Zuko Dumhur NEKROLOG JEDNOJ ARIJI"Sve tee veli drevni mudrac sve je vjeni putnik, vjena elja za putovanjima i kao to putuje u nama nemirna krv poput vode na zemlji, kao naa misao to leti snagom vjetra i brzinom svjetla, tako se cijeli na svemir nalazi na vjenom putovanju. O kako je krasno vama, ptice selice, to svake godine putujete na Siciliju, u Saudijevu Arabiju, u faraunski Egipat! Blago i vama nujni i sivi, tragini i purpurni oblaci, nebeski putnici!" Antun Gustav Mato

GRAD ZELENE BRADE Davno je pojeo svoje posljednje kapetanske akire s lampasima. Jutros mu pred otvorenim gradskim kapijama presvisnu nekoliko posljednjih vojnika utih kao takie. (...rodio se bezimen, nekrten, neturen kao pastirska varda na obali zelene rijeke udnog romanskog imena... hiljadu etiri stotine etrdeset etvrte prvi put ga pomenue na dnu stare povelje; Poitelj tvrdi grad na Neretvi uvala ga je maarska posada, jedna kula i jedan ugarsko-hrvatski kralj) Jeza je prola rebrima dotrajalih kostura starih ardaka i bastiona i procvala u izlokanoj kaldrmi njegovih mrtvih sokaka. (...dvadeset sedam godina utvrivanja, dubrovakih zlatnika, Matije Korvina i maarskih oklopnika... nadivi sijedog Hercega Stjepana... zavri svoju hriansku biografiju i predade se humskom vojvodi i arnautskim auima poslije kratke opsade... zadra staro ime i dobi novi in...) U tamnom viru Neretve pod vrbama udavio je odavno obje kazaljke sa crnog brojanika svoje stare sahat-kule. Potonule su brzo i lahko, kao dvije odsjeene ruke vremena. (...mjenjao je zastave, posade i molitve na svojim kulama... zavijao

alme i turbane, vodio vojske, dizao bedeme, hareme i edrvane... opasavao se tabijama, topovima, kumbarama, kapetanskim dimiskijama i tepsijama baklava i pilava... zidao dizdarske konake... i stajao prema Gabeli i Veneciji na mrtvoj strai jedne mrtve carevine... general Filipovi proe Bosnom... Jovanovi Hercegovinom...) Za aku groa prestajao je posljednje dane pred "Cajsovim soivima" i "Kodacima", alostan i smijean kao albanski knez Viljem od Vida u nekom ekom cirkusu. (...sluio je be-ha regimente... dvorio feldvebelske valerke to su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajpren-supe i prile utipke po andarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovia... pisale anzihtskarte sa "domaim krajobrazima u boji i nakladi St. Kugli" "Grs aus apljina..." i itale nabone obiteljske tjednike... etrdeset berietnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenino od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda "Navare" iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj upriji i "gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu...") Sada mu u batama sruenih starih hamama vehnu posljednje djevojke "s ibrikom u ruci"... pune mladea, viklera i sevdaha. ...Utopio se za mnom u crnom viru nabujale bogumilske rijeke suvian i smijean! ...U pocijepanoj anteriji zaboravljenih starih kapetana sakat i gladan! ...Pod jorganom trenjevog behara mrk i dotrajao! ...I ovog proljea na mrtvoj strai mrtvih carevina... Gologlav. Goloruk. Golokrak. Gologuz.

JUKSEK-KALDRMA Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija... Juksek-kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope. Izvire iz memljivih odaja naputene medrese, gdje su u opremi anadolskih dervia vijekovima bubali, gladovali i onanisali uti bogoslovi nakibendinske tekije; protie grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kunih brojeva, sivih fasada i polomljenih oluka i sliva se u smee prozorske reetke kreditnih zavoda po Galati i

Karakeju... Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno s latinicom, eirima, civilnim zakonodavstvom i laicizmom. Muslimani su nekad enluili petkom, hriani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom... Sada svi sedmog dana jedu melpajz, igraju domine, navijaju za "Fenerbake" ili "Beikta"; sedmog dana kasnije ustaju, due se zadravaju u toaletu i sporije se oblae. Sirotinjska nedjelja najamnika poinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-kaldrmu tek poslije ruka kad jutrom isprati kuevlasnike i bankare, pontijake i skupocjene ptiare u lovite oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza... Doe buno, kao jedra sluavka nafrakana jeftinim pomadama, nakiena arenim pantljikama po ubogom prazninom ruhu hizmeara, praena buljucima zadriglih aua, djeurlije, kalfica i optinskih regruta. Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni troetvrtinski valceri i dambolaje... Nedjelja pokrene arene kosture ringipila islikane uzbudljivim scenama iz lova na lavove u dungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz "starih dobrih vremena Dimi Duranta" i kukovi u crvenim alvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijeu u gladne mornarske ake da opet zavijore po svodu... Za trideset kurua eljezna ptiurina petnaest puta uznese sa svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku. Pripucaju streljita i mali kovai udaraju u nakovanj a plehane rode donose bebe... Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave u Egipanina s etiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati dinovi reklami-raju vjetine nedoraslih djevojica na ici... Zagrljeni parovi zure u otvorene starinske panorame u ijim kadrovima prskaju enbrunske fontane; Napoleon III komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski kneevi predaju zlatnu sablju nekome pai i Talijan Lukeni u irokom anarhistikom eiru okovan ami na robiji i ispata ubistvo nesrene carice Jelisavete austrijske. Juksek-kaldrma je posljednja pritoka ovog udovinog ljudskog logora to je do danas ostao samo skica velike metropole vie veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskrajna scenografija po kojoj su ispisane zagaene kapije dotrajalih "apartmana" u ijim odajama nedjeljom sjede uparaeni gosti, dok iznad ifonjera u stjenjiavim okvirima pod lepezama crnih evnuha ljekare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatlokuma i sutlijaa. U kui broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladi u zelenom ka-ketu, ovlaeni majstor Menahem Safada est dana veze maslinove granice po generalskim kapama a sedmog dana, uramljen u malom

formatu sirotinj-skog pendera, tuno gleda kako ukrueni remci rasipaju ajluk na kune pomonice. ("O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena...") Ispod Safadinih prozora promiu ealoni velikovarokih palanana u gluhim nedjeljnim promenadama kada inovnika djeca u odijelima od prepravljenih oevih pantalona stupaju na elu porodine kolone... Promiu aveti i onih vjenih usamljenika to ni praznikom nemaju drutva i koje uvijek sreemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela. Dokoni antikvari ak s Bajazida dovuku ovamo gomile "popularnih" knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositeji, stari "Lajfovi", "Sinemondi", i "Epoke", i "Kako se piu ljubavna pisma", i "Kako se osvajaju ene"... Za pet kurua kirije mogu aci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu plau Vajkiki, tornado na Pacifiku, blehnuti u grudi Rosane Podeste i uivati u "amerikom nainu ivota" na flah-papiru. Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojkama ulete u mrane kapije, ieznu ispijene flae krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringipila. Nedjelja iznenada odleti niz mahalu ususret bankarskim kabrioletima punim mrtvih oiju pobijenih jarebica, a Menahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek-kaldrme... Onda se oglasi mjesec ri i izgladnio kao Nasrudin-hodino magare. Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noi kunja povrh bijelih munara kao iznad ogromnih zailjenih olovaka kojima su davno pomrli aneli ispisivali po nebu grijehove treerazrednih smrtnika.

KASABA NA GRANICI Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu. Samo tri crvena kruga na zelenom. Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi: esnaest lanova ruskoturskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu. Sjeam se jo da su Rusi vraali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlaku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju, Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam vie ko kome); i da se Porta tu obavezala (sveano) da vrati Srbiji est nabija, i da je sultan obeao ferman snabdjeven

hatierifom, i da je odreena ratna teta za neki rat od 1806... To je sve to je ostalo od petice zaraene na Jedrenu prije petnaest godina. Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosvetenstvo i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i dravnik albanski koji se dugo nosio s naim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Drau obrijao bradu i na talijanskoj lai bez mantije i otadbine bjeao ispred kralja Zogua, kaaka i Paia, ak u Ameriku da tamo pie sonete, i predaje muziku na nekom uvenom univerzitetu. Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima "Malog urnala". Jedrene 1913. puno vojnika i ajkaa. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogaama, i cvijeem na vrhovima puaka. I treepozivci su ili kao na svadbu i pjevali: "Jesam li ti Je-lane..." Bugarska komanda slala je svakog dana depee: "Utre te padna Odrine", a ukri-pain asker se na kraju ipak predao vojvodi Stepi. To sam znao o Jedrenu prije vienja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestonice osmanlijskog carstva s damijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika. Jedrene me doekalo u velikim zlatnim alvarama sjedei u ravnici kojom tee i umi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna. U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar-Sinanova Selimija, sama i nesrena meu epencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomona. Poslije su u kadar uli bedemi poruenog saraja i dva-tri vlana prizemna sobika oskudnog Gradskog muzeja. Dugometrani istorijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svrio. Bursa je sauvala ljupkost i kad je prestala biti prijestonica. Istanbul je sauvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara. Jedrene nije sauvalo ni uspomene... Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smee naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio ivot kao voda iz napukle stare inije po ijoj se ivici zadrao blijedi trag starinske pozlate. Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada inova pun teferia, ainica i pospanih statista koji ekaju hepiend. U crtaku biljenicu ne moe ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira. Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske eljeznike stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna damija, polupruska kasarna rodila se u prolom vijeku kao arhitektonski melez u

braku izmeu kajzerovoga "Drang nach Osten" i sultan-Hamidovog: "java-java". Lijevo su bugarske pogranine karaule, "med i mlijeko", i kraj svijeta... Pred biljenicom je samo proredena arija iz koje su tri puta panino bjeali i kupci i trgovci. Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni "studebekeri" i ugojeni kurbani. Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju. Sviraju sambe, rotilj radi, Grender glumi i pucaju bajramske prangije. Istok i Zapad ive u srdanoj koprodukciji jedne "import-eksport" stvarnosti pune derta, "Simensa", ovetine, "Filip Morisa" i HadiBekirovih rahatlokuma. U svakom stotom epenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno ponitenih taksenih maraka, pealbari, po jedan na Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajui godinama bijele dane za ute pare. Pealbarski se tedi previe, ivi premalo i razmnoava pretjerano. Na sve strane su opet sokaci i budaci, avlije, i enife, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa. Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala "Dobre nade" nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma teko otetih od k'smeta, kapitulacija u almi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodinja republika s laicizmom i prosvjetom. Okolo po mahalama vue se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s maem u Aja Sofiju do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kii i u bolnikom fijakeru posljednje kategorije. Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stuti bjesomuno i sa svih strana i sa evropske i sa azijske. Tama polegne kao dervika duba po kuama, po ljudima, po poslovima, po pokretima... Istok i Zapad zaspu svakog akama zagrljeni na uu Marice. Samo tri crvena kruga na zelenom...

APRIL NA SIRKEDIJU

April bane u tijesne sokake Sirkedija kao pijani kico s koferima punim sunca. April uvijek dugo putuje do Sirkedija na karoserijama automobila. April uskae u odake evabdinice, viri iz nabora iznoenih parhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni alosne vrbe za tarabama, uspava sve ute maore i osvijetli ljubiasti "beze" na usnama prodavaica. April ostade na pranjavim tavanicama po Sirkediju. Naseli se ovdje tek poslije etnje glavnim ulicama grada, poto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima. April otvara vrata duana i muhalebdinica i puzi memljivim zidovima preko arenih panorama obale po kojoj se koopere irardo eiri starinskih kicoa u redengotima. Dopodne, april daje besplatne predstave sunanih igara za mahalsku djeurliju. Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i damijskim avlijama. Igra dugo i tuno kao arijska luda. Popodne, umoran, suiav i ut, boluje na pocijepanim jastucima stjenjiavih konaita oko eljeznike stanice na Sirkediju. Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan tee dugo i radoznalo pred nirnberkim vaarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkediju. Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljea. PRVA ARENA SLIKA NA VLANOM ZIDU SOBE ILI SIRKEDI APRILA 1285. GODINE GOSPODNJE Iz svijetle carske palate u cvijeu i mirtama izlazi ohola carska svita blistava kao orijentalske eerleme. Sokacima starog Sirkedija preko svilenih sagova, izmeu dva reda "plavih" i "zelenih", uz glasnu viku heralda i pjesmu posta koraa car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima. Svetenstvo u zlatu oekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradie Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta. Iza imperatora gamie opor dvorjana, titonoa, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlaenih i prepredenih ljenjivaca srui se u dvadeset i sedmoro vrata Aja Sofije, osvijetljene sa est hiljada kandelabra. Sokaci se prolamaju od usklika fukare iji su pradjedovi sedam godina dovlaili grau i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noi zidali na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploa na koju je odmah po roenju bio sputen Sidi Isa, "sin Marijin, apostol Boiji,

duh koji je Bogom nadahnut i koji zaslui potovanje i na ovom i na onom svijetu". DRUGA ARENA FOTOGRAFIJA ILI SIRKEDI APRILA 1885. GODINE GOSPODNJE Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamanama. Oni iste put njegovom carskom velianstvu sultanu i kalifu pravovjernih. Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedija gomila dvorskih sobara, generala, pezeveneka, kuhara, velikih vezira, ukopljenika, paa, bozadija, pijuna, ankoliza, dervia, begova i etiri stotine autanata, ministara i vatrogasaca. Zlatna ekipaa i frizirane dvorske brade zaustavie se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni esma ni spomenik, nego igraka, ejf i ljupka ala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu. Sa slike u etiri boje muzika treti "Hamidiju", a poderana gomila sultanovih podanika, besposliara i opsenara arlaue: "ok jaa, ok jaa, padiah!" Umoran od vijekova predvee, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlanim olucima smeih straara, ugaen prosjakim dlanovima u dnu aijskog lonca. Potroen je u kupljenom zagrljaju i opojan veernjim ezanom krezubih mujezina u alvarama.

OSVETA MRTVIH SULTANA U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjiara, u knjiari slika, na slici panorama Sarajevo pred austrijsku okupaciju zeleno u magli zelenog utanja. Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studnike, knjiara i antikvara, eha ili Poljaka, do tadlerove katedrale zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zelenia. Najzelenije zeleno zelenilo. Samo se slike dugo pamte, a rijei ve sutradan promijene svoj red. Bozadinica na proplanku kod izobilnog edrvana zelene bursanske damije puna ogledala, tatlija, muha i tepsija... Opet uramljena priznanja odlino poloenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veliina...

U lifovanom staklu smeih vitrina eerna vojska arenih eerlema kao egzotini statisti u holivudskoj arenoj koloparadi pred rokoko kapijama nekog maharade od Hajdarabada. Bijeli turbani mrkih indijanera na elu dugih ealona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smeih dobotorti i kolone obinog crnog askera od ueglog masla i okolade. Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prenog badema putuje staklenim megdanima vitrina... Iz impozantnog "Vestinghuzovog" zdanja mirkaju po sveanosti pihtijaste oi muhalebija i bjeloputi sutlijai kao haremi pregojenih bula monog istonjakog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle. Noga srpskog kraljevskog poslanika Novakovi Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antike Vitinije putevima svetosavskim, preko Inir Limana, kuda je najmlai Nemanji nekada plovio u Nikeju. Godine 1891. maja i juna Novakovi je bio u Bursi... "Hodio sam pie i prenosio sam se u mislima svojim u stare vijekove, zamiljao onovremene brodove i traio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo ka onome zalivu meu gorama na putu Nikeje..." Muen radoznalou i kostoboljom borio se dravnik, pisac i naunik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnou svih dokumenata na Istoku, gdje se i inae teko sagledaju blijede granice legende i istorije. itao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlaeg i njenu istoriju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih. Drugovao je sa Ahmed Vefik-paom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garaaninom. Iao nesigurnim tragovima slovenskih apostola to se ovdje pod Uludagom "pokorie strogim pravilima monakoga ina". Na prostranim terasama Muradije traio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naiao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledika, "uvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim"... Prouavao je ustanovu ksenodohija grkih i potonjih imareta turskih, za koje nae u putnim biljekama patrijarha Arsenija arnojevia: "I vsaki dan na veeru povaseh hodaceh podavajut hleb i orbu musafirom". Do carskih turbeta ide se kroz vonjake i vinograde. Oko damije su visoki stari platani i jake esme planinskih voda. Ulazi se dugakom stazom, pervazom divljih rua i poljskog cvijea

u visoke zelene trave stepe... Bilo ih je est... Mrtvi sultani enlue ovdje samo u dosadnim ljetnjim veerima. Mrtvi sultani poivaju meu crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim gutera i glista. Jutrom carski pokojnici tumaraju uionicama laikih gimnazija. Jau ugojene bedevije poljanama i megdanima bijelih listova kemalistikih bukvara i mue republikanske generacije datumima svojih bitaka, roenja i poraza. Od septembra do ferija razapinju svoje svilene atore na svakoj stranici istorije, juriaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, itaju Tacita i piu sonete izmeu dva juria. Dijele dvojke, keeve i mrave trojke malim djevojicama i djeacima to bubaju njihove titule, poraze, vrline i zloine. Piu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama obinih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta. U akam pokriveni zelenom ohom svojih zaputenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodinjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom ovjeku svijetlo-plavih oiju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse". Osveta mrtvih sultana je uvijek dostina, prisutna i dosljedna...

NEKROLOG JEDNOJ ARIJI Ovdje, sa brijega, vidi se cio Zlatni rog. Desno je Fanar. Voda pod Fanarom bila je bajata i stara vizantijska. U ovoj vodi vie se ne ogledaju stvari sa zemlje. Po Fanarskom brijegu nad Zlatnim rogom ue crvotone kue popularnih muebaka, rasute po padini iznad Vaseljenske patrijarije. Izdaleka, ovako razbacane, lie na potuenu vojsku posljednjih otomanskih sultana. Ova propala zdanja grkih trgovaca vijekovima su odolijevala islamu i zemljopisima. Bogata i mona do prije stotinjak godina, desna obala zaliva bila je gnijezdo fanariota. Ovdje je bio centar grke akcije na Balkanu i trgovake pekulacije na Levantu. Odavde su se generacije bogatih hriana lukavstvom, novcem i intrigama nosile s turskom vjerom i

policijom. Zlatom se kupovao sultan i iskupljivao Hrist. Trgovci su drali novac, patrijarh carigradski drao je crkvu, car ruski drao je patrijarha. Kada nije bivalo tako panduri su globili trgovce, a dervii su vjeali patrijarha. Srednja vrata Vaseljenske patrijaije i danas su zazidana. Na njima je visio patrijarh Grigorije. Ali, i prije i poslije toga, begovi fanarski bili su i kneevi i guverneri otomanski po Vlakoj i Rumeliji i savjetnici carski na Saraju i na Porti. Nema vie fanariota... Ni sultana otomanskog... Ni cara pravoslavnog... Sa ovog breuljka zlato je pobjeglo u banke po Galati ili ak u Urugvaj. Bogati trgovci ive na Dihangiru ili Floridi. Na Fanaru je ostala sirotinja jevrejska i Patrijaija vaseljenska uboga i preuboga. Prije nekoliko godina htjela je Patrijariji pomoi i Moskva, ali su je pretekli protestanti i dolari. Na padini to prolazi pored malog prozora leao je nekad stari Vizant, i moda su janiari u jednom od ovih tijesnih prolaza dotukli osamnaestog i posljednjeg vizantijskog cara, raunajui od Konstantina Velikog ili sto dvadesetog, raunajui od imperatora Avgusta Oktavijana. Tako pie u svim istorijama... Brod okree desno, panorama se prekida. Pored prozora tee zelena voda. Sve do Ejuba... Truhle tarabe, drvene kue, desetak kubeta, stotine automobila i jablanovi. Sakrivena u iblje, turbeta na gomili dotrajavaju kao neko ogromno, neupotrebljivo i polupano posue, baeno u korov. Na Istoku se spomenik ne moe uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio "noviji" svijet duana i daara. Vidi se obino kube ili samo vrh munare. Na dnu dvorita Ejubove damije, u zelenilu edrvana i esama ima stotinjak kvadratnih metara stare turske keramike, ljepe od one u jedrenskoj Selimiji, i svjeije od one u Plavoj damiji. Na ovim ploama sve se vee i preplie u zelenim vorovima i opet nadovezuje u vjenom ponavljanju teme koja je bez poetka i kraja kao u staroj istonjakoj bajci. Ovo je ispjevao pjesnik koji nije znao za granice dozvoljenog i nedozvoljenog, i bjeei jedino od ovjekova lika, iskreno i tiho pjevao je po ovom zidu svoju malu zelenu strofu. Nju moe zapamtiti svako ko voli da ita udna slova kojima je napisana, ali niko je ne moe ponavljati i recitovati. Plemenitom povrinom sa svih strana tankim plavim venama istonjakog ornamenta tee njeni krvotok arabeske. Iz dvorita Ejubovog turbeta svi putevi vode u stara turska groblja. Da nema dugakog naselja na drugoj strani, ovo bi bio grad mrtvih. Bez kapija, strogih aleja, bez prodavaa cvijea, bez uvara, crnine i

svijea, ovo uveno tursko groblje lii na livadu po kojoj su nakrive izrasle velike bijele peurke od kamena. Kao da je ovdje smrt bila obina i svakodnevna stvar, a na drugim mjestima u svijetu izuzetna nesrea koja se mora uljepati. Penjui se prema kafanici na brijegu, uini vam se da se grobovi nadovezuju i redaju kao brojanice i, odjednom, pourih, ne zagledajui se i neobazirui se. Pjer Loti volio je Istanbul, Zlatni rog, Ejub i ovu kafanicu na brijegu. Nekada je iz duga vremena prouavao budizam i kao Lamartin putovao u Svetu zemlju na hadiluk. Ovdje je povjerovao u lijepu Hatidu i postao turkofil. Jednom je i sam htio da izmisli neku novu vjeru ovdje je zaboravio i staru. Na dugim plovidbama, od Polinezije do Boke kotorske, nije shvatio narode ni upoznao civilizaciju. Nije razumio ni Indiju, ni Egipat, a jo manje Grku i Italiju. Sve filozofije i religije zamijenili su na kraju stambolska bula i orijentalni ivot. Kau da je Loti u ovoj kafanici na Ejubu sjedio mjesecima i pisao "Azijadu". Dokazi su u svim bedekerima, na svim jezicima, i jedna fotografija na modrom kafanskom zidu. Iznad arene litografije po kojoj juria i junaki gine konjica neke nepoznate narodnosti i sve se dimi i pui, ba kao na slikama iz srpskobugarskog rata u izdanju knjiare Tome Jovanovia i Vujia sa Zelenog venca, uparaen u malom formatu razglednice stoji Loti pun ordenja i brkova. U lijevom uglu preko lampasa neitka posveta i potpis. Na suprotnom zidu Rita Hejvort reklamira "uveni miriljavi PURO toalet sapun". Pjesnik, moreplovac i turkofil bjesomuno gleda u nju mjesecima... Plovim ispred stare otomanske krstarice "Medidije". Starudija hra u pliaku ispred nezgrapne ute palate sultanovog admiraliteta. Bespomona carska olupina po kojoj se sue ribarske mree i danas ponosno plovi svojih dvadesetak milja, sijekui modre talase nekog zamiljenog mora na arenim lajpcikim litografijama zadjenutim u uglove berberskih ogledala u Anadoliji. Plovimo opet sredinom masne vode i sijeemo glavice truhlog kupusa koje bacaju laari sa prepunih dereglija. Uramljena u malo okno brodarskog prozora odmie sporo, kao na starinskom filmu, dugaka siva panorama starog Stambola. Ivicom vidika prolaze damije sultana i velikih vezira. Cio prizor ispuni Sulejmanija, velika bogomolja jo veeg osvajaa, za koju je neimar godinama odabirao mjesto. Poslije dooe kvartovi drvenih kua, isjeeni uskim sokacima po kojima od jutra do mraka, kao u crijevima ogromnog dina, jure ljudi i evroleti. Na ovim ulicama nema nezaposlenog svijeta. Tri pertle i dva elja, janjea glava i malo luka, vunene gae, maramica ili jedna riba, ve je

trgovina na trotoaru. Trguje se u kui, u radnji, pred radnjom, na ulici, u prolazu, u krevetu. Jak glas ili diskretan apat su jedina reklama. Galama zamjenjuje velike firme, male oglase, plakate i skupa neonska svjetla. Ovaj svijet po ulicama, kapijama i parkovima koji nikad nije trajkovao ipak je uvijek u nekakvom trajku bjeei po cijeli dan od velikog posla i dangubei na sitno. Da li je dua ovoga grada krtena ili nekrtena? Prepirka traje pet stoljea... Uestvovali su i oenai i artiljerija i Kur'an, i motike. Svaali su se carevi, vladike, prosjaci, baibozuci i krstai. Kemal je, na kraju, spasao arenu duu ovoga grada. Poslije njega ostale su freske bez tamjana i munare bez mujezina. Ostavio je za sobom ovjeka u plavoj uvarskoj uniformi da prodaje ulaznice i oduzima fotografske aparate na vratima bogomolja. Brod plovi pored Mahmud-pae, ispod Kapali-arije koja je izgorjela. Kapali-ariju je progutao plamen. Ovo je posmrtno slovo hiljadama galanterija, parfimerija, konfekcija, manufaktura, kolonija, bakala, ainica, kafanica, zlatara, krpara, antikvara, staklara, staretinara, svatara i ostalim stotinama malih duana u tamnim svodovima nekada uvene Kapali-arije u Istanbulu. Ovo je nekrolog kamenom mravinjaku punom jorgana, fildana, ipaka, ibrika, fotelja, solitera, friidera, kombinezona i svih najlona, u kome se vie od sto hiljada dana kupovalo i prodavalo, nudilo i trailo, ivjelo i bankrotiralo. Liila je na mahove na luksuznu peinu u kojoj se skrivalo od nevremena, reformi, roka i kriza, i trgovalo uporno i strano u rijeenosti da se istraje do naih dana i da se postane jedinstven i nenadmaan. Ogroman prostor izmeu spoljnih zidova u kiselom drvetu i mahovini i beskonani broj stubova pregraivao se danima i godinama i kamenom i krpom i daskom, i tako je sazdano udovino vaarite uveno u svakom vijeku od svoga postanka do jue. Svaki esnaf i svaka vrsta trgovine stiskali se pod jedno kube, pod nekoliko svodova, meu desetak stubova, u donji rakurs, u prolaz, u gornji rakurs, izmeu dva prilaza, u dno orsokaka. Oni to nisu imali stalnih duana vritali su pored svoje robe na ulici, na prilazima, u prolazu... Veliki gradovi se ponose i istorijom i nonim lokalima i katedralama i lijepim enama. Istanbul se ponosio i svojom Kapali-arijom. U vlanom lavirintu piske, ljudi i mirisa i-kevaba, Rev d'ora, ueglog masla sijale su grivne, Solomonove zvijezde, minue, po kojima se iza ekmedeta krmilo zlato kao burek. Do njih su bile katakombe antikvara u ijim su vitrinama buali ukasti trbusi indijskih Buda i hrale sablje dimiskije.

Krmili su se i falsifikati i orginali. Takent, Buhara, perzeri, Smirna, Samarkand. Samovar ruskog cara, sijamsko ordenje, mamuze kralja Amanulaha, eke ujdurme "a la turka", inije, nargile, bijeli orlovi, kineske vaze, slike Ane Mej Vong sa autogramom, duek Pjera Lotija!... U malim izlozima dostojanstveni stari asovnici kao nadgrobni spomenici to stenju i sviraju Lehara i "Nizamski rastanak". Kilogrami "afhauzena", "omega", "marvina", "helvecija", "lonina". Opet prolazi, mrak, esme, fluorescentne cijevi... Trgovine u starim sanducima, mangale, ajnici, miris prenog eera i naftalina na ulazu najvei istoni arsenal polovnih frakova, redengota, smokinga i trajfastih pantalona... Tri puta po hiljadu mladoenja, makroa, konzula i novinara moe se vjenavati, slikati i paradirati pod kiriju od dvadesetak lira! Kuhinjski kredenci, trokrilni ormari, fotelje, brane sobe, armije stolica. ae, bokali, servisi za aj, karafindli, slanici, servis za dvanaest osoba, erpe, nokiri, stakleno posue." Vestinghuz", "Simens", "Sidol", "Kerting", "Orion". Svilena marama "Suvenir d'Istanbul". Slika posljednjeg sultana sa leptir-manom. Zelena reklama "Devlet hava jolari" i stujardesa nudi sendvie sa sirom. Uzvici, krikovi, opori... ukasti potoci sladunjave kolonjske vode... Nekome je nestao novanik! Mideri... Kilote... Tobralko... Korzeti... Mlinovi za kafu kao bataljon patuljaka u oklopu. "Soar d'Pari," "Vakans", "Amur", "anel", "ulijag". Pod svodom ute, plave, roza, bijele, zelene spavaice kao zastave na Farukovoj jahti. Miris prenih leblebija i crnih maora... Prodava tofa ima tri metalna zuba. Nova ulica... Kravata sa Aja Sofijom i tri munare... Oprema za motocikliste, mutikle, "Kontinental" gume. oljice za bijelu kafu sa Ivicom i Maricom. Komplet za dvadeset etiri osobe. Godinu, mjesec i dan vie i ne pamtim. Bila je zima... Bilo je to davno... Bila je ona prava, stara sarajevska zima sa mnogo snijega i neke udesne bijele tiine. I bila je no. Poodmaklo gluho doba nad smirenom kotlinom oko Miljacke. Ne znam koliko je bilo sati. Ni kad me je majka probudila, ni kad

sam bunovan pogledao u prozore, nisam pomislio na vrijeme. U zavijanim oknima naeg prozora gorio je grad. Gorjelo je itavo Sarajevo. Nai prozori bili su okrenuti prema Imaretu. Sa naih prozora vidio se veliki dio saraa, iljati odaci na medresi Kurumliji, mali sarajevski duani sefarda, Palihan, tri munare, stara sinagoga i dio zida i esme pred Begovom damijom. Te noi sve je blistalo u toploj pozlati ognja. Sokaci su bili puni bunovnog svijeta. Svi smo trali prema buktinji koja nas je mamila i omamljivala. Plamen je nadvisio stare jablanove, munare i smeu Sahat-kulu. Te tihe zimske noi gorio je Kolobara han. Dim je bio pun mirisa tavljenih bravljih koa. Moda se nita ne usijee tako jasno u pamenje kao neki veliki poar u noi. Dok sam crtao starca u lijevom uglu crtea, sjetio sam se starog hade koga sam posljednji put vidio te noi. Hado je imao smijean mali duan u jednom oku starog hana. Njegov duan vie je liio na povei sanduk za eer ili neko limeno posue nego na radnju u kojoj je romanijskim seljacima hamajlijama i udotvornim zapisima istjerivao zle duhove, ograme, demone i ejtane. Osim divita i nekoliko poutjelih starih itaba, koji su izgledali kao ispucani crepovi sa kakvog zaboravljenog turbeta, vie niega nije ni bilo. Moda je takav nekada davno bio i duan onoga Mula Mustafe Baeskije, mudrog i veselog hroniara starih sarajevskih prilika i ulica. Baeskije, koji se podjednako molio za spas dua i onih koji gone i onih koji su gonjeni. Hado je stajao te noi poguren i nijem. itave te noi hado je aputao neku dugu spasonosnu molitvu. Dobrih duhova noas nije bilo. Vatra je gorjela itave duge zimske veeri. Vatra je progutala aave tavane i divanhane, jadna imanja siromaha, itav jedan inventar fukaramuka i tuge. Luevi direci pucali su kao ramazanske beetalame. Ujutro je osvanulo zgarite. Crno i ukoeno kao dugaak le nekakvog dina koji je itave noi nosio sa crvenim bievima ognjene agonije. Stara avlija je bila puna mrtvih ptica. Moda je u jednom njenom oku nekada bio duan onoga dobrog starca koji je toliko volio Veliudin-pau erkeza, seraskera vilajetskog i neprijatelja Fra Grge. Gore na spratu bila je divanhana na kojoj su, moda, nekada davno akamluili i enluili rovani Morii i po itave noi kenijali sa

smijenim i nesrenim erzelezom. Izgorjela je za jednu zimsku no crvotona velika kutija usred arije. Izgorjela je kutija koja je vijekovima pod svojim crnim poklopcem okupljala putnike i namjernike. Turke, Grke i Latine. Kiridije i kavgadije. Kekeze i nakaze. aue i fratre. Hode i hadije. Ljude koji su putovali svijetom za bogatstvom i trgovinom, i nesrenike koje su po svijetu vukli mrani i strani nagoni. Te tihe zimske noi izgorio je Kolobara han. Nita se ne usijee tako jasno u pamenje kao sjeanje na veliki poar u noi. U nekim novinama odtampana je irulja jednoj rijetkosti. Izgorjela je jedne noi iza dobro osiguranih zamandaljenih kapija... Iz bedekera je istrgnuta stranica o mravinjaku, gdje se godinama i danima zacjenjivalo, ucjenjivalo, procjenjivalo i cjenkalo, dok gust kiseo dim nije odnio sve u bescjenje... Ovo je pomen ogromnoj kamenoj atri izobilja, arenila i asortimana, razapetoj od Bajazidovog mejdana do Mahmud-painih mahala i Nuri Osmanije. Ovo je pomen tvravi jednog mentaliteta, gdje se trgovalo dugo i iz ubjeenja, novcem, robom, grimasama i zakletvama. Kolika je cijena stvarima koje se vie ne mogu napraviti! Dobri, stari teatar, iji su klovnovi sa istorijskim zakanjenjem na svojim ubogim trapezima pehlivanili preivjelu levantinsku varijantu prvobitne akumulacije, odolijevajui falangama ljupkih prodavaica i utvrenih cijena monih savremenih robnih kua, izbjegavao je jednostavnu i tihu smrt u banalnosti regulacionih planova i urbanistikih zahtjeva savremene metropole i nestao u posljednjem uzbudljivom spektaklu zapaljenih kulisa. Poar je uzbudio milion ljudi kao u zlim noima stranih zemljotresa, velikih strava, ratova, Konstantinove smrti i Fatihovog trijumfa na bijeloj kobili. Siroti Sulejmani, Avrami i Antigeni koji su jo sino u pet do sedam trali do oka da vam se jo jednom zakunu, doivjeli su reprizu Hjustonovog "Blaga Sijera Madre" i ostali izbezumljeni i blijedi u traganju za poutjelim policama "Uniona", "Rosije Fonsijer", "Anadolu Sigorta", "La Nasionala" i "Asikuracioni enerali"... Siroti poreski obveznici, to su na domak "atomskog blagostanja" godinama drhtali od "Mesermita", "Lankestera", konkurencije, policija, MIG-ova, nuklearnih bombi, Marsovaca i leteih tanjira, preivjeli su konvencionalno unitenje svojih obinih malih srea u plamenu jednog klasinog istanbulskog poara bez nade i hepienda. etnja po Zlatnom rogu je zavrena. Na izlazu treba predati kartu.

Neko e rei da je Zlatni rog lijep samo u proljee. Drugi, opet, ujesen. Trei zimi. U stvari, on je ruan i ljeti, i zimi, i ujesen, i u proljee. Ali je u isto vrijeme i uvijek lijep, ali samo predvee. Danju je ovaj zaliv ogroman rov, pun ustajale vode po ijoj se ivici nahvatao ivot ut kao mahovina. Nou, na mjeseini, ovo je ki, turistika reklama i ono "rado te se sjea..." na razglednicama. U pono, bez mjeseine, ovo je strailo i cmi bode u leima Evrope. Popodne ovo je dugaka ukarica, puna dokova, laa i otpadaka. Lijevo obala prodavaa i preprodavaa. Desno mahala puna uavaca i leblebija po kojoj se sui ovetina, dime nargile, trete gramofoni i pljute amari. Samo pred sunev zalazak ovo je zlatan ma na crvenoj vatri. Samo nekoliko trenutaka svakog dana ovo je Zlatni rog.

PANAUR U PORTI Portu ispuni graja. Tuta i tma danguba bogomoljaca, sindikalaca i nedjeljnih izletnika vrzma se u dubokoj ljubiastoj sijenci kule to je vo vremja ono starostavno "u slavu svetog oca Jovana Rilskog i majke Boije" podie Duanov feudal i prosevastator Hrelja, gospodar Strumice i Melnika, koji po Vuku, kao Relja Krilatica u junakom desetercu statira uz Marka i Miloa. U truhlom epenku zgnjeenom ispod drevnih zidina manastirske kule, iji je sat davno prestao da pokazuje doba dana i doba noi, sa ijih su vrhova nestale strae koje su u dugim i mrklim ponoima balkanskim oslukivale topot janiara i hod krdalija; ubogi crni oci iskrpljenih dotrajalih mantija krme brojanice drvene i staklene. Krme kalendare crkvene i svjetovne, sliice i ikone, vozni red, irake i prospekte "Balkan-turista". Svijee votane i karte dopisne. Legenda kae: Ovaj manastir osnova sveti Jovan Rilski, koji se rodi godine gospodnje osam stotina sedamdeset este. Od malena ostade siroe i, kako bijee sklon samotinji, ode u planinu. U planini bio je Boboevski manastir svetog Dimitrija. Tu provede u molitvama i razmiljanju prve godine svog monakog

ivota. Legenda kae: Pustinjak Jovan boravio je na Perniku i Vitoi, i onda otiao u tamnu planinu Rilu. Tu se posvetio postu i molitvi i tu podie malu crkvu. Uskoro se prou meu narodom ovaj sveti pustinjak i od tada silan svijet dolazae k njemu: Legenda kae: Carevi i kraljevi, maarski i vizantijski, razvlaie moti blaenog, od Bele Treeg do Isaka Angela i od Trnova do Grana. Vladislav Gramatik, uenik Konstantina Filozofa, geograf i prepisiva "od Novoga brda" ostavi u naoj knjizi i pismenosti panje vrijedan opis torestvenog prenosa motiju muenikovih u hram koji obnovie tri brata Joasaf, David i Teofan, iz sela Granica u kraju ustendilskom, u zemlji Rumeliji. Porta jei od zvuka i talambasa... "Az ivea za ljubav"... Lagani tango. Drugarice biraju... "Pa tamu, pa tamu, to mi piloti"... Bijeli mievi izvlae horoskop ivota. Epolete i kore od bostana, trube i emaneta, transparenti i medenjaci porta podrhtava i rastae se. Kitnjasti lukovi konaka lome se od vriska. Starodrevno zdanje jei ranjeno. Strogo je i pred poplavom neastivog koji kao da je sve sitne grijehe svih mladih ljudi, sa svih meridijana svijeta prosuo u ovu svetu nedjelju na ovo sveto mjesto. Borija pozva na novu igru, zvono oglasi molitvu... epenak za as opusti. Vrata malog manastirskog muzeja punog ripida, hrisovulja, portreta, igumana manastirskih i rukovodilaca dravnih, kamilavki, svetih utvara i psaltira zatvorie se, tiho i neujno, za posljednjim gostom. Iskrzane mantije iezoe, kako zapisa Camblak (nemirni putnik i biograf iz Deana), u "Kelijama inokom prilepljenim jakoe nekaa ptija gnezda". U tami ubogih elijskih enterijera ebad od kozije dlake. Dugi asni posti, pasulj i bdijenja. Prodrte crne arape, brezove metle, umaeni epitrahilji, pauine i miris ueglih kandila... Sa aavog svoda amu jednog budnog bitisanja prate junaci i kraljevi i carevi pravoslavni. Lavovi, orlovi, blagovijesti i uspenja. Helebarde i trake, hiljadu vena kojima teku boje krvi i boje rubina. Krstovi i stijegovi neustraivih velikomuenika i vojnika, igrarije i

snovi davno preminulih majstora i neimara... Porta se lagano prazni... Tama nije dola iz daljina sa aira balkanskih i derbenta rodopskih. Ova no u porti nije volebni tamni konaar iz klanaca i bogaza starih hajdukih planina okien toplim krpicama sna. Kao da ovu no lukavo domame zvona sa svih tamnih zvonika i mrak pokulja iz konaka, mutvaka i budaka, manastirskih ljepljiv i crn; potee mlazom sa mazgala i kula starostavnih vlaan i ljut; izmili iz svakog znaka apokrifnog mehak i ljepljiv; procuri iz nabora riza kaluerskih crvotoan i mrk. Tada neki nevidljivi asovnik iznad naih glava otkucava nerazumljive sate. Ugase se promukli zvuci napuklih smeih algija, tupana i zurli panaurskih. Umor se spusti na ute irite podoficira neumornih igraa, maznih rospija, civila i vojnika, itavog jednog malog svijeta u praznikom ruhu meu korpama paprika i patlidana. Sipljivi motori starih kamiona najavljuju tugu rastanka. Tama opoje visoke trave i otruje sve ptice u letu. Stijene se usprave, ohlade i nestanu u planini. etinari dozivaju zelenim rukama nebo. Potok se uplai, pobjegne i zakljua u svoje dno.

DAMBAZ-TEPE Lamartin je krenuo na Orijent da zaboravi Elviru Loti da nae Hatidu. Loti da izmilja novu vjeru Lamartin da zaboravi staru. Lamartin da rjeava istono pitanje Loti da postane istonjaki princ. Lutajui svijetom "...sa tapom u ruci i torbom na leima na raskrsnici divnih vjerovanja prolosti i stranih neizvjesnosti u budunosti", prije nego to je proao zemlju u koju je "istonjaki Vaington", Milo, uvodio slobodu i pandure, Lamartin je vidio Plovdiv, ove uske, kaldrmisane sokake, dambaz-tepeta i sahat-tepeta i zavolio ovaj "... skromni, blag, trudoljubivi i prema svojim svetenicima pun potovanja..." bugarski narod. Otmjeni i umni poklonik Kristovog groba, kome hadiluk nije umanjio rezignaciju, sjedio je na divan-hanama gospodske kue na sedmom brijegu razmiljajui o Orijentu, "...tako besplodnom za narode koji na njemu ive, za carstva koja na njemu tavore, a tako bogatom za

blijede i umorne putnike iz Evrope". Ostavljajui Balkan, zadivljen je zastao jo jednom pred ele-kulom pozdravljajui pogledom i srcem "te junake ije odrubljene glave stoje kao biljeg nezavisnosti njihove otadbine", i zaalio posljednji put to se vraa meu prosvjeene... "Toliko su varvari azijski i evropski bili izvanredno dobri prema nama" Uzalud je htio da stia sumnje, zaboravi voljenu enu i napie ep "ogroman kao priroda, zanimljiv kao srce ljudsko i visok kao nebo..." Neko se nekog uplai i dan pobjegne na dno rijeke. No obavija crnim platnom sedam bregova u Plovdivu, kao u Rimu, kao u Istanbulu. No oslijepi sva stakla. Popadaju svi kapci i sve roletne na duanima, kontoarijama i robnim kuama pred kesicama arpadika i "Vima", pred cicom i krepdeinom, pred kioscima, ankovima i tezgama... Mrak ugasi svjetlo nad vodama. Zasijaju samo ulazi plovdivskih bioskopa na ijim plakatima u tri boje i u dvojnim redovima mariraju mornari baltike, crnornorske ili dunavske flote sa uvoznim harmonikama domae proizvodnje, i pjevaju pjesme o rodini, ljubavi i bratstvu. Na ekranu bucmasta ljepotica s pletenicama i visokom tiklom puna dva sata spremo odolijeva udvaranjima i laskanju lokalnih aparatika i lijentina, uvajui do kraja predstave svoje malo edno srce za smjelog trakstoristu s najvie trudodana. Svi bilansi su zavreni i sve norme prebaene... Posljednji orbadiluk dotrajava na posljednjem brijegu Plovdiva. Svjetlost se skriva od mraka u ispucane cilindere malih petrolejki, u crne mutvake i hajate dokusurenih orbadijskih konaka i magaza. Potamne dombaste avlije i kapidici, poinju samotna nona bdijenja jermenskih, grkih i bjelosvjetskih starica koje su, ko zna ijom voljom, odakle, i kuda, i kako, i zato, zalutale u ove fukarske odaje pod doksatima, zajedno sa svojini utim maorima, ikonama i vjenanim slikama... Nekad se u ovim konacima i magazama namicalo, i sticalo, zrno po zrno zrnilo, kamen po kamen kamenilo, kap po kap kapalo, titizilo i dimrisalo, rovailo i cicijailo, kat po kat, para na paru, dan za dan, dok i smrt za vrat. U utim carigradskim sanducima truhnu im stare fotografije i davna sjeanja na Istonu Rumeliju, Bogoridis Aleko-pau-fanariota istanbulskog, guvernera hiranskog i vazala turskog. Umiru sjeanja na paradne ulaske kroz gradske kapije fifiria i potporunika austrijskih i pruskih sa akselbenderima i perukama,

Batenberga i Koburga, potonjih kneeva i potonjih careva bugarskih. Na ovom brijegu ima noi za cijeo jedan grad, za itav jedan svijet... U deset sati nigdje ive due. Jedan pjesnik je rekao: "...U deset sati sva djeca su napravljena, u deset sati sve rtve su poklane..." Marica protie i umi Marica, sredinom grada, paradna rijeka, kao stara patriotska koranica, ponosno, zadovoljno i nacionalno, zelena i mehka. Dugovoda lijepa balkanska rijeka kao da se ne uliva u obino more, nego pravo u istoriju.

GALIJA POD ERAMIDOM Solun. "Egejski biser", danju je istovar-utovar. Tesaloniki, Solun, Selanik. Mahmurluk starih kapetana. Katarke zabodene kao iode u nebo. Nostalgije tajanstvenih dalekih putovanja. Matrikule, mastika, leblebije. Krme i e-be. Tetovirane rue, srca, Havajke i nimfe na miicama mornara. Osmijesi i suze za palubama koje odlaze. I s kraja na kraj kule vavilonske i palanke balkanske (i grke, i turske i cincarske i makedonske, i arnautske) prodaja i preprodaja, ainice i robne kue, pente, dekapente, "Blau-punkt" i rotilj, i frko ufte, i doner kevap, i jagnjetina peena i halva etena. I banke, velike i male. ..."I male dragane u kvadratnoj sijenci fasade jedne banke, dunje ranke, kruke karamanke..." I s kraja na kraj duga arena crijeva sokaka neke udne balkanske urbanizacije koja kao i da nije drugaije prenoena od kasabe do kasabe, nego se irila stjenicama i epidemijom. Luka je nou osvijetljena koljka na crnom alu. Nou je Solun dinovski splav koji se, gonjen srenim vjetrom niz Vardar, kriom spustio na obale ovog mora. Solun je nou stara galija pokrivena eramidom. Na njenim jedrima spava umorna matrona bogova, mladoturaka, francuskih generala i srpskih pukova. Sita od poljubaca malaksala od usluga osiromaila od poara.

Sjea se samo da nije bila "ni nevina, ni tanka" kada je dola laa francuska. I noas jo pamti Mikru, Zejtinlik, srpske borce, poali d'Orian i edne junake u ajkaama koji su u noima solunskim, na istrzanim krilima frontakog sna prelijetali sve tri vojske monih careva i mjesecima i godinama dolazili u umadiju i na Moravu, svojoj kui bijeloj; proklinjali rov i alili za ratovanjem u Mavi, "kad poginulima nije odmjeravano mjesto gdje e poivati njegovo tijelo i kada je njihov pogled na umoru gledao nebo cijelo". Sjea se: sanjali su svoja sela ravna i u zatijima sadili lijehe luka i paprike; na domak bugarskih topova, s veeri sjedjeli u svojoj "bati"; ginuli, pravili esme u hladu velikih bukava Sultanije Kulbeleri; voljeli Francuze i zajedno s njima umirali od njemakih haubica. U uglovima hrastovih lajsni solunskih duana fotografije vojnika sa nakarminisanim usnama i cvijeem u ruci. Uokvireno zeleno lice oko lanih crvenih cvjetova. Plavo akvarelisane oi etvrtastog podoficira i ute auke zvjezdice na ramenima. Ivicama izblijedjele nezgrapne posvete i datumi. Nad konjanikom ukraene ratne zastave u boji i kliktavi orao u letu nad apkom. U gladnim mediteranskim or-sokacima iza beaz-kula, u uskim izlozima sirotinjskih fotografa periferije, na formatu est-devet, kunjao je jesenas bubuljiav evzon sa brkovima a la general Pangalos pritjenjen kraljevskim parom u lijevom i desnom ovalu. Njeno kraljevsko velianstvo iz dubina raskonog hermelinskog dekoltea smjeka se na gardistu srdanim smijehom njemake djevojke sa sela. Kralj je lijevo, umoran i odsutan s monoklom na desnom oku i dravnim brigama na umornom elu monarha. Tri reda domaih i starih ordena i lenta nekog uglednog pravoslavnog svetitelja. Dva pjeadinca u avijatiarskim kapama ue na koljenima u aparatu od debelog papira sa amblemima kraljevskog ratnog vazduhoplovstva i putuju na vijeki-vjekova modrim visinama Levanta iznad kreveta memljivih gostinskih mutvaka po Epiru, Tesaliji i Trakiji. Volebni arobnjaci periferijskih ulica, skverova i izgubljenih balkanskih mahala u crnom plastu iskrpljenih truhlih arava. Opsenari to nedjeljom popodne i subotom dopodne plaljivoj seoskoj djeci putaju ptice iz smeih muzejskih kamera i pola stoljea uporno rue stroge dvorske ceremonijale na radost i diku malih poreskih obveznika i vojnika spretno ukomponovanih (bar jednom u svom hudom podanikom ivotu!) u dravne ambleme, grbove, zastave, ratne (slavne) i obine (svakodnevne), i pantljike (arene) na glatkoj staklenoj povrini starinskih fotografskih ploa meu dekorisanim branim profilima i

anfasima krunisanih glava. Plava svjetla se pale i gase... "Kit-..." "Kit-Kat" "K...-Kat" ta je to, "Kit-Kat"? "Kit-Kat" je bar, kabare, dansing, varijete, "Kit-Kat" je "zvijezda sa Majorke" senjorita Konita del Monte Grande sa kastanjetama, pantljikama, vjetakim grudima i minuama. "Kit-Kat" su male i velike Lii, Lulu, Lejle, Lole, Lele, Marenke. "Kit-Kat" je umez, pajzl, pilja, rupa pored pristanita. "Kit-Kat" su "...uveni specijaliteti... najbolja domaa i strana jela i pia... Za to bolju posjetu moli direkcija..." Ipak otiao sam u "Karavan"... Neki Nubijac je na podijumu gutao vatru i na kraju je pojeo sablju dimiskiju. Aplauz. Poslije su igrale dvije Arapke, pa est Njemica, pa tri Grkinje, pa opet Njemica, pa jedna Grkinja, pa jedan Arapin, dvije Njemice, pa tri Njemice i dva Arapina i obrnuto... Neki eh obuen kao Meksikanac gaao je svoju enu noevima i uvijek je promaio. Na kraju je uzeo baklju i zapalio enu. Uzalud! ena nije uspjela da izgori. Aplauz. U loi pored muzike sjedi bogati trgovac sa veoma mladom djevojkom i zabavlja se... Njene oi su zelene kao jezera velikih hidrocentrala. Bogati trgovac mogao bi biti otac mlade djevojke. On bi mogao biti i vie nego njen otac. Bogati trgovac bi mogao biti njena majka. Program je zavren. Truba cvili kao isprebijano kue. Ministru su pomogli da ode u toalet. Neki bivi ministar koji je sjedio sam u loi pojeo je velike koliine kikirikija. Sada se isti od trunja. U pono poinje svetkovina rok en rola. Ludilo objave doboi. Truba lei na podu. iponi zastiru zadivljene vidike... Jedan mladi je skinuo koulju. Vrhovi djevojakih cipela dodiruju plafon. Gomila mladog mesa vrti se kao u ogromnom mikseru ograenom per-ploama po kojima su islikane neodjevene ene. Neko je na zidu naslikao Neptuna bez kupaeg kostima. Truba se valja po podu... Klavirista kriom jede sendvi...

Nikad mi nee biti jasno zato se ova igra plee stojei. Noas su ulice puste... Nema ni lampaza, ni popota, ni papaza. Mrtvi su "Odeon", "Beaz-kula", "Olimpos Palas", "Kristal", "Floka" i staromodne zavodnice madmoazel dokter i Mata Hari. U varijeteima nema Francuza, Srba, Senegalaca, Engleza ni Rusa koji su sedamnaeste ovuda prosipali krv i ampanj i nazdravljali svojoj smrti. Noas u baru sjede tri Nijemca. Neko uvijek putuje na Istok. Kao vojnik. Kao turist. Mornari pjevaju neku pjesmu kao da zapomau. Sve pjesme od Bagdada do Gradike lie na kuknjavu. Bogato uramljenu gojnu ljepoticu u crvenim papuicama mazi lepeza presamiene haremske crnkinje iljatih fontana, u fontani bazen, u bazenu zlatne ribice. U desnom uglu ime i prezime majstora, datum... Smea stujardesa sa Kasandrovog plakata neodoljivo preporuuje da holandskim superkosteljenima otputujemo odmah u San Francisko, Buenos Ajres, Hongkong, Kairo, Pariz, London, Be... Noas su sa prastarih ljubiastih tapeta padale otrovane muhe. Mornari plaaju. Na rasprodaji ljubavi kupuju djevojke i odlaze... Talasi na modrim krpama odnijee pustolove, galije i luku u daleke tamne dubine Egeja, u najplavlje plavo srce najstarijih voda i pjevati im do kraja ove noi serenade. Samba doarava krajeve i mora koja, moda, nikada neemo vidjeti. U pono se oglasi mjesec, izbrijan, bahat i zadrigao kao bogati trgovac iz Smirne, proeta nebom Trakije kao svojom arijom, pogasi sva svjetla u svodu, obljubi jednu po jednu sve male zvijezde i zaspi sam na bijelim duecima Kajmakalana. Ostane samo trag njegovog utog mirisa. I prati nas odavde do fajronta.

PUTOVANJE PO BESMISLU Vozimo se na auto-stop... Putevi gospodnji su asfaltirani. Iz pjeanog mora rastu granitne stijene arabljanskih bregova. Vrhovi crvenog kamenjara niu se monotono i dugo kao poboni psalmi

ispisani nevjetom rukom nekih davno preminulih arhanela. U uarenim peinama ovih bregova gnijezde se demoni. Neko je rekao da vrhovi ovih brda lie na krijeste pijetlova. Nebo je mjesecima plavo kao elik arabljanskih maeva. teta to Raki nije vidio zalazak sunca na Debeli Silbalu. Dvije beduinske ene sjede u oferskoj kabini. Jedna od njih je mlada... Njihove odede su crne kao grijeh. Na sjeveru je velika pustinja El Bahar Bil Maji. Na jugu je okean crvenog pijeska i kovnica ljutih vjetrova. Na sjeveru su karavanska bespua i satanski vilajeti za pripovjedae bajki. Na jugu je strana zemlja Hadramaut. Oaze su leale kao iode zabodene u uto platno pijeska. Mali, smei atori, mlijeko i meso od kamila, beduini, buljuci goliave djece i vizija beskonanosti koja poinje na pragu atora... Jedna oaza u Arabiji lii jedino na jednu drugu oazu u Arabiji, i to naroito u podne. U podne nastaju orgije svjetlosti i sve se pretvara u usijane bijele i ute linije. Nekada su ovuda vodili stari trgovaki putevi Istoka... Mudri car Solomon slao je svoje bogate karavane u basnoslovnu zemlju Orif. Daleko na jugu vladala je lijepa Belkis Makeda, ljupka kraljica od Sabe. Carstvo Pamira ujedinilo je Arape u borbi protiv Rima. Vojske nomada vodila je udesna ljepotica Zejnab... Granice izmeu civilizacije i varvarstva lee duboko zakopane u pijesku pustinje... Dezirat el Arab znai ostrvo Arabljana. Kamion obilazi litice Debeli Rahmeta. U kamenjaru ovoga svetog brda sreli su se praotac Adem i pramajka Hava. Protjerani iz raja zbog nemorala i uestalih kraa sa privatnog posjeda Gospodnjeg, nai nesreni praroditelji lutahu svijetom jalovo i dugo. Odvojeni i naputeni, bez blagoslova Gospodnjeg i bez socijalnog osiguranja, potucahu se obalama nepoznatih mora i okeana. Poslije dvjesta godina odvojenog ivota, jo relativno mladi, sretoe se na padinama Debeli Rahmeta i poee da ive nevjenano. Pramajka Hava izrodila je mnogo djece. Meu njenom mnogobrojnom djecom bilo je i kriminalaca. ivot je tada u Arabiji bio prilino teak, poto jo ne bijee pronaen petrolej. Italijani bi na ovom svetom brijegu podigli crkvu, Amerikanci bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Bugari bi ovdje sagradili veliki nauni institut za borbu protiv zagraninog sujevjerja. Turci bi po obiaju podigli karaulu a Beograani bi otvorili kafanu "Kod prvog grijeha". Arabljani nisu podigli nita. Neki dan sam se poklonio sjenima nae pramajke Have. Njen grob je u Dedi i dugaak je osamdeset arina. Tako je zapisano u knjigama starostavnim.

Njen grob je jedini spomenik kulture u drevnom primorskom gradu Dedi. Na sva tri njena turbeta poloio sam smjerno struak pustinjske mahovine. Niko nita nije umio da mi kae o grobu Ademovu. Njegovog groba nema. Kada bi postojao, diplomati bi tu polagali vijence i o praznicima bi vojna muzika svirala monarhistike mareve proete religioznim osjeanjima. Svi teolozi svijeta dolazili bi ovamo da se poklone. Muslimanska braa i Hrianska zajednica mladih ljudi naizmjenino bi uvala poasnu strau. Tu bi se odravali festivali bogoslovnih horova i popovi bi se pelcovali protiv darvinizma. Moda bi nekom arheologu polo za rukom da i ovdje neto ukrade. Ademovog groba nema... Lijevo, na jednom breuljku, bio je mauzolej. Na tom slavnom i pobonom mjestu Kabil je ubio Habila. To je deseto, moda dvanaesto, mjesto na kome se odigrala ova nezaboravna biblijska melodrama. Zahvalno potomstvo podiglo je na svakom mjestu po jedan dostojan spomenik nesrenoj brai. Kamion se zaustavio... Mlaa beduinka trai toalet. Sunce napada ljude. Sunce i pusto su sudbina beduina. Putevi Gospodnji su puni benzinskih pumpi i servisnih stanica. Aramko, Mobiliol, el... Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice na autostradama romantinih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, vie nema. Zamijenile su ih velike meunarodne kompanije koje napadaju itave narode. Hajduija se polako sa carskih dada preselila u meunarodnu politiku. Kamion uzima benzin... U oazi se prodaju pepsi-kola i koka-kola, kili-kola i veri-kola. Kiti-kole je nestalo. Nebesa dave zemlju i prosipaju ar po mutnom vidiku. Kamen se raspada i prti i sve se pretvara u pepeo. Na poetku i na kraju svake prie o Arabiji stoji pusto i nitavilo. Putujem po svijetu nosei zablude i naivne slike iz djetinjstva. Jo kao dijete gledao sam u ogledalu jedne sarajevske berbernice sliku oaze. Oi su mi dugo bile pune boja sa litografisane arene lae. U sredni je bio bunar. Na slici su bile tri ili etiri palme. eik je sjedio na mehkim duecima. eik je bio lijep kao Ramon Novaro. Okolo je cvjetalo mirisno cvijee. Pored bunara poigravao je bijeli arapski konj. Njegove uzde bile su zlatne. Jedna neodjevena ena udarala je u daire. Ostale neodjevene ene jele su hurme. Jedna neodjevena ena je bila plava i sjedjela je nepristojno. Na slici je bila no. Mjesec je bio ut kao kifla.

Poslije mnogo godina nestalo je jedne arene iluzije sa litografije u ogledalu sarajevske berbernice. Oaza je groblje benzinske buradi. Sivo, pranjavo lie neke pustinjske travuljine pokriva kameni otvor bunara. eika nije bilo. Nije bilo ni neodjevenih ena. ovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu enu kao u pustinji. Nije bilo ni bijelog arapskog konja sa zlatnim uzdama. Bile su samo tri ili etiri palme. Oerupane i rune, trale su u svodu kao ogromne nagorjele metle kojima se isti dehenem. Jedan arabljanski vojnik vrio je nudu iza olupine nekog naputenog automobila. Mjeseca nije bilo. Pred benzinskom pumpom pored oaze sjedjela su tri beduina. Pili su zeleni marokanski aj. Jedan je bio razgovoran, zvao se Abdalah i radio je neko vrijeme u Dahranu kod Amerikanaca. Sada se ponovo vratio nomadskom ivotu. Kod Amerikanaca je nauio engleski i mrzio je gospodina Dalsa. Rekao mi je da u njegovoj zemlji ne postoji politika. Mjesto ustava postoji Kur'an, mjesto parlamenta erijat, mjesto politike monarhija. Prije etiri godine uveden je budet. Dotle je zemljom upravljao stari kralj sa svojom djecom. Abdalah je u svojoj politikoj bati njegovao dva kulta. Kult ljubavi prema Gamalu Abdel Naseru i kult mrnje prema Davidu Ben Gurionu. Vjerovao je da je Allah poslao Nasera i da je Dals izmislio Jevreje. Njegova ljubav je prelazila u oboavanje, a njegova mrnja u histeriju. Izmeu ljubavi i mrnje nije bilo mostova. Kad i Arapi ne bi bili semiti, njihova mrnja prema Izraelu bila bi antisemitizam. Vojnik je obavio nudu i pojavio se iza olupine naputenog automobila. Abdalah je prestao da govori o politici. Sumrak me zatekao stotinu kilometara junije. Sunce se razbilo kao umanjce na beskrajnoj platni usijanog pijeska. Ispratio sam ga psovkama nedostojnim ovjeka. Putevi Gospodnji ostali su pusti i runi kao zemljopis. No se spustila naglo i sa svih strana. Bilo je oko mene sve ljubiasto. Na nebu su se pojavile zvijezde, krupne i tople kao pilii.

KAMEN CRNOGA SJAJA Pijesak oko mene pretvara ove trenutke u vijekove, vijekove i

dosadu. Pustinja je obavijena utanjem i oajanjem. Arabiju je pokrio mrak, gust i neprobojan kao prljava mantija suludih perzijskih opsenara. U tami nad pijeskom bilo je te noi mraka za itavih nekoliko svjetova. Putujem iza kolone beduina... Daleko na istoku ostala je Deda sa svojim neonskim svjetlima i mranim dugakim sukovima punim erkeza, japanske robe i peenih jareih glava. U malim duanima probisvijeta mogu se kupiti trave koje lijee od ujeda kobre, zapisi protiv urokljivih oiju i paradna admiralska uniforma nekog kineskog imperatora. Ko zna kakve su sudbine i tamni nagoni za sreom doveli one hiljade mjenjaa, torbara i bogoiskatelja ak iz Buhare i Takenta. Neko je rekao da e Deda jednog dana prestii Los Aneles ili Floridu. Noas mi je, izgubljena daleko u mraku, liila na gizdavu istonjaku galiju punu molitava, zaina i hodoasnika. Kamile su zatim koraale prema zapadu... Do zore emo stii u Mekku, "kraljicu gradova". U kravanu su neki trgovci iz Basre i nekoliko mravih poklonika iz Maroka i Libije. Dvije Marokanke su otkrile svoja lica. U gluhom pejzau njihove oi su sijale umjesto zvijezda. Beduin koji je jahao pored mene bio je itavo vrijeme mraan i crn kao da je neko preko njegovog lica prosuo flau jeftinog crnila. Pred pono smo doli u neku oazu ijeg se imena vie ne mogu sjetiti. Oaza u pustinjama obraduje ovjeka kao taka poslije dugake i nerazumljive reenice nekog gnjavatora. Kafedija, koji je imao nekoliko klupa i dezava, bio je suhonjav, i fanatik. Stari ruski samovar, reklama neke italijanske fabrike automobilskih guma, etiri ili pet stravinih stabala koja su podupirala sparuene zvijezde bili su jedini inventar ove izgubljene oaze. Beduini su dugo uali ispred stabala palmi i poslije su traili vode. ene su bile izdvojene. Jedna je bila krupna i crne trepavice svojih udnih oiju obarala je pri svakom pogledu mome. Poslije sam i ja uao iza palme i platio za lonac ute pustinjske vode pola dolara. Ne znam koliko je bilo sati kada smo krenuli dalje. Vrijeme u pustinjama nema nikakvog znaaja. U pustinjama nita i ne poinje i nita se i ne zavrava. U daljini je ostalo more. Jedan albatros kruio je juer izgubljeno...

Moda je ak sa Sumatre doletio na obale ovog toplog mora. Sjetio sam se Crnjanskog i Cvijanovieve knjiare. Opet smo putovali kamenjarom oivienim satanskim pejzaom arabljanskih bregova. Predjeli su plaili putnika kao udovina neka scenografija koju je napravio Salvador Dali. Granice izmeu legende i stvarnosti ovdje su sasvim izgubljene. Svuda na Istoku legenda je uvijek zamjenjivala istoriju. Naa istorija imena i datuma istonjacima je najbolja potvrda nemoi i jalovosti nae fantazije. Beduini su spokojno spavali na svojim kamilama. U zoru smo naili na prve policijske karaule na prilazima Mekke. Sanjivi straari u burnusima dugo su zagledali sveanj pasoa. Jedan straar imao je dugaku srebrnu kamu. Njegov pogled bio je naivan kao vjeronauka. Poslije smo naili na jo etiri karaule u kojima su stroge strae kontrolisale imena i vjeru hodoasnika, brinui brigu da nijedan nevjernik ne prekorai prag Svetoga grada. Dvojica beduina su itavo vrijeme pjevuili. Maloprije su recitovali neku staru arapsku baladu. Grlenim glasovima veliali su ljepotu i preimustva svoga nomadskog ivota u slobodi. "...Beduin ima svoj burnus koji mu stoji ljepe nego ikakva kraljevska kruna ukraena biserom i draguljima... Beduin ima svoga konja koji je bri od svake ubojite strijele... Beduin ima svoj lahki ator koji mu u pustinji zamjenjuje basnoslovne borce... Beduin ima svoju divnu pjesmu koja je uzvienija i ljepa od svake molitve". Tako je zapisano u nekoj knjizi. Moda zaista i ne postoji na svijetu narod koji je toliko zaljubljen u rijei i ljepotu svoga govora kao Arapin. "Ljepotica Arabije", "Kraljica gradova" i "Sveti grad abe" leao je opkoljen visokim stijenama i peinama udovinog oblika. Izdaleka je mogla biti i arena filigranska kutija puna starinskih adiara koje je neka dinovska ruka sakrila u srce pustoi. Nekada je bila drevno arapsko svetilite i centar bankarstva i bluda za sve arapske ljude od Nila do Perzijskog zaliva. Njenim tijesnim ulicama punim usijane vlage prolazili su stoljeima bogati trgovci iz Bagdada, isposnici iz Hadramauta, pjesnici iz Damaska i Samarkanda, pripovjedai bajki iz Basre i Same, bludnice sa Sumatre i Malaje. Svetkovine su trajale nedjeljama i karavane su donosile voe iz Sidona, zaine iz Kalkute, snijeg sa Libana, svilu iz angaja. Najbolji stihovi, recitovani na ovim festivalima ljubavi, ispisivani su na pergamentu i vjeani o sive zidove drevnog Ibrahimovog svetilita. Dani su prolazili u trgovini i svai, a noi u strasti i poeziji...

Fasade gospodskih mekelijskih kua bile su pune balkona i muebaka koji su zbunjivali svojom ljepotom i zaprepaivali strpljenjem starih, davno pomrlih majstora. Zagledan u ljepotu toga drveta povjerovao sam u vjenost ljudskih ruku. U prolazima, uskim i tijesnim kao u sokacima oko Straduna, bilo je mnogo siromaha, maaka i ainica. Miris udovinih zaina lebdio je oko munara i mijeao se sa glasom mujezina i molitava. Lijevo i desno bili su pokriveni sukovi puni trgovaca, vajcarskih satova, njemake mainerije, francuske kozmetike i pakistanskih probisvijeta i isposnika. U dubini grada, na izmaku svih mekelijskih sokaka, bio je crni kamen Ibrahimov. Moj prijatelj zvao se Abdel Rabim Hadi ibn Mohamed Ali... ili nekako slino, i nije imao kadilak. Abdel Rabim nije imao neko odreeno zanimanje. Bavio se itanjem molitava za spas i pokoj due mrtvima i donoenjem vode za novac ivima. Gole i surove peine zatvarale su grad. Julskih dana i noi i u Mekki je bila nesnosna vruina. Vodovod je gradila neka ljepotica Abu Zubeida, erka ili ena (vie se ne sjeam) Haruna al Raida, kalifa bagdadskog i gospodara pravovjernih, za oprost od grijeha i mir due svoje i svojih mnogobrojnih predaka i svojih mnogobrojnih potomaka. Uokvirena vijencem golih granitnih stijena, zbijena u smeu dolinu, bez travke, cvijeta i zelene grane, Mekka je liila na ogromno ognjite puno vrelog pepela. Noivao sam desetak noi na ulicama usijanog grada kao i hiljade Indusa, Sudanaca i Pakistanaca. Hasura prostrta na pijesak pruala je mnogo vie komfora u kakvom bezimenom prolazu ili pred trijemom nekog starog trgovakog zdanja, nego hotelska sobica, zaguljiva i tijesna, sa dvadesetak gostiju na gomili. U Svetom gradu Arabije hotel je iluzija i komfor predrasuda razmaenog Evropljanina. Jedne uarene noi, dok sam tuno i besposleno gledao u svoje kicoke kone kofere kupljene negdje na Terazijama, upkao bradu i razmiljao o besmislenosti napornih putovanja, upoznao sam Abdel Rahima Hadi ibn Mohamed Alija koji nije imao kadilak i koji nikada nije uo za Molotova. Ima zemalja u koje ne treba ii sa koferima. Ima krajeva svijeta u koje treba otputovati sa dakom i sa bisagama. Jedno iskustvo vie, jedna predrasuda manje. Abdel Rahim je nauio da izgovara ime moje zemlje i mi smo postali prijatelji.

(Dvadeset godina i est zlatnih zuba, visok crnomanjast, u inostranstvo nije putovao, od venerinih bolesti nije bolovao, bradu i brkove brije i osobenih znakova nema...) Abdel Rahim je znao napamet sve sokake, prolaze i duane ovog drevnog grada to ga osnova i podie na asni praotac Ibrahim. Znao je gdje u svako doba dana i noi moe pronai "esterfld", engleski keks u originalnom pakovanju, egipatsko voe na oku, bajerov aspirin, japanski kompot i holandsko mlijeko u konzervama. Znao je, osim toga, ija je koja kua u gradu, gdje je Kabil ubio Habila i kako se zove sadanji predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava. Sporazumijevali smo se nekim udnim jezikom koji nikada neu moi da objasnim. Na jezik bio je sastavljen od rijei italijanskih, engleskih, francuskih, rijei internacionalnih i prstiju bosanskih i arapskih. Jezik na nasuni bijae nazivan i prost kao u davna vremena naeg praoca Ibrahima. Abdel Rahim je znao napamet desetine imena holivudskih starova na nevieno, i bio je zaljubljen u Dejn Rasel. O njoj smo priali dugo u zvjezdanim pustinjskim noima dok su po ulicama oko nas krotko mrijuckali bradati induski hodoasnici izmueni postom i molitvama. Njenu sliku isjeenu iz nekog starog "Lajfa" nosio je Abdel Rahim u jednom depu svoje prostrane galabije pored itaba i hamajlija koje su ga uvale od urokljivih oiju zlih duhova. Saznao sam, dalje, da je u njegovoj zemlji zabranjeno slikarstvo i vajarstvo, da nema igre, pjesme ni muzike, da je zabranjen svaki alkohol i da je zabranjena svaka kocka. U njegovoj zemlji niko nije uo za antabus i plavue su na velikoj cijeni. U Allahovoj dravi jedine su razonode njegovih podanika duge molitve i esti poari. Sjetih se, danas sluajno, jednog malog hadramevtetskog princa koji je letio zajedno sa mnom u istom "vajkauntu" iz Kaira. Mali princ je u avionu itavo vrijeme pjevuio "Arivederi Roma" i pokazivao mi fotografije napuljskih prodavaica. On ui u Italiji podoficirsku kolu i jednog dana e u svojoj zemlji biti admiral, ministar i konzul. Ali mali hadramevtetski princ je tuan... Za vrijeme svoga kolskog raspusta nee moi u brdima svoje zemlje da pjevui "Mambo italijano", ni da puta svoje omiljene gramofonske ploe, ni da se oeni svojom ljubljenom napuljskom prodavaicom. Nosie bijele arafe mjesto arenih ljetnjih koulja kupljenih negdje na Via Veneto i molie se u damiji. Umjesto Katarine Velente sluae stroge glasove starih svetenika i bie jednoga dana admiral, ministar ili konzul u svojoj arkoj domovini.

Stvari, ipak, nemaju onakav izgled kakav bi eljela njegova mala prinevska dua i kako je to nekada davno i naivno mislio jedan na ambasador koji je prouavao tugu malih princeza sa Jonskog mora. Moj prijatelj Abdel Rabim uio je neku srednju teoloku kolu i spremao se za svetenika. Nauio je more dova napamet i ispostio pola svojih dana. elio je da jednoga dana postane hoda, ali se ovdje na Istoku ne moe ivjeti od iste religije, kao to se na Zapadu ne moe ivjeti od iste umjetnosti. elio je da postane automehaniar i da eicima popravlja automobile, ali za to je dockan i daleko. Odluio je da postane vodonoa i da eka dok i u njegovoj avliji ne procuri nafta. Dotle e itati molitve za mir dua mrtvih. Ve satima sjedim na vrelom pijesku. Svijet je polahko pristizao... Telal je jo jutros objavio da e tano u podne biti izvrene kazne na prostranom trgu pred ulazima u sukove velike arije. Podne je prolo odavno... Pojavila se, najzad, omalena, kratkovida prilika uvijena u bijelo. eik! Na kratkom putu od limuzine do uzviice pred bakalskom radnjom pratili su ga buljuci djece. Ogledao se ovla u prozorskim oknima duana, polako se okrenuo prema gomili i neto progunao. Policajci su prili. Jedan policajac vukao je veliku tanu punu papira. Dugonog, krupan ovjek u policijskoj bluzi uurbano je sortirao motke, batine, tapove i ostale instrumente u slubi mjesne pravde. Nebo je bilo bijelo i pranjavo. Iz izloga neke radnje ravnoduno su zurile mrtve oi zvaninih portreta. eik je dugo tragao po skrivenim depovima svoje bijele galabije. Svi smo gledali u njega. Zavirivao je predano i dugo u sve lavirinte svoga gornjeg i donjeg vea. Najzad je izvadio naoare za sunce. Kona torba se otvorila i poelo je sreivanje administracije. Gomila zvaninih papira prosula se u pijesak. Policajci su uali uokolo i tragali, odvajali i sreivali akta. eiku su donijeli limunadu. eik se neto bunio. Donijeli su mu slamku. Policajac je izvukao iz gomile cedulju koju je traio. eik je promijenio naoare. itao je polahko. Nita se nije ulo. Publika je protestovala umjereno. eik nije povisio ton. Dugonogi u policijskoj bluzi priao je i salutirao propisno. eik je

odgovorio na pozdrav i izvrio inspekciju tapova, paljivo. eik je ponovo neto itao i dvojica osuenika koji su bili vezani istim lancem lijeno su ustajali. Gazili su preko svojih drugova kojima je bilo teko da se pomaknu. Jedan osuenik je posrnuo i povukao drugoga. Svi smo se smijali. Prizor je odjednom izgubio svoju ozbiljnost. Vezani su prili uzviici i okrenuli lea dugonogom. Dva policajca su paljivo pretresala osuenike. Poto je ustanovljeno da nijedan nema ispod galabije nikakve druge odjee do svoje nesrene lopovske koe, eik je dostojanstvenim pokretom umorne ruke dao znak. Svetkovina pravde mogla je da pone. Motka je izabrana. Prva lea su primila prvi udarac. Udarac mlitav i blag. Drugi, trei, etvrti... Peti je bio jai i usmjeren prema mjestu na kome se obino sjedi. eik je brojao. Osueni ne zna koliko e udaraca dobiti. To je diskreciono pravo vlasti. Ne zna ni dugonogi koji ga tue. eik e, kada bude dosta, novim pokretom ruke dati znak da se batina zaustavi i da je pravda zadovoljena. Okovani koji je primao batine gledao je u pijesak, siv i nepomian. Drug koji je bio vezan uz njega zvjerao je uokolo po svjetini. Docnije e se uloge promijeniti. etrdeset, etrdeset jedan! Stop! eik je zaustavio uzvitlanu bambusovu motku u letu. Pravda je zadovoljena. Starac pored mene mirno prevre svoj ilibarski tespih. Primijetio sam iza eikovih lea bijeli bolniarski mantil koji je pod mikom vrsto drao omanju konu torbu kakve su kod nas nekada nosile babice po palankama. Presuda. Pretres. U pijesak su se spustile dugake flanelne gae. Motka. Dugonogi je pljunuo u ake... Deset otrih udaraca sasvim nisko i povratak u gomilu koja eka svoj red i svoju sudbinu. Izmlaeni se u prolazu etka. Stari pored mene ostavio je tespih u dep i zapalio ameriku cigaretu. Zaboravio sam da brojim. Sada je, valjda, trideset, ili trideset dva. Iznad naih glava protutnjao je "Ke-el-emov" etvoromotorac. Deda, Kairo, Atina, Rim, Pariz Foli Berer. Udarci nisu jaki. "Ka-elem" ima najljepe stujardese. Obino lete plavue. Moda je danas sluajno neka crnka. Opet sam zaboravio da brojim. Dva kadilaka dugo trube iza naih lea. Niko nee da se pomakne. Moda stujardesa nikad ni kao dijete nije dobijala batine. Prave kazne dolaze tek na kraju. Nije uzalud ovdje prisutan bijeli

bolniki mantil sa smijenom torbicom. Gaza, jod, injekcije, testera, makaze, satara. Smijena mala torba uasne sadrine. Bijeli mantil, je vjerovatno, uio neku srednju medicinsku kolu, ili neto slino, neki tehnikum. Ili je bez kole imao samo praksu, i rutiner je. Moda je nekada bio berberin. Svuda uokolo irio se zadah pravde. Deseti ili dvanaesti osuenik. Izgubio sam broj. Presuda, pretres, batine. Postaje monotono. Dugonogi je ponovo pljunuo u ake. Opet jedan etvoromotoroac iznad naih glava. "Lufthanza". Ko zna koliko je ruku odsjekao ovaj bijeli bolniki mantil u slubi pravde! Ovdje je vazduni saobraaj vrlo razvijen. Sunce je sasvim poludjelo. Ono vie ne sija ono boli. Stariu pored mene nije vruina. On preko galabije ima novi demper i preko dempera dugaki vuneni kaput. Mnogi se ovdje tako oblae. Svaka zemlja ima svoje obiaje. Ovdje je zatvor zamijenjen batinama, a tee krae kanjavaju se odsijecanjem ruke. Zatvor za beduina nije kazna (kau) ili ga bar on ne bi tako shvatio. Izgubljen novac (tvrde) moe itav dan stajati na ulici i niko ga nee taknuti. Ipak, ljudima su potrebne dvije ruke i oni, valjda, o tome vode rauna. Jedna ruka je malo. Jednom rukom se moe samo prositi. eiku su opet donijeli limunadu. Ono je prodava povra kod koga sam kupovao ananas. Oblai se poluevropski i uvijek me oslovljava na engleskom. Nekoga je prevario na vagi; zato samo deset blagih udaraca toljagom u lea. Ipak, i dalje u kupovati ananas kod njega. Vlaan vjetar due sa pristanita. Veliki, bijeli brod dugo i sipljivo svira. Na pramcu vedska zastava. Slijedei! Presuda! Pretres! Udarac. Vrijeme je ruku. Koga interesuje kako e nesrenik u posljednjem asu premjestiti vjenani prsten na drugu ruku. Odsjeenu ruku moe kanjenik ponijeti sa sobom, a moe je ostaviti u pijesku. Starac pored mene opet mljacka gumu za vakanje. Ipak, moda bi beduini i zatvor poslije izvijesnog vremena shvatili kao kaznu. Opet jedan superkostelejn. "Saudi Arabien er lajn" dobro plaa svoje pilote. Piloti su Amerikanci. "Saudi Arabien er lajn" nema stujardese. To je zabranjeno. eik broji udarce.

eik nema pojma o poveljama, deklaracijama, protokolima i rezolucijama sa Ist Rivera. eik se pridrava zakona svoje zemlje. Kladim se da nikada nije uo za nekoga Daga Hamarelda. eik ima evrolet, model pedeset sedme. Na blagoslovenom pijesku njegovog malog emirata dolari rastu kao kupus. Slijedei, presuda... vedski brod je isplovio. Jedan kanjenik gleda za bijelom perjanicom dima. Moda tom rukom vie nikada nee akati nos. Bijeli bolniki mantil je nestrpljiv. Uskoro e, valjda, poeti prave kazne. Jedan... dva... tri... deset... eik broji. Idem da popijem koka-kolu. Jednu, dvije, tri... Svako jutro budi me jedna crvena limuzina. Neki mjesni dostojanstvenik ili neto jo vie od toga odlazi na posao... Zavaljen na zadnjem sjeditu isputa prve dimove jutarnje cigarete i sanjivo gleda u mene. Njegovo lijevo oko je manje od desnog. On je nespretan, ali je dostojanstven. On, moda, ne umije da ita, ali umije da ofira. On ne zna ni etiri osnovne raunske radnje, ali svake noi plaa basnoslovne raune. On je najuspjelija kombinacija izmeu baba-Roge i Ali Babe koju sam ikada vidio. Tako poinje jedan moj obian dan u usijanoj zemlji Hedasu. Poslije dolazi crna kafa kod moga komije, nekog ivahnog degenerika ak iz Samarkanda. Njegova kafa je jaka, arapska i skupa. Preko puta je pota. Upravnik pote dolazi na posao na tetoviranom magarcu. Magarac koji je tetoviran, znak je otmjenosti i plemenitog porijekla njegovog vlasnika. U ovoj poti se primaju samo avionske poiljke. U upravnikovoj kancelariji ima ibrik, minderluk i jedan uti telefon. Takav uti telefon vidio sam samo u nekom holivudskom filmu u kome je igrala Dijana Dors. Magarac koji je tetoviran ostaje napolju privezan za vrijeme kancelarijskog radnog vremena. Beduini se, inae, ne dopisuju. Uz prvu kafu poinju moja uobiajena jutarnja razmiljanja. Jutros sam razmiljao o Arabljaninu i o limuzini. Bogati Arabljanin kupi kola: kadilak, linkoln, pontijak, evrolet... Jo bogatiji Arabljanin kupi dva kadilaka, dva evroleta... Kola bogatog Arabljanina su posljednja rije tehnike dvjesta i vie konja, automatski mijenja, telefon i njene pastelne boje. im kola stignu u njegovu garau, uvaeni vlasnik e okaiti na kler svog novog automobila tespih zamoen u svetu vodu "Abu Zemzem" i navui svilene zavjesice koje su vezle njegove ene. Tespih treba da ga uva od sudara i ostalih saobraajnih nesrea. Kola se kupuju samo za gotov novac, za dolare ili za rijale kola moraju biti posljedni model. Pozadi moraju da

budu kao sprijeda i obino imaju po dvije radio-antene. Tespih moe da bude od sedefa, ilibara ili od obinog stakla. Moe biti bijel, plav ili zelen, ali se bez njega ne mogu zamisliti automobili bogatih trgovaca iz Nedda. Tespih je obavezan. Kola se, naravno, moraju registrovati, ak mogu imati i tablu sa brojem, ako mjesni kovai i bravari uspiju da proizvedu isti broj limenih ploa koliko se svake godine uveze automobila. Uvaeni vlasnik e, zatim, unijeti u svoja kola sijaset jastuka i jastuia da povea udobnost i ljepotu. Poredae arene krpice i ostale kerefeke svuda uokolo i pored ofer-ajbne drae upaljene nargile. Sjedie suvereno za volanom i vozie svoje dvije, tri ili etiri supruge uvijene od glave do pete u crno i nee potovati nikakve saobraajne znake ni propise. Ako bi negdje u svijetu nesrenom pjeaku trebalo otkriti spomenik, ovdje bi mu trebalo podii damiju i uz damiju mauzolej. ene e se voziti iza lea monog supruga, crne i nepomine kao velike flae mastila. Bogati suprug je neumoljiv i strog kada su u pitanju drevni obiaji njegove zemlje, ali je prema svojim enama njean i paljiv. Rijetko ih vara i obino izvan svog harema nema drugih ljubavnica. Davae gas bosom nogom ili u svojoj omiljenoj papui domae radinosti i razvijae brzinu od stotinu i vie kilometara, ali se njegova shvatanja o vremenu nikad nee promijeniti. Unijee u kola samovar, pirituu i reo i kuhae oviju pleku i persijski pilav kad god mu padne na pamet. Neizbjenu i skupu rekvizitu takozvanog amerikog naina ivota dotjerae za svoju domau upotrebu i svoj lini merak. Od amerike limuzine napravie arapski ardak. Prevalie hiljade i hiljade kilometara po autostradama i po bespuima, uzdu i poprijeko, ali nee promijeniti ni jednu svoju naviku, ni jedan svoj obiaj. Sve to uzima sa strane, primae povrno i ni jedna od tehnikih blagodeti kojima se danas koristi nee izazvati u njemu ozbiljniju promjenu, ni ostaviti dubljeg traga. Letjee bez straha u etvoromotornim avionima preko okeana, ali e sa strahopotovanjem govoriti o nekoj pustinjskoj peini u kojoj se skupljaju zli duhovi i vampiri. Ljetovae u brdima Libana i u Floridi i ii na lijeenje u vajcarsku, ali e u hodine zapise vjerovati isto koliko i u pencilin. On nema svojih sudova, ali ima tue predrasude. On je radoznao, ali je nepovjerljiv. On nema svojih principa, ali ima svoje ejfove. Ide jedan kadilak, ide drugi kadilak... Poruio sam jo jednu kafu u oekivanju moga prijatelja Abdel Rabim Hadi ibn Mohamed Alija. On e mi prodati kantu vode i okupau se iza kafanske tarabe. Osjeam da e danas traiti da neto ispriam o jugoslovenskom fudbalu.

Bogati trgovac iz Veda gradi kuu. Jednu kuu. Dvije kue. Tri kue. Bogatom trgovcu se srea grohotom nasmijala i provienje ga je darovalo jednom malom Lendavom koja je procurila ba na njegovoj njivi. Njegova kua e imati sve najmodernije instalacije naeg stoljea. Kua e imati tapete, neonske cijevi, erkondinn, friidere, elektrine kuhinje i pegle, ako treba i elektrine miolovke, ali e se u kui bogataa iz Veda ivjeti ivotom predaka. Jee se na podu i prilikom objeda nee se upotrebljavati drugi pribor osim prstiju. Gazdine ene e biti sve odreda nepismene i manikirane. Njegovae se "Elizabet Arden" kozmetikom i nosie ipone parikih modnih kua ispod svojih stravinih crnih pelerina. ae e se blistati u rafovima izglancane kao pitomci vojne akademije na roendanu svoje vjerenice, ali e svi ukuani piti vodu iz jednog ibrika, dodue, srebrnog, ali jednog. Umjesto engleskog klozeta bie uavac, dodue, od bijelog mermera, ali uavac. Kua e imati bau i u bai vodoskok i u vodoskoku zlatnu ribicu. Na elektrinom tednjaku kuhae se arapska jela kojih ima toliko i koja niko ivi ne bi mogao upamtiti, ali su sva slana, masna, nakisela, paprena i zabiberena. Poslije dobrog arapskog ruka moe se popiti "nijagara". Danas je uasna vruina. Moda se u ovom gradu vri generalna proba pakla. U podne e nestati sve sijenke i bie sve bijelo. Uareno i bijelo... U podne nikoga nee biti na ulici. Ostae samo tragovi ljudi i automobili uvueni duboko u zamrena crijeva pranjavih sokaka i prolaza. Dostojni crni kadilaci, pribijeni uz crvotone epenke, liie na kraljeve koji su prognani u daleku i surovu tuinu da se nikad ne vrate i da u njoj ostave svoje kosti i svoje karoserije. Prola je jedna kamila... Prola je druga kamila... Poruio sam jo jednu kafu... Kamile e jednog dana sigurno izumrijeti. Kamilari e nadivjeti kamile. Jutros su Indusi, Javanci, Marokanci, Turci i Avganistanci ruku uzdignutih u uareni svod traili oprost grijehova svojih i grijehova pradjedovskih. Jutros su povorke pod zelenim Muhammedovim zastavama uzvikivale zakletve Allahu i padale pred mudrim sjajem Svetoga meteora. Jutros su mjenjai prebrojavali svoje boe pune zelenih amerikih novanica kao spanaa.

Jutros su ulice bile kune od stotine leeva koji su u tople noi pustili posljednji poboni krik i pokajali se po hiljaditi put za grijehe koje nikada nisu ni poinili. Avgustovski dan palio je krovove grada, povorke kostura i zelene barjake pravovjernika. Na uglu pred prodavnicom njemakih lijekova izdahnuo je jedan starac. Mogao je biti i Indus, i Arapin i Perzijanac. U njegovim otvorenim oima plavio se krajiak pustinjskog neba koje se gasilo. Nigdje u blizini nije bilo nijednog meleka.

ZAPISI POD GOROM itavo vrijeme provedoh u hladu Getsemanskog vrta. Jedino se u sijenci ovih starih maslina nije osjeao miris benzina. Visoko na brijegu propinjao se grad. Sve je bilo srebrno i hladno. Prije mnogo vijekova tri velika cara podigoe zidove oko grada. Njihovih imena vie se ne mogu sjetiti. Moda u jednoga dana ponovo uiti istoriju, iako mi to savreno nije potrebno. Grci su u ovom gradu podigli mnogo crkava. Rim je zidao katedrale i kapele. Jermeni imaju svoje manastire. Ruski carevi darivali su ikone od suhoga zlata. Jedan Francuz mi je odrao itavo predavanje o ikonama. Njegovo znanje bilo je ogromno i dosadno. Imao je prosijedu kosu i kravatu sa ljubiastim prugama. Muslimani su na brijegu podigli jednu uvenu damiju. Omerova damija je poznata u itavom muslimanskom svijetu. Omerova damija lii na skupocijenu kutiju za bombone. Nigdje gotika nije besmislenija nego ovdje. Nijemci su ba zato ovdje podigli nekoliko gotskih tornjeva i zvonika. Njemaki pop, koga sam jutros sreo na Kalvariji, nosio je srebrni krst na lancu. Na njegovim prsima je ovo hriansko znamenje izgledalo kao majser. Englezi su u ovom gradu prvo podigli kasarnu. Poslije su Englezi podigli jo jednu kasarnu. Ne znam zato sam uvijek mislio da je Jerusalim na kraju neke pjeane kotline i opkoljen nijemim utanjem surovih stijena. Ne znam zato sam mislio da su sve boje na paleti jerihonskog neba svijetlosmee i tople i da su svi zvonici i tornjevi bijeli i vrlo mali... Dugo sam, tako, vjerovao i da su vode Zlatnog roga prozrane i plave i da je Crkva svetoga Petra mnogo vea nego to mi je izgledala kada sam je vidio.

Mislio sam da su piramide velianstvene i same kao uklete i skamenjene galije smrti u pjeanim talasima, utim i suhim. Nisam oekivao da u u podnoju piramida tako neposredno i blizu vidjeti toliko felake bijede. Gledajui ih sa dosadom, nisam se sjetio nijedne knjige, nijednog faraona, nijedne dosjetke Napoleonove. Moda lutajui svijetom i ostanemo vijerni mnogim zabludama koje je rodilo nae srce, ali se svakoga dana i s tugom rastajemo od jedne po jedne slike koju je stvarala naa mata. Pored puta bile su policijske karaule. Jue su svi bejrutski listovi pisali o razvodu kraljice Dine. Moda je ovim putem prolazio i otmjeni i umorni putnik Lamartin u svojim pohodima Getsemanskom vrtu, Via dolorosi i Maslinovoj gori. U svojim lutanjima izmeu Plovdiva i Vitlejema pokuavao je uzalud da zaboravi Elviru. Moda je Lamartin putovao dolinom Marice, strmim mahalama Istanbula i preko Sinajske pustinje. Nekome sva hodoaa ovoga svijeta nisu umanjila rezignaciju. Opet karaula... Pregled pasoa... Pregled prtljaga... U svakoj karauli po jedna slika suverenova. Kralj na konju, kralj na prijestolju, kralj civil, kralj vojnik. Kralj admiral, kralj general. Kralj na kamili. Kralj na prijestolju. Kralj beduin. Kralj pilot. Kralj kraljeva kralj Haemit. Mali pustinjski kralj, sa brkovima holivudskog mladoenje, pobijedio je nekidan sve protivnike na velikim meunarodnim automobilskim trkama ak u paniji. Mali pustinjski kralj je potomak Huseina, velikog erifa Mekke i predvodnika sunita, prvog gospodara Hedasa i Nedda i potonjeg izgnanika sa Kipra. Nekad je veliki erif ratovao protiv umornih kalifa sa Bosfora i prijateljevao njeno sa jednim plavokosim pukovnikom sa Temze. Kalifat je davno potonuo u hladnim vodama Bosfora. Pukovnik se vratio na melanholine obale engleske rijeke. Lukavi erif, veliki protivnik Vahabita, skonao je u odajama prostranog gluhog konaka u nekoj bezimenoj mahali Nikozije ili Famaguste. Jednom mjeseno, u bijelim odajama nervne klinike na Hejbeli ili na Bujuk Adi, mali pustinjski kralj obilazi svoga skrhanog oca emira Talata. Jednom nedjeljno pomoli se za mir due i rajsko naslijee svoga djeda velikog emira Abdulaha. Mali pustinjski kralj uvijek nosi bijelu svilenu kravatu i svaki dan se fotografie pored ogromnih ubojitih trupova "tandrdeta".

Podanici njegovog haemitskog velianstva su opori izgladnjelih beduina. Za mnom je u daljini ostala stara maslinova uma. Kad sam odlazio, crna stabla su umila kao horovi nekih starih, davno pomrlih svetenika. itav ovaj predio sivog pjeara i rijetkih zelenih mrlja liio je na neko dugako i dosadno poglavlje apokrifa. U daljini kameni zidovi i kapije jerusalimske. Nad gradom pramenovi bijele izmaglice. Jedan straar govorio je francuski. Nekad su ovim padinama juriale i ginule vojske vitezova, kondotijera, fanatika, probisvijeta i pljakaa. Zastave sa krstom i zastave sa polumjesecom mijenjale su se na zidinama iznad Damakih vrata. Pored Damake kapije sahranjeni su pustolovi i hodoasnici. Jedan koptski kaluer svirao je na nekom instrumentu pobonu melodiju. Golgota je puna ainica i ugojenih crnih maora. Dva prosjaka su plakala. Neki nevidljivi sat u daljini otkucavao je podne. Vrtom je proao jedan stari kaluer... Moda je stari kaluer bio Rus. Na vrhu Getsemanskog vrta ima jedna ruska crkva. Stari kaluer dugo je stajao pored ograde i paljivo posmatrao neku pticu na grani velikog stabla. Poslije se okrenuo i poao prema izlazu. Ponovo se zaustavio i gledao negdje na drugu stranu. Ovako okrenut leima i podboen, liio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije. Na deset koraka od Kristova groba svi zidovi su izlijepljeni plakatima. itava Golgota je postala jedan veliki reklamni stub. Danas je nedjelja... Neko je rekao da je nedjelja amotinja bogataa. Ako je nedjelja amotinja bogataa, onda su svih est dana prije nedjelje i svih est dana poslije nedjelje amotinja siromaha. Od duga vremena itam novina... Saudijski kralj stigao je u zvaninu posjetu Libanu. Jue je Njegovo Velianstvo otvorilo panarapske olimpijske igre. Sino je bio basnoslovni prijem... Danas su voeni politiki razgovori. Danas je Njegovo Velianstvo bilo u damiji. "Maks Faktor", samo "Maks Faktor" ne zaboravite, gospoo! Kuna pomonica, govori etiri jezika, lijepe spoljanosti, radila bi kod bolje porodice bez djece... Starac u 85 godini postao otac i fotografisao se sa bebom. Neki Jermenin odsjekao nogu tati satarom... Dopremljen veliki kontingent jugoslovenskih ovaca... Neki ugledni politiar otputovao u Italiju... Rukopisi se ne vraaju. Potarina plaena u gotovom. itaoce "Orijana" pozdravlja marokanska princeza Lale Aja. Lale Aja je lijepa i provela je nedjelju dana u luksuznim brdima Libana.

Roena je u Francuskoj i studirala je na Sorboni. Oblai se kod Diora i predsjedava kongresima arapskih ena. Ona je borac za emancipaciju i ima puna usta blistavih bijelih zuba. Mala princeza je borac protiv kontracepcije. Na kongresu u Damasku predloila je da sve ene do etrdeset godina idu otkrivena lica, jer... "oi arapskih ena ne mogu nikada ostarjeti". Aplauz i burno odobravanje. Predsjednik Republike odlikovao je malu princezu Ordenom Velikog kedra. Neki zajedljivi iica napada Fransoaz Sagan u feljtonu... Udovica Age Kana davala je tehvid svome pokojnom suprugu... Sveti otac Papa govorio je protiv abortusa... Sveti otac Papa nosi bijele najlon arape i kuca sa svih deset prstiju na pisaoj maini marke "Oliveti"... Line i porodine vijesti: gospoa Lisijen abu Idriz i gospodin Dani abu Nahar, dentista, vjenani estitamo! Jedan maronitski pop, koji se dosaivao u hotelskom salonu, ubacio je kriom u raspjevanu kutiju 25 pjastri. Automat mu je odsvirao: "O, mister Taliman, Tali mi banana..." Taj pop je moda odavno prestao biti hrianin, ali zato je, ipak, ostao katolik. Hotel je pun amerikih nevjesta i uvegija. Nedjelju provedu u maenju ili itanju besmislenih romana. Njihove nevjeste su lijepe na neki naroit nain. U ljepoti amerikih ena ima neeg konfekcijskog. Svi ovi bogatai svijeta sve vie lie jedni na druge. Svi oni pate od obilja istih poroka i od nedostatka istih vrlina. Izgleda da s