7. PREDAVANJE – Književni sustavi i pokreti

Dvojako upotrebljavanje naziva romantizam, klasicizam, barok, realizam:

Termini za određene vremenski ograničene epohe, Oznake za tzv. stilske tipove. Pitanje: radi li se o stilskim formacijama, ili o tipu

izražavnja koji se može stilski ponavljati u obliku istovjetnih koncepcija?

Postoji li konstanta u pojavljivanju romantičnih i realističnih elemenata u raznim vremenskim razdobljima?

2. Književne strukture u vremenu

Književna se djela uvijek pojavljuju u određenoj književnoj vrsti, u određenom književnom rodu koji dominira njihovom strukturom i kao jezični izraz.

Postoje neke konstante jezičnog izražavanja – ali u različitim funkcijama.

Međutim: patos baroka u 17. stoljeću ne kazuje isto što i patos ekspresionizma u 20. stoljeću.

Ironija kod Cervantesa nije ista kao ironija Čehova ili Marinkovića.

3. Stilovi i razdoblja

Svaka epoha gradi svoj stil prema svojim umjetničkim težnjama i potrebama vremena.

Žmegač: mijene stilova valja shvatiti u sklopu općeg društvenog i kulturnog razvitka.

Jedinstvo stilskih epoha: u skladu umjetničkog izraza i funkcije.

Istovremeno, svi autori iste epohe neće progovoriti istim jezikom i uvijek će biti razlike u doživljavanju zbilje.

Predstavnici starije generacije nastavljaju svoje stilske tradicije, a istovremeno postoje začeci novih tendencija.

4. Periodizacija

Periodizacija predstavlja jedan od najsloženijih problema književne povijesti.

Promjene se katkad osjećaju izravno i zasijecaju duboko u tokove književne proizvodnje, tako da se izravno može govoriti o mijeni stilova.

Književnost je autonomna vrsta kulturne djelatnosti, ali promjene se rijetko i nepotpuno mogu objasniti isključivo u samoj književnosti.

Promjene u društvenoj funkciji književnosti – ali se treba čuvati mišljenja da su promjene samo društveno uvjetovane.

5. Periodizacija i nacionalne književnosti

U kontekstu europske književnosti dolazi do raslojavanja. U 19. stoljeću dolazi do pojave nacionalne svijesti

književnosti poprimaju nacionalna obilježja. Klasicizam i romantizam ne pojavljuju se u različitim

književnostima u isto vrijeme (romantizam, na primjer). Situacija je na terenu složena, a pitanje je dogovora kako će

se dominantne crte pojedinih epoha nazvati. Čisti stil samo je apstrakcija književnopovijesne sinteze. Pokretačke snage na terenu su oprečne, često i suprotne. Ali: svaka će epoha imati nešto što je karakteristično njezino.

6. Razdoblja prije romantizma I.

Tom razdoblju bile su zajedničke neke karakteristike, konvencije koje su stoljećima bile drukčije nego danas.

Naša je tradicija utemeljena na 19. stoljeću i promjenama koje su se tada zbile u procesu individualizacije i zadavanje okvira društvene funkcije književnog djela.

Pojave i kategorije koje danas uzimamo kao relevantne bile su potpuno strane piscima renesanse i baroka.

Tada su velik ugled uživale nadindividualne kategorije: rodovi, vrste, shematski postupci, pravila.

Autoritet je počivao na tradiciji, predaji iz antičkih književnih djela i teorijskih spisa.

7. Razdoblja prije romantizma II.

Renesansa i barok: razdoblje (normativnih) poetika. Važnost kalupa i uzora - petrarkizam. Stereotipi

kompozicija, šablone kojih se nisu klonili ni najveći pisci. Poezija se smatrala djelatnošću koja se može raščlaniti na

niz racionalnih postupaka. Mogućnosti izraza bile su dosta strogo omeđene i zadane

normama. Uzajaman odnos između književnih vrsta bio je naslijeđen iz

antike: tragedija prikazuje sudbinu ljudi s vrha ljestvice; Komedija prikazuje spletke i šaljiva zbivanja među pukom.

8. Razdoblja prije romantizma III.

Važna je bila i razlika između stiha i proze. Visoki poetski jezik zahtijevao je jezičnu stilizaciju u stihu,

a tragedija, ep i lirska poezija bile su nezamislive bez vezanog sloga.

Prozne vrste su bile izvan kanona, kao i roman koji, iako popularan, nije do romantizma bio priznat kao vrijedna vrsta.

Historicizam danas gledamo kao ključ promjene – književnost više ne prosuđujemo kroz vizuru antičko-renesansne poetike.

9. Historicistički preokret

Mjerila su se izmijenila: Boccaccia i Cervantesa ne gledamo više kao zabavnu lektiru, nego kao začetnike novele i modernog romana.

Povjesničar mora poznavati nazore minulih epoha želi li izbjeći nesporazume koji su neizbježni ako današnje kriterije primjenjujemo na minula vremena.

Patos barokne drame ili stil petrarkističke lirike ne možemo primjereno opisati nazorima stečenim nakon iskustva postromantičke poezije ili drame.

U baroku je u središtu poetike kvantiteta, gomilanje.

10. Razlike u nacionalnim tradicijama

U Njemačkoj je građanski duh klasicizma izraženiji nego u Francuskoj gdje se klasicizam razvio na društvenom tlu apsolutističke monarhije.

Pojava tipizacije: u klasicizmu jednostrano prikazane figure, oličenja neke moralne kategorije.

U realizmu je tipičnost u uvjerljivosti prikazivanja pojedinih likova ili sredina.

U klasicizmu lik je oličenje opće tipologije ljudskih osobina koje se javljaju uvijek i svagdje.

Klasicizam je posljednji konvencijalni stilski sustav u Europi

11. Romantizam I.

Romantizam je općeeuropski književni i kulturni pokret koji vrhunac doseže između 1800. i 1850. godine.

‘Teži prošlosti, ali je uvelike zadužio budućnost’, (Žmegač). Velike ideje i poticaji, nevelik broj vrijednih književnih

djela. Nastaje u vrijeme nakon Francuske revolucije (1789), s

dosta razlika među pojedinim zemljama u vremenu pojavljivanja i nekim od bitnih značajki.

Različit u Francuskoj i Njemačkoj, specifičan u Slavenskim zemljama.

12. Romantizam II.

Izmicanje pred pitanjima svakodnevne stvarnosti – maštanje i izražavanje individualnih osjećaja.

Mašta dočarava stvarnost i u mislima preobražava svijet, zražavanje senzibilnosti – neposredno doživjavanje kulturnih spomenika, dalekih naroda. Iracionalnost i individualizam.

Zanemaruju stvarnu društvenu zajednicu ali priznaju snage nacionalne, vjerske i kulturne tradicije. Misticizam.

Romantičarima možemo zahvaliti i suvremenu ideju ‘imaginarne zajednice’ (Benedict Anderson).

14. Romantizam i hrvatska književnost

U hrvatskoj tradiciji romantizam se javlja sa zakašnjenjem, kao i većina kasniji književnih pokreta i pravaca nakon klasicizma.

Počinje Ilirskim pokretom, ima bitan politički karakter i važna mu je karakteristika stvaranje ‘imaginarne nacije’.

Karakteristike romantizma: bavljenje jezikom i kulturnim blagom naroda.

Najljepša ostvarenja u lirici. Javlja se i ep, gotovo kod svih naroda (obično iz života kakvog strasnog junaka – kod Hrvata ‘Smrt Smail age Čengića’).

15. Realizam

U europskoj književnosti obuhvaća razdoblje od 1830-ih do 1870-ih. U Hrvatskoj tek započinje 1870-ih.

Težnja: prikazati stvare onakvima kakve jesu. Građanska je klasa već izborila svoje pozicije. U vrijeme

borbe za pozicije prevladavale su ideje, a u vrijeme stabilizacije vlasti – interes za stvarnost.

Velik uspon društvenih i prirodnih znanosti. Književnost se isto želi približiti znanosti (naturalizam).

Predmet književnog interesa postaju društvena pitanja (društveni roman).

15. Realizam i roman

Stereotip o realizmu: jezik jednostavan, stil razumljiv. Govori o stvarima koje su suvremenicima poznate i

razumljive, likovi govore jezikom i rječnikom sredine. Vrednote društvenih obilježja u jeziku: strana im je

stilizacija. Konkretizacija predmetne stvarnosti i pridavanje afektivne

vrijednosti. Proza kao bitno obilježje realizma. Zahvalna forma za ovu

stilsku koncepciju.

16. Naturalizam i esteticizam

Naturalizam: pokušaj uporabe metoda prirodne znanosi. Javlja se u vrijeme kad građanstvo nakon političke pobjede

pokušava ideološki opravdati stvoreno stanje. Ideja da je čovjek proizvod bioloških i zemljopisnih

okolnosti (Hippolyte Taine). Vjerno bilježenje svih pojedinosti (Zolini romani). Najbolja

ostvarenja na području drame (Ibsen, Strindberg). Novela Maupassant. Kumičić kao ‘teorijski’ naturalist.

Estetizam (moderna) kao reakcija.

17. Moderna i kasnije

Reakcija na naturalizam: čista poezija. Shvaćanje umjetnosti kao utočišta, ploda odabranog ukusa

koji je iznad života. Simbolisti gube logički smisao i odnos prema realnosti, a

nadoknađuju to muzkalnošću jezika, šarenilom slika i davanja prednosti izazivanju osjećaja pred ‘shvaćanjem’.

Lirika u središtu. Simbolizam: ljepota kao nešto iznad moralnih normi društva.

Ekspresionizam – odjek iskonskih kolektivnih poriva i potreba. Futurizam: Prekid s tradicijom.