J A C Q U E S L A C A N

XI SEMINAR ČETIRI TEMELJNA

POJMA PSIHOANALIZE

Tekst priredio JACQUES-ALAIN MILLER

Prevela MIRJANA VUJANIĆ-LEDNICKI

Redigirao NENAD MIŠĆEVIĆ

ZAGREB 1986

Izdaje ITRO »NAPRIJED«

Glavni urednik MILAN MIRIĆ

Urednici

Dr MURADIF KULENOVIĆ GVOZDEN FLEGO

MIRJANA DOBROVIĆ

Naslov izvornika

Jacques Lacan LE SÉMINAIRE livre XI

LES QUATRE CONCEPTS FONDAMENTAUX DE LA PSYCHANALYSE

© 1 9 7 3 by É d i t i o n s du S e u i l , P a r i s

Recenzenti

NENAD MIŠĆEVIČ GVOZDEN FLEGO

SADRŽAJ

1 Izopćenje 7

NESVJESNO I PONAVLJANJE

2 Frojdovsko i naše nesvjesno 23

3 O subjektu izvjesnosti 35

4 O mreži označitelja 48

5 Tyhe i automaton 59

O POGLEDU KAO PREDMETU MALO a

6 Shiza oka i pogleda 75

7 Anamorfoza 87

8 Pravac i svjetlost 100

9 Što je to slika? 115

PRIJENOS I NAGON

10 Prisutnost analitičara 133

11 Analiza i istina, ili zatvaranje nesvjesnoga 146

Spolnost u nizu označitelja 159

13 Rastav nagona 172

14 Djelomični nagon i njegov tok 185

15 Od ljubavi do libida 199

POLJE DRUGOGA I POVRATAK PRIJENOSU

16 Subjekt i Drugi: Otuđenje

17 Subjekt i Drugi ( I I ) : Aphanasis

18 O subjektu za koji se pretpostavlja da zna, o prvoj dijadi i o dobru

19 Od interpretacije do prijenosa

OSTAJE DA SE ZAKLJUČI

20 U tebi više od tebe

Bilješka

Pogovor

Kazalo imena

217

231

246

261

281

295

297

301

1

Izopćenje

Za što sam ja ovlašten? Element čiste komičnosti. Što je to praksa? Između znanosti i religije. Histeričarka i Freudova želja.

Gospođe, gospodo,

U nizu predavanja kojima me je zadužila šesta sekcija iz École pratique des Hautes Études, govorit ću vam o osnovama psihoanalize.

Danas bih vam samo htio naznačiti smisao koji na­mjeravam dati ovom naslovu i način na koji to mislim ispuniti.

Ipak, najprije ću vam se predstaviti — mada me ovdje većina poznaje, ali ne poznaju me svi — jer okolnosti me navode na to da bi bilo prikladno najprije postaviti pi­tanje — za što sam ja ovlašten?

Ja sam ovlašten da vam ovdje govorim o onom pred­metu o kojem sam tokom deset godina držao seminar namijenjen psihoanalitičarima. K a o što je nekima poz­nato, ja sam se odrekao te funkcije — kojoj sam zaista posvetio svoj život — zbog događaja unutar tzv. psiho­analitičkog društva, upravo onog koje mi je povjerilo tu dužnost.

Moglo bi se smatrati da moja kvalifikacija nije došla u pitanje za izvršavanje ove iste dužnosti drugdje. Pri­vremeno smatram ovo pitanje neriješenim. A budući da sam danas ovlašten da, recimo, nastavim ovo svoje uče­nje, nameće mi se, prije nego li otvorim ovu novu etapu, da izrazim zahvalu koju dugujem gospodinu M. Fernan-

7

du Braudelu, predsjedniku sekcije Hautes études, koji me postavio pred vas. Gospodin Braudel, koji je sprije­čen, izrazio mi je svoje žaljenje što ne može biti pri­sutan u času kad iskazujem svoje poštovanje njemu — kao i njegovoj plemenitosti kojom se tom prigodom htio suprotstaviti što mi je onemogućeno poučavanje, od kojeg su do njega doprli, uglavnom, samo stil i reputa­cija — tako da ne budem jednostavno sveden na muk. Plemenitost je pravi izraz kad se radi o prihvaćanju ono­ga koji je bio u položaju u kojem sam ja — položaju izbjeglice.

On je to učinio tako brzo, pobuđen pažnjom mog pri­jatelja Claudea Lévy-Straussa, čija me prisutnost danas veseli i koji zna koliko mi je dragocjen ovaj dokaz paž­nje prema mojem radu — koji se razvija povezan s nje­govim.

K tome izražavam svoju zahvalnost svima onima koji su mi u ovoj prilici pokazali svoju naklonost, te gospo­dinu Robertu Flacelièreu, direktoru École normale supé­

rieure, na susretljivosti kojom mi je stavio na raspolaga­

nje ovu dvoranu, bez koje ne znam kako bih vas bio pri­

mio, a od srca vam zahvaljujem što ste došli u tolikom

broju.

Sve se to odnosi na bazu, u lokalnom smislu, odnosno

vojničkom smislu riječi, na bazu mojega učenja. Sada prelazim na ono o čemu je riječ — na osnove psiho­analize.

1

Što se tiče osnova psihoanalize, moj je seminar tu bio od početka, ako mogu tako reći, impliciran. On je bio jedan od njihovih elemenata budući da je pridonosio njenom utemeljenju in concreto — budući da je bio dio same prakse — budući da je bio u njoj — budući da je bio upravljen prema onome što je element ove prakse, tj. stvaranju psihoanalitičara.

8

Mogao sam u neko doba, ironično — možda privreme­no, ali isto tako dobro u nedostatku boljega, u neprilici u kojoj sam već bio — odrediti kriterij onoga što analiza jest, naime, postupak koji vrši psihoanalitičar. Henri Ey, koji je danas tu, sjetit će se članka koji je u pitanju, jer je bio objavljen u svesku enciklopedije kojom on uprav­lja. Utoliko će mi biti lakše prisjetiti se, budući da je on tu, prave žestine koja je upotrebljena da se spome­nuti članak povuče iz enciklopedije, tako da je on, čija je naklonost prema meni svima poznata, sam bio ne­moćan da zaustavi ovo djelovanje koje je začeo upravni odbor u kojem su bili baš psihoanalitičari. Taj će se članak nalaziti u izdanju koje pokušavam sačiniti od izvjesnog broja svojih tekstova i, mislim, da ćete moći prosuditi da li je on izgubio na svojoj aktualnosti. To vjerujem uto­liko manje što su sva pitanja koja tamo postavljam ista koja pretresam i pred vama te koja su prisutna i zbog same činjenice što sam ja ovdje, u položaju kakav je moj, zato da postavljam uvijek to isto pitanje — što je to psihoanaliza?

Nesumnjivo je da u tome ima više od jedne dvosmisle­nosti i ovo je pitanje — prema riječi kojom ga označavam u onom članku — uvijek pitanje slijepog miša. Postavio sam sebi zadatak da ga rasvijetlim pri dnevnoj svjetlosti i tome moram pristupiti danas.

Mjesto s kojega prilazim ovom problemu u stvari je promijenjeno, ono nije baš ni unutra, a ne zna se da li je izvana.

Ovo podsjećanje nije anegdotsko. I zato mislim da me nećete vidjeti da tražim utočište ni u anegdoti, ni u po­lemici ikoje vrste, ako ovdje ističem, što je činjenica — da je moje učenje, označeno kao takvo, doživjelo od strane tijela koje se zove Izvršni odbor jedne međuna­rodne organizacije koja se zove International Psychoana­lytical Association, cenzuru koja nije uobičajena, jer radi se ništa manje nego o zabrani ovog učenja — koje bi tre­balo smatrati ništavnim u svomu što so tiče habilitacije psihoanalitičara, a ova bi zabrana trebala biti uvjet za me-

9

đunarodno uvrštenje u psihoanalitičko društvo kojemu pripadam.

Ni to nije sve. Izrečeno je da će ovo uvrštenje biti prihvaćeno samo ukoliko se daju garancije da moje uče­nje nikada neće biti primjenjivano u ovom društvu za izobrazbu analitičara.

Riječ je, dakle, o nečemu što se može usporediti s onim što se drugdje naziva višim izopćenjem. A ono, na mje­stima gdje se ovaj izraz upotrebljava, nije nikad izre­čeno bez mogućnosti povratka.

U ovom obliku postoji samo u jednoj vjerskoj zajed­nici označeno indikativnim, simboličkim izrazom sinago­ga, a i Spinoza je bio tome izvrgnut. 27. srpnja 1656. — zanimljiva dvostruka stogodišnjica jer se podudara i s Freudovom — bio je Spinoza najprije izvrgnut khere-mu, a poslije nekog vremena i chammati, što se sastoji u tome da se ovom stanju doda nemogućnost povratka.

Nemojte misliti da se radi o metaforičkoj igri koju bi bi lo neozbiljno pretresati u vezi s poljem, velikim koli­ko i ozbiljnim, koje moramo prekriti. Vjerujem — a i vi ćete vidjeti — da ova činjenica, ne samo zbog odjeka koji izaziva već i zbog strukture koju implicira, unosi nešto što je na izvoru našeg istraživanja psihonalitičke prakse.

Ne kažem — ali to ne bi bilo nemoguće — da je psiho­analitička zajednica Crkva. Ipak, neosporno, izbija pita­nje onoga što u njoj može odgovarati religioznoj praksi. Ja ne bih naglašavao ovu činjenicu iako u sebi nosi pu­no otpadaka koji zaudaraju na skandal, kad, kao u sve­mu što ću tvrditi danas, vi ne biste mogli biti sigurni da ćete nadalje imati koristi od toga.

Ne može se reći da sam u takvim spregama ravnodu­šan subjekt. Nemojte misliti da je to za mene — ne više nego li, pretpostavljam, za posrednika koga sam bez dvojbe odmah naveo — predmet za komediju, u smislu predmeta za smijeh. Ipak bih vam usput htio reći da mi

10

nije izmaklo nešto od široke komične dimenzije u tome. Ona ne pripada registru onoga što se zbiva na razini formulacije koju sam nazvao izopćenje. Ona se više od­nosi na situaciju kakva je bila moja u toku dvije godine, u spoznaji da se sa mnom trguje — i to upravo preko mojih kolega, odnosno učenika.

Jer riječ je bila o tome da se zna u kojoj su se mjeri ustupci učinjeni habilitacijskoj vrijednosti mog učenja mogli izravnati s onim što je s druge strane značilo postići međunarodnu habilitaciju društva. Ne želim pro­pustiti priliku da upozorim — opet ćemo na to doći — da je upravo u tome, kad smo umiješani, nešto što se može doživjeti u komičnoj dimenziji.

T o , mislim, može potpuno shvatiti samo psihoanali­tičar.

Nesumnjivo, biti predmet trgovine nije za ljudsko biće rijedak položaj, protivno naklapanju o ljudskom dosto­janstvu, odnosno o pravima čovjeka. Svatko je, u sva­kom trenu i na svim razinama u položaju da se njime trguje, jer potpuno razumijevanje društvene strukture pruža nam upravo razmjena. Radi se o razmjeni indi­vidua, naime društvenih oslonaca, koje nazivamo subjek­tima, jer oni autonomiji pružaju sveta prava. Svatko zna da se politika sastoji u trgovanju, a ovog puta je to naveliko, istim subjektima zvanim građanima. Situa­cija nije u mom pogledu bila ništa neobična osim što, biti predmet trgovine onih koje sam nazivao kolegama, odnosno učenicima, gledano izvana, ima ponekad drugi naziv.

Ali, ako istina subjekta nije u njemu samom ni kad je on u položaju gospodara, već, kako to analiza poka­zuje, u nekom predmetu prikrivenom po prirodi — iz­vući ovaj predmet upravo je element čiste komičnosti.

Smatram da na tu dimenziju treba upozoriti i to s položaja odakle mogu o tom posvjedočiti, jer bi ona možda u sličnoj prilici bila predmet nepriličnog uzdrža­vanja, jedne vrsti lažne stidljivosti za nekog koji o tom

11

svjedoči izvana. Gledajući iznutra, mogu vam reći da je ova dimenzija posve opravdana, ona može biti doživ­ljena s analitičkog gledišta, i čak, polazeći od trenutka kad je ona primijećena, na način koji je nadilazi — naime pod humorističkim kutom koji je tu samo pri­znavanje komičnoga.

Ova primjedba nije izvan polja onoga što navodim u prilog temeljima psihoanalize, jer temelj ima više smi-slova i nema potrebe da podsjetim na Kabbalu u kojoj označava jedan od načina božanske objave, koja je upra­vo u ovom registru izjednačena s pudendum. Bilo bi po­sve neobično da se u analitičkoj raspravi zaustavimo na pudendumu. Temelji bi ovdje nesumnjivo preuzeli ob­lik ispod, da ovo ispod nije već pomalo u zraku.

Neki koji su izvan toga mogu se iznenaditi da su u ovom trgovanju, i to vrlo naglašeno, sudjelovali neki koje sam ja analizirao, naime oni čija je analiza bila u toku. I treba se zapitati — kako je nešto tako moguće, uko­liko na razini odnosa onih koje ste analizirali i vas ne postoji neki razdor koji dovodi u pitanje samu vrijed­nost analize? Pa, upravo polazeći od onoga što bi tu mo­glo biti predmetom skandala, obuhvatit ćemo točnije ono što se zove didaktička psihoanaliza — ta praksa, ili ta etapa prakse ostavljena posve u sjeni svega što se objavljuje — i osvijetlit ćemo ponešto njene ciljeve, nje­ne mogućnosti, njene učinke.

To nije više pitanje pudenduma. Pitanje je o tome da se zna što se od psihoanalize može, mora očekivati, a što se u njoj mora utvrditi kao kočnica, odnosno pro­mašaj.

Zato sam smatrao da ne treba ništa podešavati, već samo iznijeti čin, i to kao predmet čije ćete obrise i moguće upravljanje njime, nadam se, jasnije vidjeti i po­staviti ga na sam početak onoga što imam reći u tre­nutku kad pred vas postavljam pitanje — što su to te­

melji, u širem smislu, psihoanalize? To znači — što je

utemeljuje kao praksu?

12

2

Što je to praksa? Čini mi se sumnjivo da ovaj izraz može biti smatran neprikladnim za psihoanalizu. To je najširi izraz za označavanje ljudskog djelovanja, ma ka­kvo ono bilo, koje mu omogućava da realno ispituje pomoću simboličkog. Što on pritom sreće više ili manje imaginarnoga, to ima samo sekundarnu vrijednost.

Ova definicija prakse dopire dakle vrlo daleko. Mi nećemo, poput Diogena, poći tražiti čovjeka, već našu psihoanalizu, po raznolikim područjima prakse. Mi ćemo radije povesti sa sobom našu psihoanalizu i ona će nas odmah usmjeriti prema prilično lokaliziranim, označe­nim točkama prakse.

Bez prijelaznog uvođenja dvaju termina između kojih će se kretati moje pitanje — nipošto ironički — zapitat ću se najprije, ovdje, pred tako širokim auditorijem, u ovakvoj sredini, i s takvom podrškom, da li je psiho­analiza znanost, i to ću istražiti s vama.

Drugu referencu, religioznu, već sam spomenuo pre-cizirajući da govorim o religiji u sadašnjem smislu ri­j e č i — ne o isušenoj, metodologiziranoj religiji vraćenoj u udaljenu primitivnu misao, već o religiji koju vidimo da se provodi, još živoj, vrlo živoj. Psihoanaliza, bila ona vrijedna ili ne da se upiše u jedan od dva registra, može nam razjasniti ono što trebamo smatrati znanošću, odnosno religijom.

Htio bih odmah izbjeći jedan nesporazum. Vi ćete mi reći — u svakom pogledu, psihoanaliza je istraživanje. Pa, dozvolite mi da izjavim i to na račun javnih nadlež­nosti kojima izraz istraživanje izgleda da od nekog vre­mena služi kao šibolet za nemalo stvari — klonim se izraza istraživanje. Sebe nisam nikada smatrao istraži­vačem. K a o što je jednom rekao Picasso na veliku za-panjenost ljudi koji su ga okruživali — Ja ne tražim, ja nalazim.

13

Na polju takozvanog znanstvenog istraživanja postoje uostalom dva područja koja se mogu savršeno spoznati, ono na kojem se istražuje i ono na kojem se pronalazi.

Zanimljiva stvar, to odgovara dosta dobro određenoj granici onoga što se može okvalificirati kao znanost. Isto tako postoji nesumnjivo nekakva bliskost između istraživanja koje traži i religioznog registra. Obično se o tom kaže — Ne bi me tražio, da me već nisi našao. Ono već našao je uvijek iza, ali pogođeno nečim iz reda zaborava. Zar se onda ne otvara jedno ugodno, neodre­đeno istraživanje?

Ako nas ovom prilikom zanima istraživanje, to je stoga što se ono danas prilikom rasprave postavlja na razinu onoga što nazivamo humanističke znanosti. Doista, kao da pod korakom svakoga koji nalazi izbija ono što bih nazvao hermeneutički zahtjev, a to je upravo ono što traži — što traži uvijek novo i neiscrpno značenje, ali kojem prijeti da ga pretekne onaj koji nalazi.

Mi, analitičari, zainteresirani smo za ovu hermeneu-tiku, jer se put razvoja značenja koji postavlja herme-neutika isprepleće kod mnogih duhova s onim što ana­liza naziva interpretacijom. Događa se, da, ako interpre­tacija nije posve shvaćena u istom smislu kao navedena hermeneutika, hermeneutici se rado priznaje prednost. Kroz ovo bar vidimo hodnik komunikacije između psi­hoanalize i religioznog registra. Naići ćemo već ponovo na njega u zgodan čas.

Dakle, da bi se psihoanaliza mogla nazivati znanošću, zahtijevat ćemo malo više.

Znanost obilježuje to, da ima predmet. Može se sma­trati da je znanost obilježena određenim predmetom, izvjesnom razinom ponovljivih radnji koje nazivamo isku­stvom. Ali, moramo biti oprezniji, jer se ovaj predmet mijenja, a posebno u toku evolucije jedne znanosti. Uopće ne možemo reći da je predmet moderne fizike sada isti kao u času njena nastajanja, koji, kažem vam odmah, datiram u 17. stoljeće. A da li je predmet mo-

14

derne kemije isti kao u času njenog nastajanja koje da­tiram Lavoisierom?

Možda nas ove opaske prisiljavaju bar na taktički uzmak, i, na to da pođemo od prakse, da bismo se za­pitali, znajući da praksa ograđuje jedno područje, da li je moguće specificirati na razini tog polja znanstvenika moderne znanosti, koji nije čovjek koji zna mnogo o svemu. I

Ja se ne pridržavam Duhemova zahtjeva da se svaka znanost odnosi na jedinstven sustav, zvan sustav svi­jeta — referenca je više-manje idealistička, budući da je to referenca za potrebu identifikacije. Čak ću reći da se možemo lišiti transcendentnog komplementa im­plicitnog položaja pozitivista, koji se uvijek odnosi na krajnje jedinstvo svih područja.

Utoliko ćemo se bolje zamisliti, jer je to diskutabilno i može čak biti pogrešno. Nije neophodno da drvo znanja ima samo jedno deblo. Ne smatram da ih ima mnogo. Možda su, prema modelu iz prvog poglavlja Knjige Po­stanka, dva različita — ja ne pridajem posebnu važnost ovom mitu više-manje označenom mračnjaštvom, ali za­što od psihoanalize ne bismo očekivali da nam to ra­svijetli?

Ako se držimo pojma iskustva shvaćenog kao područje jedne prakse, možemo uvidjeti da ono nije dovoljno za definiranje znanosti. U stvari, ova bi se definicija mogla vrlo dobro primijeniti npr. na mističko iskustvo. Ono se na ovaj način čak uzima ponovo u znanstveno raz­matranje i gotovo počinjemo misliti da možemo znan­stveno shvaćati ovo iskustvo. Postoji tu jedna vrst dvo­smislenosti — podvrgavanje iskustva znanstvenom ispi­tivanju može uvijek navesti na pomisao da iskustvo po sebi ima znanstveno postojanje. Očito je, dakle, da ne možemo mističko iskustvo vratiti u znanost.

Još jedna primjedba. Da li ćemo ovu definiciju zna­nosti, koja polazi od područja koje određuje praksu, pri­mijeniti na alkemiju da bi ona bila znanost? Čitao sam ponovo mali svezak koji čak nije ni uvršten u Diderotova

15

Sabrana djela, ali mora da je njegov. Ako je kemija rođena s Lavoisierom, Diderot ne govori tu o kemiji, već od korice do korice tog sveska govori o alkemiji, sa svim tankoćutnostima duha kakav je njegov. Po čemu možemo reći da, usprkos sjajnom karakteru priča koje nam on tokom godina iznosi, alkemija nije znanost? Nešto je u mojim očima odlučujuće, a to je, da je čistoća duše iz­voditelja bitan elemenat u tome poslu.

Ova opaska nije uzgredna, vi osjećate, jer će se, mo­žda, nešto analogno iznijeti u vezi s prisutnošću anali­tičara u analitičkom Velikom djelu i zaključiti da je možda to ono što zahtijeva naša psihoanalitička didak­tika, i da možda i sam govorim iste te stvari u posljed­nje vrijeme, kad odbacujući svaki veo krećem prema središnjem pitanju — što je želja analitičara?

3

Što mora biti s analitičarevom željom da bi on djelovao ispravno? Može li se ovo pitanje ispustiti izvan međa našega polja, kao što je to u stvari kod znanosti — kod modernih znanosti i to kod najpouzdanijih — gdje se nitko ne pita što je npr. želja fizičara?

Zaista je potrebna kriza da bi nas g. Oppenheimer pitao o želji koja je u podlozi moderne fizike. Uosta­lom, nitko na to ne obraća pažnju. Smatra se da je to politički incident. Da li je ova želja nešto što pripada istom redu kao i ono što se zahtijeva od posvećenika u alkemiji?

Zelja analitičara se ni u kom slučaju ne može ostaviti izvan našeg pitanja zato što pitanje želje postavlja sam problem formiranja analitičara. A didaktička analiza mo­že poslužiti smo da ga dovede do one točke koju u svo­jo j algebri označavam kao želju analitičara.

I tu opet moram ostaviti otvoreno pitanje. Treba da osjetite da vas vodim k pitanju kao što je ovo — da U je poljoprivreda znanost? Odgovor će biti da i od-

16

govor će biti ne. Ovaj je primjer istaknut samo zato da bih vas naveo da razlikujete poljoprivredu određenu ne­kim predmetom od poljoprivrede određene, tu se može kazati, nekim područjem — agrikulturu od agronomije. To mi dopušta da izvučem jednu pouzdanu dimenziju — mi smo pri b. a. ba, konačno je potrebno i tu biti — dimenziju stavljanja u formule.

Da li je to dovoljno za definiranje uvjeta za znanost? Ne vjerujem to. Lažna se znanost, kao i istinska, može staviti u formule. Pitanje, dakle, nije jednostavno, tim više što nam se analiza pretpostavljena kao znanost po­kazuje u problematičnim potezima.

Na što se odnose formule u psihoanalizi? Što moti­vira i modulira ovaj pomak predmeta? Ima li već formi­ranih analitičkih pojmova? Na što se odnosi gotovo re­ligiozno zadržavanje Freudovih izraza za strukturiranje analitičkog iskustva? Radi li se o vrlo neobičnoj činje­nici u povijesti znanosti — da je Freud prvi i ostao je­dini u ovoj pretpostavljenoj znanosti koji je uveo te­meljne pojmove? Bez tog debla, tog stupa, tog potpor-nika, za što bismo učvrstili našu praksu? Može li se baš reći da je riječ upravo o pojmovima? Jesu li to pojmovi u nastanku? Jesu li to pojmovi u evoluciji, kre­tanju, koje još treba revidirati?

Mislim da možemo smatrati da je u vezi s tim pita­njem uslijedilo neko napredovanje, na putu na kojem može biti samo rada, pobjeda u težnji za razrješavanjem pitanja da li je psihoanaliza znanost? Doista, zadržava­nje Freudovih pojmova u središtu svake teoretske disku­sije u ovom zamornom, neugodnom, odbojnom lancu — koje nitko osim psihoanalitičara ne čita — koji se zove psihoanalitička literatura, ne sprečava da zaostanemo za njima, da se većina iskrivljava, iznevjeri, uništi, a da se oni koji su preteški jednostavno odbace — da je, na primjer, sve što je razrađeno oko uskrate (frustracije) posve nazadno u odnosu na frojdovske pojmove iz kojih proizlazi.

17

Čak se nitko više ne bavi, osim rijetkih izuzetaka iz moga kruga, trostrukom strukturom Edipova kompleksa, a niti kompleksom kastracije.

Da bi se utvrdio teoretski status za psihoanalizu nije nipošto dovoljno da pisac poput Fenichela svu građu sakupljenu iskustvom svede na razinu plitkosti, nabra­janjem tipa velikog sabirača. Naravno, izvjestan broj či­njenica je sakupljen i nije naodmet da budu grupirane u nekim poglavljima — može se steći dojam da je na jed­nom polju sve unaprijed objašnjeno. Ali analiza nije u tome da se u nekom slučaju razluče diferencijalne crte teorije i da onda mislimo da time možemo objasniti za­što je vaša kći nijema — jer, radi se o tome, da se po­stigne da ona govori, a ovaj učinak proizlazi od jedne vrsti intervencije koja nema ništa zajedničko s poziva­njem na diferencijalnu crtu.

Analiza se upravo sastoji u tome da ona progovori, ta­ko da bi se moglo reći da se ona svodi, u krajnjem, u odstranjivanju nijemosti, a to je ono što je u jednom trenutku nazvano analizom otpora.

Simptom je najprije nijemost kod subjekta za koji se pretpostavlja da govori. Ako progovori on je, očito, iz­liječen od svoje nijemosti. Ali nam to ne objašnjava za­što je on progovorio. To nam samo naznačava diferen­cijalnu crtu, koja je u slučaju s nijemom djevojkom, kao što se moglo očekivati, histerija.

Dakle, diferencijalna crta histerične osobe jest upravo ta — histerična osoba konstituira svoju želju u samom činu govorenja. Zato nije čudno, da je Freud kroz ova vrata ušao u ono što je doista bio odnos želje prema jeziku, i što je otkrio mehanizam nesvjesnoga.

Što mu ovaj odnos želje za govorom nije ostao skri­ven, odlika je njegova genija, ali to ne znači da je on posve rasvijetljen — pogotovo ne grubim pojmom pri­jenosa.

To, da je za ozdravljenje histeričarke od svih njenih simptoma, najbolji način zadovoljiti njenoj želji histe­rične osobe — a to je da nam svoju želju prikaže kao

18

nezadovoljenu želju — ostavlja posve izvan polja spe­cifično pitanje zašto ona može svoju želju podržavati samo kao neispunjenu želju. Isto nas tako histerija vodi, rekao bih, na trag izvjesnog izvornog grijeha analize. Neki izvorni grijeh mora postojati. Prava može biti samo jed­na stvar, to je želja samog Freuda, i to činjenica da ne­što u Freudu nije nikad analizirano.

Upravo sam stigao do toga, kad sam se neobičnom slu­čajnošću morao odreći svoga seminara.

To što sam imao reći o Imenima Oca, trebalo je samo postaviti pitanje o izvoru, naime o tome, koja je povla­stica omogućila Freudovoj želji da nađe ulazna vrata u polje iskustva koje on označava kao nesvjesno.

Ako želimo postaviti analizu na noge bitno je doprijeti đo toga izvora.

Ma što bilo, taj način ispitivanja polja iskustva bit će u našem daljnjem susretu vođen sljedećom uputom — kakav konceptualni status moramo dati četirima izra­zima koje je uveo Freud kao temeljne pojmove, a to su nesvjesno, ponavljanje, prijenos i nagon?

Razmatranje načina na koji sam u svom prethodnom učenju postavio ove pojmove u odnosu na općenitiju funkciju koja ih obuhvaća i koja dopušta da se pokaže njihova operativna vrijednost u tom polju, tj. funkcija označitelja kao takvog, implicitnog — to će biti naš sljedeći korak pri idućem susretu.

Obećao sam sebi da ću prekinuti svoja izlaganja dva­deset minuta prije dva, kako bih omogućio svima koji će nemajući druga posla ostati tu, da mi po volji postav­ljaju pitanja na koja će ih navesti predmet mojega iz­laganja.

ODGOVORI

M. TORT: — Kada povezujete psihoanalizu s Freudovom Željom i sa željom histerične osobe, zar vas se ne bi mo­glo optužiti zbog psihologizma?

19

Referenca na Freudovu želju nije psihološka referenca. Referenca na želju histerične osobe nije psihološka re­ferenca.

Postavio sam sljedeće pitanje — funkcioniranje Divlje misli koju je Levi-Strauss postavio kao temelj statuta društva jest neko nesvjesno, ali dostaje li ono da smje­stimo nesvjesno kao takvo? A ukoliko ono to uspije, da li smješta frojdovsko nesvjesno?

Čisto frojdovski put k nesvjesnom naučio je Freud od histerične osobe. Upravo sam tu uveo u igru želju histerične osobe, napominjući da Freud nije ostao na tome.

Što se Freudove želje tiče, ja sam je postavio na naj­višu razinu. Rekao sam da je frojdovsko polje analitičke prakse ostalo zavisno od izvjesne izvorne želje, koja igra uvijek dvosmislenu ulogu, ali prevladavajuću, u psiho­analitičkoj transmisiji. Problem ove želje nije psihološki, bar ne više od problema Sokratove želje. Postoji čitava tematika koja dotiče status subjekta, kad Sokrat izra­žava da ne zna ništa osim onoga što se tiče želje. Sokrat ne postavlja želje u položaj izvorne subjektivnosti, već u položaj objekta. Po dobro, i kod Freuda se radi o želji kao objektu.

15. siječnja 1964.

NESVJESNO I PONAVLJANJE

2

Frojdovsko i naše nesvjesno

Divlja misao. Postoji uzrok samo onoga što hramlje. Zijev, spoticanje, nalaz, gubitak. Diskontinuitet. Signorelli.

Započet ću svoje današnje izlaganje čitanjem pjesme koja, zapravo, nije u vezi s onim što ću vam govoriti — ali je u vezi s onim što sam govorio prošle godine na svom seminaru o tajanstvenom predmetu, najskrive­nijem predmetu — o predmetu skopičkog nagona.

Riječ je o kratkoj pjesmi na 73. strani Fou d'Eisa koju je Aragon naslovio Contre-chant.

Vainement ton image arrive à ma rencontre Et ne m'entre où je suis qui seulement la montre Toi te tournant vers moi tu ne saurais trouver Au mur de mon regard que ton ombre rêvée

Je suis ce malheureux comparable aux miroirs Qui peuvent réfléchir mais ne peuvent pas voir Comme eux mon oeil est vide et comme eux habité De V absence de toi qui fait sa cécité

Posvećujem ovu pjesmu nostalgiji koju neki mogu osjećati za onim prekinutim seminarom, za onim što sam onda razlagao o tjeskobi i o funkciji predmeta malo a.

Oni će, mislim — ispričavam se što sam tako aluzi-van — osjetiti okus činjenice da Aragon — u ovom div­nom djelu za koje sam ponosan što odgovara ukusu naše generacije, koja me primorava da se pozovem na prija­telje mojih godina, ako hoću da me u vezi s ovom pje-

23

srnom tko razumije — da Aragon ovu pjesmu tim enig­matskim pravcem — Ainsi dit une fois An-Nadji, comme on l'avait invité pour une circoncision.

To je točka u kojoj će oni koji su prošle godine slušali moj seminar naći podudarnost različitih oblika predmeta a sa središnjom i simboličkom funkcijom minus phi /(—(fi) — na koju se ovdje pozivamo posebnom refe­rencom, i ne slučajno, koju Aragon daje povijesnoj ko­notaciji, ako tako mogu reći, emisije svoje ličnosti, lu­dog pjesnika ove anti-pjesme.

1

Znam da tu ima nekih koji se uvode u moje učenje. Uvode se pomoću spisa koji su nastali ranije. Htio bih da znaju da se jedna od neophodnih koordinata za pro­cjenjivanje smisla ovog prvog učenja mora naći u tome, da sa mjesta na kojem se nalaze ne mogu zamisliti do kojeg stupnja prezira, ili jednostavno nepoznavanja, svo­jega instrumenta mogu doći praktičari. Potrebno je da znaju da je bio potreban sav moj višegodišnji napor da revaloriziram u njihovim očima taj instrument, govor — da mu vratim dostojanstvo, i da postignem dâ to za njih ne bude uvijek unaprijed obezvrijeđena riječ koja ih pri­siljava da uprave pogled drugdje da bi našli odgova-ratelja.

Tako se bar neko vrijeme činilo da me salijeće neka filozofija jezika, naime, hajdeggerska, dok se radilo sa­mo o propedeutskoj referenci. To što govorim s ovoga mjesta ne znači da ću govoriti više kao filozof.

Prešao bih na nešto drugo što će mi biti zaista milije spomenuti, a to ću nazvati odbacivanje pojma. Tome je tako jer ću vas danas pokušati uvesti u velike frojdovske pojmove — izdvojio sam ih četiri i oni nose upravo funk­ciju pojmova.

24

Ovo je nekoliko riječi na ploči pod naslovom frojdov-skih pojmova, prva su dva — nesvjesno i ponavljanje. Prijenos — koji ću nadam se razmatrati idući put — dovest će nas pravo do algoritma koje, smatram, treba istaknuti u praksi, posebno radi ostvarivanja analitičke tehnike kao takve. Što se tiče nagona, on je još vrlo te­ško dostižan, uistinu tako nepristupačan — pa mislim da ću ove godine doprijeti do njega samo nakon što budemo govorili o prijenosu.

Razmotrit ćemo, dakle, samo bit analize — posebno ono što je u njoj duboko problematično a istovremeno glavno, funkciju didaktičke analize. Tek nakon što pre­đemo ovo izlaganje, moći ćemo, možda, na kraju godine — bez potcjenjivanja klizave, odnosno škakljive strane pristupa ovom pojmu — doći do nagona. To je nasuprot onima koji se upuštaju u tu pustolovinu u ime nepot­punih i krhkih referenca.

Dvije male strelice koje vidite na ploči pored nesvje­

snog i ponavljanja, usmjerene su prema upitniku koji slijedi. On pokazuje da naše shvaćanje pojma implicira da je on uvijek uspostavljen u pristupu koji se odnosi na ono što nam nameće infinitezimalni račun kao oblik. Ako se, u stvari, pojam oblikuje pod utjecajem pristupa re­alnosti koju treba dosegnuti, ostvarit će se samo jednim skokom, jednim prelazom granice. Tada možemo reći u čemu može završiti — rekao bih, u obliku dovršenog kvantiteta — konceptualna elaboracija koja se zove ne­svjesno. Isto važi za ponavljanje.

Dva ostala izraza zapisana na kraju retka na ploči, su­

bjekt i realno, dovest će nas do uobličavanja pitanja koje smo postavili prošlog puta — može li se, među nama, smatrati da psihoanaliza sa svojim paradoksalnim, oso­bitim, aporijskim aspektima tvori znanost, nadu zna­nosti.

Najprije ću se prihvatiti pojma nesvjesnoga.

25

2

Većina iz ovog skupa zna ponešto o onom što sam iznio — nesvjesno je strukturirano kao jezik — koje se odnosi na jedno polje koje nam je danas mnogo do­stupnije nego li u doba Freuda. Ja ću ga prikazati ne­čim što je materijalizirano na zaista znanstvenom planu, na tom polju koje istražuje, strukturira, razrađuje Claude Lévi-Strauss i koje je obuhvatio naslovom Divlja misao.

Prije svakog iskustva, prije svake individualne deduk­cije, čak prije nego li se tu zapisu kolektivna iskustva koja se mogu samo odnositi na društvene potrebe, nešto organizira ovo polje i upisuje crte njegovih početnih snaga. To je funkcija koju nam Claude Lévi-Strauss pri­kazuje kao istinu totemske funkcije, i koja mu umanjuje privid — to je primarna klasifikatorska funkcija.

Kad se uspostave relacije koje su navlastito ljudske, već su određeni izvjesni odnosi. Oni su obuhvaćeni u svemu što priroda može ponuditi kao oslonce koji se raspoređuju u opozicijskim temama. Priroda nas snab­dijeva, izgovorimo i tu riječ, označiteljima, a ovi ozna-čitelji organiziraju inauguralno ljudske odnose, daju im strukture i modeliraju ih.

Važno je za nas da tu vidimo razinu na kojoj — prije svakog oblikovanja subjekta, subjekta koji misli, koji se tu smješta — to broji, to je izbrojeno, u tom izbroje­nom onaj koji broji je već tu. Zatim se sam subjekt mora prepoznati, prepoznati sebe kao onoga tko broji. Sjetimo se naivnog spoticanja, kad se mjeritelj mental­ne razine veseli što je uhvatio malog čovjeka koji izjav­ljuje — Imam tri brata, Paula, Ernesta i sebe. A to je posve prirodno — najprije su ubrojena tri brata, Paul, Ernest i ja, a zatim postoji ja na razini gdje se ističe da moram odbiti taj ja, tj. ja koji broji.

U naše doba, u naše povijesno vrijeme kad obliku­jemo znanost koju možemo ocijeniti humanističkom, ali koju treba razlikovati od svake psiho-sociologije, tj. lin­gvistiku, čiji je model operatorska igra koja djeluje u

26

svojoj spontanosti posve sama, predsubjektivno — upravo ta struktura daje status nesvjesnom. Ona nam potvrđuje da pod izrazom nesvjesno postoji nešto što se može ozna­čiti, dostići i objektivirati. Ali kad potičem psihoanali­tičare da ne zanemaruju ovo područje koje im pruža čvrst oslonac za obradu, znači li to da ja mislim Freu-dove pojmove obuhvatiti izrazom nesvjesno? Pa, ne! to ne mislim. Nesvjesno — Freudov pojam, je nešto drugo, što bih vam danas želio približiti.

Ni je dovoljno kazati da je nesvjesno dinamički po­jam, budući da to znači zamjenjivanje reda običnog mis­terija s posebnim misterijem — sila općenito služi za označavanje mutnog mjesta. Danas ću se pozvati na funk­ciju uzroka.

Znam dobro da zalazim na područje koje s gledišta filozofske kritike pobuđuje čitav jedan svijet referenca, a to je dovoljno da oklijevam među njima — bit ćemo slobodni da biramo. Bar će dio mog auditorijuma ostati nezadovoljen ako jednostavno kažem, da u Kantovu Ogle­du o negativnim veličinama možemo shvatiti koliko je izbliza obuhvaćen zijev koji funkcija uzroka oduvijek nu­di svakoj pojmovnoj zapljeni. U ovom eseju, rečeno je, da je to pojam koji se na kraju krajeva ne može izana-lizirati — nemoguće ga je shvatiti umom — ako je uopće pravilo uma, Vernunftsregel, uvijek poneka Vergleichung, ili ekvivalent — i da bitno u funkciji uzroka ostaje iz­vjestan zijev, izraz koji upotrebljava isti autor u Pro-legomenama.

Neću napominjati da problem uzroka zadaje oduvi­jek neprilike filozofima i da on nije tako jednostavan kao što se može misliti videći kako se kod Aristotela urav-notežuju četiri uzroka — jer ja ovdje ne filozofiram i ne mislim se opteretiti tako teškim bremenom s ovih neko­liko referenca koje su dovoljne da jednostavno osjetimo što znači ovo što naglašavam. Zbog toga uzrok, iako mo­dalitet koji Kant uvrštava među kategorije čistog uma — točnije on ga zapisuje na tabelu odnosa između inheren-cije i zajedništva — za nas ipak nije tim proumljeniji.

27

On se razlikuje od onog što je determinirajuće u jed­nom lancu, drugačije rečeno, u zakonu. Kao primjer, po­mislite na ono što se ocrtava u zakonu akcije i reakcije. Tu postoji, ako hoćete, samo jedan pobornik. Jedan ne ide bez drugoga. Tijelu koje se satire o tlo, njegova masa nije uzrok tome što ono zauzvrat prima od svoje žive snage, njegova masa je integrirana s ovom snagom koja mu se vraća da rasprši njegovu koherentnost povratnim učinkom. Tu nema zijeva, osim ako ga nema na kraju.

Naprotiv, svaki put kad govorimo o uzroku, ima nečeg antipojmovnog, neodređenog. Mjesečeve mijene su uzrok plimi — to je živo, u tom času dobro znamo da je riječ uzrok dobro upotrebljena. I l i još, kužno isparivanje je uzrok vrućici — to ne govori ništa, postoji rupa, i nešto oscilira u intervalu. Ukratko, postoji uzrok samo onoga što hramlje.

Pa, dobro! U ovom času vas pokušavam približno na­vesti na to da se frojdovsko nesvjesno smješta na ono mjesto gdje između uzroka i onoga na što on djeluje, uvijek nešto hramlje. Nije važno što nesvjesno određuje neurozu — nad tim se Freud rado ponaša pilatovski, tj. pere ruke. Jednog će se dana možda nešto otkriti, hu-morne determinante, nije važno što — to mu je svejedno. Jer, nesvjesno nam pokazuje zijev kroz koji se neuroza izmiruje s realnim — s realnim koje može isto tako biti nedeterminirano.

U tom zijevu se nešto zbiva. Kad je taj zijev začepljen, da li je neuroza izliječena? Nakon svega, pitanje je još uvijek otvoreno. Samo, neuroza postaje nešto drugo, po­nekad obični tjelesni nedostatak, ožiljak, kako kaže Freud — ne ožiljak neuroze, već nesvjesnoga. Kroz ovu topolo-giju vas ne vodim baš znalački, jer nemam vremena — uskačem u nju, i vjerujem da će vas ovi izrazi koje uvo­dim, voditi kad budete išli na Freudove tekstove. Pogle­dajte odakle on polazi — od Etiologije neuroza — i što on nalazi u rupi, u pukotini, u karakterističnom zijevu uzroka? Nešto iz reda ne-ostvarenog.

28

Govori se o odbijanju. To znači prebrzo ulaziti u stvari — uostalom, već neko vrijeme, kad se govori o odbijanju, ne zna se više o čemu se govori. Nesvjesno nam se naj­prije očituje kao nešto što je u iščekivanju, u zraku, rekao bih, kao ne-rođeno. Ni je čudno što potiskivanje tu nešto izručuje. To je odnos vršiteljice pobačaja prema limbu.

Ovu dimenziju treba zasigurno evocirati u registru koji niti je išta irealno, niti de-realno, već ne-realizirano. Ni je uvijek bezopasno pomicati nešto u ovoj zoni sabla­sti, i možda je analitičarev položaj takav — ako je on to zaista — da mora biti opsjedan — mislim reći realno —' onima u kojih je prizvao ovaj svijet sablasni, a da mu uvijek nije bilo moguće dovesti ih na svjetlo. Ni je tu svaki govor bezazlen — predavanja koja sam mogao držati ovih posljednjih deset godina imaju izvjesne učinke. Nije uzaludno što se, čak i u javnom govoru, smjera na subjekte, i tiče ih se onim što Freud naziva pupak — pupak snova, piše on, da bi konačno označio središte nepoznatog, koje, poput anatomskog pupka koji ga predstavlja, nije ništa drugo nego taj zijev o kojem govorimo.

To je opasnost javnog govora kad je on upućen upravo najbližima. — Nietzšche je to znao, određen tip govora može se uputiti samo najudaljenijem.

Zapravo, ova dimenzija nesvjesnoga koju ja spomi­njem, bila je zaboravljena, kao što je to savršeno predvi­dio Freud. Nesvjesno se ponovo zatvorilo u svojoj po­ruci zahvaljujući brizi marljivih ortopeda, a to su upravo u svojoj drugoj i trećoj generaciji i postali analitičari, koji su zakrpali taj zijev psihologizirajući analitičku teoriju.

Vjerujte mi da ga nikad ne otvaram bez opreza.

29

3

Svakako sam sada, u ovom trenutku, u svome vre­menu, u položaju da uvedem u područje uzroka zakon označitelja tamo gdje se pokazuje zijev. Preostaje, ako želimo shvatiti ono o čemu se u psihoanalizi radi, obra­titi se ponovo pojmu nesvjesnog u vrijeme kad ga je Freud stvarao — jer mi ga možemo upotpuniti samo do­vodeći ga do njegove granice.

Freudovo nesvjesno nema nikakve veze sa spomenutim oblicima nesvjesnog koji su mu prethodili, odnosno pra­tili ga i koji ga još uvijek okružuju. Ako želite shvatiti ono o čemu govorim, otvorite Lalandeov rječnik. Proči­tajte lijep navod Dwelshauversa u knjizi koja se pojavila prije četrdesetak godina kod Flammariona. On tu na­braja osam ili deset oblika nesvjesnoga koji nikom ništa ne znače, koji jednostavno označavaju ne-svjesno, manje ili više svjesno, a na polju psihološke razrade nalazi se hiljadu dodatnih različitosti.

Nesvjesno kod Freuda nije romantično nesvjesno ma­štovitog stvaranja. To nije mjesto božanstava noći. Ne­sumnjivo, to ima neke veze s mjestom prema kojem je upravljen Freudov pogled — ali činjenica, da je Junga, posrednika za izraze romantičnog nesvjesnoga, Freud od­bacio, ukazuje nam dovoljno da psihoanaliza uvodi nešto drugo. Isto tako, da bismo zaključili da nesvjesno, takvo kao ropotarnica, takvo heteroklitno, kakvo je cijelog svo­ga života obrađivao usamljeni filozof Eduard von Hart-mann, nije Freudovo nesvjesno, neće trebati ići daleko, j e r se Freud u sedmom poglavlju Tumačenja snova sám poziva na to u bilješci — to znači da treba izbliza pogle­dati da bi se označilo što se kod Freuda razlikuje.

Svim tim nesvjesnim koji su uvijek više ili manje pri­druženi mračnoj volj i koja se smatra prvotna, kao nešto ispred svijesti, Freud suprotstavlja otkriće da na razini nesvjesnog postoji nešto posve homologno onom što se zbiva na razini subjekta — to nešto govori, funkcionira

30

razrađeno kao na razini svjesnog koje na taj način gubi ono što je izgledalo njegova povlastica.

Znam za otpore koje još uvijek izaziva ova obična opa­ska — ipak osjetna u najmanjem Freudovom tekstu. Pro­čitajte paragraf tog sedmog poglavlja naslovljenog Za­boravljanje snova, pri čemu se Freud poziva samo na igre označitelja.

Ne zadovoljavam se ovom grubom referencom. Ja sam vam razlučio točku po točku funkcioniranje onoga što nam je donio Freud kao fenomen nesvjesnoga. Što nas najprije pogađa u snu, u omaškama, u šali? — T o , da se pojavljuju u obliku zapreke.

Zapreka, nedostatak, pukotina. U izgovorenoj, u napi­sanoj rečenici, nešto se spotiče. Freuda ovaj fenomen magnetizira i on upravo tu traži nesvjesno. Tu nešto drugo zahtijeva da bude ostvareno — nešto što se poka­zuje kao namjerno, izvjesno, ali neobične vremenitosti. Ono što se proizvodi u ovom zijevu, u punom smislu iz­raza proizvoditi se, pokazuje se kao pronalazak. Najpri­je na taj način frojdovsko istraživanje susreće ono što se zbiva u nesvjesnome.

Pronalazak koji je istovremeno i rješenje — ne neiz­bježno dovršeno, ali, ma kako nepotpuno ono bilo, ono ima nešto što nas dira onim posebnim naglaskom koji je Theodor Reik tako prekrasno istaknuo — samo istak­nuo, jer Freud je skrenuo na to pažnju prije njega — iznenađenje — zbog kojeg se subjekt osjeća nadmašenim, zbog kojeg on nalazi nekad manje nekad više od onoga što je očekivao — ali u svakom slučaju to ima u odnosu na ono što je očekivao jedinstvenu vrijednost.

Dakle, čim se pojavi, taj pronalazak jest ponovni pro­

nalazak i više od toga, on je uvijek spreman da se izmi­

golji uspostavljajući dimenziju gubitka.

Da se poslužim nekom metaforom, dvaput izgubljena

Euridika je najpristupačnija slika iz mita o tome kakav

je odnos Orfeja analitičara prema nesvjesnome.

31

Zato se, ako mi dopuštate da dodam ponešto ironije, nesvjesno nalazi na točno suprotnom kraju od onoga koji pripada ljubavi, za koju svatko zna da je uvijek jedina, i da formula jedna izgubljena, deset nađenih u njoj nalazi svoju najbolju primjenu.

Diskontinuitet, to je dakle bitni oblik u kojem nam se najprije pojavljuje nesvjesno kao fenomen — diskonti­nuitet, u kojem se nešto očituje kao kolebanje. Dakle, ako ovaj diskontinuitet ima taj apsolutni, početni karak­ter na polju Freudovih otkrića, treba li ga smjestiti — kao što je bila tendencija analitičara — na temelj to­taliteta?

Da li un prethodi diskontinuitetu? Ne mislim da je tako, a sve što sam poučavao ovih posljednjih godina te­žilo je za tim da izokrene taj zahtjev zatvorenog un — obmana uz koju prianja pozivanje na sveobuhvatni psihi-zam, neku vrstu dvojnika organizma gdje je boravilo ovo lažno jedinstvo. Vi ćete potvrditi da un uvedeno iskustvom nesvjesnog jest un koje pripada prorezu, po­tezu, pukotini.

Tu izbija nepoznati oblik za un, Un za. das Unbewusste. Recimo da krajnja granica za das Unbewusste jest Un-begriff — ne ne-pojam, već pojam manjka.

Gdje je temelj? Da li je to odsutnost? N e . Pukotina, prorez, potez otvora uzrok su pojavi odsutnosti — kao što se krik ne ocrtava na temelju tišine, već naprotiv, uvjetuje da se ona pojavi kao tišina.

Ako zadržite ovu početnu strukturu, bit ćete zadržani da se ne predate ovom ili onom parcijalnom aspektu ono­ga o čemu je riječ s obzirom na nesvjesno — kao što je npr. subjekt otuđen u svojoj povijesti na razini gdje se sinkopa govora stapa s njegovom željom. Vidjet ćete da morate radikalnije smjestiti nesvjesno u dimenziju sinkronije — na razinu bića, ali ukoliko se ono može obratiti na sve, tj. na razinu subjekta iskaza, ukoliko se prema rečenicama, prema načinu, gubi koliko i pronalazi, i da je u uzviku, zapovijedi, prizivanju, odnosno manjku uvijek nesvjesno to koje vam postavlja svoju enigmu, i

32

koje govori — ukratko, na razini gdje se sve ono što se raspršuje u nesvjesno, rasprostranjuje kao micelij, kako kaže Freud za san, oko središnje točke. Riječ je uvijek o subjektu kao nedeterminiranom.

Oblivium, to je levis s dugim e — čistim, ravnim glat­kim. Oblivium, to je ono što briše — što? označitelja kao takvog. Eto gdje ćemo naći temeljnu strukturu koja na operativni način omogućuje da nešto preuzme funkci­ju osujećivanja, brisanja druge stvari. Ta je strukturalna razina prvotnija razina od potiskivanja, o čemu ćemo govoriti kasnije. Ovaj operativni element brisanja, to je ono što Freud od početka označuje kao funkciju cenzure.

To je cenzuriranje škarama, ruska cenzura, ili pak nje­mačka cenzura, pogledajte Heinricha Heinea na početku Knjige o Njemačkoj. Gospodin i gospođa Taj-i-taj imaju zadovoljstvo da vam objave rođenje djeteta lijepog kao sloboda — doktor Hofmann, cenzor, briše riječ sloboda. Zacijelo se možemo pitati o učinku ove riječi zbog te či­sto materijalne cenzure, što je ovdje drugi problem. Ali tome vodi na najdjelatniji način dinamizam nesvjesnoga.

Ako uzmemo jedan primjer, nikad dovoljno iskorišten, prvi koji je Freudu poslužio za demonstraciju, za zabo­rav, smetnju pamćenja, s obzirom na riječ Signorelli na­kon što je vidio slike u Orvietu, da li je moguće ne vidjeti kako iz samog teksta izbija i kako se nameće ne meta­fora, već realnost nestanka, prigušivanja, Underdruck-unga, prelaz u donji dio? Izraz signor, Herr, prelazi u donji dio — apsolutni gospodar, rekoh nekoć, jednom ri­ječju smrt, tu je nestala. A zar isto tako ne vidimo tamo iza, kako se oblikuje sve što primorava Freuda da u mitu smrti oca regulira svoje želje? Nakon svega on se susre­će s Nietzscheom da bi objavio da je bog mrtav. I to možda na temelju istih razloga. Jer, mit Bog je mrtav — u koji sam ja manje uvjeren, razumljivo kao o mitu, od većine suvremenih intelektualaca, što nije uopće izjava teizma, ni vjere u uskrsnuće — ovaj mit može biti samo pronađeno utočište protiv prijetnje kastracije.

33

Ako ih znate čitati, tu ćete prijetnju vidjeti na apoka-liptičkim freskama katedrale u Orvietu. U protivnom, či­tajte Freudov razgovor u vlaku — govori se samo o kraju spolne moći, o čijem dramatičnom karakteru za one koji su mu obično pacijenti, kazuje njegov sugovornik liječ­nik, sugovornik nasuprot kojemu on upravo ne pronalazi ime Signorelli.

Tako se nesvjesno uvijek očituje kao ono što se koleba u prorezu subjekta — odakle izvire pronalazak koji Freud prilagođava želji — želji koju ćemo privremeno smjestiti u ogoljenu metonimiju diskursa o kojem govorimo i gdje se subjekt zatječe na neočekivanom mjestu.

Što se tiče Freuda i njegovog odnosa prema ocu, ne zaboravimo da ga je sav njegov napor doveo samo do priznanja da za njega ovo pitanje ostaje potpuno, to je rekao jednoj svojoj sugovornici — Što hoće žena? Pita­nje koje nikada nije razriješio, uzevši u obzir kakav je zaista bio njegov odnos prema ženi, njegov papučarski karakter, kao što se čedno izražava Jones u vezi s njim. Reći ćemo da bi Freud bio sigurno postao zadivljujući, strastveni idealist da se nije posvetio drugome, u obliku histerične osobe.

Odlučio sam da svoj seminar zaključim u spomenuto vrijeme, u dva sata manje dvadeset. Kako vidite, danas nisam zaokružio ono što je funkcija nesvjesnoga.

Pitanja i odgovori nedostaju.

22. siječnja 1964.

3

O subjektu izvjesnosti

Ni biti, ni ne-biti. Konačnost želje. Neuhvatljivo. Status nesvjesnog je etički. Da u teoriji sve treba prepraviti. Kartezijanski Freud. Želja histerične osobe.

Prošle sedmice je moj uvod o nesvjesnom kroz struktu­ru zijeva pružio priliku jednom mom slušaču, Jacques--Alainu Milleru, za izvrsnu skicu onoga što je u mojim prethodnim spisima raspoznao kao strukturirajuću funk­ciju manjka i on ju je smjelim lukom spojio s onim što sam ja, govoreći o funkciji želje, mogao označiti kao ma­njak u bivstvovanju.

Ostvarivši ovaj sinopsis koji zacijelo nije bio uzalu­dan, bar ne za one koji su ponešto od moga učenja pozna­vali, pitao me je o mojoj ontologiji.

Nisam mu mogao odgovoriti u okviru koji satnica predviđa za dijalog, a i najprije bi mi on morao razjasni­ti što on razumije pod izrazom ontologija. Neka ne misli da mi se pitanje činilo neprikladnim. Reći ću i više. Ono je došlo upravo kako treba, u tom smislu što se kod zije­va upravo radi o ontologijskoj funkciji, a smatrao sam da kroz to treba kao najhitniju uvesti funkciju ne­svjesnoga.

1

Zijev nesvjesnog mogli bismo nazvati pred-ontološkim. Naglašavao sam taj previše zaboravljeni karakter — za­boravljen na način koji nije bez značenja — od prve

35

pojave nesvjesnoga koje ne daje povoda ontologiji. Ono što se najprije pokazalo Freudu, otkrivačima, onima koji su učinili prve korake, ono što se još pokazuje bilo kome tko u analizi prilagodi neko vrijeme svoj pogled onome što upravo pripada redu nesvjesnoga — to nije ni bivstvo-vanje ni nebivstvovanje, to je ne-realizirano.

Spomenuo sam funkciju limba, a mogao sam isto tako govoriti o onome što se u konstrukcijama gnoze naziva prijelaznim bićima — silfi, gnomi, odnosno viši oblici ovih neodređenih posrednika. Isto tako ne zaboravimo da je Freud, kad je počeo prevrtati ovaj svijet, naveo taj stih koji je, kad ga je izgovorio, izgledao bremenit uznemirujućim bojaznima, a čija je prijetnja nakon šez­deset godina iskustava potpuno zaboravljena — Flectere si nequeo superos Acheronta movebo. Značajno je, da je ono što se najavljivalo kao pakleni otvor kasnije bilo znatno aseptizirano.

Ali, isto je tako indikativno da se ono što se hotimično pokazivalo kao otvor prema nižem svijetu nije nigdje, osim u rijetkim slučajevima, ozbiljno povezalo sa svim onim što je postojalo — postoji sada još uvijek, ali manje nego u vrijeme frojdovskog otkrića — od metapsihičkog istraživanja, kao što se to govorilo, odnosno od prakse spiritističke, dozivačke, nekromantske, gotičke psihologi­je Myersa koja se obavezivala da u stopu slijedi telepat­ska zbivanja.

Sigurno, Freud dotiče u prolazu ove činjenice, ono što mu je u vezi s time moglo donijeti iskustvo. Ali, jasno je da njegova teorizacija ide u smislu racionalističke i elegantne redukcije. Može se smatrati iznimnim, odnosno neobičnim, ono što se u analitičkom krugu danas vezuje za ono što je bilo nazvano — i to vrlo značajno, da bi ih se steriliziralo — fenomenima psi (psi). Mislim, na prim­jer, na Servadijeva istraživanja.

Zacijelo nas naše iskustvo nije vodilo u tom smjeru. Rezultati našeg istraživanja nesvjesnog idu, naprotiv, u pravcu izvjesnog sušenja, svođenja na herbar čiji je oda­bir uzoraka ograničen na registar koji je postao smiš-

36

ljen katalog, na klasifikaciju koja bi rado htjela biti pri­rodna. Ako se u registru tradicionalne psihologije mno­go polaže na nesvladiv, beskrajan karakter ljudske želje — videći u tome ne znam kakvu božansku stopu koja bi se u nju utisnula — ono što nam analitičko iskustvo na­govještava jest ograničena funkcija želje. Želja više od bilo koje druge točke ljudskog dometa susreće negdje svoju granicu.

Vratit ćemo se na sve ovo, ali ističem da sam rekao želja, a ne ugoda. Ugoda je ono što ograničava domet ljudskog pedlja — načelo ugode jest načelo homeostaze. Zelja nalazi svoj krug, svoj urođeni odnos, svoju granicu,, i upravo se ona u odnosu na ovu granicu održava kao takva, prekoračujući prag koji postavlja načelo ugode.

Freudov osobni potez nije to odbacivanje, na polju reli­giozne sentimentalnosti, onoga što je označio kao oce­ansku težnju. Naše je iskustvo tu da svede ovu težnju na fantazam, da osigura drugdje čvrstu podlogu, i da je opet vrati na mjesto onoga što je Freud nazivao, u vezi s reli­gijom, iluzijom.

U funkciji nesvjesnoga ontička je pukotina kroz koju se načas pojavljuje nešto čija pustolovina na našem polju izgleda tako kratka — samo trenutak, jer u idućem tre­nutku, kad se zatvara, sve to izgleda iščezavajuće. Vratit ću se tome, a to će biti korak koji sam do sada zaobila­zio zbog konteksta. To je gorući kontekst, vi to znate. Naše tehničke navike su postale — uslijed razloga koje ćemo analizirati — tako škakljive što se tiče funkcija vremena, da bi uvođenje tako bitnih distinkcija koje se uvode svugdje osim u našoj disciplini, zahtijevalo da se upustim na put manje ili više pledirajuće diskusije.

Osjetno je i na samoj razini definicije nesvjesnog — ako se pozovemo samo na ono što Freud silom prilika kaže približno, budući da se najprije time mogao služiti samo dodirom, pokušajima, s obzirom na primarni pro­ces — da je ono što se u njemu događa nedostupno kon­tradikciji, vremensko-prostornom smještavanju, a isto ta­ko funkciji vremena.

37

Dakle, iako želja samo prevozi prema uvijek kratkoj i ograničenoj budućnosti, Freud ipak smatra neuništivim ono što ona sadrži od slike prošlosti. Izraz »neuništiv« je upravo potvrđen realnošću koja je od svega najnepo-stojanija. Ako neuništiva želja izmakne vremenu, kojem registru u redu stvari ona pripada? — jer, što je stvar ako ne ono što traje, identično, izvjesno vrijeme. Nije li ovdje potrebno razlikovati uz trajanje, supstancu stvari, i neki drugi način vremena — logičko vrijeme? Vama je poznato da sam tu temu dotakao u jednom napisu.

Tu ćemo ponovno naći strukturu koju skandira udara­nje pukotine čiju sam vam funkciju spomenuo prošli put. Pojava neuhvatljivog se zbiva između dvije točke, po­četne i krajnje, toga logičkog vremena — između tog tre­nutka kad se vidi da je neka stvar elidirana, odnosno izgubljena za samu intuiciju i onog eluzivnog trenutka kad zapljena nesvjesnog ne završava, kad se uvijek radi o osposobljenom obnavljanju.

Ontički, dakle, nesvjesno je neodređeno — ali, uspije­vamo ga zaokružiti u strukturu, u vremensku strukturu za koju ne možemo reći da do sada nikad nije bila arti­kulirana kao takva.

2

Analitičko iskustvo od Freuda nadalje pokazalo je pre­zir prema onome što se pokazuje u zijevu. Sablasti koje otuda izlaze — prema usporedbi koju Freud upotrebljava u Tumačenju snova — nismo mi hranili krvlju.

Mi smo se zanimali za druge stvari, a ja sam tu, da vam ove godine ukazem kako je ovo prenošenje interesa značilo uvijek više za smisao oslobađanja struktura o kojima se loše govori u analizi, o kojima govorimo goto­vo kao proroci. Prečesto, čitajući najbolja teoretska svje­dočanstva koja iznose analitičari iz svoje prakse, imamo osjećaj da ih treba interpretirati. Pokazat ću vam to pra­vovremeno, kad bude riječi o onom što je najživlje, go-

38

ruće u našem iskustvu, naime o prijenosu, o kojem po­stoje i najnepotpunija i najpodrobnija svjedočanstva, u potpunoj zbrci.

To vam objašnjava zašto idem korak po korak jer će vam to o čemu ću raspravljati — o nesvjesnom, o ponav­ljanju — drugi govoriti na razini prijenosa, govoreći da je o tome riječ. Uobičajena je stvar čuti, da je prijenos ponavljanje. Ne kažem da je to posve pogrešno i da u prijenosu nema ponavljanja. Ne kažem da Freud nije pri­šao ponavljanju upravo u vezi s prijenosom. Kažem da pojam ponavljanja nema veze s pojmom prijenosa. Pri­siljen sam zbog toga da mu najprije pristupim u našem objašnjenju, da mu dam logičan korak. Jer, slijediti kro­nologiju značilo bi podržavati dvosmislenosti pojma po­navljanja, koje proizlaze iz činjenice da je on otkriven prilikom tapkanja u istraživanju prijenosa.

Sada bih naznačio, ma koliko vam formula može iz­gledati čudna, da nesvjesnom tako nejasan, tako nepo­stojan status bivstvovanja daje postupak njegova ot­krivača.

Status nesvjesnoga, koji vam prikazujem tako krhkim na ontičkom planu, jest etički. Freud u svojoj žeđi za istinom kaže — Što god to bilo, treba tamo poći — jer, negdje se to nesvjesno pokazuje. A to on kaže iz svog iskustva onoga što je dotada, za liječnika, najodbijanija, najskrivenija, najsuzdržavanija, najodbacivanija realnost, realnost histerične osobe, utoliko što je ona — na neki način, otpočetka — obilježena znakom varke.

Zacijelo, to nam je donijelo mnogo drugih stvari na polju kamo nas je vodio ovaj početni postupak, diskonti-nuitet koji tvori činjenica da je neki čovjek-otkrivač, Freud, rekao — Tamo je zemlja kamo vodim svoj narod. Dugo je vremena ovo što se nalazilo na tom polju izgle­dalo obilježeno karakteristikama njegova početna otkri­ća — želje histerične osobe. Ali uskoro se nametnulo nešto posve drugo, što je — s postupnim otkrivanjem — bivalo formulirano uvijek sa zakašnjenjem, vuklo se iza

39

svega. To je zato što je teorija bila skovana za prethodna otkrića. Zato sve treba prepraviti uključivši i ono što se tiče želje histerične osobe. To nam nameće izvjesni retro­aktivni skok, ako želimo označiti bitno u Freudovoj pozi­ciji o onome što se zbiva na polju nesvjesnoga.

Ne želim impresionistički kazati da je tu njegov postu­pak etički, — ne mislim na čuvenu hrabrost znanstvenika koji se ne povlači ni pred čim, to je slika koju treba ubla­žiti, kao sve ostalo. Ako kažem da je status nesvjesnoga etički, a ne ontički, to je upravo zato što Freud to ne ističe kad nesvjesnom dodjeljuje status. A to što kažem o žeđi za istinom koja ga potiče, ovdje je obična indika­cija za pristup koji će nam pomoći da se zapitamo gdje je bila Freudova strast.

Freud poznaje svu krhkost tkanja nesvjesnog koje se odnosi na ovaj registar, kad u posljednjem poglavlju Tumačenja snova započinje snom, koji za razliku od svih u knjizi analiziranih snova ima posebnu sudbinu — san koji je obavijen oko najtjeskobnijeg misterija, koji vezu­je oca za leš sina koji je pored njega, za mrtvoga sina. Dok tone u san, ocu se pojavljuje sin koji mu kaže — Zar ne vidiš, oče, da gorim? A on upravo gori u stvarno­sti, u sobi pored njega.

Zašto onda podržavati teoriju koja san čini slikom želje, polazeći od ovog primjera, gdje u nekoj vrsti plamenog odraza upravo stvarnost, gotovo kao vjerna kopija, iz­gleda da budi snivača iz njegova sna? Zašto, ako ne zato, da nam prizove misterij koji nije ništa drugo nego ono-strani svijet, i ne znam koja tajna podijeljena između oca i tog djeteta koje mu dolazi, govoreći — Zar ne vidiš, oče, da gorim? Od čega on gori? — od onoga što je na drugim mjestima označeno frojdovskom topologijom — od težine očevih grijeha, koje nosi duh u mitu o Hamle-tu, koji je Freud zamijenio mitom o Edipu. Otac, Ime-oca, podupire strukturu želje strukturom zakona — ali očevo nasljedstvo, to nam naznačava Kierkegaard, jest grijeh.

Odakle izvire ,Hamletov duh? — iz mjesta odakle nam objavljuje, da je u cvijetu svoga grijeha bio iznenađen.

40

I

pokošen — i daleko od toga da on Hamletu daje zabra­ne Zakona koje omogućavaju njegovu želju, u svakom se trenu tu radi o dubokoj sumnji u ovog previše ideal­nog oca.

Sve je nadohvat, na površini, u ovom primjeru koji Freud tu postavlja da bi nam pokazao da ga ne iskori­štava, da ga cijeni, da ga važe, da ga odobrava. On nas odvlači od ove najfascinantnije točke, da bi ušao u disku­siju o zaboravljanju snova i o vrijednosti njihove trans­misije za subjekt. Ova se rasprava kreće oko izvjesnog broja izraza koje vrijedi istaknuti.

Glavni izraz, u stvari, nije istina. To je Gewissheit, iz­vjesnost. Freudov postupak je kartezijanski — u tom smislu što on polazi od temelja subjekta izvjesnosti. Ra­di se o onome o čemu možemo biti sigurni. U tom cilju, prva stvar koju treba učiniti jest natkriliti ono što kono-tira sve što je sadržaj sna — natkriliti ono što lebdi svugdje, ono što posipa točkama, zamračuje, šara tekst svake poruke sna — Ja nisam siguran, ja sumnjam.

A tko ne bi sumnjao u trasmisiju sna kad je doista očit ponor između onoga što je doživljeno i onoga što je izneseno?

Upravo to Freud svom snagom naglašava — sumnja je oslonac njegove izvjesnosti.

On to motivira — upravo je tu, kaže on, znak da posto­ji nešto što treba sačuvati. A sumnja je onda znak otpora.

Funkcija koju on daje sumnji ostaje ipak nejasna, jer to nešto što treba sačuvati može isto tako biti i nešto što treba pokazati — jer, u svakom slučaju to što se po­kazuje, pokazuje se samo pod nekom Verkleidung, pre-rušeno i suvišno, koje se slabo održava. Ali, što god to bilo, ja naglašavam da postoji točka gdje se približavaju, konvergiraju, dva postupka, Descartesov i Freudov.

Descartes nam kaže — Ja sam uvjeren, zato što sum­njam, da mislim a ja ću reći, da bih se držao formule koja nije opreznija od njegove, ali koja nas sprečava da raspravljamo o ja mislim — Misleći, ja jesam. Obratite usput pažnju da izbjegavanjem ja mislim, ja izbjegavam

41

diskusiju koja proizlazi iz činjenice da to ja mislim, za nas ne može sigurno biti odvojeno od činjenice da ga on ne može formulirati, već nam reći, implicitno — što on zaboravlja. To ćemo načas odložiti.

Na potpuno analogan način Freud je, tamo gdje on sumnja — jer, to su konačno njegovi snovi, i on od polaska sumnja — uvjeren da tu postoji jedna misao koja je nesvjesna, to znači da se ona pokazuje kao od­sutna. Na tom mjestu on priziva, čim ima posla s dru­gima, ono ja mislim, kroz koje će se otkriti subjekt. Sve u svemu, on je siguran da je ova misao osamljena, odvojena od svakog njegovog ja jesam, ako se može reći — ako netko imalo, i tu je skok, misli umjesto nje.

Tu se otkriva disimetrija između Freuda i Descartesa. Ona nije uopće u početnom postupku izvjesnosti zasno­vane na subjektu. Proizlazi iz toga što je na ovom polju nesvjesnog subjekt kod kuće. I upravo zato što Freud potvrđuje izvjesnost, dolazi do napretka preko kojeg nam on mijenja svijet.

Za Descartesa, ono što u početnom cogito — kartezi-janci će mi ovo uzvratiti, ali ja ga ističem u diskusiji — cilja na mislim, utoliko što se njiše u jesam, jest real­no — ali istinito ostaje toliko izvana da se Descartes mora uvjeravati, u što? — u Drugo, koje nije varalica i koje bi, osim toga, moglo samim svojim postojanjem jamčiti za temelje istine, jamčiti mu da u svom vlastitom objektivnom objašnjenju ima potrebne temelje za to, da samo realno, o kojem se on uvjerava, može pronaći dimenziju istine. Mogu samo naznačiti čudesnu poslje­dicu koju je imalo ovo postavljanje istine u ruke Dru­goga, ovdje savršenog boga, čiji je posao istina, jer, što god on htio reći, sve bi to bila istina — čak i kad bi rekao da su dva i dva pet, to bi bila istina.

Što to implicira? — da možemo započeti igru sa slov-cima algebre koja pretvaraju geometriju u analizu — da su otvorena vrata teoriji skupova — da sebi možemo dozvoliti sve kao hipotezu istine. Ali ostavimo to što nije naš posao, t im prije što znamo da ono što počinje

42

na razini subjekta nije nikad bez posljedica, pod uvjetom da znamo što znači ovaj izraz — subjekt.

Descartes to nije znao, osim da je to bio subjekt neke izvjesnosti i odbacivanje svega prethodnog znanja — ali mi, mi znamo zahvaljujući Freudu, da se subjekt ne­svjesnog očituje, da to misli prije nego li uđe u izvjesnost.

Mi to imamo u rukama. To je naša neprilika. Ali, u svakom slučaju, to je odsada polje kojemu, što se tiče pitanja koje ono postavlja, ne možemo izbjeći.

3

Naglasio bih sada da, prema tome, korelativ subjekta ne pripada tada Drugome varalici, on pripada Drugome prevarenom. A to najkonkretnije uviđamo čim zađemo u analitičko iskustvo. Subjekt se najviše boji toga da nas prevari, da nas odvede na krivi put, ili jednostavnije, da se mi prevarimo jer, nakon svega, jasno je, kad vidi­mo svoj lik, da smo ljudi koji se možemo prevariti kao i svi ostali.

Ali, to ne uznemirava Freuda, jer — upravo je to po­trebno shvatiti, posebno kad se čita prvi paragraf po­glavlja koje se odnosi na zaboravljanje snova — znakovi se ponovo kroje, trebat će voditi računa o svemu, trebat će se osloboditi, kaže on, sebe frei machen, od svake ljestvice procjene koja se tu traži, Preisschätzung, pro­cjene onoga što je sigurno i onoga što nije sigurno. I najslabiju indikaciju da nešto ulazi u polje moramo sma­trati jednako vrijednom trasom što se tiče subjekta.

Kasnije, u znamenitoj opasci jedne homoseksualke, on ismijava one koji jo j , na temelju njenih snova, mogu reći — Ali, gdje je onda to čuveno nesvjesno koje bi nas trebalo odvesti do istinitijeg, do istine, oni ironiziraju, do božanske istine? Vaša se pacijentica vama ruga jer je ona sanjala, u analizi, takve snove da vas uvjeri kako se vraća onome što se od nje traži, sklonosti prema muš­karcima. Freud ne vidi tome nikakvu zamjerku. Nesvje-

43

sno, kaže on, nije san. Iz njegovih usta to znači da se nesvjesno može zbivati u smislu prevare i da to za njega nema vrijednost zamjerke. Doista, kako bi moglo ne biti istine laži? — te istine, zbog koje je posve moguće, su­protno tobožnjem paradoksu, tvrditi — Ja lažem.

Jednostavno, Freud je ovom prilikom propustio da ispravno formulira ono što je bilo predmet želje histe­rične osobe i želje homoseksualke. Upravo tu — prema jednima kao i prema drugima, prema Dori kao i prema čuvenoj homoseksualki — on je popustio i liječenje je bilo prekinuto. U odnosu na svoju interpretaciju on sam još uvijek oklijeva, malo prerano, malo prekasno. Freud još nije mogao vidjeti — zbog pomanjkanja struktural­nih oznaka koje vama želim iznijeti — vidjeti, da je želja histerične osobe — posve uočljiva u opasci — podržavati želju oca — u slučaju Dore, podržavati je preko za­stupnice.

Očito zadovoljstvo Dore zbog očeve avanture sa ženom gospodina K., to što mu ona dopušta da joj se udvara, upravo je igra kojom treba podržavati želju muškarca. Isto tako prijelaz na djelo, šamar raskida, kad joj jedan od njih, gospodin K. kaže, ne — Mene ne zanimate vi, već — Mene ne zanima moja žena, pokazuje da joj je potrebno, da ova veza bude sačuvana s trećim elemen­tom koji jo j omogućava opstojanje u svakom slučaju ne-zadovoljene želje — isto tako želju kojeg ona favorizira kao nemoćnog, kao svoju želju, koja se ne može ostva­riti kao želja Drugoga.

Isto tako, što opravdava još jednom formulu koju sam dao, izniklu na iskustvu histerične osobe, da bih tu for­mulu smjestio na njenu pravu razinu — želja čovjeka jest želja Drugoga — u očevoj želji homoseksualka na­lazi drugo rješenje — prkosi ovoj želji.

Pročitajte opet ovu opasku i uvidjet ćete karakter oči­tog izazova koji pruža ponašanje ove djevojke, koja sli­jedi ukorak jednu ženu iz polusvijeta, obilježenu u gra­du, ne prestaje pokazivati vitešku brigu koju joj pokla­nja, sve do dana kad susreće svog oca — u pogledu oca

44

ona sreće bijeg, prezir, poništenje onoga što je pred njim — ona se odmah baca preko ograde željezničkog mostića. Ona doslovno ne može više zamisliti drugo no da uništi sebe, funkciju koju je imala, onu, da pokaže ocu ono što jest, sebe, apstraktni falus, herojski, jedin­stven i posvećen usluzi jedne dame.

Ono što čini homoseksualka u svom snu, varajući Freuda, to je još jedan izazov u odnosu na želju oca — Ako hoćete da volim muškarce, imat ćete snova o lju­bavi prema muškarcu koliko god hoćete. To je izazov u obliku ismijavanja.

S ovim sam uvodom otišao toliko daleko samo da bih vam omogućio da razlučite što je s položajem frojdov-skog postupka s obzirom na subjekt — utoliko što je subjekt zainteresiran u polju nesvjesnoga. Ja sam isto tako razlučio funkciju subjekta izvjesnosti u odnosu na istraživanje istine.

Idući ćemo se put dotaknuti pojma ponavljanja i po­staviti pitanje kako da ga shvatimo, i vidjet ćemo kako Freud pomoću ponavljanja, kao ponavljanja prijevare, koordinira iskustvo, utoliko što je varljivo, s realnim, koje će od tada biti smješteno u polju znanosti, kao što je subjekt osuđen da griješi, ali upravo to griješenje razotkriva.

ODGOVORI

X. — Nisu li logičko vrijeme i vrijeme-supstanca stvari identični?

Logičko vrijeme se sastoji od tri razdoblja. Najprije — trenutak viđenja — koji nije bez misterija, mada je prilično ispravno određen u onom psihološkom iskustvu intelektualne operacije koja je insight. Zatim, — vrijeme za shvaćanje. Na kraju, čas zaključivanja. To je samo obično podsjećanje.

45

Da bi se shvatilo što je logičko vrijeme treba poći od toga, da je na polasku data označiteljska baterija. Na toj osnovi treba unijeti dva izraza, što zahtijeva, kao što ćemo vidjeti, funkcija ponavljanja — Willkür, arbitrar-nost, i Zufall, slučaj.

Na taj način Freud razmatra, za interpretaciju snova, koju posljedicu ima slučaj transkripcije i arbitrarnost približavanja — zašto prenijeti ovo radije na jednu nego li na drugu stvar? Sigurno je da nas tako Freud dovodi do srži pitanja koje postavlja razvoj modernih znanosti, ukoliko one dokazuju ono što možemo temeljiti na slučaju.

Ništa se, doista, ne može temeljiti na slučaju — pro­računu sreće, strategijama — što na početku ne bi im­pliciralo ograničeno strukturiranje situacije, i to u izrazu označitelja. Kad moderna teorija igre razrađuje strate­giju dvaju partnera, oni će se sresti s maksimalnim šan­sama, pod uvjetom da svaki razmišlja kao onaj drugi. Što daje vrijednost ovakvoj operaciji? — to, da je karta već razdijeljena, oznake problema su već upisane, a raz­rješenje ih neće preći.

A što se tiče nesvjesnoga, Freud sve što je nadohvat njegovu sluhu svodi na funkciju čistih označitelja. Po­lazeći od ove redukcije, to djeluje i može se pojaviti, kaže Freud, čas zaključivanja — čas kad on osjeća hra­brost da prosudi i zaključi. To je dio onoga što sam nazvao njegovim etičkim svjedočanstvom.

Iskustvo mu odmah pokazuje da, u odnosu na subjekt, on nailazi na ograničenja kao što su ne-uvjerenje, otpor, ne-ozdravljenje. Rememoriranje nosi u sebi uvijek gra­nicu. Ono se, nesumnjivo, potpunije može postići drugim putovima nego li analizom, ali oni su nedjelotvorni za ozdravljenje.

Ovdje treba razlikovati domet ovih dvaju pravaca, rc-memoriranja i ponavljanja. Od jednog do drugog nema više vremenske orijentacije nego li povratnosti. Jedno­stavno, oni nisu komutativni — nije isto početi s reme-

46

moriranjem da bi se radilo s otporom ponavljanja, ili početi s ponavljanjem da bi se došlo do rememoriranja.

To nam kazuje da funkcija-vrijeme ovdje ide u logički red i da je vezana za značenjsko uobličavanje realnoga. Nekomutativnost je, zapravo, kategorija koja pripada samo registru označitelja.

Tu shvaćamo preko čega se pokazuje red nesvjesnoga. Čemu to Freud pripisuje? Tko mu tu uzvraća? To on uspijeva razriješiti kasnije, kad razrađuje funkciju po­navljanja. Vidjet ćemo kasnije, kako je možemo formu­lirati oslanjajući se na Aristotelovu Fiziku.

P. Kaufmann: — Prošle ste godine jasno rekli da je tjeskoba ono što ne vara. Možete li ovaj iskaz staviti u odnos s ontologijom izvjesnosti?

Tjeskoba je za analizu odlučujući izraz-oslonac, jer, zai­sta, tjeskoba je ono što ne vara. Ali tjeskoba može izo­stati.

U iskustvu je potrebno kanalizirati je, i, usudio bih se reći, dozirati je, da nas ne preplavi. Korelativna opas­nost je u tome što treba spojiti subjekt s realnim — izraz koji ću pokušati zaokružiti idući put, da bih ras­pršio nejasnost koja postoji u vezi s njim kod mnogih mojih učenika.

Što, za analitičara, može potvrditi kod subjekta ono što se događa u nesvjesnom? Za lokaliziranje istine Freud — ja sam vam to pokazao učeći o formacijama nesvjes­noga — započinje izvjesno značenjsko skandiranje. Ovo povjerenje opravdava pozivanje na realno. Ali, najmanje što se može reći jest da mu se realno ne predaje lako. Uzmimo na primjer Čovjeka-vuka. Izuzetna važnost ove operacije u djelu Freuda jest da ukazuje da plan fan­tazma djeluje u odnosu na realno. Realno podržava fantazam, fantazam štiti realno. Da bih vam razjasnio ovaj odnos, sljedeći put preuzet ću spinozističko mišlje­nje, ali u igru ću uvesti drugi izraz, da zamijeni atribut.

29. siječnja 1964.

47

4

O mreži označitelja

Misli nesvjesnoga. Kolofon sumnje. Subverzija subjekta. Uvod u ponavljanje. Realno je ono što se vraća uvijek na isto mjeto.

Moj je običaj da izbivam u razdoblju od dva svoja semi­nara da bih otišao na ritualni odmor, koji je prešao u naviku, a koji nazivamo zimskim sportovima. Zado­voljstvo mi je da vam najavim da ove godine neće biti ništa od toga, nedostatak snijega mi je izlika da se ove godine odreknem te obaveze.

Slučaj je htio da vam isto tako mogu najaviti drugi događaj, a sretan sam da o njemu mogu upoznati najširu javnost. Upravo u času, kad sam u agenciji otklanjao priliku da jo j izručim neku gotovinu, mnogo su mi za­hvaljivali, jer su primili zahtjev za putovanje osam čla­nova Sociite jrangaise de Psychanalyse.

Moram reći da mi je zadovoljstvo da vas upoznam s ovim događajem utoliko veće što je to takozvano pravo dobro djelo, ono o kojem Evanđelje kaže — Ljevica ne smije znati što čini desnica.

Osam najeminentnijih članova znanstvenoga društva su, dakle, u Londonu da bi raspravljali o sredstvima kojima bi se suprotstavili učincima mojega učenja. To je vrlo pohvalna briga, i rečeno Društvo ne posustaje ni pred kojom žrtvom za brigu oko svojih članova, ukoliko možda, zbog uzajamnosti, englesko Društvo nije pokrilo troškove ovog putovanja, kao što smo mi pokrivali tro-

48

škove njegovih članova kada su dolazili da bi se izbliza zanimali za djelovanje našega društva.

Smatrao sam da to moram izjaviti, tako da hvalospjev pokrije pokoji mali znak neuroze koji se možda pojavio u vezi s ovom ekspedicijom.

1

Prošli sam vam put govorio o pojmu nesvjesnoga, čija je prava funkcija upravo to da bude u dubokom, počet­nom, uvodnom odnosu s funkcijom pojma Unbegriff — ili Begriff izvornog Un, naime reza.

Ovaj rez sam duboko vezao za funkciju subjekta kao takvog, subjekta u konstituirajućem odnosu prema sa­mom označitelju.

Izgleda novo, s razlogom, to što sam se u vezi s ne­svjesnim pozvao na subjekt. Vjerovao sam da sam vas uspio navesti da osjetite kako se sve to zbiva na istom mjestu, na mjestu subjekta koji je — iz kartezijanskog iskustva što temelje uvodne izvjesnosti svodi na jednu točku — zadobio arhimedsku vrijednost, koja je kao točka oslonca omogućila znanosti da krene posve drugim pravcem, posebno od Newtona nadalje.

Nisam u svojim prethodnim izlaganjima prestao na­glašavati u neku ruku nagonsku funkciju nesvjesnoga, neophodnost iščezavanja koja izgleda da mu je u neku ruku inherentna — sve što se u jednom času pojavljuje u njegovoj pukotini i izgleda da je namijenjeno da se zbog neke vrsti prvokupa opet zatvori, kao što je sam Freud upotrebio metaforu, da se skloni, da nestane. Isto­vremeno sam iznio nadu da se tim putem obnovi oštra, odlučna kristalizacija, koja je već nastala u fizikalnoj znanosti, a ovaj put u drugom pravcu koji ćemo nazvati konjekturalna znanost subjekta. Tu ima manje paradok­sa no što izgleda na prvi pogled.

Kad je Freud shvatio da na polju snova mora tražiti potvrdu za ono što je shvatio iz iskustva s histeričnom

49

osobom, i kad je počeo napredovati smjelošću bez pre­sedana, što nam je on rekao o nesvjesnom? On tvrdi da je bitno konstituiran ne od onoga što svijest može prizvati, razastrti, naznačiti, izvući iz sublimnog, već od onoga što mu je po prirodi uskraćeno. A kako to naziva Freud? Istim izrazom kojim Descartes označava ono što sam svojevremeno nazvao njegovim osloncem — Gedan­ken, misli.

Ima misli u polju s one-strane svijesti, i nemoguće je predstaviti ove misli drugačije do li u istoj homölögiji određenja gdje se subjekt za ja mislim nalazi u odnosu na artikulaciju za ja sumnjam.

Descartes poima svoj ja mislim u iskazivanju toga sumnjam, ne u samom iskazu koji nosi još sve od ovog znati do sumnjati. Rekao bih da Freud iđe korak dalje — koji nam dovoljno potvrđuje legitimnost naše asoci­jacije — kad nas poziva da u tekst snova integriramo ono što ću nazvati kolofon sumnje — kolofon je u sta­rom tekstu mali pokazatelj koji se tiskao na rubu, kada je još bilo tipografija. Kolofon sumnje je dio teksta. To nam pokazuje da Freud smješta svoju izvjesnost, Gewissheit, u samu konstelaciju označitelja kakvi pro­izlaze iz opisa, komentara, asocijacije — poricanje 'nije važno. Sve to daje označitelje, na koje on računa kad uspostavlja svoju Gewissheit •— jer, ističem, iskustvo po­činje njegovim postupkom. Zato ga uspoređujem s kar-tezijanskim postupkom.

Ne kažem da Freud uvodi subjekt u svijet — subjekt kao distinkciju psihičke funkcije, koja je mit, zamagljena zbrka — j e r to čini Descartes. Ali, reći ću da se Freud obraća subjektu da mu kaže to što je novo — Ovdje na polju snova, ti si na svome. Wo es war, soll Ich werden.

Što ne znači, kako to objašnjava neki nakazni prijevod — Ja treba istjerati ono (Le moi doit deloger le ca). Tako prevode Freuda na francuski, dok je formula poput ove jednaka u rezonanciji s onom predsokratovskom. Ne radi se o ja u tom soll Ich werden, radi se o tome što je Ich u Freudovu peru, od početka do kraja — kad, naravno,

50

znamo prepoznati njegovo mjesto, — potpuno, cjelovito mjesto mreže označitelja, to jest subjekta, ondje gdje je to bio oduvijek san. Na tom mjestu stari su prepozna­vali svakakve stvari, a prema prilici i poruke bogova — a zašto oni ne bi bili u pravu? Nešto su činili od tih poruka bogova. A zatim ćete, možda, naslutiti u nas­tavku mog izlaganja, da nije isključeno da su one tu još uvijek — tim više, što nam je to svejedno. Zanima nas tkanje koje okružuje ove poruke, mreže u kojoj se, ako se pruži prilika, nešto uhvati. Možda se glas bogova čuje, ali već je mnogo vremena otkako su se naše uši vratile svom izvornom s t a n j u — svatko zna da su one tu zato da ne slušaju.

Ali subjekt je tu da se nađe, tamo gdje je bilo — anticipiram — realno. Opravdat ću pravovremeno ovo što ; kažem, ali oni koji me već neko vrijeme slušaju znaju da rado upotrebljavam formulu — bogovi pripa­daju polju realnoga.

Tamo gdje je bilo, to Ich — subjekt, ne psihologija — subjekt se mora zbiti. A da hi se znalo da smo pri tome, postoji samo jedna metoda, a to je obilježiti mrežu, a kako se mreža obilježava? Okreće se, vraća, presijeca put, i uvijek se kroji na isti način, a u sedmom poglavlju Tumačenja snova nema druge potvrde za njegovu Ge­wissheit, osim — Govorite o slučaju, gospodo, ako vam je do toga, ja u svom iskustvu ne utvrđujem u tome nikakvu samovolju, jer to se siječe na takav način da izmiče slučaju.

One koji su već slušali moje izlaganje o ovom pred­metu, podsjetit ću ponovo na 52. pismo upućeno Fliessu, koje komentira shemu za koju će kasnije u Tumačenju snova biti rečeno, da je optička. Ovaj model predstavlja određen broj slojeva propusnih za nešto nalik svjetlosti, čije bi se prelamanje mijenjalo od sloja do sloja. Tu djeluje subjekt nesvjesnoga. A to nije, kaže Freud, pro­storno mjesto, anatomsko, inače kako bi se moglo shva­titi takvo kakvo nam je predstavljeno? — neizmjerno razlijevanje, poseban spektar, smješten između percep-

51

cije i svijesti, kao što se kaže između kože i mesa. Poz­nato vam je da će ova dva elementa kasnije tvoriti, kad bude trebalo uspostaviti drugi topik, sustav percepcija--svijest, tj. Wahrnehmung-Bewusstsein, ali ne treba zabo­raviti na interval koji ih razdvaja, u kojemu je mjesto Drugoga, gdje se konstituira subjekt.

Pa, da se držimo pisma Fliessu, kako funkcioniraju ti Wahrnehmungszeichen, znakovi percepcije? Freud iz svog iskustva izvodi da je potrebno apsolutno razdvojiti per­cepciju od svijesti — da to pređe u pamćenje treba naj­prije biti izbrisano u percepciji, i recipročno. Onda nam označava vrijeme u kojem ovi Wahrnehmungszeichen moraju biti uspostavljeni u simultanosti. Što je to? — ako ne označiteljska sinkronija. I naravno, tim više, što Freud to kaže pedeset godina prije lingvista. Ali mi mo­žemo odmah ovim Wahrnehmungszeichen dati njihovo pravo ime označitelja. A naša nas lektira uvjerava da Freud, kad se ponovo vraća na to mjesto u Tumačenju snova, naznačava i druge slojeve, gdje se ovog puta zna­kovi uspostavljaju po analogiji. Tu ponovo možemo naći ove funkcije kontrasta i sličnosti, tako bitne u tvorbi metafore koja se uvodi pomoću dijakronije.

Ne zadržavam se na ovome, jer danas moram ići dalje. Kažimo samo da u Freudovim artikulacijama nalazimo nedvosmislenu indikaciju da se u toj sinkroniji ne radi samo o mreži sačinjenoj od slučajnih i dodirnih asoci­jacija. Označitelji su se mogli konstituirati u simulta­nosti samo kao vrlo definirana struktura konstituirajuće dijakronije. Dijakroniju usmjerava struktura. Freud na­značava da za nas na razini zadnjeg sloja nesvjesnoga, tamo gdje funkcionira dijafragma, tamo gdje se uspo­stavljaju prerelacije između primarnog procesa i onoga koji će se koristiti na razini predsvijesti, neće biti čuda. To mora imati, kaže on, veze s kauzalnošću.

Sve se ove indikacije presijecaju, a nama ova provje­ravanja potvrđuju da ćemo ponovo pronaći Freuda -— a da ni nećemo znati da li nam odatle stiže Arijadnina

52

nit, jer smo ga, naravno, čitali prije nego li smo iznijeli našu teoriju označitelja, a da ga nismo uvijek mogli shvatiti. Nema sumnje da smo iz čiste neophodnosti na­šeg iskustva postavili kauzalni zijev u samo središte strukture nesvjesnoga, ali to da smo joj pronašli zago­netnu, neobjašnjenu indikaciju u Freudovom tekstu, znak je za nas da napredujemo na putu njegove izvjesnosti. Jer, subjekt izvjesnosti je ovdje podijeljen — izvjesnost ima Freud.

2

U ovom pravcu je naznačeno ono što je u srži proble­ma koji postavljam. Da li je psihoanaliza nakon toga znanost? Ono što razlikuje modernu znanost od znanosti na pragu o kojoj se raspravlja u Tajtetu, jest to, kad se nauka uzdiže prisutan je uvijek jedan znalac-gospodar (maître). Nesumnjivo, Freud je znalac. Ali, ako sve ono što se piše kao analitička literatura nije čista i obična lakrdija, on uvijek djeluje kao takav — što nameće pi­tanje o tome da li će ova stabljika moći jednog dana biti rasterećena.

Prema ovoj izvjesnosti postoji i subjekt, za koji sam vam rekao da tu čeka od Descartesa. Usuđujem se izja­viti kao istinu, da je frojdovsko polje bilo moguće tek izvjesno vrijeme nakon pojave kartezijanskog subjekta, utoliko što moderna nauka počinje tek nakon što je Descartes učinio početni korak.

Od tog koraka zavisi možemo li pozvati subjekt da se vrati sebi u nesvjesno — jer je važno da znamo koga pozivamo. To nije uobičajena duša, ni smrtna ni be­smrtna, ni sjena, ni dvojnik, ni fantom, niti psihosfera kao tobožnji oklop, mjesto obrane i drugih shematizama. Zovemo subjekt, dakle, on može biti izabran. Neće biti možda, kao u paraboli, mnogo zvanih a malo izabranih, ali sigurno neće biti drugih osim zvanih.

53

Da bi se shvatio frojdovski pojam, treba poći od po­stavke da je taj pozvani subjekt — subjekt kartezijan-skog porijekla. Ova postavka daje pravu funkciju onome što se u analizi naziva rememoracijom. Rememoracija nije platonovsko sjećanje, to nije povratak nekog oblika, otiska, eidosa ljepote i dobra, koja nam dolazi iz ono-stranosti, od najviše istine. To je nešto što nam dolazi od neophodnosti strukture, od nečeg poniznog, rođenog na razini najnižih susreta i svakog govornog meteža koji nam prethodi, od strukture označitelja, od jezika na ko­j ima se zamuckuje, spotiče, ali koji ne mogu izbjeći pri­silama čiji se odjeci, model, stil, mogu začudo naći danas u matematici.

Vidjeli ste da je uz pojam presijecanja bitna i funk­cija povratka, Wiedèrkehr. To nije samo Wiederkehr u

smislu onoga što je bilo potisnuto — sama konstitucija

polja nesvjesnoga osigurava Wiederkehr. Tu Freud po­tvrđuje svoju izvjesnost. Ali, očito je da mu ona ne dolazi otuda. Ona mu dolazi odatle što prepoznaje zakon svoje želje, svoje, Freudove. On ne bi mogao napredovati tak­v o m odlučnom izvjesnošću, da nije bio vođen, kao što nam tekstovi pokazuju, svojom autoanalizom.

A što je njegova autoanaliza? — što drugo do li ge­nijalno otkrivanje zakona želje uklonjenog u Ime-oca? Freud napreduje podržan izvjesnim odnosom prema svo­j o j želji i onim što je njegov čin, t j . konstitucija psiho­analize.

Neću šire o tome, mada još oklijevam da napustim o v o područje. Ako bih se zadržao, pokazao bih vam da kod Freuda pojam halucinacije kao procesa regresivnog zaposjedanja percepcije implicira nužno da subjekt mo­ra biti posve subvertiran — što je on, u stvari, samo u krajnje prolaznim trenucima.

Nesumnjivo, sve to ostavlja posve otvorenim pitanje halucinacije u pravom smislu riječi, kojoj subjekt ne vjeruje i ne priznaje da je u nju uključen. Bez sumnje, to je samo mitsko obilježavanje — jer, nije sigurno da se može govoriti o deliriju halucinatorne psihoze zamr-

54

šenog porijekla, kao što to čini Freud, prebrzo on u tome vidi očitovanje perceptivne regresije zaustavljene želje. Ali, to što postoji način, po kojem Freud može shvatiti da je moguća subverzija subjekta, pokazuje do­voljno do koje točke on poistovjećuje subjekt s onim što. je izvorno subvertirano sustavom označitelja.

Ostavimo, dakle, ovo razdoblje nesvjesnoga i pođimo prema pitanju, što je to ponavljanje. Zato će biti potre­ban više nego jedan naš razgovor.

Ovo što vam sada imam reći, tako je novo — premda potvrđeno onim što sam obrazložio o označitelju — da sam smatrao da vam danas, bez ikakva ostavljanja ka­rata u rukavu, moram objasniti kako shvaćam funkciju ponavljanja.

Ova funkcija, u svakom slučaju, nema ništa s otvore­nim i zatvorenim karakterom kruga koji sam nazvao Wiederkehr. Ne kažem da je Freud uvodi, ali je prvi put artikulira u članku iz 1914, Erinnern, Wiederholen und Durcharbeiten, što je upravo tekst na kojem se u analizi zasnovala najveća glupost, koja završava u petom po­glavlju u Jenseits des Lustprinzips.

Pokušajte čitati na nekom drugom jeziku, a ne na francuskom, ovo peto poglavlje, red po red. Oni koji ne znaju njemački neka ga čitaju u engleskom prijevodu. Ako čitate ovo posljednje, usput rečeno, imat ćete se čime zabavljati. Vidjet ćete na primjer, da prijevod in­stinct za Trieb, i instinctual za triehhaft ima takve ne­dostatke za prevodioca, iako ga on zadržava svugdje dosljedno — to postavlja cijelo ovo izdanje na plan proturječja, jer nema ništa zajedničko između Trieb i instinct — tamo, u tekstu, nesuglasnost je tako nemo­guća da se čak rečenica ne može privesti kraju prevodeći triebhaft s instinctual. Potrebna je pismena napomena — At the beginning of the next paragraph, the Word

55

Trieb... is much more revealing of the urgency than the word instinctual. Trieb vas više gura u stražnjicu, mali moji prijatelji, to je sva razlika od tobožnjeg instinkta.

Da vidimo, dakle, kako se Wiederholen uvodi. Wieder-holen ima veze s Erinnerung, rememoracijom. Subjekt pri sebi, rememoracija biografije, sve to ide do izvjesne granice koja se zove realno. K a d bih pred vama htio skovati spinozističku formulu koja se tiče ovoga, rekao bih — cogitatio adaequata semper vitat eamdem rem. Odgovarajuća misao, kao misao na razini gdje jesmo, izbjegava uvijek istu stvar — pa bi lo da se kasnije nađe u svemu. Realno se ovdje uvijek vraća na isto mjesto — na ono mjesto gdje subjekt kogitira, gdje ga res cogitans ne susreće.

Čitava povijest Freudova otkrića, ponavljanja kao fun­kcije, definira se samo takvim usmjeravanjem odnosa misli i realnoga. To je na početku bilo lijepo, jer se radilo o histeričnim ženskim osobama. Kako je proces rememoracije bio uvjerljiv kod prvih histeričnih osoba! Ali, orio o čemu se radi u toj rememoraciji, nije se mo­glo znati na početku — nije se znalo da je želja histe­rične žene želja oca koju treba podržavati u njenom statusu. Nije čudno da se za dobrobit onoga koji preu­zima mjesto oca, rememoriraju stvari sve do taloga.

U ovoj prilici napominjem da u Freudovim tekstovima ponavljanje nije reproduciranje. Nema kolebanja u ovoj točki — Wiederholen nije Reproduzieren.

Reproducirati, to je ono što je smatrano da se može učiniti u vrijeme velikih nada katarze. Imali smo repro­dukciju praprizora, kao što danas imamo slike majstora za devet i pol franaka. Samo, Freud nam to ukazuje pri svojim sljedećim koracima, a nije mu potrebno mnogo vremena da ih učini, da se ništa ne može doseći, ni sru­šiti, ni izgoriti, osim na simboličan način, kako se to kaže, in effigie, in absentia.

Ponavljanje se najprije javlja u obliku koji nije jasan, koji ne ide od sebe kao reprodukcija ili uprisutnjenje.

56

u činu (en acte). Eto zašto sam na dnu ploče stavio čin s velikim upitnikom, da bih vam kazao da će ovaj čin ostati na našem horizontu sve dok budemo govorili o odnosima ponavljanja s realnim.

Dosta je čudno da ni Freud, ni itko od njegovih epi­gona, nije nikad pokušao rememorirati ono što je sva­kome nadohvat u vezi sa činom — dodajmo, ljudskim činom, ako hoćete, jer koliko znamo postoji samo ljud­ski čin. Zašto čin nije ponašanje? Uperimo oči, na pri­mjer, na taj čin koji je bez dvojbe čin otvaranja utrobe u izvjesnim uvjetima — nemojte reći hara-kiri, naziv je seppuku. Zašto oni to čine? Jer misle da je to za druge neugodno, jer je to u strukturi čin koji se čini u čast nečemu. Zastanimo. Nemojmo žuriti, prije nego li zna­mo, i označimo to, da jedan čin, pravi čin, uključuje uvijek dio strukture, da se odnosi na realno koje tu nije očito.

Wiederholen. Ništa nije predstavljalo veću enigmu — posebno zbog te dvojne podjele koja strukturira cjelo­kupnu frojdovsku psihologiju, zbog načela ugode i na­čela stvarnosti — ništa nije bi lo veća enigma od tog Wiederholen, koje je po riječima najodmjerenijih etimo-loga, posve blizu haler (izvlačiti brod) — kao što se čini na stazi za vuču — posve blizu izvlačenju subjekta, koji uvijek vuče svoju stvar na nekom putu s kojega nema odstupanja.

A zašto se ponavljanje najprije pojavilo na razini ono­ga što nazivamo traumatska neuroza?

Freud je protivno svim neurofiziolozima, patolozima i drugima, dobro ukazao da, iako subjekt ima poteškoća da reproducira u snu sjećanje na intenzivno bombardi­ranje od kojega potječe njegova neuroza — to mu u budnom stanju ne zadaje brige. Koja je, dakle, ta funk­cija traumatskog ponavljanja, ako se čini da ga ništa ne može opravdati sa stanovišta načela ugode? Zavladati bolnim događajem, kazat će vam se — ali tko vlada, gdje je tu gospodar, da zagospodari? Zašto govoriti tako

57

brzo, kad ne znamo gdje ćemo smjestiti instancu koja bi preuzela ovu operaciju zavladavanja?

Freud, u nizu napisa od kojih sam vam naveo dva bitna, ukazuje da mi tu možemo shvatiti što se događa u snovima traumatske neuroze samo na razini najprimi­tivnijeg funkcioniranja — onoga u kojemu se radi o odr­žavanju veze energije. Nemojmo unaprijed utvarati da se radi o bilo kojem raskoraku, ili o preraspodjeli funk­cije kakvu možemo naći na jednoj ponajprije beskrajno više razrađenoj razini realnoga. Naprotiv, ovdje vidimo točku kojoj se subjekt ne može približiti ako se sam ne podijeli na izvjestan broj instanca. Moglo bi se reći ono što se kaže za podijeljeno carstvo, da tu propada svaka koncepcija jedinstva psihizma, tobožnjeg totalizi-rajućeg, sintetizirajućeg psihizma koji se uzdiže do svijesti.

Na kraju — u prvom razdoblju pokusa, kad se reme-moracija malo-pomalo zamjenjuje sama sobom i pribli­žava sve više jednoj vrsti fokusa, središtu, gdje izgleda da bi se svaki događaj trebao predati — upravo u tom času vidimo da se očituje ono što ću nazvati — u navod­nicima, jer potrebno je mijenjati smisao triju riječi, da bi im se dao domet — otpor subjekta, koji u tom času postaje ponavljanje u činu.

Ono što ću navesti idući put, pokazat će vam kako ćemo, u vezi s ovim, prisvojiti čudesno četvrto i peto poglavlje Aristotelove Fizike. On upotrebljava dva izraza koji su apsolutno otporni njegovoj teoriji, najrazrađe-nijoj koja je ikad nastala o funkciji uzroka — dva izraza koja su neprikladno prevedena kao slučaj i sreća. Radi se o tome, da se ispita odnos koji Aristotel uspostavlja između automatona — a mi sa stanovišta moderne mate­matike znamo da je to mreža označitelja — i onoga što označava kao tyhé — koje je za nas susret realnoga.

Pitanja i odgovori nedostaju.

.5. veljače 1964.

58

5

Tyhe i automaton

Psihoanaliza nije idealizam. Realno kao trauma. Teorija sna i budnosti Svijest i predodžba. Bog je nesvjestan. Predmet malo a u fort-da.

Danas ću nastaviti s ispitivanjem pojma ponavljanja, takvog kakvog ga predstavlja Freudov diskurs i iskustvo psihoanalize.

Namjeravam naglasiti da je psihoanaliza, na prvi po­gled, sačinjena da nas vodi idealizmu.

Sam bog zna da su joj to predbacivali — ona reducira iskustvo, kažu neki, koje nas potiče da na čvrstom tlu nalazimo uporište sukoba, bitke, odnosno eksploatacije čovjeka po čovjeku, razloge naših slabosti — ona vodi prema ontologiji težnji, za koje ona smatra da su prvot­ne, interne, da su već sve dane položajem subjekta.

Dovoljno je da se prenesemo na tragove ovog iskustva od njegovih prvih koraka nadalje pa da vidimo da nam ona, naprotiv, ni po čemu ne dopušta da zaključimo afo­rizmom život je san. Ni jedna praksa nije više od analize usmjerena prema onome što je, u srži iskustva, jezgra realnoga.

1

Gdje mi srećemo to realno? U onome što je analiza otkrila, radi se zapravo o bitnom susretu — o jednom sastanku na koji smo uvijek pozvani na susret s realnim koje izmiče. Zato sam na ploču stavio nekoliko riječi

59

koje su za nas oznake za ono čemu se želimo približiti. Najprije tyhe, koju smo posudili, to sam prošli put

rekao, iz Aristotelova rječnika o istraživanju uzroka. Mi smo je preveli kao susret s realnim. Realno je s one-stra-ne automatona, povratka, uzvrata, zahtjeva znakova, ka­mo nas upravlja načelo ugode. Realno uvijek leži iza automatona, i očito je u cjelokupnom Freudovom istra­živanju da je to njegova briga.

Sjetite se razvoja, tako središnjeg za nas, Čovjeka-vuka da biste shvatili istinsku Freudovu zaokupljenost, raz­mjernu njegovom otkrivanju funkcije fantazma. On go­tovo s tjeskobom prianja ispitivanju što je prvi susret, realno, koje možemo potvrditi iza fantazma. Osjećamo da to realno tokom cijele ove analize odvlači za sobom subjekt i gotovo ga svladava, i toliko usmjerava istraži­vanje da se nakon svega danas možemo zapitati nisu li ta groznica, ta prisutnost, ta Freudova želja, mogle u njegova bolesnika uvjetovati kasniji razvoj njegove psihoze.

Tako, nema razloga da se s ponavljanjem pobrkaju ni povratak znakova, ni reprodukcija, ili modulacija s ponašanjem jedne vrsti potaknute rememoracije. Ponav­ljanje je nešto što je po svojoj pravoj prirodi u analizi uvijek zamagljeno, zbog toga što se ponavljanje i prije­nos poistovjećuju u konceptualizaciji analitičara. To je upravo mjesto gdje treba unijeti distinkciju.

Odnos prema realnome, o kojem se u prijenosu radi, izrazio je Freud ovako — ništa ne može biti shvaćeno in effigie, in absentia — a ipak, zar nam prijenos nije dan kao lik, i odnos prema odsutnosti? Ovu dvosmisle­nost realiteta koja je u pitanju u prijenosu mogli bismo razmrsiti samo polazeći od funkcije realnoga u ponav­ljanju.

Ono što se ponavlja, zapravo je uvijek nešto što na­staje — izraz nam dovoljno govori o svom odnosu prema tyhe — kao slučajno. Tu se mi analitičari ne damo nikad nasamariti, ne u načelu. U najmanju ruku, mi ukazu­jemo uvijek da se ne smijemo dati uhvatiti, kad nam

60

subjekt kaže da se dogodilo nešto što ga je tog dana 'spriječilo da ostvari svoju volju, naime da dođe na seansu. Ne treba prihvaćati stvari na temelju izjave sub­jekta — mada imamo upravo posla s tom zaprekom, s tom poteškoćom na koju nailazimo svaki čas. To je pravi način shvaćanja, koje nalaže novo dešifriranje odnosa subjekta prema onome što čini njegov položaj.

Funkcija tyhe, realnog kao susreta — susreta utoliko što može biti neostvaren, što jest bitno neostvaren susret — najprije se pojavila u povijesti psihoanalize u obliku koji je sam po sebi već dovoljan da pobudi našu pažnju — u obliku traumatizma.

Uočljivo je, da se u začetku analitičkog iskustva real­no prikazalo u obliku onoga što je u njemu nemoguće asimilirati — u obliku traume, određujući sav njen slijed, i namećući mu prividno slučajno porijeklo. Nalazimo se u srži onoga što nam može omogućiti da shvatimo radi­kalni karakter konfliktnog pojma, koji je uveden kao suprotstavljanje načela ugode načelu stvarnosti — zato ne bismo mogli shvatiti da načelo stvarnosti ima zbog svog utjecaja posljednju riječ.

U stvari, traumu zamišljamo kao nešto što treba biti tamponirano subjektivirajućom homeostazom koja u-smjerava čitavo funkcioniranje definirano načelom ugode. Iskustvo nam onda postavlja problem koji proizlazi iz toga što je u samom primarnom procesu sačuvana us­trajnost traume da se podsjeća na nas. Tu se trauma doista pojavljuje i često je razotkrivena. Kako san, no­silac želje subjekta, može proizvesti ono što ponavlja­njem ponovo budi traumu — ako ne njegov lik, barem ekran koji nam pokazuje da je trauma iza njega?

Zaključimo, da sustav realnosti, ma koliko se on dalje razvija, drži zarobljenikom mreže načela ugode, bitan dio onoga što jednostavno pripada realnom.

Moram sondirati tu realnost, ako se tako može reći, čija je prisutnost za nas pretpostavka, tako da razvojno kretanje, kakvo nam, na primjer, predstavlja jedna Me-

61

lanie Klein, ne bude svodivo na ono što sam svojevre­meno nazvao život je san.

Ovom zahtjevu odgovaraju one radikalne točke u real­nom koje nazivam susretima i zbog kojih poimamo stvar­nost kao unterlegt, untertragen, što će se prevesti istom riječi, koja je u francuskom dvosmislena, souffrance. Realnost je tu en souffrance, u zastoju. A Zwang, prisila, koju Freud definira pomoću Wiederholung, traži skre­tanje primarnog procesa.

Primarni proces — koji nije ništa drugo nego li ono što sam vam u zadnjim predavanjima pokušao definirati u obliku nesvjesnoga — trebamo još jednom shvatiti u njegovu iskustvu rascjepa između percepcije i svijesti, na onom mjestu za koje sam rekao da je bezvremeno, koje primorava da se postavi ono što Freud naziva, odajući poštovanje Fechneru, die Idee einer anderer Lo­kalität — drugi lokalitet, drugi prostor, druga scena, između percepcije i svijesti.

2

Taj primarni proces možemo shvatiti u svakom času. Neki dan sam bio probuđen iz kratkog sna u kojem

sam tražio odmor, nečim što je lupalo o moja vrata pri­je nego li sam se probudio. Ovim užurbanim udarcima već sam bio oblikovao san, san koji je izražavao nešto drugo, a ne ove udarce. A kad se probudim, ako posta­nem svjestan ovih udaraca — ove percepcije — oko njih ja ipak rekonstruiram svoju cjelokupnu predodžbu. Znam da sam tu, kada sam zaspao i što sam tražio ovim spa­vanjem. K a d dopre buka udaraca, ne do moje percepci­je, već do moje svijesti, moja se svijest ponovo uspo­stavlja oko ove predodžbe — da ja znam da sam pod udarom buđenja, da sam knocked.

Ali, pritom se trebam upitati što sam ja u tome času — u tako neposredno prethodnom i odvojenom času, kad sam počeo sanjati pod tim udarcem koji me privid-

62

no budi. Ja sam, koliko znam, prije nego li se ne probu­dim — takozvano ekspletivno ne, već naznačeno u mo­j im spisima, jest sam način prisutnosti ovoga jesam pri­je buđenja. Ono nije uopće ekspletivno, ono je izraz moje uključenosti, svaki put kad se ona treba očitovati. Francuski jezik je definira u činu njezine upotrebe. Ho­ćete li završiti prije nego li on ne dođe? — nije važno jes­te li vi završili, nedaj bože, da on dođe prije. Hoćete li proći prije nego li on dođe — jer, kad vi budete došli, on već neće biti tu.

Pogledajte kamo vas vodim -r- prema simetriji ove strukture koja čini da se, nakon udarca buđenja, mogu prividno održati samo u odnosu sa svojom predodžbom, koja, prividno, čini od mene svijest. Na neki način to je smotan odraz — u mojoj svijesti ja zahvaćam samo svoju predodžbu.

I da li je to sve? Freud je dosta puta rekao, da bi tre­bao — nije to nikad učinio — vratiti se na funkciju svi­jesti: Možda ćemo bolje vidjeti o čemu se radi, shvativši ono što motivira pojavu prikazane realnosti — naime, fenomen, udaljenost, sam zijev koji uspostavlja buđenje.

Da to naglasimo, vratimo se snu — koji je sav sazdan na buci — i za koji sam vam dao dovoljno vremena da ga nađete u Tumačenju snova. Sjetite se onog nesretnog oca koji je otišao prileći u isobu susjednu onoj u ko­joj leži njegovo mrtvo dijete — ostavljajući dijete na čuvanje, kako kaže tekst, jednom drugom starcu — i ko­jega odjednom nešto budi, što? — to nije samo realnost, šok, knocking buke proizvedene da ga podsjeti na real­nost, već to prevodi točno u njegovu snu kvazi-identitet onog što se zbiva, samu realnost prevrnute svijeće koja pali krevet u kojem počiva njegovo dijete.

Evo nečega, što ne izgleda naznačeno da potvrdi Freu-dove teze u Traumdeutung — da je san ostvarenje želje.

Vidimo da tu izbija, gotovo prvi put u Traumdeutung, jedna funkcija sna koja je prividno sekundarna — san ovdje samo zadovoljava potrebu da se produži spavanje. Što Freud želi kazati, navodeći na tom mjestu upravo

63

taj san naglašavajući da je on puna potvrda za njegovu tezu u vezi sa snom?

Ako je funkcija sna da produži spavanje, ako se san može toliko približiti realnosti koja ga izaziva, zar se ne bi moglo kazati da bi se ovoj realnosti moglo odgovoriti bez prekidanja spavanja? — konačno, postoje somnam-bulne aktivnosti.

Postavlja se pitanje na koje, uostalom, navode sve prethodne Freudove indikacije, koje glasi — Sto nas to budi? Ni je li to jedna druga realnost u snu? — ona real­nost koju nam Freud opisuje ovako — Dass das Kind an seinem Bette steht, da je dijete pored njegova kreveta, ihn an Arme fasst, hvata ga za ruku i šapuće mu predba­cujući, und ihm vorwurfsvoll zuraunt: Vater, siehst du denn nicht, Oče, zar ne vidiš, dass ich verbrenne? da ja gorim?

Više je realnosti, zar ne, u ovoj poruci, nego u buci uslijed koje otac identificira neobičnu realnost onoga što se zbiva u susjednoj prostoriji. Zar se u ovim riječi­ma ne događa promašena realnost koja je uzrokovala smrt djeteta? Zar nam sm Freud ne kaže u toj rečenici, treba raspoznati to što ovjekovječuje za oca ove riječi, zauvijek odvojene od mrtvog dječaka, koje mu je možda, pretpostavlja Freud, bio izgovorio zbog groznice — ali, tko zna, možda ove riječi ovjekovječuju očevu grižnju savjesti, jer onaj koga je ostavio da bdije pored kreveta svoga sina, starac, neće možda biti sposoban da dobro izvrši svoje zaduženje, Die Besorgnis dass der greise Wächter seiner Aufgabe nicht gewachsen sein dürfte, ne­će, možda, biti na visini svog zadatka. I doista, on je zaspao.

Zar vas ova rečenica u vezi s groznicom ne podsjeća na ono što sam u jednom od svojih posljednjih preda­vanja nazvao uzrokom groznice? Radnja, ma koliko ona vjerojatno bila hitna, da se spriječi ono što se događa u susjednoj sobi — nije li možda isto tako doživljena, u svakom slučaju, sada prekasno — u odnosu spram onog o čemu se radi, spram psihičke realnosti koja se očituje

64

u izgovorenoj rečenici? Ni je li nastavljeni san, ako mogu reći, bitno posvećen promašenoj realnosti? — realnosti koja ne može nastati, već ponavljati se beskrajno, u bez­granično nikad dostignuto buđenje. Do kakvog susreta može doći s tim zauvijek nepokretnim bićem — čak ako ga proguta plamen — ako ne, do onog koji se događa upravo u času kad ga na nesreću slučajno zahvaća pla­men? Gdje je realnost u toj nesreći? — ako ne u tome da se nešto fatalnije ponavlja pomoću realnosti — real­nosti u kojoj je onaj koji je bio zadužen da bdije pored tijela, ostao spavati, čak i kad otac dolazi nakon buđenja.

Tako je došlo do susreta, uvijek promašenog, između sna i buđenja, između onoga koji uvijek spava i čiji san nećemo doznati, i onoga koji je sanjao samo zato da se ne probudi.

Ako Freud zadivljen vidi u ovome potvrdu teorije želje, to je znak da je san samo fantazam koji ispunjava zavjet.

Jer, samo se u snu potvrđuje da je sin još živ. Ali mrtvo dijete, koje hvata svoga oca za ruku, okrutna vizija, oz­načava onostranost, koja izbija iz sna. Želja se tu upri-sutnjuje kroz gubitak zamišljen na najokrutnijoj točki predmeta. Samo se u snu može dogoditi ovaj zaista je­dinstven susret. Samo ritual, uvijek ponavljani čin, mo­že obnoviti uspomenu na ovaj susret za pamtivijek — jer, nitko ne može reći što je to smrt djeteta — ako ne otac kao otac — to jest ništavno svjesno biće.

Jer, istinska formula ateizma nije Bog je mrtav — čak ako i utemeljuje funkciju oca na njegovu ubojstvu, Freud štiti oca — istinska formula ateizma jest Bog je nesvje­stan.

Buđenje nam pokazuje buđenje svijesti subjekta kroz predstavljanje onoga što se zbilo — nesretan slučaj u realnosti, kojem se treba suprotstaviti. Ali, kakav je to bio događaj? — kad svi spavaju istovremeno, onaj koji se htio odmoriti, onaj koji nije mogao izdržati bdijenje i onaj pred čijim je krevetom netko dobronamjeran mo­rao reći — Reklo bi se da spava, kad mi znamo samo jed­no, a to je, da se u cijelom ovom svijetu utonulom u

65

san, čuo samo jedan glas — Oče, zar ne vidiš da gorim? Sama ova rečenica je varnica — ona donosi vatru tamo gdje padne — a ne vidimo ono što plamti kad nas vatra zasljepljuje činjenicom da se vatra oslanja na Unterlegt, na Untertragen, na realno.

Upravo nas to navodi da u ovoj rečenici iz sna, odvo­jenoj od oca u njegovoj patnji, sagledamo naličje onoga što će biti, kad se on probudi, njegova svijest i da se zapitamo što je u snu korelativ te predodžbe. Ovo pita­nje je utoliko upadljivije, što ovdje san doista vidimo kao naličje predstavljanja — to je slikovnica sna, a to je prilika za nas da naglasimo ono što Freud, kad govori o nesvjesnom, označava kao ono što ga bitno određuje — Vorstellungsrepräsentanz. To ne znači, kao što je preve­deno, reprezentativni predstavnik (le representant repre-sentatif), već zastupnik predstavljanja. U sljedećem izla­ganju razmotrit Ćemo njegovu funkciju.

Nadam se da sam uspio omogućiti vam da shvatite što je kod zauvijek promašenog susreta čvorno i što u Freu-dovu tekstu stvarno podržava ono što mu se.u ovom snu čini apsolutno primjerno.

Sada nam treba obilježiti mjesto realnog, koje ide od traume do fantazma — utoliko što je fantazam uvijek samo ekran koji prikriva nešto posve primarno, determi-nirajuće, u funkciji ponavljanja. Uostalom, to nam ujed­no objašnjava dvosmislenost u funkciji buđenja i u funk­ciji realnoga u tom buđenju. Realno možemo prikazati pomoću nesretnog slučaja, male buke, malo-realnosti, što potvrđuje da ne sanjamo. Ali, s druge strane, ove realno­sti nije malo, jer ono što nas budi jest druga realnost skrivena iza manjka onoga što nadomješta predodžbu — to je Trieb, kaže Freud.

Pažnja! nismo još rekli što je taj Trieb — ako on kriv­njom predodžbe nije tu, kakav je to Trieb o kojem je riječ — možemo ga smatrati kao Trieb koji će tek doći.

Kako ne vidjeti da buđenje ima dvostruki smisao — da buđenje koje nas vraća u konstituiranu i predočenu real­nost ima dvostruku ulogu? Stvarno je s one-strane sna

66

koji moramo ponovo istražiti — u onome što je san oba­vio, omotao, što nam je skrio, iza manjka predodžbe čiji je tu samo zastupnik. Tu je realno koje više od svega upravlja naše aktivnosti, a psihoanaliza nam to označava.

3

Tako se dogodilo da je Freud donio rješenje za prob­lem, koji je najoštriji ispitivač duše prije njega — Kierke­gaard — bio već usredotočio na ponavljanje.

Pozivam vas na ponovno čitanje teksta pod tim naslo­vom, tekst koji je blještav od lakoće i ironičke igre, zaista mocartovski u svom donžuanskom načinu rušenja ljubavnih obmana. K o d mladog čovjeka, čiji nam ujedno potresan i smiješan portret daje Kierkegaard, s oštri­nom, bez mogućih replika, naglašena je ova crta, koja je ü njegovoj ljubavi upućena putem sjećanja sama sebi. Zaista, ne postoji li tu nešto dublje od La Rochefoucaul-dove izreke — kako bi malo njih iskusilo ljubav da im nisu objašnjeni njeni načini i putovi? Da, ali tko je za­počeo? A zar sve u biti ne počinje s varkom prvoga koji je obuzet ljubavnim čarom — tko je dopustio da ovaj čar bude egzaltacija drugoga, postavši zarobljenik ove eg­zaltacije, njene zahuktalosti — koja je, s drugim, stvo­rila najlažniji zahtjev, zahtjev za narcisnom satisfakci­jom, bilo da ona pripada idealu — ja, ili pripada tome ja koji sebe smatra idealom?

Kao ni u Kierkegaarda, ni u Freuda se ne radi ni o kakvom ponavljanju koje počiva na prirodnome, ni o kakvom povratku potrebe. Povratak potrebe smjera na potrošnju, koja je na usluzi apetitu. Ponavljanje traži nešto novo. Ono se okreće prema ludičkom, koje od tog novog stvara svoju dimenziju — to nam Freud također kaže u tekstu poglavlja o kojem sam vam prošli put dao podatke.

Sve što se u ponavljanju mijenja, modulira, samo je otuđenje njegova smisla. Odrastao čovjek ili naprednije

67

san, čuo samo jedan glas — Oče, zar ne vidiš da gorim? Sama ova rečenica je varnica — ona donosi vatru tamo gdje padne — a ne vidimo ono što plamti kad nas vatra zasljepljuje činjenicom da se vatra oslanja na Unterlegt, na Untertragen, na realno.

Upravo nas to navodi da u ovoj rečenici iz sna, odvo­jenoj od oca u njegovoj patnji, sagledamo naličje onoga što će biti, kad se on probudi, njegova svijest i da se zapitamo što je u snu korelativ te predodžbe. Ovo pita­nje je utoliko upadljivije, što ovdje san doista vidimo kao naličje predstavljanja — to je slikovnica sna, a to je prilika za nas da naglasimo ono što Freud, kad govori o nesvjesnom, označava kao ono što ga bitno određuje — Vorstellungsrepräsentanz. To ne znači, kao što je preve­deno, reprezentativni predstavnik (le representant repre-sentatif), već zastupnik predstavljanja. U sljedećem izla­ganju razmotrit ćemo njegovu funkciju.

Nadam se da sam uspio omogućiti vam da shvatite što je kod zauvijek promašenog susreta čvorno i što u Freu-dovu tekstu stvarno podržava ono što mu se u ovom snu čini apsolutno primjerno.

Sada nam treba obilježiti mjesto realnog, koje ide od traume do fantazma — utoliko što je fantazam uvijek samo ekran koji prikriva nešto posve primarno, determi-nirajuće, u funkciji ponavljanja. Uostalom, to nam ujed­no objašnjava dvosmislenost u funkciji buđenja i u funk­ciji realnoga u tom buđenju. Realno možemo prikazati pomoću nesretnog slučaja, male buke, malo-realnosti, što potvrđuje da ne sanjamo. Ali, s druge strane, ove realno­sti nije malo, jer ono što nas budi jest druga realnost skrivena iza manjka onoga što nadomješta predodžbu — to je Trieb, kaže Freud.

Pažnja! nismo još rekli što je taj Trieb — ako on kriv­njom predodžbe nije tu, kakav je to Trieb o kojem je riječ — možemo ga smatrati kao Trieb koji će tek doći.

Kako ne vidjeti da buđenje ima dvostruki smisao — da buđenje koje nas vraća u konstituiranu i predočenu real­nost ima dvostruku ulogu? Stvarno je s one-strane sna

66

koji moramo ponovo istražiti — : u onome što je san oba­vio, omotao, što nam je skrio, iza manjka predodžbe čiji je tu samo zastupnik. Tu je realno koje više od svega upravlja naše aktivnosti, a psihoanaliza nam to označava.

3

Tako se dogodilo da je Freud donio rješenje za prob­lem, koji je najoštriji ispitivač duše prije njega — Kierke­gaard — bio već usredotočio na ponavljanje.

Pozivam vas na ponovno čitanje teksta pod tim naslo­vom, tekst koji je blještav od lakoće i ironičke igre, zaista mocartovski u svom donžuanskom načinu rušenja ljubavnih obmana. K o d mladog čovjeka, čiji nam ujedno potresan i smiješan portret daje Kierkegaard, s oštri­nom, bez mogućih replika, naglašena je ova crta, koja je u njegovoj ljubavi upućena putem sjećanja sama sebi. Zaista, ne postoji li tu nešto dublje od La Rochefoucaul-dove izreke — kako bi malo njih iskusilo ljubav da im nisu objašnjeni njeni načini i putovi? Da, ali tko je za­počeo? A zar sve u biti ne počinje s varkom prvoga koji je obuzet ljubavnim čarom — tko je dopustio da ovaj čar bude egzaltacija drugoga, postavši zarobljenik ove eg­zaltacije, njene zahuktalosti — koja je, s drugim, stvo­rila najlažniji zahtjev, zahtjev za narcisnom satisfakci­jom, bilo da ona pripada idealu — ja, ili pripada tome ja koji sebe smatra idealom?

Kao ni u Kierkegaarda, ni u Freuda se ne radi ni o kakvom ponavljanju koje počiva na prirodnome, ni o kakvom povratku potrebe. Povratak potrebe smjera na potrošnju, koja je na usluzi apetitu. Ponavljanje traži nešto novo. Ono se okreće prema ludičkom, koje od tog novog stvara svoju dimenziju — to nam Freud također kaže u tekstu poglavlja o kojem sam vam prošli put dao podatke.

Sve što se u ponavljanju mijenja, modulira, samo je otuđenje njegova smisla. Odrastao čovjek ili naprednije

67

dijete traže u svojim aktivnostima, u igri, novo. Ali, ovaj pomak prikriva pravu tajnu ludičkoga, naime najradikal­niju različitost koju uspostavlja ponavljanje u sebi sa­m o m . Pogledajte to u djeteta, u njegovoj prvoj kretnji, u času kad se ono oblikuje kao ljudsko biće, to se oči­tuje kao potreba da priča bude uvijek ista, da njeno is­pričano ostvarenje bude ritualizirano, tj. doslovno isto. Ovaj zahtjev za jasnom konzistencijom detalja njegova pripovijedanja znači da ostvarenje označitelja neće ni­kada moći biti dovoljno brižljivo u njegovoj memoriza-ciji da bi dostiglo označavanje prvenstva značenja kao takva. To znači, dakle, uzmicanje, prividno, razvijajući ga mijenjanjem značenja. Ovo mijenjanje čini da se zabo­ravi cilj značenja, preobražavajući njegov čin u igru i rasterećujući ga u pogledu načela ugode.

Kad je Freud shvatio ponavljanje u igri svog unuka, u učestalom jort-da*, on može naglasiti da dijete t a m p o nira učinak nestanka svoje majke, tako da sebe čini uzro­kom toga nestanka — ovaj fenomen je sekundaran. Wal-Ion to naglašava, dijete u prvi mah ne nadzire vrata kroz koja je majka izišla, pokazujući tako da očekuje da će je ponovo tu vidjeti, već otprve usmjerava svoju pažnju na mjesto gdje ga je ona napustila, na mjesto koje je ona napustila pored njega. Zijev unesen naznačenom odsutnošću uvijek je otvoren, on ostaje uzrokom centri­fugalnog pravca gdje, ono što se bira, nije drugi kao lik u kojem se projicira subjekt, već kalem vezan za njega pomoću niti koju on drži — kalem, gdje se izražava ono što se od njega odvaja u ovom ogledu, samosakaćenje, polazeći od kojeg će se red značenja ocrtati u perspekti­vi. Jer, igra kalema jest odgovor subjekta na ono što je stvorilo odsutnost majke na granici njegove domene, uz njegovu kolijevku, naime jarak oko kojeg se samo može igrati preskakanja.

* Fort-da (onamo-ovdje) riječi su jednogodišnjeg dječaka čiju igru Freud analizira u I I . poglavlju »S onu stranu načela ugode« (Prim. ur.).

68

Ovaj kalem nije majka svedena na malu lopticu uslijed nekakve igre dostojne Jivaroa — to je malo ne-znam-što subjekta koje se odvaja sve bivajući još njemu pripadno, još zadržano. Tu treba reći, prema Aristotelu, da čovjek misli sa svojim predmetom. Sa svojim predmetom dijete preskače granice svojega područja koje se pretvara u okno i započinje s urokom. Ako je istina da je označitelj prvo obilježje subjekta, kako ne prepoznati — samom činjenicom da je ova igra praćena jednom od prvih opo­zicija koja se pojavljuje — da moramo naznačiti subjekt tu, u predmetu na koji se ova opozicija primjenjuje, upra­vo u klupku. Ovom predmetu dat ćemo zatim ime iz lakanovske algebre — malo a.

Skup aktivnosti simbolizira ponavljanje, ali nikako ponavljanje potrebe koja bi zahtijevala povratak majke i koja bi se očitovala jednostavno u kriku. To je ponav­ljanje odlaska majke kao uzroka za Spaltung u subjektu — natkriljeno alternativnom igrom foruda, koje znači tu: i tamo, i koje u svojoj naizmjeničnosti smjera samo to da bude fort nekoga da, i da nekoga fort. Ono cilja na ono što u biti nije tamo kao predstavljeno — jer, to je samo igra koja je Repres'dntanz neke Vorstellung. Sto će postati Vorstellung, kad to Repres'dntanz majke — u njenom crtežu označena potezima, gvašom želje — bude opet nedostajalo?

I ja sam vidio, vidio svojim očima koje je otvorila maj­činska vidovitost, dijete traumatizirano zato što odlazim usprkos njegovom pozivu prerano nagoviještenom u glasu, koji se obnavljao još mjesecima — vidio sam ga, još dugo vremena nakon toga, kad" sam uzimao to dijete u naručaj — vidio sam da spušta glavu na moje rame da (utone u san, san koji je jedini u stanju da mu omogući pristup živom označitelju, koji sam bio od dana traume.

Ta skica koju sam vam danas dao za funkciju tyhe, bit će nam bitna da razlučimo ono što je r dužnost analitičara u tumačenju prijenosa.

Neka mi za danas bude dovoljno da naglasim, da nije

69

uzaludno što se analiza postavlja kao radikalniji modu­lator ovog odnosa čovjeka prema svijetu, a koji je dugo vremena uziman za spoznaju.

Ako spoznaju nalazimo tako često u teoretskim napi­sima gdje se odnosi na nešto analogno relaciji ontogene-ze prema filogenezi — to je samo zbrka, a idući put ćemo pokazati da se sva originalnost psihoanalize sastoji u tome, da ne usredotočuje psihološku ontogenezu na te ta­kozvane stadije — koji doslovno nemaju nikakve odre­đene osnove u razvoju u biološkom smislu. Ako razvoj posve oživljava uslijed nesreće, uslijed neprilike tyhé, to je u onoj mjeri u kojoj nas tyhé dovodi na istu točku gdje je predsokratovska filozofija pokušala motivirati sam svijet.

Negdje joj je trebao clinamen. Demokrit — kad je po­kušao to označiti, postavljajući se već kao protivnik čiste funkcije negativiteta pri uvođenju m i s l i — nam kaže — nije μηδέν to što.' je bitno, i dodaje — pokazujući vam da je već u to doba, što je jedna naša učenica nazvala arhaičkom etapom filozofije, manipulacija riječi bila ko­rištena kao u vrijeme Heideggera — to nije μηδέν, to je

dev , što je u grčkom kovanica. On nije rekao iv , a da i ne govorimo ο 6v , što je rekao?.— rekao jé, odgovara­jući na pitanje koje je i naše današnje, pitanje ο idealiz­

mu. — Ništa, možebiti? ne — možebiti ništa, već ne-ništa.

ODGOVORI

F. DOLTO: — - N e vidim kako bi se opisivanje formira­nja inteligencije prije tri, četiri godine obavilo bez sta­dija. Mislim da se za fantazme obrane od kastracije i pre­krivanja kastracije,, jednako kao i za prikrivanje kastra­cije, treba pozivati na stadije.

Opis stadija, tvoritelja libida, ne mora se pozivati na prirodno pseudo-zrenje, koje uvijek ostaje mutno. Stadiji se organiziraju oko kastracijske tjeskobe. Kopulatorni čin uvoda u seksualnost je traumatski — eto jednog reza

70

— i ima organizatorsku funkciju za razvoj. Kastracijska tjeskoba je poput žice koja probada sve etape razvoja. Ona usmjerava sve odnose što prethode njenoj pojavi u užem smislu riječi — odbijanje od dojke, analna disci­plina itd. Ona kristalizira svaki od ovih momenata u dija­lektici čije je središte loš susret. Ako su stadiji posto­jani, to je zbog funkcije njihove moguće registracije u izrazima lošeg susreta.

Središnji loš susret je na spolnoj razini. To ne znači da stadiji dobivaju spolnu boju koja bi se počela širiti od kastracijske tjeskobe. Naprotiv, zato što se ova em-patija ne stvara, govorimo o traumi i o praprizoru.

12. veljače 1964.

O POGLEDU

KAO PREDMETU MALO a

6

Shiza oka i pogleda

Shiza subjekta. Patvorenost traumatizma. Maurice Merleau-Ponty. Filozofska tradicija. Mimetizam. Svevideći. U snu to pokazuje.

Nastavljam. Wiederholung, podsjetio sam vas na to — a već sam

vam dovoljno rekao, da bih vam naglasio u etimološkoj referenci koju sam vam dao, haler (vući), to da ona im­plicira zamornu konotaciju.

Vući, izvlačiti. Izvlačiti što? Možda treba iskoristiti dvo­smislene"riječi na francuskom, izvlačiti na sreću (tirer au sort). Taj Zwang bi nas onda usmjeravao prema carte forcée — ako je samo jedna karta u igri, ne mogu izvući drugu.

Karakter skupa, u matematičkom smislu, koji pred­stavlja stranu označitelja, i koji ga npr. suprotstavlja neodređenosti cijelog broja, omogućava nam da shvati­mo shemu gdje se odmah primjenjuje funkcija carte forcée. Ako je subjekt subjekt označitelja — njime odre­đen — možemo zamisliti sinkroničnu mrežu kakvu on daje u dijakroniji prvenstvenih učinaka. Shvatite da se tu ne radi o nepredvidivim statističkim učincima, već da sama struktura mreže implicira povratke. Tu je lik koji, pomoću elucidacije onoga što nazivamo strategijama, za nas dobiva Aristotelov automaton. A isto tako mi auto­matizmom prevodimo Zwang iz Wiederholungzwang, kao prinuda ponavljanja.

75

1

Iznijet ću vam kasnije činjenice koje navode na to, u izvjesnim trenucima onog infantilnog monologa neoprez­no okvalificiranog egocentričnim, da su te igre koje pro­matramo čisto sintaksičke. Ove igre zavise od polja koje nazivamo predsvjesnim, ali tvore, ako mogu reći, ležište nesvjesnog rezervata — to treba shvatiti kao rezervat In­dijanaca, unutar društvene mreže.

Sintaksa je, naravno, predsvjesna. Ali subjektu izmiče to, da je njegova sintaksa povezana s nesvjesnim rezerva­tom. Kad subjekt priča svoju priču, latentno djeluje ono što upravlja .ovom sintaksom i čini je sve zatvorenijom. Zatvorenijom u odnosu na što? — na ono što Freud od početka svog opisa psihičkog otpora naziva jezgrom.

Ako kažemo da se ta jezgra odnosi na nešto traumat­sku, to je samo približno. Od otpora subjekta treba nam razlikovati taj prvi otpor diskursa, kad se on steže oko jezgre. Jer, izraz otpor subjekta implicira i previše, jedno pretpostavljeno ja, za koje nije sigurno — približavajući se ovoj jezgri — da je to nešto što možemo opravdano okvalificirati kao ja.

Jezgra mora biti označena kao nešto što pripada real­nome — realnome utoliko što je identitet percepcije nje­no pravilo. U krajnjem, ona se temelji na onome što Freud smatra jednom vrsti predujma, koji nam, preko osjećaja realnosti koji je autentificira, potvrđuje da smo u percepciji. Što to znači? — ako je to samo od strane subjekta, to se zove buđenje.

Ako sam prošli put preko sna iz sedmog poglavlja Tu­mačenja snova pristupio onome o čemu se radi u ponav­ljanju, to je zato što. izbor ovog sna — tako ograđenog, tako zatvorenog, tako dvostruko, trostruko zatvorenog — jest ovdje indikativan, budući da se radi o procesu sna u njegovoj krajnjoj snazi. D'à li je realnost koja od­

ređuje buđenje lagani šum usprkos kojemu se carstvo snova i želja održava? Nije li to nešto drugo? Nije li to

76

ono što se izražava u dnu tjeskobe ovog sna? — naime, najintimniji odnos oca prema sinu, a koji ne izbija toliko u ovoj smrti, koliko u onome što je ona onostrana, u smislu sudbine.

Između onoga što se zbiva slučajno, kad svi spavaju — svijeća koja pada i vatra na plahtama, besmisleni doga­đaj, nesretni slučaj, loša sreća — i onoga što je potresno, mada zamagljeno, u Oče, zar ne vidiš, ja gorim — postoji isti odnos koji imamo u ponavljanju. To je ono što nama predstavlja izraz neuroza sudbine, ili neuroza neuspjeha. Nije promašeno prilagođavanje, već tyhé, susret.

T o , što Aristotel formulira — da se tyhé definira time što nam može doći samo od bića sposobna za izbor, proairesis, da nam tyhé, dobra ili loša sreća, ne može doći od neživog predmeta, od djeteta, od životinje — ovdje je iskonstruirano. Sam događaj u ovom primjernom snu nam to pokazuje. Sigurno, Aristotel označuje na toj točki isto ono ograničenje koje ga zaustavlja na rubu nastra­nih oblika spolnog ponašanja, koje on može okvalificirati samo kao teriotes, monstruoznosti.

Zatvorena strana odnosa između događaja koji se po­navlja i prikrivenog smisla, koji je istinska realnost i vodi nas prema nagonu — daje nam izvjesnost da se de­mistifikacija ovog artefakta u tretmanu, koji se zove pri­jenos, ne sastoji u dovođenju na ono što se naziva aktual­nost situacije. Smjer koji se ukazuje u ovom svođenju na aktualnost seanse ili niza seansi, nema propedeutičku vrijednost. Točan pojam ponavljanja treba postići u dru­gom smjeru, koji ne možemo zamijeniti cjelokupnim učin­kom prijenosa. Bit će naš problem, kad budemo prišli funkciji prijenosa da shvatimo kako nas prijenos može dovesti do srži ponavljanja.

Upravo radi toga je potrebno najprije utemeljiti ovo ponavljanje u samoj shizi koja nastaje u subjektu na mje­stu susreta. Ta shiza uspostavlja karakterističnu dimen­ziju analitičkog otkrića i iskustva, koja omogućuje da shvatimo realno u njegovu dijalektičkom upadu, kao pr-

77

votno neumjesno. Upravo tu pri subjektu realno najviše sudjeluje u nagonu — do kojeg ćemo doći na kraju, jer će nam samo ovaj pređeni put pomoći da shvatimo od čega se on odvraća.

Jer, konačno, zašto je praprizor tako traumatski? Za­što je on uvijek ili preran ili prekasan? Zašto subjekt u tome ili previše uživa — barem smo tako, najprije, shva­tili traumatski kauzalitet opsjednutosti — ili premalo, kao kod histerije? Zašto on ne budi subjekt odmah, ako je istinito da je subjekt tako duboko libidan? Zašto je tu događaj toliko dystyhia? Zašto je sazrijevanje pseudo-in-stinktâ povezano, ispresijecano, isprekidano s »tihičkim«, rekao bih — od riječi tyhé?

Za sada je naš horizont ono što se pojavljuje izvješta-čeno u temeljnom odnosu prema spolnosti. U analitič­kom iskustvu treba poći od toga da, ako je praprizor trau­matski, onda modulacija onoga što se može analizirati ne -podržava spolna empatija, već izvještačeni događaj. Iz-vještačeni događaj poput onoga koji se pojavljuje u tako surovo zacrtanom prizoru u iskustvu Čovjeka-vuka — neobičnost nestanka i ponovnog pojavljivanja penisa.

Prošli put sam htio naznačiti gdje je shiza subjekta. Ova shiza nakon buđenja ostaje — između povratka real­nome, ponovnog predočivanja svijeta koji opet staje na svoje noge, uzdignutih ruku, koja nesreća, što se dogodilo,

užas, koja glupost kakav idiot onaj koji je pošao spavati

— i svijesti koja se opet tka, koja zna da sve to doživ­ljava kao košmar, ali koja se ipak vraća sebi, ja to sve

živim, nema potrebe da se uštinem da bih znala da ne

sanjam. Ispada da je ova shiza tu samo kao predstavnik dublje shize, koju treba smjestiti među ono što izvješću­je subjekt u mašineriji sna, slika djeteta koje se približa­va, pogled pun predbacivanja i, s druge strane, onoga što ga uzrokuje i u čemu on pada, poziv, glas djeteta, traženje pogledom — Oče, zar ne vidiš...

78

2

Tamo — slobodan kako jesam da nastavim putem ko­j im vas vodim, na način koji mi izgleda najbolji — pro-vlačeći svoju krivu iglu kroz tapiseriju, ja preskačem na onu stranu gdje se postavlja pitanje koje se nudi kao raskršće između nas i svih onih koji pokušavaju zamisliti put subjekta.

Da li taj put, ukoliko je on traženje istine, treba pro-krčiti u našem avanturističkom stilu, s njegovom trau­mom kao odrazom izvještačenosti? I l i ga treba lokalizira­ti tamo gdje je to tradicija oduvijek činila, na razinu dijalektike istinitog i privida, uzete na početku percepci­je u onome što ona ima temeljno ideičko, estetsko na neki način, i kad je nalašena vizualnim centriranjem?

To uopće nije samo puki slučaj — prenesen na red čisto »tihičkog« — što će vam ovaj tjedan doći u ruke knjiga našeg prijatelja Mauricea Merleau-Pontyja, koja se po­javila posthumno Le Visible et V Invisible (Vidljivo i ne­vidljivo).

Tu se izražava, utjelovljeno, ono što se izmjenjivalo u našem dijalogu, a ne trebam poći daleko da se podsjetim na kongres u Bonnevalu, gdje je njegova intervencija svjedočila o njegovu putu, koji je prekinut na jednoj točki djela koje zbog toga nije manje dovršeno, jer je uobličeno štujućim radom Claudea Leforta, kojemu že­lim odati čast za savršenost koju je, mislim, dostigao u jednoj dugoj i teškoj transkripciji.

Ovo Vidljivo i nevidljivo može za nas označiti doseg filozofske tradicije — one tradicije koja počinje kod Pla­tona promaknućem ideje, za koju možemo reći da se od polazišta u estetskom svijetu determinira u cilju datom biću kao suvereno dobro, dosežući tako ljepotu koja je također njena granica. I nije tek tako što Maurice Mer­leau-Ponty u oku prepoznaje njenog voditelja.

U tom djelu, konačnom i početnom ujedno, otkrit ćete povratak i korak naprijed na putu prema onome što je najprije formulirala Fenomenologija percepcije. Doista

79

se tu podsjećamo na regulatornu funkciju oblika, prizva­nu onim što je postepeno s progresom filozofske misli bilo dotjerano do vrtoglave krajnosti koja se očitovala u izrazu idealizam — kako onda da se ta podvojenost kakvom je postala predstava, poklopi s onim što bi ona trebala pokrivati? Fenomenologija nas je dovodila do re­gulacije oblika, koji ne predvodi samo subjektovo oko, već sve njegovo čekanje, njegovo kretanje, njegov zahvat, njegova muskulatorna i visceralna emocija — ukratko, njegovu konstitutivnu prisutnost usmjerenu prema ono­me što se naziva njegovom potpunom intencionalnošću.

Maurice Merleau-Ponty čini daljnji korak prelazeći gra­nice ove iste fenomenologije. Vidjet ćete da putovi koji­ma će vas voditi ne pripadaju samo redu fenomenologi­je vizualnog, jer će oni pronaći — to je bitno — zavisnost od vidljivog u odnosu na ono što nas postavlja pod oko vidioca (le voyant). Možda sam previše rekao, jer to oko je samo metafora za nešto što bih radije nazvao izdanak vidioca — nešto ispred njegova oka. Ono što treba okru­žiti posredstvom puta koji nam pokazuje, to je preegzi-stencija pogleda — ja vidim « a m o s jedne točke, ali u svojoj sam egzistenciji gledan odasvud.

To vidjeti, kojemu sam podložan na originalan način, nesumnjivo je ono što nas mora voditi k svrsi ovoga djela, k onom ontološkom obratu čije bi slojeve trebalo naći u primitivnijoj instituciji oblika.

Za mene je to prilika da nekima odgovorim, da ja imam svoju ontologiju — zašto ne? — kao što je svatko ima, naivnu ili razrađenu. Jasno, ono što pokušavam ocr­tati u svom izlaganju — koje, iako reinterpretira Freudo-vo, nije bitno manje usredotočeno na partikularnost is­kustva koje trasira — nema zahtjeva da pokrije cijelo polje iskustva. Čak ovaj međusloj, koji nam otvara razu­mijevanje nesvjesnoga, zanima nas samo utoliko koliko je, po Freudovoj uputi, naznačen kao ono što će subjekt posjedovati. Samo bih dodao, da održavanje ovog aspekta frojdizma, koji običavamo okvalificirati naturalizmom, izgleda neophodno, jer je jedan od rijetkih pokušaja, ako

80

ne i jedini, da se otjelovi psihička realnost bez njenog supstantificiranja.

U polju koje nam iznosi Maurice Merleau-Ponty, uosta­lom više ili manje polariziranom nitima našeg iskustva, u skopičkom polju, ontološki status se predstavlja svo­j o m najnestvariiijom incidencom, naime najruševnijom. Ali, mi ne idemo između vidljivog i nevidljivog. Shiza koja nas zanima nije razdaljina uslijed oblika koje na­meće svijet, prema čemu nas upravlja namjernost feno-menološkog iskustva, odakle su i granice koje susreće­mo u iskustvu vidljivoga. Nama se pogled predstavlja sa­mo u obliku čudne mogućnosti koja simbolizira ono što nalazimo na horizontu i kao poduprtom našim iskustvom, naime kao konstitutivni nedostatak straha od kastracije.

Oko i pogled, takva je za nas shiza u kojoj se nagon očituje na razini skopičkog polja.

3

U našem odnosu prema stvarima, kakav je uspostav­ljen putem vida i uređen likovima predstave, nešto klizi, prenosi se s kata na kat, da bi uvijek bilo na nekom iz­bjegnutom stupnju — to se zove pogled.

Da biste to osjetili — postoji više od jednog načina. Dà to prikazem, u krajnosti, pomoću jedne od zagonetki koju nam postavlja priroda? Radi se ništa manje nego o fenomenu nazvanom mimetizam (mimikrija).

O tome je bilo mnogo rečeno, a najviše apsurdnosti — na primjer, da se fenomeni mimetizma objašnjavaju kao prilagođavanje. To nije moje mišljenje. Ja bih vas uputio, už ostalo, na jedno malo djelo koje mnogi od vas nesum­njivo poznaju, Méduse et compagnie od Cailloisa, u ko­jem je referencija prilagođavanja podvrgnuta posebno pronicavoj kritici. S jedne strane, kod nagona npr., da bi odredbena mutacija mimetizma bila efikasna, mora na­stati odmah i na početku. S druge strane, njeni navodni selektivni efekti su poništeni konstatacijom, da u želucu

81

ptica, posebno grabljivica, nalazimo insekte koji su to­bože zaštićeni mimetizmom, kao i insekte koji to nisu.

Ali, naravno, problem nije u tome. Najradikalniji prob­lem mimetizma jest u tome da doznamo, da li ga trebamo pripisati nekoj oblikovnoj moći samog organizma koji pokazuje te manifestacije. Da bi to bilo opravdano, tre­balo bi shvatiti kojim putem bi se ova snaga mogla naći u položaju da svlada, ne samo sam oblik mimetiziranog tijela, već i njegov odnos prema sredini u kojoj se treba ili isticati ili prikriti. A da bi se sve kazalo, kao što s mnogo umješnosti podsjeća Caillois, kad se radi o takvim mimetičkim manifestacijama, a posebno o onoj na koju nas podsjeća funkcija očiju, naime šarenice, trebalo bi shvatiti da li ona impresionira — činjenica je da ona ima učinka na grabljivca ili na pretpostavljenu žrtvu koja je gleda — da li ona impresionira svojom sličnošću s očima, ili naprotiv, oči fasciniraju svojim odnosom prema obliku šarenice. Drugačije rečeno, zar u t o m pogledu ne treba razlikovati funkciju oka od funkcije pogleda?

Ovaj distinktivni primjer, izabran kao takav — zbog svoje lokalnosti, svoje izvještačenosti, zbog svog izuzetnog karaktera — za nas je samo sitna manifestacija funkcije koju treba izdvojiti — one, kažimo tu riječ, pjege. Ovaj primjer je dragocjen za utvrđivanje preegzistencije viđe­nog pred danim-za-viđenje.

Nema p o t r e b e da se pozivam na bilo koju pretpostavku postojanja univerzalnog vidioca. Ako je funkcija pjege priznata u svojoj autonomiji i izjednačena s funkcijom pogleda, možemo jo j potražiti trag, nit, trak, na svim ka­tovima ustrojstva svijeta u skopičkom polju. Opazit će­mo onda da je funkcija pjege i pogleda ujedno i ono što njima najtajnije upravlja, a š to stalno izmiče shvaćanju ovog oblika vida, koji se sam sobom zadovoljava zamiš­ljajući se kao svijest.

To, u čemu se svijest može okrenuti sebi samoj — shvatiti se kao Valéryjeva Mlada Parka, kao videći se ka­ko se vidi (se voyant se voir), — predstavlja zasljeplje-nje. Dolazi do izmicanja funkciji pogleda.

82

To je ono što možemo obilježiti topikom koju smo pro­šli put sačinili polazeći od toga što se od položaja subjekta pojavljuje, kad on pristupa imaginarnim oblicima koje mu daje san, kao suprotnost oblicima u budnom stanju.

Zar isto tako, u ovom za subjekt posebno zadovoljava­jućem redu, koji je analitičko iskustvo konotiralo poj­mom narcizma — gdje sam se trudio da ponovo uvedem bitnu strukturu koja proizlazi iz referencije na zrcalnu sliku — u tome što se rasplinjuje od zadovoljstva, odnos­no ljubaznosti, gdje subjekt nalazi podršku za tako te­meljito nepoznavanje — ne ide li moć do te referencije filozofske tradicije koja je potpunost koju sreće subjekt u obliku motrenja — zar ne možemo isto tako shvatiti ono što je mimoiđeno? — naime, funkciju pogleda. Ja smatram, a Maurice Merleau-Ponty nam to ističe, da smo mi promatrana bića u kazalištu svijeta. Ono što nam tvori svijest, ustrojava nas u isti mah kao speculum mundi. Zar nije zadovoljstvo biti pod tim pogledom o kojem sam upravo govorio slijedeći Mauricea Merleau-Pontyja, pod tim pogledom koji nas okružuje i koji najprije čini od nas gledana bića, a da nam to ne pokazuje?

Svjetsko kazalište, spektakl, u ovom smislu nam se po­kazuje kao svevideće. Upravo je to fantazam koji nalazi­mo u platonskoj perspektivi jednog apsolutnog bića ko­jemu je prenesen kvalitet svevidećeg. Na samoj razini fe­nomenalnog iskustva motrenja pojavljuje se ova svevi-deća strana u zadovoljstvu žene koja zna da je gledana, pod uvjetom da joj se to ne pokaže.

Svijet je svevideći, ali nije ekshibicionist — on ne iza­ziva naš pogled. Kad ga počinje izazivati, onda počinje i osjećaj nastranosti.

Što to znači? — da, u budnom stanju postoji elizija pogleda, elizija onoga što, ne samo to gleda, već to poka­zuje. U polju sna, naprotiv, slika karakterizira to što ono pokazuje.

Ono pokazuje — ali se tu još pokazuje poneki oblik izmicanje subjekta. Prenesite se na bilo koji tekst sna — ne samo na onaj kojim sam se poslužio prošli put, gdje,

83

84

ni za koga. Kad je on budan, on je Čuang-ce za druge i uhvaćen je u njihovu mrežu za leptire.

Zato mu leptir može — ako subjekt nije Čuang-ce, već Čovjek-vuk — ulijevati fobički strah pri saznanju da Iepet malih krila nije tako daleko od lupanja uzroka, od prvobitne brazde koja označava svoje biće zahvaćeno prvi put mrežom želje.

Nalažem sebi, da vas idući put uvedem u bit skopičkog zadovoljenja. Pogled može sadržavati u sebi samom pred­met a iz lakanovske algebre, gdje subjekt pada, a ono što određuje skopičko polje, i stvara zadovoljstvo koje mu je svojstveno, jest, da tu, zbog strukture, pad subjekta ostaje uvijek neprimijećen, jer se svodi na nulu.

U onoj mjeri, u kojoj pogled kao predmet a može sim­bolizirati središnji manjak izražen u fenomenu kastraci­je i, u onoj mjeri u kojoj je predmet a po svojoj prirodi sveden na točkoliki, prolazni oblik — ostavlja on subjekt u neznanju o onome što postoji s one-strane privida — u tom neznanju tako karakterističnom za svaki napredak misli na putu koji uspostavlja filozofsko istraživanje.

ODGOVORI

X. AUDOUARD: — U kojoj mjeri je u analizi potrebno dati subjektu do znanja, da ga se gleda, tj. da smo po­stavljeni kao onaj koji kod subjekta gleda proces gle­danja sebe?

Poći ću odozgo, kad vam kažem, da izlaganje tu ima dva cilja, jedan koji se tiče analitičara, drugi, onih koji su tu da bi doznali da li je psihoanaliza znanost.

Psihoanaliza nije ni Weltanschauung, ni filozofija ko­ja namjerava dati ključ za svemir. Nju vodi poseban cilj, koji je historijski definiran razradom pojma subjekt. Ona ovaj pojam postavlja na nov način vodeći subjekt njego­voj značenjskoj zavisnosti.

85

Ići od percepcije do znanosti jest perspektiva za koju se čini da polazi sama od sebe, utoliko što subjekt nije imao bolji pokusni prostor za shvaćanje bića. Taj isti put slijedi Aristotel, nastavljajući se na predsokratovce. Ali, to je put koji analitičko iskustvo želi ispraviti, jer on zao­bilazi ponor kastracije. To se, na primjer, vidi tako, što tyhé ne ulazi, osim u obliku točke, u teogoniju i genezu.

Pokušavam ovdje shvatiti kako je tyhé predstavljena u vizionalnom zahvatu. Pokazat ću da se tihička točka u skopičkoj funkciji nalazi na razini koju ja nazivam pje-ga. To znači da je plan uzajamnosti pogleda i gledanoga, povoljan više od ostaloga, subjektu za alibi. Zato bi bilo dobro, da mu našim intervencijama na seansama ne omo­gućimo postavljanje na tu razinu. Trebalo bi mu, na­protiv, okresati ovu točku krajnjeg pogleda, koja je ilu­zorna.

Prepreka koju primjećujete ilustrira činjenicu da mi bivamo vrlo oprezni. Mi ne kažemo svaki čas pacijentu — Ohol Kakvo lice činite! ili — Gornje dugme vašeg ka­puta je otkopčano. Ni je stoga tek tako što se analiza ne provodi licem u lice. Shiza između pogleda i vizije će nam omogućiti, vidjet ćete, da skopički nagon dodamo popi­su nagona. Ako znamo čitati, primijetit ćemo da ga već Freud smješta u prvi plan u Triebe und Triebschicksale (Nagonima i njihovim sudbinama), i pokazuje da nije ho-mologan drugima. Doista to je onaj koji najpotpunije iz­bjegava termin kastracije.

19. veljače 1964.

7

Anamorfoza

O temelju svijesti. Povlastica pogleda kao predmeta a. Optika slijepih. Falus na slici.

Vainement ton image arrive à ma rencontre Et ne m'entre où je suis qui seulement la montre Toi te tournant vers moi tu ne saurais trouver Au mur de mon regard que ton ombre rêvée

Je suis ce malheureux comparable aux miroirs Qui peuvent réfléchir mais ne peuvent pas voir Comme eux mon oeil est vide et comme eux habité De l'absence de toi qui fait sa cécité

Sjećate se možda, da sam jedno od svojih posljednjih izlaganja započeo ovim stihovima koji su u Aragonovoj Fou d'Eisa naslovljeni kao Contre-chant. Onda nisam znao da ću dopustiti da se pitanje o pogledu toliko razvije. Na to me naveo način na koji sam vam predstavio pojam po­navljanja kod Freuda.

Nemojmo nijekati da se ova digresija o skopičkoj funk­ciji smješta unutar objašnjenja za'ponavljanje, koja je nesumnjivo uvedena djelom Mauricea Merleau-Pontyja koje se upravo pojavilo, Vidljivo i nevidljivo. Isto mi se tako čini, ako susret postoji, onda je to sretan susret, kojemu je svrha da naglasi, kao što ću ja danas to poku­šati, kako mi u perspektivi nesvjesnoga možemo smjesti­ti svijest.

Vi znate da poneka sjena, ili čak, da upotrebimo izraz kojim ćemo se služiti, poneka rezerva — u smislu u ko-

87

j em se govori o rezervi na platnu izloženu bojanju — označava činjenicu svijesti u samom Freudovom diskursu.

Ali, prije nego li proslijedim sa mjesta na kojem sam prošli put stao, treba najprije točno odrediti pitanje oko izraza za koji sam doznao, da su ga oni koji me slušaju pogrešno čuli. Ne znam koja je zabuna ostala u tim uši­ma oko dosta jednostavne riječi koju sam upotrebio i komentirao, tihički. Za neke je zazvučala kao kihaaje. Ipak sam razjasnio da se radi o pridjevu nastaiom od tyhé, kao što je psihički pridjev koji je nastao prema imenici psyché. Nisam se slučajno poslužio ovom analo­gijom iz jezgre iskustva ponavljanja, jer za svaku koncep­ciju psihičkog razvoja kakvu je analiza rasvijetlila, či­njenica tihičkog je središnja. Upravo u odnosu prema oku, odnosu prema entyhia-i, ili prema dystyhia-i, sret­nom susretu, zlosretnom susretu, ravnat će se moje da­našnje izlaganje.

1

Vidjela sam se, kako se vidim (Je me voyais me voir) , ka­že negdje Mlada Parka. Zasigurno ova izjava ima svoj puni a ujedno i kompleksni smisao, kad se radi o temi koju razvija Mlada Parka, o ženskosti — mi nismo dotle stigli. Mi imamo posla s filozofom, koji poima nešto što je je­dan od bitnih korelata svijesti u njenu odnosu prema predodžbi i koje se naznačava kao ja se vidim kako se vidim. Koja se očitost može nadovezati na ovu formulu? Kako to da ona ostaje, sve u svemu, korelativna ovom temeljnom postupku na koji smo se pozvali u kartezi-janskom cogito, pomoću kojega subjekt poima sebe kao misao?

Ono što izdvaja ovo poimanje same misli sobom to je vrst sumnje, nazvane metodička sumnja, koja zadire u sve na što bi se misao mogla osloniti u predodžbi. Kako to onda vidim se kako se vidim ostaje njen omotač i pod­loga i utemeljuje izvjesnost, možda i više nego li se to

88

misli? Jer, ja se grijem da se ogrijem jest referencija na tijelo kao tijelo, svladan sam osjećajem topline koja se iz bilo koje točke u meni širi i ograničava me kao tijelo. Dok se u ja se vidim kako se vidim ne može osjetiti da sam na analogan način svladan viđenjem.

Štoviše, fenomenolozi su mogli s točnošću obrazložiti, i to na zbunjujući način, da je posve jasno da ja vidim izvana, da percepcija nije u meni, da je ona na predmetu koji zahvaća. A ipak, ja poimam svijet percepcijom koja izgleda da proizlazi iz imanentnosti toga ja se vidim, kako se vidim. Izgleda da se povlastica subjekta utvrđu­je u tom refleksivnom, bipolarnom odnosu koji čini da moje predodžbe pripadaju meni čim ih opazim.

Zato je ovaj svijet pogođen pretpostavkom idealizacije, sumnjom da sebi predajem samo svoje predodžbe. Ozbi­ljan praktičar ne teži mnogo, ali, zauzvrat, filozof idealist je tu stavljen u neugodan položaj i prema sebi kao i pre­ma onima koji ga slušaju. Kako osporiti da mi se sve na svijetu pojavljuje samo u mojim predodžbama? — to je nesvediv postupak biskupa Berkeleya, o kojem bi se mo­glo, što se tiče njegova subjektivna položaja, mnogo reći — što se tiče onoga što vam je, bez sumnje, usput iz­maklo, to pripadaju mi od predodžaba, što podsjeća na vlasništvo. U krajnjem, proces ove meditacije, ove reflek-tirajuće refleksije, svodi subjekt, koji poima kartezijan-ska meditacija, na moć ništenja.

Način moje prisutnosti u svijetu jest da sam subjekt, utoliko što od silnog svođenja na ovu jedinu izvjesnost da sam subjekt, on postaje aktivno ništenje. Nastavak filo­zofskog razmišljanja zaista gura subjekt prema preobra-žujućoj historijskoj akciji, i, oko toga određuje oblikov­ne načine aktivne svijesti o sebi, putem njenih metamor­foza u povijesti. Što se tiče meditacije o bitku, koja dostiže svoju kulminaciju u Heideggerovoj misli, ona vraća samom bitku tu moć ništenja — ili, u najmanju ruku, postavlja pitanje kako se ono tu može ispostaviti.

I Maurice Merleau-Ponty nas dovodi ovamo. Ali, ako se vratite na njegov tekst, vidjet ćete da izabire ovo mje-

89

sto za odstupnicu da bi nam predložio da se okrenemo izvorima intuicije što se tiče vidljivog i nevidljivog, da se vratimo onome što je prvenstveno refleksija, tetička ili ne--tetička, da bismo obilježili pojavu samog viđenja. On želi obnoviti — jer, kaže on, može biti samo riječi o re­konstrukciji ili restauraciji, a ne o prelaženju puta u suprotnom smjeru — o ponovnom uspostavljanju puta, ne od tijela, već od nečeg što on naziva mesom svijeta, na kojem se mogla pojaviti prvotna točka viđenja. Izgle­da da se nazire, u ovom nedovršenom djelu, nešto poput istraživanja neimenovane supstance iz koje se ja sâm, onaj koji vidi, izvlačim. Iz mreža, iz zraka, ako hoćete, prelijevanja boja, čiji sam najprije ja dio, pojavljujem se kao oko, izbijajući na neki način iz onoga što bih mogao nazvati funkcijom viđenja (voyure).

Širi se divlji vonj koji dopušta da se na horizontu nazre Artemidin lov — čiji dodir kao da se spaja s ovim časom tragičnog nastanka, kad smo izgubili onoga koji govori.

Ali, ipak, da li je to put kojim je htio krenuti? Tragovi što nam ostaju od dijela njegove meditacije koji bi tre­bao uslijediti dopuštaju nam da sumnjamo. Naznake ko­je su tu dane, osobito one za nesvjesno čisto psihoanali­tičko, omogućuju nam da opazimo da bi se možda bio usmjerio prema istraživanju koje bi bilo izvorno s obzi­rom na filozofsku tradiciju, prema toj novoj dimenziji meditacije o subjektu, koju možemo trasirati zahvaljuju­ći analizi.

Što se mene tiče, ja samo mogu biti zapanjen nekim bilješkama, za mene manje tajanstvenim nego li što će se učiniti drugim čitateljima, jer se točno prekrivaju she­mama — posebno jednom među njima, koje ću ja ovdje imenovati. Pročitajte, recimo, tu bilješku koja se odnosi na ono što on naziva preokretanjem prsta na rukavici, mada se čini da to pokazuje — pogledajte kako koža obavija podstavu u zimskoj rukavici — da svijest, u svo­joj iluziji da se vidi kako se vidi, nalazi svoj temelj u pre­okrenutoj strukturi pogleda.

90

2

A što je pogled? Poći ću od te prve točke ništenja, gdje se u polju reduk­

cije subjekta pokazuje prijelom — koji nas upozorava na neophodnost uvođenja druge referencije, one koju uzima analiza da bi ograničila povlastice svijesti.

Analiza smatra svijest nepopravljivo ograničenom i uspostavlja je kao načelo, ne samo idealizacije, već i ne-spoznavanja, kao — kao što se reklo, izrazom koji do­biva novu vrijednost što se odnosi na područje vizual­nog — kao skotom. Izraz je na polju analitičkog rječni­ka uvela Ecole française. Da li je to jednostavno metafo­ra? — nalazimo tu dvosmislenost koja zahvaća sve što se upiše u registar skopičkog nagona.

Svijest važi za nas samo kad se odnosi na ono što sam vam iz propedeutičkih razloga pokušao pokazati pomo­ću nepotpunog teksta — polazeći od čega treba ponovo usredotočiti subjekt kao govoreći, u same šupljine onoga u čemu se, u samom početku, prikazuje kao govoreći. Ali, mi tu iskazujemo samo odnos predsvjesnog prema nesvjesnome. Dinamika vezana za svijest kao takvu, paž­nja koju subjekt poklanja svom vlastitom tekstu, ostaje do sada, kao što je Freud potcrtao, izvan teorije i, pravo govoreći, još neartikulirana.

Ovdje ja dodajem, da je interes koji subjekt pokazuje prema vlastitoj shizi vezan za ono što određuje, naime, za povlašten predmet koji je iskrsnuo iz nekog primitiv­nog razdvajanja, iz neke automutilacije koju uvodi pri­stup realnome, čije je ime u našoj algebri predmet a.

U skopičkom odnosu, predmet od kojeg zavisi fanta-zam koji je obješen o subjekt u bitnom njihanju jest po­gled. Njegova povlastica — a isto tako i ono zbog čega je obješeni subjekt tako dugo mogao zaboraviti da biva u toj zavisnosti — zavisi od same njegove strukture.

Shematizirajmo odmah to što želimo kazati. Čim nasta­ne pogled, subjekt mu se pokuša prilagoditi, pogled posta­je taj točkoliki predmet, ona točka bića koja iščezava,

91

s kojim subjekt miješa vlastitu slabost. Isto tako, od svih predmeta u kojima subjekt može prepoznati svoju zavisnost u registru želje, pogled se pobliže označuje kao neshvatljiv. Zbog toga je on više od svakog drugog pred­meta nepoznat i možda iz tog razloga subjekt tako sretno simbolizira svoju vlastitu iščezavajuću i točkoliku crtu, u iluziji svijesti toga vidjeti se kako se vidim, gdje se pogled elidira.

Ako je, dakle, pogled, naličje svijesti, kako ćemo ga pokušati zamisliti?

Pitanje nije uopće neopravdano jer pogledu možemo dati tijelo. Sartre mu u jednom od najsjajnijih stavaka iz Etre et le Néant daje funkciju u dimenziji egzistencije drugoga. Drugi bi ostao vezan za same uvjete, djelomično neostvarujuće, koji u Sartreovoj definiciji pripadaju ob­jektivnosti, kad ne bi bilo pogleda. Pogled, takav kako ga shvaća Sartre jest pogled kojim sam iznenađen — izne­nađen utoliko što on mijenja sve perspektive, sve crte moga svijeta kojim upravlja iz točke ništavila gdje se na­lazim, u neku vrstu zrakolike mreže organizma.

Kao mjesto odnosa između mene, ništećeg subjekta, i onoga što me okružuje, pogled bi tu imao takvu povla­sticu da bi išao dotle da navede mene koji gledam da sko-tomiziram oko onoga koji me gleda kao predmet. Utoli­ko što sam pod pogledom, piše Sartre, ne vidim više oko koje me gleda, a ako vidim oko, onda nestaje pogleda.

Da li je ova fenomenološka analiza točna? N e . Nije istina, da, kada sam pod pogledom, kad tražim pogled, kad ga održim, da ga onda ne vidim kao pogled. Slikari su bili izvrsni u hvatanju tog pogleda kao takvog u ma­ski, a trebam vas samo podsjetiti na Goyu, na primjer, da biste to osjetili.

Pogled se vidi — upravo taj pogled o kojemu govori Sartre, taj pogled koji me iznenađuje i natjera me na sram, jer to je osjećaj za koji on kaže da je najnagla-šeniji. Taj pogled koji susrećem — to treba obilježiti u samom Sartreovom tekstu — nije nikako viđeni pogled, već pogled koji sam ja zamislio na polju Drugoga.

92

Ako se obratite njegovom tekstu, vidjet ćete, on je daleko od toga da govori o ulasku ovog pogleda na scenu kao o nečemu što se tiče organa vida, on se prenosi na iznenadni šum lišća, koji se čuo dok sam u lovu, na is-krsli korak u hodniku, i kada? — u času kad se on sam pokazao kako gleda kroz ključanicu. Jedan pogled ga iz­nenađuje u ulozi voajera, smiče ga i natjera na osjećaj stida. Radi se o pogledu koji je prisutnost drugoga. Ali, treba li reći da prvotno poimamo ono o čemu se radi u pogledu kod odnosa subjekta prema subjektu, u funk­ciji egzistencije drugoga kao one koja me gleda? Zar nije jasno da pogled posreduje tu samo utoliko što to nije ništeći subjekt, korelativan svijetu objektivnosti ko­ji je iznenađen, već subjekt koji smatra da je u funkciji želje?

Ni je li upravo zato, što se tu želja osniva u domeni viđenja, da je možemo prikriti?

3

Ovu povlasticu pogleda u funkciji želje možemo shva­titi protječući, ako tako mogu reći, uzduž vena preko ko­j ih se područje viđenja integriralo s poljem želje.

Ni je slučajno što se upravo u razdoblju kad kartezi-janska meditacija otkriva funkciju subjekta u njenoj či­stoći, razvija ova dimenzija optike, koju ću ovdje istak­nuti nazivajući je geometrijskom.

Prikazat ću vam pomoću jednog predmeta ono što mi se čini kao primjer za funkciju koja je svojedobno ne­obično navodila na mnoge refleksije.

Jedna referencija za one koji bi htjeli poći dalje od onoga što vam danas pokušavam približiti — knjiga Bal-trusaïtisa Anamorphoses.

U svom seminaru se uveliko služim anamorfozom, uto­

liko koliko je ona struktura za primjer. U čemu se sa­stoji anamorfoza, jednostavna, ne cilindrična? Pretposta-

93

vite portret koji bi se nalazio ovdje, na ovom ravnom listu koji držim. Ovdje, na sreću, vidite ploču koja je u kosom položaju prema listu. Pretpostavite da pomoću niza konaca i idealnih crta prenosim na kosu ploču svaku točku slike nacrtane na listu, lako ćete zamisliti što će proizići — dobit ćete proširenu i izobličenu sliku prema linijama onoga što se može nazvati perspektiva. Pret­postavlja se, da će — ako odstranim ono što je poslu­žilo za konstrukciju, tj. sliku postavljenu u moje vlastito vidno polje — dojam koji ću dobiti ostajući na istom mjestu, biti osjetno isti — u najmanju ruku, da ću pre­poznati glavne crte slike — u najbolju ruku, imat ću isti dojam.

Sad ću vam dati da pogledate nešto što ima već sto­tinjak godina, iz 1553. godine je, reprodukciju slike koju, mislim, svi poznajete — Ambasadori Hansa Holbeina. Oni koji je poznaju neka se podsjete, a oni koji je ne poznaju neka je pažljivo promatraju. Kasnije ću se na to vratiti.

Viđenje je raspoređeno na način koji možemo opće­nito nazvati funkcijom slike. Ova se funkcija definira po­dudaranjem po točkama dviju jedinica u prostom. Ma koji da su optički posrednici za uspostavljanje njihova odnosa, bilo da je slika virtualna, bilo da je realna, bitna je podudarnost točku po točku. To što u vidnom polju pripada načinu slike može se svesti na tako jednostavnu shemu koja dopušta da se ustanovi anamorfoza, to jest na odnos jedne slike, utoliko što je ona vezana za neku površinu izvjesnom točkom koju ćemo nazvati očištem ili geometrijskom točkom. Slikom će se moći nazvati bilo što što je određeno ovom metodom — gdje ravna crta ima ulogu da bude trasa za svjetlost.

Ovdje se umjetnik miješa sa znanošću. Leonardo da Vinci je i znanstvenik i umjetnik sa svojim dioptričkim konstrukcijama. Vitruvijev traktat o arhitekturi nije da­leko od toga. K o d Vignole i Albertija nalazimo poste­peno ispitivanje geometrijskih zakona perspektive, a u istraživanjima perspektive interes je nadasve usmjeren

94

prema području viđenja — čiji odnos s uspostavljanjem kartezijanskog subjekta koji je isto tako jedna vrst oči-šta, točke perspektive, ne možemo vidjeti. Oko geome­trijske perspektive, slika — ova važna funkcija na koju ćemo se vratiti — organizira se na posve nov način u povijesti slikarstva.

Sad se, molim vas, sjetite Diderota. Pismo o slijepima za upotrebu onih koji vide istaknut će vam činjenicu da ova konstrukcija posve ispušta ono što se odnosi na vid. Jer, geometrijski prostor viđenja — čak uključivši tu imaginarne dijelove u virtualni prostor ogledala na koje sam, kako znate, mnogo polagao — slijepac može sasvim rekonstruirati, zamisliti.

U geometrijskoj perspektivi se radi samo o obilježa­vanju prostora, a ne o vidiku. Slijepac može posve shva­titi, da se prostorno polje koje poznaje, i poznaje ga kao realno, može oćutiti na udaljenosti, i kao simultano. Za njega se radi samo o tome, da shvati vremensku funkciju, naime trenutačnost. Pogledajte Descartesovu dioptriku, radnja očiju je tu predstavljena kao spreg­nuta radnja dvaju štapova. Geometrijska dimenzija vi­đenja ne crpe, dakle, i daleko od toga, to što nam vidno polje kao takvo predlaže kao prvotni subjektivirajući odnos.

Zato je važno opravdati obrnutu upotrebu perspektive u strukturi anamorfoze.

Sam Diirer je izmislio spravu za određivanje perspek­tive. Diirerova vratašca se mogu usporediti s onim što sam čas prije postavio između sebe i slike, naime izvje­snu sliku (image), ili, točnije, platno, mrežu kroz koju će prolaziti prave crte — koje nisu obavezno zrake, već mogu biti i niti — koje će povezivati svaku točku koju vidim u svijetu s točkom na platnu kroz koje će ova crta prolaziti.

Vratašca su izumljena da bi nastala ispravna perspek­tivna slika. Ako ih obrnuto upotrebim, imat ću zado­voljstvo da postignem, ne povratak svijeta koji je na

95

početku, već na drugoj površini deformaciju slike koju bih dobio na prvoj, i ja bih se zadržao na ovom postupku kao u divnoj igri, pri čemu se svaka stvar može dobiti posebno razvučena.

Mol im vas, da vjerujete, da je takvo ushićenje vladalo svojevremeno. Baltrusaïtisova knjiga pokazat će vam že­stoke polemike koje su izbile iz ovih praksa i koje su dovele do zamašnih djela. Franjevački samostan, sada razoren, koji se nalazio pored ulice des Tournelles, imao je na vrlo dugačkom zidu jedne od svojih galerija, pred­stavljenog sv. Ivana na Patmosu, sliku koju je trebalo gledati kroz jednu rupu, da bi njena izobličujuća vri­jednost došla do punog izražaja.

Deformacija može biti povod — to nije slučaj s ovom neobičnom freskom — svakoj paranoičkoj dvosmisleno­sti, a sve se to iskorištavalo, od Arcimbolda do Salva-dora Dalija. Otići ću tako daleko, da kažem da ova fas-cinacija nadopunjava ono što od viđenja izmiče geomet­rijskim istraživanjima perspektive.

Kako to, da nitko nije pomislio da to p o v e ž e . . . s učinkom erekcije? Zamislite šaru utetoviranu na organu ad hoc u stanju mirovanja, a koja dobiva u drugom po­ložaju oblik, ako mogu reći, razvijeni.

Kako ne vidjeti tu, imanentno geometrijskoj dimen­ziji — parcijalnoj dimenziji u vidnom polju, dimenziji koja nema ništa s vizijom kao takvom — nešto simbo­lično za funkciju manjka — pojavu faličkog fantoma?

A sada, na slici Ambasadora — koja je, nadam se, do­voljno kružila i prošla kroz sve ruke — što vidite? K o j i je to neobičan predmet, lebdeći, kos, u prvom planu ispred ove dvije ličnosti.

Dvije ličnosti ukrućene, ukočene u svojim ukrasima. Između njih cijeli niz predmeta koji predstavljaju u sli­karstvu tog razdoblja simbole vanitas. Kornelije Agripa, u isto doba, piše svoj De vanitate scientiarum, imajući pri tome u vidu znanost koliko i umjetnost, a svi ovi predmeti su simboli znanosti i umjetnosti kakve su bile

96

u to doba grupirane u trivium i quadriviutn, kako znate. Što je onda, pred ovim prikazivanjem područja privida u najočaravajućim oblicima, što je, dakle, taj predmet koji lebdi, nagnut? Vi to ne možete znati — jer, vi se odvraćate, izmičući fascinaciji slike.

Počnite izlaziti iz prostorije, gdje vas je slika, nesum­njivo, dugo očaravala. Onda ćete, osvrnuvši se pri od­lasku — kao što to opisuje autor Anamorfoza — obu­hvatiti pod ovim oblikom, što? — mrtvačku glavu.

Tako se u početku ne predstavlja taj lik, koji autor uspoređuje sa kosti sipe, a koji mene podsjeća više na kruh od dvije libre koji je svojedobno Dali sa zado­voljstvom postavio na glavu starice, koju je namjerno izabrao siromašnu, prljavu i uostalom nesvjesnu, ili pak mlitave kazaljke, čije značenje nije manje faličko od onoga što je prikazano u lebdećem položaju, u prvom planu ove slike.

Sve nam to Holbein pokazuje usred razdoblja kad se crta predmet i kad se traži geometrijska optika, i pre­dočuje nam nešto, koje je ništa drugo nego poništeni subjekt — poništen u obliku koji je, pravo rečeno, sli­kovita inkarnacija za minus phi [ ( — 9 ? ) ] kastracije, koja za • nas usredotočuje svu organizaciju želje kroz okvir temeljnih poriva.

Ali, funkciju vida treba tražiti još dalje. Vidjet ćemo, kako se polazeći od nje, ocrtava, ne falički simbol, ana-morfički fantom, već pogled kao takav, u svojoj pulsa-tivnoj, jasnoj i otvorenoj funkciji, kao što je ona na toj slici.

Ova je slika ono što i svaka druga, zamka za pogled. Na bilo kojoj slici, dok tražite pogled, vidjet ćete da on u svakoj točki nestaje. To ću pokušati obrazložiti idući put.

97

ODGOVORI

F. WAHL: — Objasnili ste nam da prvotna zapljena po­gleda u tuđem pogledu, kako je opisuje Sartre, nije bila temeljno iskustvo pogleda. Volio bih da točnije odre­dite to što ste skicirali, zapljenu pogleda u pravcu želje.

Ako se ne istakne dijalektika želje, ne shvaća se zašto bi tuđi pogled dezorganizirao polje percepcije. To je zato, što subjekt u pitanju nije subjekt refleksivne svijesti, već subjekt želje. Vjerujemo da se radi o oku-očištu, a radi se o posve drugom oku —- onome koje lebdi, u prvom planu Ambasadora.

— Ali, ne razumije se, kako će se drugi ponovo pojaviti u vašem izlaganju...

Slušajte, glavno je da ne slomim vrat!

— Htio bih vam i to reći, da, kad govorite o subjektu i o realnome, pri prvom slušanju čovjek je doveden u napast da razmatra ove izraze po njima samima. Ali, malo-pomalo se opazi, da ih treba uzeti u njihovu od­nosu i da imaju topološku definiciju —: subjekt i realno treba smjestiti s jedne i s druge strane shize, u otporu fantazma. Realno je, na neki način, iskustvo otpora.

Tako teče moje izlaganje — svaki izraz se odražava samo u svom topološkom odnosu prema drugima, a za subjekt cogito važi isto.

— Da li je topologija za vas metoda otkrivanja ili izlaganja?

Topološko obilježavanje svojstveno našem analitičkom iskustvu, može se uzeti u metafizičkoj perspektivi. Mi­slim da je Merleau-Ponty išao tim putem, pogledajte dru-

98

gi dio knjige, njegovu referenciju na Čovjeka-vuka, i na prste na rukavici.

P. KAUFMANN : — Dali ste tipičnu strukturu u vezi s pogledom, ali niste govorili o dilataciji svjetlosti.

Rekao sam da pogled nije oko, osim u tom lebdećem obliku u kojem Holbein ima drskosti da mi pokaže mo­ju vlastitu mlitavu kazal jku. . . Idući ću vam put govo­riti o utjelovljenoj svjetlosti.

26. veljače 1964.

8

Pravac i svjetlost

Želja i slika. Priča o jednoj kutiji sardina. Ekran. Mimetizam. Organ. Nikad me ne gledaS tamo gdje te ja vidim.

Funkcija oka može dovesti onoga koji vas nastoji rasvi­jetliti, do dalekih istraživanja. Kada su se, na primjer, funkcija organa, a najprije sama njegova prisutnost, po­javi l i u razvoju živih bića?

Odnos subjekta i organa je u žiži našeg ispitivanja. Među svim organima s kojima imamo posla, dojkama, stražnjicama i drugima, postoji i oko, i iznenađuje nas kad vidimo, da ono seže tako daleko kod vrsta koje pred­stavljaju pojavu života. Vi jedete posve nedužno kame­nice, a ne znate da se na toj razini u životinjskom car­stvu, već pojavilo oko. Ovakva poniranja nas uče sva-•čemu, može se kazati. Usred svega toga treba izabrati o n o što se tiče nas.

Mislim da sam prošli put dovoljno naglasio stvari i omogućio vam da shvatite značenje ove male troku­taste sheme, vrlo jednostavne, koju sam nacrtao na vrhu ploče.

Ona je tu da bi vas pomoću tri izraza podsjetila na optiku koja je upotrebljena u ovoj operatorskoj mon­taži, koja svjedoči o obrnutoj upotrebi perspektive, koja je zavladala tehnikom slikarstva, posebno krajem 15. stoljeća, te u 16. i 17. stoljeću. Anamorfoza nam poka­zuje da slikarstvo ne ide za realističkom reprodukcijom

10C

svijetla točka

predmet geometrijska točka (očiste)

slika (tableau)

predmeta u prostoru — izraz od kojeg se, uostalom,, treba ograditi.

Mala nam shema omogućava da primijetimo da izvje­sna optika propušta ono što pripada vidu (la vision). Ta je optika nadohvat slijepima. Spomenuo sam vam Diderotovo Pismo, koje pokazuje koliko je od svega što nam pruža prostor slijepac u stanju uvidjeti, rekonstru­irati, zamisliti, reći. Nesumnjivo je, da Diderot na ovoj mogućnosti gradi trajnu dvosmislicu s metafizičkim pri­krivenim mislima, ali ova dvosmislenost oživljava njegov tekst i daje mu zajedljiv značaj.

Nama geometrijska dimenzija omogućava da naslu­timo kako je subjekt koji nas zanima uhvaćen, vođen, svladan u vidnom polju.

Na Holbeinovoj slici sam maločas pokazao neobičan lebdeći predmet u prvom planu, koji tu gleda, hvata, re­kao bih skoro da hvata u zamku gledajućega, tj. nas. To je, kratko rečeno, manifestan način, bez sumnje iz­vanredan, koji treba zahvaliti nekakvom trenutku sli-kareve refleksije, način da nam pokaže da smo, u svoj­stvu subjekta, na slici doslovno pozvani, i na njoj pri­kazani kao uhvaćeni. Jer, tajna slike, čije sam vam re­zonance i srodstvo s vanitas naznačio, te očaravajuće slike koja između dva lika urešena i prikovana, prika­zuje sve što podsjeća, u perspektivi toga vremena, na ništavnost umjetnosti i znanosti — tajna slike dana je

101

u trenutku dok se udaljujući polako od nje, malo-pomalo na lijevo, a zatim se osvrnuvši, ugledamo ono što pred­stavlja magični lebdeći predmet. On odražava našu vla­stitu ništavnost u obliku mrtvačke glave. Dakle, upo­treba geometrijske dimenzije vida za svladavanje subjek­ta — očigledan odnos prema želji koja ipak ostaje enig-matična.

Ali, koja je to želja obuhvaćena, fiksirana, na slici? — a koja ipak motivira umjetnika, da stavi nešto, i što, u djelo? To je put kojim ćemo pokušati danas prosli­jediti.

1

U ovoj građi vidljivoga sve je zamka, i čudnovato — ono što je tako dobro označio Maurice Merleau-Ponty u naslovu jednog poglavlja u Vidljivom i nevidljivom T— isprepletenost (entrelacs). Nema ni jedne jedine podjele, ni jedne jedine od dvostrukih strana što ih predstavlja funkcija vida, koja nam se ne manifestira kao labirint. Kol iko god mi razlikujemo polja, opažamo uvijek sve više koliko se ona križaju.

U području koje sam nazvao geometrijskim, izgleda najprije kao da nam svjetlost daje, ako mogu tako reći, nit. Doista, ta nit, koju ste prošli put vidjeli da nas po­vezuje sa svakom točkom predmeta, i, na mjestu gdje prolazi kroz rešetku u obliku ekrana na koji ćemo na­nijeti sliku, funkcionira posve kao nit. Dakle, svjetlost se prostire, kako se kaže, pravocrtno, i to je dokazano. Izgleda kao da nam ona daje nit.

Ipak, razmislite, ovoj niti nije potrebna svjetlost — njoj je samo potrebno da bude napeta nit. Zato će sli­jepac moći pratiti sve naše demonstracije, ako se imalo potrudimo. Dat ćemo mu da opipa, npr. predmet izvje­sne visine, zatim da prati napetu nit i naučit ćemo ga da razlikuje opipom vrškova prstiju na površini izvjesnu konfiguraciju koja reproducira oznaku slike (image) — na isti način kako mi zamišljamo, u čistoj optici, odnose

102

različito proporcionirane i temeljito homologne, suklad­nosti jedne točke prema drugoj u prostoru, što se uvi­jek na kraju polažu dvije točke iste niti. Ova konstruk­cija, dakle, ne omogućava naročito da se shvati ono što pruža svjetlost.

Kako pokušati dosegnuti ono što se čini da nam iz­miče i u optičkoj strukturaciji prostora? Na tome uvi­jek počiva tradicionalna argumentacija. Filozofi, od Alaina, posljednjega koji se pokazao najsjajniji u izvo­đenju, od Platona do Kanta, razmatraju tobožnju var-ljivost percepcije — a istovremeno, svi su oni majstori izvođenja, ističući činjenicu da percepcija nalazi pred­met tamo gdje on jest, a da kubus ima izgled paralelo-grama upravo zbog loma prostora koji pod-nosi samu našu percepciju, zbog čega ga i percipiramo kao kubus. Sva ta igra, obmana klasične dijalektike oko percepcije, proizlazi iz toga što se ona bavi geometrijskim viđenjem, naime viđenjem u prostoru koji u svojoj biti nije vid-nost (le visuel).

Ono što je bitno u odnosu privida prema biću, ko­jemu filozof, osvajajući vidno polje, postaje tako lako gospodar, nalazi se drugdje. Ono nije u ravnoj crti, ono je u svjetlosnoj točki — točki iradijacije, otjecanja, vat­re, u vrcavom izvoru odraza. Svjetlost se prostire ne­sumnjivo pravocrtno, ali ona se prelama, rasprostranju-je, širi, preplavljuje, ispunjava — ne zaboravimo onu čašicu, naše oko — ona je premašuje, ona okolo očne ča­šice uvjetuje cijeli niz organa, naprava, obrana. Šare-nica ne reagira naprosto na udaljenost, već i na svjet­lost, i treba štititi ono što se događa na dnu čašice koja bi u izvjesnim prilikama mogla biti oštećena — a, i naš je kapak zadužen da na prejaku svjetlost od­mah žmirne, odnosno da se sklopi dobro nam poznatim pokretom.

Osim toga, nije samo oko fotosenzibilno, mi to znamo. Sav površinski sloj kože — iz raznih razloga, koji ni­kako nisu samo vidni — može biti fotosenzibilan, a ova dimenzija nikako ne bi mogla biti svedena na funkcio-

103

niranje vida. Izvjesni nagovještaj fotosenzibilnih organa su pigmentna zrnca. U oku pigment funkcionira u pot­punosti, tako da vrlo kompleksan fenomen pokazivanja funkcionira i u unutrašnjosti očne jabučice, npr. u ob­liku rodopsina, isto tako funkcionira u unutrašnjosti različitih ležišta mrežnice. Taj pigment dolazi, odlazi, u funkcijama koje nisu ni sve, ni uvijek odmah otkrivene i jasne, ali koje nagovješćuju dubinu, kompleksnost, a istovremeno i jedinstvo mehanizama u odnosu na svjet­lost,

Odnos subjekta prema onome što je svojstveno svjet­losti već se dobrano najavljuje kao dvosmislen. Vi to, uostalom, vidite na shemi dvaju trokuta, koji se obrnju-ju u isto vrijeme kad se trebaju prekriti. Oni vam tu pružaju pravi primjer za funkcioniranje tog isprepleta-nja, križanja, hijazma, koje sam već naveo, i koje struk-turira čitavo ovo područje.

Da biste osjetili pitanje koje postavlja odnos subjekta prema svjetlosti, da bih vam pokazao da je njegovo mjesto nešto drugo od mjesta očišta, koje definira geo­metrijska optika, ispričat ću vam sada kratku priču.

Ova priča je istinita. Ona je nastala kad mi je bilo dvadeset godina, — a u to vrijeme nisam imao drugih briga nego da idem okolo, da se zaokupim nekom di­rektnom, ruralnom, lovnom, naime morskom praksom.

Jednog dana, bio sam na malom brodu s nekoliko osoba, članova obitelji ribara u maloj luci. U to doba naša Bretanja nije još imala veliku industriju, a ni ri­barskih brodova, ribari su lovili u svojoj orahovoj ljusci, u opasnost su išli na svoj rizik. Volio sam dijeliti upra­vo te rizike i opasnosti, a bilo je i dana s lijepim vre­menom. Jednog dana, dakle, dok smo očekivali čas kad ćemo izvući mreže, Petit-Jean, tako ćemo ga nazivati — on je, kao i njegova obitelj, umro od tuberkuloze, koja je u to doba bila zaista bolest te sredine, koja je istisnula čitav taj društveni sloj — pokaže mi neki pred­met koji je plutao na valovima. Bila je to mala kutija, točnije kutija za sardine. Ona je plutala tu na suncu,

104

kao svjedok industrije konzerva, koju smo mi bili duž­ni snabdijevati. Ona se zrcalila na suncu. A Petit-Jean mi reče — Vidiš li ovu kutiju? Vidiš li je? E, pa dobro, ona tebe ne vidi!

Ovu malu epizodu smatrao je on vrlo smiješnom, ja manje. Razmišljao sam zašto sam je ja smatrao manje smiješnom. To je vrlo poučno.

Najprije, ako to ima smisla, što mi Petit-Jean kaže, da me kutija ne vidi, to je zato što me, u izvjesnom smislu, ona ipak gleda. Ona me gleda na razini svijetle točke, gdje je sve ono što me gleda, a ovo nije metafora.

Iznošenje ove male priče nastale u mašti mog druga, činjenica da ju je on smatrao smiješnom, a ja manje, vezana je za to, što, ako mi se ispriča priča poput ove, to je zato što ja, u tom času — takvom kako sam ga sebi ocrtao, s ovim ljudima koji su s mukom zarađivali za život, u stisku onoga što je za njih okrutna priroda — ja, ja sam sačinjavao sliku na dosta neiskaziv način. Da kažem pravo, ja sam bar malo bio mrlja na slici. A zato što sam osjetio da sam pozvan tako, u toj humo-rističkoj, ironičnoj priči, meni ona nije baš smiješna.

Tu uzimam strukturu na razini subjekta, ali ona odra­žava nešto što se već nalazi u prirodnom odnosu koji oko unosi na mjestu svjetlosti. Ja nisam naprosto to točkoliko biće, koje je obilježeno geometrijskom toč­kom, odakle je moguće obuhvatiti perspektivu. Nesum­njivo, u dnu mog oka nastaje slika. Slika, naravno jest u mom oku. Ali, ja, ja sam u slici.

Ono što je svjetlost, gleda me, i zahvaljujući toj svjet­losti, na dnu mog oka se nešto slika — a to nije na­prosto konstruirani odnos, predmet na kojem se zadr­žava filozof — već je dojam, slijevanje površine koja za mene nije unaprijed smještena na svojoj udaljenosti. Tu je nešto što upleće ono izostavljeno iz geometrijskog odnosa — dubina polja sa svim onim dvosmislenim, promjenjivim, što ona predstavlja, kojim nikako ne mo­gu ovladati. Dapače, ona me svladava, potiče me u sva­kom času i čini od krajolika nešto posve različito od

105

perspektive, nešto drugačije od onoga što sam nazvao slikom.

Korelat slici, koji se smješta na isto mjesto kao i ona, t j . izvana, to je gledište, točka pogleda. A ono što po­sreduje između njih, što je između njih, drugačije je prirode od geometrijskog optičkog prostora, nešto što igra upravo obrnutu ulogu, koje djeluje ne zato da bude probojno, već naprotiv, da bude neprozirno — to je ekran.

U tome što se meni predstavlja kao prostor svjetlosti, u tome što je pogled, postoji uvijek poneka igra svjet­losti i neprozirnosti. To zrcaljenje koje se nalazilo u sre­dištu moje male priče, uvijek me sprečava, u svakoj točki, da budem ekran, da učinim da svjetlost izgleda kao blistanje koje ga preplavljuje. Sve u svemu, točka pogleda je uvijek dio dvosmislenosti dragulja.

A ja, ako jesam nešto na slici, onda sam to u obliku ekrana, koji sam maločas spomenuo. , — ^

Takav je odnos subjekta prema području vida. Subjekt tu ne treba shvatiti u uobičajenom smislu riječi, u sub­jektivnom smislu — ovaj odnos nije idealistički odnos. To nadlijetanje koje nazivam subjektom i pomoću ko­jeg slici dajem postojanost nije samo reprezentativno nadlijetanje.

Ima tu više načina da se prevarimo u vezi s funkci­j o m subjekta na području spektakla.

Sigurno, za funkciju sinteze onoga što se zbiva u po­zadini mrežnice ima primjera u Fenomenologiji percep­cije. Merleau-Ponty izvlači znalački iz obilne literature vrlo značajne činjenice koje pokazuju da, na primjer, sama činjenica što se pomoću ekrana maskira jedan dio polja koji funkcionira kao izvor složenih boja — napravljenih, na primjer, pomoću dva kotača, dva ekra­na, koji okrećući se jedan za drugim, moraju složiti od­ređeni ton svjetlosti — da samo ova intervencija poka-

2

106

zuje posve drugačije kompoziciju o kojoj se radi. Ovdje u stvari shvaćamo posve subjektivnu funkciju, u uobi­čajenom smislu riječi, prikaz središnjeg mehanizma koji posreduje, jer se podešena igra svjetlosti u eksperimen­tiranju, a čije sve sastavnice mi poznajemo, razlikuje od onoga što spoznaje subjekt.

Treba primijetiti i drugu stvar — što ima i subjek­tivnu stranu, ali posve drugačije uređenu — učinke od­raza jednog polja ili jedne boje. Postavimo, na primjer, žuto polje pokraj plavog — plavo će se polje, prima­jući svjetlost odraženu sa žutog polja, ponešto izmije­niti. Ali sigurno, sve što je boja, jest subjektivno — ni­kakav objektivni korelat u spektru ne omogućuje nam da povežemo kakvoću boje s valnom dužinom ili sa za­interesiranom frekvencijom na toj razini svjetlosne vi­bracije. Tu postoji nešto subjektivno, ali drugačije po­stavljeno.

Da li je to sve? Da li je tu ono o čemu govorim, kad govorim o odnosu subjekta prema onome što sam nazvao slikom? Sigurno ne.

Neki su filozofi dotakli odnos subjekta prema slici, ali su ga postavili, ako mogu reći, po strani. Pročitajte knjigu Raymonda Ruyera naslovljenu Néo-finalisme, i pogledajte kako se, da bi smjestio percepciju u teleo-logičku perspektivu, smatrao pozvanim da smjesti su­bjekt u apsolutno nadlijetanje. Nema nikakve potrebe, osim u najapstraktnijem pristupu, za postavljanjem sub­jekta u apsolutno nadlijetanje, kad se radi, u njegovom primjeru, samo o tome da nam predoči što je percep­cija jedne šahovske ploče — koja u biti pripada onoj geometrijskoj optici koju sam izdvojio na početku. Mi smo tu u prostoru partes extra partes, koji uvijek po­stavlja toliko zamjerki shvaćanju predmeta. U tom po­gledu, stvar je nesvediva.

Ipak je to fenomenalno područje — beskrajno raspros-tranjenije od povlaštenih točaka gdje se ono pojavljuje — koje nam omogućava shvaćanje subjekta u njegovoj pravoj prirodi, u apsolutnom nadlijetanju. Jer, on nije

107

potraživ zato što mu mi to ne damo da bude. Ima či­njenica koje se mogu artikulirati samo fenomenalnom di­menzijom nadlijetanja, čime se ja smještam u sliku kao mrlja — to su mimetičke činjenice.

Tu se ne mogu upustiti u obilje problema, više ili manje obrađenih, koje oni nameću. Pristupite posebnim djelima koja nisu samo privlačna već su i krajnje bo­gata građom za razmišljanje. Zadovoljit ću se naglaša­vanjem onoga što, možda, nije bilo dovoljno naglašeno. A najprije ću postaviti pitanje o poznavanju važnosti funkcije prilagođavanja u mimetizmu.

Strogo uzevši, u određenim fenomenima mimetizma može se govoriti o prilagodbenoj ili o prilagođenoj obo­jenosti, i shvatiti na primjer — kao što je naveo Cuénot — da je obojenost, ukoliko se prilagođava podlozi, samo način obrane od svjetlosti. U sredini gdje zbog okoliša prevladava zeleno isijavanje, kao dno vode usred zelene trave, jedan sitnoživ — mnogobrojni su, koji nam mogu poslužiti za primjer — postaje zelen ukoliko svjetlost može na nj štetno djelovati. On, dakle, postaje zelen, da bi odvratio svjetlost kao zelenu, i tako, pomoću prila­gođavanja, bio zaštićen od njenog učinka.

Ali, u mimetizmu se radi o posve drugoj stvari. Pri­mjer je izabran gotovo nasumce — da ne mislite da se radi o posebnom slučaju. Kad se mali rak zvan caprella, i kojem dodajemo pridjev acanthifera, ugnijezdi usred one vrste životinja, na rubu životinjskog, koje nazivamo bryozoa, što oponaša? — oponaša ono, što je kod ove životinje, skoro biljke, mrlja — na toj fazi bryozoa jed­nu uvijenost crijeva čini mrlju, u drugoj funkcionira nešto poput obojenog centra. Ovom zamrljanom obliku prilagođava se rak. On postaje mrlja, on postaje slika, on se upisuje u sliku. Tu je, zapravo, prvotni pokretač mimetizma. I, polazeći odatle, temeljni razmjeri upisiva­nja subjekta u sliku izgledaju opravdaniji nego li bi. se to moglo u početku proreci.

Već sam spomenuo što o tome kaže Caillois u svojoj knjižici Méduse et compagnie, s nedvojbenom pronica-

108

vošću, koja je ponekad svojstvena nestručnjacima — nje­gova mu distanca omogućava da shvati bolje obrise ono­ga što je specijalist mogao samo sricati.

Poneki žele vidjeti u registru obojenosti samo različito uspjele učinke prilagođavanja. Ali, činjenice pokazuju, da gotovo ništa iz reda prilagođavanja — takvog kakvo je obično naznačeno, vezano za potrebe preživljavanja — da, gotovo ništa nije uključeno u mimetizam, koji se u većini slučajeva, bilo djelotvoran, bilo nedjelotvo­ran, pokazuje u posve suprotnom smislu nego što bi zahtijevao pretpostavljeni prilagodbeni ishod. Naprotiv, Caillois ističe tri razdjela, koji su zaista glavne dimen­zije, u kojima se odvija mimetička aktivnost — preru-šavanje (travesti), prikrivanje (camouflage) i zastraši­vanje (intimidation).

Û ovoj se domeni, u stvari, pokazuje dimenzija kroz

koju će se subjekt uvući u sliku. Mimetizam pokazuje nešto, toliko koliko se ono razlikuje od onoga što bi se moglo nazvati on-sam, a koje je pozadi. Učinak mi-metizma je prikrivanje, u čisto tehničkom smislu. Ni je riječ o slaganju s podlogom, već, da se na šarenoj pod-lozi postane šaren — upravo kakva je i tehnika prikri­vanja u ratnim operacijama kod ljudi.

K o d prerušavanja se smjera na izvjestan spolni kraj­nji cilj. Priroda nam pokazuje da se ovaj spolni cilj stvara svim vrstama efekata koji u biti pripadaju pre­tvaranju, maskaradi. Tu se stvara plan odvojen od sa­mog spolnog cilja, koji igra bitnu ulogu i koji ne treba prebrzo izdvojiti, kao da pripada obmani. U ovoj pri­lici funkcija varke jest nešto drugo, pred čim je uputno odložiti odluke našeg duha prije nego li jo j se dobro odmjeri incidenca.

Konačno, fenomen zvan zastrašivanje sadrži također tu nadvrijednost koju subjekt uvijek želi dosegnuti u svom prividu. I tu ne treba prenaglo unijeti u igru intersubjektivnost. Svaki put kad se radi o oponašanju, čuvajmo se prebrzog razmišljanja o drugome, koji bi bio tobožnji oponašani. Oponašati jest, nesumnjivo, re-

109

producirati jednu sliku (image). Ali, za subjekt to znači uvući se u funkciju čije obavljanje ga obuzima. Na tome se moramo privremeno zaustaviti.

Da vidimo sada što nam kaže nesvjesna funkcija kao takva, ukoliko je ona polje koje se za nas nudi subjektu na osvajanje.

3

U tom nas smjeru vodi opaska samog Cailloisa, koji nas uvjerava, da su mimetička djela na životinjskoj ra­zini analogna onima koja se kod ljudskih bića očituju kao umjetnost, ili slikarstvo. Jedina je primjedba tome što izgleda da to ukazuje na to da je za René Cailloisa slikarstvo dovoljno jasno da bismo pomoću njega razjaš­njavali druge stvari.

Što je slikarstvo? Očito je da nismo tek tako nazvali slikom funkciju u kojoj se subjekTTtreba^ obilježiti kao takav. Ali, kad se ljudski subjekt založi da stvori sliku, da stavi u djelo nešto čemu je središte pogled, o čemu se radi? Na slici, kažu poneki, umjetnik želi biti subjekt, a umjetnost slikarstva se razlikuje od svih ostalih po tome, što nam se umjetnik namjerava nametnuti kao subjekt, kao pogled. Na to drugi odgovaraju ističući pred­metnu stranu umjetničkog proizvoda. U ta dva pravca se očituje nešto više ili manje podesno, koje sigurno ne iscrpljuje ono o čemu se radi.

Preći ću na iduću tezu — sigurno je, da se na slici uvijek očituje nešto od pogleda. Slikar to dobro zna, njegova pouka, ispitivanje, traženje, zaista su odabir iz­vjesnog načina pogleda, bilo da pri tome ostaje ili da to varira. Gledajući slike, čak i one najlišenije onog što obično nazivamo pogledom i koje se uspostavlja pa­rom očiju, slike na kojima je odsutno svako predstav­ljanje ljudskog lika, kao što su krajolici holandskih i flamanskih slikara, na kraju ćete vidjeti kao na filigra­nu nešto tako specifično za svakog slikara, da ćete imati

110

osjećaj, da je pogled prisutan. Ali, to je samo predmet istraživanja, a možda i iluzija.

Funkcija slike — s obzirom na onoga kojemu slikar do­slovno daje svoju sliku da je vidi — u vezi je s pogle­dom. Taj odnos nije takav, kao što se čini u prvi mah, tj. da bude zamka za pogled. Moglo bi se povjerovati, da, kao sudionik, slikar teži za jesi-li-me-vidio, i želi biti gle­dan. Ja to ne vjerujem. Mislim, da postoji odnos prema pogledu ljubitelja, ali da je kompleksniji. Slikar daje onome koji treba biti pred njegovom slikom nešto, što bi se najmanje u čitavom jednom dijelu slikarstva, moglo sažeti ovako — Ti hoćeš gledati? Pa dobro, vidi ovo! On daje oku nešto da pase, ali i poziva onoga kome je slika predstavljena da tu položi svoj pogled, kao što se polaže oružje. U tome je umirujući, apolinijski učinak slikar­stva. Nešto je dano, ne toliko pogledu koliko oku, nešto što sadrži opuštanje, polaganje pogleda.

Problem je, što se cijela jedna strana slikarstva odva­ja od ovog polja — ekspresionističku slikarstvo. Ono, a to ga razlikuje, ono pruža nešto što vodi u smisao izvjes­nog zadovoljenja — u smislu u kojem Freud upotreblja­va izraz kad se radi o zadovoljenju nagona — izvjesnog zadovoljenja onoga što je traženo pogledom.

Drugim riječima, sada treba postaviti pitanje, što je^ s okom kao organom. Funkcija, kaže on, stvara organ. Čisti apsurd — ona je čak ni ne objašnjava. Sve što u organizmu postoji kao organ uvijek pokazuje mnoštvo funkcija. Jasno je da se u oku spajaju različite funkcije. Razlikovna funkcija se izdvaja maksimalno na razini fo­

vea, odabranom mjestu distinktivnog vida. Nešto se dru­go odvija na preostaloj površini mrežnice koju specijali­sti s nepravom razlikuju kao mjesto skotoptičke funkci­je. Ali, tu se opet vraća hijazam, jer to je posljednje polje tobože napravljeno da osjeti što je u efektima os­vjetljavanja neznatnije, što daje najveću mogućnost da se osjete učinci svjetlosti. Ako želite vidjeti zvijezdu pete ili šeste veličine — to je Aragoova pojava — nemojte upe-

111

riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da bi se ona pojavila.

Ove funkcije oka ne iscrpljuju karakter organa, uko­liko se on pojavljuje na divanu i što on tu determinira ono što i svaki organ — dužnosti. K a d se pozivamo na nagon, tako zbrkan, pogrešno je što ne primjećujemo, da je nagon način na koji organizam treba najbolje mo­guće izaći na kraj s nekim organom. Brojni su primjeri slučajeva, na životinjskoj ljestvici, kad organizam podli­ježe zbog povećanja, hiperrazvoja, nekog organa. Izgle­da, da pretpostavljenu funkciju nagona u odnosu organiz­ma i organa, treba definirati kao moralnu pouku. Čudi­mo se takozvanoj preadaptaciji nagona. Čudno je da or­ganizam može od svog organa nešto napraviti.

Za nas se, u našoj referenciji na nesvjesno, radi o odnosu prema organu. Ne radi se o odnosu prema spol­nosti, čak ni prema spolu, ako uopće možemo ovom iz­razu dati specifičnu referenciju — već o odnosu prema falusu, utoliko što ne udovoljava onome što bi od real­noga mogao dostići spol u svojoj usmjerenosti.

Zato što u jezgri istraživanja nesvjesnog imamo ovaj organ — određen kod subjekta manjkom koji je organi­ziran u kompleksu kastracije — mi možemo shvatiti u kojoj je mjeri oko zahvaćeno sličnom dijalektikom.

Već pri prvom pristupu vidimo da u dijalektici oka i po­gleda nema podudarnosti, već postoji potpuna obmana. K a d u ljubavi tražim pogled, uvijek je potpuno nezado­voljavajuće i promašeno ono — Nikad me ti ne gledaš, tamo gdje te ja vidim.

Obrnuto, to što gledam, nije nikad ono što želim vi­djeti. A odnos na koji sam maločas podsjetio, odnos sli­kara i ljubitelja, jest igra trompe-l'oeil, ma što god ka­zali. Tu nema nikakve referencije na ono što se netočno naziva figurativnim, ako unutar postavite bilo koju re­ferenciju na realnost kao podlogu.

U antičkoj apologiji o Zeuksidu i Paraziju, zasluga je Zeuksidova što je stvorio grožđe koje je privuklo ptice. Naglasak nije na činjenici što su ovi grozdovi na neki na-

112

čin savršeni, naglasak je stavljen na činjenicu da je čak ptičje oko bilo prevareno. Dokaz, što njegov drug Para-zije likuje nad njim, jer je na zidu znao naslikati takav zastor, tako vjerodostojan da je Zeuksid okrenuvši se prema njemu, rekao — Dakle, pokaži nam sada ti, što si iza ovoga naslikao. Čime je dokazao da je riječ o tome, da se prevari oko. Likovanje pogleda nad okom.

O ovoj funkciji oka i pogleda nastavit ćemo našim pu-

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju slike oko se odmara od pogleda.

Vratit ću se na dijalektiku privida i onog što mu je, kazavši, da, ako s-one-strane privida nema stvari u sebi, onda ima pogled. U tom odnosu smješta se oko kao organ.

— Da li je s one-strane privida manjak, ili je pogled?

Na razini skopičke dimenzije, ukoliko tu sudjeluje na­gon, nalazimo istu funkciju predmeta a, koju je moguće obilježiti u svim ostalim dimenzijama.

Predmet a je nešto od čega se subjekt, da bi se kon­stituirao, odvojio kao organ. To važi kao simbol manjka, tj. falusa, ne kao takvog, već ukoliko on čini manjak. Treba, dakle, da to bude jedan predmet — prvo, odvojiv — drugo, da ima nekakav odnos s manjkom. Odmah ću vam obrazložiti ono što želim kazati.

Na oralnoj razini, to je ništa, ukoliko ono čega se sub­jekt lišio nije više ništa za njega. U mentalnoj anorek-siji, ono što dijete jede, jest ništa. Ovim zaobilaznim pu­tem shvaćate kako predmet lišavanja može početi funk­cionirati na razini kastracije kao odricanje.

Analna razina je mjesto metafore — jedan predmet umjesto drugoga, izmet umjesto falusa. Tu shvaćate za­što je analni nagon područje žrtve, dara i poklona.

ODGOVORI

113

Tamo gdje smo zatečeni, tamo gdje se zbog manjka ne može dati ono što treba dati, postoji uvijek način da se da druga stvar. Zato se svojim moralom čovjek upisu­je na analnu razinu. I to je istina posebno za materija-lista.

Na skopičkoj razini, nismo više na razini zahtjeva, već želje, želje Drugoga. Isto je tako čak i na razini invoka-cijskog nagona koji je bliži iskustvu nesvjesnog.

Na općenit način, odnos pogleda prema onome što že­limo vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao nešto drugo nego li jest, a to što mu se daje da vidi, nije ono što želi vidjeti. Zato oko može funkcionirati kao predmet a, t j. na razini manjka ( - 9 3 ) .

4. ožujka 1964.

9

Biće i njemu nalik. Varka ekrana, Kroti-pogled i trompe-l'oeil, Pogled od pozadi. Kretnja i dodir. Datividjeti i invidia.

Danas, dakle, treba ispuniti ono što sam obećao izabrav­ši teren gdje je predmet a najnepostojaniji u svojoj funk­ciji simboliziranja središnjeg manjka želje, koji sam ja uvijek jednoznačno bilježio algoritmom (-φ).

Ne znam vidite li ploču na koju sam, kao i obično, sta­vio neke bilješke. Predmet a u polju vidljivog jest pogled. Nakon toga sam u zagradi napisao:

Doista možemo shvatiti nešto što već u prirodi prila-gođava pogled funkciji, do koje u simboličkom odnosu može doći kod čovjeka.

Niže sam nacrtao dva trokutna sustava, koje sam već ranije uveo — prvi je onaj koji u geometrijskom polju

pogled subjekt predodžbe

115

riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da bi se ona pojavila.

Ove funkcije oka ne iscrpljuju karakter organa, uko­liko se on pojavljuje na divanu i što on tu determinira ono što i svaki organ — dužnosti. Kad se pozivamo na nagon, tako zbrkan, pogrešno je što ne primjećujemo, da je nagon način na koji organizam treba najbolje mo­guće izaći na kraj s nekim organom. Brojni su primjeri slučajeva, na životinjskoj ljestvici, kad organizam podli­ježe zbog povećanja, hiperrazvoja, nekog organa. Izgle­da, da pretpostavljenu funkciju nagona u odnosu organiz­ma i organa, treba definirati kao moralnu pouku. Čudi­mo se takozvanoj preadaptaciji nagona. Čudno je da or­ganizam može od svog organa nešto napraviti.

Za nas se, u našoj referenciji na nesvjesno, radi ο

odnosu prema organu. Ne radi se ο odnosu prema spol­

nosti, čak ni prema spolu, ako uopće možemo ovom iz­razu dati specifičnu referenciju — već ο odnosu prema

falusu, utoliko što ne udovoljava onome što bi od real­noga mogao dostići spol u svojoj usmjerenosti.

Zato što u jezgri istraživanja nesvjesnog imamo ovaj organ — određen kod subjekta manjkom koji je organi­ziran u kompleksu kastracije — mi možemo shvatiti u kojoj je mjeri oko zahvaćeno sličnom dijalektikom.

Već pri prvom pristupu vidimo da u dijalektici oka i po­gleda nema podudarnosti, već postoji potpuna obmana. Kad u ljubavi tražim pogled, uvijek je potpuno nezado­voljavajuće i promašeno ono — Nikad me ti ne gledaš, tamo gdje te ja vidim.

Obrnuto, to što gledam, nije nikad ono što želim vi­djeti. A odnos na koji sam maločas podsjetio, odnos sli­kara i ljubitelja, jest igra trompe-l'oeil, ma što god ka­zali. Tu nema nikakve referencije na ono što se netočno naziva figurativnim, ako unutar postavite bilo koju re­ferenciju na realnost kao podlogu.

U antičkoj apologiji ο Zeuksidu i Paraziju, zasluga je

Zeuksidova što je stvorio grožđe koje je privuklo ptice. Naglasak nije na činjenici što su ovi grozdovi na neki na-

112

čin savršeni, naglasak je stavljen na činjenicu da je čak ptičje oko bilo prevareno. Dokaz, što njegov drug Para-zije likuje nad njim, jer je na zidu znao naslikati takav zastor, tako vjerodostojan da je Zeuksid okrenuvši se prema njemu, rekao — Dakle, pokaži nam sada ti, što si iza ovoga naslikao. Čime je dokazao da je riječ ο tome, da

se prevari oko. Likovanje pogleda nad okom.

0 ovoj funkciji oka i pogleda nastavit ćemo našim pu­tem sljedeći put.

ODGOVORI

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju slike oko se odmara od pogleda.

Vratit ću se na dijalektiku privida i onog što mu je, kazavši, da, ako s-one-strane privida nema stvari u sebi, onda ima pogled. U tom odnosu smješta se oko kao organ.

— Da li je s one-strane privida manjak, ili je pogled?

Na razini skopičke dimenzije, ukoliko tu sudjeluje na­gon, nalazimo istu funkciju predmeta a, koju je moguće obilježiti u svim ostalim dimenzijama.

Predmet a je nešto od čega se subjekt, da bi se kon­stituirao, odvojio kao organ. To važi kao simbol manjka, tj. falusa, ne kao takvog, već ukoliko on čini manjak. Treba, dakle, da to bude jedan predmet — prvo, odvojiv — drugo, da ima nekakav odnos s manjkom. Odmah ću vam obrazložiti ono što želim kazati.

Na oralnoj razini, to je ništa, ukoliko ono čega se sub­jekt lišio nije više ništa za njega. U mentalnoj anorek-siji, ono što dijete jede, jest ništa. Ovim zaobilaznim pu­tem shvaćate kako predmet lišavanja može početi funk­cionirati na razini kastracije kao odricanje.

Analna razina je mjesto metafore — jedan predmet umjesto drugoga, izmet umjesto falusa. Tu shvaćate za­što je analni nagon područje žrtve, dara i poklona.

113

riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da bi se ona pojavila.

Ove funkcije oka ne iscrpljuju karakter organa, uko­liko se on pojavljuje na divanu i što on tu determinira ono što i svaki organ — dužnosti. Kad se pozivamo na nagon, tako zbrkan, pogrešno je što ne primjećujemo, da je nagon način na koji organizam treba najbolje mo­guće izaći na kraj s nekim organom. Brojni su primjeri slučajeva, na životinjskoj ljestvici, kad organizam podli­ježe zbog povećanja, hiperrazvoja, nekog organa. Izgle­da, da pretpostavljenu funkciju nagona u odnosu organiz­ma i organa, treba definirati kao moralnu pouku. Čudi­mo se takozvanoj preadaptaciji nagona. Čudno je da or­ganizam može od svog organa nešto napraviti.

Za nas se, u našoj referenciji na nesvjesno, radi ο

odnosu prema organu. Ne radi se ο odnosu prema spol­

nosti, čak ni prema spolu, ako uopće možemo ovom iz­razu dati specifičnu referenciju — već ο odnosu prema

falusu, utoliko što ne udovoljava onome što bi od real­noga mogao dostići spol u svojoj usmjerenosti.

Zato što u jezgri istraživanja nesvjesnog imamo ovaj organ — određen kod subjekta manjkom koji je organi­ziran u kompleksu kastracije — mi možemo shvatiti u kojoj je mjeri oko zahvaćeno sličnom dijalektikom.

Već pri prvom pristupu vidimo da u dijalektici oka i po­gleda nema podudarnosti, već postoji potpuna obmana. Kad u ljubavi tražim pogled, uvijek je potpuno nezado­voljavajuće i promašeno ono — Nikad me ti ne gledaš, tamo gdje te ja vidim.

Obrnuto, to što gledam, nije nikad ono što želim vi­djeti. A odnos na koji sam maločas podsjetio, odnos sli­kara i ljubitelja, jest igra trompe-l'oeil, ma što god ka­zali. Tu nema nikakve referencije na ono što se netočno naziva figurativnim, ako unutar postavite bilo koju re­ferenciju na realnost kao podlogu.

112

U antičkoj apologiji ο Zeuksidu i Paraziju, zasluga je

Zeuksidova što je stvorio grožđe koje je privuklo ptice. Naglasak nije na činjenici što su ovi grozdovi na neki na-

čin savršeni, naglasak je stavljen na činjenicu da je čak ptičje oko bilo prevareno. Dokaz, što njegov drug Para-zije likuje nad njim, jer je na zidu znao naslikati takav zastor, tako vjerodostojan da je Zeuksid okrenuvši se prema njemu, rekao — Dakle, pokaži nam sada ti, što si iza ovoga naslikao. Čime je dokazao da je riječ ο tome, da

se prevari oko. Likovanje pogleda nad okom.

Ο ovoj funkciji oka i pogleda nastavit ćemo našim pu­tem sljedeći put.

ODGOVORI

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju slike oko se odmara od pogleda.

Vratit ću se na dijalektiku privida i onog što mu je, kazavši, da, ako s-one-strane privida nema stvari u sebi, onda ima pogled. U tom odnosu smješta se oko kao organ.

— Da li je s one-strane privida manjak, ili je pogled?

Na razini skopičke dimenzije, ukoliko tu sudjeluje na­gon, nalazimo istu funkciju predmeta a, koju je moguće obilježiti u svim ostalim dimenzijama.

Predmet a je nešto od čega se subjekt, da bi se kon­stituirao, odvojio kao organ. To važi kao simbol manjka, tj. falusa, ne kao takvog, već ukoliko on čini manjak. Treba, dakle, da to bude jedan predmet — prvo, odvojiv — drugo, da ima nekakav odnos s manjkom. Odmah ću vam obrazložiti ono što želim kazati.

Na oralnoj razini, to je ništa, ukoliko ono čega se sub­jekt lišio nije više ništa za njega. U mentalnoj anorek-siji, ono što dijete jede, jest ništa. Ovim zaobilaznim pu­tem shvaćate kako predmet lišavanja može početi funk­cionirati na razini kastracije kao odricanje.

Analna razina je mjesto metafore — jedan predmet umjesto drugoga, izmet umjesto falusa. Tu shvaćate za­što je analni nagon područje žrtve, dara i poklona.

113

stavlja na naše mjesto subjekt predodžbe, a drugi je onaj koji mene čini slikom. Na desnoj crti se, dakle, nalazi vrh prvog trokuta, točka geometrijskog subjekta, i na toj crti ja isto postajem slika pod pogledom, koji treba upisati na vrh drugog trokuta. Dva su trokuta tu polo­žena jedan na drugi, kao što je to u stvari kod djelovanja skopičkog registra.

1

Za početak moram naglasiti to — u skopičkom polju pogled je izvana, ja sam gledan, tj. ja sam slika.

Tu je funkcija koja je najbliža instituciji subjekta u vidljivome. Ono što me posve određuje u vidljivome, to je pogled, koji je izvana. Preko pogleda ulazim u svjet­lost, a od pogleda primam učinak. Odatle proizlazi, da je pogled instrument preko kojeg se svjetlost utjelovlju­j e , i preko kojeg — ako mi dozvolite da se poslužim jed­nom riječi, kao što to često činim, razlažući je — sam ja foto-grafiran.

Tu nije riječ ο filozofskom problemu predodžbe. U toj perspektivi, u prisutnosti predodžbe, ja sebe uvjeravam, ukratko, ja se uvjeravam kao svijest koja zna da je to samo predodžba i da s one-strane postoji stvar po sebi. Iza fenomena je noumen, na primjer. Ja tu ne mogu ništa, j e r moje transcendentalne kategorije, kao što kaže Kant, rade po svojoj volji i prisiljavaju me da uzmem stvari po njihovoj volji. A na kraju je i dobro tako — sve se sretno sređuje.

Za nas stvari nisu uravnotežene u ovoj dijalektici povr­šine i onoga što je s one-strane. Mi polazimo od činjenice da postoji nešto što uspostavlja prijelom, podvojenost, shizu bića, čemu se ono prilagođava po prirodi.

Ta se činjenica može zamijetiti na različito modulira­noj ljestvici onoga Što je konačno moguće upisati pod glavnim predmetom mimet izma.To je ono što ulazi u igru, očito, isto tako spolnom u sjedinjenju, kao i u borbu

116

na smrt. Biće se na uzbudljiv način razlaže na svoje biće i na njemu nalik, na sebe samo i na tog papirnatog, tigra kojeg pokazuje. Bilo da se radi ο paradi, najčešće-kod mužjaka životinje, ili ο kreveljavom napuhivanju

kojim stupa u borbenu igru i zastrašuje, biće prima od drugoga ili daje od sebe nešto što je maska, dvojnost, omotač, oderana koža, oderana da bi pokrila okosnicu (bâti) štita. Ovim oblikom odvojenim od sebe biće ulazi: u igru života i smrti, i može se reći, da se pomoću ove podvojenosti drugoga, i sebe sama, ostvaruje spoj od kojeg polazi obnavljanje bića u razmnožavanju.

Varka ovdje igra bitnu ulogu. Nema druge stvari koja nas zahvaća na samoj razini kliničkog iskustva kad, u odnosu na ono što bi se moglo zamisliti kao privlačnost prema drugom polu, privlačnost kao združivanje muškog, sa ženskim spolom, shvatimo prevagu onoga što se po­kazuje kao travestija. Bez sumnje, muško i žensko se-sreću na najoštriji, najžešći način posredstvom maska-

Samo subjekt-ljudski subjekt, subjekt želje koji je bit čovjeka — nije uopće, protivno životinjskom, potpuno uhvaćen ovom imaginarnom zapljenom, on je tu obilje­žen. Kako? Utoliko što on izdvaja funkciju ekrana, i igra. je. Čovjek u stvari zna igrati masku kao da je to ono, s one-strane čega je pogled. Ekran je tu mjesto za medi­taciju.

Spomenuo sam prošli put referenciju koju iznosi Mau­rice Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije, gdje na dobro izabranim primjerima, koji ističu pokuse Gelba i Goldsteina, vidimo već na jednostavno perceptivnoj razi­ni, kako ekran opet uspostavlja stvari u njihov status re­alnoga. Ako nama zavlada svjetlost, ako nas, na primjer, snop svjetlosti koji vodi naš pogled osvoji toliko, da nam izgleda poput mliječnog stošca, i spriječi nas da vi­dimo ono što osvjetljava — samo uvođenje malog ekrana u to polje, koji izdvaja ono što je osvijetljeno, a ne vidi se, stavlja u sjenu, ako se tako može reći, mliječnu svjet­lost i ističe predmet koji je ona skrivala. To je na percep-

117

Tamo gdje smo zatečeni, tamo gdje se zbog manjka ne može dati ono što treba dati, postoji uvijek način da se da druga stvar. Zato se svojim moralom čovjek upisu­je na analnu razinu. I to je istina posebno za materija-lista.

Na skopičkoj razini, nismo više na razini zahtjeva, već želje, želje Drugoga. Isto je tako čak i na razini invoka-cijskog nagona koji je bliži iskustvu nesvjesnog.

Na općenit način, odnos pogleda prema onome što že­limo vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao nešto drugo nego li jest, a to što mu se daje da vidi, nije ono što želi vidjeti. Zato oko može funkcionirati kao predmet a, t j. na razini manjka (-φ).

t 4. ožujka 1964.

9

Što je to slika?

Biće i njemu nalik. Varka ekrana. Kroti-pogled i trompe-l'oeil. Pogled od pozadi. Kretnja i dodir. Dati-vidjeti i invidia.

Danas, dakle, treba ispuniti ono što sam obećao izabrav­ši teren gdje je predmet a najnepostojaniji u svojoj funk­ciji simboliziranja središnjeg manjka želje, koji sam ja uvijek jednoznačno bilježio algoritmom (-ψ).

Ne znam vidite li ploču na koju sam, kao i obično, sta­vio neke bilješke. Predmet a u p^lJu~vidljivog^j^st pogled.

Nakon toga sam u zagradi napisao:

( U. prirodi kao = (-φ)

Doista možemo shvatiti nešto što već u prirodi prila-gođava pogled funkciji, do koje u simboličkom odnosu može doći kod čovjeka.

Niže sam nacrtao dva trokutna sustava, koje sam već ranije uveo — prvi je onaj koji u geometrijskom polju

pogled subjekt predodžbe

115

Tamo gdje smo zatečeni, tamo gdje se zbog manjka ne može dati ono što treba dati, postoji uvijek način da se da druga stvar. Zato se svojim moralom čovjek upisu­je na analnu razinu. I to je istina posebno za materija-lista.

Na skopičkoj razini, nismo više na razini zahtjeva, već želje, želje Drugoga. Isto je tako čak i na razini invoka-cijskog nagona koji je bliži iskustvu nesvjesnog.

Na općenit način, odnos pogleda prema onome što že­limo vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao nešto drugo nego li jest, a to što mu se daje da vidi, nije ono što želi vidjeti. Zato oko može funkcionirati kao predmet a, t j. na razini manjka (-φ).

4. ožujka 1964.

9

Što je to slika?

Biće i njemu nalik. Varka ekrana. Kroti-pogled i trompe-l'oeil. Pogled od pozadi. Kretnja i dodir. Dati-vidjeti i invidia.

Danas, dakle, treba ispuniti ono što sam obećao izabrav­ši teren gdje je predmet a najnepostojaniji u svojoj funk­ciji simboliziranja središnjeg manjka želje, koji sam ja uvijek jednoznačno bilježio algoritmom (-φ).

Ne znam vidite li ploču na koju sam, kao i obično, sta­vio neke bilješke. Predmet a u polju vidljivog jest pogled. Nakon toga sam u zagradi napisao:

Doista možemo shvatiti nešto što već u prirodi prila-gođava pogled funkciji, do koje u simboličkom odnosu može doći kod čovjeka.

Niže « a m nacrtao dva trokutna sustava, koje sam već ranije uveo — prvi je onaj koji u geometrijskom polju

pogled subjekt predodžbe

115

stavlja na naše mjesto subjekt predodžbe, a drugi je onaj koji mene čini slikom. Na desnoj crti se, dakle, nalazi vrh prvog trokuta, točka geometrijskog subjekta, i na toj crti ja isto postajem slika pod pogledom, koji treba upisati na vrh drugog trokuta. Dva su trokuta tu polo­žena jedan na drugi, kao što je to u stvari kod djelovanja skopičkog registra.

1

Za početak moram naglasiti to — u skopičkom polju pogled je izvana, ja sam gledan, t j . ja sam slika.

Tu je funkcija koja je najbliža instituciji subjekta u vidljivome. Ono što me posve određuje u vidljivome, to je pogled, koji je izvana. Preko pogleda ulazim u svjet­lost, a od pogleda primam učinak. Odatle proizlazi, da je pogled instrument preko kojeg se svjetlost utjelovlju­j e , i preko kojeg — ako mi dozvolite da se poslužim jed­nom riječi, kao što to često činim, razlažući je — sam ja foto-grafiran.

Tu nije riječ ο filozofskom problemu predodžbe. U toj perspektivi, u prisutnosti predodžbe, ja sebe uvjeravam, ukratko, ja se uvjeravam kao svijest koja zna da je to samo predodžba i da s one-strane postoji stvar po sebi. Iza fenomena je noumen, na primjer. Ja tu ne mogu ništa, j e r moje transcendentalne kategorije, kao što kaže Kant, rade po svojoj volji i prisiljavaju me da uzmem stvari po njihovoj volji. A na kraju je i dobro tako — sve se sretno sređuje.

Za nas stvari nisu uravnotežene u ovoj dijalektici povr­šine i onoga što je s one-strane. Mi polazimo od činjenice •da postoji nešto što uspostavlja prijelom, podvojenost, shizu bića, čemu se ono prilagođava po prirodi.

Ta se činjenica može zamijetiti na različito modulira­noj ljestvici onoga što je konačno moguće upisati pod glavnim predmetom mimetizma.'To je ono što ulazi u igru, očito, isto tako spolnom u sjedinjenju, kao i u borbu

116

na smrt. Biće se na uzbudljiv način razlaže na svoje-biće i na njemu nalik, na sebe samo i na tog papirnatog, tigra kojeg pokazuje. Bilo da se radi ο paradi, najčešće kod mužjaka životinje, ili ο kreveljavom napuhivanju

kojim stupa u borbenu igru i zastrašuje, biće prima od drugoga ili daje od sebe nešto što je maska, dvojnost, omotač, oderana koža, oderana da bi pokrila okosnicu (bâti) štita. Ovim oblikom odvojenim od sebe biće ulazit u igru života i smrti, i može se reći, da se pomoću ove podvojenosti drugoga, i sebe sama, ostvaruje spoj od kojeg polazi obnavljanje bića u razmnožavanju.

Varka ovdje igra bitnu ulogu. Nema druge stvari koja nas zahvaća na samoj razini kliničkog iskustva kad, u odnosu na ono što bi se moglo zamisliti kao privlačnost prema drugom polu, privlačnost kao združivanje muškog, sa ženskim spolom, shvatimo prevagu onoga što se po­kazuje kao travestija. Bez sumnje, muško i žensko se sreću na najoštriji, najžešći način posredstvom maskâ-

Samo subjekt-ljudski subjekt, subjekt želje koji je bit čovjeka — nije uopće, protivno životinjskom, potpuno uhvaćen ovom imaginarnom zapljenom, on je tu obilje­žen. Kako? Utoliko što on izdvaja funkciju ekrana, i igra. je. Čovjek u stvari zna igrati masku kao da je to ono, s one-strane čega je pogled. Ekran je tu mjesto za medi­taciju.

Spomenuo sam prošli put referenciju koju iznosi Mau­rice Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije, gdje na-dobro izabranim primjerima, koji ističu pokuse Gelba i Goldsteina, vidimo već na jednostavno perceptivnoj razi­ni, kako ekran opet uspostavlja stvari u njihov status re­alnoga. Ako nama zavlada svjetlost, ako nas, na primjer, snop svjetlosti koji vodi naš pogled osvoji toliko, da nam izgleda poput mliječnog stošca, i spriječi nas da vi­dimo ono što osvjetljava — samo uvođenje malog ekrana u to polje, koji izdvaja ono što je osvijetljeno, a ne vidi se, stavlja u sjenu, ako se tako može reći, mliječnu svjet­lost i ističe predmet koji je ona skrivala. To je na percep-

117

tivnoj razini fenomen onog odnosa koji treba shvatiti u bitnoj funkciji, znajući da se u svom odnosu prema želji realnost pojavljuje samo marginalno.

realnost je marginalna

Upravo tu je jedna od crta koju smo, izgleda, jedva vi­djeli u slikovnom stvaranju. Ipak je to igra koja osvaja — iznaći na slici ono što je, pravo rekavši, kompozicija, crte koje je slikar stvorio da dijele površinu, smjernice, silnice, sklop u kojem slika nalazi svoje pravilo — ali, čudim se, da se u jednoj knjižici, uostalom zapaženoj, nazivaju okosnicama (charpentes). Jer, tako se ispušta nji­hov glavni učinak. K a o nekom ironijom, na poleđini ove knjige stoji Rouaultova slika, gdje je nacrtana kružnica, leoja omogućava da se dokuči ono bitno ο čemu se radi.

Doista, postoji nešto na slici, čija se odsutnost uvijek može primijetiti — protivno od onoga što je u percep­ciji. To je središnje polje, gdje se separativna moć oka u viđenju provodi do maksimuma. U svakoj slici ono može biti samo odsutno i nadomješteno rupom — ukrat­ko, odraz zjenice iza koje je pogled. Posljedično, i uko­liko slika ulazi u odnos prema želji, označeno je uvijek mjesto središnjeg ekrana, koji je upravo ono zbog čega sam pred slikom elidiran kao subjekt geometrijskog plana.

Zato slika ne djeluje u polju predodžbe. Njena svrha i učinci su drugdje.

118

2

U skopičkom polju se sve artikulira između dva izraza koji djeluju antinomički — po strani stvari postoji po­gled, tj. stvari me gledaju, a ja ih ipak vidim. U tom smi­slu treba shvatiti udarnu riječ u Evanđelju — Oni ima­ju oči da ne vide. Da ne vide, Što? — upravo to, da ih stvari gledaju.

To je razlog što u naše istraživačko polje uvodim sli­karstvo kroz mala vrata koja nam je otvorio Roger Cail-lois — svi su primijetili moj lapsus, prošli put, kad sam ga nazvao René, bogzna zašto — uz zapažanje, da je mi-metizam nesumnjivo ekvivalent funkcije koja se kod čovjeka ispunjava slikarstvom.

Ovo nije trenutak da izvršimo psihoanalizu slikara koja je uvijek tako skliska, škakljiva i kod auditorija izaziva reakciju stida. Ne radi se ni ο kritici slikarstva, a ipak,

netko tko mi je blizak i čije mišljenje znači za mene mnogo, rekao mi je, da se pobojao da se ne prihvatim nečega što bi bilo tome nalik. Naravno, to je opasno, pa ću pokušati učiniti tako da ne bude zbrke.

Ako razmotrimo sve modulacije koje su tokom vre­mena slikarstvu nametnule varijacije subjektivirajuće strukture, jasno je, da ni jedna formula ne može sabrati ove težnje, prevare, te beskrajno različite trikove. Uosta­lom, vidjeli ste prošli put, nakon što smo formulirah da u slikarstvu postoji dompte-regard (kroti-pogled), tj. da onoga koji gleda slika uvijek navodi da spusti svoj po­gled, ja sam naveo odmah nakon toga ispravak, da se ipak ekspresionizam direktno obraća pogledu. Za one koji bi se kolebali, objasnit ću, što želim kazati — mislim na slikarstvo jednog Muncha, jednog Jamesa Ensora, jed­nog Kubina, i k tome na ono slikarstvo, koje bismo, čud­novato, mogli geografski postaviti kao slikarstvo koje opsjeda ono što se danas od slikarstva skuplja u Parizu. Hoćemo li doskora vidjeti da su prekoračene granice ove opsade? — sa slikarom André Massonom sam ne­davno razgovarao ο tome. Pa, navesti referencije poput

119

ovih, ne znači ući u historijsku igru, prekopavanja, kriti­ke, koja pokušava shvatiti koja je funkcija slikarstva u datom trenutku, kod tog autora ili u tom vremenu. Što se mene tiče, ja pokušavam postaviti na osnovnom načelu funkcije ove lijepe umjetnosti.

Odmah ističem, da je Maurice Merleau-Ponty upravo polazeći od slikarstva došao do toga, da obrne odnos ko­ji je misao stvorila između oka i duha. Da je funkcija slikara nešto posve drugo od organizacije polja pre­dodžbe, gdje nas je držao filozof u našem statusu subjek­ta, to je izvrsno naznačio, polazeći od onog što naziva, zajedno sa Cézanneom, ta mala plavetnila, te male sme-đine, te male bjeline, te mrlje, koje kiše sa slikareva kista.

Što je to? Što to određuje? Kako to određuje nešto? To već daje oblik i utjelovljenje polju, kojem se psiho­analitičar približio slijedeći Freuda, pomoću onog što je kod Freuda luda smjelost, a koje kod onih koji ga slijede ubrzo postaje nerazboritost.

Freud je uvijek isticao s beskrajnim strahopoštova­njem da nije kanio razlagati ono što je kod umjetničkog stvaranja tvorilo istinsku vrijednost. Što se tiče slikara, kao i pjesnika, postoji crta na kojoj se njegova procjena zaustavlja. On ne može reći, on ne zna, za sve, za one koji gledaju ili čuju, što tu čini vrijednost umjetničkog stva­ranja. Međutim, kad proučava Leonarda, on nastoji pro­naći ulogu koju je njegov prvotni fantazam odigrao u njegovu stvaranju — njegov odnos prema tim dvjema majkama koje vidi predočene na slici u Louvreu, ili na crtežu u Londonu, prema tom dvostrukom tijelu koje se račva iz struka, koje izgleda da nestaje u mješavini nogu na podnožju. Treba li na tom putu istraživati?

Ili treba vidjeti riačelo umjetničkog stvaranja u onome što će ono izvući — sjetite se kako ja prevodim Vorstel­

lungsrepräsentanz — to nešto što zastupa predodžbu? Da li je tu ono čemu vas vodim razlikujući sliku (tableau) od onog što je predodžba?

120

Zasigurno ne — osim u vrlo rijetkim djelima, osim u slikarstvu koje se ponekad pojavljuje, u oniričkom sli­karstvu, tako rijetkom, da ga jedva smještamo u funkci­ju slikarstva. Uostalom, možda je tu granica, gdje bi trebalo postaviti takozvanu psihopatološku umjetnost.

Ono što je slikarevo stvaralaštvo, strukturirano je vrlo različito. Upravo u onoj mjeri u kojoj uspostavljamo stanovište strukture u libidnom odnosu, možda je došlo vrijeme da ispitamo s uspjehom — jer nam naši novi algoritmi omogućuju da bolje artikuliramo odgovor — ono ο čemu se radi kod umjetničkog stvaranja. Za nas se radi ο stvaranju kakvo označava Freud, tj. u obliku sublimacije, i ο vrijednosti koju ono dobiva u društve­nom polju.

Na neodređen i određen način ujedno, i koji se tiče samo uspjeha djela, Freud, formulira, da, ako stvara­nje želje, čiste što se tiče slikara, dobije komercijalnu vrijednost — nagradu koju ipak možemo okvalificirati kao sekundarnu — to je zato, što njegov učinak ima nešto korisno za društvo, za ono što od društva padne pod njegov učinak. Ostanimo još u neodređenom, dok ne ka­žemo, da ih djelo smiruje, tješi, pokazujući im da može postojati poneko tko živi od iskorištavanja svoje želje. Ali, da bi ih to potpuno zadovoljilo, treba postojati i druga podudarnost, da njihova želja za promatranjem nađe tu neko smirenje. To im uzdiže dušu, kako se kaže, tj. to ih potiče na odricanje. Zar ne vidite, da se tu po­kazuje nešto od funkcije koju sam nazvao kroti-pogled (dompte-regard) ?

Kroti-pogled, rekao sam prethodni put, pokazuje se kao trompe-l'oeil. Izgleda da idem protivno od tradicije, koja smatra da mu je funkcija vrlo različita od one kod slikarstva. Ipak, nisam oklijevao da prošli put zaključim, naznačujući u opoziciji djela Zeuksida i Parazija, dvo­strukost dviju razina, one koja pripada prirodnoj funkci­ji varke, i one kod trompe-l'oeil.

Ako bi se dvije ptice sručile na površinu gdje je Zeuk-sid nanio svoje mrlje, smatrajući sliku grozdovima za

121

kljucanje, primijetimo da uspjeh takvoga pothvata ni u čemu ne implicira to da su grozdovi zadivljujuće repro­ducirani, takvi kakve možemo vidjeti u košari koju drži Caravaggiov Bacchus u Ufficima. Da su grozdovi bili takvi, malo je moguće da bi se ptice prevarile, jer, zašto bi ptice vidjele grozdove u tom snažnom stilu? Mora po­stojati nešto sažetije, nešto bliže znaku, u tome što za ptice može sačinjavati plijen grozd. Ali, oprečan primjer, Parazije, osvjetljava to — ako hoćemo prevariti čovjeka pružamo mu sliku zastora, t j . nečega iza čega on traži da vidi.

Ova apologija dobiva vrijednost u tome da nam uka­zuje zašto se Platon buni protiv iluzije slikarstva. Glav­na stvar nije u tome što slikarstvo daje iluzorni ekviva­lent predmeta, iako se Platon prividno može tako izrazi­ti. Već, trompe-l'oeil slikarstva se prikazuje nečim dru­gim, nego li jeste.

Što nas zavodi i zadovoljava u trompe-l'oeil? Kada nas osvaja i dovodi do ushićenja? U času kad uslijed jedno­stavnog premještanja našeg pogleda možemo primijetiti da se predodžba ne miče s njim, i da je tu samo trompe--l'oeil. Jer, on se tu pojavljuje u tom času kao nešto drugo od onoga za što se prikazivao, ili pak, on se sada prika­zuje kao da je nešto drugo. Slika se ne nadmeće s privi­dom, ona se nadmeće s onim što nam Platon naznačava s one-strane privida kao bivajući Ideja. Zato što slika jest taj privid koji kaže da je ona to što daje taj privid. Platon ustaje protiv slikarstva, kao protiv aktivnosti koja je protivnička njegovoj.

Ta druga stvar je malo a, oko koje se vrti bitka, čija je duša trompe-l'oeil.

Ako pokušamo predstaviti konkretni je položaj slika­ra u povijesti, primijetit ćemo da je on izvor nečega što može preći u realno, i da to u svako doba, ako mogu reći, uzimamo u zakup. Slikar, kaže se, ne zavisi više od boga­tih mecena. Ali, situacija se nije temeljito izmijenila s prodavačima slika. I oni su mecene, i to mecene iste vrste. Prije plemenitog mecene, crkvena institucija je naruči-

122

vala svete slike i davala posla. Uvijek za slikara postoji neko zakupničko društvo, i uvijek se radi ο predmetu a,

ili bolje, da ga se svede — što vam na izvjesnoj razini može izgledati mitsko — na jedno a s kojim, to je u kraj­njem točno, slikar kao stvaralac razgovara.

Ali, mnogo je uputnije vidjeti kako a funkcionira u svojoj društvenoj reperkusiji.

Ikone — Krist u slavi na svodu Daphnisa ili krasni bizantski mozaici — djeluju očito tako da nas drže pod svojim pogledom. Mogli bismo se tu zaustaviti, ali to zaista ne bi značilo shvatiti pobudu onoga što čini da je slikar angažiran da napravi tu ikonu i onoga čemu ona služi kad nam je prikazana. Ima tu unutra pogleda, si­gurno, ali on dolazi iz veće daljine. Vrijednost ikone je u tome što je bog kojega ona prikazuje također gleda. Smatraju da se ona sviđa bogu. Umjetnik djeluje na toj razini na žrtvenom planu — igra na to, što ima stvari, ovdje likova, koji mogu pobuditi želju boga.

Bog je stvoritelj, uostalom, zato što stvara neke slike — knjiga Postanka nam na to ukazuje sa Zelem Elohim. A ikonoklastička misao čuva bar to, da postoji jedan bog koji to ne voli. Taj je jedini. Ali, danas ne želim poći dalje u tom registru, koji bi nas doveo do srži jednog od najhitnijih elemenata iz područja Imena-Oca, a to je da se neka nagodba može uspostaviti s one-strane svake sli-ke (image). Tu gdje jesmo, slika ostaje posrednik za bo­žanstvo — ako Jahve zabranjuje Zidovima da stvaraju idole, to je zato što se oni sviđaju i drugim bogovima. U određenom registru, nije bog taj koji nije antropo-morfan, već se traži od čovjeka da to ne bude. Ali, ostavi­mo to.

Pređimo na sljedeću etapu koju ću nazvati komunal­nom. Pođimo u veliku salu Duždeve palače gdje su na­slikane sve vrste bitaka, Lepantska i ostale. Društvena funkcija, koja se ocrtavala već na religioznoj razini, tu je očita. Tko dolazi na takva mjesta? Oni koji tvore ono što Retz naziva narodi (les peuples). A što narod vidi na tim prostranim kompozicijama? — pogled ljudi, koji vi-

123

jecaju u ovoj sali, kad oni-narod, nisu tu. Iza slika je njihov pogled.

Kako vidite, može se reći da je tamo pozadi uvijek sve puno pogleda. Ništa novoga u tom pogledu nije uvelo razdoblje koje André Malraux razlikuje kao moderno, ono u kojem prevladava neusporediva neman, naime po­gled slikara, koji nastoji da se nametne kao da je sam po sebi pogled. Uvijek je postojao pogled tamo-iza. Ali, to je najosjetljivija točka — odakle dolazi taj pogled?

3

Vraćamo se sada Cézanneovim malim plavetnilima, malim bjelinama, malim smeđinama, ili pak onom što M. Merleau-Ponty uzima tako lijepo za primjer, u jed­nom skretanju u Znakovima, vraćamo se toj neobično­sti usporenog filma u kojem je uhvaćen Matisse u tre­nutku kad slika. Značajno je da je i sam Matisse bio time potresen. Maurice Merleau-Ponty naglašava paradoks te kretnje, koja je povećana uslijed razvučenosti vremena, i tako nam omogućava da zamislimo najpotpunije raz­mišljanje pri nanošenju svake od ovih mrlja. To je samo obmana, kaže on. U ritmu u kojem kaplju sa slikareva kista, ove mrlje, koje će postati čudesna slika, nije riječ ο izboru, već ο nečem drugom. Zar ne možemo pokušati formulirati to nešto drugo?

Zar nije u pitanju, da se pobliže zahvati ono što sam nazvao kiša kista? Kad bi ptica slikala, zar to ne bilo tako što bi pustila da pane njeno perje, a kod zmije bi to bile ljuske, a stablo bi se otreslo gusjenica ili bi otki-šilo svoje listove. To što se ovdje nagomilava, jest prvi čin polaganja pogleda. Nesumnjivo, suvereni čin, jer se odvija u nečem što se materijalizira i što će, od ove su­verenosti, učiniti nemoćnim, isključenim, nedjelotvornim sve ono što se bude, proistječući s drugog mjesta, poja­vilo pred tim proizvodom.

124

Ne zaboravimo da je slikareva mrlja nešto gdje zavr­šava pokret. Nalazimo se pred nečim, što daje novi i dru­gačiji smisao izrazu regresije — nalazimo se pred po­kretačkim elementom u smislu odgovora, utoliko što on stvara, unazad, svoj vlastiti stimulus.

Tu je ono, uslijed čega je prvotna vremenitost, kroz koju se kao odnos spram drugog, postavlja razgovijetno, ovdje, u skopičkoj dimenziji koja pripada završnom tre­nutku. Ono što će se u identifikatorskoj dijalektici ozna-čitelja i govorenoga projicirati unaprijed kao žurba, ovdje je, naprotiv, kraj, tj. ono što će se na početku svakoga novog razumijevanja nazivati trenutak viđenja.

Taj završni trenutak nam omogućava da razlikujemo čin od kretnje. Putem kretnje se na platno stavlja dodir. A toliko je istina da je kretnja tu uvijek prisutna da, ne­sumnjivo, sliku najprije doživljujemo, kako kaže izraz impresija ili impresionizam, kao bližu kretnji od bilo koje druge vrste kretanja. Svaka radnja predstavljena na slici izgledat će nam kao prizor iz bitke, tj. kao teatral­na; nužno nastala kretnjom. A upravo to uvrštavanje u kretnju, čini da sliku — kakva god ona bila, figurativna ili ne — ne možemo postaviti naopako. Ako se obrne dijapozitiv, odmah ćete primijetiti da vam je pokazan slijeva umjesto zdesna. Smisao kretnje ruke dovoljno označava tu bočnu simetriju.

Tu, dakle, vidimo, da pogled djeluje u izvjesnom spu­stu, spustu želje, nesumnjivo, ali kako to izraziti? Sub­jekt nije potpuno tu, on je upravljan iz daljine. Modifici­rajući formulu koju dajem za želju kao nesvjesno — želja.čovjeka je želja Drugoga (de l'Autre) — reći ću da se radi ο nekoj vrsti želje Drugome (à l'Autre), na kraju

čega se nalazi dati-vidjeti (le donner-à-voir).

Kako to dati-vidjeti zadovoljava nešto? — tako, što

postoji apetit oka kod onoga koji gleda. Taj apetit oka

koje treba nahraniti, čini vrijednost draži slikarstva. Nju treba, za nas, tražiti na nižem planu nego li se pretpostav­ljahu onome što je prava funkcija organa oka, oka pu-nog pohlepe, kakvo je zlo oko.

Zapanjujuće je, ako se pomisli na univerzalnost funk­cije zla oka, da nigdje nema traga dobrom oku, oku koje blagoslivlja. Što reći — nego, da oko sa sobom nosi smrt­nu funkciju, da je po sebi obdareno — dozvolite mi tu da igram na više registara — separativnom moći. Ali ovo separativno ide mnogo dalje od odvojenog vida. Moći koje mu se pripisuju, da može presahnuti mlijeko kod životinje na koju se usmjeri — vjerovanje rašireno i u naše vrijeme kao i u ostalim vremenima i u najcivilizira­nijim zemljama — da sa sobom donosi bolest, nesretan susret, gdje ove moći možemo bolje zamisliti ako ne kod invidie.

Invidia dolazi od videre. Za nas analitičare najizraziti-ja je invidia ona, koju sam već davno otkrio kod Augusti­na, naime kod malog dječaka koji promatra svog malog brata na dojci majke, gleda ga amare conspectu (tako je u izvorniku — nap. red.), gorka pogleda, koji ga izobli­čuje i na njega utječe kao otrov.

Da bi se shvatilo što je invidia u svojoj funkciji pogle­da, ne treba je pobrkati s ljubomorom. Ono dijete, ili bilo tko, zavidi (envie), to nije neizbježno ono što bi mogao željeti (avoir envie), kako se netočno izražavamo. T k o kaže da je dječaku koji promatra svog malog brata još potrebna dojka? Svatko zna da je zavist općenito izazva­na posjedovanjem dobara koja, onome koji zavidi, ne bi bila ni od kakve koristi i čiju stvarnu prirodu on čak i ne sluti.

Takvà je stvarna zavist. Ona čini da subjekt problijedi, pred čim? — pred slikom (image) potpunosti koja se za­tvara, i pred tim da malo a, a odvojeno za koje se on zakvači, može biti za drugog posjedovanje; koje mu pru­ža zadovoljstvo, Befriedigung.

Treba ići po ovom registru oka očajnog zbog pogleda da bismo shvatili utažujući, civilizatorski i očaravajući djelokrug funkcije slike. Temeljni odnos a prema želji poslužit će mi kao primjer za uvođenje u ono što je po­vezano s prijenosom.

126

ODGOVORI

M. TORT: — Da li biste mogli točnije odrediti odnos

koji ste postavili između kretnje i trenutka viđenja?

Što je to kretnja? Kretnja prijetnje, na primjer? To nije udarac koji se prekida. To je nešto učinjeno da bih se zaustavio i primirio.

Možda ću je poslije dovesti do kraja, ali kao kretnja prijetnje, ona se uvrštava pozadi.

Ova vrlo posebna vremenitost, koju definiram izrazom zaustavljanja, i koja stvara iza sebe svoje značenje, up­ravo ona čini razliku između kretnje i čina.

Neobičan je — ako ste bili na zadnjoj izvedbi Pekinške opere — n a č i n na koji se tamo bore. Tuku se kao što se tuklo u svako doba, više kretnjama nego udarcima. Na­ravno, sama predstava se odvija u potpunoj prevlasti kretnje. U tim se baletima nikad ne udara, klizi se u različitim prostorima ili se rasprostire niz kretnji, koje ipak imaju u tradicionalnoj borbi vrijednost oružja, zato što u krajnjem mogu zadovoljiti kao sredstva za zastraši­vanje. Svi znamo da primitivni narodi idu u borbu s na-kreveljenim maskama uz strašne, zastrašujuće, pokrete. To još nije prestalo! Američke marince uče da u borbi s Japancima čine tolike grimase kao i oni. Naše suvre­meno oružje možemo isto tako smatrati kretnjama. Dao bog da ostane na tome!

Autentičnost onoga što se pojavljuje kod slikarstva, umanjena je kod nas, ljudskih bića, stoga što moramo naše boje tražiti tamo gdje one jesu, tj. u govnima. Ako sam spomenuo ptice koje bi mogle ispustiti perje, to je zato što mi nemamo perja. Stvaralac će sudjelovati samo u stvaranju malog prljavog taloga, slijeda malih prljavih taloga jednog do drugoga. Mi smo zbog ove dimenzije u skopičkom stvaranju — gesta kao kretnja, dana na vi­djelo.

Da li vas ovo objašnjenje zadovoljava? Je li to pitanje

koje ste mi postavili?

127

— Ne, htio sam da precizirate ono što ste rekli ο toj

vremenitosti, koju ste već jednom spomenuli, i koja pret­postavlja, čini mi se, referencije koje ste dali drugdje, ο

logičkom vremenu.

Slušajte, ja sam naznačio šav, pseudo-identifikaciju, koja postoji između onoga što nazivam vrijeme konač­nog zaustavljanja kretnje i onoga što, u drugoj dijalek­tici, koju sam nazvao dijalektika identifikatorske žurbe, uzimam kao prvo razdoblje, tj. trenutak viđenja. To se prekriva, ali sigurno nije identično, jer je jedno početno, a drugo završno.

Recimo i drugo, ο čemu, zbog nedostatka vremena ni­sam mogao dati neophodne podatke.

Ovo završno doba pogleda, koje okončava kretnju, do­vodim u tijesnu vezu s onim što sam rekao ο zlu oku.

Pogled, po sebi, ne samo da završava kretnje, već ih i prikiva. Pogledajte te plesove ο kojima sam vam go­

vorio, oni su uvijek istaknuti serijom zaustavnog trenut­

ka, kad se glumci zaustavljaju u ukočenom položaju. Što je ovo uporište, ovaj trenutak zaustavljanja kretnje? To je samo opčinjavajući učinak, utoliko što se radi ο odu­

zimanju pogleda od zlog oka, radi odvraćanja. Zlo oko je fascinum koje djeluje tako da zaustavlja kretnje i da doslovno ubija život. U času kad se subjekt zaustavlja prekidajući kretnju, on je ponižen. Funkcija anti-život, anti-kretnja te završne točke jest fascinum, i to je upravo jedna od dimenzija gdje se izravno izvršava moć pogle­da. Trenutak viđenja može tu posredovati samo kao šav, sastavljanje imaginarnog i simboličnog, i on je preuzet u dijalektici, u toj vrsti vremenskog progresa koja se zove žurba, polet, pokret naprijed, koji se zaključuje u fascinumu.

Ja ističem potpunu razliku između skopičkog registra i prizivajućeg, prizivnog polja (invoquant, voćatoire, voca-tionnel). U skopičkom polju, protivnom od onoga, sub­jekt nije bitno neodređen. Subjekt je, zapravo, određen samim odvajanjem koje određuje prorez maloga a, tj.

128

ono fascinatorsko što uvodi pogled. Jeste li malo zado-voljniji? Posve? — Zamalo.

F. WAHL: — Ostavili ste po strani jedan fenomen koji se poput zla oka nalazi u mediteranskoj civilizaciji, a to je profilaktičko oko. Postoji neka zaštitnička funkcija ko­ja traje za vrijeme izvjesnog prijelaza, a nije vezana za zaustavljanje, već za kretanje.

Ono što je profilaktičko jest, ako se može reći, alopa-tičko, bilo da su to rogovi, od koralja ili ne, ili tisuću drugih stvari čiji je izgled jasniji, kao što je turpicula res, koju je, mislim, opisao Varon — to je falus, jedno­stavno. Jer, utoliko što je svaka ljudska želja utemeljena na kastraciji, oko preuzima svoju pakosnu, agresivnu funkciju, a ne jednostavno varljivu, kao u prirodi. Među ovim amuletima mogu se iznaći oblici u kojima se ocrta­va protu-oko. To je homeopatsko. Pomoću ovog okoliša­nja uspijevamo uvesti rečenu profilaktičku funkciju.

Govorio sam sebi, na primjer, da u Bibliji mora biti odlomaka, gdje je oko dalo blagoslov. Postoji pokoje mjesto koje me pokolebalo — ali, ne. Oko može biti pro­filaktičko, ali u svakom slučaju ono nije dobronamjerno, ono je zlokobno. U Bibliji, čak u Novom Zavjetu, dobrog oka nema, zlo oko nalazimo posvuda.

J.-A. M I L L E R : — Vi ste nam objasnili nakon izvjes­nog broja predavanja, da se subjekt ne može lokalizirati u dimenziju kvantiteta ili mjere, u kartezijanski prostor. S druge strane, rekli ste da Merleau-Pontyjevo istraživa­nje konvergira s vašim, vi ste čak tvrdili da je postavio oznake za nesvjesno...

Nisam to kazao. Pretpostavio sam da bi ga poneki trag koji ο nesvjesnom postoji u tim bilješkama možda bio

doveo, recimo, do mog polja. Ali, nisam siguran.

129

— Nastavljam. Dakle, ako M. Merleau-Ponty pokušava

oboriti kartezijanski prostor, da li je to zato da bi otvo-

rio transcendentalni prostor odnosa prema Drugome? Ne, to je radi pristupanja ili dimenziji takozvane inter-subjektivnosti, ili onoj iz takozvanog predobjektivnog, divljeg, prvobitnog svijeta. To me sve navodi da vas upi­tam navodi li vas Vidljivo i nevidljivo da promijenite ne­što u članku koji ste objavili ο Mauriceu Merleau-Ponty-

ju u jednom broju Temps modernes?

Apsolutno ništa.

11. ožujka 1964.

PRIJENOS I NAGON

10

Prisutnost analitičara

Problemi prijenosa. Mračnjaštvo u analizi. Ablata causa. Drugi, već tu. Nesvjesno je izvana. Članak u International Journal.

Da ne bili stalno tražio šibice, dali su mi jednu kutiju, veliku kakvu vidite, na kojoj piše ovo — umijeće slušanja gotovo je isto umijeću dobrog izražavanja. To dijeli naše zadatke. Nadajmo se, da ćemo im gotovo biti na visini.

Danas ću raspravljati ο prijenosu, naime, prići ću tom pitanju i nadam se da ću vam uspjeti dati ideju ο tom

pojmu prema projektu koji sam najavio u našem drugom razgovoru.

1

Prijenos je, prema općem mišljenju, prikazan kao afekt. Kvalificira se neodređeno, kao pozitivan ili kao negati­van. Općenito je prihvaćeno, ne bez osnove, da je poziti­vni prijenos ljubav — pri tom treba reći da je ovaj izraz u ovoj upotrebi posve približan.

Freud je vrlo rano postavio pitanje autentičnosti takve ljubavi kakva nastaje u prijenosu. Da odmah kažemo, opća tendencija je da se smatra kako se radi ο nekoj

vrsti lažne ljubavi, sjene ljubavi. Freud je, naprotiv, da­

leko od toga da daje prevagu ovom smislu. Vr lo je zanim­

ljivo za iskustvo prijenosa da postavlja pitanje ο onome

što se zove autentična ljubav, eine echte Liebe, i da nas vodi dalje nego li se ikada uspjelo stići s tim pitanjem.

133

K o d negativnog, prijenosa smo oprezniji, umjereniji u načinu na koji ga spominjemo i nikad ga ne izjednačuje­mo s mržnjom. Radije se upotrebljava izraz ambivalen-cija, izraz koji još više od prvoga dobro maskira stvari, zbrkane stvari, čija upotreba nije uvijek odgovarajuća.

Točnije rečeno, pozitivni prijenos je kad imamo onoga ο kome se radi, analitičara u ovoj prilici, po dobrome, — a negativni kad nam bode oči.

Postoji druga upotreba izraza prijenos, koja zaslužuje da se izdvoji; kad kažemo da on strukturira sve odnose spram onog drugoga, koji je analitičar, i da vrijednost svih misli koje gravitiraju oko ovog odnosa moramo ko-no tira ti znakom posebne uzdržanosti. Odatle izraz — koji se uvijek bilježi kao neka vrst zagrade, suspenzije, sum­nje, kad se on uvodi u vezi s ponašanjem subjekta — on je u punom prijenosu. To pretpostavlja da se sav nje­gov način apercepcije restrukturira na nadmoćnijem središtu, prijenosu.

Ne idem dalje, jer mi se ovo dvostruko semantičko snalaženje čini zasada dovoljnim.

U svakom slučaju ne bismo se njome zadovoljili, jer, naš je cilj približiti se pojmu prijenosa.

Ovaj je pojam određen funkcijom koju on ima u prak­si. Taj pojam upravlja načinom postupanja s pacijentom. Obrnuto, način postupanja upravlja pojmom.

Može se činiti da se od samog pristupa rješavaju pita­nja da li je prijenos vezan ili nije za analitičku praksu, da li joj je On proizvod, odnosno artefakt. Među brojnim autorima koji su izrazili svoje mnijenje ο prijenosu, Ida

Madalpine je pošla najdalje u pokušaju artikuliranja pri­

jenosa u ovom smislu. Koja god bila njena zasluga —

radi se ο vr lo tvrdoglavoj osobi — kažimo odmah, da ne možemo prihvatiti ovo ekstremno stanovište.

Ako smo pitanju pristupili na taj način, u svakom slu­čaju to ne znači da smo ga i riješili. Ako i moramo pri­jenos smatrati proizvodom analitičke situacije, možemo reći da ova situacija ne bi mogla stvoriti od svake stvari

134

taj fenomen, a za njegovo stvaranje potrebno je da izvan nje već postoje navedene mogućnosti kojima će ona dati kompoziciju, možda jedinstvenu.

To uopće ne isključuje da tamo gdje nema analitičara na horizontu može biti efekata prijenosa, koji se točno mogu strukturirati poput igre prijenosa u analizi. Jedno­stavno, analiza će, otkrivajući ih, pustiti da im se da eksperimentalni model, koji se neće posve razlikovati od modela koji će nazvati prirodnim. Tako pojava prije­nosa u analizi, gdje nalazi svoje strukturne temelje, može biti jedini način da se izloži univerzalnost primjene ovog pojma. Bit će onda dovoljno da se presiječe vrpca nje­gove sadržine u sferi analize, i još više, doxe, koja je tu dodirna.

Sve je to na kraju samo otrcana istina. Vrijedilo je truda što smo je ograničili na početku.

2

Ovom je uvodu cilj da vas podsjeti na sljedeće: prilaz temeljima psihoanalize pretpostavlja da u glavne pojmove koji je utemeljuju uvedemo izvjesnu koherenciju. Ona se već pokazuje u načinu na koji sam pristupio pojmu ne­svjesnoga — možete se sjetiti da ga nisam mogao odvojiti od prisutnosti analitičara.

Prisutnost analitičara — to je vrlo lijep izraz i ne bi bilo pravo da ga svedemo na onu vrst plačljive propovi­jedi, na mlaku nadutost, na ono pomalo žarko milovanje, kako ga utjelovljuju u jednoj knjizi pod tim naslovom.

Prisutnost analitičara jest i sâmo očitovanje nesvjesno­ga, tako da, kad se ona danas očituje u određenim susre­tima kao odbijanje nesvjesnoga — to je tendencija, i priznata, koju neki u teoriji formuliraju — i to mora biti integrirano u pojam nesvjesnoga. Tu možete brzo pristupiti formulaciji koju sam postavio u prvi plan, jed­nog kretanja subjekta koji se otvara samo zato da bi se u određenoj vremenskoj pulsaciji zatvorio — pulsaciji

135

koju naznačavam radikalnijom od umetanja u označite-lja koje ga nesumnjivo motivira, ali mu nije primarno na razini biti, kad ste me već izazvali da govorim ο biti.

Iznio sam majeutički, raspravljački, da je trebalo vidje­ti u nesvjesnom učinku govora na subjekt — utoliko što su ovi učinci tako radikalno primarni da su upravo ono što određuje status subjekta kao subjekta. To je pretpo­stavka koja treba vratiti frojdovsko nesvjesno na njego­vo mjesto. Zasigurno, nesvjesno je bilo oduvijek prisutno, postojalo je, djelovalo, i prije Freuda, ali važno je na­glasiti da sva značenja koja su prije Freuda dana ovoj funkciji nesvjesnog nemaju uopće ništa zajedničkog s Freudovim nesvjesnim.

Prvotno nesvjesno, nesvjesno kao arhaična funkcija, nesvjesno kao zastrta prisutnost jedne misli koju treba postaviti na razinu bivstvovanja prije nego se ona otkrije, metafizičko nesvjesno Eduarda von Hartmanna — uspr­kos referenciji koju daje Freud u ponekom argumentu ad hominem — nesvjesno nadasve kao nagon — sve to nema ništa s Freudovim nesvjesnim, ništa — koji god bio analitički Vokabular, njegovo pregibanje, savijanje — ništa to nema s našim iskustvom. Ovdje ću se obratiti analitičarima — da li ikad, bar na trenutak, osjećate da mijesite tijesto od nagona?

U svom sam referatu iz Rima prišao novom savezu sa smislom frojdovskog otkrića. Nesvjesno je zbroj učinaka govora na subjekt, na onoj razini na kojoj se subjekt konstituira od učinaka označitelja. To dobro pokazuje da u izrazu subjekt — zato sam ga ja vratio na početak — ne naznačavamo živi supstrat potreban subjektivnom fenomenu, niti ikoju vrst supstance, niti ikakvo biće spoz­naje u njegovoj pathiji, drugoj ili prvotnoj, čak ni logos koji bi se negdje otjelovio, već kartezijanski subjekt koji se pojavljuje u trenutku kad se sumnja prepoznaje kao izvjesnost — izuzevši da se, našim pristupom, podloga ovog subjekta pokaže mnogo šira, ali istovremeno zavis-nija u odnosu na izvjesnost koju ne postiže. U tom leži nesvjesno.

136

Postoji veza između tog polja i trenutka, Freudova tre­nutka, kad se ono objavljuje. Izražavam tu vezu, približu-jući ga postupku Newtona, Einsteina, Plancka, kao a--kozmološki postupak, u tom smislu što se sva ova polja karakteriziraju time što u realnome trasiraju novu brazdu u odnosu na spoznavanje, koje bismo od pamti­vijeka mogli pripisati bogu.

Razlika koja osigurava postojanje Freudova polja je paradoksalna, jer je frojdovsko polje polje koje se po svo­jo j prirodi gubi. Tu je nenadomjestiva prisutnost psiho­analitičara kao svjedoka ovog gubitka.

Na toj razini ne možemo više ništa izvući — jer to je čisti gubitak koji se ne plaća nikakvim dobitkom, ukoli­ko se ne radi ο preuzimanju u funkciji nagona — gubitak

nastaje u sjenovitoj zoni — koju naznačava kosa crta ko­j o m odjeljujem formule što se razvijaju linearno prema svakom od ovih izraza, nesvjesno, ponavljanje, prijenos. Što se tiče tih činjenica analitičke prakse, ova zona gu­bitka čak na izvjestan način pojačava mračnjaštvo, vrlo karakteristično za čovjekovo stanje u naše doba tako­zvane informacije — mračnjaštvo za koje, a da ne znamo baš zašto, vjerujem da će u budućnosti izgledati be­zazleno.

Uloga koju je analiza preuzela u propagiranju stila, ko­ji se sam naziva american way of life, jest upravo ono što označavam pod ovim izrazom mračnjaštva, utoliko što revalorizira već davno oborene pojmove na polju psiho­analize, kao npr. prevladnost funkcije Ja.

Stoga, dakle, prisutnost psihoanalitičara tamo gdje se pojavljuje ispraznost njegova diskursa, mora biti uklju­čena u pojam nesvjesnoga. Mi, današnji psihoanalitičari, treba da ο ovoj šljaki vodimo računa u našim operacija­ma kao ο caput mortuum otkrivanja nesvjesnoga. Ona

opravdava, unutar analize, održavanje konfliktne situaci­je, neophodne za postojanje same analize. Ako je točno da analiza počiva na temeljnom sukobu, na početnoj i ra­dikalnoj drami svega što se može staviti u rubriku psi­hičkog, obnova na koju sam podsjetio, a koja se zove

137

pozivanje na polje i na funkciju govora i jezika u psiho­analitičkom iskustvu, ne traži da bude položaj iscrpljiva­nja u odnosu na nesvjesno, budući da je ona sama inter­vencija u sukobu. Ovo pozivanje ima svoju neposrednu važnost u tome što je i samo odraz prijenosa. Ovo je isto tako priznato upravo zbog toga što se moglo predbaciti mom seminaru da igra, u odnosu na moje slušateljstvo, opasnu ulogu, kako je smatralo u svojoj ortodoksnosti psihoanalitičko udruženje, opasnu, jer sam zahvatio u pri­jenos. Dakle, daleko od toga da ja to odbijam, ovaj od­raz prijenosa čini mi se u stvari radikalnim, budući da je sastavni dio ovog obnavljanja veze s Freudovim ot­krićem. To pokazuje da je uzrok nesvjesnom — a vidite da riječ uzrok treba uzeti u njenoj dvosmislenosti, kao stvar koju treba podržati, ali isto tako i funkcija uzroka na razini nesvjesnoga — ovaj uzrok mora biti posve shva­ćen kao izgubljena stvar. A to nam je jedina mogućnost koju možemo postići.

Zato sam u neshvaćenom pojmu ponavljanja istakao po­dručje koje pripada uvijek promašenom susretu, pro­mašenoj sreći. Funkcija promašaja je u središtu anali­tičkog ponavljanja. Susret je uvijek promašen, što čini, spram tyhé, ništavnost ponavljanja, njegovo konstitutiv­no prikrivanje.

Pojam ponavljanja podupire dvojbu: ili da čisto pre­uzmemo kao analitičari našu implikaciju u raspravijač-kom karakteru nesloge svega iznesenog u našem isku­stvu — ili, da se pojam ispravi na razinu nečega što bi bilo teško objektivirati, osim transcendentalnom anali­zom uzroka.

Ona bi se izrazila polazeći od klasične formule ablata causa tollitur effectus — mi bismo samo istakli jedninu protaze, ablata causa, stavljajući u množinu izraze apo-doze, tolluntur effectus — što bi značilo da su učinci dobri samo u odsutnosti uzroka. Svi učinci su podvrg­nuti pritisku transfaktualnog reda, uzročnog, koji traži da uđe u njihovo kolo, ali ako bi se oni dobro držali

138

za ruku, kao u pjesmi, spriječili bi da se uzrok umiješa u njihov krug.

Ovdje ne treba definirati nesvjesni uzrok ni kao biv-stvujuće, niti kao ούκ δν ne-bivstvujuće — kao što to kaže, mislim, Henri Ey, da je to jedno ne-bivstvujuće koje pripada mogućnosti. Ona (mogućnost) je μή δν in-

terdikcija koja donosi biću neko bivstvujuće usprkos svom ne-događanju, ona je funkcija nemogućeg na čemu se temelji izvjesnost.

3

To nas dovodi do funkcije prijenosa. Jer, to neodre­đeno Čistog bivstvovanja koje nema pristupa određenju, taj primarni položaj nesvjesnoga koji se artikulira kao konstituiran neodredivošću subjekta — to je ono čemu nam prijenos omogućava pristup, na enigmatski način. To je gordijski čvor koji nas dovodi do toga — subjekt traži svoju izvjesnost. A izvjesnost samog analitičara u vezi s nesvjesnim ne može se izvući iz pojma prijenosa.

Neobično je što se zamjećuje mnogostrukost, plura-Iitet, odnosno višeznačnost koncepcija prijenosa, koje su u analizi bile formulirane. Ne kanim vam iznijeti iscr­pan pregled. Pokušat ću vas voditi izabranim putovima istraživanja.

Od same pojave prijenosa u Freudovim tekstovima i učenjima, vreba na nas opasnost od nekog iskliznuća, koje ne treba pripisati Freudu — a to je, da u pojmu prijenosa vidimo samo pojam ponavljanja. Ne zabora­vimo da nam Freud, predstavljajući ga, kaže — Ono čega se ne možemo prisjetiti ponavlja se u postupku. Da bi se otkrilo što ponavlja taj postupak, on je pre­pušten rekonstrukciji analitičara. Može se vjerovati da se neprozirnost traume — takva kakvu je Freudovo mi­šljenje sačuvalo u njenoj početnoj funkciji, za nas, nai­me, otpor značenja — smatra posebno odgovornom za ograničenost sjećanja.

139

Napokon, tu bismo se mogli dobro snalaziti u vlasti­tom teoretiziranju, spoznavši da postoji vrlo značajan momenat prelaza moći od subjekta na Drugoga, onoga koji nazivamo veliki Drugi, mjesto govora, virtualno mjesto istine.

Da li je to mjesto, gdje se pojavljuje pojam prijenosa? Prividno je tako, i toga se često držimo. Ali, pogledajmo iz bližega. Taj momenat nije u Freuda jednostavno gra­nični momenat, koji bi odgovarao onome što sam ozna­čio kao momenat zatvaranja nesvjesnoga, vremenska pul-sacija koja čini da ono nestane u izvjesnom trenutku svog iskaza. Kad Freud uvodi funkciju prijenosa, trudi se da dobro označi taj momenat kao uzrok onoga što nazivamo prijenosom. A Drugi, latentan ili ne, od po­četka je prisutan u subjektivnoj objavi. On je već tu, kad se iz nesvjesnog nešto počelo izručivati.

Analitičareva interpretacija samo prikriva činjenicu da je nesvjesno — ako je ono to što ja kažem, naime, igra označitelja — već u svojim formacijama — san, lapsus, simptom — krenulo putem interpretacije. Drugi, veliki Drugi je već tu u ostvarenju nesvjesnog, ma koliko ono bilo kratkotrajno.

Freud nam od početka ukazuje da je prijenos bitan otpor, Übertragungswiderstand. Prijenos je sredstvo pre­ko kojega se prekida komunikacija nesvjesnoga, preko kojega se nesvjesno zatvara. Daleko od toga da bude prelazak moći na nesvjesno, prijenos je naprotiv nje­govo zatvaranje.

Bitno je naznačiti paradoks koji se općenito izražava u ovome — koji se čak može naći u Freudovom tekstu — da analitičar treba čekati na prijenos da bi započeo s interpretacijom.

Naglasit ću ovo pitanje, jer je ono razmeđa dobrog i lošeg načina shvaćanja prijenosa.

U analitičkoj praksi postoji više načina da se to učini. Oni se nužno ne isključuju. Oni se mogu definirati na različitim razinama. Na primjer, ako su koncepcije od­nosa subjekta prema jednoj od ovih instanca, što je Freud

140

u drugom dijelu svoje Topike definirao kao ideal za Ja ili Nad-ja, parcijalne, to je često samo lateralno viđenje onoga što je bitan odnos prema velikom Drugom.

Ali, ima i drugih razilaženja, koja su nesvodljiva. Po­stoji jedna koncepcija, koja, tamo gdje se formulira, može samo kontaminirati praksu — ona koja traži da analiza prijenosa djeluje na temelju veze sa zdravim di­jelom subjektova Ja, i da se sastoji u pozivanju na zdrav razum da bi mu ukazala na iluzorni karakter takvih nje­govih držanja unutar odnosa prema analitičaru. To je teza koja obara ono ο čemu se radi, naime uprisutnjenje ove shize subjekta, koja se ostvaruje tu, u samoj pri­sutnosti. Pozivati se na zdravi dio subjekta, koji bi bio tu u realnome, sposoban da s analitičarem prosuđuje ono što se zbiva u prijenosu, značilo bi ne priznati da je upravo taj dio sudionik u prijenosu, da on zatvara vrata, ili prozor, ili zaslon, kako hoćete — i da je ljepotica s kojom želite razgovarati tamo iza, i samo čeka da se zaslon podigne. Zato u tom času interpretacija postaje odlučujuća, jer je potrebno obratiti se ljepotici.

Tu ću samo ukazati na to, da ova shema obrće model koji se ima u glavi. Negdje sam kazao da je nesvjesno diskurs Drugoga. Dakle, diskurs Drugoga koji treba ostva­riti, diskurs nesvjesnoga, ne nalazi se s one strane za-pora, on je izvana. Upravo on, ustima analitičara, zove da ponovo ostvarimo zaslon.

Preostaje da se naznači paradoks koji je u ovoj kret­nji zatvaranja kao početnom momentu kad interpreta­cija može dostići svoj domet. A tu se otkriva trajna kon­ceptualna kriza koja postoji u analizi u vezi s načinom na koji treba shvatiti funkciju prijenosa.

Proturječnost njegove funkcije koja omogućuje da se shvati kao dodirna točka interpretätivnog dometa, uto­liko što je on u odnosu na nesvjesno trenutak zatva­ranja — sve to uvjetuje da ga smatramo onim što on jest, naime, čvorom. Smatrat ćemo ga ili ne, gordijskim čvorom, to treba vidjeti. On jest čvor i navodi nas na

141

to da ga razrješujemo — što ja već više godina činim — i to u topičkim razmatranjima koja, nadam se, neće biti izlišno iznijeti.

4

U analizi postoji kriza, a ja imam razloga, budući da u tome nema ništa pristranog, da izaberem posljednji tekst, koji to može najočitije pokazati, jer nije osrednji. To je zgusnuti, vrlo privlačan članak Thomasa S. Szasza — koji nam govori iz Sirakuze, što ga, nažalost, ne čini srodnim Arhimedu, jer se ta Sirakuza nalazi u državi N e w York — ; u zadnjem broju International Journal of Psychoanalysis.

Autora je u tom članku nadahnula jedna ideja kohe­rentna s istraživanjem, koje nadahnjuje i njegove pret­hodne članke, to je zaista dirljivo istraživanje autentič­nosti analitičkog puta.

Posve je zapanjujuće da jedan od autora najuvaže-nijih u svom krugu, krugu američke psihoanalize, raz­matra prijenos samo kao psihoanalitičarevu obranu i završava zaključkom poput ovoga — prijenos je oslonac na kojem počiva cjelokupna struktura psihoanalitičkog tretmana. To je pojam koji on naziva inspired — klonim se uvijek lažnih prijatelja u engleskom rječniku, poku­šao sam da mu odvažem prijevod. Ćini mi se da ovo inspired ne znači nadahnut, inspiriran, već nešto poput uslužan (officieux) — to je uslužan koncept koliko i neophodan — citiram — i pruža utočište — harbour — ne samo klicama svog vlastitog razaranja, već i raza­ranja same psihoanalize. Zašto? Zato što nastoji postaviti ličnost analitičara izvan kušnje realnosti, takve u kakvu može zapasti sa svojim pacijentima, svojim kolegama i samim sobom. Ovaj rizik — this hazard — treba biti iskreno — frankly — priznat. Ni profesionalizacija, ni podizanje standarda, ni didaktičke analize dovedene do prisiljavanja — coerced training analysis — ne mogu nas zaštititi od ove opasnosti. A tu dolazi do zbrke —

142

samo nas integritet analitičara i analitičke situacije može spasiti od gašenja — the unique dialogue — jedinstve­nog dijaloga između analitičara i analiziranog.

Taj posve izmišljen procijep uvjetovan je za autora činjenicom da bi on mogao shvatiti analizu prijenosa samo u okviru pristanka dobivenog od zdravog dijela ja, onoga koji je u stanju prosuditi ο realnosti i otklo­

niti iluziju.

Njegov članak počinje tako, logično — prijenos je na­lik pojmovima poput greške, iluzije ili fantazma. K a d je uveo prisutnost prijenosa, -preostaje samo pitanje sla­ganja između analiziranog i analitičara, s tom razlikom što je analitičar tu sudac bez opoziva i priziva, pa smo dovedeni do toga da svu analizu prijenosa nazovemo po­ljem čistog rizika, bez kontrole.

Uzeo sam taj članak kao krajnji slučaj, ali izrazit, koji nas potiče da obnovimo određenje koje bi uvelo u igru jedan drugi red. To je red istine. Istina se temelji samo na tome da se govor, čak i lažljiv, poziva na nju i potiče je. Ta je dimenzija uvijek odsutna iz logičkog pozitivizma koji dominira u analizi pojma prijenosa kod Szasza.

Moglo se govoriti, u vezi s mojom koncepcijom ne­svjesne dinamike, ο intelektualizaciji — pod izlikom da

sam u prvi plan postavio funkciju označitelja. Zar se ne primjećuje da u ovom operativnom načinu — gdje se sve odigrava u suočavanju između realnosti i kono­tacije iluzije, koja vodi pojavi prijenosa — boravi to­božnja intelektualizacija?

Daleko smo od toga da razmatramo dva subjekta u dualnom položaju, da raspravljamo ο objektivnosti koja

bi se tu odložila kao učinak pada pritiska u ponašanju, mi moramo izazvati pojavu područja moguće varke. Kad sam uveo subjekt kartezijanske izvjesnosti kao neophod­no polazište svake naše spekulacije ο onome što otkriva nesvjesno, dobro sam označio kod Descartesa ulogu bit­ne protuteže koju ima Drugi koji, kaže se, ne smije ni u kom slučaju biti varljiv. U analizi je opasno da taj

143

drugi bude prevaren. To nije jedina dimenzija koju treba shvatiti kod prijenosa. Ali, priznajte, ako postoji ijedno područje u govoru u kojem varka može uspjeti, to je zasigurno ljubav, koja pruža model. Najbolji način da se uvjerimo u kojoj se mjeri varamo jest da uvjerimo drugoga u istinu onoga čemu prilazimo! Nije li to te­meljna struktura dimenzije ljubavi, struktura koju mo­žemo zamisliti zahvaljujući prijenosu? Uvjeravajući dra­goga da posjeduje ono što nas može upotpuniti, mi uvje­ravamo sebe da možemo nastaviti ne poznavati ono što nam upravo nedostaje. Krug obmane, utoliko što će u navedenoj točki učiniti da se pojavi dimenzija ljubavi — poslužit će nam kao uzorni pristup za pokazivanje obrata koji se zbiva.

Ali, to nije sve što sam vam htio reći, jer nije to ono što radikalno uzrokuje zatvaranje, koje donosi prijenos. Ono što ga uzrokuje i što će biti druga strana našeg ispitivanja pojma prijenosa, to je strana koja se odnosi na upitnik upisan na lijevoj strani, strani sjene, nedo­stupnoj strani — označio sam je kao predmet a.

ODGOVORI

F. W A H L : — Na koju bi se teoriju spoznaje u sustavu postojećih teorija moglo nadovezivati ono što ste rekli u prvoj polovici izlaganja?

Kako sam upravo rekao, da je novost frojdovskog polja u tome što nam u iskustvu daje nešto što je kao takvo potpuno shvaćeno, nije čudno što ne nalazite mo­del kod Plotina.

Kad sam to rekao, znam da sam ja, usprkos svom odbijanju da slijedim prvo Millerovo pitanje ο subjektu

ontologije nesvjesnoga, ipak ispustio mali krajičak ko­nopa pomoću vrlo, vrlo preciznih referencija. Govorio sam ο δν, ο ούκ. Pomoću δν sam vrlo precizno smjerao

na formulaciju koju daje Henri Ey, što se ne može reći da je najkompetentnije što se tiče nesvjesnoga — on

144

uspijeva negdje smjestiti nesvjesno u svojoj teoriji svi­

jesti. Govorio sam ο μή δν, ο zabranjenom, ο rečeno-da-ne. Το ne ide daleko kao čisto metafizička indikacija, i tu ne mislim preći granicu koju sam sebi postavio. Ali, ipak, to strukturira neki savršeno prenosiv način, točke na koje ste oslonili vaše pitanje. U nesvjesnom postoji znanje koje se ne može shvatiti posve kao znanje, koje se dovršava, zatvara.

δν, ούχ δν, μή δν, i slične formule još uvijek previše supstantiviraju nesvjesno. Zato ih ja pažljivo izbjegavam. Ono što postoji s druge strane, što sam nazvao ljepo­ticom iza kapaka, to je ono ο čemu se radi, a što danas nisam dotaknuo. Treba označiti kako je nešto od su­bjekta pozadi magnetizirano, magnetizirano do visokog stupnja disocijacije, shize. To je ključna točka u kojoj treba vidjeti gordijski čvor.

P. K A U F M A N N : — Koji je odnos između onoga što ste označili kao trosku, šljaku, i onoga ο čemu ste pret­hodno govorili kao ο ostatku?

Ostatak je uvijek u ljudskom životu plodan. Troska je ugašeni ostatak. Ovdje je pojam troska upotrebljen u posve negativnom značenju. On smjera na stvarno na­zadovanje do kojeg može doći na teoretskom planu psi­hološke spoznaje, u onoj mjeri u kojoj se analitičar nađe u polju koje mora izbjegavati. On onda traži potvrde u teorijama koje se izvode kao ortopedske, prilagođava-juće terapije, koje pripremaju subjektu pristup najmit-skijim shvaćanjima happinessa. T o , zajedno s nekritičkim postupanjem s evolucionizmom stvara ugođaj naše epo­he. Troska su ovdje sami analitičari, ništa drugo — dok je otkriće nesvjesnog još svježe, i prilika je, kakve nije bilo, za prevrat.

15. travnja 1964.

11

Analiza i istina,

ili zatvaranje nesvjesnoga

Reći istinu, lagati, prevariti se. Lažem i mislim. Homunkul ili $. Valjanost psihologije. Iluzija i njeno ispravljanje. Prijenos je provođenje realnosti nesvjesnoga.

Prošli sam put uveo pojam prijenosa. To sam postavio problematski, temeljeći se na teškoćama koje on po­stavlja analitičaru. Iskoristio sam slučajnost koja mi se pružila kad sam naišao na posljednji članak objavljen u službenom glasilu za psihoanalizu, International Journal of Psychoanalysis, koji čak dovodi u sumnju upotrebu pojma prijenosa u psihoanalizi. Nastavit ću s izlaganjem.

1

Prema autoru, smatra se da analitičar naznačava pa­cijentu više ili manje očigledne učinke nesuglasica koje nastaju s obzirom na realnost analitičke situacije, naime, s obzirom na dva realna subjekta koji su tu prisutni.

Najprije imamo slučaj kad je učinak nesuglasica vrlo očit. Može se vidjeti ilustriran pod humorističkim perom jednog Spitza, veterana koji poznaje sredstvo da zabavi svoju publiku. On uzima za primjer svoju pacijenticu, koja ga u snu koji nazivamo prijenosnim — tj. u snu u kojem ostvaruje ljubav sa svojim analitičarem, a u ovoj prilici je to Spitz — vidi s bujnom plavom kosom

146

— što će se svakoj osobi koja je vidjela jajoliku lubanju te ličnosti, a on je dovoljno poznat da bi bio slavan, učiniti slučajem na kojem će analitičar moći dobro po­kazati subjektu do kojih iskrivljenja dovode efekti ne­svjesnoga.

Ali, kad treba okvalificirati ponašanje pacijenta kao neljubazno prema analitičaru — onda postoji jedna od dvije stvari, kaže Szasz, ili se pacijent slaže, ili se on uopće ne slaže; ο tome tko ima pravo tko će odlučiti, ako ne načelna postavka, da analitičar ima uvijek pravo. To nas prebacuje prema ujedno mitskom i idealiziraju-ćem polu, koji Szasz naziva integritet analitičara. Što to znači, ako ne povratak dimenziji istine.

Ja, dakle, mogu samo smjestiti ovaj članak u onu per­spektivu u koju ga smješta i njegov autor, smatrajući da ne djeluje na heurističkoj osnovi, već na erističkoj, i izražavajući, u svojoj refleksiji u procijepu, prisutnost stvarne krize svijesti u funkciji analitičara. Ova nas kri­za svijesti zanima samo lateralno, budući da smo poka­zali da k tome nužno teži izvjestan unilateralan način teoretiziranja prakse analize prijenosa. Na to smo već davno ukazali.

Da bismo došli do gotovo fenomenoloških podataka koji nam omogućuju da opet postavimo problem tamo gdje on jest, prošli sam vam put ukazao, da je u odnosu jednog prema drugome (subjektu), koji se uspostavlja u analizi, jedna dimenzija izmakla.

Jasno je da se ovaj odnos uspostavlja na planu koji nije recipročan, simetričan. To ustanovljuje Szasz, ža­leći s nepravom — u ovom odnosu jednoga prema dru­gome uspostavlja se istraživanje istine, gdje se pretpo­stavlja, da jedan zna, u najmanju ruku da zna više od drugoga. Iz toga izvire odmah pomisao, da, ne samo da on ne smije da se prevari, već i da ga se može prevariti. To prevariti se u isti je mah prebačeno na subjekt. Ne radi se samo ο tome da je jednostavno subjekt statički u manjku, u zabludi. On je — u svom diskursu — živo, bitno smješten u dimenziju toga prevariti se.

147

Nalazim te naznake još kod jednog analitičara. Radi se ο Niinbergu, koji je napisao u International Journal

of Psychology, 1926, članak pod naslovom The Will of Recovery. Recovery nije zapravo ozdravljenje, to je opo­ravak, povratak. Riječ je vrlo dobro izabrana i postavlja pitanje koje zaslužuje pažnju. Što, konačno, može na-gnati pacijenta da potraži analitičara, da od njega zatraži nešto što on naziva zdravlje, kad je njegov simptom takav — teorija nam to kaže — da mu donosi izvjesno zadovoljenje?

Mnogim primjerima, ne bez humora, Nünberg je bez muke pokazao da ne treba mnogo zakoračiti u analizu, da bi se vidjelo, da ono što je motiviralo pacijenta da zatraži zdravlje, ravnotežu, da je to upravo njegov ne­svjesni cilj u svojem najneposrednijem dometu. Kakvo mu, na primjer, utočište pruža pribjegavanje analizi, da bi uspostavio mir u svojoj kući kad zakaže u svojoj sek­sualnoj funkciji, ili pri kakvoj izvanbračnoj želji! Od samog početka pacijent potvrđuje da time što napušta svoj dom želi suprotno od onoga što je predložio kao svrhu svoje analize — ne spašavanje svojega braka, već njegov prekid.

Mi smo konačno najtješnje — u samom činu angaži­ranja analize i, dakle, izvjesno pri njenim prvim kora­cima — suočeni s dubokom dvosmislenošću svake tvrd­nje pacijenta i sa činjenicom da ona sama po sebi ima dvostruko lice. Kao da še najprije uspostavlja u nekoj laži, i pomoću nje, tako vidimo nastajanje dimenzije istine, pri čemu ona nije, pravo rekavši, uzdrmana, jer se laž kao takva i sama postavlja u tu dimenziju istine.

2

Vi shvaćate zašto je odnos subjekta prema označitelju znak koji smo htjeli postaviti u prvi plan u općem is­pravljanju analitičke teorije, jer on je prvi i konstitu­irajući pri uspostavljanju analitičkog iskustva, kao i u temeljnoj funkciji nesvjesnoga.

148

To nesumnjivo znači da smo u našoj didaktičkoj po­stavci ograničili nesvjesno na ono što bi se moglo na­zvati njegovom najužom platformom. Ali, upravo u odnosu na ovu točku diobe možemo izbjeći grešku bilo kakve supstantifikacije.

Usredotočit ćemo stvari na shemu sa četiri kuta, na našem nacrtu, koji razlikuje plan iskazivanja od plana iskaza. Njena upotreba se objašnjava time što suviše formalna logičarska misao unosi apsurdnosti, naime an-tinomiju uma u iskazu ja lažem, kad svatko zna da je nema.

Svakako je pogrešno odgovoriti tome ja lažem, da, ako kažeš ja lažem, znači da govoriš istinu, dakle ti ne la-žeš, i tako redom. Posve je jasno, da je ja lažem, us­prkos svom paradoksu, posve važeće. Doista, ono ja koje iskazuje, ja iz iskazivanja, nije isto što i ja iz iskaza, tj. shifter koji ga u iskazu označava. Tada mi je, s točke s koje iskazujem, posve moguće valjano formulirati da ja — ja, koje u tom času formulira iskaz — upravo laže, da je lagalo maločas, da će lagati nakon toga, ili čak da, govoreći lažem, ono potvrđuje da ima namjeru prevariti. Ne treba ići suviše daleko, da bi se ovaj primjer ilu­strirao — pogledajte židovsku pričicu ο vlaku, za koji

jedan od dva sudionika u pričici tvrdi da će njime pu­tovati. Ja idem u Lemberg, kaže on, na što mu drugi odgovara — Zašto mi kažeš da ideš u Lemberg, kad ti

zaista tamo ideš, a ti mi to govoriš, samo da bih ja

pomislio da ideš u Krakov?

Ta podjela na iskaz i iskazivanje čini da doista od ja lažem, koje je na razini lanca iskaza — lažem je ozna-čitelj, koji je u Drugome dio rječničkog blaga gdje ja,

determinirano retroaktivno, postaje stvoreno značenje na razini iskaza, onoga što proizvodi na razini iskazivanja — nastaje ja te varam. Ja te varam proizlazi iz točke odakle analitičar očekuje subjekt i šalje mu prema for­muli svoju vlastitu poruku u istinskom značenju, tj. u obrnutom obliku. Ono kaže — u tome ja te varam, što

149

ti šalješ kao poruku, upravo je ono što ti ja izražavam, i čineći to, ti kažeš istinu.

Na putu obmane na koji se upušta subjekt, analitičar je u mogućnosti da formulira to ti kažeš istinu, a naša interpretacija ima smisla samo u ovoj dimenziji.

Htio bih vam ukazati na pomoć koju nam pruža ova shema u shvaćanju temeljnog Freudovog postupka, ko­j i m datiram mogućnost otkrivanja nesvjesnoga — koje je , sigurno, tu oduvijek, u Talesovo vrijeme kao i na razini najprimitivnijih načina međuljudskih odnosa.

Prenosimo na tu shemu kartezijansko ja mislim. Si­gurno, razlikovanje iskazivanja od iskaza omogućuje uvi­jek izmicanje, a time i moguću točku spoticanja. U stvari, ako je nešto uspostavljeno od cogito, to je registar mi­sli, kao nešto što je izvučeno iz opozicije prema pro-težnosti — krhki status, ali dovoljan u redu značenjske konstitucije. Kažimo, da tome cogito daje izvjesnost upra­vo zauzimanje mjesta na razini iskazivanja. Ali, status za ja mislim, je isto tako ograničen, isto tako minima­lan, isto tako punktualan — mogao bi isto tako biti u službi konotacije to ne znači ništa — kao za spomenuto ja lažem.

Možda, mislim svedeno na ovu punktualnost da se uvjeri samo u apsolutnu sumnju u odnosu na svako

150

cogito iskazivanje

značenje, uključujući i svoju, ima još krhkiji status od onoga gdje se moglo oboriti na ja lažem.

Prema tome, usudit ću se okvalificirati kartezijansko ja mislim kao nešto što sudjeluje, u svojoj težnji za izvjesnošću, u nekoj vrsti pobačaja. Razlika statusa, koju subjektu daje dimenzija otkrivena frojdovskim nesvjes­nim, proizlazi iz želje, koju treba smjestiti na razini co­gito. Ono što pokreće iskazivanje, ono ο čemu govori svako iskazivanje, pripada želji. Usput vam napominjem, da želja kakvu ja formuliram, u odnosu na ono što nam donosi Freud, kazuje više ο tome.

Zakačit ću za funkciju kartezijanskog cogito izraz ne­donošče ili homunkul. Ona je prikazana nazadovanjem koje se događalo u povijesti, nazadovanjem onoga što nazivamo misao, a koje se sastojalo u tome, da se ja iz cogito smatra homunkulom koji se odavno pokazuje svaki put, kad se hoće provoditi psihologija — svaki put kad se obrazlaže psihološka ništavnost ili nesklad, time što je u čovjeku prisutan čuveni mali čovječuljak koji njime upravlja i koji je upravljač kola — točka, za koju se danas kaže da je točka sinteze. Funkcija tog čo­vječuljka je već demaskirana u predsokratovskoj misli.

Mi, naprotiv, u svom rječniku simboliziramo subjekt pomoću prekriženog $ [ S ] , ukoliko je on konstituiran kao drugi (po redu), u odnosu na označitelja.

151

Da vam ilustriram, podsjetit ću vas da se stvar može najjednostavnije prikazati unarnom crtom. Prvi označi-telj, to je urez kojim je označeno, na primjer, da je subjekt ubio jednu životinju. Zbog toga ureza on se neće zabuniti u svom sjećanju, nakon što bude ubio još deset ostalih. On se neće trebati sjećati koja je koja, i polazeći od te unarne crte on će ih brojiti.

Sam subjekt se označava unarnom crtom, i najprije se označava tetoviranjem kao prvim od označitelja. Kad je taj označitelj, taj jedan, uspostavljen — iznos je jedno jedan. Na razini ne jednog, već jednog jedan, na razini iznosa, subjekt se smješta kao takav. Pri tome se već dva jedan razlikuju. Tako se označava prva shiža, koja uzrokuje da se subjekt kao takav razlikuje od znaka u odnosu na koji se mogao najprije konstituirati kao su­bjekt. Pokazujem vam da se čuvate, da ne pobrkate funkciju $ sa slikom predmeta a, utoliko što subjekt na taj način vidi sebe udvostručenog — vidi sebe kao da je konstituiran odraženom, trenutačnom, privreme­nom slikom nadmoći, zamišlja se čovjekom samim tim što zamišlja.

Ako u analitičkoj praksi obilježimo subjekt u odnosu na realnost, kakvu pretpostavljamo da nas konstituira, a ne u odnosu na označitelja, to znači pad u degradaciju psihološke konstitucije subjekta.

3

Svako polazište od odnosa subjekta prema realnom kontekstu može imati svoje opravdanje u takvom isku­stvu psihologa. Može dati rezultate, imati učinka, omo­gućiti sastavljanje tabele. Sigurno, uvijek će to biti u kontekstima u kojima mi stvaramo realnost — npr. kad predlažemo subjektu testove koje smo sami izradili. To je domena valjanosti onoga što nazivamo psihologijom, koja nema nikakve veze s razinom na kojoj podržavamo

152

psihoanalitičko iskustvo, i, ako to mogu reći, nevjerojat­no učvršćuje lišavanje subjekta.

Ono što sam nazvao psihološki izolat nije stara, ili uvijek mlada, tradicionalno sazdana monada kao sredi šte spoznaje, jer lajbnicovska monada npr. nije uopće izolirana, ona je središte spoznaje, ona nije odvojena od kozmologije, ona je u kozmosu središte, gdje se iz­vršava ono što je zavisno od infleksije, kontemplacija ili harmonija. Psihološki izolat se nalazi u pojmu Ja koji je — devijacijom, koja je, mislim, samo zaobilaznica — pomiješan u analitičkoj misli sa subjektom koji je u opas­nosti u odnosu na realnost.

Najprije želim naznačiti da je ovaj način teoretizira­nja ο radnji u potpunom neslaganju, u potpunom razdo­

ru s onim na što nas iskustvo navodi da ga promičemo, i što ne možemo izostaviti iz analitičkog teksta — s funk­cijom unutarnjeg predmeta.

Izrazi introjekcija i projekcija uvijek se upotreblja­vaju na sreću. Ali, sigurno, čak u tom kontekstu šepave teoretizacije, dano nam je nešto što na svakoj strani do­lazi u prvi plan, a to je funkcija unutrašnjeg predmeta. Ona se polarizirala u krajnosti u tom dobrom ili lošem predmetu oko čega se sigurno okreće sve što u ponašanju subjekta predstavlja iskrivljenje, otklon, paradoksalan strah, strano tijelo. To je i operativna točka na kojoj su, u hitnim slučajevima — na primjer pri izboru subjekata za razna zaduženja, za rukovodioce, kibernetičare, kad se radi ο obučavanju pilota u avijaciji ili vlakovođa — neki zabilježili, da se radi ο koncentriranju fokusiranja

brzom analizom, odnosno munjevitom analizom, odnosno

upotrebom izvjesnih testova za ličnost. Treba postaviti pitanje statusa tog unutarnjeg pred­

meta. Da li je to predmet zamjedbe? Kako mu pristupi­ti? Gdje se on pojavljuje? U nastavku ovog ispravljanja, u čemu bi se sastojala analiza prijenosa?

Pokazao sam vam model koji će trebati nadalje usavr­šavati, dakle, shvatite ga kao problematički model. She­me usredotočene na funkciju ispravljanja iluzije imaju

153

takvu privlačnu moć, tako da nikad neću prerano lansi­rati nešto što bi predstavljalo prepreku.

Ako je nesvjesno ono što se prema vremenskoj pulsa­ciji zatvara čim se otvorilo, ako s druge strane ponavlja­nje nije jednostavno stereotipija ponašanja, već ponav­ljanje u odnosu na nešto uvijek promašeno, vidite sada da bi prijenos — takav smo sebi predstavili, kao način pristupa onome što se skriva u nesvjesnom — mogao biti sam po sebi nestalan put. Ako je prijenos samo ponav­ljanje, bit će to ponavljanje uvijek istog neuspjeha. Ako prijenos zahtijeva da pomoću ponavljanja vrati konti­nuitet jednom događaju, on će to učiniti samo oživlja­vajući odnos koji je po svojoj prirodi sinkopiran. Vidi­mo, dakle, da prijenos kao operativni način ne bi bio u stanju da se pomiješa s djelovanjem ponavljanja, s ob­navljanjem onoga što je skriveno u nesvjesnom, naime s katarzom nesvjesnih elemenata.

Kad vam govorim ο nesvjesnom kao ο onome što se pojavljuje u vremenskoj pulsaciji, može vam se pojaviti slika vrše koja se otvara, na dnu koje će se ostvariti ulov ribe. Prema slici bisage nesvjesno je nešto izuzetno, zatvoreno iznutra, u što moramo prodrijeti izvana. Ja, dakle, obrćem topologiju tradicionalnih slika, pokazuju­ći vam ovu shemu

Morat ćete je prekriti optičkim modelom koji sam vam dao u svom članku Remarque sur le rapport de Da­niel Lagache, u vezi s idealnim Ja i idealom — ja. Vidjet ćete da se subjekt kao ideal konstituira u Drugome, da on mora izoštriti ono što dolazi kao ja, ili idealno Ja — koje nije ideal za Ja — tj. mora se konstituirati u svojoj

154

imaginarnoj realnosti. Ova shema osvjetljava — nagla­šavam to u vezi s posljednjim elementima koje sam iz­nio oko skopičkog nagona — da tamo, gdje se subjekt vidi, naime gdje se kuje ova realna i okrenuta slika nje­gova vlastitog tijela datog u shemi za Ja, to nije tamo odakle se on promatra.

Ali, doista, on se vidi u prostoru Drugoga, a točka odakle se on gleda je također u tom prostoru. Dakle, tu je i točka odakle on govori, jer utoliko što on govori, na mjestu Drugoga počinje on uspostavljati tu istinitu laž, čime se privuče ono što od želje sudjeluje na razini nesvjesnoga.

Optički model prikazan u Remarque sur le rapport de Daniel Lagache

Dakle, subjekt moramo razmatrati u odnosu na vršu — posebno u odnosu na njen otvor, koji tvori njen bitni karakter — kao da je unutar nje. Ni je važno ono što ulazi, u skladu s riječima Evanđelja, već ono što iz nje izlazi.

Možemo shvatiti zapor nesvjesnoga kao nešto što igra ulogu zatvarača — predmet a, isisan, usisan, na otvo­ru vrše. Možemo nacrtati sliku nalik onim velikim bub­njevima u kojima se miješaju brojevi za lutriju. Ono što se u toj velikoj ruleti probavi, prvi iskazi slobodne

155

asocijacije, izlazi van u intervalu kad predmet ne začep-ljuje otvor. Ova gruba, elementarna slika omogućuje vam da povratite konstitutivnu funkciju simboličkoga u nje­nu recipročnu kontrapoziciju. To je igra subjekta, ravno­pravna ili neravnopravna, s onim što se prikazuje u stvarnoj akciji analitičkog manevra.

Ta shema je posve nepotpuna, ali to je buldožer-shema, koja omogućava spoznaju da je prijenos ujedno prepre­ka rememoriranju i uprisutnjenju zapora nesvjesnoga, koji je u navedenom času uvijek promašaj pravog susreta.

Mogao bih vam ilustrirati sve to ο mnogostrukosti i

neskladu formula koje su dali analitičari za funkciju prijenosa. Sigurno je da je prijenos jedno, a terapeutski cilj drugo. Prijenos se ne smije brkati s običnim sred­stvom. Tu se nalaze dva ekstrema onoga što je bilo for­mulirano u analitičkoj literaturi. Koliko ćete puta pro­čitati formule koje, na primjer, spajaju prijenos s po-istovjećenjem, a poistovjećenje je samo zastoj, samo lažan završetak analize, koji je vrlo često pobrkan s normalnim završetkom. Njegov odnos s prijenosom je vrlo uzak, ali upravo u tome što prijenos nije bio analiziran. Obrnuto, vidjet ćete da se funkcija prijenosa formulira kao sred­stvo realizirajućeg ispravljanja, protiv čega je upravlje no cijelo moje današnje izlaganje.

Nemoguće je prijenos smjestiti u bilo koju od ovih referencija. Budući da se radi ο realnosti, namjeravam

prenijeti kritiku na taj plan. Danas ću iznijeti aforizam koji će vas uvesti u ono što želim izložiti idući put — prijenos nije pokretanje (mise en acte) iluzije, koja bi nas dovela do tog otuđujućeg poistovjećenja koje čini svaki konformizam, bilo to prema idealnom modelu ko­jemu analitičar ni u kom slučaju ne može biti oslonac — prijenos je pokretanje realnosti nesvjesnoga.

To sam ostavio neriješeno u pojmu nesvjesnoga — čudna stvar, to što se sve više i više zaboravljalo nisam ni ja do sada spomenuo. Nadam se da ću u nastavku mo-

156

ći opravdati takav postupak. Od nesvjesnog sam do sa­da spomenuo utjecaj konstitutivnog čina subjekta, jer to moramo isticati. Ali, ne smetnimo ono što je u prvom redu istakao Freud kao strogo konsupstancijalno di­menziji nesvjesnoga, naime spolnost. Time što je anali­za sve više zaboravljala što znači ovaj odnos nesvjesnog prema spolnom, vidjet ćemo da je ona naslijedila koncep­ciju realnosti koja više nema veze s realnošću kakvu je Freud postavljao na razinu sekundarnog procesa. Ostav­ljajući prijenos kao pokretanje realnosti nesvjesnoga, poći ćemo dalje.

ODGOVORI

Dr ROSOLATO: — Mogu vam iznijeti svoja razmišlja­nja u toku seminara. Najprije jedna analogija — vaša shema neobično sliči oku. U kojoj mjeri bi malo a igralo ulogu leće? U kojoj mjeri bi ova leća mogla igrati ulogu mrene? Volio bih nadalje da precizirate ono što možete reći ο idealu Ja i ο idealnom Ja unutar ove sheme? Na

kraju, što razumijevate pod pokretanjem (mise en acte)?

Pokretanje (mise en acte) je izraz koji obećaje. Nužno je definirati prijenos pokretanjem, zato da on ne bi bio mjesto alibija, nedovoljnih operativnih načina shvaćenih kao okolišanja, koja nisu utoliko neizbježno nedjelotvor­na i koja izvještavaju ο granicama analitičke intervencije. Danas sam iznio netočne definicije koje možemo dati ο

njegovu završetku, kao što je Balintova kad on govori

ο poistovjećenju s analitičarem. Ako ne uzmete prijenos na ispravnoj razini, koja, moram reći, danas još nije bila prikazana, a što će biti predmet idućeg seminara, moći će­te shvatiti samo djelomične incidence.

Što se tiče vaših primjedbi, to je zabavno. K o d topolo-gije se uvijek treba čuvati onoga što joj daje funkciju Gestalt. Što ne znači da nam ponekad izvjesni živi oblici ne pružaju osjećaj da su neka vrst biološkoga napora da bi skovali nešto nalik iskrivljenju tih osnovnih topo-

157

loških predmeta koje sam iznio počevši od seminara ο

Poistovjcćenju, na primjer, sjećate se sigurno mitre ko­ja je odbačena površina u prostor s tri dimenzije, koja se sama ponovo kroji. Mogao bih vam vrlo dobro nazna­čiti tu točku ih plan anatomske konfiguracije koji kao da nam prikazuje dirljiv napor života da dostigne to-pološke konfiguracije.

Izvjesno je da nam samo ova razmatranja mogu dati sliku onoga ο čemu se radi, kad je ono koje se nalazi unutra također i izvana. Zato su ona posebno neophodna kad se radi ο nesvjesnome, kad vam prikazujem ujedno

kao ono što je unutar subjekta, ali se ostvaruje samo izvana, tj. na onom mjestu Drugoga gdje jedino može za­dobiti svoj status. Ne mogu se ovdje poslužiti svime što smo stekli na prethodnim seminarima, zato što je dobar dio mojih slušalaca nov. Dakle, ja sam upotrebio čistu i jednostavnu shemu vrše, i jednostavno uveo pojam zatvarača. Predmet je zatvarač, treba još samo znati ka­ko. On nije pasivni zatvarač, čep, koji sam htio slikovito prikazati da bih usmjerio vašu misao na izvjesnu puta­nju. Dat ću potpuniji prikaz, gdje ćete možda naći tu srodnost sa strukturom oka.

Posve je čudnovato što nam struktura oka pokazuje opći oblik na koji se lako podsjetimo svaki put kad po­kušamo kronološki predstaviti odnose subjekta prema svijetu. Nesumnjivo, to nije slučajno. Bi lo bi dobro ne zalijetali se na to da ne bismo pristupili predmetu preusko.

Što god bilo, budući da ste napravili tu opasku, isko­ristit ću da vam naznačim razliku između moje sheme i one na kojoj Freud prikazuje Ja kao leću kroz koju per-cepcija-svijest djeluje na amorfnu masu Unbewusstsein. Freudova shema vrijedi koliko vrijedi, isto je tako ogra­ničena u dosegu kao i moja, na izvjestan način. Ali ipak možete opaziti razliku — da sam negdje u shemu htio postaviti Ja, bio bih napisao i(a). Za nas je tu u pitanju a.

22. travnja 1964.

158

12

Spolnost u nizu označitelja

Realnost nesvjesnog je spolna. Ο kineskoj astronomiju Protiv Junga i hermeneutike. Deseksualizacija realnosti. Ulaz u nesvjesno. Anna Ο. i Freudova želja.

Završio sam prošli put s formulom i primijetio sam da se ona svidjela, što mogu pripisati samo tome, što ona sadrži obećanja, jer u svom aforizmatičkom obliku ona još nije bila izložena.

Rekao sam da ćemo se uzdati u sljedeću formulu — prijenos je pokretanje realnosti nesvjesnoga. Time je na­javljeno ono što se u analizi prijenosa najviše želi izbjeći.

1

Kad pristupim ovoj formuli nađem se u problematič­noj situaciji — što sam najavio u svom učenju ο nesvjes-

nome. Nesvjesno, to su učinci govora na subjekt, to je dimenzija u kojoj se subjekt određuje u razvijanju uči­naka govora, uslijed čega je nesvjesno strukturirano kao jezik. Eto dobrog usmjerenja da se, naoko, svaki domet nesvjesnog istrgne iz realnosti drugačije od one koja uspostavlja subjekt. A ipak je ovo učenje bilo usmjere­no na cilj koji sam okvalificirao transferencijalnim. Da bih ponovo usmjerio one do kojih mi je najviše stalo u auditoriju — psihoanalitičare — u svrhu koja odgo­vara analitičkom iskustvu, samo upravljanje pojmom mora, prema razini s koje polazi govor učitelja, voditi računa ο djelovanju formulacije na slušateljstvo. Svi smo

159

mi tu, uključivši onoga koji poučava, u jednom odnosu prema realnosti nesvjesnoga, koju naš zahvat ne samo objelodanjuje, već, do izvjesne mjere, proizvodi.

Pređimo na činjenice. Realnost nesvjesnog jest — ne­održiva istina — spolna realnost. U svakoj je prilici to Freud artikulirao, kao smijem reći, tvrdoglavo. Zašto je to neodrživa istina?

U pitanju spola mi smo od vremena kad je Freud ob­razložio svoje otkriće, tj. od 1900. godine, ili u godina­ma koje jo j neposredno prethode, znanstveno napredo­vali. Kol iko god je znanost ο spolnosti bila integrirana s

našim mentalnim slikama, ne možemo smatrati da je ta

znanost koju smo tada uveli, bila tamo oduvijek. Mi zna­

mo malo više ο spolnosti. Znamo da spolna podjela, uto­

liko što vlada kod najvećeg dijela živih bića, jest ono što osigurava održavanje bića jedne vrste.

Da li ćemo zajedno 's Platonom svrstati biće jedne vrste među ideje, ili ako skupa s Aristotelom kažemo da nije nigdje do li u jedinkama koje je nose, ovdje je to ne­važno. Kažimo da vrsta opstoji u obliku svojih jedinki. Opstanak konja kao vrste ima smisla — svaki konj je prolazan i umire. Time shvaćate, da je veza između spol­nosti i smrti, smrti jedinki, temeljna.

Egzistencija, zahvaljujući spolnoj podjeli, počiva na kopulaciji, koja je obilježena dvama polovima koje vje­kovna tradicija označava kao muški pol i ženski pol. Na tome počiva područje razmnožavanja. Oduvijek su se oko ove temeljne realnosti grupirale, harmonizirale ostale osobine više ili manje vezane za krajnji cilj raz­množavanja. Tu mogu samo navesti ono što se u biološ­kom registru povezuje sa spolnom diferencijacijom u obliku sekundarnih karakteristika i funkcija. Danas zna­mo kako se na ovom terenu osnovala u društvu čitava jedna raspodjela funkcija u jednoj naizmjeničnoj igri. Najbolje je to znao precizirati moderni strukturalizam, ukazujući da se na razini srodstva, kao opreci prirodnom množenju, obavljaju temeljne razmjene — dakle, na ra­zini označitelja — a tu ponovo nalazimo na j elementarni je

160

strukture društvenog funkcioniranja, koje treba upisati u izraze kombinatorike.

Uključivanje ove kombinatorike u spolnu realnost po­stavlja pitanje, nije li tim putem označitelj došao na svi­jet, u čovjekov svijet.

Ono što bi opravdano moglo potvrditi da je označitelj ušao u svijet preko spolne realnosti — što znači da je čovjek naučio misliti — to je skorašnje polje otkrića, koje počinje korektnijim studiranjem mitoze. Tako se otkrivaju načini zrenja spolnih stanica, naime dvostruki proces redukcije. U ovoj se redukciji radi ο gubitku iz­

vjesnog broja elemenata, kromozoma. Svatko zna da nas

je to dovelo do genetike. Što proizlazi iz te genetike? — dominantna funkcija, u određenju nekih elemenata živog organizma, jedne kombinatorike — koja djeluje u nekim svojim fazama isključivanjem ostaloga.

Pozivajući se na funkciju malog a, ne upadam u ana­lognu spekulaciju — samo naznačujem sklonost zago­netke spolnosti prema igri označitelja.

Tu samo iznosim opasku da se zaista kroz povijest pri­mitivna znanost ukorijenila u jedan način mišljenja, ko­ji se oslanja na kombinatoriku, na opoziciju kao što su Jing i Jang, voda i vatra, toplo i hladno, i primorava ih da vode ples — riječ je izabrana zbog svoje metaforično­sti, jer se njihov ples temelji na ritualima plesa potpuno motiviranog spolnom podjelom u društvu.

Ne mogu ovdje održati tečaj, čak ni skraćeni, ο kine­

skoj astronomiji. Pozabavite se knjigom Leopolda de

Saussurea — ima s vremena na vrijeme genijalnih ljudi u

toj porodici. Tamo ćete vidjeti da se kineska astronomija temelji na igri označitelja, koji posve odzvanjaju politi­kom, društvenom strukturom, etikom, provjeravanjem i najmanje radnje, a ona je ipak vrlo dobra astronomska znanost. Istina je, do izvjesnog trenutka cijela se nebeska realnost može upisati samo u jednu široku konstelaciju označitelja.

U krajnjem, primitivna bi nauka bila — idemo do kraj­nosti — jedna vrst spolne tehnike. Granicu je nemogu-

161

će obilježiti, jer to je ipak znanost. Njihova posve valjana opažanja pokazuju nam, da su Kinezi imali, na primjer, savršeno efikasan sistem predviđanja dnevnih i noćnih promjena, i to vrlo rano — pomoću njihovih znatnih bi­lježenja možemo datirati, a ono je dosta davno da bi se preciznost ekvinocija pokazivala prema nebu, da polarna zvijezda nije na istom mjestu kao i danas. Tu nema dio­bene crte između eksperimentalnog sravnjivanja, koje ostaje valjano za sve, i načela koja su njime upravljala. A Claude Lévy-Strauss naglašava da se ne može reći da je sve fantazija i dim u primitivnoj magiji, jer se u njoj skuplja mnoštvo posve upotrebljivih iskustava.

Ali, ipak dolazi čas kad se prekida lanac spolnim uvo­đenjem tog mehanizma. Ma koliko to izgledalo paradok­salno, raskid nastaje to kasnije što je funkcija označite­lja implicitnija, manje obilježena. Ilustrirat ću ono što želim reći. Nakon kartezijanske revolucije i newtonske revolucije, još nalazimo u srcu pozitivističke doktrine religioznu teoriju ο zemlji kao velikom fetišu, teoriju savršeno koherentnu s izjavom Comtea — da nikad neće­mo upoznati kemijski sastav zvijezda, da će zvijezde i dalje biti prikovane na svom mjestu, t j . — ako to znamo postaviti u drugu perspektivu — u čistoj funkciji ozna­čitelja. Comte nema sreće, gotovo u isto vrijeme analiza svjetlosti nam je omogućila da na zvijezdama vidimo ti­suću stvari, uključujući i njihov kemijski sastav. Onda je došlo do rascijepa između astronomije i astrologije — što ne znači da za velik broj ljudi još uvijek ne živi astrologija.

2

K a m o vodi ovo izlaganje? — da se zapitamo treba li nesvjesno smatrati preostatkom ovog arhaičkog spoja misli sa spolnom realnošću. Ako je spolnost realnost ne­svjesnog — pripazite što ovdje treba razriješiti — tako je teško pristupiti stvari, da je mi možda možemo ra­svijetliti samo razmatrajući povijest.

162

Povratiti razinu na kojoj ljudska misao slijedi padine spolnog iskustva, koje je ograničilo osvajanje znanosti, to je rješenje koje je u povijesti uobličila Jungova misao — što dovodi do otjelovljenja psihičkog odnosa subjekta prema realitetu, pod nazivom arhetip.

Dakle, jungizam je — ukoliko on od svojih primitiv­nih načina artikulacije svijeta čini nešto postojeće, jez­gru, kaže on, same psihe — nužno praćen odbacivanjem izraza libido, neutraliziranjem ove funkcije pribjegava­njem pojmu psihičke energije, pojmu interesa koji je mnogo više poopćen.

Ne radi se tu jednostavno ο verziji neke škole, ο ma­

loj razlici. Jer, to što Freud želi prikazati u funkciji li­bida nije uopće arhaički odnos, primitivni pristup misli, svijet koji bi tu bio kao postojeća sjena starog svijeta preko našeg. Libido je prisutnost želje, djelatna prisut­nost kao takva. Preostaje da se tako obilježi želja — koja nije supstanca, koja je tu na razini primarnog procesa i određuje našem pristupu način.

Nedavno sam ponovo čitao, u vezi s mojom intervenci­jom na kongresu održanom 1960, ono što je ο nesvjesnom

najavio netko izvana koji se pokušao približiti koliko god je mogao, sa mjesta na kojem se nalazi, da bi kon-ceptualizirao našu domenu — gospodin Ricoeur poi­mence.

On je doista bio dovoljno daleko da bi prišao onom što je za jednog filozofa najteže, naime realizmu nesvjes­noga — tome, da nesvjesno nije dvosmislenost ponaša­nja, buduće znanje koje već zna da se ne zna, već rupa, rez, rascjep, koji je sastavni dio nekog manjka. Gospo­din Ricoeur se slaže da postoji nešto od ove dimenzije što treba zadržati. Kao filozof on je prisvaja. On to nazi­va hermeneutikom.

Danas se mnogo polaže na hermeneutiku. Hermeneu-tika ne zamjera samo onom što sam nazvao našom anali­tičkom avanturom, ona zamjera strukturalizmu takvom kakav je iznesen u radovima Lévy-Straussa. Dakle, što je hermeneutika? — ako to nije, da u slijedu čovjekovih

163

promjena razaberemo napredak znakova prema kojima on stvara svoju povijest, napredak svoje povijesti — po­vijesti koja se može i produžiti u neodređenija vre­mena. A gospodin Ricoeur vraća u čistu slučajnost ono sa čime se analitičari susreću na svakom kora­ku. Treba kazati da mu udruženje analitičara ne daje dojam, izvana, tako temeljnog slaganja, da bi ga se to mo­glo dojmiti. Ipak, to nije razlog da mu se prepusti teren.

Smatram da se na razini analize — ako se koji korak mo­že napredovati — treba otkriti ono čime je pulsacija ne­svjesnog vezana za spolnu realnost. To čvorno mjesto se zove želja i sve teoretske razrade koje sam pratio pos­ljednjih godina pokazuju kako se želja postavlja u zavis­nost prema zahtjevu — koji, artikulirajući se u označite­lja, ostavlja metonimički ostatak koji dospijeva pod nje­ga, element koji nije neodređen, koji je ujedno apsolutni i nedostižni uvjet, element nužno u procijepu, nezadovo-ljen, nemoguć, element koji se zove želja. To čini spoj s poljem koje je Freud definirao kao polje spolne instance na razini primarnog procesa.

Funkcija želje je posljednji preostatak učinka označi­telja u subjekta. Desidero, to je frojdovski cogito. Odatle se neophodno ustanovljava bitno u primarnom procesu. Razmotrite dobro što Freud kaže ο ovom polju gdje se

poticaj bitno zadovoljava halucinacijom.

Ni jedna shema mehanizma neće nikad moći objasniti ono što je dano kao regresija refleksivnog luka. Ono što dolazi putem sensoriuma mora otići putem motoriuma, a ako motorium ne radi, to se vraća. Ali, vraga, ako se to vrati natrag, kako možemo shvatiti da to čini percepciju? — ako to nije slika nečega što čini da od zaustavljene struje poteče energija u obliku svjetiljke koja se pali, ali, za koga? Dimenzija trećega je bitna u ovoj takozva­noj regresiji. Ona se može shvatiti samo u strogo analog­nom obliku, u onome što sam neki dan nacrtao na tabli kao oblik dvoličnosti subjekta iskaza prema subjektu iskazivanja. Samo prisutnost subjekta koji želi, i koji

164

spolno želi, donosi nam ovu dimenziju prirodne metafo­re, odakle se odlučuje takozvani identitet percepcije.

Freud smatra libido bitnim elementom primarnog pro­cesa. To znači — protivno nego što izgleda u tekstovima gdje pokušava ilustrirati svoju teoriju — da u halucina­ciji, u najjednostavnijoj halucinaciji najjednostavnije po­trebe, u samoj halucinaciji u vezi s hranom kakva se na primjer događa u snovima male Ane, kad ona kaže, ne znam već što, kolač, jagoda, jaje i ostale poslastice, — nema čistog i jednostavnog uprisutnjenja predmeta po­trebe. Samo je zbog seksualizacije tih predmeta moguća halucinacija sna — jer, možete zapaziti, mala Ana haluci­nira samo zabranjene predmete. Treba stvar raspraviti, u svakom slučaju, ali je apsolutno bitno označiti dimenziju značenja u svakoj halucinaciji da bismo mogli shvatiti ono ο čemu je riječ u načelu ugode. Na točki gdje subjekt želi, dana je u halucinaciji konotacija realnosti. A ako Freud suprotstavlja načelo stvarnosti načelu ugode, upra­vo je to u onoj mjeri u kojoj je realnost tu definirana kao deseksualizirana.

U najnovijim analitičkim teorijama često se govori ο

deseksualiziranim funkcijama, kaže se, na primjer, da ideal-ja počiva na zaposjedanju deseksualiziranog libida. Izgleda mi vrlo teško govoriti ο deseksualiziranom libidu.

Ali, da pristup realnosti sadrži deseksualizaciju, to doista stoji u načelu Freudove definicije u Zwei Prinzipien des psychischen Geschehens, ο dva načela gdje se dijeli psi­hičko događanje.

Sto reći — da treba vidjeti težinu spolne realnosti u prijenosu. Najvećim dijelom nepoznata i do izvjesne mje­re skrivena, ona teče pod onim što se zbiva na razini analitičkog diskursa, koji, prema svojim oblicima pripada zahtjevu — nije nas tek tako cjelokupno iskustvo dovelo do toga da je njišemo između izraza uskrate i nagrade.

Pokušao sam upisati na tablu topiku subjekta prema oznaci koju sam svojevremeno nazvao unutrašnja osmi­ca. To je zasigurno nešto što podsjeća na čuveni Eulerov krug, tim više, što se, kao što možete opaziti, radi ο po-

165

vršini koju možete sami izraditi. Rub se nastavlja, osim u jednoj točki, ne ide a da ne biva prekriven površinom koja se već prethodno razvila. Ovaj crtež gledan s odre­đene perspektive, može izgledati kao da predstavlja dva polja koja se presijecaju.

Libido sam uvrstio tamo gdje režanj, određen kao raz­vojno polje nesvjesnoga, prekriva i zamračuje drugi re­žanj, režanj spolne realnosti.

Unutrašnja osmica

Libido bi tako bio ono što pripada obama poljima — sjecište, kako se kaže u logici. Ali, to upravo nisam htio reći. Jer, ovaj sektor, gdje izgleda da se polja prekrivaju, jest, ako vidite pravi profil površine, praznina.

Ova površina pripada drugoj, čiju sam topiku svoje­vremeno opisao učenicima, a koja se naziva cross-cap, drugačije rečeno mitra. Nisam je tu nacrtao, ali vas mo­lim da jednostavno razmotrite koja je njena karakteri­stika koja upada u oko. Možete je dobiti polazeći od unutrašnje osmice. Učinite tako da se dva i dva kraja spoje, tako kako se pokazuje ovdje, komplementarnom površinom, i zatvorite je. Ona u neku ruku igra istu ulo­gu komplementa u odnosu na početnu osmicu, kao kugla u odnosu na krug, kugla koja bi zatvarala ono za što bi se već krug ponudio spremnim da sadrži. Pa dobro! ova je površina Moebiusova površina, a njeno lice nastavlja njeno naličje. I druga nužnost proizlazi iz ovog crteža, a to je da on mora, da bi zatvorio svoju krivulju, negdje preći prethodnu površinu, a to je na ovoj točki, prema li­niji koju ću dati na drugom modelu.

166

Ovaj nam crtež omogućava da predstavimo želju kao mjesto spajanja polja zahtjeva, gdje se uprisutnjuju sinkope nesvjesnoga sa spolnom realnošću. Sve to zavisi od crte koju ćemo nazvati crtom želje, vezane za zahtjev i putem koje se u iskustvu uprisutnjuje spolni odraz.

Kakva je to želja? Smatrate li da tu označavam instan­cu prijenosa? Da i ne. Vidjet ćete, da stvar ne ide po sebi, kad vam kažem, da želja ο kojoj je riječ, jest želja ana­litičara.

3

Da ne biste ostali zatečeni tvrdnjom, koja vam se može činiti odvažnom, samo ću vas podsjetiti na ulaz u nesvjesno u Freudovu vidokrugu.

Anna Ο. — ostavimo tu priču ο Ο., zovimo je njenim

pravim imenom Bertha Pappenheim — veliko je ime u

socijalnoj pomoći u Njemačkoj — nedavno mi je jedan moj učenik donio za zabavu markicu s njenim likom, a pe­čat je udaren u Njemačkoj, to kažem, da vidite da je osta­vila neki trag u povijesti. U vezi s Annom O. otkriven je prijenos. Breuer je bio oduševljen postupkom koji je pro­vođen s rečenom osobom, to je išlo kao podmazano. U tom času nitko ne bi opovrgavao označitelja da su znali oživjeti ovu riječ iz stoičkog rječnika. Sto je više označi­telja davala Anna, to je bolje išlo. Bila je to chimney--cure, čišćenje. U cijeloj stvari nije bilo traga ni najma­njoj neugodnoj stvari, primite tu opasku na znanje. Ništa spolnosti, ni pod mikroskopom, ni na daleko.

Spolnost je uveo Breuer. Njemu dolazi ta misao — Ti se malo previše baviš time. Onda se taj dragi čovjek, a do­bar suprug uostalom, prestrašio, i nalazi da je toliko do­voljno — zbog čega, kao što vam je poznato, O. pokazu­je divne i dramatične znakove onoga što se naučnim je­zikom naziva pseudocyésis, š to jednostavno rečeno znači mali balon — trudnoću, koja je neurotična.

Što ona pokazuje? — možemo postavljati teorije, ali bo­lje je ne prenagliti se s govorom tijela. Recimo, jednostav-

167

no da domena spolnosti pokazuje prirodno funkcioniranje znakova. Na toj razini se radi o označiteljima, jer je lažni balon simptom, a prema definiciji znaka, nešto za ne­koga. Označitelj, koji je posve nešto drugo, predstavlja subjekt za drugog označitelj a.

U ovoj je prilici potrebno spomenuti veliku razliku, jer smo skloni reći da je u svemu tome greška na Berthi. Ali, ja ću vas zamoliti da na čas prekinete misao o takvoj te­zi — zašto ne bismo Berthinu trudnoću razmatrali pre­ma formuli želja čovjeka je želja Drugoga, kao manifesta­ciju želje Breuera? Zašto ne biste došli do pomisli, da je Breuer želio dijete? Dat ću vam početak dokaza, a to je da je pošavši sa svojom ženom u Italiju Breuer požurio da jo j napravi dijete, na što Jones podsjeća sugovornika

— dijete koje je, zbog toga što je rođeno u ovim okolno­stima, kaže ovaj nepokolebljivi Velšanin, u času kad Jones govori, upravo izvršilo samoubojstvo.

Ostavimo po strani ono što u stvari možemo misliti o želji kojoj ni ovaj izlaz nije stran. Ali, razmotrimo ono što kaže Freud Breueru — Ah, što! kakva neprilika! Pri­jenos je spontanost nesvjesnoga rečene Berthe. To nije tvoja, nije tvoja želja — ne znam da li su se tikali, ali to je vjerojatno — to je želja Drugoga. Pri čemu, mislim da je Freud smatrao Breuera histerikom, budući da mu on kaže — Tvoja želja jest želja Drugoga. Čudna stvar, on ga ne lišava krivnje, ali je sigurno da ga oslobađa straha — oni koji poznaju razliku koju činim između ove dvije razine, mogu tu dobiti indikaciju.

To nas uvodi u pitanje o onome što je Freudova želja odlučila, kad je okrenula sav domet prijenosa, tako da je on sada doveden do krajnje apsurdne točke, kad jedan analitičar može reći da je sva teorija prijenosa samo ana-litičareva obrana.

Poljuljat ću ovaj krajnji izraz. Pokazujem točno drugu stranu kazujući vam, da je to analitičareva želja. Treba me slijediti. Sve to ne činim jednostavno zato da bih stvari izokrenuo. Pomoću ovog ključa čitajte opći pregled o pi­tanju prijenosa — takav kakav može napisati bilo tko,

168

netko, tko može napisati jedan Que sais-je? o psihoanali­zi može vam dati opći pregled prijenosa. Čitajte dakle ta­kav općenit pregled prijenosa, koji je tu dovoljno nazna­čen i oslonite se na to.

Zar doprinos koji svatko daje resoru prijenosa nije, Freud na stranu, nešto gdje je njegova želja savršeno čitljiva? Izvršit ću analizu Abrahama jednostavno pola­zeći od njegove teorije djelomičnih predmeta. Ne postoji samo ono što analitičar u poslu kani učiniti od svog pa­cijenta. Postoji i ono što analitičar hoće da njegov pa­cijent učini od njega. Abraham je, recimo, htio biti pot­puna majka.

A zatim, mogao bih se još zabavljati naznačavajući granice Ferenczijeve teorije na čuvenoj Georgiusovoj pjes­mi Ja sam sin-otac.

I Niinberg ima svoje namjere, a u svom zaista zapaže­nom članku Amour et transfert, pokazuje se u položaju suca o moći života i smrti, pri čemu se ne može ne zapa­ziti težnja za božanskim položajem.

Sve to može biti zabavno. Ali, u toku takvih događaja mogu se izdvojiti funkcije kao što su one, koje sam htio prikazati na ploči.

Da bih povezao shemu vrše sa shemama koje sam na­pravio prilikom odgovora na psihologizirajuću teoriju psihoanalitičke ličnosti, dovoljno je da od zatvarača, o kojem sam vam već govorio, napravite zatvarač fotograf­skog aparata, tako da on bude ogledalo. U tom malom ogledalu koje zatvara ono što je s druge strane, subjekt vidi kako se oblikuje igra, zahvaljujući čemu on može — prema iluziji koja se dobiva u iskustvu okrenutog bu­keta, naime realne slike — prilagoditi svoju vlastitu sliku oko onoga što se pojavljuje, oko maloga a. U zbroju ovih prilagođavanja slika subjekt mora naći priliku za bitnu integraciju. Što mi znamo o svemu tome? — ako je to samo prepušteno plutanju u povijesti analize, angažira­nju želje svakog analitičara, došli smo do toga da doda­mo takav mali detalj, koji nam omogućava da na razini

169

želje kvalificiramo prisutnost svakog analitičara. Freud je tu ostavio ovaj čopor, kako on kaže, koji ga slijedi.

Konačno, ljudi koji su slijedili Krista nisu bili tako blistavi. Freud nije bio Krist, ali je on možda bio nešto poput Viridijane. Oni, koji su u tom filmu tako ironično slikani malim aparatom, ponekad me podsjećaju, neodo­ljivo, na grupu, isto tako slikanu bezbroj puta, onih koji su bili Freudovi apostoli i epigoni. Treba li ih umanjiti? Ne više od apostola. Upravo na toj razini mogli su oni nositi najbolje svjedočanstvo. Oni su nas najviše poučili izvjesnom naivnošću, izvjesnim siromaštvom, izvjesnom nevinošću. Istina je, da je oko Sokrata bila mnogo sjajni­ja prisutnost i da nas ona ne uči manje prijenosu — oni koji se sjećaju mog seminara o ovom predmetu mogu to posvjedočiti.

Odatle ću nastaviti svoje koračanje idući put pokuša­vajući vam iznijeti doseg funkcije analitičareve želje.

ODGOVORI

J.-A. M I L L E R : — Postavlja se pitanje specifičnog odnosa ovih dvaju diskursa, znanstvenog diskursa i dis-kursa Drugoga, bilo to nesvjesnoga. Za razliku od diskur­sa koji prethode njenom pojavljivanju, znanost se ne te­melji na nesvjesnoj kombinatorici. On se ustanovljava tako da s nesvjesnim uspostavlja odnos ne-odnosa. Ona je isključiva. Nesvjesno ne nestaje, ipak, a njegovi se od­razi i dalje osjećaju. Moida bi razmišljanje o znanstve-nosti analize, koje vi zastupate, dovelo do pisanja nove historije znanosti misli. Volio bih znati što o tome kažete.

Vidite da se pokazuje dvostruko dovođenje u pitanje. Ako možemo vezati psihoanalizu za tok moderne znano­sti, usprkos bitnoj incidenti, i nadalje za analitičarevu želju, imamo pravo postaviti pitanje o želji koja stoji iza moderne znanosti. Sigurno je da znanstveni diskurs kida

170

veze s uvjetima diskursa nesvjesnoga. To se vidi u teoriji skupova. U času kad je kombinatorika skopčana za zap­ljenu spolnosti, teorija skupova ne može doći do izražaja. Kako je moguće ovo isključenje? Odgovor možemo dati na razini želje.

29. travnja 1964.

13

Rastav nagona

Završio sam svoje posljednje izlaganje ističući mjesto do kojeg sam vas doveo topološkom shematizacijom sta­novite podjele i perimetra, koji se uvija nad samim so­bom, a koji tvori ono što obično netočno nazivamo anali­tičkom situacijom.

Ova topologija će vam pomoći da shvatite gdje je točka razdvajanja i spajanja, udruženja i granice, gdje se samo može smjestiti analitičareva želja.

Da bismo išli dalje, da bih vam pokazao kako je ovo označivanje uvjetovano svim okolišanjima pojma i prak­se, što nam omogućava da sakupimo dugačko iskustvo analize i njenih doktrinarnih iskaza, potrebno mi je — za sve one koji nisu mogli pratiti moje prethodne semina­re — iznijeti četvrti pojam, koji sam najavio kao bitan za analitičko iskustvo — a to je nagon.*

1

Ovaj uvod, da upotrebim Freudov izraz Einführung — možemo učiniti samo slijedeći Freuda, iako je ovaj po­jam kod Freuda posve nov.

Izraz Trieb ima, naravno, dugu povijest, ne samo u psihologiji ili u fiziologiji, već i u samoj fizici i, doista, nije samo slučajnost što je Freud izabrao ovaj izraz. Ali,

* Na francuskom: la pulsion, op. ur.

172

on je Trieb tako specifično upotrebio, a Trieb je toliko uključen u samu analitičku praksu, da je njegova proš­lost zaista zastrta. Prošlost izraza nesvjesno jako pritišće njegovu upotrebu u analitičkoj teoriji — toliko o tome što se odnosi na Trieb, svatko ga upotrebljava kao ozna­ku neke radikalne danosti u našem iskustvu.

Čak ga ponekad neki navode protiv mojeg učenja u vezi s nesvjesnim, predbacujući tom učenju intelektuali-zaciju — da se znalo što mislim o inteligenciji, sigurno bi razmislili o ovom prigovoru — i o tom nekom nema­ru prema onom što svaki analitičar zna iz iskustva. U stvari, iz iskustva znamo za nešto što ima nerepresivan karakter čak i kroz represiju — uostalom, tamo gdje treba nešto suzbijati, tamo postoji i nešto što izbija. Ni je potrebno otići daleko u analizu odraslog, dovoljno je biti praktičar s djecom, da bi se upoznao ovaj element što svakom slučaju na kojem radimo daje kliničku težinu, a koji se zove nagon. Čini se da ovdje postoji referencija na posljednji podatak, na arhaično, na prvotno. Takvo pri­bjegavanje odricanju, na koje vas poziva moje učenje, izgleda neizbježno, da bi se shvatilo nesvjesno.

Da li ono o čemu je riječ u nagonu pripada organskom registru? Treba li ovako interpretirati ono što kaže Freud u jednom tekstu, koji je dio iz Jenseits des Lustprinzips — da nagon, Trieb, predstavlja die Äusserung der Trägheit, očitovanje inercije u organskom životu? Da li je to jed­nostavno shvaćanje, koje bi se upotpunilo referencijom na obuhvaćanje ove inercije, koja bi bila učvršćivanje, Fixierung?

Ne samo da ja tako ne mislim, već smatram da bi oz­biljno ispitivanje Freudove razrade pojma nagona po­kazalo protivno.

Nagon nije pritisak. Trieb nije Drang ako ne zbog dru­gog a ono iz sljedećeg razloga. U jednom članku napisa­nom 1915. — znači godinu dana nakon Einführung zum Narzissmus, uvidjet ćete važnost ovog podsjećanja — pod naslovom Triebe und Triebschicksale — treba izbjeći prevođenje sa avatar, kad bi bile Triebwandlungen, to bi

173

bilo avatar, Schicksal to je avantura, preokret — dakle, u tom članku Freud kaže da je kod nagona važno razliko­vati četiri momenta. Uzmimo najprije Drang, pritisak. Quelle, izvor. Objekt, predmet. Ziel, cilj. Naravno, kad čitamo, ovo nabrajanje može izgledati posve prirodno. Želim vam dokazati da je svaki tekst napravljen da nam pokaže kako to i nije tako prirodno.

Bitno je najprije podsjetiti se, da nam sam Freud kaže na početku ovog članka, da je nagon Grundbegriff, te­meljni pojam. On dodaje, pri čemu se pokazuje dobrim epistemologom, da je počevši od trenutka kad je on, Freud, uveo u nauku nagon, moguća od dvije stvari jed­na — ili će ovaj pojam biti zadržan, ili će biti odbačen. On će biti zadržan ako bude funkcionirao, kako bi se to danas reklo — ja bih rekao, ako trasira svoj put u realnom u koje treba prodrijeti. To je slučaj sa svim ostalim Grundbegriffe u naučnoj domeni.

Tu se ocrtava ono što pripada Freudovu duhu, a to su temeljni pojmovi fizike. Njegovi učitelji iz fiziologije su oni koji promiču ostvarenje, npr. integraciju fiziologije s temeljnim pojmovima moderne fizike, a posebno energe­tike. Kol iko je u toku historije pojam energije, kao i sile pri svakom ponovnom preuzimanju teme obuhva­ćao sve više i više realnost!

To predviđa Freud. Napredak spoznaje, kaže on, ne podnosi nikakvu Starrheit, nikakvu opčinjenost definici­jama. Negdje drugdje kaže, da je nagon dio naših mitova. Što se mene tiče, ja bih odstranio ovaj izraz mit — uostalom, u istom tekstu, u prvom paragrafu Freud upo­trebljava riječ Konvention, konvencija, koja je mnogo bliža onome o čemu se radi, a koje bih ja nazvao bentha-movskim izrazom — fikcija, na koji sam ukazao onima koji me slijede.

To je izraz, kažem usput, poželjniji od modela koji je previše zloupotrebljen. U svakom slučaju model nije ni­kad Grundbegriff, jer, u izvjesnom polju više modela može funkcionirati korelativno. A to ne vrijedi za Grund­begriff, temeljni pojam, niti za temeljnu fikciju.

174

2

Zapitajmo se sada, što se najprije pojavljuje kad iz bližega promatramo četiri momenta nagona koje je iz­nio Freud. Kažimo, da se ova četiri izraza mogu pojaviti samo odvojeno.

Pritisak, najprije, koji će biti poistovjećen sa čistom i jednostavnom težnjom za rasterećivanjem. Ova težnja se ostvaruje stimulusom, naime transmisijom dijela do­datne energije prihvaćene na razini stimulusa — to je čuvena količina Qn iz Entwurf a.

Samo, Freud daje dalekosežnu opasku o tome. Nesumnjivo, tu ima stimulacije, nadražaja, da upotre-

bimo izraz kojim se na ovoj razini služi Freud, Reiz, na-dražaj. Ali, Reiz o kojem se radi u nagonu, različit je od svake stimulacije koja dolazi iz vanjskog svijeta, to je unutarnji Reiz. Što to znači?

Za objašnjenje imamo pojam potrebe, kakva se mani­festira u organizmu, na različitim razinama, a najprije na razini gladi, žeđi. Izgleda da Freud želi reći to, kad razlikuje unutrašnji i vanjski nadražaj. Pa, dobro, neka bude tako, da od prvih redaka Freud postavlja najfor-malnije, da se u Trieb uopće ne radi o pritisku potrebe kakva je Hunger, glad, ili Durst žeđ.

Zaista, da bi ispitao što je Trieb, da li se Freud poziva na nešto što se odvija na razini organizma u njegovu to­talitetu? Da li realno u svojoj skupnosti tu provaljuje? Da li je živo biće tu zainteresirano? N e . Uvijek se speci­fično radi o samom freudovskom polju, u njegovu naj-nediferenciranijem obliku, koji mu je Freud dao na po­četku i koji je na ovoj razini, da se prenesemo na Skicu, koju sam dao maločas, Ich, Real-Ich. Redl-Ich je zamiš­ljeno kao nešto nošeno, ne cijelim organizmom, već živ­čanim sustavom. On ima karakter planiranog, objektivi­ranog subjekta. Naglašavam karaktere površine ovog polja razmatrajući ga topološki, i pokušavajući vam po­kazati kako svim potrebama njegova upravljanja odgo­vara, ako ga uzmemo u obliku površine.

175

Ovo je bitna točka, jer, kad budemo gledali iz bližega, vidjet ćemo, da je Triebreiz ono čime su neki elementi tog polja, kaže Freud, triebbesetzt, nagonski zaposjednu­ti. Ovo zaposjednuće nas dovodi na područje energije, jer — Freud to najbolje razlaže — karakteristika nagona jest da je konstante Kraft, stalna sila. On ga ne može koncipirati kao momentane Stosškraft.

Što to znači, momentane Stosškraft? Oko riječi Mo­ment smo već u povijesti imali nesporazuma. Parižani su se za vrijeme opsade Pariza 1870. rugali izvjesnom psychologisches Moment, koji je upotrebio Bismarck. To im se činilo posve smiješno, jer su Francuzi sve do nedavno, kad su se navikli na sve, bili osjetljivi na točnu upotrebu riječi.

Taj posve novi psihološki moment pružio im je priliku za ismijavanje. To je jednostavno značilo psihološki fak­tor. Izraz momentane Stosškraft možda ne treba uzeti posve u smislu faktora, već u smislu momenta u kine-matici. Mislim da ova Stosškraft, udarna sila, nije ni­šta drugo nego referencija na živu silu, na kinetičku ener­giju. K o d nagona se ne radi o kinetičkoj energiji, ne radi se o nečemu čime se može upravljati zajedno s pokretom. Rasterećenje o kojem je riječ je posve drugačije prirode, a njegovo mjesto je na posve drugom planu.

Postojanost pritiska priječi svaku usporedbu nago­na s biološkom funkcijom koja uvijek ima neki ritam. Prvo što Freud kaže o nagonu jest, ako se tako mogu izraziti, da on nema ni dana ni noći, da nema ni pro­ljeća ni jeseni, da nema ni uspona ni pada. To je kon­stantna sila. Trebalo bi, ipak, voditi računa o tekstovi­ma, a i o iskustvu.

3

Na drugom kraju navodi Freud nešto što piše posve čisto, ali sa par navodnika — Befriedigung, zadovoljenje. Što znači zadovoljenje nagona? Vi ćete kazati — Pa, to

176

je posve jednostavno, zadovoljenje nagona znači, da on dostiže svoj Ziel, cilj.

Divljač izlazi iz svoje rupe querens quam devoret, a kad je našla nešto što će staviti pod zube, zadovoljna je, probavlja. Sama činjenica da se slična slika može prizva­ti pokazuje dovoljno, da smo je doveli u suglasje s mitologijom nagona.

Postoji jedna stvar koja se tu odmah suprotstavlja — zamjetljivo je, da je nitko nije istaknuo, od doba kad nam zadaje zagonetku, koja je poput svih Freudovih za­gonetki držana zalogom do kraja njegova života, a da se Freud nije udostojao da je bolje razjasni — ostavio je vjerojatno posao onima koji bi ga mogli obaviti. Doi­sta, sjećate se da treća od četiriju temeljnih promjena nagona, koju Freud stavlja na početak — čudno je da po­stoje četiri promjene, kao što ima četiri elementa nagona — jest sublimacija, pa! ü tom nam članku Freud po tisuću puta kaže, da je.sublimacija zadovoljenje nagona, iako je ona zielgehemmt i zapriječena da dođe do cilja — iako ga ona ne dostiže. Sublimacija: je ipak zadovoljenje nagona, i to bez potiskivanja.

Drugim riječima ^ u ovom času ja ne vodim ljubav, ja ne tucam, ja vam govorim, ali, ja mogu osjećati isto zadovoljstvo kao kad bih vas tucao. To sam htio reći. To uostalom postavlja pitanje, da li se ja zaista tucam. Iz­među ta dva izraza uspostavlja se krajnja antinomija, koja nas podsjeća da upotreba funkcije nagona nema za nas-drugog domašaja osim da postavi pitanje što je to zadovoljenje nagona.

Svi oni tu među vama, koji su psihoanalitičari, mora­ju sada osjetiti do koje točke dovodim najhitniju razinu prilagođavanja. Jasno j e , da se oni s kojima sam imao posla, pacijenti, ne zadovoljavaju, kako se kaže, onim što jesu. A ipak, mi znamo da sve ono što oni jesu, sve što<oni proživljavaju, sami njihovi simptomi, sve to za­visi Od zadovoljstva. Oni zadovoljavaju nešto, što se ne­sumnjivo protivi onome što bi ih moglo zadovoljiti, ili bolje, oni zadovoljavaju nečemu. Oni nisu zadovoljni

177

svojim stanjem, ali ipak, bivajući u tako malo zadovo­ljavajućem stanju, oni se zadovoljavaju. Cijelo je pitanje upravo u tome, da znamo, što je ovo se, koje je tu za­dovoljeno.

U cjelini uzevši, i pri prvom pristupu, rekli bismo da je ono čemu se zadovoljava neugodom, ipak — to je općenito prihvaćeno — zakon ugode. Kažimo, da se za tu vrst zadovoljstva, oni previše muče. Do izvjesne mje­re, ovo preveliko mučenje jedino opravdava naše inter­vencije. , i

Ne može se, dakle, reći da cilj nije dostignut, što se tiče zadovoljstva. On je dostignut. Time nismo zauzeli konačno etičko stanovište. Ali, na određenoj razini je to način na koji; mi, analitičari pristupamo problemu — utoliko što i mi znamo malo više od ostalih o tome što je normalno, a što nije. Znamo da: oblici uređenja koji po­stoje između onog što ide dobro i onog'što ide loše, tvore kontinuirani niz: Ono što .je pred nama u analizi, sustav je, u kojem.se -sve sređuje, i k o j i dostiže svoju vlastitu vrst zadovoljstva. Mi se tu uplećemo u. onoj mjeri u ko­jo j smatramo da postoje i drugi putovi, kraći na prim­jer. U svakom slučaju, na nagon se pozivamo prema tome da li se stanje zadovoljstva može ispraviti na razini nagona.

To zadovoljstvo je paradoksalno. K a d se gleda izbliza, primjećuje se da u igru ulazi nešto novo — kategorija ne­mogućeg, i Ona je u temeljima frojdovskih zamisli posve radikalna. Put subjekta — da tu izrečemo izraz u odno­su na koji se jedino može postaviti zadovoljstvo — put subjekta prolazi između dvije zidine nemogućeg.

T o j funkciji nemogućeg treba prići oprezno, kao i svakoj funkciji koja se predstavlja u negativnom obliku. Ht io bih vas jednostavno naputiti, da nije najbolji način pristupa ovom pojmu, ako ga uzmemo za negaciju. Ta metoda bi nas dovela do pitanja o nemogućem, a nemogu­će nije nužno protivno mogućem, ili pak, budući da je protivno mogućem sigurno realno, mi ćemo doći do toga, da definiramo realno kao nemoguće.

178

Što se mene tiče, ne vidim prepreku toj definiciji, uto­liko manje što se kod Freuda realno pojavljuje u tom ob­liku, naime kao prepreka načelu ugode. Realno je udar, to je činjenica da se stvar ne sređuje odmah, kao što želi pružena ruka prema vanjskim predmetima. Mislim da je to posve iluzorna zamisao, da ju je Freudova misao svela na tu točku. Realno se razlikuje, kao što sam prošli put rekao, odvajanjem od polja načela ugode svojom deseksualizacijom, činjenicom da njegova ekonomija do­pušta nešto novo, a to je upravo nemoguće.

Ali, nemoguće je prisutno i u drugom polju, kao bitno. Načelo ugode se čak karakterizira time, što je nemoguće tu prisutno, što nije nikad priznato kao takvo. Ideja, da je funkcija načela ugode da se zadovolji halucinacijom, jest tu da ilustrira — to je samo ilustracija. Dostižući svoj predmet, nagon na neki način shvaća da nije baš tako zadovoljen. Jer, ako na početku dijalektike nagona razlikujemo Not i Bedürfnis, potrebu od zahtjeva nagona — to je zato što ni jedan predmet bilo koje Not, potre­be, ne može zadovoljiti nagon. Kad biste, ipak, vi klju-kali usta — ta usta, koja se otvaraju u registru nagona — ona se ne bi zadovoljila hranom, već, kako se kaže, ugodom usta. Zato se u analitičkom iskustvu oralni na­gon sreće u zadnjem terminu, u situaciji, kad on samo traži jelovnik. To što pripada načelu zadovoljenja, obav­lja nesumnjivo ustima — što ide kroz usta, vraća se kroz usta i troši se u ugodi, koju sam nazvao ugodom usta.

To nam kaže Freud. Uzmite tekst — Ono što se tiče predmeta u nagonu, znajte, da on nema, čisto rečeno, nikakve važnosti. On je posve indiferentan. Uvijek treba čitati Freuda napetih ušiju. Kad se čitaju slične stvari, treba ih malo pretresti.

Kako treba shvatiti predmet nagona da bi se moglo reći, da je on u bilo kojem nagonu indiferentan? Za oral­ni nagon na primjer, očito je da se u njemu ne radi uopće o hrani, ni o sjećanju na hranu, ni o odjeku hrane, ni o majčinoj brizi, već o nečem što se zove dojka i što se čini da ide samo po sebi, jer je u istom nizu. Ako Freud

179

stavlja opasku, da predmet nagona nema nikakve važno­sti, vjerojatno nam treba revidirati dojku u njihovoj funk­ciji predmeta.

T im dojkama u njihovoj funkciji predmeta, predmeta kao uzroka želji — treba dati takvu funkciju, da im mo­žemo odrediti mjesto u zadovoljenju nagona. Najbolja nam se formula čini ova — da ih nagon tu izvrće. Pri­mijenit ćemo je i na druge predmete. Izvrće (fait le tour) treba uzeti s dvosmislenošću koju mu daje francuski jezik, i kao turn, što omeđuje ono oko čega kruži, i trick, nekoga izigrati, smotati.

4

Na kraju donosim pitanje o' izvoru. Ako hoćemo pod svaku cijenu vratiti životnu regulaciju u funkciju nago­na, reklo bi se sigurno da je u tome okolišanje.

Zašto? Zašto su takozvane erogene zone priznate samo ukoliko se za nas diferenciraju svojim rubnim struktu­rama? Zašto se govori o ustima, a he o jednjaku, ili o že­lucu? Svi oni sudjeluju u oralnoj funkciji, ali na eroge-noj razini govorimo o ustima, i ne samo o ustima, već o usnama i o zubima, o onom što Homer naziva ogradom zubi!

Isto je tako s analnim nagonom. Nismo sve rekli, kad kažemo, da je izvjesna živa funkcija — izmet, uklopljena u funkciju izmjene sa svijetom. Ima i drugih izlučnih funkcija, ima i drugih elemenata koji u tome sudjeluju osim anusa, koji je ipak za nas specifično onaj, koji se definira kao izvor i početak nekog nagona.

Kazat ću, ako je nagon ičemu nalik, to je montaža (sklapanje).

To nije montaža shvaćena u perspektivi svrhovitosti. To je perspektiva koja se uspostavlja u modernim teori­jama nagona, gdje je prikazivanje takve montaže uzbud­ljivo. Montaža je npr. specifičan oblik, zbog kojeg će kokoš leći uz tlo, ako nekoliko metara iznad nje stavite

180

papir izrezan u obliku sokola, naime, nešto što uključuje manje ili više odgovarajuću reakciju, uostalom, možemo opaziti da ova reakcija nije neophodno pogodna. Ne go­vorim o toj vrsti montaže.

Montaža nagona je montaža koja se najprije pokazuje kao nešto što nema ni glave ni repa — u smislu u kojem govorimo o montaži u nadrealističkom kolažu. Ako pri­bližimo paradokse koje smo definirali na razini Drang, paradoks o predmetu i paradoks o cilju nagona, mislim da bi nastala slika pokazivala hod dinama priključenog na plin, odakle izlazi paunovo pero koje škaklja trbuh li­jepe žene, koja je tu zbog ljepote stvari. Uostalom stvar postaje zanimljiva po tome što nagon, prema Freudu, određuje sve načine na koje se obrće sličan mehanizam. To ne znači da ćemo obrnuti dinamo — odvit ćemo nje­gove niti, one će postati paunovo pero, plinovod će ući u usta dame, a trtica izaći po sredini.

Eto, što Freud pokazuje kao razvijen primjer. Čitajte taj Freudov tekst, vidjet ćete u svakom času skok, bez prelaza, najheterogenijih slika s jedne na drugu. Sve to prolazi kroz gramatičke reference, čiju ćete zamršenost shvatiti drugi put.

Doista, kako se može čisto i jednostavno reći, kako to čini Freud, da je ekshibicionizam suprotan voajerizmu, ili da je mazohizam suprotan sadizmu? On to tvrdi samo iz čisto gramatičkih razloga, zbog inverzije subjekta i objekta, kao da su gramatički subjekt i objekt realne funkcije. Lako je dokazati da nije tako, i dovoljno je prenijeti se na našu strukturu jezika da bi ova dedukcija postala moguća. Ali, to što nam on oko te igre donosi u vezi s biti nagona, jest ono što ću vam idući put defini­rati kao putanju čina.

ODGOVORI

Dr G R E E N : — Postoji točka koju ste istakli i koja izgleda da je očito kapitalna, to je činjenica da četiri od­like koje specificiraju nagon moraju biti shvaćene kao

181

diskontinuirani elementi. Pitanje koje postavljam odno­si se na element pritiska, koje ste malo zanemarili u svom današnjem izlaganju, jer, mislim da vam je izgle­dao jedan od najkraćih putova da nas zavedete. Ali, ako je,,kako vi pokazujete, nagon konačno posvećen kombi­natorici činjenica diskontinuiteta, postavlja se problem proturječja koje je inherentno energiji sustava, koja je shvaćena kao sila ujedno konstantna i podložna promje­nama. Volio bih da precizirate ovo pitanje, utoliko što ono posreduje^, kod gledišta koje je za mene vrlo važno, a koje slabo uočavam u vašem učenju, naime, ekonom­sko gledište.

Da, mi ćemo dotle doći, i vidjet ćete kojim putem. To je uostalom lako..predvidjeti, ako pročitate moj članak. Postoji referenca koja nas može .dovesti do puta, a na koju se nisam htio pozvati, i zato što nisam imao vre­mena, i zato što se to samo po sebi eliminira — najčešće ja zacrtam put u samom, dodiru sa slušačima. To je re­ferenca na određeno poglavlje energetike.

U graničnom sustavu postoji izvjestan način upisiva­nja svake definirane točke kao karakterizirane u odnosu na potencijalnu energiju prema najbližim točkama — go­vori se o označavanju ili skalarnoj kotaciji. Tako se može svaka točka : definirati određenom derivacijom vi znate d a j e to u .infimtezimalnom računu jedan od načina za kotiranje;.beskrajno malih varijacija. Postojat će, dak­le, za svaku točku derivacija u odnosu na najbližu stranu, a ta će derivacija biti zabilježena za svaku točku polja. Ta se derivacija može upisati u obliku vektora, a skup vektora možemo lako sastaviti. Postoji zakon koji na prvi pogled izgleda čudan, ali koji je nesumnjivo temeljen — ono što od takvog vektora — koji ostvaruje kompoziciju tih konotiranih derivacija svake točke polja sa stanovišta potencijalne energije, dakle, — ono što od takvog vekto­ra prevali određenu površinu — koja nije ništa drugo, nego ono što ja nazivam zijev, jer je definiran rubnom strukturom — jest, za istu površinu, konstanta. Varija-

182

cije sustava su ono što mogu biti, ono što se nalazi ipak na razini integracije potencijalnog, ono što se naziva pri­liv je, dakle, konstantno.

Ono o čemu bi se radilo o nagonu u Drang, to je nešto koje se, i to jedino, može konotirati u odnosu prema Quelle, utoliko što Quelle upisuje tu rubnu strukturu u ekonomiju nagona.

Psihološke varijacije, duboke varijacije, one koje su sastavni dio cjeline organizma, podvrgnute su svim rit­movima, štoviše i rasterećenjima koja mogu nastati usli­jed nagona. Naprotiv, ono što karakterizira Drang, priti­sak nagona, to je održavana postojanost, koja je, zavisno od otvora, do izvjesne mjere individualizirana, promje­njiva. To znači, ljudi imaju više ih manje veliku gubicu. Trebalo bi o tome ponekad voditi računa pri izboru ana­litičara. Ali, konačno, to je stvar kojom ćemo se baviti u drugom kontekstu. Eto, što ne iscrpljuje pitanje koje ste postavili, ali što ukazuje na racionalno rješenje anti-nomije koju ste naveli, i koja je upravo ono što sam zanemario. Jer, ja sam potcrtao ono što Freud potcrtava —- da, kad sustav funkcionira u spoju s Umwelt, radi se o rasterećivanju, a kad se radi o Triebreiz, postoji pre­preka. To je točka kojoj se ne poklanja pažnja. Ali, što to znači. Nema prepreke, ako zaposjednuće nije u sa­mom polju. Tako da treba točno naznačiti sljedeće — utoliko što polje samo sadrži to zaposjednuće, u, njemu se ne može raditi o funkcioniranju zapreke.

Dr M A T H I S : — Jedno pitanje u vezi s rubnom struk­turom. Kad se radi o ustima ili o analnom završetku, da li vi lokalizirate erotizaciju na ta dva ekstremiteta? Gdje smještate ono što se može događati na razini jednjaka, na gastričkoj razini, kod šmrkanja, kod povraćanja, na razini dušnika? Postoji li tu nešto temeljito različito od onoga što ste obrazložili na razini usana?

Ja sam se ograničio na dva kraja koja pripadaju trak­tu. Mogao sam vam isto tako reći da su krmeljiv rub na-

183

šili kapaka, naše oko, naš pupak, isto tako krajevi, i da je sve to u funkciji erotizma. U analitičkoj tradiciji mi se uvijek pozivamo na posve fokusiranu sliku zona sve­denih na njihovu rubnu funkciju. To uopće ne mora značiti da u našu simptomatologiju ne ulaze i druge zone. Ali, mi smatramo da one ulaze u zonu pada, koju nazi­vam deseksualizacijom i funkcijom realnosti.

Uzmimo jedan primjer. U funkciji u kojoj spolni pred­met ide prema padini realnosti i pokazuje se kao paket mesa, izbija onaj oblik deseksualizacije tako očite, koja se kod histerične osobe naziva reakcijom gađenja. To ne znači, da smatramo da je užitak lokaliziran u ovim ero-genim zonama. Zelja zanima — bogu hvala, mi dobro znamo — druge stvari, i čak posve drugačije stvari od organizma, a sve implicirajući na raznim razinama orga­nizma. Ali, središnja funkcija nagona koje zadovoljstvo treba proizvesti? Upravo ü onoj mjeri u kojoj su aneksne i koneksne zone isključene, druge preuzimaju njihovu erogenu funkciju, one postaju specificirani izvori za na­gon. Shvaćate? '

Naravno, i druge zone osim ovih erögenih sudjeluju u ekonomiji želje. Ali, razmotrite dobro što se zbiva svaki put kad se one pojave. Nisam slučajno uzeo funkciju gađenja. Postoje zaista dva velika sliva želje, kakva se može pojaviti u padu seksualizacije — s jedne strane gađenje izazvano svođenjem -spolnog partnera na bilo koju funkciju realnosti, s druge strane, ono što sam naz­vao, u vezi sa skopičkom funkcijom, invidia, zavist. Za­vist je nešto drugo od skopičkog nagona, a gađenje nešto drugo od oralnog nagona.

6. svibnja 1964.

14

Pri čitanju članka gospodina Edwarda Glovera u Psy­choanalytic Quarterly, koji je naslovljen Freudian or neo--freudian, potpuno usmjeren protiv konstrukcija gospo­dina Alexandera, osjećam ružan zadah ustajalog, u ime zastarjelih kriterija napada se konstrukcija poput ove, gospodina Alexandera. Bože moj , nisam oklijevao da je napadnem prije četrnaest godina na kongresu psihijatrije 1950, ali, konačno, to je konstrukcija vrlo talentiranog čovjeka, i kad vidim na kojoj se razini o njoj raspravlja, odajem sebi priznanje, što se uza sve preobražaje koje doživljava moje predavanje, ovdje, a sigurno i drugdje, ipak može reći> da ±o moje predavanje sprečava da vam iskustvo analize bude preneseno na zaglupljujući način.

Nastavljam predavanje o nagonu. Pristupio sam mu prije nego li sam izložio, da je prijenos ono što se u iskustvu očituje pokretanjem realnosti nesvjesnoga, uto­liko što je ona spolnost. Zastao sam nad sadržajem ove tvrdnje.

Ako smo sigurni da je spolnost prisutna u djelovanju

prijenosa, to je zato što se u izvjesnim trenucima otvore-

185

no pokazuje u obliku ljubavi. Tu je ono o čemu se radi. Da li ljubav predstavlja vrhunac, završni trenutak, ne­osporan faktor, koji nam uprisutnjuje spolnost u hic et nunc prijenosa?

Tome najjasnije prigovara Freudov tekst, naravno, ne izoliran, već središnji, koji za predmet, ima nagone i nji­hove peripetije.

To je tekst kojem sam pristupio prošli put, pokušava­jući vain predočiti u kojem se problematičnom obliku, koji vrvi pitanjima, pokazuje uvod u nagon. Nadam se, da se znatan dio mog auditorija u međuvremenu mogao prisjetiti tog teksta, bilo da se radi o onima koji su ga mogli čitati na njemačkom, što mi se čini vrlo poželjno, ili su ga mogli, u nedostatku boljega, čitati na engleskom ili francuskom, u više ili manje točnim prijevodima — najlošiju ocjenu dajem francuskom prijevodu, a neću se zadržavati naznačujući istinske falsifikate kojima vrvi.

Čak ste pri prvom čitanju mogli primijetiti, da je taj članak podijeljen na dva toka: prvo, rastav nagona; dru­go, ispitivanje das Lieben, ljubavnog čina. Mi ćemo prići ovoj drugoj točki.

1

Freud-je izričito rekao da se ljubav ne bi mogla ni­kako smatrati1 predstavnikom onoga što on dovodi u pitanje pod izrazom die ganze Sexualstrebung, t j. težnja, oblici, konvergencija spolnog napora, utoliko što bi se ona završavala u Ganze, u dostižno sve, koje bi joj rezi­miralo bit i funkciju.

Kommt aber auf damit nicht zuher, to ne ide posve tako, uzvikuje on, u času dok odgovara ovoj okolnoj su­gestiji. Dali smo je mi,-ostali analitičari, u svim vrstama formula, koje su isto tako varke. Sav je članak sazdan tako da nam pokaže da su nagoni u odnosu na biološki cilj, odnosno razmnožavanje, takvi kakvi se pokazuju u procesu psihičkog realiteta, djelomični nagoni.

186

Nagoni su po svojoj strukturi, po napetosti koju uspo­stavljaju, vezani za jedan ekonomski faktor. Taj ekonom­ski faktor zavisi od uvjeta u kojima se odvija funkcija načela ugode na razini o kojoj ćemo govoriti kad bude vri­jeme, pod nazivom Real-Ich. Kažimo odmah, da Real-Ich možemo shvatiti kao središnji živčani sustav, utoliko što on ne funkcionira kao sustav odnosa, već kao sustav pred­određen da osigura izvjesnu homeostazu unutrašnjih na­petosti.

Zbog realnosti homeostatičkog sistema spolnost ne ulazi u igru u obliku djelomičnog nagona. Nagon je upra­vo ona montaža preko koje spolnost sudjeluje u psi­hičkom životu, na način koji se mora prilagoditi struktu­ri zijeva u nesvjesnome.

Pođimo u dvije krajnosti analitičkog iskustva. Prvot­no potisnuto jest označitelj, i ono što se nadograđuje da bi stvorilo simptom možemo uvijek smatrati građenjem označitelj a. Potisnuto i simptom su homogeni i može ih se svesti na funkcije označitelja. Njihova struktura, ma­da se gradi redoslijedom kao svaka zgrada, ipak se na kraju može upisati u sinkroničnim terminima.

Na drugom kraju postoji interpretacija. Interpretacija se odnosi na taj faktor posebne vremenske strukture, ko­ju sam pokušao definirati metonimijom. Interpretacija, u svom terminu, obilježava želju, kojoj je u izvjesnom smislu istovjetna. Zelja je, sve u svemu, sama interpre­tacija.

U intervalu je spolnost. Da se spolnost nije u obliku djelomičnog nagona očitovala kao dominirajuća nad eko­nomijom ovog intervala, naše bi se iskustvo svelo na mantiku, kojoj bi možda pristajao neutralni termin psi­hičke energije, ali gdje bi promašio ono što tu tvori po­stojanje, Dasein, spolnosti.

Spol je u interpretaciji nesvjesnih mehanizama čitljiv uvijek retroaktivno. Čitljivost bi pripadala prirodi inter­pretacije, kad u svakom povijesnom trenutku ne bismo mogli biti uvjereni, da su djelomični nagoni uspješno

187

posredovali u pravo vrijeme, na pravom mjestu. I to ne kako se moglo smatrati u početku analitičkog iskustva, u nepravilnom obliku. Da dječja spolnost nije plutajući ledeni blok otrgnut od velikog ledenjaka spolnosti odras­lih — to se dokazalo odmah u analizi i s takvom preg-nantnošću da možemo biti iznenađeni.

Nakon Tri eseja o teoriji spolnosti mogao je Freud po­staviti spolnost kao nešto što je u biti polimorfno, abe-rantno. Draž takozvane infantilne nevinosti je razbijena. Budući da se ta spolnost nametnula tako rano, rekao bih skoro previše rano, prebrzo nas je odvela na ispitivanje onoga što ona predstavlja u biti. Treba znati da su u odnosu na instancu spolnosti svi subjekti jednaki, od dje­teta do odraslog — da oni imaju posla samo s onim što iz spolnosti prelazi u mreže subjektivnog ustroja, u mreže označitelja — da se spolnost ostvaruje samo dje­lovanjem nagona, utoliko što su oni djelomični nagoni, djelomični u odnosu na biološku svrhovitost spolnosti.

Integracija spolnosti s dijalektikom želje provodi se uvođenjem u tijelo onoga što ćemo označiti nazivom apa­rat — ako pod tim shvaćamo ono čime se tijelo u odnosu na spolnost može po sličnosti sabrati (s'appareiller), za razliku od onoga čime se tijela mogu spariti (s'apparier).

Ako u diskusiji o spolnim nagonima postoji zbrka, to je stoga što ne uviđamo da nagon nesumnjivo predstavlja, ali samo predstavlja, i to djelomično, krivulju ispunje­nja spolnosti kod živog bića. Zašto se čuditi što je njen zadnji termin smrt? Jer, prisutnost spolnosti kod živog bića je vezana za smrt.

Danas ću na ploči reproducirati Heraklitov odlomak iz monumentalnog djela u kojem je Diels sakupio ono što je ostalo rasuto iz predsokratskog vremena. Bios, piše on, a to kao da izvire iz njegovih učenja o mudrosti, za koje možemo reći da, prije svakog kruženja znan­stvene razrade, idu posve ravno do cilja — luku je dano ime života — Bios, naglasak je na prvom slogu, a nje­govo djelo je smrt.

188

Ono što nagon otprva integrira u svoje cjelokupno postojanje, to je dijalektika luka, rekao bih čak hitac lukom. Time mu možemo odrediti mjesto u psihičkoj ekonomiji.

2

Freud nas sada uvodi u nagon najtradicionalnijim pu­tem, koristeći neprestano zalihe iz jezika, i ne oklijeva­jući da se osloni na nešto što pripada samo izvjesnim lingvističkim sustavima, to su tri načina, aktivni, pasiv­ni i povratni. Ali, to je samo ovitak. Treba uvidjeti da je taj označiteljski povrat nešto drugo od onoga što on odijeva. Na razini svakog nagona temeljni su odlazak 5 povratak, gdje se on strukturira.

Značajno je, da je Freud mogao označiti ova dva pola samo upotrebivši nešto poput glagola. Beschauen und beschaut werden, gledati i biti gledan, quälen i gequält werden, mučiti i biti mučen. To je zato što Freud smatra da je po sebi razumljivo da ni jedan dio pređenog puta nagona ne može biti odvojen od svog odlaska i povratka, od svojeg temeljnog obrata, od svog kružnog karaktera.

Isto je tako značajno da je za ilustriranje dimenzije Verkehrung on izabrao Schaulust, zadovoljstvo gledanja, i ono što može označiti samo spajanjem dvaju izraza, sado-mazohizam. Kad bude govorio o ta dva nagona, a posebno o mazohizmu, bit će mu stalo da dobro naznači da u ovom nagonu ne postoje dva razdoblja, već tri. Treba dobro razlikovati povratak u kružni tok nagona od onoga što se pojavljuje — ali isto tako da se ne pojavi — u trećem razdoblju. Naime, pojava ein neues Subjekt treba shvatiti ovako — ne, da već jedan subjekt postoji, tj. subjekt nagona, već da je novo to što se pojava subjekta vidi. Taj subjekt, koji je upravo drugi, pojavljuje se utoliko što je nagon mogao zatvoriti svoj kružni tok. Samo njegovom pojavom na razini drugoga, može se ostvariti ono što pripada funkciji nagona.

189

Aim

Goal

Ovim gore želim privući vašu pažnju. Ovdje je na ploči označeno gibanje po krivulji ove strelice koja se uspinje i spušta, kao Dräng što je ona u početku, ; prelazeći po­vršinu uspostavljenu onim što sam vam prošli put defi­nirao kao rub koji je u teoriji smatran izvorom, Quelle, tj. takozvana erogena zona u nagonu. Napetost je uvijek petlja, i ne može ne slagati se,sa svojim povratkom na erogenu zonu., : T.

Ovdje će, se objasniti misterij; oko zielgehemmt, tog oblika i koj i nagon može, uzeti da bi dostigao zadovolje­nje, a da ne dostigne svoj cilj — utoliko što će on biti određen biološkom funkcijom, realizacijom reproduktiv­nog sparivanja. Jer, nije u tome cilj djelomičnog nagona. Što je cilj?

Sačekajmo još s odgovorom, ali pristupimo tom izra­zu » c i l j « , i dvojakom smislu koji on može imati. Da bismo te smislove razlikovali, izabrao sam engleski jezik u kojem su oni posebno izražajni. Aim — netko kome je zadano neko zaduženje, to ne znači ono što on mora donositi, to znači kojim putem mora poći. The aim, to je trasa. Cilj ima drugi oblik, to je Goal. Godi nije pri

190

hicu luka cilj, to nije ptica koju ćete pogoditi, to je označavanje pogotka i time postizanje cilja.

Ako nagon može biti zadovoljen, a da nije dostigao ono što bi u pogledu biološke totalizacije funkcije bilo zadovoljenje u svrhu razmnožavanja, to je zato što je on djelomični nagon i njegov cilj nije ništa drugo nego povratak u kružni tok.

Ova je teorija prisutna kod Freuda. Negdje nam on kaže, da su idealan model za autoerotizam, jedna jedina usta koja bi ljubila sebe — sjajna metafora, čak zano­sna, kao i sve ostalo pod njegovim perom, i koja samo zahtijeva da bude upotpunjena jednim pitanjem. Zar ta usta nisu u nagonu ono što bi se moglo nazvati ustima prostrijeljenä strelicom? — zašivena usta, iz kojih u analizi, u izvjesnim šutnjama, izbija do vrhunca čista instanca oralnog poriva, zatvarajući se nad svojim za­dovoljenjem.

U svakom slučaju, ono što nas primorava da razliku­jemo ovo zadovoljenje od čistog i jednostavnog auto-erotizma erogerie zone, to je onaj predmet koji prečesto brkamo s onim nad čim se poriv zatvara — onaj pred­met koji je uistinu samo prisutnost šupljine, praznine, koju može,zauzeti, kaže Freud, bilo koji predmet, a čiju instancu poznajemo samo u obliku izgubljenog predme­ta malog a. Predmet malo a nije izvor oralnog nagona. On nije uveden kao prvotna hrana, on je uveden zbog toga, što nikakva hrana nikad neće zadovoljiti oralni nagon, osim ako ne okružuje vječno nedostajući predmet.

Pitanje je za nas sada da znamo gdje se ovaj tok

grana i, najprije, da li je zaodjenut karakteristikom spi­

rale, tj. da li se tok oralnog nagona nastavlja analnim

nagonom, koji bi tako bio sljedeći stadij. Postoji li tu

dijalektičko napredovanje koje nastaje iz opozicije? T o ,

za one koji su navikli da u ime ne znam kojeg misterija

razvoja drže stvar gotovom, upisanom u organizmu, zna­

či dotjerati daleko s pitanjem.

191

Izgleda da ovu koncepciju podržava činjenica da, što se tiče pojave spolnosti u takozvanom konačnom obliku, doista imamo posla s organskim procesom. Ali, nema uopće razloga da se ova činjenica proširi na odnos iz­među ostalih djelomičnih nagona. Nema nikakvog od­nosa stvaranja jednog djelomičnog nagona prema dru­gome.

Prelaz od oralnog nagona na analni ne nastaje pro­cesom sazrijevanja, već posredstvom nečega što ne pri­pada polju nagona — intervencijom, obrtanjem pitanja Drugoga. Ako navedemo na intervenciju ostale nagone, čiji niz može biti utvrđen, a čiji je broj dosta malen, posve je jasno da bismo se našli u nedoumici kad bismo htjeli Schaulust ili skopički nagon, odnosno ono što ću, kad bude vrijeme, razlikovati kao zazivni nagon, posta­viti u odnos prema nagonima koje sam imenovao, u historijskom redoslijedu, i uspostaviti među njima i naj­manji odnos dedukcije ili geneze.

Ne postoji nikakav prirodni preobražaj oralnog nago­na u analni. Ma kakav bio privid koji nam, prema pri­likama, može pružiti igra simbola, koja u drugim kon­tekstima tvori takozvani analni predmet, naime izmet, u odnosu na falus u njegovom negativnom nagibu, ne može se ni u kojoj mjeri — iskustvo nam dokazuje — smatrati da postoji kontinuitet analne faze u faličku fazu, da postoji odnos prirodnog preobražaja.

Treba razmatrati nagon u okviru konstante Kraft, koji ga podržava kao stalnu napetost. Pođimo sve do meta­fora koje nam daje Freud, da bi izrazio te ishode, Schub,

kaže on, što odmah prevodi slikom koju nosi u svom duhu, vatromet lave, materijalnog odašiljanja energet­ske deflagracije, koja se odvija u raznim susljednim vre­menima, koja dolazeći jedno za drugim upotpunjuju taj oblik putanje povratka. Zar še ne vidi da se u frojdov-skoj metafori ötjelovljuje ta temeljna struktura — ne­što što izlazi iz jednog ruba, što jo j udvostručuje za­tvorenu strukturu, slijedeći putanju koja se vraća, a čiju

192

konzistenciju osigurava jedino predmet, u ime nečega što mora biti okruženo.

Ova nas artikulacija navodi da manifestaciju nagona shvatimo u obliku acefalnog subjekta, jer se tu sve ar­tikulira u terminima napetosti i prema subjektu ima samo odnos topološke zajednice. Mogu artikulirati ne­svjesno kao nešto što se nalazi u zijevu, koji raspodjela znaČenjskih opsada uspostavlja u subjektu, i koje se predstavljaju u algoritmu kao romb [OJ koji postavljam u srž svakog odnosa nesvjesnog između realnosti i su­bjekta. Pa, dobro! zato što je nešto u aparatu tijela strukturirano na isti način, zbog topološkog jedinstva zijeva, nagon preuzima svoju ulogu u funkcioniranju nesvjesnog.

3

Slijedimo Freuda, kad nam on govori o Schaulust, vidjeti, biti viđen. Da li je to ista stvar? Kako se može tako održati, osim ako se ne upiše u izrazima označi-telja? I l i postoji neki drugi misterij? Postoji jedan po­sve drugačiji misterij, i, da bih vas u nj uveo, treba samo imati na umu, da se Schaulust očituje u perverziji. Na­glašavam da nagon nije perverzija. Enigmatski karakter Freudova predočenja nagona upravo je u tome, što nam on želi dati radikalnu strukturu — u kojoj subjekt još nije smješten. Naprotiv, ono što definira perverziju jest način na koji se subjekt tu smješta.

Treba pažljivo razmatrati Freudov tekst. U njemu je

dragocjeno, u ovoj materiji gdje Freud krči tlo, što po­

put dobrih arheologa ostavlja iskopanu građu na mje­

stu — tako da, ako istraživanje ostane nedovršeno, mo­

žemo znati što znače iskopani predmeti. Kad gospodin

Fenichel prođe, on učini kako se činilo ranije, on pokupi

sve, stavi to u svoje džepove i vitrine, bez reda, ili po

nekom proizvoljnom redu, tako da više nitko ništa ne

može naći.

193

Što se događa u voajerizmu? Gdje je u času voajerova čina subjekt, gdje je objekt? Ja sam vam rekao, subjekt nije tu ukoliko se radi o gledanju na razini nagona gle­danja. On je tu kao perverzan i nalazi se samo na za­vršetku petlje. Što se tiče predmeta — to je ono što vam moja topologija ispisana na ploči ne omogućava da vidite, ali će vam dopustiti da pretpostavite — petlja se kreće oko njega, on je raketa, i pomoću njega se u perverziji dostiže nišan.

Predmet je tu pogled — pogled koji je subjekt, koji ga dostiže, koji je mušica u hicu na metu. Trebam vas samo podsjetiti na ono što sam rekao o Sartreovoj ana­lizi. Ako ta analiza prouzroči pojavu instance pogleda, to nije na razini drugoga čiji pogled iznenađuje subjekt u času kad gleda kroz ključanicu. Drugi ga iznenađuje, njega, subjekt, kao da je on sav skriveni pogled.

Vi shvaćate dvosmislenost ovoga o čemu je riječ kad govorimo o skopičkom nagonu. Pogled je taj izgubljeni predmet, odmah pronađen, u požaru srama, uvođenjem drugoga.

Što do tog trena subjekt pokušava vidjeti? Ono što pokušava vidjeti, znajte dobro, to je predmet kao odsut­nost. Ono što voajer traži i nalazi, samo je sjena, sjena iza zavjese. On će u svojoj fantaziji izmisliti ne znam koju magičnu prisutnost najljupkije mlade djevojke, čak i ako se na drugoj strani nalazi dlakavi atlet. To što on traži nije, kako se kaže, falus — već upravo njegova odsutnost, i zato daje prednost izvjesnim oblicima kao predmetima svojega traženja.

Gleda se ono što se ne može vidjeti. Ako se, zahva­ljujući uvođenju drugoga pojavi struktura nagona, ona se upotpunjuje doista samo u svom obrnutom obliku, u svom obliku povratka, koji je pravi aktivni nagon. U ekshibicionizmu subjekt cilja na ono što se ostvaruje u drugome. Istinski cilj želje je drugi, utoliko što je prisiljen izvan svoje implikacije u sceni. U ekshibicio­nizmu ne sudjeluje samo žrtva, već žrtva u odnosu pre­ma nekom drugom koji je gleda.

194

Tako u ovom Freudovom tekstu imamo ključ, čvor onoga što je toliko priječilo shvaćanje mazohizma. Freud postavlja najodlučnije, da na početku sado-mazohistič-kog nagona boli nema. Radi se o Herrschaft, o Bewälti­gung, nasilju nad čim? — nad nečim što je tako nedo­voljno imenovano da se Freud kloni da mu nađe model, koji bi se uklopio u ono što vam iznosim, u nasilju koje subjekt čini nad sobom, radi nadmoći.

On tu odstupa. A iz dobrih razloga. Asket koji se bi-čuje čini to za trećega. Dakle, nije to uopće ono što Freud želi reći. On samo hoće označiti da se početak i kraj nagona vraćaju, da se uključuju u vlastito tijelo. U kojem trenutku možemo vidjeti, kaže Freud, da se u sadomazohistički nagon unosi mogućnost bola — moguć­nost bola podvrgnuta onome što je u tom času postalo subjekt nagona.

To je, kaže nam on, u času kad se petlja zatvorila, kad postoji prelazak od jednog pola na drugi, kad je drugi ušao u igru, kad je subjekt uzeo sebe kao cilj, odredište nagona. U tom času ulazi u igru bol, utoliko što ga subjekt doživljava od drugoga. On će postati, moći postati, u toj teoretskoj dedukciji, sadistički subjekt, utol iko što će dovršena petlja nagona uvesti u igru akciju drugoga. Ono o čemu se radi u nagonu otkriva se ko­načno tu — put nagona je jedini oblik prijestupa dopu­šten subjektu u odnosu na načelo ugode.

Subjekt će primijetiti da je njegova želja samo uza­ludno skretanje u lovu, u hvatanju užitka drugoga — utoliko što će drugi intervenirati, a on će opaziti da postoji uživanje s one strane načela ugode.

Djelomični nagon probija načelo ugode, i eto, to nam omogućava da shvatimo da su djelomični nagoni dvo­smisleni, smješteni na granici Erhaltungstrieb a, održa­vanja homeostaze, njegove zapljene od strane skrivena lika koji pripada spolnosti.

Utoliko što nagon svjedoči o probijanju načela ugode, posvjedočeno nam je da s one-strane od Real-Ich inter-

195

venira druga realnost, za koju ćemo vidjeti kojim je po­vratkom ona, u zadnjoj instanci, dala tom Real-Ich svoju strukturu i promjenjivost.

ODGOVORI

J.-A. M I L L E R : — Pitanje je o odnosu nagona prema realnom, i o razlikama između predmeta nagona, fantaz­ma i želje.

Predmet nagona treba postaviti na razinu onoga što sam metaforički nazvao acefalnom subjektivizacijom, su-bjektivizacijom bez subjekta, kosti, tragom, strukturom, koja predstavlja jedno lice topologije. Drugo lice je ono što čini da je jedan subjekt, svojim odnosima prema oz-načitelju, šuplji subjekt. Te rupe potječu odnekud.

U svojim prvim konstrukcijama, svojim prvim zna-čenjskim mrežama raskršća koje se stabiliziraju, Freud ide za nečim što je kod subjekta predodređeno da odr­žava do maksimuma ono što sam nazvao homeostazom. To ne znači naprosto prekoračivanje izvjesnog praga raz-draženosti, već i dijeljenje putova. Freud čak upotreblja­va metafore, koje doznačuju jedan promjer t im puto­vima, koji omogućavaju održavanje neke opsade i njenu uvijek jednaku disperziju.

Negdje Freud formalno kaže da je pritisak onoga što u spolnosti treba potiskivati da bi se održavalo načelo ugo­de — libido — omogućio napredak mentalnog aparata kao takvog i, na primjer, uspostavljanje one mogućnosti zaposjednuća u mentalnom aparatu, koju nazivamo Auf-marksamkeit, mogućnost pažnje. Određivanje funkcioni­ranja Real-Ich, koje ujedno zadovoljava načelo ugode, a istovremeno je zaposjednuto bez obrane usponom spol­nosti, eto, to je odgovorno za njegovu strukturu.

Na toj razini nismo čak ni primorani da uračunamo bilo kakvu subjektivizaciju subjekta. Subjekt je aparat. Taj aparat je nešto šupljikavo i u šupljini subjekt uspo­stavlja funkciju nekog predmeta kao izgubljenog pred-

196

meta. To je status predmeta a, utoliko što je on prisutan u nagonu.

U fantazmu je subjekt često neopažen, ali je tu uvijek, bilo u snu, sanjarenju, u bilo kojem više ili manje raz­vijenom obliku. Subjekt se sam postavlja kao određen fantazmom.

Fantazam je podupirač želje, a predmet nije podupi­rač želje. Subjekt se drži kao onaj koji želi u odnosu na značenjski skup, koji je uvijek kompleksniji. To se stvarno vidi po obliku scenarija koji on uzima, gdje je subjekt više ili manje prepoznatljiv, negdje rascijepljen, obično podvojen u svom odnosu prema tom predmetu, koji najčešće više ne pokazuje svoj pravi lik.

Idući put ću se osvrnuti na ono što sam nazvao struk­turom perverzije. Pravo rečeno, to je inverzan učinak fantazma. Subjekt se sam određuje kao predmet, u svom susretu s podjelom subjektiviteta.

Pokazat ću vam — danas sam morao prekinuti zbog vremena, i to žalim — da upravo subjekt koji preuzima ulogu predmeta podržava realitet situacije onoga što na­zivamo sado-mazohističkim nagonom, i koji postoji samo u jednoj točki — u samoj mazohističkoj situaciji. Sado--mazohistički nagon se zatvara i konstituira zbog toga što subjekt postaje predmetom druge volje.

Samo je u drugoj fazi, kao što nas Freud upućuje u ovom tekstu, moguća sadička želja u odnosu na fanta­zam. Sadička želja postoji u mnoštvu konfiguracija, isto tako u neurozama, ali to još nije sadizam u pravom smi­slu riječi.

Molim vas, da se sjetite mog članka Kant avec Sade, vidjet ćete da sadist sam zauzima mjesto predmeta, ali ne znajući to, za dobitak drugoga, za čije uživanje on obavlja svoju radnju perverzno-sadističku.

Tu, dakle, vidite više mogućnosti funkcije predmeta a, koji se nikad ne nalazi u položaju mete želje. On je, ili predsubjektivni, ili je temelj poistovjećenja subjekta, ili temelj poistovjećenja koje subjekt osporava. U tom smislu sadizam je samo nijekanje mazohizma. Ova će

197

formula omogućiti osvjetljavanje mnogih stvari koje se tiču istinske prirode sadizma.

Ali, predmet želje općenito jest ili fantazam, koji je u stvarnosti podupirač želje, ili obmana.

Analiza koju daje Freud za ljubav, omogućit će nam da se približimo subjektu obmane, koji istovremeno po­kreće prethodna pitanja koja ste maločas postavili o od­nosu subjekta prema realnome.

Freudova neophodnost da se pozove na odnos Ich pre­ma realnome, da bi uveo dijalektiku ljubavi — dok je, pravo rečeno, neutralno realno uistinu deseksualizirano realno — nije intervenirala na razini nagona. To će nam biti najkorisnije u vezi s onim što moramo shvatiti o funkciji ljubavi — naime, o njenoj strukturi koja je temeljno narcistička.

Da postoji realno, posve je nesumnjivo. Subjekt ima konstruktivni odnos s realnim samo u uskoj zavisnosti od načela ugode, načela ugode koje nije prisiljeno na­gonom, i to je točka kad se pojavljuje predmet ljubavi, što ćemo vidjeti idući put. Cijelo je pitanje u tome da se zna kako ovaj predmet ljubavi može ispuniti ulogu analognu predmetu želje — na kojim nesporazumima počiva za predmet ljubavi mogućnost da postane pred­met želje.

Da li sam ovim izlaganjem unio nešto svjetla?

— Nešto svjetla i nešto sjene.

13. svibnja 1964.

15

Od ljubavi do libida

Subjekt i Drugi. Narcističko polje. Spolna razlika. Nagonsko polje: Dati se ... vidjeti, čuti, sisati, srati. Mit o lameli.

Danas sam naumio — što ne znači da ću imati vremena i da provedem — da vas od ljubavi, na čijem sam pragu ostavio stvari prošli put, odvedem do libida.

Odmah najavljujem što će biti vrhunac ovog pojašnje­nja — libido nije nešto što izmiče, fluidno, on se ne dijeli i ne sakuplja se kao magnetizam u središtima fo-kusiranja, koja mu nudi subjekt, libido treba shvatiti kao organ, u dvostrukom smislu ove riječi, organ — dio organizma, i organ — instrument.

Ispričavam se ako, kao što mi je prošli put rečeno, ima tame na putovima kojima vas vodim. Mislim da je

199

to osobina našeg polja. Ne zaboravimo da je uobičajeno prikazivati nesvjesno kao jamu, ako ne kao spilju, da podsjetimo na onu Platonovu. Ali to nije dobra uspo­redba. Nesvjesno je prije nešto blisko mjehuru, ako se unutar tog mjehura stavi malo svjetla, to može poslu­žiti kao lanterna. Zašto se čuditi, ako je ponekad svjetlu potrebno nešto vremena da se upali?

U subjektu koji se alternativno pokazuje i skriva uz pomoć nesvjesnoga, mi zahvaćamo samo djelomične na­gone. Ganze Sexualstrebung, predstavljanja totaliteta spolnog nagona — Freud nam to kaže, toga tu nema. Prema ovom rezultatu vodim vas nakon Freuda, i tvrdim vam da se sve što sam naučio iz svog iskustva slaže s tim. Ne mogu tražiti od svih ovdje prisutnih da se s t im slože, jer nekima to iskustvo nedostaje, ali vaša prisut­nost tu odgovara izvjesnom povjerenju prema onome što ćemo nazvati — ja sam prema vama u ulozi Drugoga — dobra vjera. Ta je dobra vjera nesumnjivo uvijek nesigurna, pretpostavljena, jer, konačno, gdje završava taj odnos subjekta prema Drugome?

Subjekt je kao takav u neizvjesnosti zbog toga što je podijeljen učinkom jezika, eto, to vas učim ja, Lacan, slijedeći Freudove tragove istraživanja. Uslijed učinka govora subjekt se sve više ostvaruje u Drugome, ali on tu već ne prati više od polovice sebe. Naći će svoju želju sve podjeljeniju, raspršenu, u metonimiji govora. Uči nak govora je neprestano pomiješan s onim što je pod­loga analitičkog iskustva, da je subjekt samo subjekt utoliko što je pokoravanje polju Drugoga. Subjekt pro­izlazi iz svog sinkroničnog pokoravanja u polju Drugoga. Zbog toga iz njega mora izići, izvući se, i u tom izvla­

čenju (s'en sortir) će on konačno znati, da se realno Drugo treba poput njega izvući, ispetljati se. Tu postaje neophodna dobra volja temeljena na izvjesnosti, da se ista implikacija poteškoće u odnosu na putove želje na­lazi isto tako i u Drugome.

200

Istina je, u ovom smislu, ono što trči iza istine — a to je tamo gdje ja trčim, kamo vas ja vodim, kao

Akteonovi psi, iza mene. Kad budem našao prebivalište boginje, preobrazit ću se nesumnjivo u jelena, a vi ćete me moći raznijeti, ali još imamo vremena pred sobom.

Jesam li vam, dakle, prošli put prikazao Freuda poput Abrahama, Isaaka i Jakoba? Leon Bloy u Salut par les juifs, ih otjelovljuje u liku tri jednaka starca, koji su tu, prema jednom od oblika poslanstva Izraela, preda­jući se na nekom sabiralištu tom temeljnom zanimanju koje se zove starina. Oni odabiru. Jednu stvar odlažu na jednu stranu, drugu na drugu. Freud na jednu stranu stavlja djelomične nagone, a na drugu ljubav. On kaže — to nije isto.

Nagoni nas uvjetuju u spolnom redu — to, to dolazi od srca. Na naše veliko iznenađenje, on nas uči, da lju­bav, s druge strane, dolazi iz trbuha, to je am-am.

To može iznenaditi, ali nam osvjetljava nešto temeljno u analitičkom iskustvu, a to je da genitalni nagon, ako postoji, nije posve artikuliran kao ostali nagoni, i to usprkos ambivalenciji ljubav-mržnja. U svojim premisa­ma i u svom vlastitom tekstu, Freud sebi proturječi up­ravo kad kaže da ambivalentnost može biti jedna od karakteristika obrata nagona, Verkehrung. Ali, kad ga ispituje, on nam kaže da to nije posve jednako, ambi­valentnost i obrat.

Ako, dakle, genitalni nagon ne postoji, on se samo može

dati f . . . formirati drugdje, na drugoj strani, a ne ondje

gdje je nagon, s lijeve strane moje sheme. Vi već vidite

da je to desno, u polju Drugoga, gdje se genitalni nagon

ima oblikovati. Pa, to se upravo pridružuje onome što nas uči ana­

litičko iskustvo, naime, da je genitalni nagon potčinjen kretanju Edipova kompleksa, elementarnim strukturama i ostalim srodnima. To je ono što se označava poljem kulture — nedovoljno, jer se pretpostavlja, da se to polje temelji na no man's land gdje bi genitalnost kao takva

201

postojala, dok je ona u stvari rasuta, nesabrana, jei nigdje u subjektu nije dostižna ganze Sexualstrebung.

Ali, mada nije nigdje, ona je ipak rasprostranjena, a to Freud u ovom članku želi da osjetimo.

Sve što on kaže o ljubavi naglašava to da se za spo­znavanje ljubavi treba obratiti na strukturu posve dru­gačiju od nagona. On tu strukturu dijeli na tri razine — razinu realnoga, razinu ekonomskoga i razinu bio­loškoga.

Opozicije koje tu odgovaraju su trostruke. Na razini realnoga, to je opozicija između onoga što nas zanima i onoga prema čemu smo ravnodušni. Na razini ekonom­skoga je ono što izaziva zadovoljstvo i ono što izaziva nezadovoljstvo. Samo na razini biološkoga se opozicija aktivnost — pasivnost predstavlja u svom pravom obli­ku, jedino valjanom što se tiče njenog gramatičkog smi­sla, pozicije voljeti — biti voljen.

Freud nas potiče, da ljubav u njenoj biti smatramo kao spolnu strast od gesamt Ich. Gesamt Ich je tu u njegovu djelu kao hapax kojemu trebamo dati smisao onoga što je zacrtano kad izvještava o načelu ugode. Gesamt Ich je ono polje za koje sam vam predložio da ga smatrate površinom i to tako ograničenom površinom da bi je tabla mogla predstavljati i da se na nju može sve nanijeti. Radi se o mreži koja se prikazuje lukovima, linijama koje povezuju sjecišta, čiji zatvoreni krug ozna­čava ono što se ima sačuvati od homeostaze napetosti, od najmanje napetosti, od nužne derivacije, od širenja uzbuđenja u tisuću kanala — svaki put kad bi u jed­nome od njih ona mogla biti previše intenzivna.

Filtracija od podražaja do rasterećenja, to je onaj apa­rat, kalota — gdje se najprije određuje ono što on naziva stadijem Real-Ich-a. I tome on u svom izlaganju pripi­suje odliku autoerotisch.

Iz toga su analitičari zaključili, da — kako je to mo­ralo biti smješteno u onome što se naziva razvoj, a bu­dući da je Freudova riječ sveto pismo — da su za do-jenče sve stvari oko njega indiferentne. Pitamo se kako

202

se takve stvari mogu održati u polju promatrača, kad načela vjere imaju veću vrijednost od promatranja. Jer, konačno, ako postoji nešto na što nas dojenče navodi, to je da se zanima za ono što ulazi u polje njegove percepcije.

Nema sumnje da postoje predmeti iz najranije dobi novorođenačke faze. Autoerotisch ne može nikako imati smisao nezainteresiranosti. Ako čitate Freuda, u ovom ćete tekstu vidjeti da se drugo razdoblje, ekonomsko, sastoji upravo u tome da drugo Ich — drugo po pravu, drugo u logičkom vremenu — jest Lust-Ich, za koje on kaže da je purifiziert. Pročišćeno Lust-Ich, koje se uspo­stavlja u vanjskom polju, u kaloti u kojoj naznačavam prvo Real-Ich iz Freudova objašnjenja.

Autoerotisch se sastoji u tome — a Freud sam to na­glašava — da ne bi bilo pojave predmeta, da nema pred­meta dobrih za mene. Ono je mjerilo za pojavu i dije­ljenje predmeta.

Tu se, dakle, uspostavlja Lust-Ich, a također i polje za Unlust, predmeta kao ostatka, kao stranog. Predmet dobar da se upozna, i to opravdano, jest onaj koji se definira u polju Unlust, dok su predmeti iz polja Lust--Ich vrijedni ljubavi. Hassen sa svojom dubokom vezom sa spoznavanjem pripada drugom polju.

Na toj razini nema traga nagonskim funkcijama, osim onima koje nisu istinski nagoni, a koje Freud u svom tekstu naziva Ich-Triebe. Ich ima ne-nagonsku razinu, i na tome — molim vas da pažljivo pročitate ovaj tekst — Freud temelji ljubav. Sve što je definirano na razini Ich nema spolnu vrijednost, a prelazi od Erhaltungs­trieb, nagona održavanja, na Sexualtrieb samo u funkciji prisvajanja svakog od ovih polja, njegova zaposjednuća jednim od djelomičnih nagona. Freud upravo kaže da Vorhang des Wesentlichen, izvlačenje bitnoga, jest posve pasivni način, a ne nagonski, na koji subjekt registrira äussere Reize, ono što dolazi iz vanjskoga svijeta. Nje­gova aktivnost dolazi samo durch seine eigenen Triebe, (sic — nap. prev.), od njegovih vlastitih nagona. Tu se

203

radi o različitosti djelomičnih nagona. Pri tome smo do­vedeni do treće razine koju on uvodi, aktivnost-pasivnost.

Prije nego li označimo posljedice, htio bih vam jedno­stavno svratiti pažnju na klasični karakter ove koncep­cije ljubavi, htjeti sebi svoje dobro — da li je potrebno naglasiti da je to upravo ekvivalent onome što nazivamo, u tradiciji, fizičkom teorijom ljubavi, velle bonum alicui svetog Tome, koji za nas ima zbog funkcije narcizma upravo istu vrijednost. Ja sam davno naglasio varavi ka­rakter ovog takozvanog altruizma, koji se zadovoljava čuvanjem dobra, čijega? — upravo onoga, koji nam je potreban.

2

Eto, dakle, gdje Freud hoće položiti temelje ljubavi. Samo pomoću aktivnosti-pasivnosti ulazi u igru ono što zaista pripada odnosu spolova.

Dakle, da li odnos aktivnost-pasivnost pokriva odnos spolova? Molim vas da se obratite tom poglavlju u Čo-vjeku-vuku, ili takvim poglavljima u Pet psihoanaliza. Sveusvemu, Freud tu objašnjava da je polarna referen-cija aktivnost-pasivnost tu da imenuje, prekrije, meta-forizira ono što ostaje nedokučivo u spolnoj razlici. On nikad nigdje ne tvrdi, da je odnos muško-žensko psi­hološki shvatljiv drugačije osim pomoću predstavnika opozicije aktivnost-pasivnost. Utoliko što takva opozicija muško-žensko nije nikad dosegnuta. To dovoljno ozna­čava važnost onoga što je ovdje ponavljano, u obliku glagola prilično oštrog u izražavanju onoga o čemu je riječ — ova opozicija aktivnost-pasivnost se provlači, pri­ljubljuje, ubrizgava. To je arteriografija, a sami odnosi muško-žensko ne iscrpljuju je.

Naravno, dobro se zna da nas opozicija aktivnost-pa­sivnost može upoznati s mnogim stvarima iz domene lju­bavi. Ali, mi imamo posla upravo s tom injekcijom, ako tako mogu reći, sado-mazohizma, koju ne možemo, što se tiče spolnog ostvarenja, posve uzeti za gotovo.

204

U odnosu spolova sigurno ulaze u igru svi intervali želje. Koju vrijednost ima za tebe moja zelja? — vječno pitanje koje se postavlja u dijalogu između ljubavnika. Ali, takozvanu vrijednost, na primjer, ženskog mazohiz­ma, kako se kaže, bolje je staviti između zagrada ozbilj­nog pitanja. Ona je dio tog dijaloga koji se može defi­nirati, u dosta točaka, kao muški fantazam. Mnogo stvari daje do znanja da podržavati ga znači suradnju s naše strane. Da se ne bismo posve prepustili rezultatima an­glosaksonske ankete, koja u ovom predmetu ne bi dala bogzna što, da ne bismo rekli da se radi o pristanku žena, što ništa ne znači — ograničit ćemo se, opravda-mje, mi, ostali analitičari, na žene koje pripadaju našoj grupi. Vrlo je upadljivo što su predstavnice ovog spola u analitičkom krugu specijalno raspoložene da podrža­vaju temeljno vjerovanje u ženski mazohizam. Nesum­njivo je da tu postoji veo koji je bolje ne podići pre­rano, a koji se tiče interesa spola. To je uostalom uda­ljavanje od našeg predmeta, ali udaljavanje duboko po­vezano s njim, vidjet ćete, jer ćemo se na to još morati vratiti.

Bilo o čemu da se radi, na ovoj nam razini ništa ne izlazi iz polja ljubavi, t j . iz okvira narcizma, za koji nas Freud u tom članku upućuje vlastitim izrazima da je sačinjen od umetanja autoerotisch u organizirane inte­rese ja.

Unutar ovog okvira može postojati predstavljanje predmeta iz vanjskog svijeta, izbora i rasuđivanja, mo­gućnosti spoznavanja, ukratko, uključeno je cijelo polje na kojem se odvijala klasična psihologija. Pa, zbog toga je cijela psihologija afekta do Freuda propala — jer, ništa tu ne zastupa Drugoga, radikalnog Drugoga, Dru­goga kao takvog.

Ovo predstavljanje Drugoga nedostaje upravo između ta dva suprotstavljena svijeta koja nam spolnost ozna­čava kao muško i žensko. Ako idemo do kraja možemo čak reći da su muški ideal i ženski ideal predstavljeni

205

u psihizmu drugim stvarima, a ne ovom opozicijom ak­tivnost-pasivnost o kojoj sam upravo govorio. Oni pro­izlaze upravo iz termina koji ja nisam uveo, ali čime je jedna psihoanalitičarka zahvatila žensko spolno ponaša­nje — to je maskiranje.

Maskiranje nije ono što ulazi u igru, u nužnu paradu sparivanja kod životinja, jer se isto tako ukras pojav­ljuje općenito na muškoj strani. Maskiranje ima drugi smisao u ljudskoj domeni, a to je da ne djeluje više na imaginarnoj razini, već na simboličkoj.

Polazeći otuda, trebamo pokazati da se spolnost kao takva ponovo pojavljuje, razvija svoju vlastitu aktivnost, pomoću — ma koliko to izgledalo paradoksalno — dje­lomičnih nagona.

3

Sve to što Freud sriče o djelomičnim nagonima, po­kazuje nam pomak koji sam prošli put trasirao na ploči, taj kružni pomak pritiska, koji izlazi preko erogenog ruba da bi se vratio na nj kao svojoj meti, nakon što je napravio krug oko nečeg što nazivam predmet a. Tvr­dim — a točno ispitivanje cijelog teksta potvrđuje isti­nitost toga — da subjekt tim putem dostiže ono što je, pravo govoreći, dimenzija velikog Drugoga.

Ističem radikalnu razliku koja postoji između voljeti se preko drugoga — što u narcističkom polju predmeta ne daje nikakvu transcendenciju uključenom predmetu — i kružnosti poriva, gdje heterogenost polaska i po­vratka otvara u svom intervalu zijev.

Što »vidjet i« i »biti viđen« imaju zajedničkoga? Uzmi­mo Schaulust, skopički nagon. Freud suprotstavlja beschauen, promatrati strani predmet, predmet čisto rečeno, prema biti gledan od strane osobe, beschaut werden.

Stvar je u tome da predmet i osobe nisu ista stvar. Na rubu kruga, recimo, da se oni otpuštaju. I l i , da nam točkasta linija izmiče. Uostalom, da bi ih vezao, treba

206

u bazi — tamo gdje se početak i kraj sustižu — da ih Freud stisne u šaku, i da ih pokuša povezati — upravo u točki povratka. On ih stiska govoreći da korijen sko-pičkog nagona treba zahvatiti u subjektu, u činjenici da se subjekt sam vidi.

Samo, tu se, zato što je on Freud, ne vara. To ne znači vidjeti se u ogledalu, to je selbst ein Sexualglied beschau­en — on se gleda, rekao bih, u svoj spolni ud.

Samo, pažnja! ni to ne ide. Zato što je taj iskaz izjed­načen sa svojim naličjem — koje je prilično neobično i čudim se da nitko nije otkrio njegovu duhovitost. To daje — Sexualglied von eigner Person beschaut werden. U neku ruku, kao što se broj dva veseli što je neparan, tako se seks, ili ud, veseli što je gledan. Tko je zaista ikada mogao shvatiti subjektivirajući karakter takvog osjećaja?

U stvari, artikulacija petlje polaska i povratka nagona, dobro postiže to, što mijenjamo u posljednjem iskazu samo jedan Freudov termin. Ja ne mijenjam eigenes Ob­jekt, predmet pravo rečeno, koji je ono na što se svodi subjekt, ja ne mijenjam von fremder Person, drugi na­ravno, niti beschaut, ali umjesto werden stavljam ma­chen — ono o čemu je riječ kod nagona, to je dati se vidjeti. Aktivnost nagona se koncentrira u ovome dati se, a ako to prenesemo u polje ostalih nagona, možda ćemo dobiti ponešto svjetla.

Moram požuriti, i ne samo što skraćujem, već i zatva­ram rupu koju je Freud, vrlo čudna stvar, ostavio otvo­renu u svom nabrajanju nagona.

Nakon dati se vidjeti, navest ću nešto drugo, dati se slušati, o čemu nam Freud čak ni ne govori.

Moram vam brzo navesti razliku od dati se vidjeti. Uši su u polju nesvjesnog jedini otvor koji se ne može za­tvoriti. Dok se dati se vidjeti pokazuje strelicom koja se zaista vraća prema subjektu, dati se slušati ide prema drugome. Razlog je u strukturi, važno je da to usput kažem.

Pređimo na oralni nagon. Sto je to? Govori se o fan-

207

tazmu proždiranja, dati se jesti. Svatko zapravo zna, da je to, na granici sa svim rezonancama mazohizma, altri-ficirani termin oralnog nagona. Ali, zašto ne dovesti stva­ri do kraja? Budući da se pozivamo na ishranu i na dojku, a ishrana je sisanje, kažimo da je oralni nagon dati se sisati, a to je vampir.

To nam uostalom objašnjava ono što je tako posebno

— što želim u vašem duhu otrgnuti od metafore ishrane — dojke. Dojka je isto tako nešto prikriveno, koja sisa, što? — organizam majke. Na taj je način dovoljno na­značeno, na ovoj razini, koja je potraživanje subjekta, za nečim što je odvojeno od njega, ali mu pripada, i čime se mora upotpuniti.

Na razini analnog nagona — malo opus tanja tu — iz­gleda da to baš posve ne ide. A ipak, dati se srati ima smisao! Kad kažemo dajemo se tu žestoko posrati, po­stoji odnos s vječnim gnjavatorom. Nemamo pravo kad jednostavno poistovjetimo poznati izmet s funkcijom koju ima u metabolizmu opsesivne neuroze. Nemamo pravo kad ga prikratimo u onome što prigodice pred­stavlja, kao dar, kao odnos prema nečistoći, iščišćavanju — katarzi. Nemamo pravo kad ne vidimo da odatle pro­izlazi funkcija oblativiteta, darivanja. Da kažemo sve, predmet tu nije baš udaljen od domene duše.

Što nam ovaj kratki pregled otkriva? Zar ne izgleda, da je u ovom izvrtanju koje pokazuje njegov džep, i invaginirajući se kroz erogenu zonu, nagon opterećen traženjem nečega, što svaki put odgovara u Drugome? Neću ponovo navesti čitav niz. Kažimo, da je na razini Schaulusta to pogled. Navodim ga samo zato, da bih kasnije raspravljao o učincima koje ima na Drugo ta prizivajuća kretnja.

4

Označio bih tu odnos polariteta nagonskog ciklusa pre­ma nečemu što je uvijek u središtu. To je organ nagona uzet kao instrument — u drugačijem smislu, dakle, od

208

onog koji je imao dosad, u sferi indukcije Ich. Taj ne­dostižni organ, taj predmet koji možemo samo okružiti, i da sve kažem, taj lažni organ — eto, taj organ treba sada ispitati.

Organ nagona se smješta u odnosu prema pravom organu. Da biste to osjetili i da bih potkrijepio tvrdnju da je to u području spolnosti jedini pol podesan za naše shvaćanje, posegnut ću za mitom — u kojem ću preu­zeti povijesno skrbništvo nad onim što je rečeno u Pla­tonovoj Gozbi, kroz usta Aristofana, o prirodi ljubavi.

To pretpostavlja upotrebu aparata koji sam uvijek pred prethodnim auditorijem izbjegavao upotrebiti. Dao sam svojim slušačima antičke modele, posebno iz Pla­tona, ali dao sam im samo aparat za kopanje toga polja. Nisam od onih koji kažu — Djeco moja, tu ima blaga — zbog čega će oni preoravati polje. Ja sam im dao ralo i plug, naime znanje da je nesvjesno sazdano od jezika, i u jednom trenutku, tri i pol godine je od toga, nastala su tri dobra rada. Ali, sada treba reći — Blago se može naći samo na putu koji pokazujem.

Taj put ima u sebi nešto komično. To je bitno za shvaćanje i najmanjeg dijaloga kod Platona, a fortiori onoga što je u Gozbi. Radi se čak, ako hoćete, o farsi. Riječ je naravno o Aristofanovoj bajki. Ta bajka je sto­ljećima izazov, jer je ona kroz njih prošla a da nitko nije učinio nešto bolje. Ja ću pokušati.

Trudeći se da sažmem ono što je rečeno na Kongresu u Bonnevalu, izazvao sam nešto što se izražava ovako — Govorit ću vam o lameli.

Ako želite naglasiti učinak farse, nazvat ćete je hom-melette. Lakše je animirati taj hommelette, od prvobit­nog čovjeka u čiju glavu uvijek treba postaviti homun-kulusa, da bismo ga pokrenuli.

Svaki put kad se razbiju opne na jajetu, odakle izlazi fetus koji postaje novorođenče, nešto — zamislite načas — odatle polijeće, nešto što se lako može učiniti s jaje­tom kao i sa čovjekom, naime hommelette, ili lamela.

209

Lamela je nešto posve plosnato, što se premješta kao ameba. Samo je malo kompliciranije. Ali, prolazi svu­gdje. A budući da je to — odmah ću vam reći — nešto što ima veze s onim što spolno biće gubi u spolnosti, to je , kao što je ameba u odnosu na spolno biće, bes­mrtno. Zato što nadživljuje svaku podjelu, zato što op­stoje u svakoj razdiobi.

Pa, to nije ohrabrujuće. Zamislite samo, da vam to obavije lice dok mirno spavate . . .

Morali bismo ući u bitku s takvim bićem. Ali, to ne bi bila ugodna bitka. Ta lamela, taj organ, čija je oso­bina da ne postoji, ali koji zato nije manje organ — mogao bih vam više izlagati o njegovom zoološkom po­ložaju — to je libido.

To je libido kao čisti nagon života, t j . besmrtnog ži­vota, neuništivog života, života kojem nije potreban or­gan, pojednostavnjenog i nerazorivog života. Upravo to je oduzeto živom biću kad je potčinjeno ciklusu spol­nog razmnožavanja. A tome su predstavnici, ekvivalenti, svi oblici predmeta a, koje možemo nabrojiti. Predmeti a su samo predstavnici, figure. Dojke — kao nesporazum, kao karakterističan element organizacije sisavaca, pla­centa na primjer — predstavlja taj dio samog individua koji on gubi pri rođenju, a koji može poslužiti za simbo­liziranje najdublje izgubljenog predmeta. Za sve ostale predmete mogao bih navesti iste referencije.

Odnos subjekta prema polju Drugoga je tu rasvijet­ljen. Pogledajte što sam nacrtao na donjoj strani ploče. Evo objašnjenja.

I I -

I I

S,

210

U svijetu Real-Ich, Ja-a, spoznaje, sve može postojati kao sada, uključivši i vas i svijest, a da za to ne postoji, ma što god vi mislili, ni najmanji subjekt. Ako je su­bjekt ono što vas učim, naime, subjekt određen jezikom i govorom, to znači da subjekt, in initio, počinje na mjestu Drugoga, utoliko što se tu pojavljuje prvi ozna-čitelj.

š to je to označitelj? ja vam to već dugo verglam, pa ga ne bih ponovo morao artikulirati, označitelj je o n o što predstavlja subjekt, za koga? — ne za drugi subjekt, već za drugog označitelja. Radi ilustracije ovog aksioma pretpostavite da u pustinji nađete ploču prekrivenu hi-jeroglifima. Vi ne sumnjate da iza toga stoji subjekt koji ih je ispisao. Ali smatrati da je svaki označitelj upućen vama, to je greška — dokaz je to, što ne možete ništa razumjeti. Naprotiv, vi ih definirate kao označitelje, zato što ste sigurni da se svaki od ovih označitelja odnosi na svakoga od ostalih. A o tome je riječ u odnosu subjekta prema polju Drugoga.

Subjekt se rađa utoliko što se u polju Drugoga pojav­ljuje označitelj. Ali, uslijed toga, to se — što ranije nije bilo ništa, do li subjekt u nastajanju — zgušnjava u označitelja.

Odnos prema Drugome je upravo to što za nas uzro­kuje pojavu onoga što predstavlja lamelu — ne seksual­ni polaritet, odnos muškoga prema ženskome, već odnos živog subjekta prema onome što gubi zbog toga što radi razmnožavanja mora prolaziti kroz spolni ciklus.

Tako objašnjavam bitni afinitet svakog nagona prema području smrti, i tako izmirujem dva lica nagona — nagona koji ujedno uprisutnjuje spolnost nesvjesnog i predstavlja u svojoj biti smrt.

Vi svejedno shvaćate da, ako sam vam govorio o ne­svjesnom kao o onom što se zatvara i otvara, to je zato što je njegova bit označavanje toga vremena kojim se subjekt rađa odvojen, j e r se rađa s označiteljem. Subjekt, to je pojavljivanje, koje prije toga kao subjekt nije bilo ništa, ali čim je iskrslo zgušnjava se u označitelja.

211

Od tog spoja subjekta u polju nagona sa subjektom kakav se evocira u polju Drugoga, od tog napora da se sustignu, zavisi hoće li biti potpore za ganze Sexualstre­bung. Nema druge. Samo je tu relacija spolova pred­stavljena na razini nesvjesnoga.

Uostalom, odnos spolova je prepušten rizicima polja Drugoga. On je prepušten objašnjenjima koja se za nju daju. On je prepušten starici od koje — to nije isprazna bajka — Dafniš uči što treba činiti da bi se vodila ljubav.

ODGOVORI

F. W A H L : — Pitanje se odnosi na gubitak koji doživ­ljava spolno biće, zatim na artikulaciju aktivnost-pasiv­nost.

Vi zaista ističete jedan nedostatak mog izlaganja. La­mela ima rub, ona se umeće u erogenu zonu, tj. na jedan od otvora tijela, utoliko što su ovi otvori — cjelokupno iskustvo nam to pokazuje — vezani za otvaranje-zatva-ranje zijeva nesvjesnoga.

Erogene zone su vezane za nesvjesno, jer se tu razvija prisutnost živoga bića. Mi smo otkrili da upravo organ libida, lamela, vezuje za nesvjesno nagon zvani oralni, analni, kojima ja pridodajem skopički nagon i onaj koji bi trebalo gotovo nazvati zazivnim nagonom, koji, kao što sam uzgred rekao — ništa od onoga što kažem nije za šalu — ima prednost da se ne može zatvoriti.

Sto se tiče odnosa nagona prema aktivnosti-pasivnosti, mislim da sam se dovoljno izjasnio rekavši da je on na razini nagona čisto gramatički. On je potpora, umije­će koje Freud upotrebljava, da bismo mogli shvatiti od­lazak i povratak nagonske kretnje. Ja sam u pet-šest navrata došao do toga da ga ne bismo mogli jednostavno svesti na uzajamnost. Danas sam naveo vrlo jasno da je svako od tri vremena a, b, c, kojima Freud obrazlaže nagon, važno zamijeniti formulom dati se vidjeti, slu-

212

Sati, i cijelim popisom koji sam dao. To temeljito uklju­čuje aktivnost, pri čemu dostižem ono što je Freud sam obrazložio razlikujući dva polja, nagonsko polje s jedne strane i narcističko polje ljubavi s druge strane, isti­čući da na razini ljubavi postoji uzajamnost između vo­ljeti i biti voljen, a da se u drugom polju radi o čistoj aktivnosti durch seine eigene Triebe za subjekt. Shva­ćate? U stvari, uočljivo je da čak u takozvanoj pasivnoj fazi izvršavanje nagona, mazohističkog na primjer, za­htijeva da sebi mazohist zada, ako smijem tako reći, pasju bol.

29. svibnja 1964.

POLJE DRUGOGA

I POVRATAK PRIJENOSU

16

Subjekt i Drugi: Otuđenje

Spolna dinamika. Aphanisis. Piažeovska greška. Vel. Kesu ili život! Zašto?

Ako psihoanalizu treba uspostaviti kao znanost o ne­svjesnom, trebalo bi poći od toga, da je nesvjesno struk­turirano kao jezik.

Ja sam izveo topologiju čija je svrha da objasni ustroj subjekta.

Na to se dogodilo, u doba za koje mislim da je nadi-đeno, da mi se predbaci kako sam, čineći to, ističući strukturu, zapostavio dinamiku koja je tako prisutna u našem iskustvu — čak je rečeno da ja zaobilazim afir­mirano načelo u frojdovskoj doktrini, da je ova dina­mika u svojoj biti kroz naskroz spolna.

Nadam se da vam tok mog seminara ove godine, a upravo kad je stigao do svog vrhunca prošli put, poka­zuje da je ova dinamika daleko od toga da gubi.

1

Podsjećam, da bi oni koju su prošli put bili odsutni znali da sam dodao posve novi element toj dinamici, čiju ćemo primjenu uskoro vidjeti.

Najprije sam istakao razdiobu koju uspostavljam, da bih u odnosu na ulazak nesvjesnog suprotstavio dva polja, polje subjekta i polje Drugoga. Drugi je mjesto

217

gdje se postavlja lanac označitelja, koji upravlja svim što se od subjekta može uprisutniti, to je polje tog živog bića, gdje se subjekt ima pojaviti. A ja sam rekao — na strani tog živog bića, pozvanog na subjektivnost, oči­tuje se bitno nagon.

Budući da je s obzirom na bit nagona, svaki nagon dje­lomičan nagon, ni jedan nagon ne predstavlja — što Freud u jednom času napominje, da bi se zapitao, da li ga ljubav ostvaruje — totalitet Sexualstrebunga, seksual­ne tendencije, ukoliko bi se mogla shvatiti kao prezenti­ranje funkcije Fortpflanzung, razmnožavanja, u psihiz-mu, ako bi ona tu spadala.

Tko ne bi priznao tu funkciju na biološkom planu? Ja tvrdim, prema Freudu, koji to na sve načine potvrđuje, da ona kao takva nije zastupljena u psihizmu. U psihiz­mu nema ničega preko čega bi se subjekt mogao posta­viti kao biće muško ili biće žensko.

Subjekt u svom psihizmu postavlja samo ekvivalente — aktivnost i pasivnost su daleko od toga da tu funkciju iscrpno predstavljaju. Freud to postavlja čak ironično, naglašavajući da ovo predstavljanje nije ni tako obavez­no, ni tako iscrpno — durchgreifend und ausschliesslich — polaritet ženskoga i muškoga bića predstavljen je sa­mo polaritetom aktivnosti, koja je samo pasivnost prema vani, gegen die äusseren Reize.

Sama ova podjela — tu sam zastao prošli put — čini neophodnim ono što je najprije osvijetljeno analitičkim iskustvom, da su putovi onoga što trebamo činiti kao muškarac ili kao žena prepušteni posve drami, scenariju, koji pripada polju Drugoga — što je upravo Edip.

Prošli sam put to naglasio, rekavši vam, da ono što treba činiti kao muškarac ili kao žena, ljudsko biće uvi­jek uči u potpunosti od Drugoga. Podsjetio sam vas na staricu iz priče o Dafnisu i Kloe, bajke koja nam poka­zuje, da postoji krajnje polje, polje spolnog izvršenja, čije putove, na kraju, nevinašce ne poznaje.

Da je to nagon, djelomični nagon, koji ih usmjeruje, da je jedino djelomični nagon taj koji u psihizmu zastu-

218

pa posljedice spolnosti, znak je da se spolnost u psihiz­mu predstavlja odnosom subjekta koji se izvodi iz druge stvari, a ne iz same spolnosti. Spolnost se uspostavlja u polju subjekta putem koji pripada manjku.

Tu se prekrivaju dva manjka. Jedan proizlazi iz središ­njeg nedostatka oko kojeg se kreće dijalektika ostvare­nja subjekta u svoje pravo biće u odnosu prema Drugo­me — uslijed činjenice da subjekt zavisi od označitelja i da je označitelj najprije u polju Drugoga. Ovaj manjak preuzima drugi manjak, koji je stvarni manjak i prethodi nadolasku živog bića, t j . spolnom razmnožavanju. Stvar­ni manjak je ono što živo biće gubi kao živo, razmnoža­vajući se spolnim putem. Taj manjak je stvarni jer se odnosi na nešto stvarno, a sastoji se u tome da živo biće, budući da je spolni subjekt, potpada pod individualnu smrt.

Postupak dopunjavanja tog manjka nam slika Aristo-fanov mit, na patetičan i varljiv način, obrazlažući da ži­vo biće u ljubavi traži drugo, svoju spolnu polovicu. Umjesto mitskog predstavljanja misterija ljubavi, anali­tičko iskustvo uzima subjekt, ne kao spolnu dopunu, već kao dio koji je zauvijek izgubljen, a uspostavljen je činjenicom da je on samo spolno živo biće i da više nije besmrtno.

Otuda, vi shvaćate — iz istog razloga što je putem var­ke spolno živo biće navedeno na svoje spolno ostvarenje — nagon, djelomični nagon je u potpunosti nagon smrti, i u sebi samom predstavlja dio smrti u spolnom živom biću.

Tako, prkoseći možda prvi put u povijesti mitu koji uživa tako velik ugled, a podsjetio sam da ga Platon pri­pisuje Aristofanu, ja sam prošli put umjesto njega uzeo mit, da bih otjelovio dio koji nedostaje, a nazvao sam ga mitom o lameli.

On je važan jer ne označava libido kao polje sila, već kao organ.

219

Libido je bitan organ za shvaćanje prirode nagona.

To je irealan organ. Irealan nije imaginaran. Irealno se određuje artikuliranjem realnoga na način koji nam iz­miče i upravo to uvjetuje da njegovo predstavljanje bude mitsko, kao što smo i učinili. Ali, to što je irealan, ne sprečava jedan organ da se otjelovi.

Pružam vam odmah materijalizaciju. Jedan od najsta­rijih oblika da se ovaj irealni organ otjelovi u tijelu jest tetoviranje, brazgotinanje. Urez ima funkciju bića narni-jenjenog Drugome da u njemu smjesti subjekt označu­jući njegovo mjesto u polju grupnih odnosa između sva­koga i svih ostalih. A istovremeno on očito ima erotsku funkciju koju su osjetili svi oni koji su se približili re­alnosti.

Pokazao sam još da je u temeljnom odnosu nagona bitna kretnja kojom strelica koja putuje prema meti is­punjava svoju funkciju samo kad se stvarno udalji od mete da bi se vratila k subjektu. Perverzan je u tom smislu onaj koji u kratkom spoju, izravnije od svakog drugog, uspijeva u svom potezu spajajući najdublje svo­ju funkciju subjekta sa svojim postojanjem želje. Po­vratak nagona je tu posve drugačija stvar od varijacije ambivalencije, zbog koje prelazi predmet iz polja mržnje u polje ljubavi, i obratno, prema tome da li on koristi ili ne koristi dobrobit subjekta. Ne postaje se mazohist zato što predmet nije dobar svom cilju. Nije mala Freu-dova bolesnica, zvana homoseksualka, postala homosek­sualka zato što ju je otac razočarao — ona je mogla imati ljubavnika. Svaki put kad smo u dijalektici nagona, za­povijeda druga stvar. Dijalektika nagona se razlikuje te­meljito od onoga što pripada redu ljubavi kao ono što pripada dobru subjekta.

Zato danas želim naglasiti operacije ostvarenja sub­jekta u njegovoj označiteljskoj zavisnosti od mjesta Drugoga.

220

2

Sve izranja iz strukture označitelja. Ova se struktura zasniva na onome što sam najprije nazvao funkcijom ure­za, a koja se sada u toku mojega izlaganja obrazlaže kao topološka funkcija ruba.

Odnos subjekta prema Drugome u potpunosti nastaje u procesu zijeva. Bez toga bi sve moglo biti tu. Odnosi između bića u realnome, pa sve do vas i uključujući vas, ovdje, mogli bi nastati u terminima obrnuto uzajamnih odnosa. Na tome se trudi psihologija i cijeli jedan smjer sociologije, a ona može i uspjeti kad se radi o životinj­skoj domeni, jer zapljena imaginarnog dostaje za moti­viranje svih vrsta ponašanja živih bića. Psihoanaliza nas podsjeća da ljudska psihologija pripada drugoj di­menziji.

Da bi se ova dimenzija održala dovoljna bi bila filozo­fija, ali ona se pokazala nedostatnom, jer nema zadovo­ljavajuće definicije nesvjesnoga. Psihoanaliza nas, dakle, podsjeća, da se činjenice ljudske psihologije ne bi mogle shvatiti u odsutnosti funkcije subjekta, definirane kao učinak označitelja.

Ovdje treba objasniti procese kao kružnice koje idu od subjekta do Drugoga — od subjekta prizvanog k Dru­gome, do subjekta koji je ugledao sebe kako se pojav­ljuje na polju Drugoga, Drugoga koje se tu vraća. Ovaj je proces kružni, ali po svojoj prirodi je bez uzajamnosti. Zato što je kružni, on je disimetričan.

Možete osjetiti, da vas danas ponovo vodim na po­dručje logike čiju vam bitnu važnost želim istaknuti.

Svaka dvosmislenost znaka proizlazi otuda Što on pred­stavlja nešto za nekoga. To netko može biti mnogo stvari, to može biti cijeli svemir, utoliko što nas uče da u njemu kruži informacija kao negativ entropije. Svaki čvor gdje se skupljaju znakovi, utoliko što oni predstavljaju nešto, može biti uzet kao netko. Ono što treba naglasiti kao protivno, jest, da je označitelj to što zastupa subjekt za neki drugi označitelj.

221

Budući da nastaje na polju Drugoga, označitelj omogu­ćuje pojavu subjekta njegova značenja. Ali, on funkcioni­ra kao označitelj, tako da svodi subjekt na to da bude samo označitelj, petrificirajući ga istom kretnjom kojom ga zove da funkcionira, da govori, kao subjekt. Tu je upravo vremenski nagon, gdje se uspostavlja ono što je karakteristika početka nesvjesnoga kao takvog — za­tvaranje.

Jedan analitičar je to osjetio na drugoj razini i poku­šao izraziti izrazom koji je bio nov i nije nikad otada bio korišten na polju analize — aphanisis, nestanak. Jones, koji ga je izmislio, uzeo ga je kao nešto prilično apsurd­no, strah od nestajanja želje. Dakle, aphanisis treba po­staviti radikalnije na razinu gdje se subjekt očituje u toj kretnji nestanka, koji sam okvalificirao kao smrtonosni. Ovu sam kretnju još nazvao fading subjekta.

Zastat ću načas da bih vam omogućio da osjetite u kojoj je mjeri moguće naći se u konkretnom iskustvu i čak promatranju, pod uvjetom da njime upravlja ovaj resor i odstrani njegova zasljepljenja. Pokazat ću vam to na primjeru.

Piažeovska greška — za one koji vjeruju -da je to neo­logizam, naglašavam da se radi o gospodinu Piagetu — je greška koja leži u pojmu onoga što nazivamo egocen­trični govor djeteta, koji je definiran kao stadij u kojem bi nedostajalo ono što ova alpska psihologija naziva uzajamnošću. Uzajamnost je daleko od horizonta onoga što nas treba upravljati u tom času, a pojam egocentrič­nog govora je proturječnost. Dijete u tom čuvenom go­voru, koj i se može snimiti magnetofonom, ne govori za sebe, kao što se kaže. Nesumnjivo, ono se ne obraća dru­gome, ako ovdje upotrebimo teoretsku podjelu koja se izvodi iz funkcije ja i ti. Ali, potrebno je da tu ima i drugih — za vrijeme njihove prisutnosti djeca će se posve predati malim igrama, kakve im se zadaju u nekim metodama zvanim aktivni odgoj, onda oni govore — oni se ne obraćaju tome i tome, oni govore, ako mi dopu-

222

state riječ, prema kulisi. Taj egocentrični govor, to je tko ima uši neka čuje!

Tu ćemo, dakle, naići na konstituciju subjekta na po­lju Drugoga, kakvu vam pokazuje ova mala strelica na ploči. Ako ga shvatimo u njegovu nastajanju u polju Dru­goga, karakteristika subjekta nesvjesnog jest da se nalazi, pod označiteljem koji razvija svoje mreže, svoje lance i svoju povijest, na neodređenom mjestu.

Više od jednog elementa sna, gotovo svi, mogu biti točka na kojoj ćemo ga različito smjestiti u interpreta­ciji. Kad mislimo da ga možemo navesti da izrazi što želimo, to znači da nismo ništa shvatih — treba reći da se psihoanalitičari ne izražavaju baš dobro. Interpreta­cija se ne može savijati u svim pravcima. Ona označava samo jedan slijed označitelja. Ali subjekt doista može zauzimati različita mjesta, prema tome da li se stavlja pod ovaj ili onaj od ovih označitelja.

Sada dolazim do dvije operacije koje namjeravam obrazložiti danas u odnosu subjekta prema Drugome.

3

Pažnja! to su potpore za vaše misli, koje ne idu bez smi­calica, ali nema topologije koja ne bi zahtijevala da bu­de poduprta nekom smicalicom, — to je upravo rezultat činjenice, da subjekt zavisi od označitelja, drugačije re­čeno, od izvjesne nemoći vaše misli.

Recimo to, da je malo V donje polovice romba vel, uspostavljen prvom operacijom, na kojoj bih se načas zadržao.

Možda će vam se, uostalom, učiniti da su to prilično glupe stvari. Ali, logika je to uvijek pomalo. Ako ne do­premo do korijena luckastosti, zapadamo neizbježno u bezumlje, za što je lako dati primjere, kakve su, na prim­jer, tobožnje antinomije razuma, kao katalog svih kata­loga koji ne sadržavaju sebe, i dolazimo do ćorsokaka, koji logičarima zadaju, ne znam zašto, glavobolje. Rješe­nje je uostalom vrlo jednostavno, zapravo označitelj koji se označava, očito nije isti označitelj kao onaj kojim oz­načavamo drugi označitelj. Riječ zastarjela, utoliko što može značiti da je riječ zastarjela i sama zastarjela riječ, nije ista riječ s jedne i s druge strane. Ovo bi nas treba­lo ohrabriti, da iznesemo taj vel, koji sam spomenuo.

Riječ je o vel iz prve bitne operacije u kojoj se ute­meljuje subjekt. Nije izlišno to ovdje razložiti pred ši­rokom publikom, jer se radi ništa manje nego o onoj operaciji, koju možemo nazvati otuđenjem.

To otuđenje, bože moj, prilično je u opticaju u naše doba. Što god činili, svakim smo danom malo otuđeniji, bilo to u ekonomici, politici, psiho-patologiji, estetici i tako redom. Možda ne bi bilo loše vidjeti u čemu je ko­rijenje tog čuvenog otuđenja.

224

Da li to znači, a čiji sam izgleda pobornik, da je sub­jekt osuđen da vidi svoje pojavljivanje in initio samo u polju Drugoga? To bi moglo biti tako. Ali, nikako — ni­kako — nikako.

Otuđenje se sastoji u ovome vel, koje — ako riječ osu­đen ne izaziva vaše primjedbe, uzimam je — osuđuje sub­jekt, da se pojavi samo u toj razdiobi koju, čini mi se, dovoljno obrazlažem, ako kažem da, ako se on pojav­ljuje s jedne strane kao smisao proizveden označiteljem, s druge se strane pojavljuje kao aphanisis.

Tu je vel, koji je dobro prikazati da bismo ga razlikovali od drugih upotreba vel, od drugih upotreba ili. Postoje dvije upotrebe. Uz minimalnu logičku naobrazbu pozna­to vam je da postoji isključivi vel — idem ili amo, ili ta­mo — ako idem amo, ne idem tamo — treba izabrati. Postoji i drugi način upotrebeve/ — idem na jednu stra­nu ili na drugu stranu, baš me briga, svejedno mi je. To su dva vel koja nisu jednaka. Pa, postoji i treće, a da vas ne bih zbunio, reći ću vam odmah čemu on služi.

Simbolička logika, vrlo korisna jer je osvijetlila osjet­ljivo područje, naučila nas je razlikovati domet ove ope­racije koji nazivamo uniranjem. Govoreći kao što se govori kad se radi o skupovima, jedna je stvar zbrojiti dvije zbirke, a druga unirati ih. Ako u tom, lijevom, krugu ima pet predmeta, i ako u drugom ima još pet — ako ih zbrojimo ima ih deset. Ali, ima ih koji pripadaju obim krugovima. Ako postoje dva takva koji pripadaju obim krugovima, uniranje neće biti u udvostručenju nji­hova broja, u uniji će biti osam predmeta. Izvinjavam se ako ovo podsjećanje izgleda malo dječje, ali to činim da bih vam pružio pojam, da se ovaj vel koji pokušavam obrazložiti, podupire samo logičkim oblikom unije.

Vel otuđenja definiran je izborom, čije osobine zavise od toga ima li u uniji neki elemenat, koji pridonosi da u bilo kojem izboru on ima kao posljedicu neko ni jedno, ni drugo. Izbor je samo u spoznaji želimo li sačuvati je­dan od dijelova, dok drugi u svakom slučaju nestaje.

225

Ilustrirajmo to onim što nas zanima, bićem subjekta, onoga subjekta koji je tu pod smislom. Izabrali smo biće, subjekt nestaje, izmiče nam, zapada u nesmisao — iza-biremo smisao, a smisao opstaje samo krnjen za taj dio nesmisla, koji je, pravo rečeno, ono što u ostvarenju sub­jekta tvori nesvjesno. Drugim riječima, u samoj je naravi takvog smisla, kakav se pojavljuje u polju Drugoga, da u velikom dijelu svoga polja bude zasjenjen nestankom bića, koji je induciran samo funkcijom označitelja.

Otuđenje

T o , kazao sam vam, ima direktnu implikaciju koja je i previše neprimijećena — kad vam budem rekao, vidjet ćete da je to očigledno, samo je to očiglednost koja se ne vidi. Otuđenje ima za posljedicu to da interpretacija nema svoj zadnji resor u tome da nam pruža značenje puta kojim vodi ono psihičko, koje je pred nama. Taj do­mašaj je samo preludij. Interpretacija ne cilja toliko na smisao, kol iko na to da svede označitelje u njihov nesmi­sao, da bismo mogli iznaći odrednice cjelokupnog pona­šanja subjekta.

Mol im vas da se sjetite onog što je moj učenik Leclaire na kongresu u Bonnevalu naveo u prilog primjeni mojih teza. Vidjet ćete da je u svom zahvatu odvojio niz s jed-norogom, ne kao što se mislilo u diskusiji, u njegovoj značenjskoj zavisnosti, već upravo u njegovu nesvedivom i besmislenom karakteru lanca označitelja.

Ali, nećemo govoriti previše o važnosti ovoga što sam naveo. Ovo otudujuće i l i nije samo proizvoljan izum i,

226

kao što se kaže, duhovno viđenje. Ono je u jeziku. Ovo ili postoji. Toliko je prisutno u jeziku, da bi ga i u lingvi­stici trebalo razlikovati. Navest ću vam odmah primjer.

Kesa ili život! Ako izaberem kesu gubim oboje. Ako iza­berem život, imam život bez kese, naime okrnjen život. Vidim da ste me dovoljno shvatili.

Kod Hegela sam našao legitimnu potvrdu za ovaj naziv otuđujući vel. O čemu je riječ kod njega? — ukratko, radi se o nastanku prvog otuđenja, onoga u kojem čovjek kroči na put ropstva. Sloboda ili život! Ako on izabere slobodu, hop! gubi odmah oboje, — ako izabere život, oduzeta mu je sloboda u životu.

Tu mora postojati nešto posebno. To nešto posebno-nazvat ćemo smrtonosni faktor. T o je onaj faktor koji j e prisutan u nekim razdiobama, koje nam ta igra označi­telja pokazuje, koju nekad vidimo kako se odigrava u samoj srži života — to nazivamo kromosomima, a do­gađa se da među njima postoji jedan koji ima smrtonos­nu funkciju. Naći ćemo potvrdu u malo neobičnom iskazu, uvodeći u jedno od ovih polja samo smrt.

Na primjer, sloboda ili smrt! Budući da tu u igru ulazi smrt, posljedica je ponešto različita struktura. Tu mi u oba slučaja ostaje oboje. Sloboda je, znate konačno, kao npr. čuvena sloboda rada, za koju se izgleda borila francuska revolucija — to isto tako može biti sloboda da se crkne od gladi, čak je sve k tome vodilo tokom cije­log devetnaestog stoljeća, zato je trebalo revidirati neka načela. Vi izabirete slobodu, pa dobro! to je sloboda da umrete. Čudna stvar, pod uvjetima u kojima vam se kaže

227

sloboda ili smrt!, sam dokaz slobode, koji možete imati, jest da izaberete smrt, jer time1 ćete 'dokazati da imate slobodu izbora.

U ovom času koji je uostalom i hegelovski, jer to je ono što se naziva Teror, ova posve različita podjela od­ređena je da vam pruži uvid u ono što je u ovom polju bitno u otuđujućem vel, smrtonosni faktor.

4

Drugu operaciju mogu samo navesti s obzirom na kasni sat. Ona završava kružnost odnosa prema Drugome, ali se pri tome pokazuje bitno izvijanje.

Dok se prvo razdoblje temelji na podstrukturi unije, drugo se temelji na podstrukturi koju nazivamo presjek ili produkt. Ona se postavlja upravo u taj isti polumje­sec, gdje ćete ponovo naići na oblik zijeva, ruba.

Presjek dvaju skupova se sastoji od elemenata koji pripadaju obima skupovima. Tu će se odvijati druga ope­racija, isto tako bitna za definiranje, jer će tu izbiti polje prijenosa. Ja ću je nazvati, upotrebljujući svoj drugi no­vi izraz, razdvajanje.

Separare, razdvojiti — preći ću odmah na dvosmisle­nost se parare, se parer, i svako značenje koje ima u francuskom, i odijevati se, i braniti se, i snabdjeti se po­trebnim da se bude na oprezu, poći ću i dalje, na što me ovlašćuju latinisti, do se parere, do nastati, roditi se, o čemu se radi u ovoj prilici. Kako se subjekt na ovoj razini može smoći, opskrbiti? (procurer) — u tome je po­rijeklo riječi, koja u latinskom označava rađanje. Ona je pravna, kao uostalom, zanimljiva stvar, u indoevrop­skom sve riječi koje označavaju donijeti na svijet. I sama riječ parturition potječe od riječi koja u svom korijenu znači pribaviti mužu dijete, pravnu, i recimo i to, dru­štvenu operaciju.

Idući ću vam put pokušati pokazati kako se poput funk­cije otuđujućeg vel, tako različite od do sada definiranih

228

ostalih vel, može primijeniti pojam presjeka. Vidjet će­mo kako se on pojavljuje iz prekrivanja dvaju manjaka.

Jedan manjak subjekt sreće u Drugome, u samom prizivanju koje mu upućuje Drugi svojim diskursom. U prekidima diskursa Drugoga, pojavljuje se u iskustvu djeteta nešto što se tu može korjenito obilježiti — on mi kaže to, ali što on hoće?

U tom intervalu koji presijeca označitelje, koji je dio same strukture označitelja, ležište je onoga što sam u drugim registrima svog izlaganja nazvao metonimijom. Tu puzi, tu klizi, tu izmiče, poput lasice, ono što naziva­mo željom. Subjekt spoznaje želju Drugoga u onome što se ne uklapa, u manjku diskursa Drugoga, a svi djetetovi zašto? manje svjedoče o pohlepi za razlogom stvari nego li što stvaraju iskušenje zä odrasle; jedno zašto mi ti to govoriš? uvijek nanovo izvire iz svog temelja, koji je zagonetka želje odraslog.

Odgovarajući na ovaj zahvat, subjekt poput Grebouil-lea donosi odgovor prethodnom manjku, o svom vlasti­tom nestanku, koji tu postavlja na točku manjka u Dru­gome. Prvi predmet koji on nudi toj roditeljskoj želji, čiji je predmet nepoznat, jest njegov vlastiti gubitak — Hoće li me on izgubiti? Fantazam njegove smrti, nestan­ka, prvi je predmet koji subjekt treba uvesti u igru u toj dijalektici, i on ga doista uvodi — znamo to zbog tisuću činjenica, pa i sama mentalna anoreksija. Znamo i da fantazam njegove smrti općenito pokreće dijete u njego­vim odnosima ljubavi prema roditeljima.

Jedan manjak prekriva drugi. Tada dijalektika pred­meta želje, dijalektika u kojoj se želja subjekta prikla­nja želji Drugoga — već sam vam davno rekao da je to isto — ta dijalektika prolazi kroz nešto, što nije direktno odgovoreno. To je manjak proizveden prethodnim raz­dobljem koje služi da odgovori manjku izazvanom slje­dećim razdobljem.

Nadam se da sam dovoljno naglasio ta dva elementa kojima sam danas pristupio u novoj i temeljnoj logičkoj operaciji — ne-uzajamnost i izvijanje u povratku.

229

ODGOVORI

J.-A. M I L L E R : — Zar ipak ne želite pokazati da se otuđenje subjekta, koje je definirano time da je rođeno u jednom polju, uspostavljeno tim poljem, i podređeno tom polju koje mu je vanjsko, radikalno razlikuje od otuđenja samosvijesti? Ukratko, treba li to ovako shva­titi — Lacan protiv Hegela?

Vrlo je dobro što mi to govorite, to je upravo suprot­no od onoga što mi je rekao Green — on se približio ste­žući mi ruku, bar moralno, i rekao mi — Smrt struktu­ralizmu, vi ste Hegelov sin. Ne slažem se. Mislim da ste rekavši Lacan protiv Hegela, vi bliže istini, iako se, na­ravno, uopće ne radi o filozofskoj debati.

Dr G R E E N : — Sinovi ubijaju očeve!

27. svibnja 1964.

17

Subjekt i Drugi (II): Aphanasis

Pitanje o Vorstellungsrepräsentanz. Sloboda. Predstavljanje i hegelovski mamac. Descartesova želja. Skepticizam, izvjesnost i subjekt za koji se pretpostavlja da zna. Mala slova. Vrijednost pavtovskog iskustva.

Kad sam vam na početku naših susreta rekao — Ja ne tražim, ja nalazim, mislio sam pritom da se samo treba sagnuti u Freudovu polju i skupljati ono što se tamo mo­že naći. Nachträglich je npr. bilo zapostavljeno, iako je bilo tu i trebalo ga je samo pokupiti. Sjećam se iznenađe­nja nekih, jednog dana, koji su bili na istom tragu kao i ja, kad su vidjeli što se može napraviti od einziger Zug, jedincati potez.

Danas bih vam htio ukazati na važnost, već naznačenu prošli put u mojoj shemi, onoga što Freud naziva na ra­zini potiskivanja Vorstellungsrepräsentanz.

1

Vorstellung sadrži onu vrst pukotine, koja navodi nje­mački jezik da stavlja neopravdane s-ove, koji se ne mo­gu pridodati normalnoj deklinaciji odrednica, ali koji su im potrebni za povezivanje složenih riječi. Postoje, dakle, dvije riječi — Vorstellung, Repräsentanz.

Govorio sam vam prošli put o obliku otuđenja, koji sam ilustrirao pomoću više primjera, i za koji sam vam rekao da se može artikulirati u jednom vel vr lo neobične

231

prirode. Mogli bismo ga danas pokušati obrazložiti na.ne­ki drugi način. Na primjer — nema n e č e g a ; . . bez ne­čeg drugog. Dijalektika roba je očita, nema slobode bez života, ali za njega neće biti ni života sa slobodom. Od jednog do drugog postoji nužan uvjet. Taj nužni uvjet postaje upravo dovoljan razlog, koji uvjetuje gubitak prvotnog zahtjeva.

Možda je tu nešto do čega dolaze oni koji me slijede. Nema načina da me se prati, a da se ne prođe kroz moje označitelje, ali prolaženje kroz moje označitelje obuhva­ća taj osjećaj otuđenja, koji ih potiče, prema Freudovoj formuli, na traženje male razlike. Na nesreću, zbog te male razlike gube dohvat pravca koji sam im naznačio. Tako — bože moj, nisam ja tako osjetljiv — dopuštam svakom da slijedi svoj put u smjeru koji pokazujem — bio bih se rado lišio isticanja onoga što mi je izgledalo važno raščistiti u prvom prijevodu koji sam dao za Vorstellungsrepräsentanz.

Istaknuo sam da je kod Freuda naglašeno to, što po­tiskivanje prenosi na nešto što pripada redu predstavlja­nja, koji on naziva Vorstellungsrepräsentanz.

Čim sam prije nekoliko godina iznio ovu opasku — što je bio način čitanja onoga što Freud piše pod naslovom Verdrängung, članak koji slijedi iza članka o nesvjesnom u nizu tekstova sakupljenih kao metapsiholoških — na­glašavao sam činjenicu da Freud potcrtava da afekt nije potisnut. Afekt — a vidjet ćemo što on znači u našoj teo­riji — se šeta drugdje, tamo gdje može. Bit će uvijek dosta profesora psihologije koji će obrazložiti pacijentu kako afekt ima smisao upravo tamo gdje više nije na svom mjestu. Zato sam inzistirao na tome da po­tisnuto nije u želji ono što je predstavljeno, značenje, već, prevodim doslovno, predstavnik predstavljanja (re-presentant de la representation).

Funkcija otuđenja tu posreduje kod ovoga ili onoga, koji, više ili manje obuzet brigom oko povlastica sveu­čilišnog autoriteta, i zanesen preuzimanjem funkcije, ho-

232

će ispraviti prijevod koji sam dao. Vorstellungsrepräsen­tanz je predstavnik, koji je predstavni, representatif.

To nije nešto posebno. Ali, u jednoj knjižici o psihoso-matici nalazi se čitava argumentacija o tobožnjem ne-poznanju nečega o nečemu koje treba nazvati mojom teorijom želje, i pomoću male bilješke koja se odnosi na to nedostižno poglavlje uzeto iz teksta, koji su do­nijela moja dva učenika, naglašava se da, ako me slijede, oni od želje čine predstavnog predstavnika potrebe. Ne raspravljam o tome da li su moji učenici to zaista napi­sali — nismo mogli naći taj odlomak — važno je to, da se jedina zgodna opaska ove krajnje malo sadržajne knji­ge sastoji u riječima — radije ćemo reći da je želja ne--predstavni predstavnik (le representant non represen­tatif).

Upravo to želim kazati i kažem — jer ja i kažem ono što želim kazati — kad prevodim Vorstellungsrepräsen­tanz kao predstavnik predstavljanja.

Vorstellungsrepräsentanz možemo smjestiti u našu shemu izvornih mehanizama otuđenja, i to u prvu ozna-čiteljsku spregu, koja nam omogućava shvaćanje, da se subjekt najprije pojavljuje u Drugome, utoliko što se prvi označitelj, jedincati označitelj, pojavljuje u polju Drugoga i što on predstavlja subjekt za neki drugi ozna­čitelj čiji je učinak aphanasis subjekta. Otuda i dioba sub­jekta — kad se subjekt negdje pojavljuje kao smisao, drugdje se očituje kao fading, kao nestajanje. Postoji, dakle, ako se može reći, stvar života i smrti, između je­dincatog označitelja i subjekta kao binarnog označitelja, zbog njegova nestajanja. Vorstellungsrepräsentanz je bi­narni označitelj.

Taj označitelj uspostavlja središnju točku za Vrverdrän­gung — za ono što je, budući da je prešlo u nesvjesno, kao što Freud navodi u svojoj teoriji, točka za Anziehung, točka privlačnosti, kroz koju će biti moguća sva potiski­vanja, svi ostali slični prolazi na mjesto Unterdrückt, onoga što je kao označitelj prošlo na donju stranu. Eto o čemu je riječ u izrazu Vorstellungsrepräsentanz.

233

Subjekt nalazi put povratka iz otuđujućeg vel pomoću ove operacije koju sam nazvao razdvajanjem. Pomoću razdvajanja subjekt nalazi, ako se tako može reći, slabu točku primitivne sprege značenjske artikulacije, utoliko što je ona u biti otuđujuća. U intervalu između ta dva označitelja leži želja koja se nudi subjektu da ga obilje­ži u iskustvu govora Drugoga, prvog Drugoga s kojim ima posla, recimo radi ilustracije da se radi o majci. Utoliko što je njena želja s ove ili s one strane onoga što ona ka­že, što ona nalaže, što ona čini da se pojavi kao smisao, utoliko je njena želja nepoznata, a u toj točki manjka uspostavlja se želja subjekta. Subjekt se — putem proce­sa koji nije bez varke, bez tog da predstavlja ovo temelj­no izvijanje, zbog kojeg to što subjekt iznalazi nije isto ono što oživljava njegovu kretnju iznalaženja — vraća na početnu točku, a to je točka njegova manjka kao tak­vog, manjka njegove aphanasis.

Vratit ćemo se detaljno na posljedice koje odatle pro­izlaze za samo liječenje i vidjet ćemo da je takav učinak izvijanja bitan za integriranje faze izlaska prijenosa. Za sada ću se zadržati na onome što je bitno za funkciju želje. Naime, subjekt igra svoju ulogu u razdvajanju, zbog toga što je binarni označitelj, Vorstellungsrepräsen­tanz, unterdrückt, potisnut.

Bitno je, dobro obrazložiti stvar koja odmah osvjet­ljava vrlo različita područja, što je znak interpretacije.

Ni je naodmet usput napomenut i— ma koliko to me­tafizički može izgledati, ali naša tehnika konačno često upotrebljava izraz osloboditi nešto, kao da stvar ide sama po sebi — nije naodmet opaziti da se tu odlučuje o izrazu, koji zaslužuje kvalifikaciju fantoma — to je sloboda. Subjekt se treba osloboditi afanasičkog učin­ka binarnog označitelja, a ako pogledamo pobliže, vidjet ćemo, da se doista radi o funkciji slobode.

N i j e stoga bilo uzaludno što su za opravdavanje izra­za vel na razini našeg iskustva, dvije najočitije potpore kojih smo se sjetili bila ta dva izbora, koji svojom for­mulom strukturiraju, jedan, položaj roba, drugi, položaj

234

gospodara. Budući da je robu dan izbor slobode ili ži­vota, on se svodi na nema slobode bez života, život ostaje zauvijek prikraćen za slobodu. A nadalje ćete vidjeti da se na isti način strukturira otuđenje gospodara. Jer, ako Hegel navodi da se status gospodara uspostavlja smrt­nom borbom radi čistog prestiža, gospodar uspostavlja svoje temeljno otuđenje zato što njegov izbor treba pro­ći kroz smrt.

Doista se može reći da od smrti nije pošteđen rob više od gospodara, da će je on ria kraju imati uvijek i da je to granica njegove slobode. Ali, time je premalo rečeno, jer ta smrt nije konstitutivna smrt otuđujućeg izbora go­spodara, smrt borbe za prestiž. Otkriće biti gospodara očituje se u času straha, kad mu se kaže sloboda ili smrt, i kad može izabrati samo smrt da bi imao slobodu. Vrhun­ska slika gospodara je taj lik iz Claudelove tragedije Syg-ne de Coüfontaine koju sam dugo obrazlagao na jednom seminaru. To je osoba koja nije htjela ostaviti ništa iz svog registra, registra gospodara, a vrijednosti koje ona žrtvuje donose jo j , uz njeno žrtvovanje, samo nužnost odricanja do potpunog vlasništva, do vlastitog bića. Žrt­vujući svoje vrijednosti, ona je primorana da se odriče svoje biti, samog svog bića, do najintimnijeg u svom biću — tako da ona konačno ilustrira radikalno otuđenje slo­bode kod samog gospodara.

2

Je li potrebno tu naglasiti, da riječ Repräsentanz treba shvatiti na taj način na koji se odvijaju stvari na razini realnog, gdje se u svakoj ljudskoj domeni ostvaruje ko­munikacija.

Ti predstavnici su, na primjer, ono što općenito nazi­vamo predstavnik Francuske. Što treba da čine diplo­mati kad pregovaraju? Oni igraju jedni prema drugima samo funkciju čistih predstavnika, a njihovo se vlastito značenje ne smije umiješati. Kad diplomati vode razgo-

235

vor, smatra se da oni predstavljaju nešto čije je znače­nje, uostalom dirljivo, izvan njihove osobe, Francusku, Englesku, itd. U samom dijalogu svatko treba registrirati samo ono što drugi prenosi u čistoj funkciji označitelja, ne treba voditi računa što je onaj drugi, kao čovjek, kao pojava, manje ili više simpatičan. Interpsihologija je u toj igri nepravilnost.

Izraz Repräsentanz treba uzeti u ovom smislu. Označi­telj treba registrirati kao takav, on je na suprotnom po­lu od značenja. Značenje ulazi u igru u Vorstellung.

U psihologiji imamo posla s Vorstellung kad se preuzi­ma briga oko predmeta iz svijeta, u zagradi subjekta, u kojoj bi se odvijao cijeli niz a, a', a" i tako redom. Tu.se smješta subjektivnost na koju se nadovezuje teorija spoznaje. Naravno, pri svakom predstavljanju potreban je subjekt, ali to nije nikad čisti subjekt. Ako smatramo da se svaki subjekt održava u svijetu pomoću svojeg iz­vornog Weltanschauunga, onda put istine prolazi — ka­ko nam još pokazuje neka psihologija ili zaostala psiho-sociologija — kroz istraživanje, totalizaciju, statistiku drugih Weltanschauunga. A stvari bi mogle biti takve, da u svijetu postoje subjekti koji bi bili zaduženi da pred­stavljaju neke koncepcije svijeta.

U tome je, uostalom, bitna pukotina filozofskog ideali­zma, uostalom neodrživog, i koji nije nikad radikalno podržavan. Nema subjekta, a da negdje ne postoji apha­nisis subjekta, i u tom otuđenju, u toj temeljnoj razdio­bi se uspostavlja dijalektika subjekta.

Da bih odgovorio na pitanje koje mi je prethodni put postavljeno u vezi s mojim pristupom hegelovskoj dija­lektici, zar nije dovoljno da odgovorim, što se tiče vel, osjetljive točke, točke ravnoteže, da nema pojavljivanja subjekta na razini smisla već njegove aphanisis u Dru­gom mjestu, koji pripada nesvjesnom? Štoviše, to ne sadrži nikakvo posredovanje, a ako budem izazvan uka­zat ću na to da stvarno iskustvo koje je nastalo u težnji za apsolutnim znanjem nikad ne dovodi do onoga što bi na bilo koji način moglo ilustrirati hegelovsku viziju

236

Susljednih sinteza, do nečega što bi moglo izgledati kao obećanje koje Hegel vezuje za taj stadij, a koje je netko šaljivo ilustrirao pod naslovom Nedjelja života — kad ni jedan otvor ne bi ostao razjapljen u srži subjekta.

Potrebno je da navedem odakle proizlazi hegelovski mamac. On je uključen u postupak kartezijanskog mi­slim, u kojem sam vam naznačio početnu točku, koja uvodi u povijest, u naše iskustvo, u našu nužnost, otuđu-juće vel, i koja nas zauvijek sprečava da ga spoznamo. U kärtezijanskom postupku vel je uzeto po prvi put kao konstituent dijalektike subjekta, otada je neodstranjivo u njegovom radikalnom temelju. Ova će mi referencija na­dalje biti vrlo neophodna za karakteriziranje iskustva pri­jenosa i zato ću se na nju vratiti da obrazložim neke crte.

3

Kartezijanski postupak razlikuje od antičkog istra­živanja episteme, od skepticizma koji mu je bio jedan od; termina, upravo to što ćemo pokušati obrazložiti po­lazeći od dvostruke funkcije otuđenja i razdvajanja.

Što traži Descartes? izvjesnost, jednu krajnost. Ja imam, kaže on, krajnju želju da naučim razlikovati istinito od lažnoga — potcrtajte želju — da bih jasno vidio — što? — svoje postupke, i hodao sa sigurnošću kroz ovaj život.

Zar se tu ne radi o posve drugoj stvari, a ne o težnji za znanjem? To nije ni postupak dijalektičara, ni profe­sora, a još manje konjanika. Isticano je, Descartesova biografija je prije svega obilježena njegovim lutanjima po svijetu, njegovim susretima, a iznad svega njegovom tajnom namjerom — Larvatus prodeo. Ako to bilježim, iako sam od onih koji smatraju brigu za biografijom sporednom u odnosu na smisao njegova djela, to je zato što Descartes i sam naglašava, da su njegova biografija, njegov postupak bitni za shvaćanje njegove metode, pu­ta prema istini koji je pronašao.

237

On upravo obrazlaže da ono što je dao, nije — kao što je pokušao učiniti Bacon nekoliko godina prije njega — opće sredstvo za pravilno vođenje uma, bez odstupanja, na primjer, pred iskustvom. To je njegova metoda, uto­liko što je krenuo tim pravcem sa željom da nauči razli­kovati istinito od lažnog da bi jasno vidio, što? — svoje postupke. Ovaj je primjer, dakle, poseban, a Descartes čak nadodaje, ako se taj njegov put, u jednom času, ne čini drugima dobar, to je njihova stvar, neka skupe iz njegova iskustva ono što mogu skupiti. To je dio Descar-tesova uvoda u njegov put prema znanosti. Znači li to, da je svaka težnja za znanjem odsutna? Znači li to, da težina znanja nije prisutna u Descartesovu presjeku? Ali, on počinje ovako — znanja on ima napretek, ima ga uvijek, ima ga još. Nisam ja onaj koji postavlja aluziju, to je sam njegov tekst. Njega su obrazovali najbolji pro­fesori, on izlazi iz koledža La Fleche, on je isusovački učenik, a što se tiče znanja i mudrosti, toga mu ne nedo­staje. Zar da kažem, da on, upravo zato što je izišao iz isusovačke škole, nosi oštar osjećaj toga preobilja zna­nja? Zar u srži onoga što prenosi kroz humanističku mudrost nije nešto poput skrivenog perinde ac cadaver, koje nije tamo gdje se obično stavlja, t j . u tobožnju smrt koju zahtijevaju pravila svetog Ignacija? Što se mene tiče, ja nisam jako osjetljiv, a ovi isusovci kakve ih ja vidim, izvana, čini mi se da su tu na mjestu, i čak su ne­prestano živi, njihova se prisutnost osjeća, čak i u razno­likosti koja je daleko od one koja evocira smrt. Ne, smrt o kojoj je riječ skrivena je iza samog pojma huma­nizma, u srži je samog humanističkog razmatranja. I pod ovim terminom humanističke znanosti pokušava se oži­viti nešto što ćemo nazvati leš u ormaru.

Upravo tu Descartes pronalazi novi put. Njegov cilj nije opovrgavanje neizvjesnih znanja. On će ostaviti zna­nja na miru i s njima sva pravila društvenog života. Uostalom, kao i svi ostali u tom povijesnom trenutku na početku 17. stoljeća, u trenutku kad se pojavio subjekt, on ima oko sebe libertince, koji vrve, i koji su poput

238

drugog termina otuđujućeg vel. Oni su u biti pironisti, skeptici, i Pascal ih označava njihovim imenom, iako im nije dovoljno naglasio smisao i izrazitost.

Skepticizam nije susljedno i nabrojivo dovođenje u sum­nju svih mišljenja, svih putova kojima se pokušalo prići znanju. T o je pridržavanje subjektivnog stava — ništa se ne može znati. Ima tu nešto što b i vrijedilo ilustrirati lepezom svih onih koji su bili njegove povijesne inkar­nacije. Htio bih vam pokazati da je Montaigne zaista onaj koji se usredotočio, ne na skepticizam, već na živi trenutak aphanasisa subjekta. U tome je on plodan, vječ­ni vodič koji nadilazi sve što je mogao predstavljati u tre­nutku koji se može definirati kao historijska prekretnica. Ali, tu se ne radi o skepticizmu. Skepticizam je nešto što mi više ne poznajemo. To je etika. Skepticizam je način čovjekova održavanja u životu, koje uključuje tako te­žak, junački položaj da ga čak više i ne možemo zamisliti — možda upravo zbog ovog postupka koji je pronašao Descartes, i koji vodi istraživanje puta izvjesnosti do sa­me točke otuđujućeg vel, iz koje je samo jedan izlaz — put želje.

Ta želja za izvjesnošću dovela je Descartesa do sumnje — izbor ovog puta ga je doveo do neobičnog razdvajanja. Htio bih dotaknuti neke točke koje će nam pomoći da shvatimo jednu bitnu funkciju, iako prikrivenu, koja je još živa, prisutna, vodeća u našoj metodi istraživanja nesvjesnoga.

4

Izvjesnost nije za Descartesa momenat za koji se može smatrati da je zadobiven, kad smo jednom došli do nje­ga. On treba svaki put, za svakoga, biti ponovljen. To je uspon. To je orijentacijska točka, koju je posebno teško uzdržavati u usjeku koji jo j daje vrijednost. To je, u pravom smislu riječi, uspostavljanje nečega odvojenoga.

Kad Descartes najavljuje pojam izvjesnosti, koji se ci­jeli zasniva na ja mislim kogitacije, označene tom točkom

239

bez-izlaza koja postoji između uništenja znanja i skepti­cizma, što nisu dvije slične stvari — moglo bi se reći da je njegova greška u tome što misli da je u tome znanje. Što kaže da zna nešto o toj izvjesnosti. Što ne čini od ja mislim običnu točku nestajanja. Ali, učinio je drage stvari koje se tiču polja koje on ne imenuje, gdje lutaju sva ta znanja za koja je rekao da bi ih trebalo postaviti u radikalnu suspenziju. On postavlja polje ovih znanja na razinu tog najšireg subjekta, subjekta za koji se pretpostavlja da zna, boga. Znate da je Descartes mo­rao uvesti njegovu prisutnost. Ali, na kako neobičan način!

Tu se postavlja pitanje vječnih istina. Da bi se uvjerio da se pred njim ne nalazi bog obmanjivač, on treba pro­ći kroz medijum boga — k o d njegova se boga ne radi

o nekom savršenom biću. Da li Descartes ostaje vezan, kako je to do njega uvi­

jek bivalo, za zahtjev da jamči cjelokupno naučno istra­živanje time da suvremena znanost postoji negdje, u po­stojećem biću, koji se zove bog? — to jest, time što se pretpostavlja da bog zna?

Može vam se činiti da vas odvodim daleko od našeg polja iskustva, a ipak, podsjećam na to da bih se ujedno i ispričao i održao vašu pažnju na razini našeg iskustva — subjekt pretpostavljen da zna je u analizi analitičar.

Idući ćemo put raspravljati o funkciji prijenosa, kako to da mi ne osjećamo potrebu za idejom savršenog i beskrajnog bića — kome bi palo na pamet da ove dimen­zije pripiše svom analitičaru? — da bi se uvela funkcija subjekta pretpostavljenog da zna.

Vratimo se našem Descartesu i njegovom subjektu pretpostavljenom da zna. Kako ga se on oslobađa? Pa, znate, svojim voluntarizmom, prvenstvom koje je dao htijenju boga. To je sigurno jedan od najneobičnijih ob­rata u povijesti duha — vječne istine su vječne, jer bog hoće da budu takve.

Mislim da cijenite eleganciju takvog rješenja, koje čitav jedan dio istina, vječne istine, ostavlja bogu na teret.

240

Shvatite da Descartes hoće reći, i kaže, ako su dva i dva četiri, to je zato što bog tako hoće, posve jedno­stavno. To je njegova stvar.

Pa, istina je da je to njegova stvar, i da to što su dva i dva četiri nije nešto što ide samo po sebi, bez njegove prisutnosti.

Pokušat ću ilustrirati što mislim reći. Kad nam Des­cartes govori o svom postupku, svojoj metodi, o jasnim idejama i o nejasnim idejama, o jednostavnim idejama i o složenim idejama, on između ta dva člana svoje me­tode postavlja red koji treba slijediti. Moguće je, na­posljetku, da jedan više jedan više jedan više jedan, ne daje četiri, i moram vam reći da upravo na tome arti­kuliram otuđujući vel, dobar primjer za to. Jer, u kardi­nalnom redu bi to izgledalo otprilike ovako:

1 + ( 1 + ( 1 + ( 1 + ( . . . ) ) ) ) .

Svaki put kad se uvodi novi član postoji jedan ili više ostalih, koji su izloženi opasnosti da nam kliznu kroz prste. Da bi se došlo do četiri važan je glavni, a ne redni broj. Postoji prva mentalna operacija koju treba izvesti, zatim druga, pa treća, pa četvrta. Ako ih ne izvršite po redu, propuštate ih. Relativno je drugorazredno znati da li na kraju računa to iznosi tri, četiri ili dva. To je stvar boga. Descartes sada uvodi i odmah ilustrira, jer, isto­vremeno sa svojom raspravom o metodi on uvodi svoju geometriju i dioptriku, sljedeće — on zamje­njuje mala slova a, b, c itd. svoje algebre velikim slovima. Velika su, ako hoćete znati, slova hebrejskog alfabeta pomoću kojih je bog stvorio svijet, i za koje znate da svako ima naličje i da svakom odgovara jedan broj. Raz­lika između malih i velikih slova kod Descartesa je u to­me što mala slova nemaju broja, ona su zamjenjiva i samo će red komutacija odrediti njihov proces.

Da je već u broju implicirana prisutnost Drugoga, do­voljno bi bilo za ilustraciju kazati vam da niz brojeva možemo predstaviti samo uvodeći nulu, na manje ili više prikriven način. Dakle, nula je prisutnost subjekta

241

koji na ovoj razini totalizira. Ne možemo ga izvući iz dijalektike subjekta i Drugoga. Prividna neutralnost ovog polja skriva prisutnost želje kao takve. To ću ilustrirati učinkom povratka. Ipak proslijedimo koji korak s funk­cijom želje.

Zapravo, Descartes uvodi polazne osnove za znanost u kojoj bog nema posla. Jer, karakteristika naše znanosti i njena razlika od antičkih znanosti jest da se čak nitko ne usuđuje, da ne bude smiješan, upitati da li bog nešto zna, da li bog lista rasprave iz moderne matematike da bi bio u toku.

Ja sam danas dosta napredovao i ispričavam se što nisam i više. Napuštam vas naznačavajući posljednji pred­met mojih ovogodišnjih izlaganja — a to je pitanje o položaju analize u znanosti. Da li se analiza može po­staviti u našu znanost, utoliko što se smatra da u njoj bog nema posla?

ODGOVORI

Dr G R E E N : — Zar ne postoji sredstvo za artikuliranje pitanja o Vorstellungsrepräsentanz prema onom što ste rekli — posebno polazeći od odnosa subjekta prema ogle­dalu, tako da ga taj odnos upućuje na subjekt pretpo­stavljen da zna tko je u ogledalu?

N o . K o n a č n o . . . ja vas neću slijediti u tom smjeru. Ja mislim da je to kratki spoj.

Točka gdje se pripaja ponovno preuzimanje Vorstel-lungsrepräsentanz, koju sam često upotrebljavao u da­našnjem izlaganju, jest točka za koju sam vam rekao da je virtuelna točka funkcije slobode, iako se izbor, vel, očituje tu između označitelja i subjekta. Ja sam to ilus­trirao otvorom nad onim što bismo mogli nazvati pre­obražajima ove slobode, koju, konačno, nitko od ozbilj­nih ljudi nije pronašao. A zatim sam prešao na Descartesa, koji se za nju ne brine mnogo, osim u djelovanju. U djelovanju, i to na putu na kojem on nalazi svoju izvjes-

242

nost, prolazi i njegova sloboda. To ne znači da nam je on zavješta na ime bankovnog računa.

Kroz Vorstellungsrepräsentanz trebat ću proći idući put, prije nego li na razinu prijenosa uključim izraze koje sam bio primoran uvesti danas oko funkcije Dru­goga. To su prividno vrlo udaljene stvari od naše do­mene. To je, točnije, psihosomatika.

Psihosomatika je nešto što nema označitelja, ali koja je ipak pojmljiva samo onoliko koliko se označiteljska indukcija na razini subjekta dogodila na način koji u igru uvodi aphanisis subjekta.

U djelcu o kojem sam govorio i čije ćete blebetanje moći ocijeniti, nalazi se ipak ova mala bitna primjedba — mada ona želi opovrgnuti, ne mene, ja nisam bog, već one koji govore u moje ime — da želja nije predstavnik potrebe. Na ovom će mjestu Vorstellungsrepräsentanz umnogome ograničiti našu igru interpretacije, zbog toga ?to subjekt, kao aphanisis, ne sudjeluje u tome.

U onoj mjeri u kojoj potreba sudjeluje u funkciji želje, psihosomatika može biti shvaćena kao nešto drugačije od ovog običnog blebetanja, koje se sastoji u tome što kaže da postoji psihička zamjena za sve što se zbiva u somatskom. To se odavno zna. Ako govorimo o psiho-somatici, to je slučaj u mjeri u kojoj tamo treba posre­dovati želja. Utoliko, koliko je karika želje u njoj saču­vana, čak ako i više ne možemo voditi računa o funkciji aphanasis subjekta.

Htio bih, kad sam već na tom području, da osjetite o čemu se radi kod uvjetovanog refleksa. U pavlovskom se pokusu ne navodi dovoljno da je on moguć ukoliko je moguće rastaviti djelovanje biološke funkcije, tj. ono čemu možemo pripisati ujedinjujuću, totalizirajuću funk­ciju potrebe. Ona se može rastaviti, jer se tu isprepleće više od jednog organa. Kad vidite da vaš pas slini gle­dajući komad mesa, ono što vas nadalje zanima jest da presiječete stvar na mjestu izlučivanja sline, i da po­kažete da se ona može obrazložiti nečim što funkcionira

243-

kao označitelj, jer je to učinio eksperimentator. Drugim riječima. Drugi je tu.

Ali, što se tiče tobožnjeg psihizma nesretne životinje, to ne dokazuje ama baš ništa. Čak ni tobožnji učinci neuroze, koji se postižu, nisu učinci neuroze, iz jedno­stavnog razloga — oni se ne mogu analizirati govorom. Najveće značenje ovih uvjetovanih refleksa jest u tome da nas nauče što životinja može oćutjeti. Mi se služimo označiteljem — koji nije označitelj za njega, ali koji se, da bi funkcionirao kao označitelj, mora uvrstiti u raz­liku — da se vidi što ima diferencijalno mogućeg na razini njegova perceptuma, što uopće ne znači da će on biti percipiens u subjektivnom smislu riječi. Važnost tog pokusa je u tome, da nam ukaže koja je diferenci­jalna lepeza kod životinje koja nema ništa s predstav­ljanjem, naravno, jer tu nema drugog subjekta osim subjekta eksperimentatora. A to ide i dalje. Uistinu, mi ispitujemo životinju prema našoj zamjedbi. Ovaj način ograničavanja pavlovskih pokusa, vraća im istovremeno, to se vidi, njihovu vrlo veliku važnost.

Njihove stvarne znanstvene prednosti su one koje sam naveo, i samo za to se one stvarno upotrebljavaju.

Interes može, konačno, biti u iznošenju pitanja koja nam postavlja činjenica da kod životinja otkrivamo da označitelji — koji su naši, jer smo mi eksperimentatori, ti koji ih raspoređujemo u zamjedbi — međusobno pre­nose neku vrst ekvivalencije.

Ne tvrdim da sam riješio ovo pitanje formuliravši ga. Ova nam vrst ekvivalencije uostalom omogućava da

postavimo problem realizma broja u obliku koji nije isti prijašnjem, kad sam vam pokazao koje pitanje im­plicira svaku upotrebu broja, i to što čini aritmetiku znanošću, koja je doslovno osujećena unošenjem alge-brizma. Ovdje broj posreduje u ime čiste frekvencije u onome što možemo nazvati, postavljajući stvari na nji­hovo mjesto, pavlovskim signalom. Treba znati da ži­votinja uvjetovana stotinama vizualnih poticaja u se­kundi reagira na stotinu auditivnih poticaja u sekundi.

244

Tako je otvoreno novo pitanje u ispitivanju. Još se, ne­sumnjivo, ne radi o nečemu čemu možemo dati pun sta­tus označitelja, osim za nas koji brojimo frekvencije. Ipak, činjenica da životinja bez vježbanja prelazi od stotinu frekvencija u jednom registru na stotinu fre­kvencija u drugom, omogućuje nam da možda odemo malo dalje na čisto zamjedbenoj strukturi.

Iskoristio sam postavljeno pitanje da vam iznesem stvari, koje sam namjeravao reći, a to nisam učinio. Ostanimo pri tome.

3. lipnja 1964.

18

O subjektu za koji se pretpostavlja

da zna, o prvoj dijadi i o dobru

Povjerenje prema analitičaru. Znanost. Čim postoji subjekt za koji se pretpostavlja da zna, postoji i prijenos. Vjerovanje. Otuđenje shvaćeno u fort-da. Otuđenje u ugodi.

Cilj mojega učenja je bio i ostao stvaranje analitičara.

Stvaranje analitičara je predmet na dnevnom redu ana­litičkog istraživanja. Međutim — već sam vam pružio dokaze za to — u analitičkoj literaturi načela izmiču.

Jasno je u iskustvu svih koji su prošli kroz to stva­ranje da se nedostatak kriterija zamjenjuje nečim što pripada redu ceremonije, i što se može prevesti samo ovako — simulacija. Jer, za analitičara ne postoji ni­kakvo s-one-strane, ne postoji nikakvo bitno s-one-strane, na što bi se moglo odnositi to za što se on osjeća opu­nomoćen za izvršavanje svoje funkcije.

Ono što on postiže je neprocjenjivo — povjerenje su­bjekta kao takvog, i rezultati, koje postiže putem izvjesne tehnike. On se ne predstavlja kao bog, za svog pacijenta on nije bog. Odakle to povjerenje? Oko čega se ono vrti?

Nesumnjivo, za onoga koji se uzda, koji dobiva nešto zauzvrat, pitanje se može mimoići. Ali, ne može ga mi­moići psihoanalitičar. Formiranje psihoanalitičara zahti­jeva da on zna oko čega se kretanje vrti u procesu u kojem vodi svog pacijenta. On mora znati, mora mu

246

biti preneseno u iskustvu, od čega se on odvraća. Ta pokretna točka jest ono što ja naznačujem — na način koji vam, mislim, izgleda dovoljno motiviran, ali gdje će vam, nadam se, usporedo s našim napredovanjem iz­gledati sve jasnija, sve neophodni ja — to je ono što označavam kao psihoanalitičarevu želju.

Prošli sam vam put pokazao mjesto kroz koje se tu priključio kartezijanski postupak, koji u svom početku i u svom kraju ne ide suštinski prema znanosti, već pre­ma vlastitoj izvjesnosti. On je u načelu nečega što nije znanost u onom smislu u kojem je kod Platona nadalje učinila predmet filozofske meditacije -— već je Ta zna­nost, naglasak je na Ta, a ne na znanost. Ta znanost je ona u kojoj smo uhvaćeni, koja čini kontekst našeg djelovanja u vremenu u kojem živimo, i kojoj ne može izbjeći ni sam psihoanalitičar, jer ona tvori i dio nje­gova stanja, to je Znanost.

U odnosu na tu znanost treba postaviti psihoanalizu. To možemo učiniti samo ako za fenomen nesvjesnog artikuliramo reviziju koju smo dali na utemeljivanje kartezijanskog subjekta.

Danas ću poći do fenomenologije prijenosa.

1

Prijenos je pojava u koju su zajedno uključeni subjekt i psihoanalitičar. Ako ih podijelimo na prijenos i protu--prijenos — ma koliku smjelost i nehajnost sebi dopu­stili kad je riječ o ovoj temi — to je samo način da se zaobiđe ono o čemu se radi.

Prijenos je bitna pojava, vezana za želju kao čvorni fenomen ljudskog bića koji je otkriven prije Freuda. Bio je savršeno obrazložen — utrošio sam dobar dio jedne godine posvećene prijenosu da to dokažem — s najvećom točnošću, u tekstu gdje se spori oko ljubavi, naime u Platonovoj Gozbi.

247

Moguće je da je taj tekst napravljen za Sokratovu lič­nost koja se tu posebno diskretno pokazuje. Bitni, po­četni momenat, na koji se treba odnositi pitanje o akciji analitičara, jest onaj u kojem je rečeno da Sokrat nikad nije tvrdio da išta zna, osim onoga što se odnosi na Eros, t j. na želju. Zbog ove činjenice i zato što u Gozbi ide dalje nego igdje pri ukazivanju značenja komedije svojih dijaloga i stvar tjera do mimike, Platon nam je mogao samo naznačiti najtočnije mjesto prijenosa.

Čim se negdje nalazi subjekt za koji se pretpostavlja da zna — koji sam vam danas na vrhu ploče skratio kao S.s.S. (sujet suppose savoir) — postoji i prijenos.

Što znači udruženje psihoanalitičara koje podjeljuje uvjerenja o osposobljenosti? — samo to da ono upu­ćuje kome se možemo obratiti ako hoćemo predstav­ljati taj subjekt za koji se pretpostavlja da zna.

Izvjesno je i svakom poznato da ni jedan psihoanali­tičar ne može zahtijevati da predstavlja, pa i najmanje, apsolutno znanje. Zato, u izvjesnom smislu, možemo reći, da je onaj koga možemo osloviti, ako postoji, samo je­dan jedini. Taj jedan, bio je, dok je bio živ, Freud. Či­njenica da je Freud, što se tiče nesvjesnoga, bio legi­timno subjekt za koji smo mogli smatrati da zna stavlja po strani sve što se ticalo analitičkog odnosa, kad su ga njegovi pacijenti zajedno s njim pokrenuli.

On nije bio samo subjekt za koji se pretpostavlja da zna. On je znao, i on nam je pružio to znanje u terminima za koje možemo reći da su neuništivi, mada su otkad su iznijeti podložni ispitivanju koje se do sada još nije iscrpio. Nikad nije postignut ni najmanji napredak koji ne bi zastranio, ako je bio zapostavljen koji od termina oko kojih je Freud odredio putove i staze nesvjesnoga. To nam dovoljno kazuje o funkciji subjekta za koji se pretpostavlja da zna.

Funkcija, a istovremeno Freudov ugled kao njena po­sljedica, na horizontu su svakog položaja analitičara. Oni tvore dramu društvene organizacije, zajednice psi­hoanalitičara.

248

Tko se može osjetiti posve zaposjednut tim subjektom za koji se pretpostavlja da zna? Nije u tome pitanje. Pi­tanje je, najprije, za svaki subjekt, odakle polazi da bi se obratio subjektu za koji se pretpostavlja da zna. Svaki put kad je ta funkcija za subjekt utjelovljena u bilo kome, u analitičaru ili ne, proizlazi iz definicije koju sam dao, da je prijenos već utemeljen.

Ako stvari idu tako da je to kod pacijenta već odre­đeno za osobu koja se može imenovati, koja je njemu dostupna, proizići će za onoga tko se u analizi za njega bude brinuo posebna teškoća koja se tiče pokretanja prijenosa u akciju. Događa se da i najgluplji analitičar — ne znam da li postoji taj krajnji član, to je funkcija koju ovdje označavam samo onako, kako se u logici označava ona vrsta mitskog broja kao, npr., najveći broj koji se može izraziti u toliko i toliko riječi — dakle, čak i najgluplji analitičar opaža, prepoznaje, i vodi analizi­ranog prema onome koji za njega ostaje subjekt za koji se pretpostavlja da zna. To je samo detalj i gotovo anegdota. Pređimo sada na ispitivanje onoga o čemu je riječ.

Analitičar, rekao sam, drži to mjesto time što je pred­met prijenosa. Iskustvo nam potvrđuje, da je subjekt, kad uđe u analizu, daleko od toga da mu prida to mjesto.

Ostavimo načas kartezijansku hipotezu da je psiho­analitičar varalica. Nju ne treba apsolutno isključiti iz fenomenološkog konteksta izvjesnih pristupa u analizi. Ali, psihoanaliza nam pokazuje da ono što, pogotovo u polaznoj fazi, najviše ograničava povjeravanje pacijena­ta, njihovo prepuštanje analitičkom pravilu, jeste pri­jetnja da bi on mogao prevariti psihoanalitičara.

Koliko se puta u našem iskustvu dogodi da vrlo kasno upoznamo važan biografski detalj ?

Da biste me shvatili, reći ću, na primjer, da je u tom času svog života subjekt dobio boginje. A zašto mi to niste ranije rekli? — mogli bismo postaviti pitanje, ako smo još dovoljno naivni. Točno, reći će vam analizirani, da sam vam rekao ranije, mogli biste bili pripisati tome barem dio mojih smetnji, možda čak sve, a to što sam

249

tu, to nije zato da biste mojim smetnjama dali organski

uzrok.

To je sigurno primjer neograničenog domašaja, i koji treba sagledati na razne načine — pod kutom društve­nih predrasuda, znanstvenih rasprava, zbrke koja na­staje oko samog načela analize. Ovdje ga iznosim samo radi ilustracije toga da pacijent može smatrati da će analitičar biti prevaren, ako mu on da neke elemente. On zadržava neke elemente da analitičar ne bi išao prebrzo. Mogao bih vam to predočiti bolje drugim primjerima. Zar onaj koji može biti prevaren ne bi trebao a fortiori biti pod sumnjom da može, posve jednostavno, preva­riti se?

Dakle, tu je granica. Oko ovoga prevariti se leži tezulja, vaga te osjetljive točke, infinitezimalne, koju namjera­vam objasnit i .

Pretpostavivši da analiza može biti u nekih subjekata dovedena u pitanje, čak od samog početka, i pod sum­njom da je mamac — kako to, da se oko ovoga pre­variti se nešto zaustavlja? Čak i analitičarima pod pi­tanjem ukazuje povjerenje u njihovu izvjesnu nepogre­šivost, koja će takvom analitičaru, ponekad, u vezi sa slučajnom gestom, pripisati neke nakane. Vi ste to uči­nili da me iskušate!

Sokratska diskusija je uvela sljedeću temu: da bi pre­poznavanje uvjeta dobra po sebi imalo za čovjeka nešto neodoljivo. To je paradoks naučavanja, ako ne Sokrata — što mi znamo o tome, osim preko platonovske ko­medije — neću reći čak Platona — jer, Platon se razvija na terenu komičnog dijaloga, i ostavlja sva pitanja otvo­rena — već u izvjesnom korištenju platonizma, za koji se može reći da se održava usred općeg podrugivanja. Jer, tko zaista ne zna, da najsavršenije prepoznavanje stanja dobra neće nikad nikoga spriječiti da zađe u su­protno? Onda, o čemu se radi u tom povjerenju prema analitičaru? Kako mu možemo vjerovati da želi to do­b r o , i to još za drugoga? Objasnit ću.

250

Tko ne zna iz iskustva da se može ne htjeti uživati? Tko ne zna iz iskustva to uzmicanje koje svakome po­stavlja pristup uživanja kao takvom, utoliko što ono u sebi sadrži užasna obećanja? Tko ne zna da se može ne htjeti misliti? — cijeli nam sveopći kolegij profesora to može posvjedočiti.

Ali, što može značiti ne htjeti željeti? Cjelokupno ana­litičko iskustvo — koje ovdje samo daje oblik onome što je za svakoga na samom začetku njegova iskustva — svjedoči nam da je ne htjeti željeti i željeti, ista stvar.

Željenje sadrži fazu obrane koja ga poistovjećuje s ne htjeti željeti. Ne htjeti željeti to je htjeti ne željeti. Dis­ciplina kojom su se bavili, da bi iznašli izlaz iz tjesnaca sokratovskih pitanja, ljudi koji nisu bili samo filozofi već raznovrsni redovnici na svoj način — stoici, epiku-rejci. Subjekt zna da ne htjeti željeti u sebi ima nešto isto tako neoborivo kao i ta Moebiusova traka, koja nema naličje, naime, prelazeći preko nje matematički ćemo se vratiti na površinu za koju se pretpostavlja da je dublira.

Na toj točki sastanka čeka se na analitičara. Utoliko što se pretpostavlja da analitičar zna, pretpostavlja se također da će poći u susret nesvjesnoj želji. Zato vam ja kažem — idući ću vam put to ilustrirati pomoću malog topološkog crteža, koji je već bio na ploči — da je želja os, oslonac, poluga, motka, bat pomoću kojeg se primjenjuje element sile, inercija koja se skriva iza onoga što se najprije formulira u razgovoru pacijenta kao pitanje, naime, prijenos. Os, zajednička točka ove dvostruke sjekire, to je želja analitičara, koju ovdje ozna­čavam kao bitnu funkciju. I neka mi ne kažu, da ja tu želju ne imenujem, jer upravo se ovo pitanje može artikulirati samo pomoću odnosa želje prema želji.

To je unutrašnji odnos. Želja čovjeka je želja Drugoga. Zar tu nije reproduciran element otuđenja koji sam

vam naznačio utemeljujući subjekt kao takav? Ako čo­vjek može prepoznati svoju želju samo na razini želje Drugoga, i to kao želju Drugoga, zar tu nema nečega

251

što mu se mora činiti kao prepreka njegovu nestajanju koje je točka gdje se njegova želja nikad ne može pre­poznati? To je ono što nije potaknuto, niti je za poti­canje, jer nam analitičko iskustvo pokazuje da se želja subjekta uspostavlja kad ugleda da se u igru uključuje čitav lanac na razini želje Drugoga.

U odnosu želje prema želji sačuvano je nešto od otu­đenja, ali ne s istim elementima — ne s tim Si i S2 iz prvog para označitelja odakle sam izveo formulu otu­đenja subjekta u svom predzadnjem predavanju — već, s jedne strane, s onim što je konstituirano polazeći od prvotnog potiskivanja, od Unterdrückung, od binarnog označitelja — i, s druge strane, od onog što se pojavljuje najprije kao nedostatak, manjak, u onom što je ozna­čeno parom označitelja, u intervalu koji ih povezuje, naime, sa željom Drugoga.

2

Ponovo ću iznijeti izvjestan broj formula koje treba zadržati kao uporišne točke bez kojih misao može po-srnuti. Otuđenje je bitno povezano s funkcijom para označitelja. Bitno je drugačije da li imamo dva ili postoje tri označitelja.

Ako želimo shvatiti u čemu je funkcija subjekta u ovoj označiteljskoj artikulaciji, treba operirati sa dva ozna­čitelja, jer se subjekt u otuđenje može pritisnuti uza zid samo pomoću dva. Prelazeći od drugoga k trećemu, on se vraća na prvi — ali, ne drugome. Učinak aphanisis koji djeluje pod jednim od dva označitelja vezan je za defi­niciju — kažemo, da upotrebimo jezik moderne mate­matike — skupa označitelja. To je takav skup elemena­ta, da, ako postoje — kao što se kaže u teoriji, označeno pomoću obrnutog velikog E — samo dva, onda se do­gađa fenomen otuđenja — naime, da je označitelj onaj koji predstavlja subjekt pomoću drugog označitelja.

252

Odatle proizlazi da se na razini drugog označitelja subjekt gubi.

Zato sam vam naveo grešku koja postoji pri nekim prevodima te Vorstellungsrepräsentanz, koja je, rekao sam, označitelj iz para.

Tu treba artikulirati ono što je u igri i što je u tekstu jednog mog učenika naslućeno, ali je izraženo tako da pruža mogućnost da se pogrešno razumije, upravo zato što je propustio naznačiti temeljni karakter funkcije su­bjekta. On je neprestano govorio o odnosu označitelja i označenog, što se tu održava u onome što ću nazvati b.a. ba pitanja. Jasno, bilo je potrebno da jednog dana iznesem na ploči nešto što je već bilo formulirano na početku sosirovskog razvoja da bih pokazao odakle sam krenuo. Ali, odmah sam pokazao da je to bilo djelo­tvorno i pogodno za rukovanje samo ako je bila uklju­čena funkcija subjekta u prvotnom stadiju. Ne radi se o svođenju funkcije označitelja na nominaciju, tj. naljep­nicu. To znači propustiti bit jezika. IMoram reći da je onaj tekst za koji sam prošli put rekao da je dokaz za zaslijepljenost isto tako i dokaz za neznanje, jer kaže da je o tome riječ na razini pavlovskog iskustva.

Ako postoji nešto što se može postaviti na razinu is­kustva uvjetovanog refleksa, to sigurno nije pridruživanje znaka jednoj stvari.

Bilo da Pavlov to priznaje ili ne, pridruživanje ozna­čitelja je upravo karakteristika cjelokupnog stanja isku­stva, utoliko što je ono uspostavljeno urezom koji se može proizvesti u organskoj organizaciji potrebe — što se označava manifestacijom na razini ciklusa prekinutih potreba, a što ćemo tu naći na razini pavlovskog iskustva kao rez želje. I — kako se to kaže, evo zašto je vaša kći nijema — eto zašto životinja nikad neće naučiti govoriti. Bar ne na ovaj način. Jer je ona očito za jedno razdob­lje u zaostatku. Pokus može u njoj izazvati cijeli niz ne­reda, svaku vrst poremećaja, ali budući da do sada nije biće koje govori, ona nije pozvana da dovede u pitanje

253

254

Sva moguća iskustva su tu da nam to posvjedoče. Jed­no mi je vrlo šaljivo iznio Mannoni, koji je tu prisutan i koji je o jednoj neuspjeloj pustolovini Casanove iznio najzabavnije i najuvjerljivije razmišljanje. U izrazu mi-stifikacije kojom uspijeva pokrenuti nebeske snage i raz­mahati oko sebe oluju, koja ga uistinu plaši, Casanova — koji se dotada predavao najciničnijoj avanturi s ma­lom guskom, koja mu daje povod za sve to oko čega on poteže krug imbecila — Casanova, vidjevši da njegova mistifikacija dobiva smisao, da se ostvaruje, u sebi istin­ski propada — komično je to za jednog Casanovu, koji izaziva zemlju i nebo na razini svoje želje, što on zapada u nemoć, kao da je zaista sreo lik božji koji ga zau­stavlja.

Pogledajte opet onaj tekst. Tamo se, na primjer, pri­kazuje jort-da kao nešto otrcano — što i jest, ako se čo­vjek ne ispriča što upotrebljava još jednom to jort-da nä kojem je svatko obrisao noge. Ponavljaju ga kao pri­mjer prvotne simbolizacije, ispričavajući se kao da je to nešto što već spada u javnu domenu. Pa, to mi se ne čini manjom greškom, jer ono svoju početnu snagu, koju njegova repetitivna bit objašnjava, ne vuče iz čiste su­protnosti između fort i da. Reći da se jednostavno radi o tome da subjekt ustanovi svoju funkciju svladavanja — prava je glupost. Mehanizmi otuđenja se otjelovljuju u dva fenomena koji se izražavaju, ma koliko vam to paradoksalno izgledalo, na razini fort.

Nema fort bez da i, ako se može reći, bez Dasein. AH upravo protivno onome što pokušava zahvatiti cjelokup­na fenomenologija, kao radikalan temelj opstojanja, cje­lokupna fenomenologija Daseinanalyse, nema Daseina zajedno s fort. To znači da nema izbora. Ako se mali subjekt može predavati toj igri fort-da, to je upravo zato što se on ne predaje, jer ni jedan subjekt ne može do­stići tu radikalnu artikulaciju. On se predaje pomoću malenog kalema, tj. pomoću predmeta malo a. Funkcija predavanja s ovim predmetom se odnosi na neko otu­đenje, a ne na bilo koje i pretpostavljeno svladavanje,

255

za koje nije baš posve jasno što bi ga povećavalo u neo­dređenom ponavljanju, dok neodređeno ponavljanje o kojem je riječ iznosi radikalno njihanje subjekta.

3

Moram prekinuti stvari, kao po običaju, u izvjesnim granicama. Ipak, želim naznačiti, makar ukratko, što će sačinjavati predmet razgovora sljedeći put.

Na ploči sam naznačio, u obliku dviju shema, bitnu razliku o kojoj je riječ.

U svom tekstu o Triebe i Triebschicksale, o nagonima ' peripetijama nagona, Freud postavlja ljubav i na razinu realnog i narcističkog, na razinu načela ugode u korela­ciji s načelom stvarnosti, i zaključuje da je funkcija ambivalencije posve različita od onoga što nastaje u Ver-kehrung, u kružnom kretanju. Na razini na kojoj se radi o ljubavi imamo shemu za koju Freud kaže da se ras­lojava u dva doba.

Najprije jedan Ich, Ich objektivno određen uzajamnim djelovanjem aparata središnjeg živčanog sustava sa sta­njem homeostaze, da napetost održava na nekoj nižoj razini.

Možemo zamisliti da je to što je izvana, ukoliko po­stoji izvana, samo ravnodušnost; A na toj razini, budući da se radi o napetosti, ravnodušnost jednostavno znači nepostojanje. Freud nam ipak kaže da pravilo autoero-tizma nije nepostojanje predmeta, već funkcioniranje predmeta samo u odnosu na ugodu. U zoni ravnodušno­sti diferencira se ono što donosi Lust i ono što donosi Unlust, ugodu ili neugodu. Zar, uostalom, nismo svi vi­djeli dvosmislenost izraza Lustprinzip? — budući da ga neki pišu i kao Unlustprinzip.

Postavlja se pitanje prikazivanja ovog stadija — arti­kuliranja homeostaze i ugode. Jer to da nešto donosi ugodu previše je za ravnotežu. O tom hipotetičkom Ich, u kojem se motivira prva konstrukcija aparata koji funk-

256

cionira kao psihizam, koju shemu, najbližu i najtočniju, da bi funkcionirao, možemo dati? Predlažem ovu.

Vidite I C H označeno velikim slovima, Ich kao aparat koji teži za stanovitom homeostazom — koja ne može

biti najniža, jer bi to bila smrt, a uostalom, Freud je razmatrao stvar u drugom razdoblju. Što se tiče Lust, to nije polje u pravom smislu riječi, to je neki predmet, predmet ugode, koji se kao takav ogleda u Ja. Ta slika u ogledalu, taj obostrano jednoznačan korelat predme­ta, to je pročišćeni Lust-Ich koji se zadovoljava pred­metom kao Lust.

A Unlust je naprotiv ono što se ne može pripisati na­čelu ugode, što se ne može svesti na to načelo. Polazeći od toga Freud nam kaže da će nastati ne-ja. Unlust se postavlja — pazite dobro — unutar kruga prvotnoga Ja, on ga izgriza, a da ga homeostatsko funkcioniranje nikad ne uspije resorbirati. U ovome možete vidjeti porijeklo onoga što ćemo sresti kasnije u funkciji takozvanog lo­šeg predmeta (objekta).

Možete ustanoviti da to što strukturira razinu ugode čini već začetak moguće artikulacije otuđenja.

Lust se u vanjskoj zoni izražava nekako — ah! Ich je ipak nešto čime bi se trebalo pozabaviti. A čim se njime bavimo, savršeni mir nestaje iz Ich. Lust-Ich, a istovremeno i Unlust se temeljito razlučuju od ne-ja. To

Dokaz predmetom a

257

ne uključuje nestanak aparata za Ich, naprotiv. Vidite, da jednostavno dolazi do otkrnjenja, okljaštrenosti, na nekoj primitivnoj razini, koje ističem u dijalektici sub­jekta prema Drugome, ali ovdje u drugom smislu.

Formula nema dobra bez zla, nema dobra bez patnje koja tom dobru, tom zlu daje karakter naizmjeničnosti, mogućeg doziranja, i na što će se, pogrešno, svesti arti­kulacija koju sam dao za par označitelja. Jer, da preuz­memo opet stvari na razini dobra i zla, svatko zna da hedonizam pada kad treba objasniti mehanizam želje. To je zato što se, prelazeći na drugi registar, ne otuđu­jući artikulaciju, izražava posve drugačije. Skoro crve­nim što mašem tim tricama kojima se imbecili igraju već dugo, kao s-one-strane dobra i zla, a da i ne znaju pravo o čemu govore. Preostaje da se artikulira ono što se zbiva na razini otuđujuće artikulacije ovako — nema zla, a da iz toga ne proizađe neko dobro, a kad je dobro tu, nema dobra koje pristaje uza zlo.

Zato etika propada, kad se krećemo u registru čiste ugode, i zato joj Kant s pravom prigovara da suvereno dobro nikako ne bi moglo biti zamišljeno kao infinitezi-miranje bilo kojeg malog dobra. Jer, nije moguće posta­viti zakon o onome što može biti u predmetu dobro.

Najviše se dobro, ukoliko se ovaj zbunjujući izraz mora zadržati, može naći samo na razini zakona, a ja sam pokazao u Kant avec Sade da to znači, da nä razini želje stoje karakteristike koje upravljaju dijalektikom ugode, pasivnost, narcisizam i ambivalencija, koje se na­laze na lijevoj strani skice. Krajnji termin te dijalektike je, pravo rečeno, ono što se naziva poistovjećenjem.

Prepoznavanje nagona omogućava da s najvećom iz-vjesnošću konstruiramo funkcioniranje koje sam nazvao razdiobom subjekta ili otuđenje. A kako smo prepoznali sam nagon? Prepoznali smo ga po tome, umjesto da smo ograničili dijalektiku onoga što se zbiva u subjektovu nesvjesnom na referenciju polja Lust, na slike povoljnih, dobročiniteljskih predmeta, mi smo pronašli izvjestan

258

tip predmeta, koji konačno ne služe ničemu. To su pred­meti a, dojke, izmet, pogled, glas. U ovom novom ter­minu počiva točka koja uvodi dijalektiku subjekta kao subjekta nesvjesnog.

Idući ću put odatle proslijediti razrađujući subjekt prijenosa.

ODGOVORI

M. SAFOUAN: — Još uvijek mi je teško shvatiti razliku između predmeta u nagonu i predmeta u želji. Kad treba vidjeti razliku između onoga ( I d ) i predmeta nagona, gubim nit.

Slušajte, radi se o pitanju terminologije. Ljubazno je s vaše strane što postavljate takvo pitanje, iako ono govori o stanovitoj zbunjenosti, jer to može koristiti svima.

Postoji mnoštvo stvari, vrlo ugodnih, za koje mislimo da ih želimo, ako smo zdravi, ali ništa o tome ne možemo reći, osim — mislimo da želimo. To su, čini mi se, stvari na razini koju je moguće prenijeti, ali ne spadaju u analitičku teoriju.

Predmeti koji se nalaze u polju Lusta imaju prema subjektu potpuno narcistički odnos, tako da u simetriji tih dvaju polja leži razlog misterija tobožnje regresije ljubavi u poistovjećenje. I ne vidim zašto je to zada­valo tolike poteškoće, čak i Freudu. To je, dragi moj, predmet ljubavi.

Uostalom, vi to uviđate, kad govorite o predmetima koji nemaju posebnog značenja za predmet nagona. Vi onda kažete, kao što je Freud napomenuo — Volim ja­njeći ragu. To je isto kao kad kažete — volim tu i tu gospođu — s tom razlikom što to kažete njoj, a to mijenja sve. Vi joj to kažete iz razloga koje ću objasniti idući put.

259

Volite jagnjeći ragu. Niste sigurni da ga želite. Uzmite iskustvo lijepe mesarice. Ona voli kavijar, ali ga ona neće. Zato ga ona želi. Shvatite, da je predmet želje uzrok

želji, i taj predmet uzrok želji jest predmet nagona — tj. predmet oko kojeg se vrti nagon. Budući da razgo­varam s onima koji su radili na mojim tekstovima, mogu se izražavati zatvorenim formulama. Zelja se ne vješa za predmet nagona — želja ide oko njega, utoliko što on potiče nagon. Ima i praznih želja, ludih želja, koje polaze upravo od toga — radi se samo o želji za onim što vam je, na primjer, bilo zabranjeno. Zato što vam je zabranjeno, vi ne možete, a da izvjesno vrijeme ne mislite na to. I to spada u želju. Ali, svaki put kad imamo pos 1 0 s dobrim predmetom, mi ga označavamo — to je pitanje terminologije, ali je ta terminologija opravdana — kao predmet ljubavi. Opravdat ću to idući put obrazlažući odnos koji postoji između ljubavi, pri­jenosa i želje.

10. lipnja 1964.

19

Od interpretacije do prijenosa

Polje-ja i polje Drugoga. Metafora. Interpretacija nije otvorena svakom smislu. Neodređenje ' određenje subjekta. Ljubav, želja, prijenos. Ideal-ja, i malo a.

Ono što ću danas iznijeti, nije s obzirom na rječnik nešto sa čim se niste upoznali.

Radi se o najuobičajenijim izrazima, kao što su poi-stovjećenje, idealiziranje, projekcija, introjekcija. To nisu izrazi kojima je lako rukovati, utoliko manje zato što daju smisao.

Što je običnije od poistovjećenja? Izgleda čak da je to bitna operacija mišljenja. Idealiziranje će također moći poslužiti kad psihologističko stanovište bude istra-ženije. Projicirati i introjicirati su često u očima po­nekog dva uzajamna izraza. Već sam davno istaknuo, da se jedan od ovih izraza odnosi na polje u kojem pre­vladava simbolika, a drugi na polje u kojem je imagi­narno, zbog čega se oni barem u izvjesnoj dimenziji ne susreću.

Intuitivna upotreba ovih izraza, polazeći od osjećaja koji imamo da ih razumijemo, i da ih razumijemo iz­dvojene kao da razvijamo njihovu dimenziju u općem razumijevanju, očito je izvor svih promašaja i zbrke. To je opća sudbina svih stvari iz govora. U općenitom go­voru, onaj koji govori, bar materinjim jezikom, izražava se tako sigurno i tako savršenom biranošću, tako da se moramo obratiti najobičnijem korisniku jezika, neobra-

261

zovanom čovjeku, da bismo upoznali pravu upotrebu jed­nog izraza.

Dakle, kad čovjek želi samo govoriti, on se orijentira prema temeljnoj topologiji jezika, koja se razlikuje od simplicističkog realizma za koji se hvata suviše često onaj koji misli da je udomaćen na području znanosti. Prirodna upotreba takvih izraza — uzmimo ih zaista nasumce — ä part soi, bon gre mal gre, une affaire, za razliku od une chose ä faire, implicira skrivenu topolo-giju u kojoj se subjekt prepoznaje kad govori spontano.

Ako se mogu obratiti psihoanalitičarima i pokušati označiti na koju se implicitnu topologiju oni odnose upotrebljavajući svaki izraz koji sam naveo, očito je, da ih u cjelini — ma koliko često nesposobni bili zbog neobrazovanosti, da ih artikuliraju — oni obično, s istom spontanošću čovjeka u običnom govoru, pravilno upo­trebljavaju. Jasno je da, ako budu pošto-poto htjeli doći do rezultata jednog promatranja i shvatiti ono što ne shvaćaju, da će ih onda neprirodno upotrebljavati. U tom slučaju će malo tko preuzeti njihovu upotrebu.

Danas se obraćam tom taktu pri psihoanalitičkoj upo­trebi nekih riječi, da bih ih uskladio s evidencijom to-pologije koju sam tu iznio i koja je, na primjer, na ploči prikazana u shemi koja vam pokazuje polje prvotnog Ich, predmetnog Ich, konačno u živčanom aparatu Ich iz homeostatičkog polja u odnosu na koji se polje Lust, ugode, razlikuje od polja Unlust.

Već sam naveo da Freud razlikuje razinu Ich, na pri­mjer u članku o Triebe, ističući ujedno, da se ona mani­festira kao organizirana, što je narcistički znak, i utoliko je ona čisto artikulirana u polju realnoga. U realnom on razlikuje, on povlašćuje, samo ono što se u njegovu polju reflektira efektom Lust kao povratak homeostazi.

Ali, ono što je nesklono homeostazi i održava se pod svaku cijenu kao Unlust, nagriza još i više njegovo polje. Na taj način ono što pripada redu Unlust postaje sas­tavni dio Ja, kao ne-ja, negacija, okrnjenje za Ja. Ne-ja se ne miješa s onim što ga okružuje, sa prostranstvom

262

realnoga. Ne-ja se razlikuje kao strano tijelo, fremde Objekt. Ono je tu, smješteno u luneti koju tvore dva mala kruga po uzoru na Eulerove. Pogledajte sliku. Da­kle, u registru ugode nalazi se objektivirajuća uteme-ljenost koju možemo iznijeti, kao znalac koji ustanov­ljava funkcioniranje predmeta, koji mu je stran.

Samo što mi nismo takvi znalci, a čak i da jesmo, trebamo biti i subjekt koji misli. I utoliko što smo subjekt koji misli, mi smo uključeni na posve drugi na­čin jer zavisimo od polja Drugoga, koje je bilo tu mnogo prije nego li smo došli na svijet, i čije nas kružne struk­ture određuju kao subjekt.

Radi se o tome da ustanovimo u kojem se polju do­gađaju različite stvari s kojima se susrećemo u polju analize. Neke se događaju na razini prvog polja, polja Ich, a neke druge — koje je bolje odmah razlučiti, jer, ako ih pomiješamo ne razumijemo više ništa — u dru­gom polju, polju Drugoga. Iznio sam vam bitne artiku­lacije za ovo drugo polje, za dvije funkcije koje sam definirao i obrazložio kao otuđenje i razdvajanje.

Nastavak mog današnjeg izlaganja pretpostavlja, na­kon što sam ih uveo — da ste ih iskušali — to znači da ste pokušali dovesti ih do funkcioniranja na različi­tim razinama.

Već sam pokušao neke posljedice tog tako posebnog vel koje tvori otuđenje — suspenzija subjekta, njegovo kolebanje, gubljenje smisla — utjeloviti u oblicima kao kesa ili život, sloboda ili smrt koji se opet ponavljaju u biće ili smisao — u izrazima kojima prilazim s otpo­rom i molim vas da se ne prenaglite opterećujući ih smislom koji bi ih brzo poljuljao, a bolje je da se toga čuvamo u govoru.

Tu barem uvodim ono što ću pokušati obrazložiti idu­će godine. Bit će to nešto što će trebati nasloviti subjek­tivni položaji. Naime, sva se ova priprema u vezi s te­meljima analize mora razvijati — jer ništa nije nemo­guće usredotočiti što ne proizlazi iz položaja subjekta

263

— da bismo pokazali što može ilustrirati artikulacija analize, polazeći od želje.

Subjektivni položaji čega? Kad bih se prepustio onom što se nudi rekao bih — subjektivni položaji postojanja, sa svim povoljnostima što ih može imati ovaj izraz, zato što je već udomaćen u našem prostoru. Nažalost, to će nam omogućiti strogu primjenu samo na razini neuroze. T o , uostalom, neće biti tako loše. Zato ću radije reći subjektivni položaj bića. Ne jamčim unaprijed za svoj naslov, možda ću iznaći bolji, ali u svakom slučaju će o tome biti riječ.

1

Nastavimo. U jednom članku, koji sam već spomenuo da bih u njemu ispravio ono što mi se učinilo loše, išao je autor za tim — trudeći se, ne bez zasluge — da obli­kuje ono što moj govor uvodi u vezi sa strukturom je­zika inherentnog nesvjesnom. Došlo se do formule koja se sastoji u prevođenju formule koju sam dao za meta­foru. Moja formula je bila bitna i upotrebljiva, jer izra­žava dimenziju u kojoj se pojavljuje nesvjesno, utoliko što je operacija značenjske kondenzacije temeljna za nj.

Naravno, značenjska se kondenzacija sa svojim efek­tom metafore, može promatrati otvoreno u najmanjoj pjesničkoj metafori. Zato sam uzeo primjer iz Booz en-dormi (Usnuli Booz). Sjetite se mog članka iz Psycho­analyse pod naslovom L'Instance de la lettre dans l'in-conscient. Uzeo sam onu pjesmu, bože moj, koja se od svih u francuskom jeziku govori najviše po sjećanju. Tko u svom djetinjstvu nije recitirao tu pjesmu! To nije nepogodan primjer za analitičku upotrebu, pogotovo ne u trenutku kad sam je uveo, to jest kad sam istovre­meno uveo očinsku metaforu.

Neću vam ponavljati taj članak, ali njegova je poanta očito u tome da vam pokaže kako se smisao ostvaruje u činjenici da je onaj koji je u pjesmi Booz — tu kao božanski otac, a ujedno i božje oruđe — označen meta-

264

forom — sa gerbe n'etait pas avare ni haineuse. Dimen­zija smisla otvorena ovom metaforom nije ništa manja od onoga što nam se pokazuje u završnoj slici, slici zlat­nog srpa nehajno bačenog u zvjezdanom polju. To je čak skrivena dimenzija u ovoj pjesmi. Čak skrivenija nego li vi to mislite, jer nije dovoljno da ja tu izvučem kosir kojim se služio Jupiter da bi naplavio svijet Kro-nosovom krvi. Dimenzija kastracije o kojoj je riječ u biblijskoj je perspektivi posve drugačijega reda, a tu je prisutna u svakom povijesnom odjeku, do Boozove in-vokacije boga — Comment surgira-t-il de moi, vieil kom­me, une descendence?

Ne znam da li ste opazili — bolje biste opazili da sam ove godine održao seminar o Imenima-Oca, kako sam namjeravao — da je Gospod, čije je ime neizgovoreno, onaj koji bdije nad rađanjem jalovih žena i starih muš­karaca. Temeljito transbiološki karakter očinstva, uve­den tradicijom sudbine izabranih naroda, ima nešto što je izvorno potisnuto i koje se uvijek ponovo javlja u dvosmislenosti hramanja, spoticanja i simptoma ne-su-sreta, dystyhia, sa skrivenim smislom.

To je dimenzija koju uvijek nalazimo i koja, ako je hoćemo formalizirati kao što se potrudio autor o kojem sam govorio, zaslužuje da njome opreznije postupamo nego li je to učinio on — kad se na neki način pouzdao u formalizam razlomka tako da je označio posredničkom crtom vezu koja postoji između označitelja i označenoga. Nije posve nepravilno smatrati da ova crta u izvjesnim trenucima označava u odnosu označitelja prema označe­nome indikaciju vrijednosti, koja je upravo to što izra­žava njena upotreba kao razlomka u matematičkom smi­slu izraza. Ali, ona nije samo to. Između označitelja i označenog postoji drugi odnos, a to je odnos učinka smisla. Upravo kad u metafori treba obilježiti učinak smisla, ne može se uopće i bez predostrožnosti, i bez smjelosti, upravljati tom crtom u razlomačkoj trans­formaciji — što bi bilo dopušteno da se radi o odnosu proporcije.

265

metaforu, obrazloživši to ovako — onome što u nesvjes­nom daje težinu u artikulaciji zadnjeg označitelja, koji otjelovljuje metaforu s novostvorenim smislom koji na­staje uslijed upotrebe, trebalo bi odgovarati neko zahva-tanje, od jednog do drugog, dvaju označitelja u nesvjes­nom.

Posve je sigurno da ova formula ne može zadovoljiti. Najprije bi trebalo uvidjeti da nema takvih odnosa ozna­čitelja prema samome sebi budući da je označiteljeva osobina da ne može označavati sama sebe a da ne pro­izvede neku logičku grešku.

Da bismo se u to uvjerili, potrebno je samo pozvati se na antinomije koje su nastale čim smo pokušali s iscrpnom logičkom formalizacijom matematike. Katalog kataloga koji ne sadrže sami sebe očito nije isti katalog koji sam sebe ne sadrži — kad je on taj koji je unesen u definiciju i kad je taj koji će biti upisan u katalog.

Mnogo je jednostavnije primijetiti da je to što se zbiva sljedeće: zamjenski označitelj došao je na mjesto drugog označitelja da uspostavi učinak metafore. On pro-tjerava označitelja na drugo mjesto. Ako želimo zadr­žati mogućnost postupka razlomačkog tipa, postavit ćemo nestalog označitelja, potisnutog označitelja ispod glavne crte, u nazivnik, kao unterdrückt.

266

Zbog toga ne možemo reći da je interpretacija, kao što je napisano, otvorena svakom smislu, pod izlikom da se radi samo o vezi između označitelja i označitelja, to jest o ludoj vezi. Interpretacija nije otvorena svakom smislu. To bi značilo, da priznajemo onima koji se dižu protiv neizvjesnog karaktera analitičke interpretacije da su sve interpretacije moguće, što je u stvari čisti apsurd. Ako sam i rekao da je učinak interpretacije u izoliranju jednog jezgra u subjektu, Kern, da se izrazimo kao Freud, ne-smisla, to ne znači da je sama interpretacija ne-smisao.

Interpretacija je značenje, ali ne bilo koje. Ona dolazi

tu na mjesto s, i obrće odnos koji čini da je učinak

označitelja u jeziku označeno. Njen je učinak pojava ne-

svodivog označitelja. Treba interpretirati na razini s koje

nije otvoreno svakom smislu, koje ne može biti bilo što,

koje je značenje kojemu se, nesumnjivo možemo samo

približiti. Ono što tu postoji, bogato je i kompleksno

kad se radi o nesvjesnom subjekta, i namijenjeno da

izazove pojavu nesvedivih značenjskih elemenata, non­

sensical, nastalih od ne-smisla. U tom istom članku Le-

claire je posebno dobro ilustrirao prijelaz od značenjske

interpretacije prema značenjskom ne-smislu, kad nam

u vezi sa svojim opsjednutim iznosi formulu zvanu Po-

ordjeli koja međusobno vezuje dva sloga riječi licorne,

uvodeći u njenu sekvencu cijeli lanac gdje se animira

njegova želja. Iz onoga što Leclaire bude još objavljivao

vidjet ćete da stvari idu mnogo dalje.

Interpretacija nije otvorena svakom smislu. Ona nije bilo koja. Ona je značenjska interpretacija i ne smije biti promašena. To ne priječi da to značenje ne bude za subjekt bitno. Bitno je da subjekt vidi preko tog zna­čenja, kojemu je označitelju — ne-smislu, nesvedivom, traumatskom — kao subjekt, podložan.

To vam omogućava da shvatite ono što je materijali­zirano u iskustvu. Molim vas da uzmete jednu veliku Freudovu psihoanalizu, najveću od svih, najsenzacional­niju — jer se u njoj vidi bolje nego drugdje kamo kon­vergira problem izmjene fantazma i realnosti, naime, u nešto nesvedivo, nonsensical, koje funkcionira kao pr­votno potisnut označitelj — govorim o opservaciji Čo-vjek-vuk. U Čovjeku-vuku, reći ću to da bih vam pružio Arijadninu nit koja će vas voditi pri čitanju, nagla po­java vukova na prozoru u snu igra ulogu s kao pred­stavnika subjektova gubitka.

Ne radi se samo o tome da je subjekt fasciniran po­gledom tih vukova, sedam na broju, kojih je uostalom na njegovu crtežu pet i raspršeni su po stablu. Njihov fascinirani pogled jest sam subjekt.

Što nam pokazuje cijela opservacija? U svakoj se etapi subjektova života dogodila neka stvar koja je u svakom trenutku mijenjala vrijednost odredbenog indeksa koji tvori taj prvotni označitelj. Upravo je tako shvaćena di­jalektika subjektove želje, kao želje koja se uspostavlja od želje Drugoga. Sjetite se događaja s ocem, majkom, sestrom, sa služavkom Grušom. Svako to razdoblje obo­gaćuje nesvjesnu subjektovu želju nečim što treba po­staviti u brojnik, kao značenje uspostavljeno u odnosu prema Drugome.

Razmotrite dobro što se onda događa. Molim vas da uzmete u obzir logičku neophodnost tog trenutka kad se subjekt X uspostavlja samo od Unverdrängung, od neophodnog nestanka prvog označitelja. On se konsti­tuira preko Unverdrängung, ali ga ne može zamijeniti kao takav — jer bi onda jedan označitelj morao predstavljati umjesto drugoga, dok tu postoji samo jedan, prvi. Treba

268

razmatrati dvije strane toga X — konstituirajući mo-menat, kad nastaje značenje, koji artikuliramo na jed­nom mjestu u njegovoj funkciji na razini nesvjesnog, ali isto tako i učinak povratka, koji nastaje u tom od­nosu, koji možemo zamisliti polazeći od razlomka. Taj odnos treba uvesti oprezno, ali ga jezični učinci dobro naznačuju.

Svatko zna, ako se nula pojavljuje u nazivniku, vri­jednost razlomka nema više smisla, ali konvencijom do­biva ono što matematičari nazivaju beskonačna vrijed­nost. Na izvjestan način je to jedno od razdoblja su-bjektove konstitucije. Utoliko što je prvobitni označitelj čisti ne-smisao, postaje on nosilac infinitezimacije vri­jednosti subjekta, koja nije otvorena svakom smislu, već ukida svaki, što je posve druga stvar. To objašnjava zašto se nisam mogao služiti odnosom otuđenja, a da ne une­sem riječ sloboda. U radikalnom smislu i ne-smislu su­bjekta funkciju slobode utemeljuje upravo taj označitelj koji ubija svaki smisao.

Zato je pogrešno reći da je označitelj u nesvjesnom otvoren svakom smislu. On konstituira subjekt u nje­govoj slobodi s obzirom na svaki smisao, ali to ne znači da on tu nije određen. Jer, stvari koje se umjesto nule upisuju u brojnik su značenja, dijalektizirana značenja u odnosu na želju Drugoga, i ona daju odnosu subjekta prema nesvjesnom određenu vrijednost.

Bit će važno pokazati u nastavku mog izlaganja iduće godine, kako nas iskustvo analize prisiljava da tražimo na putu takve formalizacije u kojoj se posredovanje tog beskraja subjekta s konačnošću želje može izvršiti samo intervencijom onoga što Kant, kad stupa u gravitaciju misli koja se naziva filozofskom, unosi s toliko svježine pod nazivom negativna veličina.

Svježina tu ima svoju važnost, naravno, jer — između prisiljavanja filozofa da razmišljaju o činjenici da minus--jedan nije nula, i toga, da pri tome oni ostaju gluhi smatrajući da ih se to ne tiče — velika je razlika. Na kraju preostaje — a to je jedina korist referencije na

269

filozofsko obrazloženje — da ljudi preživljavaju samo da bi svakog časa zaboravljali sve ono što su osvojili, govorim o njihovim subjektivnim osvajanjima. Narav­no, u času kad su ih zaboravili, ona nisu manje osvojena, ali oni su više osvojeni učinkom svojih osvajanja. A biti osvojen od nečega što ne poznajemo ima ponekad stra­šne posljedice, od kojih je prva zbrka.

Negativna je veličina, dakle, jedan od oslonaca za ono što nazivamo kompleks kastracije, odnosno negativna incidencija u koju ulazi predmet falus.

Sve je to samo prethodna indikacija, ali smatram da je vrijedno iznijeti je.

2

Treba ipak poći dalje u onome što razmatramo — a to je prijenos. Kako nastaviti? Prijenos je nezamisliv, ukoliko ne uzmemo njegov početak u subjektu za koji pretpostavljamo da zna.

Danas uviđate bolje za što je pretpostavljeno da zna. Pretpostavlja se da zna ono čemu ništa ne bi moglo izbjeći, od časa kad ga on formulira — čisto i jedno­stavno, značenje.

To značenje implicira, naravno — a zato sam najprije izvukao dimenziju njegove želje — da se on tu ne može prikratiti.

Ta povlaštena točka je jedina kojoj možemo priznati karakter apsolutne točke bez ikakva znanja. Ona je ap­solutna upravo zato što nije nikakvo znanje, već spona koja vezuje njegovu vlastitu želju s rezolucijom onoga što treba objaviti.

Subjekt ulazi u igru počevši od te temeljne potpore — pretpostavlja se da subjekt zna, samim tim što je subjekt želje. Što se onda zbiva? Zbiva se ono što se u svojoj najopćenitijoj pojavi naziva učinak prijenosa. Taj učinak je ljubav. Jasno, kao svaka ljubav, ona se može pronaći, kao što Freud kaže, samo u polju narciz­ma. Voljeti, u biti, jest htjeti biti voljen.

270

Ono što se pojavljuje u učinku prijenosa suprotstav­lja se objavi. Ljubav intervenira u funkciji koja je ovdje objavljena kao bitna, u svojoj funkciji obmane. Ljubav je, nesumnjivo, učinak prijenosa, ali to mu je opiruća strana. Vezani smo za očekivanje tog učinka prijenosa da bismo mogli interpretirati, a istovremeno mi znamo da on zatvara subjekt učinku naše interpretacije. Ovdje je apsolutno očit učinak otuđenja^ gdje se artikulira uči­nak da mi jesmo, u odnosu subjekta prema Drugome.

Trebalo bi tu istaknuti — što se uvijek ispušta, što Freud artikulira i što nije isprika, već razlog prijenosa — da se ništa ne može dostići in absentia, in effigie.

To znači, da prijenos po svojoj prirodi nije sjena ne­čega što je otprije doživljeno. Upravo protivno, subjekt utoliko što je podvrgnut želji analitičara, želi ovog pre­variti tim podvrgnućem, učinivši da ga on voli, predla­žući sam tu bitnu lažnost koja je ljubav. Učinak prije­nosa jest učinak obmane, utoliko što se ponavlja odmah tu i sada.

To je ponavljanje onoga što je bilo takvo samo po tome što je istog oblika. On nije ektopija. On nije sjena starih ljubavnih obmana. On je izolacija u svom aktual­nom funkcioniranju čistom od obmana.

Zato možemo reći da je to što stoji iza ljubavi zvane prijenos potvrđivanje veze između želje analitičara sa željom pacijenta. To je ono što je Freud prenio u neku vrst brzog zasljepljivanja rekavši — konačno, to je samo želja pacijenta — priča za uvjeravanje drugoga. To je želja pacijenta, da, ali u susretu sa željom analitičara.

Tu želju analitičara nisam još imenovao, jer, kako ime­novati želju? Želja se utvrđuje. Mnogo stvari u povijesti nam pruža polazište za to.

Nije li neobično to suglasje na koje smo naišli — ako smo imalo zaboli nos — suglasje etike analize sa stoič­kom etikom. Što je stoička etika u svojoj biti? — nego da li ću ikada imati vremena da vam dokažem, prizna­vanje apsolutne vladavine želje Drugoga, to Budi volja tvoja! preuzeto u kršćanski registar.

271

Mi smo potaknuti radikalnijom artikulacijom. Može se postaviti pitanje odnosa želje gospodara i roba. Hegel je za nj rekao da je razriješeno, ali ono to nije ni u kom pogledu.

Budući da se bliži moj rastanak s vama za ovu godinu, a iduće predavanje će biti posljednje, dozvolit ćete mi da nabacim neke točke koje će vam pokazati u kojem ćemo smjeru proslijediti.

Ako je istina da se gospodar postavlja odnosom pri­rođenim uznesenju od smrti, mislim da je teško pripi­sati mu neki shvatljivi odnos spram želje. Govorim o gospodaru kod Hegela, ne o antičkom gospodaru čiji portret imamo primjerice u Alkibijadu, čiji je odnos prema želji dosta vidljiv. On traži od Sokrata nešto što ne zna pravo što je, ali što naziva agalma. Nekima je poznata njena upotreba koju sam svojevremeno spome­nuo. Ponovo ću je preuzeti, tu agalmu, taj misterij koji u maglici okružuje Alkibijadov pogled, koji predstavlja nešto izvan svih dobara.

Kako ne vidjeti prvi nagovještaj tehnike nalaženja prijenosa u činjenici da mu Sokrat odgovara, ne ono što je govorio dok je bio mlad — Brini se za svoju dušu — već ono što doliči uspješnom i otvrdlom čovjeku — Borim se za svoju želju, brini se za svoja jaja. Ta jaja, to je krajnja Platonova ironija, što ih je inkarnirao u čovjeka koji je ujedno apsurdan i ništavan, gotovo la­krdijaš. Mislim da sam prvi primijetio da su stihovi koje mu Platon stavlja u usta, a koji se odnose na pri­rodu ljubavi, indikacija njegove ništavnosti koja graniči s lakrdijaškim ponašanjem, koja od toga Agatona čini nesumnjivo najmanje pogodan predmet za zadržavanje želje gospodara. A i to što se on zove Agaton, tj. imenom kojemu je Platon dao suverenu vrijednost, pridodaje tu jednu možda nenamjernu, ali neprijepornu notu ironije.

272

Tako želja gospodara izgleda, od svog ulaska u igru u povijesti, najpromašeniji izraz po svojoj prirodi. Na-

protiv, kad Sokrat želi dobiti svoj vlastiti odgovor, on se obraća onom koji ima najmanje pravo da mu želja bude uvažena, robu. On je siguran da će taj odgovor dobiti. Glas razuma je nizak, kaže negdje Freud, ali on govori uvijek istu stvar. Ne uspoređujemo to da je Freud upravo to isto rekao o želji nesvjesnoga. I kod njega je njezin glas nizak, ali je njeno nastojanje neuništivo. Moguće je, da postoji veza između jednog i drugog. Zbog izvjesne srodnosti, kad bude trebalo označiti što je želja analitičara, morat ćemo upraviti pogled prema robu.

3

Ne bih vas htio danas napustiti, a da za idući put ne navedem dvije opaske, opaske koje se temelje na Freu-dovu obilježavanju funkcije poistovjećivanja.

Ima enigmi u poistovjećivanju, a ima ih i za Freuda. Izgleda da se čudio što se regresija ljubavi zbiva tako vješto u odnosima poistovjećivanja. I to pored tekstova gdje obrazlaže da ljubav i poistovjećivanje imaju ekvi­valenciju u izvjesnom registru i da su narcizam i pre­cjenjivanje predmeta, Verliebtheit, u ljubavi ista stvar.

Freud se tu zaustavio — molim vas, da u tekstu pro­nađete razne clues, kako kažu Englezi, tragove oznake ostavljene na pisti. Mislim da je greška što su neke stvari previše razlučene.

U poglavlju Massenpsychologie und Ich-Analyse, koje je posvećeno poistovjećivanju, naglasak sam stavio na drugi oblik poistovjećivanja, da bih tamo naznačio i odvojio einziger Zug, unarnu crtu, temelj, srž ideala-ja. Šta je ta unarna crta? Je li to povlašteni predmet u polju Lust? N e .

Unarna crta nije u prvom polju narcističkog poisto­vjećivanja kojem Freud pripisuje prvi oblik poistovje­ćivanja — koje, vr lo čudno uostalom, on inkarnira u jednu vrst funkcije, primitivnog modela koji uzima otac, prethodnog samoj libidnoj opsadi majke — mitsko vri-

273

jeme, nesumnjivo. Unarna crta je, utoliko što se subjekt za nju hvata, u polju želje, koja se u svakom slučaju može konstituirati samo u carstvu označitelja, na razini gdje postoji odnos subjekta prema Drugome. Polje Dru­goga određuje funkciju unarne crte, utoliko što od nje počinje više razdoblje poistovjećivanja u topici, koju je razvio Freud — naime, idealizacija, ideal-ja. Pokazao sam vam tragove tog prvog označitelja na primitivnoj kosti na kojoj lovac stavlja zareze i tako broji koliko je puta imao pun pogodak.

Uslijed isprepletanja počinje unarni označitelj djelo­vati u polju Lust, t j . u polju primarnog narcističkog poi-stovjećenja, koje je bitno područje incidencije ideala-ja. Drugdje sam opisao kako u ogledalu ugledamo ideal­n a , to biće koje se pred subjekt pojavljuje u obliku roditelja koji ga drži pred ogledalom. Vješajući se za obilježje onoga koji ga gleda u ogledalu subjekt ne vidi pojavu svog ideala-ja, već svoj idealni ja, točku na kojoj želi ugađati sam sebi.

Tu je funkcija, resor, djelotvorni instrument koji us­postavlja ideal-ja. Nedavno mi je jedna djevojčica lju­bazno rekla da je već uveliko vrijeme da se netko poza­bavi njome kako bi ona sebi izgledala vrijedna ljubavi. Time je dala nedužnu izjavu o poletu koji ulazi u igru u prvom razdoblju prijenosa. Središte subjektova odnosa prema njegovom analitičaru je na razini povlaštenog oz­načitelja koji se naziva ideal-ja, jer se subjekt samo na toj razini osjeća zadovoljnim koliko i ljubljenim.

Ali, postoji i druga funkcija koja uspostavlja poisto-vjećenje posve drugačije prirode i koja je uvedena pro­cesom razdvajanja.

Radi se o povlaštenom predmetu koji je otkrila ana­liza, o tom predmetu čija je sama realnost čisto topo-loška, o tom predmetu oko kojega nagon kruži, o pred­metu koji stvara grbu poput drvena jajeta u platnu koje u analizi želite zakrpati — predmet a.

Taj predmet podupire ono što je u nagonu određeno i specificirano time, što mu ulazak u igru kao označile-

274

lja čovjekova života omogućuje čovjeku da shvati smisao spolnosti. Za čovjeka, a zato što on poznaje označitelja, spolnost i njena značenja uvijek su podesni za uprisut-njenje prisutnosti smrti.

Razlikovanje između nagona života i nagona smrti je stvarno, ukoliko očituje dva aspekta nagona. Ali, pod uvjetom da shvatimo da se svi spolni nagoni artikuliraju u nesvjesnom na razini značenja, utoliko što oni prizi­vaju smrt — smrt kao označitelj, i samo kao označitelj, jer, možemo li reći da postoji biće-za-smrt? U kojim uvje­tima, u kojem određenju, smrt označitelj može izbiti posve ojačana u toku liječenja? To se može shvatiti samo našim načinom artikuliranja odnosa.

Uslijed funkcije predmeta a, subjekt se razdvaja, pre­staje biti vezan za njihanje bića, u smislu koji je sama bit otuđenja. Ona nam je već odavno dovoljno nazna­čena. Svojevremeno sam pokazao da je nemoguće shva­titi fenomenologiju verbalne halucinacije, ako ne shva­ćamo što znači sam izraz koji upotrebljavamo za njeno označavanje — to jest, glasovi.

Ukoliko je predmet glasa tu prisutan, prisutan je per-cipiens. Verbalna halucinacija nije krivi perceptum, to je iskrivljeni percipiens. Subjekt je imanentan svojoj verbalnoj halucinaciji. Ta mogućnost je tu i zato mora­mo postaviti pitanje o tome što pokušavamo postići u analizi u vezi s prilagođavanjem percipiensa.

Do analize je put spoznavanja bio uvijek zacrtan na putu očišćenja subjekta, percipiensa. E, pa mi kažemo da temeljimo subjektovo uvjerenje na njegovu susretu s prljavštinom koja ga podupire, s malim a, čija je pri­sutnost neophodna — što s pravom možemo reći.

Sjetite se Sokrata. Sokratova nepokolebljiva čistoća i njegova atopia su uzajamne. U svakom trenutku inter­venira demoničan glas.

Da li biste mogli reći da glas koji vodi Sokrata nije sam Sokrat? Odnos Sokrata i njegova glasa je nesum­njivo zagonetka koja je uostalom dovela u iskušenje psi-hografe početkom 19. stoljeća, i njihova velika zasluga

275

je već u tome što su se usudili dotaći to pitanje, jer da­nas nitko ne bi u to dirao.

Treba istražiti novi trag da bismo znali ono što želimo kazati kad spominjemo subjekt percepcije. Ne pripisujte mi riječi koje nisam izrekao — analitičar ne smije čuti glasove. Ali, ipak pročitajte knjigu jednog analitičara dobrog kova, Theodora Reika, neposrednog učenika Freu­da, i njemu prisna, Listening with the third ear — ja ne prihvaćam, istini za volju, ovu formulu, kao da nije do­voljno što imamo dva uha da bismo bili gluhi. Ali on smatra da mu treće uho služi da čuje neki glas koji mu govori da bi ga upozorio na prevaru — on je iz dobre epohe, herojske epohe, kad se znalo slušati ono što go­vori iza prevare pacijenta.

Mi smo nakon toga, naravno, učinili bolje, jer mi zna­mo prepoznati u tim okolišanjima, rascjepima, predmet a, čim se pojavi.

ODGOVORI

P. K A U F M A N N : — Postoji, zar ne, izvjestan odnos iz­među onoga što ste ponovo rekli o Boozu, o Theodora Reiku, i onoga što ste drugdje rekli o ocu s početka sed­mog poglavlja u Tumačenju snova?

To je posve jasno. On je zaspao, no. On je zaspao da bismo i mi zaspali s njim, tj. da ne bismo shvatili ono što treba shvatiti.

Da bih nastavio tamo gdje je Freud stao htio sam uvesti židovsku tradiciju, jer nije Freudu tek tako za-stalo pero u rukama kad je došao do razdvajanja su­bjekta, a upravo prije toga je s Mojsijem i monoteizmom najradikalnije doveo u pitanje židovsku tradiciju. Ma kako historijski sporan bio karakter njegovih oslonaca ili njegovih putova, ostaje, da je uvodeći u srž židovske povijesti apsolutno očitu radikalnu distinkciju proročan­ske tradicije u odnosu na drugu poruku kako je bio sa­vjestan, kako je napisao na razne načine — učinio od

276

dosluha s istinom bitnu funkciju našeg analitičkog dje­lovanja. 1 mi se baš tu ne možemo pouzdati, možemo se predati tome samo utoliko koliko se oslobodimo sva­kog dosluha s istinom.

Budući da sam tu pomalo među bližnjima i budući da je više osoba upoznato sa zbivanjima unutar anali­tičke zajednice, mogu vam reći nešto zabavno. Jutros sam, slušajući nekoga tko mi je izlagao svoj život, od­nosno svoja razočaranja, razmišljao o tome kako u nor­malnoj znanstvenoj karijeri može biti opterećenje to što ste asistent, voditelj istraživanja ili šef laboratorija ne­kog redovnog profesora o čijim idejama morate voditi računa, ako hoćete napredovati. A to je najveće optere­ćenje za razvoj znanstvene misli. Pa dobro, postoji jedno polje, polje analize, na kojem smo mi — i na kojem je subjekt tu samo zato da traži svoju habilitaciju u slo­bodnom istraživanju u smislu veridičkog zahtjeva, i može se smatrati autoriziranim od časa kad slobodno djeluje. Pa, nekom vrsti čudesnog efekta vrtoglavice, pokušava se tim putem maksimalno rekonstituirati hijerarhija sveu­čilišne habilitacije i njihova profesura učiniti zavisnom od neke druge već prihvaćene. To ide čak i dalje. Kad oni budu našli svoj put, svoj način mišljenja, svoj način kretanja po analitičkom polju, oni će pokušati, od dru­gih, koje smatraju imbecilima, dobiti autorizaciju, od­nosno kvalifikaciju da su sposobni za prakticiranje analize.

Mislim da to ilustrira razliku i vezu, dvosmislenosti, između analitičkog polja i sveučilišnog polja. Ako se kaže, da su sami analitičari dio problema nesvjesnoga, zar vam se ne čini da imate za nj dobru ilustraciju i dobru priliku za analiziranje?

17. srpnja 1964.

i

OSTAJE DA SE ZAKLJUČI

i

i

nju, već i u intimnom životu svakog psihoanalitičara, pri­jevara lebdi u zraku — suzdržana, isključena, dvosmisle­na prisutnost protiv koje se psihoanalitičar osigurava iz­vjesnim brojem ceremonija, oblika, rituala.

U današnjem izlaganju ističem izraz prijevare zato što ćemo preko njega moći pristupiti odnosu psihoanalize i religije, a time i znanosti.

U vezi s tim iznosim formulu koja je svoju historijsku vrijednost imala u osamnaestom stoljeću, kad je prosvje­titelj, koji je bio i čovjek užitka, doveo u pitanje religi­ju kao temeljnu prijevaru. Uzaludno je upozoravati vas koliki smo put otada prošli. K o m e bi danas palo na pa­met uzeti religiju tako pojednostavnjeno? Danas može­mo reći da religija u cijelom svijetu, pa i tamo gdje se bore protiv nje, uživa opće poštovanje.

To je pitanje poput onoga o vjerovanju koje smo izni­jeli u terminima, koji su nesumnjivo manje pojedno­stavnjeni. Mi imamo praksu temeljnog otuđenja u kojem se odražava cjelokupno vjerovanje za onaj dvostruki sub­jektivni član koji, u trenutku kad izgleda da značenje vjerovanja najdublje nestaje, čini da biće subjekta dođe na svjetlo onoga što je u pravom smislu riječi realnost toga vjerovanja. Nije dovoljno pobijediti praznovjerje, kako kažu, da bi njegovi učinci u biću bili ublaženi.

To nam zadaje poteškoće pri spoznavanju koji je mo­gao biti status nevjerovanja u 16. stoljeću. Dobro znamo da smo danas u tom pogledu neusporedivo i paradoksal­no razoružani. Naš zakon, jedini, a vjernici su to osjetili, jest ta ravnodušnost, kao što kaže Lamennais, prema pi­tanjima religije, čiji je status upravo određen položajem nauke.

Zato nauka podržava način postojanja znanstvenika, čovjeka od znanosti utoliko koliko ona isključuje, izbje­gava, dijeli određeno polje u dijalektici otuđenja subjek­ta, ukoliko se ona postavlja na onu točku koju sarn defi­nirao kao točku podjele. A taj način postojanja sasto­jao bi se u preuzimanju u njegovu stilu, njegovim običa­jima, njegovom načinu govora, njegovom načinu govo-

282

ra pomoću kojeg se nizom predostrožnosti drži podalje od izvjesnog broja pitanja što se odnose na status znano­sti, čiji je sluga. To je jedan od najvažnijih društvenih problema, ali manje važan od problema o statusu koji treba dodijeliti korpusu znanstvenih dostignuća.

Domet tog korpusa znanosti shvatit ćemo spoznajući da je on u subjektivnom odnosu ekvivalent onoga što sam nazvao predmet malo a.

Postojana dvosmislenost koja je u pitanju, što se u analizi može a što ne može svesti na znanost, razjašnja­va se kad pokažemo što ona u stvari implicira iz one--strane znanosti — u modernom smislu Znanosti, čiji sam vam status pokušao naznačiti u kartezijanskom ishodi­štu. Uslijed toga bi analiza mogla potpasti pod klasifika­ciju koja bi je postavila u položaj nečega čiji su oblici i čija je povijest analogna — naime, u položaj Crkve/da­kle, religije.

Jedini pristup tom problemu jest poći od toga da re­ligija između postojećih načina da se čovjek zapita o svojoj egzistenciji u svijetu, i izvan njega, — i religija kao način opstojanja subjekta koji se pita — razlikuje se jednom sebi svojstvenom dimenzijom koja je pala u zaborav. U svakoj religiji koja zaslužuje to ime postoji, u stvari, dimenzija bitna za čuvanje nečeg operativnog, što se naziva sakramenat.

Zapitajte vjernike, odnosno svećenike — u čemu je razlika između krizme i krštenja? — jer, konačno, ako je to sakramenat, ako to djeluje, to djeluje na nešto. Tamo gdje to pere grijehe, gdje obnavlja izvjestan pakt — tu stavljam upitnik, da li je to pakt? da li je to nešto drugo? što se događa u toj dimenziji? — u svim odgovo­rima koje bi nam dali, mogli bismo uvijek razlikovati to obilježje kojim se podsjeća na operativnu i magičnu onostranost religije. Ne možemo podsjetiti na tu opera­tivnu dimenziju, a da ne primijetimo da je unutar reli­gije, a iz potpuno određenih razloga — razdvajanja, ne­moći našeg razuma, naše konačnosti — to zaboravljeno.

283

Ipak, utoliko što se analiza na temelju svoga statusa nalazi na neki način pogođena sličnim zaboravom, ona je označena u ceremoniji onim što bih nazvao istim praz­nim licem.

Ali, analiza nije religija. Ona proizlazi iz istog statusa kao Znanost. Ona se razvija u središnjem manjku, gdje se subjekt iskušava kao želja. Ona čak ima posrednički status, avanturistički, u zijevu koji je u središtu dijalek­tike subjekta i Drugoga. Ona nema što zaboraviti, jer ona ne implicira nikakvo priznanje bilo kakve supstance na koju bi ona djelovala, čak ni supstancu spolnosti.

Zapravo, ona vrlo malo djeluje na spolnost. Što se tiče spolnog djelovanja ništa nas novo nije naučila. Čak ni najmanje nije pridonijela erotološkoj tehnici, i o tome ima više u onim knjigama koje se stalno izdaju, a potje­ču iz arapske, hinduske, kineske tradicije, a povreme­no i iz naše. Psihoanaliza dira u spolnost samo utoliko što se ona u obliku nagona očituje u nizanju označitelja, gdje se konstituira dijalektika subjekta u dvojnom vre­menu otuđenja i razdvajanja. Analiza nije na polju spol­nosti održala ono što smo mogli kao obećanja očekivati od nje, ona nije održala jer to nije ni trebala. To nije njeno područje.

Protivno tome, na svom području se ona ističe tom izvanrednom moći grešenja i zbrke, uslijed čega, uvjera­vam vas, njenoj literaturi neće trebati mnogo pa da se uvrsti u ono što nazivamo književni luđaci.

Doista, pogođeni smo što vidimo koliko može griješiti analitičar pri točnoj interpretaciji činjenica — nedavno me to i pogodilo dok sam čitao knjigu Nevrose de base, knjigu koja je ipak tako simpatična zbog okretnosti ko­j o m se skupljaju i povezuju brojna zapažanja na koja nailazimo u praksi. Činjenica o funkciji dojki, koju iz­nosi Bergler, zaista je izgubljena u uzaludnoj tekućoj raspravi o nadmoćnosti muškarca nad ženom, i žene nad muškarcem, naime o stvarima koje su u analizi najma­nje važne.

Danas moram naglasiti ono što se u kretanju psiho-

284

analize odnosi na funkciju toga što izdvajam kao pred­met a — i nisam tek tako naveo Berglerovu knjigu koja je zbog nedovoljnog označavanja funkcije svojstvene dje­lomičnom predmetu i onoga što znače npr. dojke, o ko­jima mnogo govori, osuđena na greške, koje gotovo po­ništavaju njene rezultate, mada je knjiga po sebi za­nimljiva.

2

Predmet a je onaj predmet koji nam se u samom isku stvu, u toku procesa koji podupire prijenos, pokazuje u posebnom statusu.

Neprestano govorimo o tome da uopće ne znamo što znači likvidacija prijenosa. Što to može značiti? Na koje se računovodstvo odnosi riječ likvidacija? Radi li se o nekoj operaciji u destilatom? Radi li se o — to treba teći i isprazniti se negdje? Ako je prijenos pokretanje nesvjes­noga, znači li to da bi prijenos mogao biti likvidacija nesvjesnoga? Zar nakon analize nemamo više nesvjesno­ga? Da li bi subjekt za koji se pretpostavlja da zna morao biti likvidiran kao takav?

Bilo bi ipak neobično da se taj subjekt za koji pretpo­stavljamo da zna, pretpostavljamo da zna nešto o vama, a koji u stvari ne zna ništa, može smatrati likvidiranim u času kada, na kraju analize, on upravo počinje ponešto znati o vama. Dakle, u času kad bi on dobio najčvršću podlogu, taj subjekt za koji pretpostavljamo da zna trebalo bi smatrati iščezlim. Može se, dakle, ako izraz li­kvidacija ima nekog smisla, raditi samo o trajnoj likvi­daciji te obmane preko koje prijenos teži da se izvršava u smislu zatvaranja nesvjesnoga. Ja sam vam objasnio njen mehanizam, povezujući ga s narcističkim odnosom, preko kojeg subjekt od sebe čini voljeni predmet. S refe-rencijom na onoga koji ga mora voljeti, pokušava uve­sti Drugoga u odnosu obmane, gdje ga on uvjerava da je vrijedan voljenja.

Prirodno ispunjenje tog odnosa Freud nam naznačava u fukciji čiji je naziv poistovjećenje. Poistovjećenje o ko-

285

jem je riječ — a Freud to vrlo tankoćutno obrazlaže, molim vaš da se podsjetite dvaju poglavlja koja sam na­veo prošli put iz Grupne psihologije i analize Ja, jedno je Poistovjećenje, a drugo Stanje zaljubljenosti i hipnoza — poistovjećenje o kojem je riječ nije zrcalno, neposred­no poistovjećenje. Ono je potpora. Ono podržava per­spektivu koju je subjekt izabrao u polju Drugoga, odakle možemo gledati na zrcalno poistovjećenje na zadovolja-jući način. Točka ideala-ja jest ona točka na kojoj će se subjekt vidjeti, kako se kaže, kao da ga gleda netko drugi — što će mu omogućiti potporu u dvojnoj situaciji koja je za njega zadovoljavajuća sa stanovišta ljubavi.

Utoliko što je zrcalna prikaza, ljubav je u biti obmana. Ona se smješta u polju na razini referencije ugode, tog jedinog označitelja potrebnog za uvođenje perspektive usredotočene na idealnu točku, veliko I, smještenu negdje u Drugome, odakle me Drugi vidi onako kako mi je drago da budem viđen.

U toj istoj konvergenciji kamo spada analiza zbog ob­mane koja postoji u prijenosu, nailazimo na nešto, što je paradoksalno — na otkriće analitičara. To otkriće \s shvatljivo samo na drugoj razini, na razini na kojoj smo smjestili odnos otuđenja.

Preuzimanje tog paradoksalnog, jedinstvenog, istaknu­tog predmeta, koji nazivamo predmet a, bilo bi puko ponavljanje. Ali, ja vam ga iznosim zgusnutije, naglašava­jući da analizirani kaže svom partneru, analitičaru — Volim te, ali budući da neobjašnjivo volim u tebi nešto više od tebe — predmet malo a, ja te osakaćujem.

U tome je smisao dojke, grudi, tog mammal-complexa, čiji odnos prema oralnom nagonu Bergler uviđa, tim više što oralnost u pitanju nema nikakve veze s ishranom, i sav je njen akcenat na tom učinku osakaćenja.

Ja se dajem tebi, kaže pacijent, ali taj dar moje osobe — kako kaže drugi — misterij! mijenja se u dar govna — isto tako bitni izraz našeg iskustva.

286

Kad se na kraju interpretativnog razjašnjavanja postig­ne takav zaokret, shvaća se retroaktivno ta vrtoglavica,

na primjer pred bijelom stranicom, koja je kod neke oso­be koja je nadarena ali vezana psihotičnom granicom, središte simptomatične zapreke, koja joj priječi svaki pri­stup Drugome. Ako ona tu bijelu stranicu na kojoj se zaustavljaju neizrečeni intelektualni izljevi ne može do­slovno dotaknuti, onda je to zato što je može shvatiti jedino kao zahodski papir.

Kako da objasnimo posljedicu koju u gibanju prijeno­sa ima prisutnost predmeta a, na koji stalno nailazimo? — Danas imam malo vremena, ali uzet ću radi ilustraci­je malu bajku, apologiju čiji sam početak smislio raz­govarajući u intimnom krugu s mojim slušateljima. Do­dat ću završetak tako da će oni kojima se ispričavam što je ponavljam vidjeti da je nastavak nov.

Što se događa kad se subjekt obrati analitičaru, tj. sub­jektu za koji se pretpostavlja da zna, ali za koji je još sigurno da ništa ne zna. Analitičaru je pruženo nešto što će se nužno uobličiti u pitanje. Tko ne zna da je to ono što je usmjerilo svaku misao o analizi k priznanju funk­cije uskrate! Ali, što subjekt traži? To je cijelo pitanje, jer subjekt zna, ma koji bili njegovi apetiti, ma koje bile njegove potrebe, da nitko neće tu naći zadovoljenje, ako ne bude mogao sastaviti svoj jelovnik.

U priči koju sam kao mali čitao iz slika u Epinalu, si­romašni prosjak se na vratima pečenjarnice gosti miri­som pečenja. U toj prilici je miris jelovnik, tj. označitelj, budući da se o tome samo govori. Pa, postoji jedna po­teškoća — tu počinje moja priča — jelovnik je napisan na kineskom. Zato treba najprije zatražiti da ga gazdarica prevede. Ona prevodi — carska pašteta, proljetna rolada, i ostalo. Može se lako dogoditi, ako dolazite prvi put u kineski restoran, da vam taj prijevod ništa ne kazuje, i vi konačno zapitate gazdaricu — preporučite mil, što znači — što ja tu želim, trebate znati vi.

Ali, je li opravdano da tako paradoksalna situacija za­vrši na taj način? Na toj točki, kad se prepustite nekak­voj vidovitosti gazdarice čija važnost raste sve više, zar ne bi bilo pogodnije, ako vam to srce kaže, i ako je zgod-

287

na prilika, da je malo poškakljcte po grudima? Jer, ne idete u kineski restoran samo radi jela, već radi jela u egzotičnim dimenzijama. Moja priča želi reći da želja za hranom ima drugi smisao od hranjenja. Ona je tu sim­bol seksualne dimenzije, jedine koja je izbačena iz psihi-zma. U pozadini toga je prisutan nagon u svom odnosu prema djelomičnom predmetu.

Pa, koliko god vam paradoksalna, naime nehajna iz­gledala ta mala apologija, ipak je ona upravo to o čemu se radi u realnosti analize. Nije dovoljno da analitičar podupire funkciju Tirezije. Potrebno je, kao što kaže Apollinaire, da ima dojke. Želim reći, da djelovanje i upravljanje prijenosa treba provoditi tako da se održava distanca između točke na kojoj subjekt vidi sebe kao ne­koga tko je vrijedan ljubavi — i te druge točke, gdje subjekt vidi sebe kao manjak prouzročen predmetom a, i gdje a začepljuje zijev, koji tvori početno razdvajanje subjekta.

Malo a ne prekoračuje nikad taj zijev. Sjetite se po­gleda, najkarakterističnijeg člana za shvaćanje funkcije predmeta a. Taj a se pokazuje u polju obmane narcisti-čke funkcije želje upravo kao predmet koji se ne može progutati, ako se tako može reći, koji zastaje u grlu ozna­čitelja. U ovom času manjka mora se subjekt prepoznati.

To je razlog da se funkcija prijenosa može topologizi-rati u obliku koji sam već izveo u svom seminaru o Po-istovjećenju — naime, u obliku koji sam svojevremeno nazvao unutarnja osmica, to je dvostruka krivulja, koja se preklapa oko sebe same i čija je bitna osobina, da se svaka njena polovica, nastavljajući se, priključuje u sva­koj točki prethodnoj polovici. Pretpostavite, jednostavno, da je razvijena jedna polovica krivulje, i vidjet ćete da ona potpuno prekriva drugu polovicu.

To nije sve. Budući da se radi o planu, koji je određen rezom, bit će dovoljno da uzmete list papira pa da s malo lijepljenja sebi predočite ono što vam želim reći. Lako je zamisliti da krilo koje tvori ovu površinu, na svo­jo j povratnoj točki prekriva drugo krilo, a oba se nastav-

288

ljaju preko ruba. Obratite pažnju, da to uopće nije pro­tuslovno, čak ni u najobičnijem prostoru — tim više što je, da bismo mu shvatili domet, potrebno isključiti se iz trodimenzionalnog prostora, jer se ovdje radi samo o to-pološkoj realnosti, koja se ograničava na funkciju povr­šine. Na taj način možete lako shvatiti kod triju dimen­zija, kako jedan od dijelova plana, u času kad drugi dio svojim rubom dođe do njega, određuje neku vrst presjeka.

Taj presjek ima smisao izvan našeg prostora. On je strukturalno odrediv i bez referencije na tri dimenzije, i to izvjesnim odnosom površine prema samoj sebi, uto­liko što, vraćajući se sebi, ona presijeca točku, koju, ne­sumnjivo, ona treba utvrditi. Pa dobro, ta poprečnica može za nas simbolizirati funkciju poistovjećivanja.

Zapravo, samim radom koji obavlja subjekt — govore­ći da je u analizi — da svoj govor upravlja k otporu pri­jenosa, obmani, isto tako ljubavnoj prevari i agresivnoj prevari — nastaje nešto, čija se vrijednost zatvaranja naznačuje u samom obliku te spirale, koja ide prema središtu.

To što sam ovdje prikazao rubom vraća se na plan koji tvori mjesto Drugoga, polazeći od mjesta gdje se subjekt, realizirajući se u govoru, uspostavlja na razini subjekta za koji se pretpostavlja da zna. Svaka koncepcija analize koja se obrazlaže — a sam bog zna da to počinje posve ne­dužno — da bi se odredio cilj analize kao poistovjećenja

Z Z = pravac zahtjeva

PP = pravac presjeka P = točka prijenosa ž = želja

289

s analitičarem, istovremeno otkriva da je njen istinski pokretač izostavljen. Postoji nešto s one-strane ovog po-istovjećenja, i to je definirano odnosom i distancom iz­među predmeta malo a i idealiziraj ućeg velikog I iden­tifikacije.

Ne mogu ulaziti u detalje onoga što slična tvrdnja im­plicira u strukturu prakse. Tu se pozivam na Freudovo poglavlje o Stanju zaljubljenosti i hipnozi koje sam već spomenuo. Freud tu sjajno razlikuje hipnozu od stanja zaljubljenosti, sve do njegovih krajnjih oblika koje ozna­čava kao Verliebtheit. On na najizrazitiji način, doktri-narno postavlja ono što se može pročitati svugdje — ako znamo čitati.

Postoji bitna razlika između narcistički određenog pred­meta i(a) i funkcije a. Sam pogled na shemu o hipnozi koju donosi Freud odmah pruža formulu za kolektivnu fascinaciju, koja je u času kad je pisao taj članak bila re­alnost koja je rasla. On tu shemu daje točno onako kako sam vam je prikazao na ploči.

x Vanjski predmet

Trendova shema

U njoj on označava ono što naziva predmetom (objek­tom) — u tome treba prepoznati ono što ja nazivam a — Ja i ideal-ja. Krivulje tu pokazuju vezu između a i ideala--ja. Tako Freud daje hipnozi status, stavljajući jedan iz­nad drugoga, na isto mjesto, predmet a kao takav i ozna-čiteljni znak, koji se naziva ideal-ja.

Iznio sam vam elemente za razumijevanje sheme rekav­ši vam da predmet a može biti jednak pogledu. Freud točno ističe čvor hipnoze kad kaže da je tu predmet ele-

290

merit koji se teško može dosegnuti, ali je on neosporno-pogled hipnotizera. Sjetite se onoga što sam vam iznio o funkciji pogleda, o njegovim temeljnim relacijama pre­ma pjegi, o tome da u svijetu već postoji nešto što gleda prije nego li postoji kao vid, da bi vidio, da je oko u mi-metizmu neophodno kao pretpostavka činjenice da sub­jekt može vidjeti i biti fasciniran, da je fascinacija pjege prethodna vidu koji je otkriva. Vi ujedno shvaćate funk­ciju pogleda u hipnozi, koji, konačno, može biti začepljen kristalnim čepom, ili bilo čime što svjetluca.

Ako definiramo hipnozu kao zbrku na nekoj točki iz­među idealnog označitelja gdje se obilježava subjekt i a, to je najpouzdanija strukturalna definicija koja je dana.

Pa, tko ne zna da je analiza uspostavljena razlikova­njem od hipnoze? Jer, temeljni pokretač analitičke ope­racije jest održavanje distance između I i a.

Da bih vam dao obrazac reći ću — ako prijenos odvra­ća zahtjev od nagona, želja analitičara ga vraća. Na taj način on izolira a, postavlja ga na najvišu moguću distan­cu od I, koji analitičar na zahtjev subjekta treba otjelo-viti. Analitičar se mora otrgnuti toj idealizaciji da bi bio potpora razdvajajućem a u onoj mjeri koliko mu njegova želja dopušta da u obrnutoj hipnozi otjelovi hipnotizi­ranog.

To prekoračenje plana poistovjećenja je moguće. Svatko-tko je sa mnom u didaktičkoj analizi išao do kraja anali­tičkog ispitivanja zna da je to istina.

Krivulja se zatvara s one-strane funkcije a, tamo gdje ona nikad nije imenovana u vezi s ishodom analize. Nai­me, nakon obilježavanja subjekta u odnosu na a, iskustvo temeljnog fantazma postaje nagon. Što onda postaje onaj koji je prošao kroz iskustvo tog mračnog odnosa do izvora, do nagona? Kako može subjekt, koji je prošao kroz radikalni fantazam, živjeti nagon? To je s one strane analize i nikad se tome nije prišlo. Dosad se tome moglo prići samo na razini analitičara, utoliko što se od njega zahtijeva da u potpunosti pređe ciklus analitičkog is­kustva.

291

Postoji samo jedna psihoanaliza, to je didaktička psi­hoanaliza — a to je psihoanaliza koja je dokraja zatvo­rila taj zavojak. Potrebno je više puta preći kroz taj za-vojak. Zapravo, ne postoji drugi način da se izvijesti o iz­razu durcharbeiten, o neophodnosti razrade, osim poima­njem da zavojak treba preći više puta. O tome ovdje ne­ću raspravljati, jer to unosi nove poteškoće, a ja ne mogu reći sve budući da se tu radi samo o temeljima psiho­analize.

Shema koju vam ostavljam kao vodič kroz iskustvo i kroz čitanje, pokazuje vam da se prijenos odvija u tom smislu, da svedemo pitanje na poistovjećenje. Utoliko ko­liko želja analitičara, koja ostaje x, teži k upravo suprot­nom smislu od poistovjećenja, moguće je prekoračenje plana poistovjećenja pomoću razdvajanja subjekta u is­kustvu. Iskustvo subjekta je na taj način dovedeno na plan na kojem se, iz realnosti nesvjesnoga, može prika­zati nagon.

3

Već sam ukazao na interes koji postoji da se na razini subjektivnog statusa, određenog kao status predmeta a, smjesti ono što je čovjek prije tri stoljeća definirao u znanosti.

Možda se potezi koji se danas tako izrazito pojavljuju u aspektu onoga što manje-više točno nazivamo mass--media, možda se sam naš odnos prema znanosti koja sve više preplavljuje naše polje, možda se sve to može razjas­niti referencijom na ta dva predmeta, čije sam vam mje­sto već naznačio u temeljnoj tetradi — a to je glas, koji je pomoću naših aparata gotovo planetiziran, odnosno stra-tosferiziran — i pogled, čiji preplavljujući karakter nije manje sugestivan, jer, mnoštvo spektakala, mnoštvo fan­tazama ne potiče toliko našu viziju koliko izaziva pogled. Ali, preći ću preko tog poteza da bih naglasio nešto dru­go što mi se čini bitnijim.

292

U kritici povijesti koju smo doživjeli postoji nešto potpuno maskirano. To je drama nacizma koja pokazuje najmonstruoznije oblike žrtve, koje su smatrane nad-mašenim.

Smatram da nikakav smisao historije utemeljen na he-gelovsko-marksističkim postavkama nije u stanju objas­niti to ponovno izviranje, kojim se dokazuje da je prino­šenje žrtvenog dara mračnim bogovima nešto čemu mali broj subjekata ne podliježe kao strašan plijen.

Neznanje, ravnodušnost, skretanje pogleda mogu ob­jasniti pod kojim je velom još skriven taj misterij. Ali, onome koji je u stanju hrabro upraviti pogled prema tom fenomenu -i, još jednom, malo je onih koji ne podliježu fascinaciji žrtve po sebi — žrtva znači, da pokušavamo u predmetu naših želja naći potvrdu o prisutnosti želje tog Drugog koji ja nazivam mračni Bog.

To je vječni smisao žrtve kojemu nitko ne može odo ljeti, osim ako nije zadahnut onom vjerom koju je teško podržavati i koju je možda samo jedan čovjek znao pri­hvatljivo formulirati — naime, Spinoza, u Amor intellec-tualis Dei.

Ono što se, s nepravom, smatralo da se kod njega može okvalificirati kao panteizam nije ništa drugo nego svođenje polja boga na univerzalnost označitelja, čime nastaje tiha, iznimna izdvojenost od ljudske želje. Utoli­ko što Spinoza kaže — želja je čovjekova bit, i utoliko što on tu želju uspostavlja u radikalnoj ovisnosti od univerzalnosti božanskih atributa, koja se može zamisliti samo pomoću funkcije označitelja, utoliko on postiže onaj jedinstveni položaj u kojem se filozof — a nije sve­jedno što je to Židov otcijepljen od svoje tradicije — može stopiti s transcendentnom ljubavi.

Za nas to nije održiv položaj. Iskustvo nam pokazuje da je Kant istinitiji, a ja sam dokazao da se njegova teorija svijesti, kao što on piše o praktičnom umu, može održati samom specifikacijom moralnog zakona koji je, kad se ispita pobliže, samo želja u čistom stanju, ona ko­ja vodi žrtvovanju svega što je predmet ljubavi u ljud-

293

skoj nježnosti — kažem, ne samo do odbacivanja patolo­škog predmeta već do njegovog žrtvovanja i ubojstva. Zato sam napisao Kant avec Sade.

To je primjer za učinak deziluzije koji nam omoguća­va analiza u tradicionalnoj etici mnogim naporima, čak i najplemenitijim.

Krajnji položaj koji nam omogućuje da shvatimo da čovjek može zacrtati svoj položaj u polju koje bi pripada­lo ponovno pronađenoj spoznaji, ako je prethodno do­segnuo granicu gdje se nalazi, kao želja, prikovan. Lju­bav, mada je nekima izgledalo da smo je htjeli potcijeni-ti, moguća je samo s one-strane gdje se, najprije, ona odriče svoga predmeta. To nam isto tako omogućava da shvatimo da svako utočište gdje se može uspostaviti živ, trijezan odnos jednog spola prema drugome, čini nuž­nom intervenciju — to je učenje psihoanalize — medija očinske .metafore.

Analitičareva želja nije čista želja. To je želja za po­stizanjem apsolutne razlike koja nastaje kad subjekt, suočen s prvotnim označiteljem, prvi put dolazi u situa­ciju da mu se potčini. Jedino tu može izbiti smisao lju­bavi bez granica, jer je ona izvan granica zakona, gdje jedino može živjeti.

24. lipnja 1964.

BILJEŠKA

Htjeli smo bez ikakva dodavanja dobiti vjernu transkripciju djela Jacquesa Lacana, koja će za budućnost vrijediti kao izvornik koji ne postoji.

U stvari, takvom ne možemo smatrati ste-nografsku verziju koja vrvi nesporazumima, i u kojoj ništa ne može zamijeniti geste i intonaciju. Ipak je to verzija sine qua non, koju smo riječ po riječ odmjerili, ispravili, — nema ni tri stranice otpadaka.

Najteže je postaviti interpunkciju, jer sva­ko odmjeravanje — zarez, točka, crta, pa­ragraf — odlučuje o smislu. Ali po tu cijenu smo dobili čitljiv tekst, i po istim načelima ćemo prirediti tekst seminara svih godina.

J. A. M.

POGOVOR

Tako će se čitati — ova knjiga kladim se. Neće biti kao s knjigom mojih Spisa koja se kupuje:

kažu, ali zato da ih se ne čita. Nije slučajno što su teški. Pišući Spisi na omot zbirke

kanio sam samom sebi nagovijestiti: napis po meni je na­pravljen da se ne čita.

To govori o nečem drugom. O čemu? Kao što sam prisutan govorio, to ću ovdje pri­

kazati, po svom običaju.

Tome što čitamo, barem se pretpostavlja da ću mu napi­sati predgovor, nije dakle napis.

Transkripcija, eto riječi koju otkrivam zahvaljujući skrom­nosti J. A. M. Jacques-Alaina, prezimenom Miller: to što se čita prolazi kroz rukopis ostajući u njem nepovrijeđeno.

Dakle, ono što se čita, o tome ja govorim, budući da je ono što kažem podložno nesvjesnom, odnosno, prije svega onome što se čita.

Trebam li naglašavati? — Naravno: jer, tu ja ne pišem. Da to činim, ja bih svoj seminar brisao, a ne bih mu pisao pogovor.

Ustrajat ću, kako valja, da se to čita.

Ali, dužan sam još autoru ovog rada što me uvjerio — što mi je to posvjedočio tokom predavanja — da to što se čita o onom što ja kažem, ne čita se manje zato što ja ka­žem. Pri tome je naglasak na kazati, jer ja može još pri­čekati.

Mala bi dobit bila za ustaljivanje analitičkog diskursa da se uzdam da će me ponovo čitati. Postaviti to u vrijeme mog dolaska na Ecole normale samo je obilježavanje kraja moje pustinje.

297

Zbog vremena koje sam uložio ne može se posumnjati da mi je žao ishoda koji sam ocijenio kao usmećivanje. Ali da se ono što kažem objavljuje i zaboravlja tako da mu se dade sveučilišni obrat, naravno da se s tim ne slažem.

Ako se postavi napis kako sam ja učinio da se primijeti da je krajnje stečen, to će mu štoviše dati status. Bude li me bar malo u tome, neće smetati što je ustanovljeno dobrano prije mojih iznašašća, jer konačno Joyce je taj koji je uveo napis za-ne-čitanje, bolje bi bilo da kažem: ne prevodi, jer ako se od riječi učini put k onoj strani jezika, jedva da se prevodi, i svugdje je jednako malo za čitanje.

Ipak s obzirom na to kome se obraćam, moram ukloniti iz tih glava to što vjeruju da drže sate u školi, nazvanoj ne­sumnjivo materinskoj zbog onog što se tu ima od demater-nalizacije: naime, uči se čitati, alfabetizaglupljujući se. Kao da dijete znajući pročitati s jedne slike da treba reći žirafa, a s druge ženka majmuna, nauči samo Ž kojim se oboje piše, nema ništa od tog čitanja jer ne odgovara.

Ako se onda ono anortografije što nastaje može prosuditi samo ako se funkcija napisa smatra drugim načinom govo-rećeg u jeziku, onda se tu dobiva malo-pomalo u odskoku, ali bi išlo brže da se zna o čemu se radi.

Ne bi bilo loše da se »čitati se« shvati kako treba, tamo gdje je dužnost interpretirati. Ako se kod riječi ne čita ono što ona kaže, kod toga se analitičar trgne nakon trenutka što se upinje da sluša do iznemoglosti.

Namjera je, izazvan se izvlači, izazivajući se brani, uzmiče, mrgodi, sve će mu biti dobro bude li samo čuo »zašto mi lažeš govoreći mi istinu?« iz priče koju smo nazvali židovskom, najmanje je glupo što je ovdje pribježište ne knjiga za čita­nje, već vozni red pomoću kojeg se čita Lemberg a ne Krakov — ili pak da cijelo pitanje rješava putna karta koja odaje stanicu.

Ali nije onda funkcija napisanog pokazatelj, već je to sam put željeznice. A predmet (a) kakav sam naveo jest tračnica putem koje se dolazi do više-uživanja onoga čime se nasta­njuje, štoviše zaklanja pitanje koje treba interpretirati.

Ako čitam da pčelinje skupljanje meda ima udjela u plod­nosti sjemenjača, ako predviđam najprizemnijoj skupini da lastavičjim letom dostigne olujnu sreću — to znači da go­vorim, da vodim računa o onom što ih dovodi do označitelja.

Tu se prisjećam bezočnosti koja mi je pripisana za te spise, da sam od riječi načinio svoju mjeru. Jedna Japanka je bila izvan sebe, čemu sam se čudio.

298

Ja nisam znao, mada pokrenut upravo njenom brigom, da ono mjesto gdje se smješta njen jezik ja dotičem ipak samo nogom. Tek sam onda shvatio što osjećajno dobiva tim pis­mom koje od on-yomi do Kun-yomi odbija označitelja do te mjere da se on tu razdire tolikim prelamanjima, što zadovo­ljavaju i podržavaju i najmanji dnevnik, i tabla na raskršću. Ništa toliko ne pomaže ponovnom stvaranju zraka koje vrcaju tolikim aluzijama, što ih objelodanjuje izvor Amaterasu.

Onda sam säm sebi rekao da se govorno biće može tim putem sačuvati od umješnosti nesvjesnoga koja ne očekuje da se tu zatvori. Krajnji slučaj da se potvrdim.

Vi ne razumijete stepismo. Utoliko bolje, to će biti razlo­gom da se objasni. A ako ostane neriješeno, bit ćete lišeni neprilika. Vidite, po onom što mi preostaje, ja ću preživjeti.

K tome još neprilika treba biti ozbiljna da bi to važilo. Ali me vi zato možete slijediti: ne zaboravite da sam tu riječ predao njenoj sudbini na svom seminaru o tjeskobi, naime u godini prethodnoj ovoj. Time vam kazujem da se mene ne možete tek tako riješiti.

Očekujući da vam budu sklone ljestve onoga što se tu čita: ne navodim vas da se penjete da biste se ponovo spustili.

Dok čitam ono što je bila moja riječ zapanjuje me sigur­nost koja me sačuvala od gluposti u odnosu na ono što je uslijedilo.

Rizik mi se svaki put čini potpunim i to me zamara. Što me J. A. M. poštedio toga, navodi me na pomisao da za vas to neće biti ništa, ali me isto tako navodi da vjerujem, ako ja tome umaknem znači da imam od napisa više nego li vjerujem.

Prisjetimo se da mi vjerujemo manje nego li u Japanu, što se nameće iz teksta knjige Postanka, da iz ex nihilo ne nastaje ništa do označitelj. Što ide samo po sebi jer u stvari više i ne znači.

Nezgoda je, što od toga zavisi postojanje, o čemu svjedoči i samo govorenje.

Činjenica da se Bog dokazuje, trebala je već davno posta­viti stvari na mjesto. Naime, ona za koju Biblija postavlja da nije mit, već pripovijest, označena je, i u tome se evanđelje po Marxu ne razlikuje od naših ostalih.

Strašno je da se odnos iz koje izbija svaka stvar odnosi samo na uživanje, a da iz zabrane koju odrazuje religija zajedno s panikom iz koje tu proistječe filozofija, izvire

299

mnoštvo supstanca kao nadomjestak jedinoj čistoj, onoj o ne­mogućnosti da se o tome govori, da bude realno.

Zar ova »stanca-za-dolje« ne bi mogla biti pristupačnija onim oblikom kojim već pismo poeme kazuje manje glupo?

Zar to nije vrijedno da se izgradi, ako je kako pretpostav­ljam to obećana zemlja za novi diskurs kao što je analiza?

Ne može se očekivati taj odnos za koji kažem da odsutnost stvara pristup govornoga k realnome.

Ali smicalica kanala putem kojih uživanje uzrokuje ono što se čita kao svijet, eto, potvrdit će se, ono što traži da se čita, izbjegava onto-, Toto bilježi, onto, odnosno ontotauto-logiju. Manje ne može.

1. siječnja 1973.

Napomena urednika

Za razliku od ostalih izdanja biblioteke »Psiha« ovo djelo objav­ljuje se bez našeg pogovora na zahtjev inozemnog zastupnika autorskih prava.

300

K A Z A L O I M E N A

Abraham, Karl 169 Agaton 272 Alain 103 Alberti, Leon Battista 94 Alkibijad 272 Apollinaire, Guillaume 288 Aragon, Louis 23, 24, 87 Arcimboldi, Giuseppe 96 Arhi med 142 Aristofan 209, 219 Aristotel 27, 47, 58, 60, 69, 75, 86,

160 Audouard, X. 85

Bacon, Francis 238 Bahnt, Michael 157 Baltrusaltis 93, 96 Bergler 284, 286 Berkeley (biskup), George 89 Bismarck, Otto Eduard Leopold

176 Bloy, Leon 201 Braudel, Fernand 7—8 Breuer, Joseph 167, 168

Caillois, Roger 81, 82, 108—110, ' 119

Caravaggjo 122 Cezanne, Paul 120, 124 Claudel, Paul 235 Comte, Auguste 162 Cuenot 108

Dali, Salvador 96, 97 Demokrit 70 Descartes, Rene 41—43, 50, 53, 95,

143, 231. 237—242 Diderot, Denis 15, 16, 95, 101

Diels, Hermann 188 Diogen 13 Dolto, F. 70 Duhem, Pierre Maurice Marie 15 Dürer, Albrecht 95 Dwelshauvers 30

Einstein, Albert 137 Ensor, James 119 Euler, Leonhard 165, 263 Ey, Henri 9, 139, 144 Fechner, Gustav Theodor 62 Fenichel, Otto 18, 193 Ferenad, Sandor 169 Flacelifcre, Robert 8 Flammarion, Camille 30 Fliess, Wilhelm 51, 52 Freud, Sigmund 7, 10, 17—20,

26—30, 32-47, 49—60, 62—68, 80, 86—88, 91, 111, 120, 121, 133, 136—140, 150, 151, 156-160, 163— —165, 168—170, 172—177, 179, 181, 183, 186, 188, 189, 191—193, 195—198, 200—207, 212, 213, 218, 220, 231—233, 247, 248, 256, 257, 259, 262, 267, 268, 270, 271, 273, 274, 276, 285, 286, 290

Gelb 117 Georgius 169 Glover, Edward 185 Goldstein 117 Goya, Francisco Jose' 92 Grebouille 229 Green, Dr 230, 242

Hartmann, Eduard von 30, 136 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich

227, 230, 235, 237, 272

301

Heidegger, Martin 70, S9 Heine, Heinrich 33 Heraklit 188 Hofmann, cenzor 33 Holbein, Hans 94, 97, 99, 101 Homer 180

Jones, Ernest 34, 168, 222 Joyce, James 298 Jung, Carl Gustav 30, 159, 163

Kant, Immanuel 27, 103, 116, 265, 293

Kaufmann, P. 47, 99, 145, 276 Kierkegaard, S. A. 40, 67 Klein, Melanie 61-62 Kornelije Agripa % Kubin 119

Lacan, Jacques 200, 230, 295 Lagache, Daniel 154, 155 Lalande, Andre 30 Lamennais, Felicite Robert de 282 La Rochefoucauld, Francois due

de 67 Lavoisier, Antoine Laurent 15, 16 Leclaire, Serge 226, 267 Lefort, Claude 79 Leonardo da Vinci 94, 120 Levy-Strauss, Claude 8, 20, 26,

162, 163

Madalpine, Ida 134 Malraux, Andrć 124 Mannoni, Maud 254, 255 Marx, Karl 299 Masson, Andrć 119 Mathis, Dr 183 Matisse, Henri 124 Merleau-Ponty, Maurice 75, 79,

80, 81, 83, 84, 87, 89, 98, 102, 106, 117, 120, 124, 130

Miller, Jacques Allain 35, 129, 144, 170, 196, 230. 297, 299

Montaigne, Michel E. 239 Munch, Edvard 119 Myers 36

Newton, Isaac 49, 137 Nietzsche, Friedrich 29, 33 Nünberg 148, 169

Oppenheimer 16

Pappenheim, Bertha 167, 168 Parazije 112, 113, 121, 122 Pascal, Blaise 239 Pavlov, Ivan Petrovič 253 Piaget, Jean 222 Picasso, Pablo 13 Planck, Max 137 Piaton 79, 103, 122, 160, 200, 209,

219, 247, 248, 250, 272 Plotin 144

Reik, Theodor 31, 276 Retz 123 Ricoeur, Paul 163, 164 Rosolato, Dr 157 Rouault, Georges 118 Ruyer, Raymond 107

Safouan, M. 113, 259 Sartre, Jean Paul 92, 98, 194 Saussure, Leopold de 161 Servadije 36 Signorelli 23, 33, 34 Sokrat 20, 170, 248, 250, 272, 273,

275 Spinoza, Baruch de 10, 293 Spitz, Renć 146 Szasz, Thomas, S. 142, 143, 147

Tales 150 Tirezija 288 Torta, M. 19, 127

Valery, Paul Ambroise 82 Varon 129 Vignola 94 Vitruvije 94

Wahl, F. 98, 129, 144, 212 Walion, Henri 68

Zeuksid 112, 113, 121