsku. U tornjevima katedrale u Reimsu bili su postavljeni mitraljezi. To sevidi iz izvještaja naših generala, kao i iz pisma koje je jučer Otto poslao ženi.Florita je odgovorila ledenom ironijom:- Morate mi dopustiti da riječima njemačkih generala ne vjerujem kao Svetom pismu.

Lottchen je sada neprekidno bila zle volje. Dosañivala se u Wilnheimu, pa se nadala da ćeubrzo otputovati u Pariz.- Sto su Francuzi glupi! - govorila je sliježući ramenima. - Zašto nam se odupiru? Bilo bibolje kad bi nam se odmah predali, jer to će se ionako morati dogoditi.Ovdje se nije sumnjalo u nepobjedivost Njemačke, kao uostalom ni drugdje u cijeloj državi.Svi su slijepo vjerovali.Gospoña Gertrude Mulbach dobila je preko Švicarske vijesti o svom mužu. Imao je francuskodržavljanstvo, pa je mogao ostati u Parizu. Isprva je imao nekih neugodnosti. Ali sada se svesmirilo. Vrli Ulrich mogao je dakle mirno nastaviti svoj posao špijuna. Zahtijevao je od svoježene i djece da mu se ubrzo pridruže i doputuju preko Švicarske."Ovdje imam zaštitu koja će vas osigurati od svih neprilika", pisao je. "Doñite dakle bezstraha. Uostalom, naša će vojska ubrzo doprijeti do Calaisa, pa nastaviti svojim putem doPariza. Tamo ćete joj moći klicati, kad bude prolazila ispod trijumfalne kapije."Ali gospoña Gertrude ga nije namjeravala poslušati, a nije je mogla nagovoriti ni njezinakćerka. Neizmjerno se plašila zarobljeničkog logora, pa se osjećala mnogo bolje u svojojdomovini.Po Ottovim uputama nisu Floriti govorili o mogućnosti povratka preko Švicarske. Nisu jojpredavali ni pisma njezina zaručnika koja su stizala tim putem, kao ni ona gospoñe Penvalas iArmelle. To se isto uostalom bilo dogodilo i s pismima i brzojavima koje joj je Alain slaoneposredno prije izbijanja ratnih sukoba. U njima je požurivao Floritu da se vrati kući.Živjela je, na neki način, kao zarobljenica meñu tim ljudima, znajući samo ono što su joj oniželjeli saopćiti. Nije slutila da je postojala mogućnost javiti se u Runesto.Morala je podnositi osamu meñu strancima, tim svojim neprijateljima. Najgore joj jeiznenañenje priredila njezina tetka Pepita. Odnosila se vrlo hladno prema njoj, ne mareći zanju.V

Krajem prosinca supruga Otta Mulbacha primila je od njega pismo u kome je tražio da mu sepridruži zajedno s Floritom. Pisao je:"Boravim u Lilleu i dobro sam smješten u stanu koji su napustili bivši vlasnici. Evo prilike zaFloritu da se vrati u Francusku, što ona toliko želi. Imam sve potrebne dozvole, pa ću poslatipropusnicu za tebe i Floritu, kako bih vam prištedio mukotrpna trčkaranja."Florita je isprva na tu vijest odgovorila riječima:-Vratiti se u zarobljenu Francusku? Ne, to se ne može ni pomisliti!Pepita je primijetila:- Tvoj tetak to želi, pa ga moraš poslušati.- Nećete me valjda povesti silom, tetko?- Ne... ali smatram da će biti najbolje ako mirno pristaneš na to. I dosita, postoje dobropromislila, Florita je zaključila da će bitinajbolje ne odupirati se volji svog staratelja. Nije se plašila borbe. Ali pomislila je da će joj setamo možda ukazati mogućnost za bijeg, koja ovdje nije postojala.Naoko mirno, počela se pripremati za odlazak.Bez žaljenja je napustila staru kuću čiji su se domaćini, od izbijanja rata, tako neprijateljskiodnosili prema njoj.Na putu za Lille, gospoña Mulbach i njezina nećakinja prošle su kroz Belgiju.Florita je srcem punim tuge i s velikim uzbuñenjem u duši promatrala srušene gradove,spaljena sela. A posvuda njemačke vojnike. Te nosioce kulture.U Francuskoj ih je ponovo vidjela. Šetali su ulicama Lillea, velikog grada na sjeveru, kamo suobje žene stigle jedne kišne i hladne večeri.Otto Mulbach ih je dočekao na kolodvoru. Htio je poljubiti Floritu, kao što je to ranijeobičavao, ali mlada djevojka se brzo izmakla i rekla mu ponosno ga pogledavši:- Ne, Francuskinja ne može dopustiti da je Nijemac poljubi pa makar to bio i njezin tetak!Meñu nama ima i odviše krvi.Bijes je prošao Ottovim pogledom. Ali, svladavši se, rekao je podrugljivim smiješkom:- Vidjet ćeš, mala moja, sve ćeš to zaboraviti za nekoliko dana!- Zaboraviti! Ne računajte na to!Slegnuvši ramenima, uhvatio je ženu pod ruku i poveo je prema kolima koja su ih čekala.Florita je pošla za njima. Čudno se osjećala u tom francuskom gradu punom

neprijatelja. Bolu njezinoj duši miješala se s nekom vrsti radosti, jer je nakon mjeseci izgnanstva udisala zrakdomovine.U trenutku, kad je na poziv gospodina Mulbacha htjela ući u kola, začula je iza sebe muškiglas:- Gospoñice Valserres! Kakvo lijepo iznenañenje!Brzo se okrenula i našla licem u lice s nekim husarskim poručnikom, lijepim čovjekom tvrdapogleda, kojeg je istog trenutka prepoznala.Bio je to barun Rechensfeld.Florita se lagano povukla, a crvenilo izazvano srdžbom pojavilo joj se na licu.Oficir se podrugljivo nasmijao.- Niste se nadali da ćete me ovdje sresti? Florita se brzo snašla, pa je prezrivo odgovorila:- Niste me trebali osloviti, gospodine! Jer, vjerojatno shvaćate da sam sačuvala najgoreuspomene na vas.- Molim vas! Pa to će se promijeniti, lijepa moja Florita! Doista, dražesniji ste nego ikada!Imate tako lijepe oči da se ne mogu ljutiti na vas, iako ste mi zadali dovoljno neprilika. Sutraodlazim na frontu. Ali se nadam da ću se ovog puta ponovo vratiti, pa ćemo tada razgovarati.Tada ću vam dokazati da pruski barun i Kaiserov oficir vrijedi više od bretanjskog markiza ioficira Republike.Florita se nije udostojala odgovoriti mu, nego mu je samo okrenula leña i sjela pokraj svojetetke.Rechensfeld ju je ljutito pogledao. Zatim je pružio ruku Mulbachu i rekao:- Do viñenja!Gospoña Mulbacha je pomalo ljutito kazala svom mužu koji je sjeo njoj nasuprot:- Nisi kazao daje barun Rechensfeld ovdje.- Samo je u prolazu. Bio je lakše ranjen prošli mjesec, pa se sada vraća na frontu.- Sada će ga se mlada osoba osloboditi... Možda i zauvijek, jer ovog puta može i poginuti.Florita je odgovorila pogledavši mu u oči:- Rekla bih da ste u vrlo dobrim odnosima s njim? A trebali biste se drugačije ponašati nakononoga što mi se dogodilo. Napokon, taj je čovjek najgori bijednik, makar bio i pruski oficir.

Vaš bi zadatak trebao biti da ga uklonite ukoliko bi mi se usudio obratiti.Otto je odgovorio a da se nimalo nije zbunio:- Draga moja, gospodin Rechensfeld i ja smo stari poznanici. Ne bih želio prekinuti s njimzbog one male dogodovštine čija si ti bila junakinja. Uostalom, ne opravdavajući njegovoponašanje tom prigodom, mora se priznati da je to za tebe zapravo vrlo laskavo, jer on jeplemić i...Uspravila se a oči su joj bijesno zakrijesile.- Prezirem tog vašeg pruskog baruna, kao što to on i zaslužuje. A ja ću mu to i kazati ako seusudi još jednom pojaviti preda mnom!Mulbacha se podrugljivo nasmijao:- Dobro, dobro! Čini što te volja! Ponavljam da se ne želim miješati u to.Floriti se srce stisnulo.Shvatila je. Da, iznenada kao da se neka zavjesa digla i razotkrila joj svu tu užasnu spletku.Otto Mulbach je bio saveznik baruna Rechensfelda! Ako ne već prije, onda sada sigurno.Neće učiniti ništa da obrani svoju nećakinju od tog baruna. A možda će mu pri tome i pomoći.Florita tužno pogleda svoju tetku.Gospoña je Mulbach odvratila pogled. Činilo se kao da se zadubila u promatranje gužve naulici kojom su prolazili.Mlada je djevojka zapitala drhtećim glasom:- Tako dakle, zar ćete to dopustiti? Dopustit ćete da me taj čovjek vrijeña?Pepita, jedva okrenuvši svoje lice prema nećakinji, odgovori glasom punim strpljenja ali iumora:- Ne pretjeraj, mala moja! Ne shvaćaj sve tako tragično! Tvoj se tetak našalio. Sto se pak tičebaruna, on se vjerojatno nikada više neće vratiti, a ti posve dobro znaš da neću dopustiti da tevrijeña.Florita je hladnim glasom rekla:- Da, to vjerujem!Zatim je zašutjela, spustivši oči kako ne bi morala gledati u mirno i podrugljivo lice OttaMulbacha, jer ju je sada to lice užasavalo.Mladuje djevojku duboko potresao susret s barunom, zatim ono što je shvatila o svom tetku,

kao i čudno ponašanje njezine tetke Pepite. Ali čekalo ju je još i drago iskušenje.Stan u Lilleu, u kome su Mulbachovi stanovali pravi su vlasnici napustili u trenutku invazije.U njemu se, prije Mulbachovim, izmijenjalo nekoliko njemačkih oficira. Svaki od njih uzeo jepo nekoliko predmeta, koji su im se sviñali, onako "za uspomenu", pa je stan postajao sveprazniji. Ipak je još uvijek, sve u svemu, ostao otmjen i udoban. Tim više što je Otto izvršioneke neophodne popravke.Floritu je zaokupila čudna bol nakon što je s tetkom i Pepitom razgledala stan. Vidjela je, umislima, trenutke užasa koji su preživljavali nekadašnji vlasnici. Vidjela je kako su posljednjiputa prolazili svojim domom pitajući se hoće li ga ikada više vidjeti, napuštajući predmetekoji su za njih predstavljali drage uspomene, a koji će uskoro postati plijenom njemačkihoficira.Zastidjela se što sada boravi ovdje... promatrajući Otta kako ženi hvali udobnost stana i svestoje poduzeo kako bi ga još samo bolje uredio.- Ti su ljudi imali ukusa. Salon je vrlo lijep. Na nesreću, ta su gospoda uprljala sag pa sam gamorao maknuti. Rekao bih da je i svijećnjak bio prekrasan, ali gaje neki mladi bavarski princslomio kad se jedne večeri predobro raspoložio. Florita, evo tvoje sobe.Otvorio je vrata i kretnjom ruke pozvao nećakinju da uñe u sobu.Bila je to otmjena soba namijenjena mladoj djevojci. Na ploči kamina stajao je mramorni kipDjevice Marije. Na zidu je visjela slika jedne stare sjedokose gospoñe nježna pogleda. Otto jeobjasnio:- Nabavio sam nove zavjese, jer su stare bile izlizane. A i na pokućstvu su izvršeni popravci...Bavarski princ, kome se neobično sviñao jedan mali stari ormarić, naredio je da ga otpreme...Ali, i ovako je ova soba vrlo udobna, pa vjerujem da će ti se sviñati.Florita se, pomalo blijeda, okrenula prema njemu i kazala mu prezirnim glasom:- Mislite li da bih mogla ovdje spavati prisjećajući se one koja je morala pobjeći pred vašomrazbojničkom vojskom? Ne, nikada!Bijes se pojavio u Ottovim očima. Rekao je prijetećim glasom:

- Čuvaj se! Kad bi naši šefovi saznali ono što si sada rekla naredili bi da te strijeljaju.- Doista, zločin više ili manje, ne bi ih potreslo. Pa, hajde, recite im! Izazivala je vrlo hrabro.Srdžba i prijezir učinili su od nje drugu ženu. Slegnuo je ramenima, nasmijao se i izašao izsobe povevši ženu sasobom... Florita je ostala sama u toj prekrasnoj sobi. Pričinilo joj se da u sobi lebdi sjenka onemlade djevojke koja je morala tako brzo otići. Pala je na stolicu i naslonila čelo na ruke.Tuga i bol preplavili su joj dušu. Otto Mulbach ponovo se pred njom pokazao u pravomsvjetlu... bio je to podli neprijatelj, lišen svih skrupula.Kao staratelj imao je zakonsko pravo nad njom. Florita je shvatila da ne može računati natetkinu pomoć. Znala je da se ona nalazi potpuno u vlasti svog muža.Dakle, morat će se sama braniti. A tu je bio i taj grozni čovjek, taj Rechensfeld, koji joj jesada bio još ogavniji nakon što gaje vidjela u njemačkoj uniformi.Zadrhtala je i duboko uzdahnula, zatim se trgla i uspravila onom svojom uobičajenomodlučnošću. Ne, neće se predavati ni sada kao što se nije predavala ni ranije. Nije smjelaizgubiti hrabrost. Ma kakve uvrede morala podnositi, ma kakve joj boli razdirale dušu, ona ćeuvijek naći utjehu u tome da se nalazi na tlu Francuske. Bit će bliže onima koje ljubi... Amožda će joj odavde uspjeti poslati im vijesti o sebi.Anna je pokucala. Donijela je, uz pomoć Ottovog posilnog, kovčeg mlade djevojke. Ponudilaje svoju pomoć Floriti. Alije mlada djevojka to odbila, nitko joj nije bio potreban. Znala je,naime, od nedavno da ta, takozvana Švicarka, potječe iz Frankfurta, pa prema njoj više nijeosjećala nikakve simpatije.Sama je otvorila kovčeg i izvadila nekoliko predmeta. Nije željela ništa dirati u ormaru. Maloprije, otvorivši ga, primijetila je daje već napola opljačkan. Odnijeli su dio rublja. Ali nešto gaje još ostalo, zajedno s nekim manjim predmetima, velima, rukavicama i vrpcama. Sve je bilou velikom neredu. Zaostao je i lagani miris parfema... Florita je zatvorila vrata

ormarapomislivši: "Bit će najbolje da sve ostavim u kovčegu. Neću se služiti njezinim ormarom."Boravak u Lilleu predstavljao je za Floritu teško iskušenje. Srce joj se stiskalo pri pogledu nanjemačku vojsku, svaki put kad je izlazilaTo su bili ti vojnici, ti koji su ubijali njezinu braću, pljačkali i rušili.Tko zna, možda je jedan od njih ubio i Alaina?Pomislivši na to, osjetila je kako joj je srce počelo glasno kucati a noge popuštati.Nadasve je prezirala nadmene oficire. Oni bije drsko promatrali, od glave do pete, kad biprolazila kraj njih.Prezirno bi okrenula pogled od njih. A jednoga dana je njezina uzbuñena mala ruka, nasredulice, udarila po licu jednog otmjenog gardijskog poručnika. Htio ju je prisiliti da ga posluša.Pozvali su je u komandanturu u kojoj se držala vrlo ponosno i odlučno je odgovarala napitanja generala. Taj se istog trenutka, čim ju je ugledao, zaljubio u nju. Stoga je bio užasnobijesan na nju. Florita se ne bi bila spasila bez pomoći Mulbacha koji je očito imao jakodobrih veza, jer je bijesni general ipak morao pustiti svoju zarobljenicu.Prateći nećakinju kući, Otto je morao primijetiti:- Ovo se dogodilo samo jedanput. Ne pokušavaj to ponoviti, jer se tako ne postupa snjemačkim oficirima.Odgovorila mu je odlučno:- Ipak ću uvijek ovako postupiti s njima, kad se budu nepristojno ponašali... a i s vašimRechensfeldom u prvom redu!Mulbach ju je bijesno pogledao i procijedio kroz zube:- Vidjet ćemo!Mjesec dana nakon dolaska u Lille Florita još uvijek nije pronašla način da se javi gospoñiPenvalas.Tetka Pepita neprekidno je bolovala pa je Florita izlazila samo u pratnji Anne. Nisu joj čakdopuštali samoj ići u crkvu iako je ova bila izuzetno blizu.- Tvoj tetak to ne želi - reče Pepita. - Misli da si još premlada... osobito zato što sada ovdjeboravi vojska. Ali s Annom možeš ići kamo želiš.To Floriti nikako nije odgovaralo. Smetala ju je neprekidna prisutnost sobarice.

Ipak joj je krajem veljače uspjelo, uz pomoć svećenika iz katedrale, učiniti ono stojenamjeravala.Mlada je djevojka tom svećeniku, dok Anna nije vidjela, predala pisamce za gospoñuPenvalas. Možda će stići do Runesta, pa će stara gospoda saznati što se dogodilo s njezinombudućom unukom. Gospoña Penvalas će obavijestiti unuka, ukoliko je taj - kakva samoužasna pomisao -još živ.Ova bolna neizvjesnost bila je za Floritu najteže iskušenje. Dok bi u svojoj sobi promatralasliku svog zaručnika, koju je uvijek nosila sa sobom, srce bi joj se ispunilo užasom, a suze jojnavrle na oči..Alain, njezin ljubljeni Alain! Možda je počivao u zemlji na nekom bojnom polju? Ili na dnujednog od onih rovova čije su se slike tako često pojavljivale u ilustriranim časopisima.Kod svoje tetke nije nalazila ni trunke razumijevanja, ništa što bi je moglo utješiti. Pepita jebila pogoñena svim tim dogañajima, a njezino se zdravstveno stanje pogoršavalo iz dana udan. Postala je nekako sumorna i šutljiva. Nije željela izlaziti govoreći da je preumorna. Reklobi se daje njezina nećakinja više ne zanima.Malokad je govorila o ratu, a kad bi ga spominjala, bilo je to uvijek s laganim uzbuñenjem.- Kad će to već jednom završiti? - pitala bi. Florita ju je jednog dana zapitala:- Tetko, nadam se da bar vi ne odobravate tu nepravdu i zločine koje je počinio vaš muž?Tetka je nestrpljivo odgovorila:- Nikoga ne mogu osuditi... ne znam što su učinili Francuzi sa svoje strane.Florita je duboko ogorčena protestirala:- Mogli ste se i sami uvjeriti što su Nijemci učinili u Belgiji, i u ovoj zemlji! Znate i to da zanjih ništa nevrijede potpisi na ugovorima i zadana riječ.Gospoña je Mulbach prekine ljutitom kretnjom ruke govoreći:- Molim te, poštedi me tih razgovora! Otto sjedne strane... ti s druge... odviše sam umorna zato. Bit će najbolje da se u to ne miješam.Florita odvrati:- Ponekad i nemiješanje može predstavljati nepravdu. Činilo se kao daju Pepita ne čuje.

Florita ju je ogorčeno napustila. To novo razočaranje zadalo joj je duboku bol. Vjerovala je,naime, da ju je njezina tetka jako voljela.Tješilo ju je bar to stoje izmeñu redaka njemačke štampe naslutila da se Francuska ponovopodigla i da ulaže ogromne napore da nadoknadi propušteno. Čula je za ogromne gubitkeNijemaca kraj Ysera. Čula je i bijesne povike, kad bi kroz grad vodili engleske zarobljenike,shvaćajući koliko su saveznici pomutili njemačke planove.Jednog je poslijepodneva u sobu svoje žene ušao Otto Mulbach. Pepita je nešto polaganoplela. Sjeo je kraj nje i najavio joj:- Moram ti saopćiti dvije novosti. Zapitala je reda radi, bez velikog zanimanja:- Koje?- Evo Ulrichova pisma. Bijesan je što Gertrude odbija povratak u Francusku. Javio mi je i toda je grof Ronchay poginuo u borbama za Vogeze.- Doista? Ubogi momak! Sad je Hilda, dakle, udovica?- Da. A budući daje ostavio oporuku u njezinu korist, ona je sada vrlo bogata udovica.- Još je uvijek u Parizu?- Još uvijek! Radi kao bolničarka u bolnici koju je sama dala urediti. Svi je hvale zbog toga.Ona nam i nadalje čini ogromne usluge. Svojim položajem ne izaziva nikakvu sumnju. Znasve što se dogaña u krugovima bliskim vladi i to nam javlja. Raspituje se pažljivo i kodranjenika. Nastoji ih obeshrabriti.Pepita je spustila igle koje je držala u ruci i rekla oklijevajućim glasom:- Igra vrlo važnu ulogu... da, čak i kad se radi o neprijateljima.- Kakva pomisao! Ja to nazivam slavnim djelom.Pepita nije ništa odgovorila. Ponovo je uzbuñenim rukama prihvatila igle. Otto nastavi:- A sada, druga novost... Barun Rechensfeld je teško ranjen.- Barun Rechensfeld? Kako si to saznao?- Pisao mije. Otpremili su ga u dvorac Vanelles. Odrezali su mu nogu. A dostaje teško ranjeni u oko. Ukratko, osjeća se vrlo loše. Pozvao me da ga posjetim, što će biti lako. Vanelles nijedaleko.Pepita promrmlja:- Vanelles. Dvorac grofa Ronchaya...

- Da... a sada Hildin. Njoj je uspjelo, uz moju pomoć, urediti da Vanelles služi samo kaoprolazna bolnica. Na početku invazije tamo je neko vrijeme bio Glavni štab, ali kako jedvorac pripadao ženi koja je učinila toliko usluga domovini, oficiri su pazili da ga sačuvaju.Znam to jer sam sam posjetio dvorac da bih Hildi mogao javiti što se dogodilo. Ustanoviosam da su skladišta goriva i municije ispražnjena... Sve su to naši agenti uspjeli upotrijebitipomažući našoj vojsci, kako mije neki dan potvrdio jedan naš general. Dakle, Pepita, sutraodlazim u Vanelles u posjet ubogom Rechensfeldu! Ne govori Flotiri o tome. Vidjet ćemo,jednoga dana, što ćemo joj kazati. Mala bi bila sretna zbog toga, a to me ljuti.Gospoña Mulbach se nadoveže na razgovor, bez nekog osobitog zanimanja:- Dobro. A bih li joj prikrila i smrt gospodina Ronchaya?- To nije važno. Bit će ipak bolje ništa joj ne reći. Ne smije znati da postoji mogućnostdopisivanja s Francuskom.Pepita je slegnula ramenima šapnuvši:- Zar misliš da to ne zna? Otto je pogledao ženi u oči.- Jesi li joj ti to kazala? Možda si joj i pomogla pri dopisivanju? Uspravila se na ležaljci nakojoj je provodila gotovo cijele dane.- Nisam! U dubini srca ne odobravam to što činiš. Ali obećala sam ti da neću pomoći Floriti ida se neću suprotstaviti tvom pokušaju da od nje učiniš Njemicu. Premda to smatramnemogućim. Održala sam obećanje, ma kako to teško bilo za mene. Da, mnogo sam patila.Čini mi se kao da si me zaslijepio, Otto... da prilazim ponoru u koga ću povući i to dijete...- Ne govori gluposti, Pepita! Učinio sam od tebe Njemicu koja strastveno želi da našadomovina pobij edi. Nemoj popustiti u trenutku kad se pobjeda približava i kad trebamozagospodariti svijetom.Zadrhtala je:- Da... ali odviše je krvi proliveno, ima odviše ruševina... odviše užasa. Ne misliš li da ćeprokletstvo pasti na Njemačku, i na nas?Uhvatio ju je za ramena, a njegova je ruka iznenada postala vrlo čvrsta.

- Luda si! Luda! Odakle ti ta pomisao? Imaš groznicu, to ti vidim po očima. To objašnjavatvoje riječi koje nikada ne bi smjele prijeći preko usana prave Njemice. Umiri se. Mi smospasitelji svijeta, obnovitelji čovječanstva. Izabrani smo narod koji će se pobrinuti za to dasvijetom zavlada pravda i da trijumfira mir.Uspravio se pun ponosa. Pred tim ponosom ništa više nije bilo važno. Riječi "čast, moral,milosrñe" više ništa nisu značile. Trebalo je izliječiti ostale narode, slabe i plašljive.Ali je Pepita, ranije obuzeta tom istom paklenskom groznicom, zatvorivši oči sada zadrhtalaod straha i prozborila:- Vidjet ćemo.Otto ju je nezadovoljno pogledao, a i pomalo zabrinuto. Zatim je zamišljeno napustio sobu.VIGospodin Mulbach se iz Vanelllesa vratio idućeg dana kasno navečer. Pošao je u sobu svoježene. Ona je već ležala. Ispričao joj je što se sve dogodilo za vrijeme njegova posjeta barunu.- Taj lijepi Rechensfeld je doista očerupan. Znaš li tko je zapovijedao mitraljescima koji suga doveli u to stanje? Alain Penvalas, mila moja!Pepita ponovi:- Alain Penvalas? Ali on je u konjici.- Vjerojatno su ga premjestili u pješadiju. Rechensfeld ga je prepoznao. Bio je njegovzarobljenik nekoliko sati. Zatim su se naši vratili, a Francuzi se povukli. Na taj način se tajubogi barun spasio. Prevezli su ga bolničkim kolima. Sad će neko vrijeme biti nepokretan. Toje vrlo teško za njega. Tim više što je vrlo nestrpljiv čovjek. Obećao sam mu da ću ga svremena na vrijeme posjećivati. Činit ću to utoliko radije što mi se Vanelles jako sviña.Dvorac je vrlo udoban nakon popravaka koje je Hilda dala izvršiti. Povest ću te automobilom.Pepita je odmahnula.- Hvala ti, preumorna sam za to. Pogladio ju je po lijepo začešljanoj kosi.- Morala bi se rastresti. Boravak na selu bi ti koristio. Gle, to je dobra pomisao! Zašto se ne bismjestili u Vanellesu zajedno s Floritom? Hilda bi bila oduševljena da ti to može

ponuditi kadbi ova ovdje. Tamo ima dosta mjesta, jer bolnica zauzima samo prizemlje. Ima centralnoloženje i elektriku... sav komfor. Dobit ću lako potrebnu dozvolu. Što misliš o tome, Pepita?Trenutak je oklijevala da bi zatim kazala:- Vjerujem da bi mi boravak na selu koristio. A ne osjećam se dobro u ovom stanu. Pričinjami se kao da bi se njegovi vlasnici mogli vratiti i zapitati me što radim ovdje.Otto se podrugljivo nasmijao.- Ovo je sada naš dom. To je pravo jačega. Dakle, pristala bi poći u Vanelles?- Pristajem.- Dobro, sutra ću poduzeti sve potrebno. Ali Pepita iznenada napomene:- Tamo je Rechensfeld. Zbog Florite. Ne bih željela da joj dosañuje.- Ovog trenutka nema opasnosti! Ubogi će čovjek još neko vrijeme biti nepokretan. A čim sebude bolje osjećao, vjerojatno će ga premjestiti u drugu bolnicu. Dakle, zbog toga ne trebašbrinuti. Ipak bi bilo dobro kad svojoj nećakinji ne bi pričala da se on nalazi tamo. Možda tetada ne bi htjela dragovoljno pratiti, što bi za tebe bilo vrlo neugodno.- Da, imaš pravo.Florita je s velikim zadovoljstvom primila tu vijest od gospoñe Miilbach. Boravak u tom, odneprijatelja zauzetom, Lilleu bio joj je neizmjerno neugodan i bolan. A još je gore bilostanovati u tom stanu. Zbog toga bi radije boravila na selu. A što je najvažnije - neće svakogadana sretati Mulbacha. On će samo tri ili četiri puta tjedno dolaziti ženi u posjete.Zadovoljno se spremala za odlazak, što baš i nije bilo teško jer je iz svog kovčega bilaizvadila samo najnužnije stvari. Idućeg tjedna odvezla se, zajedno s tetkom Pepitom iMulbachom automobilom u Vanelles.Bilo je to jednog tužnog dana početkom ožujka. Cijelu je prethodnu noć padala kiša, pa suvelike kapi još uvijek visjele na granama. Dvorac, nepravilno veliko zdanje, djelovao jemračno pod tim tako tamnim nebom. Ipak gaje Florita promatrala zadovoljnim pogledom.Bilo joj je mnogo ugodnije stanovati ovdje, u dvorcu, koji je pripadao bratiću njezinogzaručnika, nego u stanu nepoznatih ljudi.

Mulbach je morao imati visoke zaštitnike i uživati dobar glas u njemačkim vojnimkrugovima, jer ih je glavni liječnik vrlo srdačno dočekao izišavši pred njih, a bolničari su ih uprolazu ponizno pozdravljali.Otto je naredio da njegovoj ženi pripreme sobe gospoñe Ronchay, a te su bile vrlo otmjene. Ususjednoj se sobi smjestila Florita. Ali da doñe u nju, morala je proći kroz manju prostoriju ukojoj je spavala Anna.Florita je gledala tetka pogledom punim prezira i poruge:- Vjerojatno se plašite da bih mogla pobjeći? Podrugljivo joj se nasmijao.- Tko zna? Ipak ti to ne bih savjetovao, jer prije no što bi stigla do francuskih položaja,pokosili bi te naši mitraljezi, ili bi te uhvatile naše patrole. Najbolje će biti, mala moja, da sesmiriš i sačekaš kraj rata. Tada ćeš saznati što se dogodilo s tvojim zaručnikom. A to višeneće trajati dugo. Francuzima je rata preko glave, pa će uskoro pokušati sklopiti mir pod bilokojim uvjetima.- Žao mi je što vam moram kazati da vam ne vjerujem. Mulbach je odvukao ženu u malisalon koji se nalazio pred sobom gospoñe Ronchay i bijesno izjavio:- Njemački oficir ne može dopustiti da ga tako vrijeñaju! Nastoj je urazumiti, Pepita, ili ćumorati nešto poduzeti. Jedna moja riječ i djevojku će odvesti u Njemačku, u logor civilnihzarobljenika. A tamo nije baš osobito ugodno, kako mi kažu.Pepita se uspravila a oči su joj zasjale.- Nećeš to valjda učiniti, Otto?- Hoću, ukoliko me bude prisilila na to! Dosta mi je tog njezinog francuskog rodoljublja! Tomora prestati! Ti ćeš joj to kazati, čuješ li?Pepita promuca:- Hoću. Ali ona ima željeznu volju. A ne želim joj nanijeti bol. Već je i bez toga dostanesretna.- Pa što? Ona je Francuskinja koja želi zanijekati svog njemačkog tetka. Ne smiješ joj višeukazivati smilovanja, ni ljubavi. Jesi li me čula, Pepita?- Ne možeš to tražiti od mene! Ona je moja nećakinja, bila sam joj kao majka. Volim tu malu.- Ne smiješ je više voljeti budući daje naša neprijateljica. Mulbach je stajao

uspravno prednaslonjačem u koga je uronilo sada tako mršavo Pepitino tijelo. Gledao je svoju ženu tvrdim inesmiljenim pogledom... pobuna savjesti kod nje uvijek bi završavala porazom. To je ondobro znao. Već je odviše dugo Pepita predana slijepom obožavanju Njemačke i njezinogcara, fanatično vjerujući u dogmu o nadmoći njemačke rase. Pod utjecajem ljubljenog mužaona je čvrsto vjerovala u to da su bila dopuštena sva sredstva koja su Njemačkoj omogućavalanjezine osvajačke ciljeve nad cijelim svijetom.Ipak bi ovih posljednjih godina ponekad snažno osjetila grižnju savjesti. Ali Otto ju je znaosmiriti, pa je zbunjena Pepita, uvijek iznova potpadala pod utjecaj svog muža.Ipak se danas nastojala oduprijeti.- Njezino je ponašanje posve prirodno. U nama vidi neprijatelje svoje domovine. Moramopriznati, Otto, da su se naši vojnici ponekad pokazali kao vrlo okrutni osvajači.- Radili su ono što je trebalo. Naše ćemo neprijatelje pobijediti terorom. Razmisli što sam tikazao o tvojoj nećakinji. Mora promijeniti svoje ponašanje prema meni. Neću popustiti što setoga tiče. I odvedi je jednog od ovih dana do Rechensfelda. To će ubogog baruna razveseliti.Njezino lijepo lice.- Do Rechensfelda? Do tog čovjeka? Kako to možeš i pomisliti, Otto?- Mislim da će biti najbolji način da tu netrpeljivu malu Francuskinju ponijemčimo ako seuda za Nijemca. A gospodin Rechensfeld samo čeka njen pristanak... osobito sada kad jepostao bogalj.Gospoña Mulbach još je jednom pokušala.- Udati je za tog čovjeka? Unesrećiti je? Nikada! Osim toga, zaručena je.- Zar je to važno? Moglo bi se lako dogoditi da se Penvalas i ne vrati.- Vratio se ili ne, sigurna sam da Florita nikada ne bi pristala na udaju za Rechensfelda - kaouostalom ni za jednog Nijemca.- To ćemo još vidjeti. Ovog trenutka treba podstaknuti njezinu samilost. Ne može se višeljutiti na tog čovjeka, tako teško ranjenog i osakaćenog. Mala bi se mogla raznježiti bude li seon znao ponašati kako treba, ispričati se zbog onoga što se ranije dogodilo. A kad

joj javimodaje Alain poginuo, možda će sama od sebe., Pepita ga brzo prekinu:- Ne poznaješ je! Florita to nikada ne bi učinila. Nikada! Tvrd se izraz pojavio na uglovimausana gospodina Mulbacha.- U tom slučaju ćemo nešto poduzeti. Jer taj je brak dobar za nju, Pepita! Veliko bogatstvo,plemenita obitelj.- Penvalasovi su jednako tako slavna i stara obitelj. A njihov imetak sigurno nije ništa manjiod onog Rechensfeldovih.Otto je jedva svladavao svoje nestrpljenje. Nešto nježnijim glasom je odvratio:- Dakako, morat ćemo mu mnogo toga oprostiti. I mi i Florita! Moram priznati i to danjegovo ponašanje nije baš bilo uzorno. Ali nesreća koju je doživio mogla bi ga potpunoizmijeniti. Pametna žena koju bi on iskreno zavolio, a to je slučaj s Floritom, mogla bi snažnoutjecati na njega.Nije navaljivao jer je shvatio da Pepitu nije mogao uvjeriti u korisnost toga braka.Florita se smjestila u sobu koju su joj dodijelili niti ne sluteći da se čovjek kojega je tolikomrzila nalazi tako blizu nje.Sljedećeg je dana krenula u park želeći ga razgledati. Za vrijeme šetnje srela je dva njemačkaranjenika. Pozdravili su je s mnogo poštovanja.Ipak ju je taj susret, na neugodan način, podsjetio na to da je dvorac Vanelles zauzet odneprijatelja... zamišljala je, naime, da se nalazi na osloboñenoj zemlji, u dvorcu roñaka svogzaručnika, čiju smrt joj je Pepita prešutjela po nalogu svog muža.Ali, na žalost, srela je još nekoliko njemačkih vojnika na putu u selo kamo se uputila uAnninoj pratnji.U prolazu je primijetila nekoliko spaljenih kuća. Samo selo nije odviše stradalo. Crkva jestajala, a stari je svećenik uspio dobiti dozvolu da ostane ovdje meñu onim svojim župljanimakoji nisu pobjegli.Svećenik je to ispričao Floriti koja je, ostavivši Annu pred vratima, ušla u Župni dvor podizgovorom da se želi raspitati za mise. Htjela se povezati sa svećenikom kako se ne

bi višeosjećala tako usamljenom meñu svim tim Nijemcima oko sebe. A meñu njih je, na žalost,morala ubrojiti i tetku Pepitu.Stari je svećenik potvrdio:- Da, nalazite se u vrlo neugodnom položaju, dijete moje! Kad bih barem mogao nešto učinitiza vas! Saznati novosti o onima koje volite! Ali, na žalost, mi smo ovdje odijeljeni od svijeta.Ne gubite nadu! Nemojte! Neki od mojih župljana nisu od početka rata ništa čuli o svojimsinovima, muževima, braći i roñacima. Užasna neizvjesnost! A drugi, kao ona udovicaCaroline Dussaud, nekadašnja služavka u Ronchayu.- Sto joj se dogodilo?- Njezin se muž htio suprotstaviti pljački njihove male kućice, pa su ga Nijemci strijeljali ispalili im kuću. Na ulazu u selo još se vide crni zidovi. Prihvatio sam tu ubogu ženu ludu odbola. Ali već dva ili tri mjeseca nije prisebna. Hoćete lije možda upoznati? Pričat će vam ogospodinu Mauriceau. Upoznala ga je kad je još bio posve malen. Pričat će i o njegovojlijepoj ženi koju ne voli.- Dakako, rado bih razgovarala s njom.Nekoliko trenutaka kasnije u malu sobu za dnevni boravak Župnog dvora ušla ušla je CarolineDussaud. Bila je to starica sijede kose i savijenih leña čije je lice odavalo preživjelu bol.Njezin iskren i nježan pogled odmah se sviñao Floriti.- Da, gospoñice, moj ubogi Adolphe i ja radili smo u dvorcu. I to od naše najranije mladosti -izjavila je žena kad joj je gospoñica Valserres spomenula Mauricea. - Ostali bismo u dvorcusve do naše smrti da se mladi gospodin nije oženio onom ženom modrih očiju koja je učinilasve kako bi nas istjerala. Bila je to lijepa žena. Ali Caroline je odmahnula glavom, trenutakoklijevala a zatim pogledala svećenika. Ovaj je rekao:- Možete govoriti, Caroline! Gospoñica Valserres je takoñer žrtva Nijemaca. Zarobljena jepoput vas i mene.- Dakle, gospoñice, rekla bih da je žena tog ubogog gospodina Mauricea bila

povezana sNijemcima još prije rata.Florita se iznenañeno trgnula.- Ona? Kako ste došli na tu misao?- Primijetila sam neke stvari. Na primjer, sva je posluga govorila njemačkim naglaskom... pai radnici koji su vršili popravke na dvorcu. Govorilo se: Ti su ljudi iz Alzasa... izLuksemburga... iz Švicarske. Zamislite gospoñice, u podrumima Vanellesa bilo je pravoskladište benzina i mnogih drugih stvari. Sve je to trebalo uskladištiti već prije rata. A groficaje upravljala svime i izdavala naredbe radnicima. Gospodin grof je bio samo peta rupa nasvirali - pa sam sve češće pomišljala daje vjerojatno suradnica Nijemaca. Da im je pripremalasve te zalihe. A da ne govorim o drugim stvarima koje nam nisu poznate, a koje moždanećemo nikada ni saznati.Florita je šapnula:- Doista, otvorili ste mi oči! Elsa. Govorila je za sebe da je Švicarka. A ona to i jest premasvojim dokumentima. Ali to je ne bi spriječilo da radi za Nijemce.Svećenik se nado veže:- Odreñeni broj Nijemaca uzeo je švicarsko državljanstvo. To je bila dobra pretpostavka dakod nas djeluju kao špijuni a da ne izazovu pažnju. Gospoña Ronchay je vrlo pametna žena, iobično je bila i ljubazna i velikodušna. Moram priznati da se ovdje gotovo svima sviñala.- Kao i u Runestu, kodmarkize Penvalas, njezine dobročiniteljice. Samo moj zaručnik i jasmo osjećali da se iza njezine dražesne vanjštine krije zloća. Ali to?! To?! Da je izdajica!...Bez sumnje, špijunka! A taj nesretni Maurice, njezin suprug.Caroline je odmahnula glavom.- Možda više i ne živi, ubogi čovjek. Toliki su pali! Ali ako njegova žena jest ono štomislimo, bolje je za njega da se nikada više ne vrati i da ne vidi tu sramotu!- Da, to je istina! Znali smo daje spletkarica, ali ovo bi bilo nešto posve drugo.Gospoñica se Valserres oprostila od svećenika i Caroline obećavši im da će se uskoro opetvratiti na razgovor s njima Pošla je po Anne koja se zabavljala s nekim podoficirom roñenim

u istom kraju kao i ona.Sobarica je uvrijeñeno izjavila:- Gospoñica je dugo razgovarala sa svećenikomFlorita se nije udostojala odgovoriti joj. Morala je podnositi prisustvo te svoje tamničarke, alinije obraćala pažnju na njezine primjedbe već se odnosila prema njoj s najvećom hladnoćom.Jer Anna je nakon izbijanja rata postala upravo drska prema Floriti.Za vrijeme šetnje mlada se djevojka prisjećala svog razgovora sa svećenikom i staromslužavkom. Je li moguće da je Elsa? Kakav užas! To siroče koje je gospoña Penvalas odgojila,obasula dobročinstvima.Na ruje pomisao prezir ispunio Floritino srce. Kako će se Alain naljutiti kad jednom čuje štose dogodilo i stoje to bijedno stvorenje učinilo!Ne, ipak još nije željela povjerovati u to. Možda se Caroline prevarila... možda su to bila samobrbljanja.Vrativši se u dvorac, mlada je djevojka primijetila da joj u susret dolazi gospoña Mulbachnoseći u ruci košaricu s cigaretama.- Idem u posjet ranjenicima. Odnijet ću im nešto slatkiša. Hoćeš li me otpratiti, dijete moje?Pomoći ćeš mi razdijeliti darove. Catherine je pripremila kolačiće. Naći ćeš ih u blagovaonici.Florita je znala da se ovog trenutka u bolnici nalazi i nekoliko francuskih ranjenika. Stoga jeodmah prihvatila tetkin prijedlog.Nije još bila u tom dijelu dvorca, u prizemlju pretvorenom u bolnicu. U prostranom salonu,blagovaonici i sobi za bilijar stajao je krevet do kreveta. Dvije su trećine ležajeva bile zauzete.Pepita je zastala pred svakim ranjenikom, raspitujući se kako se osjeća i dijeleći im kolačiće icigarete. Svi su joj zahvaljivali promatrajući pri tome Floritu, s neskrivenim divljenjem.Ma kakvi bili osjećaji mlade djevojke prema neprijateljima, ipak ju je obuzelo smilovanjepred nekima od njih. Ali svi su je osjećaji vodili prema francuskim ranjenicima smještenim umalom salonu iz kojeg je bio iznesen sav namještaj. Sva su petorica bila teško ranjena. Florita

se nagnula nad svakog od njih, raspitujući se kako se osjećaju i tješeći ih nježnim riječima,tiho im šapćući:- Francuskinja sam, i takoñer sam ovdje zarobljena.Bolni su pogledi postajali bistriji, a grozničave su usnice mrmljale.- Gospoñice! Gospoñice!Bio je to neki sasvim mladi dragovoljac, ranjen u pluća.Njegove modre oči bile su još veće zbog groznice. S divljenjem je promatrao dražesno licenagnuto nad njim. Slabim je glasom odbio kolač kojeg mu je ponudila Pepita. Dijelila jeFrancuzima ono isto što i Nijemcima.- Gospoño, ne mogu jesti. Nisam gladan zbog te groznice. Florita ga zapita:- Što biste željeli?Mali je vojnik trenutak oklijevao. A zatim šapnuo:- Biste li htjeli na trenutak položiti ruku na moje čelo? Zamislit ću da je to ruka moje majke.Mala dršćuća ruka pogladila mu je čelo i tamo ostala neko vrijeme. Sjaj se pojavio u očimamalog dragovoljca. Promucao je:- Hvala... hvala, gospoñice!Izišla je iz sobe duboko potresena. Raspitala se kod jednog bolničara za zdravstveno stanjemalog Francuza.- Vrlo mu je loše! Živjet će najdulje dva tjedna.Duboko potresena, Florita je samo nejasno primijetila knjižnicu kroz koju ju je tetka povela.Tamo su se, u slučaju kiše, sastajali ranjenici koji su već mogli ustajati. U prolazu je Floritaopazila, na stolu rasprostrtu, veliku kartu Francuske. Male zastavice zabodene u njupokazivale su položaj njemačke vojske.Mlada je djevojka, uspinjući se s Pepitom hrastovim stubama, govorila duboko potresena:- Kako je tužno promatrati te mladiće! Tetko, tako bih rado učinila nešto za njih! Zar mi nebiste dopustili da ih njegujem?Gospoña Mulbach je očigledno samo čekala na to pitanje jer je bez oklijevanja odgovorila:- Mislim da to neće biti teško urediti - iako to baš nije po svim propisima. Ali liječnik ćezatvoriti oči. A bolničarke, gospoña Stielmann i gospoñica Frida bit će oduševljene tvojompomoći. Ionako su preopterećene. Ne plašiš li se da će te to odviše zamarati?

Blijeda si većneko vrijeme i ništa ne jedeš.- A kako bih mogla biti drugačija kad toliko patim?Pepita je spustila pogled, primijetivši daje nećakinja promatra, a ova je nastavila:- Moram se zaposliti i nečim baviti. Tako ću izbjeći svoje užasne misli. A kako to činiti nabolji način nego pomagati tim jadnicima.- Dobro, razgovarat ću večeras s tvojim tetkom o tome, kad doñe na večeru.VIIOtto Mulbach nije imao prigovora na namjere svoje nećakinje, pa je ona, dva dana kasnije,odjevena u bijelu odoru stigla u pomoć bolničarkama.Gospoña Stielmann bila je podebela, vesela žena iz Hanovera koja se neprekidno smijala ibrbljala. Oduševljeno je dočekala Floritu. Gospoñica Frida je bila mnogo suzdržanija. Nijeviše bila mlada, a ni lijepa, ali joj ipak nije bila draga pomoć te prekrasne mlade djevojke, ktome još Francuskinje.Ranjenici su gledali samo nju. Ipak, nitko joj nije mogao predbaciti da očijuka s njima.Gospoña Stielmann joj je naredila da raznosi hranu i osvježavajuća pića bolesnicima. Floritaje vrlo brižno obavljala svoj posao, pri čemu je uvijek bila ljubazna, ali i suzdržana, a to jegospoñicu Fridu dovodilo do bjesnila.- Pogledajte je, gospoño Stielman, ponaša se poput princeze! Pazite da svojim sunarodnjacimane bi davala dvostruke porcije. Samo se njima smiješi i poklanja im svoju pažnju.Uistinu, Florita je savjesno i s mnogo sućuti nj ego vala neprijateljske vojnike, ali Francuzimaje poklanjala svu svoju nježnost.Oni bi se iskreno obradovali vidjevši je da im prilazi. Smiješila se želeći ih ohrabriti, a bila jedražesna u svojoj bijeloj haljini. Svaki puta bi se, u plavim očima malog dragovoljca AntoinaBarbouxa pojavio neki čudan sjaj.Ispričao joj je sve o sebi. Njegov otac, pošteni radnik, umro je vrlo mlad, pa mu se majkaponovo udala. Očuh nije volio Antoinea i njegove dvije sestre. Odgajali su se sami. Kad jeizbio rat, mladić kome je tada bilo tek osamnaest godina, dobrovoljno se javio.Obje su sestre ostale u Parizu. Bile su krojačice, i već nekoliko mjeseci bez posla.

Antoine jebio jako zabrinut za njih.- Kad bih im se barem mogao javiti! Saznale bi što je sa mnom.- Dajte mi svoju adresu u slučaju da uspijem pronaći neku mogućnost.U bilježnicu je zapisala adresu koju joj je mladi vojnik diktirao.Od njega i njegovih ratnih drugova saznala je što se dogodilo na francuskoj strani, još odpočetka neprijateljstva. Bilo je to ono što je od početka samo nagañala čitajući njemačkevijesti. Ali, sa svojim je sunarodnjacima smjela samo kratko razgovarati kako ne bi pobudilasumnju njemačkih bolničarki - osobito Fride koja ju očigledno nije podnosila.Barboux se jednoga dana, govoreći o posljednjoj bici u kojoj je sudjelovao, spomenuooduševljeno:- Imali smo sjajnog kapetana. Oduševljavao nas je i pobudio hrabrost u nama! Pod njegovimsmo zapovjedništvom našim mitraljezima uništili Nijemce. Samo se nadam da ti prokletiŠvabe nisu ubili našeg dobrog kapetana Penvalasa!Florita se trgnula.- Rekli ste... Penvalasa?- Da, gospoñice! Poznajete li ga?- Da, poručnik Penvalas je moj roñak. Ali on je bio dragun...- Onda je to on! Naš je kapetan bio u konjici, ali je zatražio premještaj. Premjestili su ga upješadiju. Kako je taj čovjek bio hrabar, gospoñice?! Dobio je već dva odlikovanja, a zaslužioje barem dvanaestak. Možete se ponositi svojim roñakom, jer to je čovjek za koga bismo svirado poginuli.Florita je drhtala od uzbuñenja. Zapitala je:- Dakle, od početka rata još nije bio ranjen?- Da, gospoñice, bio je. Dok je još bio u konjici. Ali nije bilo ništa ozbiljnoga. Brzo se vrationa bojišnicu.Težak je teret pao Floriti sa srca. Alain je još živio u trenutku kad su ti vojnici, prije tri tjedna,bili ranjeni. Kakva utjeha za nju što je mogla razgovarati s dobrim malim Bardouxom koji jeAlaina toliko volio i divio mu se.Bilaje ponosna na svog ljubljenog Alaina. Bio je tako dobar i toliko se brinuo za ljude. A uz

to još i hrabar. Imao je sve odlike zapovjednika.Florita se najviše brinula za malog Bardouxa jer je bio najteži francuski ranjenik, a osim togaje bio ijedan od Alainovih vojnika. Gospoñica Frida se nije usudila suprotstaviti joj se, jer jenova bolničarka bila nećakinja gospodina Mulbacha. Taj je očigledno bio uvažena ličnost,sudeći prema poštovanju koje mu je liječnik ukazivao. Ipak je svoj bijes iznosila gospoñiStielmann, ali ju je ova slušala samo s pola uha.- Kakva sramota da se brine samo za te Francuze, dok mi meñu našima imamo toliko teškihranjenika.- Nije to baš tako, Frida, ona se brine i za naše. Oni za nju misle daje nježna i dobra...- Pretvara se! Kad bi mogla, sve bi ih podavila!I Frida se kipeći od bijesa udaljila. Frida se posebno brinula za dvojicu oficira. Ležali su samiu sobi kraj velikog salona - bivšoj sobi za pušenje Mauricea de Ronchaya. Jedan je od njih biotako teško ranjen da je umro četvrtoga dana nakon što je Florita počela raditi kao bolničarka.Sahranili su ga na seoskom groblju. Frida, njegova bolničarka, takoñer gaje otpratila do groba.Gospoña Stielmann je ostala sama s Floritom. A kako se, upravo dok je stavljala povoj nekommajoru, začulo zvonce iz oficirske sobe, rekla je gospoñici Valserres:- Gospoñice, biste li htjeli pomoći i zapitati poručnika što želi? Florita, iako je osjećala otporprema njemačkom oficiru, nijese usudila odbiti. Krenula je prema maloj sobi, otvorila vrata, ušla nekoliko koraka u sobu izapitala:- Što želite, gospodine? Promukli glas joj je odgovorio:- Neka mi netko donese grog! Već ga dugo čekam.Oficir se prekinuo a sjaj se iznenada pojavio u njegovu oku. Drugo je naime bilo skriveno izapovoja.Florita se ukočila, krv joj je navrla u obraze. Drhtala je od neugodnog uzbuñenja.Usprkos svim svojim zavojima i velikoj promjeni na njemu, prepoznala je Rechensfelda.On se prvi snašao.- Gospoñice Valserres! Kakvo lijepo iznenañenje! Znao sam da boravite ovdje, s

gospoñomMulbach, ali se nisam usudio nadati se da ćete me posjetiti.Odgovorila mu je hladno, ponosnim glasom:- Nisam došla vama "u posjete", gospodine! Došla sam priupitati ranjenika što želi. Ja nisamni slutila da ste ovdje.Kazao je podrugljivim glasom kako bi sakrio bijes:- Dakle, želite uništiti sve moje nade! To nije lijepo prema ranjeniku i patniku potrebitomutjehe.Mirno, ledenim glasom mu je odgovorila:- Kazat ću gospoñi Stielmann da želite grog. Nasmijao se.- Rado bih se odrekao svog groga kad bih samo mogao promatrati vaše dražesno lice!Nemojte mi pobjeći! Slušajte, mogu vam kazati novosti o vašem zaručniku. Bio sam njegovzarobljenik nekoliko sati. To će vas sigurno zanimati, zar ne?Florita je s prezirom u glasu zapitala:- Zar ga poznajete?- Vidio sam ga jednog dana u vašem društvu, lijepa Florita. I od tog ga trenutka mrzim.- To me od vas ne čudi.- Da... Daje taj poručnik Penvalas pao u moje ruke... vjerojatno bih bio iskoristio tu dobruprigodu i riješio se svog suparnika.Florita je sva užasnuta uzviknula:- Kako podlo! I vi se usuñujete kazati mi to? Rechensfeld se cinično nasmiješio.- Dakako! Neka druga bi bila oduševljena što izaziva takvu ljubomoru i strast.Prekinula ga je s prezirom u očima.- Vi ste bijednik! Mrzim vas i prezirem iz dubine svoje duše. Barun se uspravio silno bijesan.Bio je užasan s onim svojimnacerenim licem i okom punim mržnje.- Ne povučete li te riječi, nastradat ćete!- Da ih povučem? Ne poznajete me. Pripadam hrabrom i poštenom rodu koji se ne sagiba podprijetnjama. Vi ste razbojnik. A to ste mi jednom već i dokazali. Zaslužujete samo najdubljiprezir.Okrenuvši se na petama mlada je djevojka izašla iz sobe, dok je grubi glas vikao za njom:- Francuskinjo, čuvaj se! I ti i tvoj Penvalas, nemojte mi se naći na putu!Florita, iako uzbuñena zbog tog susreta, ipak je kazala gospoñi Stielmann što oficir

želi.Kako tog trenutka major nije slušao, bolničarka je promrmljala:- Taj poručnik ima velike zahtjeve. Nevjerojatno! Čovjek bi ga trebao poslužiti na minutu, utočno odreñeno vrijeme.Zatim je dodala:- Budući da Fride nema, biste li mu htjeli odnijeti njegov grog? Ali Florita je odlučni kazala:- Ne, gospoño, to ne mogu. Svim drugim ranjenicima da... ali ne i poručniku Rechensfeldu.Frida će se brzo vratiti pa će ga poslužiti kao i obično.Gospoña Stielmann ju je raširenih očiju pogledala:- Ali gospoñice... bolničarka ne može odabirati. Ona mora njegovati ma koga.- Da, ukoliko se radi o neophodnoj pomoći... tada bih prešla preko toga da mije taj gospodinogavan ...u moralnom smislu.Major, debeo, niži čovjek, četrdesetih godina, koji je zadivljeno promatrao Floritu, umiješaose u razgovor:- Gospoñica Valserres je u pravu. Premlada je a da bi se brinula za bilo koga. GospoñicaFrida će poslužiti poručnika koji je, meñu nama budi rečeno, vrlo neugodan bolesnik. Istina,teško je ranjen. Ali, izvući će se, iako s jednim okom i jednom nogom manje.Florita, još uvijek dršćući od uzbuñenja uputila se francuskim ranjenicima. Mali Barboux jepolagano umirao . Znao je što se dogaña s njime, pa se uz pomoć mlade bolničarke mirnopripremao za svoj kraj.Rekao je Floriti:- Kad bih bar bio siguran da moj e sestre neće biti odviše nesretne... da će imati makar zajesti.- Ubogi moj prijatelju, za sada ne možemo učiniti ništa. Ali istog dana kad budem slobodna,otići ću k njima, a otada im ništa neće manjkati, to vam obećavam.Mladi je vojnik promucao s beskrajnom zahvalnošću:- Gospoñice, jednako ste tako dobri kao i moj kapetan, vaš roñak.Florita još nije vidjela pred sobom tu slobodu o kojoj je govorila ranjeniku. Bijeg je u ovimprilikama bio nemoguć, kao stoje to već bio kazao i Mulbach. Mlada je djevojka bila sama inije poznavala taj kraj.

Kad je u podne pošla do tetke, ova se osjećala još lošije nego inače. Čak je odbila otići dostola.Vidjevši tetku u tom stanju, mlada je djevojka odlučila ništa joj ne govoriti o Rechensfeldu,iako je to prije namjeravala. Pitala se, naime, zašto su joj zatajili da se barun nalazi u dvorcu.Je li to bio dogovor izmeñu oficira i Mulbacha? Nije li tetka Pepita sve to znala?Kako je užasno bilo, za tako poštenu i ispravnu osobu kakva je Florita, sumnjati čak i u svojutetku koju je toliko voljela. Dugo je vjerovala da i tetka voli nju.Ali, u posljednje vrijeme, tetka je bila tako čudna. Tako hladna i kao da ju je izbjegavala.Florita je nastojala zatomiti te svoje osjećaje, pa se nježno brinula za tetkino zdravlje. A kadju je Anna, tog poslijepodneva, pozvala riječima: "Gospoña je imala napadaj!", odmah jeotrčala do nje. Ta je žena bila njezina najbliža roñakinja.Napadaj je bio početak pogoršanja zdravstvenog stanja gospoñe Mulbach. Liječnik predOttom Mulbachom nije krio da mu je žena izgubljena.- Može živjeti još mjesec dana, ili tri, a možda samo nekoliko tjedana... ili čak nekoliko dana,ukoliko doñe do embolije.Mulbach je bio iskreno dirnut. Volio je svoju ženu, a osim toga, to će mu poslušno stvorenjeveoma nedostajati u njegovim poslovima.Florita je osjetila iskrenu bol saznavši što se dogaña s tetkom. Uz to je osjećala silan strahnaći se sama u vlasti Mulbacha, bez tetkine zaštite. Jer ona je, ma kako slaba bila, ipakpredstavljala oslonac za Floritu.Morala je pomalo zapustiti i svoje ranjenike, jer je njegovala i tetku Pepitu. Ipak je svakogposlijepodneva odlazila Francuzima. Boravila je tamo i onda kad je, četiri dana nakonnapadaja gospoñe Mulbach, Barboux mirno izdahnuo.Florita mu je sklopila oči. Posljednji pogled Francuza bio je upućen njoj. Duboko dirnutavratila se tetki.Tamo je zatekla i Mulbacha koji je upravo stigao. Donio je vijest o svom premještaju u Koln.- Čim se budeš bolje osjećala, pridružit ćeš mi se tamo - reče ženi. - Povest ćeš,

dakako, isvoju nećakinju. Uredit ću i to da baruna prevezu bolničkim kolima u taj grad. Iako se ljuti nanju zbog onog burnog razgovora od prije nekoliko dana, sve je više zaljubljen u nju. Floritaće, kao što sam ti prorekao, draga moja, moći činiti od tog ponosnog baruna što bude htjela.Pepita je poluzatvorenih očiju slušala muža. Njezino je lice bilo samrtnički blijedo. Podignulaje obrve i odvratila teškom mukom:- Otto, moramo se toga odreći! Florita nikada neće htjeti postati ženom tog čovjeka!- Vidjet ćemo! Vidjet ćemo!Gospoña Mulbach je položila svoju grozničavu ruku na ruku muža. U njezinim se crnimočima pojavio tragičan sjaj, pun straha i preklinjanja.- Možda ću uskoro umrijeti, prijatelju... Strastveno ju je prekinuo:- Šuti! Kako si mogla doći na tu pomisao? Pepita odmahnu.- Osjećam da sam teško bolesna. Možda se radi još samo o danima. Želim da mi obećašdvoje: da nikada nećeš prisiliti Floritu na udaju za tog Rechensfelda... i da ćeš je vratiti uFrancusku, čim to bude moguće, zajedno s onima kojima će njemačka vlada dopustitipovratak.Potapšao ju je po ruci.- Zar misliš unesrećiti tu lijepu Floritu? Uvjeren sam da sam uvijek savjesno obavljao svojudužnost staratelja. Pod mojom upravom njezin je imetak narastao.- Ne radi se o novcu! Ne treba je siliti na taj brak... ni zadržavati je... osobito kad više nebude... kad se nañe daleko od onih koje voli. Obećaj mi to, Otto!- Obećavam ti, draga moja, kako bih te smirio! Jesi li sada zadovoljna?- Jesam.Ali izraz njezina lica nije govorio da je potpuno uvjerena u njegove riječi.A bila je i u pravu, o čemu je svjedočio razgovor koji su te večeri vodili Mulbach i barunRechensfeld.Mulbach ga je naime posjetio, kao što je to običavao činiti prilikom boravka u dvorcu.- Nisam joj mogao protusloviti zbog njezinog zdravstvenog stanja - reče.Barun se složio s time, klimnuvši glavom.- Ali to me, dakako, ne obvezuje ni na što. Friedrich Rechensfeld napomenu uz

ciničnismiješak:- Obećanja se zadaju zato da bi ih se kršilo! To vrijedi za pojedince, kao i za narode.- Dakle, ništa se nije promijenilo u našem dogovoru, gospodine barune. Čim se malooporavite Florita će, milom ili silom, postati barunica Rechensfeld. Vi ćete joj, sa svoje strane,dati svotu od dvije stotine tisuća maraka... a ja ću dobiti stotinu tisuća maraka... za učinjenuuslugu.- Dogovoreno, Mulbach! Dakle, uredit ćete sve da me prebace u Kom?- Učinit ću sve što je moguće. Ali to nije hitno, jer se moja žena mora prvo opraviti kako bimogla napustiti Vanelles. Kad se tamo smjestimo, a vama dopuste izići iz bolnice, posjetitćete nas. Isprva ćete dolaziti rijetko, a kasnije sve češće i češće. Pretvarat ćete se neko vrijemekao da obraćate pažnju na Floritu. Ona će povjerovati da ste se predomislili. Sigurno će na njudjelovati to što ste izgubili oko i nogu. Smilovat ćete joj se. Ona je vrlo osjećajna. Učinitćemo sve kako bi dobrovoljno pristala na vašu ponudu. U protivnom ćemo morati upotrijebitidruga sredstva.Barun s velikom srdžbom u glasu primijeti:- Upotrijebit ćemo sva sredstva, jer ja je želim! Još više nego prije. Skupo će mi platitinanesene uvrede.Otto se podrugljivo smiješio.- Ta dražesna Florita neće biti baš ugodna žena! Puna je neke neobične energije i...- Ukrotit ću je, Mulbach, vidjet ćete! Obožavam je i mrzim u isto vrijeme! Obožavam kaoženu a mrzim kao Francuskinju. Htio bih da pati... da me moli za milost... pobijeñena u svomponosu.Govorio je isprekidanim i promuklim glasom dok mu se lice grčilo od te mržnje pomiješanesa strašću. Mulbach je spustio ruku na oficirovo rame.- Smirite se! Kad jednom bude vaša žena, bit će dovoljno daje ljubite. Zaboravit ćete sveostalo - uključujući i onaj pucanj. Za sada nemojte zbog uzbuñenja dovoditi u opasnost vaše

zdravlje koje se tako naglo popravlja. Major mi je kazao da ćete za nekoliko dana moći ustati.- Ne žuri mi se! Slijep sam i kljast, kakva sudbina za jednog Rechensfelda! Ti prokletiFrancuzi!Bijesno je stisnuo šake.- Kad samo pomislim da su me mitraljezi onog njezinog "zaručnika" Penvalasa tako udesili!Osobito njega mrzim! Beskrajno ga mrzim!Zastao je previše uzbuñen a onda nastavio pun mržnje:- Da ste vidjeli kako me prezrivo gledao kad me prepoznao! "Ah, to ste vi, gospodineRechensfeld? Tražio sam vas u Parizu. Ali kako ste sada moj zarobljenik, a k tome još i teškoranjeni, zaboravit ću sve." Izdao je nareñenje da me dvojica bolničara odnesu do francuskihlinija. Ali tog su trenutka najavili novi napad naših trupa. Francuzi su se malo povukli, a menesu naši oslobodili i doveli ovamo.- Rekao bih, gospodine barune, da se nije ponio nepošteno prema vama. Da ste bili nanjegovu mjestu.Rechensfeld je na te sugovornikove riječi odgovorio glasnim i podrugljivim smijehom.- Da, daje barem bilo tako, Mulbach! Tada gospoñica Valserres više ne bi imala zaručnika! Ato bi mi koristilo u mojoj igri. Ipak ću postići svoj cilj makar i s vašom pomoći, dragi mojMulbach!VIIISljedećeg je dana Florita ispratila na groblje posmrtne ostatke Antoinea Barbouxa, malogvojnika umrlog za Francusku.Anna, zauzeta oko gospoñe Mulbach, nije je toga dana mogla pratiti. Florita je iskoristila tunaočekivanu slobodu i pošla u Župni dvor posjetiti Caroline Dussaud. Htjela se raspitati o tomkraju. Jer, otkad je saznala da će smrt ubrzo oteti gospoñu Mulbach, sve je više mislila nabijeg.Župnik, kome se povjerila, savjetovao joj je da se obrati Caroline. Ona se rodila ovdje kao kćiputujućeg trgovca, pa je nekada u pratnji oca obilazila cijeli taj kraj. Poznavala je

sve putovepa je mogla, bolje od bilo koga dugoga, posavjetovati Floritu.- Možete joj se bez straha povjeriti - dodao je župnik. - To je poštena žena i vrlo ispravna.Nitko vam ne bi mogao više pomoći u ostvarivanju vašeg plana, za koga nažalost mislim da jejoš uvijek neostvarljiv. Ne možete ga ni pokušati sama izvesti. Pa čak i da nañete sigurnogpratioca, prije no što biste stigli do francuskih linija vrebale bi na vas brojne opasnosti.Caroline je, saznavši za Floritine namjere, bila istog mišljenja kao i župnik.- To možete pokušati samo kad biste morali staviti sve na jednu kocku. To jest, kad biopasnost za vas, ukoliko ostanete, bila jednaka onoj koja bi vas čekala na putu.- A to bi se moglo dogoditi.- U tom slučaju mogli biste pokušati. Ako se odlučite, rado bih vam poslužila kao vodič. Iakotako ne izgledam, ipak sam još uvijek snažna usprkos godinama. Mogu dugo hodati, apoznajem i mnogobrojne prečace.Florita odgovori duboko dirnuta:- Hvala vam na toj vašoj ponudi! Ne bih vas željela uvući u opasnu pustolovinu.Žena je odmahnula rukom, a tuga joj se pojavila u pogledu.- Nije važno, gospoñice. Moj je život ionako okončan. Poginem li pružajući pomoć takodragoj djevojci, kao što ste vi, to će biti moja posljednja utjeha. Zar je važno ako me uhvate iustrijele poput moga ubogog Adolpha? Dakle, ne oklijevajte obratiti mi se za pomoć, ako seodlučite pobjeći tim Švabama. Samo mi posredstvom gospodina župnika dajte znak i ja ćuodmah biti spremna.Florita je stegnula ruku toj dobroj ženi koja se željela žrtvovati za nekoga tko joj je posvestran.- Hvala! Hvala! Razmislit ću! Uostalom, ne mogu ni pomisliti na odlazak dok mije tetkabolesna. Ali kad umre, morat ću se istog trena odlučiti.Florita je napustila Župni dvor. Utješila ju je pomisao da bi joj ta stara, dobra Caroline moglapomoći. Stara joj je služavka ponudila da će je otpratiti do Vanellesa, na stoje djevojka radopristala, zadovoljna što će joj netko pružiti zaštitu u slučaju da sretne njemačke

vojnike ioficire.Na putu su kraj njih prošla dvoja bolnička kola. Florita primijeti:- Vjerojatno voze ranjenike u dvorac. Čini se kao da ih posljednjih dana ima mnogo.- Da, kažu da su Švabe navalili. Dakako da govore kako pobjeñuju, ali nećakinja gospodinažupnika, koja zna dosta njemačkog, čula je kako dva oficira razgovaraju o tome da su dobilidobrih batina. Kad će nas već naši osloboditi? Kad će ti Nijemci iskusiti na sebi što znači kadti neprijatelj zauzme zemlju?Zaustavile su se kraj vrtne ograde Vanellesa, pa se Florita oprostila od starice i krenula alejomprema dvorcu. U dvorištu su stajala bolnička kola, sada već prazna. Ranjenike su unijeli udvorac.Florita je vojnika iz dvorca, koji je prolazio pokraj nje, zapitala:-Ima li teških ranjenika meñu onima koje ste dovezli?Vojnik - neki mladi plavokosi Poljak, zamišljena izgleda, koji je Floriti bio drag zbog svojenarodnosti, izvadio je lulu iz usta i odgovorio:- Mislim da ih ima, gospoñice. Vidio sam da su više njih odnijeli na nosilima.Spustivši glas dodao je:- Čini se da ima i Francuza, a jedan je i oficir.Floritino se srce stisnulo. Vidjet će dakle ponovo Francuze kako pate u toj neprijateljskojokolini.Odmah je htjela poći do novopristiglih ranjenika kako bi ih utješila i kazala im da ovdje imajedna Francuskinja.Ali, mlada djevojka nije te večeri mogla ostvariti svoj plan. Gospoña Mtilbach je imala novinapadaj. Majoru, koga su odmah pozvali, jedva je uspjelo spasiti je.Rekao je Floriti na odlasku:- Mislim da neće preživjeti još jedan takav napadaj. Je li se gospodin Mulbach vratio u Lille?- Da, jutros. Bismo li ga trebali pozvati?- Barem mu javite što se dogodilo, jer postoji opasnost za njezin život. Dakle, do viñenja,gospoñice. Pozovite me, budem li vam potreban. Sad ću krenuti novim ranjenicima. Meñunjima je ijedan vaš sunarodnjak, neki mladi kapetan koji je teško ranjen u ruku.

Napustio je mladu djevojku pozdravivši je s puno poštovanja. A Florita se vratila tetki.Bolesnica je ležala u prostranom krevetu koji je pripadao grofici Ronchay. Anna, nagnuta nadnju, ureñivala joj je sjajnu crnu kosu. Uz tu je kosu njezino lice djelovalo još bljeñe.Gospoña je Mulbach naredila slabim glasom:- Ostavite to, Anna. Ništa mi više nije potrebno. Hvala vam. Sobarica se udaljila, a Florita jesjela kraj tetke na krevet. Pepita je svoju ledeno hladnu ruku položila na kosu mladedjevojke.- Što ti je major kazao, Flory? Koliko ću još dana... ili sati živjeti?- Tetko, ništa nije kazao! To nitko ne može znati. Dakako, uvijek je dobro biti spreman. Alilako je moguće da ćete nadvladati ovaj napadaj.- Ne, nešto me upozorava da mi se bliži kraj. A u isto mi se vrijeme čini kao da mi seotvaraju oči... kao da cijeli život vidim u drukčijem svjetlu.Zadrhtala je, naslonivši nešto jače ruku na Floritinu glavu.- Ti ne možeš shvatiti, Flory, što to znači godinama prolaziti kroz život poput slijepca.Dobrovoljnog slijepca. Hodati krivim putem, a onda iznenada shvatiti koliko si sagriješio...- Tetko Pepita, ne mogu zamisliti da ste vi velika grešnica! Gospoña je Mulbach polaganonastavljala:- Ti ne vjeruješ da sam velika grešnica? Slušaj dakle. Florita ju je htjela prekinuti:- Tetko, ne biste trebali meni.- To neće spriječiti da se ispovjedim i nekome drugom. A tebi mogu sve kazati. Htjela bih dati saznaš sve o meni, kao znak kajanja. Udala sam se za Otta vrlo mlada. Zaljubila sam se unjega i odmah potpala pod njegovu vlast, jer je njegova volja bila mnogo snažnija od moje.On je već tada svim srcem bio Nijemac. Nije još bio fanatik ali je bio pangermanist kao imnogi drugi. Oblikovao me po svojoj volji, pa sam i ja postala odana toj ideji, koristeći sesvim sredstvima koja su dovodila do ostvarivanja tog užasa usred kojeg danas živimo. Bilasam osoba njegova povjerenja, poznavala sam svu tu špijunsku mrežu za koju je on radio, kaojedan od najaktivnijih agenata.

Florita tiho zapita:- On? On?- Da, uboga moja mala. Time se bavio u Francuskoj... on i mnogi drugi! A ja sam mupomagala svim silama.Florita se sva užasnuta trgnula.- To je strašno! Pepita ju je preklinjala:- Nemoj me odviše prezirati! Mogla sam ti i ništa ne kazati. Ali vidiš da se, naprotiv, samaoptužujem. Htjela bih da ga se čuvaš. Želi da se udaš za baruna Rechensfelda kako bi od tebeučinio Njemicu. A to se ne smije dogoditi. Nikada, nikada, Flory!.- Nije potrebno da mi to govorite! Radije bih umrla! Radije najgore muke!Pepita je hropćući nastavila:- Neće prezati ni pred čime. Morala bi pobjeći...- Pomislila sam i na to. Radije i to nego. Netko će mi pomoći.- Da, pokušaj, pokušaj! Otto zahtijeva taj brak. Kako je okrutno što sada, pred svoju smrt,napokon shvaćam kakav je čovjek taj Otto i kakvu je vlast imao nada mnom. Moje je srceslomljeno, Flory! Toliko sam ga voljela. Stavljala sam ga uvijek na prijestolje. On je mojasavjest. Vladao je nada mnom. Do prije kratkog vremena nastojala sam potisnuti grižnjusavjesti. Mučila me jer nisam željela priznati svoju krivicu. Podložila sam se svim njegovimzahtjevima... kao što je bio i taj da se nastanimo ovdje kako bi se ti našla u blizini gospodinaRechensfelda.- Pristali ste na to, tetka?Pepita je spustila pogled, primijetivši kako je Florita promatra sažalno, ali i prezrivo.- Nisam više imala vlastite volje. Tek sam posljednjih dana progledala. Dijete moje, morašpronaći načina da se nakon moje smrti oslobodiš Ottove starateljske vlasti! Inače ćeš bitiizgubljena!Florita je zadrhtala primijetivši tetkin pogled pun užasnog straha.Gospoña je Mulbach nastavila svojim hropćućim glasom:- Ima još netko koga se moraš čuvati, ako se izvučeš odavde.- Koga to, tetka?- Else.- Else? Zašto?

- Jer te mrzi.- Pa što sam joj učinila?- Ljubiš Alaina Penvalasa u koga je ona zaljubljena otkad ga je srela.- U Alaina?- Da, u Alaina koji je oduvijek, koliko je meni poznato, odbijao njezine pokušajepribližavanja. A to mu ona nije nikada oprostila. Ali, najviše se ljuti na tebe, Flory. Ni onaneće prezati ni pred čime da se uspije osvetiti. A dat ću ti mogućnost daje ušutkaš, da odbiješnjezine prijetnje.Pepita se trenutak prekinula kako bi se odmorila. Mlada ju je djevojka nježno uhvatila za rukui kazala:- Ne umarajte se, tetko... kazat ćete mi to kasnije.- Ne... ne zna se što bi se moglo dogoditi. Želim završiti s time. Flory, ti vjeruješ, svi vivjerujete daje Elsin otac bio Švicarac? Dobro, dakle, evo istine: taj takozvani Walther Hoffelse zapravo zvao Oscar Strubs. Bio je Nijemac i roñak Otta i Ulricha.Florita je iznenañeno zaviknula:- Kako? Ali njegovi papiri.- Evo što se dogodilo: Oscar se rodio u poštenoj grañanskoj obitelji u Frankfurtu. Studirao jei pred njim se nalazila sjajna budućnost. Ali bio je rasipnik i kartaš... roditelji su mu umrli kadmu je bilo dvadeset i pet godina. Počeo je nemilice trošiti njihov popriličan imetak. Vjenčanjega nije urazumilo. Pošto je potrošio novac što ga je naslijedio od roditelja, počeo je trošiti 'ionaj svoje žene. I to na kartama. Kad je šest godina kasnije postao udovac, od imetka jepreostalo još samo nekoliko tisuća maraka - i dugovi. Tog trenutka, kad nije znao što bipočeo, Otto mu je ponudio da postane jedan od onih mnogobrojnih špijuna koje je Njemačkarasula po cijelom svijetu. Prihvatio je i otputovao u Švicarsku, s točnim nalozima.Tako je jednoga dana, prolazeći podnožjem brda, naišao na tijela nekog čovjeka i djeteta. Bilaje to djevojčica od šest ili sedam godina. Nakon što je sve pregledao, zaključio je da je čovjekubio dijete metkom iz revolvera, a zatim i sebe.Strubs je, pregledavši njegove papire, saznao da se čovjek zove Walther Hoffel iz Ziiricha, a

da je dijete bila njegova kćerka. Zaključivši da bi mu njegovi papiri jednoga dana mogliposlužiti, spremio ih je u džep. Zatim je tijela bacio u ponor, nadajući se da ih tamo nikadaneće pronaći, a ako se to i dogodi, neće se moći ustanoviti o kome se radi.Obavivši to, pošao je u Ziirich i počeo se raspitivati za tog Hoffela. Saznao je, na svojezadovoljstvo, da u Švicarskoj ima još samo neke daleke roñake. Oni koji su ga poznavali,smatrali su ga ubogim čovjekom koji je poludio nakon smrti žene i jednoga dana napustioZurich zajedno sa kćerkom. Otada nitko nije ništa čuo o njemu.Sve je to odgovaralo Oscaru Strubsu. Na taj je način mogao uzeti sebi to ime i služiti se njimepri obavljanju špijunskih zadataka u Francuskoj.I tako je, godinu dana kasnije, počeo putovati Francuskom nazivajući se Walther Hoffel.Njegovu kćerku Hildu je sve do tada u Njemačkoj odgajala njezina dadilja. Sad joj je bilo većdeset godina, pa ju je poveo sa sobom. Sanjao je o tome da će mu se kćerka pridružiti uobavljanju njegovih zadataka, kojima se posvetio s velikom strašću. Pisao je Ottu da jedjevojčica vrlo bistra, lukava i ponosna, pa mu je ulijevala najveće nade.I tako su njih dvoje jednoga dana došli u Conestel. To je bio kraj puta na ovoj zemlji zalažnog Hoffela.Ostatak ti je poznat. Otac je Hildi dao posljednje upute. Kazao joj je neka čini sve kako biostala u Runestu i uvukla se u francusku obitelj nastojeći se udati za markiza Penvalasa. Uzvaše ognjište živjela je, dakle, sve te godine špijunka, a gospoña Penvalas se brinula za nju iobasipala je dobročinstvima. Njemačka se špijunka udala za Mauricea Ronchaya.- Znači, Alainovo i moje nepovjerenje bilo je opravdano?- Na žalost! Znaš li što sam pomislila onog trenutka kad su te oteli? Da je ona bila saučesnicaRechensfeldu, jer te mrzi. Sigurno šute odveli knjoj.Florita se neizmjerno začudila. Glasom punim prezira zapita:- Zar bi to bilo moguće?- Nemam dokaza za to. To je samo sumnja. Ali ponavljam ti, ona je tvoj opasan neprijatelj.Florita je tiho kazala:

- Tetko, kakve sam stvari saznala od vas?!- A to još nije sve, dijete moje. Poslušaj, u tvojoj kući u Ker-Evenu prireñeno je nešto.- Tko je to priredio i što?- Oni, uvijek oni... Nijemci! Barwell, taj tobožnji Englez, zapravo je Nijemac. Zove seHelmer. On je pomorski oficir. Njegova tobožnja žena je zapravo njemački inženjerSputzwacher. A njihova švicarska posluga roñena je kraj obala rijeke Oder.Florita se naglo uspravila:- Užasno je to što govorite! A gospodin Mulbach to zna?- Dakako! Već je nekoliko godina prije smrti tvoga oca pokušao kupiti tu kuću. Ali gospodinValserres je nije želio prodati. Kad je Otto postao tvoj staratelj, iznajmio ju je tim tobožnjimEnglezima.- Ali zašto? Što oni tamo rade?_ Stvorili su bazu za opskrbljivanje njemačkih podmornica.- Zar je to moguće?- To je posve sigurno. Djelomično su, uz pomoć njemačkih radnika, raščistili podzemlje.Dovezli su ih automobilom, a Helmer ih je proglasio prijateljima koji su došli u posjete. Zatimsu brodovima dovezli robu. Njemački je brod ostao na pučini, a noću bi Helmer iSputzwacher dolazili svojom barkom da bi poveli neprijateljske brodove izmeñu opasnihgrebena. Kako nisu mogli pristati u maloj lučici, dizali su robu na rt na kome se nalazi kuća.Tamo je bila smještena pomična dizalica. Odnosili bi je prije svanuća. To mi je sve, jednogdana za vrijeme jednog od mojih boravaka u Runestu, kad sam krenula u razgledavanjepodzemlja, objasnio sam Helmer.Vidjela sam da se tog trenutka tamo nalazilo već dosta robe, a vjerojatno su je otada dopremilijoš više. Vidjela sam prostor namijenjen popravku podmornica. Uvedena je električna struja iništa ne nedostaje. Kako je u to vrijeme Njemačka vjerovala da će moći blokirati obaleFrancuske, sve je bilo spremno da se iskoristi taj vrlo povoljan položaj na obali. Govorili sumi tada i o podmorskim špiljama u kojima bi se podmornice mogle skrivati.Ukratko, dijete moje, tvoja je stara kuća postala, u neku ruku, gusarsko gnijezdo,

kao stoje toveć jednom bila. Ali ovi gusari služe se mnogo savršenijim i užasnijim sredstvima. Znam dasu već učinili mnogo zla.Florita je kršila ruke.- To je užasno. A ne možemo ih upozoriti. Sad još više želim otići odavde... vratiti se uFrancusku... onesposobiti te bijednike! Ali kako taj Helmer i njegovi suučesnici mogu ostatinekažnjeni na tlu Francuske?- Njihovi su papiri u redu. Izdaju se za Engleze. A Francuzi, to treba priznati, baš nisuosobito oprezni. O, kad bi ti znala za sva ta mala i velika špijunska gnijezda koja se nalazeposvuda! Rechensfeld i Hilda bili su dvoje najvažnijih njemačkih agenata u Parizu. A moglabih ti spomenuti i druge koje poznaješ. Tvoja je domovina puna izdajnika! Pravo je čudo štojoj je uspjelo ponovo se uspraviti i slomiti napadaje neprijatelja. Ali još se uvijek treba čuvati!Kažem ti, Flory, i odviše neželjenih ušiju prisluškuje u Francuskoj.Prekinula se, jer je ostala bez daha.Florita se nagnula nad nju i poljubila je u vlažno čelo.- Dosta, draga tetko! Iscrpljeni ste. Pepita promuca:- Morala sam ti to kazati. Tako sam olakšala dušu... upozorena si. A sad mi dovedi svećenika.Ali plašim se da će to biti nemoguće jer se Otto boji da bih mu mogla nešto odati.- Nastojat ću vam ga sutra dovesti.- Da... ali hoće li Anne primijetiti? Sigurna sam da me nadgledava po Ottovom nalogu. I njese trebaš čuvati, Flory, jer ona je odana onima koji ti žele zlo.- Nastojat ću je sutra udaljiti. Razmislit ću, tetko! A sada se odmorite.Gospoña Mulbach je uhvatila nećakinju za ruku zaronivši svoj grozničavi pogled u njezinepredivne zjenice.- Flory, ne prezireš me oviše?Mlada se djevojka ponovo nagnula nad nju i poljubila je.- Ne, jer ste sve ispravili ovim priznanjem.- Toliko patim zbog zla koje sam pomogla počiniti. A sjećam se još i mnogo drugoga.Zašutjela je sklopivši oči i zadrhtavši.Sjetila se naime mlañe sestre koja je umrla u tako tužnim okolnostima... umrla luda, nakon

stoje morala podnijeti muke zbog grižnje savjesti. Pepita je dobro znala da najveći teretkrivnje zbog one izdaje, koju je Ines nanijela svom mužu, snosi zapravo ona. Jer ona je odvelatu lakomislenu dušu na rub ponora.To gospoña Mulbach nije mogla reći svojoj nećakinji. A od svih njezinih grijeha baš je tajležao kao najteži na njezinoj savjesti.Često se tih dvanaest godina u njezinoj duši javljala slika Ines kako stoji, raširenih ruku, naduzburkanim morem. I te je večeri, još jasnije nego inače, vidjela pred sobom tu užasnutragediju.Ali i tada je njezin savjetnik i podstrekač bio Otto.Želio je nabaviti planove Andrea Valserresa. Pepita, koja mu se u svemu pokoravala, obećalaje da će ih nabaviti.Uspjelo mu je umiriti savjest žene, kad je ona jednog trenutka posumnjala u ono što čini.Trebalo se naći pred pragom smrti da bi tog sljepila nestalo, da bi spoznaja zla bila snažnijaod slabosti te žene.IXUsprkos tome što se tetka bunila, Florita je ipak odlučila provesti noć u njezinoj sobi, nanaslonjaču.Ionako ne bi mogla spavati. Tetkino otkriće duboko ju je potreslo, otvarajući pred njomneslućene vidike.Očajavala je prije svega pri pomisli da su se njezinom starom kućom koristili njemački gusari.Kad bi ih barem mogla istjerati odande. Čak kad bi sve trebalo uništiti. Ali za to je bilopotrebno pobjeći svojim uzničarima i upozoriti vojne vlasti da uzmognu uhvatiti neprijatelje.A ta Elsa! Ta bijednica! Njemačka špijunka! Kako će biti tužna uboga markiza kad sazna zato.Florita je osjećala i najdublji prezir prema Ottu Mulbachu. U njezinim očima to je bionečastan čovjek koji je cinično povrijedio zakone morala.Pomislila je dršćući: "Tako sam dakle živjela u krugu užasnih neprijatelja svoje domovine!

Igra li i obitelj Ulricha Mulbacha tu istu ulogu? A moja je uboga tetka bila suučesnica.Na tu je pomisao uzavrela njezina krv rodoljupke, porijeklom iz stare, časne francuskeobitelji.Ujutro se Pepita osjećala nešto bolje. Stoga se mlada djevojka ispružila na svojoj postelji iodmorila pola sata. Zatim je, iskoristivši trenutak kad je Anne bila zabavljena kraj staregospoñe, napustila dvorac i brzo krenula u selo.U Župnom je dvoru naišla na župnika i prenijela mu želju svoje tetke.- Morat ćete ući a da vas sobarica ne primijeti- dodala je. - Inače bi vam mogla činitineprilike.- Vidjet ćemo, dijete moje, hoće li me ta osoba uspjeti zaustaviti. Onog trenutka kad megospoña Mulbach pozove.Brzo se pripremao, a Florita je to iskoristila i kazala Caroline Dussaud:- Blizu je trenutak kad ću morati iskoristiti vašu ponudu. Iz više je razloga potrebno da štoprije pobjegnem odavde.- Kad god to budete željeli, gospoñice. Kao što sam vam već prije rekla, nije mi stalo do mogživota. Bit ću sretna budem li mogla pomoći tako lijepoj i hrabroj Francuskinji.Nekoliko minuta kasnije Florita je u pratnji svećenika krenula u Vanelles. Uvela gaje u dvoracne pokušavajući ga sakriti.Gospoña Stielmann, pored koje je prošla u predvorju, začuñeno ju je pogledala ali nije ništarekla.Na prvom je katu Florita uvela svećenika u salon, a zatim pošla obavijestiti Pepitu. Brzo sevratila i rekla mu:- Moja vas tetka očekuje, gospodine župniče.Sve je do sada dobro prošlo. Anna je ostala nevidljiva. Običavala je u to vrijeme u kuhinji pitimlijeko s rumom.Ali kad su Florita i svećenik izlazili iz sobe gospoñe Mulbach pojavila se sobarica. Trčala jeuza stube. Nije bilo sumnje, netko ju je upozorio.Zaviknula je bijesno obrativši se svećeniku:- Što radite ovdje? Tko vam je to dopustio? Ali Florita joj je odgovorila hladno i ponosno:

- Anna, to se vas ne tiče. I molim vas, pazite kako govorite!- Kako govorim? Za Francuze je i to dosta dobro! Znam što će gospodin kazati kad doñe.Florita ju je ponosnom kretnjom odgurnula ne udostojivši se odgovoriti joj, a zatim je upratnji svećenika sišla niz stube. Ovaj glasno napomenu:- Imat ćete neprilika s gospodinom Mulbachom, ubogo moje dijete.Nemarno je odmahnula.- Zar je to važno! Malo više ili malo manje! Izvršila sam svoju dužnost, pa neka se dogodi štomu drago.Oprostivši se od svećenika, mlada je djevojka krenula u bolničke sobe. Htjela je posjetitifrancuske ranjenike. Jučer ih nije mogla posjetiti zbog tetke.U prolazu joj je gospoñica Frida gorko slatkim glasom kazala:- Nije potrebno da se dolazite umarati ovamo ako imate posla s gospoñom Mulbach. Moćićemo i bez vas.Florita je hladno odgovorila:- Htjela sam se raspitati za zdravstveno stanje svoj ih sunarodnjaka, jer doista, zbog svojetetke nemam mnogo slobodnog vremena.Prošla je kraj bolničarke koja je bijesno gledala za njom i šaptala:- Ako ne bude liječnik, tada ću ja zabraniti toj Francuskinji da dolazi ovamo i brine se zasvoje zemljake! Ali taj je major lud! Sigurna sam da bi za nju učinio sve moguće ludosti.Ulazak Florite u sobu francuskih ranjenika bio je dočekan s tri radosna uzvika:- Napokon, gospoñice! Već vas tako dugo nismo vidjeli!Oba nova bolesnika okrenula su glavu prema njoj. Jedan od njih iznenada je prigušenozaviknuo:- Flory!Pogledala gaje i zadrhtala, i nije mogla od uzbuñenja ništa kazati.To blijedo lice. Te upale oči. Kakva promjena! A ipak je to bio on, Alain, njezin zaručnik!Sagnula se iznad njega i pritisnula dršćuće usne na njegovo vrelo čelo.- Alaine! Moj dragi Alaine!- Mali moj cvjetiću! Ti, ovdje? Kakvim čudom?- Ovdje sam s tetkom. Ovo je dvorac Vanelles, Mauriceov dvorac.- Da, to znam... prepoznao sam ga. Ali ne shvaćam.- Objasnit ću ti. Ali, pričaj mi o sebi. Gdje si ranjen? Što ti je? Tužno se nasmiješio.- Draga, tvoj je zaručnik sada bogalj. Major mi je jučer hitno morao odrezati lijevu

ruku.- Tvoja ruka! Ljubljeni moj!Kleknuvši naslonila je obraz na Alainovo lice i zadrhtala. Šapnuo je:- Hoćeš li me još uvijek htjeti, Flory? Ipak ćeš me voljeti?- Hoću li te voljeti? Stotinu puta više, mili moj! Uostalom, predobro me poznaješ a da bi itrenutak mogao posumnjati u to.- Da, cvjetiću moj! Znam kakvu dušu imaš. I poljubio je čelo mlade djevojke.- Ali, reci mi, kako si došla ovamo? Što se dogodilo tih mjeseci otkad smo izgubili svakuvezu?- Bilo bi predugo da ti danas pokušam ispričati. Nadgledaju me, pa sam i ja neka vrstazarobljenice. Ne mogu ostati ovdje predugo, jer ću izazvati njihovo nepovjerenje. Ispričat ćuti ipak u nekoliko riječi ono najvažnije.Ostala je, okrenuvši se prema drugim zarobljenicima, koji su iznenañeni promatrali što sedogaña.- Prijatelji moji, kapetan Penvalas je moj roñak i zaručnik. Ali za njega i za mene bilo bineizmjerno opasno kad bi se to saznalo. Molim vas, dakle, sačuvajte moju tajnu!Jednoglasno su odgovorili:- Obećavamo vam to, gospoñice!Florita je zatim ukratko ispričala oficiru u kakvom se položaju nalazi.Odgovorio joj je tihim, bolnim glasom:- Uboga moja draga! To je užasno! Kako ćeš se izvući? A ja ti ne mogu pomoći! Ne moguništa učiniti za tebe!- Ne muči se, mili moj! Osjećam se snažnijom nego ikada ranije, sad, kad si ti ovdje. Dakle,do sutra. A sad ću ti ukratko izložiti svoje planove.Alain ju je uhvatio za ruku i strastveno je poljubio. Mlada se djevojka s nekoliko ljubaznihriječi oprostila od ostalih Francuza i napustila sobu.Prošla je kraj liječnika koji ju je toplo pozdravio.- Dolazite od vaših sunarodnjaka? Nije im loše. Kapetan je dobro podnio amputaciju ruke.Htio je čak daje izvedem bez narkoze.- Bez narkoze?- Da. Moramo ljudima pokazati kako se hrabro podnosi bol, rekao je... To je očigledno vrlohrabar i odlučan čovjek.

- Mislite li da ste ga spasili?Kako joj je bilo teško svladati svoje osjećaje pred majorom.- Dakako! Sad kad je operacija izvršena, vrlo će se brzo oporaviti, jer je to zdrav i snažančovjek. U posljednji smo mu trenutak odrezali ruku. Još nekoliko sati i bilo bi prekasno.Florita je zadrhtala.Penjući se stubama ponavljala je u sebi: "Još nekoliko sati i bilo bi prekasno!" Njezin Alain...njezin zaručnik!Osjetila je neizmjernu zahvalnost u srcu. Zatim je ponovo zadrhtala pri pomisli: "A što akoRechensfeld sazna za njegovu prisutnost? Kakva bi to užasna opasnost bila za njega."Novijoj je strah stegnuo srce. Pošla je do tetke. Našla ju je kako drijema. Sjela je uz njezinkrevet i dugo razmišljala.Bi li Pepiti kazala daje Alain ovdje? Oklijevala je. Nije sumnjala u to da se gospoña Miilbachiskreno kajala. Ali ona joj je sama govorila o tome koliko njezin muž može utjecati na njezinuvolju. Kad je bude posjetio, mogla bi kazati neku neopreznu riječ.To nije smjela dopustiti. Najbolje će biti bude li i pred tetkom šutjela.Ali j oš više nego ranije smatrala je potrebnim pripremiti mogućnost bijega. Sada je trebalopričekati da se Alain oporavi. Smislit će nešto uz pomoć Caroline koju će posjetiti za tri dana,u nedjelju.Pepita se pokrenula i prekinula misli mlade djevojke.Gospoña Miilbach je okrenula glavu prema njoj i kazala slabašnim glasom:- Jesi li to ti, Flory? Jesi li posjetila ranjenike? Kako se osjećaju?- Prilično dobro, jadni ljudi.- Morat ćeš im sutra odnijeti cigarete i kolačiće.- Hoću, tetko. Sve ću prirediti večeras.Pepita je neko vrijeme šutjela. Zatim je okrenula glavu kako bi se još više približila uhu svojenećakinje.- Slušaj. Približi mi se malko, jer nas ne smiju čuti. Možda ćeš se morati braniti, mala moja.Učinila si to već jednom uspješno, u jednoj drugoj prilici. U ladici ovog pisaćeg stola leže dvanabijena revolvera. Otto ih je ostavio i ponio druge sa sobom. Uzmi jedan.- A ako on to opazi?

- Vjerojatno neće. U svakom slučaju znaš gdje su, pa ih uzmi u slučaju potrebe.- Hoću, draga tetko. Ne brinite zbog mene, budite mirni sada kad ste umirili svoju savjest.Gospoña Miilbach je neko vrijeme duboko dirnuta promatrala to lijepo lice, tako blizunjezinog. Zatim je šapnula:- Flory, smrt me raduje. Sada bi mi bilo užasno živjeti kraj Otta. Da, bila sam sretna, samo dane moram tebe ostaviti samu u toj opasnosti.Lagano je pogladila kosu svoje nećakinje. Zatim je zapitala:- Gospodin Rechensfeld još ne ustaje?- Ne... na sreću! Tako ga barem ne susrećem.Zatim je mlada djevojka kazala samoj sebi: "A tako barem ne postoji ni opasnost da sretneAlaina."Gospoña Mulbach je neko vrijeme razmišljala promatrajući veliki Elsin portret obješen nazidu nasuprot kreveta. Mlada je žena bila naslikana u plesnoj haljini. Slikar je znao dobroprikazati njezinu uzbuñujuću ljepotu.Pepita je tiho rekla:- Čuvaj se te žene! U njoj su skupljene sve loše osobine njezine rase. Kao i krajnjelicemjerstvo.- Da, to znam. Kad je boravila ovdje, dijelila je milodare na sve strane. Voljeli su je i nazivaligroficom crne kose. Na Mauricea nisu obraćali pažnju.- Da, sad sam se sjetila. Maurice je poginuo u studenome. Otto mi je zabranio da ti to kažem,kako ne bi saznala da postoji mogućnost saznati vijesti iz Francuske.- U Lilleu sam saznala za to - odvrati Florita. - Pisala sam gospoñi Penvalas, nadajući se daću primiti njezino pismo. Ali nisam vam govorila o tome, shvaćajući predobro da sam u nekuruku zarobljenica.Gospoña Mulbach uzdahnu uhvativši nećakinju za ruku.- Uboga moja mala! A ja sam u svemu tome sudjelovala! Florita je svog zaručnika ponovovidjela idućeg jutra, iako samona nekoliko trenutaka. Mogla mu je ukratko ispričati što joj se dogodilo otkad je rat započeo.Alain se užasavao slušajući je.- Taj bijedni Mulbach! A tek Rechensfeld! Kad pomislim da je tako blizu mene! A da ne

mogu ništa učiniti. Koliko smo se plašili svih tih mjeseci otkad nismo primili nikakve vijestiod tebe, mila moja, Flory. Napokon je prije nekoliko tjedana baka primila pisamce koje si tiuspjela poslati iz Lillea. Na nesreću, nisi nam se mogla javiti. Ali tako smo bar saznali daživiš.Vjerovali smo da ti je dobro i nismo mogli ni pomisliti u kakvom se položaju nalaziš. I to joškraj svoje tetke i staratelja! Kakvu je komediju taj Mulbach igrao sve te godine! Koliko jenesreće zadao našoj zemlji?!- Da... a moja je tetka bila njegova saučesnica. Sreća što moj otac nije živ. To bi za njega biloužasno.U nekoliko riječi mlada je djevojka saopćila zaručniku i svoj plan o bijegu uz pomoć CarolineDussaud. Sad će im se i on pridružiti. To je bila jedina mogućnost da se spasi od Miilbacha iRechensfelda.Alain je pristao, ali je dodao:- To je velika opasnost za tebe, draga moja!- Nemamo druge mogućnosti. Sutra, u nedjelju, razgovarat ću s Caroline, a čim se budešosjećao nešto bolje pokušat ćemo pobjeći odavde.Iste te večeri stigao je u Vanelles i Otto Mulbach jer gaje liječnik obavijestio o teškomzdravstvenom stanju njegove žene.Anna gaj e dočekala i kratko vrij eme razgovarala s nj im na stubištu. Potom je ušao u sobubolesnice. Zatekao je tamo Floritu. Sjedila je kraj postelje svoje tetke i plela. Nabravši obrveljutito je pogledao djevojku koja je ustala i otišla iz sobe niti ga ne pozdravivši.Pobjegla je u svoju sobu i pokušala dalje plesti. Ali živci su joj bili i odviše napeti zbog svihtih silnih dogañaja. Odložila je pletivo na stol i ustala s namjerom da prošeće parkom.Netko je zakucao na vratima a ova su se otvorila prije no što je Florita stigla odgovoriti.Ugledala je Miilbacha kako ulazi u sobu s prijetećim izrazom lica. Grubo ju je zapitao:- Kakve su to gluposti? Kako si se usudila poći po svećenika?- Onaje to željela.

- Da, to mi je kazala! Ali znam kako se to dogodilo. Ti si je navela na to, ti sije uvjerila dajezgriješila. U to sam siguran!Florita mu je odvratila onim istim ledenim glasom, kao i prije:- Možete misliti što vas volja. Ja sam samo izvršila svoju dužnost i ispunila tetkinu želju.Otto je krenuo prema njoj promatrajući je prijetećim pogledom.- A sada je dosta! Već neko vrijeme odviše si drska. To više ne želim podnositi! Zaboravila sida sam tvoj tetak i staratelj! A i to da si Francuskinja i da se nalaziš u rukama Nijemaca.Podsjetit ću te na sve to. Zabranjujem ti da napustiš park! Poštedio sam te zarobljeničkoglogora, a zavrijedila bi ga zbog svoje nezahvalnosti.Odgovaram za tebe i poduzet ću potrebne mjere. Ponajprije ti, do daljnjega, zabranjujemposjećivati tetku. Sve dotle dok ne budeš bar nešto ljubaznija sa mnom. Pobunila se:- Nećete valjda mojoj ubogoj umirućoj tetki nanijeti tu bol?- Sama si kriva za to! Jednog sam joj dana kazao: tebe treba ukoriti. Koristim najbolji načinza to. I to je sve. Čuvaj se, Florita! Popustit ćeš milom ili silom. Odreći ćeš se tog svogponosa i ljubavi za Francusku. Prihvatit ćeš našu nadmoćnu kulturu, naše njemačke vrline igenij naše rase.- I sve vaše zločine, takoñer? Sva krivokletstva, laži i umorstva? Sve one strahote za koje samčula usprkos vašim nastojanjima da ne dopru do mene?Otto se bijesno trgnuo. Prišao joj je bliže, uhvatio je za ruku i žestoko je protresao.- Da, sve, sve! Izazivaš me? Ali, vidjet ćeš! Vidjet ćeš tko je gospodar!Unatoč boli koju joj je zadavao, Florita je uspjela suspregnuti jecaj. I dalje je ponosnimpogledom izazivala Miilbacha. Nijemac je ispustio njezinu ruku i rekao prijetećim glasom:- Srest ćemo se ponovo!Zatim se okrenuo na petama i izišao iz sobe.Florita je pala u naslonjač. Drhtala je. Bitka je započela. A taje kratka scena bila dovoljandokaz koliko će strašna biti.Mlada je djevojka, sva uzbuñena, pomislila: "Kako ću obavijestiti Caroline kad mi je zabranioizići iz parka?"

A nije smjela poći ni sirotoj tetki Pepiti. Taj bijedni Mulbach. Sigurno je i nju napao. Samo dase njezino zdravstveno stanje ne pogorša zbog toga!"Kad bi bar mogla odlaziti svom ubogom Alainu!" pomisli djevojka sklopivši ruke. "Samo daMulbach ne sazna da se on nalazi ovdje! To bi mu poslužilo da me još više muči! I da uživa utome."XCijelog idućeg jutra Florita nije čula ništa o tetki. Nije htjela pitati sobaricu koja je ostalasama pokraj bolesnice jer se Otto vratio u Lille. A liječnik, koji je ujutro posjetio gospoñuMulbach, trebao se tek navečer vratiti u dvorac. To je Florita saznala od gospoñe Stielmannkad joj je u deset sati pošla ponuditi svoje usluge.Nakon što je Florita previla ruku mladom Poljaku Steviskom i podijelila lijekove ranjenimNijemcima i Francuzima zastala je pokraj Alainovog kreveta... Započela je pričati što sedogodilo ali je taj čas u sobu ušla Frida. Donijela je šalicu mlijeka francuskom oficirugovoreći:- Znam da vam to godi.Zahvalio se pristojno i hladno. Ova se bolničarka odviše brinula za njega a i ljutilo gaje tostoje prekinula njegov razgovor s Floritom.Dok je pio mlijeko, Njemica je stajala pokraj njega. Vidjevši to Florita se udaljila mirnopozdravivši kapetana:- Do viñenja kapetane! Sutra ću vam donijeti nekoliko cigareta. Ali i ona je bila očajna zbogFride. Ljubomoran pogled kojimju je bolničarka gledala i njena pažnja ukazivana tom mladom, privlačnom oficiru nedvojbenoje pokazivala daje Alain, a da to sam nije želio, osvojio i ovu ženu.Nije se Florita plašila osjećaja svog zaručnika. Plašila ju je Frida i njezini osjećaji. Plašila seda će je bolničarka uhoditi i nastojati onemogućiti njezine razgovore s oficirom. Možda će čakpokušati spriječiti njezin ulazak u sobu francuskih ranjenika.Nešto kasnije doživjela je još teži udarac.Dok je pomagala gospoñi Stielmann poslužiti jelo njemačkim ranjenicima, iz

Rechensfeldoveje sobe izišla Frida noseći tanjur u ruci.- Poručnik je danas bolje jeo. A sada želi ustati. Major mu je odobrio. Poći ću po štake umalu sobu, gospoño Stielmann.- Da, odnesite mu nekoliko komada pa neka sam odabere najprikladnije.Frida je šapnula slegnuvši ramenima:- Sigurno opet neće naći ništa što mu odgovara! Teško je s njim. Taj čas je Florita držala čašui pomagala ranjeniku piti. Čuvši razgovor o Rechensfeldu umalo nije pobjegla.Rechensfeld će ustati! Možda će danas ili jednog od ovih dana poželjeti poći francuskimzarobljenicima. A onda?Morala se sabrati i skupiti sve svoje snage da bi mogla nastaviti poslom. Kad je svojimsunarodnjacima donijela njihov skroman obrok uspjela je tu opasnu vijest šapnuti zaručnikuna uho. Pretvarala se kao da nešto podiže s poda jer se bojala Fridina špijuniranja.Alain je odgovorio šapćući:- Ne uznemiruj se, mila moja! I ja ću brzo ustati pa ćemo pobjeći tim bijednicima.Ipak je Florita bolničke sobe napustila sa strahom u srcu. Što će se dogoditi dok ponovo nevidi Alaina? Neće li se njih dvojica sresti u meñuvremenu?Poslijepodne je vidjela Rechensfelda kako u parku sa štakama pokušava učiniti nekolikokoraka. Lijeva mu je nogavica bila podignuta i savijena na batrljak. Kraj njega je koračalaFrida ponašajući se vrlo pažljivo prema njemu. Ali barunovo je lice odavalo nezadovoljstvo iFlorita je s prozora mogla vidjeti koliko je bijesan.Odvratila je pogled osjetivši nešto nalik na gañenje. Jer, ako je žalila sve ostale neprijateljskeranjenike, taj osjećaj kod nje nije postojao za tog čovjeka sposobnog učiniti najveće zločine.Šetnja nije dugo trajala. Trebalo se priučiti na štake. A Friedrich Rechensfeld nije bio obdarenstrpljenjem. Frida je o tome mogla mnogo pričati.- To je pravi vrag - povjerila se nešto kasnije gospoñi Stielmann. - Vrijeñao me kad sam gapokušala ohrabriti. A da samo znate kako me gledao! Kakva razlika izmeñu njega i onogfrancuskog kapetana! A i Francuz je sigurno plemić, pa je ipak uvijek pristojan i strpljiv.

Gospodin Rechensfeld, kome nije bilo stalo do toga kakve osjećaje izaziva kod svojebolničarke, povukao se ljutit u svoju sobu. Bijes je iskalio na nekoj stolici udarajući štakamapo njoj.On, barun Rechensfeld, nalazio se u takvom stanju! Bez noge i oka! I to sve krivnjomprokletih Francuza!Daje on bio gospodar, platili bi mu oni za tu njegovu nesreću!- Znate li što - rekao je liječniku - trebalo bi strijeljati četiri francuska zarobljenika za jednogubijenog ili osakaćenog njemačkog oficira. To bi bio dobar razmjer.Major je odmahnuo ne odgovorivši mu. Nije bio krvoločan, a nije ni odobravaoRechensfeldovu teoriju. Ali ga se bojao jer je znao da ima veze s osobama na visokompoložaju.Barun se ipak morao brzo priviknuti na štake, jer se već drugog dana uspio popeti na prvi katpod izgovorom da želi saznati kako je gospoña Mtilbach, a zapravo je želio posjetiti Floritu.Pripremio je svoju ulogu i dobro je odigrao kad ga je Anna uvela u salon u kome je mladadjevojka plela.- Oprostite, gospoñice... htio sam se raspitati za zdravlje vaše tetke. Florita je brzo ustala,zadrhtavši. Ponosno je odgovorila:- Kako bih ja to mogla znati, gospodine? Sigurno vam je poznato da mi je gospodin Miilbach,prije dva dana, zabranio posjećivati tetku.Vješto je izigravao čuñenje.- Zabranio vam je! Zašto? Suho mu je odgovorila:- Ne vjerujem da vam se nije povjerio.Friedrich se nije dao zbuniti. Odlučio je ostati miran usprkos uvreda lijepe Florite. Platit ćemu za to, jednoga dana! Odgovorio je mirno:- Gospodin Miilbach mi ne priča sve o sebi, kao što ste očigledno mislili, gospoñice.Obavljali smo zajedno neke poslove i ostali u prijateljskim odnosima. I to je sve. Obratio sammu se kasnije i pričao mu o tome koliko mi se sviñate.Mlada se djevojka povukla prema vratima, a Rechensfeld je dodao:- Ne bojte se, neću vam govoriti o tome! Ja jedino želim sviñati vam se, jednoga dana. Stoga

i toliko žalim zbog riječi koje smo neki dan izmijenili. Ali vi ste me izazivali, priznajte i sami!Ljubazno se nasmiješio. Floritaje šutjela.Barun je drhtao od srdžbe. Ipak se uspio svladati pa je nastavio istim izvanjskim mirom.- Molim vas, dopustite mi sjesti. Još nisam posve zdrav.- Dakako, gospodine. Ovdje ste kod moje tetke, a ne kod mene. Uzdignute glave je izišla izsobe.Rechensfeld je tiho kazao:- Ovog puta je doista odviše! Vidjet ćemo tko je jači!Mlada je djevojka pošla u svoju sobu i sa strahom u srcu pomislila: "Još se više, nego prije,ljuti na mene! Vrijeme je da pobjegnemo. Ali kako će nam to uspjeti?"*Kao što je Florita kazala barunu, nije vidjela tetku već dva dana. Ali liječnik joj je kazao da jejoš uvijek u velikoj opasnosti i da bi svakog trenutka mogla umrijeti.Mlada je žena s dubokom boli mislila na tu ubogu ženu prepuštenu Anninoj njezi, a kojunećakinja nije smjela posjećivati. Sigurno je bila uznemirena zbog nje.Otta Mulbacha nije mučila savjest što je na taj način činio još težima posljednje dane svoježene, koju je ipak volio. Plašio se da bi mogla ispričati neke stvari svojoj nećakinji.Srećom, to se već dogodilo! Florita je znala koga se mora čuvati.Zbog svega toga živjela je posve sama, osim u vrijeme koje je provodila u bolnici.Otkada je Rechensfeld počeo izlaziti više se nije usuñivala šetati parkom iz straha da ga nesretne. I zbog njega, a i zbog ljubomorne Fridine pažnje mogla je ostajati u sobi francuskihranjenika samo po nekoliko minuta.Ipak je trebala još toliko toga ispričati svom zaručniku, koji bi je zaljubljenim pogledomslijedio dok bi išla od jednog do drugog ranjenika tješeći ih i hrabreći. Uvijek bi im znalakazati baš ono što je bilo potrebno, kako je rekao jedan mali kaplar ranjen u kuk, od čega ćevjerojatno ostati kljast.Zbog svih tih okolnosti još nije imala priliku ponoviti Alainu ono što joj je otkrila tetka Pepitau svezi Ker-Evena. Jedva mu je uspjela šapnuti:- Elsa je Njemica. Ne zove se Hoffel ispričat ću ti to.Morala se čuvati Fride. Ta se neprestano motala onuda, čim bi primijetila daje

gospoñicaValserres pošla zarobljenim Francuzima. Sada, kad više nije imala toliko posla s poručnikomRechensfeldom, još je više nadzirala Francuskinju.Četiri dana nakon barunova posjeta, navečer je Anna došla po mladu djevojku. Kad je svojojgospoñi donijela šalicu čaja, našla ju je mrtvu. Major, kojega je odmah pozvala, rekao je dajebolesnica umrla od embolije, kao što je bio i predvidio.Florita je odjurila do svoje tetke. Sada, kad je smrt zatvorila Pepitina usta, više joj nisu branilida uñe u sobu.Gospoña je Mulbach ležala na postelji opuštenih crta lica. Njezina divna sjajna kosa padala jojje na ramena u pletenicama. Ponovo se vratilo nešto od one njezine ranije ljepote. Florita jetužna srca kleknula kraj nje moleći za tu tužnu ženu koja je počinila mnogo zla, ali se ipokajala plativši posljednjih dana života za sve svoje grijehe patnjom i tugom.Zatim je ustala i uz Anninu pomoć uredila pokojnicu. Obavivši to, sjela je uz njen krevet.Nakon stoje Miilbach onako postupao s njom, smatrala se zarobljenicom, pa se nije htjela niza što brinuti. Nije se čak ni raspitala jesu li obavijestili Otta Mulbacha.To su naravno učinili, pa se on pojavio već poslijepodne.Florita je izišla iz sobe prije no što je on ušao, ali ga nije mogla izbjeći. Nešto kasnije došao jek njoj razgovarati o crnini koja joj je potrebna.- Anna će se automobilom odvesti u Valenciennes i kupit će ti sve potrebno. Objasni joj štoželiš. Tetku ćemo sahraniti prekosutra. Za sada na seoskom groblju. Kasnije, kad to budemoguće, prevest ću je u Njemačku.Potom je izišao iz sobe što je za Floritu bilo veliko olakšanje. Plašila se, naime, neugodnihrazgovora.I ponovo je počela razmišljati. Kucnuo je trenutak koga se toliko bojala... trenutak kad jePepita nestala, a ona ostala u vlasti svog staratelja, bez ikakve zaštite. Morala je pobjeći.Ali kada? I kako?A Alain?Danas mu je major prvi puta dopustio ustati jer mu se snaga brzo vraćala.

Hoće li moći izdržati zamor koji je čekao bjegunce?A kako obavijestiti Caroline?Cijele je noći Florita tražila rješenja, ali domislila se samo ovome: "Treba napustiti Vanellesma što bilo."Sve stoje očekivalo Alaina i nju bilo je manje od užasne opasnosti koju su predstavljaliMulbach i Rechensfeld.Bilo je neophodno da Caroline poñe s njima; pa će otići po nju u Župni dvor one noći kadbudu bježali. Trebalo je dakle krenuti tim putem.O tome je Florita morala razgovarati s Alainom. Cijelo je jutro morala provesti uz pokojnicujer je Anna otišla u grad. Ali, poslijepodne je Otto sam otišao u Valenciennes jer je moraoobaviti neke poslove pa je mlada djevojka mogla sići u bolnicu.U predvorju je srela Steviskog. Zastala je i zapitala ga za zdravlje a on joj je šapnuo ogledavšise pažljivo:- Nije mi loše. Ali vi ste u opasnosti. Čuo sam, malo prije u parku, razgovor vašeg tetka iporučnika Rechensfelda. Stradao bih da su me primijetili! Čuvajte se! Kuju užasne planoveprotiv vas!Kazala je uzbuñeno:- Hvala vam, prijatelju! Znala sam to... i čuvam se, budite sigurni uto!Prošla je kraj njega klimnuvši mu ljubazno. Drhtaj joj je prošao tijelom.Upozorenje tog dobrog momka dokazalo joj je u kakvoj je neposrednoj opasnosti. Brzi jebijeg bio jedino rješenje.Frida je stavljala povoj jednom Nijemcu i pogledala je ljutito kad je prošla pokraj nje.Promrmljala je:- Kad će doći trenutak da više nećemo gledati tu francusku glupaču?Alain se digao iz postelje. Sjedio je na krevetu i u ruci držao knjigu, ali nije čitao. Florita i on,pogledali su se zaljubljeno. Zatim je mlada djevojka zapitala dršćućim glasom kako se osjeća.Alain, koji je ustao daje pozdravi, odgovorio je:- Dobro se osjećam i rado bih pošao na šetnju parkom ako mi to dopustite.Florita je tiho odgovorila:- Čuvaj se Rechensfelda!Očima joj je dao na znanje daje razumio. Dodala je:

- Moja je tetka jučer umrla. Moram otići odavde. Ali hoćeš li ti moći?- Da, draga! Snažan sam i dobro se osjećam. Ali kako?- Evo što ćemo učiniti. Iznenada se prekinula.U susjednoj se sobi začulo udaranje štaka po podu. Zatim se začuo zapovjednički glas:- Gospoñice Frida, posjetit ću francuske zarobljenike. Siguran sam da se za njih previšebrinu.Florita se sledila od užasa i promrmljala:- To je on. To je Rechensfeld!- Rechensfeld!Alain se uspravio a oči su mu prijeteći zasjale.- Taj bijednik! Ta kukavica! A ja sam mu se smilovao dok je bio moj zarobljenik. Ne moguučiniti zlo ranjenom neprijatelju, kao što to oni rade!Florita je počela preklinjali:- Alaine, smiri se, molim te!Sve ono, čega se najviše plašila, sad će se dogoditi... Ta dva čovjeka, licem u lice... A barun jeu svojim rukama držao mogućnost najužasnije osvete.Pomislila je sva očajna: "Gotovo je! ...Ništa nas ne može spasiti!"Njemački se oficir iznenañeno trgnuo opazivši mladog francuskog kapetana koji je uspravnostajao i ponosno ga gledao.Zaviknuoje:- Vi! Vi!Alain je mirno odgovorio:- Da, ja sam, gospodine Rechensfeld! Prije nekog vremena vi ste bili moj zarobljenik. Danassam ja vaš. Takva je ratna sreća ili sudbina, kako hoćete.Barun je pogledao njegov prazan rukav, a divlja mu se radost pojavila u pogledu.- I vi ste bogalj! Uživam u tome, jer vaši su mitraljezi krivi za moje stanje.- Sto ćete, gospodine, to je rat, kako to rado govore vaši opravdavajući se time. Mi se poštenoborimo... a moja mi savjest kaže da sam s vama postupao dolično.Friedrich se naceri:- Da, ponijeli ste se viteški. Zahvaljujući tome ostao sam na životu, što mije omogućilo da sedivim vašoj divnoj roñakinji čiji ću sretan muž uskoro biti.Pobjedonosno je pogledao mladu djevojku koja je problijedila i ukočila se.Alain je žestoko odgovorio:- Zabranjujem vam da spominjete moju roñakinju. Ona je ujedno i moja zaručnica. A vi to

dobro znate. Već ste je jednom napali. Izvukli ste se od pravedne kazne. Upozoravam vas!Neću vam dopustiti da je vrijeñate!- Kako to govorite s njemačkim oficirom? Stanite pred višim oficirom kako to propisinareñuju!Alain je ponosno i mirno odgovorio:- Pretpostavljeni sam ja budući da imam viši čin od vas. Nijemčevo je lice oblilo rumenilobijesa.- Njemački podoficir je pretpostavljeni francuskom zarobljenom generalu! A ja ću vas tonaučiti, kapetane Penvalas, ako to niste znali! Stanite kako to propisi nareñuju!Ali Alain mu je odgovorio istim mirom:- Neću, gospodine!Zlobni je smiješak zatitrao na barunovim usnama.- Dobro. Odbijate poslušnost i vrijeñate njemačkog oficira. Bit ćete strijeljani sutra ujutro.Alain je ostao miran. Ali Florita, blijeda lica i očiju raširenih od užasa, brzo je prišla.- To nije moguće! Nećete to učiniti! To bi bilo užasno. Pogledao ju je zlobnom radošću iodgovorio rugajući se:- Učinit ću to, lijepa Florita! Znam da će vaše divne oči prolijevati suze... ali ja ću ih posušiti.Brzo ćete zaboraviti svog francuskog kavalira.- Bijednice!- Kukavico!Te su riječi istovremeno izgovarali Alain i Florita. Oboje su krenuli prema Rechensfeldupodignutih ruku. Florita je bila brža pa je udarila njemačkog oficira posred lica.Friedrich je kriknuo od bijesa, povukao se i bio bi pao da ga nije pridržala Frida koja je prišlai sve čula.Mucao je:- To ćete mi platiti! Oboje! Sutra ćeš prisustvovati strijeljanju svog zaručnika, prokletaFrancuskinjo! Vidjet ćeš kakve ćeš divne trenutke proživjeti. Gospoñice Frida, pozovitedvojicu vojnika.Pojavili su se Stevisky i debeli Badois.- Odvedite Francuza, i zatvorite ga u podrum! Čuvajte stražu pred vratima... jedan za drugim.

Odgovarate mi za njega svojom glavom!Alain je mirno i staloženo pružio ruku zaručnici. Nisu izmijenili niti jednu riječ, već samodug, topao pogled. A u Floritinom je Alain pročitao: "Nadaj se!"Poljak i njegov drug odveli su francuskog oficira. Rechensfeld je pogledom punim mržnjeslijedio taj otmjeni lik u plavoj odori koji se udaljavao praćen dvojicom vojnika.Florita je prošla pokraj njega želeći izići. Uspravila se nastojeći pred svojim mučiteljima skritisvoj očaj.Barun je divlje promrmljao:- Pokazat ću ti! Bit ćeš moja! Vidjet ćeš da se ne može rugati jednom Rechensfeldu!XIFlorita se nije mogla sjetiti kako je stigla do svoje sobe. Kada je došla onamo, pala je nastolicu poluonesviještena.Srce joj se grčilo od bola. Sjedila je tako nepomično, zgrčenih ruku i raširenih očiju. Mogla jemisliti samo na jedno: "Sutra ujutro će strijeljati Alaina!"Sati su prolazili... mrak se počeo spuštati. Još je uvijek sjedila na istom mjestu drhteći cijelimtijelom... Pomislila je: "Kako to spriječiti? Što činiti? Što pokušati?"Nije se ničemu domislila. Nemoguće je bilo pokušati osloboditi Alaina i pobjeći s njim, jernije poznavala podrume dvorca. A kako bi i došla tamo. Baranje sigurno naredio daje nadziru.Ne, nije mogla ništa učiniti.Ustala je užasno uzbuñena i počela šetati sobom. Zatim je, otvorivši ormar, ispod hrpe rubljaizvukla revolver.Jučer, kad je na trenutak ostala sama u sobi mrtve tetke, otvorila je ladicu koju joj jespomenula Pepita i uzela jedan od Mulbachovih revolvera. Ovo će joj oružje poslužiti da seobrani od Rechensfelda, kao što je to već jednom ranije bila učinila.U sedam j e sati Anna pokucala na vratima koj a j e Florita zaključala. Najavila joj je dajevečera poslužena. Ali djevojka je odgovorila:- Bolesna sam. Neću večerati.Nešto kasnije pozvao ju je Mulbach odlučnim glasom:- Otvori! Moram razgovarati s tobom! Ona mu je odgovorila:- Nemam vam što kazati. Ostavite me na miru.Nije navaljivao, pa je čula kako se njegovi čvrsti koraci udaljavaju hodnikom.Bacila se u naslonjač. Nešto ju je počelo gušiti.

Pala je noć. Florita se nije sjetila ni upaliti svjetlo. Očajnički se nastojala dosjetiti mogućnostikako da spasi Alaina. Ali uvidjela je daje to nemoguće.Na njezinom je satu otkucalo devet puta. Istog trenutka u prozorsko okno je udario neki tvrdipredmet. Trgnula se, ustala i trenutak oklijevala. Zatim je prišla francuskom prozoru, otvorilaga i izišla na mali balkon okrenut prema vrtu.U njezinom se srcu rodila divlja nada. Možda je Alainu uspjelo pobjeći svojim čuvarima?Zapitala je prigušenim glasom:- Tko je?- Stevisky, gospoñice! Moram razgovarati s vama. Moramo spasiti kapetana. Imam uže.Dobacit ću vam ga, a vi ga pričvrstite. Popet ću se.Dok je tiho objašnjavao Floriti što radi već se uspeo na balkon. Šapnuo je:- Podignut ću uže u slučaju da netko proñe ovuda. Ali to nije vjerojatno.Florita ga uzbuñeno zapita:- Mislite li da biste me mogli spasiti?- Da, gospoñice. Pokušat ćemo u svakom slučaju. Moj drug čuva stražu do deset sati. Zatimću gaja zamijeniti. Otvorit ću kapetanu vrata, pa ćemo se naći u vrtu gdje ćete nas vi čekati. Ija ću morati krenuti s vama. Ostanem li, nastradat ću kad saznaju za kapetanov bijeg.Florita zapita pokazujući na uže:- Spustit ću se pomoću ovoga?- Da, gospoñice, po užetu. Držat ću ga dolje, a vi ćete se polagano spuštati.- Ne plašim se. Bavila sam se gimnastikom u školi pa sam vrlo gipka.- Tim bolje! Hoćete li se pripremiti? Čekat ćete naš dolazak skriveni u parku. Imate linovaca?- Ne puno, na nesreću! Pedesetak franaka.Gospodin Mulbach joj naime, uposljednje vrijeme, više nije davao onoliko novaca kao prije.Bez sumnje stoga da joj ne bi omogućio bijeg.Poljak reče:- I ja imam nešto. Već ćemo se snaći. Upuštamo se u tešku i opasnu pustolovinu. Poznajemnaime bližu okolicu, jer sam ovdje logorovao prošle godine, ali ne znam kako ćemo daljeproći.Florita, brzo se spremajući, govorila mu je o Caroline Dussaud. Vojnik joj reče:

- Ako želi poći s nama učinit će nam veliku uslugu. Možemo proći kroz selo kad budemoodlazili odavde i svratiti u Župni dvor. Nastojat ćemo dobiti od župnika nešto živežnihnamirnica.Ubrzo se Florita spremila za odlazak: čvrste cipele, veliki plašt s kapuljačom koja joj jeskrivala kosu, i torbica u koju je stavila ono do čega joj je bilo najviše stalo. Nije zaboravila nina revolver. Kad gaje Poljak opazio izraz zadovoljstva mu se pojavio na licu.- To bi nam moglo koristiti! A sada, krenimo! Sišli su bez poteškoća.Kad su se spustili na zemlju Florita je s Poljakom krenula do jednog grma, i on ju je tamoostavio.- Morat ćete čekati dva dobra sata. Neću izvesti kapetana prije jedanaest sati. Možda čak ipola sata kasnije. Produžit ću, za svaki slučaj, ukoliko bi se major ili netko drugi odlučio poćiu obilazak prije spavanja. Ne bojte se, i budite strpljivi, jer će sve biti u redu.Florita mu pruži ruku govoreći duboko dirnuta:- Hvala, dobri moj Stevisky! Ovo vam nikada neću zaboraviti.Poljak se nakloni i poljubi njezinu dršćuću malu ruku.- Ovo rado činim, gospoñice. Prvo stoga, jer ste tako dobri i lijepi. A zatim i stoga što steFrancuskinja. Francuzi su naši prijatelji. A tamo u mojem selu, u Poljskoj, žive moja majka,mala sestra i stari otac... Svi smo patili zbog tih prokletih Nijemaca. Sada se ja moram boritizajedno s njima. Dosta mije! Radije ću pobjeći s vama i umrijeti pokušavajući vas spasiti, vasi hrabrog kapetana koji se tako dobro držao pred njima! Do viñenja.Otišao je a Florita je ostala sama.Ali sada je nada ispunjavala njezino srce. Trebalo je samo čekati. A stoje to bilo prema strahukojeg je proživljavala uzalud nastojeći naći izlaz iz te užasne situacije?Jedva se usudila povjerovati u to da je sve ovo zbilja. Sve se odigralo tako brzo. Sve će sretnozavršiti usprkos tim grozotama. Stevisky je bio pametan momak, i odan, što je dokazivao timešto je sve stavio na jednu kocku. Jer ako ga ikada uhvate, poručnik Rechensfeld bi se okrutnoosvetio.Sa svoga mjesta Florita je vidjela prozore sa spuštenim kapcima. Iz jednog je

prodiralasvjetlost. Bila je to soba gospoñe Mulbach. Mlada se djevojka prisjetila pokojnice, lijepe iblijede. Takva je bila kad je Florita napustila njezinu sobu u koju se nikada više neće vratiti.Pomislila je stisnuta srca: "Uboga tetka! Neću je moći pratiti na njezinom posljednjemputovanju! Ali ona zna da sam joj oprostila."Ponovo su joj se misli vratile Alainu i skorašnjem bijegu. Samo da Stevisky uspije!Rechensfeld bi zbog veće sigurnosti mogao narediti da zatvorenika čuvaju po dva stražara.A što će biti s onim stražarom na izlazu iz parka? Je li Poljak mislio i na njega?Strah je obuzeo Floritu. Jedna je misao gonila drugu. Minute su joj se činile kao vječnost.Začula je crkveno zvono, odzvonilo je jedanaest sati. Prošlo je još dvadesetak minuta.To su bili najteži trenuci njezina čekanja.Obuzimale su je užasne misli, što se dogaña i najodlučnijima. Zamišljala je daje sveizgubljeno.Začuli su se tihi koraci po pošljunčanoj stazi. U marku su se nazirala dva lika. Približili su segrmu u kojem se skrivala Florita.Jedna se ruka pružila prema mladoj djevojci. A dršćući glas je kazao:- Flory! Evo me! Moramo brzo poći!- Da, da! Ali čovjek na vratima, Stevisky?Poljak se suzdržano nasmijao. Nabavio sam mu bocu rakije iz dvorskog podruma. Večerassigurno nije potpuno pri sebi. Tim više što sam u rakiju stavio pilulu za spavanje. To će ganeko vrijeme umiriti. Dakle, gospoñice i gospodine kapetane, hoćemo li krenuti?Prošavši uz grmlje bjegunci su stigli do malih vrata u željeznoj ogradi. Kroz njih bi izlazilistanovnici dvorca kad bi pao mrak. Kraj vrata stajala je vratareva kućica. Sada je bila praznajer su njezini stanovnici pobjegli pred Nijemcima krajem kolovoza 1914. Obično se tamošetao njemački vojnik, s puškom na ramenu. Ali sada je sjedio na klupi, naslonivši leña na zidi ispruživši noge pred sebe. Mirno je spavao.Njegova je puška pala na zemlju. Stevisky je šapnuo:- Možda bismo ju mogli ponijeti sa sobom?- Dakako! Oružje nam može samo koristiti.- Da mu skinem opasač s mecima?

- Ne, mogli bismo ga probuditi!- Ne vjerujem da bi se to moglo dogoditi. Ali bolje biti oprezan. Pipajući po mraku Steviskyje uspio otvoriti bravu na vratima.Izišavši, zatvorili su vrata za sobom i krenuli cestom prema selu. Florita je uhvatila zaručnikapod ruku nježno ga zapitavši:- Hoćeš li moći tako dugo hodati? Hoćeš li podnijeti napor koji nas čeka?- Svakako! Osjećam se dobro. A osim toga nada u slobodu daje mi hrabrost. Ali ti, milamoja, tebe su patnje i uzbuñenja već oslabili.- Ne mnogo, vidjet ćeš! Još sam snažna. A što sve ne bih podnijela s tobom, Alaine.Na trenutak je naslonila glavu na rame mladog čovjeka, a on je poljubio njezino čelo vruće oduzbuñenja.Noć je bila tamna. To je bilo dobro za bjegunce, ukoliko Caroline bude doista tako dobarvodič kao što je obećala.Kapetan Penvalas je preporučio:- Najvažnije je da ne zalutamo na putu u selo, Stevisky. Poznajete li dobro ovaj kraj?- Da, gospodine kapetane. Često sam njime išao kad bi mi major dopustio izlazak. A Floritareče:- I ja poznajem ovaj put. Uostalom, on je gotovo potpuno ravan. Za četvrt sata stigli sunadomak cilju. Tada je Poljak primijetio:- Možda ne bismo morali svi zajedno krenuti u Župni dvor. Ako neki Nijemac slučajno lutaovuda i primijeti nas kako ulazimo.- Da, to bi bilo neoprezno.- Dakle, ja ću poći onamo. Ako mi gospoñica kaže što mi je činiti.Florita je odmahnula.- Stevisky, to nije moguće, jer ne govorite francuski. Udario se po čelu.- To je istina. Baš sam glup. Ali, tko onda, gospoñice?- Ja ću poći onamo. Sada se Alain usprotivio:- U svakom slučaju nećeš ići sama. Ne mogu predložiti da ja poñem jer ne poznajem mjesto.- Poñimo onda sve troje. To je jedino rješenje, ali približavajmo se oprezno.Stigli su za nekoliko trenutaka, a da ih nitko nije zadržavao, pred vrata Župnog dvora. Floritaje tiho pozvonila. Nakon dosta vremena začuli su se koraci nogu u pustenim

papučama, aženski je glas zapitao:- Tko je to?- To sam ja... gospoñica Valserres.Začuo se prigušeni uzvik a zatim se ključ okrenuo u bravi i vrata su se otvorila.Pred njima je stajala Caroline. Očigledno se bila odjenula na brzinu. Držala je malu svjetiljkupred sobom da bi bolje vidjela pristigle.- Gospoñica Valserres!- Da, dobra moja Caroline. Bježimo.- Uñite brzo. Ovdje ste kod kuće. Obavijestit ću gospodina župnika.- Ne bismo ga željeli smetati. Sigurno je umoran.- Ubogi čovjek, to je doista tako otkad su ga ti bijednici mučili! Ali večeras još nije legao, jerje upravo stigao od bolesnika. Ljutio bi se ako ga ne bismo obavijestili.Govoreći to, Caroline je zatvorila vrata za njima. Zatim ih je odvela u malu sobu za razgovor ipošla obavijestiti župnika o noćnim posjetiteljima.Uskoro su stari svećenik i njegova služavka, nakon što im je Florita predstavila svogzaručnika, slušali njezinu priču o dogañajima u dvorcu.Završivši, djevojka zapita Caroline:- Hoćete li nas voditi, kao što ste obećali?- Hoću, gospoñice. Za četvrt sata bit ću spremna. Nemam mnogo toga za ponijeti jer su mi"oni" sve spalili.Župnik reče:- Morat ćemo im prirediti i nešto hrane. Imam samo kruha, sira i nešto maslaca. Ah, ima i onašunka koju je gospodin Vanoux uspio spasiti od pljačke, pa mi ju je poklonio. Ponijet ćete inju.Uz Floritinu i Poljakovu pomoć dobri je svećenik pripremio sve čega se mogao odreći. OkoAlainovih ramena prebacio je plašt da ne bi odviše nazebao u svježoj noći.Kad se Caroline spremila, sve se četvero oprostilo od starca.Florita je sa suzama u očima kazala:- Tko zna, možda ćemo se opet sresti?! Ako nam uspije izbjeći opasnosti koje vrebaju na nas,vratit ćemo se nakon rata.Starac je odmahnuo.- Vjerojatno tada više neću biti živ. "Oni" su mi oteli mnogo godina života, ne govoreći o

tome što mi pripremaju za onaj dan kad se budu morali odavde povući. Zbogom, dobra mojaCaroline! Činite dobro djelo. Vrlo ste hrabra žena. Vaš bi se ubogi pokojnik sigurno radovaotome.Stojeći na pragu kuće, starac je gledao za njima dok se nisu izgubili u mraku. Zatim se vratiou kuću šapćući:- Ta uboga djeca!XIICaroline nije lagala kad je kazala da taj kraj pozna je bolje od bilo koga drugoga na svijetu.Za nju nisu bili tajna mali pusti puteljci, jarci u koje se moglo skriti kad bi se na obzorjupojavio neki zastrašujući lik, mjesta gdje se bar donekle udobno mogla provesti noć i jošmnogo toga drugoga.Bjegunci su pažljivo izbjegavali naseljena mjesta gdje su mogli logorovati Nijemci. Carolinebi sama, dok bi se oni skrili, pokušavala nabaviti hranu. To je bilo teško jer je u tom kraju,koji su osvajači opljačkali, bijeda bila velika.Florita je hrabro napredovala, iako je bila vrlo umorna.Prvi dio puta prešli su dosta polagano, jer je bio potreban oprez. No ipak je sve dobro prošlo.Ali preostalo im je ono najteže. Približavali su se mjestu gdje se, po Alainovim proračunima,trebala nalaziti linija francuske fronte, blizu njemačke.Jedne večeri, kad je već pao mrak, bjegunci su se približavali šumarku u kome su namjeravaliprovesti noć. Iznenada se začuo grubi glas koji je zapitao na njemačkom:- Tko je to?Istodobno se iz šumarka pojavio čovjek s puškom u ruci... zatim još jedan... pa i treći. Svi subili naoružani.Naglom kretnjom Stevisky je uperio pušku i zapucao. Onaj prvi čovjek se uhvatio za grlo,zateturao i pao na zemlju.Alain je iz džepa svog kaputa dohvatio Mulbachov revolver ali je drugi vojnik zapucao prijenjega.Nije ranio Alaina. Florita se bacila pred njega, a metak ju je pogodio u glavu.Alain je bijesno kriknuo. Prije no što se Nijemac mogao maknuti, kapetanov

revolver osvetioje Floritinu ranu.Na ubogu Caroline pucao je treći vojnik. Pala je pogoñena metkom u srce. Nije ni zajecala.Kad je to Stevisky vidio, uperio je pušku u preostalog vojnika. Nijemac je već krenuo bježatishvativši da je ostao sam. Ali dva metka su ga sustigla.- To će ga spriječiti da otrči po pomoć - govorio je Poljak. Alain je držao u zagrljajuonesviještenu djevojku. Krv je tekla nizsljepoočicu, obraze i vrat... Očajnim je glasom rekao:- Taj lopov ju je ubio! Poljak se približio.- Možda i nije, gospodine kapetane. Ali ne smijemo ostati ovdje zbog neprijatelja koji bimogli poći u potragu za onom trojicom. Odnijet ćemo gospoñicu, a ubogu Caroline. Završilaje sa svojim životom.Alain je pogladio staricu čije je lice odavalo začuñujući mir i spokoj.- Uboga žena. Tko će nas sada voditi? Jeste li posve sigurni daje mrtva, Stevisky?Poljak je kleknuo kraj Caroline i poslušao udara li joj još srce. Ustajući je rekao:- Gotovo je.- Ne možemo je na nesreću sahraniti. Moramo otići... brzo, brzo! Čim se nañemo na manjeopasnom mjestu pregledat ću ranu.Oba su čovjeka, napuštajući taj tužni šumarak, ponijela Floritu. Krenuli su u tamnu noć neznajući kamo idu. Pucanje topova nije prestajalo ali su oni već bili tako navikli na nj da nisuobraćali pažnju kao ni na svjetlost koja je s vremena na vrijeme izdaleka razdirala mrak.Sada su se kretali nizbrdice kamenitom stazom. Uskoro su pred sobom ugledali malu čistinukroz koju je tekao potočić. U svjetlu mjesečine na kraju doline su primijetili neku kućicu svrtićem ispred.Slabašan trak svjetla probijao se izmeñu kapaka prozora. Začulo se lajanje psa.- Moramo pokušati ovdje potražiti pomoć.Prišli su kući, gurnuli vrata na drvenoj ogradi i ušli u vrt. Oficir je pokucao.Pas je samo još jače zalajao. Zatim se začuo tvrdi ženski glas:- Što želite?- Zaklon, malo svjetla i pomoć za ranjenu ženu.- Tko ju je ranio?- Nijemci.- A vi ste Francuz?

- Da, francuski oficir.Netko je povukao zasun na vratima i ona su se otvorila. U slabom svjetlu svjetiljke obješene ostrop Alain je primijetio staru sjedokosu ženu, naborana lica i neobično sjajnih očiju.Promatrala j e redom pridošlice. Zaustavila je pogled na Steviskom. Hladnim je glasomzapitala:- Ovo nije Francuz?- Ne, on je Poljak regrutiran u njemačku vojsku. Pomogao nam je pobjeći od zajedničkogneprijatelja.- A vi? Kakva je to odora? Francuski oficiri ne nose takve.- Znam. Pogledajte odlikovanje Legije časti. Ali, molim vas, dopustite mi da brzo uñem ipogledam ranu.Starica se maknula i kratko rekla: -Dobro, ulazite!Obrativši se malom žutom psu koji je još uvijek lajao, reče:- Smiri se! Ovo nisu Nijemci.Prostorija koja je zauzimala cijelo prizemlje bila je ujedno i spavaonica, blagovaonica ikuhinja. Tu su se nalazili veliki krevet sa zastorima od kretona, ormar za suñe i štednjak.Žena pokaza na krevet.- Položite djevojku tamo. Kažete da su Nijemci pucali na vas?- Da, malo prije.Sjaj se pojavio u očima stare žene. Rekla je tihim glasom:- Da, oni to rade. Odveli su moju kćerku i najstarijeg unuka. Nikada ih više nisam vidjela.Zatim su ovdje, u vrtu, ubili mog drugog unuka, i to ubodima bajuneta.Alain se sagnuo nad svoju zaručnicu i osluškivao otkucaje njezina srca. Dršćućom joj jerukom maknuo plavu kosu s čela da pogleda ranu. Nije se baš činila opasnom, ali krv je jošuvijek tekla, a tu je bio i metak. Što je sve povrijedio? Kad će biti moguće pokušati se izvući?Starica reče jasnim glasom:- Odrežimo joj kosu pa ćemo bolje vidjeti.I ona se nagnu nad djevojku kako bi pogledala ranu.- Stavit ću joj nešto na ranu da ne bi došlo do trovanja prije no što nañete liječnika koji će jojizvaditi metak. Bavim se liječenjem rana i namještanjem kostiju. Svi u ovom kraju dolaze po

pomoć staroj Palmyri. Zbog toga se i gospodin doktor ljutio.Slegnula je ramenima, prišla stolu i vratila se držeći škare u rukama.Njezine oči, kojima bi ponekad prolazio bljesak ludila, a ponekad bi opet gledala oštro iprodorno, zaustavile su se na Alainu koji je zadrhtao.- Žao vam je što joj moram odrezati kosu? Imate pravo. Nikada prije nisam vidjela sličnu. Viste sigurno zaljubljeni u nju, zar ne?- Njezin sam zaručnik. Da, žao mi je. Ali prije svega treba učiniti sve kako bismo jojpomogli.I prekrasna je plava kosa pala pod škarama u vještoj staričinoj ruci.Nakon toga je Palmyre, spretnošću koja je dokazivala da joj je to već dugo posao, stavila naranu neku mirišljavu tekućinu i pažljivo je povila.Alain je nježno promatrao divnu glavu svoje zaručnice koja je, sad bez kose, nalikovala naonu malog djeteta.Nemirno se raspitao:- Još se nije probudila iz nesvjestice? Starica odgovori:- To će se dogoditi samo od sebe.Ponudila je dvojicu muškaraca da podijele njezinu skromnu večeru. Alain se prisilio da neštoproguta. Bio je užasno uznemiren na znajući kako će završiti to njihovo pustolovno putovanje.Kako stići do francuskih linija? Caroline više nije bilo da ih vodi, a on nije imao kartu sasobom.Odlučio je starici povjeriti uzrok svog nemira. Ona ga sada više ništa nije pitala ne želećipokazati znatiželju. Ili je sve to možda i nije zanimalo.Činilo se kao da se probudila iz sna, trenutak je razmišljala da bi zatim rekla:- Ono što želite učiniti je gotovo nemoguće. Možda biste to sami i mogli izvesti. Ali sranjenicom.- Ipak ne možemo ostati ovdje. A tako smo blizu cilja. Palmyre je odmahnula glavom.- A to je stoga još i teže. Ali kao što ste i sami kazali, ne možete ostati ovdje. Nijemci semogu vratiti svakoga dana. A treba gospoñici i metak izvaditi. Poslušajte me.Nekoliko je trenutaka ostala nepomična, kao daje utonula u neku vrstu sna. Tragičnog sna,sudeći po njezinom pogledu.

Zatim reče čudnim glasom koji kao daje dolazio izdaleka:- Poslušajte taj top. Neprekidno se samo njega čuje. Jednog dana u vrt je pala njihova granatai načinila veliku rupu u zemlji. Tamo će me sahraniti... uskoro, uskoro. Neću više dugoživjeti, jer sam vrlo stara i mnogo sam prepatila.Polaganom kretnjom prešla je rukom preko nabranog čela i šapnula:- Znam da sam na trenutak luda. To je otkad su mi ubili mog malog Edmonda! Luda sam!Luda!Ponovo se nasmijala. Bio je to sumoran smijeh luñaka.Oba su se čovjeka pogledala užasnuto. Kakvu im je pomoć mogla pružiti ova luda žena?Palmyre je zašutjela nekoliko trenutaka. Zatim je brzo ustala i pogledala oficira u lice.- Ja ću vas odvesti! Znam mjesto kojim ćemo proći. Možda. Nedaleko odavde Nijemci suzauzeli groblje, dok se Francuzi nalaze u selu. Odvest ću vas u to selo.- Kako?- Vidjet ćete. Ali moramo odmah krenuti i iskoristiti mrak.- Poñimo! Hvala vam za pomoć koju nam pružate. Starica se uspravi odgovorivši mirno iponosno:- Vi ste Francuzi. Pobjegli ste tim prokletnicima. A to je dovoljan razlog da vam pokušampomoći. Kad vas dovedem do cilja, vratit ću se ovamo i završiti ovdje svoj život, kraj mogmalog Edmonda. Tu sam u vrtu sahranila svog malog mučenika.Zašutjela je, spustivši čelo. Usne su joj drhtale.Zatim je duboko uzdahnula, skinula s vješalice stari ogrtač i zamotala se u njega. Dohvatila jesvjetiljku, zapalila je i stavila šibice u džep svog ogrtača.- Evo, možemo krenuti kad želite. Vas ćete dvojica morati nositi gospoñicu. To neće biti lakosamo s jednom rukom. Jer i vas su ti lopovi sredili.- Neće me smetati. Snažan sam kao i Stevisky. A uboga mala ranj enica lagana j e kao perce.Starica promrmlja gledajući Floritu:- Kako lijepa djevojka! Bilo bi šteta kad se ne bi izvukla. Nekoliko trenutaka kasnije Alain iPoljak napuštali su Palmyrinu kuću noseći Floritu. U kući je ostao samo mali pas.Žena im je u kutu vrta pokazala humak s grubo izrañenim drvenim križem.- Ovo je grob mog unuka. Ovdje su ga ubili. Zemlja je bila zalivena njegovom

krvlju...Proklela sam ih, njih i njihovog oca.Krenula je dalje neprekidno nešto bijesno šapćući.A Alain je i opet osjetio nemir ne vjerujući u zdrav razum tog ubogog stvorenja.Kamo će nas odvesti? Zar su joj se smjeli povjeriti?Ali s druge strane, što im je bilo činiti bez ičije pomoći?Pomislio je: "Prepustimo se sudbini! Uostalom, ti ubogi luñaci imaju ponekad svijetletrenutke."Mjesec je bio zasjenjen. Bilo je upravo toliko svjetla da su se bjegunci mogli kretati rubomdoline, a zatim uskim blatnjavim puteljkom kojim ih je Palmyre vodila bez oklijevanja.Pucnjava artiljerije se približavala. Ali te večeri nisu pucali u onom smjeru kojim su se kretalibjegunci.S vremena na vrijeme bi zasljepljujuća svjetlost reflektora osvijetlila obzorje. Ili bi serasprsnula raketa.Starica je zastala pružajući ruku prema malom brežuljku.- Tamo je stajala baterija koja je paklenski pucala. Neki dan su je Francuzi uništili. To je biolijep pothvat.Krenula je dalje laganim korakom usprkos svoje starosti.Ubrzo su se našli na blatnjavom putu u koga su njihove noge duboko upadale. Stigoše do nekečistine gdje se nekad uzdizala seljačka kuća. Od nje su ostale samo ruševine i sada sudjelovale mračno pod svjetlom mjeseca prekrivenog oblacima.Palmyre reče s jecajem u glasu:- To je bila farma moga zeta. Moja ju je kćerka vodila otkad je on, prije dvije godine, umro.Pomagao joj je stariji sin od osamnaest godina.Nisu htjeli pobjeći kad su Nijemci došli. Govorili su: neće nas valjda pojesti. A neće ni kućinanijeti toliko štete kao što bi se dogodilo kad ne bismo bili ovdje.Ali nisu računali na takve lopove. Sve su uništili, a zatim su ih odveli kao zarobljenike imučili. A granate su od kuće učinile ovo. Alain prošapće s bolom u srcu:- Ubogi ljudi.Žena se kretala kroz ruševine preporučujući svojim pratiocima:- Pazite! Polagano! Pojedini dijelovi zida mogli bi se urušiti. Slijedili su je pitajući:- Kamo nas to vodite?

Teško su napredovali, noseći Floritu, izmeñu tih ruševina. Tu se miješalo kamenje sgrañevinskim drvetom i ostacima pokućstva. Neki dijelovi zgrade kao da i nisu bili uništeni.Tako je u jednom kutu ostao stajati dječji krevet i nad njim je visjela škropionica.Palmyra reče promuklim glasom:- To je Edmondov krevet. Zabavljali su se tako da su noževima trgali ponjave i jastuke. Aligranate su ga poštedjele.Krenula je dalje... zatim se zaustavila pred otvorom u podu.- Evo, tu je ulaz u podrum. Nedostaje nekoliko stuba koje su granate razorile. Neka jedan odvas uñe, a ja i onaj drugi ćemo mu spustiti gospoñicu.Činilo se da to neće biti lako izvedivo. Ali Poljak je bio spretan. Spustio se prvi spotičući se odijelove razorenih stuba. Uspjelo mu je dohvatiti Floritu koju su mu pružili Alain i starica.Zatim je pomogao sići Palmyri i Alainu. Ubrzo se sve troje našlo u podrumu. Bio je vrloprostran, pun razbijenih boca i probijenih bačvi.- Dakako da su sve ispili - reče Palmyre. -Ah, da su učinili samo to! Doñite, sve ću vamobjasniti...Krenula je prema dnu podruma.Zid je bio crn od vremena. Starica se naslonila na njega govoreći:- Ovdje su vrata. Alain upita:- Vrata? Ovdje?- Da. A iza nj ih se pruža podzemlje koje vodi do drugih vrata. A ta se pak otvaraju napodrum seoske kuće u kojoj se nalaze Francuzi.Alain uzviknu:- Doista? Jeste li sigurni da se tamo još uvijek nalaze Francuzi?- Prije dva dana bili su tamo. A nisam čula da je kasnije na tom mjestu došlo do borbi.Uostalom, ne mogu vam ponuditi ništa bolje. Vjerojatno ćete se izvući tim putem.- Pokušajmo! Ali trebat će nam nešto da razvalimo vrata. Palmyre je iz kuta dohvatila lopatu.- Vjerujem da će ovo biti dovoljno. Zid se već ruši. A momak je snažan.Pokazala je na Poljaka. On je slušao i gledao ništa ne shvaćajući.Gospodin Penvalas mu je na njemačkom objasnio što treba učiniti. Djevojku su pažljivopoložili na tlo. Još je bila u nesvijesti. A zatim je Poljak odmah dohvatio lopatu i brzo počeoraditi.

Alain je sjeo na stari sanduk i pozvao Palmyre da sjedne pored njega.- Umorni ste - dodao je. Ali ona je odbila.- Hvala, neću, nisam umorna. Često sam noću dolazila ovamo. To je bilo nalik hodočašću.Molila sam se usred ruševina; za kćerku, za svoje unuke.Zašutjela je gledajući tupo pred sebe.Alain je dugo šutio. Promatrao je blijedo nepomično Floritino lice. I ponovo je nemirnokazao:- Kako čudno što se još nije osvijestila.Palmyre je kleknula kraj ranjenice, udarivši je lako po licu. Poslušala joj je kucaje srca iuspravila se govoreći:- Živa je. Ubrzo će se osvijestiti. A meñu Francuzima ćete naći i liječnika.Alain je upita:- Već dugo poznajete taj tajni prolaz?- Da, gospodine. Ta se tajna prenosi u našoj obitelji s koljena na koljeno, već od davnihvremena. Naime, kuća u selu, do koje vodi taj podzemni prolaz, pripadala je mojimroditeljima. U njoj je, kad je rat započeo, živio stariji sin moga brata. Morao ju je napustiti jersu granate udarale u nju. Ova farma je takoñer stoljećima bila u posjedu naše obitelji, jer jemoj zet bio sin nekog mog roñaka.Kad je prije stotinu i pedeset godina došlo do svañe u obitelji, zazidali su ovaj zid.I tako je to ostalo, jer ovaj prolaz više nikome nije bio potreban. Prije je, za vrijeme ratova,služio za opskrbljivanje sela koje je u to vrijeme bilo utvrñeno.- Kako to da prolaz nisu otkrili njemački špijuni? Mogli su tako napasti vaše vojnike s leña.Palmyre slegnu ramenima.- Na sreću to se nije dogodilo. Naša obitelj nije brbljava. Nepovjerljivaje prema strancima.Osobito se čuvaju tajne iz davnine. Da su se barem svi Francuzi tako ponašali. Tada tačudovišta ne bi bila prodrla tako daleko u našu domovinu. Eto, neki je seljak u blizini imaomlin. Prodao ga je godinu dana prije izbijanja rata nekom čovjeku. Taj mu je ponudio dostanovca za njega. Čini se da je Nijemcima taj špijun, koji se sakrio u mlinu, puno pomogaoprilikom njihova napredovanja u kolovozu. Ali za naš prolaz nisu saznali! A sada će poslužiti

Francuzima da im pobjegnu.Neki divlji, pobjedonosni sjaj pojavio se u očima stare žene. Ispružila je šaku dodajućiprijetećim glasom:- Htjela bih samo jedno: živjeti tako dugo da ih vidim kako se povlače progonjeni našomvojskom! Da, čak kad bi me u prolazu i ubili!Gospodin je Penvalas zapita:- Zar nećete iskoristiti prigodu i poći s nama kako biste izbjegli opasnost koja svakodnevnovreba na vas? Poveo bih vas sa sobom u Bretanju i tamo vam ništa ne bi nedostajalo.Odmahnula je:- Hvala, gospodine. Ne bih željela napustiti kuću, ni grob svog unuka. I tako mi još malovremena preostaje.Prekinula se pogledavši Floritu:- Gospodine, ona se miče!- Da, i ja sam to primijetio.Oboje se nagnulo nad mladu djevojku. Smrtno blijedo lice lagano je zadrhtalo. Onda su sekapci digli otkrivajući krasne crne oči.Alain, koji je klečao kraj nje, nježno je podigao lijepu ošišanu i povijenu glavu. Tiho ješapnuo:- Moja Flory:Lice je ponovo lagano zadrhtalo, oči su trenutak pogledale mladića, pomalo zbunjeno.Počele su lutati po podrumu, od svjetiljke koja je stajala na zemlji i širila oko sebe slabusvjetlost. Zatim su odlutale do Steviskog, koji je rušio zid.Alain je nemirno napomenuo:- Čini se da me nije prepoznala!- I to će doći, gospodine. Uboga gospoñica je još posve zbunjena.Alain je ustao i prišao Poljaku. Vrata su se pojavila. Bila su to jaka hrastova vrata sazahrñalom bravom. Gospodin Penvalas je glasno upitao:- Kako ćemo to otvoriti? Palmyre se približila.- Imam ključ. Ali možda nam neće poslužiti kad je brava u takvom stanju.- Vjerojatno.Poljak koji je pogodio o čemu oni razgovaraju reče:- Ovaj ključ nikada neće ući u bravu. Morat ćemo je razbiti. Kad su, četvrt sata kasnije,uspjeli razbiti bravu i otvoriti vrata,

pred očima bjegunaca se pojavio podzemni hodnik.Krenuli su dalje. Alain i Stevisky su nosili Floritu, a Palmyre je hodala pred njima sasvjetiljkom u ruci.U hodniku je zrak bio težak i vlažan. Osjećao se miris salitre. Mogli su samo polaganonapredovati zbog tereta koji su nosili. Florita je, naslonivši glavu na Alainovo rame, utonula uneku vrstu polusna.Napokon je starica zastala. Stigli su do drugog kraja dugačkog hodnika. Pojavila su se jošjedna vrata. Palmyre reče:- Sad smo u selu. Ta vrata vode u podrum kuće u kojoj sam roñena. U tom su podrumusigurno smješteni francuski vojnici, jer se u kućama ne može stanovati zbog bombardiranja.Bit ćete, dakle, meñu njima čim otvorite vrata.Alain i njegov pratilac položili su Floritu na zemlju. Zatim je Stevisky ponovo razbio bravuna vratima. Bila je jednako hrñava kao i ona prva.Gospodin Penvalas mu je pomogao, koliko je mogao. Ubrzo su uspjeli otvoriti vrataotkrivajući zid koji ih je skrivao od druge strane podruma.Alain je veselo rekao:- Sada moramo još samo srušiti taj zid.- To neće dugo trajati, gospodine kapetane.I Poljak je snažno udario lopatom po zidu koji je napuknuo. Oficir se okrenuo prema Palmyrekoja je zaostala kraj Florite. Ali starice više nije bilo. Alain zavikne:- Otišla je po mraku! Pa nije ponijela svjetiljku! Čudna žena! Htio sam joj zahvaliti za tuogromnu uslugu.U taj se čas začuo Floritin glas:- Alaine!- Draga moja?Kleknuo je pokraj nje i kao prije, nježno podigao njezinu glavu poljubivši joj vrele obraze.U svjetlu svjetiljke primijetio je da joj oči gledaju mnogo bistrije.Florita ga upita:- Gdje smo to?- U tajnom prolazu koji će nas odvesti do slobode, meñu Francuze.- Kako to? Ne razumijem. Nježno joj je odgovorio:- Nemoj to ni pokušavati, to bi te zamorilo. Boli li te, mala moja Flory?- Da... glava... što mije, Alaine?

- Ranjena si. Ali nije opasno. Uskoro ćemo naći francuskog liječnika koji će se pobrinuti zatebe.Florita je prošaptala zatvorivši oči:- Ničega se ne sjećam. Ne znam.Tog je trenutka, pod snažnim udarcima Ste viškog popustio zid. Glasno se urušio na drugustranu. Poljak veselo reče:- Uspjelo je, gospodine kapetane!Alain se brzo približio. Ništa se nije čulo. S druge strane zida sve je bilo u mraku. Oficir reče:- Podrum je nenastanjen. Dajte mi svjetiljku, Stevisky. Gospodin Penvalas je, srušivši ostatkezida koji su mu smetali,ušao u podrum i podigao svjetiljku. Iznenada su iz mraka na njega navalili ljudski likovi.Dvojica su ga uhvatila za ramena.Njegova je prva misao bila: "Izdani smo! Stara nas je dovela u klopku!"U taj su čas male električne svjetiljke osvijetlile podrum i on je kriknuo od radosti.U onima koji su ih okruživali prepoznao je francuske oficire i vojnike. I oni su zastalinekoliko trenutaka nepomično, promatrajući ih.Iz grupe se izdvojio i pristupio im neki mali poručnik živahna pogleda i kazao grubim glasom,dobrim njemačkim jezikom:- Ništa vam neće koristiti to što ste se presvukli. Vaše lukavstvo nije uspjelo.Alain ponovi iznenañeno:- Što to govorite? Tko se presvukao? Zašto to mislite?- Nije potrebno da glumite pred nama. Ta odora i ta odlikovanja ne mogu nas prevariti.Ovog je puta Alain odgurnuo ona dva vojnika koji su ga držali:- Jeste li poludjeli? Ja sam kapetan Penvalas, ranjen sam, zarobili su me. Uspjelo mije pobjećisa svojom zaručnicom, uz pomoć ovog hrabrog Poljaka koji više nije htio služiti Nijemcima:Pokazao je na Steviskog pokraj kojeg su takoñer stajala dva vojnika.Jedan je mladi podoficir koji se približavao zaviknuo:- Pa to je moj poručnik! A ovdje je neka mlada djevojka, ranjena.Ali činilo se da oficir još uvijek nije bio sasvim uvjeren. Doživio je već i odviše njemačkihlukavstava, pa je bio vrlo nepovjerljiv prema njima.Napokon su ipak sve razjasnili.Poručnik i njegovi drugovi mirno su kartali prije spavanja. Iznenada su začuli

sumnjiv zvukkoji je dolazio s druge strane zida. Prislonili su uha na zid i osluškivali. Čuli su njemačkeriječi.Odmah su posumnjali u to da neprijatelj želi proći ovuda. Pozvali su još vojnika i pripremilise za doček neželjenih gostiju.Alain je priznao da su doista imali razloga za sumnju. Pošto im je ukratko ispričao što im sedogodilo, zatražio je da pozovu liječnika koji se trebao pobrinuti za njegovu zaručnicu.Poručnik, čije se držanje sasvim promijenilo otkad je shvatio da ima posla s pravimfrancuskim oficirom, izjavio je da će sam otići po liječnika. A smjestit će i gospoñicuValserres ujedan od najudobnijih podruma ovog tužnog mjestanca.- U isto ću vrijeme obavijestiti gospodina pukovnika o postojanju ovog prolaza. Možda će gato navesti na pomisao da iznenadimo naše susjede.- Da, doista nas očekuje još dosta posla.Floritu su unijeli u podrum gdje su je trebali smjestiti. Oficiri su se nakon ljubaznog pozdravapovukli. Ostavili su kapetana kraj njegove zaručnice. Svi su bili duboko dirnuti njezinomljepotom koja je sada, zbog rane i odrezane kose, djelovala poput ljepote nekog djeteta.Liječnik se ubrzo pojavio. Pregledao je ranu i izjavio da hitno mora izvaditi metak. UzAlainovu pomoć prenio je mladu djevojku u podrum u kojem je uredio malu operacijskudvoranu.Bolesnici su dali kloroform i operacija je bila brzo obavljena.Kad se bolesnica probudila, odnijeli su je u drugi podrum i polegli na strunjaču.- Sve je u redu. Ne predviñam komplikacije - reče liječnik Alainu dok ga je ovaj prestrašenogledao.- Ali treba je, stoje prije moguće, odvesti na neko mirno mjesto, daleko od ovih užasa. To jedijete sigurno preživjelo teške trenutke. Sad su joj potrebni mir i sigurnost.Pregledao je Alainovu ruku uvjerivši se da je i njegova rana u redu i promijenio mu zavoj. Onse takoñer trebao oporaviti, jer su nakon svih tih napora i opasnosti njegove snage bile naizmaku.

Ta užasna dogodovština je napokon završila. A ipak je imala tragičan kraj.Pukovnik, kome je Alain kazao sve pojedinosti, odlučio je iskoristiti prolaz kojim su stiglibjegunci.Drugog dana, kad se stao spuštati mrak, vojnici su počeli silaziti u podzemlje s ciljem danapadnu neprijatelja s leña. Jer Francuzi, koji su se nalazili u selu, još do tada nisu uspijevaliistjerati Nijemce s groblja.Te je večeri jedna bavarska pukovnija logorovala na ruševinama farme. Zapovjednik jenaredio da pretraže ruševine kako bi se uvjerio da se tamo ne krije netko sumnjiv. Na taj sunačin otkrili tajni prolaz, jer staroj Palmyri je uspjelo samo pritvoriti vrata.Poslali su jednog podoficira u izvidnicu. Tiho se šuljajući stigao je do drugog izlaza kojeg ječuvao jedan stražar. Vratio se i podnio izvještaj svom zapovjedniku. A bavarski jezapovjednik donio isti plan kao i francuski pukovnik.General, kojeg su izvijestili o važnom otkriću, odobrio je zapovjednikov plan.I tako su se te noći, na pola puta podzemnog hodnika sreli francuski i njemački vojnici.Došlo je do užasne zbrke u mraku, jer su se sve svjetiljke ubrzo ugasile i polomile. Zatim sezačula eksplozija. Zemlja se digla, a onda se urušila pokopavši pod sobom i Francuze iNijemce.Dio ljudi, koji još nisu tako duboko ušli u hodnik, uspio se izvući. Nikada se nije znalo što jeprouzrokovalo onu eksploziju. Je li neki Nijemac zaželio Francuzima zauvijek zatvoritiprolaz? To je mišljenje bilo prihvaćeno. I tako se trebalo odreći toga da prolaz iskoriste zanapad na neprijatelja s leña.ČETVRTI DIOGUSARSKO SKROVISTEIRat je u okolinu Runesta donio, kao i posvuda drugdje, nemir i strah.Mladići i zreli ljudi otišli su. Neki od njih već su i poginuli, a drugi su se nalazili u njemačkimzarobljeničkim logorima. Neki su bili slijepi i kljasti, obilježeni za cijeli život.Gospoña Penvalas je, usprkos svojim godinama i reumi, obilazila ljude, dijelila im odjeću,davala dobre savjete, hranila ih i tješila. Borila se protiv onih kobnih ideja koje su

plaćeniciNjemačke nastojali probuditi u francuskom narodu.Njezina joj je unuka pomagala u tome, koliko su joj dopuštale njezine majčinske dužnosti. Jerkrajem jeseni 1914. Armelle je rodila djevojčicu. Njezin kum Alain poželio je da joj nadjeneime Marie-Florita, po svojoj zaručnici za koju nije ništa čuo od početka neprijateljstva.Poručnik Marsy bio je ranjen za vrijem bitke na Marni, ali se kasnije opet vratio na bojnopolje. Postao je kapetan i zapovjednik baterije u Champagni.Armelle je za njegova odsustva živjela u Runestu. Njih dvije, baka i unuka, nastojale susakriti svoj strah pa su se meñusobno hrabrile.Često su primale vijesti od Alaina, sve dok se nakon jednog napada na sjeveru zemlje nijeprestao javljati. Već odlikovan Ratnim križem proveo je dva puta po dva dana kod svojeobitelji. Kasnije, zbog izvanredne hrabrosti i hladnokrvnosti, bojničkih vrlina koje je tolikoputa dokazao, a i zbog svoje odanosti prema vojnicima i izvanrednog utjecaja na njih, primioje još i odlikovanje Legije časti.I najednom su prestali primati vijesti od njega.Pretpostavljalo se daje bio zarobljen za vrijeme nekog od napada. Ali to je bila užasna sumnjakoju su mnoge obitelji upoznale. Tim više, što su ga neki od njegovih vojnika vidjeli kakopada. Nisu znali je li bio ranjen ili je poginuo. A to je za njegovu baku i sestru bio novi izvoružasne neizvjesnosti.Srećom to nije dugo trajalo. Mjesec dana kasnije, gospoña Penvalas je primila nekolikoredaka od njega. "Na sreću, živ sam, bako, i slobodan nakon što sam proživio vrlo opasnepustolovine. Dovodim Flory sa sobom. Ništa ne shvaćate, zar ne? Uskoro ću vam sveispričati.Ovog smo trena u Amiensu. Florita je bila ranjena, pa joj je potrebna njega. Brzo se oporavlja,kako me liječnik uvjerava, pa ćemo uskoro moći krenuti za Runesto.Neka nitko ne putuje ovamo. To bi bio nepotreban napor, jer mi žurimo kući.Do skorog viñenja, draga bako i Armelle. Flory vam šalje poljubac."

Kad je markiza primila tih nekoliko redaka, umalo da se nije razboljela od sreće. Nakon prvoguzbuñenja, baka i unuka su počele raspravljati o tome kako je bilo moguće da su se Alain iFlorita sreli i zajedno dolaze.- Uboga mala je ranjena - spomenu gospoña Penvalas. -Vjerojatno dosta teško kad ne možeputovati. Ništa nije pisao o svome zdravlju. Ta su djeca morala proživjeti užasne trenutke.Moramo k njima, Armelle!I usprkos Alainovoj preporuci, Armelle je sutradan krenula u Amiens, ostavivši svojukćerkicu gospoñi Penvalas, jer ova nije zbog zdravstvenih razloga mogla putovati.Istog se dana po cijelom kraju proširila vijest da je gospodin markiz pobjegao Nijemcima i dase vraća s gospoñicom Floritom.Odjek toga dopro je i do gospodina Barwella, stanovnika Ker-Evena i to posredstvomnjegovog sluge Leonharda, a taj je to čuo dok je pošao u selo po namirnice.Užasna njemačka kletva pobjegla je tom tobožnjem Englezu.Odjurio je bijesan iz svoje sobe u salon zatvorivši vrata za sobom.Čovjek ispružen na sofi čitao je novine pušeći lulu.Bio je visok, koščat i plavokos. Lice mu je bilo mršavo i pametno. Moglo mu je biti okočetrdeset godina. Kad je Barwell ušao u sobu okrenuo je glavu i mirno zapitao:- Što se dogodilo, dragi moj?- Imam vrlo neugodne vijesti, Sputzwacher! Kapetan Penvalas, koji je na naše zadovoljstvobio nestao, uspio je pobjeći u isto vrijeme kad i vlasnica naše kuće, gospoñica Valserres, kojuje njezin tetak Mulbach držao u zarobljeništvu.I ovaj drugi je počeo kleti, a njegovo je lice pokazivalo neizmjernu zbunjenost.- Kakva nesreća! Oboje? Ali vjerojatno ne zajedno?- Da, zaj edno! Gdj e su bili naši? Ništa ne shvaćam. Zašto Mulbach nije bolje čuvao svojunećakinju?Sputzwacher je udario šakom po naslonu ležaljke toliko snažno daje pas, koji je ležao ublizini poskočio i zarežao.- Odgovaralo nam je stoje taj Penvalas nestao. Bili smo mirniji, jer ta stara gospoña sigurnone bi došla na pomisao da nas promatra. A nama još uvijek nije uspjelo otkriti tajnu tog

podzemlja.- Da, to je istina. Ali nije vjerojatno da bi Penvalas posumnjao u nešto i počeo nam dosañivatipri radu tamo dolje.- Nije vjerojatno... ali je moguće. Dosta je samo jedna neopreznost... izdaja...- Izdaja? A tko bi nas izdao?- Za sada, ne znam. Ali te se stvari dogañaju. Dobro ih je predvidjeti. U takvim okolnostima,takva je mogućnost vrlo opasna. Što bi se dogodilo kad bi nas netko jednog dana iznenadio sleña kraj onih naših ureñaja? Mogao bi se poslužiti hodnikom koji zasigurno postoji, a zakoga, bez svake sumnje, zna Penvalas.- Ne bi bilo baš ugodno! Morat ćemo biti dvostruko oprezniji negoli do sada. On ne smije niu što posumnjati.- A gospoñica Valserres? Za nas nije važno što je pobjegla, jer naš ugovor još uvijek vrijedi isve je u redu. Ali to je vrlo neugodno za Mulbacha. Sigurno je zbog nje doživio velikauzbuñenja.Barwell - ili zapravo Helmer, da mu vratimo njegovo pravo ime - reče zabrinutim glasom:- Samo da nije tamo odviše saznala o stanovitim stvarima? O nama i našem ovdašnjem poslu.- Otkud bi to saznala? Mtilbach joj sigurno nije ništa kazao.- On sigurno nije! Ali i njegova je žena znala za to. Razgovarajući s mladom djevojkom,mogla joj je izmaći i koja neoprezna riječ.- To ne vjerujem. Mulbach je imao najveće povjerenje u nju.- Ne kažem da bi ona to učinila namjerno. Ona je dobra Njemica, to mi je njezin muž čestoponavljao. Ali u razgovoru čovjek može reći i više no što namjerava. Uostalom, zapravo ništai ne znamo! Moramo čekati, vidjeti... i čuvati se!Kad je Helmer krenuo prema vratima, Spiitzwacher ga zapita:- Jeste li završili s čitanjem bilješki koje nam je poslala gospoña Ronchay?- U pogledu mjera koje pripremaju francuski i engleski admiraliteti kako bi spriječilidjelovanje naših podmornica? Da! To je dosta zanimljivo. Ali nedostaju pojedinosti. Groficame uvjerava da će ih uspjeti nabaviti. Ne sumnjam u to, jer je ta žena neizmjerno spretna.Spiitzwacher doda podrugljivo se smiješeći:

- A Francuzi se, kao uostalom i njihovi engleski prijatelji, tako slabo čuvaju! Prava je dječjaigra špijunirati u njihovim zemljama. Gospoña Ronchay uz to ima i mnoge pogodnosti. Nitkone sumnja u nju, jer je švicarska državljanka, a udovica je oficira palog na bojnom polju, zaFrancusku. Ima najviše veze u društvu. Brine se za ranjenike u bolnici kojom ona upravlja.Sve joj je to podarilo aureolu. Smatraju je savršenom Francuskinjom pa će vjerojatno na krajurata dobiti orden Legije časti zbog svog rodoljublja.Nasmijao se, a Helmer mu se pridružio.Zatim Spiitzwacher nastavi:- Nismo primili vijesti od baruna Rechensfelda otkad nam je gospoña Ronchay javila da jeranjen.- Ne. Uostalom, to sam sve tek nedavno čuo. Saznat ćemo sve što se dogodilo, jer je gospoñaRonchay uvijek vrlo dobro obaviještena preko Mulbachovih. Oni imaju svoje agente u Genevii Ztirichu. Preko njih dobivaju vijesti iz Njemačke.Nakon nekoliko trenutaka tišine Helmer doda:- Pitam se što će sada učiniti gospodin Rechensfeld? Slijep na jedno oko i bez noge! Tajčovjek ne može živjeti mirno.- Naći će neko zaposlenje kad rat završi. Ionako ćemo pokušati mirnim putem izvršiti prodoru Francusku, jer invazija nije uspjela kako smo računali. Špijuni će nam biti korisni, a barunje jedan od najboljih meñu njima.Bora se pojavila na Helmerovom čelu. Nakon nekoliko trenutaka tišine promrmlja:- Ako se dalje nastavi tako kako je započelo, ubrzo ćemo biti potpuno iscrpljeni,Sptitzwacher!- Da! Stoga moramo pripremiti sve kako bismo mogli vršiti teror nad neprijateljem. Našaborba podmornicama treba se nastaviti usprkos svemu. Ideja našeg cara je izvanredna.Neutralni će protestirati i slati note. Pretvarat ćemo se kao da ćemo im pružiti zadovoljštinu, iponovo ćemo započinjati kad god se pruži prigoda. Evo kako se postupa s onima koji nemajumogućnosti oduprijeti se. Preostaje im samo slati beznačajne papire. Na taj će način iscrpsti

svoje ogorčenje.U svom kratkom pismu, Alain nije spomenuo daje ostao bez ruke, jer je prvo želio pripremitibaku.Armelle se užasno uzbudila prvi trenutak kad je ugledala brata u bolnici u Amiensu, kamo subili odveli mladog oficira nakon onih užasnih napora.Ali ubrzo je nadvladala taj osjećaj zbog sreće što je živ i već donekle oporavljen.To se isto dogodilo i s njegovom bakom kad je idućih dana primila pismo Armelle i Alaina.Alain je sestri ispričao što se dogodilo od trenutka kad su ga kao zarobljenika ranjenog odveliu dvorac Vanelles.Nije mnogo znao o Floritinom životu otkad su prestala dolaziti njezina pisma, pa sve dotrenutka kad ju je ugledao kako ulazi u malu sobu odreñenu za francuske ranjenike u dvorcuVanelles. Zaručnica mu, naime, nije imala prigode sve opširno ispričati, jer nisu smjeli duljerazgovarati. Za vrijeme bijega pak neprekidno su se morali čuvati, pa nisu mogli produžitivrijeme odmora više no što je to doista bilo najnužnije.Rekao je Armelle i to da za sada neće saznati mnogo više, jer je mlada djevojka zaboravila,zbog rane na glavi, protekle dogañaje. Liječnici su ga uvjeravali daje to samo prolazno stanje.Djevojka je bila smještena u malu sobu bolnice kamo su je bili prevezli. Njezina je ranazacjeljivala i nije postojala nikakva opasnost od komplikacija. To su utvrdila oba liječnikakoji su je pregledali.Alain doda:- Najvažnije je popraviti njezino opće stanje. Živci su joj stradali od tjelesnog i duševnognapora. Uboga moja Flory proživjela je užasne trenutke, osobito otkad je saznala da suMulbach i Rechensfeld suučesnici. Nije čudo što je došlo do takvih posljedica, iako je bilavrlo hrabra. Onog trenutka kad je shvatila da se više ne mora boriti i da je na sigurnom,popustili su joj živci.Armelle zapita:- Prepoznaje li te?

- Da! I kad joj govorim o tebi, baki i Runestu, svega se sjeća. Ali o sebi, ukoliko je nepokušam podsjetiti, na zna ništa.- To je čudno! A liječnici vjeruju da će to proći?- Da! Čak me uvjeravaju u to. Uostalom, pri prolasku kroz Pariz još ću se raspitati. Čim sebude bolje osjećala, a ja dobijiem odmor za oporavak, poći ćemo u Runesto. Tamo će se bržeoporaviti.Alain je svojoj sestri pričao i o Steviskom, koga su smatrali zarobljenikom, ali koji će uskorosteći slobodu zahvaljujuči svojoj narodnosti i neprocjenjivim uslugama učinjenim Alainu injegovoj zaručnici. Zatim se mladić, duboko potresen, sjetio CarolineDussaud. Pala jepomažući im. Ispričao joj je sve i o staroj Paimyri, zahvaljujući kojoj im je uspio posljednjidio bijega.Armelle se nije mogla snaći saznavši za Mulbachovu dvostruku ulogu. A Alain i onapoznavali su samo dio uloge tog čovjeka, jer Florita nije u Vanellesu imala prilike ispričatisve svom zaručniku.Gospodin je Penvalas završio riječima: . .."'..- I tako je naša mala Flory uspjela izbjeći opasnosti koja joj je prijetila od tog Mulbacha injegova saučesnika, onog bijednika koga sam trebao uništiti kad se nalazio u mojim rukama.On je pravi razbojnik.Gospoña Mulbach nas je prevarila kao i njezin muž.Ali, po ono nekoliko Floritinih riječi,pokajala se i bila silno nemirna što je nećakinju morala ostaviti u vlasti Mulbacha. Ona joj jepreporučila da bježi i pokuša sve, radije nego da ostane zarobljenicom tog čovjeka.Znaš li što mije Flory još ispričala? Daje ona slavna Elsa Njemica i da se ne zove Hoffel.- Nemoguće! A papiri njezinog oca?- Florita mi nije stigla ništa objasniti. Morat ćemo pričekati da joj se vrati sjećanje.IITri tjedna kasnije, Armelle, Alain i Florita stigli su u Runesto. Zagrlivši mladića, gospoñaPenvalas je šapnula:- Moj Alain! Moje slavno dijete! Tvoj bi se otac ponosio tobom, jer je bio vatreni

Francuz.- Draga bako, toliko žalim što nisam mogao učiniti još i stotinu puta više za našu domovinu!Ako patim što sam ostao bez ruke, onda je to naročito zato što joj više neću moći služiti kaoprije.- Služit ćeš joj na drugi način. Znamo da nikada nećeš biti nekoristan.Florita, koju je baka takoñer toplo dočekala, iskazala je svu svoju sreću što se ponovo nalazi uRunestu. Sjećanje na mjesta i ljude poznate još iz djetinjstva brzo joj se vraćalo. Sjećala sesvega što se odigralo prije rata. Ali što se ostalog ticalo, u njezinom je mozgu bila crna rupa,kako je sama govorila.Tako se nikako nije mogla sjetiti našto se odnosi adresa koju je zapisala na mali papirić igurnula ga u džep svog ogrtača. Pisalo je: Gospoñice Jeanne i Andree Barboux,ulica Puteax 17.- Ne poznam nikoga tko se tako zove - govorila je svom zaručniku. -Ne, ne sjećam se...- Ne umaraj se razmišljanjem, draga moja. Sjećanje će ti se vratiti jednoga dana, samo odsebe, vidjet ćeš.Svi su oko mlade djevojke izbjegavali podsjećati je na dane provedene meñu neprijateljima ina bijeg. Morala se najprije duševno i tjelesno oporaviti od tih strašnih udaraca.Ljubav prema zaručniku, pažnja markize i Armelle, te nježnost male Marie-Florite trebali supomoći potpunom ozdravljenju i vraćanju svih njezinih umnih sposobnosti.Alain je okružio zaručnicu neprekidnom brigom. Opasnosti koje su zajedno preživjeli, strahkoga su osjećali jedno uz drugo, samo su još produbili njihovu ljubav. Mladić je govorio bakioduševljeno:- Bako, ne možete slutiti koliko je hrabra i odlučna moja ljubljena Flory! Kakva će savršenažena i majka biti! Ne govoreći o njezinom srcu. Toliko je nježno i odano daje to teško izamisliti.Florita je pak sa svoje strane govorila markizi:- Plašim se, draga bako, da sam preponosna na Alaina. Toliko mu se divim. Tako je lijep idobar. Bio je jedan od naših najhrabrijih vojnika.

Gospoña Penvalas sigurno neće zbog toga kriviti zaljubljenu zaručnicu. Jer i ona je u svomsrcu podigla Alaina na najviše postolje. A sad je još bio obasjan i patnjom i silnim junaštvom.Mladi je čovjek čekao da ga zaručnica uzmogne pratiti. Za to vrijeme, svako je jutro odlaziona šetnje da bi se oporavio na svježem zraku svog rodnog kraja. Na vjetru oceana.Po mirnom bi vremenu plovio barkom "Marie-Antoinette" kojom je upravljao Yves Gouez,još uvijek čvrst čovjek usprkos svojih devedeset godina.Starac se neizmjerno divio Alainu koji mu je ispričao nešto od ratnih dogañaja. Govorio biponekad, pružajući šake prema nevidljivom neprijatelju:- Kad bi mi barem bilo trideset godina manje! Javio bih se u vojsku i pobio nekolicinu tihrazbojnika! Zamislite, neki dan opet su kraj obale torpedirali jedan brod. Sigurno imajuzaklon u blizini, možda čak i na našoj obali. Morali bismo je pomno pretražiti.Jednog dana, dok su se Alain i stari mornar vraćali s plovidbe, razgovarali su o njemačkimpodmornicama. Tada je gospodin Penvalas, promatrajući neko vrijeme Ker-Even primijetio:- Evo, ovo bi bila savršena baza za opskrbljivanje njemačkih podmornica! Osobito kad sečovjek sjeti podzemlja.- Prokletstvo! Baš je tako, gospodine! No, na sreću, Englezi još uvijek stanuju ondje. Ove sugodine čak i zimu proveli ovdje. Gospoña još uvijek boluje na živcima, pa nije htjela napustitikuću.Yves se okrenuo, kucnuvši prstom po čelu i dodao:- Meñu nama govoreći, vjerujem da je ta uboga žena luda. Uostalom, gospodin Barwell tozapravo i sam priznaje. To je šteta, jer je on dobar čovjek. Kad sam prije dvije godine biobolestan, došao me posjetiti i donio bocu vina i duhana i dugo je razgovarao sa mnom.- Da, to je sigurno vrlo pošten čovjek. Čuo sam da to svi u ovom kraju govore o njemu.Kad se "Marie-Antoinette" približila molu, Yves najavi:- Evo Engleza! Sprema se pristati. Kaže da mu je plovidba morem jedina zabava.Gospodin Barwell je doista prilazio obali sa svojom malom barkom. Kad je Alain skočio na

obalu, srdačno mu je stisnuo ruku raspitavši se kako se osjeća gospoñica Valserres.Gospodinu Penvalasu pričinilo se kao daje Englez dosta ostario. Možda je bio zabrinut zazdravlje svoje žene. A vjerojatno ga je mučila i briga za njegovu domovinu, koja se takoñernalazila u ratu.O tome je toga dana govorio vrlo kratko. Uostalom, ionako su izmijenili samo nekoliko riječi.Nakon pozdrava svaki je krenuo u svom pravcu.*Idućeg dana, negdje oko deset sati ujutro, na malom kolodvoru Conestela jedna je žena izašlaiz vlaka. Bila je visoka i vitka, zaogrnuta u crni ogrtač. Na glavu je stavila mali šeširić od siveslame s neprozirnim velom koji je skrivao lijepe crte njezina lica, bijelu kožu i živahne oči.Ispod vela se nazirala kestenjasta kosa sakupljena na potiljku.Strankinja je u ruci nosila torbu od gumiranog platna. Čim je izašla iz kolodvorske zgradeotvorila je kišobran kako bi se zaštitila od fine, sitne kišice.Ne pitajući nikoga za put, žena je brzim korakom krenula cestom. Ubrzo je skrenula nastazicu koja je vodila, ravno preko polja, prema moru.S lijeve strane, izmeñu stoljetnih stabala, kroz maglu se uzdizao stari toranj Runesta.Neznanka je na trenutak zastala kako bi ga bolje pogledala.Procijedila je s prijetnjom u glasu:- Još niste završili s onima koji vas mrze! Da, da, pomutit ćemo vam sreću, budite sigurni!Nastavila je put dalje stazom omeñenom glogovim grmljemDesetak minuta kasnije ugledala je Ker-Even, crn i mračan. Po moru se vukla maglazaklanjajući obzorje.Žena krenu prema starom zdanju.Našla se na rtu i ogledala se oko sebe da se uvjeri ne nalazi li se slučajno netko u blizini.Istim, polaganim korakom nastavila je do ulaza u kuću. Vrata su se otvorila prije no što jezakucala, kao da su je već čekali. Zatvorila su se odmah za njom.U tamnom predsoblju je stajao Helmer. Uhvatio je ženinu torbu uzviknuvši:- Gospoño grofice! Kako ste mogli pješice doći ovamo?- Nije to ništa, gospodine Helmer. Torba nije teška. Bilo je opreznije doći pješice nego

kolima. Tako nisam privukla pažnju na sebe. Jer, službeno, grofica Ronchay boravi kod kuće ine može se pomaknuti zbog napadaja reume. Stoga i ne može, kao svaki drugi dan, poći usvoju bolnicu.Helmer se nasmijao.- Shvaćam. Mogli ste otići a da vas nitko nije primijetio?- Mogla sam noću. Krenula sam vlakom jučer navečer. A kako sami vidite, dobro sam sekamuflirala. Ovdašnji stanovnici neće prepoznati crnokosu Elsu.Kratko se nasmijala i rekla:- Ipak, ne bih željela sresti gospodina Penvalasa, jer on ima oštre oči. Dakle, jesu li ljubavniciovdje?Glas joj je drhtao dok je izgovarala te riječi.- Da, kao što sam vam pisao. Mlada se djevojka još nije oporavila. Ali, izvolite ući! Takoćemo moći udobnije razgovarati.Otvorio je vrata salona dodavši:- Pripremio sam vam sobu kao što ste tražili. Morat ćete nas ispričati zbog pomanjkanjaudobnosti. Za muškarce imamo sve, ali...Mlada ga žena prekinu:- Nije važno. Provest ću ovdje samo jednu noć. Možda ću se za neko vrijeme ponovo vratiti.Ali, ponavljam, to pitanje smještaja nije uopće važno.Ušla je u salon, ogledala se oko sebe i zapitala:- Kako je gospodin Spiitzwacher?- Vrlo dobro! Zaposlenje dolje. Najavili su nam naime pošiljku za noćas.- I sve je u redu?- U savršenom! Francuzi se pitaju tko to može opskrbljivati naše podmornice.Grofica se nasmija.- Vrlo zanimljivo. Htjela bih živjeti ovdje neko vrijeme, gospodine Helmer. Zabavljalo bi mes vama dovoditi brodice s tim dragocjenim teretom.- Pa to ne bi bilo nemoguće, gospoño, ukoliko se niste našalili. Hoćete li večeras poći samnom? Povest ćemo vas sa sobom.- Neću odbiti.Govoreći to, gospoña Ronchay skinu ogrtač, veo i šešir. Zatim reče nasmijavši se:- Nema opasnosti, zar ne? Mogu skinuti periku?- Dakako, ovdje su samo naši ljudi.Trenutak kasnije pokaza se njezina sjajna kosa. A gospoña Ronchay sjede na

kanape pozvavšiHelmera da se smjesti pokraj nje.- Hajde, doñite. Moram vam nešto pokazati.- Što to, gospoño?- Dobit ćete gosta.- Koga to?- Baruna Rechensfelda. Helmer se trgnu.- Baruna Rechensfelda? Zar je u Francuskoj?- Nije još, ali će uskoro biti.- Kako je?- Poslušajte. To je prava priča. Kao što sam vam ranije pisala, Rechensfeld je bio teško ranjenprije tri mjeseca. Odrezali su mu nogu, a izgubio je i oko.- Do vraga! Bio je tako ponosan na svoj izgled.- Da, a stoga je i užasno bijesan. Možete to zamisliti i sami.- Razumijem ga.- Dakle, ranj enog su baruna liječili u bolnici u dvorcu Vanelles. Taj je dvorac pripadao mommužu, a sada meni, jer je taj dobri Maurice načinio oporuku u moju korist. Vanelles suokupirali Nijemci. Tamo se smjestila žena Otta Mulbacha sa svojom nećakinjom, gospoñicomValserres. Bratić Otto je naime smatrao da će biti pametnije zadržati je kraj sebe, nego jeposlati obitelji njezina zaručnika.- Oh! Lijepa Florita!Nešto je zasjalo u Hildinim očima. Grofica nastavi gorkim glasom.- Da, lijepa Florita, za kojom je Rechensfeld bio lud. Ali ona ga je prezrela, ponašajući seneopisivo drsko prema njemu. A baš u tu istu bolnicu jednog su dana donijeli i kapetanaPenvalasa.-Nemoguće!- Florita, koja se povremeno brinula za ranjenike, povezala se sa svojim zaručnikom iodlučila pobjeći uz pomoć jednog Poljaka, izdajice svoje njemačke domovine. Jednog danasreli su se barun i kapetan Penvalas. Došlo je do svañe koja je završila time da je Penvalasosuñen na smrt. Ali Floriti i njezinom zaručniku uspjelo je, uz pomoć Poljaka, pobjeći.Nisu ih pronašli iako je za njima poslana potraga. Vi ste mi javili da su se uspjeli probiti u

Francusku.- Da, to sam ubrzo saznao, jer su o tome svi govorili. Mislio sam da bi vas to moglo zanimati.- I te kako! Niti ne slutite koliko.Hilda je trenutak zašutjela skupivši usne. Zatim nastavi:- Možete zamisliti koliko su bili bijesni njezin tetak i barun kad su saznali da im je tadragocjena ptičica umakla! Kad je Otto Mulbach shvatio da ih neće biti moguće uloviti, javiomi je to preko svog posrednika u Genevi. Jer, osim što ju je namjeravao udati za barunaRechensfelda, Mulbach se još nečega plašio.- Čega?- Florita je možda čula neke stvari, dok je tamo boravila, usprkos Mulbachovoj opreznosti. Auz to, posljednje vrijeme više nije bio siguran u svoju ženu.- To je doista vrlo neugodno!- Zar ne? Možda se povjerila gospoñici Valserres. Možda joj je kazala što se dogaña u Ker-Evenu.Helmer poskoči.- Ne... valjda to nije!- To je samo obična pretpostavka. Možda joj je otkrila i moju ulogu, onu svog muža injegova brata? Tko zna? Nadajmo se da nije tako. Ali treba biti oprezan i spremiti se.- Imate pravo. Ipak nešto nas za sada može umiriti. Čini se daje, kao posljedica ranjavanjamlada djevojka zaboravila što se dogodilo s njom. Vjerojatno ne zna što se tamo odigralo.-Izvrsno! Ali ako je nešto saznala mogla je to kazati svom zaručniku prije ranjavanja.- Tako je.- Vidite i sami da se moramo pripaziti i preteći neprijatelja.- Preteći ga? Kako?- Odmah ću vam objasniti. Jeste li sreli gospodina Penvalasa?- Jučer.- Kako se ponašao?- Vrlo ljubazno, kao i uvijek... ljubazno na svoj pomalo suzdržan način. Izmijenili smo samonekoliko riječi. Kakav je to krasan momak! Francuz koji čini čast svojoj rasi. A jedna rukamanje neće ga spriječiti u tome da osvoji koga želi. Gospoñica Valserres je

vjerojatno luda zatim svojim zaručnikom.Grofičino se lice zgrčilo.Njezine plave trepavice spustile su se na trenutak, zasjenivši joj pogled.Zatim Hilda zapita:- Jeste li primijetili da se drukčije ponaša prema vama? Njegova ljubaznost vam je djelovalaiskreno?- Vrlo iskreno.- Dobro. Nadam se da nema straha za tajnu Ker-Evena. Ali, kad ga ponovo sretnete,pokušajte, na spretan način, spomenuti pred njim Mtilbacha i mene. Htjeli bismo znati sumnjali na nas.- Učinit ću to. Ali, malo prije ste kazali da će barun Rechensfeld doći ovamo u Ker-Even.- Da... zbog osvete!Zlobni se smiješak pojavio na usnama gospoñe Ronchay.- Taj se ubogi barun ljuti na Floritu. Želi se osvetiti, što i sami možete zamisliti.- Da, to je lako shvatljivo.- Želi uništiti njihovu sreću. Želi to sam izvesti i sam odabrati trenutak. Stoga mora doćiovamo, jer će zaručnici najvjerojatnije ovdje dugo boraviti. Tim više što će Penvalas zbogsvoje rane vjerojatno dobiti dugo odsustvo. Rechensfeld je, dakle, pokrenuo sve veze s kojimraspolaže, pa je postigao da ga ukrcaju na jednu od podmornicu koje plove Atlantikom.Ostavit će ga ovdje kad doplove po namirnice.- To je velika nagrada za njega! Tom se Rechensfeldu zaista ne može ništa odbiti.- I ne može, kao što i sami vidite. Vjerojatno zna za neke važne tajne.Mlada je žena na trenutak utonula u sanjarenje. Zatim je brzo ustala.- Još ćemo razgovarati o tome. Htjela sam vas samo upozoriti da priredite sobe za baruna.Vjerojatno će stići idućeg mjeseca. Dobit ćete dobrog pomoćnika. Rechensfeld je inteligentan,pa će vam davati dobre savjete. Hoćete li mi sada pokazati moju sobu? Odmorila bih se prijeručka.Izišli su iz salona. Kad su stigli u predsoblje otvorila su se vrata jedne sobe. Pojavio seSpiitzwacher u pratnji svojih pasa. Rekao je ne iznenadivši se što je vidi:- Gospoño Ronchay! Pozdravljam vas. Pružila mu je ruku.

- Kako je u vašem podzemlju?- Dobro. Sve ide kao po loju.- Tim bolje. Jeste li napokon upoznali hodnike?- Još nisam. To je pravi labirint. Ti su ljudi, u davna vremena, tamo dolje izveli sjajno djelo.Oni koji nisu upoznali te hodnike mogli bi se zauvijek izgubiti. Taj se labirint pruža sigurno uveliku daljinu, pa nije nemoguće da se jedan izlaz nalazi u Runestu.- Gospodin Penvalas to nikada nije zanijekao. Helmer reče:- Doista. Vjerujem meñutim da ne bi bilo lako od njega saznati tu tajnu. Uvjeren sam da seizlaz nalazi u grobnici crkvice. To je najstariji dio dvorca, stariji od samog tornja.Hilda se složila s njime.- To je vjerojatno. Taj plan podzemlja bio bi nam dobro došao. Možda ga gospodin Penvalasposjeduje.Spiitzwacher klimnu glavom.- Da, to bi nam koristilo. Ali i ovako nam podzemlje dobro služi. Vidjet ćete što smo sveučinili... A ima još mjesta. Tamo možemo smjestiti tone eksploziva. Mogli bismo dići u zrakcijelu bretanjsku obalu.Zaokružio ih je pogledom i glasno se nasmijao. Nakon kratke stanke nado veže:- Sve je to u redu... ukoliko gospodin Penvalas jednoga dana ne posumnja u stanovnike Ker-Evena. Ako posjeduje plan podzemlja, možda mu ne bi bilo teško neopažen doći u staroobitavalište svojih davnih predaka.- Ne bi mu bilo lako! Imao bi teškog posla, jer su vjerojatno svi stari hodnici urušeni i s onestrane, kao što su bili i ovdje. A zašto bi posumnjao? Već se dugo bavimo svojim malimposlovima, a da pritom nismo pobudili ničiju pažnju.- Ponekad i sitnica dostaje. Gospodin Helmer će vam kazati da postoji stanovita opasnost.- Zbogom, gospodo! Ručat ćemo zajedno i o svemu razgovarati. Otvorila je vrata koja joj jeHelmer pokazao i ušla u sobupripremljenu za nju.Bila je to tamna prostorija, namještena starim hrastovim pokućstvom. Zrak i svj etlostprodirali su kroz uzak prozor s rešetkama od željeza. Hilda je prepoznala sobu u koju je prije

dolazila, dva do tri puta. Bila je to soba Ines Valserres.Uspomena na mladu ženu koja je tragično nestala nije niti trenutak potresla gospoñuRonchay. Imala je drugih briga.Ispruživši se na Inesinoj ležaljci zaronila je u misli koje su je posve zaokupile sudeći podubokoj bori na njezinu čelu i zabrinutom pogledu ispod napola spuštenih trepavica.IIIAlain Penvalas želio je da se njegovo vjenčanje obavi što prije, pa se sam pobrinuo za svepotrebno. To je bilo dosta teško, jer je Floritin staratelj još uvijek bio Otto Mulbach, njemačkidržavljanin. Ali sve se ipak dosta brzo odvijalo, jer je obiteljski savjet zatražio osloboñenje odstarateljstva. A to je bilo brzo odobreno zbog dobrih veza Alaina Penvalasa.Vjenčanje je zakazano za početak mjeseca kolovoza.Florita se oporavljala. Bila je sretna, pa joj se izgubljena snaga počela brzo vraćati. Njezinajerana zacjeljivala, a kosa je počela rasti obavijajući joj glavu dražesnim kovrčicama koje jeAlain zaljubljeno ljubio.- Cvjetiću moj, nikada nisi bila dražesnija - izjavio je.Svi oni koji su dolazili u Runesto posjetiti markizu, bili su očarani tom ljepotom i toplimsjajem kojim su zračile Floritine oči.Ali sjećanje mlade djevojke bilo je još uvijek zastrto maglom. Brzo su se, samo na Alainovspomen nekog detalja, vraćale uspomene na ono što se dogodilo prije izbijanja rata. Ali sveostalo je bilo zamagljeno.Mladi je čovjek strpljivo čekao da se Florita potpuno oporavi prije nego što ju počnepodsjećati na ono što se dogodilo u Vanellesu. Pitao ju je za neke dijelove razgovora, detaljekoje mu je uspjela šapnuti u uho - na primjer, onoj o Elsi.Odlučio se na to jer je znao kakvu opasnost predstavlja boravak te žene meñu francuskimranjenicima, ne govoreći o tome kakvo je zlo još mogla nanijeti.Jednog poslijepodneva, dakle, dok je u parku Runesta razgovarao sa zaručnicom oprezno ju jenaveo na razgovor o bivšoj markizinoj štićenici.Prvo je spomenuo Mauricea, njegove posljednje trenutke u životu.

- Čini se da je ubogi Maurice spomenuo moje ime na izdisaju. - Zatim nastavi:- Maurice je kazao za mene da sam bio u pravu.- Vjerojatno je mislio na ono što si mu ti govorio o njegovom vjenčanju.- Da... Shvatio je kakva je i koliko je vrijedila njegova žena. A možda je učinila još i više zlano stoje on znao.- Kako to?- To si mi ti sama govorila; da nije Švicarka već Njemica i da se ne zove Hoffel.- Ja sam ti to kazala?- Da, u Vanellesu.- U Vanellesu? Trudila se prisjetiti onog što se dogodilo.- Vanelles je Mauriceov dvorac. U njemu si stanovala zajedno s tetkom Pepitom. Tamo sume ranjenog donijeli, sjećaš se? Došla si kmeni...Trgnula se i uzviknula:- Da... sjećam se! Bio si tamo s drugim ranjenicima. Tada je, jednog dana, ušao neki čovjek.Zadrhtala je i pogledala ga sva užasnuta.- Kako se zvao?- Barun Rechensfeld. Ali ne misli više na to. Sada si se spasila od tog bijednika, kao i OttaMulbacha. Ako te to ne umara, pokušaj se sjetiti što si mi govorila o Elsi.Nekoliko se trenutaka nastojala prisjetiti ali je s uzdahom odustala.- Ne sjećam se! Ali možda će mi se sjećanje iznenada vratiti. Doista, što se više oporavljala ipočinjala živjeti svakodnevnimživotom, to se češće prisjećala nekih dogañaja, iako rijetkih i podosta prolaznih i još uvijekdosta nejasnih.- To je poput munje nakon koje ponovo nastupa mrak - govorila je. Ali to su bili izvrsnipredznaci skorog ozdravljenja, što su tvrdililiječnici od kojih su zatražili savjet. Sjećanje joj se moglo vratiti za nekoliko mjeseci, malo pomalo, ili pak iznenada potaknuti nekim dogañajem.Tog poslijepodneva Alain je nije htio dalje ispitivati bojeći se da bi mogao zamoriti mladudjevojku. Čekao je na drugu priliku da joj spomene Elsu.Drugog poslijepodneva u dvorac je došao gospodin Barwell. Htio se raspitati kako se osjećagospoñica Valserres, njegova mlada kućevlasnica, kako je govorio. Do tada je već često slaoposlugu da to učini umjesto njega. Ali ovog je puta stigao sam želeći u isto vrijeme pozdraviti

i gospoñu Penvalas.Markiza ga je ljubazno primila i porazgovarala s njim nekoliko minuta.Zatim je stigao Alain i zadržao gosta koji se upravo spremao otići. Oba su čovjekarazgovarala o ratu i pušila. Englez je naglašavao svoje rodoljublje ujedno pokazujući velikooduševljenje francuskom vojskom.- Dobri vojnici! Sjajni zapovjednici! A tek kakvo naoružanje. Što se sve može učiniti s time.Ali šteta je - a tome moja zemlja može prigovoriti - da se Francuska bolje ne brani protivnjemačkih špijuna.- Da, to je uistinu užasan nemar. Tek kasnije će se saznati kakve je to užasne posljediceprouzrokovalo.Englez udahne dim cigarete te zapita:- Sigurno ste preživjeli teške trenutke s gospoñicom Valserres?- Doista teške. Moja je zaručnica bila neizmjerno hrabra.- Kažu da ju je tetak držao u zarobljeništvu.- I to je točno. Gospodin Mulbach je divlji pan-germanist, a ujedno i najgori licemjer kogasvijet poznaje. Ima tu i drugih stvari.Mladić se prekinuo ne želeći tom strancu ispričati daje tetak nj ezine zaručnice bio jedan odnajboljih agenata njemačke špijunaže. Gospodin Barwell je klimnuo glavom.- Sve je to moralo biti vrlo neugodno za tu mladu djevojku. Na sreću, imala je tetku.- Gospoña se Mulbach slijepo pokoravala onome što je njezin muž govorio. Tek jeposljednjih dana života progledala, pa je mogla upozoriti nećakinju da se čuva tog čovjeka.- Doista?Englez je zatreptao očima. Dodao je uz diskretan smiješak:- Mislim da gospodin Mulbach baš ne bi bio oduševljen tim otkrićem. Osobito ako je njegovažena otkrila neke važne stvari.Alain je samo odmahnuo. Nije htio razgovarati o tome. A Englez nije dalje navaljivao.Nešto kasnije, na terasi na kojoj su njih dvojica pušili, pojavila se Florita. Izmijenila jenekoliko riječi s gospodinom Barwellom, zapitavši ga boravi li još uvijek rado u Ker-Evenu.- Još uvijek, gospoñice. A moja žena još više od mene.- Kako se osjeća?- Loše... loše u duševnom pogledu. Užasni dogañaji koje proživljavamo još su sve

pogoršali.- Zar još uvijek izlazi?- Ponekad. U Ker-Evenu se osjeća najbolje. Tako da je zimus odbila otputovati odavde.- Sigurno ste preživjeli užasna vremena.- To je istina. Ali već smo se navikli. Mojoj ženi to čak i godi.- Čudno.Gospodin Barwell se nakon toga oprostio od svojih domaćina. Alain ga je otpratio dodvorišta. Usput se Englez divio ljepoti gospoñice Valserres.- Nisam je vidio već dvije godine. Predivna je.Alain se nasmiješi, a topao se pogled pojavi u njegovim očima.- Da, doista je prekrasna... a što je još važnije, posjeduje sve ženske vrline, uključujući ineizmjernu dobrotu.- To se vidi na njoj. Doista, gospodine, mogu samo još jednom ponoviti svoje čestitke.Prolazeći pored starog tornja Englez se zaustavio i počeo ga promatrati.- Taj me toranj neizmjerno privlači. Kao što moja žena ponekad govori, lud sam zastarinama.- Možete ga jedan dan razgledati ako vas toliko zanima.- Vrlo rado.- Dakle dobro, navratite jednog dana.Stisnuli su si ruke. Zatim se gospodin Barwell htio udaljiti. Krenuo je, ali kao da se nečegaprisjetio, zaustavio se:- Sto je s vašim ubogim bratićem Ronchayem? Prije kratkog vremena čuo sam daje poginuo.- Da, pao je u Vogesima, prošlog studenog. Ubogi mladić! To mi je zadalo veliku bol, jersmo zajedno odrasli. Zbog njegova vjenčanja s gospoñicom Hoffel nismo se više sretali. Tagaje spletkarica uspjela uhvatiti.- To sam i ja čuo za nju. Nikad to ne bih pomislio. Djelovala je tako pošteno.Alain se podrugljivo nasmiješi.- Nikada to nisam mislio o njoj, jer mi je uvijek ulijevala nepovjerenje. A to su kasnijidogañaji dokazali. Pitam se i to je li njezina narodnost baš Švicarska.- Kako ste to pomislili?- Moja mi je zaručnica nešto natuknula... na nesreću, ona se još svega ne sjeća. Nije mi moglareći pojedinosti. Ali se nadam da ću uskoro sve saznati, jer moram razotkriti tu ženu koja

njeguje ranjenike u bolnici koju je osnovala. Na taj bi joj način bilo lako učiniti mnogo zla.- Doista! Doista! Ipak vjerujem da vaše sumnje nisu osnovane.- I ja se nadam! A to bi mi bilo i vrlo neugodno, jer ta žena nosi prezime moga bratića.Ovog se puta gospodin Barwell doista oprostio. Taj je tobožnji Englez krenuo brzim korakomprema Ker-Evenu.Ušao je u salon s dva prozora kroz koje je prodirao blagi zrak što je dalo naslutiti da seproljeće približava.U dubokom naslonjaču kraj stola sjedio je muškarac. Ispružio je noge - a jedna je bila drvena.Crni povez skrivao mu je desno oko. Drugo je bilo modro i hladno.Okrenuo se prema došljaku i kratko ga zapitao:- Dakle, jeste li zadovoljni svojim posjetom, Helmer?- Zadovoljan... da, u jednu ruku jesam, gospodine Rechensfeld.- Kako to mislite?- Saznao sam neugodne stvari, ali potrebno ih je znati.- Što to?Helmer je skinuo šešir, izvukao rupčić i obrisao mokro čelo. Sjeo je kraj baruna.- Saznao sam da gospodin Penvalas sluti kakvu je ulogu u Francuskoj prije rata odigrao OttoMulbach.- To me ne čudi. Gospoñica Valserres je vrlo bistra. Vjerojatno je dio istine pogodila. Osobitostoga stoje gospodin Mulbach vjerovao daje ona potpuno u njegovoj vlasti, pa joj je jasnodavao na znanje što misli i osjeća za Njemačku. Ali to i nije tako važno. Mulbach se nalazi nasigurnome. Njegov je imetak u inozemstvu. Njegov bi brat, doduše, mogao imati kakvihneugodnosti. Ali Francuzi brzo zaboravljaju. Okladimo se da će se taj izvrsni Otto Mulbach,nakon rata, ponovo smjestiti u Parizu, i da će ga tamo primiti jednako tako dobro kao i prije.- Neću to zanijekati! Još će nam koristiti. Ali ima još nešto. Gospoñica Valserres je neštokazala svom zaručniku što gaje potaklo da posumnja u narodnost gospoñe Ronchay.Recheldsfeld je nabrao obrve.- To je doista neugodno. Ali, oni nemaju dokaza. Ne mogu ih ni imati, jer su svi papiri

Walthera Hoffela bili u redu.- Toje istina... ali gospoñica Valserres je ipak mogla nešto saznati. Na primjer, možda zna tkoje tako dobro opskrbio podrume Vanellesa kojima se poslužila naša vojska u prolazu za Pariz.U tom kraju to vjerojatno svi znaju... bilo bi dovoljno daje djevojka razgovarala s nekim odstanovnika.Friedrich Rechensfeld je glasno opsovao.- Prokletstvo! Toje istina, mogla je saznati.- Koliko znam, ona se sad još ne sjeća svega. A gospodin Penvalas ima samo neke nejasnesumnje. Ali veo bi se iznenada mogao dignuti i djevojka bi se mogla mnogočega prisjetiti.Baranje pružio ruke i čvrsto spustio šake na stol.- To bi bilo krasno! Osobito ako se gospoña Mulbach povjerila svojoj nećakinji, čega segospoña Ronchay plaši.- Da, spomenula mi je svoj strah u vezi toga. Ovog trenutka gospodin Penvalas zasigurno jošne sumnja u mene. Bio je vrlo ljubazan, vrlo prirodan. Ali ukoliko gospoñica Valserres znaistinu... ukoliko se jednog dana prisjeti. To bi za nas bila propast! Užasno! Kako predvidjetitakvu katastrofu? Vidite li vi neki način? Gospoña Ronchay, kad je bila ovdje, kazala mije:"Gospodin Rechensfeld će vas spasiti od te opasnosti!"Barun se nasmija, a lice mu poprimi ñavolski izraz.- Drugo i ne tražim! Jer na taj ću način ujedno moći izvršiti moju osvetu. Ne vjerujete valjda,Helmer, da sam došao ovamo bez razloga? Mislite li da baš osobito želim boraviti na obaliBretanje? Došao sam ovamo s točno odreñenim ciljem, čak i protiv volje svojih liječnika kojisu me upozoravali na opasnost vožnje podmornicom i skrivanja u ovom mračnom stanu.Iz istog razloga zatražio sam od vas da nastavite s radovima u podzemlju. Želim... čujete lime, Helmer, želim da podzemnim hodnicima uspijemo ući u Runesto i da jednog danaeksploziv, dobro smješten, digne u zrak dvorac i njegove stanovnike... osobito one kojemrzim od sveg srca: markiza Penvalasa i njegovu zaručnicu. Helmer se trgnuo.

- Ali, gospodine barune, nećete to valjda učiniti? Nakon toga bi naša tajna bila otkrivena, jerće se naravno istraživati kako se to moglo dogoditi.- Nisam vam kazao da to namjeravam već sada učiniti. Ne, čekat ću... pa makar do kraja rata,bude li to potrebno. Bit ću strpljiv. Ali želim ostati ovdje i dočekati taj trenutak. A vi sečuvajte da gospodar Runesta nešto ne nasluti ili sazna. Šteta što vam nije uspjelo smjestiti udvorac nekog od vaših ljudi.- Nemoguće! U dvorcu rade samo ljudi iz ovog kraja, odani obitelji Penvalas. Sada bi namjedna Elsa Hoffel mogla učiniti izvanredne usluge.- Da. Moramo se zadovoljiti onim što imamo. Dakle... potrebna je najveća pažnja. Što višeposjećujte Penvalasa i saznajte sve promjene. Osobito ako se prema vama počne drukčijeponašati. Recite Leonhardu i Mini da što češće razgovaraju s poslugom u dvorcu, i pripremiteodmah sve potrebno.Rechensfeld prstom pokaza na pod.- Moramo pronaći drugi izlaz. Moramo podzemljem stići do Runesta. A onog trenutka kadsaznamo da u dvorcu sumnjaju da se nešto dogaña u Ker-Evenu... onog trenutka uništit ćemoRunesto i njegove stanovnike.Helmer je klimnuo glavom.- Dobro. Uništit ćemo zatim i sva vaša skladišta.- Morat ćemo, jer nam ionako više neće koristiti. Ali se nadam da to neće biti potrebno.Gospoñica Valserres ionako o svemu tome ne zna ništa. Ker-Even će i dalje služiti našimpodmornicama, sve do kraja neprijateljstva. A ja ću nešto dulje čekati na svoju osvetu. Aliovog ću je puta ostvariti... na ovaj ili onaj način!I ponovo je u njegovoj zjenici zasjao tračak ñavolske zlobe. Helmer šapnu:- Razumijem vas! Čovjek ne može oprostiti suparniku koji mu je oteo takvu djevojku. Jer i jasam bio opčaran ljepotom te djevojke! Doista! Čovjek ne može zamisliti ništa dražesnijeg.Rechensfeld je stisnuo usnice. Brzo je ustao, dohvatio štap i prošao kroz salon. Vratio seHelmeru koji ga je zamišljeno promatrao.

- Pisat ću gospoñi Ronchay i upozoriti je neka se čuva. Mora se pripremiti za bijeg, ukolikogospoñica Valserres o njoj iznese optužbe.- Da, treba biti na oprezu. Napuštam vas sada, gospodine barune. Imate li sve što vam jepotrebno?- Hvala, imam. Nedostaje mi samo to da mogu izlaziti kad to zaželim. Ipak se ne mogu, uovom svom stanju, poslužiti lukavstvom kao Spiitzwacher. Stoga ću, ako zaželim udahnutisvježeg zraka, morati čekati da padne noć i malko prošetati.- Da, to je neophodno potrebno, gospodine barune. Ne biste li se željeli provozati po moru?Mogli bismo ponekad isploviti barkom.- Izvanredna ideja! Da, Helmer, učinit ćemo to. Nitko neće posumnjati, jer vi to običavatečiniti, zar ne?- Tako je! Otkad sam ovdje, odlazio sam na noćne vožnje. Sa mnom je plovio samo onaj starimornar o kome sam vam pričao. Rad smo prolazili izmeñu klisura, upoznao sam ih jednakodobro kao i on. Zatim sam počeo ploviti sam. Ponekad bih poveo sa sobom i svoju ženu, jersu njezinim živcima te vožnje koristile.Nasmijao se, a Rechensfeld mu se pridružio. Helmer nado veže:- Vidite i sami da nitko nije mogao posumnjati u mene kada bih odlazio pred natovarenebarke i dovodio ih u Rer-Even.- Da, to je bilo dobro pripremljeno. Na najvišem mjestu znaju cijeniti vaš doprinos, vaš iSptttzwacherov. Jednog ćete dani biti carski nagrañeni.Helmer se uspravio ponosna lica. Barun nastavi lupkajući štapom po sagu:- Stoga treba učiniti sve kako bi se izbjeglo da vaše djelo doñe u opasnost. Napokon, to jeplod višegodišnjeg strpljivog rada. Možda ćemo pronaći neko dobro rješenje. Do viñenja,Helmeru!I barun Rechensfeld se ponovo zavali u svoj naslonjač.IVSuprotno vjerovanju gospoñe Ronchay, Alain nije namjeravao zatražiti otpust iz vojske.I oficir bez ruke mogao je nečemu poslužiti, govorio je. A hrabra Florita gaje podržavala.

Stoga je želio iskoristiti svoj dugi dopust za oporavak, iako bi nakon vjenčanja ostao još nekovrijeme s Floritom u Runestu, prije no što ga pošalju u nepoznato.Mlada se djevojka osjećala sve bolje. Sada je već počela šetati u Alainovoj i Armelleinojpratnji, ili pak sama sa zaručnikom. Šetali bi okolinom i svi bi ih pozdravljali s punopoštovanja. Oni bi se, pak, raspitivali za svakoga, nastojeći olakšati duševne i tjelesne boli inevolje.Svi bi izlazili na vrata kuća diveći se mladom ranjenom oficiru, koga su poštivali, i budućojmarkizi, tako divnoj u svom bijelom plastu s kapuljačom koja je prekrivala njezinu još uvijekkratku kosu.Florita je milovala djecu, tješila majke. Znala je i sama što znači patiti i drhtati za ljubljenimbićem.Ponekad bi zaručnici šetali uz obalu. More, "njihov prijatelj iz djetinjstva", kako su ga zvali,pružalo se pred njihovim očima. Dugo bi se divili njegovoj ljepoti koja se stalno mijenjalapred očima onih koji su ga razumjeli.Često bi se, za vrijeme šetnje, Floritin pogled zaustavio na Ker-Evenu, visoko uzdignutomiznad mora.Činilo se da je pogled na to zdanje privlačio mladu djevojku. Alain je to pripisivao sjećanju nanjezinu majku, jer bi ju Florita često spomenula gledajući staru, mračnu zgradu.Jednom prigodom, dok su gledali Ker-Even, Florita je počela mrmljati:- Ker-Even. Što je to bilo? Znam da nešto ima.- Što to, draga? - zapita Alain zagrlivši zaručnicu i nagnuvši se nad nju.- Ne znam. Čini mi se. To je tako nejasno. Mislim da sam čula nešto u vezi Ker-Evena.- Što to?- Ne mogu se sjetiti. Prošla je rukom preko čela. Alain ju je odlučno umirivao:- Ne zamaraj se. Kasnije ćeš se sjetiti što si mi htjela kazati. I dugo je ljubio njezine dršćućekapke.Florita se nasmiješi i promrmlja:- Da, moj Alaine!Ali nešto kasnije mladić je primijetio da ona još uvijek gleda u Ker-Even. Pomislio je: "Misli

na svoju majku... nastojeći se prisjetiti. Uboga Florita! Kad bi saznala istinu o smrti tognesretnog stvorenja! Još je uvijek, na sreću, vjerovala da je to bio nesretan slučaj."Gospodin Penvalas je odlučio uzvratiti posjet gospodinu Barwellu, ali ga nije našao kod kuće.Inače su, šećući, često susretali tog neobičnog Engleza. Mladoj se djevojci sviñao taj stranac.Sve troje bi, ponekad, prilikom tih susreta, dugo razgovarali.Jednog poslijepodneva, za vrijeme svoje uobičajene šetnje, njih se troje iznenada našlo predgospoñom Barwell i njezinim psima.Engleskinja se trgnula dok se lice njezina muža ukočilo.Prošla je pored njih jedva odgovorivši na Alainov pozdrav.Florita je zadrhtala. I dok je Engleskinja prolazila ona se okrenula i pogledala za njom sčudnim izrazim lica, stoje Alain primijetio. Gospodin Barwell reče tužnim glasom:- Kako je to teško za mene da moja uboga žena uvijek šeće sama. Ali ne prihvaća ni mojupratnju, a ni pratnju sobarice.Lijepe baršunaste oči pogledale su Engleza i dugo se zadržale na njemu... isti onaj čudnipogled, pun iznenañenja, sumnjičavosti i straha.Alain pomisli: "Stoje mojoj maloj Flory?"Sve troje se vratilo u Runesto. Naime, gospodin Barwell je pristao popiti s njima šalicu čaja.Alain gaje već ranije pozvao.Florita je šutjela, odgovarajući samo kratko na postavljena joj pitanja. Stigavši u dvorac Alainju je tiho zapitao:- Jesi li umorna, Flory? Umirila gaje nasmiješivši se:- Ne, dragi. Mislim...Nije je htio, zbog prisutnosti stranca, dalje ispitivati. Ali kad ih je, nešto kasnije, mladadjevojka pratila u obilasku tornja, primijetio je da ona ne skida oči s gospodina Barwella.Englezaje toranj zanimao jednako kao i prvog dana kad gaje vidio. Tražio je objašnjenja,promatrao sve, i najmanje kutke. Raspitivao se je li toranj istražen. Stoje s podzemnimtamnicama?Alain mu odgovori:- Ne znam. Te podzemne prostorije iskopane su vjerojatno onda kad je kula bila opsjedana.

- Ne mislite li da možda, preko njih, postoji neka veza s podzemljem Ker-Evena?Gospodin Penvalas odgovori sigurnim glasom:- Ne vjerujem! Ne, ne postoji. Siguran sam.Nakon toga krenuli su u kapelicu. Gospodin Barwell zapita uz ljubazni osmjeh mladuzaručnicu:- Dakle, ovdje ćete se vjenčati?Alain je to potvrdio. Florita j e samo odvratila pogled od nasmijanog stranca.Neko su vrijeme razgledavali kapelicu, a zatim se gospodin Barwell obratio svom domaćinu:- Bih li smio razgledati grobnicu? Kazali ste mi da je starija od kapelice.- Da, mnogo starija. Njezino se porijeklo gubi u mraku godina. Rado bih vam je pokazao...Ali moram vas upozoriti daje dolje vrlo hladno.- Nisam osjetljiv. Htio bih vidjeti taj ostatak davnih vremena, možda još iz doba DrevnogEvena.- Vjerojatno! Siñimo, dakle. Zatražit ću da nam donesu svjetiljke.Florita se brzo približila Alainu i gospodinu Barwellu.- Ne, Alaine, ne treba sići! Prehladit ćeš se. Odgovorio joj je nasmijavši se:- Flory, na to ne obraćam pažnju. Ne bih htio da ti siñeš s nama.- Ipak ću ići. Idem po svoj ogrtač, donijet ću i svjetiljke sa sobom.Otišla je brzim i lakim korakom.Kad se vratila Alain je već otvorio vrata grobnice i počeo silaziti ispred svog gosta. Zaustaviose na dnu stuba koje su bile mokre od vlage kako bi iz ruku svoje zaručnice uzeo svjetiljku.Florita se nagnula prema njemu i šapnula mu:- Budi oprezan!Pogledao ju je iznenañeno, ali je mlada djevojka odvratila pogled i pošla hodnikom oivičenimgrobnicama.Ta je prostorija bila još prostranija od kapelice. Dva reda niskih stupova dijelili su je u trigalerije. Grobnice su se pružale jedna uz drugu. Bile su izrañene od tamnog granita na kojemsu bili isklesani križevi ili grbovi.Na kraju desnog dijela mogao se vidjeti veliki crni kamen sličan keltskim kamenimspomenicima koji se mogu naći po Bretanji.Kamen je bio ogroman, položen na zemlju i nije imao nikakvih osobitih znakova.Alain je, hodajući ispred Engleza, osvjetljavao grobove i ukratko objašnjavao svom gostu sveo svojim precima. Osjećao se neugodno i uzbuñeno. Što je bilo s Floritom? Sto je

značilo tonjezino čudno upozorenje, i iznenadno nepovjerenje prema tom strancu.Mlada je djevojka, umjesto da prati oba čovjeka, krenula u desnu galeriju. A kad su gospodastigla onamo, ugledali su je, odjevenu svu u bijelo, poput vizije, kako stoji pokraj crnogkamena.Gospodin Barwell s iznenadnim zanimanjem upita:- Kamen vjerojatno potječe iz druidskog perioda. Zar ne, gospodine?- Tako je.- Ne zovu li taj kamen "Evenov grob"?Prije nego što je Alain mogao odgovoriti, začuo se miran Floritin glas:- Da, tako ga ovdje zovu. Ali zapravo ovdje nikad nitko nije pokopan. Ne zna se kada je tajkamen donesen ovamo. Neki gospodar Runesta, radoznaliji od ostalih, naredio je jednogadana da kamen pomaknu. Ustanovili su da se ispod kamena ne nalazi ništa osim zemlje. Nijespriječio širenje legende o Evenovom grobu. Ali druga legenda, koja zvuči jednako takonevjerojatno, govori da se Even utopio prilikom jedne pljačke broda.- Zaista?U glasu gospodina Barwella moglo se nazrijeti razočaranje. Gospodin Penvalas je teškommukom skrivao iznenañenje čuvši riječi svoje zaručnice. Stoje to pričala?Znala je bolje od ikoga da taj kamen zaista skriva grob davnog pretka Penvalasovih. Često surazgovarali o tome. Alain od toga nikada nije pravio tajnu. Za razliku od tajne koju je grobzaista skrivao i koja je, po običaju obitelji Penvalas, prelazila s oca na sina. Ukoliko je za toznao netko drugi tad je to uvijek bila neka ljubljena žena. Ali tajna još nikada nije prešla pragkuće. A i danas, još uvijek nitko od glave obitelji nije saznao što skriva taj crni kamen ispodkoga je u davna vremena bio sahranjen Crvenokosi Even.Alain stoga nije shvaćao zašto njegova zaručnica nije željela da taj stranac sazna kako je onajdavnašnji pljačkaš bio sahranjen na tome mjestu.I dok je govorila, Alain je susreo njen pogled. Njezine lijepe oči nareñivale su mu: "Potvrdimoje riječi."Tada je i Alain potvrdio da sumnja u onu staru bajku. Izjavio je da je u obiteljskoj

kronicinaišao samo na neodreñene tvrdnje o tome.- A osim toga, zapravo ništa ni ne dokazuje da je Even zaista postojao.Gospodin Barwell je vrlo pažljivo promatrao kamen, a onda slegno ramenima.- Zaista, zaista. Ipak u Ker-Evenu postoji pod... - prekinuo se i zakašljao, kao da gaje neštoiznenada počelo gušiti.- Ker-Even? Da, kuća dokazuje da su se u davna vremena tamo mogli smjestiti gusari. Sto sepodzemlje tiče, nitko već godinama nije provjerio postoji li doista.Mladić doda sa smiješkom:- Ukoliko niste bili dovoljno znatiželjni da ga istražite?- Nisam! Ne bih se to usudio učiniti, jer sam tu kuću iznajmio. Osim toga, ta vrstaistraživanja predstavlja opasnost. Nakon toliko vremena nitko ne može zamisliti što bi setamo moglo dogoditi.Govoreći to, gospodin Penvalas je neprekidno gledao u svoju zaručnicu.Ona je stajala spustivši duge trepavice. Ali pogled ispod njih neprekidno je pratio Engleza.Alain, sve više uznemiren, pomislio je: "Želio bih je što prije pitati što se dogaña."Gospodin Barwell se prignuo i prešao rukom preko grubog kamena.- Da, to je sigurno druidski kamen. Možda je služio kao ljudski žrtvenik.Florita zadrhta i pristupi kamenu. Njezina bijela haljina sad gaje djelomično skrivala.Gospodin Barwell nastavio ga je ogledavati. Njegov živahni pogled prelazio je preko kamena.- Vrlo zanimljivo... vrlo zanimljivo. Ako je to grobnica, tad je vrlo stara. Na vašem mjestupokušao bih saznati pravu istinu.Alain je slegnuo ramenima.- Nisam znatiželjan. Ukoliko je i neki moj davni predak sahranjen pod tim kamenom, odnjega više nije ostalo ni traga. Ali mislim da bismo se sada mogli vratiti gore. Ta vlaga ihladnoća su vrlo neugodni.Florita je zakoračila naprijed i zastala.- Osjećam da mi se cipela odvezala. Izvolite proći, gospodine. Poñi, Alaine. Stići ću vas zasekundu.Uistinu, oba čovjeka još nisu ni stigla do izlaza iz galerije, a gospoñica Valserres ih je većsustigla.Popeli su se stubama i izišli na toplinu sunca. Alain sa zabrinutošću opazi da je

njegovazaručnica vrlo blijeda.Zapita je:- Je li ti hladno?- Nije. - A kako se gospodin Barwell tog trenutka nalazio nešto dalje od njih, doda tihimglasom:- To je nešto drugo.Sve uznemireniji, Alain nije nastojao zadržati Engleza nakon što je ovaj popio šalicu čaja ioprostio se.Ispratio ga je i brzo se vratio svojoj zaručnici.Ona se povukla u knj ižnicu. Sjedilaj e u naslonj aču ruku prekriženih na bijeloj svilenojsuknji. Zamišljeno je gledala pred sebe.Alain je sjeo kraj nje, na rub naslonjača, i zagrlio je oko ramena.- Sto se dogodilo, mala moja? Kakve je osjećaje danas kod tebe probudio taj gospodinBarwell?Florita se uspravi sjajnih očiju.- Gospodin Barwel? To nije gospodin Barwell!- Kako? Što to govoriš?- Ne znam. Slušaj Alaine, to je čudno. Ima nešto. Da, netko mije nešto pričao o njemu.Iznenada sam se danas toga sjetila... kad smo sreli onog muškarca presvučenog u ženu.- Kakvog muškarca presvučenog u ženu?Mladić je uznemireno pomislio: "Što joj je? Nije joj se valjda pamet pomutila?"Ali njezin je pogled bio posve bistar, a mlada je djevojka odlučno ponovila:- Da, onog muškarca s dva psa. Ovog se puta Alain stvarno uplašio.Naslonivši nježno usne na čelo svoje zaručnice, oficir napomenu:- Mala moja Flory, to nije bio muškarac! Zar nisi prepoznala gospoñu Barwell?- Gospoñu Barwell? Florita odmahnu glavom.- Gospoña Barwell ne postoji. Ali tko je to onda? Kako čudno da se ne mogu sjetiti! Čini mise kao daje preda mnom veo, ali će se taj ubrzo podignuti. Pomalo se diže... ali prepolagano.Prekinula se, razmislila trenutak, zgrčenih crta lica. Alain je prikrivao svoj strah. Ljubio jenjezinu plavu kosu i divno uzbuñeno lice.- Ne napreži se, ljubavi moja! Umorit ćeš se.- Ali to moram. Znam da je to nešto vrlo ozbiljno. Moram se dosjetiti. Jesi li primijetio kako

je sve pregledavao?- Pa to je posve prirodno! Njega prošlost jako zanima.- Ne dolazi on radi toga... ne traži zbog toga posvuda. Ali ne vjerujem daje vidio ribu.Alain ja zadrhtao.- Ribu?- Da, ribu urezanu u grobni kamen Crvenog Evena, a za koju si mi kazao daje bio njegovznak.- Zašto si je skrila pred njim?Mlada se djevojka tajanstveno nasmiješi, ali i pomalo zlobno.- Zar misliš da ne znam zašto je ta riba urezana? Tamo gdje se ona nalazi, nalazi se i zazidaniprolaz u podzemlje.Alain se nasmija, iznenada umiren, jer Florita je tog trenutka djelovala potpuno razumno.- Zaista vrlo dobro zapažaš, mali moj cvjetiću. Bit će vrlo teško nešto skriti pred tobom.- Nadam se da to nećeš nikada učiniti. Odmahnuo je glavom toplo gledajući svoju ljubljenu.- Znaš da neću! A ako te to toliko zanimalo, mogla si me pitati.- Mene to uopće ne zanima, uvjeravam te! Tek sam se malo prije sjetila da taj čovjek... onajkoga zovu gospodin Barwell, upravo to traži.- Zašto si se toga sjetila?- Ne znam! To je čudno! Ovaj se čovjek ne zove Barwell. Ali kako se onda zove? A tko jeonaj čovjek obučen u ženu? Ne sjećam se.Trenutak je šutjela naslonivši čelo na Alainovo rame. Zatim je šapnula:- Možda ću se sjetiti, možda... možda će se taj veo jednoga dana podići.*Sljedećeg je dana izbila snažna oluja. Ker-Even, ta dugačka kuća, djelovala je pod udarcimavjetra poput neke ogromne životinje koja je legla u pokušaju da se odupre naletima oluje.Helmer je oko dva sata pokušao izići. Ali se odmah vratio izjavivši da nije moguće poći ušetnju.Gospodin Rechensfeld i Sputzwacher pušili su u salonu čitajući francuske i engleske novine.Svakog bi ih dana primali po dvanaestak.Barun je bio užasno loše volje. To se često kod njega dogañalo otkad je ranjen. Ali, danas

gaje oluja samo još više nadražila.Helmer, beskičmenjak, strpljivo je podnosio napade pruskog plemića. Ali Spiitzwacher, i samdosta nagao, nije bio tako strpljiv. Stoga je dolazilo i do svaña koje su Helmera jakouznemiravale.Oko četiri sata je Leonhard donio kavu. Friedrich je bacio novine ljuteći se:- Ti glupi saveznici! Pobijeñeni su, a ne žele pregovarati o miru. Je li itko ikada vidio neštotako glupo?Helmer je slatkim glasom potvrdio:- Da, mora se priznati da je to golema glupost. Spiitzwacher progunña:- Osim toga, to Nijemcima stvara neprilike. Rechensfeld slegnu ramenima.- Zar je to uopće važno za Njemačku? Ona može čekati. Ona će reći posljednju riječ.- Ne vjerujem, gospodine barune! Mislim da se Njemačkoj žuri da sve to završi... takva samobavještenja dobio od tamo.Barun ga prekinu bijesnim glasom:- Oni koji su vam to javili su glupani i varalice! Sugovornik se uspravio pogledavši ga ljutito:- Oprostite, ali oni vrijede jednako koliko i vaši prijatelji.- Vidjet ćemo.Slegnuvši ponovo ramenima Rechensfeld je ustao i počeo šetati salonom.Helmer je Spiitzwacheru uputio pogled pun molbe. Ovaj nešto promrmlja i napusti sobu.Rechensfeld je pristupio stolu, natočio šalicu kave i dodao dosta konjaka.Zatim zapita:- Jeste li nabavili šampanjca? I to ne tako ogavnog kao stoje onaj koji ste nam do sada davali.- Čekam ga ovih dana, gospodine barune. Znate da u ovo vrijeme treba dugo čekati. A imoramo biti oprezni. Činilo bi se čudnim kad bismo trošili odviše vina i alkoholnih pića. Svi,naime, vjeruju da sam ovdje sam, samo sa ženom i poslugom.Rechensfeld hladno reče:- Uredite to kako znate! Šampanjac je mojajedina zabava. Želim, dakle, imati dovoljno pića.Da ste bili pametni, mogli ste u doba mira stvoriti zalihe, pa sada ne bismo oskudijevali.- Učinio sam to, ali sve smo malo pomalo popili.- Vjerujem da još imate prilične zalihe... i to najboljih vrsta. Upozoravam vas da ću vam,ukoliko mi ponovo dadete tako loš šampanjac kao stoje to bio onaj prošli, baciti

bocu u glavu.A izraz Rechensfeldova lica jasno je govorio da se ne šali. Helmer je to ipak nastojaoprihvatiti kao šalu.- Kakve ideje imate, gospodine barune! Mi smo sretni što imamo tako otmjenog gosta, pa...- To se baš ne bi moglo reći! A taj Spiitzwacher je drzak. Ide mi na živce. Bojim se da ćejednoga dana njegova ramena upoznati moj štap.Helmer gaje počeo preklinjati:- Nadam se da se to neće dogoditi. Spiitzwacher je nagao, ali on je vjerni podanikNjemačke... ne bi trebalo...- Ostavite me na miru! Znam što mi je činiti.I Rechensfeld u jednom gutljaju ispije svoju kavu. Hermer je spustivši pogled šutio. Vani jevjetar urlao poput horde divljih furija. Friedrich udari šakom po stolu.- Prava je radost slušati tu buku! Taje vaša kuća doista udobna. Najradije bih pošao u Pariz...- Gospodine barune!- Pa možda ne bi zatražili papire od mene? Stavio bih odlikovanje, ili možda čak i dva, pa bime smatrali slavnim francuskim ranjenikom.- To bi bilo užasno neoprezno.- Ipak bih to učinio, kad mi ne bi bilo toliko stalo do moje osvete. Jer što zapravo riskiram?Da se pridružim svojim prijateljima u zarobljeničkom logoru. A ti baš ne žive preteško kodFrancuza, po onom što znam. Vjerojatno je tamo manje dosadno nego ovdje. Ipak moramostati u tom prokletom Ker-Evenu i dočekati pravi trenutak da uništim Penvalasove, a osobitonju, Floritu.Popio je još jednu šalicu kave. Zatim, nakon kratke stanke, nastavi:- Ovog mi tjedna gospoña Ronchay nije pisala. Čudno. Obično je vrlo točna.- Možda je imala posla u bolnici.- Vjerojatno... iako, a to znam od Otta Mulbacha, njoj marljivo pomaže jedna našasunarodnjakinja, roñakinja Rosa Kelm, koja radi za krznara Mulbacha.- Da, to mi je kazala. Vodi li Rosa Kelm još uvijek tu krznariju?- Još uvijek. Kao udovicu Francuza s njom je sve u redu, pa je nisu ispitivali. Osim toga,našla je zaštitnike meñu svojim vjernim kupcima. Ti bi za nju sve učinili, kad bi to bilopotrebno.

- Da, čini se da je to spretna žena i vrlo pametna. A takva je i gospoña Ronchay. j- A uz to je i lijepa. To je neka, pomalo čudna, ljepota, ali osvaja. Trebala bi provesti ovdjenekoliko dana. Udvarao bih joj, pa bi me to zabavljalo.- Morate je pozvati, gospodine barune. Rechensfeld slegne ramenima.- Odbila bi to. Vrlo je koketna i ponosna.- Ipak, možda bi prihvatila udvaranje jednog baruna Rechensfelda. Friedrich mu nijeodgovorio. Nalio je konjak u kavu i naglo jeiskapio. Nakon toga naredi Helmeru:- Neka mi donesu šampanjac, Helmeru!Sve do sumraka dva su čovjeka sjedila zajedno, pila i pušila. Pri tom su uglavnom šutjeli. Kadse mrak spustio činilo im se da se vrijeme primirilo.Iznenada se začuje udaranje po vratima. Helmer se trgnu.- Tko to može biti u ovo vrijeme?Rechensfeld se nije niti pomaknuo. Nastavio je pušiti poluzatvorenih očiju.Začuli su se Leonhardovi koraci po kamenom podu predsoblja i otvaranje vrata. Otvorila su sevrata salona, a na njima je stajala žena umotana u široki plašt, sa sivim velom preko lica.Helmer uzviknu:- Gospoño Ronchay!I barun je ustao bacivši cigaru na stol.- Vi? Što se dogodilo?Prišla im je nervozno maknuvši veo s lica.- Ispričat ću vam.Helmer joj je pomogao skinuti plašt, šešir i periku koja je, kao i prethodnom prigodom,skrivala njezinu crnu kosu. Činilo se kao da je šminkom željela učiniti svoje lice nepoznatim,a i izgledala je kao da joj je dvadeset godina više.Rechensfeld je zapita:- U opasnosti ste kad ste se morali ovako prerušiti?- Da! Gospodine Helmer, odvedite me u moju sobu, molim. Moram skinuti tu užasnu šminkuna koju se prilijepila prašina s puta. Zatim ću nešto pojesti ne bih li se oporavila, jer nisamjela već dvanaest sati.Helmer ju je brzo odveo u sobu koju je i prije koristila. Dvadeset minuta kasnije pojavila se usalonu. Ponovo je bila lijepa, kao i uvijek. Još su samo crni kolobari oko očiju pokazivali

koliko je umorna.Helmer joj primaknu naslonjač dok joj je barun nudio šalicu kave. Očigledno je bila vrloumorna. Naslonila se na stol spustivši čelo na svoje bijele, lijepe ruke, ukrašene skupocjenimprstenjem.Rechensfeld se nagnuo nad nju.- Što se dogodilo? Je li vas tko prijavio?- Da!Barun je glasno opsovao.- Tko?- Ne znam. Ali, prije dva dana na to su me upozorili neki prijatelji. Saznalo se da sampreuredila Vanelles za prolaz naše vojske. Rekli su mi: "Morate nestati. A mi ćemo pokušatisve zataškati."- Imaju li dokaze?- Čini se... ili barjake pretpostavke zbog kojih bih mogla imati neprilika.- Ne slutite tko je to mogao učiniti?- Vjerujem da to potječe od tamošnjih stanovnika. Valjda im je nekako uspjelo javiti uFrancusku. Kazali su mi daje jedan od radnika, zaposlen u dvorcu, bio za vrijeme napadauhvaćen od Francuza i da je odao neke stvari o tome.- Ne mislite li daje to mogao biti gospodin Penvalas ili Florita?- Ne, ne vjerujem. Nisu mi to spomenuli. Ali za mene je to svejedno. Morala sam brzopobjeći da me ne bi uhapsili. Krenula sam jučer, i to zaobilaznim putem. Morala sam zamestitrag... Evo me, bar na neko vrijeme. Moraju najprije zaboraviti na mene. Zatim će mi prijateljiomogućiti odlazak u Švicarsku.- Znači, završena je vaša karijera špijunke.- Ima i drugog posla za mene. Sad ću se prvo odmoriti.- A imetak gospodina Ronchaya? Nećete ga više moći uživati. Barem ne za vrijeme rata, jerće ga sigurno zaplijeniti.Hilda se podrugljivo nasmije.- Dalekovidna sam ja, barune. U trenutku vjenčanja Maurice je prepisao na mene pet stotinatisuća franaka. Taj sam novac prebacila u inozemstvo. Tom svotom mogu, dakle, još uvijekraspolagati. A osim toga, ponijela sam u kovčegu svoje vrlo lijepe i vrijedne

dragulje. Vidite isami da baš neću umrijeti od gladi.Barun joj se očigledno divio.- Znam da ste u svakom pogledu izvanredna žena. I ma što mislili, siguran sam daje našušpijunažu zadesio veliki gubitak u trenutku kad više ne možete raditi za nas.Gospoña se Ronchay nije bunila jer je i sama toga bila svjesna. Popila je gutljaj kave i stavilašalicu na stol.Helmer je bio zabrinut.- Ne bi bilo dobro uspiju li vaš trag slijediti dovde. To bi bila katastrofa.- Ne, poduzela sam sve potrebne mjere opreza. A ukoliko se to i dogodi, sakrit ćete me upodzemlju. Reći ćete da me niste vidjeli.- Možda će vas i tamo potražiti?- Pa neka. To bi bio najbolji način da ti znatiželjnici nestanu i da se nikada više ne sazna zanjih. A mogli bismo njihova tijela ostaviti u podzemnoj špilji. Tada bi ih more, nekoliko danakasnije, bacilo na obalu. Mislili bi svi daje to bio nesretan slučaj... i sve bi bilo u redu.Rechensfeld se nasmije.- Gospoñu Ronchay ne možete zbuniti takvom sitnicom, Helmer. Ima pravo. Ona je usigurnosti, a mi ćemo dočekati te policajce ako se usude pojaviti ovdje. Kakvih novosti ima uParizu? Što je s Mulbachovima?- Moj roñak Ulrich nastavio je sa svojim poslovima. Bijesan je na ženu što se ne želi vratiti uFrancusku. Boji se da će pobiti sve Nijemce kad se jednom potpiše primirje. Ali njegova sekćerka vratila i surañuje s njim.- AOtto?- Postao je zapovjednik u Champagni. Prije nekog vremena mije Spiech donio pismo odnjega. Molio me je: "Potrudi se da mi Florita i njezin Alain plate za ono što su mi učinili,molim te."Rechensfeld se bijesno nasmijao.- Strpljenja! I to će se dogoditi!- Kakav je sada vaš položaj? Gospodine Helmer, jeste li pronašli drugi izlaz?- Još nisam. Ne možemo napredovati tako brzo kako bih to želio, jer imamo samo dvoje ljudi.

A teško je dovesti druge. Ovo podzemlje je čitav jedan svijet. Even i njegovi ljudi izgradili supravo sklonište utvrdivši ga tako da ga je bilo nemoguće cijelog zauzeti, osobito ne sasredstvima s kojima su raspolagali u ono vrijeme. Moji su radnici neki dan pronašli novihodnik. Možda je to onaj pravi. Hodnici ulaze jedan u drugoga i čovjek bi se mogao stotinuputa izgubiti kad ne bi bili obilježeni. Ali, gospoño grofice, od jučer sam gotovo siguran gdjese u Runestu nalazi ulaz u podzemlje.Hilda se uspravi i pogleda ga sa zanimanjem.- Doista?- Da. Jučer mi je gospodin Penvalas ponovo pokazao stari toranj i crkvicu. Ali ovaj puta igrobnicu. U njoj se nalazi druidski kamen koga u ovom kraju zovu "Evenov grob". GospodinPenvalas tvrdi da taj gusar nikada nije bio tamo sahranjen. A to je i moguće. Ipak sam siguranda taj kamen nečemu služi. Nisu ga stavili onamo samo onako, ni zbog čega... sigurno semože pomaknuti.Hilda šapnu:- Evenov grob. Čula sam da se govori o njemu dok sam živjela u dvorcu. Ali nikada ga nisamvidjela. Gospodin Penvalas nije bio tako ljubazan da bi se potrudio pokazati mi ga.Barun Rechensfeld se nasmije:- Mislio je samo na malu Floritu. Ona je jučer bila tamo, zajedno sa svojim zaručnikom iHelmerom.Lijepo se grofičino lice zgrči od bijesa. Barun nastavi podrugljivim glasom:- Umalo da se i naš Helmer nije zaljubio u nju.- Nisam to ni zanijekao, gospodine barune. Ona je predivna! Te prekrasne crne oči, zlaćanakosa. A k tome ima i vrlo otmjeno držanje.Rechensfeldaje to sve očito zabavljalo jer se ponovo nasmijao.- Eto, što sam vam kazao, gospoño! Ta Florita može svakoga opčarati. Niti jedan joj sečovjek ne može oduprijeti.Hilda slegnu ramenima dok se izraz zloće pojavio u njezinim očima.- Briga nju za sve nas! Njoj dostaje njezin lijepi Alain. Ovog su trenutka sretni. Ali mi ćemose pobrinuti za to da ova sreća ne potraje predugo.

Ma koliko tvrd bio, Helmer nije mogao suspregnuti lagani drhtaj začuvši nesmiljene riječipune mržnje.Ali Rechensfeld se nasmiješi ñavolskim smiješkom punim zadovoljstva.- Tako je! Grofice, zajedno ćemo to pripremiti kad kucne pravi trenutak.- Tako je, dragi moj. A sada kad sam vam ispričala što se dogodilo sa mnom, poći ću seodmoriti. Sutra ćete mi kazati, Helmer, čega ste se sjetili kad ste razgledali Evenov grob.Ustala je polagano. Zatim zapita:- Gdje je Spiitzwacher? Još uvijek u podzemlju? Barun prezrivo odgovori:- Taj tupan nam se skinuo s vrata, i dobro je učinio. Nesnosan je. Posvañali smo se maloprije.- Pa možda ni vi niste baš uvijek najugodniji, gospodine Rechensfeld?Nasmiješila se pogledavši Friedricha pomalo zlobnim, ali i nježnim izrazom.- Sada kad sam ovdje, morat ćete se oba promijeniti. Jer ja mrzim svañe.Barun je ustao i počeo se buniti:- Draga grofice, ne bih se nikada svañao pred vama!Još uvijek smiješeći se pružila mu je ruku i on ju je strastveno poljubio.Mlada žena ljubazno pozdravi Helmera i iziñe iz sobe.Barun je ostao neko vrijeme nepomično stajati na mjestu. Zatim se obratio Helmeru koji jeponovo sjeo:- Ugodno je ovdje vidjeti ženu, zar ne? I to još tako lijepu kao što je Hilda. Doistaje vrlozgodna. Ima izražajne crne oči. Da, ovako će mi vrijeme proći mnogo brže.Helmer pomisli: "Tim bolje! Bude li ga gospoña Ronchav uspjela ukrotiti, ovdje će zavladatimir."VIKrajem srpnja započele su u Runestu pripreme za vjenčanje markiza Penvalasa i FloriteValserres.Vjenčanje je trebalo biti vrlo skromno jer tada nije bio trenutak za raskoš i zabave.Florita i Armelle su htjele same urediti kapelicu. Zajedno bi povremeno odlazile tamo idogovarale se što bi bilo najbolje učiniti.Jednog poslijepodneva, vraćajući se iz kapelice srele su Alaina koji ih je tražio.Držao je u ruci pismo i živahno im kazao:- Pogledajte što mi piše roñak d'Aboves. Čini se da je ona bijednica Elsa, još prije rata, uprostranim podrumima Vanellesa priredila sve stoje njemačkoj vojsci bilo potrebno

zavrijeme invazije na Francusku!Armelle je užasnuto zaviknula. Florita je zadrhtala i iznenañeno kazala:- Ali ja sam to znala! Kazala sam ti to, Alaine!- Nikad, mila moja.- Nemoguće! A ja sam to sigurno znala! Sigurna sam da mije to netko ispričao.Alain ju je uhvatio za ruku i nagnuo se nad nju.- Ti si mi jednog dana kazala daje Elsa Njemica, i da se ne zove Hoffel.- Tako je. Ne sjećam se više njezina imena. Čekaj! Hilda... Hilda Strubs!-Tko ti je to rekao, Flory?- Tko? Moja tetka!- Dakle, tvoja ti se tetka povjerila?- Da, ispričala mije mnogo toga. Ali ne sjećam se svega. Prisjetit ću se, možda...- Nije li tvoja tetka kazala i to u što je ta žena pretvorila Vanelles?- Da. Elsa je njemačka špijunka. A i Otto Mulbach takoñer. Alaine, čini mi se da bih trebalajoš toliko toga ispričati.- Prisjetit ćeš se, malo pomalo, ljubljena moja. Ne muči se. Ali uboga je baka potresena onimšto je saznala od mog roñaka. On je napisao još i to da je ta bijednica nestala, pa da će sevjerojatno sve to zaboraviti. Kad samo pomislim da je ta žena nosila Mauriceovo ime i dajenjegovala naše ranjenike!Armelle zapita:- Nije li i Maurice igrao stanovitu ulogu u svemu tome?- Nikakve druge osim što je bio slabić, taj ubogi momak! Uostalom, d'Aboves mi javlja danitko nije mogao posumnjati u to. Svi su njegovi prijatelji, a i stanovnici Vanellesa, znali dajeon bio tijesto u njezinim rukama.- Gdje bi ta bijednica mogla sada biti?- Vjerojatno je već pobjegla u Švicarsku ili Španjolsku. Ukoliko se nije u Francuskoj sakrilau kući nekog svog suučesnika.- Da, i to je lako moguće.Florita je dugo šutjela zamišljenih očiju. Tada reče oklijevajući:- Možda je u Ker-Evenu?Iznenañenje se pojavi na licima brata i sestre. Alain brzo zapita:- U Ker-Evenu? Što bi tamo radila? Kako si došla na tu zamisao, Flory?- To je istina. Ne znam na što sam mislila. Ali moja je tetka spomenula Ker-Even... a nemogu se sjetiti u vezi čega.

Otkad je gospodin Barwell posjetio kapelicu u Runestu, Florita se nije više ničega prisjetila.Ali svaki put, kad bi ugledala Ker-Even, dugo bi promatrala tu mračnu kuću i na licu bi joj sepojavio strah.Danas se podigao novi krajičak vela. I nešto kasnije, šećući parkom u pratnji Alaina, iznenadase nečega prisjetila i ispričala mu je priču o Waltheru Hoffelu.Tako je gospodin Penvalas saznao da je tobožnja Elsa bila roñakinja Otta i Ulricha Mulbacha.- Jesu li oni to znali već onda kad je baka prihvatila tu malu?- Mislim da jesu. Ne sjećam se dobro što mije tetka govorila o tome. Uostalom, sve mi jesamo ukratko ispričala, jer se žurila. Već se osjećala izuzetno loše.- Da, sjećam se. To je bilo dvije večeri prije našeg odlaska iz Vanellesa. Sjećaš li se, Flory,kako smo pobjegli iz dvorca?Odmahnula je.- Ne, uopće se ničega ne sjećam.- Ni dobre Caroline Dussaud koja nas je vodila?- Ne, ne...Alain je nije mogao toga dana više ispitivati. Sve je više vjerovao da će joj se sjećanje vratiti,pa da nema smisla mučiti mladu djevojku.Za vrijeme večere gospoña Penvalas je bila uzbuñena. Stara je gospoña pročitala u novinamada je prije dva dana, na Atlantiku jedan engleski brod bio torpediran, i to nedaleko obale.- Ovi gusari čine svoja zlodjela u našoj blizini! - reče svom unuku. Alain ju je počeorazumijevati.- Ona podmornica se vjerojatno neće dugo zadržati u ovim vodama. Ukoliko je neće potopitineka saveznička torpiljerka, morat će otploviti nekamo, po namirnice. A ta se pomorska bazavjerojatno nalazi daleko odavde.Armelle nadometnu:- Tko zna? Možda ih ima još na našoj obali.- Nadam se da ih nema. Otkud?Florita je zamišljeno sjedila namrštivši čelo. Zaručnik je zapita:- Na što misliš?Činilo se kao da se probudila iz sna.- Na podmornice. Znam nešto o tome. Ali što? Čudno! Kao da se nečega sjećam, ali ne mogu

povezati misli.- Ne muči se! Odviše se umaraš, draga... sva si vraća. Prsti mladog čovjeka milovali sunjezine vruće obraze.- Nakon večere poći ćemo u šetnju po vrtu. To će ti koristiti. Florita se nije suprotstavljala.Nešto kasnije zaručnici su, rukompod ruku, šetali stazama vrta kojim se širio miris ruža i suncokreta.Noć je bila svjetla zahvaljujući mjesecu koji je sjao s vedrog noćnog neba, bez i jednogoblačka. Lagani vjetar s mora rashlañivao je zrak ugrijan dnevnim suncem.Mladi su ljudi šetali polagano. Florita je pogledala zaručnika primijetivši njegov zaljubljenipogled koji je počivao na njoj.- Sjećaš se naših vožnji po moru, za vrijeme mjesečine? Kako je to divno bilo.- Mala moja, ništa lakše od toga, ako bi te to veselilo. U utorak će biti pun mjesec. Ne bude lioblačno pozvat ćemo Yvesa Goueza i isploviti. Ne odviše daleko da ne bismo plašili bakukoja će već zamišljati kako postajemo žrtve podmornice.- To bi bilo divno, Alaine.Ali stara gospoña Penvalas nije bila toga mišljenja kad su joj njezin unuk i Florita govorili otome. Mladić ju je uvjerio da se ne treba plašiti obećavši joj da neće ploviti dalje od otočićaCoungat. Nije više prigovarala njihovoj namjeri.U utorak su zaručnici odšetali do Yvesa Goueza i rekli mu neka pripremi "Marie Antoinette".Starac je pušio lulu ispred svoje kolibe. Rekao im je da će večer biti divna i da gospoñicaFlorita sigurno nikada nije vidjela ljepšu mjesečinu.Dodao je pokazujući na Ker-Even:- I ti Englezi imaju isto mišljenje. Jučer nisam mogao spavati, pa sam lutao želeći udahnutisvježeg zraka. Barka je upravo napuštala luku. U njoj su bila tri čovjeka. Vjerojatno se tamonalaze neki gosti. Primijetio sam glavu koju ne poznajem, s povezom na oku. Engleskinja jebila sva zamotana u crnu kapuljaču. Ali jedan se trenutak okrenula. Čudno kako na mjesečiniizgleda sve drukčije. Lice joj se bilo posve izmijenilo... bilo je bijelo poput mlijeka. A ona jeinače tako tamnoputa.

I starac se nasmijao.- Zatim mi se pričinilo kao da je onaj čovjek s povezom želi zagrliti. Ali gospoña se togtrenutka okrenula. Gospodin Barwell je sjedio za kormilom i promatrao to posve mirno. Svemi se to činilo pomalo čudno, gospodine Penvalas.Alain mu odgovori sa smiješkom:- Vjerojatno ste krivo prosudili kretnju tog stranca, dragi moj Gouez. Ilije to možda nekiroñak. U svakom slučaju zbog gospoñe Barwell, a i njezina izgleda, to sigurno nije bilo ništaopasnoga. Morate i sami priznati.Yves se veselo složio s time ipak dodavši da je djelovala čudesno mlada pod mjesečevimsvjetlom i uopće nije bila ružna. Alain završi:- Možda to i nije bila gospoña Barwell, već neka roñakinja koju je muž dopratio. Vjerujemdaje to najbolje rješenje.Yves se udari po čelu:- Kako sam glup! To je doista vrlo jednostavno. Vidite li, čovjek ponekad priča gluposti, aone mogu drugima naškoditi.Starac je očigledno bio nezadovoljan samim sobom, a mladi su ga ljudi veselo napustili,nakon što mu je Florita obnovila zalihe duhana.Zatim oboje krenuše put Runesta.Dok su prolazili malom stazicom urezanom u stijene, a nad njima se uzdizala kuća Ker-Evena, neka ih je žena, koja je stajala iza prozorskih rešetaka, primijetila.Njezino se lijepo lice zgrčilo.Okrenula se prema unutrašnjosti sobe i pozvala prigušenim glasom:- Friedrich... doñi! Pogledaj ih.Rechensfeld je ustao i prišao mladoj ženi kraj prozora. Gospoña Ronchay reče promuklimglasom:- Pogledaj ih, tamo dolje.U toplom svjetlu ljetnog jutra jasno se isticao skladan lik Alaina i vitke Florite. Tog jetrenutka okrenula svoje slatko lice, zasjenjeno bijelim šeširom, prema oficiru koji joj je neštogovorio.Rechensfeld stisne šake i glasno opsuje. Hilda je, pak, slijedila dvoje mladih pogledom punim

mržnje.Kad su nestali, ona se okrene barunu.- Ne mogu dočekati trenutak osvete, Friedrich! Ne znamo kako će se dugo taj rat jošprodužiti. Želim ih odmah razdvojiti.- Draga moja, ne možemo još niti pomisliti na to da dignemo u zrak Runesto i njegovestanovnike. Na taj način više ne bismo mogli opskrbljivati podmornice.- Znam, znam. Ne mislim na to. Ali mogli bismo se domoći Florite i držati je kaozarobljenicu. Mogli bismo je mučiti.Rechensfeld se brzo složi:- To je dobra zamisao! Ali moramo se domisliti kako da to izvedemo. Moramo biti oprezni.Ne smijemo dovesti u opasnost naš zadatak.- Dakako! Vidjet ćemo... razmislit ćemo.Uhvatila je baruna pod ruku i vratila se s njime do stola.Bili su zaručeni već nekoliko dana. Gospoña Ronchay je vidjela da joj Friedrich udvara, i dagaje osvojila njezina ljepota, pa se odlučila to iskoristiti. Njezina uloga špijunke u Francuskojbila je završena. Bila je udovica i nasljednica Mauricea koji je sav imetak ostavio njoj.Francusko pravosuñe će joj vjerojatno, zbog uloge odigrane u toj zemlji, zaplijeniti sav tajimetak. Utoliko se više trebala osigurati bogatim brakom.A barun Reschensfeld je u tom pogledu bio izvrsna prilika. Uživao je visoki društvenipoložaj, stoje takoñer odgovaralo Hildinoj taštini.Mogao je nakon rata, zbog svoje pameti i najviših veza, zauzeti vrlo visoki položaj.Sve je to bilo dovoljno da zaboravi na njegovu odrezanu nogu i izgubljeno oko.Jer gospoña Ronchay nije osj ećala ljubav prema nj emu. Ona nikada nije nikoga voljela, osimAlaina. Rechensfeld joj je bio ravnodušan. Htjela se udati za njega iz interesa. Mislila je da ćepomoću njega moći ostvariti sve svoje želje i namjere.Dakle, jednog dana dok joj je Friedrich udvarao gorljivije nego inače, dala mu je do znanja daće mu to dopustiti samo u slučaju dade li joj svoje ime.Rechensfeld nije oklijevao. Njegovo je tjelesno stanje sada bilo takvo da se mogao oženiti iženom koja nije bila tako visokog društvenog položaja kao on. Osobito ako je bila tako mladai lijepa kao ova. A k tome je još i raspolagala priličnim imetkom, a i njemu se doista

sviñala.Bila je vrlo zavodljiva. Osobito kad je to htjela biti s tim svojim pomalo čudnim izgledom, slicem plavuše i kosom crnom poput gavranova perja.Friedrich Rechensfeld nije volio miran život. Stoga je mogao pristati na to da se oženi tomlijepom osobom, zaljubljenom u samu sebe, a koja se sigurno neće tako lako podrediti mužu.Nakon kratkog razmišljanja barun je izjavio da je spreman nataknuti na prst gospoñe Ronchayzaručnički prsten i oženiti se njome čim budu mogli napustiti Ker-Even i Francusku.I tako je to staro zdanje sada pružalo utočište zaručnicima koji su si po starom njemačkomobičaju počeli govoriti "ti". Odlazili bi na vožnje brodicom čim bi pala noć. Jer ih je onaskrivala pred radoznalim pogledima onih koji bi se možda začudili vidjevši te strance. Neki bičak mogli prepoznati bivšu markizinu štićenicu.Tako ih je one večeri kad su isplovili s Helmerom i vidio Yves Gouez. Helmer im je govorioda je to neoprezno, ali Hilda mu je odvratila slegnuvši ramenima:- U ovo doba nema nikoga s te strane obale. Ona je i po danu gotovo uvijek pusta. StariGouez sigurno već spava - čula sam ga još nekad govoriti da ima čvrst san. Osim toga,vjerovat će da imate goste i da ih vodite u šetnju.I barun je Helmerov strah smatrao djetinjastim, pa im se Helmer napokon pokorio. A da noćnišetači nisu ni slutili, stari mornar umalo što nije prepoznao onu koju je prije znao kao ElsuHoffel. Gouez je još uvijek vrlo dobro vidio i mogla ga je zavarati samo blijeda svjetlostmjesečine.Helmer je bio uznemiren i zbog drugih neopreznosti. Barun i gospoña Ronchay svaku bi večersjeli ispred kuće, pod smokvu. Netko ih je mogao izdaleka opaziti i prepoznati. Moždagospodin Penvalas ili gospoñica Valserres.Ali Hilda mu je odgovorila:- Nemate se čega plašiti. Odavde, već iz daljine vidimo svakoga tko se približava. Tek što seneka silueta pojavi na obzorju mi ćemo odmah poći u kuću. Uostalom, gospodin

Penvalas iFlorita ne slute da bismo mogli biti ovdje, pa nas tako brzo ne bi ni prepoznali.Oprezni Helmer prigovori:- Možda sumnjaju. Nikada se ne može znati... Rechensfeld odgovori:- Dragi moj, dajte nam mira! Ne možemo ostati zatvoreni u kući cijeli dan. Održavajte vezu sgospodinom Penvalasom kako bismo doznali što se tamo dogaña... to je vaš posao. Ali groficii meni potreban je svjež zrak i nešto malo više svjetla no što prodire u ovo tamno zdanje.Helmer nije navaljivao. Barun Rechensfeld se ovdje ponašao kao gospodar, a Helmer mu sepokoravao znajući kakav ugled uživa taj njegov gost velikih zahtjeva.Sputzwachera je pak Hilda odmah ukrotila. Čak joj je uspjelo izgladiti odnose izmeñu njega ibaruna. Ali otkad se lijepa gospoña Ronchay zaručila s Rechensfeldom, Spiitzwacher jepostao samo još mračniji, promatrajući s podosta srdžbe u pogledu tog plemenitog Prusa.Takva je bila situacija u Ker-Evenu onog četvrtka odabranog za noćni izlet Alaina i Florite.U devet sati našli su se u maloj lučici gdje ih je čekao Yves Gouez.Odmah su se ukrcali. Vrijeme je bilo mirno, pa je stari mornar smatrao nepotrebnim razvitijedro. Veslao je, a Alain mu je svojom jednom rukom pomagao. Lagana je barka polaganoplovila morem obasjanim srebrnom mjesečinom. Stijene i hridi čudnih oblika pod tim suosvjetljenjem djelovali poput uspavanih čudovišta. Mali se otočić pružao obasjan blijedimsvjetlom. Prema njemu je plovila barka, jer kao što su na večeri obećali gospoñi Penvalas to jetrebao biti krajnji cilj njihova izleta.Tamo se more uvuklo izmeñu dviju stijena. Izgledalo je poput mirnog jezerca okupanogmjesečinom.Florita zapita:- Alaine, bismo li se ovdje mogli malo zadržati? Uživat ćemo u tom vilinskom pogledu.- Dakako, mala moja Flory, to je bar lako.Barka je uplovila u dražicu i zaustavila se pod jednom stijenom koja je bacala sjenu na nju.S tog se mjesta vidio veliki dio obale i Ker-Even isturen prema valovitom moru,

koje jeudaralo u stijene.Pod hladnim svjetlom mjesečine tamni se rt pričinjao ogromnom zvjerkom koja vreba svojplijen.Florita nije mogla skinuti pogled s njega. Sjedila je kraj Alaina naslonivši glavu na mladićevorame. On je ljubio njezinu plavu kosu, još uvijek prekratku a da bi je Florita mogla češljati nasvoj način. Svezala je crnu baršunastu vrpcu izmeñu kratkih kovrčica, pa je nalikovala malojdražesnoj djevojčici, kako je Alain znao govoriti.Yves Gouez je zapalio lulu okrenuvši se obzirno, jer nije želio smetati gospodinu Alainu igospoñici.Njegovo se staro srce radovalo tom braku koji će sjediniti mladog gospodina, kojim se cijeliživot ponosio, i kćerku zapovjednikaValserresa, tu lijepu i dobru djevojku, dostojnu nasljednicu stare markize."Kakvi lijepi zaručnici!" pomisli starac pušeći svoju lulu. "Ti mladi ljudi neće provesti životzabavljajući se i trošeći novac. Runesto će sačuvati svoj dobar glas!"Zaručnici su šutjeli. Alain je promatrao Floritu, a mlada je djevojka promatrala Ker-Even.Odjednom poluglasno reče:- Čudno kakve osjećaje izaziva to mjesto u meni. Je li to zbog uspomene na moju ubogumajku? Ali, ipak, prije sam osjećala samo tugu, a sad mi pogled na kuću izaziva neku vrstjeze i užasa. Kao da krije neku strašnu opasnost. Ali koju? Ne mogu se sjetiti.- Kakva bi opasnost mogla biti u toj staroj kući u kojoj stanuje taj mirni Englez?- Ali on nije Englez! On je...Prekinula se uhvativši naglo Alaina za ruku. Druguje ruku pružila ispred sebe i rekla:- Pogledaj... tamo... tamo.Nedaleko dražice nešto je izronilo iz mora obasjanog blijedim svjetlom, nešto nalik na stijenu.Ali izvrsne Alainove oči nisu se mogle prevariti.- Podmornica!A Yves je kazao tiho, jednako tako iznenañenim i uznemirenim glasom kao i Alain:- Gospodine Alain! Pogledajte Pogledajte!- Da! Francuska? Njemačka? Što radi ovdje? To mi se čini sumnjivim, Yves.Oba su se čovjeka pogledala. Iznenada osjetiše strah. Prisjetiše se engleskog broda

koji jeprije nekog vremena bio torpediran u ovim vodama.Florita je nepomično sjedila grčevito držeći Alainovu ruku.Njegove su oči slijedile podmornicu koja se pod svjetlom mjesečine udaljavala.Krenula je prema Ker-Evenu. Yves prošapće:- Kuda plovi? Kuda?Alain je prestrašeno promatrao svoju zaručnicu. Bila je blijeda, a lice joj se zgrčilo. Njezinesu male usne bile poluotvorene.Alain posve tiho reče: Ne boj se, mila moja. Nemaš se čega plašiti. To je očigledno našapodmornica. Došla je ovamo zbog nekih manevara.Činilo se kao da ga ne čuje. Njezine su oči netremice slijedile onaj tamni predmet koji segubio u moru.Sada se podmornica posve približila Ker-Evenu. Krenula je prema južnoj strani rta, a zatim jeiznenada zaronila i nestala.Na moru više nije bilo ničeg neobičnog. Mjesečina je obasjavala mirnu pučinu.Tada se Florita trgnula. Okrenula je prema Alainu blijedo lice i kazala prigušenim glasom:- Sjetila sam se... svega! Tetka mi je to ispričala. Alaine, oni tamo imaju bazu za opskrbupodmornica. U Ker-Evenu! U mojoj kući!- "Oni"? Tko to?- Nijemci!- Flory, ne sanjaš li možda?- Ne, ne! Tetka mi je sve ispričala. Onaj Barwell se zapravo zove Helmer, on je oficirnjemačke mornarice. A gospoña Barwell je inženjer... i posluga je njemačka. Nekoliko godinaprije rata uredili su podzemlje. Pripremili su sve potrebno, ukoliko doñe do napadaja na našuobalu. Kako se to nije dogodilo, neprijatelji su tu bazu iskoristili za opskrbljivanje svojihpodmornica i za njihovo sklonište. Tamo čak mogu vršiti i popravke. Moja mi je tetkaspomenula i neku podzemnu špilju u kojoj se podmornica može skloniti kad je progone.Yves Gouez je glasno prekleo.Znao sam da ta špilja mora postojati. Priče nisu baš uvijek izmišljene. Ali, do vraga, ako jeistina da su je ti psi otkrili. Alain je uhvatio Flory za ruku i čvrsto je stisnuo.

- Je li to moguće? Flory, je li tvoja tetka bila posve pri svijesti kadje to govorila?- Da. Tada mi je otkrila da je njezin muž bio špijun i govorila mi je tko je zapravo Elsa. Tadame je upozorila da moram bježati zbog opasnosti koju je za mene predstavljala veza OttaMulbacha i Rechensfelda. Da, sada se sjećam svega! Iznenada se veo digao. Ker-Even jesklonište njemačkih gusara. Ker-Even, kuća naših predaka, sada skriva neprijatelje našedomovine.Mladić je jedva uspio izreći:- To je užasno!Yves Gouez se tako naglo uspravio da se barka nagnula na stranu.- A ja sam bio taj koji je tom Nijemcu, koji se predstavljao kao Englez, pokazao sve prolaze!Poznaje ih jednako dobro kao i ja. Njega je zanimalo sve što se ticalo mora, jer je navodnoslužio u trgovačkoj mornarici, kako mi je govorio. Taj nitkov! Kad ga se dočepam, neće višemoći lagati!Alain reče uzbuñenim glasom:- Nije prevario samo vas, ubogi moj Gouez. Stisnuo sam ruku tom čovjeku i primio ga usvojoj kući. Uhvatit ćemo te razbojnike u klopku. Sutra ću krenuti prvim vlakom u Brest iupozoriti nadležne. A sad se oprezno vratimo da nas ne bi opazili.Yves je procijedio kroz zube:- Da, samo da se sad ne pojave negdje u blizini.Toga se plašilo sve troje. Taj kratki put im se sada činio beskonačnim. Alain je držaozaručnicu u zagrljaju. Florita se činila mirnom, jer je znala svladati svoj strah. Njihovi supogledi lutali morem plašeći se da će se pojaviti ono čudovište kome jedan zločin više ne biznačio ništa.Ne, ništa nije pomutilo mir te večeri, ništa tu toplu mirnu noć. Iskrcali su se odahnuvšiolakšano.Yves reče:- Ostat ću ovdje i nadzirati ih. Možda će noćas učiniti još neko zlo.- Ostanite samo, dobri moj Gouez, nikada nema dosta dokaza da bi čovjek uvjerio činovnike.Jer plašim se da će ono što ću im ispričati smatrati plodom moje mašte.

- Nemoguće! Ti su Nijemci dovoljno lukavi za to. A ovo je pravo mjesto za takve manevre...osobito zbog onog podzemlja.Florita zapita:- Vjeruješ li sada što sam ti kazala onog dana kad nas je Helmer posjetio i kad smo razgledalikapelicu?- Da, tražio je izlaz. To je vjerojatno. Ali nije važno. Legenda kaže da je jedan od mojihpredaka dao zazidati taj ulaz. Ali nije tako. Prolaz zatvara granitni blok koji se možepomaknuti samo ako se pritisne odreñeno mjesto koje treba poznavati. A ja ga poznajem.Nijemcu bi to teško uspjelo makar prodro i u grob Crvenokosog Evena. Ali to ga vjerojatnouznemiruje. Doista, u podzemlje bi se moglo spustiti i iz Runesta, ukoliko prolaz nije urušen.Na nesreću, to ne znamo. Sutra ću, kad se vratim iz Bresta, pokušati nešto pronaći, tamodolje.- Nikada nisi pokušao otvoriti taj prolaz?- Jesam. Jednog dana prije nekih dvanaest godina. Baka mi je predala zapečaćeno pismo mogoca u kome je bio i plan Runesta s označenim tajnim mjestom. Odmah sam se htio upoznati stom tajnom. Ali doživio sam razočaranje otvorivši skriveni ulaz. Našao sam se predruševinama. Daljnji prolaz je bio zakrčen. Hodnik se urušio. Mogao sam naložiti da garaščiste, ali Ker-Even mi nije pripadao, pa sam mislio da će biti bolje ako sve ostane postarom... bar dok ti ne postaneš punoljetna, Flory. Osim toga, rad u tim starim hodnicimamogao je biti i opasan. Zašto ljude izlagati tome? I to samo zbog znatiželje. Ali sada jedrukčije. Vidjet ćemo. Sutra ću poći do admirala X. Ali kao što sam već ranije rekao, bojim seda mi možda neće vjerovati, a to bi zadržalo potrebnu akciju. Ti bi lopovi mogli neštoposumnjati... biti upozoreni, tko zna? Imaju bezbroj špijuna.Florita reče zadrhtavši:- Otto Mulbach im je omogućio boravak ovdje. Tetka je to znala. Moj ubogi otac sigurno seokreće u grobu. A ti, dragi Alaine? Zar nije za tebe nezgodno to što sam nećakinja

togužasnog čovjeka?- Ljubljena moja, ne muči se zbog toga. Njegova krv ne teče tvoj im žilama. Nisi odgovornaza slabost svoje tetke. Nastoj se smiriti. Sutra ćemo o svemu razgovarati. Molim te, nespominji to još baki. Reći ću joj da odlazim u Brest posjetiti svog bratića Barceuilla.- Uboga baka! To će je uznemiriti i uzbuditi. A nećemo, za sada, ni Armelle ništa reći.- Dobro, šutimo za sada. Nadam se da ćemo te zločince ubrzo uhvatiti.VIIFlorita te noći nije ni trenutka spavala.Iznenadni povrat sjećanja, pojava podmornice, saznanje da je stara kuća poslužila neprijatelju,strah od toga što će se dogoditi kad navale na te lopove u njihovom skrovištu... sve je toneizmjerno potreslo mladu djevojku.Ne poslušavši Alainov savjet ustala je rano ujutro jer se željela pozdraviti s njim prije puta. Nion nije mogao zaspati. Krv mu je uzavrela na samu pomisao da se neprijatelj nalazi u staromdomu njegovih predaka.Odlazeći, rekao je mladoj djevojci.- Ubrzo ću se vratiti.U toku dana Florita je učinila sve kako bi pred bakom i Armelle sakrila svoj umor izabrinutost.U dva je sata, izgovorivši se da mora napisati pismo, pošla u svoju sobu ne bi li se maloodmorila.Ali to joj nije uspjelo. Živci su joj bili i odviše napeti, a misli je mučile.Pokušala je odgovoriti na pismo dobre Melanie Clouet. Ona je prisustvovala njezinoj otmicikoju je izveo barun Rechensfeld i prva je pozvala pomoć. Alain joj je posredstvom sestreArmelle pomagao još od izbijanja rata. A sada se i Florita povezala s njom zanimajući se je linjezina kćerkica ozdravila. Pružila joj je i novčanu pomoć.Ali živčana iscrpljenost mlade djevojke bila je tolika da joj je onemogućila pisanje.I evo, razmišljajući o Melanie, ona se sjetila još nečega. Nestalo je one magle koja je takodugo prikrivala njezine misli.Sjetila se Antoinea Barbouxa, onog mladog francuskog vojnika koji je umro u njemačkoj

bolnici u Vanellesu.Sad je znala i čija je bila ona adresa pronañena u torbici. Ponijela ju je prilikom bijega."Gospoñice Jeanne i Andree Barvouy, Ulica Puteauy 17"... to su bile pokojnikove sestre, aona je obećala da će ih posjetiti kad opet bude slobodna.Pomislila je: "Moram im sutra pisati. Možda je tim ubogim mladim djevojkama potrebnapomoć!"Sada se sjećala svega što se dogodilo u Vanellesu. Ponovo je proživljavala one užase, i sve štose odigralo prilikom njihova opasnog bijega.Zatim je nastala praznina. Alain joj je jednom rekao: "Bila si ranjena. Ispričat ću ti to jednom,kasnije."Da, željela je saznati što se dogodilo od onog trenutka kad su se ona tri njemačka vojnikauspravila pred njima s puškama u rukama.Stisnuta srca prisjetila se ispovijedi svoje tetke. Od nje je saznala kraj kakvih je opasnihneprijatelja Francuska živjela sve te godine.A zatim onaj užasni trenutak kad su se Alain i Rechensfeld našli okom u oko... i Nijemac jetada na smrt osudio francuskog oficira... to je dobro čula.Sklopila je ruke prošaptavši:- Hvala ti, Bože, što si nas spasio od takve opasnosti.Pred sobom na pisaćem stolu primijetila je neku požutjelu kartu. To je bio plan na kojem subili označeni ulazi u podzemlje sa strane Runesta i mogućnost kako doprijeti do njih. Plan jojje jutros prije odlaska u Brest predao Alain govoreći joj:- Pogledaj ga, ako te zanima. Rekao sam ti da pred tobom nemam tajni. Dobro, dakle, i ovućeš podijeliti sa mnom.Mlada je djevojka već ranije, na brzinu pogledala plan. Ali sad gaje počela pomnijeproučavati. Sklopivši ga ponovo, pomislila je: "Kakva šteta što ne posjedujemo i planpodzemlja. Bio bi dragocjen za hvatanje tih lopova!"Ali on nije postojao. Legenda je kazivala daje Crvenokosi Even u podzemlju sagradio pravilabirint po kome su se mogli kretati samo upućeni.Nešto nakon pet sati Florita je sišla i pošla do gospoñe Penvalas i Armelle. Alain će zacijelo

uskoro doći. Vlak je trebao stići u pet sati i četrdeset i pet minuta. Gospodin Penvalas je rekaoda nije potrebno poslati kola po njega. Htio je pješačiti tih pet kilometara od Kerhuela doRunesta.Za tako izvanrednog pješaka to nije bila nikakva udaljenost.Ali već je otkucalo sedam sati a on se još uvijek nije pojavio. Zatim je pala noć. Žene suvečerale bez njega. Nisu bile uznemirene. Gospoña Penvalas i njezina unuka su govorile:- Admiral Barceuill ga je sigurno zadržao na večeri, pa će se vratiti sutra ujutro.Florita odvrati:- Vjerojatno nije obavio sve što je htio ili nije našao osobe s kojima je želio razgovarati.Ipak je bila uznemirena što se Alain nije vratio pa ni te noći nije mogla zaspati.Baka i obje mlade žene počele su se uznemirivati kad je i jutarnji vlak prošao, a nije dovezaonjihova putnika. Armelle i Florita su oko pet sati krenule kolima pred vlak koji je dolazioposlije podne. Ovog ih je puta obuzeo užas utvrdivši da se Alain još uvijek nije vratio.- Zašto nije brzojavio da gaje nešto zadržalo? - pitala se Armelle. - To nije nalik na njega.Nikada nije bio nepažljiv. Uvijek se brinuo da baku ne uznemiruje bez razloga.Florita reče:- Brzojavit ću admiralu Barceuillu. Tako ćemo saznati jesu li se sreli u Brestu. Na nesreću,odgovor ćemo primiti istom sutra.Obje su žene tako razgovarale na kolodvoru dok je vlak odlazio. Šef kolodvora, koji ih je većdugo poznavao, očigledno je primijetio njihovu uznemirenost. Pristupio im je i, uljudnoskidajući kapu, zapita ih:- Gospoñe nekoga čekaju? Armelle mu odgovori:- Da, gospodine Ferry, mog brata. Jučer se trebao vratiti iz Bresta, a nije nam javio zašto sezadržao.Šef stanice ih iznenañeno pogleda.- Ali gospodin Penvalas se vratio jučer, vlakom u pet sati. Armelle i Florita su zaviknule:- Stigao je? Jeste li sigurni?- Posve siguran. Čak me u prolazu pozdravio, vrlo ljubazno kao i obično. Nije moguće da gačovjek ne zamijeti.

Pogledavši Armelle, Florita reče glasom prigušenim od uzbuñenja:- Ali, što sada? Što to znači? Armelle promuca:- Nešto mu se dogodilo! Odavde do Runesta! Ali to bismo do sada već saznale.Šef stanice odmahnu glavom.- Sigurno! A što bi mu se već moglo dogoditi? Ovaj je kraj miran i nema lopova. A još je biodan.Florita poviče:- Ipak se nešto dogodilo! Vidjeli ste gospodina Penvalasa kako silazi s vlaka, a zatim jenestao. Nitko ne zna što se s njim dogodilo.Gospodin Ferry je morao priznati da je to doista čudno i zastrašujuće.Gospoñica Valserres reče:- Brzoj avit ću admiralu Barceuillu i zamoliti ga neka odmah doñe ovamo. Nešto se ozbiljnodogodilo... vrlo ozbiljno.Drhtala je, a užas joj je stisnuo srce. Obuzeo ju je neizmjeran strah.Nisu li Nijemci u Ker-Evenu nešto posumnjali pa su se požurili uhvatiti Alaina?Pomislila je: "Otkud su to mogli saznati? Nikome nismo ništa kazali."Pošto su brzojavile admiralu, roñaku markize i Armellienom kumu, obje su žene krenulepješice putem kojim se u Runesto morao vratiti i Alain. Kola su poslale kući.To je bio put koji nije pružao mogućnost zasjeda. Napuštajući kolodvor prolazio je poljimaheljde i malim hrastovim šumarcima, zatim je postajao sve vijugaviji i prolazio padinomobraslom mahovinom. Pedesetak metara dalje prolazio je kraj malog kamenoloma granita kojije već dugo bio napušten. Nakon nove hrastove šume pojavili su se voćnjaci, kolibe saslamnatim krovovima i divne stare šume oko Runesta.Srele su nekog pastira. Vodio je nekoliko ovaca u tor.Florita ga zapita:- Oče Jean-Marie, jeste li jučer sreli gospodina Penvalasa?- Da, gospoñice, pitao me kako sam.- Gdje ste ga sreli i u koliko sati?- Nedaleko polja Le Coz... oko pet sati.To se polje nalazilo nekih četiri kilometra od Kerhuela, na putu za Runesto.Dakle, u to doba je Alain već prošao pola puta.Nesreća ili zločin odigrali su se negdje dalje.A zacijelo je bio zločin. Jer nesreća ne bi bila ostala neotkrivena od jučer. Već bi se našlonjegovo tijelo.

Ali zločin usred bijelog dana?Za te tri uboge žene bila je to užasna večer. Florita je ispričala baki i Armelle istinu o Ker-Evenu. Sada su sve tri vjerovale da je Alain postao žrtvom tih bijednika.- Ali kako su mogli saznati? - neprekidno je ponavljala Florita. Ona i Armelle nisu legle.Baku su prisilile da poñu u postelju a onesu ostale uz nju. Što je noć dulje trajala, to im se ta tajna činila sve užasnijom. Sve su tri ženenastojale zaboraviti na to da je Alainovo tijelo sigurno ležalo mrtvo, tko zna gdje.Vjerojatno u Ker-Evenu, u podzemlju u kome nije bilo teško sakriti ga.Dan im je donio neku vrstu olakšanja. Grozničavim su nestrpljenjem iščekivale dolazakadmirala.Stigao je automobilom oko jedanaest sati. Bio je to onizak, mršav čovjek sijede kose. Miranizraz njegova lica nije dao naslutiti koliko je taj čovjek odlučan i čvrst.Kad su mu sve ispričale bio je iznenañen.- Alain je nestao? A vi mislite da su to učinili ti ljudi? Prije dva dana objedovao je sa mnom ipričao mi o tome. Prije toga je posjetio admirala X. Ali, da je tamo netko i prisluškivao njihovrazgovor, ne bi bilo vremena prirediti klopku. Mora se priznati da su ti ljudi spretni, i da mogusvašta saznati, jer sigurno imaju svoje doušnike na sve strane.- Dakle, Henri, ni vi ne razumijete kako je mogao nestati?- Ne, moram to priznati, Genevieve. Ali odmah ćemo početi s istraživanjem. Kako se tomoglo dogoditi u to doba dana?Florita spomenu:- Trebat će pretražiti Ker-Even, admirale. Sigurno je tamo.- I ja sam toga mišljenja, dijete moje. Ali to ne mogu sam odlučiti. Uostalom, ako se ti ljudiboje da bismo ih mogli otkriti, zar nisu mogli uhvatiti Alaina kao taoca, želeći nas spriječiti utome da prodremo u njihovo sklonište?Mlada djevojka prošapće:- To je istina. Nisam mislila na to. Mislila sam samo da su ga ubili. Doista, bilo bi mnogopametnije od njih ako su ga zadržali kao taoca. To je još jedan razlog više da ga što prijepokušamo osloboditi.- Da, draga moja! Ali pred nama je užasna dilema. Čim prodremo u Ker-Even,

Nijemci ćeubiti svog zarobljenika.Gospoña Penvalas je kriknula od užasa.Florita je poblijedjela i zadrhtala. Ali vrlo brzo se opet sabrala i rekla odlučnim glasom:- Tada preostaje samo jedno, admirale. Moramo proći podzemnim prolazom iz Runesta zaKer-Even.Admiral ju je iznenañeno pogledao.- Podzemnim prolazom? Zar nije pregrañen?- Nije! Poznam tu tajnu. Bit će nam potrebni ljudi jer je hodnik urušen. Alain mi je to kazao.- Ali, dijete moje, kako ćemo se tamo snaći? Kažu da su to pravi labirinti.- Znam. Ali moramo nešto pokušati. I to što je prije moguće! To je jedini način koji nampreostaje. Jer upad u Ker-Even bi za Alaina predstavljao smrtnu opasnost, u slučaju da je jošuvijek živ.Te je riječi jedva izgovorila. Gospoña Penvalas reče uzbuñeno:- Da, da, moramo pokušati, Henri.- Ne protivim se tome. Učinit ćemo sve moguće. Ali bit će nam potrebni ljudi, kako rečeFlorita... ne samo da raščiste prolaz već i da uhvate te razbojnike. Ima li ih mnogo? To je joštajna. Alain mi je pričao o nekoj podmornici koju ste opazili. Ako se još nalazi tamo, naićićemo na njezinu posadu. A i oni drugi su sigurno dobro naoružani. Moramo dakle raspolagatis dosta ljudi. Odmah ću se vratiti u Brest i poduzeti sve potrebno. Vratit ću se ovamo što jeprije moguće. Na sreću je admiral X moj stari prijatelj. Reći ću mu: "Ne možeš više sumnjati.Radi se o mom roñaku, divnom oficiru koji je pobjegao Nijemcima i koga im sada ne želimoprepustiti. Sigurno se zemlja izmeñu Kerhuela i Runesta nije otvorila i progutala ga. A njemunema traga. Nestao je četiri kilometra pred Runestom. Vjerojatno je upao u klopku. To seslaže s onim što nam je ispričao o tome da u Ker-Evenu boravi banda Nijemaca." Admiral Xnije baš odviše vjerovao Alainu. Ipak mislim daje njegova priča ostavila na admirala dubokdojam. Neće biti teško uvjeriti ga da treba čim prije pogledati što se dogaña u tom

razbojničkom gnijezdu.- Draga moja Genevieve, djeco moja, nemojte odviše očajavati. Vjerujem da Alain za njihpredstavlja dragocjen plijen i da će ga poštedjeti stoje dulje moguće.Na te riječi admiral se popeo u automobil odbivši da prije toga objeduje. Morao je požuritiprije no što razbojnici nešto saznaju.- Bilo bi bolje kad bismo mogli sve to pokušati izvesti noću. Tako bismo ih lakše iznenadili.Jeste li sigurni, Florita, da nam možete pokazati pravi ulaz?- Vjerujem da mogu. Poći ću sada i sama se uvjeriti.- Dobro, do viñenja.VIIIAlain nije, kao što je sumnjao, naišao na potpuno razumijevanje kod admirala X. Ovaj mu jekazao:- Moram razmisliti. Ne možemo ništa prenagliti. Zapravo mi niste donijeli nikakav dokaz.Radi se o nečemu što je gospoñici Valserres ispričala njezina tetka. Ne želim uopćeposumnjati u najbolje namjere vaše zaručnice, ali zar, nakon tako teških napora i iskušenja,nije moguće da zamišlja neke dogañaje? Ukoliko to već nije učinila i njezina umiruća tetka?Oprez mi nalaže da postupamo pažljivo. Dat ću nalog da diskretno promatraju Ker-Even. Araspitat ću se i za to nije li se u navedeno vrijeme u tim vodama nalazila naša podmornica.Alain se morao zadovoljiti time. A zapravo se nije moglo ni optužiti admirala što je bio takooprezan, priznao je nešto kasnije za vrijeme objeda svom roñaku admiralu Barceuillu. Doistanije mu dao nikakav jasan dokaz, a morao je biti oprezan jer su sve to bile samo tvrdnje mladedjevojke koja se tako dugo nije mogla sjetiti ničega.Alain je dobro poznavao Floritu i pratio je sve faze njezinog ozdravljenja, pa nije mogaoposumnjati u nju. I stoga, znajući da je sve to istina, krv se uzburkala u njegovim žilama napomisao da neprijatelj boravi u Ker-Evenu i da će mu se dopustiti da i nadalje vrši svojazlodjela zato što administracija oklijeva."A kakvu opasnost to susjedstvo tek predstavlja za nas!" - pomislio je. "Jer ukoliko ti lopovi

saznaju da sumnjam u njih htjet će se osvetiti."Razmišljajući tako, gospodin Penvalas je sišao s vlaka na kolodvoru u Kerhueli. Uputivši uprolazu nekoliko ljubaznih riječi šefu stanice krenuo je pješice putem prema Runestu.Vrijeme je bilo sivo i vlažno. Topao je vjetar prodirao s mora i milovao mladićevo lice dok jebrzim korakom kretao kući žureći se Floriti s kojom je želio razgovarati o dogañajima prošlenoći.Prošao je tako i kraj starog pastira. Taj se vukao putem iza svojih ovaca u pratnji dugodlakogpsa koji je skupljao pobjegle životinje. Alain upita starca:- Kako je oče Jean-Marie?- Nije baš predobro, gospodine markiže. To je zbog mojih godina. Ali sada ima i mlañihkojima je gore nego meni. Prešao sam osamdeset godina, gospodine Alain.- Volio bih doživjeti vaše godine i tako se dobro držati kao vi, oče Jean-Marie.Nasmijavši se starcu, koji ga je zadivljeno promatrao, Alain nastavi put.Približavao se mjestu na kome se posred padine obrasle mahovinom pružala krasna kestenovašuma. Tu je bilo i nekoliko kamenih stijena a iza jedne od njih sjedila je gospoña Barwell upratnji neke nepoznate žene. Kad joj je vjetrić na trenutak maknuo veo s lica, mogle su seprepoznati lijepe crte lica i sjajne oči gospoñe Ronchay.Lijepa je grofica, prije dva dana, razgovarala sa svojim zaručnikom o nečemu u čemu se nisumogli složiti. Ali ni jedno od njih dvoje nije htjelo popustiti. Hilda nije imala u sebi duhpokornosti, tako svojstven njemačkim ženama, znajući dobro da će, ukoliko se jednom pokorigospodinu Rechensfeldu, postati njegova robinja. Odlučila je da će sve učiniti po svojoj volji itako voditi glavnu riječ u njihovu braku. Od tog razgovora ljutila se na Friedricha. Danas je,želeći pobuditi njegovu ljubomoru, krenula u šetnju s inženjerom, a taj se na neskriven načindivio njezinoj ljepoti.Helmer ju je mogao upozoravati na opasnost koliko je htio, ali ona ga nije htjela poslušati.- Pa tko bi me prepoznao pod tom perikom. A kome bi se činilo čudnim što se gospoña

Barwell šeće u pratnji prijateljice?Rechensfeld je pogledao inženjera ali nije se htio suprotstaviti.Dakle, tako su se Hilda i Spiitzwacher našli u maloj šumici. Pred njima se pružala cesta. Imalisu vrlo dobar pogled. I tako su opazili kako se iz daljine približava jedan čovjek u modrojodori.Hilda poskoči i uhvati inženjera za ruku.- Pogledajte... tamo! Nije li to gospodin Penvalas?- Da... čini se. Da, to je on, gospoño. Grofica uzbuñeno promuca:- On. On.Nije ispuštala iz vida čovjeka koji im se približavao. Njezine su se usne stegnule, dajući licudivlji izraz koji gaje unakazio.Iznenada reče teško dišući i promatrajući pritom netremice svog pratioca:- Slušajte, Spiitzwacher, moramo se domoći tog čovjeka! Inženjer odvrati iznenañeno:- Što moramo?- Želim mu se osvetiti. Njemu i jednoj ženi. Ovog je trena cesta prazna dokle god se pružapogled. Imamo dakle vremena to izvesti.- Ali to je odviše opasno!- Gluposti! Sigurno ćemo uspjeti! On je snažan, to je istina, ali ima samo jednu ruku, a nassmo dvoje. Kakva šteta što danas nismo poveli pse. Poslužili bi nam. Hajde, priredite se! Sadje trenutak da mi pokažete svoju odanost. Dokažite mi da to nisu samo riječi.Spiitzwacher je ustao, već se snašavši, jer je to bio hladnokrvan čovjek. Znao je što bi mudonijelo to da pomogne grofici izvršiti osvetu ljubomorne žene. Zadobio bi barem trenutačnunadmoć nad barunom Rechensfeldom.- Samo zapovijedajte, gospoño grofice!Ona mu je brzo izložila plan, neprekidno promatrajući mladog oficira koji se približavao.Zatim su oba suučesnika legla na zemlju i sakrila se iza stijene koja je nadvisivala put.Gospodin je Penvalas prošao pored njih. Djelovao je mirno i zamišljeno. Nije mogao slutit damu prijeti opasnost na putu za Runesto kojega je prošao tisuću puta.Utonuvši u misli, nije čak ni glavu okrenuo kad je iza sebe začuo korake i kamenje koje sesrušilo niz padinu.

Vjerojatno su se neki dječaci spuštali padinom.Odjednom na ramenima osjeti ruke koje su ga zaustavile prije no što se mogao oduprijeti.Izgubio je svijest od udarca u glavu.Hilda kratko reče:-Hajde, brzo!Inženjer i ona uhvatiše nepomično tijelo i odnesoše ga pedesetak metara dalje, u kamenolom.Povukli su se unutra. Kamenolom nije bio dubok, ali ipak su se mogli sakriti sa svojomžrtvom dok ne padne noć.Oficira su položili na zemlju. Zatim gospoña Ronchay reče:- Vratit ću se kući, pa ću vam poslati Helmera ili Leonharda. Kad padne mrak, odnijet ćete gau Ker-Even.- Dobro! Stavit ću mu rupčić u usta u slučaju da doñe svijesti prije nego što stignemo onamo.- Tako je. A imate i revolver da se možete obraniti od njega. Hilda je nekoliko trenutakapromatrala lijepo blijedo licezatvorenih očiju. Neka vrst veselja punog mržnje odražavala se u tom pogledu. Tiho šapnu:- Evo te sada u mojoj vlasti! Čekat će te tvoja Florita! A ti se nećeš vratiti.Zatim se okrenula Spiitzwacheru i kazala mu:- Do viñenja! I dobro ga čuvajte!- Ne bojte se, gospoño!Hilda je napustila kamenolom i krenula prema Ker-Evenu. Hodala je brzo po tom sivom danukoji je cijelom kraju davao tužan izgled. Za deset je minuta stigla do starog zdanja.Rechensfeld i Helmer su pušili cigare pod starom smokvom. Prvi se pretvarao kao da neobraća pažnju na nju, ali Helmer zaviknu:- Vraćate se sami?- Da. Ali, ne bojte se. Spiitzwacher se nije izgubio. Ostavila sam ga u društvu kapetanaPenvalasa.Helmer skoči, a barun pogleda zaručnicu začuñenim i uznemirenim pogledom.Ona se samo podrugljivo nasmiješila primijetivši njihovo iznenañenje.- Da, osobno kapetan Penvalas. Ali, ne bojte se, ovog trenutka baš nije opasan. Friederich,makni se i daj mi mjesta na klupi. Pričat ću vam što smo Spiitzwacher i ja izveli.Rechensfeld se povukao, a Hilda je sjela pokraj njega.Tada im je sve ispričala: što se dogodilo otkad je primijetila da se gospodin

Penvalaspribližava cestom. Trebalo je iskoristiti tu dobru priliku. Zapravo nije bilo važno da li su uruke dobili Floritu ili njega. Ionako će jednoga dana ubiti zarobljenika i obavijestiti o tomenjegovu zaručnicu.- Morate shvatiti - objasni Hilda - da bismo imali neprilika kad bismo htjeli uhvatiti Floritu.Ona malokad izlazi sama. Prate je njezin zaručnik ili njegova sestra, ili pak stara dadilja kojaje sada postala sobarica. A gospodin Penvalas nam je lako pao u ruke. Nikoga nije bilo nacesti, a kamenolom je bio posve blizu, pa smo ga mogli sakriti do noći.Rechensfeld se uspravio. Lice mu je odavalo radost, a zli mu se smiješak pojavio na usnama.- To si izvrsno izvela, Hilda! Da, on ili ona, to nije važno! Ovog puta smo ulovili togPenvalasa koji mi je pobjegao! Ovog puta ga moramo dobro pričuvati!- Ne boj se. Kad jednom stigne u podzemlje, više neće vidjeti danjeg svjetla... nikada.Helmer nije baš bio oduševljen tom pustolovinom. Prigovorio je čim se prvo uzbuñenjestišalo:- Kako ste mogli učiniti nešto tako neoprezno? Zar nam je još i to trebalo? Na taj načindovodite u opasnost djelo dvanaest godina pripremano. I to zbog svoje privatne osvete!Rechensfeld slegnu ramenima.- Ništa ne dovodimo u opasnost, dragi moj. Najteže je učinjeno, i to na vrlo spretan način.- Tko kaže da netko neće ući u kamenolom i otkriti Spiitzwachera s njegovim zarobljenikom?Hilda je nestrpljivo odmahnula.- Uvijek mislite na najgore, Helmer. Ovaj kamenolom ničemu ne služi. Nitko nikada ne ulaziu njega, osim možda kojeg djeteta, s vremena na vrijeme. Spiitzwacher će ga se znatiosloboditi prije no što opazi Alaina. A njega smo povukli na kraj kamenoloma. Ne, nemaopasnosti. Najprije sam se dobro uvjerila da nema nikoga u blizini, što nije bilo teško jer senalazi na uzvisini. U noći ćemo ga donijeti ovamo. Poslat ćete Leonharda da pomogne

Spiitzwachera. Ukoliko ne želite radije poći sami. Neka povede i pse. To bi moglo bitikorisno u slučaju da se nešto dogodi, u što sumnjam.Helmer nije ništa kazao. Ova žena, snažna duha, zavladala je i njime, kao i svima dragima ukući.Kad se nešto kasnije udaljio da upozori slugu, Hilda pogleda, pomalo podrugljivim pogledom,Rechensfelda i zapita ga:- Vjeruješ li sada da sam dobro iskoristila vrijeme, dok si se ti ljutio? Donijela sam ti tvogneprijatelja koji se više ne može braniti.Barun se nagnuo nad nju i zagrlio je.- Ljubljena Hilda, ti si neizmjerno spretna. Odlučna i smjela. Sve to, zajedno s tvojomhladnokrvnošću, čini od tebe nadmoćno biće.- Kad već tako misliš o meni, prijatelju moj, mogao bi malko više pažnje posvetiti mojimželjama i mišljenju, umjesto da raspravljaš sa mnom nastojeći mi nametnuti svoju volju, kaošto si to neki dan pokušao.Pogledala je nadmeno baruna ublaživši dojam zavodljivim smiješkom svojih finih ružičastihusta.Rechensfeld je priznao da nije bio u pravu. Vjerojatno je to bilo prvi put u životu da mu setakvo nešto dogodilo. Hilda zadovoljno i ponosno pomisli: "Imam ga u rukama. Neće biti mojgospodar."Sati su prolazili, sivi je dan zamijenio sumrak. Noć se spuštala na Ker-Even. Leonhard je upratnji Sputzwacherovih pasa krenuo prema kamenolomu.Hilda, Rechensfeld i Helmer sjedili su u salonu i čekali njihov povratak. Muškarci su pušili ipili šampanjac, dok je grofica vezla. Stigla je u Ker-Even samo s jednom torbom pa jeLeonhardova žena morala kupiti neke stvari u Quimperu. Hilda je željela nadopuniti svojugarderobu kako bi se svidjela Rechensfeldu. Bila je vrlo spretna, pa je slobodno vrijeme uKer-Evenu provodila u izradi novih haljina.Iznenada prekine posao i reče:- Evo ih.

Njezino je osjetljivo uho čulo korake.I doista, uskoro su se otvorila vrata salona. Na pragu se pojavi tobožnja gospoña Barwell.Držala je ruku gospodina Penvalasa. Iza njih se pokazala crvena Leonhardova glava.Alain je, visoko se uspravivši, prezrivo promatrao one koji su ga čekali. Taj se pogled proširiou užasno iznenañenje kad je ugledao gospoñu Ronchay i Rechensfelda.Mladić od iznenañenja zaviknu:- Vi! Vi, bijednici!Barun se naceri, a Hilda ustade i priñe Alainu.- Da, to smo mi, gospodine. Neugodno iznenañenje, zar ne? Niste mogli ni posumnjati dadom dragog Barwella krije vaše najljuće neprijatelje?Kad se Alain u kamenolomu osvijestio i vidio kraj sebe inženjera s revolverom u ruci,prerušenog u gospoñu Barwell, bio je toliko prisutan duhom da nije odao kako već zna tko supravi stanovnici Ker-Evena. Glumio je iznenañenje, pomiješano s ogorčenjem, a ono je biloiskreno. Jer mu je tobožnja Engleskinja otkrila da nije žena već njemački inženjer.Sada, u Ker-Evenu, prezrivo je odgovorio na grofičino pitanje:- Doista, nisam mogao ni slutiti što se sve može kriti u duši jednog Nijemca. Iako ste mi vimogli poslužiti kao izvanredan primjer, Hilda Strubs.Mlada je žena zadrhtala.- Zašto me tako zovete?- Jer mi je poznato vaše pravo ime. Jedino to ime imate pravo nositi. Brak sklopljen s mojimbratićem je nevaljan, jer ste naveli lažno ime.Crvenilo bijesa pojavilo se na blijedom grofičinom licu.- Htjela bih znati tko vam je to rekao.- Zar je to važno? Ja to znam.- Nije mi teško pogoditi. Samo je Florita mogla saznati istinu. Vjerojatno joj je tetka odala.Pa, dobro, recimo daje istina. Za mene to nije važno. Floritina riječ pred sudom neće vrijeditibez dokaza, a dokaza ona nema.U toj se tvrdnji osjećalo pitanje. Ali Alain ne odgovori. Nastavila je glasom drhtavim odbijesa, jer ju je ponašanje njezinog zarobljenika dovodilo do očaja:- I tako mi nitko neće moći oprostiti ime Ronchay, ni brak s Mauriceom. Uostalom, reći ću

vam nešto što će vas obradovati: uskoro ću se odreći tog imena i uzeti ime jednog pravogNijemca. Postat ću barunica Rechensfeld.Alain reče podrugljivim smiješkom gledajući Hildu i Friedricha:- Dobro ćete učiniti. Dostojni ste jedno drugoga. Rechensfeld je naglo ustao i zaprijetio mu:- Čuvaj se, drski Francuzu! U našoj si vlasti, a ovog nam puta nećeš pobjeći kao u Vanellesu!Alain je odgovorio jednakim mirom punim ponosa:- Nikada me nećete spriječiti u tome da ne kažem svoje mišljenje o vama i toj osobi koja jetolike godine zloupotrebljavala dobrotu i brigu moje bake. Uostalom, sumnjam da me želiteubiti. Ako pak to učinite nakon što sam izbjegao smrti na bojnom polju, ipak će me zadesitiod njemačke ruke.Hilda se zlobno nasmija.- Da, da to će se dogoditi. Ali, ne odmah. Najprije ćete upoznati podzemlje Ker-Evena. Tamoćete moći razmišljati o svojoj dragoj zaručnici, lijepoj Floriti, a ona će vas uzaludno čekati,dane, mjesece i godine.Ovog se puta Alain trgnuo s dubokim gnušanjem.- Bijednice! Zabranjujem vam da vašim zločinačkim ustima spominjete njezino ime!Hilda se glasno nasmije, ali su se njezine trepavice spustile pod tim vatrenim pogledommodrih očiju. Rechensfeld se nadmeno javi:- Ne vrijeñajte gospoñu Ronchay. Ona je divna i savršena Njemica. Helmer, neka odveduzarobljenika u podzemlje. Neka mu Sputzwacher čvrsto sveže noge i ruke. I neka ostavi krajnjega naj krvožedni] eg psa.Helmer je cijelo vrijeme šutio i promatrao bez imalo nelagode Alaina čije je povjerenjeizigrao, iako je ovaj postupao s njime kao s prijateljem.Pristupio mu je i kazao:- Poñite sa mnom, gospodine.Alain gaje prezrivo pogledao. Zatim je, visoko uzdignuvši glavu, napustio salon.Sputzwacher je stigao skinuvši prethodno žensku odjeću sa sebe. Stao je kraj zarobljenikadržeći revolver u ruci. S druge strane Alaina stajao je Helmer. Sve troje krenulo je kroz

predsoblje i ušlo u sobu poznatu pod imenom "Evenova soba".Podne daske bile su skinute. Oba Nijemca su se, zajedno sa svojim zarobljenikom, spustila upodzemni hodnik niz male željezne stube.Podzemlje je bilo osvijetljeno električnim svjetlom. Na svakom križanju nalazile su se pločicei na nj ima ispisane neke brojke. Vj eroj atno je to služilo za odreñivanje pravca kretanja. Uprolazu je Alain zapazio mnogo sanduka i vreća smještenih u dvoranu urezanu u stijeni.Spiitzwacher reče podrugljivim glasom pokazujući je francuskom oficiru:- Imamo još nekoliko ovakvih. Vidite i sami da našim podmornicama ništa neće nedostajati.Alain mu nij e ništa odgovorio. Išao j e mirno dalj e, ali mu užasna bol stegne srce pri pomislidaje neprijatelj usred mira mogao pripremiti sve ovo, i to u kući koja je po predaji bilakolijevka njegova roda i Floritin dom.Florita. Njegova ljubljena, toliko će patiti iščekujući ga i ne znajući gdje je.Za sve je kriva ta bijednica. Hilda i Rechensfeld.Već je po prvim Sputzwacherovim riječima shvatio da oni niti ne sumnjaju u to da bi on znaotajnu Ker-Evena. Ne, to je bila samo Hildina i barunova osveta kojoj su se priključila ta dvaNijemca koji mrze Francuze.Njegov položaj time nije bio ništa lakši. Ta dva stvorenja puna mržnje nastojat će ga mučitiduševno i tjelesno. Uostalom, Hilda mu je to jasno kazala. Razmišljajući o tome oficir jehrabro hodao izmeñu svojih čuvara.Prošli su pored trojice muškaraca u odori njemačke carske mornarice. Sklonili su im se s putai pozdravili ih.Alain pomisli: "Možda se sada ovdje nalazi posada podmornice? Kako bi lijepi plijen mogaouhvatiti admiral X ako bi brzo napao. Ali mene bi sigurno ubili prije no što bi me Francuzioslobodili. Makar i to, samo da doživim tu sreću da vidim razbojnike uništene."Promatrao je uske ispresijecane hodnike i pomislio: "Ovo je divno sklonište. Kad bih barempoznavao plan tog podzemlja. Možda bih u tom slučaju, ukoliko me nekoliko dana ostave naživotu, mogao pokušati pobjeći i stići do tajnog izlaza?"

Inženjer i Helmer se iznenada zaustaviše. Našli su se pred ulazom u jednu sobu izdubljenu ustijeni.Tamo je stajao Leonhard s čvrstim uzetom u ruci. Kraj njega je na podu ležao jedan odkrvoločnih Spiitzwacherovih pasa.Sluga lažnih Engleza, koji je već ranije dobio upute, spretno je vezao noge i ruke oficiru, te gauz pomoć Sputzwachera spustio na zemlju.Potom su se sva trojica Nijemaca udaljili. Kraj zarobljenika su ostavili psa koji je režećipromatrao Alaina.U hodniku je inženjer rekao Helmeru:- Ostavljam vas... moram otići do Fritza i Wilhelma i vidjeti dokle su stigli u otkopavanju onezanimljive dvorane do koje nas je doveo hodnik koji istražujemo već dulje vrijeme.- Ona dvorana s čudesnim kamenom?- Da, u toj se dvorani nalazi kamen na koji je, kako vi to vjerujete, Crvenokosi Even polagaosvoje žrtve i davio ih. Baš jučer sam kazao gospoñi Ronchay da se jednaki kamen nalazi ugrobnici ispod kapelice Runesta. Vjerujem daje tamo i tajni ulaz u podzemlje i da hodnikdopire sve dovde.- Niste ništa slično otkrili u toj dvorani?- Ništa.- Vrlo neugodno.- Da, osobito otkad su gospoña Ronchay i Rechensfeld učinili tu užasnu neopreznost.Zamislite što će biti ako netko posumnja u ovo što se dogaña ovdje i napadne nas s leña.Možda je gospodin Penvalas nekome odao svoju tajnu.Sputzwacher slegne ramenima. Kako bi netko mogao posumnjati? Nitko ne zna da suRechensfeld i grofica Ronchay ovdje. Penvalasovo iznenañenje nam to jasno dokazuje. Aništa nam ne ukazuje na to da bi bilo tko ikada posumnjao u ono što se ovdje dogaña.- Da, to je istina. Ipakinadaljetvrdimdajetobiloodnjeneoprezno. Ali pokušajte urazumitiljubomornu ženu željnu osvete. Tim više što joj pritom pomaže čovjek bijesan zbogneuspjeha. Povrijeñen u svom ponosu. Jer, kao što mi je kazala gospoña Ronchay,

čini se daje barun uzaludno nastojao osvojiti gospoñicu Valserres. Zaljubljen je u nju. Ali mlada jedama postupala s njim vrlo drsko. A to bi malo tko oprostio. Barun najmanje.- Doista. Oboje se žele osvetiti jednim udarcem. Dragi prijatelju, uvjeren sam da se nemamočega plašiti. Osim toga, možemo se divno braniti u tim podzemnim hodnicima. Dakle, doviñenja. Pogledat ću što se dolje dogaña, pa ćemo se opet naći.IXUbrzo nakon admiralovog odlaska Florita je, u pratnji Corentina, Alainovog sluge, sišla ugrobnicu.Htjela se uvjeriti hoće li se moći maknuti veliki kamen, onaj što je zatvarao ono što sunazivali "Evanovim grobom".Kamen se dao lako okrenuti nakon što je Florita pritisnula rep isklesane ribe koju je skrivalapred Barwellovim pogledom.Pojavio se otvor iz koga je nadirao miris vlage. Corentin je gurnuo svjetiljku u otvor i nagnuose ne bi li bolje vidio.- Dostajat će male ljestve, jer to nije jako duboko.Pošao je po potreban pribor i nešto kasnije je Florita uz njegovu pomoć sišla u otkrivenujamu. U njoj se nije vidio ni trag bilo kakvog groba. Florita zamoli:- Molim vas, podignite svjetiljku, Corentin, i dobro rasvijetlite zidove.Zidovi su bili vlažni i pokriveni tamnom plijesni. Bili su izrañeni od kamenih blokovaposlaganih jedan na drugoga. Florita šapnu:- Treći slijeva, od ulaza u jamu. To je ovaj.Pritisnula je ruku na kamenu ploču. Ova se pomaknula i ostala vodoravno stajati. Otkrio seprolaz velik toliko da se čovjek provuče kroz njega.Florita tiho reče:- Dajte mi svjetiljku.- Gospoñice, morate prvo dopustiti meni da proñem. Ako ima opasnosti...- Ne, želim se sama uvjeriti.Uvukla se kroz otvor. I jedva je suspregnula uzvik.Alain joj je pričao o urušenom prolazu. Ali ona je pred sobom ugledala veliku dvoranuizgrañenu od sličnih kamenih blokova kao i ona jama. U sredini se nalazio kamentamnosmeñe boje.

Kamen je stajao na četiri noge od grubo isklesanog granita. Nalikovao je na one mnogobrojnekelstske spomenike koji se mogu naći u Bretanji za koje se još uvijek ne zna čemu su služili.Meñutim, u narodu se vjerovalo da su to bili druidski žrtvenici.Dvorana je bila prazna u što se Florita mogla uvjeriti jednim pogledom. Polagano je, uCorentinovoj pratnji, krenula dalje.Pred sobom je vidjela taman hodnik i na zemlji ostatke kamena i alata. Nije bilo sumnje.Hodnik je bio raščišćavan. To su učinili njihovi neprijatelji.Florita šapne:- Corentin, ovdje ćemo stati. Kad bi se admiral bar brzo vratio s ljudima. Samo daje mojubogi Alain još živ.Brzo se popela natrag kako bi sve ispričala baki i Armelle. Prije toga je dobro zatvorila tajniprolaz.Njih su tri užasno uzbuñene očekivale admiralov povratak.Sati su im se činili beskonačno dugima. Što se dogañalo sAlainom za to vrijeme? Kakav jeužas proživljavao otkad je nestao i pao u ruke neprijatelja?Gospoña Penvalas reče:- Sigurno su ubili mog ubogog dječaka.Ali Florita i Armelle su gajile nadu. Vjerovale su da bi se Nijemci mogli poslužiti njime kaotaocem u slučaju opasnosti za Ker-Even. Stara gospoña zapita:- Pretpostavljajući da je još živ, kako ćemo stići do njega kroz sve te nepoznate hodnike?- Učinit ćemo sve moguće, bako, jer nemamo drugog izlaza.Tog je dana izbila oluja užasne snage. Oko jedanaest sati silan je vjetar počeo udarati o zidovedvorca.Pojavio se i admiral Barceuill. Sa sobom je doveo četu mornara i poručnika, njihovogzapovjednika. Stigli su usred noći, kako ih neprijatelj ne bi opazio. Dovezli su seautomobilima. Bili su spremni upustiti se u pustolovinu, ma kako opasna bila.Admiral Barceuill objasni:- Moj stari drug, admiral X, priznao je da je sve to vrlo čudno i ipak je izdao potrebnanareñenja. A sada, Florita, morate nam pokazati put.Ispričala mu je sve što su ona i sluga otkrili tog poslijepodneva. Admiral uzbuñen izjavi:

- Izvrsno! Tako nećemo morati poduzimati nikakve prethodne radnje koje bi bukom moglesvratiti pozornost na nas i predstavljati opasnost.Izdao je potrebna nareñenja. I ubrzo je cijela četa, predvoñena Floritom, sišla u grobnicu.Mlada je djevojka jednako tako brzo, kao i poslijepodne, pomakla ona dva kamena.Dvoranajejoš uvijek bila prazna i mračna. Svjetiljke, koje su vojnici nosili, osvjetljavale susamo smeñi kamen po kojem je nekoć, vjerojatno, tekla krv.Ovdje su počinjale opasnosti i poteškoće. Jer trebalo je krenuti u te hodnike koji su se pružalipred njima, tako tajanstveni i mračni.Ljudi su odlučno ušli. Predvodio ih je admiral koji je Floriti stisnuo ruku i rekao joj:- Ne uznemirujte se odviše, dijete moje. Uspjet ćemo, vidjet ćete. Hodnik je isprva bio ravan,no ubrzo je zaokretao. Zatim su sepojavila križanja sa znakovima. Francuzima nisu mogli biti od koristi jer su se sastojali odslova i brojki čije značenje im nije bilo poznato.Admiral je trenutak gledao i razmišljao. I potporučnik je pažljivo promatrao te šifre zapisanena tamnom kamenu.Najednom priñe svom zapovjedniku i reče:- Pogledajte admirale... ovdje piše U 27. Govorili ste o mogućnosti skrivanja podmornica utajnim zaklonima. Zar to ne bi moglo označavati mjesto takvog skloništa?- Možda ste u pravu. U svakom slučaju mi ćemo proći ovuda, jer ne znamo gdje bismo moglinaći mog ubogog roñaka, ukoliko je još živ. Bilo bi i odveć dobro kad bismo pronašlisklonište za podmornice.Mala se grupa ljudi uputila u tom pravcu. Prolazili su pokraj drugih križanja, ali uvijek biponovo nalazili natpis "U 27" u jednom od hodnika. Svaki bi put slova bila nešto veća negoranije, kao daje to davalo neku dodatnu oznaku mjestu na kojem su se nalazili.Odjednom admiral zastane.U galeriji osvijetljenoj električnim svjetiljkama izdaleka je nešto zasjalo.Zapovjednik tihim glasom naredi:- Pažnja, momci, oprezno.Počeli su napredovati s još većom pažnjom. Svjetlo je postajalo sve jače, a miris morskog

zraka dopro im je do nosnica.Ponovo su, na admiralov znak, zastali. On se nagnuo prema potporučniku.- Moramo biti oprezni i poslati izvidnicu.- Ja ću poći.- Dobro... ali budite oprezni.Potporučnik se brzo udaljio i uskoro počeo puzati po zemlji.Do njega su doprli ljudski glasovi. Govorili su njemački a on nije ništa razumio jer nijepoznavao njemački jezik.Ipak je nastavio puzati. Brzo se zaustavio i zalijepio za tlo.Pred njim se pružala neka vrsta lagune osvijetljene električnim svjetiljkama pričvršćenim zastijene podzemne špilje.U mirnoj je vodi ležala velika podmornica, slična ogromnom, uspavanom morskom psu.Laguna je zavijala i činilo se kao da se na nju nastavlja veliki hodnik pun vode. Vjerojatno jeovdje bila niža nego u špilji.Na izlazu hodnika, u kojem je ležao potporučnik, pružala se granitna ploča. Tamo su nasanducima sjedila dva mornara, pušila i razgovarala. Kraj svakog se nalazila puška.Jednim je pogledom potporučnik promotrio situaciju i brzo se povukao natrag prema mjestugdje gaje čekao ostatak čete.Kad je admiral saslušao izviješće tihim je glasom vojnicima izdao naredbu. Nekolikotrenutaka kasnije potporučnik je ponovo krenuo, ovaj put u pratnji šestorice mornara. Oni supuzali, poput njega.Njemački su mornari još uvijek razgovarali, a sad su se i glasno smijali. Francuzi se bez riječibaciše na njih. Bili su svladani i prije nego su stigli pružiti ruke prema svojim puškama.Bilo je to potpuno iznenañenje. Nisu shvaćali kako su ih ti vražji Francuzi mogli napasti sleña i to na mjestu za koje su vjerovali da se nalazi u potpunoj sigurnosti.Admiral, koji je dobro govorio njemački, počeo ih je odmah ispitivati.- U podmornici nema nikoga?Mlañi čovjek lutkastog izgleda i plave kose odgovori:- Ne, nema nikoga.- Gdje je posada?Čovjek pruži ruku prema hodniku.- Otišli su u prostorije odreñene za nas.

- Odvest ćeš nas onamo. Mornar upitno pogleda svog druga.Taj crvenokosi momak, još više iznenañen od njega, zapita:- I vi nas nećete ubiti?- Ne, ako učinite ono što vam kažemo.- Dobro, pokazat ćemo vam put.- Znate li daje ovamo, prije dva dana, doveden jedan francuski oficir?Plavokosi mornar ponovi:- Francuski oficir? Da, sreo sam jednoga neki dan, u jednom od hodnika. Oficira sodlikovanjima, bez lijeve ruke. Hodao je izmeñu gospodina Spiitzwachera i zapovjednikaHelmera.- Znate li gdje je sada?- To ne znam. Ima toliko skrovišta u tom podzemlju.Dok su admiral i zarobljenik razgovarali, potporučnik je s nekoliko mornara prodro upodmornicu kako bi se uvjerio da tamo nema nikoga. Zatim se vratio zapovjedniku. A ovaj,nakon kratkog savjetovanja, reče Nijemcima:- Pokazat ćete nam put. Ali upozoravam vas da ćemo vas ubiti pri najmanjem znaku izdaje.Svakog su zarobljenika smjestili izmeñu dvojice vojnika. Iza njih su išli admiral ipotporučnik, a zatim i ostali Francuzi. Ta mala grupa oprezno krene kroz hodnike. Oficiri suuperili svoje revolvere na zarobljenike, u slučaju da ih nešto iznenadi.Ipak sve se dobro odvijalo, barem pri prvom dijelu njihova puta. Iznenañeni njemačkimornari, zatečeni u skloništu, predali su se bez otpora. Uostalom, u tom skloništu i nije bilooružja, jer su ga smatrali mjestom za odmor.Teže je bilo s oficirima. Ovi su stanovali nešto dalje, u udobno ureñenoj prostoriji. Svi suspavali osim jednog ogromnog čovjeka, grubih crta lica. Taj je čitao i pušio. Ma koliko godFrancuzi tiho napredovali ipak je začuo sumnjivi šum. Ustao je i počeo im prilaziti. Kad ih jeugledao, skočio je natrag u sobu i zaviknuo:- Uzbuna! Francuzi!Zatim zgrabi revolver sa stola i izvadi ga iz držača.I drugi su se probudili i digli se brzo još uvijek ne shvaćajući što se dogaña. Francuzi su većutrčali u sobu. Njemački oficir zapuca. Metak je prošao kraj admiralove kape i udario u ramemornara iza njega.

Potporučnik skoči na Nijemca uperivši mu revolver u grudi. Ogromni se oficir stropošta natlo.Ostale su oficire francuski mornari ubrzo svladali, a da ovi nisu uspjeli niti dohvatiti svojeoružje posvuda razasuto. Nisu mogli vjerovati da bi im ovdje moglo biti potrebno.Dio mornara dobilo j e nalog da čuvaj u zaroblj enike, kao što su drugi čuvali njihove vojnike.Potom se admiral obrati potporučniku:- Sad moramo pronaći tog ubogog Penvalasa. To neće biti lako u ovom labirintu.- Možda oni nešto znaju o njemu?Ali njemački oficiri, kad su ih zapitali, nisu znali ili pak nisu htjeli kazati ništa admiralu. Tadaadmiral zaključi:- Treba ga tražiti nasumce. Ali postoji još i taj tobožnji engleski bračni par i njihova posluga.Vjerojatno borave u kući. Ali kako doći tamo?Pozvao je plavokosog njemačkog mornara i počeo ga ispitivati. Ali ni ovog puta nije uspioništa doznati.- Boravimo ovdje već tri dana i podzemlje nismo napuštali, gospodine admirale. To sedogaña svaki put kad doplovimo ovamo s podmornicom, ili da izvršimo popravke ili pak dase opskrbimo namirnicama.- A vaši oficiri?- Ne znam. Ali mi, osim ovog puta koji vodi do prostorija za smještaj mornara, ne poznamoniti jedan drugi.To je bilo vjerojatno, jer stanovnici Ker-Evena očigledno nisu imali razloga odati tajnu svogskrovišta.Oficiri, pak, nakon prvih trenutaka iznenañenja, počeli su se ponašati oholo i nadmeno, pa jeadmiral smatrao beskorisnim razgovarati s njima. Barem ne ovog trenutka.Preostalo im je, dakle, samo da sami pokušaju pronaći mjesto gdje bi mogao biti skrivenAlain. I da otkriju vezu izmeñu podzemlja i kuće.Admiral je ostavio potporučnika s nekoliko mornara da čuvaju zarobljenike a sam je, spreostalim ljudima, pošao u potragu za Alainom. Krenuo je s njima u hodnike... u jednog... udrugi.

U bilježnicu je zapisivao oznake na križanjima, radi snalaženja. A njegovi su ljudi u prolazupretraživali male dvorane, od kojih su neke bile pune robe.Na taj su način, nakon nekog vremena, otkrili i torpeda koja su trebala nadomjestiti ona što suzavršila u trupovima savezničkih brodova.Bilo je tu i mnogo pogonskog goriva.Gusari su ovdje uredili prava skladišta. Nisu čak zaboravili ni na boce s finim vinom,namijenjeno, vjerojatno, proslavi njemačkih pobjeda.Ali kapetanu Penvalasu nije bilo ni traga.Admiral promrmlja:- Možda su ga ubili nakon što gaje onaj čovjek vidio. Teško će ga biti pronaći u tompodzemlju. Pojedini se manji hodnici križaju i po nekoliko puta. Koji odabrati? Evo dva...Kojim da krenem? Možda baš ovim. Poñimo.Hodnik je bio ravan i mračan i ljudi su za svojim zapovjednikom hodali jedan iza drugoga.Admiral je držao revolver u ruci.Iznenada se na admirala bacilo neko tijelo. U slaboj svjetlosti svjetiljaka koje su mornarinosili sa sobom, pred njima se ocrtavao lik neke životinje.Admiral nije imao vremena poslužiti se svojim revolverom. Na sreću, mornar iza njega nijeizgubio hladnokrvnost. Prislonio je cijev puške na glavu životinje i zapucao.Životinja ispusti plijen i padne na zemlju.Pas je ugrizao admirala za obraz. On nije izgubio prisutnost duha.- Naprijed, djeco! Da vidimo što se tamo skriva.Potrčali su. Pred njima se ukaže mala prostorija udubljena u stijeni. Na zemlji je ležao svezančovjek. Glava mu je bila okrenuta prema ulazu. Kad je začuo pucanj zadrhtao je od nade.Zaviknuo je od sreće kad je ugledao francuske mornare:- Spašen sam! Admiral poviče:- Alain!- Vi, bratiću!Jedan mornar brzo izvuče nož iz džepa i razreze spone kojima je kapetan bio vezan. Uznjegovu pomoć Alain je ustao. Ali morao je trenutak nepomično zastati naslonjen na njega,jer su mu se noge, već dva dana svezane, potpuno ukočile.Admiral gaje uhvatio za ruku i čvrsto stisnuo. Primijetivši krv na roñakovu licu

Alain upita:- Sto se dogodilo? Ranjeni ste?- Ugrizao me pas. Ne znam kakav, jer nisam imao vremena pogledati ga.- To je bio pas koga su ostavili ovdje kao mog čuvara. Neka divlja životinja, uvijek spremnaskočiti.- Ubogi moj mladiću. Proživio si užasne trenutke.- Jesam bratiću! Ali već sam sve zaboravio, jer ste me oslobodili. Kako vam je uspjelo doćiovamo? Kojim putem?- Tajnim prolazom koji si, na sreću, odao svojoj zaručnici.- Da. To je bila prava sreća. Draga mala Florita. Koliko je straha morala proživjeti?! A tekmoja baka! Htio bih odmah poći k njima i umiriti ih. Ali prvo moramo uhvatiti te bijednikeiznad nas.- Jedne smo već zarobili. Oficire i mornare. Cijelu posadu podmornice skrivene u špilji. Alipreostaju nam još i oni drugi Spiitzwacher, Helmer i posluga.- I barun Rechensfeld... te Hilda Strubs, bivša Elsa Hoffel. Žena pokojnog Mauricea.- Što to govoriš? Ne razumijem te.- Kasnije ću vam objasniti. Prvo moramo gore uhvatiti one zločince.- Da, ali kako? Poznaješ li put koji odavde vodi u Ker-Even?- Ne, Ali možda ga zatvorenici poznaju?- Mornari ne, jer nikada ne napuštaju podzemlje. A oficiri neće govoriti.- Ipak bismo ih mogli pitati?Mladić je učinio nekoliko koraka kako bi olabavio noge. Za to je vrijeme jedan mornar,pomoću rupčića, pokušao napraviti povoj na admiralovu licu.Nakon toga su, svi zajedno, prekoračivši tijelo danske doge, krenuli istim putem natrag.Zahvaljujući admiralovim zabilješkama nisu zalutali. Doskora su stigli do mjesta gdje jepotporučnik s nekoliko mornara čuvao zarobljenike.Ali na Alainovo pitanje oficiri su odgovorili:- Samo smo se jednom u tri dana, koliko ovdje boravimo, popeli u Ker-Even. Ne možemovam dati obavještenja, jer smo slijedili vodiča, a da pri tom nismo pokušavali proniknuti tajnutih prolaza.Nije bilo moguće dokazati lažu li ili ne.Admiral i Alain su izmijenili pogled a taj je govorio: "Tu ne možemo ništa učiniti."

- Morat ćemo osvojiti Ker-Even s vanjske strane.- Da, to je jedina mogućnost.Nakon kratkog dogovora s Alainom, admiral odluči zarobljenike odvesti u Runesto. Pomislilisu da bi možda bilo dobro u podzemlju ostaviti nekolicinu mornara da Nijemci ne bi pokušaliući u Runesto s te strane. Ali razmislivši o tome, ipak su odustali. Nijemci koji su poznavalipodzemlje mogli su iznenaditi Francuze i pobiti ih. Bit će bolje vratiti se s jačim snagama isve pomno pretražiti.To je bilo i Alainovo mišljenje. Njihovi su ljudi opkolili zarobljenike i, zajedno s oficirima,krenuli prema velikoj dvorani u kojoj je čekala Florita.Mlada je djevojka uzbuñeno čekala povratak admirala i njegovih mornara. Zadrhtala je svakiput, pri najmanjem šušnju. Začuvši korake, potrčala je ususret mornarima, bojeći se da meñunjima neće ugledati Alaina.Ali, bio je s njima.Bacila mu se oko vrata, a on je poljubio dugim poljupcem njezino uzbuñeno lice.Florita promuca:- Evo te! Evo te.- Mislio sam da te nikada više neću vidjeti, moja Flory. Sve ću ti ispričati kasnije. Sada sebrzo popnimo. Nismo još obavili zadatak. Preostali su oni najgori zločinci, pa ih moramopotražiti u onoj kući.Ipak je morao Floriti na brzinu objasniti što se dogodilo, a za to je vrijeme admiral sa svojimmornarima odveo zarobljene Nijemce kroz podrum s "Evenovim grobom" u kapelicu.Mlada se djevojka neugodno iznenadila čuvši da u Ker-Evenu borave Rechensfeld i Hilda.- To je odviše! Progone nas čak dovde, ti bijednici!- Možeš ih, doista, tako nazvati. Jer došli su ovamo samo da bi nam se osvetili. To mije tažena kazala jučer, kad me u pratnji baruna došla vrijeñati.Željela me mučiti opisujući mi tvoje patnje i duge dane koje ću provesti čekajući smrt.Bijednici. Kad bismo ih barem uspjeli uhvatiti i onemogućiti ih za svagda da nam nanose zlo.Ali moramo požuriti kako bismo ih iznenadili za vrijeme spavanja.

XHilda je te večeri legla u vrlo lošem duševnom stanju. Pročitala je naime, kad je u društvuRechensfelda došla posjetiti zarobljenika, u Alainovom pogledu neizmjeran prezir. To jujedovodilo do očajanja. Tim više što je osjećaj mržnje izgubio pred navalom strasti koju je tajlijepi, ponosni, zarobljeni oficir pobuñivao u njoj. U njezinoj smućenoj duši, u kojoj suobitavale laži i prezir, rañao se novi plan...Za sebe je vjerovala da je ljepša, pametnija i spretnija od većine drugih žena. Stoga je mislilada bi joj, uz mnogo lukavstva, spretnosti i strpljenja, ipak uspjelo osvojiti Alaina.U tome će joj vjerojatno smetati Rechensfeld koji je tražio smrt za svog suparnika. TajNijemac Rechensfeld je doista nesnosan. Iako je sada mogla utjecati na njega, kao njegovazaručnica, postojala je opasnost da postane nesnosan muž.Baš je danas napao Hildu stoje poslala Leonharda da zarobljeniku odnese vrč mlijeka, a on jebio naredio da mu se daje tek toliko hrane da ne umre od gladi. Tako su, naime, Nijemcihranili i svoje zarobljenike u logorima.Hilda se tome suprotstavila. I tako je došlo do ozbiljne svañe. Mlada žena te večeri nije izišlaiz svoje sobe, već je naredila da joj večeru donesu. Rekla je samoj sebi:"Sutra ću ga prisiliti da mi se ispriča. Bez oklijevanja ću mu dati do znanja da ću prekinuti snjime, ako to ponovi. A kako je njemu, više nego meni, stalo do tog braka, uspjet ću gasmekšati."I kao posljedica te svañe Hildi su živci bili napeti. Osim toga, te je noći bjesnila oluja. Mladažena nije mogla zaspati. U njezinim se mislima neprekidno pojavljivala slika AlainaPenvalasa.Oko jedan sat u noći, umorna od okretanja po krevetu, ustala je. Odjenula je kućnu haljinu, tepošla kroz hodnik u salon. Ali ni tamo nije dugo ostala. Iznenada se nečega sjetila. Htjela jesići u podzemlje i reći Alainu kakva ga sudbina očekuje. Samo ona, Hilda, mogla gaje spasiti.Pristala bi i na to da pobjegne s njim ukoliko joj obeća da nikada više neće sresti Floritu i da

će živjeti s njom negdje u inozemstvu.Ova, inače pametna i lukava žena, nije mogla shvatiti duše drugih. Zaboravila je, od svogludog ponosa i zloće, prezir s kojim ju je dočekao Alain. Bila je uvjerena da će ponos i savjestmorati popustiti pred lukavstvom i snagom.Vratila se u svoju sobu i brzo odjenula haljinu. Krenula je u podzemlje, prema "Evenovojsobi".Stanari starog zdanja izmislili su i izradili lagan način ulaska u podzemlje kroz skriveniprolaz. Pritiskom na ručicu, kamena bi se ploča digla i u isto vrijeme bi spustila male željeznestube.Hilda je taj prolaz poznavala. Za trenutak se našla na dnu stuba. Zatim je pomoću drugeručice, s podzemne strane, zatvorila kamen iznad sebe. Polagano je krenula hodnikomupalivši prije toga svjetlo.Tako j e stigla do uskog hodnika koj i je vodio do prostorije iskopane u stijenama u koju susmjestili Alaina. Čuvala gaje Spiitzwacherova danska doga. Ovdje je svjetlost bila slaba jerNijemci nisu smatrali potrebnim osvijetliti to mjesto. Iznenada se mlada žena spotaknula otijelo ispruženo na zemlji. Trgnula se i povukla unatrag. Prignula se i u slaboj svjetlostisvjetiljke smještene na ulaz u hodnik primijetila pred sobom tijelo psa.Uginula je životinja s ranom na glavi ležala pred njom. Iz rane je još tekla krv.Hilda je tiho kriknula.Brzo je upalila malu svjetiljku što ju je ponijela sa sobom, jer se prostorija za zarobljenike nijemogla osvijetliti na drugi način.Krenula je onamo. Jednim je pogledom ustanovila da je prazna, da Alaina više nema tamo.Nekoliko je trenutaka stajala nepomično. Nije vjerovala svojim očima. Ovladao ju je bijesizmiješan s čuñenjem.Pobjegao...on je pobjegao!Ali zacijelo ne sam... to je bilo nemoguće... netko mu je pomogao.Uostalom, na zemlji je ležalo uže kojim su ga bili vezali.Tko lije to bio?Hilda je opazila neki predmet na tlu. Podigla ga je s interesom i bijesom. Bila je to

kapafrancuskih mornara.Hilda promuca:- Francuzi... Francuzi su došli ovamo. Izgubljeni smo.Nekoliko je trenutaka ostala, od straha, nepomično stajati. Zatim pomisli: "Možda su jošuvijek negdje u blizini? Sigurno u zasjedi. Ako se vratim, mogli bi me iznenaditi i zarobiti.Ali moram upozoriti one gore."Počela se polagano vraćati putom kojim je i došla. Iznenada joj se pričini daje čula nekusumnjivu buku. Da, netko se brzim koracima približava.Izgubivši glavu, Hilda se okrene i počne trčati. Prošla je kraj male dvorane u kojoj je Alainbio zarobljen i ušla u hodnik koji je vodio dalje od nje.Taj je hodnik završavao na križanju koji Sptitzwacher još nije istražio smatrajući ganevažnim. Krenuti dalje značilo je poći prema nepoznatom, možda čak zalutati.Ali za Hildu je to bila jedina mogućnost. Znala je da su Francuzi morali ući u podzemlje kroztajni prolaz u Runestu i da su sigurno zarobili njemačke mornare. Govorila je samoj sebi davjerojatno upravo tog trenutka Francuzi provaljuju u Ker-Even.Sva luda od straha mislila je samo na to kako će im pobjeći.Prodirala je u tamne hodnike s malom svjetiljkom u ruci. Doskora je stigla do dragog križanjaza četiri hodnika. Hilda je krenula jednim od njih, ali se uskoro morala vratiti jer je završavaotamnom rupom. Dolazak mlade žene uzbudio je pleme štakora, pa su se razbježali unevidljive rupe.Hilda je ušla u drugi hodnik. Ovaj ju je odveo do drugog spleta galerija izmeñu kojih jenasumce trebala odabrati jednu. Umalo što nije upala u duboku jamu punu vode. Primijetila juje u posljednji trenutak. Ogromni su joj štakori trčali oko nogu. Preselili su se iz prednjegdijela podzemlja, koje su Nijemci zauzeli, pa su se sada našli u manje izloženim hodnicima,iskopanim od bivših stanovnika, koji su se širili u svim smjerovima. Tako su svoje skloništeučinili neosvojivim.Spiitzwacher i Helmer nisu još uspjeli iskoristiti taj dio podzemlja.Hilda je primijetila da se hodnik spušta i da tlo postaje sve vlažnije. Sjetila se stoje

inženjergovorio o tome.Zbog spuštanja tla, ili iz nekog posve drugog razloga, ove su se galerije za vrijeme plimenalazile pod morem, o čemu je svjedočila i jama puna vode u koju Hilda umalo što nije upala.Mlada je žena zastala obuzeta očajem.Nije mogla krenuti dalje u tom smjeru. More se počelo dizati. Uskoro će se ovdje početipolako pojavljivati voda.Krenula je natrag. Osjećala je sve veći umor. Drhtala je u tim vlažnim i hladnim hodnicima.Sada je još izgubila i smjer. Nastojala je zapamtiti neke znakove. Čak je na tlo poslagala idijelove svog potrganog rupčića, ali ih sada više nije bilo. Neki ih je štakor vjerojatno odniosa sobom.Na trenutak je izgubila prisutnost duha. Drhtala je i cvokotala zubima. Zastala je ne znajućikamo bi krenula, na koju stranu, kuda.Zatim se opet probudila njezina čvrsta volja.Bilo je glupo tako izgubiti hrabrost. Govorilo se, doduše, da nije moguće izići iz podzemlja,ako čovjek pri ulasku nije obilježavao svoj put. To su govorili i Helmer i inženjer. Alivjerojatno su pretjerivali. Ti su hodnici morali negdje završiti. Bude li strpljiva, sigurno ćenaići na neko njoj poznato mjesto, odakle će moći krenuti prema izlazu u Ker-Even.Mlada je žena ponovo odlučno krenula jednim od hodnika koji je, vijugajući se, uranjao umrak.XIU vrijeme dok se Hilda počela spuštati u podzemlje Ker-Evena, začulo se udaranje bata poulaznim vratima što je probudilo stanovnike tog sivog zdanja.Nisu se zbog toga uzbudili, jer se već nekoliko puta dogodilo daje netko iz ovog ili onograzloga zatražio gostoprimstvo u staroj kući.Ipak su zbog opreza ustali i odjenuli se, dok je Leonhard krenuo prema vratima.Ponovo se začulo kucanje.Sluga upita:- Tko je?

Jedan mu glas, na njemačkom, odgovori:- Dolazim u ime gospodina Miilbacha i donosim važne vijesti. Moram odmah razgovarati sazapovjednikom Helmerom.Leonhard je otključao vrata i otvorio ih. Ugledao je uperen revolver.Isti je glas naredio:- Pomaknete li se, ubit ću vas.Leonhard je pred sobom ugledao francuskog oficira kojeg je prije par dana svezao upodzemlju i donosio mu hranu u onu malu prostoriju.Istodobno su se iza gospodina Penvalasa pojavili još neki drugi ljudi. Mornari, skrivenimrakom, ležali su dotle ispruženi po tlu a sada su se pridigli i uskočili u predvorje. Jedan je odnjih uhvatio slugu, uperio mu cijev puške u lice i izvukao ga iz kuće. Ostali su mornari utrčaliu kuću i krenuli prema sobama. Predvodili su ih Alain i admiral Barceuill. Usprkos rani nalicu, starije admiral želio pratiti svog roñaka.Helmera su uhvatili prije no stoje uopće mogao i pokušati pružiti otpor. VrataSpiitzwacherove i barunove sobe bila su zaključana. Inženjer je, začuvši buku u predvorju,nešto posumnjao i odjurio u Rechensfeldovu sobu povezanu s njegovom. Barun, vrlo blijed,upravo je navlačio prsluk.Sputzwacher reče tihim glasom:- Mislim da su nas ovog puta uhvatili. Friedrich procijedi:- Još nisu! Moramo pokušati pobjeći... stići do podzemlja. Brzo, pomozi mi! Uzmite ovulisnicu. Dobro! Ne možemo sada upozoriti Hildu i povesti je sa sobom. Njezina je soba sdruge strane predvorja. Ali ako se izvučemo, pokušat ćemo joj pomoći na drugi način.Govoreći tako krenuo je prema malim vratima. Kroz njih se ulazilo u "Evenovu sobu" i zanekoliko trenutaka oba su se Nijemca našla u podzemlju Ker-Evena.I tako su Alain i njegovi ljudi, pošto su uhvatili Leonharda i Helmera, počeli tražitiRechensfelda, Hildu i Sputzwachera.Sve troje je uspjelo pobjeći. Nisu mogli potražiti zaklon nigdje drugdje nego u podzemlju.Trebalo je dakle čekati dok ne budu prisiljeni izići ili ih pokušati uhvatiti dolje u podzemlju.- Ne možemo računati s tim da će izgladnjeti, reče Alain svom roñaku dok su se

vraćali iz"Evenove sobe" do zarobljenika. -Vjerojatno tamo dolje ima zaliha ua dugo vremena.- O, sigurno! I oružja. Naš pothvat nije uspio. Ipak je najvažnije od svega da smo tebe spasili!Florita, baka i Armelle su to takoñer mislile. Ali Alain je u duši ostao zabrinut. Uznemirivaloga j e prisustvo neprij atelj a u podzemlju, jer se ono pružalo sve do Runesta.Hilda i Rechensfeld su mu otvoreno rekli, kad su ga došli posjetiti u podzemnoj tamnici, dajednog dana namjeravaju, pomoću snažnog eksploziva koga su Helmer li Spiitzwachernabavili, dići u zrak dvorac i njegove stanovnike. Znao je da je to moguće i da ti nesretnicineće prezati ni pred čime.Pokušao je sakriti svoju uznemirenost da ne bi pomutio sreću ponovnog sastanka. Kad semalo oporavio, ispričao je što mu se dogodilo i zašto je njegovo zarobljeništvo bilo takotegobno. Odvezivali bi mu ruku samo dok je jeo skromnu hranu. Ostajao je sam u mraku, udruštvu onog krvoločnog psa. Ovaj bi ga s vremena na vrijeme došao onjušiti. I tada bizarobljenih zadrhtao. Ponekad bi se i štakori odvažili prići mu prelazeći čak preko njegovatijela i lica. Na sreću, pas ih nije volio pa bi počeo lajati i štakori bi pobjegli.- Ipak ću sve to brzo zaboraviti! - završi Alain. - Htio bih, Florita, da tvoju kuću očistimo odtih razbojnika, i odozgo i odozdo.Prošla su dva dana. Vojnik na straži kraj Ker-Evena nije opazio ništa neobično. AdmiralBarceuill je krenuo u Brest. Morao je podnijeti izvještaj. Vratio se s viješću da i admiral X, sasvoje strane, smatra potrebnim da se spuste u podzemlje.- Krenut ćemo uz sav mogući oprez, da izbjegnemo sve neprijateljske klopke. Moramo ihuhvatiti i istjerati.Ovo je mišljenje dijelio i Alain. Prisutnost to troje Nijemaca u podzemlju predstavljalo jeveću opasnost od potjere za njima.Dogovoreno je da će već idućeg jutra, pod zapovjedništvom kapetana Penvalasa, krenutiekspedicija u podzemlje Ker-Evena.

Sve je to vrijeme podzemnim hodnicima lutala poluluda žena tražeći izlaz iz mraka. Uvijek bise ponovo našla u istim galerijama.Even, ili neki drugi njegov predak, morao je izmisliti te paklene muke za nekog neprijateljakoji bi tu lutao tako dugo dok ne bi umro od iscrpljenosti.A baš to se Hildi dogañalo već dva dana. Ponekad bi pala na zemlju i tiho šaptala:- Gotovo je. Najbolje je ovdje umrijeti.A onda bi opet ustajala i kretala dalje nadajući se naći izlaz.No uvijek bi ponovo ulazila u male, zavojite hodnike koji su završavali jedan u drugomeodvodeći Njemicu, uvijek iznova, na isto mjesto.Drhtala je od straha i hladnoće. Nije više osjećala noge. Oči su joj još samo mutno gledale utaj mrak osvijetljen jedino slabim svjetlom njezine male svjetiljke.Ponavljala je:- To nije moguće! To nije moguće! Moram izići odavde!Gušili su je strah i očaj. Jasno je pred sobom vidjela što je čeka: užasna smrt od gladi u tomledenom mraku... smrt od gladi koju su ona i Rechensfeld namijenili Alainu Penvalasu, želećimu što dulje smrtne patnje.Nije osjećala grižnju savjesti. Za to je njezina duša bila i odviše okorjela. Nije žalila zbogonoga što je učinila. Nije osjećala ništa od užasa zbog svog položaja i strašnog kraja koji ju ječekao. Ona, tako mlada i lijepa, pred kojom je ležala sjajna budućnost, morala je umrijeti nataj grozni način.Mržnja je obuzela njezino srce. Proklinjala je Floritu smatrajući je krivom za svoju nesreću.Da nije bilo nje, Alain bije zavolio, pa bi ona sada bila njegova sretna žena, a ne biproživljavala ovu strašnu sudbinu.*U drugom dijelu podzemlja dva su čovjeka tražila drugu mogućnost izlaska, jer su znali da ćeih ovdje jednog dana otkriti.Bježeći pred Francuzima, Rechensfeld i Sputzwacher krenuli su prvo prema onom mjestugdje su vjerovali da će naći posadu njemačke podmornice.Ali tamo više nikog nije bilo. U oficirskoj sobi otkrili su tragove krvi na tlu i ostavljenerevolvere. Nered u toj prostoriji odavao je da se tu odigrala bitka.

Odmah su pogodili što se dogodilo. Francuzi su ušli kroz prolaz koji je vodio iz Runesta, pasu iznenadili njemačku posadu i oslobodili Alaina.A sada je bilo sigurno da će se vratiti i krenuti u potragu za bjeguncima.Njih dvojica, budući da su tako dobro poznavali podzemlje, možda su se neko vrijeme i mogliskrivati pred njima. Vjerojatno bi mogli i ubiti pokojeg francuskog vojnika. Ali ti će ihnapokon ipak pronaći i pobijediti.Toje Spiitzwacher neprekidno ponavljao sjedeći kraj Rechensfelda na jednom križanjuhodnika. Odatle su mogli pobjeći na najmanji znak opasnosti.Inženjer nadoda:- Kad bih barem imao sa sobom nekoliko ljudi koji znadu upravljati podmornicom! Moglibismo im tako pobjeći.Rechensfeld slegnu ramenima.- Ukoliko bi nam uspjelo pobjeći do špilje, a da nas ne otkriju. Jer ne znamo ne čekaju li nastamo Francuzi.Inženjer je bio slomljen. To dvodnevno čekanje na dolazak Francuza vrlo je loše djelovalo nanjegov moral. Rechensfeld je pak, stisnuvši šake, s bijesom u očima, mrmljao:- Kad pomislim da su oni nas pobijedili! Oni nas...Oko sedam sati inženjer je ustao i priredio jelo. Otvorio je nekoliko konzervi kojih su imali uizobilju. Donio je električni štednjak. Njime su se služile posade raznih podmornica zavrijeme boravka u podzemlju Ker-Evena. Uključio ga je i prigrijao jelo za sebe, Rechensfeldai preostalog psa.Rechensfeld je jedva nešto pojeo... bolio ga je batrfjak odrezane noge, jer rana još nije posvezarasla. Prije vremena počeo je upotrebljavati drvenu nogu želeći što prije doći u Ker-Even iizvršiti svoju osvetu. Sada ga je svega obuzeo bijes zbog neuspjeha tog pothvata i strah odonoga što gaje čekalo. Bio je tako uzbuñen da se jedva uspijevao svladati.Nakon skromne večere oba su se čovjeka ispružila na strunjačama. Spiitzwacher ih je donio izoficirske sobe. Ležali su, ali im nije uspijevalo zaspati. Rechensfeld se iznenada trgne ipridigne na lakat.

- Spiitzwacher, nešto sam se dosjetio.- Kako da pobjegnemo?- Ne, iako bi nam tom prilikom možda uspjelo izići iz Ker-Evena. Ali prije svega mislim nato kako ćemo uništiti tog prokletog Penvalasa i njegov dom.- Uništiti? Kako?- Niste li sakrili mnogo eksploziva?- Da, i to vrlo snažnog. Htjeli biste dići u zrak... -Runesto, da!- Ali mi smo daleko od onog dijela podzemlja koje se prostire ispod dvorca. Trebat ćeeksploziv odnijeti tamo.- Je li to moguće?- Nije nemoguće... ali je vrlo teško i opasno.- Da li bismo to nas dvojica mogli izvesti?- Da, ako polagano radimo i budemo vrlo oprezni.- Dobro, pokušajmo. Ne želim da ti ljudi likuju. Priredit ćemo mi njima ples. Hoćete li znatisve urediti tako da ne doñe do eksplozije prije no što budemo dovoljno daleko?- Da, za to ću se pobrinuti! No morat ćemo provjeriti hoćemo li nas dvojica moći prenijeti svete sanduke.Rechensfeld pruži ruku pokazujući svoje mišiće. Snažan sam, a to ste i vi. Uspjet ćemo utome. A kao što ste i sami kazali, imamo dosta vremena.- Ali ako nas Francuzi nañu ovdje?- Prvo ćemo sve pretražiti, a pas će hodati pred nama pa će nas upozoriti na opasnost.- Neka bude. Hoćemo li odmah započeti?- Da. Ionako smo odviše uzbuñeni da bismo spavali. Dakle, bit će bolje nečim se zabaviti.Ustali su i krenuli prema onom dijelu podzemlja gdje se nalazio eksploziv. Spiitzwacher ga jeiz opreza sklonio dalje od Ker-Evena. Tamo su gauskladištili još prije rata i to u svrhu o kojojzapovjedništvo mornarice nije imalo pojma. Helmer i Spiitzwacher mislili su, naime,eksplozivom širiti paniku medu mještanima uz obalu.Sve do sada nisu upotrebljavali taj eksploziv. Spiitzwacher gaje pomno čuvao. Na ulazu uprostoriju u kojoj je bio smješten pričvrstio je pločicu s riječima:ULAZ NAJSTROŽE ZABRANJEN!POD PRIJETNJOM NAJSTROŽE KAZNE!Uz to je inženjer spojio vrata sa strujom tako da bi svakog znatiželjnika, pri

pokušaju ulaska uprostoriju, struja odbacila daleko. Dakako, ukoliko nije poznavao mehanizam za otklanjanjete opasnosti i za slobodan ulazak.Spiitzwacher je trenutak zastao promatrajući sanduke. Zatim reče promuklim glasom:- Kad bih to mogao učiniti bez opasnosti za nas, uništio bih sve ovo. Ne bih htio da seFrancuzi dočepaju našeg mnogogodišnjeg truda i napora.- Da, slažem se s vama, ali to nije moguće, jer mi bismo bili prve žrtve. U protivnom, akodignemo u zrak Runesto, za nas nema opasnosti.- Dobro! Krenimo dakle na posao. Ali oprezno sa sanducima. Dvajučerašnja suparnika, kojeje osvojila Hildina ljepota, ujedinilisu se u osveti. Nisu više ni pomišljali na mladu ženu zbog koje je došlo do razmirica meñunjima. Mislili su da je ona već u rukama Francuza. Sve svoje sposobnosti usmjerili su sadasamo prema jednom cilju: izići odavde i pobjeći Francuzima. A k tome još nešto: uništiti tajstari dvorac, vlasništvo jedne od najstarijih francuskih obitelji i ubiti sve njezine članove.Paklenska radost ih je obuzimala na tu pomisao. Baruna kao daje tresla neka groznica.Sptitzwacher, nakon stoje sve dobro pregledao, pokazao je jedan od sanduka i rekao:- Odnesimo najprije ovaj. Mislim daje jedan od lakših.Obojica su ga prilično lako podigla i krenula niz hodnik.Pas, koji je htio proći izmeñu njih, zapleo im se meñu nogama. Drvena barunova noga, u kojuje udario, poskliznula se na neravnom tlu. Rechensfeld se nije mogao zadržati na nogama.Ispustio je sanduk.Začula se snažna eksplozija i sve se oko njih počelo urušavati. Od njihovih je tijela ostalasamo bezlična masa.*I u mračnom hodniku u kome je Hilda ležala na vlažnom tlu, obuzeta umorom, počelo se sverušiti uz zaglušnu buku. Ipak se hodnik nije posve zarušio.Mlada je žena pokušala ustati. Nestalo je njezine male svjetiljke. Mrak je ispunjavao hodnik.

Hilda je trenutak kleknula na koljena, naslonivši se na ruke. Obuzeo ju je užas. Dugi su jojdrhtaji prolazili tijelom.Iznenada začu podmuklu tutnjavu. More se počelo slijevati u ovaj dio podzemlja kojegeksplozija nije uništila. More je urlalo i kao daje likovalo zbog nestanka one zapreke koja muje stoljećima zatvarala put.More ispuni hodnik, dohvati Hildino tijelo i baci ga na stijene. Nekoliko trenutaka kasnijelijepa crnokosa grofica nije više živjela.More se poigravalo njezinom raspletenom kosom odnoseći svoju žrtvu prema morskimdubinama oko Ker-Evena.XIIU Runestu su svi skočili iz postelja začuvši snažnu eksploziju. Ubrzo su se našli u predvorjupitajući se užasnuto:- Što je to? Što se dogodilo? Alain uzviknu:- Oni bijednici pokušavaju dići u zrak Ker-Even!Tog se trenutka začula još jedna eksplozija... zatim treća, pa četvrta.Zemlja je drhtala; izgledalo je kao da će se stari dvorac srušiti, prozorska su se stakla lomila ipala uz zaglušan zveket.Alain uzviknu:- Brzo, brzo, izlazite! Poñite bilo kamo, ali što je moguće dalje od dvorca i Ker-Evena!Gospoña Penvalas zamuca:- Misliš li da to još nije gotovo?- Ne, plašim se da će razbojnici pokušati dići u zrak Runesto. U svakom slučaju, treba otići izopreza.Za nekoliko minuta svi su napustili dvorac i krenuli kroz noć i oluju prema livadama.Gospodin Penvalas je išao posljednji držeći pod ruku baku koja je drhtala.Pokušavao ju je smiriti:- To je samo mjera opreza, bako. Jer da su namjeravali dići u zrak Runesto, počeli bi odande,a ne bi nam dali vremena da se probudimo i pobjegnemo.Admiral potvrdi:- Razbojnici su htjeli uništiti skrovište. Možda su prije toga uspjeli pobjeći. Ali što sedogodilo mojim ubogim momcima koje smo ostavili u Ker-Evenu?

Na to nisu mislili. A kad je Alain smjestio baku, Floritu i Armelle na nekoj farmi dovoljnoudaljenoj od Runesta, izjavi da će poći pogledati što se dogodilo.Ali admiral nije dijelio njegovo mišljenje.- Što ćeš tamo sada? Mrkla je noć. Nepotrebno bi se izložio opasnosti, jer od dvojega moralose dogoditi jedno: ili je eksplozija uništila Ker-Even, pa im ne možemo pomoći ili je kućaostala neoštećena pa se nemamo čega plašiti.Alain se uvjerio daje roñak u pravu. Ipak je grozničavo iščekivao svanuće.Ranom zorom krenuo je u pratnji Florite, koja ga nije htjela napustiti, prema Ker-Evenu. Izanjih su pošli admiral i dio posluge iz Runesta.Tako su stigli do dijela ceste koji je nadvisivao more. Ugledaše nešto užasno.Nestalo je dijela hridi i obale. Progutalo ih je more. Ali onaj dio hridi na kojoj je stajala kućapružao se nad morem još opasniji i mračniji nego ranije.Sada je tvorio mali otočić, jer je izmeñu njega i obale bučalo more, uzbuñeno od oluje.Užasan urlik mora ispunjavao je prostor.Taj je prizor bio strašan u svojoj mračnoj ljepoti. Blijeda je zora osvjetljavala tu tragičnuscenu.Alain je kliknuo od sreće, a pridružili su mu se i admiral i Florita.- Kuća je neoštećena! Ljudi su spašeni!Ugledali su ih kako stoj e pred mračnim zdanjem i mašu maramama. Davali su im znakovedaje sve u redu.Sada je još samo trebalo čekati da se more smiri, pa da poñu po njih. Florita iznenada zaviče:- Yves! Ubogi Yves!Mala je lučica promijenila svoj izgled. Stijene su se srušile na kolibu starog mornara. On jeostao ležati smrvljen ispod njih. Alain reče slomljenim glasom:- Ubogi moj Gouez! Tako završiti! Admiral bijesno procijedi:- I on je pao kao žrtva Nijemaca! Nadam, se da su barem ti razbojnici, koje nismo mogliuhvatiti, nestali zauvijek!Nekoliko su trenutaka svi stajali, nepomično promatrajući užasno djelo koje su neprijateljigodinama pripremali. Po moru su plovili ostaci nekog broda i admiral u njima prepoznadijelove podmornice. More se pjenilo oko novonastalog otočića. Sada je moglo

prodrijeti i usve hodnike pod granitnom stijenom, pa će sigurno i taj otočić vremenom progutati more.Nestat će u oceanu zajedno s onim što je predstavljalo skrovište Crvenokosog Evena, akasnije suradnika njemačkih gusara.Vojnici su još uvijek stajali na otočiću i s obale su im znakovima davali na znanje da će doćipo njih čim se more smiri. Zatim su se svi vratili u Runesto. Alain je poslao kočiju po baku.Vjerovao je da eksplozija nije bila smišljeno djelo tih razbojnika, zaključujući po mjestu gdjeje izbila, već neopreznost. Razbojnici su sigurno prvi nastradali, pa više nije bilo opasnosti zaRunesto.Ipak, za svaku sigurnost, Alain je namjeravao prije bakinog povratka posjetiti podzemlje.Sišao je zajedno s Corentinom i ustanovio da nema ništa sumnjivo. Nijemci su imali dovoljnomjesta ispod Ker-Evena pa nisu tu smjestili nikakva skladišta.Nakon desetak minuta hodanja voda ih je zaustavila. More je preplavilo podzemlje. I tako jesada, s te strane, sam ocean branio Runesto.*Idućeg dana, kad se oluja smirila, struja je na obalu nanijela ostatke ljudskih tijela, ono stojepreostalo od Karla Sputzwachera, inženjera carske mornarice i baruna Rechensfelda,husarskog poručnika.Dva dana kasnije, na stijenama su pronašli tijelo neke žene, izranjavano udarcima o hridi,kamo ga je bacalo bijesno more. Lice se više nije dalo prepoznati. Ali duga crna kosa bila jepuna algi i školjki. Ta je kosa svjedočila o tome tko je pokojnica. Alain, koji ju je trebaopogledati na poziv načelnika Conestela, kazao je bez oklijevanja:- Da, to je ona. To je ona koju smo tako dugo nazivali Elsa Hoffel.Sahranili su je na groblju, jednako kao i ona dva Nijemca. Prije njihove sahrane bila je onaYvesa Goueza. Cijela ga je povorka, na čelu s markizom Penvalasom, otpratila do njegovaposljednjeg počivališta na toj zemlji.Zbog svih tih dramatičnih dogañaja vjenčanje Alaina i Florite bilo je odgoñeno za

krajkolovoza.Vjenčanje je, kako je i planirano, obavljeno u kapelici Runesta. Mladi je par pogostio, nakonvjenčanja, stanovnike toga kraja, koji su u velikom broju došli zaželjeti sreću mladencima.Na sreću mladih, na tom vjenčanju nije vladalo uobičajeno svadbeno veselje, jer je posvudaoko njih vladalo previše tuge i žalosti.Nekoliko dana kasnije mladi je par otputovao u grad, u unutrašnjost, kamo su Alaina poslalislužbeno, kao oficira za obučavanje. U prolazu kroz Pariz Florita je posjetila sestre Barboux,sestre onog mladog vojnika umrlog u Vanellesu. Našla je dvije hrabre djevojke koje sumarljivo radile, pa iako su se morale mnogo čega odreći, ipak su znale da ima i nesretnijihljudi od njih. Florita im je ponudila svoju pomoć, govoreći im mnogo o Antoineu, za čiju susmrt sestre saznale tek prije kratkog vremena.Za vrijeme boravka u Parizu Alain se raspitivao za Ulricha Mulbacha. Saznao je da mu državanije oduzela krznariju već da je on i dalje dobro zarañivao. Krznariju je vodila gospoñaValentin. Ulrich je živio mirno budući da je bio francuski državljanin. Samo bi ponekadodlazio u Švicarsku ili Španjolsku. Njegova kćerka, gospoñica Charlotte, posjećivala je upratnji prijateljice kazališta i kinematografe, odijevajući se po najnovijoj modi, ne prezajući nipred kakvim modnim ludostima.Alain i Florita sreli su je uoči odlaska iz Pariza. Bila je neizmjerno smiješno odjevena, pa sujedva uspjeli suspregnuti smijeh, iako im je bilo neugodno saznanje da ta neprijateljica šećeslobodno pariškim ulicama.Lottchen je pocrvenjela i okrenula pogled sjetivši se kako je vrijeñala Francusku u onovrijeme kad su ona i Florita boravile u Njemačkoj, u kući roñaka Ghielmanna.No tek što su prošli, ona se okrenula da bi očima slijedila lijepi par koji je privlačio pažnjuprolaznika. Njega, tog lijepog ranjenog oficira i nju, predivnu ženu zlaćane kose i velikih

crnih očiju.Alain šapnu:- Kad se oslobodimo te vojske špijuna što okružuje našu domovinu, tek onda ćemo moći lakšedisati!*Ker-Even, to sada napušteno zdanje, ostalo je kao svjedočanstvo zločina koji su se ovdjedogodili nekad u davna vremena, a i za naših dana.Malo pomalo more je izjedalo granitnu stijenu tako da će se jednoga dana Evenova kućasrušiti u ocean prepun tajni. Taj ocean je u svojim dubinama čuvao i tijelo Ines Valserres,uboge mlade žene, ali je izbacio i ono Hilde Strubs, crnokose špijunke.- Da! I kad joj govorim o tebi, baki i Runestu, svega se sjeća. Ali o sebi, ukoliko je nepokušam podsjetiti, na zna ništa.- To je čudno! A liječnici vjeruju da će to proći?- Da! Čak me uvjeravaju u to. Uostalom, pri prolasku kroz Pariz još ću se raspitati. Čim sebude bolje osjećala, a ja dobijem odmor za oporavak, poći ćemo u Runesto. Tamo će se bržeoporaviti.Alain je svojoj sestri pričao i o Steviskom, koga su smatrali zarobljenikom, ali koji će uskorosteći slobodu zahvaljujući svojoj narodnosti i neprocjenjivim uslugama učinjenim Alainu injegovoj zaručnici. Zatim se mladić, duboko potresen, sjetio Caroline Dussaud. Pala jepomažući im. Ispričao joj je sve i o staroj Palmyri, zahvaljujući kojoj im je uspio posljednjidio bijega.Armelle se nije mogla snaći saznavši za Mulbachovu dvostruku ulogu. A Alain i onapoznavali su samo dio uloge tog čovjeka, jer Florita nije u Vanellesu imala prilike ispričatisve svom zaručniku.Gospodin je Penvalas završio riječima:- I tako je naša mala Flory uspjela izbjeći opasnosti koja joj je prijetila od tog Mulbacha injegova saučesnika, onog bijednika koga sam trebao uništiti kad se nalazio u mojim rukama.On je pravi razbojnik.

Gospoña Mulbach nas je prevarila kao i njezin muž. Ali, po ono nekoliko Floritinih riječi,pokajala se i bila silno nemirna što je nećakinju morala ostaviti u vlasti Mulbacha. Ona joj jepreporučila da bježi i pokuša sve, radije nego da ostane zarobljenicom tog čovjeka.Znaš li što mije Flory još ispričala? Daje ona slavna Elsa Njemica i da se ne zove Hoffel.- Nemoguće! A papiri njezinog oca?- Florita mi nije stigla ništa objasniti. Morat ćemo pričekati da joj se vrati sjećanje.