Giovanni Giacomo Casanova - Povijest mog ivota I

itaoe, elim ti najprije rei da svemu to poinih za svoga vijeka, bilo to dobro ili zlo, sam uvijek bijah sretnim ili nesretnim vinovnikom, pa se tako s pravom mogu smatrati slobodnim. ovjek je slobodan sve dotle dok sam vjeruje u vlastitu slobodu, a to se vie pouzda u mo sudbine, to vie sam sebe liava snage koju mu dade bog obdarivi ga razumom. Razum je udio tvoreva boanstva u nama. Ako se njime sluimo u elji da postanemo ponizni i pravedni, najbolje emo ugoditi onom koji nam ga podari. Bog prestaje da bude bog samo za one koji smatraju da je njegovo nepostojanje nemogue, a takvo shvaanje je najvea kazna za njih. ovjek je slobodan, ali zato ne smijemo misliti da je vlastan uiniti to mu se god svidi, jer kad se prepusti strasti da njime ovlada, tad postaje robom. Onaj tko ima snage da se sustegne od nekog ina sve dok se potpuno ne sabere, pravi je mudrac; ali takva su eljad rijetka. italac e u ovim memoarima razabrati da, ne teei nikad za nekim postojanim ciljem, nisam imao drugog naela, ako je to uope neko naelo, doli da se preputam vjetru neka me nosi po svojoj volji. Kolike li promjenljivosti u tim slobodnim naelima! Moji uspjesi i moji porazi, dobro i zlo to ga iskusih, sve me je to nauilo da spoznam kako u ovom naem svijetu, i tjelesnom i duhovnom, dobro proistjee uvijek iz zla kao to i zlo proistjee iz dobra. Moja e lutanja pokazati misliocu oprene pute, ili e ga pak nauiti velikom

umijeu da se dri staze to vodi izmeu njih. Treba samo hrabrosti, jer snaga bez samopouzdanja ne slui niem. 5 Meni se esto desilo da me s nepromiljena koraka, koji je trebalo da me odvede u propast, snae velika srea, te sam, sve karajui se, zahvaljivao bogu; a iz razumna i promiljena ponaanja esto bi proizala teka nevolja. To bi me alostilo; ali znajui da sam u pravu, uskoro bih se utjeio.

Usprkos iskri divnog morala, koji boanska poela usa-die u moje srce, itava sam ivota bio rtva svoje puti, volio sam bludjeti, bez prestanka sam ivio u grijehu, nemajui druge utjehe doli spoznaje da sam na stranputici. I zato se nadam, ljubazni itaoe, da u mojoj povijesti nee osjetiti duh nedolina hvalisanja, ve upravo onakav kakav prilii ispovijesti, premda u mom prianju nee nai ni skruenost pokajnika ni sputanost nekog koji, crvenei, priznaje svoje ludorije. Sve su to mladenake ludosti, i uvidjet e da im se i ja sam smijem, a i ti e se, ako si dobra srca, smijati zajedno sa mnom. Smijat e se kad bude itao koliko sam puta, kad bjeh u nudi, bez grinje savjesti varao lakoumnike, lopue i budale. Sa enama varanje je uvijek uzajamno, jer netom se ljubav umijeala, obje su strane nasamarene. S budalama je sasvim drugaije. Jo i danas mi je drago kad god se prisjetim da sam mnoge zapleo u svoje mree, jer njihova bezo-bratina i preuzetnost pravi su izazov duhu. Varajui budale osveujemo duh, a takva pobjeda vrijedi truda, jer budala ima oklop, pa ne zna kako da je dohvati. Prevariti budalu, to je, mislim, podvig dostojan ovjeka od duha. Otkad postojim, u mojim je ilama nesavladiva mrnja na soj budala, jer kad sam god bio u njihovu drutvu, osjeao sam se i sam budalom. Meu njih uope ne ubrajam ljude koje nazivamo glupima; takve ak i volim, jer njihova glupost proizlazi iz manjkava odgoja. Sretoh meu njima mnoge koji bijahu veoma poteni i ija glupost ne bijae bez duha i bez razboritosti, po emu se znatno razlikuju od budala. Oni su poput oiju na koje se navukla mrena, a koje bi inae bile veoma lijepe. Ako si pronikao duh ovog predgovora, onda si, dragi itaoe, lako pogodio moju namjeru. Napisao sam ga jer elim da me upozna prije no to pristupi itanju moje povijesti. Jer s nepoznatima ovjek razgovara samo u kavani ili za gostionikim stolom. Napisao sam svoju povijest, i tome se nemn Sto prigovoriti. Ali jesam li u pravu to je predajem 6 opinstvu o kojem znam toliko toga to mu ne ide u prilog? Znam da inim ludost, ali kad ve osjeam potrebu da se zabavim i nasmijem, zato bih to sebi uskraivao? Jedan od starih pisaca savjetuje nas uiteljski: Ako nisi inio stvari dostojne da budu napisane, barem pii stvari dostojne da budu proitane.

Ovaj je savjet krasan poput najieg dijamanta kakav se pravio u Engleskoj, ali ja ga ne mogu slijediti, jer ne piem ni roman ni povijest neke slavne i ugledne linosti. Bio dostojan ili nedostojan, moj je ivot moj predmet, a moj je predmet moj ivot. Kako sam provodio ivot i ne mislei da e mi jednog dana doi elja da ga opiem, moda e stoga ova povijest biti zanimljivija nego da sam ivio s namjerom da je napiem kad zaem u starake godine i, to vie, da je objavim. U dobi od 72 godine, 1797, kad mogu rei vixi* premda jo uvijek ivim, bilo bi mi teko nai ugodniju razonodu od razgovora o mojim pustolovinama, na ugodu i razveseljavanje otmjena drutva koje me slua, koje mi je uvijek bilo prijateljski naklonjeno i s kojim sam uvijek drugovao. Da bih dobro napisao svoju ispovijest, dovoljna mi je i sama pomisao na to da e me oni itati. to se tie neznalica kojima neu moi zaprijeiti da itaju, dovoljno mi je saznanje da ne piem za njih. Prisjeajui se uitaka koje sam proivio, ja ih obnavljam, pa tako jo jednom uivam u njima, a pri tom se smijem patnjama koje nekad podnesoh i koje vie ne osjeam. Dio sam svemira, govorim u zrak i zamiljam da polaem raun o svom ivljenju kao to domoupravitelj polae raun svom gospodaru prije negoli to e se povui. Budunost me kao filozofa nikad nije muila, jer nita o njoj ne znam; a kao kranin znam da vjera vjeruje bez razmiljanja i da ona najistija nikad ne progovara. Znam da sam postojao, jer sam osjeao, a kako mi je osjeanje davalo to saznanje, znam isto tako da vie neu postojati kad budem prestao osjeati. Desi li se da osjeam i poslije smrti, tad vie ni u to neu sumnjati, ali u utjerati u la sve one koji mi kau da sam mrtav. * ivio sam. '7 Kako povijest zapoinje najstarijim dogaajem koje je zadralo pamenje, to e moja zapoeti od dana kad mi je bilo osam godina i etiri mjeseca. Prije tog vremena, ako je istina da vivere cogitare est*, ja nisam ivio, ve naprosto ivotario. Budui da se ljudsko miljenje sastoji od usporedbi kojima spoznajemo odnose, ono ne moe postojati prije pamenja. Organ namijenjen pamenju razvio se u mojoj glavi tek osam godina nakon roenja, i tad je moja dua postala osjetljiva na dojmove. Kako je bestjelesna supstancija koja se ne moe nec tangere, nec tangi** u stanju da prima dojmove, nije u ljudskoj moi da objasni.

Jedna utjeljiva filozofija u skladu s religijom tvrdi da je ovisnost due o osjetilima i organima samo sluajna i prolazna, i da e dua biti odrijeena i slobodna kad je smrt tijela rijei ove tiranske potinjenosti. To je vrlo lijepo, ali kako ne mogu vlastitim umom doi do sigurna uvjerenja da sam besmrtan, nego jedino pod uvjetom da prestanem ivjeti, to mi ne zamjerite to ne hitam da doem do spoznaje takve istine; jer spoznaja kojoj je cijena ivot ini mi se odvie skupom. U meuvremenu slavim boga, preui od svakog nepravedna ina, i grozim se od zlih, premda im ne inim zla. Zadovoljavam se da im ne inim ni dobra, jer sam uvjeren da ne treba hraniti zmiju u njedrima. Moram neto rei i o svom temperamentu i prirodi. Pri tom se nadam da italac koji e me najblae suditi nee biti ni najnepoteniji ni najsiromaniji duhom. U meni su se izredali svi temperamenti: mekuan u djetinjstvu, sangvinian u mladosti, u zrelim godinama uan, a sad, pod starost, melankolian, i takav u vjerojatno ostati do kraja. Usklaujui hranu s ustrojstvom i graom tijela, uvijek sam bio dobra zdravlja, a kako sam ve zarana nauio da zdravlju teti svako pretjerivanje, bilo u jelu bilo u gladovanju, nikad nisam imao drugog lijenika do sama sebe. Rekao bih da je pretjerivanje u postu opasnije od neumjere-nosti, jer ako neumjerenost kvari probavu, gladovanje vodi u smrt. Sad kad sam ve ostario, premda mi je eludac jo uvijek dobar, treba mi samo jedan obrok na dan, ali mi taj gubitak * ivjeti, to znai misliti. Ciceron, Tusculanae. "Ne moe se dotai, niti biti dotaknuta. 8 nadoknauje sladak san i lakoa kojom misli stavljam na papir a da se ne moram sluiti ni paradoksima ni sofizmima koji bi ionako mogli prije obmanuti mene nego itaoca, jer se nikad ne bih usudio da mu proturim laan novac, znajui da je laan. Sangvinini temperament uinio me je neobino osjetljivim za slasti uitka; bio sam uvijek veseo, uvijek pripravan da idem iz naslade u nasladu, a bio sam i veoma dovitljiv u iznalaenju uitaka. Zbog toga sam bio tako sklon da sklapam uvijek nove veze, a otud i velika lakoa kojom sam ih kidao, iako uvijek s razlogom, a nikad iz puste obijesti.

Pogreke u temperamentu ne mogu se ispraviti, jer temperament ne ovisi o naoj moi. Sasvim je drugaije s karakterom. Karakter je sazdan od duha i srca, i temperament u tom nema tako rei nikakva udjela, pa stoga karakter zavisi o odgoju i moe se popraviti i izmijeniti. Preputam drugima da prosude imam li dobar ili lo karakter; ali on je takav kakav jest, odrazuje se na mojoj fizionomiji, i svaki e ga dobar poznavalac moi lako proniknuti. Jedino na licu karakter postaje predmet dostupan oku: tu je njegovo sjedite. Promatramo li ljude koji nemaju nikakve fizionomije, a takvih je mnogo vidjet emo da nemaju ni onog to se naziva karakterom, pa odatle izvlaimo pravilo da je raznolikost fizionomija tolika kolika je razliitost karaktera. Kad sam priznao da sam se itava ivota vie upravljao prema porivima osjeaja negoli prema zakljucima rasuivanja, mislim da sam priznao i to da je moje ponaanje bilo podlonije mom karakteru negoli duhu, a oni su obino bili meu sobom na ratnoj nozi, pa tako u njihovu neprestanom sukobu nikad nisam imao dosta duha da savladam karakter, niti pak dosta karaktera da savladam duh. Ali, zaustavimo se malo ovdje: ako je istina da si brevis volo, obscurus fio*, mislim da ne vrijeajui skromnost mogu primijeniti na sebe ove rijei dragog mi Verligija: Nec sum adeo informis: nuper me in littore vidi Cum placidum ventis staret mare.**) * Kad elim biti kratak postajem nejasan. Netano citiranje prema Ars poetica Horacija. ** Nisam tako ruan; nedavno se vidjeh na obali dok je more bilo mirno. Vergilije, Ekloge, II. 9 Gajiti naslade puti bila je uvijek moja glavna briga, i nikad nisam imao nikakve vanije. Osjeajui da sam roen za lijepi spol, uvijek sam ljubio i nastojao da budem ljubljen koliko je to god bilo mogue. Silno sam volio i obilatu trpezu i strasno se zanimao za sve to je podsticalo moju radoznalost.

Imao sam prijatelja koji mi bijahu dobri i sretan sam to sam im u svakoj prilici mogao dokazati svoju zahvalnost. Imao sam i odvratnih neprijatelja koji su me progonili, a koje nisam mogao istrijebiti, jer to nije bilo u mojoj moi. Ne bih im nikad oprostio da nisam zaboravio zlo koje su mi nanosili. ovjek koji zaboravi uvredu nije je oprostio, ve ju je zaboravio; jer oprotenje je in koji dolazi iz uzvienosti osjeaja, iz plemenitosti srca, iz velikodunosti duha, dok zaborav dolazi iz slabosti pamenja ili nebrige kakva prati miroljubive due, a esto iz puke potrebe za mirom i spokojem; jer mrnja vremenom razjede nesretnika koji je dugo pothranjuje. Ako me netko nazove sladostrasnikom, imat e krivo, jer me snaga puti nikad nije navela da zanemarim dunosti kad sam ih imao. Zbog istog razloga nikad se ne bi smjelo Homera nazivati pijanicom: Laudibus arguitur vini vinosus Ho-merus* Volio sam estoka jela: makarone koje je priredio vrstan napuljski kuhar, panjolsku ollu podridu1, sluzastog bakalara iz Nove Zemlje, meso divljai u pacu kad malo tukne, i sireve koji dosiu savrenstvo kad siuna bia to se u njima stvaraju postanu vidljiva. to se tie ena, uvijek mi je bio sladak miris onih koje sam volio. Kakvih li izopaenih sklonosti! rei e netko. Sramotna li ovjeka koji ih priznaje, a pri tom ne crveni! Takva mi je pokuda smijena, jer mislim da sam, zahvaljujui svojoj sirovosti, sretniji od drugih, budui da sam zbog nje prijemljiviji na uitak. Sretnik je onaj koji umije uivati a da time drugom ne udi, a nerazumnik je onaj koji misli da Svevinji uiva u bolima, patnjama i odricanjima koje mu prinosi kao rtvu, i da bog miluje samo udake koji se trape. Bog moe traiti od onih koje je stvorio samo to da uzgajaju vrline koje im je usadio u due, jer sve to imamo dao nam * Pohvalama Sto ih pjeva vinu Homer se iskazuje kao ljubitelj vina. Horacije, Epistolae, II. 10 je da budemo sretni: samoljublje, elju za pohvalama, za natjecanjem, snagu, hrabrost i jedino pravo koje nam nitko ne moe oduzeti: pravo da se ubijemo ako nakon ispravne ili krive procjene zakljuimo da nam na nesreu to odgovara. To je nepobitan dokaz nae moralne slobode koju su sofisti toliko poricali. Meutim, od te se nae moi grozi itava priroda, pa je zato s pravom sve religije zabranjuju.

Jedan navodno slobodarski duh ree mi jednog dana da se ne mogu smatrati filozofom ako ne priznajem Otkrovenje. Ali ako ga priznajemo u fizikom svijetu, zato ga ne bismo priznali i u religiji? Rije je samo o obliku. Duh govori duhu, a ne uima. Naela svega onog to znamo morala su biti otkrivena onima koji su nam ih predali posredstvom velikog i uzvienog naela to sadri sva ostala. Pela koja gradi konicu, lastavica koja savija gnijezdo, mrav koji gradi svoj podzemni grad, pauk koji prede mreu, ne bi nikad nita uradili da nije prethodnog vjenog otkrovenja. Ili moram vjerovati da je tako, ili pretpostaviti da materija misli. Ali kako se ne usuujemo da materiji pripiemo toliku ast, drimo se otkrovenja. Onaj veliki filozof to je, prouavajui prirodu, povjerovao da se dovinuo do pobjede kad je u njoj vidio boga, prerano je umro. Da je jo poivio, otiao bi mnogo dalje, a put mu ipak ne bi bio dug; bitiui po svom stvoritelju, ne bi ga vie mogao nijekati: in co movemur et sumus*. Spoznao bi da ga se ne moe spoznati i ne bi se vie kinjio. Zar bi bog, taj veliki zaetnik svih naela to sam nikad ne imaae zaetka, mogao sam sebe pojmiti kad bi zbog toga morao spoznati svoj vlastiti poetak? O, blaeno neznanje! Spinoza, kreposni Spinoza, umro je prije no to je uspio da se dovine do njeg. Da je vjerovao u besmrtnost svoje due, umro bi kao mudrac s pravom da trai nagradu za krepost. Nije istina da nadanje u nagradu ne olii pravoj kreposti i da vrijea njenu istotu. Ona joj, naprotiv, pomae da se odri, jer je ovjek bie isuvie krhko da bi poeljelo ivjeti kreposno samo radi zadovoljstva. * Po njemu se miemo i jesmo. Citirano prema Djelima apostolskim, 17, 28; Po njemu, naime, ivimo, miemo se i jesmo. (In ipso enim vivimus, et movemur et sumus.) 11 Ja mislim da je onaj Amfijaraj2 koji vir bonus esse quam videri molebat* izmiljeno bie. Mislim napokon da na svijetu nema potena ovjeka koji ne bi znao za neku trabinu, pa u i ja govoriti o svojoj.

Ja oekujem zahvalnost, potovanje i prijateljstvo svojih italaca; nadam se zahvalnosti ako ih ovi Memoari u neem podue i ako im se svide; potovanju, ako, sudei o meni onako kako treba, uvide da imam vie odlika nego mana; a prijateljstvo e mi pak ukazati ako spoznaju da sam dostojan te asti zbog iskrenosti i otvorenosti kojom se predajem njihovu sudu, bez himbe, ovakav kakav doista jesam. Vidjet e da sam uvijek volio istinu toliko strasno da bih znao i lagati samo da joj prokrim put do glava koje nisu spoznale njenu ljepotu. Nee mi zamjeriti kad budu vidjeli kako praznim kesu prijatelju da bih zadovoljio svoje hire, jer ti su prijatelji imali isprazne nakane, te sam se, ulijevajui im nadu u uspjeh, i ja sam nadao da u ih izlijeiti i otvoriti im oi. Plaao sam tako svoje uitke novcem namijenjenim stjecanju stvari koje su u prirodi nemogue. Smatrao bih se krivim da sam stekao bogatstvo; ali ja nemam nita, sve sam rasuo, a to me tjei i opravdava. Bio je to i onako novac namijenjen ludorijama, pa kad sam se njime posluio da plaam svoje vlastite, nisam mu nimalo promijenio namjenu. Ako mi se izjalovi nada da se svidim itaocu, bit e mi krivo, ali ne toliko da bih se pokajao to sam pisao, jer nita me ne moe odvratiti od elje da se zabavljam. O, okrutna dosado! Pisci paklenih muka nisu te strpali u pakao samo iz zaboravnosti. Ipak moram priznati da se ne mogu obraniti od straha da u biti izvidan: odvie je to prirodan strah a da bih se mogao hvalisati kako sam neosjetljiv za nj; a nimalo me ne tjei ni pomisao da neu biti iv kad ovi Memoari iziu. Gnuam se od pomisli da primim bilo kakvu obavezu prema smrti koju toliko mrzim: bio sretan ili nesretan, ivot je jedino dobro koje nam se prua, a oni koji ga ne vole, nisu ga dostojni. Ako mu se pretpostavlja ast, to je zato to ga podgriza sramota. Pa ako se katkada pri izboru ovjek odlui na smrt, tad filozofija treba da uti. * Koji je volio da bude dobar negoli da ga takvim smatraju. Prema Eshilu, Sedmorica protiv Tebe. 12O, smrti, kruta smrti! Nemilostivi zakone, trebalo bi da te pravda prokune, jer tei njenom unitenju.

Ciceron kae da nas smrt oslobaa muka; ali taj veliki filozof biljei rashod ne vodei rauna o prihodu. Ne sjeam se je li u vrijeme dok je pisao svoje Tusculanes njegova Tulija ve bila mrtva. Smrt je udovite to paljiva gledaoca tjera iz velikog kazalita prije nego to zavri komad koji ga beskrajno zanima. Ve samo to je dovoljno da je mrzimo. U ovim Memoarima nee biti opisane sve moje pustolovine; izostavio sam dogodovtine koje bi mogle izazvati negodovanje osoba to su u njima uestvovale, jer bi se pokazale u loem svjetlu. I pored sve moje suzdranosti, poneki e me smatrati i odvie brbljavim, a to me alosti. Ako se prije smrti opametim i budem li imao vremena, sve u spaliti; sad jo nemam hrabrosti za to. Ako li se nekom uini da slikajui izvjesne ljubavne prizore ulazim u potankosti, neka me zbog toga ne kudi, osim ako misli da sam slab slikar, jer se mojoj staroj dui ne smije zamjeriti to jo samo u sjeanju moe uivati. Uostalom, kreposni italac moe preskoiti prizore koji bi mogli povrijediti njegovu ednost; to je savjet koji, mislim, moram u predgovoru dati itaocu. To gore po one koji ga ne proitaju! Nee to biti moja krivnja, jer svatko treba znati da je predgovor djelu isto to i plakat kazalinoj predstavi: treba ga proitati. Ove Memoare nisam napisao za mlade, i ona neka svoje mladenako doba proivi u neznanju i ouva se tako od poroka; napisao sam ih za one koji, poto su ivjeli, nisu vie podloni zavoenju, i koji su, jer su proli kroz vatru, postali nesagorivim dadevnjacima8. Kako su prave kreposti samo stvar navike, to se usuujem rei da su istinski kreposni oni koji su to bez truda i napora. Takvi ljudi nisu nigda nesno-ljivi, i upravo za njih ja i piem. Pisao sam na francuskom, a ne na talijanskom, jer je francuski jezik raireniji od talijanskog, a istunci koji e mi prigovarati kad u mom pismu naiu na izraze iz moje domaje bit e u pravu, ako im zbog toga ne budem jasan i zanimljiv. Geslo koje sam usvojio, opravdat e udaljavanje od predmeta i tumaenja kojima sam moda preesto popratio zgode svake ruke: 13 Nequidquam sapit qui sibi non sapit* Iz istog razloga uvijek sam teio za pohvalama odlina drutva:

Excitt auditor studium, laudatque virtus Crescit, et immensum gloria calcar habet.** Rado bih ovdje iznio gordu izreku: Nemo laeditur nisi a se ipso***), kad se ne bih bojao da u uvrijediti nepregledno mnotvo onih koji su navikli da izvikuju, kad god im neto ne poe od ruke: Nije to moja krivnja! Ostavimo im ovu sitnu utjehu jer bi bez takva utoita poeli mrziti sami sebe A mrnja na sebe esto vodi kobnoj misli na samoubojstvo. Kako ja volim uvijek priznati da sam glavni uzronik i dobra i zla koji me snaoe, to sam uvijek bio radostan to mi je bilo dano da budem svoj vlastiti uenik i to mi je bila dunost da volim svog uitelja. * Tko ne pozna vlastitu sonost ne moe okusiti ni sonost stvari. Netano citirana Ciceronova izreka u jednom tekstu o Eu-ripidu. ** Slualac potie mar, pohvala poveava vrijednost, a slava je moan poticaj. Ovidije, Ex Ponto*, IV. *** Ako si uvrijeen, sam si se uvrijedio. Prema Seneki. PRVO POGLAVLJE Don Jacob Casanova, roen u Zaragozi, sjeditu Arago-nije, nezakoniti sin don Francisca, oteo je iz samostana, godine 1428, Annu Palafox, sutradan poto se zaredila. Bio je tajnik kralja don Alfonsa. Pobjegao je s njom u Rim, gdje im je nakon godinu dana tamnovanja papa Martin III dao brani blagoslov i rijeio Annu zavjeta, na nagovor don Juana Casanove, domoupravitelja pontifikalne palae i ujaka don Jacoba. Sva djeca potekla iz tog braka umrijee u najranijem djetinjstvu, osim don Juana; ovaj se oeni 1475. don-nom Eleonorom Albini, koja mu rodi sina Marka Antonija. Godine 1481. don Juan morade napustiti Rim, poto je ubio jednog oficira napuljskog kralja, i skloni se u Como sa enom i sinom; u potrazi za bogatstvom otisnuo se na more i 1493. umro pratei na putu Kristofora Kolumba. Marko Antonije, koji postade dobar pjesnik u maniri Marcijala, bio je tajnik kardinala Pompeja Colonne. Zbog satire na Giulija Medicija morao je napustiti Rim, te se vratio u Como, gdje se oenio Abondijom Rezzonicom. Postavi papom pod imenom Klementa VII, taj isti Giu-lio de Medici oprostio mu je uvredu i vratio ga u Rim zajedno sa enom. Kad su careve ete 1526. zauzele i opljakale grad, Marko Antonije umrije od kuge; da ga nije pokosila bolest, umro bi od neimatine, jer su mu vojnici Karla V oduzeli sve to je imao.

Tri mjeseca nakon njegove smrti, udovica Abondia donese na svijet Giacoma Casanovu koji je u dubokoj starosti umro u Francuskoj kao pukovnik u vojsci kojom je zapovijedao Farnese u borbi protiv Henrika Navarskog, budueg kralja Francuske. U Parmi je ostavio sina koji se oenio Te-resom Conti i s njom imao sina Giacoma koji se 1680. oenio Annom Roli. 15 Giacomo je imao dva sina: Giovannija Battista i Gaetana Giuseppa Giacoma. Stariji je 1712. otiao iz Parme i vie se nije vratio, dok je mlai 1715, kad mu je bilo devetnaest godina, napustio obitelj. To je sve to sam naao u zborniku svog oca, a ono to u sad ispriati uo sam iz majinih usta. Gaetano Giuseppe Giacomo napustio je obitelj zaljubivi se u ari jedne glumice zvane Fragoletta, koja je igrala uloge sobarica u komedijama. Zaljubljen i bez sredstava za ivot, odlui se da zarauje na vlastitoj osobi. Posvetio se plesu i pet godina kasnije glumio je na daskama istiui se vie svojom raskalaenou negoli talentom. Bilo iz elje za promjenom, bilo iz ljubomore, napustio je Fragolettu i u Veneciji se pridruio glumakoj trupi koja je igrala u kazalitu San Samuele. Nasuprot kui gdje je stanovao, ivio je jedan postolar imenom Geronimo Fausti sa enom Marzijom i jedinicom keri, esnaestogodinjom krasoticom Zanettom. Mladi se glumac zaljubi u djevojku, ganu joj srce i prikloni je da se dade oteti. Bio je to jedini nain da doe do nje, jer, kao glumac, nikad je ne bi dobio od Mar-zije, a jo manje od Geronima, u ijim je oima svaki glumac bio osoba dostojna prezira. Opskrbivi se potrebnim ispravama, dvoje mladih i zaljubljenih, u pratnji dvojice svjedoka, pooe do venecijanskog nadbiskupa koji im podijeli brani blagoslov. Marzia, Zanettina majka, nadade se u kuknjavu, a otac umrije od tuge. Nakon devet mjeseci iz tog sam se braka rodio ja, 2. travnja 1725. Naredne godine majka me ostavi na brizi svoje majke koja joj je oprostila kad je saznala da joj se moj otac zakleo kako je nikad nee siliti da nastupi na pozornici. Takva obeanja daju svi glumci kad se ene graanskim djevojkama, ali ga se nikad ne dre, jer enama nije ni na kraj pameti da se pozivaju na muevu zadanu rije.

Uostalom, po majku je bila velika srea to je nauila glumiti, jer bez tog vrela prihoda ne bi mogla podii djecu kad je nakon devet godina braka ostala udovicom sa estoro siroadi. Bilo mi je, dakle, tek godinu dana kad me je otac ostavio u Veneciji i otiao u London igrati komedije. U tom velikom gradu moja majka je prvi put nastupila na pozornici, a tamo 16 je 1727. rodila mog brata Franceska, slavnog slikara bitaka, koji je od 1783. radio u Veneciji.4 Potkraj 1728. majka se zajedno s ocem vratila u Veneciju, a kako je postala glumicom, i dalje je nastupala. 1730. rodila je mog brata Giovannija koji je 1795. umro u Dresdenu, u slubi izbornog kneza, kao upravitelj slikarske akademije; naredne tri godine donijela je na svijet jo dvije keri, od kojih je jedna umrla u ranom djetinjstvu, a druga se udala u Dresdenu, gdje 1798. godine jo uvijek ivi. Imao sam jo jednog brata, posmre, koji je postao sveenik i prije petnaest godina umro u Rimu. Prijeimo sad na poetak mog postojanja kao misaonog bia. Organ pamenja razvio mi se u poetku mjeseca kolovoza 1733. Bilo mi je dakle osam godina i etiri mjeseca. Ne sjeam se nieg to se prije tog vremena sa mnom deavalo. Evo dogaaja: Stojim u kutu neke sobe, nagnut prema zidu, pridravam glavu i buljim u krv koja mi obilno curi iz nosa i razlijeva se po tlu. Marzia, moja baka, iji sam miljenik bio, prie mi, umije me hladnom vodom, u potaji me ukrca u jednu gondolu i povede u Murano5, gusto naseljen otok svega pola milje udaljen od Venecije.

Iskrcavi se iz gondole uosmo u neku jazbinu gdje ugledasmo jednu staricu kako sjedi na prljavoj strunjai, drei u naruju crnu maku, dok se drugih pet ili est motalo uz njenu suknju. Bila je to vjetica. Dvije su starice zapodjele dug razgovor u kom je vjerojatno i o meni bilo rijei. Kad se taj razgovor, koji se vodio na furlanskom, zavrio, vjetica, poto je primila od bake srebrni dukat, otvori neku krinju, uze me pod ruku, smjesti me unutra i zatvori poklopac, rekavi da se ne bojim, to bi bilo sasvim dovoljno da me uplai da sam imao imalo mozga; ali ja sam bio malouman. Sjedio sam mirno unutra, drei na nosu maramicu, jer sam neprestano krvario, posve neosjetljiv na galamu koja je dopirala izvana. uo sam smijeh, pla, pjevanje, krikove, udarce o krinju, no sve mi je to bilo svejedno. Naposljetku me izvukoe iz krinje, a krv mi presui. Ona me udna ena obaspe milovanjima, svue mi odjeu, poloi me u postelju, 2 Casanova i 17 pripali trave, pohvata dim u ponjavu, zamota me, izrekne arobne rijei i zakletve, onda me odmota i dade mi da progutam pet zaeerenih badema vrlo ugodna okusa. Zatim mi odmah istrlja sljepoonice i zatiljak nekom masti koja je rasprostirala sladak miomiris, nakon ega me ponovo odjene. Tad mi ree da e mi se krvarenje neosjetno izgubiti, samo ako nikom ivom ne odam to je uradila da me ozdravi, i zaprijeti mi gubitkom svekolike moje krvi i smru ako se usudim ovu tajnu bilo kome otkriti. Kad me je tako poduila, objavi mi da e me idue noi pohoditi jedna gospoa i ree da e me po njoj snai srea budem li imao snage da nikome ne govorim o toj posjeti. Na to smo otili i vratili se kui. Tek to sam legao, odmah sam zaspao i ne mislei na lijepu posjetiteljku koja me je imala obii; ali kad sam se poslije nekoliko sati probudio, vidio sam, ili mi se to priinilo, kako iz kamina izlazi jedna sjajna ena u irokoj suknji s obruem, od predivna tkanja, dok joj je u kosi poput plamena sjao vijenac od dragulja. Ona mi polako prie, velianstvena i blaga izraza, sjede na postelju, pa izvue iz depova nekoliko kutijica koje isprazni nad mojom glavom mrmljajui neke rijei. Poto mi je odrala dug govor od kojeg nisam nita razumio, poljubi me i vrati se odakle je i dola, a ja onda ponovo usnuh.

Kad je sutradan dola baka da me odjene, im je pristupila mom krevetu, poe mi nareivati da utim, grozei mi se smru ako ikome progovorim o onom to mi se dogodilo prole noi. Ova gronja upuena od ene koja je nada mnom imala neogranien utjecaj i koja me nauila da se slijepo pokoravam njenim zapovijedima bila je uzrok to sam se prisjetio one none prikaze i to sam je, stavivi na nju peat utnje, pohranio u najskrovitiji kutak svoga tek roenog pamenja. Ja, uostalom, nisam ni bio u napasti da nekom ispriam taj dogaaj: ponajprije zato to nisam znao hoe li ikoga zanimati, a zatim nisam ni znao kome bih ga ispriao. Kako me je bolest uinila sumornim i nimalo zabavnim, svatko me je alio i putao na miru: vjerovali su da su mi dani odbrojeni, a oni koji me obdarie ivotom nikad nisu sa mnom razgovarali. 18 Poslije onog puta u Murano i pohoda none vile i dalje sam krvario, ali svakog dana sve manje, i moje se pamenje malo-pomalo razvijalo. Za manje od mjesec dana nauih itati. Bilo bi bez sumnje smijeno pripisivati moje ozdravljenje ovim arolijama, ali ipak mislim da bih imao krivo kad bih sasvim porekao da su mu mogle pridonijeti. A onu pojavu divne kraljice uvijek sam smatrao snom, ako to nije bila maskarada koju su namjerice za mene priredili. Ipak zna se da se lijek za najvee bolesti ne nalazi uvijek u ljekarnama. Svakog nam dana poneki dogaaj pokae koliko je nae neznanje, pa je stoga, vjerujem, teko nai toliko mudra ovjeka iji bi duh bio lien svakog praznovjerja. Na svijetu sigurno nikad nije bilo vjetica, ali zato je ipak istina da je njihova mo uvijek postojala za one kojima su se razni podlaci spretno prikazivali kao vrai. Sommio nocturnos lmures portentaque Thessala vides* Tako neke stvari koje su najprije ivjele samo u mati postaju stvarne, te prema tome mnogo toga to se pripisuje vjeri ne mora uvijek biti udotvorno, kako se to ini onome tko vjeri pridaje bezgraninu mo.

Otac je umro u cvijetu ivota; bilo mu je tek trideset i est godina. Ali ponio je u grob iskreno aljenje svekolikog opinstva koje je uvialo da se uzdigao iznad svog stalea, koliko ponaanjem toliko i znanjem to ga je stekao u mehanici. Dva dana pred smrt, osjeajui da mu se blii kraj, otac poeli da nas sve jo jednom vidi kraj svoje postelje u prisustvu ene i trojice messera Grimani, venecijanskih plemia, koje je htio privoljeti da nam postanu zatitnici. Poto nas je sve blagoslovio, zatrai od majke, koja se guila u suzama, neka mu se zakune da nijedno dijete nee odgajati za kazalite kamo ni sm nikad ne bi pristupio da ga na to nije nagnala nesretna strast. Ona se zakle, a trojica patricija zajamie nepovredivost obeanja. Prilike joj pomo-goe da odri rije. Kako je tad bila u estom mjesecu trudnoe, majka je bila osloboena od nastupa na pozornici sve nekako do poslije * Katkada u snu vidimo none duhove, strane prikaze. Ovaj Horacijev stih, Casanova citira netano. (Epist. II, 2, 209) 19 Uskrsa. Lijepa i mlada, ipak je odbijala sve koji su je prosili i, uzdajui se u providnost, nadala se da e nas sama podii. Najprije je namislila da se pobrine za mene, ne zato to bi me voljela vie no druge, ve zbog moje bolesti koja me je dotjerala dotle da nisu znali to da zaponu sa mnom. Bio sam sasvim slabaan, bez teka, nemoan da se bilo ega prihvatim, a s lica mi nije silazio tupoglav izraz. Lijenici su se prepirali oko uzroka moje boljetice. On gubi sedmino dvije litre krvi govorili su a ne moe ih imati u sebi vie od esnaest do osamnaest. Odakle tako obilna obnova krvi? Jedan je tvrdio da se sav moj mlije pretvara u krv; drugi je govorio da zrak koji udiem pri svakom udisaju poveava koliinu krvi u pluima i da zato uvijek drim usta otvorena.

Sve sam to est godina kasnije saznao od gospodina Baffa,6 koji je bio velik prijatelj mog pokojnog oca. On je upitao za savjet slavnog padovanskog lijenika Macoppa koji mu je pismeno saopio svoje miljenje. U tom se pismu koje jo i sad uvam kae da je naa krv rastezljiva tekuina koja moe smanjiti ili poveati gustou, ali ne i koliinu; da moje krvarenje dolazi jedino od gustoe mase. I zato da se prirodnim putem prorjeuje da bi olakala optok. Rekao je da bih ja ve bio mrtav da priroda koja eli ivjeti nije sama sebi pomogla. Zakljuio je da ta gustoa moe dolaziti samo iz zraka koji udiem, pa ako me ne ele izgubiti neka me poalju na promjenu zraka. Po njegovim rijeima i blesavost koja mi se odraava na licu dolazi jedino od prevelike gustoe moje krvi. I tako je gospodin Baffo, uzvieni genij, pjesnik najpute-nije od svih pjesnikih vrsta, ali velik i jedinstven, bio uzrokom to su odluili da me smjeste u jedan pansion u Padovi, pa prema tome njemu dugujem ivot. Umro je dvadeset godina kasnije kao posljednji izdanak stare patricijske obitelji, ali njegove pjesme, premda golicave, i dalje e mu pronositi svijetom ime. Inkvizitori venecijanske republike svojom su nabonou samo poveali njegovu slavu; jer su osudivi i zabranivi njegove rukopise pridonijeli da postanu traeni i dragocjeni; ta morali su znati da spreta exolescunt*). * Prezrene stvari propadaju same od sebe. Tacit, Anali, IV, 34. 20 im je proroanstvo profesora Macoppe bilo prihvaeno, otac Grimani7 preuze na sebe da mi u Padovi nae dobar pansion posredstvom jednog svog prijatelja kemiara koji je ivio u tom gradu. Zvao se Ottaviani, a bavio se i trgovinom starinama. Za nekoliko dana pansion je bio pronaen i 2. travnja 1734, na moj deveti roendan, ukrcali smo se na burchiello i kanalom Brente poli za Padovu. Burchiello je prava mala plovea kua. Na njem se nalazi povea dvorana, s kabinom sa svake strane i leaj ima za slu-inad na provi i krmi. Barka ima oblik izduena etvorokuta s natkrovljem, oiviena nizom prozora s kapcima. Putovanje traje osam sati. Pratili su me otac Grimani, gospodin Baffo i moja majka: ja sam spavao s majkom u dvorani, a nai prijatelji provedoe no u jednom od dvaju kabineta.

Majka se digla u zoru i otvorila prozor nasuprot krevetu; zrake ranog sunca udarie mi u lice i prisilie me da otvorim oi. Krevet je bio odvie nizak, pa nisam mogao vidjeti zemlju, a kroz prozor sam vidio samo vrke stabala kako se niu du obale rijeke. Barka je plovila, ali tako ujednaeno da to nisam mogao ni osjetiti, tako da su stabla to su promicala ispred oiju izazivala u meni neopisivo uenje: Ah, majko draga povikao sam to li je ovo? Stabla hodaju. Ba u taj as uoe naa dva plemia i videi me zapanjena upitae to me je tako uzbudilo. Kako to odgovorih da stabla hodaju? Oni udarie u smijeh, ali majka, uzdahnuvi, ree sami-losnim glasom: Ne hodaju stabla, ve se to barka kree. Obuci se! Ja u tili as shvatih uzrok toj pojavi, a moj tek roeni razum, ne pomevi se nimalo, poe i dalje: Mogue je, dakle odgovorih ja da se ni sunce ne kree, ve da se to mi kreemo od zapada na istok. Moja dobra majka povie da sam glupan, a gospodin Grimani stade oajavati zbog tolike moje nedotupavosti. Ja ostadoh osupnut i posramljen, i tek to ne briznuh u pla. Gospodin Baffo mi povrati duu. Baci se na mene i uze me njeno ljubiti: 21 Ima pravo, dijete, sunce se ne mie, budi hrabar, za-kljuuj uvijek razumno i pusti ljude neka se smiju. Moja ga majka u udu zapita nije li moda lud kad mi daje takve savjete, ali filozof joj ak i ne odgovori i nastavi da mi u grubim crtama iznosi teoriju dostupnu mom istom i jednostavnom poimanju. Bio je to prvi pravi uitak koji sam u ivotu okusio. Bez gospodina Baffa taj bi trenutak bio dovoljan da osakati moj duh, jer bi se u nj uvukao kukaviluk i povodljivost. Neznanje ono dvoje drugih sigurno bi otupilo otricu jedne moje sposobnosti, koja, ne znam da li me je daleko odvela, ali znam sigurno da jedino njoj dugujem sreu koju osjeam kad se naem sam sa sobom.

U Padovu smo stigli rano i uputili se k Ottavianiju, ija me ena odmah uze maziti. Tamo je bilo petoro ili estoro djece, a meu njima jedna djevojica od osam godina, koja se zvala Maria, i jo jedna od sedam godina, Roza, a bila je lijepa kao aneo. Ottaviani nas najprije povede do kue gdje je trebalo da ostanem u pansionu. To je bilo na pedeset koraka od njegova stana, kod crkve Santa Maria in Vanzo, u upi sv. Mihajla, kod jedne stare Schiavone8 koja je svoj prvi kat dala u najam gospi Midi, eni jednog pukovnika Schiavona. Moji pratioci otvorie moj mali koveg i predadoe joj sve to je sadravao. Nakon toga joj izbrojie est cekina za est mjeseci unaprijed. Za te me je male novce imala hraniti, drati isto i slati u kolu. Pustie je da se ali kako joj to nije dovoljno, poljubie me naredivi mi da joj budem u svemu posluan, i ostavie. I tako me se otarasie. DRUGO POGLAVLJE Baka me premjeta doktoru Gozziju Bettine istjeruju neastivoga Moje prvo ljubavno iskustvo Iz

im se naoh sam sa Schiavonom, ona me povede na tavan i pokaza mi krevet u istom redu s jo etiri druga, od kojih su tri pripadala trojici djeaka mojih godina, to su upravo bili u koli, dok je u etvrtom spavala sluavka kojoj je bilo nareeno da nas nadzire i spreava sitne nepodoptine koje aci rado ine. Poslije tog posjeta siosmo u prizemlje i ona me odvede u vrt rekavi mi neka se do ruka eem. Nisam se osjeao ni sretnim ni nesretnim, pa i ne rekoh nita. Nije u meni bilo ni straha ni nade, niti ikakve radoznalosti; nisam bio ni radostan ni tuan. Jedina stvar nad kojom sam se zgraao bio je gazariin lik; jer iako tad jo nisam imao nikakve predodbe ni o ljepoti ni o rugobi, sve me je na njoj odbijalo, njeno lice, izgled, glas i govor. Njene mukarake crte zbunjivale su me svaki put kad bih joj pogledao u lice sluajui to mi govori. Bila je visoka i omana kao neki vojnik; put joj je bila uta, kosa crna, obrve dugake i guste, a brada obrasla dugim crnim dlakama. I da slika bude potpuna, smeurane i napola razotkrivene sise odvratno su joj visile do pasa. Moglo joj je biti pedesetak godina.

Sluavka je bila krupna seljanka, koja je obavljala sve poslove, a ono to se nazivalo vrtom bio je mali etvorokut koji je mjerio tridesetak do etrdesetak koraka, gdje osim zelene boje nije bilo nieg to bi godilo oku. Oko podneva ugledah svoja tri druga koji mi ispriae mnoge stvari ba kao da smo stari znanci i kao da ja znam sve to i oni. Nisam im nita odgovarao, ali ih to nije zbunjivalo, pa me na kraju primorae da sudjelujem u njihovim nevinim alama. Trebalo je trati, nositi se, preskakati jedan pre23 ko drugog, i ja im prilino dragovoljno doputah da me priua-vaju sve dok nas ne pozvae na objed. Sjedoh za trpezu i ugledah pred sobom drvenu licu, ali je odbacih, zahtijevajui da mi se dade moj srebrni pribor koji mi je bio veoma drag, jer je to bio dar od bake. Sluavka mi odgovori da gazdarica eli da svi budu jednaki, pa da se i ja moram prema tome ravnati. Pokorih se, premda mi je bilo krivo, i, poto su me pouili da sve mora biti jednako, stadoh kao i ostali jesti juhu iz tanjura, ne alei se na brzinu kojom su jeli moji drugovi, iako me udilo to je takav red pri stolu doputen. Poslije vrlo neukusne juhe dadoe nam komadi suena bakalara, zatim jednu jabuku, i time se objed zavri: bili smo u korizmi. Nije bilo ni aa ni kupa, pa smo svi pili iz istog zemljanog suda nekakvo bijedno pie koje zovu graspia9, a pravi se od vode u kojoj su se kuhale groane epurine. Narednih dana pio sam samo vodu. Taj me je objed zaudio, jer nisam znao smijem li ga smatrati loim i oskudnim. Poslije ruka sluavka me odvede u kolu jednom mladom sveeniku koji se zvao doktor Gozzi, a s kojim je Schiavona ugovorila da e mu mjeseno plaati etrdeset novia, to je iznosilo jedanaestinu cekina. Kako sam najprije morao nauiti pisati, stavili su me meu djeake od petest godina koji mi se odmah poee izrugivati.

Kad sam se vratio Schiavoni, dali su mi veeru koja je kao to i prilii bila gora od ruka. udilo me to se nisam smio poaliti. Zatim me polegoe u postelju gdje mi tri poznate vrste gamadi itave noi ne dadoe ni oka sklopiti. Osim toga, takori su se ganjali po tavanu, skakali mi po krevetu i ulijevali mi takav strah da mi se krv ledila. Tad sam prvi put poeo spoznavati to je bijeda, i tu sam nauio da je strpljivo snosim. Insekti to su me ujedali umanjivali su uas koji su mi ulijevali takori, a kao po nekom zakonu ravnotee, uas od takora uinio me manje osjetljivim na ugrize insekata, pa se tako moja dua koristila sukobom dvaju zala. Sluavka je sve vrijeme ostala gluha na moje krikove i, poto sam joj se malo izjadao zbog svih patnji koje podnesoh, 24 zatraih da mi dade istu koulju, jer moju je bilo odvratno i pogledati. Ali ona mi odvrati da se rublje mijenja sam* nedjeljom i nasmije se kad joj se zagrozih da u se potuiti gazdarici. Prvi put u ivotu tad zaplakah od tuge i jada kad uh kako mi se drugovi izruguju. Nesretnici su dijelili moju sudbinu, ali nisu poznavali nikakvu drugu, pa to sve objanjava. Satrven tugom, prospavao sam u koli itavo jutro. Jedan od mojih drugova otkri doktoru pravi razlog, ali to uini s namjerom da me izvrgne smijehu. Taj dobri sveenik, na kojeg me je sigurno sama providnost uputila, povede me u svoju sobu i, nakon to je sve sasluao i svojim se oima uvjerio u istinitost mojeg kazivanja, ganut plikovima kojima^ je bila prekrivena moja njena koa, prebaci brzo ogrta, povede me kui i pokaza staroj vjetici u kakvom sam stanju. Ova se pretvarala da je iznenaena i svaljivae svu krivicu-na sluavku. Na sveenikovo navaljivanje da vidi moj leaj, ona popusti i pokaza mu ga: i sam nisam bio nita manje zaprepaten od sveenika kad ugledah prljavtinu ponjava na kojima sam proveo no. Svaljujui svejednako krivnju na sluavku, prokleta baba je uvjeravala sveenika da e je otjerati; ali ova naie ba u taj as i, ne mogavi otrpjeti grdnje, oita joj u lice da je sama kriva, pa otkri postelje mojih drugova i pokaza nam da nisu nita bolje od moje. Bijesna gazdarica odmah joj odalami vru amar, no> sluavka joj, ne htijui ostati duna, uzvrati istom mjerom i pobjee.

Doktor me ostavi u kui rekavi da me nee primiti u kolu sve dok ne budem ist kao i drugi aci. Onda sam morao pretrpjeti estoku grdnju koja se zavrila prijetnjom da e me priredim li joj jo jednu takvu nepriliku izbaciti iz kue. Od sveg ovog nisam nita shvaao; tek sam se rodio i nisam imao druge predodbe do one o kui u kojoj sam se rodio i bio odgajan, gdje je vladala istoa i estito obilje; a sad sam bio izloen zlostavljanju i karanju, premda mi nije ilo u glavu da sam bilo to skrivio. Naposljetku mi ta otro-kona baci u glavu jednu koulju, a sat kasnije vidjeh da sluavka mijenja ponjave s naih leaja dok smo mi veerali. 25. Moj se uitelj zduno starao da me podui. Posjeo bi me ^ak za svoj stol i, da ga uvjerim koliko cijenim to odlije, ja se iz svih sila dadoh na uenje, te sam nakon mjesec dana tako dobro pisao da su me poeli uiti gramatici. Novi ivot u koji sam uao, glad koju sam morao trpjeti, a vie od svega padovanski zrak, dadoe mi zdravlje kakvo do tog vremena nikad nisam okusio; ali upravo zbog tog zdravlja glad koju sam morao podnositi postade jo ljua i nepodnoljivija. Rastao sam naoigled; spavao sam devet sati najdubljim snom koji nisu remetili nikakvi snovi, osim to sam uvijek snio da sjedim za obilnom trpezom, zabavljen utaivanjem svog estokog teka; tako bih svakog jutra iznova iskusio koliko su lijepi snovi neugodni. Ta bi me halapljiva glad sigurno sasvim iznurila da nisam odluio da dograbim i progutam sve to bi mi od jela dolo pod ruku, kad sam bio siguran da me nee vidjeti. U nudi ovjek postaje dovitljiv. U kuhinjskom ormaru zamijetio sam koje pedesetak na dimu suenih sleeva, te sam ih pomalo sve proderao, kao i kobasice objeene u dimnjaku. A da bih to mogao uraditi neopazice, dizao sam se usred noi i pipajui vrio svoje prepade. Sva tek izleena jaja kojih sam se u kokoinjcu mogao doepati postadoe jo sasvim topla mojom najslaom zakuskom. Da bih se domogao hrane, potkradao sam ak i kuhinju svog uitelja. Schiavona, oajna to ne moe otkriti kradljivca, bacala je za redom sve sluavke iz kue. I usprkos tome, kako nije uvijek bilo prilike za krau, bio sam mrav kao kostur.

U etiri-pet mjeseci toliko sam uznapredovao da me je doktor imenovao za kolskog starjeinu. Bilo mi je dano u dunost da pregledavam zadae tridesetorice svojih drugova, da im ispravljam greke i prijavljujem ih uitelju, uz pohvalu ili ukor, ve kako su zasluivali. Ali moja strogost ne bi duga vijeka, jer su ljenivci lako otkrili tajnu kako da me umilostive. Kad su im latinske zadae bile prepune greaka, pridobivali su me peenim rebarcima i piliima, a esto su mi davali i novaca. To je sve jae podsticalo moju pohlepu ili, bolje rei, prodrljivost, te ne zadovoljavajui se doprinosom od 26 neznalica postadoh tiranin i uskraivah pohvale onima koji su ih zasluivali, samo ako su eljeli da budu osloboeni od nameta koji sam odredio. Ne mogavi dalje trpjeti nepravdu, tuie me uitelju, koji me, uvjerivi se da sam ogrezao u iznuivanju, skinu s poloaja starjeine. Ja bih sigurno mnogo trpio zbog tog svrgnua da uskoro sudbina nije okonala moje tegobno ispatanje. Doktor, koji mi je bio naklonjen, pozva me jednom nasamo u svoju radnu sobu i zapita hou li poduzeti korake koje e mi on svjetovati kako bih to prije iziao iz Schiavo-nine kue i preao k njemu. Videi da sam oaran tim prijedlogom, dade mi da prepiem tri pisma od kojih jedno odaslah ocu Grimaniju, drugo gospodinu Baffu, a tree svojoj dobroj baki. Kako je polugodite uskoro svravalo, a majke mi tad nije bilo u Veneciji, nije se smjelo gubiti vremena. U pismima sam oslikao sve svoje patnje i rekao da u umrijeti ako me ne izvuku iz Schiavoninih ruku i ne smjeste kod mog uitelja koji je voljan da me primi, ali zahtijeva dva cekina na mjesec. Umjesto da mi odgovori, otac Grimani naredi svom prijatelju Ottavianiju da me izgrdi to sam se dao zavesti; ali gospodin Baffo ode do moje bake koja nije znala pisati i u pismu koje mi je uputio najavi da u za koji dan biti sretniji. I doista, nakon osam dana stie ta predobra ena, koja me je do posljednjeg svog asa voljela, i to upravo u trenutku kad sam sjedao za objed.

Ula je s gazdaricom, i im sam je ugledao, pao sam joj oko vrata lijui obilne suze s kojima se izmijeae i njene. Kad je sjela i uzela me u krilo, osjetih kako mi se vraa hrabrost i u prisutnosti Schiavone nabrojih joj sve svoje muke te, poto joj pokazah prosjaki stol za kojim sam jeo, odvedoh je da vidi moj leaj. Naposljetku je zamolih da me odvede sa sobom na objed nakon gladovanja koje me je est mjeseci iscrpljivalo. Schiavona se drala neustraivo i ree da ne moe dati vie za novac koji dobiva. Govorila je istinu. Ali zar ju je netko silio da dri pitomce i da bude krvnikom djece koju joj je povjerila krtost, djece koju je trebalo hraniti? Moja joj baka veoma sabrano dade na znanje da e me odvesti i ree joj neka mi spremi odjeu u koveg. Presretan 27 to ugledah opet svoj srebrni pribor, pograbih ga i brzo turih u dep. Za vrijeme tih priprema bio sam neiskazano sretan. Prvi put sam u svom vijeku okusio radost zadovoljstva koje navodi srce da sve prata, a duh da zaboravi tegobe koje su prethodile. Baka me odvede u gostionicu gdje je odsjela, te sjedosmo da objedujemo; no ona nije gotovo nita okusila, toliko je bila zapanjena mojom prodrljivou. Uto naie i doktor Gozzi, kojeg je obavijestila o svom dolasku, i njegov joj se izgled odmah dopade. Bio je to lijep sveenik od dvadeset i est godina, jedar, smjeran i uglaen. Za etvrt sata sve je bilo dogovoreno. Dobra moja baka izbroja mu dvadeset i etiri cekina za godinu dana unaprijed i primi od njeg potvrdu; ali me zadra jo tri dana kako bi me odjenula u sveenika10 i dala mi nainiti vlasulju jer zbog prljavtine morade mi odrezati kosu. Kad su prola ta tri dana, baka izrazi elju da me sama smjesti kod doktora Gozzija i preporui njegovoj majci; ova joj odmah kaza da mi poalje krevet, ili da ga kupi u samoj Padovi; meutim doktor ree da mogu spavati i s njim, jer je njegov krevet veoma irok, te mu baka iskaza zahvalnost na velikoj dobroti; naposljetku je otpratismo do burchiella kojim se imala vratiti u Veneciju.

Obitelj doktora Gozzija sastojala se od njegove majke, koja je gajila prema njemu strahopotovanje, jer se, roena kao seljanka, smatrala nedostojnom da ima sina sveenika, to vie doktora; bila je to ena stara, runa i angrizava; tu je bio i njegov otac, postolar koji je radio po vas dan i ni s kim nije razgovarao, ak ni za stolom. Postajao bi drueljubiv samo na blagdane, koje bi redovito provodio s prijateljima u krmama, vraajui se tek u pono, pijan da se nije mogao drati na nogama i pjevajui Tassa. U takvu stanju dobriina se ne bi dao sklonuti da ide na spavanje, pa bi postajao i grub kad su ga na to silili. Imao je samo onoliko pameti i duha koliko bi mu ga dalo vino, dok u trijeznom stanju bijae nesposoban da razmotri i najsitnije kuno pitanje. Njegova je ena govorila da se nikad ne bi oenio njome, da se nisu pobrinuli i dobro ga nahranili prije nego to e poi u crkvu. Doktor Gozzi je imao i jednu sestru od trinaest godina koja se zvala Bettina; bila je ljepuna, vesela i rado je itala 28 romane. Otac i majka uvijek su je grdili to se previe pokazuje na prozoru, a doktor ju je korio zbog pretjerane sklonosti itanju. To mi se djevoje odmah svidjelo a da ni sam nisam znao zato; ona je prva, malo-pomalo, razbudila u mom srcu poetne iskre ara koji e kasnije postati mojom glavnom strasti. est mjeseci nakon to sam uao u tu kuu, doktor ostade bez pitomaca, koji ga napustie zato to sam ja postao njegovom prvom brigom. On odlui stoga da otvori vlastitu malu kolu s uenicima koji e boraviti u njegovoj kui, ali trebalo je pune dvije godine da u tom uspije. Za to vrijeme prenio mi je sve to je znao, a to je, istini za volju, bilo prilino malo, no ipak dovoljno da me uputi u sve nauke. Uio me je svirati violinu, a tom umijeu pribjegoh u jednoj tekoj prilici o kojoj e italac saznati kad za to doe vrijeme. Dobri doktor Gozzi, koji ni u em nije bio filozof, uio me je logici peripatetiara,11 tumaio mi kozmografiju starog Ptolomejeva sistema, s kojim sam se neprestano izrugivao, zbunjujui ga poucima na koje nije znao to da odgovori.

Njegovu nainu ivota nije se moglo nita prigovoriti, a u pitanjima religije, premda nije bio bogomoljac, bijae vrlo strog; kako je za njeg sve predstavljalo dio vjerovanja, to nita nije ostajalo nedostupno njegovu poimanju. Tvrdio je da je potop bio sveopi; prije te nesree ljudi su ivjeli tisuu godina, i bog je s njima razgovarao. Noa je gradio arku stotinu godina; zemlja, visei u zraku, stoji nepomina usred svemira koji je bog stvorio ni iz ega. Kad bih mu uzvraao i dokazivao da je postojanje nieg besmislica, on bi me ljutito prekinuo, krstei me budalom. Volio je udobnu postelju i obiteljske radosti. Nije volio ni duhovitost ni krasnorjeivost, niti izricanje sudova o koje-em, jer to lako prijee u kletvu; smijao se gluposti onih koji se bave itanjem novina, jer po njem one samo lau i uvijek ponavljaju jedne te iste stvari. Govorio je da nita toliko ne remeti spokojstvo koliko neizvjesnost, te je zbog toga osuivao svako razmiljanje budui da se iz njeg raa sumnja. Velika mu je strast bilo propovijedanje, a tome su znatno pogodovali njegovo lice i glas: stoga se njegovo sluateljstvo sastojalo iskljuivo od ena, premda je bio njihov zakleti 29 neprijatelj, tako da im nikad nije gledao u lice kad bi morao s njima razgovarati. Puteni je grijeh po njegovu vjerovanju najvei od sviju grijeha; zato se ljutio kad bih mu govorio da moe jedino biti najmanji. Svoje je propovijedi zain jao odlomcima iz grkih pisaca koje je prevodio na latinski. Kad sam se jednog dana odluio da mu kaem kako bi ih trebalo prevesti na talijanski, jer ene ne razumiju latinski nita vie negoli grki, tako se naljutio da vie nisam imao hrabrosti da mu to spominjem. Inae me hvalio svim prijateljima kao udo od djeteta jer sam sam nauio itati grki bez druge pomoi osim gramatike. U korizmi 1736. moja je majka pisala doktoru Gozziju da me dovede na nekoliko dana u Veneciju, jer ona mora uskoro u Petrograd, pa bi me prije odlaska eljela vidjeti. Taj ga poziv smete i baci u brigu, jer dotad nije nikad vidio Veneciju niti upoznao otmjena drutva, a nije htio pokazati da je u bilo emu neiskusan. im smo bili spremni za put, itava nas obitelj otprati do burchiella.

Moja ga majka primi s otmjenom neusiljenou, ali kako je bila lijepa kao dan, moj se jadni uitelj nae u velikoj zabuni, ne usuujui se da joj pogleda u lice, premda je bio prisiljen da s njom razgovara. Ona to zapazi i naumi da se u zgodnoj prilici poali s njim. Ja sam pak privlaio panju itave drube, jer, poznavajui me kao tupoglavca, svatko se udio koliko sam u dvije godine ivahnuo. Doktoru je godilo to vidi da njemu pripisuju svu zaslugu za moju preobrazbu. Prva stvar koja je zapela za oko majci bila je moja plava vlasulja to je kriavo odudarala od zagasitog mi lica i bila u najgorem neskladu s mojim crnim obrvama i oima. Na pitanje zato ne poelja moju vlastitu kosu, doktor odgovori da me njegova sestra s vlasuljom lake dri istim. Taj prostoduni odgovor nasmija sve prisutne; smijeh se udvostruio poto ga je majka upitala da li mu je sestra udata, a ja uzeh rije i odgovorih umjesto njega da je Bettina najljepa djevojka u etvrti i da joj je tek etrnaest godina. Majka na to ree doktoru da e njegovoj sestri poslati lijep poklon, ali pod uvjetom da mi vie ne stavlja vlasulju, na to on obea da e joj udovoljiti. Na to majka porui po vlasuljara koji donese vlasulju u skladu s bojom mog lica. 30 Za veerom je doktor sjedio pored moje majke i bio vrle nespretan. Sigurno ne bi progovorio ni rijei da mu se jedan Englez, ovjek od pera, nije obratio na latinskom; poto ga nije razumio, moj mu uitelj smjerno odgovori da ne zna. engleski, to izazva buru smijeha. Iz neprilike nas izvue gospodin Baffo, uzevi objanjavati da Englezi itaju i izgovaraju-latinski kao to itaju i izgovaraju vlastiti jezik. Na to ja primijetih da Englezi imaju krivo, kao to bismo imali i mi kad bismo htjeli itati i izgovarati njihov jezik prema pravilima koja vrijede za latinski. Divei se mojoj pameti, Englez odmah napisa ovaj starinski dvostih i dade mi da ga proitam r Diite grammatici, cur mascula nomina cunnus, Et cur femineum mentula nomen habet* Proitavi naglas, uzviknuo sam: Ovo je doista latinski! To znamo ree mi majka ali sad nam objasni stoto znai.

Objasniti nije dovoljno odvratih to je pitanje na-koje elim odgovoriti. I poto sam razmislio, napisah ovaj pentametar: Disce quod a domino nomina servus habet** Bio je to moj prvi knjievni podvig, i mogu rei da je taj-dogaaj probudio u mojoj dui enju za slavom koju donosL pisanje, jer me je odobravanje drutva uznijelo do vrhunca sree. Zadivljeni Englez ree da nikad nije bilo djeaka od" jedanaest godina koji je uinio neto slina, te me stade ljubiti i pokloni mi svoj sat. Majka radoznalo upita oca Grimanija to znae ti stihovi, ali kako on nije razumio koliko ni ona, to joj gospodin BaffO' apnu znaenje na uho. Iznenaena mojim znanjem, ona se dignu, ode po zlatni sat i pokloni ga mom uitelju koji ni sam ne znajui kako da joj iskae svoju veliku zahvalnost priredi vrlo smijean prizor. Da ga rijei svih zahvala majka mu prui obraz: radilo se samo o dva cjelova, to je u otmjenu * Recite, gramatiari, zato je cunnus mukog roda, a mentula nosi ensko ime (u vulg. lat. nazivi za muki i enski genitalni' organ). ** Zato to rob dobiva ime po svom gospodaru. 31 -drutvu stvar najbezazlenija i najbeznaajnija; ali siromah je bio sav na ivoj eravici i tako pometen da bi, mislim, prije umro nego joj ih dao. Ustuknuo je oborene glave, pa ga do odlaska na poinak pustie na miru. im smo bili sami u naoj sobi, on iskali srce i ree mi da je teta to nee u Padovi moi objaviti ni dvostih ni moj odgovor. A zato ne? zapitah. Zato to je to sablazan. Ali moj odgovor je divan. Hajdemo spavati i ne govorimo vie o tom. Tvoj odgovor je udesan, jer ti jo ne moe poznavati te stvari, niti pak zna praviti stihove!

Ja sam o tom ve znao poneto iz teorije, jer sam u potaji itao Meursiusa,12 upravo zato to mi je on to branio, ali bio je u pravu kad se zaudio to znam praviti stihove, jer on sam, premda me je uio zakonima stihotvorstva, nije nikad umio nainiti ni jedan jedini. etiri dana kasnije, majka mi, kad smo odlazili, preda jedan omot za Bettinu, a otac Grimani mi dade etiri cekina da kupim knjiga. Nakon osam dana majka je otputovala za Petrograd. Kad smo se vratili u Padovu, moj je dobri uitelj mjesecima govorio samo o mojoj majci, i to u svakoj prilici; a Bettina, poto je u omotu koji je poslala moja majka nala pet rifova crnog latka i dvanaest pari rukavica, postade mi neobino privrena i stade se toliko brinuti za moju kosu, da sam za manje od est mjeseci mogao odbaciti vlasulju. Svakog je dana dolazila da me poelja, i to esto dok sam jo bio u postelji, govorei da nema vremena ekati dok se odjenem. Prala mi je lice, vrat, prsa, obasipala me djetinjim milovanjima koja sam smatrao nevinima, a koja su me i protiv volje ljutila, jer su me smuivala. Kako sam bio od nje tri godine mlai, inilo mi se da u njezinoj njenosti ne moe biti nikakvih primisli, pa sam stoga sebi ljutito predbacivao svoje. Kad je, sjedei na mom krevetu, govorila da se debljam i provjeravala tu tvrdnju rukama, izazivala je u meni najivlje uzbuenje, ali ja sam joj se preputao bojei se da ne primijeti moju osjetljivost; a kad bi mi rekla da imam njenu kou, ne mogavi podnositi golicanja, povlaio sam se i izmi32 cao, ljut na sebe to se ne usuujem da uradim to isto njoj, ali ipak sretan to nije mogla naslutiti koliko to elim. Kad bih se obukao, davala bi mi najnjenije poljupce, zovui me svojim predragim djetetom, ali, ma koliko da sam to elio, jo nisam imao smjelosti da se povedem za njezinim primjerom.

Kasnije, meutim, kad je Bettina ismijala moju plalji-vost, odvaih se i uzvratih joj cjelovima jo boljim od njenih; no prestajao sam im bih osjetio elju da poem dalje: okrenuo bih glavu, pravei se da neto traim, i ona bi otila. im bih ostao sam, obuzeo bi me oaj to se nisam poveo za porivom svoje prirode i, udei se to Bettina bez ikakvih posljedica moe raditi sa mnom sve to joj se svidi dok se ja samo s najveom mukom suzdravam da ne poem dalje, svaki sam se put zaricao da u promijeniti dranje. Poetkom jeseni doktor je dobio dva nova uenika. Primijetio sam da je jedan od njih, kome je bilo oko petnaest godina, postao za manje od mjesec dana vrlo prisan s Bettinom. To otkrie izazva u meni dotad posve nepoznat osjeaj, koji sam uspio ralaniti tek nekoliko godina kasnije. Nije to bila ni ljubomora ni negodovanje, ve neki uzvien prezir koji nisam ni pokuavao potisnuti, jer mi se inilo da jedan Cordi-ani, neznalica, prostak, bez duha, bez pristojna odgoja, sin obinog seljakog gazde, nesposoban da se u bilo emu takmii sa mnom, bez ikakve druge prednosti nada mnom do svojih godina, nije momak kog bi se smjelo pretpostaviti meni; moje mlado samoljublje govorilo mi je da vrijedim vie od njega. U meni se rodi osjeaj gordosti pomijean s prezirom koji se okrenu protiv Bettine, jer sam je volio a da to nisam ni znao. Ona je to primijetila po nainu kako sam primao njena milovanja kad bi dolazila da me elja u krevetu: gurao sam od sebe njezine ruke i nisam joj vie uzvraao poljupce. Jednoga dana zapita me zato se tako ponaam, i, uvrijeena to neu da joj odgovorim, ree mi, pravei se kao da me ali, da sam ljubomoran na Cordianija. Ta mi se zamjerka uini podlom klevetom, i ja joj odvratih da je Cordiani dostojan nje i ona njega. Ona ode s osmijehom na ustima i, smiljajui kako da mi se osveti, zakljui da e me najprije morati napraviti ljubo3 Casanova I 33 mornim. No da bi dola do tog cilja morala me je navesti da se zaljubim u nju. I evo kako je to izvela.

Jednog jutra prie mom krevetu, nosei par bijelih arapa koje mi bjee isplela. Kad me je oeljala, ree da mi ih mora sama navui, kako bi vidjela u em je pogrijeila i da bi se mogla ravnati pri pletenju drugih. Doktor je bio otiao da slui misu. Navlaei mi arape, ree da su mi bedra prljava i odmah prionu da ih opere. Silno bih se posramio da sam joj pokazao svoj stid. Zato je pustih da radi to hoe, i ne predviajui to e se iz tog izroditi. Sjedei tako na krevetu, Bettina u aru ienja otjera predaleko, to u meni izazva silnu poudu, koja prestade tek kad se vie nije moglo dalje. Kad sam se smirio, uvidjeh da moram priznati krivicu i zamoliti je za oproten je. Kako se tome nije nadala, ona se asak zamisli, pa mi dobrohotno ree da je krivnja na njoj, ali da joj se to vie nee dogoditi. Na to me ostavi, preputajui me mojim mislima. A te su bile okrutne. inilo mi se da sam je obeastio, da sam iznevjerio povjerenje njezine obitelji, oskvrnuo svete zakone gostoprimstva, naposljetku da sam poinio strahovito nedjelo koje mogu izbrisati jedino tako da se oenim njome, ako Bettina uope ikad pristane da uzme za mua jednog takvog besramnika koji je nije dostojan. Nakon tih misli nadoe crna tuga koja danomice bivae vea, jer Bettina sasvim prestade dolaziti k mom krevetu. Prvih osam dana njezino mi se sustezanje inilo razumnim, i moja bi se tuga uskoro pretvorila u savrenu ljubav, da mi njezino ponaanje prema Cordianiju nije ulijevalo u duu otrov ljubomore, iako sam bio daleko od pomisli da je s njim poinila isti zloin kao i sa mnom. Razmiljajui uvjerih sama sebe da je ono to je sa mnom nainila bilo svjesno uraeno, pa je tako samo kajanje prijei da mi se vrati, to je godilo mom samoljublju, jer je pothranjivalo pretpostavku da je u me zaljubljena: u tom oajnom premiljanju odluih da je ohrabrim pismom. Napisao sam pisamce, kratko dodue ali dovoljno da joj umiri duh, bilo da smatra samu sebe krivom, ili pak da optuuje mene zbog osjeaja drugaijih od onih kakve je zahtijevao njen ponos. To mi se pismo uini remek-djelom, vie nego dovoljnim da postanem predmetom oboavanja i iznesem 34 pobjedu nad Cordianijem, koji mi se inio suvie neznatnim a da bi se ona i naas mogla kolebati izmeu njega i mene.

Pola sata nakon to je primila pismo, ona sama doe i ree mi da e sutradan ujutro doi u moju sobu kao i prije onog dogaaja. ekao sam je uzalud. Bio sam povrijeen, ali kakvo je tek bilo moje iznenaenje kad me ona za stolom upita hou li da me preodjene u djevojku za ples koji e doktor Olivor jedan od naih susjeda, prirediti za nekoliko dana! Svi s odobravanjem doekae taj prijedlog, te ja prista-doh. U tom sam vidio pogodnu priliku da se objasnimo, uzajamno opravdamo i ponovo postanemo prisni prijatelji, sigurni od svakog iznenaenja koje bi moglo proistei iz slabosti puti. Ali evo to je omelo taj susret i dovelo do prave tragikomedije. Jedan kum doktora Gozzija, star i imuan, koji je ivio na selu, uviajui da mu se u dugoj bolesti blii kraj ivotu, poalje doktoru kola molei ga da bez oklijevanja doe s ocem k njemu, kako bi prisustvovao njegovoj smrti i preporuio mu bogu duu. Stari postolar najprije isprazni jednu bocu, zatim odjene nedjeljno odijelo i poe sa sinom. Prosudivi da je prilika vrlo povoljna i elei se njome okoristiti, jer mi se u mojoj nestrpljivosti plesna no inila odvie dalekom, izabrah pogodan trenutak i rekoh Bettini da u u svojoj sobi ostaviti otvorena vrata koja vode na hodnik i da u je saekati kad svi polijegaju. Odgovori mi da e sigurno doi. Ona je spavala u prizemlju, u jednom sobiku koji je bio odijeljen od sobe gdje joj je spavao otac samo tankom pregradom; kako je doktor bio odsutan, ja sam spavao sam u velikoj sobi. Tri druga aka spavala su u jednoj udaljenoj sobi, pa se nisam morao bojati nikakvih neprilika. Bio sam ushien to e uskoro kucnuti dugo eljeni trenutak. im sam se povukao u svoju sobu, zatvorio sam zasunom glavna vrata i odkrinuo sporedna koja su vodila u hodnik tako da ih Bettina pri ulasku samo gurne; zatim sam ugasio svjetlo i legao odjeven. 35 U romanima nam se ovakve situacije ine pretjeranima, ali uvjeravam vas da nisu, i da je Ariostov opis Ruggiera koji eka Alcinu, vjerna slika stvarnosti.

Do ponoi sam ekao bez uznemirenja, ali kad prooe dva, tri, pa i etiri sata izjutra, a ona se ne pojavi, uzavre mi krv i stade me obuzimati bijes. Snijeg je padao u krupnim pahuljicama, ali ja sam ginuo vie od jeda negoli od hladnoe. Sat prije svanua, ne mogavi vie obuzdati nestrpljivost, odluih da siem bosonog kako ne bih probudio psa, pa da se sakrijem podno stubita na tri koraka od Bettininih vrata koja e ako je izila morati biti otvorena. Prikuih se oprezno vratima i uvjerih se da su zatvorena; a kako su se zatvarala samo iznutra, pomislih da je Bettina zaspala. Htjedoh pokucati, ali se pobojah da buka ne probudi psa i odustadoh. Slomljen tugom, nemoan da donesem bilo kakvu odluku, sjedoh na posljednju stepenicu, ali, kako je ve svitalo, bijah sav prozebao i ukoen; cvokoui od studeni, bojei se uz to da ne naie sluavka koja bi pomislila da sam poludio, odluih da se vratim u sobu. Ustadoh, dakle, no upravo u taj as zauh um u Betti-ninoj sobi. Uvjeren da e se pojaviti ona, a obodren nadom, prioh vratima, ova se otvore, ali umjesto Bettine ugledah kako iz sobe izlazi Cordiani, koji me tako estoko udari nogom u trbuh da sam daleko odletio i ispruio se po snijegu koliko sam dug i irok. Ne obazirui se, Cordiani ode i zatvori se u sobu gdje je spavao s dvojicom Feltrinija, svojim drugovima. Hitro se podigoh u vrstoj namjeri da se smjesta osvetim Bettini, koju tog asa nita ne bi moglo spasiti od moga gnjeva. Kako naoh vrata zatvorena, silovito udarih nogom u njih, na to pas udari u lave, i ja se urno popeh u svoju sobu gdje se zatvorih i legoh da se oporavim i duevno i tjelesno, jer sam se osjeao gore nego da sam mrtav. Prevaren, ponien, izbijen, postavi ruglom jednom Cordi-aniju, sretnom pobjedniku, proveo sam tri sata kujui najcrnje osvetnike planove. Da ih oboje otrujem, inilo mi se u tom stranom i nesretnom trenutku da bi bila odve blaga osveta. Od te nakane prijeoh na drugu, koliko mahnitu toliko i kukaviku, naime da istog asa odem do njena brata i sve mu otkrijem. 36 Kako mi je bilo tek dvanaest godina, moj duh jo nije bio vian sposobnosti da hladno i zrelo skuje planove uzviene osvete, kakvi se raaju iz tobonjeg osjeaja asti: tad sam se tek upuivao u pothvate takve vrsti.

Dok sam se osjeao tako kao to opisah, zauh odjednom na vratima promukli glas Bettinine majke, koja me je molila da siem jer joj ki umire. elei da ne umre prije no to okusi moju osvetu, brzo se digoh i sioh. Ugledah je na oevoj postelji, u stranim grevima, okruenu itavom obitelji. Napola naga savijala se u luk, valjala se sad na jednu sad na drugu stranu udarajui nasumce rukama i nogama, i silovitim trzajima otimala se ukuanima koji su nastojali da je zadre. Gledajui taj prizor, jo prepun onog to sam te noi doivio, nisam znao to da pomislim. Tad jo nisam poznavao prirodu i lukavstva, i udio sam se to se mogu osjeati kao hladni promatra i potpuni gospodar sama sebe u prisustvu dvaju bia od kojih sam jedno nakanio ubiti a drugo osramotiti. Nakon jednog sata Bettina je zaspala. Uto stigoe doktor Olivo i primalja. Ova ree da Bettinine greve uzrokuje histerino oboljenje, dok je doktor tvrdio suprotno i naredio mirovanje i hladne kupke. Ja sam se smijao i jednom i drugom, jer sam znao, ili mislio da znam, da djevojina bolest dolazi samo od njene none rabote, ili od straha koji joj je, po svoj prilici, ulio moj noanji susret s Cordianijem. Bilo jedno ili drugo, odluio sam odgoditi osvetu do dolaska njena brata, premda sam bio daleko od pomisli da je Bettinina bolest glumljena, jer nisam vjerovao da bi u njoj bilo toliko snage. Vraajui se u svoju sobu, morao sam proi kroz Bettinin sobiak; spazih na krevetu njenu pregau i doe mi elja da pretraim depove. Naoh jedno pismo i, prepoznavi Cordianijev rukopis, ponesoh ga u svoju sobu da ga u miru proitam. Iznenadila me neopreznost te djevojke, jer majka joj je lako mogla nai pismo i, kako nije znala itati, dati ga sinu doktoru. Pomislih najprije da je morala izgubiti glavu; ali neka italac sam presudi to sam morao osjeati kad proitah slijedee rijei: 37 Budui da je va otac otiao, nije potrebno da ostavljate vrata svoje sobe otvorena kao dosada. Poslije veere ja u se uvui u va sobiak i tamo ete me nai.

Kad me je minula smuenost i nakon to dooh sebi spopade me elja da se smijem, te uviajui kako sam bio savreno nasamaren povjerovali da sam izlijeen od svoje velike ljubavi. Uini mi se da Cordiani zasluuje oprost. Radovao sam se toj izvrsnoj pouci koja e mi koristiti do kraja ivota, ak sam odobravao Bettini to je vie voljela Cordi-anija, kome je bilo petnaest godina, negoli mene koji sam jo bio dijete. No i pored najboljih nakana da zaboravim, onaj me Cordianijev udarac nije prestajao pei, te sam se i dalje ljutio na njega. Kad smo u podne bili za stolom u kuhinji, gdje smo zbog studeni objedovali, zaue se ponovo Bettinini krici. Svi poletjee k njoj osim mene: ja nastavih mirno jesti, nakon ega odoh na uenje. Kad sam navee siao na veeru, ugledah u kuhinji Bet-tinin krevet postavljen uz postelju njene majke, ali na to ostadoh posve ravnoduan, jednako kao i na buku koja se ula itave noi i na mete kad su je sutradan opet uhvatili grevi. Istoga dana naveer vratio se doktor s ocem. Cordiani, koji se bojao moje osvete, doe da me upita to sam nakanio, ali spazivi da jurim prema njemu s otvorenim noem u ruci, pobjee to ga noge nose. Misao da otkrijem doktoru sablanjivi dogaaj nije mi vie padala na um, jer osveta takve prirode mogla mi se javiti samo u trenutku bijesa i uzrujanosti. Sutradan nas doktorova majka prekinu za vrijeme sata i nakon duga okolianja ree doktoru da misli da je otkrila prirodu kerkine bolesti; da je to posljedica uroka koji je jedna vjetica bacila na nju i da ona dobro zna koja je to. To je mogue, draga majko, ali trebalo bi to znati pouzdano. Tko je ta vjetica? Naa stara sluavka, u to sam se malo prije osvjedoila. Kako? Zagradila sam vrata svoje sobe s dva drka od metle ukrtena u kri, koja je da bi mogla ui morala ras38

krstiti, a ona, kad ih je ugledala, ustuknu i ue na druga vrata. Oigledno je da bi ih raskrstila da nije vjetica. To nije tako oigledno, majko. Poaljite mi tu enu! im se sluavka pojavila, doktor je upita: Zato jutros nisi ula na vrata na koja se obino ulazi? Ne razumijem to me pitate. Zar nisi vidjela na vratima kri svetoga Andrije? to je taj kri? Uzalud se pravi neznalicom ree joj majka; gdje si spavala prolog etvrtka? Kod svoje neakinje koja se poraala. Nije istina. Ila si na vjetije sijelo, jer si vjetica i urekla si moju ker. Sirota se ena rasrdi i pijunu joj u lice; doktorova majka bijesno poleti po tap da je izbije; doktor htjede zadrati majku, ali bi primoran da potri za sluavkom koja je jurila stepenicama kunui i viui da uzbuni susjede; doktor je uhvati i naposljetku uspije da je umiri, davi joj neto novaca. Nakon tog prizora, koji je bio isto toliko smijean koliko i sablanjiv, doktor ode po svoje sveenike halje kako bi istjerao avla iz sestre i uvjerio se ima li doista avla u tijelu. Neobinost i novina tih misterija privukoe svu moju panju. Sve sam ukuane smatrao luacima ili blunama, jer me je i sama pomisao da je Bettinu opsjeo avao gonila na ne-suzdriv smijeh. Kad smo pristupili njenom krevetu, njoj kao da je stalo ponestajati daha i sva zaklinjanja njezina brata nisu joj ga vraala. U to naie doktor Olivo i zapita veleasnog Gozzija nije li suvian, pa kad mu je ovaj odgovorio da nije ukoliko ima vjere, Olivo napusti kuu, rekavi da se njegova vjera ograniava na udesa iz Evanelja. Kad je malo kasnije doktor otiao u svoju sobu, ja se, naavi se nasamo s Bettinom, nagnuh njenom uhu i rekoh joj: Ohrabri se, ozdravi i budi sigurna u moju utnju! Ona odvrati glavu od mene i nita mi ne odgovori, ali

ostatak dana provede mirno, bez grenja. Mislio sam da je izlijeili, ali sutradan razdraenost joj udari u mozak tako da u ludilu stade buncati nasumce naba39 cane latinske i grke rijei, te vie nitko nije sumnjao da je doista opsjednuta avlom. Njezina majka izie i vrati se nakon jednog sata s najuvenijim izgoniteljem avola u Padovi. Bio je to jedan franjevac neobino ruan, kog su zvali otac Prospero da Bovolenta. im je Bettina spazila izgonitelja, stade mu, prasnuvi u smijeh, dobacivati masne pogrde koje se svidjee svim prisutnima, jer samo je avo mogao imati toliko drskosti da se tako ponaa prema jednom franjevcu; ali ovaj, uvi da ga se naziva neznalicom i smrdljivcem, poe udarati Bettinu velikim kriem govorei da bije avla. Prestade tek kad je vidio kako se ona sprema da mu baci u glavu nonu posudu koju je bila dohvatila. Ako je onaj koji te je rijeima pogrdio doista avao ree mu ona uzvrati mu i bij ga svojim rijeima, magare jedan; ali ako sam to ja, znaj, zvekane, da me ima potovati i nosi se!... Vidio sam kako se doktor Gozzi crveni. Ali franjevac ne popusti, ve naoruan od pete do glave uze itati strana zaklinjanja; zatim navali na zloduha da mu kae kako se zove. Zovem se Bettina. Nije istina, jer to je ime krtene djevojke. Ti dakle misli da avao mora imati muko ime? Znaj, glupi kapucine, da je avao duh koji ne moe imati nikakva spola. Ali ako doista vjeruje da na moja usta govori zloduh, onda mi obeaj da e govoriti istinu, a ja ti zauzvrat obea-jem da u se pokoriti tvojim zaklinjanjima. Obeajem ti! Reci, dakle, smatra li se mudrijim od mene? Ne, ali se smatram monijim u ime sv. Trojstva i svog svetog poziva.

Ako si moniji, sprijei me da ti kaem istinu o tebi. Ti si umiljen u ljepotu svoje brade: bojadie je deset puta dnevno i ne bi pristao da je napola skrati kad bih ja zauzvrat iziao iz tijela. Odsijeci je, i ja ti se kunem da u izii. Oe lai, uvostruit u tvoje muke. Pokuaj! Izrekavi to, Bettina se tako gromko nasmija da se nisam mogao suspregnuti a da se i ja ne nasmijem. 40 Franjevac se tada okrenu doktoru i ree mu da ja nemam, u sebi vjere, te da treba da izaem napolje, to ja i uinih, odgovorivi mu da je tano pogodio. Jo nisam doao ni do vrata kad s radou opazih kako Bettina pljuje na ruku koju joj je franjevac pruio na poljubac. Ta neshvatljiva djevojka pokaza toliko otrog duha koji je sasvim porazio franjevca, a da to nije nikog zaudilo, jer su njene odgovore pripisivali demonu. Nikako nisam mogao prozrijeti to li namjerava. Franjevac je objedovao s nama i za vrijeme jela natra-bunjao mnotvo gluposti. Poslije objeda vrati se u Bettininu. sobu da joj podijeli blagoslav; meutim, im ga ugleda, ona pograbi au s nekom crnom mjeavinom koju joj je poslao-ljekarnik i baci mu je u glavu. Velik dio tekuine izlije se na Cordianija koji je stajao sasvim uz franjevca, to je menr. priinilo veliko zadovoljstvo. Bettina se obilno koristila okolnostima, jer se sve to je-radila upisivalo na raun avla. Oito nezadovoljan, otac Prospero ree pri odlasku doktoru da je djevojka sigurno opsjednuta, ali da treba potraiti drugog izgonitelja jer njemu bog uskrauje milost da je-oslobodi. Poslije njegova odlaska Bettina je provela est veoma mirnih sati i navee nas je sve iznenadila kad je prila k stolu da veera zajedno s nama. Uvjeravala je oca i majku da se dobro osjea, razgovarala je s bratom, a zatim se obratila i meni rekavi da se onaj ples-odrava sutra i da e ona ujutro sii da me poelja kao djevojku.

Ja joj zahvalih i rekoh da je bila teko bolesna, te da se mora tedjeti. Ona uskoro ode na spavanje, a mi ostadosmo za stolom razgovarajui samo o njoj. Kad sam se povukao* u svoju sobu i spremio za poinak, naoh na nonoj kapici cedulju s ovim rijeima: Ili ete ii sa mnom na ples prerueni u djevojku, ili u vam prirediti prizor koji e vas natjerati na pla! Saekavi da doktor usne, poeh pisati ovaj odgovor: Neu ii na ples, jer sam vrsto odluio izbjegavati svaku priliku da se naem s vama nasamo. to se tie alosnog; prizora kojim mi se prijetite, vjerujem da je u vas dosta 41 ihrabrosti da odrite rije, ali ja vas molim da potedite moje srce, jer vas volim kao da ste mi sestra. Oprostio sam vam, draga Bettina, i elim sve zaboraviti. Prilazem jedno pismo koje vraam u vae ruke, to e vam vjerojatno priiniti najvee zadovoljstvo. Uviate i sami emu ste se izloili kad ste ga ostavili u pregai na krevetu. Vraanje ovog pisma .mora vas uvjeriti u moje iskreno prijateljstvo. TREE POGLAVLJE Bettinu smatraju ludom Otac Moneta Male boginje Moj odlazak iz Padove Kako nije znala u ije je ruke moglo dospjeti njezino pisamce, Bettina mora da je bila izvan sebe; rijeivi je te strepnje, dao sam joj dakle velik dokaz prijateljstva, ali moja velikodunost, koja ju je oslobaala jedne velike muke, mora da joj je nanijela drugu jo veu, jer je sad znala da sam ja gospodar njezine tajne. Cordianijevo pismo bijae nedvosmisleno, ono je jasno kazivalo da ga je primala svake noi, pa joj ne bijahu ni od kakve koristi prie koje je moda pripremila da me obmane. Ja sam to nasluivao, i htijui je zbog sebe umiriti, obioh je drugog jutra u postelji, pa joj predadoh pisamce i odgovor. Ta je djevojka svojim duhom stekla moje potovanje i vie je nisam mogao prezirati. Gledao sam u njoj tek bie zavedeno svojom vlastitom naravi. Ona je voljela mukarce i mogao si je poaliti samo zbog posljedica.

Uvjeren da sam stvar nazreo u njenoj pravoj svjetlosti, odluio sam se vladati kao razborit mladi, a ne kao ojaeni zaljubljenik. Ta ona je trebala da crveni, a ne ja. U meni je ostala samo elja da saznam jesu li i dva Feltrinija, Cordia-nijevi drugovi, spavali s njom. Bettina je itavog dana hinila vedro raspoloenje. Navee se obukla da poe na ples, ali je iznenadna slabost, prava ili hinjena, primora da legne u krevet, to uzbudi itavu kuu. Kako sam sve znao, to sam oekivao nove, sve potresnije prizore. Jer ja sam stekao nad njom prevlast koju njeno samoljublje nije moglo podnositi. Usprkos tako dobroj koli koja je prethodila mom mladenatvu, dao sam se varati od ena sve do svoje ezdesete godine. Jo prije dvanaest godina, da me nije zakrilio moj dobri duh, bio bih se u Beu oenio jednom mladom lakoumnicom u koju sam se zaljubio. Danas, 43 kad su mi sedamdeset i dvije godine, osjeam se sigurnim pred ludostima ovakve vrste, ali, avaj, ba to je ono to me najvie alosti. Sutradan je itava obitelj stala oajavati, jer je demon koji je opsjeo Bettinu zavladao i njenim razumom. Doktor mi ree da joj u bezumnom bulanjenju dolaze na usta bogohulne rijei i da je sigurno opsjednuta, jer teko da bi kao luda mogla onoliko vrijeati oca Prospera. On dakle odlui da je povjeri brizi oca Mancie. Taj otac bijae poznati istjeriva avola, iz reda dominikanaca, a uivao je glas da jo kod nijedne opsjednute djevojke nije doivio neuspjeh. Bilo je to jedne nedjelje. Bettina je dobro ruala i itavog dana ludovala. Oko ponoi vrati se njen otac, pjevajui po svojoj navadi Tassa, pijan da se nije mogao drati na nogama. On prie Bettininu krevetu i, njeno je poljubivi, ree: Ti nisi luda, keri moja. Ona mu odvrati da on nije pijan. Ti si opsjednuta, keri. Jesam, oe, i jedino me vi moete ozdraviti. Ako je tako, spreman sam.

Nato na postolar uze govoriti kao teolog i mudrovati o snazi vjere i oinskog blagoslova. Zatim zbaci ogrta, jednom rukom uze raspelo, a drugu poloi keri na glavu, pa se stade obraati avlu tako smijenim rijeima da se ak njegova ena, inae uvijek tupa, alosna i mrzovoljna, od velikog smijeha hvatala za slabine. Jedino se naa dva glumca nisu smijala, a njihova je ozbiljnost inila prizor jo smjenijim. Divio sam se Bettini, koja je, inae tako laka na smijehu, tada imala snage da sauva potpuni mir. I doktor Gozzi se smijao prieljkujui ipak da farsa svri, jer mu se inilo da su naklapanja njegova oca sve same hule na svetu ceremoniju istjerivanja avla. Izgonitelj, umoran, poe naposljetku u postelju, govorei kako je sad uvjeren da e zloduh ostaviti njegovu kerku cijele noi na miru. Sutradan, ba kad smo se dizali od stola, stie otac Mancia. Doktor ga u pratnji cijele obitelji povede krevetu svoje sestre. Ja pak, ne skidajui oka s redovnika, stajah kao izvan sebe. Evo kako je izgledao: 44 Stasa je bio visoka i velianstvena, a moglo mu je biti oko trideset godina; imao je plavu kosu i modre oi. Crte njegova lica bijahu kao u Apolona Belvederskog, samo to u njima ne bijae ni pobjednikog slavlja ni preuzetnosti. Put mu bjee blistavo bijela i blijeda, ali ta bljedoa kao da je bila smiljena da to vie istakne crvenilo njegovih usana koje, otvarajui se napola, pokazivahu dva reda bisera. Nije bio ni mrav ni debeo, a tuga koja je stajala na njegovu licu inila ga je jo blaim. Hod mu bjee polagan, a bojaljiv izgled kao da je govorio o velikoj skromnosti due. Kad smo uli, Bettina je spavala ili se samo pretvarala. Otac Mancia najprije uze kropilo i pokropi je vodom za oienje od grijeha. Ona otvori oi, pogleda redovnika i odmah ih zatvori. Zaas ih opet otvori, pogleda ga malo bolje, isprui se na lea i, draesno priklonivi glavu, pod ade se snu od kojeg ne bijae nita ljupkije. Izgonitelj, koji ostade stajati, izvadi iz depa trebnik i stolu, koju stavi oko vrata, zatim ivot sa svetim moima, koji poloi na grudi zaspale, i onda nas sa svetakim izrazom lica zamoli neka svi kleknemo i pomolimo se bogu kako bi ga prosvijetlio da uzmogne razaznati je li bolesnica opsjednuta ili ju je napala neka prirodna bolest. U tom nas je poloaju drao pola sata, sve potiho itajui molitve. Bettina se nije micala.

Umoran, rekao bih, od te uloge, redovnik zamoli doktora da ga saslua nasamo. Oni prijeoe u doktorovu sobu, odakle izioe poslije etvrt sata, privueni silnim grohotom smijeha u koji je udarila luakinja, koja im, im ih ugleda na vratima, okrenu lea. Otac Mancia se nasmijei, dvaput uroni kropilo u kropionicu, sve nas obilno pokropi i ode. Doktor nam ree da e se redovnik sutra vratiti i da se obvezao da e je, ako je opsjednuta, iscijeliti za tri sata, ali ako je luda, tad ne moe nita obeati. Majka stade tvrditi da e je on sigurno osloboditi i poe zahvaljivati bogu to joj je udijelio milost da prije smrti vidi jednog sveca. Sutradan Bettinino ludilo postade ljepe no ikad. Poela je kazivati najlue stvari to ih samo pjesnik moe izmisliti i nije prestajala ni kad je uao lijepi izgonitelj. Ovaj se neko vrijeme naslaivao tim bezumnim rijeima, a onda nas, oboruavi se svime to mu bijae potrebno, zamoli da izaemo. Mi se odmah pokorismo. 45 Vrata ostadoe otvorena, ali zar to nije bilo svejedno? Zar bi se itko usudio ui? Za duga tri sata nismo uli nita osim sumorne tiine. U podne redovnik zovnu i mi uosmo. Bettina bijae u postelji, tuna i veoma mirna, dok je izgonitelj spremao svoje stvari. Otiao je govorei da se ufa u boga i zamolio doktora da ga obavijesti o stanju bolesnice. Bettina je ruala u krevetu i veerala za stolom, a sutradan je bila posve razumna. Ali zgodi se neto to mi potvrdi da nije bila ni luda ni opsjednuta. Bijae to uoi Svijenice. Doktor nas je obiavao voditi na priest u svoju upu, ali na ispovijed smo ili u Crkvu sv. Augustina u kojoj su sluili dominikanci iz Padove. On nam za stolom kaza neka se sutradan spremimo za ispovijed. Majka nato ree: Morali biste se svi ispovjediti kod oca Mancie, da dobijete odrjeenje od tako svetog ovjeka. I ja u ii njemu. Cordiani i Feltrinijevi se sloie, a ja ne rekoh nita.

Taj mi se plan nije sviao, ali pravio sam se ravnodunim, smiljajui kako da ga osujetim. Vjerovao sam u peat ispovjedne tajne i ne bih se mogao lano ispovjediti, ali znajui da po slobodnoj volji mogu birati ispovjednika, nije mi padalo na pamet da poinim budalatinu pa da iskaem ocu Mancii to mi se desilo s jednom djevojkom u kojoj bi on odmah prepoznao Bettinu. Bio sam siguran da e mu Cordiani sve ispriati, a to mi je bilo veoma neugodno. Sutradan, ve rano izjutra, ona mi donese u krevet neki kratki ogrtai i tutnu mi u ruku ovo pisamce: Mrzite moje ice, ali potedite moju ast i ono malo mira za kojim eznem. Nitko od vas ne smije sutra na ispovijed ocu Mancii. Vi ste jedini koji to moete osujetiti, i ne treba vam mojih uputa kako da to uinite. Vidjet u je li istina da ste mi prijatelj. Rijeima ne mogu iskazati koliko mi se saalila ta djevojka dok sam itao njeno pisamce. Usprkos tome, evo to joj odgovorih: Shvaam koliko vas, usprkos nepovredivosti ispovjedne tajne, mora zabrinjavati odluka vae majke, ali ne shvaam zato meni povjeravate osujeenje tog plana, a ne Cordianiju, koji je izjavio da je sporazuman s prijedlogom. Ja vam mogu 46 obeati samo to da im se neu pridruiti, ali nad vaim ljubavnikom nemam nikakve moi. Na vama je da s njim porazgovarate. A evo to mi je ona odgovorila: Od one kobne noi koja me je unesreila nisam s Cor-dianijem prozborila ni rijei, i ne bih mu se obratila ni kad bih znala da e mi to povratiti izgubljenu sreu. Vama jedinom elim dugovati svoj ivot i ast.

Ta me je djevojka zapanjila vie od onih o kojima romani to ih proitah priahu udesa. inilo mi se da se ona sa mnom poigrava s besprimjernom bestidnou. Vjerovao sam da me opet eli uhvatiti u svoje mree, i makar mi do tog nije bilo stalo, ipak se odluih da uinim taj velikoduan in koji je ona od mene oekivala i za koji je samo mene smatrala sposobnim. Bila je sigurna da e uspjeti, pa se pitam u kojoj je to koli nauila da poznaje ljudsko srce. itajui romane? Istina, itanje nekih romana dovelo je mnogog mladog ovjeka do propasti, no itajui dobre, mladi se ljudi nedvojbeno ue plemenitosti i postizanju drutvenih vrlina. Odluivi dakle da se prema toj djevojci pokaem onoliko usluan koliko je ona oekivala, iskoristih trenutak kad se-polazilo na spavanje i rekoh doktoru kako mi savjest nalae da ga zamolim neka me oslobodi toga da se ispovjedim kod oca Mancie i kako bih volio da se i moji drugovi povedu za istim primjerom. Doktor mi blagonaklono odgovori da nasluuje moje razloge i da e nas odvesti Sv. Antunu. Nato mu u znak zahvalnosti poljubih ruku. Sutradan, poto je sve bilo uraeno po Bettininoj volji, ugledah je kako prilazi stolu lica ozarena zadovoljstvom. Poslije podne morao sam lei zbog neke ozljede na nozi. Doktor je bio odveo svoje uenike u kolu. Bettina, ostavi sama, iskoristi taj trenutak, ue u moju sobu i sjede mi na postelju. Ja sam to oekivao i, videi da je napokon doao as velikog objanjenja, to mi je bilo neobino drago, primih njen posjet sa zadovoljstvom. Ona otpoe govorei kako se nada da se ne ljutim to je iskoristila zgodnu priliku da mi doe na razgovor. Ne ljutim se odgovorio sam jer mi vi pruate priliku da vam kaem da prema vama gajim samo prijateljske osjeaje, pa se ubudue ne morate bojati da bih vas bilo kojim povodom uznemirio. I tako ete, Bettino, moi raditi 47

to vas bude volja, jer da bih postupio drugaije, morao bih biti zaljubljen u vas, a ja to vie nisam. Vi ste u jednom trenutku uguili klicu velike strasti to ste mi je bili udahnuli. Kad sam se vratio u svoju sobu poslije rune uvrede koju mi je nanio Cordiani, poeo sam vas mrziti, ali se uskoro moja mrnja pretvori u prezir, a taj se osjeaj malo-pomalo preobratio u najdublju ravnodunost. Meutim te ravnodunosti nestade kad vidjeh to je va duh u stanju da uini. Postao sam va prijatelj; opratam vam vae slabosti, i kad sam nauio da vas gledam onakvu kakvi jeste, stao sam prema vama gajiti najneobiniji osjeaj: potovanje prema vaem .duhu. Obmanuo me i prevario, ali to zato? On postoji, on je zapanjujui, boanski, ja mu se divim, volim ga i mislim da u mu odati priznanje kakvo mu dolikuje ako biu to ga posjeduje budem iskazivao najie prijateljstvo. Uzvratite mi istom mjerom i budite istiniti, iskreni i otvoreni. Prestanite sa svim tim budalatinama, jer ste kod mene postigli sve to ste mogli. to se tie ljubavi, mrska mi je i sama pomisao na nju, jer ja mogu voljeti samo kad sam jedini u srcu voljenog bia. Ako hoete, pripiite tu glupu tankoutnost mojim godinama, ali to je tako i drugaije ne moe biti. Napisali ste mi da vie ne govorite s Cordianijem; ako sam ja uzrok tom raskidu, tad mi je veoma ao. A kako, vjerujem, vaa ast trai da se pokuate pomiriti, to vam obeajem da u se ubudue uvati kako ne bih u njem izazvao ni traka sumnje. 'Osim toga, ako ste u njem probudili ljubav zavodei ga istim sredstvima koja ste iskuali i na meni, tad ste poinili dvostruku nepravdu, jer je lako mogue da ste ga ako vas je zavolio uinili nesretnim. Sve to ste mi sad rekli odvratila je Bettina poiva na krivom dojmu i na prividnom stjecaju okolnosti. -Ja ne volim Cordianija i nikad ga nisam voljela. Naprotiv, mrzila sam ga i mrzim ga jo uvijek, jer je zasluio moju mrnju, i nadam se da u vas u to uvjeriti premda me okolnosti optuuju. Glede zavoenja, molim vas da me potedite tako podla prigovora i imajte na umu da ste najprije vi mene zaveli i da se bez toga ne bih nikad s vama upustila u ono rad ega sam se gorko pokajala, zbog razloga koje vi ne znate, a koje u vam sad otkriti. Moj je grijeh velik samo zato to nisam predvidjela da e mi ga za zlo uzeti neiskusna slava jednog nezahvalnika koji se drznuo da mi ga predbaci. 48 Doruak spremljen s ljubavlju Srebrni pribor za jelo

I Bettina zaplaka. To to mi je ispriala bilo je vjerojatno i laskavo, ali ja sam se previe toga nagledao da bih joj povjerovao. Osim toga, znao sam to je sve u stanju uiniti njen duh, i prirodno mi se nametala misao da me opet eli nadmudriti, jer kako sam mogao pretpostaviti da je taj njen korak tek posljedica teko ranjena samoljublja koje nije moglo otrpjeti moju pobjedu? I zato joj, ustrajui nepokolebljivo u svom uvjerenju, odgovorih kako vjerujem sve to mi je ispriala o stanju svog srca prije one ale zbog koje sam planuo za njom, i neka bude sigurna da joj vie nikad neu spominjati zavoenje. Ali nadovezao sam priznajte da je snaga vaeg plamena bila asovita i da se ugasila od najmanjeg daka. Vaa krepost, koj je jednog trenutka poklekla i ubrzo opet stekla vlast nad vaim osjetilima, vrijedna je hvale. Oboavali ste me, kaete, a postali ste preko noi neosjetljivi na sve moje patnje, koliko sam se god trudio da vam ih pokaem. Volio bih znati zato ste toliko uvali tu krepost od mene, a Corianiju ste svake noi doputali da je utapa u svom zagrljaju. Na to mi Bettina, izrazom u kojem se ogledala sigurnost u pobjedu, ovako odvrati: Napokon ste naeli ono zbog ega sam dola. Sad ete uti ono to vam nisam mogla otkriti i to vam nikad nisam mogla kazati, jer ste odbijali sve sastanke na koje sam vas pozivala u elji da vam povjerim istinu... Cordiani mi je nastavila je izjavio ljubav osam dana nakon svog dolaska k nama. Traio je od mene pristanak da njegov otac, im on zavri nauke, zatrai moju ruku. Odgovorila sam mu da ga jo dovoljno ne poznam, da za udaju nemam nikakve volje i zamolila ga da mi o tom vie ne govori. On se pravio kao da to mirno prima. Ali to nije bilo tako, jer kad me je jednog dana zamolio da ga katkad doem poeljati u njegovu sobu, na to sam mu odgovorila da nemam za to vremena, ree da ste vi sretniji od njega. Na taj se prigovor nisam mnogo oba-zirala jer je svatko u kui znao da ja vodim brigu o vama. Petnaestak dana nakon tog razgovora sluila se izmeu nas ona ala koja je u vama prirodno probudila osjeaje koje jo niste poznavali. Ja sam se pak osjetila veoma zadovoljnom. Ta voljela sam vas i uivala sam to sam se predala prirodnim porivima, ne osjeajui zbog tog ni m