1 1 m belic doprinos franje sanca suvremenom istrazii vanju arisototelove filozofije

8/6/2019 1 1 M BELIC Doprinos Franje Sanca Suvremenom Istrazii Vanju Arisototelove Filozofije

1/29

3

, , ' ' ' . i i Q vDoprinos Franje Sancasuvremenom istrazivanjuAristotelove filozofije1Miljenko Belie

A. Pitanja koja je u aristotelizmu lstraiivao o. Franjo SaneL 1. Ugledni istrazivae grcke filozofije Eduard Zeller (1814-1908) smatraAristotelov sustav a strukturi supstaneija ovog naseg svijeta ia njihavuodnosu prema ljudsko] spoznaji ne samo nedoradenim nogo i, u nekimtockama, protuslovnim, Od Zellerovih tvrdnji Sane iznosi ave:- Prema Zelleru, Aristotel nije obrazlozio ni medusobno uskladio svo-je dvije tvrdnje, prvu da je bit onaj objekt sto ga izricepojam - opci pojam(dodajmo mi: apstraktni pojam, nesto iz Iogickog svijeta) - a u drugu rukuon tvrdi da toga opcenitoga nema izvan pojedinih bica (dodajmo mi: kon-kretnih, ontickih).- Nadalje, Aristotel ne prihvaca platonske hipostazirane ideje; a za-drzava platonsku nauku - zbog koje je doslo do naucavanja 0 tome svijetuideja - da je tek univerzalno osnovica znanosti, iujedno da istinitost zna-nosti ovisi a povezanosti covjekove spoznaje s njezinim realnirn objek-tom.-Ios, prema Aristotelu, nekad se kate da je supstancija ili bit nekogbica sama I .W P 'P T ] (forma, odrednica); a to se kate i 0 onakvim bicima kojapo svojoj bfti - po svom pojmu (po definiciji)- kazuju takoder materiju,ne samu formu.- Zeller takoder vidi nedosljednost u tom sto bi prema Aristotelu ma-terija bila bez ikakvih svojstava, tako te bi se pojedinacna bica iste naravi(tj. ovaj covjek, pa onaj covjek... ovajhrast, pa onaj hrast, pa treci. stoti

1 Dne 31. sijecnja ave godine navrsava se 40 godina ad smrti oca Franje Sanca DI(1882.1953).Obnovljeni :livot zeli ovim C1ankomoduziti se svom nekadasnjem su-radniku.Obnovljeni zivot ujedno se zahvaljuje Vrhbosaru;koj visokoj teoloskoj skoti (VVTS)kao izdavacu Studia vrhbosnensia na dopustenju da taj clanak tiskarno imi. Nairne,taj je ctanak cjeloviti tekst predavanja napisanog za simpozij prigodom proslave stoljet-nice vvrs, odrzan 3.i4. srpnja 1991. u Sarajevu. Prosudujemo Ii gledajuCina okrut-ne nevolje koje Bosna i Hercegovina, napose Sarajevo, sada podnosi, nameee se misaoda c e se jos dugo morati cekati na objavljivanje zbornika u kojem hi bila sva precava-nja stag simpozija, No postoji nada da ce divna vitalnost VVTS , koja unatoc svimnevoljama nastavlja redovitim radom iako izvan Sarajeva, nadvladavati sve smetnje imazda uskoro izdati spomenuti Zbornik,


2/29

MllJENKO BELIC

...) medusobno razlikovala kao novi otisci istoga ziga; a tome nasuprot,pojedinacni individuumi razlikuju se medusobno svojim kvalitetama, vla-stitim svakorn pojedinorn individuumu,- I jos, kate Zeller da prema Aristotelu nastaju ili prestaju postojatisamo pojedinacna bica, cjeline; sama materija isarna odrednica, kao tak-

ve, po Aristotelu ne nastaju, Zener bi bio voljan prihvatiti da se materijane proizvodi, ali, pita, zasto Aristotel tvrdi da se odrednica ne proizvodi,- Zeller prigovara Aristotelu ito 8to je materija nesto neodredenoi

opce, a ujedno 0njoj tvrdi da je osnovioa individualnosti, Naime, dodajmomi, individualnost iopcenitost - to su suprotnosti; sto je individualno, tonije neodredeno.- Prema Zelleru kontradiktorno je sto Aristotel tvrdi da materija djelu-

je (aktivnost - dodajmo mi), a takoder tvrdi da je ona samo puka pasivnapotencij alnost.- Prerna Zelleru, ne zadovoljava sto Aristotel nekad kate za materiju

da nije supstancija, a nekad se usudi uskratiti joj to svojstvo.2 Zellerovutjecaj bio je velik,Tim islicnim pitanjima bavio se je o. Sane u vrijeme svog postdoktor-

skog studija koji je obavio u Rimu na Gregorijani (1922-1924) ikojim jestekao naslov magister aggregatus u skladu s tadanjim normama crkvenihstudija (tj. prije Deus scientiarum Dominuse iz j' 1931). Rezultat svograda objelodanio je u knjizi Sententia Aristotelis ... Godine 1931. svoje jemisli izlozio u osvrtu na prikaze te svojeknjige Quid viri docti senserintde opere cui titulus: Sane, Sententia Aristotelis de compositione eorpo-rum.4 Zatim g. 1936. odrzao je u Rimu na tomistiekom kongresu preda-vanje pod naslovom Utrum admittenda sit distinctio inter physicam etmetaphysicam materiam et formam?~(5 Usporedimo Iis-Sententia ... iUtrum admittenda sit.;, novost je u tome sto u toj kornunikacij skiciravezu svog interpretiranja Aristetolove nauke s nekim edgovarajucim teza-rna tada uobicajene filozofije u crkvenim skolama, i sto donosi (na zadnje

2 Usp. Dr Franoiscus Sane , 51, Sententia Aristotelis de rompositione oorporum e mate-ria et forma in ordine physico et metaphysico in elementis terrestribus considerata,Solutio eorum quae in primis ab E. Zeller Anstoteli opponuntur. Hrvatska bogoslov-ska akademija, svez. IX., Zagreb 1928. Zellerovi prigovori iSancovi odgovori na njihnalaze se na str, 109-119.3 Potpuni naslov v. bilp. Taj je rad prvo tiskan u nastavcima u Bogoslevskoj smotri(god. 15) 1927, hr. 2 (str. 177-208), hr. 3 (str, 289-320), brA (str, 433-464) i(god. 16)1928. hr. 1 (str, 66-88). Izvadak iz toga svog rada tiskao je o. Sane za kongres profesora

kozmologije Druzbe Isusove, odrzan u Rimu 1924, pod naslovom Quid Aristoteles deforma elementorum terrestrium senserit , Innsbruek 19.24.4 Bogoslovska smotra, (god. 19), 1931, str. 305-312.5 Ta je komunikacija tiskana, u: Acta II. Congresses intemationalis thomistiei Romae1936 habiti. Marietti, Taurini, 1937, str. 297-310.

4


3/29

FRANJO SANe I ARlSTOTELOVA FlLOZOFlJA

tri stranice) neke Tomine tekstove iz kojih se dade naslutiti da za svetogTomu takva razlika nije aliena nije nesto strano. ObradujuCi Aristotelaivetog Tornu u povijesti filozofije sasvim ukratko sporninje ivoj rezultato znacenju materije iorme kod Aristotela iu nekim Tominim tekstovimakoji donekle pokazuju da je iToma nekako naslucivao potrebu takve ra-zIike.62. Da bismo mogli bolje razumjeti ivrednovati Sancov fad, korisno je

poznavati opce ozracje ipretpostavke priistrazivanju Aristotelove misli uana vrijeme.U podnaslovu Sententia kazuje da je to rjesavanje Zellerovih prigo-

vora, A u vrijeme ZeUera - ios dugo nakon prvih izdanja njegova velikogdjela - smatralo se da velika vecina radova, pripisivanih Aristotelu cinejedinstveno djelo u kojem postoji tek neki mali razvitak ili tek gdjekojarevizija prijasnjega naucavanja, Usklop ti h Aristotelovih radova tada nisuubrajali tzv. fragmente (0 njima cemo govoriti opsirnije nesto nize, v. C,1,2).U nasem stoljecu to misljenje - i0gotovo potpunoj jedinstvenosti Ari-

stotelovih djela i a neautenticnosti fragmenata - napusteno je. Prvi radoviu smjeru te prornjene 0prosudbi Aristotelu pripisivanih djela javljaju se udrugom desetljecu naseg stoljeca, ali kao obicno pri radovima te vrste itakve svrhe, s ne bas velikim uspjehom, U trecem desetljecu - naposeradovi Werner a Jaegera iWiliama Davida Rossa - brzo stjecu opce priz-nanje (dakako, prvotno iponajvise sarno u glavnim tezama, dok se 0 po-jedinostima jos idalje istrazuje). Cini se da je najdalje isao u kritici JosefZurcher, Prema njemu danasnji Corpus Aristotelicum vecim dijelom, na-pose u najvaznijim spisima, u Metafizici, u Fizici iu 0 dusi - u njima cakdo 90 pas to - ne potjece od Aristotela, nego ad Teofrasra, Aristotelovaprvog nasljedpika u upravi skole; a danasnji Corpus Platonicum je Aristo-telovo djelo, 7 No ipakto je misljenje, promatrarno li ga u njegovoj cjelini,ostalo neprihvaceno iosamljeno, unatoe nekim dobrim zapafanjima,Sane je proucavao Aristotela u ozracju koje je vladalo prije uspjesnih

zahvata Jaegera iRossa. Znaci da bi danas takvo istrazivanje trebalo pro-vesti u drukcijem ozracju, No ipak to ozracje - s obzirom na Sancovutemu - nije bitno drukdije, Nairne, i danas se osjeeaju neke nejasnoce,Ingemar During, jedan od vrhunskih aristotelicara nasega doba, pise:Opravdano je reci da je on /Aristotel/ konstruirao nacelno razlicite teo-

6 Usp. Franjo Sane , Poviest filozofije, I. dia, Filozofija starih Grim i Rimljana, KnjiZnicaZivota, Zagreb 1942, str. 155-156. - Franjo Sane, Poviest filozofije, II. dio, Filozafijasre dn je g v ie ka , KnjiZnica Zivota, Zagreb, 1943, str, 261-263.7 Usp, Josef Zurcher, Aristoteles Werk und Geist. SchOningh, Paderborn, 1952; Das

Corpus Academicum, S c n on in g h, P ad erb orn , 1954.

5


4/29

MU.JENKO BELle

rije, i da se on pri svojim pokusajima medusobnog spajanja tih teorija ujedno, zaplitao u protuslovlj a.8 Dakle, During uocava da u Aristotelovimtekstovima ima naucavanja koja je tesko uskladiti, ito pripisuje razvojuAristotelove misli, To DUring pise u vezi s Aristotelovorn naukom 0 rna-teriji i0zernaljskim elernentirna. A upravo ta dva zariSta nejasnoea uspje-sno je obradio Sane (kako kazuje vee naslov - tocnije, drugi dio duljegnaslova - njegove knjige), Oslanjajuci se na Sancove rezultate, moci cemou ovorn radu naznaciti nekoliko smjernica za kakvo-takvo uocavanje ra-zvoja u vremenu Aristotelovih istrazivanja iza njihovo, najposlije, povezi-vanje snagorn analogije,3. Ono 0cernu Sane pise tek su naoko teoretske finese, U tim je terna-

rna utkana ne sarno nauka 0 hilemorfizrnu (0 'tvorivu' iodrednici'), negainauka a 'mogucnosti' izbiljnosti' Cudjelovljenju'). A ta je nauka vazani vrlo vazan, upravo vrhunski va zan instrurnentarij Aristotelova filozofi-ranja - danas mozemo dodati: u kasnijem irazvijenijem razdoblju njegovarada - koji obuhvaca u sirinu vjerojatno sva io1e vaznija pitanja njegovametafizickog razmisljanja, a u dubinu omogucuje valjda najdublje inaj-ljepse domete njegove filozofije.ILL Sane se drzao metode nekAristotel samoga sebe tumaCi.9 U nje-govoj knjizi imamo 283 navedena Aristotelova teksta, Neki vazniji teksto-

vi, dakako, donose se nekoliko puta; pri ponovnom ispitivanju istoga tek-sta gdjekad se tekst ponavlja tako da se iz sireg teksta zasebice donosiskra6eni dio. Ako takve (ponovljene) tekstove brojimo kao samo jednuzasebnu (odvojenu) navedenu jedinicu AristetoLova teksta, te takoderaka brojimo istu kao jedinicu one Aristotelove rUeCi koje kod Aristotelaslijede, doduse, neposredno nakon neke vee navedene odvojene jediniee(a Sane ih donosi na dva odvojena rnjesta), ali su u izdanju Bekkerovu10odvojena ne tockom, nego tockom-zarezom (iIi dvotockom) - ako su od-vojeni tockom iako ih Sane donosi na dva mjesta, brojim ih kao novunaveclenu jedinicu - onda nam ostaje irnpozantan broj od 151 navedenejedinice Aristotelova teksta koje Sane donosi iobraduje.

8 Ingemar During, Aristoteles, Darstellung und Interpretation seines Denkes, Carl Win-ter, Universitatsverieg, Heidelberg, 1966, str, 377, USp.88.

9 Usp. Sane, Sententia ..., str. 2 ..10 Aristotelis opera. Edidit Academia Regia Borussica, Prva dva sveska: Aristoteles grae-

ce ex recensione Immanuelis Bekkeri, Berolini, 1831 (iste godine oba sveska). Trecisvezak tog izdanja donosi latinske prijevode; iziSao iste 1831.


5/29

FRANJO SANe I ARlSTOTELOVA FILOZOFIJA

2. No tu narn se javlja iprigovor: je li taj tako razmrvljen Aristotelovtekst jos uvijek vjeran svjedok Aristotelove misli? Jesmo li mi te takabrojne krhotine povezali onako kako su bile povezane u Aristotelovu du-hu? Jesmo li nesto povezali sto Aristotel nije povezao?Odgovaramo da bismo, bez sumnje, bili zadovoljniji da nam je Aristotel

ostavio posebnu raspravu 0 svorn hilemorfizmu i0 svim njegovim dijelo-virna. Taj nas metodicki problem analogan je problemu s kojim se susrecepovjesnicar Iilozofije kad iz Aristotelovih tekstova pokusava rekonstrui-rati misli Aristotelovih preteca, Danasnji povjesnicar koji istrazuje to po-drucje mora racunati s time da Aristotel donosi nauku svojih prethodnikane da, kao prvotno, obradi 000 sto su oni naucavali, nego da iznese svojuvlastitu misao, a pri tome se sluzi iusporedivanjem s mislima svojih pre-teca spominjuci u cemu se te misli podudaraju, a u cemu se razIikuju. Tonapose vrijedi 0Aristotelovu odnosu prema Platonu: Aristotel neizlazeplatonizam kao zasebnu temu svog istrazivanja iizlaganja, on izlaze svojsustav, a vee prema temi osvrce se ina platonizam, takoder ikriticki.Upravo zato nije on obradio svoj odnos (prihvacanja I neprihvacanja)prema platonizmu same na jednom mjestu, nego se na tu temu vraea ce-sto.11 Zato je razumljivo da sliku koju Aristotel donosi 0 svojim prethod-nieima, treba ponegdje revidirati i ispraviti, V Sancovu slucaju, premdabez surnnje postoji ta opasnost, ipak vrJo velik broj Aristotelovih tekstovaiz uglavnom svih njegovih vaznijih djela, kao icinjenica da tu Aristotelizlaze idonekle komentira ne misao Anaksagore, Platona ..., nego svojuvlastitu, opravdava nase povjerenje u Sancove rezultate ..A sto se tice raz-voja Aristotelove misli tijekom islijedomvremena, jedva da cemo se za-buniti ako tu na analogan nacin primijenimo one sto je napisao AlbertBazala, pisuCi 0Demokritu, 0onom kristaliziranju stajalisra grcke misli upitanjima u vezi s materijalizmom: Dernokrit je materijalista, koliko injegovi predsasnici, ni vise ni manje; razvoj pak filozofije grcke bas je izovoga nerazlucenoga dualizrna, u kojem se dusa ivar istovjetuju, a i pakrazlikuju, isao premacistom dualizmu Platonovu.123. Napipavsi otprilike tu cjelinu eiste Aristotelove misli u vaznim pita-njima hilemorfizma inauke o Imogucnosti' izbiljnosti' (odjelotvoreno-sti), Sane je uspio nadrasti razinu istupanj samo nekog rjesavanja Zelle-rovih (iii bilocijih) nejasncca. Uspio je doseci ono vaznije, uspio je - nesamo u negativnom radu rjesavanja nejasnoca, nego iu pozitivnom radu-

7

11 Usp. Suzann e M ansion , Le role de l'expose e t de la c ritique des p hilosop hie s anterieu-re s c he z A ristote . U: A ristote e t le s p rob lem es de m ethode . S ym posion A risto te lieum(odrfan u Louvainu) 1960. Publications univers. i taires Louvain, Beatnce-Nauwelaer tsParis , 1961 (re imp re ssi on a n a sta ti qu e 1980), str. 35-56, n ap ose 36, 37, 54-55.

12 Dr Albert Bazala, Povjest l:iIozofije, svezak 1. Povjestnarodne filozofije greke. MaticaHrvatska, Zagreb 1906, str, 314, kao 43. biljeska uz str. 121. .


6/29

MIUENKO BELIC

uspio je prikazati u cemu su finese Aristotelove misli na tom vaznom adelikatnom podrucju, Upravo to sto je Sane pronasao ohrabruje i dajevecu sigurnost u nekim tockama suvremenog istrazivanjima (0 tom vise utrecem dijelu, c., ovog naseg rada).B. Rezultati do kojih je dosao o. Sane1. Glavni Sancov rezultat jest to da rijec ,,1..1]ima kod Aristotela dva slicna,ali ne jednoznacna znacenja.Podimo korak po korak!1.Prema rjecniku rijec vA1 ] ima ovo znacenje: 1. drvo, drvece, suma ... ;

usjeceno drvo, za gradnju ili za gorivo. 2. tvar, materijal, napose balast uladiP2. Aristotelovo rabljenje izraza VA1 ] doslo je najposlije do ova dva zna-

cenja: jedno je rezultat promatranja fizicke stvarnosti, a drugo prvomuanalogno, skroz je na podrucju metafizike.a) U fizickom redu zbivanja bronca iIi kamen jest iJA1]za kip, drvo je

v1. .1 ] za lezaljku ... U tome znacenju UA1]je ftradevni materijal, tvorivo, zasupstancije ovog naseg iskustvenog svijeta. 4Taj se gradevni materijal podvrgava (ili kako da to nazovemo?) zamisli

djelatelja, te tako iz obje kornponcnte, tj. od broncc (karncna, drveta ...) itoga podvrgavanja, rezultira ostvarenjc, npr, umjetnikove zarnisli, tj ,ovaj i L i onaj kip. Dna cime se to podvrgavanje ostvaruje, Aristotel nazivaj J . o p c p i ! (latinski forma, hrvatski odrednica'"). No prernalo bismo rckli akoreknemo da je npr. u kipu njegov geometrijski oblik njegova j J . o P I . J l i ! . Goo-metrijski oblik kipa ili Cislo prostorni raspored boja u slid posljedica jeusrnjcravanja, te, dosljedno, ostvarenog usmjerenja toga materijala na -onu koja vee konkretno bude - zamisao umjetnika. Usmjerenje, i to basusmjerenje na umjetnikovu zarnisao kao takvu, to je j J . o p r . p T J , odrednica (iiz te usmjerenosti prikladnog materijala slijedi raspored boja u slici iii ge-ometrijski oblik kipa). Na temelju recenoga jasno je da se odrednica defi-nira iz njene funkcije u cjelini bica (u kojem se ana nalazi). Odrednica jeana cime se grada (gradevni materijal, tvorivo) nekog bica podrvgava za-misli koju proizvoditelj ostvaruje.

13 Usp, Stjepan Sene, Greko-hrvatski rjecnik za skole, Zagreb 1910, str. 948.14 Kazem iskustvenog svijeta, a ne kazcm tvarnoga svijeta (koji je antiteza duhov-nog, nadtvarnog svijeta), Iako ima kod Aristotela zanimljivih zapaianja korisnih za

dalje razmisljanje razmedu izrnedu tvari i duha, ipak ta se zapaianja ne odnose nanauku 01)1..1].15 Izraz odrednica vrlo je prikladan: j J . o p < p T J daje odredenje tvorivu koje je, kao takvo,neodredeno, otvoreno na razlidta odredenja unutar moguCnosti njemu vlastitih (tj.vlastitih kamenu, vlastitih drvetu, kisiku, vodiku...).

8


7/29


8/29

MILJENKO BELlC

razmisljanje, Nairne, onaj nedostatak determinacije, te ujedno ona nekaotvorenost za (njoj odgovarajuce) determinacije - to jc u metafizickomAristotelovu razmisljanju znacajan indicij. Aristotel tu upotrebljava izrazhoiXE7m (= moze bilo biti, maze ne biti; Josip Talanga upotrebljava iz-vrstan izraz: biti pripustiv, pripustati17). Stvarnost opecacena tim takvimhbiXE7m, nije i ne maze biti iskonsko prapocelol8, ona je takve naravi daje nema bez druge stvarnosti koja joj je uzrok bivstvovanja.19b) Ta odredivost koja je svojstvo gradevnog materijala (vA,,) i koja jeza metafizicko promatranje vazan putokaz, moze se naci ostvarena nesarno kao svojstvo fizicke grade nego analogno i drukcije. Ta analogijaopravdava naziv V A ' l l u takvirn slucajevima. Covjekova svojstva - npr. da jecrnokos iIi sijed, da je obrazovan ... jesu deterrninacije covjeka (covjekovesupstancije). A covjekova supstancija kao takva jos nema te determinaci-je; ona je kadra prirniti takvc, scbi razmjcrne dctcrminacije (ona jc za njihotvorena). Aristotelovo trazenje subjekta koji pripusta dcterrninacije urecenom srnislu ide jos korak dalje: u konkretnim ostvarenirn supstancija-rna mozemo - sada ne kao nesto realno razlicito, ali kao razlicit pojrnovnisadrzaj - razlikovati sam individuum kao takav (izricemo ga imcnorn, npr.Korisko, Kalija, Sokrat, X...), iono slo je taj individuum (npr. covjek, iiihrast. ..). Individuum kao takav jest ono sto je odredivo, a ono Slo je on, toje odredenje.Taj individuum Aristotel takoder naziva UA ' l l ' U tom znacenju rijec U A ' l ldobiva (ne uvijek) atribut E O X C t 7 " 1 , posljednja grada, posljcdnje tvorivo.A ono sto je odredenje (onticka i ontoloska determinacija) toga indivi-duuma - te posljednje grade, E c TX C t T 'l l V A ' ll , od same scbe neodrcdcne -Aristotcl naziva nekad 70 7L f]v dvm, nekad ElBo'>, nckad > . . 6 , ) , 0 ' > , rjede

~ O p < p T J . Uocimo kako taj smjer filozofiranja, za Aristotela karakteristican,povezuje onticki objekt s umskom spoznajom.Itako, unatoc istoj imenici, V A 1 1 , unatoc bliskosti atributa posljednji iprvi (sam Aristotel upotrebljava za individuum takoder izraz ' I TpWr r j ooa(a,

ona po svojoj naravi uvijek samo dio (tj, grada) neke druge onticke jedinice, onda jenjezino bivstvovanje - specifirano njczinom biti - u tom da kao kornponenta irna fun-kciju unutar onaga sto kao samastalna jedinica u punijem smislu jest (usp. bivstvova-nje rovjeka i bivstvovanje njegove ruke).

17 Usp. Aristotel, 0 tumacenju. Priredio ipreveo Josip Talanga, Latina et graeca, Za-greb, 1989, str. 164 i170.

18 Aristotel, Metaf. XII 6, 1071 b 13 ss. Za prevodenje Metafizike na hrvatski sluzim seLadanovirn prijevodom, a tu i ramo pones to nijansiranim: Aristotel, Metafizika. Prije-vod s izvornika i se dm oje zic n i tu ma c temeljnih pojmava (grcki, l a ti n sk i, e ng le s ki , fran-cuski, njemacki, ruski, novogrieki), Tomislav Ladan. Svcucilisna naklada Liber, Zagreb1985.

19 Usp. Miljenko Belie, Biti iii ne-biti - u svjetlu analogije bica, U; Filozofija u susretteologiji, Radovi sirnpozija Filozotsko-teoloskog instituta DI, izd. Filozofsko-teoloskiinstitut (FI1), Zagreb, 1989, str. 68. s kontekstom ad str. 63 ss,

10


9/29

FRANJO SANe I ARlSfOTELOVA FlLOZOFIJA

prva supstancija), unatoc Cinjenici da se radi 0 odredivosti u oba slucaja,ipak je " I l ' pW - n J UA 1 ' ] i i U X a ' T 1 ' ] UA 1 ' ] drugo - i po znacenju i po kontekstu, tedosljedno, po smjeru uporabivosti doticnog filozofskog instrumentarija.Isto vrijedi 0odredujucoj komponenti: razlicita je (iako analogna) fun-

kcija odrednice, one iz fizickog reda (s 'l J" p W T 1 ' ] U A 1 '] ) ione iz metafizickogreda (one s t a x C l'T '! J 1 5 A 1 '] ) .Zasluga je oca Sanca da je tu razliku zamijetio i izlozio, Time nije samorijesio Zelle rove nejasnoce, nego je i dao zeleno svjetlo za neke novemogucnosti filozofskih razmisljanja pod vodstvom Aristotelovim, kao i zaneke nove rnogucnosti istrazivanja Aristotelova teksta. Neste od toga uci-nit cemo u trecern dijelu (C) ove nase radnje.c) Medu Aristotelovim tekstovima 0toj posljednjoj gradi nalazi se i

ovaj: Tvar ( V A 1 ' ] ) nazivarn ono koje sarno po sebi nitije sto ( ' TO /supstan-cija/, prva od dcsct kategorija, niti koliko, niti se kate da je ista drugo odonih stvarnosti kojima se odreduje bice.20 Tko nije unaprijed upozorenna razliku izmedu " I l' pW - n J i t u x a 'T 'T ] U A 1 '] , zaista moze sasvim lako pomislitida to navedeno mjesto govori 0l J "p O y n J U A 1 '] . A iz te sveopce neodredenostilako nastaje poimanje osnovne grade kao Ciste i lO S ni u cemu aktuiranepotencijalnosti, iako to nije bila Aristotelova rnisao: ' l J " PW ' T 1 ' ] U A 1 ' ] nije sarna-Cista potencijalnost, nego onaj 'tertium commune' pri prijelazu vatre-zra-ka-vode-zernlje jednog u drugo, odnosno, analogno nasem poimanju gra-de ovog naseg svernira, ono praosnovno tvorivo koje - barem zasad - poz-namo sarno po konstantnosti zbroja mase i cncrgijc. Dodajmo iovo: nit a x a ' T 1 ' ] 1 5 > " 1 ' ] nije sama-cista potencijalnost, nego iztica] stvamog subjekJabivstvovanja.3. Uz OYU prvu opasnost udaljenja od autenticne Aristotelove misli po-stoji jos i ova: Aristotelu t a x a 'T 'T ] 1 5 / . .1 'I jest subjekt ontickc cjeline. Na tomstupnju bivstvovanja (na kojem je doticni individuum subjekt doticne on-ticke cjclinc) pripada tom subjektu sve sto se u njoj nalazi, Primjericeneki odredeni broncani kip subjekt jc svcga sto tome kipu pripada, npr.bronca injeni kemijski sastavni dijelovi; jedinstvo iii bolje jednost bron-canog kipa ne iskljucuje, nego bas ukljucuje broncu, odnosno bakar ... I1i,po Aristotelu, u travi mora biti vee prema odredenom razmjeru, nestozemlje, nesto vode, nesto vatre, nesto zraka; ta je nazocnost takva da priprestanku postojanja te trave, elementi, ionako nazocni u zivoj travi sarnose odvajaju jedan od drugoga, a da se ne zbiva nikakvo mijenjanje u njimasamima. Oni bas kao takvi - dakle ugljik, vodik ... s njihovim nuklearnimsastavom sve do one konstantne praosnovne mase i energije - za doticnuonticku cjelinu vrse funkciju i li jesu fizicka u > " 1 ' ] , zahvacena fizickom odre-dnicom doticnoga cjelovitoga bica, I tako iz odgovarajuce potrebne grade

11

20 Metaf. VII 3,1029 a 20-21.


10/29

MILJENKO BELlC

ionega Cime se ta grada unosi u novu ontieku jedinicu, nastaje ta novaonticka jedinica, tj , onaj subjekt koji je kip (npr. Hermosa), iii lezaljka, iIitrava, ili orao ... Na razini cjeline samo je jedna njezina odrednica (kaknvidite, rijec odrednica ovdje se rabi u prenesenom, analognom znacenju)kojom je, pod vidikom naravi bivstvovanja, obiljezen individuum kojemupripada ( E O X a T 1 ' ] v ; \ 1 ' ] ) . No ta jednost takve odrednice fie samo da ne doki-da, nego, stovise, zahtijeva odgovarajucu fizicku gradu, a ona je odredenasvojom formiranom gradom (tj, npr. ugljik ima svoju gradu ~ nuklearnecestice - ione sto ih formira bas u ugljik), sve do one prvotne koja visenema u sebi grade, promjenjive u nesto drugo (tj. ' l T p t i l 'r 1 '] i lX . 1 '] ; odnosnoone sto izricemo konstantnirn zbrojern mase ienergije).No ako se ne razlucuju rnetafizicki red cjeline kao takve itoj cjeliniodgovarajuci red fizicke grade s njenim podvrgavanjem cjelini funkci-jom odrednice, onda nastaju teskoce (one koje je iznio Eduard Zeller,prikazali smo na pocetku ave radnje, A,I,l).ILL Kao sm je poznato, u hilemorfizmu koji naucava sveti Toma Ak-

vinski, materija se poima kao materia prima, potentia pura, quantitatesignata, tj. prvotna (iskonska) tvar, cista-puka potencijalnost, obiljezenakvantitativnim svojstvima. U tomistickoj skoli ta je nauka mnogo obra-divana, U razradbi tomisti su iznijeli nekoliko vrlo elegantnih iskricavihprimjena. No takvo shvacanje - a one ne razlikuje kao sto Aristotel razli-kuje fizicku i metafizicku gradu, V A 1 '] ~ susrece se i s teskocama, 0 0 0 sto,prema Aristotelu vrijedi za metafizieku V A 1 ' ] , tj. da na razini cjeline deter-minaciju daje samo jedna odrednica (kako smo malo prije rekli u B,I,3),tomistieki sustav mora to reci naprosto, tj. bez prihvacanja zasebnog redafizieke grade injezine odrednice a u smjeru cjeline. Dosljedno, pri sup-stancijalnim promjenama dokidaju se sve odrednice, te s njima i sva svoj-stva bica iz kojega nastaje novo bice; 'tertium commune' je sarna potentiapura. A ipak, ako zivi organizam asimilira u sebe ozracenu hranu, mo-zemo Geigerovim brojacem pratiti tu hranu i u njezinoj novoj funkciji uziv:ome organizmu, Znaci, iz hrane organizam je preuzeo kao 'tertiumcommune' De samo Cistu poteneijalnost, I tako dalje. Pa i sam sv. Tomaosjetio je potrebu razlikovati one sto je materia communis- i sto je ma-teria signata vel individualis- (materia communis-e koja je ukljucena ubit - te s njome iu definiciju - materijalnih bica; materia signata vel indi-vidualis: koja je opr. hae carnes et haec ossa)_21Sanc upozoruje damateria signata vel individualis izrice one sto je Aristotel izrekao svo-jom e o x a ' l " ' l ' j v ; \ 1 ' ] , individuum; od te se komponente apstrahira pri izgradnji

21 Usp. Summa theolJ 85, 1 ad 1. Hrvatski prijevod, u: Toma Akvinski, Izbor iz djela,Tekstove preveli po le . Veljlca Gortan iJosip B arb aric . Izb or, re da kc ija ipredgovorBranko BoSnjak. Naprijed, Zagreb 1990, 1. svezak, sir. 150-151. Usp. j corp. art. (up rije vodu je za 'formu' u po trije blje o iz ra z 'oblik'; shvatimo ga u zn aCeoju koje smoizloziliu B,I,2 a, napose nakon naznake za bilj. 15).

1 2


11/29

FRANJO SANe I ARISfOTELOVA flLOZOFlJA

opceg pojma i0njoj se ne govori u definiciji. Obratno, materia comrnu-nis izrice se u definiciji kao odrediva komponcnta, te nju determiniranjoj odgovarajuca odrcdnica.22 Dakako, to nisu jedini Tomini tekstovi ko-ji daju slutiti da je i on tu i tame zamijetio teskoce koje sa sobom donosionakav hilemorfizam kakav je i on sam naucavao.Kako onda da je ipak doslo da je Toma prihvatio taj takav hilemorfi-zam, igdjc jc nastao? Prema najnovijim istrazivanjirna to je posljedicautjecaja Averroesa (Ibn Rusda) koji sve glavne teze toga hilcmorfizmanaucava,23 i Toma ih prihvaca misleci, valjda, da je to autcnticna Aristote-lova nauka. Zaista, udara u 06 da Toma sasvim malo ulazi u ispitivanje iIidokazivanje hilemorfizma. Stovise, izlaze ga gotovo istim rijecima u ranimradovima (npr. u De ente et essentia) i u razmjerno kasnim (npr. u Sumiteologije). To jc valjda posljedica one Tomine finoce prema osobama ko-je zasluzuju povjerenje. Dodamo Iijos iovu okolnost da se tu radi 0tvar-nome svijetu - a njime se Toma razmjerno malo bavio - gotovo da se netreba cuditi tom prihvacanju hilemorfizma nekako cn bloc, U temamakojima se Toma vise bavio - u temama 0 bitku, u teoloskim tcmama -primjenjuje ga ne bas jako ccsto; no, pritom se hilemorfizam sarno prim-jenjuje, ne dokazuje. Mozda je najopsimija primjcna hilemorfizma u teo-Iogiji Tomina nauka 0 andelima. Ta je, doduse, zanimljiva, ali jc malo tkosmatra sigurnom.Dosljedno, auktoritet sv. Tome Akvinskog ne bi nam morae biti smet-nja u nasem kritickom stavu prema Tominu hilemorfizmu. A ona lijeparazmisljanja neotomista treba prilagoditi autcnticnom Aristotelovu hile-morfizmu.2. Nekoliko podataka 0 Averroesovu naucavanju upotpunit ce nasusliku 0ozraeju u kojem je nastao Tornin hilemorfizam.Avcrrocs jc izlozio svoju nauku 0 hilemorfizmu u svom djelu Sermo desubstantia orbis. Kod Tome nalazimo navode iz tog djela iii osvrte na nj

22 Usp. Franciscus Sane, Vtrum adrniucnda sit distinctio inter physicarn et metaphysicarnrnateriam et formam? Acta Congressus Thorn. (v. u ovoj naso] radnji bilj, 5), str, 309.- Do slicnog je rezultata uosao takoder Josef de Vries. Usp, Josef de Vries. Zur aristo-telisch-scholastischen Problematik von Materie und Form. U: Scholastik 32, 1957, br.2, str. 161185, napose str. 179-180; Josef de Vries, Zur Sachproblematik von Materieund Form. V: Scholastik 33, 1958, br, 4, str, 481-505. - Priporninjerno i ovo da sv.Torna, u I 66, 2 c, naucava da nije ista materija u nepropadljivim nebeskirn tijelima iuovirn propadljivim tijelima nasega svijeta,

23 0 tom je pitanju i za njegovo rjesenje donio nekoliko sasvim novih i do tada nepozna-tih podataka Ludger Oeing-Hanhoff na kongresu medioevalista 1972, (Madrid, Cor-doba, Granada): Zur Rezeption und Kritik des averroistischen hylemorphismus durchThomas von Aquin. V: Aetas del V Congreso internacional de filosofia medieval, 2.svezak, Editora Nacional, Madrid 1979, str. 1051-1057. - Historisches WOrterbuch derPhilosophic (herausgegeben von Joachim Ritter), Schwabe, Basel-Stuttgart 1972, sve-zak 2, clanak Form und Materie, II 2, stupac 991 ss, donosi podatke 0nauci Avicene,Averroesa i Avicebrona (pise L.Oeing-Hanhoff).

13


12/29

MILJENKO BEUe

sve tame od Komentara Sentencija Petra Lombardijskog (dakle iz ranijegrazdoblja Tomina znanstvenog stvaranja), Zanimljivo je da pri izlaganjuhilemorfizma Toma ne donosi referencije iz tog Averroesova djela. Tomaje vjerojatno mislio da je ta nauka Aristotclova ida joj jc Averroes sarnoprenosnik, a bio je stvarno izvor.Averrocs jako istice jednost supstancijalne forme (usp, u ovom nasem

radu izlozeno u B,I,3). Pri supstancijalnoj promjeni Aristotela malo zani-rna sto se zbiva na podrucju fizicke grade injezine odrednice, Npr. kad seiz kamena klese kip, onda u kamenu, fizickoj gradi, uopce nema kemijskepromjene. No ipak nastaje nesto novo - prema Aristotelu, s povlasticomsamostalnosti na razini supstancije - nastaje kip. Pa ni rni necerno reci dase ne bi nista izgubilo u posjedu ljudskog rada kad bi se - ne daj Bozel -zdrobila u prah Michclangelova Pieta, premda bi say mramor, do zadnje-ga miligrama, bio saeuvan, Averroes nije mogao tako postupati; nije, nai-rne, razlikovao fizicki i metafizicki red. Logicki je slijedilo tvrditi da odre-dnica koja formira vee formiranu materiju, nije supstancijalna, nego sarnoakcidentalna odrednica. Tako iza tomiste kip nije jedan i jedinstven sup-stancijalno (unum per se), nego sarno akcidentalno (unum per accidens).U tom misaonom kontekstu (i u tom suzenorn znacenju) nastala je Aver-roesova reccnica koju Toma prihvaca: Unum enim subiectum habereplus quam un am formam est impossibile - nemoguce je da bi jedan(supstancijalni) subjekt imao vise nego jednu odrednicu. U duhu Aristo-telova promatranja mozemo rcci da je doista npr. ugljiku akcidcntalnohoce li, iii necc, biti ugraden u molekulu metana iii u neki - ovaj iIi onaj -zivi organizam ..., ali nije akcidentalno ugljiku imati ove iii one nuklearnecestice kao svoju gradu, i da te cestice budu formirane u atom ugljika. Istotako nije akcidentalno, nego escncijalno i supstancijalno, molekuli meta-na hoce li imati u sebi ugljik; metanu iii brezi svejedno je sarno to koji ccatom ugljika - da li bas ovaj ili onaj - uci u njihovu supstanciju, Dalje,prema Aristotclu nemoguce je sarno to da supstancija ugljika, breze ... bu-de na toj svojoj razini ujedno jos nesto drugo. Rijec akcidentalno upo-trcbljavana je i u smislu logickom (quinque praedicabilia), iu smislumetafizickorn (vdecern categoriae, od kojih je prva supstancija, a ostalek .. kcid ) 24su ategonje a Cl enata .Tu Averroesovu nauku 0 jednosti supstancijalne odrednice treba irnati

na umu kad promatrarno njegovo izlaganje 0dimenzionalnosti prvotnetvari (materia prima ... quantitate signata). Pri mijenjanju vode u zrak(njegov je primjer) mijenja se kvantiteta dimenzije (zrak obuhvaca veciprostor), a ne mijenja se dirnenzija sarna. I pritom je kvantiteta - a kvan-titeta je akcidens supstancije - promjenjiva, a nije promjenjiva dimenzio-

14

24 Usp. Sane , Sententita ... (potpun naslov u bilj. 2), str, 29, 63, 88, 93, 94 - sve s kontek-stom.


13/29

FRANJO SANe I ARISTOTELOVA FILOZOFIJA

nalnost kao takva, ona jc stalna, supstancijalna osobina prvotne materije.Zahvatom odrednice nastaje supstancija, te s tom konkretnom supstanci-jom konkretna, njoj odgovarajuca kvantitcta dimenzije. Konkretna kvan-titeta dimenzionalnosti jest konkrctni akcidcns doticne konkretne sup-stancije; a sarna supstancija jesu injezine dimensiones non terrninatae,tj , materia prima kao takva. U tom precizno obradcnom ozracju nastaoje izraz materia prima potentia pura quantitate signata. Kako smo vid-jeli, Toma ga je prihvatio bez nove obradbe,A otkud se nasao kod Tome izraz materia communis injoj suprotsta-

vljena rnateria signata (I 85, 1 ad 2), nije dovoljno jasno. Za misliocaonog kruga filozofiranja bilo je prilicno zanimljivo pitanje 0nebeskimtijelima, tj. onima koja su iznad Mjeseceva kruga. Toma drzi da ta ne-beska tijela nisu sazdana od ove nase zemaljske prvotne tvari, njihova jematerija potencijalna sarno za onu formu koju uistinu ima (usp. I,66,2c).Averroes, naprotiv, smatra da su i ta tijela od iste prvotne materije. Avi-cena naucava neku opcu formu tjelesnosti, forma corporalis communis,iIi forrna corporeitatis i njome neko bice postaje matcria vel massa,Tek kad je nazocna ta forma corporeitatis iii corporalis cornmunis,mogu se ostvariti os tala odredenja dimenzije i ostaloga sto je polrcbnoodredenje individuuma. - Kako se iz ovoga razabire, ima tu neka slicnosts Tominom materia communis imateria signata, ali nije to isto.Ncoplatonsko poimanje matcrijc jos jc sire ios manje u sebi odre-

deno, ono znaci naprosto potencijalnost. Bog jc jcdino bite koje nemapotencijalnosti, dakle koje nema takve materije. Avicebron upotrebljavaizraz materia universalis, materia prirna. Pod njegovim utjecajem toje misljenjc bilo prilicno prosireno u srcdnjcm vijcku. Zastupa ga i sv.Bonaventura. No Toma ga ne prihvaca, jer po njemu u duhovnih bicamaterije ncma. 1 zato je dimenzionalnost (prostora, vremcna, rnase) znakmatcrijalnosti nckog bica; odnosno obratno, iskljucenje dimenzionalnostiznak je nadtvarnosti nekog bica,Ovo su rezultati novijih istrazivanja, uglavnom nakon smrti oca San ca ,

Kako se iz ovog izlozenog razabire, ta istrazivanja jos nisu dovrsena, Noo. San e , koji se doduse nije mogao sluziti tim novijim rczultatima, ali jedobro poznavao filozofsko zbivanje u srednjem vijeku, naslucivao je datamo negdje kod islamskih aristotelika treba traziti izjednacenje I izickc imetafizicke v).Tj. Ne znam je Ii to on ncgdjc napisao, ali usmc no jest kazi-vao. Dobra je naslutio: Averroes!No to sto smo rekli 0Avcrroesu, iako je sa stajalista istrazivanja povi-jesti filozofskih misljenja konstatacija zabune - Averroesov hilemorfizamnije isto sto i Aristotelov hilemorfizam - ipak jc ujedno i velika pohvalaAverroesova gcnija. On je izlozio sustav koji je kroz stoljeca privlacio po-

15


14/29

MIUENKO BELIC

zornost, i jail, je privlaci, Medu onima koji su taj sustav prihvatili, bio je isv, Toma.

C. Suvremeno istraiivanje Aristotelove misli i Sancovi rezultati1. 0 Aristotelu se pise vrlo mnogo. Od te obilne grade micemo obraditisamo ono sto ostaje kao predmet istrszivanja nakon sto je ustanovljenoda Aristotel Parrnenidovu problematiku ne rjesava primjenom svoje nau-ke 0 'mogucnosti' izbiljnosti' (,udjelovljenju').l.Prilicno je prosireno rniSljenje da je Aristotel rijesio Parmenidov

problem primjenjujuci svoju nauku 0 'mogucnosti' izbiljnosti' Cudjelo-vljenju'), stovise, pokatkad se kaze da je tu nauku pronasao rjesavajuc! tajproblem. Suzanne Mansion uvjerljivo je pokazala kako Aristotel rjesavaeleatski problem u 2. i3..poglavlju I. knjige Fizike, To je Aristotel moraoueiniti, [er ako nema b i . c a koja se krecu, onda nema ni fizicke znanosti: taznanost naime bavi se upravo bicima kaja se krecu, Stavise, Aristotel uMetafizici niti ponovno postavlja niti obraduje osnovni problem eleja-ca25, a aka ista, ondaje Parmenidov problem u eminentnom stupnju temametafizike. Aristotelovo rjesenje u ovorn je da jetbiee' stvarnost koja seizrice na razlicite nacine, 1to>">"CiXWO;; , a ne sarno na jedan nacin, f,l.OVCixwo;.26'Bice' se, dakle, ne kazuje jednoznacno, kazuje se u nijansiranom znace-oju. A to danas obicno oazivamo analogijom biea,Ta ce tvrdnja postati jos bolje utemeljena kad pogledamo da se iu tom

kontekstu spominje 'mogucnost'


15/29

FRANJO SANe I ARISfOTBLOVA FILOZOFIJA

nju razvija se od 185 b 5 do 186 a 3, dakle kroz 33 retka. Tu bi, zapravotrebalo pribrojiti jos sve od pocetka tog 2. pogIavlja, 184 b 15 do 185 b 5(ukupno jos 51 redak), gdje se razraduje ista problematika, promatrana upovijesnoj situaciji, a u fazi razvoja Aristotelove misli gdje se pozomoobraduje subjekt-nositelj osobine ( i l 1TOKEL j .LEVOV) , ali se jos ne primjenjuje(ili barem ne razraduje) vidik da je tu 'mogucnost' (SUV(t j .LL'. Dakle, polarctka 0 S U V (tj.L L< ;- E V E P'Y U (t, ito bez ikakvc razradbc, a na ukupno 84 retkao analogiji bica, obradenoj - na tom mjestu - pod vidikom subjekta i nje-govih osobina. To je ocito kasniji dodatak. Slicno je tako osamljen izrazSUV(t j .LL'> u Phys. 19. 192 a 27, gdjc jc kontekst isti, (tj. 0 subjektu nositeljuosobina ipodvrgnutom mijeni), te se ujedno najavljuje dalje opsimijeobradivanje (192 a 25 - b 4). Isto tako spominje se k sada oboje - (Mvctj.LL


16/29

MIUENKO BEUC

o prevrtljivosti srece, nastao je oko 354-353. pro Kr329 objelodanjen do352, Aristotelov odgovor nastao je otprilike 351-350. 0Napokon, Protreptik je vazan zato sto pripada skupini tzv. fragrnenata.

A njihova je autenticnost vera nego ostalih djcla koja poznarno pod Ari-stotelovim imenom, Aristotcl je, naime, za svoga zivota objelodanio nekesvoje radove (to su tzv. cksoterijski radovi). A drugi dio njegovih radovaostao je ncobjavljen; vjerojatno je bio narnijenjen sarno za upotrebu nje-gove skole (esoterijski radovi). Ti neobjavljeni radovi nakon Aristotelovesrnrti ostaju na raspolaganju njegovoj skoli, napose voditelju skole, Teo-frastu.Ima jasnih znakova da su nasljcdnici u te rukopise dodavali svoje zabi-

ljezbe. Tako npr. u 12. knjizi Metafizike, u 8. poglavlju dva su teksta kojaje, po Iogickorn sudu, nemogucc pripisati istorne piscu, Prerna 1074 a 11-12 ima najposlije 55 prvih nepokretnih pokretaca, Na istoj stranici i nais tom stupcu, malo nize, 1074 a 36-37 citamo da je samo jedno takvo bice.Kontekst prvoga rnjcsta jc sasvirn empiristicki nadahnut. Drugi tekst inje-gOYkontekst kreat je metafizickim aluzijama, io onim tipicnirn Aristote-lovim, jos k tome pri njihovu vrhunskom razvoju.Taj drugi je Aristotelov.A onaj prvi, rnisle strucnjaci, vjcrojatno jc Eudcrnov.31 Eudcm jc Aristo-telov ucenik iz prve generacijc; fragrncnti njcgovih djcla pokazuju ga kaoernpirista iantimetafizicara (v. malo prijc nasu bilj.26). - Drugi primjer. Uspisu 0 svijetu - posveceno Aleksandru (cijcli tckst 391-401) citamo u 3.poglavlju, 393 b 11-14, 0velikim Britanskim otocima, Albionu iIrskoj,koji se nadovczuju na Galiju.A prve vjesti 0tim krajevima donio je u helenski, odnosno hclcnisticki

svijet pomorac istrazivac Piteja (rl\J-3cr


17/29

FRANJOSANe I ARJsroTELOVA FlLOZOFIJA

kritiziraju grcki pisci, zakljucivalo sc jc da je Piteja plovio aka 320. pr.Kr.No to pitanje rjesava po svemu sudeci definitivno jedan arheoloski nalaz,objelodanjen 1960. Izmedu otoka Oussant (taj se otok nalazi prilicno za-padno od najzapadnijeg rta francuskog kopna) i obale Bretanje pronadenje jedan izgubljen cirenski (Ktlp"v,,) stater kakav se kovao izmedu 322. i313. pr. Kr. Buduci da je plovidba u krajeve koje opisuje Piteja, U onovrijeme bila apsolutna rijetkost u grckome svijctu (a Cirena je pripadalagrckorn kulturnom krugu, te ad 322. hclenistickom politickom i vojnic-kom krugu), jedva je vjerojatno da je tko drugi, osim Piteje, od onih kojisu plovili u one krajeve, imao uza se cirenski novae, Slijedilo bi da Pitejanije otplovio prije 322. A upravo te godine, 322., umro je Aristotel, Ari-stotel, dakle, nije rnogao znati za podatke kojc je pribavio Piteja. - Spo-menimo da se spis 0svijetu (T IE p t K O O '! J . .O \ ! 1l"PO~AAE~&IJOpov) iz Aristotelupripisivanih djela gotovo opcenito smatra nearistotelovim (au ten ticnimga smatraju, od novijih, Paul Gohlke i Josef Zurcher koji ga srnatra otpri-like jednako autenticnim i jednako interpoliranim kao sto su iostali Ari-stotelu pripisivani spisi.Nakon Teofrastove smrti (288. pr.Kr.) postaje vlasnik tih - vee interpo-

liranih - rukopisa Nclej iz Skepsisa (grad blizu nekadasnje Troje). Neleje-vi pak nasljednici nisu imali nikakva smisla za te Aristotelove iperi pate-ticke rukopise, tako da ti spisi ostaju oko 200 godina kao zakopani (ma-zda je ipak vee tada nesto dospjcIo u Aleksandriju, a poneki tekst u Ate-nu; mozda jc ncsto bilo i objelodanjeno). Pocetkom prvog stoljeca pro Kr.bibliofil Apelikont iz Teosa pronasao je te rukopise iprenio ih u Atenu.Uskoro nakon toga, g. 86. pro Kr., Sula osvaja Atenu. U pljacki knjiga iumjetnina do koje je tada doslo, ugrabljena je takoder Apelikontova knji-znica s tim Aristotelovim rukopisima iodnesena u Rim. Brigu za te - a iza neke druge skupine rukopisa i knjiga - Sula je povjerio ucenom Grku,isprva ratnom suznju, Tiranionu (T tip avvCwv, c ove s, 6). Tiranionov ucenikAndronik s Roda priredio je izdanje sabranih djela Aristotelovih, onihkoja su prigodom Sulinc pljacke u Atcni ugrabljena i odnesena u Rim.Nije nemoguce da je gdjekoje djelo dospjelo u to izdanje neovisno 0 Su-linoj pljacki, No ona eksoterijska djela, tj. ona koja je za zivota objeloda-nio sam Aristotel, ta nisu bila uvrstena u to izdanje. Izdavac je dotjerivaogradu koju je spremao za objavljivanje. Neke skice za predavanja razra-dene su izaokruzene u samosralna djela (aristotelicari 20. stoljeca svelikim akribijem traze tragove tih preinaka). U toj preradbi nastao je inaslov Metafizika, tj. 'ra IJ,.E'ra'ra < t r u ( J ' ~ K & , one nakon onog dijela teksto-va koji ima zajednicki naslov Fizika. Tako priredena Aristotelova djela - spreinakama jos u Ateni, te u redakciji Andronika - objelodanjena su iz-medu 40. i 20. godine prije Krista u Rimu. Ono sto je do tada bilo obje1o-danjeno (sto je objavio Aristotel sam), gubi se 11 zaboravu. A Androniko-

19


18/29

MILJENKO BELlC

vo izdanje postaje osnovica za poznavanje Aristotelove misli sve do 20.stoljeca (v, U ovom nasem radu gore, A,I,2). No ta osnovica sadrz] ta-koder nesto - no koliko, ne znamo - sto nije Aristotelovo. Te tekstovezovemo danas Corpus Aristotelicum (kratica CA).S uocavanjem djelomicne neautenticnosti tog CA porasla je briga zasacuvane ulomke - sacuvane kao navode kod drugih pisaca prije izdanjaCA - autenticnih Aristotelovih tekstova, za tzv. fragmente, Dakako, ni sfragmentima nije fad lagan. Je Ii Aristotelov tekst vjerno naveden? Akoje vise navada iz istog Aristotelova djela, kako treba te fragmente pore~dati. Ingemar During, velik suvrerneni aristotelicar imozda prvi strucnjakza opuskul Protreptik, stavlja u njemacki tekst svoga uvoda u Protreptik,u kojem je obradio iprobleme rekonstrukcije, ovu latinsku recenicu:Ouot professores, tot Protreptici.32 Dakako, During je bio osjetljiv inasitne nijanse, Nasrecu, kad se radi 0primjeni 'mogucnosti' i'zbiljnosti',nema nekih tekstualnih problema. A sadrzajno sigurnost je velika, jer pri-mjeri kojima Aristotel tumaci u Protreptiku sto je 'rnogucnost', sto je'udjelovljenost', vracaju se u drugim Aristotelovim djelima, Drugim rije-eirna, ti primjerinisu nesto sto je kao slucajno upalo negdje U ovaj ili onajAristotelov spis, nego ih susrecemo eesto, ito bas na vaznim rnjestima.Dosljedno tome, sumnja u autenticnost tekstova 0 'mogucnosti' izbilj-nosti' u Protreptiku, povukla bi sa sobom novu siroku mrezu sumnje. A tubi tako siroko rasprostranjenu sumnju bilo tesko opravdati,II.1. Buduci da Aristotel rjesava Parmenidovu probLematiku prirnjenju-

juci Cinjenicu da se 'biee' (i 'jedno') pridijeva na mnogovrsne nacine(AE 'Y6~EvOv1ToHaxw~) , promotrit cemo sada kako Aristotel prikazuje tumnogovrsnost pridijevanja. Probrat cemo tek nekoliko tekstova, Svrstatcemo ih u tri stupnja,a) Prvi stupanj obuhvaca ona] nacelni )" ,S ' ) '6 jJ.EVOV1rOAAaxw


19/29

FRANJO SANe I ARISIOTELOV A FILOZOFIJA

nego kao kucegraditelj; i postaje sijed, ne kao lijecnik, nego kao tarnno-kosoDocirn lijeei iIi ne izljecuje kao lijecnik 1..,/ Mi kao i oni /koji iznosetaj prigovor protiv nastajanja/ kazemo kako nista 'naprosto' ( & 1 T h W ~ ) nenastaje iz nebica, ali ipak moze ono sto nastaje nastati iz onoga sto jenebice kao 'prema prigotku' (KIl 'n l (11! ).L I3E l3 llKO~).34 Hoce se reci da je'covjck' prema prigotku lijecnik iIi kucegraditelj; tamnokos iii sijed - ipod tim jc vidicima on bice; nepostojanje tih takvih osobina to je nebice,ali ne naprosto (pod svakim vidikorn, bez ograde), nego sarno po pri-gotku. Iime je osiguran, da tako reknemo, prostor za nastajanje.Dalje, imade tekstova koji tu istu misao jos dalje odreduju i konkretizi-raju. U Metaf. V 6 susrecerno (u jos nerazradenom obliku) ne sarno onu'istost i razliku' supstancije (prve kategorije - no rijee kategorija tu se nespominje) i njenih akcidcnata nego i(takoder u ncrazradenom obliku)'istost irazliku' individuuma, supstancije i akcidenata. Prema prigotku(KI l' i' a (11 ! ).LI3EJ3 llKO, ,) /naziva se jednim/, npr. 'Korisko' i'obrazovan' (...), i'pravedni' Korisko; jer sve se to naziva 'jedno' prema prigotku 1..J, jerpripada kao 'prigodak' jednoj te istoj ontickoj jedinici ('i'W av'i'w ht(11!).Ll3il3llKEV). A isto tako 1..,/ 'obrazovani' pripadno je 'covjeku' koji jejedna O;)ULa, iIi zbog toga sto je oboje Itj. covjek i obrazovan/ pripadno((11!).L~I311KEV) nekoj od pojedinacnosti (Kllfj , KIlU70V ' T L V ~ ) , npr. Kori-sku.35U ncposrednom nastavku kaze se da ta pripadnost Korisku nijejednaka, jer jedno mu pripada kao oiJ


20/29


21/29

FRANJO SANe I ARI~"OTELOV A FILOZOFIJA

VIII 6 kreat je aluzijarna na tipicnc Aristote1ove terne. A pod vidikomnasega prornatranja prirnjenjuje, ne sarno one do sada receno, ncgo inau-ku 0 O-UVO 'f .l,L< ; Ev ip ,, (EL (l. Razlikuje ana sto je gradivo ( V A T J ) s odgovara-jucorn odrednicom kao dio cjeline, i sto je V A T J koja je subjekt same tecjcline-supstancije (i o. Sane ccsto naziva fizicku materiju 'materia utpars', a metafizicku, E O X c X T T ] u A 1 " 1 > 'materia ut toturn'j." U tom kontekstuAristotel istrazuje sto je uzrok 'jednosti' nekog bica. Otklanja obrazlozc-nje participacijom na platonskom 'svijetu ideja' te postavlja svoju teorijuo rnateriji i formi; uzrok 'jcdnosti' jest onaj isti uzrok samog tog 'bica',Govoreci 0 rnateriji iIormi govori i 0 fizickoj i 0 metafizickoj, Mi sadasvracamo pozornost sarno na ovu drugu, Ali, kao sto je receno, krajnjatvar /mctafizicka-rnetaforicka-analogna grada/ (f ] to x cX TT ] V A T J ) i odrednica(f ] ) . I .OP'P1]), jedno su te isto; one prvo ( V A T J ) mogucnoscu (8uvO:J.J.,EL), onodrugo udjelovljenjem-zbiljnoscu ( tvEP"(E(q), tako te je slicno traziti sto jeuzrok nekog 'jed nag' kao isto je uzrok 'biti jedno' uopce Ite rijeci neko- uopce uklanjaju svaku surnnju a znacenju - bas vlastitom - izrazaEOXO :T " VA , , ; usp. U ovoj radnji B,I,2 b; iovdje malo prije izlozeni drugistupanj, b/, Jer svaka jc pojedina stvar 'neko jedno', i nekako 'jedno' iono mogucnoscu ( T O OUVcl IJ -EL) i ana zbiljnoscu ( T O EVEP" (ELO: ) Itj. T O (nomi-nativ) 8 lJVO : IJ -EL , EVEP " (ELq (dativ) kazuje ono specificno sto u smjeru jedno-sti daje vA'll - OVVaf.l ,L


22/29

MIlJENKO BELH':

iprihvatila kao svoju zadacu pitanje 0 bicu (ukoliko je 'bice'), Promotri-mo nesto ad tih etapa razvoja, te napose pripazimo na dolaznu tocku(gdje ce nam upravo Sancovi rezultati povecati sigurnost u zavrsnim na-sim zapazanjima,a) 0 vaznosti opuskula Protreptik vee srno nesto rekli (C,I,2). Proble-

matika tog Aristotelova spisa nije onaj vjecni problem metafizickog raz-misljanja: 'Biti' - sto jc to? Otkud? Kamo? Zasto? Pitanje kojim se baviProtreptik jest nesto uze pitanje, ali jednako vjecno: eovjek i pitanje nje-gova zivota. Ta jc tema u Protreptiku ne tck hladna apstrakcija, negonesto fivo, bas ljudsko, toplo. Dakako, ne obraduje se cirava antropo-lcgija, Obraduje se pitanje kako oovjek mora urediti iprovoditi svoje fi-vljenje, pa da mu samo zivljenje kao takvo bude drago C!lJ1 'O T O ~ ; ; v f,M (B89). Bez tog potrebnog osmisljenja zivot je velika ludorija (qJAucrPLct' l l ' O A A 1 j ) ilakrdija ( A f j p O < ; ) (B 110); treba se pobrinuti za to osmisljenjefivota iii se ad njega oprostiti i otici odavle (B 110).Aristotel donosi odgovor na postavljeno pitanje 0osmisljavanju i osmi-

sljenju zivota iduci trima putovima: prvo, pod vidikom cilja i sredstva zacilj; drugo, pod vidikom stupnjeva na Ijestvici vrijednosti raznih covjeko-vih mati; trece, pod vidikom 'mogucnosti' i 'zbiljnosti', ujedinjujuci s timpromatranjem ona prva dva. Zivot dobiva smisao time sto covjek svojudubinsku plemenitu ihumanu razboritost ('PP6VTlCM) - a ta jc jako slicnaonoj 'recta ratio' u etici svetog Tome Akvinskog - dovodi do aktuiranja; as tom 'Pp6vTlO'~o;; Aristotel povezuje (kao nadopunu, ili boljc rcceno, kaoistu stvarnost pod jos jednim vidikom izrecenu) osposobljenost za aktui-ranje 'motrenja' ( { h : W P E L V ) . Ako je zivecemu isto 'zivjeti' ibiti', takoderje jasno da 'bivstvuje' lima predikat 'jest'l- iznad svih drugih iu vaznijemznacenju - onaj koji je 'P p O V t } .l O o ; ; ( / razborit, onaj kroz koga progovara pa-met i sree, koji je hrabar, ponosan - tu se nadovezuje i negativno znace-nje, ohol - koji ima svoje misli-vodilje inamjere, itd.!, a i to u onim vre-menskim trenucima kada odjelotvoruje i izvodi promatranje ( \ 1 E W p W V )onaga sto je u bicima prvotno u spoznatljivosti.42 Tu Aristotel rabi izraziVEP'YHct iradost: Jer ozbiljenost najistinitijih umskih rezultata (TWVi t A 1 ' ] \ 1 E O " T IY T W V V O T J O 'E W V e ve p 'Y E L O : ) koja se /kao takva, tj. kao dosezanje iiirealiziranje te energeje izgraduje u svojoj punini time da sel ispunjavaonim sto u najeminentnijem smislu 'jest' (bivstvuje) i koja uvijek ustrajno

42 Protreptik B 86. Usp, Platen, Drzava 532 a - c, tj , VII 12 (svrsetak) i13 (pocetak). TuPlaton govori 0 oslobadanju oct okova kojirn su okovani oni u spilji i koji mogugledati sarno sjene, te 0uzdizanju do motrenja onoga sto je najbolje medu bicima,itd.24


23/29

J


24/29

MIUENKO DEUC

poglavlju (nakon uvoda u 1. i 2. poglavlje gdje ima podosta grade 0 razli-kovanju aktivne i pasivne mogucnosti) Aristotel otklanja naucavanja me-garske skole (Euklida i njegovih ucenika pod utjecajem elejaca) gdje senaucava da je sva stvarnost 'mogucnosti' sarno u tome da djclatclj ncstoizvodi. Aristotel odgovara, uz ostalo, da je npr. kucegraditelj onaj koji imasvojstva da moze graditi kucu, bez obzira na to gradi Ii u taj cas iii nc gradikucu, ako se zanemari cinjenica sto znaci bas 'mogucnost' gledanja, i da ta'rnogucnost' ostaje makar se ne primjcnjivala, isti cc (ljudi) biti slijcpivise puta u jednom danu, pa igluhi (1045 a 9-10). Udara u oci da Aristo-tel ni tu ne pokazuje mnogo brige da bi se sto jasnije razlikovale aktivnai pasivna mogucnost, Mozda jc razlog tome sto on tu promatra pojamprvotne mogucnosti (6 Tfje . ; 1TpWn-Je . ; &1JV&fLeWe.;AO"(Oe.;) (1046 a 15-16). Nounatoc toj nekoj nedoradenosti, uocava cinjenicu - iuocava je sasvim do-radeno - 'moguceg bica', i to bas kao takvog. Od ne-bica neka bivajuIbivstvuju, jesu/ 'mogucnoscu' (OW &I J .H Ecrr(V), a ipak nisu Ine postoje/, jer'ozbiljenjem' (h1"f;}..eXEtq) ne bivaju /ne bivstvuju, ne postoje/ (Metaf. IX3, 1047 b 1-2).Aristotel je ne sarno uocio tu cinjenieu 'mogucnosti' koja ostaje 'rno-

gucnost' makar ine hila ostvarena (to je uno sto i u obicncm govoruzelirno reci kada kazemo da npr. ova mogucnost postoji, a ona ne po-stoji), nego je uocio i njezinu vaznost, Po Aristotelovu sudu takvi naueicine istim 'rnogucnost' i 'udjelovljenje', pa stoga i nije tek nesto neznatno(01) I.l~Kp 6v .~ ) to sto nastoje ukinuti (1047 a 19-20). Uocavanjc 'mogu-cnosti bica - tocnije: 'pasivne mogucnosti bica' - i to bica nc tck ovug ilionug kunkretnog, nego nacelne cinjenice da unutar obitelji bica irnarnjesta iza 'mogucnost' kao takvu (dakako s njezinirn specificnostima), toje pocetak prodora u zaista duboke dubine bica, (0 tom cemo jos nestoizloziti ubrzo u podtocki c).Sa stajalista naseg promatranja, tj. promatranja razvoja nauke 0 ovva-

fL~e.;-EvEp"(Ha zanimljivo je, pa i znacajno, da je Aristotelova tocka pri-stupnica bila ne promatranje bica kao takovog, nego ono opcenito pro-matranje mogucnosti proizvodenja izastranjenja mcgarske skole,

megarske skole - a njoj govorimo upravo u ovoj nasoj podtocki bl nista nece imatisjetilnosti Ineee irnati moe opazanja sjetilima/, ne bude Ii sjetilno zamjecivalo iii takoozbiljivalo ( E V E P ' Y ' f 1 ) . Aka je dakle slijepo ono lito nema vida iako bi ga po naraviimalo, Ie kad bi ga u stvarnosti irnalo idok jos postoji, isti bi (Ijudi) bilislijepi vise putau jednorn danu, pa igluhi. Osjecati, vidorn gledati, uhom slusati - to su prirnjeri izProtreptika (B 73-77, 80 za osjecanje opcenito; ad tih 0gledanju B 73, 75, 77, te aslusanju n 76). U Protreptiku ti primjeri tumace puniju vrijednost Zivola koja se po-sti1,eaka se ostvari SlO


25/29

FRANJO SAN e I ARISTOTELOVA FILOZOFIJA

c) Pri trazenju prapocela (apx1) Aristotel se sluzi svjetlom sto ga zaprepoznavanje naravi nekog bica daje cinjenica da je neko bice po svojojnaravi takvo da moze bilo biti, bilo ne-biti; njemu hMXETm (= pripustenoje, moze se dogoditi) bilo da bude 'udjelotvoreno', bilo da ostane sarno'moguce'. Iz cinjenice da bice koje biva Ijest, postoji, obiljezeno/ 'mo-gucnoscu' moze i ne bivati, zakljucuje Aristotel da mora dakle postojatineko takvo pocelo kojemu je njegova vlastita bit ili stvarnost ( o v O ' L c x d /veeona sama kao takva naprosto i jedino/ 'udjelotvorenost' ( h f P ' Y E L C X ). 7 Pa-rafrazirajmo! Bice koje po svojoj naravi jest takvo da mu t v M X E ' H X L oboje- tj, bilo biti, bilo nebiti - od samoga sebe nije nadraslo tu indifirentnost(tj. na biti, iii ipak na nebiti); a aka je ta indifirentnost (onaj t v S E X E ' I " I l L )nadvladana, opravdano zakljucujemo da ta opredijeljenost na bivstovanjenije dosla odande gdje je nema (tj. nije dosla ad samog tog bica kojemu,zbog pasivne indiferentnosti, EVOXETm bilo bivstvovati, bilo ne bivstvova-ti). Dosljedno, na razini takvih bica ne rjesava se pitanje 0prapocelu,apx1). I zato Aristotel zakljucuje da je praiskon drukCije naravi: ne oboje,tj, oVvcx j . .w ; i i v f P ' Y E L C X , nego sarno t v f P ' Y E L C X .U Protreptiku Aristotel govori kako je E V E P ' Y E L C X (ili E P ' Y O V ) izvor rado-sti.48 Tu se govori sarno 0covjeku. U Metafizici se to isto kaze iprimje-njuje se na Boga, a u obliku i vrsti radosti koji logicki slijedi iz cinjeniceda je Bog sarno E v i P ' Y E L c x .49 U svjetlu nauke iznesene u Protreptiku posta-jc jasniji taj tekst iz Metafizikc (sam u sebi nekako prekratak i stur), Pa ina sirem podrueju moze nam pomoci nauka 0 5 t i v l l ) . L L S ' - i v f P 'Y E L l l kakva jeiznesena u Protreptiku, za bolje razumijevanje te iste nauke u drugimAristotelovim djelima, napose u metafizickim razmisljanjima 0 Bogu.Spomenuti tekst 0 Bogu kao praiskonu - dakle kao bicu koje je t v E P ' Y E L C Xu svoj jedrini i punini dostojanstva bivstvovanja (i gdje nema okrnjenostii djelomicnosti koji izrice 5 t i V ( l I L L S ' ) , maze nam se priciniti kao nekakosiv, leden. No u Protreptiku O U V ( lI L L S ' - E v i p 'Y E L l l nisu za Aristote!a ne-sto sivo, ledeno. .., to je ondje ziv covjek, zamisljen 0 smislu i 0mo-gucern besrnislu ljudskoga zivota itd. (kako smo vidjeli malo prije u C,II,2a). A Protreptik donosi tu nauku u njezinu izvornom obliku (iIi barernvrlo blisku izvornom obliku). To toplo, zarko, duboko ljudsko poi-manje 'zbiljnosti' ne bi smjelo izblijedjeti pri razmatranju Aritotelovih mi-sli koje nam zeli priopciti kada kazuje EvfP-YEUl (dakako, to ne vrijedi jed-nako 0svim onirn vrlo brojnim mjestima gdje Aristotel primjenjuje taj

47 Metaf. XII 6, 1071 b 17-20. Za E V tP 'Y E ~ (l m o z e r n o ovdje upotrijebiti izraz 'udjelotvo-renost', ali dakako, u analognom znacenju: ono sto u proizvedenim bicima 'udjelotvo-ruje' uzrokovanjem (zahvatotn bica zaeetnika), u Praiskonu to je 'udjelotvoreno' bezuzrokovanja, snagom svojevrsne naravi onakvog bica koje je ApxT j .

48 B 87,91, s kontekstom od B 78 ss ,49 Metaf. XII 7, 1072 b 2426.

27


26/29

MIUENKO BELIC

svoj instrumentarij dubokih razrnisljanja, ali gdje vrijedi ne bi se smjeloizostaviti), Ako tu crtu izostavimo iz nase interpretacije Aristotelove mi-sli, nccemo dovotjno vjerno iznijeti njegovu poruku. Ona je bogatija i lje-psa ,d) Vee smo promotrili u ovom radu razvoj Aristotelova promatranja 0unutarnjoj mnogovrsnosti onoga sto nazivamo 'bite', Ae-y6IlEVOVl'OAAaxw.;;,do onog oblika u kojem se javlja ana metaforicka posljednja grada,l O X & ' I T J VAT),ikako se tu najposlije mogla prirnijeniti i 5-UVa:Il~


27/29

FRANJO SANe 1ARlSrOTELOVA FlLOZOFlJA

'covjek' opcenito izrecen), onda je to aps trakcija , koja govori, doduse, 0realnosti, ali sarna kao takva nijc realnost.51 Aristotel je zivio u ozraejutih takvih kontroverzija; u tom ozracju trazilo sc smionosti iupornc 10-gicne dosljednosti da se iznese nauka 0 individualnosti Prvotnog Zacetni-ka zbivanja: sarna Njegova bit ( 'TO ' l " L T JV dvm 'TO 'lrPW 'I"ov) kao takva - onaiskonska apXT ) - ona je vee kao takva sarna u sebi potpuno induviduirana.Ona je individuirana tako da je jedna r neponovljiva; a takva je zato sto jeu ovom njezina bit da je EvEP' ) 'EL< t (iii EVn ,AEXEL< t ) .f) U tekstu koji smo upravo obradili (MctaLXII 8, 1074 a 33-37) meta-fizicki je hilemorfizam doraden do svoje fosljednje tocke: M)'oc; (a 34 i36) iii 'T O 'TG 1 ,v E Lv m (a 35) jest odredenje 5 brojivog i odredivog (a 34-35)induviduuma, Sokrata (a 35); za takav odrediv induviduum upotrijebljenaje rijee VA1' j u metaforickom znacenju (a 34 i 36); vee se primjenjuje rje-senje pitanja 0 Prapocelu, rijeseno prirnjenorn nauke 0 5VVCl~~C;-EVEP) 'HCl(ono iz Metaf. XII 6, 1071 b 19-20), odnosno 8VVClj. l . .LC;-Ev'TEAE)(ELCl (tajizraz u Protreptiku jos ne dolazi); razlikovanje izmedu aktivne i pasivnemogucnosti - koje je u Protreptiku, a i jos kasnije, nekako u pozadini ikao zanernareno - ovdje je nc sarno jasno prirnijenjeno nego je upravo topostalo kriterij-rnedas i za jczgrovit prikaz naravi (specifienosty Prapo-eela, iza osnovicu uocavanja brojcane Njegove jednosti (a 37).5To je, cini se, posljednJa i najvisa tocka do koje se uspela Aristotelova

metafizicka spekulacijar' Dalje, cini se, nije vise dospio.A taj tekst - s njegovirn kratkim izbijenim, ali i te kako sadrzajnimaluzijama - jedva mozerno razurnjeti ako nc poznamo dvostruki hilemor-fizam. Jos ga bolje mozerno razurnjeti ako poznamo ne sarno taj dvostruki

51 Na prirnjer: apstraktna geometrijska formula a3 m oze se uze ti na elva nac i na : prvo, kaoapstraktna formula, bas kao takva; i ona postoji ne u realnosti, nego sarno u ljudskomeumu. Drugo, ta ista formula moze se uzeti kao one sto govori 0 reatnosti; ona je,naime, ostvarena u svakoj realnoj kocki; itime)e svaka realna kocka temelj iprigodada urn u njoj p rocita (p rep ozn a) form ulu a , kao i - promatramo li iz suprotnogapravca a3 je pravilo kojim nastaje i postoji svaka realna kocka, ukoliko je kocka,

52 Funkciju odredivanja neodrecenog unutar takvog biea ima odrednica, j.l..OpljlT). Kad seradi 0metafizickoj odrednici, Artstotelovo nazivlje redovito je elasticno: E L8 os , 1 6-y oc ;,'T O 'T C TJV dvm, IJvOPIjlT ). Za adrednicu su u ovom tekstu upotrijebljeni izrazi A6-yOC; i1"01" ( TJV eL v< t ~ ,a za odredrvu komponentu ovdje je upotrijebljen izraz VA1' j iprimjerSokrat.

53 Time smo ujedno dobili vise svjetla za prepoznavanje sto jest, a sto nije ad Aristotelo-ve ruke u pitanju 0 broju bica koje je ' l rp6hov KW o V V (usp. u ovom radu C,I,2 i bilj.30).

54 Primjena sherne V A1'j - f.L0 PIjlT ) na logicki 'rod' (koji jc kao lJA1'j) ina logicku 'razliku'(koja je kao j . l . .Opqr iJ), cioi se, ne kani ici dalje od slicnosti u pasivnoj odredivosti tvorivai odredujuce odrednice. Ipak, nije nemoguce da se pri daljem i potpunijem isrrazivanjuAristotelovih tekstova 0 razliei K< tTa A& yO V isk rsne kakav jOs premalo uoeen metafl-zicki vidik,

29.'


28/29

MIUENKO BELIC

hilemorfizam kao takav, nego i put kojirn se do njega doslo, bilo pod vidi-korn sve sireg idubljeg sadrzaja u onom AE) 'O j .LELJOLJ1 rOnC lXW ~ , bilo podvidikorn porasta u sadrzaju M V Clj.L L~ -E vip 'Y E LC l (0 objemu u ovom radu:C,I1,1 i2).III. I na svrsetku precizirajmo sto je Sancov rad pridonio suvrcrnenorn

istrazivanju Aristotelove misli,1. Sane je uspio dokazati da nema medusobne suprotnosti u onim Aristo-telovim tekstovima 0kojima je tvrdio Zeller da su medusobno nespojivi,No time jc Sane ucinio i vise: pokazao nam je neka Aristotelova gledistakoja prije nismo poznavali.Duringova primjedba da je Aristotel konstruirao razne teorije za rje-

senje pitanja kojima sc bavio, tocna je. Aristotcl se nije bavio sarno logi-kom i metafizikorn, nego i prirodnim znanostima - fizikom, astronomijom,zivim bicima - zanimao se za etiku iza drzavu, skupio je zbirku ustava, itd,(Dakako, nije bez osnovice misljenje da tekstove 0 tako sirokim i razno-vrsnim podrucjima ne dugujemo sarno Aristotelu, nego injegovim surad-nieima, a mazda i - interpolatorima!). Jc Ii Aristotel uspio povezati tesvoje pokusaje u jedno? Slazemo se s Diiringom da jc u tim pokusajimabilo j manje uspjelih (usp. u ovom radu A,I,2). Ali je znacajno iupravodragocjeno sto je Sane uspio prikazati da je (barem) konacna AristoteIo-va zamisao jedinstvena, precizno izvedcna i sadrzajno duboka (kan pri-mjer usp. malo prije receno a Metaf. XII 8, 1074 a 33-37, u C,II,2, d-I).DrukCijc glcdamo na pojedine pokusaje kad znademo da postoji uspjclazavrsna sinteza, a drukCije kad bismo znali da takve sintczc ncma.2. Osim Aristotelove nauke postoji iaristotelovska znanost, ona koju sunjcgovi sljcdbcnici razvili u njegovu duhu (iIi su mislili da su ostali nastazama svoga Ucitelja). Sancovi rezultati pornazu da se lakse vratimoAristotelu gdje je ostao napusten, iIi da u duhu autenticnih njegovih misliuspjesnije rjesavamo neb pitanja. 0 hilemorfizmu svetog Tome Akvin-skog, te u vezi s tim s onom 'materia prima potentia pUTa quantitate si-gnata' kod Tome ikod Averroesa vee smo nesto rekli (v. B,II,1 i 2). A tubi mogao mnogo pornoci autenticni Aristotelov dvostruki hilemorfizam.Uz primjenu te nauke dobiva dublji ijepsi smisao uno tzv. apstrahiranjeod individualnosti kojim se dobivaju opci pojmovi. Sarna ta 'opcenitost'tih 'opcih pojmova' dobiva dublji smisao. Pitanje 0osnovici da su mogucamnoga bica iste naravi (prineipium individuationis relativae) drukcije se inekako prirodnije postavlja i rjesava. Zadaca koju ima 'intellect usagens', a s time i njegov smisao i znacenje, dobiva drukciji kontekst i te-ren istrazivanja. Supstancijalna promjena u kontekstu cistog Aristotelo-va izlaganja postaje jasnija iednostavnija, s vrlo dobrim obrazlozenjem.Znanost 0ontoloskoj istini i 0 finalnom uzroku dobiva nov i dubok kon-tekst. Iako dalje.Sve u svemu, Sancov prinos zaista nije sitan.30


29/29

FRANJO SANe] ARISTOTELOVA FlLOZOFlJA

FRANJO SANC'CONTRIBUTION TO THE CONTEMPORARYSTUDIES OFARISTOTLE'S PHILOSOPHYMiljenko Belie

SummaryThe paper Sententia Aristotelis de compositione corpomm. .., (Zagreb,1928) very comprehensively presented the long-time unnoticed circumstan-ce, namely that Aristotle mentions hyle (= on matter, material) in twomeanings: firstly as a defined material in a scientific sense, secondly as ananalogous hyle, i.e. the individual considered from an abstract but onto-logical point of view, as such remaining undefined but subject to definition:This subtle difference involves some essential philosophical issues. Ignoran-ce of this fact has resulted> even in some important points, in a misjudge-ment of Aristotle, imputing him to be imprecise and inconsequent.Recent investigations of Aristotle's teaching have some shown that not onlySane' results cannot be questioned, but, on the contrary, his interpretationmakes it easier for us to accept the results of these recent investigations infurther elaboration of this subject. This also applies to this paper.Accepting the constatation that in the solution of Parmenid's problems Ari-stotle did not apply his teachings of possibility-reality we heve comparedAristotle's texts in this connection. These texts have shown that Aristotle'sthoughts broadened and grew: firstly in the case of the fundamental outlinesof the analogy of being, secondly in the fundamental outlines of the hithertoundeveloped teaching on hyle in a figurative sense, and, finally, applica-tion of the teachings on possibility-reality. Studies of Aristotle's teaching ha-ving reached us in so-called fragments have shown that the teachings onpossibility-reality have been applied to observations on being at a comparti-vely late stage.

1 1 m belic doprinos franje sanca suvremenom istrazii vanju arisototelove filozofije

Documents