B I B L I O T E K A

ZLATNA LAĐA

UREDNIK

DAVOR USKOKOVIĆ

IZDAVAČMOZAIK KNJIGA

ZA IZDAVAČA

ZDRAVKO KAFOL

GRAFIČKI UREDNIK

SREĆKO JOLIĆ

OBLIKOVANJE BIBLIOTEKEANDREA KNAPIĆ

ILUSTRATOR

TOMISLAV TOMIĆ

KOREKTORICA

KATARINA CVIJANOVIĆ

TISAK

TISKARNA LJUBLJANA D.D., LJUBLJANA, 2007.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.163.42-93-31

ŠKRINJARIĆ, Sunčana

Čarobni prosjak / Sunčana Škrinjarić. - Zagreb : Mozaik knjiga, 2007. - (Biblioteka Zlatna lađa)

ISBN 953-223-160-9

Sva prava pridržana. Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni djelomično reproduci­

rati, pohraniti u sustavu za reproduciranje, niti prenositi u bilo kojem obliku i na bilo koji način bez

pismenog dopuštenja autora i izdavača.

ČAROBNI PROSJAKSUNČANA ŠKRIN JARIĆ

PREDGOVORSANJA PILIĆ

Mozaik knjigaGRUPA MLADINSKA KNJIGA

U POTRAZI ZA SREĆOM

-Joj, opet lektira! - često se tuže klinci u školi kad treba pročitati kakvu knjigu.

- Koma, danas pišemo test iz matematike - jauču.- Škola je dosadna - cendraju.- To je prirodno - reći će psiholozi. - U školi se od učenika traži

određena disciplina, red, izvršavanje obveza - što djeci nije uvijek sim­patično.

Hm, često ni odraslima. I oni se počesto jadaju kako im je teško na poslu, zar ne? Ali što je puno, puno teže?

Puno teže je ne ići u školu.Puno teže je biti nezaposlen.Puno teže je roditi se siromašan, imati neuke i nesposobne rodi­

telje, ne završiti školu, živjeti na cesti, rasti u domu, biti sam...Roman Čarobni prosjak napisala je moja mama Sunčana Škrinja-

rić inspirirana sudbinom dječaka-prosjaka bez ruke koji je stradao u prometnoj nesreći. Kroz maglu se sjećam tog novinskog članka koji ju je tako potresao. Dječak je proseći izdržavao roditelje, i stanovao je u nekoj straćari - a vjerojatno je imao i mlađeg brata, nisam zapamtila.

Oh, što bi taj dječak dao da je umjesto u skitnju išao u školu i da je morao pisati domaće zadaće, a ne izdržavati obitelj, i čitati lektiru umjesto bježati od policajca? Njegov život bio je kratak i tužan.

Ipak, dječak-prosjak ostao je ovjekovječen u ovom romanu. Nije nastradao u nesreći i postao je slavan! Pisci imaju moć promijeniti sud­binu svojih likova, prekrojiti stvarnost, napisati drukčiju priču. Pisci su čarobnjaci koji iz šturih novinskih članaka stvaraju nove svjetove.

5

PREDGOVOR

Tužno je biti neobrazovan: lijepo je ići u školu, igrati se na raču­nalu, imati mnogo prijatelja...

Kad bismo cijenili ono što imamo i sanjali velike snove, možda bismo ih i ostvarili. Čarobni prosjak imao je velike snove i iako se kretao u društvu sumnjivih tipova, živio u seoskoj potleušici i spavao na podu - ipak ih je ostvario. Ma kako čudno izgledalo, u tome mu je pomogla ljubav koju je osjećao prema roditeljima i malom bratu. Želio im je osi­gurati bolju budućnost, puno igračaka i smijeha pa se izvještio u pro- sjačenju do savršenstva - izmišljao je najtužnije priče kako bi izmolio milostinju. Pritom nije zanemario školu, i dalje je učio, živio dvostruki život, proseći u obližnjem gradu i skupljajući novac za bolje sutra koje mora doći. Zaljubio se u nešto stariju djevojčicu i ljubav prema njoj nadahnjivala ga je da bude uspješan i oprezan u svom poslu. Međutim, njegovi prijatelji iz polusvijeta i sirota djevojčica nisu posjedovali dječakovu upornost i hrabrost, nisu imali plan koji je potreban da bi se izvukli iz nesreće, siromaštva i patnje što ih je snašla - ostali su zaroblje­nicima svoje zle sudbine.

Dok je pisala roman Čarobni prosjak mama je bila sva u nekoj groznici. Iscrpljivala se istražujući činjenice o dječaku. Oduvijek je imala razumijevanja za ljude koji su živjeli na rubu egzistencije i bili nitko i ništa. Doživljaje i susrete iz svoje mladosti, osobe koje je poznavala opi­sivala je u svojim pričama i romanima. Tada se često družila s boemima, lutalicama, opsjenarima. Kasnije se povukla iz tog čudnog svijeta i posve­tila pisanju. Za pisanje joj je bio potreban red i mir, usredotočenost. Rado je išla na susrete po školama, družila se s djecom. Ona su je nadahnula na mnoge zgodne pjesme i priče. Putovala je po cijeloj Hrvatskoj, posjetila razne gradove i sela, svugdje bila dobro primljena.

U privatnom životu bila je samozatajna. Često se činila nezaintere­sirana za mnoge stvari oko sebe. Na neki način više je živjela u literatu­ri negoli u stvarnom životu. Njegovala je rečenice, razmišljala o stilu, puno je čitala. Svijet oko nje se mijenjao, romantike i ljubavi kao da je bilo sve manje, teško je shvaćala novo doba, postajala je sve ozbiljnija.

6

ČAROBNI PROSJAK

Ali uvijek je voljela ljude. Zato su likovi u romanu tako uvjerljivi, plastični, a sama radnja filmična i slikovita. Kao da dokumentarna kamera skrivenim okom prati sudbine ljudi o čijim životima inače čitamo u rubrici »Crna kronika«. Slike se same stvaraju, kadrovi nižu. To je osobina dobrog pisca - stvara uvjerljive slike, emotivno nas dira, uči nas razumjeti ljudsku narav, povezuje uzrok i posljedicu, poučava i odgaja, ali tako da i ne primijetimo... U usputnim rečenicama otkriva mudrost i često razarajući iluzije nudi mogućnost čuda za one koji u čuda čvrsto vjeruju.

Ustvari, srcedrapateljno zvuči: ali pisci uvijek tragaju za ljubavlju. Oni žele da ih se voli, žele da ih se čita i žele biti shvaćeni. Znam iz osob­nog iskustva: privrženi su jednako svoje pozitivnim i negativnim junaci­ma. Često pišu o ljudskoj patnji, samoći i nesreći baš zato što bi rado da je ima manje. I moja mama Sunčana Škrinjarić pokušala je ovaj svijet poboljšati svojim knjigama, a to joj je i uspjelo.

I zato se treba veseliti školi i učenju.1 zato treba čitati knjige.I zato treba čitati lektiru.I biti sretan, jer ukoliko imate vremena i mogućnosti za čitanje,

znači da živite u jednom od boljih svjetova.U svijetu o kojem je čarobni prosjak maštao dok je sanjao svoje

snove na podu u potleušici...

Sanja Pilić

7

\

ČAROBNI PROSJAK

Dječaku je koza bila najbolja prijateljica. Barem u prvo vrije­me. Hranila ga je mlijekom, s njom se igrao. Tek je poslije

shvatio da druga djeca imaju i igračke. On je imao mamu i tatu ko­ji su se previše smješkali. Kasnije je dobio i malog brata, prljavog i uplakanog. Mama koja je bila debela odjednom je splasnula. Sve je to bilo nerazumljivo i nekako ubrzano. Ali on je rastao, a tata kao da se smanjivao. U kući nije bilo zrcala, nije bilo ni kreveta. Mnogo kasnije, kod neke susjede, ali dosta udaljene jer u njihovoj blizini nije stanovao baš nitko, shvatio je čemu služi krevet. Bili su obitelj kojoj nikada nitko nije dolazio u pohode. Zato je dječak sve morao spoznati sam. Ogledao se u mlakama, u vodi koja se napunila u koritu poslije kiše. Mislio je da su svi kao i oni, da leže na zemlji i tako spavaju i da ih ne smetaju ni mravi ni pauci, pa ni one stono- ge ili uholaže... Bilo je dosta tih kukaca, mali ih je brat kadšto hva­tao ručicama. Baš je bio nespretan, ali bi ipak ponekog uhvatio, pa čak i pojeo. Jer osim majčina mlijeka koje je brzo nestalo i kozjeg kojeg je srećom bilo, u takvoj njihovoj kući (dječak je poslije shva­tio da to i nije pravi naziv za ono u čemu je stanovao), dakle ipak u kući, nije bilo gotovo ničeg za jelo. Noću im je jako krulilo u želu­cima, ali dječak je, dakako, najprije mislio da tako mora biti. Čim je malo porastao, otkrio je voćke i ubrzo se po njima počeo penjati

11

SUNČANA ŠKRINIAR1Ć

te vješto grabiti plodove. Neki nisu bili zreli, pa mu je od takva jela pozlilo, bio je zelen i žut i povraćao je, ali nitko se baš na to nije naročito obazirao. Tata se samo smješkao i govorio: - Ti mulec, mogel si malo pričekati..., a mama mu je jedne večeri donijela div­ne, mirisave, zrele šljive i on je shvatio razliku. Malom bratu bilo je lakše, on je imao starijeg, ali roditelji su bili čudni, kao da mnogo toga nisu znali. Puno, puno kasnije kad je dječak već pošao u ško­lu i završio drugi razred, čuo je, a možda i slutio da su mu roditelji »duševno zaostali«.

Tata je ponešto radio i tada bi nestajao po nekoliko dana. Do­nosio bi masnu slaninu, veliku štrucu kruha i neko smrdljivo piće od kojeg je dječaku pozlilo još više negoli od nezrela voća. Nikad ga više nije htio okusiti, ali roditelji su u smrdljivoj tekućini očito uži­vali, pa bi uvijek požurili da je što prije ispiju. Malom je bratu ni­su nudili, samo da njima sve ostane, a to je, dakako, bilo dobro, oni to nisu znali.

Mali i veliki brat zgrabili bi kruh i slaninu, i to je bio kraljev­ski užitak. Čak niti mali mutavi brat (možda nije bio glup, samo je malo i rijetko govorio) nije više mogao živjeti od kozjeg mlijeka i ukradenog voća, da, i od pojedinih kukaca, ali sada mu se već ipak gadilo.

S voćkama je bilo sve u redu, dok se nije pojavio neki udalje­ni susjed s vilama i povikao gromoglasno i opasno: - Kreteni! Ako vas uhvatim na mojem voću, nabost ću vas na vile! A robije se ne bojim! Još će mi selo biti zahvalno!

Okrenuo se i otišao, samo se dječak uplašio, mali brat pre­vrnuo je na leđa velikog smaragdnog kukca, a mama i tata su se smješkali. Dječak je i nakon tog događaja odlazio po voće, ali pri­tom je više pazio, uzimao je plodove naizmjenično, s donjih i gor­njih grana, a stablima se približavao prije sumraka. Srećom, sus­jed je doista bio udaljen, a i nije stanovao u selu, nego u gradu,

12

ČAROBNI PROSJAK

gdje je imao veliku kuću i automobil i sve ono što bogataši imaju.Ali, za dječaka je zapravo svatko bio bogataš jer oni doista nisu^/ imali ništa. Živjeli su s kozom u potleušici, po njima je padala kiša, a zimu je bolje i ne spominjati, grijala ih je koza i poneki suharci i granje koje bi dječak prikupio. Srećom, zime su bivale sve blaže, to je zato što »Bog čuva sirotinju«, rekli bi u selu.

Malo pomalo pred dječakom se pomaljao svijet te bivao sve veći i različitiji, činilo se s pravom da mu nema kraja. Najprije je dječak upoznao selo, ali nije stekao prijatelje. Seoska dječurlija ot­jerala ga je kamenjem. Plačući se vratio u kolibu i zagrlio malog brata, a mama se opet samo smijala.

Možda su joj usne bile tako položene od prirode, tko zna?Dječak je dugo plakao, a onda se primirio i nekako spoznao

da je sasvim sam. Teško i za odraslog, a kamoli za dijete, mali brat nije mu mogao pomoći, on sam je trebao i hranu i ljubav, a rodi­telji su bili kao stabla koja se pod vjetrom povijaju. Moglo ih se do- taći i pomilovati, ali oni su samo postojali kao i kamen, i kao dr­vo, i dječakova tuga nije mogla do njih doprijeti. Majka bi ga koji put pogladila po kosi i rekla uz smijeh: - 0, kako si ti velik! - A poslije mu je govorila: - Ti si jako pametan.

Pokazalo se kad je krenuo u školu. Neznana vlast, o kojoj nit­ko dotad nije čuo, pobrinula se da se dječak upiše u prvi razred. 1 dadoše mu neke stare, poderane knjige i bilježnice bez korica, a učitelj ga smjesti u zadnju klupu da ne smeta ostalima. Zaudarao je po siromaštini i onoj svojoj ukletoj kolibi, pa je bolje nek ostane u kutu, izvan kruga sretnika i imućnika. Nitko od njega nije ništa očekivao, a djeca kao djeca - pravi okrutnici, odlučiše odmah da im bijednik bude predmetom poruge.

Na komadima papira dječak je počeo ukradenom olovkom is­pisivati prva slova. Polako, iz dana u dan, pred njim se otvarao svi­jet novih spoznaja. Učio je slova i riječi, usprkos učiteljevu nema­

13

ru napredovao je brzo i ustrajno, gladan je dolazio u školu, još gladniji znanja o svijetu koji se počeo širiti pred njim kao u čaroli­ji. Netremice je slušao i najprije sricao jednostavna štiva iz počet­nice, osjećao je kako se iza svega toga krije još mnogo više...

Učitelj se dugo ponašao kao da mali i nije u razredu. Već sam pogled na zapuštena dječaka u krpetinama koje su visjele na nje­govu mršavom tijelu bio je dostatan da okrene glavu, pa ga tako tjed­nima nije pozivao niti mu se obraćao. A onda jednom, slučajno i bez ikakvog očekivanja, zatraži da mu dječak pročita neku pjesmi­cu. Mali nije imao knjigu, pa mu je prvi susjed doda, ali uz oklije­vanje i očit izraz gađenja. Prvi put odjekne dječakov glas u zlokob­noj tišini učionice. I potekoše riječi koje kao da je oduvijek znao, čitao je polagano ali mudro, čitao je kao da čita samo za sebe, sas­vim udubljen u slike što promicahu njegovim duhom. Učitelj se zaustavi u hodu, prvi put pozorno pogleda dijete koje čitaše »ljepše od popa u crkvi«. Tako reče svojim gemišt-prijateljima navečer u ^ zadimljenoj seoskoj gostionici. I djeca u razredu su shvatila da je mali odrpanac pametan. To mu je pribavilo izvjesno poštovanje ko­je je pomalo graničilo i sa zavišću. Nevjerojatno, neoprano čudo­vište bez bilježnice i pravog školskog pribora čitalo je i pisalo naj­bolje u razredu. Otkud pamet djetetu seoskih idiota?

Samo su mu u računanju neki bili ravni. Ali sjedio je i nada­lje sam, u posljednjoj klupi, samo bi se poneka glava prema nje­mu okrenula, u očekivanju da joj nešto korisno došapne.

Učitelj je bio obuzet svojim brigama, skučen i nemoćan nije ni pokušao nešto učiniti za svog najboljeg učenika. Po svoj prilici, ionako bi bilo uzaludno. Doba mecena je prošlo, a vlast iskazuje zanimanje za nadarene uglavnom na papiru. I ne traži ih u nekim sumnjivim nastambama gdje se noćiva sa životinjama, a roditelji se valjda i pare pred djecom... Učitelj je o dječaku pričao u krčmi, loše mjesto za širenje dobroga glasa, ali glavni izvor vijesti za seos-

SUNČANA ŠKRINjARIČ

14

ČAROBNI PROSJAK

ka domaćinstva; poraslo je čak i zanimanje za roditelje tog »čuda«, ali »svakog čuda za tri dana dosta«, kao i gosta, uostalom. Ponetko bi se i zaustavio na seoskom putu, pa priupitao dječakova oca ili majku s laganom porugom u glasu: - No, što je? Imate se čime po­nositi... Mali vam je, kako izgleda, vrlo pametan... i to se događa. Neukima to nije puno koristilo, možda im je čak i štetilo, jer teško je priznati kako je zadnje siroče u selu pametnije od vlastita sina. Otac je i nadalje kopao, pomagao u teškim, prljavim poslovima ko­je nitko ne želi raditi.

Dječak se zaustavljao kod kioska s novinama. Rastao je bez radija i televizora, šareni časopisi blistavih naslovnica otkrivali su mu svijet. - Opet si ovdje? govorila mu je prodavačica. Hajde, od­lazi, ništa ne kupuješ, samo smetaš. Pa, ipak, kojiput bi mu se smilovala, od dosade ili hira, pokazivala mu stranice s lijepim že­nama, sve ono što je zapravo nju zanimalo. Mali je uvijek tražio više, bio je nezasitan, kiosk je bio njegova knjižnica, tu je naučio ono što se ne čuje u školi. Shvatio je kako je novac važan. Promiš­ljao je noćima kako da ga se domogne.

- Uvijek čitaš, ha - obratio bi mu se učitelj u prolazu. Dječak je stajao uz kiosk, nalakćen na pult, tako ga se često moglo vidjeti. »Moralo bi se nešto poduzeti za maloga«, pomislio bi učitelj, ali da­kako, što je on tu mogao, bio je nitko i ništa, loše opisan kod sva­ke vlasti. Ako mu je sudbina sklona, sam će naći svoj put. Povijest je puna dirljivih priča o genijima iz zabiti...

A u dječakovu kućerku bijeda i jad, samo se brat podigao na noge, pa nespretno trči naokolo i igra se s kozom. Ponekad se do­vuče oronuo pas, beskućnik i skitnica. Ubrzo ponovno odluta jer se u pustom domu nema čega najesti.

Do obližnjega velikoga grada vodila je željeznička pruga. Vozi­li su i autobusi, ali u njima se teško bilo sakriti i ostati neprimi- jećen. Zato je dječak odlučio da se za svoj prvi podvig koristi vla-

15

ČAROBNI PROSJAK

kom. Dobro je prosudio kako će u njemu lakše izmaći pažnji kon­duktera, jer bilo je više mogućnosti za igru skrivača koja je »slije­pom putniku« neophodna. Proučio je vozni red i odlučio se za pos­lijepodnevni vlak u kojem je uvijek bilo dosta radnika što su se vraćali s posla iz obližnje tvornice.

Umiješao se, onako neugledan, u gomilu i nezamijećen prvi put stigao u grad. Vlak je kloparajući ušao u gradsku utrobu, a dječak je buljio iza prljavog vagonskog prozora.

- Što je mali? Makni se, ako ne silaziš - dobaci mu putnik kome je na tren, u prolazu, zasmetao. Dječak se trgne, krene pre­ma izlazu, iskoči preko visokih vagonskih stuba. Dotakao je tlo zemlje čuda i opasnosti. Kolodvor mu se učinio nekim strojem iz kojeg neprestano izlaze ljudi. Ulaze i izlaze, različiti i tjerani samo njima znanim ciljevima, kao mnoštvo koje se neprestano miče i rastvara. Išao je polako, zastajkivao je, osvrtao se, poneki put suda­rio s mrzovoljnim prolaznikom, isprva se spoticao o torbe i kovčege. Sve ga je opčinjavalo: hrapavi glas što je dopirao iz zvučni­ka i javljao podatke o dolasku, odlasku i kašnjenju vlakova, velike ploče na kojima je blistavim slovima bio ispisan vozni red - slova i brojke su treperile, nestajale i ponovno se pojavljivale u nekom drukčijem redoslijedu. Prvi je dječakov izlet i završio na tom bučnom mjestu, jer imalo se što razgledati. Iza sjajne svjetlosti i nepomične ljepote stare građevine krio se još jedan drukčiji svijet. Zaslijepljen i obuzet dojmovima što navirahu sa svih strana, dječak ga otkrivaše tek postupno. Spazi slinava starca što se ispružio na klupi, pa teturava pijanca koji razgovaraše sam sa sobom. Odne­kud dopre slatkost, neprirodan miris i on se okrene. Pred njim se njihala mlada djevojka, bujne kose, namrčenih očiju. - Briši, kli- njo! - otrese se na dječaka koji ju je zatravljen promatrao. Učini mu se kako je oživjela neka od ljepotica s naslovnih stranica, sa­mo je ova bila gruba i drska, glas joj je bio kao u seoskih žena. Sli-

17

SUNČANA ŠKRINJAR.IĆ

jepac je prosio, drhturio i pružao pohaban šešir, pritom je meke- tavo i jednolično ponavljao nesuvislu tužnu priču. U šeširu je bilo nekoliko vrednijih novčanica. Dječak pomisli kako bi barem jednu mogao uzeti, jer bio je bez novaca, a pritom gladan do besvijesti. Ali, slijepac koji je očito bio lažan, kao da je pročitao njegove mis­li. - Gubi se, lopužo - izreče sasvim drukčijim, prijetečim glasom. Oči su mu iza tamnih naočala sve pratile.

»Ovo će biti moj svijet«, pomisli dječak krećući se među go­milom. »I ja bih mogao nešto slično pokušati. Kako je to spretno.« Shvatio je da mu za upoznavanje grada treba novac, a mogao ga je steći tek prošnjom i krađom. U nekoj bogatijoj sredini možda je i sam, iako malen, mogao zaraditi novac podučavanjem manje na­darene djece. Ali tko je u selu mario za znanje? Uglavnom, učilo se tek toliko da se prođe razred. A i njega nitko ne bi uzeo za po- dučavatelja. 0 tome je bilo smiješno i misliti. Možda pametan, no ulazak u bogatije kuće bio mu je zabranjen.

Mali je o gradu imao uzvišene predodžbe. Želio je uspjeti. To je osjetio već u prvom dodiru s drukčijim, izazovnijim životom. Njegovi su roditelji bili povremeni nadničari i sluge, a on sam, još nejak, mogao je, samo krasti voće s tuđih voćaka. Na tome se ne može zaraditi, ocijenio je. Ali zato može postati prosjakom, manje je opasno od krađe, a zahtijeva samo vještinu prenemaganja. Uvi­jek se nađe dobroćudnih ljudi koji će rado udijeliti djetetu. Svoje je lišće pomno ogledao u zahodskom ogledalu. Bilo je vrlo pri­kladno za taj poziv: blijedo ispijeno, pa ipak, još sasvim dječje. Tek je oči, možda, morao skrivati. Gledale su već hladno, previše iskus­no, nedovoljno čisto i bezazleno. Tijelo mu je bilo sitno, mršavo, a odjeću nije morao izmišljati. Ionako ju je nalazio na plotovima i smetlištima. U gradu će se moći obući, tamo je svaka tralja bo­lja od seoskih krpa. Imat će odjeću za školu i posebnu odjeću za prosjačenje.

18

ČAROBNI PROSJAK

Prvog je dana dječak samo obilazio kolodvor, želio je mjesto upoznati u tančine jer će se tu, odlučio je, odvijati važniji dio nje­gova života. Znao je da se roditelji neće nikud pomaći iz onog bla­ta, bili su takvi, zaostali i svega nesvjesni. Brat je bio još malen i uvijek gladan, možda bi mu mogao donijeti neku igračku. Već ih je toliko vidio, čak ovdje, na kolodvoru, u rukama neke drukčije dje­ce. Samo je koza bila topla i živa, a ona se sama snalazila, po koz­ju, i ništa joj nije trebalo. Njoj se ne bi sviđalo u gradu, znao je, i s nekom milinom pomislio na nju.

Približio mu se policajac. - Što je mali? Što radiš ovdje? Skićeš se?

- Čekam tatu - spremno odgovara budući prosjak (činio se zbog neishranjenosti mlađim od svojih devet godina). - Otišao je kupiti kartu za vlak.

Policajac ga još jednom pogleda sa sumnjom i udalji se. »Dakle, ovih se moram čuvati«, zaključi dječak.

Oko ponoći kretao je vlak za povratak u selo. Nije imao gdje prenoćiti i nije želio izostati iz škole. »Potrebna mi je, na neki će mi način pomoći.« Bio je pun snage, još više radoznalosti. I žurilo mu se, htio je svaki dan iskoristiti do posljednje minute. Njegovi su roditelji bili nepokretni, poput kipova načinjenih od gliba. I kad su nešto radili, činili su to polako, usporenih kretnji, a on se izvio kao ptica, tek je prohodao, a već se pokušao uspeti na stablo. Poslije su sve voćke bile njegove, kao da je od njih živio, jer u kući nije bilo mesa, samo kozjeg mlijeka koje ga je othranilo. I ulilo mu izdržlji­vost, životnost.

Sav ozaren vratio se te noći u kolibu. Mjesečina mu je uljepšala već znani put. Samo se koza promeškoljila u svom kutu, kao u znak dobrodošlice. Ostali su spavali tvrdim snom. Dječak zaspi sa željom da jutrom ne zakasni u školu. Imao je svoju zami­sao, svoj cilj.

19

SUNČANA ŠKRINJAR1Ć

Tako je započeo njegov dvostruki život. Grad ga je privukao magnetskom snagom, nikako mu nije mogao odoljeti. Nakon što je upoznao kolodvor, zalazio je sve više u nutrinu i dubinu grada. Dolazio je i jutrom, kad bi poslije podne išao u školu. Čitao je nat­pise na trgovinama, razgledavao izloge. U parkovima je bilo cvijeća, trgao ga je i slagao u čudnovate buketiće. Pokušavao ih je prodati mladićima koji su zaneseni ljubavlju i vinom sjedili uz svoje dra­gane. Ali, bilo je teško zaraditi novac, zato je na tržnici ponekad krao hranu. Banane su bile privlačne, no nije ih bilo lako ugrabiti. Za jabuke nije mario, pa niti za ostalo seosko voće. Smokve su mu bile najdraže, pa i grožđe kakva nema u njegovu kraju. Pokušao je zdipiti sušeni sir, pritom mu je vlasnik gotovo otrgnuo ruku, prok­linjao ga i zazivao policiju. Mali je jedva uspio pobjeći. Upoznavao je grad odozdo. Mnogi ljudi prožive cijeli svoj vijek u čistim zračnim sobama, u udobnostima kakve pruža i osrednji imutak. Nikad ne saznaju, a i ne zanima ih, što sve grad krije u svojim naj- donjim slojevima, ne dotakne ih užas i opasnost podzemlja što diše prljavim plućima, ali i uživa u svome opasnom smradu. Opas­nosti vrebaju sa svih strana, u jednu noć može stati cijeli život, strast, ispunjenje i kajanje.

Dječak se kretao dnom, ono je privlačno i u neprestanom pokretu, u gomili smeća nađe se i divnih otpadaka. Bio je još dije­te, privlačile su ga igre i zabave mladih, s njima se nastojao druži­ti. Njegovih vršnjaka u tom je društvu bilo malo, a nisu bili po nje­govoj mjeri i ukusu. Stariji su ga odbijali, smetao im je, bio im je dosadan.

Ubrzo je uspio stvoriti plan za svoj novi način života. Odlazak u grad vlakom bio je svakodnevan, uskladio ga je prema školskoj satnici. Često je odlazio na svoj posao prosjačenja i nakon poslije­podnevne nastave; kojiput bi se koristio i autostopom. Vraćao se kući i u sitne sate, pa mu je bilo teško odlaziti u školu kad je obu­

20

ČAROBNI PROSJAK

ka počinjala ujutro. Znao je kojiput i prespavati prvi sat, ali uglav­nom je redovito dolazio na nastavu i pisao neobične sastavke koje učitelj nije mogao dokučiti. »Odakle mu taj rječnik«, mislio je češuči se po ogoljenom tjemenu. »Ima mašte, nema što. Možda od njega bude umjetnik, pisac... ili će uz one roditelje propasti.« Pri­tom bi uvijek odlučio da će otići na općinu i zatražiti neku pomoć za svog darovitog učenika, ali do odlaska na gemišt u svom stal­nom društvu ta bi mu misao isparila iz glave. I tako nije učinio ništa, samo je od srca namjeravao...

Na svoj je način volio dječaka, progledao bi mu kroz prste kad ne bi na vrijeme stigao u školu. »Jadnika nema tko probuditi... Lju­di iz kamenog doba, nepismeni, neuputni. Ta žena, majka, ne zna ni ručak skuhati, žive u domaćinstvu s kozom. I to je jedino dob­ro, strpljiva životinja koja im daje mlijeko... A kozje je mlijeko zdra­vo. Valjda je zato mali tako izdržljiv...«

Dugo je trebalo, ali napokon i učitelj shvati da se s njegovim učenikom nešto događa i da mu je škola samo neznatan dio živo­ta. Uočio je da dječakova odjeća nije više toliko odrpana i bijedna.Sad se znao pojaviti i u modernoj vjetrovci, doduše, navučenoj na golo tijelo ili prljavu košulju. Sve je bilo neskladno, a opet drukčije, novo, za seoske običaje neviđeno.

Jednog se dana dječak pojavio sa skupim bilježnicama - na koricama su bili likovi iz crtanih filmova. Više nije uzimao drugi- y ma olovke, njegove su bile često ljepše i skuplje od njihovih. - Ot­kud ti to - pokušao je saznati učitelj, ali i sam se pritom smeo, pocrvenio. Kao da je osjetio da u ovom iznenadnom blagu postoji neka mračna tajna u koju je bolje ne proniknuti. A dječak ga samo presiječe pogledom i ništa ne odgovori.

21

SUNČANA ŠKRINJARIČ

II.

Navršio je jedanaest godina, osjećao se moćnim. Gotovo dvije godine živio je i kao prosjak i kao đak, i nitko ga dosad nije

omeo u načinu života koji je sam odabrao i podredio vlastitim pra­vilima. Kao da je imao tri života: djetinji uz brata, kozu i roditelje koji su zapravo bili djeca, đački uz polupijanog učitelja i učenike od kojih se po svemu razlikovao, i napokon, onaj uzbudljivi i pro­mjenljivi - prosjački život.

U početku je bilo teško, ali poslije je sve nekako mudro i vješto uskladio. Hodao je sasvim slobodno gradskim ulicama, upoznavao i najudaljenije četvrti. Znao je kako se uspavljuje i bu­di grad. Neki se građani nikad ne susreću, ne znaju da oni drugi i drukčiji postoje. Pomno je odabirao mjesta prikladna za pros- jačenje. Crkve, groblja, sajmišta - mjesta gdje ljudi tuguju, posta­ju milosrdniji, nadaju se zagrobnom životu, ili ona na kojima se pretjerano vesele, pa postaju velikodušni i rasipni. Otkrivao je i no­ve mogućnosti na koje ostali prosjaci ne bi ni pomislili. Iznenadni, kratki prepadi kraj dizala ili ulaza u robnu kuću, obraćanje samo malo starijim tatinim sinovima koji su se rado pravili važni pred djevojčicama - to je bio njegov stil, prosjački rukopis.

Upoznavao je grad i različite ljude u njemu.Skitnice, besposličari, samotnici, ali i opasni, divlji izgrednici

postajahu sve više njegovo društvo. Isprva bijahu to površna poz­nanstva, u prolazu, pazio je da se ne zamjeri starijim prosjacima kojima je isprva nehotice, a potom namjerno, otimao darovatelje. Samilosna starija žena uvijek će radije udijeliti djetetu. A on je bio iznimno privlačno dijete, znao je ispričati kratke, dirljive istine i laži o svom djetinjstvu. Jednom su mu roditelji umrli, drugi je put majka bila u bolnici, otac je uglavnom bio mrtav ili nasmrt boles­

22

ČAROBNI PROSJAK

tan, odbjegao ili pijan, kojiput bi pričici dodavao malog brata koji ne može prohodati, a izmišljao bi i gluhu i slijepu sestricu. Mali opsjenar bio je vještak u izmišljanju bolesti. Zapravo je nastojao što manje govoriti, ali neki su ljudi tražili priču, bili su radoznali, nepovjerljivi ili im je jednostavno bilo dosadno, a mali je govorio sabrano, uvjerljivo poput odrasla čovjeka i nikad nije cmizdrio, sa­mo je gledao ravno pred sebe i nije prosio, nego je tražio milosti­nju kao nešto što mu rođenjem pripada. Tako su kraljevi primali poklone od svojih podanika, kao nešto što se razumije samo po se­bi. Imao je svoje dostojanstvo i nije volio kad su se odrasli prema njemu odnosili kao prema djetetu.

Nikad nije bio u kazalištu, ponekad bi u periferijskim kinima gledao loše, otrcane filmove, a televiziju bi gledao u prolazu, u ne­koj robnoj kući ili izlogu. Umjetni život što se vrtio oko njega bio mu je čudan i stran, pa ipak, njegove prosjačke priče i preobrazbe imale su u sebi mnogo vještog, prvorazrednog i glumačkog.

Otkrio je miran kraj; predio grada koji je podsjećao na selo. Ljudi su se međusobno poznavali, kuće su uglavnom bile jedno­katne s malim, lijepo uređenim vrtovima, pa i korisnim povrtnja- cima. U takvim se kućama jednolično živjelo i dobro jelo, a stanov­nici su davali milostinju za svaki slučaj - da se dodvore Bogu.

Prosio je na svoj osobit, pomalo ukočen način. Gospođa ga je zamijetila ispred crkve. - Odmjerila ga sitnim, lukavim očicama. - Dođi! - reče mu uz rahli smiješak. - Nahranit ću te. Više će ti ko­ristiti od novaca.

Rijetko kad bi mu netko ponudio hranu, a on bi gotovo uvi­jek odbijao. Znao je da uz ručak ide razgovor, izbjegavao je pris­nost. Ovaj je put bio istinski gladan, a žena ga je mamila svojim iz­gledom mekušne osobe u čijoj kuhinji jamačno dobro miriše. I prevarila ga je ta mala slabost, jer jelo kojim ga je žena ponudila nije bilo raskošno poput njezine govorljivosti i neiscrpne znatiželje.

23

SUNČANA ŠKRINJAR1Č

Ponudila ga je juhom iz vrećice i tvrdim kruhom. Najradije bi od­mah pobjegao, no bio je kao sapet u malenoj, bezbrojnim stvarčicama načičkanoj kuhinjici.

- Zar nisi gladan - čudila se neumorna ispitivačica. - Hm, valjda su te časne sestre nahranile... ili nisu? Zašto samo šutiš?

Malo se zaustavila i pritom oklijevala, a onda mu se približi povjerljivo, no ipak teška srca. - No, imam sladoleda u hladnja­ku... To sva djeca vole, znam. Podijelit ćemo ga.

I žena se podiže, onako krupna i samozadovoljna, izvadi sla­doled u četvrtastoj kutiji i nekako ga nevoljko podijeli. Sebi je ipak zadržala veću polovicu.

Obradovao se dječak sladoledu. Nije ga kupovao od svoje na­porno isprošene milostinje. Prosjačenje nije lagan zanat, pogotovo ako je uspješno. Valja se čuvati mnogih zamki i opasnosti, pa čak i ovakvih naoko bezazlenih, ali upornih i dosadnih gospođa.

- A gdje su ti roditelji?- Tata je stradao na poslu. Majka je umrla pri porodu. I dije­

te.- Tko još danas umire pri porodu - žena je s nevjericom od­

mahivala glavom. - Zar nije bila u rodilištu?Žena je zujala kao komarac, dječak je osjećao kako posusta­

je, sladoled je bio pri kraju.- Bila je na selu, udaljenom. Sve se dogodilo iznenada - iz­

mišljao je.- Iznenada? Zar se porod može dogoditi iznenada?Pa, već je tebe imala... koliko joj je bilo godina? Sigurno nije

bila tako mlada...- Trideset godina - procijedi dječak kroz zube. Sad je već po­

mišljao kako da umakne. Ali, žena se zahuktala u svome milosrđu, očito besposlena nije imala društva, pa joj je i prosjačić dobro došao.

24

ČAROBNI PROSJAK

- Znaš što? Ostani ti kod mene, prespavaj, pa ću ja sutra otići na općinu. Socijalna služba mora se za tebe pobrinuti. Ne možeš ovako lutati naokolo, možda te smjeste u neki dom. Tamo ćeš ima­ti svoj red. A ideš li ti uopće u školu?

»E, sad si pretjerala«, pomisli dječak, u trenu se digne sa stol­ca, strgne ubrus s vrata (žena ga je majčinski htjela poučiti i lije­pom ponašanju pri jelu), pa hitro, bez pozdrava, šmugne kroz vra­ta stana... Potrčao je, nije se obazirao. »Nikad više u kuću, nikad više u kuću...« ponavljao je za sebe. Žena ostade zapanjena, širom otvorenih očiju...

»Kakav nezahvalan deran«, mislila je. Žalila je za polovinom sladoleda što ju je dječak izjeo... »Pa, onda budi dobar«, tugovala je. »Mogao me je i okrasti! Dobro je što ga ni na tren nisam pusti­la samoga.«

Opere suđe, pritisne tipku daljinskog upravljača, uvijek osta­je televizija, a njoj se ipak nešto dogodilo, moći će sutra pričati sus­jedi uz kavu. A mali je izgledao nekako posebno i pametno. Šteta... Što rade policija i socijalni radnici? Država se baš nimalo ne brine. Bit će uskoro narkoman, pa možda i ubojica...

Dječak je ljutito odmicao prema gradskom središtu. Znao je kako neko vrijeme mora izbjegavati predio u kojem se počeo dob­ro snalaziti. Žena će brbljati naokolo, teren je njegovom krivnjom postao vruć.

»Morao bih malome kupiti sladoled«, pomisli. Nasloni se na zid trošne kuće, svoje mršavo, nježno lice izloži uličnoj rasvjeti. Is­pružio je ruku i promatrao ispod oka prolaznike.

Vabio ih silnom unutarnjom željom, naredbom: »Vadite lovu, udijelite!« nije izgovarao glasno, samo za sebe. I mnogi bi se, doi­sta, osvrnuli, a neki bi prošli i kasnije se vratili, kao da je u dječaku postojao neki nevidljiv magnet. Pružali bi mu sitniš, ponekad i krupnije novčanice, zatim bi hrlili dalje s nelagodom, a opet s os-

25

SUNČANA ŠKRINJARIČ

jecajem da su učinili nešto dobro ili nešto možda čak korisno za sebe. Kad daju milostinju ljudi se često nadaju da če im se ona, na neki drukčiji način, vratiti.

Dječak je volio raditi sam. Promatrao je kadšto druge prosja­ke, ali nije ih oponašao. Uglavnom od njih nije mogao mnogo naučiti. Bili su bezlični, previše jadni. Otvoren jad, ispružena ra­njava i gnojava noga ili prljavo, slinavo dijete u naručju nisu baš djelovali poticajno. Ljudi su nekako zazirali, bježali, nisu voljeli vidjeti gadljivu ružnoču, potpuno poniženje. Dječak je imao uspje­ha jer je bio izuzetan. I druga su djeca prosila, ali glasno, namet­ljivo, doticala su prolaznike, jednoličnim glasom izgovarala uvijek istu priču. I bila su prestrašena jer ih je iza ugla često očekivao pi­jani otac ili neki drugi odrasli grubijan i izbijao im iz šačice posljed­nji novčić. Dječak je bio samostalan, neovisan, drugi su ovisili o njegovoj milosti. To mu je ulijevalo samopouzdanje, neko čudno dostojanstvo. Milostinju koju bi prikupio prosjačenjem, mogao je potrošiti na sebe, ali i na svoju bespomoćnu obitelj. Volio je gleda­ti kako se mali brat veseli bananama. Učio ga je kako se valja oslo­boditi kore, a potom zagristi u mekanu, slasnu sadržinu. Mali je proždrljivo gutao banane. Dječak bi ih katkad objesio na granu ne­kog grma i dovikivao mu: - Dođi, majmune! Pogledaj što sam ti donio iz Afrike!

Mali je pružao ruke, ljubio starijeg brata, majka je sve pro­matrala otvorenih usta, s divljenjem: »Kako je moj sin pametan!«, kao da se čudila. Ona sama nije završila niti jedan razred osnovne škole. Ništa nije znala o svom tijelu. Zanijela je i rodila bez prave svijesti o tome. Prihvatila je muškarca kojeg joj je slučaj nanio, a taj po svemu nije bio duhom iznad nje. U svojoj neukosti i nei­maštini i nisu bili previše nesretni, kad bi imali dovoljno hrane i ogrijeva ne bi više tražili. Sin im se činio kao neko više biće, poput

26

ČAROBNI PROSJAK

čarobnjaka koji se pojavljuju na seoskim sajmovima - kako bi oni svojim slabim glavama mogli dokučiti njihove trikove!

Kupio je sebi neke knjige i bilježnice, pa raznovrsne lijepe ke­mijske olovke i flomastere. Odjeću je znao pronaći među od­bačenim stvarima. Gradska su djeca pratila modu i odbacivala zas­tarjele krpice. Roditelji su stalno morali kupovati novo, a djeca su i rasla, naravno, pa se čak i u smeću moglo naći prikladne odjeće za dječaka. Snabdijevao se i u velikim skladištima gdje se prikup­ljala pomoć, njegovo lice, koje je ugađao kao najosjetljiviji instru­ment, pritom mu je bilo od pomoći. Rijetko kada bi ga odbijale že­ne, a uglavnom one rade na takvim poslovima. Prihvaćale su ga s nježnošću i puštale da bira i za sebe i za svoju obitelj. Tako je čak i ocu pronašao odijelo. Bilo je to uopće prvo odijelo u životu siro­mašnog seoskog sluge i povremenog pastira. Mali ga je donio u svi­tanje i položio uz očevo uzglavlje što se sastojalo od vreće ispunje­ne slamom. Kad se probudio, s nevjericom ga je i nekim pobožnim strahom razgledao, pa promucao neodlučno: - To nije za mene...

Dječak je već bio na nogama, nije mu trebalo mnogo sna, ba­rem u početku njegovog dvostrukog života. - Tata, to je za tebe!

I doda zapovjednički, kao da se obraća malom djetetu: - Obuci ga! Nadam se da će biti po tvojoj mjeri!

Kopao je dugo po nekom prigradskom crkvenom sabiralištu stare odjeće i pomno, prema svom savršenom pamćenju, odabrao odijelo po mjeri svog oca. Siromašak nije bio idealne tjelesne gra­đe. Prosječne visine, ali odebljala struka i kratkih nogu nije se od­likovao skladom, nespretno se uvuče u hlače čije su mu nogavice ipak bile predugačke. - Možeš ih zavrnuti - dobaci dječak. »Kad bi barem majka znala šivati.« Ali ona, dakako, nije znala, a u kući ni­je bilo ni igle niti konca, pa dječak odbaci misao o dotjerivanju i prekrajanju za neka druga vremena. No, gornji dio odijela, dvored- ni kaput sa sačuvanim i čvrsto prišivenim pucetima, pristajao je

27

SUNČANA ŠKRINJAR1Č

ocu kao saliven. - Šteta što nemamo ogledalo - reče dječak. - Možeš otići do trgovine i pogledati se u izlogu...

Tako je dječak počeo skrbiti za obitelj. Bio je istinski nadaren ■' za prosjačenje, stalno je usavršavao svoje ponašanje. Mjesta u gradu

birao je po svojevrsnom nadahnuću, pojavljivao bi se i nestajao, ni­gdje ne bi ostajao predugo. A i s policijom se igrao skrivača, samo su ga dvaput uhvatili, malo mu priprijetili, čekali su ih važniji i opasni­ji poslovi. Dječak je odgovarao kratko, zagonetno, trudio se da djelu­je bezazleno, a da pritom što više zamete svoje tragove. Uspijevalo mu je, pa je zadugo ostao nezamijećen i među prosjačkom i lopov­skom sredinom u kojoj se kretao. Shvatio je da mora kriti svoj us­pjeh i zato je uvijek radio što više udaljen od ostalih. Izbjegavao je odrasle, bili su glupi, svadljivi, čeznuli su za pićem i namazanim, grubim ženama. Bio je pametniji od njih, ali ipak, bio je još samo dijete i privlačili su ga i opčinjali lunaparkovi, cirkusi, sajmovi...

Kad bi milostinja bila obilnija, dječak bi poželio da ugodi sa­mome sebi. Mislio je kako će jednog dana doći s malim bratom i provozati ga na vrtuljku. Sada se vozio umjesto njega, a potom bi sjedao u male automobile i veselo se sudarao s drugim vozačima. Domahivali su u prolazu i cerili se od uha do uha, dječak je osjećao da sudjeluje u nekom sjajnom životu koji treba što više produljiti.

III.

Nekoliko puta su se susreli u lunaparkovima i streljanama prije no što su se zbližili. Momak je bio srednje visine, dje­

lovao je zapušteno, pomalo tupo. Na ušnoj mu se resici njihala

28

ČAROBNI PROSJAK

metalna rinčica s križićem. Nije bio pobožan, to je jednostavno bi­la stvar mode. Dječak je bio željan mladog društva, ovaj je bio očito nekoliko godina stariji, osamljen i, vjerojatno, bez novca. Iznad bezizraznog lica isticala se jedino gusta, sasvim neobična i bujna kosa. Kao da se prala sama od sebe uz poneki kišni pljusak ili doi­sta iznimno šišanje. Bio je opsjednut streljanama i oružjem. Otac nepoznat, majka uličarka, odrastao je u domu, ni lijep ni ružan, niti osobito pametan, ni po čemu privlačan izazivao je ravno­dušnost, čak odbojnost.

- Zašto ne radiš - pitali bi ljutiti građani kad bi ih plašljivo zaiskao milostinju. Trpali su ih u dimnjačare, kovače, u zanate za koje nitko nije mario. Mogao je mesti ulice, zarada nije bila loša. No, bio je lijen, stvoren za lagodan život, nekako prazna srca i praz­ne glave. Jutrom ne bi znao što će sa sobom početi, sve bi mu se događalo slučajno, bez njegove namjere, nailazio bi na neke ljude, družio se s njima, odlazio u gostionice. Tu i tamo bi se opio, ali ni­je postao pijanac, kao da mu je za sve manjkalo volje i poriva. Plu­tao je životom neodređeno i nesigurno, možda mu je nečeg bitnog manjkalo u organizmu, bio je nedovršen, neka skica za čovjeka. Nije mario ni za školu ni za zanat, pa se poslije osamnaeste godi­ne našao na ulici, izbačen iz doma, bez igdje ičega.

Dječaku se svidjela skitačeva kosa. Samo je u njoj bilo snage, muškosti. Dječakova je bila svijetla, nježna, imala je u svojoj me­koći nečeg djevojačkog. Pri prošnji mu je pomagala, činila ga je još mlađim i krhkijim. Znao je koristiti prednosti svog lica i tijela, ali zapravo je želio biti »supermen« sa snažnim mišicama. I to je pri­padalo dijelu njegova plana ili snatrenja. Kad isprosi dovoljno nov­ca, upisat će se na tečaj karatea. Čeličit će svoje tijelo, postat će snažan momak.

Iako je navršio tek dvanaest godina, dječak je u mislima imao razrađen nacrt svoje budućnosti. Dakako, nije namjeravao ostati

y

*

29

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

prosjak. Bio je to tek početak, način da se izvuče iz najcrnje bije­de. Pritom je mislio i na brata i na roditelje. I njih je želio uzvisiti, pomoči im da ne ostanu dovijeka u beznadnoj, tamnoj rupi. Bio je bistar, mnogo bistriji od svojih vršnjaka i odlučio je da se izvuče iz onoga što mu je zadano rođenjem. Pročitao je več članke u novi­nama ili knjige koje su opisivale slične sudbine. Vjerovao je u svo­ju sretnu zvijezdu.

Uspijevao je u onome što je naumio: uskladio je školu i pro- sjačenje. Osjetio je čak da mu se učitelj u potaji divi, a đaci u nje­mu gledaju već odrasloga, pa i oni najbogatiji kao da uzmiču pred njegovim znanjem i dovitljivošću.

Nasuprot svojim pravilima o samotništvu, on se ipak počeo družiti s mladićem bujne kose. Morao je s nekim podijeliti svoje nade i sklonosti. Kad bi ponekad pokušao nešto izreći svojim rodi­teljima, oni su samo tupo gledali pred sebe, uzdisali bi, a otac bi odmahivao rukom kao da tjera muhe. Ali otkad je dobio odijelo, čudio se i divio svome sinu. Uz kozu, dječak je postao glavni hra­nitelj obitelji. To i nije bilo baš dobro, jer otac je sada odbijao naj­teže poslove i isprošenim novcem nabavljao je piće umjesto hrane. Dječak, zaokupljen sobom, nije isprva zamijetio njegove postupke. Kad je shvatio, naljutio se, oduzeo starome novac. Ovaj mu ga je predao bez riječi, pognuo je glavu kao pas, a majka je uz njega sa­mo plakala. - Vi budale - grmio je sitni dječak. - Zar mislite da za to radim? Hoću da postanete prvi u selu, a vi ovako... I mali mora jesti. Inače ću ga odvesti sa sobom, a vi sagnjijte kao dvije repe!

Dječak je imao svoju tlapnju i to mu je pomagalo da ostane čist i izdvojen u lopovskom i prosjačkom društvu. Zamislio je ka­ko od isprošena novca gradi kuću i kupuje domaće životinje. Iz sta­rog časopisa izrezao je fotografiju na kojoj je bila zgrada njegovih snova. Ništa posebno, ali prikladno i skladno. Vrt sa cvijećem za koje njegova majka nije imala nikakva smisla. - Samo da nam je

30

ČAROBNI PROSJAK

kupiti svinju - uzdisala je. A stari se nadao kako će valjda znati načiniti kotac.

Čudno dijete prosjačilo je i kupovalo lijepe, možda suvišne stvari. Na taj će način teško doći do kuće, pa ipak... U svijetu je bi­lo toliko toga privlačnog, a nepotrebnog. I mali se brat veselio ig­račkama, više nego odjeći i hrani.

Dječak je razmišljao kamo da spremi svoj isprošeni novac. Bilo je dana kad je žetva bila doista obilna. Ali nije ga mogao sakri­ti u smradnoj slamnjači. Razmišljao je o prednostima »zakopanog blaga«. »Kako bi bilo da novac sakrije u neki lonac ili praznu kon­zervu?« Ali on nije imao ni zlatnike ni srebrnjake, a papirnati no­vac je opasno skrivati, kiša i hrđa će ga nagristi, uništiti. Ne, morao je smisliti nešto bolje. Bistar kakav je bio, ubrzo je otkrio da bi no­vac valjalo uložiti na štednu knjižicu u banku. Nekoliko puta bio je u lijepo uređenim, često čak velebnim prostorijama raznih bana­ka. Osobito one u gradskom središtu bile su privlačne, uvijek dob­ro zagrijane i čiste.

Dječak se motao među užurbanim, poslovnim ljudima, raz­gledavao slike na zidovima, promatrao kako ljudi ispisuju formu- lare, pa ulažu ili podižu novac.

Približio se jednom šalteru, pratio stalnu igru s novcem - ulaganje, prebrojavanje, podizanje novca - ljudi su se pojavljivali sa štednim knjižicama, čekovima, nekim stranim karticama, bili su ozbiljni, žurilo im se, starije žene bile su oprezne, sumnjičave, došao bi i poneki invalid i tražio da ga se pusti preko reda. Ostali bi nevoljko udovoljavali njegovu traženju. Dječak je gledao i upijao znanje o novcu, želio ga je imati u neizmjernim količinama, pa jednog dana možda i otiči s mlađim bratom nekud daleko, gdje ih nitko ne poznaje...

Iz sanjarenja ga je prenuo osoran činovnikov glas: - A što se, mali, stalno ovdje motaš? Makni se, samo smetaš...

31

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

Dječak pogleda činovnika za šalterom koji se svakodnevno bavio ogromnim svotama novca, a sam ga nije imao pa je, možda baš zato, bio mrzovoljan. - Htio bih uložiti svoj novac - reče glas­no i poslovno. - Oho - naruga mu se činovnik. - Gle ti mudraca! Otkuda ti novac?

- To nije važno. Imam ga. Dječak uperi u činovnika svoj hla­dan pogled koji je pri prosjačenju skrivao.

- Pa, onda se javi kad odrasteš. Ili dođi s mamom ili taticom. Moraš malo pričekati, bogatašu. Ti si maloljetan... Što? Valjda imaš deset godina... Hajde otiđi! Nemam vremena za bavljenje djecom.

Maloljetan? Pa naravno, to znači da još nema osamnaest go­dina. A tko če to dočekati? On je namislio da več kao punoljetnik bude pravi bogataš. Još šest godina! Cijela vječnost! Mora pronači neki način. Zasad, kupit će korisne i trajne stvari, na primjer, bi­cikl. Poslije će se na njemu voziti mali brat. Dobro je napredovao, rastao je uvis, samo nije mnogo govorio. Ali oči bi mu zasjale kad bi ugledao dječaka s darovima. I mali je prosjak bio sretan, osjećao se kao kraljević. Samo to nije bila priča za djecu, nego stvarni život.

Otišao je na glavni gradski trg i postavio se uz crkveni ulaz. Ni­je bilo pogodno vrijeme, ali posao je posao. Možda ipak netko naiđe. Valja iskoristiti svaki trenutak. I naišla je suha ženica neod­ređenih godina. Bila je u crnini, zaplakana, neutješnog izgleda. Mr­godni starac prodavao je svijeće i sadrene kipiće Majke Božje. Ču­vao je svoje blago i nepovjerljivo motrio malog prosjaka. »Znam ja takve«, mislio je. » Idušu bi ti ukrali da mogu.« Ona ženica udije­li dječaku obilnu milostinju. »Mogla je kupiti svijeću«, mišljaše starac. »To bi učinila da se ovaj mali nije ovdje stvorio.«

I već zausti da ga otjera, no dječak ga preduhitri. Znao je da sreću ne valja iskušavati. Plijen je bio obilan; to se, kao i dobitak na lutriji, rijetko ponavlja.

32

ČAROBNI PROSJAK

Počele su ga zanimati djevojčice. Ali ne iz njegova seoskog razreda. Bile su to čudne male dame koje je upoznavao tijekom svog prosjačkog života. Jedna ga je posebno privukla, tek nešto sta­rija od njega, ali zrelija, iskusna u odnosu s ljudima, posebno muškarcima. Na dječaka se nije obazirala, on je bio za nju dijete. Zadirkivala ga je, kojiput u prolazu povukla za kosu ili poljubila, bio je za nju neka vrsta žive, pokretne igračke. Znao je gdje će ju naći. Pojavljivala se nakratko, obično oko podneva, u mondenom sastajalištu mladih vrlo različitih podrijetlom, ali sličnog ponaša­nja. Vraćala se kući pred jutro pa bi spavala do podneva, a onda bi navukla neke svoje uočljive krpice i ušetala u kafić. Dočekivali su je uvijek s oduševljenjem jer unosila je mladost, dobro raspolože­nje, čudesnu životnost i nesvakidašnju ljepotu. Bila je srednjeg ras­ta, daleko od vrtoglavih manekenskih visina kojima teže suvreme­ne djevojke, ali pravilnog i skladnog, pa se isticala kao porculanska figura u izlogu trgovine prenatrpane nametljivim i izazovnim pred­metima. Kad bi ona ušla u neki prostor, uvijek bi, barem na trenu­tak, zavladala tišina. I oni sasvim neosjetljivi oćutjeli bi sjaj njena bića. Bila je privlačna, tajanstvena i opasna. »Nikada ništa slično njoj nije hodalo zemljom«, mislio je mali obožavatelj skriven u ku­tu. Upijao je iz daljine žudno svaki komadić njena tijela; pratio ovalno lišće koje se isticalo na nemirnoj ljudskoj podlozi poput cvi­jeta, hvatao osmijeh punih usnica koji bi otkrio niz jakih, ponešto izbočenih bijelih zubi... i najmanja nepravilnost pridonosila je sa­mo još snažnijem dojmu koji je na ljude ostavljala ta polu-dje- vojčica. Njezine su kretnje bile još djetinjske, pa ipak dvosmislene i pritom neizrecivo ljupke, morale su pobuditi žar i u sasvim pro- sušenih, istrošenih muškaraca, a kako ne bi u dječaku koji još ni­je spoznao ljubav, a na najgrublji način sve je znao o njoj. Još u ra­nim dječjim godinama zatekao je oca i majku u nepriličnu položa­ju koji mu isprva nije bio razumljiv, a poslije mu se ogadio jer u

33

SUNČANA ŠKRINjARIČ

njihovoj tjelesnosti nije bilo ničeg privlačnog... Ali kako je odrastao, tako je osjećao buđenje svoje muškosti i želju da potraži onu koja će mu u tome pomoći. Jake i grube djevojke vabile su ga i dražile na svoj prostački način,

on je zazirao i bježao od njih. Njegove vršnjakinje bile su do­sadne i slinave, samo ova, samo nekoliko godina od njega starija božica probudila mu je sva čula. Želio ju je ljubiti, ljubiti, ljubiti, svući kao lutku i ispuniti poljupcima njezinu nježnu, mirisnu put. Mali se prosjak tek pored nje osjećao prosjakom i proklinjao je svo­je siromaštvo, svoje dječaštvo i nevinost. Još samo nekoliko godina i on će odrasti, bit će bogat, zao, nedokučiv, i onda će joj prići kao pravi vitez, zadobit će njezinu ljubav. Mali se nije obazirao na pso­vke i prljavštinu, stvorio je svoju nebesku, kičastu oazu i sanjario do besvijesti. Kad se vraćao kući s noćnih prosjačkih i lutalačkih pohoda mislio je samo na nju, na zločestu djevojčicu u zlatu i svi­li, na ljepotu koju ona utjelovljuje.

IV

Po običaju, baka je ležala na prugastom otomanu, njeno ga je tijelo tijekom godina poprilično udubilo, iako ona i nije bila

previše debela i teška. Dane je, uglavnom, provodila ležeći, a noću nije mogla spavati, pa bi i opet ležala, čitala stare časopise i sa zeb­njom čekala lijepu unuku, skitnicu i pustolovku.

»Najljepše dijete koje je ikad postojalo«, premišljaše šezdese- togodišnjakinja. »Ne sluti mi na dobro. Ja ne mogu njome vlada­ti...«

34

ČAROBNI PROSJAK

To je, na žalost, bila istina. U prometnoj nesreći stradali su joj i kćerka i zet, oboje mladi. Odoše brzo kao u nekoj veseloj igri i os­taviše za sobom djevojčicu, baki na iznenađenje i muku.

»Otputovali su zauvijek, mene ostavili da se brinem o maloj, a baš se ni o sebi ne znam brinuti«, kao da je žalila, čudila se i lju­tila žena koja se još osjećala mladom i željnom ljubavi. Sve se odig­ralo tako brzo, gotovo preko noći, djevojčica je postala dijelom nje­na neobičnog domaćinstva, nikog na svijetu sad nije imala osim čudne, još premlade bake koja se voljela sviđati, a za kuhanje nije nimalo marila pa se, dok je bilo novca, hranila u restoranima. Na brzinu je prodala kćerkin stan negdje u novom dijelu grada, do ko­jeg je ona samo dva, tri puta stigla i nikako ga nije voljela. Sve što ju je zanimalo, nalazilo se u središtu oko kojeg je stalno strujao ži­vot i izmjenjivali se ljudi. Što god je bilo vrijedno spomena kad-tad bi se pojavilo na glavnom trgu i u okolnim kavanama. Zanimljiva lica, glumci i glumice u usponu, ali i oni u propadanju, umirovlje­ni ratnici i mladi, tek željni borbe za najljepše gradske prostore i unosne položaje, gradska krema, ali i živopisni ološ - sve se smje­njivalo i miješalo u nekom velikom ljudskom kotlu u kojem je mlada baka itekako željela sudjelovati. Njen joj je starinski stan pružao te mogućnosti, bio je nevelik, dvosoban, ali s kuhinjom, kupaonicom i smočnicom dovoljno prostranom da se od nje načini takozvana djevojačka soba u koju će se smjestiti unučica da ne smeta bučnim i poneki put razuzdanim bakinim posjetiocima. Nisu to sve bili njezini ljubavnici kako je predmnijevao dokon i svag­da ogovaranju sklon svijet, tek bi ponekoga udostojala svoje milos­ti, i to zakratko, jer plam ljubavi nikad ne traje dugo, pa je zato pro­bitačnije njegovati prijateljstva. No, o svemu tome žena koja se bližila starosti nije previše razmišljala, voljela je društven i razno­lik život, neprestana događanja, nipošto nije bila stvorena za sa­moću. Čitanje ju je zamaralo, pa i televizijom se počela zabavljati

35

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

tek u starosti. Morala je osjećati život punim plućima, udisati nje­gove mirise i smradove, sudjelovati u raznim sudbinama. Novac od prodaje stana brzo se trošio, željela se lijepo odijevati, a ni unuku u tom pogledu nije zanemarivala. Kako se u svim domaćinstvima gdje ne postoji navika redovitog kuhanja, čišćenja, plaćanja računa i uopće onog malograđanskog, ali skrbnog reda, mnogo više troši na hranu, piće i kojekakve sitne ludosti, ubrzo se počelo oskudije­vati i u najnužnijem. Baka je odgađala plaćanje računa, pa im ta­ko dvaput iskopčaše struju, a zatim stigoše i neugodne opomene zbog nenamirene stanarine. Uza sve nevolje, strah od neumitne starosti povećavao se iz dana u dan, naime, do pedesete godine la­komislenu ali privlačnu ženu mimoišle su razne boljetice koje pri­donose tjelesnom propadanju, no nakon te navršene dobi, punom silinom na nju su navalile sve odjednom, kao da nadoknađuju propušteno. I tako je u samo jednoj godini osjetila kako joj slabi vid, kako joj kosa ispada i pritom sve više sijedi, a najviše joj nevo­lja prouzročiše zubi koje nije mogla nadomjestiti nikakvim mosto­vima, nego se morala privikavati na klimave proteze. I stas joj se pogrbio, a koža omlohavjela, od raskošne i zrele žene nekom se nezaustavljivom brzinom preobražavala u staricu pjegavih ruku i izborana vrata. Pokušala se boriti s nevidljivim silama što su je uništavale, nikako ne shvaćajući da ona, kao i svako ljudsko biće, jednostavno podliježe starenju, samo što je u nje prividna mladost dulje potrajala pa joj se činilo da će je ta neminovnost mimoići. Is­prva se borila, kosu je bojila kao i većina žena njezinih godina, ali to je bilo najmanje zlo. Zubi odoše jedan za drugim, put joj je go­tovo iz dana u dan bivala sve nečistijom, njoj koja se dičila bespri- jekornošću kože i finoćom lijepo oblikovanih prstiju. Sve je krenu­lo nizbrdo i lavina se nije mogla zaustaviti, probadanja u križima, usporene kretnje, nesigurno pamćenje, stalne prehlade i nepres- tan umor, a uz to i uvjeravanja ravnodušnih liječnika da je sve pri­

36

ČAROBNI PROSJAK

mjereno njenim godinama dovodila su je do očaja. Lijepe više žale za mladošću od ružnih, za njih je taj prelaz u društvo neuglednih i neprimjetnih poput najgoreg šoka. Najdublje im je pogođena taština, na njih se više nitko ne obazire, tek se poneki uglađeni mladac podigne sa sjedala u tramvaju ili autobusu. Zar da se s tim pomiri ona koja je godinama bila jedna od vladarica glavnoga gra­da? Isprva se podvrgavala raznim dijetama, vitaminskim kurama i tjelovježbi, trošila je silan novac na skupocjene izvikane kreme, na spretne i ljubezne maserke i kozmetičarke, ali učinak kao da je bio slab, zapravo porazan.

Tako se šetala proljetnim perivojem dolično naličena i pom­no odjevena, kadli je njezin dugogodišnji obožavatelj, a kratko vri­jeme i poslijepodnevni ljubavnik, gotovo zaobiđe.

Pogleda je u nedoumici pa se zaustavi nekako oklijevajući.- Što je s tobom? Zar si bolesna? - upita je neodlučno, mje­

reći je pogledom u kojem više ne bijaše nimalo muške požude. Sa­mo sažaljenje, neka sjeta što ju je ponižavala. - Ništa mi nije. Možda prolazna slabost, pa brige s malom, znaš da je sad meni na vratu - pokušavala je govoriti nehajno, izbjegavala da djevojčicu nazove unukom. On se oprosti brzo, a žena shvati da ju je jedva prepoznao. »Više me neće potražiti«, mislila je. »Ni on, ni mnogi drugi. Moj je život završen. Djelujem odbojno. Kako to zlo ne mo­gu zaustaviti... Ja sam poput čarape koja se para, rupe postaju sve veće, naposljetku ostaje nešto bezoblično, ružno, mora se odbaci­ti...«

Nije mogla prihvatiti ulogu matrone u društvu kojim je done­davno vladala. Njezine su vršnjakinje, doduše, već odavno bile u tom zastrašujućem neuglednom svijetu. Sastojao se od životarenja i obilaska tržnica i trgovina, sve u potrazi za jeftinijom i, dakako, bjednijom robom. Uvijek u nekoj žurbi, u brizi za djecu i unučad, te su sive, iscrpljene spodobe trošile posljednju snagu na jedno­

37

lične kućanske poslove, na kuhanje, spremanje, krpanje odjeće, pletenje, uzgoj cvijeća ili na bilo kakvu djelatnost odmaknutu od glavnih tokova života, od one bujnosti i raskoši u kojoj uživa mladi svijet. Više je nitko nije pozivao na kavu ili piće, stari prijatelji, i sa­mi bolesni i umorni, gotovo se uopće nisu pojavljivali, a novih ni­je bilo. Baka je napokon odlučila da postane bakom, pa je počela primjećivati unuku, možda je bilo prekasno, djevojčica je previše dugo bila sama... Iznenadno je ostala bez oba roditelja, samo se sjećala obijesnih mladih ljudi i zajedničkih igara. Otac ju je bacao u zrak i dočekivao u ruke, vriskala je od veselja, majka je nikad ni­je otpravila na spavanje bez poljupca iako je u stanu znala biti go­mila nemirnih, pa i supijanih ljudi. Njezin je kutak bio izdvojen, gotovo kao neko dječje svetište. Kupovali su joj stalno igračke, pa su se i oni njima igrali. Majka ju je privijala uza se, osjećala je nje­zinu ljubav i tjelesno. Pratila ju je pogledom potajice ili izdaleka, divila se djevojčici, smatrala je najljepšim djetetom, malim čudom.

Nije se stigla nauživati svojih roditelja koji su se voljeli mlade­nački, strasno, i mala je bila plod njihove želje. Sve je bilo čisto, lijepo, bez ikakva nagovještaja nesreće, a ona se dogodila podmu­klo, iznenadno, kao potres, i odjednom se kao nekom zlom čaro­lijom sve promijenilo. Bila je još mala i neki savjetovaše baki da je ne vodi na pogreb. Zapravo, u očaju, iznenađenju i metežu koji nastaje svaki put kad se dogodi nešto sasvim neočekivano i straš­no, nešto kobno što mijenja i obilježuje sudbine onih što ostaju, za dijete kao da nije bilo vremena. Stvarni i grubi poslovi oko pokopa, pogrebne ceremonije, pisanje smrtovnica, stotinu malih poslova koji uvijek prate takav iznenadan, sasvim nepredvidljiv događaj, zahtijevaju napor i sabranost. S djevojčicom nitko nije porazgova­rao, bila je nekako odmaknuta, potisnuta u stranu, ostavljena da čeka pravu prigodu, a kad je sve prošlo, kad su mladi roditelji po­

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

38

ČAROBNI PROSJAK

kopani i oplakani, nitko više nije mogao prodrijeti u njezin svijet. Bilo je prekasno.

Ostala je sama i s bakom je razgovarala površno i ravno­dušno. Zadobila je udarac i nitko joj u pravom trenutku nije pris­kočio i pomogao. Možda više i nije bila svjesna tuge što je zauvijek ostala prebivati u njoj. Ali ona ju je trajno obilježila i dala znamen posebnosti i izdvojenosti. Razlikovala se od mladih bića njezinih godina. Baka je sve manje izlazila, naučila je za nevolju nešto sku­hati, sve je obavljala bezvoljno i tromo. Kao što je u početku sve činila da zadrži svoj privlačan, mladenački izgled, tako je poslije očitih neuspjeha, odustala od traženja i prizivanja zauvijek izgub­ljene ljepote. Odala se drugoj krajnosti, sasvim se zapustila. Već je i pranje smatrala suvišnim činom, pa ga je obavljala površno i ne­marno. Više nije upotrebljavala nikakve kreme za lice i slične bes­poslice, pa joj se bore produbiše, a kratko podšišana sijeda kosa lepršala joj je oko lica bez imalo draži. Pretvorila se, dakle, u nima­lo privlačnu baku, ne od onih koje se fotografiraju za ženske časo­pise i dokazuju bezazlenim čitateljicama kako se i u starosti može biti lijep. Može se biti barem uredan i dotjeran, ali negdašnja lje­potica imala je neku svoju čudnu dosljednost.

- Bako, pa ti smrdiš - otklonila ju je unuka kad je htjedne priviti uza se i izljubiti.

Žena se strese, htjede najprije malu pljusnuti, a onda se pre­domisli, ode u sobu, izvali se na stari otoman i zaplače. - Nitko me ne treba, zašto i ja ne umrem - tako je sažalijevala samu sebe, a okrutna unuka ode do hladnjaka da potraži nešto za jelo. Djeca go­vore istinu, barem dok su mala, poslije uz odrasle nauče lagati.

Nikad se nisu jedna drugoj približile, pa ipak život nekako po- teče, mala je krenula u školu, a stara se nekako za nju brinula. Ipak, stalna je mrzovolja bila nazočna u bakinu biću. Tek koji put, kad bi gucnula koju čašicu više, postajala je nježna i uviđavna, ali

39

ČAROBNI PROSJAK

unuka se već odbila od nje, pa je teško bilo nadvladati jaz. Patila je stara zbog toga: što je više voljela svoju unuku, to se ona brže uda­ljavala od nje; napokon je počela živjeti na svoj način.

- Zašto mi nikada ništa ne govoriš? Pa ja ništa ne znam o te­

- A što bih ti mogla reći? Ti me ne bi razumjela... Ne ljuti se, pa vidiš da dobro prolazim u školi - umirivala ju je djevojčica ko­ja svakim danom postajaše sve ljepšom. - Ne moraš se brinuti za mene. Ja ću sve sama... a pusti me da idem u svoje društvo. I ma­ma i tata bi me pustili. Oni su uvijek bili tako veseli. Dobro se sjećam. A ti samo cmizdriš...

omovi za napuštenu djecu često su na lijepim, slikovitimmjestima, pa i u bivšim dvorcima, gospodskim odajama,

na brežuljcima i u skrovitim perivojima. Uostalom, kao i bolnice u kojima leže ljudi u dodiru sa smrću; okružuje ih drveće u bol­ničkom parku i zelenilo, a posjetitelji im donose cvijeće... Sve to oni gotovo i ne vide zagledani u svoju mrklu nutrinu.

Još je u povoju riđi dječarac dospio u dom na šumovitim ob­roncima grada, u starinski dvorac što se polako raspadao, a u čije odaje smjestiše neželjenu i odbačenu siročad. Nesklad između lje­pote prostranih odaja, još ukrašenih ornamentima i izblijedjelim grbovima, i gruba, nesmiljenoga života što se odvijao u svakodne- vici bio je očit. Otkad je znao za sebe, dječak je stalno bio u nekoj gomili koja je drečala i puzala, nikad sam, a ipak osamljen među

bi...

41

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

djecom koja su se međusobno tukla, grizla i nadmetala. Nije osje­tio ljubav, samo neki strah i nelagodu, jer priroda ga nije obdarila ljepotom i umiljatošću, pa ga čuvarice i njegovateljice nisu nimalo mazile. Nije bio prljav ni gladan, ali dobivao je samo onoliko koli­ko mu je prema pravilima pripadalo, a koji put možda i manje. Oduzimalo bi mu se da se dadne nekom miljeniku. Pusto je bilo odrastanje među zidovima hladnog dvorca u koji još nisu stigli uvesti centralno grijanje, pa se siročad zimi okupljala uz slikovite peći na drva i ugljen. U prvi tren prolazniku se sve to moglo učini­ti privlačnim i neobičnim, prikladnim za sanjarenje. Okoliš je uka­zivao na sreću. Tako se često u predjelima što odišu mirnoćom i spokojem zbivaju najgora zločinstva. Ovdje su se zbivale male, go­tovo neprimjetne drame koje obilježuju djetinjstva i oblikuju lju­de. Crvenokosom dječačiću bio je izrana podaren nemar, odgurnut je u stranu, neznanim znakom obilježen kao suvišan.

Samo je jednom majka došla da ga pogleda.- Možda ga netko usvoji - rekla joj je ravnateljica doma. - A

vi morate dati dozvolu...Bio je tmuran, kišan dan. Dječarac je skakutao predvorjem.

Isprane hlačice prekrivale su njegovo slabunjavo tjelešce. Očice, zelenkaste i nekako vodenaste, motrile su čudnu, blijedu i nemir­nu ženu. Upiljila se u maloga, pomno ga je motrila nekoliko trenu­taka, posebno njegovu živu i bujnu, kovrčavu kosu, a onda kao da se nečeg ružnog prisjetila, odmahne rukom i polako ode. Potpisa­la je dozvolu, ali maloga nikada nitko nije usvojio.

Dolazili su u dom bračni parovi željni djeteta.Stajali su postrance, promatrali kriomice djecu, a kad bi im

se pogledi zaustavili na ponekom dječaku ili djevojčici, zamolili bi odgojiteljicu da im ih dovede. Znale su se dogoditi ljubavi na prvi pogled jer bilo je prelijepe djece, pa pametne i umiljate, oko nekih mališana čak su se otimali... Ali od crvenokosog bi brzo odvrnuli

42

ČAROBNI PROSJAK

pogled. Kojiput bi ga blago gurnuli u prolazu. Dok je bio malen, ravnateljica se, možda, nadala da će ga udomiti, ali nitko nije za nj pokazao zanimanje. Poslije, odrastanjem nije postajao ljepši nego odbojniji. I on se na to privikao, povukao se, zatvorio u svoj hladan i prazan svijet bez prijatelja. Vuklo se njegovo djetinjstvo i dječaštvo ravnodušno i odsutno. Djevojčicama nije prilazio, rugale su se nje­govoj kosi i nazivale ga vragom. Nije osjetio nježnost prvog poljup­ca i draž prvih dodira kad se polako otkriva svoje i tuđe tijelo. Gle­dali su potajno besramne filmove, odrasliji pitomci natjecali su se u grubosti i prostaštvu. Spavao je u velikoj prostoriji s još jedanae­storicom dječaka.

Blagovaonica je možda nekad bila viteška; gotovo uzet momčić naslikao je silnike u raskošnim odorama kako komadaju vepra. Bio je nadaren, povazdan je crtao sjedeći u svojim rasklima­nim kolicima, glava mu je bila poput jajeta, gotovo veća od tijela. Ravnateljica mu je pokušala pomoći, to bi pridonijelo ugledu do­ma, sve je bilo uzalud, mali je umro iznenada, za crtaćom daskom, nisu odmah ni primijetili. Ostalo je nekoliko njegovih slika na zi­dovima, ali poslije su, nakon ličenja, sve nestale. Možda ih je net­ko odnio kući, a možda su ih čistačice bacile u smeće. Crvenokosi je o tome razmišljao, volio bi imati sliku na kojoj vitezovi jedu i piju iz velikih, kićenih pehara. Kakva šteta što je mali čarobnjak umro, a kako je tužno što on sam ništa takvo ne zna. Pokušao je u potaji crtati, ali mu nije išlo. To ga je do kraja rastužilo i on se po­korno odao prljavim i grubim poslovima koje su mu namijenili. Iz dvorca je prešao u veliku modernu zgradu na suprotnom dijelu grada, u prostranoj ravnici s ponekim kržljavim stablom i gomila­ma smeća svud naokolo. Sada su imali gimnastičku dvoranu s raz­nim spravama, mogao se baviti sportom, ali ništa ga nije posebno privlačilo, ipak je naučio plivati. Izučio je zanat koji ga nije zani­mao, napuštao je iznenada majstore i lunjao besciljno ulicama.

43

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

Navršio je osamnaest godina i vrata doma su se pred njim zatvori­la. Školovanje je završio, nije htio ili nije mogao raditi, svejedno, ni­koga se to nije ticalo. Pomišljao je na majku, ali ona se više nikad nije pojavila. Pogledala ga je samo jednom i kao da joj je bilo dos­ta za cijeli život, podsjetio ju je na nedostojnu pustolovinu, možda na nekog crvenokosog grubijana koji ju je ponizio. Već je ostarjela ili nije živa. Ništa nije imao od nje, ni fotografiju ni lančić niti ig­račku. Odmahnula je rukom i otišla.

Skitnički život imao je ipak, za mlada čovjeka, svojih čari. Nije znao ni što će jesti ni gdje će spavati, ali mogao se kretati, zaviriva­ti u razne kutke ljudskih prebivališta, susretati čudne ljude, otpa­dnike kakav je bio i on, bjednije od njega, a i hrabrije, dovitljivije. Mali prosjak bio je otkriće, šest godina mlađi činio se potpuno dovršenim, samopouzdanim, opreznim i vještim u stjecanju nov­ca.

- Možda mi smeta kosa - potužio mu se jednom kao da traži savjet. - Prokleta policija, odmah me primijete.

- Tvoja je kosa sjajna - odvrati dječak. - Nikad nisam vidio neku sličnu, samo u stripovima, kao da imaš vatru na glavi...

- Što mogu s tim početi? Ni djevojkama se ne sviđam... A majka je pobjegla čim me je pogledala...

- Nemoj misliti na nju. Moja se samo smije. I ništa ne zna. Samo skuhati krumpire ili jaja... A i otac je nizašto. Kupio sam mu odijelo.

-1 takvi su bolji nego ikakvi. Znaš, ima razlike. Mi koji smo ničiji kao da smo najgori. Svi nas guraju od sebe. U domu su ona glupa, kovrčava djeca s plavim očima najbolje prolazila. Otimali su se za njih, ali majke, skitnice i nikakve, nisu htjele dati potpis da ih se riješe.

- Imam ja brata. Pokazat ću ti ga... Ja se brinem za sve.

44

ČAROBNI PROSJAK

- Mogli bismo zajedno nešto poduzeti, ja sam jak - podiči se crvenokosi. - Branit ću te ako treba.

Dječak ga promotri. Baš i nije bio za otimanje, krađu. Pros- jačenjem je sasvim dobro zarađivao. Nezgrapni momak mu se sažalio. - Smislit ću nešto za tebe - reče. - Dođi sad, pokazat ću ti jednu malu.

Obojica odoše tako do kafića u kojem se oko podneva pojav­ljivala djevojčica.

Pojavila se kao i obično, nehajna i nazigled dobro raspolože­na. Nosila je sasvim kratku suknjicu koja joj se privijala uz uske bokove i otkrivala noge do polovice bedara, pa ipak, sve je to djelo­valo i djetinjski bezazleno i razvratno, nekako kao da se obukla za kazališnu predstavu. Stavila je na nemirnu kosu s blagim uvojcima bakin starinski šeširić s kojeg je poskidala ukrasne vrpce. Tanka košuljica isticala joj je mlade grudi, gaćice su joj bile manje od rupčića.

»Nitko se ne usuđuje tako odjenuti«, pomislio je prosjačić. »Kako bismo bili divan par... i imali bismo uspjeha...«

- Mala maškara - reče glasno momak vatrene kose. Ali i nje­mu se svidjela. Opčinila ga je njezina životnost i neka hrabrost što je iz nje izbijala. Sam je nije imao.

»Ali možda je već na igli«, pomislio je... Svud oko njega bili su iscrpljeni, potrošeni ljudi. Iako mladi, već su odustajali od borbe, sasvim pomireni s uzaludnošću bilo kakvih napora. Crvenokosi je često pomišljao na jajoglavog dječaka - umjetnika u kolicima. Bio je sretan među lijenima i suvišnima. Stvarao je svoj svijet i pritom umro.

- Ona će propasti - reče glasno dječaku. - Ona mora propas­ti - ponovi još jednom.

- Nikad to više ne smiješ ponoviti, nikad. Zabranjujem ti, ni­si mi prijatelj ako to još ikad kažeš... pomisliš... ti si zao, zavidan.

45

SUNČANA ŠKRINJAR1Č

- Možda jesam - crveni se stresao jer ga je prosjak zgrabio za obje ruke i nemilice stiskao. - Možda jesam. Da, zavidan sam. A ti si zaljubljen. Pusti me... Idemo odavde.

Ali nisu otišli. Dječak je postrance gledao malu ljepoticu koja se osmjehivala, domahivala, čak je ponekog i poljubila u obraz. Pi­la je sokove i mineralnu vodu i samo jednu kavu... dječak je iz ug­la brojio. A crvenokosi je šutio, piljio je u svoje nelijepe, mesnate ruke i mislio kako mora sačuvati malog prijatelja.

»Ne mogu joj se približiti«, mislio je prosjačić. »Pazit ću na nju. Bit ću nevidljiv, ali bit ću uz nju.«

Možda je i nesvjesno naslućivao opasnost. Stariji mladići, a i ostala klatež koja se okuplja na sličnim mjestima, odmah zamije­ti pojavu mladog i još bolešću i porokom nenačetog bića. Strelovi­tom brzinom širila se vijest: mala je imućna, ima stan i nekakvu baku, neopasnu, ishlapjelu. Društvo ju je prihvatilo s oduševlje­njem, nazrele su se tu razne mogućnosti. Krov nad glavom pa još ugledan, građanski, bio je za neradnike i ovisnike carska palača, mjesto za opijanje, divljanje i neograničenu slobodu. Približavali su se polako, vrebajućim korakom, postaviše joj slatkorječive zam­ke u koje je kad-tad morala upasti. Najprivlačnijeg odabraše da joj bude prvi. Ljepota će pripasti ljepoti, a poslije će i ostali doći na red, polako će se ugurati u njezin život i stan, stvorit će se neko utočište i prebivalište za izopćene, za sitnež kojoj je policija uvijek za petama, na nekom usputnom tragu. Nisu previše zanimljivi ni važni, pa ih se tek od vremena do vremena uhićuje i ponekad ih se odvodi u »crnim maricama« i zatim ubrzo otpušta... nevoljnike kakvih su puni gradovi.

U petnaestoj se godini djevojčici svijet činio kao niz malih čuda i otkrića. Završavala je osnovnu školu i o tome što će biti da­lje uopće nije mislila. Baka je danomice ležala na rasklimanom di-

46

ČAROBNI PROSJAK

vanu i stalno uzdisala ili plakala. Pozvala bi je rukom i pokušala priviti uza se, mala se otimala, uvijek joj se nekud žurilo.

- Što će biti od tebe, mezimice moja - govorila je baka i na- goviještala neprestance svoju smrt. Ali to je bilo udaljeno od dje­vojčice. Bila je nemilosrdna i ravnodušna.

- Moraš se upisati u neku srednju školu - upućivala ju je ba­ka. Na dane bi se trgnula iz obamrlosti, pa bi onda poslovala po kući previše revno, kopala bi po unukinim stvarima, zgražala se nad njenim neredom, kao da je i sama bila drukčija.

- Zar te ništa ne zanima - pitala je i pritom gledala u prek­rasno mlado lišće bez ijedne boriće koje joj je izmicalo u nerazu­mijevanju. Bolest, ružnoća i smrt bile su čudne, tajanstvene riječi o kojima ne valja razmišljati. Kao da su između njih dvije bila sto­ljeća. Ništa osim gubitka roditelja, a oni odoše iznenadno, vedri i radosni, pa se maloj kojiput učinilo da če se isto tako i ponovno pojaviti, nije okrznuto njezinu mladost. Starost je također pokazi­vala žestinu, onu što rastače i uništava tijelo i razum. Starica je pla­kala, nije mogla zaustaviti propadanje, proklinjala je svoju nemoč, očajavala zbog zida što se ispriječio između nje i djevojčice. Kop- njela je, više nije imala snage ni za odlazak na tržnicu i u trgovinu; cjenkanje sa seljakinjama nekoč ju je zabavljalo, a sada iscrpljiva­lo.

Kuhalo se sve manje, i stara i mlada živjele su od čajeva, ka­ve, mlijeka i suhe hrane. Neke su stare susjede bolovale i umirale, one mlade nisu imale vremena ni volje za pohode nekadašnjoj, otupjeloj ljepotici. Djevojčicu su sažalijevali, ali su je još više ogo­varali. Ljepota i dobro raspoloženje pobuđuju zavist, naizgled sve se još odvijalo u građanskim okvirima. Nije bilo izgreda, barem ne uočljivih i glasnih, društvo je pratilo djevojčicu do veže, a zatim bi se raspršilo. Polumrtva baka ulijevala je kakvo-takvo poštovanje i obazrivost.

47

SUNČANA ŠKRINJAR1Č

Posljednji staričin posjetitelj bio je negdašnji, davni ljubavnik koji je ostavši sam, bez žene i djece što se razidoše svijetom kao ra­kova djeca, tražio bilo kakvo pribježište. Sjedili su tako cijela posli- jepodneva u sumračnoj prostoriji, gledali televiziju, pušili jeftine cigarete, pili čaj ili kavu, več prema tome što se našlo u kuči, pre- birali su po uspomenama i sami se pripremali za konačan odla­zak. Mala bi banula u sobu na trenutak, starac bi se odmah uspra­vio, živnuo je pod njenim pogledom. - Kako ti je unuka lijepa! - govorio bi staroj, smežuranoj prijateljici. -1 ti si bila prekrasna, ali ona je drukčija... nježnija. - Tko pamti ta vremena - odmahivala bi stara rukom. - Nekoć bilo, sad se spominjalo. Ne govori mi o to­me... a što će joj ljepota donijeti? Rodila se grbava ili šepava, na kraju sve na isto izlazi...

Ali znala je da nije tako, i da je ljepota dar božji, osobito u mladosti kada se puno toga samo ljepotom mjeri, prisjećala se ka­ko su joj se vrata samo otvarala i kako bi se nehotičan smiješak ukazivao na licima nepoznatih ljudi... I sada, eto, taj oronuli starac mijenja raspoloženje i ponašanje čim se razdragana djevojčica po­javi u dimljivoj i zapuštenoj sobi. Odjednom, za trenutak, postaje muškarac, onakav kakvog ona pamti u njegovoj najljepšoj dobi, a o čemu se više i ne govori. »Sada smo kao brat i sestra, sve je za­boravljeno, pravimo se kao da se više ničeg ne sjećamo.« Kojiput bi se iznenadno rasplakala, prijatelj bi je tad šutke uzeo za ruku i ništa ne bi govorio. Možda su i njemu tekle suze, u polumraku se ništa ne razabire, priklonili su se jedno drugome kao na pustom otoku.

- Što će biti od male kad mene više ne bude - znala ga je upi­tati. Ta ju je misao sve više opsjedala. On je šutio, što je mogao reći? Dijete koje ostaje samo usred grada, bez ikakve zaštite. Možda će imati sreće... U mladosti sve mu je izgledalo dohvatljivo, laćao

48

ČAROBNI PROSJAK

se raznih poslova, činilo mu se da ima beskrajno mnogo vremena, trošio ga je strasno i nemilice.

Kako je jurio, tako se naglo i zaustavio, odjednom su djeca odrasla, on ostario, žena umrla, sve tako dosadno i svakodnevno. Djeca ga nisu ni poznavala, njima se nije bavio, uvijek je mislio da će to učiniti sutra, ali tog sutra odjednom nije bilo, ostao je sam i nekako nedovršen, shvatio je da više nitko na njega ne računa, a djeca odoše, promijeniše sredinu, grad i državu, čak mu se više ni za blagdane ne javljaju. 1 sada sjedi u oronuloj sobi s nekadašnjom priležnicom, prijateljicom i više im se ništa ne da, ne odlaze u še­tnju, ne odlaze u crkvu, ne uzgajaju cvijeće, ne čitaju novine, ne rješavaju križaljke. Ostala je samo televizija i smrt, dobro je da ša­rena kutija postoji, ona zamjenjuje život, dovodi svijet u sobu, čini da se sve zaboravlja i potire. Zajedno su gledali televiziju i čula bi njegovo kašljucanje, stenjanje, hrapavi glas, smijeh na krivom mjestu, čula bi kako vukući noge odlazi u zahod, kako pušta vodu i koji put pere ruke. Očekivala ga je svakog dana, a kad jednom ni­je došao, poslala je unuku da ga traži. Sama se više gotovo nije mi­cala iz kuće. Zapao je snijeg, pločnici su bili neočišćeni, bojala se izaći na ulicu. Maloj je traženja bakina prijatelja bila deseta briga, imala je prečeg posla, jedva da je odlazila i u školu, sve je više vre­mena provodila u kafićima i diskotekama, bila je mala kraljica, omiljena i tražena, teško je bilo stići na sve, a u stanu što je propa­dao nisu imali telefon, jedva se i televizija plaćala...

- Pa, kad ćeš otići do staroga, koliko sam te puta molila, vid­jet ćeš ti kad ostaneš bez bake, plakat ćeš ti za mnom, zar nemaš srca...

Lijepa i umiljata unučica sve je obećavala, možda je u tom trenu tako i mislila, ali čim bi izišla iz kuće već bi je netko nagovo­rio i nekud pozvao, pa su joj i baka i starac i sve što je ružno i do­sadno odmah izvjetrili iz glave. Sjedila bi u nekom kafiću i ogleda­

49

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

vala se u zrcalu preko puta, bilo je tako divno biti mlad i poželjan i njihovi su razgovori bili sasvim drukčiji, pripadali su drugom vre­menu od onog što je protjecalo u bakinim smrdljivim sobama. Ah, opet sam zaboravila, prisjetila bi se na stubama negdje u noćne sa­te, pri povratku, a baka je ležala na divanu među okruglim baršunastim jastucima koje su izjedali moljci i tiho plakala. -1 ti ćeš biti jednom stara - rekla je glasno i okrutno. - Ah, ne - odgo­vorila je mala. - Ja ne. Ja sigurno ne.

Kad je na kraju otišla do starčeva stančića, saznala je da je od- vezen u bolnicu. Nitko od susjeda nije znao u koju. Baka se tada pridigla, uredila se kako je najbolje mogla i znala, navukla je staru bundu i umjetnim krznom podstavljene čizme i nekako odšepesa- la do stana svog jedinog preostalog prijatelja. Tamo se već sprema­lo i ličilo, pogledaše je mrzovoljno, odbojno. - Tko ste mu vi? Mi smo mu rodbina, što vas se tiče, uostalom. Umro je, već je i poko­pan, masno smo platili pogreb, a sad evo, sređujemo njegove sta­rudije. Kako je živio tako je i umro. Žalimo. Što možemo... nikad vas nismo vidjeli...

Stara se okrenula i otišla vukući se uza zidove starih kuća. Sa­da više nema ni njega, šteta, bilo im je lijepo na neki način, razum­jeli su se bez riječi, pripadali su nekako istom naraštaju, u staros­ti to puno znači. Vukla se polako i čudila kako se grad promijenio, postao je življi, raskošniji, izlozi su bili puni privlačne odjeće. Pro­motrila se nekoliko puta u velikim staklima, izgledala je kao neki tamni kukac koji se iznenada pojavio u rascvalom cvjetnjaku. Sve ju je podsjećalo na američke serije koje je obožavala jer je uz nji­hove dotjerane i uglačane junake zaboravljala na vlastiti jad. A on­da je u jednom izlogu, iznad šanka, ugledala lišće svoje unuke. Za- teturala je, zastala, u trenu im se sukobiše pogledi, između njih je bilo staklo. Mala ostavi dopola popijenu kavu i izleti na ulicu.

- Bako, što tu radiš?

50

ČAROBNI PROSJAK

- Umro je - odvrati stara. - Umro i pokopan.- Oh, žao mi je - djevojčica to izreče iskreno. - Znaš, nisam

stigla...- No, no, ništa zato. Smrt je stigla. Ona uvijek stigne.Stajale su na pločniku. Društvo iz kafiča davalo je znakove iza

stakla. Neki odrpani momčić piljio je u njih.- Idi ti - reče stara tvrdo. - Ne trebaš mi. Mogu sama. Sama.Djevojčica je neko vrijeme stajala neodlučno, a onda se vrati

prijateljima. Kosnula je se ta smrt neugledna čovječuljka. Letimice pomisli na roditelje, ali žagor oko nje bio je glasan, osmijesi prije­lazni, raspoloženje povišeno. Ljepotan koji joj je bio namijenjen zapita je prisno: - Nešto se dogodilo?

- Baš ništa - odvrati mu iako joj je godila njegova pažnja. Os­jetila je u trenutku kao da joj je nešto ledeno prešlo preko leđa, tako se sazrijeva i mijenja ljudsko biće. Prvi put, poslije mnogo vre­mena, kad je došla kući otišla je do bake koja je drijemala uz tele­vizor. Poljubila ju je naglo, a starica se nije ni pomakla.

Možda su sada napokon mogle postati prisnije, djevojčica ni­je ništa govorila, neka se nježnost osjećala u zraku, pokušala je urediti stan, listala je stare albume sa slikama, dolazila kući ravno iz škole. Bila je u završnom razredu, morala se za nešto odlučiti, za neku školu, za neki poziv. Ali ništa je nije zanimalo, samo život i stalne mijene, nesvjesno je već tražila ljubav mušku i strastvenu, život je bio na ulici, a ne u kući. Približavala se baki, na trenutke je osjećala kako i nju gubi, pa iako joj nije pružala nikakvu zašti­tu, bila je tu, u prljavom stanu nešto se micalo i kašljalo, netko ju je očekivao. Nije se mogla dugo savladavati, skuhala bi čaj, kavu ili juhu iz vrećice, saslušala bi staričino uzdisanje i stalno opominja- nje, sve to nije moglo dugo trajati. Sve tmurno i dosadno, a vani neprestano dolaze i prolaze ljudi, trešti divlja muzika, rasiplju se zvukovi i pogledi, dotiču se tijela... njezino je bilo još netaknuto.

51

SUNČANA ŠKRINJAR1Č

- Čuvaj se - ponavljala je baka kao stari, uporni vergl. - Čuvaj se - govorila je, a kao da se ona čuvala.

- Čega da se čuvam - smijala se djevojčica. - Mene svi čuva­ju i svi me vole. Brinu se za mene kao da sam princeza.

- To i je najopasnije, to i je najopasnije - mrmljala je stara uporno. - Ti najslađi su i najgori, upamti!

A takav je sjedio u kafiču preko puta i več je čekao pravi tre­nutak. Bilo je malo opasno, klinka još nije navršila ni petnaest go­dina, to se kažnjava, doduše rijetko kad, uglavnom na papiru. Ona će sama htjeti, u to je siguran. Stara neće dugo, vidi se po svemu, sve rjeđe izlazi iz kuće, a potom glavinja... Ne, ne, nije baš alkoho- ličarka, ali popije valjda poneku čašicu, glava joj ionako nikad ni­je bila od velike koristi. Momak uzdahne i ispije whisky, ugodna toplina obuzme mu tijelo, užitci su skupi, a njemu je samo do li­jepih stvari. Rođeni estet, obični mu se poslovi gade, to je za one neugledne što prolaze svijetom nezamijećeni, on je bio lijep, skla­dan, govorili su mu da se mora okušati u manekenstvu ili glumi. Kosa mu je bila prirodno svijetla, lice usko, ali dovoljno grubo da pobudi žudnju, stas besprijekoran, naravno ne previsok kao u pogrbljenih košarkaša s predugačkim rukama. Njegova dosadna mama uvijek je govorila: - Priroda ili Bog, svejedno, uvijek na jed­noj strani oduzme, a na drugoj doda. Tako je bilo s njim. Uglavnom je bio načinjen kao ukrasna biljka i najljepše ga je bilo gledati ka­ko stoji nalakćen uz šank. Ništa nije čitao, teško je pamtio rečeni­ce, nije bio za glumca. Njegov je duh bio od jednog komada, nikak­ve bujnosti ni raznolikosti: zamagljenom, neodređenom pogledu možda je bila uzrokom kratkovidnost. Djevojčica je tražila ta- janstvo, neku priču, on je težio nasladi i udobnosti. Jednostavno bio je lijen. I kao maneken morao bi se kretati, preodijevati, biti uravnotežena raspoloženja, sve mu se činilo napornim. Nikako ni­je bio nesretan, samo se iza upadljive, čak strasne vanjštine krila

52

ČAROBNI PROSJAK

ispraznost. Čekao je djevojčicu da još malo sazre, nije mu bilo do odraslih žena koje su bile opčinjene njegovom mirnoćom, a opet urođenom zavodljivošću. Mogao ih je imati koliko god je htio, ali sve su mu bile jednake, ništa u njemu nisu pomakle, zaljubljenost traži napor, a on je možda samo sebe volio.

ali je brat rastao. Prosjak se brinuo za njegovu prehranu,donosio mu je banane, naranče, čokoladu, napolitanke.

Kupovao mu je odjeću i igračke. Ipak, štedio je novac, stavljao ga u limene kutije i zakapao u zemlju. Ništa od toga nije bilo sigurno, strahovao je od vlage i hladnoće, bojao se da ga netko ne zapazi pri kopanju, premještao je svoje blago i pritom mislio kako će jednom zaboraviti mjesto na kojem ga je sakrio. Kupio je bicikl, pa kaseto- fon, bile su to skupocjene stvari ali njemu je trebao novac za puno bitnije i važnije, namjeravao je sagraditi kuću, veliku i prostranu, u njoj bi mali brat imao najveću sobu.. U školi su pomalo saznava­li za njegov dvostruki život, jednom poslaše u kolibu i socijalnog radnika. Taj je ponešto razgledavao i njuškao, što se tu može učini­ti kad je sve naopako. Majka se smješkala, koza meketala, a mali brat je bio uhranjen i dobro odjeven. Čak su djelovali kao sretna

- A gdje vam je muž - pitao je muškarac kojem se vlastiti po­ziv činio sve besmislenijim.

- A ne znam ja - smješkala se žena. - Valjda u selu... tamo gdje se kolje... uvijek je tamo.

VI.

obitelj.

53

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

- A pije li?- Što - pitala je žena ne razumijevajući. - Pa, svi piju...

Hoćete vi nešto popiti... imam rakije.... gdje su mi čaše... nategni- te iz boce...

- Ne, hvala - suho je odvratio čovjek. - A gdje vam je stariji sin?

- Pa, u školi... uvijek je u školi. On dobro uči.Moj sin govori kao svećenik... rado bi mi ga uzeli... znam ja...- A prosi li naokolo? Čuo sam da prosi u gradu. Javili su u

školu.- A što bi prosio - žena se i nadalje smješkala. - Što bi on

prosio kad mu sami daju... uzmite rakiju ili hoćete mlijeka... od naše kozice...

- Recite mužu da mi se javi na općinu. Nije dobro s vašim si­nom. Morate pripaziti ili ćemo vam ga oduzeti.

Kad se prosjačić pojavio, majka mu sva usplahirena reče: - Bio je ovdje neki čovjek, pitao za tebe, hoče nam te uzeti, a što ćemo mi jesti i ne pita...

- Ne boj se, mama - utješi je dječak iako se i sam prepao. Pomisao na domove i internate bila mu je mrska, zastrašujuća. Najviše od svega volio je svoju slobodu, stalnu mogućnost kretanja.

»Morat ću biti oprezniji«, pomisli. »Ali kako?« U nekoliko je godina prokrstario grad, imao ga je kao na dlanu, znao je za svaki trg, crkvu, sajmište, izbjegavao je opasna mjesta u središtu. Grad se mijenjao kao što je i on rastao, postajao je momak, nije više bio onako djetinjski privlačan kao u početku... Glas mu je postajao ne­kako grublji, stas viši, izduženiji, sav nekako muškiji, i to mu je bi­lo drago, no za njegov prosjački zanat nepodesno. Ljudi su radije davali djeci, a sad bi mu se već događalo da poneka stara žena ot- resito dobaci: - Primi se posla! U tvojim sam godinama već rinta­la, ah, današnja mladež... svi bi kruha bez motike...

54

ČAROBNI PROSJAK

Mali brat mu pritrči... naviknut na njegove poklone, bio bi ra­zočaran kad ne bi ništa dobio.

- Autić? Nisi mi donio autić?- Nisam - odvrati stariji brat ljutito. Nisam i neću. Ima važni­

jih stvari od autića.»Poslovi ne idu kao što su išli, kao da moje zlatno doba pro­

lazi«, mislio je. Pritom se prisjeti prelijepe djevojčice. »Oh, ona sa svojim licem. Promijeniti joj odjeću i skinuti joj šminku... Možda bi pristala...«

Nekoliko je dana redovito dolazio u školu, prionuo uz učenje, s lakoćom svladao propušteno gradivo, čak nanizao nekoliko dob­rih ocjena. Više nije bilo starog učitelja, predmetni nastavnici bili su kako koji, onaj iz matematike nikako ga nije trpio iako je u sve­mu bio iznad prosjeka, čak odličan...

- Skitnica - mrmljao je taj sebi u bradu. - Skitnica i niško- risti... Kud baš njemu nadarenost. Samo će je na zlo upotrijebiti...

Dječak se tako pritajio neko vrijeme, nastojao je biti uredan i čist, pratio je pozorno nastavu, dizao ruku, javljao se, nastojao što više popraviti dojam o sebi. Bio je mudar, predvidio je da će se go­vorkanja smiriti i da će čovjek koji ga je tražio možda odustati od svega.

Crvenokosi mu je pričao kako su domovi prenatrpani i pros­torno skučeni, kako su tamo ljudi presretni kad se riješe nekog štićenika. Onaj čovjek je opomenuo i obavio svoju dužnost, vjero­jatno je već i zaboravio na klipana koji se navodno bavi pros- jačenjem.

Prošla su u miru dva tjedna, najviše što je dječak mogao iz­držati. Život bez događaja u sivilu prigradskog sela, uz poneko pi­janstvo i uobičajene svađe dokonih baba, nije mu pružao nikakvo zadovoljstvo i onaj osobit čar uzbuđenja i iznenađenja. Makar i uz smrtnu opasnost, samo van iz dosade!

55

SUNČANA ŠKRINJARIČ

I tako je jedne večeri, poslije škole, ponovno krenuo starim, zamamnim putovima. Društvo je bilo na okupu, kafići i diskoteke otvoreni, neki čak i novi, uvijek puni i čarobno veseli, dječak od­mah osjeti kako mu krv brže struji žilama. Hi večer i noć odlučio je da ne prosjači, izvadio je novac iz dobro skrivene, limene kutije, odjenuo i obuo ono najmodernije i tom trenutku najprikladnije. Neki se i ne osvrnuše, a neki se obradovahu njegovu dolasku. - Gdje si bio? - pitahu ga, a da i nisu očekivali odgovor. U tom se svi­jetu noćnika brzo troši i još brže nestaje bilo gdje, u bolnici, zatvo­ru, mrtvačnici. A neki i odustanu, zamore se, prilaze stvarnosti i svakodnevici, postaju neka sasvim druga, dnevna bića. Mnogi se tu opraštaju s mladošću, a mnogi i očekuju smrt.

Dječak je odmah spazi, kao da se u tih petnaestak dana još proljepšala. Neka lagana tuga lebdjela je oko besprijekorna lišća. Nježnost i lomnost djevojčine pojave još se više isticaše na grubom, pomičnom tkivu slučajnika i prolaznika. Ona ga pogleda i nasmi­ješi mu se.

Kao da ga je neka nevidljiva sila privukla, dječak joj se sasvim približi. U gomili bijahu sami, svojim prozirnim očima gledala ga je netremice. Njemu je zastao dah, htio je reći nešto osobito, ne­svakidašnje, značajno, bitno... oh, koliko toga... Umjesto svega, on zbunjeno, glupo propenta: - Hoćeš li poći sa mnom prositi? Ti si tako lijepa i svak bi ti udijelio...

I sam se prestraši svojih riječi koje kao da je izgovorila neka druga osoba, izvan njega. Zašutio je obliven crvenilom, ispunjen očajem. On nudi kraljici da bude prosjakinja. Zar je izgubio ra­zum?

Djevojčica ga je i nadalje gledala netremice i kao da uopće ni­je čula što joj je predložio. Naslonila se na okrugli barski stolić i svi­soka rekla: - Ti si dijete. A ja se ne mogu igrati prosjakinje. Već je prekasno. Nikad se nisam ni igrala. Bila sam sama.

56

ČAROBNI PROSJAK

Dječaku se učinilo da su joj u očima suze. Ali to je bio samo trenutak jer ona se okrene, sva se priljubi uz mladića koji je obgrli posjednički oko ramena.

Iz gomile izroni crvenokosi. - Što je? Buljiš kao da si ugledao duha.

On zatrese dječaka. Ruke mu bijahu čelične.- Dugo te nije bilo...- Morao sam u školu - jedva izreče mali. - Tražio me neki

čovjek, socijalni radnik, tako nešto...- A ti si se odmah prepao - naruga mu se stariji prijatelj. -

Hajde zaboravi... Oči su ti priljepljene uz curu, a ona te i ne vidi više... Vidiš da ima pravog frajera. Taj će je navući...

»Kako bih je volio«, mislio je dječak. »Zašto ne shvaća. Htio sam joj reći nešto drugo, izletjelo mi je ono o prosjačenju.«

»Što stojiš kao lipov svetac?«, tako je govorila baba u domu. Plati nam piće, znam da uvijek imaš para, da sam barem ja tako spretan dečko. Hajde, trgni se!

- Ne možemo ovdje ostati! Idemo - reče dječak odlučno, kao da se prenuo iz sna.

I oni pođoše. Dječaku su se svi lokali i sve birtije činile iste, više nikoga nije vidio ni čuo, ponašao se kao mehanički lutak i šut­ke plaćao runde piva, Coca-cole ili nekog drugog pića. Crvenokosi je koristio njegovo raspoloženje, bezobzirno je naručivao i častio svakojaku klatež, pokušavao zadobiti poštovanje i ljubav tuđim novcem, svoga nikad nije imao. Prosjak je imao neko čudno dos­tojanstvo, crvenokosi je bio mekan, povodljiv i savitljiv poput crva. Želio se uvući u društvo, svidjeti se nekome, pronaći svoje mjesto među odrpancima, narkosima i lopovima, ali ni oni ga nisu prih­vaćali, bio im je odbojan.

- Taj crveni smrdi - govorili su međusobno. On im je i op­ran smrdio, izbjegavali su ga, ali prihvaćali su piće kojim ih je, ia­

57

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

ko rijetko kad, počastio. To nije značilo baš ništa, on če i nadalje ostati izopčenik. Mladi prosjak ga je jedini prihvatio, također je bio osamljenik, radio je sam, bio je šutljiv, ponosan u poslu što traži poniznost i prijetvornost. Poštovali su ga jer voljeli nisu nikoga. Zapravo, divili su mu se jer je imao uspjeha.

- Što če biti s malom - otelo se dječaku prosjaku.- Nije tvoja briga - odvrati crvenokosi grubo.Htio je dodati još nešto, prostački i zlobno, ali se ipak suzdrži.

Bio je nevoljen i zato se rugao svakoj ljubavi, odnosio se prema dje­vojkama kao prema smeču jer se unaprijed bojao odbijanja. Lije­pa ga je djevojčica razdraživala, otimala mu jedinog prijatelja, ima­la je u sebi ono što če njemu zauvijek ostati nedostupno.

- Mislim da ću prestati - reče dječak odjednom.Crvenokosi ga pogleda zblenuto. - Zar sad? Pa tako ti dobro

ide...- Čini ti se, glupani vole dječicu, posebno ženske kad se ras-

cvile nad mojom sudbinom. Njih je najlakše stresti za lovu. A i po­licajcima je žao... priče o bolesnoj majčici i tako dalje. Ali prestar sam, eto to je. Mislim da ću prestati.

Na neki način dječak prosjak bio je zvijezda svog okoliša. Nje­govim su se uspješnim pohodima divili, prepričavali su ih, preuve­ličavali, bili su, dakako, i zavidni. Dječak bi tako odstupio sa scene u punom sjaju, kako i priliči mudrim zvijezdama, onima koje se pamte. Na sceni slučajnika i prolaznika mitovi ne traju dugo. Sve se brzo mijenja, odlazi se u zatvor, bolest ili smrt.

Dječak se zamislio, budućnost mu se činila nakon svega jed­noličnom, dosadnom, čak besmislenom. Crvenokosi ga zapita: - A kako ćete živjeti? Što će biti s novcem?

»Da, to je pravo pitanje: što će biti s novcem, jer nije ga mo­gao dovijeka čuvati u limenim kutijama.«

58

ČAROBNI PROSJAK

- Smislit ću nešto - reče naglas. Crvenokosi ga je pomno promatrao, zatim mu se približi i reče poluglasno, povjerljivo. - Možda bih ti ja mogao pomoći.

Djevojčica se sasvim udaljila... Najprije joj je umrla baka. Pos­ljednjih je nekoliko mjeseci ležala na otomanu i ječala. Nije više ni gledala televiziju. - Bole me oči - rekla bi unuci koja je uvijek ne­kud hitala. - Jako me bole oči... Potom bi se pokrila pokrivačem preko glave i nešto za sebe mrmljala.

Mala se nije ni sjetila da pozove liječnika. Tu i tamo skuhala bi neki čaj ili juhu iz vrećice, ispekla bi jaja, donijela kući pizzu ili krumpiriće. Nije bila nepažljiva zbog zloće, već iz neznanja i neha­ja. Imala je društvo koje ju je stalno tražilo, sve je više bivala omi­ljenom. Dosezala je svoj vrhunac, a da toga nije bila svjesna. Iz da­na u dan neprestano je lebdjela u blistavom jatu, uvijek najljepša i najprivlačnija. Uboga baka dogorijevala je kao svijeća, potpuno utonula u samoću, opraštala se sa životom, prebirala po uspome­nama. Kao da su bili obitelj koja je osuđena da nestane. Nije mog­la zamisliti da će unuka odrasti, imati vlastitu djecu. A djevojčica je i bila od onih koje su lijepe samo u ranoj mladosti. Ima postojanih ljepota koje sazrijevanjem dobivaju neki novi znak, otmjenost i du­hovnost u izgledu i odijevanju. Djevojčica je bila oličenje same mladosti, krhkog prijelaza iz djetinjstva u djevojaštvo. Baka je umi­rala u bojazni za nju. Zadnja joj je pomisao bila na lijepo dijete ko­je ostavlja u svijetu okrutnom i pogubnom za svaku bezazlenost.

Zamijetila je da je baka mrtva kad se ova več ohladila. Ležala je pod pokrivačem, unuka ga je odgrnula, donijela joj je čaj. Zjeni­ce staričinih očiju bijahu ukočene, pjegave ruke s noktima nalik na čaporke bile su nepomične, zgrčene. Smrt je bila pred malom lje­poticom u kojoj je život buktio. Odjurila je po pomoč prijateljima iz kafića. Svi su se sjatili beskorisni, nepraktični, tražili su po za­puštenom stanu piće. Ljepotan je grlio i ljubio malu, tješio ju je, a

59

SUNČANA ŠKRINJAR1Ć

ona i nije tugovala. Napokon je iz susjedstva izmiljela žena neod­ređene dobi, ali spretna i poduzetna. Pozvala je mrtvozornika, or­ganizirala pogreb. Pritom je iz stana ponijela neke sitnice: kristal­nu pepeljaru, porculansku figuru, nekoliko damastnih stolnjaka koje ionako više nitko nije prostirao. Djevojčica to i ne zamijeti. Bi­la je zahvalna susjedi, i sama joj je nudila svoj bezvrijedni nakit. - Oh, ne, ne treba - prenemagala se žena, ja sam čista srca, pa mi smo susjedi. Pritom je mislila: »Kako će ta mala sad sama živjeti? Treba joj postaviti staratelja... «

Pronašli su da na starom groblju postoji grob mladih rodite­lja što ga je baka, začudo, plaćala. Sve je proteklo mirno, bez os­mrtnice u novinama i karmina. Pilo se poslije pokopa u »Veselom mrtvacu«, mala je bila slobodna, valjalo je proslaviti. Iste večeri lje­potan joj se približi: - Ostat ću s tobom. Sigurno se bojiš sama spa­vati... I bilo je tako. Kad je shvatila da bake više nikada neće biti, da je zauvijek nestalo njezina zanovijetanja i kašljucanja i da je sas­vim sama u stanu i na svijetu, djevojčica je zaplakala. Ništa više neće biti kao prije, osjetila je. Mladić ju je zagrlio i poveo do poste­lje. Razodjenuo ju je nježno i polako, prekrio joj poljupcima miri­savo, mlado tijelo. Noć nakon bakina pogreba, djevojčica više nije bila djevica.

VII.

Crvenokosi je bio jak, ali nije htio raditi. Za sve one dane što ih je proveo u sirotištima i domovima morao se osvetiti.

Činio je to hladno, odmaknuto, kao da se ne radi o ljudima. Našao

60

ČAROBNI PROSJAK

bi mušteriju, neku jadnu staricu ili invalida kojima je trebalo isci­jepati drva, oprati prozore, okrečiti kuhinju. Sve je on znao, ali bi uvijek namjerno počinio neku štetu koja u prvi mah nije bila vid­ljiva. Naslagao bi drva tako spretno da se izvana nije vidjelo kako nisu sva iscijepana, odvrnuo bi žarulju, ukrao ključič od neke nus­prostorije, ulio vodu u ulje, pomiješao brašno s gipsom... Svuda je ostavljao svoj zlokobni trag. I pritom ga nikad nisu otkrili, platili bi mu pošteno naručeni posao, neki ga možda i nisu povezivali sa štetama koje su poslije otkrili. Uvijek je želio nešto pokvariti, na- grditi. Privlačile su ga izložbe slika, ali nije se usuđivao ući u tihe, besprijekorno čiste dvorane. Sjećao se gotovo uzetog momčića koji je crtao s lakoćom i radošću, oživljavao je crtačeve likove u svojoj siromašnoj mašti. Nesvjesno je želio nadarenost, moć da stvaran i izmišljen svijet prikuje na papir ili platno. Kad bi to mogao, možda i ne bi bio zao. Ali skrivao je svoju zloću, ponašao se kukavički i podmuklo. Lopovsko društvo posjeduje instinkte, od njega su se odmicali. Samo dječak prosjak, u svojoj zanesenosti i ljubavi, nije osjećao zlo koje je kuljalo iz mladića. Dječak prosjak gubio je sa­mopouzdanje, pohodi u grad bili su sve manje uspješni, pa ipak, njemu je trebao novac za obitelj i razne prohtjeve. Počeo je pušiti, a crveni ga je stalno navodio da mu plaća piće, a i jelo kojiput. Pri- pio se uz njega i nagovarao dječaka da ne odustane od prosjačenja. - Tako ti dobro ide - govorio mu je. - Pravi si glumac i dobro iz­mišljaš. Eh, kad bi ja tako mogao... Njemu nitko nije ništa udijelio jer je izazivao odbojnost, i ljudi bi se samo odmakli, okrenuli gla­ve, ubrzali hod. Zbog toga je dječaka i mrzio. »Samo zato što ima anđeosko lice, samo mu zato ljudi vjeruju. Kako su glupi, treba ih zato varati, ništa drugo ne zaslužuju glupe ovce...«

Nekoj je poluslijepoj i naivnoj starici okrečio kuhinju za bi­jednu plaću. Pritom joj je malo gipsa usuo u sol koju je držala u

61

ČAROBNI PROSJAK

drvenoj kutiji ukrašenoj srcima. - Dva su srca sol, a jedno srce šećer - dobroćudno je blebetala stara. - Tako ih razlikujem.

Momka je zabavljalo kako je staroj ludi zasolio. Nije ni pomis­lio na posljedice, smatrao je da mu je sve dopušteno i da je to sa­mo igra. Nije mogao biti gospodar, samo podmuklica. I za pakosti kao da mu nije nedostajalo mašte.

Pokušavao je dječaka nagovoriti da zajedno obilaze stanove. On bi tražio posao, a dječak bi pritom uvijek nešto isprosio. Moglo se nešto i ukrasti, tako u paru, jer osamljene bakice se kad-tad pre­vare i otvore vrata. Ali dječak je volio raditi sam, pri prošenju mu je crveni bio samo smetnja. Dječak bi sam odabrao mjesto nakon duljeg razgledanja okoliša i zatim bi se sasvim uživio u priču koju bi trenutačno smislio. A na repertoaru je imao uvijek i više starih, već uvježbanih. Za novu priču bilo mu je potrebno nadahnuće, a ono je ovisilo i o prolaznicima. Kad bi mu se neki mogući darova­telj svidio, na brzinu bi smislio nešto novo i sasvim osebujno.

- Rodio sam se u šumi, pričala mi je mama. Bila je silno ja­ka, sve je sama učinila oko mene da dođem na svijet. Ležali smo na mahovini i trulom lišću, oko nas su bile gljive. Nitko nas nije di­rao, samo su neke životinje trčale... oh, sječam se dobro iako sam se tek rodio... Mama je poslije ubrzo umrla, rekli su mi da je iz nje istekla sva krv. Ali ja sam je dobro zapamtio, bila je lijepa kao šum­ska vila... A sada nemam nikoga, udijelite nešto siromahu... maj­ka mi je umrla, a otac u bolnici... on teško radi na gradilištima, pao je sa skele, možda će ostati uzet, neće više nikada hodati i raditi, a ja imam i brata, moram se brinuti za njega. Ništa nam nitko ne da­je, samo kojiput rižu i brašno, da, znam već ispeći kruh... ljudi ne­maju vremena za nas. Vjerujte, sve je čista istina, mama je umrla na porodu, ne, nije bila u bolnici, valjda nije stigla do nje...

Ili:

63

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

- Nisam imao tatu, ne sjećam se, ničeg se ne sjećam, imam samo baku, a ona me ne voli, ali bolje mi je s njom nego u domu, ona ima malu mirovinu i tjera me da prosim, na socijalnom ne­maju novca, a ja ću raditi čim završim školu, neću više prosjačiti, samo sad sam još mali, Bog će vam platiti...

Ili:- Mama mi umire, a oca nemam... nikad ga nije bilo, baš ni­

kad... mama samo plače i kašlje, ništa ne govori, ona je ponosna, ona ne zna da ja prosim, ona ništa ne zna, a ja joj hoću nešto ku­piti... možda ozdravi... da, ja je volim, ona je dobra, ali sada je bo­lesna i tu se ništa ne može...

Tako je izmišljao, dodavao i prekrajao u nedogled; ali nikada nije rekao pravu istinu... baš nikad.

Pričao je kojiput crvenokosom svoje izmišljotine. Tražio je od njega da ih ocijeni.

- Moram imati priče u pripremi. Neki ih traže, običo oni sta­riji. A mladi i rijetko daju, ali kad daju, onda je to obilno. Neki kao da se prave važni pred curama. Smiješni su. Istresu brdo love i ce­re se.

- Meni nitko ništa ne daje. Paze na svaku kunu, prebrojava­ju novac kao da je od zlata. Ali ja im zasolim kad mogu. Uživam u tome. I ukradem, najbolje u, kuhinji, iz kredenca, neki drže novac ispod papira, na polici. A u samoposluživanju me gotovo uvijek uh­vate, nisam spretan kao ti. Ta kosa me smeta. Odmah me primije­te i zapamte. Da je smeđa ili crna, bilo bi bolje.

- I mene zapamte. Neki se sjete pa kažu: - Što to brbljaš, prošli si put drukčije pričao...

-1 onda?- Pa ništa. Uglavnom se smiju. I daju opet. Ali sada sve ma­

nje, stariji sam, više ne pali moj izgled. Zato ću prestati.

64

ČAROBNI PROSJAK

Nije sasvim prestao, ali počeo je štedjeti novac. Morao se osi­gurati. Otac neka više radi, a i majka bi mogla, sada kad mali brat ide u školu. No, ona je sjedila uz kozu i pjevušila. Čekala je svog pametnog sina da joj nešto donese. Manjkali su joj prednji zubi, pa ipak je željela šminku. - Operi kosu, mama - govorio joj je sin.

Znao je šmugnuti u predvorje nekog velikog, lijepo opremlje­nog hotela. U mirisavom zahodu uredio bi se, dotjerao kosu, očis­tio nokte. Rijetko bi ga kad najurili. Imao je sposobnost prilagod­be. Vježbao je pred zrcalom nevin, začuđen pogled. Svijetla kosa davala je njegovu licu prirodnu otmjenost. Neki nježni starčič htje­de ga povesti u sobu. Promatrao ga je molećivo, drhtavom rukom pogladio ga po glavi.

- Hajde sa mnom! Kupit ću ti sve što želiš. I novo odijelo i ci­pele... tako si lijep. To zaslužuješ.

Ali mali prosjak odgurne starca. Tražio je samo novac, milos­tinju, ništa ne htjede dati za uzdarje.

Čuvao je svoje tijelo. U duši je bio kicoš, sklon lijepim i nepo­trebnim stvarima. - Sve ću imati kad odrastem. Samo kamo da spremim novac?

To ga je mučilo i stalno opsjedalo.Stajao je naslonjen na zid. Tako je stajao satima miran, uglav­

nom tih. Nije glasno zapomagao tražeći milostinju. Pričao je iz­mišljotine i možda su to prolaznici naslućivali. Bilo je u njemu nježnosti pa su mu mnogo toga praštali.

Jednostavna mu je žena pristupila. - Zašto prosiš - upitala ga je.

Pogledao ju je nekako s visoka, kao da je on odrastao, a ona dijete: - Moram.

Slušala ga je u nevjerici. Na kraju je ipak posegnula u novčar­ku i izručila mu sav sitniš. Nije zahvaljivao, već je na svoj naizgled ravnodušan način vrebao novu mušteriju.

65

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

- Sretnik - reče mu crvenokosi prijatelj u prljavoj majici. Od­jednom se stvorio pred njim. - Ti samo inkasiraš lovu, a ja ništa... daj mi za cigarete, nisam zapalio od jutros...

-1 bolje nemoj - reče mu mali prosjak. - Moja muka da ode u dim. Obećao sam malome autić. Skuplja ih...

Nevoljko je odvojio novac iz limene kutije. - Eto ti, na, pričekaj malo da obradim još neku babu, pa idemo na kavu. Ali makni se odavde... Smetaš, kako ne kužiš?

I smetao je jer mu ni lice ni pojava nisu bili nimalo privlačni. Malome se sviđala njegova žarka crvena kosa, ali većini ljudi bila je odbojna. Ima u tome nešto vještičjeg, nepriličnog, možda su po­mišljali. Bio je drukčiji, ali ne na način koji bi izazivao radoznalost, simpatiju. Želio je biti voljen, ali nikako mu nije uspijevalo. Krive su mu riječi navirale, nije se mogao obuzdati. Odjednom bi iz njega po­tekla bujica, govorio je nepovezano, prosto i grubo, upravo ono što nije trebalo. Malome je počeo zavidjeti jer mu je prema njegovu mišljenju, sve išlo od ruke. Zavidio mu je na lakoći kojom postiže uspjeh. Nije bila uvijek lakoća. Prosjak je vježbao, gimnasticirao, pričao izmišljotine svome malom bratu, provjeravao je učinak.

Momak je pokušavao naći neko mjesto u svijetu. Bez obrazo­vanja, bez upornosti i strpljivosti, nigdje se nije mogao zaustaviti, bio je osuđen na stalno lutanje i potucanje.

Pristupio mu čovjek pedesetih godina, podbuhla lica, teških nogu. Masnu je kosu vezao u tanki repić, odjenuo nemarno neku čudnu, bezobličnu odjeću, oko zadrigla vrata lepršao mu je kocka­sti rubac. Nakon igara oko flipera i osluškivanja pijanih prepirki, odlučio se valjda povući u neki svoj brlog, pa reče mladom skitni­ci: - Ako nemaš gdje knjavati, dođi sa mnom.

Crvenokosi ga osmotri, najprije pomisli da je neki muškoljub koji ga mami, ali tip se nije takvim doimao. Više je nalikovao na grubijana koji premlaćuje žene.

66

ČAROBNI PROSJAK

Kako je momak bio povodljiv, nije ga trebalo dugo nagovara­ti. Živio je kao pas lutalica, bez plana. Dan mu prođe, a da nije učinio baš ništa, tek je prolazio svijetom, stran i tuđ svima, a naj­više samome sebi. I tako ga je svaki prolaznik mogao pridobiti za neku svoju svrhu, od cigarete do cigarete, od kave do kave, od pića do pića, sami slučajni susreti i on u njima kao mušica što se ba­trga u svom sitnom životiću. Stan u koji ga je stranac uveo bio je zapravo gomila starih i nasumce skupljenih stvari, vrlo prljav i ne­milice uništavan. - Što buljiš - reče tip crvenokosom. - Ostavio mi je frend ovu rupu dok se on odmara u ćuzi. Ako ti smrdi, a ti počis­ti. Nemam ništa protiv. Ali nekako volim imati u rukama drukčije stvari. Neki dobar komad, a ne metlu...

Iako je crvenokosi odrastao u domovima, a tamo su ih, ipak, učili nekom redu, nije pokazao nikakvu volju za metenjem i čišćenjem. U kutu je bio ulegnut ležaj, nešto što je nekoć bilo dvo­sjed, trosjed ili tome slično.

Tip svuče cipele i novi smrad bješe dodan smrdežu što ih je zapahnuo pri otvaranju vrata. Crvenokosi se još snebivao, nigdje ormara, a ni nekog klina u zidu. Ovaj čudni čovjek držao je svu od­jeću na jednoj hrpi i potom bi je izvlačio prema raspoloženju i vre­menu. - Nađe se neka dobra teta pa me opere i ispegla - rekao je namigujući. - I ti moraš sebi neku potražiti. A sad, ovdje spavaj ako hoćeš, moraš mi dati za struju i vodu, nekako ćeš se snaći, ni­si valjda glup. I nađi i ti neku žensku, ako ima stan, još bolje, on­da se uvali što prije...

Crvenokosi ga je gledao u čudu. Čovjek je imao oko pedeset godina, bio je jak, na mišici je imao tetoviranu ženu, prsa su mu bila silna i dlakava. Usprkos neredu i bijedi, tijelo mu je bilo dobro sačuvano i čak uhranjeno, očito nije gladovao. Valjda se znao snaći i umiliti kad mu je trebalo.

67

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

- Poveo sam te od dosade, toliko da znaš. Kadšto mi dojadi biti sam, iako je čovjek sam sebi najbolje društvo. Ne mogu sa zi­dovima razgovarati. A i ti si sam, zapazio sam te... vučeš se svije­tom. Ne moraš mi ništa pričati otkud dolaziš i sve te cile-mile... A otkuda i svi mi dolazimo, zna se, na kraju zemlja, i sve ti je isto.

Činilo se da čovjek razgovara sam sa sobom, gotovo se nije obazirao na crvenokosog. Taj se uvali u onaj ležaj jer bila je u sobi i široka postelja ispunjena jastucima i pokrivačima i kojekakvim krpama i novinama. Nju je jamačno koristio vlasnik koji se poslije isprekidanih monologa na njoj i ispružio, legao i ubrzo bezbrižno zahrkao.

»Zašto me poveo« pitao se crvenokosi. »Mogao bih ga okras- ti, pa i ubiti, on nizašto ne mari...«

Ali tu se nije imalo što ukrasti. Bilo je nekoliko neotvorenih boca piva, gomila starog kruha, dvije nenačete riblje konzerve, možda i poneka novčanica u otrcanoj lisnici koja je virila iz džepa. Ipak, bolji je i takav smještaj nego spavanje po vagonima i na klu­pama. Crvenokosi pomisli kako zapravo ima sreču i kako ovaj br­log treba zadržati do daljnjega. Dok me ne izbaci... S tim mislima i on se zaveze u san.

Kad se probudio, stariji je več poluodjeven sjedio na postelji i pušio. Mrzovoljno je pogledao momka koji se podizao sa svog leža­ja. - Treba mi neko piče - reče čovjek kratko. - Kako je teško početi dan bez nečeg oštrog.

Jedini je prozor bio tako prljav da se kroz staklo gotovo ništa nije vidjelo. U sobi je stalno žmirkala žarulja sa stropa. Momak se podiže i krene prema prozoru.

- Da vidim kakvo je vrijeme!- Meni je svejedno kakvo je vrijeme. Glavno je da prolazi.

Kakvo god je, ja moram izaći... Ideš i ti?

68

ČAROBNI PROSJAK

S malo vode dotjeraše izgled i frizure. Čovjek je pomno savio svoj tanahni repić. Valjda je držao do njega. Bio je mastan i prhu- tav, a vezivao ga je nekom tankom uzicom nalik žnirancu. Do gar­derobe očito nije držao. Crna majica prekrivala je kako-tako pr- ljavštinu, pa i trbuh što se počeo nazirati pod pojasom.

Obiđoše nekoliko obližnjih birtija. Nigdje nisu bili očekivani gosti, šankerice su ih mrzovoljno motrile. Ništa od takvih mušteri­ja. Stariji popije lozu. Momak je išao za njim kao pseto, nije ni znao kud bi sa sobom. Bio je zadovoljan što je našao kakvog tak­vog prijatelja, već se osjećao sigurnijim i hrabrijim. Nije dugo po­trajalo, a tetovirani se javio: - Što se vučeš za mnom? Nisam ti ja tatica. Pusti me, imam svog posla, a ti kreni svojim putem. Vidimo se na večer u »Tri gavrana«. I dođi s nekom lovom. Neću te valjda ja hraniti.

I čovjek s repićem krene za svojim mutnim poslovima, a cr­venokosi je opet ostao sam, bez novca i nade da će ga se na bilo ko­ji način dokopati. Zbog nekih sitnih krađa bio je zapisan kod poli­cije, zaobilazio je čuvare reda koji su se stalno motali naokolo. Već ih je odavno raspoznavao pa im se uklanjao koliko god je mogao. Ali novac se ne nalazi na cesti, za prosjačenje nije imao dara, a iz­gledom je bio i jak i u cvijetu mladosti, nije znao ni odglumiti ne­ku bolest, napad padavice ili nesreću, samo je buljio pred sebe i s mukom bi pružio ruku, nitko se na to nije obazirao.

Starica na Glavnom kolodvoru bila je majstorica. Sitna, boso­noga, nalik vrani, prosi. U ruci joj staračkoj, pjegavoj i mršavoj, ob­ješene kože i nečistoj, plastični lonac u obliku lonca za cvijeće.

Gledao ju je, bio je mjesec veljača, duboko se živa spustila is­pod ništice, ona poskakuje i zapomaže: - Udijelite... udijelite... A možda i ne izgovara te riječi, samo uzdiše i okreće se kao zvrk, ma­la spodobica, sva u crno i odrpano odjevena... A ljudi prolaze i uba­cuju u lonac, netko sitniš, a netko bogme i krupan novac... Crven­

69

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

dać je promatra. Za pola sata isprosila je pola skromne mjesečne plaće. Kad bi se lonac napunio, odjednom bi nestala kao da ju je zemlja progutala. »Možda je sad obukla cipele«, mislio je momak. »To je prava majstorica. Tako se prosi.«

Nije znao nešto raditi, bio je jak ali trom i usporen, za svaki mu je posao trebalo trostruko više vremena nego spretnima, nje­govim vršnjacima. Nije bio od onih koji osvajaju šarmom i duhovi­tošću, šale je brzo zaboravljao, a samo je psovke pamtio, iako ih nije na glas izricao, tek bi u sebi psovao i mrzio sve koji su bili us­pješniji. A njih je bilo mnogo više od onih jadnijih i od njega, i pre­zrenijih. Odnosio se prema njima surovo i grubo. Bijeda je u nje­mu još više izazivala zloću, ponizan pred moćnicima i onima pametnijima, osvećivao se na bezazlenima i bolesnima. Morao je nešto ukrasti, a to je najlakše na tržnici ili u prepunom tramvaju. Iako je ulov bio uglavnom neznatan, jer se za kupovine na trgu ne nose pune novčarke, nešto se ipak uvijek našlo. Rastreseni starci koje bi žene zbog vlastite nemoći poslale po povrće, mlade žene ko­je bi u nekoj radnoj stanci brzale u potrazi za jeftinom robom, ne­oprezna dječurlija što istrčava na cestu s džeparcem u vrijeme školskog odmora, i još mnogo sličnih prilika koje često valja i cije­li dan vrebati, a da dobitak nije gotovo nikakav. Ukrao bi ponekad cigarete, odlična roba koja se može i trošiti i prodavati, ali bio je prilično nespretan i nekoliko ga puta uhvatiše u tom poslu. Zbog upadljivosti ga preprodavači droge nikad nisu mamili u svoje društvo. Nespretni seronja, takvo je bilo otprilike njihovo mišljenje o crvenokosom. Sve je češće pomišljao na malog prosjaka. On bi mogao biti spas. Samo kako se dokopati njegove ušteđevine? Ako mali prestane raditi i potroši sav novac na glupavu obitelj, kakva bi to bila šteta... Odluči da će maloga pokazati na djelu svom novom prijatelju; možda on nešto izvuče iz njega.

70

ČAROBNI PROSJAK

VIII.

Dječak je išao jedan tjedan prije podne, a drugi poslije podne u školu, i tako izmjenično. Nije volio jutarnji tjedan jer je

tada morao rano ustajati, a poslijepodnevno prosjačenje nije do­nosilo bogzna što. Već se htio ograničiti na subotu i nedjelju, ali grad ga je neodoljivo privlačio, jer se u njemu stalno nešto zbivalo. Mijenjali su se ljudi, izlozi, čak bi se cijele ulice i trgovi promijenili u petnaestak dana. Grad je bio živo biće, mogao si se u njemu sak­riti, nestati, pa ponovno pojaviti u nekom drukčijem kostimu i sas­vim drugom izdanju. 0 tome je dječak i sanjario, već je sebi iza­brao kuću u mirnom predjelu; začudo, nije bila nimalo moderna, već nekako starinska, obrasla bršljanom, i s balkonom na kojem se nikad nitko nije pojavljivao. Dječak nije dobivao na poklon kičaste, ali djeci privlačne slikovnice, pa ipak, u njegovoj su pre­dodžbi bili samo prizori iz njih: nevjerojatni, obrubljeni zlatom, mirni i besprijekorni. Tako je on odabrao kuću i u mislima živio u njoj. Ući će u zapušten vrt u kojem su voćke sahnule i cvijeće venulo, a samo je visoko drveće u kasnu jesen žutjelo, crvenjelo, mijenjalo boje. Povest će sa sobom djevojčicu i s njom će sve otkri­vati, otključat će velikim ključem bravu na ulazu i potom je zak­ljučati za sobom.

Želio je peć koja pucketa, čak i patuljke koji izlijeću iz vatre, sve je jednom vidio nacrtano, na filmu, i želio je da oživi. U kući zaborava živio bi s njom, a ona nikad ne bi izlazila; ta što bi i tražila u svijetu kojeg se dovoljno nagledala. Zato je u kući sve moralo bi­ti savršeno i sasvim neobično. Kuća bi se sastojala od divotnih, taj­nih odaja, a on bi preko noći mijenjao zavjese, namještaj, sagove. Dolazio je pred odabranu kuću i nikad nije bilo nikoga, samo su se mačke plele oko ograde. To je bilo njegovo tajno mjesto u skro­

71

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

vitom dijelu grada, nikakve veze nije imalo sa svakodnevicom u ko­joj je živio i tumarao od ugla do ugla.

Crvenokosi ga je dugo tražio tih dana, nije ni on otkrio sva dječakova pribježišta, obilazio je mjesta na kojima je dječak obično prosio, dok ga na jednome nije i zatekao.

- A tu si? Zar si u zemlju propao? Upoznat ću te s prijateljem, kod njega stanujem. Baš mi je dobro - tako je jadnik razvezao pri­krivajući bijedu i strah jer ovisio je o hirovitosti i raspoloženju jed­nog neznanca.

I dok se dječaku približavala »mušterija«, neka omašna gos­pođa s velikom torbom, on odjuri do birtije u kojoj se njegov sta- nodavac nakon dosta popijenih čašica osjećao snažnije i poletnije.

- Već si tu, crvendać - dobaci mu nekako dobrostivo. - Tko bi rekao da ćeš me naći...

- Želim da upoznate mog prijatelja - reče momak usplahire­no. - Možda bi bio dobar posao. Ovdje je u blizini...

- No, i to mora da je neki jači klipan kad je tvoj prijatelj - na­ruga mu se tip s repićem. Ali budući da nije imao pametnijeg pos­la, a nova »runda« nije bila na vidiku, on pođe s crvenokosim. Taj mu pokaže izdaleka malenog prosjaka kojem je neka prolaznica upravo udijelila milostinju. Čini se, htjela je i porazgovoriti s njim, a crvenokosi je znao da mali to ne voli. »Onda moram ispričati ne­ku od mojih priča ili na brzinu smisliti novu. Glupo trošenje vre­mena. Kako se ljudima da slušati... Misle da sam automat. Ubaciš novac i on svira. Tako i ja moram zaraditi za njihovu bijednu lovu. I oni koji najmanje daju, uvijek su najznatiželjniji, najviše traže, objasnio mu je jednom prosjak.«

- Eto, to je on - reče crvenokosi ponosno pokazujući rukom dječaka.

- Pih, prosjak - reče stariji posprdno. I zbog toga me ti iz­vlačiš iz birtije...

72

ČAROBNI PROSjAK

Pa, ipak, zagleda se u prosjaka, nešto ga je na njegovu licu privuklo, pridobilo. Učini mu se da je već čuo neku priču o čarob­njaku prosjaku koji pogledom prisiljava ljude da mu daju milosti­nju. »Možda je to taj«, pomisli.

A mali kao da je osjetio da ga netko promatra, sav se unese u svoje dirljivo prenemaganje i gotovo s glumačkom ponesenošću zapilji u prolaznike.

Prođe ljubavni par i djevojka reče momku: - Pogledaj ovog malog! Kao da je na filmu... I potom mladić bez oklijevanja pruži prosjaku vrijednu novčanicu koju inače ne bi tek olako potrošio. Prosjak je brzo spremi u njedra jer je u kutiji na tlu bio sitniš i sa­mo poneki vredniji papirnati novac. A ovaj koji je upravo dobio bio je dostatan za tjedan dana skromnog prehranjivanja. Međutim, on ga namijeni za kupovinu nekoliko automobilčića. Njegov je mali brat čeznuo za njima.

Prolazili su ljudi razne dobi i različito odjeveni, neki su žuri­li namršteni, neki koračali s noge na nogu, žene su vukle namirni­ce i povrće s trgova i iz trgovina, djeca su jurila između njih, pro- maknula bi mačka, prošetao pas.

Ali kao da nitko nije ravnodušno prošao kraj malog prosjaka. Netko bi zastao, netko bi se osvrnuo, a mnogi bi posegli u džepo­ve, lisnice i novčarke. I začas je prosjak nakupio blago, ono najvre­dnije odmah bi sakrio, samo bi ponešto ostavio na tlu, u prosjačkoj kutiji. Sve je bilo promišljeno jer vrednija novčanica navodi da i drugi prilože nešto slično, a sitniš opet napominje da je prosjaku sve dobro došlo, i da je i s malim zadovoljan.

Tip s repićem motrio je izdaleka.- No, ovaj tvoj mali je pravi majstor - reče napokon crveno­

kosom.-Jesam li vam rekao? - pohvali se momak kao da je sam za

to zaslužan.

73

SUNČANA ŠKR1N)ARIČ

- Ništa. Ništa. Imam ja već plan - mrmljao je repićasti.- Hajde, sad me upoznaj s njim!I oni krenuše do dječaka. Tip ga pozove na Coca-colu i pohva­

li s divljenjem njegovu djelatnost.- Eh, da mi je bio tvoj talent - reče. - Pa ti izmamljuješ lovu

ko od šale. Ili ih hipnotiziraš ili imaš neku tajnu... No, dobro, znam da mi je nećeš odati...

Prosjak je šutio. Bio je već umoran, a i nakupio je za taj dan dosta novca. Htio je poći u neki dućan i izabrati igračke za brata. Znao je da će ga trgovci najprije mjeriti s nevjericom.

Neki ga pokušavahu i otjerati. Još se doimao mlađim od svo­jih godina. - Što tu tražiš - znali bi se obrecnuti. - Nema ništa za tebe.

Ali kad bi ugledali novac, odmah bi zašutjeli. Počeli bi se drukčije odnositi, s onom lažnom ljubaznošću i osmijehom prijet­vornosti, tako čestim u odraslih. Žene su bile drukčije.

One su bile blaže, popustljivije, dopuštale bi mu da dugo raz­gledava igračke i razne skupocjene predmete, ali su ga stalno ima­le na oku. Kad bi ugledale novac, uglavnom bi priupitale:

- A što će ti reći roditelji? Neće se ljutiti kad to kupiš? Možda je ipak preskupo za tebe? Jesi li siguran da možeš potrošiti toliko novca?

Ali onda bi poniknule pred njegovim držanjem. Nije to bio običan dječak, taj preodjeveni milijunaš, možda ga iza ugla čeka šofer s limuzinom, bogataši znaju biti nastrani, možda je dječak sin takvih, neobičnih roditelja...

No, napokon, posao je posao, što ih se sve to tiče, poslužno su ispunjavale dječakove želje, a on je uredno plaćao, dakako, po­nekad čudnim novcem, bilo je previše sitniša, a i novčanice su bi­le izgužvane, no, sve u svemu, novac je novac, i to pravi, a mali je izlazio iz trgovina s omotima i kutijama, kako će se mali brat vese­

74

ČAROBNI PROSJAK

liti kad ovako iznenada bane pred njega kao vitez s blagom iz stri­pa.

Otkud se u repićastog odjednom našao novac? Pozvao je pro­sjaka, pa i crvenokosog (njega, doduše, nevoljko) na piće i Coca-co- lu. Nije štedio riječi pohvale, gledao je maloga s iskrenim divlje­njem, nije dozvolio da on plati »rundu«. Tupi se crvendać čudio: »Kakva promjena u njegova privremenoga gazde?«

Ali šutio je, nikada on neće biti predmetom žudnje, a oko ma­log se odmah stvorila svita, stariji od njega obraćahu mu se s poštovanjem. Ubojice i lopovi, narkosi i alkosi, sav šareni svijet podzemlja imao je svoje junake, prosjak je bio jedan od njih.

Čovjek s repićem shvatio je da je mali zlatni rudnik u koji tre­ba prodrijeti. Nije to bilo lako, na neki čudan način mali je uživao zaštitu i najokorjelijih zločinaca. »Talentu se valja pokloniti«, mišljaše tiho. Nije bio glup, promatrao je svijet, čitao ponešto za vrijeme boravka u kaznionicama, a imao je i nekoliko duljih veza s obrazovanijim i osjetljivijim ženama.

Dobre duše, htjele su ga spasiti i privoljeti na građanski život. U mladosti se zaljubljivao, ostao bi s ponekom i dulje vrijeme, ali onda bi ga odjednom uhvatila mahnitost, strast za promjenom i ni­kakva ga sila nije mogla zadržati na jednom mjestu.

Davno je bio na putu da postane malograđaninom kad se za­ljubio u tankostruku učiteljicu. Imala je sjetan pogled kratkovid­nih. »Kakvo nestvarno biće«, mislio je tada. »Napravljena od pa­perja i oblaka, cvijeća i proljetnih mirisa«, sanjario je tada o njoj na sasvim dječački zanesen način, ali poslije, kad joj se približio shvatio je da je izgled samo privid. Kakva je to bila biljka čuvar- kuća, glačala je pokućstvo, oprala šalicu od kave čim bi je odložio, svjetlala je čaše, praznila odmah pepeljare, znala točno svaku cije­nu namirnica kupljenih u trgovini, nitko je na tržnici nije mogao prevariti, pazila je na svaki novčič. Vila se pokazala domačicom i

75

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

gazdaricom, to je dobro za neko vrijeme, a zatim dosadi. Onako iz- glačan i namirisan iznio je jednog jutra, dok je ona učila dječicu čitati i pisati, svoj otrcani kovčeg ispunjen opranim rubljem, i kre­nuo u svijet kao bjegunac. Ne može se živjeti uz ženu, koliko god bila lijepa, kad je točna kao budilica i pouzdana kao zidni kalen­dar.

No, odonda je prošlo mnogo vremena i čovjek koji se u međuvremenu prometnuo u skitnicu s tankim i masnim repičem često je požalio za svojom preurednom i dosadnom domaćicom. Ali natrag se nije moglo, i on je skrenuo u razne zamršene i čud­ne životne putanje. Sada je osjećao kako mu se starost nemilosrd­no približava, a nije stekao ništa, samo se potrošio i izgubio u raz­nim kombinacijama koje bi se na kraju pokazale jalove.

Žene su sad njega napuštale, više nije lako nalazio utočište.Prosjak mu se odjednom otkrio kao nova mogućnost, možda

bi mogao zaigrati na kartu tog darovitog lašca i opsjenara, sam više nije imao snage, posustajao je, a oko njega bili su još jadniji.

I tako on priđe dječaku zaneseno i iskreno, iako su mu na umu bile i mračnije namjere.

- Blago onima koji tebe imaju. Tvoji starci ne moraju raditi.- Pa i ne rade baš. Nešto malo. I brinu se za kozu. I brata.

Najviše potrošim na njegove igračke. Svojih nisam imao, pa sada volim da ih on ima.

- Koliko ti je godina? Odakle dolaziš? Ideš li u školu - re- pićasti je maloga obasuo pitanjima, a ovaj je, zatečen, zašutio. »Zašto mu sve to pričam«, mislio je. »Trebao sam mu prodati ne­ku od mojih izmišljotina. To je neki lukavac.«

No, ponašao se kao i prije, bio je ljubazan, ali šutljiviji.Samo je crvenokosi možda mogao zamijetiti neznatnu prom­

jenu u prosjakovu ponašanju, ali bio je i previše obuzet zbivanji­ma.

76

ČAROBNI PROSJAK

- Hoćemo li u cirkus - upita repićasti iznenadno. Dobar je cirkus, ali skup. Provući ćemo se nekako. Poznajem čuvara, dat ćemo mu za pivo.

To je dosta, pa će zažmiriti. Ideja se malome svidjela. Bio je još dovoljno dijete, pa su ga privlačila slična mjesta: lunaparkovi, sajmovi, proštenja, zoološki vrt... Čovjek s repićem najradije bi se otresao crvenokosog, no osjećao je da bi bilo previše napadno. Mo­rat će ga još neko vrijeme trpjeti. - Hajdemo, dakle! Mali je računao hoće li stići na vlak što je kretao oko ponoći. Neki su ga željezničari več poznavali, nisu ga ni pitali za kartu. Kadšto bi cije­lu noč ostao u gradu, no nije to volio. Pridrijemao bi na nekoj klu­pi ili u kolodvorskoj čekaonici, bilo je opasno. Bojao se za svoj no­vac, stavljao ga je u cipele, našio je džepove s unutarnje strane košulje, a imao je i svoja skrovišta koja je pomno odabirao. Za cir­kus je bio spreman odvojiti novac, tim bolje, ako nije potrebno. Pošao je s čovjekom, nekako mu se nije svidio, a ipak je na osobit način bio privlačan. Imao je u sebi nešto od učitelja koji je prvi za­mijetio njegove razne sposobnosti. Poslije je popustio u učenju, a i mnogi ga nastavnici nisu više gledali s divljenjem. Pročulo se po­nešto o njegovu dvostrukom životu. Znao je da ga neki smatraju i kradljivcem; kad bi u školi nešto nestalo uvijek su nekako sum­njičavo baš njega gledali. Repičasti se pokazao spretnim. Ušli su u cirkus, smjestili se na dobrim mjestima, a stari je majstor rekao malome: - Daj mom prijatelju za pivo! Ne trepnuvši prosjak je dao novčanicu, tako je zapravo on platio ulaz za svu trojicu. Ali nije zažalio. Bio je to raskošan cirkus s mnogo životinja. Bolje su izgle­dale nego one olinjale u zoološkom vrtu. Dječak je prvi put te večeri vidio nosoroga. Kakva dostojanstvena, kraljevska životinja! Slonovi su pobuđivali ushit i tugu, veliki i nezgrapni mogli bi se ipak pobuniti i srušiti bajni šator s publikom koja plješće i urla. Ali bili su pokorni, kao i svi uostalom, kao lavovi, tigrovi, snažne zvi­

77

SUNČANA ŠKRINjARIČ

jeri kojima je čovjek lukavošću ovladao. - Neko sam vrijeme radio i u cirkusu - iznenada se javi repićasti. - Raznog sam svijeta tada vidio, a životinje sam hranio i timario.

- 0, to je bilo zanimljivo! I niste se bojali - upita prosjak.- Sve su te životinje ropski obamrle, neke su i došle na svijet

u cirkusu. Opasnosti ipak ima. Poneka podivlja, učini nešto neoče­kivano. Ali sada krotitelji rijetko stradaju.

Čovjek se nekoliko godina potucao s mnogo manjim i bjedni­jim cirkusom. Zanio se nekim ženama, plesačicama na užetu, ak- robatkinjama. Upoznavao je svijet na rubovima gradova gdje cirku­si obično nalaze svoje mjesto. Sada mu se, nakon puno godina, taj život činio ljepšim no što je bio. Ljudi su se naučili na svakojaka čuda, filmovi i televizija nude im ih obilato, pa se mali, siromašni cirkusi ne mogu s njima mjeriti. I tako polako propadaju i odumi­ru jer mladi traže drukčiju zabavu i uživaju u sve smrtonosnijim opasnostima.

Samo se največi i najraskošniji cirkusi održavaju, a i oni se na razne načine ispomažu, prodaju piće, kokice, sladoled, naplaćuju fotografiranje djece s mladunčadi divljih životinja. Tone su hrane potrebne da se nasiti šareni ljudsko-životinjski pogon.

Klaunovi su glavinjali po cirkuskoj areni.»To bih i ja mogao«, mislio je dječak. »Čak bih smislio i bolje

dosjetke.«Svejedno, uživao je. Arkobatkinje u pripijenim, blještavim tri­

koima podsjetile su ga na njegovu djevojčicu. »Samo ona je puno ljepša i nježnija«, pomislio je.

U arenu se dogega gusak. Bio je običan i bijel, nimalo nije spadao u svijet divljih prizora. Ali on je bio samo najava za priču. U kočijici se proveze čovjek nalik na starinskog čarobnjaka. Sijeda mu je kosa lepršala oko glave. Kad se konjić zaustavi, iz kolica pod poklopcem potekoše razne male životinje: psići, neobične mačke,

78

ČAROBNI PROSJAK

kokoši i jedan paun. Golubovi su sad lepršali pod natkritom kupo­lom. Čarobnjak je mahao štapićem i sve se životinje postrojiše u živopisan, pomičan red. Paun je raširio rep i pokazao svoje trepe­rave boje. Iz kočijice izvuče čarobnjak kabanicu. Preobrne je u zra­ku i prebaci hitrom kretnjom preko ramena. Bila je sastavljena od malih, živih zamoraca, svaki je od njih imao ulogu u ovoj bajci. Ka­banica je bila cijela samo nekoliko trenutaka, potom se sve raspad­ne, životinjice nestadoše kao da ih je zemlja progutala. Samo se bi­jeli gusak gegao po sceni, a čarobnjak se klanjao. 1 jednako hitro se odvezao svojom kočijicom punom čuda.

Crvenokosog momka cirkus je podsjetio na malog crtača u domu. Kakvi bi to bili bajni prizori za njegove oči! Ponovno zažali što nema slikarskog dara. Ovdje se nekako i neugodno osječao, njegova je nezgrapnost, slutio je, dolazila još više do izražaja na mjestu gdje su se pokazivale najrazličitije vještine. Bio je opčinjen sjajem i blještavilom, i nije pomišljao kako če kad se pogase svjet­la, svega varavog svijeta odjednom nestati.

Prosjak ih je u stanci častio. Najvrednije novčanice sakrio je u njedra, prodavači su se ljutili zbog sitniša, na kraju bi ga ipak uzi­mali. Naučio je da se pravi nevještim, uvijek je pokazivao manje nego što je vidio i znao.

Poslije predstave požurio je na željezničku postaju. Crvenoko­si i repićasti htjedoše ga ispratiti.

- Nije potrebno - odgovorio im je. - Moram juriti jer vlak nečeka.

U vagon je ušao zadovoljan, prizori iz cirkusa još su mu leb- djeli pred očima. »Samo kad bi to moj brat mogao vidjeti, moram ga nekako dovesti u grad na poslijepodnevnu predstavu.« I pritom zažali što nije kupio toliko očekivane autiće. Učinit če to drugi put, mali je valjda već odavno zaspao. Sada je i on išao u školu, tek učio je slabo. Stariji mu se brat brinuo za knjige i bilježnice, ali pamet

79

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

mlađega bila je osrednja. No, smijao se veselim, zaraznim smije­hom i više je od svega želio dobivati darove. »Morat ću još neko vri­jeme raditi zbog njega«, mišljaše prosjak. Volio je iskušavati grani­ce svojih mogućnosti. Nije svaki put imao nadahnuće potrebno za uspjeh.

Repićasti i crvendać uputiše se, međutim, u svoj brlog. Noć je bila ugodna i vedra, mnoge su otvorene birtije i gostionice mamile prolaznike. Stariji čovjek kao da, začudo, nije za to mario. Obično bi dokasna lunjao bučnim lokalima, ali sada se bio sav usredotočio na jednu misao. - Koga ima taj mali - upita crvenokosog iznebu­ha. -1 gdje živi?

Momak nije znao točno ime obližnjeg sela, objasni da pros- jačić ima neke zatucane roditelje i mlađeg brata na kojeg troši naj­više para.

-1 gdje čuva tu lovu? Bogme, on se dobro snalazi. Pravi ma- her. Nikad nisam vidio boljeg prosjaka. Zarađuje sigurno dobru mjesečnu plaću. I kud samo odnosi plijen?

- Eh, i ja sam o tome razmišljao. Govorio mi je kako bi htio novac uložiti u banku, ali daje još klinac, pa ne može, i tako... Sad, mislim da novac čuva u kutijama ili u konzervama i zakapa ga u zemlju, ne znam točno gdje ga skriva, mislim, na više mjesta...

- Kako to nisi otkrio? Baš si prava budala. Hodaj za njim, od­vuci se u to selo, prekopaj mu po kući. Nećemo valjda dopustiti da lovu troši na igračke, a mi gladujemo i nemamo za piće.

Tako je crvenokosi dobio zadatak. No, malog prosjaka nije bi­lo lako slijediti. Bio je nepredvidljiv, odlazio bi na neko mjesto pre­ma trenutačnom nadahnuću. Grad je bivao sve veći, širio se preko rijeke, a i na obližnje brežuljke, prosjak je obilazio i nove predjele iako je u njima milostinja bila škrta. Istraživao je, ispitivao teren, iskušavao svoju sposobnost i ljudsku darežljivost. U novim dijelo­vima grada, preko rijeke, živjeli su ljudi bez imetka, najviše što su

80

ČAROBNI PROSJAK

imali bio je automobil, i njega bi usrdno glačali i pomno čuvali. Našlo se i drugog svijeta, uzgajatelja povrča i ljubitelja cvijeća na ve­likim, pustim, neobrađenim zemljištima koja su, vjerojatno, čeka­la buduće nebodere i ružne zgrade s mnoštvom malih, neudobnih stanova. Ipak, i iz tih bijednih prilika mogao se izmusti neki sitni­ji novac; pritom je dječak koristio način prosjačenja po kućama kojem baš nije bio sklon. Takav sistem skriva, naime, u sebi mno­ge zamke i opasnosti. Nikad se ne zna tko se krije onkraj vrata. Najčešće su ipak bili stariji ljudi, pa i poneka trudnica ili majka s malom djecom. Gledali su najprije kroz okance na vratima, često ih ne bi ni otvorili. Jednom mu je otvorio mladić, blijed, slabunjav, izgledao je kao da je upravo preležao tešku bolest. Taj ga je pozvao unutra, ali mali se nije dao. Čvrsto je odlučio da ne ulazi u stano­ve i da ne prima hranu. Samo novac i u iznimnom slučaju odjeću, ako bi mu se učinila prikladnom za nekog iz njegove obitelji. To se događalo rijetko jer ljudi su se uglavnom željeli riješiti kojekakvih neupotrebljivih krpa, tek bi mu poneka majka znala dati još ne- iznošenu odjeću već izrasla djeteta.

Tu i tamo, kad bi ga uhvatila nevoljkost i neka neobjašnjiva tuga, prosjak je navraćao do »svoje« kuće u skrovitom, starom di­jelu grada. Obilazio ju je i sanjario kako će je jednom kupiti i s li­jepom djevojčicom u njoj živjeti do smrti. U njegovim snovima ma­la se nije mijenjala ni odrastala, a kamoli starjela, sebe je za­mišljao mladim, visokim, vitkim. Mačke su bile na broju, a učini­lo mu se ponekad da se zavjese pomiču. Šetao bi uokolo po jedan sat, razgledavao i susjedne kuće uz manje-više zapuštene vrtove. No, kako bi dolazio nasumce i u razno doba dana, često je ispred okolnih kuća zatjecao automobile. Ispred »njegove« kuće nikad ih nije bilo. Poželio je da u ovaj kraj dođe kasno, na večer, kada se pa­le svjetla, a titrava svjetlost s televizijskih ekrana kadšto dopire do ulice. Nekako nije stigao jer je taj predio grada bio vrlo udaljen od

81

SUNČANA ŠKRINJARIČ

željezničke stanice, a on je ipak nastojao da svake noći, makar i u rane jutarnje sate, u zoru, stigne do svoje kolibe. To je bilo naj­važnije zbog novca koji mu je bio drag, ali i mrzak. Bilo je sve teže skrivati ga, a odlučio je štedjeti jer je osjećao da u svom radu po­sustaje. Uzmanjkalo bi mu ideja i poleta, nije uvijek uspijevao po­gledom žrtvu primorati na milostinju. Dakle, morat će se živjeti od prikupljenog, od roditelja nije mogao ništa očekivati, a mlađeg je brata razmazio preko mjere... Trinaestogodišnji dječak bio je zao­kupljen mislima kao odrastao čovjek. A u sve to umiješale su se i sanjarije, i prva ljubav, i potreba za prijateljstvom i povjerljivom osobom. Bio je ranjiv, moglo mu se prići i smotati ga. Sam momak crvene grive nije bio previše opasan jer mu je manjkalo prijetvor­nosti i licemjerja, bio je otvoreno odbojan, jadan. Ali odjednom se tu stvorio repićasti, a on je bio koloritna osoba, sposobna za razne mijene i raspoloženja. Iako je bio oprezan, prosjak je bio i tašt, go­dilo mu je divljenje odraslog čovjeka koji je, očito, iza sebe imao buran, opasan život. Dok je sjedio na potrganoj ljuljački blizu »svo­je« kuće, dječak je razmišljao i sanjario, kao da mu se djetinjstvo bližilo kraju, a on je na prekretnici pa mora donijeti neku veliku odluku, a još nije s njom načisto. Želio je ponovno vidjeti svoju odabranicu, razgovarati, možda će biti bolje sreće. On koji se nikad nije zbunjivao u prošnji, mora i pred njom ostati priseban, naiz­gled hladan. Znao je da se djevojkama sviđaju takvi tipovi, a ne na­metljivi ili plačljivi.

82

ČAROBNI PROSJAK

IX.

Sve se oko nje postupno mijenjalo. Najprije je lijepi zavodnik bio stalno uz nju, uživala je u blaženstvu prve ljubavi. Skinula

je paučinu sa zidova, starudiju pobacala u smeće, oprala je prozo­re, zavjese, plahte, jastučnice, kojekakve navlake i prostirke, teme­ljito je prozračila stan. Sada je njime strujala sreća, mladost, odje­kivali su zvonki glasovi, hladnjak je bio pun jela i pića, slušala se glazba do jutra. I prije je djevojčica imala slobodu, pokojna ju je baka odavno prestala nadzirati, ali sada se tu stvorio mlad muška­rac, činilo joj se da tako lijepog nikada nije vidjela. I stalno su bili zajedno, ruku pod ruku, imao je vremena za ljubav i dokolicu jer nigdje nije radio, a novac mu je pritjecao tko zna otkud. Mala se o tome nije raspitivala, dobivala je neku bijednu penziju po roditelji­ma jer još je išla u školu, tek joj je petnaesta. Na brzinu se upisala u Školu primijenjenih umjetnosti. Zanimljiva škola u kojoj se ma­lo uči, a puno doznaje, nema matematike, a profesori su poluum- jetnici, polupijanci i čudaci. Mogla je nešto i naučiti da je htjela, ali svom ju je žestinom zaokupila ljubav. On je uvijek čekao, u blizini škole, u kafiću, u krevetu. Odmah mu je dala bakine ključeve od stana, samo je promijenio privjesak, stari mu se nije sviđao. Želio je lijepe stvari, jedna od njih bila je i djevojčica koja mu je tako za­neseno uletjela u zagrljaj. Bila je mlada, još gotovo dijete, i sve je bilo i opasno i uzbudljivo, ona ga je sama željela, i strasno, i nježno, i nevino, i razvratno. Nešto se i u ravnodušnom ljepotanu pomaklo, rulja iz kafića je navaljivala, »što nas ne pripustiš u stan, što još čekaš, obavio si svoje, a to nije ni bila tvoja ideja...« Slabić se odupirao kolikogod je mogao, ali neradnik živi od tuđih plano­va, obavlja sitne, prljave posliće što traju nekoliko minuta, i to je dovoljno da se nekome doturi zabranjen prašak, spasonosna dro­

83

SUNČANA ŠKR1NJARIĆ

ga. Ništa o svemu mala nije znala, činilo joj se da je najsretnija na svijetu, sažaljevala je djevojčice iz razreda koje su se tek ljubile i mazile s dečkima, a ona je imala svoj stan i svog pravog ljubavni­ka, a ne kojekakve slinavce. Jutrom su zajedno palili prve cigarete, potom bi on skuhao kavu, a ona požurila u školu. Razred bi je dočekivao kao junakinju; izazovno, a opet skladno odjevena, nez­natno dotjerana, mirisava i još puna poljubaca i nježnosti iz pro­tekle noći doimala se kao neko nestvarno biće, čisto i uzbudljivo u isti mah. Zračila je dobrim raspoloženjem i nehajem, ništa zla vam se ne može dogoditi dok sam ja među vama, svojom ljubavlju ja i vas štitim. Ulazili su umorni, nezadovoljni nastavnici, a pogled na nju bi ih razvedrio. U tom naizgled prosječnom razredu, jer najveća nadarenost kao da se krila u neupadljivima, djevojčica se isticala kao ukras na carskoj kruni. Nije bila umjetnica, ali ona sa­ma bila je umjetničko djelo. Profesori koji su željeli postati veliki slikari, a sada su tek predavači neobrazovanoj i drskoj deriščadi, i nehotice bi svraćali poglede na lice sazdano od svjetlosti. Dje- vojčica-žena bila je pred njima sasvim nenačeta grubošću i prosto­tom, žar prve ljubavi strujio je iz nje, i najpakosniji čovjek morao je zaboraviti svoju zloću i razočaranja, predavanja su odjednom postala zanimljiva i duhovita, cinici bi se raznježili, gubili oporost i kornjačinski oklop ravnodušnosti. - Bez tebe je u školi dosadno - priznavali bi joj momci i djevojke iz razreda. A djevojčica nije bila ni samouvjerena ni tašta, bila je samo do srži sretna i ne pomišlja­jući na budućnost i sve one ozbiljne stvari o kojima odrasli govore s gorčinom i sumnjom. Jer ništa se dobra ne događa iz dana u dan, ljudi su sve gori i okrutniji, život sve teži, stvarnost sve opasni­ja. A najgora je od svega nemoć, ništa se ne može učiniti i pomak­nuti, sve smo mi to pokušali i iskusili, bili smo mladi i zeleni i hra­bri, a sada smo odrasli, sivi, pokunjeni, pomireni, šutimo i prila­gođujemo se, eto, u tome je sav smisao, u odvratnom, ljigavom

84

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

prilagođavanju. I sad im pogled na to dijete unosi nemir, nespokoj, čak strah. Zašto dolaze takva čudesna biča na svijet i čemu služe? Mogu li se zaštititi od propadanja, od neminovnog odrastanja i sta­renja? Biva tako u mladosti, odnekud pojavi se dijete kao čudo, pamti se i živi u sjećanju naraštaja s kojim je odrastao, zauvijek.

Najprije je ljubavnik dok je mala izbivala čitao novine i pušio, nikada ništa za sobom nije uredio i oprao. Šalice za kavu s talo­gom, lončići, džezva, prepune pepeljare čikova, razbacana, već po­malo smrdljiva posteljina, pa ručnici što su se vukli na nečistom podu kupaonice, sve se gomilalo iz dana u dan. Mala se po povrat­ku iz škole bacala mladiću u zagrljaj, a baka je baš nikako nije naučila pretjeranom redu i čistoći. Ali, kojiput bi u ljubavnim pre­dasima ili dok bi ljepotan odlazio po cigarete, a to bi znalo potra­jati i po nekoliko sati, djevojčica uzimala u ruke metlu i usisavač, oprala bi brdo neopranih čaša, šalica i tanjura, ispraznila bi u za­hodsku školjku čikove. Nekako je osjećala da bi sve moralo biti drukčije, htjela je da joj stan bude čist i udoban, već radi njega ko­jem se podređivala i po čijim se ćudima ravnala. On njezin napor nije zamjećivao, uređivao je samo sebe, sve je na njemu moralo bi­ti skladno i dotjerano, a za okoliš nije mario. I tako je malo-poma- lo i djevojčica odustala, pustila je da se smeće gomila, oprala bi suda tek toliko da se može skuhati kava, umjesto u prepunjenim pepeljarama, čikovi su se nalazili već posvud, na parketu i nekoć vrijednom sagu, sad izgriženom od moljaca. Ipak, još su bili sami u stanu, sav je nered bio njihov i oni u njemu kao u toploj rukavi­ci, samo ta prisnost i jednoličnost nije mogla potrajati. Mala je bi­la u školi, a on se iskrao po cigarete, novine i neko piće. Htio je ku­piti kruh i uz to jeftin narezak, a potom se opet zavaliti u postelju, buljiti u televizor ili napola spavati uz zvrndanje radioaparata.

Ali tip mu se ispriječi na putu prema kući i drsko, zapovjed­no obrati: - A što je s tobom? Zar si u zemlju propao? Kriješ se kod

86

ČAROBNI PROSJAK

lutkice dok imaš love... Neće ti to biti vječno. Vrati se u škvadru i pusti nas u stan.

- Pa dobro, dobro - izmotavao se ljepotan poznat po kuka­vičluku. - Pa znate kako je, ona je još maloljetna, ide u školu, mogli bi nešto nanjušiti...

- Za ševu nije maloljetna - iskesi se tip. - Nemoj više zavla­čiti jer ćemo sami doći po tebe i izvući te iz kreveta. A onda ti se zlo piše.

- Pa dobro, dođite dok nje nema. Tako je i najbolje. Mogla bi nešto otkucati jer je glupa. Zacopana je u mene do ušiju.

- Normalno, to smo i htjeli, a sada treba i nju navući. Nije to nikakav posao. Maloj ovčici bit će lijepo. Imat će dobro društvo.

Povodljiv i kukavan ljepotan oklijevao je vrlo malo. Zavolio je djevojčicu najviše što je mogao, a to nije bilo puno. Kad mu je tip zaprijetio, osjetio je strah. Znao je dobro na što je sve spremna nar- kos-škvadra iz kafića. Već su odavno vrebali na neki stan u kojem bi se mogli nesmetano sastajati. Baka je umrla, djevojčica je osta­la sama, nema rodbine, dok se ne uplete neka daleka vlast, stan je čisti dobitak, rajsko obitavalište. A mala če naučiti pušiti dim po dim, polako se mijenja sadržaj, djeca se nauče na sve, pa i na ba­tine, a kako neće na raskošna putovanja koja pružaju tripovi. Is­prva su doista dolazili dok djevojčice nije bilo kod kuće. Vraćala se iz škole, najprije s čuđenjem i zebnjom gledala u momka koji se mijenjao iz dana u dan. Nije je više dočekivao s poljupcima i stras­nim grlenjem, utonuo bi u sebe, sav se nekako smanjio, ljepota je blijedjela^slrast se gasila. - Što je s tobom? Zar me više ne voliš - bezazleno je pitala mala i čudila se sve većem neredu u stanu i go­mili čikova koji su samo nicali na zapuštenom podu, poput izgriže- nih cvjetova. Počistila bi kojiput, ali sva se nekako stužila, zagrlila bi ga i plakala, a on je samo šutio i nije je gledao u oči, to nikako nije mogao.

87

SUNČANA ŠK.RI N)ARIĆ

- Bili su moji prijatelji - rekao bi tiho i nekako odsutno. - Nemaju kud, nemaju novca, pa sam ih pozvao... ti ih poznaješ, dobri su dečki, htjeli bi te vidjeti...

- Ne, ne - branila se djevojčica. - Meni nitko ne treba. Samo ti. Tad je prvi put pomislila kako bi on mogao nešto raditi jer očito novca više nije imao, a njezin što je pritjecao svakog mjeseca bio je neznatan i nedovoljan za njihove potrebe. Ali nije se usudila reći ni pitati, bojala se da ga zauvijek ne izgubi.

Škvadra mu je davala neku lovu za gajbu, bili su sigurni i zaštićeni, mjesto je bilo čisto, policija još nije mogla ništa nanjuši­ti, malu će kad-tad navući, ne valja žuriti, neka sve izvana izgleda obično, djevojčica neka samo ide u školu, što dulje to bolje.

Nešto je, dakako, slutila, jer ljepotan se počeo tuđiti, zapadao je u čudna raspoloženja, nije joj se želio približiti.

- Daj i meni malo - umiljavala se i počela pušiti hašiš iz ve­like ljubavi. Htjela mu je ugoditi i pokazati kako je odrasla. - Pa, to nije ništa - rekla mu je prvi put. A i još dugo poslije droga joj ni­je bila potrebna, samo znak da pripada društvu koje joj je svako­dnevno počelo zalaziti i kojem se na kraju, poput ranjene ptice, predala. Nisu bili grubi prema njoj, bili su stariji od nje, hladni ti­povi koji kao da su živjeli svak za sebe, nekako su se ponašali rav­nodušno, tek je kasnije shvatila da je sve samo privid. Društvo di- lera i narkomana ima svoja pravila i tajne, tko ih prekrši biva kažnjen okrutno i bez milosti. - Mala je još u liftu - govorili su međusobno. - Neka se lagano vozi, stići će nas.

Sada je drukčije izgledala. Onog sjaja što daje prva ljubav je nestalo, prožela ju je bol, tiha ravnodušnost. Odrastala je naglo s dječjim licem anđela, u školi nije odgovarala na pitanja, nikom se nije povjeravala. Bila su dva svijeta u njoj, onaj školski u kojem se trudila da nalikuje na učenicu i drugi, u stanu što je bio sve manje njezin. Davali su joj ponekad novac za plaćanje struje ili stanarine.

88

ČAROBNI PROSJAK

Do prostora im je bilo jako stalo jer se u gajbi sad i pilo i pušilo i fiksalo, spavali su bilo kako, neki i na tvrdom podu, nikakva im posteljina nije bila potrebna, zapravo, sve im je bilo svejedno, osim ogromne žudnje za užitkom. 1 razlikovali su se međusobno, neki kao da su već bili na kraju zemaljskog života, fiks im je bio stalno u glavi, a za svoje halucinacije i divlja raspoloženja bili bi u stanju ubiti i sve oko sebe razoriti. Njih se bojala iako im se postupno pri­bližavala, putovanje je bilo čak kraće nego što su maheri očekivali, bila je kao biljka koju valja dugo zalijevati i njegovati, ali kad pro­cvate nema joj kraja, cvate i cvate dok se potpuno ne iscrpi. U tije­ku jedne školske godine postala je fikserica, u razredu su pomalo sumnjali i šaputali, ali još se mogla kontrolirati i svladavati, pone­kad bi odgovarala začudno točno i na najzamršenija pitanja, slike su joj bile osebujne, inteligencija netaknuta. Izgledom djevojčica, a navikama narkomanka, mogla je lako završiti na ulici gdje se naj­brže zarađuje za drogu. Ali još su je dileri čuvali zbog stana, šuto­vima su plačali ostanak u gajbi i nisu je koristili na najgori način. Ljepotan je slovio za njezina dečka, iako više gotovo i nisu zajedno spavali, jazbina je bila uvijek puna, za ljubav tu nije bilo mjesta, bi­lo je samo pitanje dana kad će joj se i neki drugi tip približiti.

Kraj školske godine i prvog razreda umjetničke škole u kojoj se, na svoj način, i dobro osjećala, ukinuo je sve njezine obveze i potrebu za samosvladavanjem. Ljubav dođe i prođe, shvatila je, a jedino je za ljubav željela živjeti. Među svim tim tipovima gladnima droge osjećala se potpuno osamljenom, sve ih je uvijek mučila sa­mo jedna misao: kako doči do šuta, kako nabaviti novac za šut, ži­vot je šut i smrt je šut. Poneki su i umrli, srećom ne u njezinu sta­nu jer to bi im navuklo policiju na trag. Snalazila se kako je znala, uvijek Ijubezna sa svojim lažnim besprijekornim licem dugo je i obmanjivala susjede, predstavljajući dilere i fiksere kao neshva­ćene umjetnike. Ponešto je i slikala, ali brzo bi gubila volju, oko

89

SUNČANA ŠKRINJARIČ

nje je sve tutnjilo i prolazilo, nadarenost joj nije bila velika, iako ukus nepogrešiv, pribijala bi kadšto na zidove poneki svoj crtež ili reprodukciju iz časopisa. Dečki su krali u samoposluživanjima pa je i sama to radila, birali su ipak udaljenije trgovine da ih ne za­pamte i prepoznaju. Naporan život, fiksanje je vrlo skupo. Iz stana su sve rasprodali, naposljetku je otišao i bakin usisavač, njega je dugo čuvala iako je bio star i pretpotopne marke, ali još je radio. S njim se nekako osjećala kao mlada domaćica koja će jednog dana sve urediti i očistiti, pa onda početi sve iz početka, onako blistavo i divno kao što je započela njezina ljubav. Može se reći da se s pet­naest godina osjećala starom i umornom, uvijek ja mogu prestati, zavaravala se, a zapravo znala je da ne može. Možda se mogla bo­riti da je netko bio uz nju, ali ovako, u društvu okorjelih nije ima­la nikakve nade. Srećom, ako se srećom može nazvati, nisu je mučili i ponižavali, i najdivljiji bi ustuknuli pred njezinom krhko­sti. Dovodili su zato druge djevojke, masne i neoprane, koje bi bez ikakva stida, prostački uzimali, izredali bi se na njima, a one bi sve trpjele zbog droge, ovisne o njoj kao ribe o vodi.

Jedna je od njih imala dvadeset godina, prišla je djevojčici i rekla: - Gledaj me! Gledaj me dobro! Za koju godinu, vrlo, vrlo br­zo, i ti ćeš tako izgledati. Imam trombozu, nemam se više gdje ubosti. Bila sam lijepa, možda ne kao ti. Ali se sad već odavno ne gledam u zrcalo. Tko se fiksa, taj se fiksa. To zapamti. I ne idi u ni­kakve bolnice i na glupa liječenja. To je sve sranje! Ne znaju oni ništa o nama. Mi smo druga grupa ljudi, fiksanje smo izabrali...

- Ah, ne - reče mala - ja to nisam izabrala. Ja sam slučajno upala. Željela sam ljubav...

- ... A dobila si šut. Dosta o tome, ne slini! Pustila si zvijeri u gajbu, oni te nikad neće napustiti.

Smrdljivica je govorila istinu. Narkosi su bešćutni. Hladni i naizgled ravnodušni čuvaju svoje ljude, svoje osvojene prostore.

90

ČAROBNI PROSJAK

Ona je postala jedna od njihovih. Ne može im pobjeći, ne može ih izbjeći.

X.

Crvenkosi se prilijepio uz prosjaka, kako je bio trome pameti, dugo mu je trebalo da otkrije red dječakovih dolazaka i odla­

zaka. Provodio je noći na kolodvoru, napokon je otkrio vlak kojim mali kreće iz grada nakon poslijepodnevne prošnje. Na večer se ri­jetko što i moglo isprositi, slika grada se mijenjala, umjesto dobro­dušnih, sredovječnih žena na ulice bi dolepršale noćne ptice. Grad ima dva lica, danje i noćno, žive odvojenim životom kao da se na­stoje ne dodirivati. Ima obitelji uglednih i moćnih, stari i ne slute da se njihova djeca i unučad opijaju, drogiraju, da kradu i otimaju, jutrom se katkad sreću i izmijene konvencionalne rečenice. Noćnici kriju svoj život kao zmija noge, njihov jezik, glazbu i zaba­vu moćnici ne mogu nadzirati. Roditelji se hvale na domjencima kako su njihova djeca dobra, uspješna, nadarena, a istina je, daka­ko, sasvim drukčija.

Trenirati licemjerje vrlo je omiljena igra u uglednim, naizgled savršenim obiteljima. Dotjerani, isfrizirani, našminkani i s ljubez- nim smiješkom u stanovima i kućama, uređenima često s izbirlji- vošću i dobrim ukusom pobuđuju zavist manje uspjelih. Ali dogo­di se da se samo jedan kamenčić u dirljivoj građevini izmakne, pa da se ona sruši poput pješčane kule. Dječačić je može neoprezno nogom taknuti i već je nema... Neki grozan čin, umorstvo, samo­ubojstvo, neviđen zločin otkriva odjednom šupljinu i crvljivost ve­lebnih kulisa.

91

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

Prosjak je bio ono što je bio, njegova je obitelj živjela u straćari, uz veselu kozu i poneku kokoš, očekivala je njegovo blago i nije pitala otkud dolazi. Nikad dječak nije nekoga pozvao u svoj dom bez pravih kreveta, stola i čitavih stolica. Ali crvenokosi mu se pridružio u vlaku, nikako ga se nije mogao riješiti.

- Kud ćeš sa mnom - pitao je dječak. - Kod mene ne možeš prespavati... idi onom svome. Vrati se jutarnjim vlakom... ili stopi­raj.

- Ti si lud. Tko će meni stati? A i ukebat će me... Pa, ja ću sa­mo prileći bilo gdje, na podu, i ujutro ću nestati, ali sad me nemoj tjerati... Počela je kiša.

I doista, ljetni se pljusak spustio usred noči, pa prosjak požu­ri da stigne pod kakav-takav krov, a crvenokosi ga je slijedio. Uvu­kao se za dječakom u kolibu, a tamo je obitelj spavala tvrdim snom, nitko se nije ni pomakao. Prosjak pomiluje kozu i osvrne se naokolo. Dobaci crvenokosom uljezu gumeni madrac. - Snađi se nekako, rekao sam ti da ne dolaziš... No, dobro, krov nije pro­kišnjavao i to je bilo najvažnije. Mokra se odječa polako sušila. Ro­ditelji su spavali poluodjeveni na nekim niskim ležajevima, kad se razdanilo moglo se vidjeti da su to poderani jogiji i još kojekakvi pokrivači, očito nisu marili za rubeninu. Dječarac od otprilike se­dam godina spavao je na širokom krevetu, brat prosjak se pobri­nuo da barem njemu bude udobno. Napipao ga je u mraku, a za­tim i legne uz maloga skinuvši cipele i kaputić u kojem je skrivao novac. Prisjetivši se crvendaća, smota ga ipak i stavi ispod glave kao jastuk. Ujutro je morao u školu među naspavanu i nahranjenu djecu, no sam je izabrao način života. Iskušavao je svoje mo­gućnosti i sposobnosti, dokle će izdržati? Ubrzo je zaspao, putem je pojeo dvije banane, a jednu je sačuvao za brata. I mali mora u školu, iči će zajedno, a momka će se usput riješiti, pomisli već u polusnu.

92

ČAROBNI PROSJAK

Crvenokosi se vrpoljio na madracu i smišljao kako će rano u jutro pretražiti teren. Baš i nije bilo nekih mjesta za skrivanje, svud naokolo blato i smeće, a kuća sklepana od greda i dasaka s nahe­renim krovom koji se, začudo, još dobro držao.

Popravljao bi ga otac, ponešto je naučio pomažući pri grad­njama tuđih kuća, nije bio samo kopač i nadničar ili glavni u svi- njokolji, zvali su ga i za druge poslove, samo kad se ne bi previše opio. Ali u pijanstvu je bio mek i dobroćudan, nije izazivao ni tu­kao se, pa su ga nekako podnosili. Znali su se rugati čak okrutno malom i neskladnom čovjeku, on je šutio i nije ništa odgovarao. Je li ih uopće razumio? Tko zna, prosjak je kojiput čuo psovke i ruga­lice, ljutio se, najradije bi do krvi istukao debele, mesnate ljudine koji preziru sve što je siromašno. Ali onda bi pomislio na »svoju« kuču i na sve ono što če učiniti kad odraste. Samo škola mu je po­trebna. I novac. Što više novca.

Roditelji se začudiše kad u ranu zoru, u uobičajeno vrijeme njihova buđenja, ugledaše neznanca. Crvenokosi se pretvarao da spava, znao je da će oba dječaka krenuti u školu, a on nakon toga može izviđati i njušiti naokolo. Ipak, otac upita prosjaka: - A tko ti je ovaj? - Prijatelj - odgovori prosjak koji je budio mlađeg brata i slagao mu stvari za školu. Kupio mu je lijepih bilježnica, raznoboj­nih flomastera i drugih sitnica kojima se djeca, osobito ona mla­đa, vole razmetati.

- Pustite ga da spava! - reče još kratko. I on i mlađi brat is­piše zdjelice kozjeg mlijeka, uredit če se i umiti poslije, ako stignu, u školskom zahodu koji je ujutro uvijek bio čist. U kuči, dakako, nije bilo vodovoda, pa se do vode dolazilo na razne načine, noše­njem s obližnjeg, još preostalog bunara, ili bi se moralo pješačiti do davno nekad bistrog potoka, a sada ispunjenog otpatcima i zahrđalom bijelom tehnikom. Našlo bi se i crkotina, pa se ta voda zapravo nije mogla rabiti ni za pranje nogu. Dječaci su najviše vo­

93

SUNČANA ŠKRINJAR1Ć

ljeli skupljati kišnicu, nebesku vodu, i u njoj bi, makar rijetko, op­rali kosu.

Crvendać je žmirio i čekao da đaci odu. I otac se uskoro ne­gdje izgubio nagnuvši prije polaska iz boce, majka je pjevušila i ba­vila se kozom. Kiša je prestajala, pa će vjerojatno i ona poći do ne­ke susjede ili će svratiti u nečiji povrtnjak da krišom ubere glavicu zelja ili salate. Kokoš zakokodače i ona se vrati s jajetom, u među­vremenu momak se tobože probudio i radoznalo ogledavao naoko­lo, odlučio je zaviriti u ladicu klimava kredenca koji je nekoć mož­da bio i lijep. Uto žena uđe i nasmiješi mu se. No, ona se zapravo uvijek smiješila. - Jaje ti ne mogu dati - reče ona jednostavno. - Ali imam mlijeka od koze. - Crvendać svrne pogled prema boci i žena to spazi. - Ah, da! to je dobro za dušu. - Iz onog otužnog kre­denca izvuče čašice za rakiju, pa natoči sebi i momku.

- Hoćeš tu ostati? - upita ga čak bezazleno. - Ja idem po kruh. Samo mali će doći iz škole. Moj veliki, tako je pametan, od­lazi nekud u grad, gospodi, on uči njihovu djecu... Vele da je pa­metniji od učitelja... I brbljajući tako, žena zahvati u onu ladicu o kojoj je momak razmišljao. Izvuče nešto sitniša, a nešto valjda i os­tavi. Tu se, dakako, nije krio velik novac. Ali, gdje onda?

Zemljano tlo bilo je dobro utabano i nigdje se nije vidio trag nekog kopanja. Ništa se nije naziralo iza greda, samo paučina, u uglovima male prostorije nalazila su se dva vjedra za nošenje vode, istrošena brezova metla, grablje i lopata, pa i oveća hrpa krumpi­ra. Crvenokosi pomisli kako bi to vrijedilo raskopati, a i staru slam- njaču protresti, pa i zaviriti u kozino obitavalište, malu štalicu do kućerka koju otac nekako sklepa na neprestano prosjakovo zano­vijetanje:

- Neću više spavati s kozom - bunio se dječak, pa stara li­jenčina popusti i koza dobije svoj stan.

94

ČAROBNI PROSJAK

Žena se još uvijek smiješila, ali odjednom reče: - Ti bi mo­gao donijeti vode s bunara... Treba ići preko livade, pa u dvorište s lavovima. Mislila je na lavove što su upravo ušli u modu na ogra­dama bogatijih seoskih domaćinstava.

- Ne usuđujem se - izvlačio se crvendać. - Nisam odavde. Bit će sumnjivo. Sigurno imaju pse...

- Imaju, imaju, kako ne bi imali - smiješila se ženica nada­lje. - Ali na lancu. A sada nema tamo nikoga. Otišli su raditi. Hodi sa mnom. Kad se bojiš... Ja ću natočiti, a ti malo nosi, pomogni ako hoćeš.

Mislila je kako se mudro sjetila da iskoristi prisutnost velikog i jakog momka, jer boljela su je leđa i sve je teže hodala, vlaga u kostima od rođenja.

I tako crvendać nije već prvog dana mogao sve razgledati i pronjuškati, ali saznao je, a to je najvažnije, otkud stiže čarobni prosjak. Odmah je sve po povratku u grad ispričao repićastom ko­ji je nezadovoljno vrtio glavom. - Ti si pravi glupan! Što sam od te­be i očekivao? Ako novac nije u kući, a ja mislim da dio svakako je, onda ga negdje ukopava. Ne daje ga svojim debilima, to je jasno. Samo da imaju za kruh, a i to im je previše. Nije ti dala jaje, ha? Zgodno! Malome treba odbiti jaja ako ne kaže gdje mu je lova.

- Ali to neće lako ići - mrmljao je crvenokosi. - On je zbilja pametan.

- Bio pametan ili ne, progovorit će - bijesno otpovrne re- pićasti. - U stanu smo mirni dok pajdaš ne izađe iz ćuze. Ali bez love nema života. A mali je zlatni rudnik...

I tako su oni, uz sitna dnevna potkradanja i obilaženja raznih samostana i dobrotvornih ustanova, postali stalno društvo prosja­ku.

Repićasti je imao dobru taktiku, znao je biti silno zanimljiv i uvjerljiv, a prosjak je ipak bio još dijete. Otkrivao bi mu razne grad­

95

SUNČANA ŠKRINJARIČ

ske divote, čak ga je odveo u muzej da vidi egipatsku mumiju. Kad bi mali završio s prosjačenjem obilazili su streljane i lunaparkove, odlazili na varijetetske predstave, ulazili u prigradske lokale. Re- pićasti je zazirao od centra koji je imao svoju publiku i svoje lopo­ve. Tamo se nije dobro osjećao, ali na periferiji je blistao. Tu je bio njegov krug, društvo njemu sličnih odrpanaca koji su jednom mogli postati i nešto drugo. Navraćao bi i poneki umjetnik, pjesnik ili slikar. Crvenokosi se nije usuđivao sam ući u muzej ili na iz­ložbu, s repićastim se i to moglo. Raspravljao je ravnopravno s pi­janim pjesnicima, ubacivao stihove, poslovice, mudre izreke. Crven­dać i prosjak su mu se divili.

I znao je vrlo neopazice izvlačiti novac od prosjaka koji je ug­lavnom sve zabave plaćao. Doduše, repićasti nikada ništa nije tražio. Čak je odvraćao maloga od troška. - Treba ti za brata, za au- tiće - šalio se. -1 mami moraš kupiti cipele. Ili ne moraš. Ja ću ti ih dobaviti.

Mali je želio sudjelovati u noćnim obilascima. Repićasti nije dozvoljavao uličarkama ulaz u njihovo muško društvo. Osjećao je da dječak još nije načet kao stariji, crvenokosi momak i da želi u životu uspjeti. To je poštovao i zato je i on na neki način malog pro­sjaka čuvao. Vrlo je oprezno ispitivao o novcu, uvijek samo usput­no ili u šali.

Primijetio je kako zastaje pred izlozima zlatarnice i promatra nakit. - To te zanima - upita nehajno. - Zar ćeš starcima kupiti vjenčane prstene? Ili malom braci naušnicu?

Prosjak ništa ne odgovori, ali kao da se zamislio. Sve nježne i skupocjene stvarčice vidio je na svojoj odabranici. Nitko ništa o to­me nije znao. Ali pomisao na zlato nije mu dala mira. Rado bi joj nešto kupio, poklonio. Imao je on dobro skriven novac na raznim mjestima, a jedno od njih bilo je i u zgradi škole. Povremeno je mi­jenjao skrovište, crvendać i repićasti nisu mu nikako mogli ući u

96

ČAROBNI PROSJAK

trag. Jednom, dok je bio na poslu, oni pomno razgledaše okolicu bijednog kućerka.

- Mravinjaci, krtičnjaci, voluharice, svega ima, samo love ne­ma - mrmljao je repićasti i raskopavao svaki humak. Zagledali su pod voćke i stabla, tobože tražili izgubljenu loptu. Crvendać je sam navraćao do prosjakove kolibe. Prvi put je nešto izgubio, drugi put zaboravio, ušao bi neopazice, to nije bilo teško. Majka bi mu se ob­radovala, ako je na nju nabasao morao joj je donijeti vodu. Nudila bi ga zauzvrat rakijom i pjevušila. - Moj sin je pametan, sve nam daje, i malome kupuje igračke, pa i mi se onda igramo...

Ništa nisu otkrili, a i pobojavali su se da mali nešto ne po­sumnja i da se ne odaleči od njih. Ionako bi se kojiput izgubio nez­nano kud i ne bi ga bilo po cijeli dan, tek bi se na večer pojavio na kolodvoru. A kad bi ga pitali gdje je bio, odgovarao bi nevoljko i ne­određeno: - Ah, bio sam uz neku novu crkvu... bila su krštenja... i tako, bilo mi je zanimljivo gledati automobile i malu djecu... i moram naći nešto novo. U centru me već svi poznaju.

Ništa im nije govorio o »svojoj kući« i najtajnijim sanjarija­ma. Donekle je vjerovao svojim prijateljima, posebice repićastom kojem se divio zbog znanja i duhovitosti. Zamjenjivao mu je oca na neki način. Crvendać je bio zlovoljnik, nikad se nije smijao i zabav­ljao kao on, često im je i kvario veselje, primjedbe su mu bile glu­pe, ali otrovne, dovoljno da ih oneraspoloži. A ni djevojke ga nisu voljele, a starijeg tipa bi poneka gledala i vabila, on se pravio da to ne primjećuje.

- Znaš, imao sam ti ja curu - pričao je jednom prosjaku - ljepšu od svih glumica koje si ikad vidio. Nikad više i neće biti njoj slične. Takve se više ne rađaju. Pogledaj ove... ni prstom ih ne bi ta- kao. Ali što ćeš, bio sam lud. Čuvaj se, da se i tebi nešto slično ne dogodi.

97

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

Mali je već gotovo zaustio da kaže poneku riječ o svojoj iza­branici. Bila je ona stalno u njegovim mislima, no što je o njoj mo­gao reći, pa da je i htio? Gotovo je i nije poznavao, jednom je s njom razgovarao, i to na svoju sramotu. Znao ju je potražiti u ka­fićima u kojima se pojavljivala, ali, čini se, prestala je u njih zala­ziti. Ili možda je dolazio u krivo vrijeme. Zapravo, on je čekao da sam poraste, da sazrije, želio se pred njom pojaviti u novom ruhu, ne više kao mali prosjak, već kao privlačan mladič. I zato je oklije­vao i nije joj se približavao, ali želio ju je pratiti izdaleka, pomoći joj ako zatreba.

Repićasti nije ni pomišljao da bi dječak mogao biti zaljubljen, i to čisto i strasno, kako već biva u pravim ljubavima. Nešto u pro- sjakovu pogledu na zlato navelo ga je na novu zamisao. »To bi možda mogao biti put«, premišljao je. »Put do tajnovita djetetova blaga.«

Neulovljive su niti koje povezuju vrhove i samo dno društva. Imućna zlatara, staložena i mudra čovjeka koji je poslovao u sa­mom središtu grada, povezivalo je s repićastim otpadnikom dječaštvo i prva mladost. Prijateljstva što se sklapaju u tim godina­ma najtrajnija su bez obzira na društvene razlike, i oni koji ih pro­matraju postrance često se tome čude. Repičasti je nekoć bio dječak izuzetne životnosti, spretan u igrama, nedostižan u izmišlja- nju nepodopština. Bio je prvi u razredu, doduše ne u učenju, ali u svemu ostalom što je u dječaštvu najvažnije. Dobro je igrao nogo­met, hrvao se s većima, pa i jačima od sebe, bio je brz kao strije­la, privlačan djevojčicama, uzor dječacima. Bilo je to kratko, ali slavno razdoblje momka koji se kasnije izgubio, posustao i izmije­nio. Sav onaj žar je nestao, kako, kada i zašto čovjeku s repičem ni­je se otkrilo, gasio se postupno i samo bi se povremeno nazrela ona draž kojom je nekad opčinjavao. Mirni zlatar, u djetinjstvu ne­

98

ČAROBNI PROSJAK

upadljiv, neugledan i u svemu prosječan, pamtio je repićastog kao onog kojem se nekoć divio, zavidio mu i želio mu nalikovati.

Sada je sve bilo obrnuto. Od slavnog dječaka i osvajača u kojeg su najljepše djevojčice u školi bile zaljubljene, nastao je bez­obličan, krezub skitač kojem je jedino obilježje bio mastan, prhu- tav repić. Bezbojan, nespretan momčić u svojim je pedesetim godinama postao mršav, otmjen muškarac s pomno odabranim naočalama, laganih kretnji, odmjerena govora.

Repićasti je znao kadšto banuti, najviše u doba kad nije bilo mušterija, obično prije zatvaranja skladno uređene zlatarnice. Vla­snik mu se znao i obradovati, otkupljivao bi od bivšeg suučenika nakit sumnjiva podrijetla. Nije zapitkivao, samo bi ga pomno pre­gledao, izmjerio, uočio svojim znalačkim okom sve nedostatke, ali i ljepotu i vrijednost izradbe. Potom bi ga spremio u ladicu, a čud­nom bi prijatelju izbrojio novac. Bio je u tome pošten, ako se u ovakvim slučajevima uopće može o poštenju govoriti. Obojica su bili zadovoljni, nakon obavljena posla razgovarali bi o đačkim da­nima i djevojkama koje su u međuvremenu postale neprivlačne, gojazne matrone.

Svaki je od njih živio u svome svijetu. Zlatar u lijepom, udob­no uređenom građanskom domu sa ženom koja je znala starjeti na mladenački način i uz dvoje bezbojne djece koja su nalikovala nje­mu i u svemu bila umjerena. Bilo je to tiho i mirno razdoblje zla­tareva života, činilo se da je sve sredio i unaprijed izračunao, i da ga nikakvo zlo ne može snaći.

Zato su posjeti repićastog unosili u njegov jednolični život nešto izazovno i privlačno čemu nije mogao odoljeti. Skitač je uno­sio u uredno bogatstvo dah opasnosti, smrad propalih, ali i opoj­nih žena, mogućnost ružne smrti, ali i zamamnih zanosa. Nije se tužio njegov siromašni prijatelj i kao da nije dolazio u napast da ga napadne i opljačka. Zlatar se na večer vraćao obitelji i televiziji, re-

99

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

pićasti je započinjao ophodnju po najopasnijim dijelovima grada. Zlatar je kojiput zažalio što mu se ne može pridružiti. Ostao je ju­nak taj njegov sudrug iz djetinjstva. Junak otpadnika, smetlišta i cr­nih kronika, ali ipak junak. U kratkovidnim zlatarevim očima kadšto se nazirala čežnja za pustolovinama i uzbuđenjima kojima se nikada neče odati.

Njemu se obratio repičasti sa svojim planom. »Možda če us­pjeti, a možda i neče. Vrijedi pokušati. Dok mali ne zavrne slavinu ili utroši sav novac na autiće i masterse.«

Stigao je u zlatarnicu prije zatvaranja. Dani su več bili dugi, ljetna večer ugodna i lepršava kao izmišljena za šetnju. No, oprez­ni zatar nikada nije šetao sa skitnicom i lopovom.

- Što je - reče on tiho nakon pozdrava. - Nosiš nešto?- Pusti me da uđem, zlatna ptico - odvrati repičasti poruglji-

vo. - Nema zasad ničeg za tvoj kljun, ali nešto bi moglo biti.Zlatar ga pusti u malu pokrajnju prostoriju iza one namije­

njene kupcima. Ponudi mu stolac, a i sam sjedne nasuprot.- Nekako si dobro raspoložen, ha?- Pa, kad češ več jednom nabaviti neko pravo piče, škrtičino

- odvrati repičasti protupitanjem.Zlatar izvuče bocu domače rakije. Čuvao je francuski konjak

za razmažene i hirovite damice koje su kadšto znale navratiti. Ali prijatelju skitaču i ubogaru takvo piće nije trebalo. Ni on sam nije ga pio, zato iskapi čašicu lozovače i nazdravi: - Živio! Pa, dugo te nije bilo... Pomislio sam da si s nekom ženom, u ljubavi...

- Odavno me to prošlo - naceri se repičasti. - Sada sam u dječjem društvu. I tu je kvaka. Treba mi tvoja pomoć.

Zlatar ga pogleda s nepovjerenjem. U opasne, gadljive pothva­te nije se upuštao. Ukradeni nakit mogao je upotrijebiti i prepro­dati. To je bilo sve što je činio.

- Kakva djeca - upita sumnjičavo. - Zar si na to spao?

100

ČAROBNI PROSJAK

- Ne boj se, stari! Ništa opasno. Postoji klinac, pravi majstor, kralj prosjaka, izmamljuje novac kao od šale, zarađuje kao minis­tar...

- Da? I što se to mene tiče?- Pa, eto, htio bih mu izmamiti lovu. Mislim da se pali na zla­

to. Bulji u izloge s nakitom. Možda je zaljubljen u neku curicu.-1 što? Da mu poklonim vjenčani prsten? Baš si lud. Koliko

ima godina?- Dvanaest, trinaest, otprilike. Ali nije stvar u tome. Mali ima

povjerenja u mene. Roditelji su mu debili, to je provjereno. Možda bi dao lovu za zlato, za zlatnike, ogrlice, narukvice, rinčice, što ti ja znam... Vrijedi probati.

-1 u čemu je tu zarada, korist za tebe?- Ti ćeš mu namjestiti lažan nakit. Bezvrijedan ili malovrije-

dan. Ali mora izgledati kao pravi. Sa žigom ili nečim sličnim. Snaći ćeš se. To je tvoja struka. Ne znam uostalom. To je tvoja briga ako pristaješ.

- A što ja dobivam?- He - cerio se repićasti. - Dogovorit ćemo se o podjeli plije­

na. Bit će zabavna predstava. Ne boj se, ništa ne možeš izgubiti. Kli­nac neće moći ništa dokazati. Ali nakit mora dobro izgledati. Još ću ti javiti kakav mu je ukus. Polako moram ispipati. A ti, stari, mo­raš biti uvjerljiv. Pravi, pošteni, stari zatar. Uostalom, ti si takav. Sta­ra firma.

101

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

XI.

Rijetko je izlazila iz kuće. Završila je nekako prvi razred srednje škole. Sredina joj je bila blagonaklona, budućim umjetnicima

dozvoljavalo se više slobode nego što je uobičajeno, profesori su čes­to bili pijani, a gotovo uvijek ojađeni jer vlastitu nadarenost nisu sti­gli iskazati. Usprkos tome, njezina se ovisnost počela zapažati, nije se mogla kontrolirati, zaspala bi usred nastave ili počinila neki is­pad. U početku je vladala situacijom, bila je silno duhovita, brza, blistava, sve joj je polazilo za rukom. No, pred kraj drugog polugo­dišta počela je vidljivo propadati, više se nije mogla sabrati, a i ništa je od svega nije zanimalo. Slike koje je stvarala u svojoj opije­noj mašti nikako nije uspijevala prenijeti na papir. Bez droge se osječala ispijenom, ništavnom, činilo joj se da je tijelo napušta i da je udovi ne slušaju. Sva njezina nježnost i ljepota kao da je kopnje- la, blijeda i drhturava nikako se nije mogla smiriti među djecom koja su živjela neki njoj sve straniji život. Promatrala ih je iz velike daljine i nije više mogla sudjelovati u njihovim glupim razgovori­ma, u šalama koje su bile okrutne, ali ipak djetinjaste, nije se mogla povoditi za njihovim oduševljenjima i smiješnim ljubavima. U početku kraljica razreda, postajala je sve više neko tiho, osebuj­no biče koje je jedino u vezi sa samim sobom, svetokrug samoće ispreo se oko nje, i sada više nije budila radost nego tek nelagodu. Pa ipak, ljepota nije nestala, dirala je i nadalje, iako se osjećalo da je u opasnosti poput krhke vaze što stoji na rubu prozorskog pod- boja. Nije joj više bilo do izlazaka u kafiće. Tek bi na večer nevoljko prošetala scenom na kojoj je donedavna blistala. Već su tu bile i neke druge djevojčice, nijedna se nije mogla mjeriti s njezinom, još uvijek uzbuđujučom ljepotom. Takvu je mjesečarski odsutnu i hladnu napokon sretne prosjak. Bila je i sama i to je za njega bila

102

ČAROBNI PROSJAK

sretna okolnost, udisala je zrak izvan stana koji je za nju postao tamnica. Nije više bila vladarica nego robinja. Tuga joj se nazirala na iscrpljenom, prenježnom licu.

Dječak stane ispred nje: - Prošetaj sa mnom - reče naglo i hrabro, zgrabi je za ruku. U međuvremenu je porastao, bio je u go­dinama kada se još raste i to ga je ispunjavalo samopouzdanjem. Povuče je za sobom u mali, zapušteni park kakvih uvijek ima us­red gradske vreve, valjda da se licemjerno oda počast umirućoj pri­rodi. Sjedoše na neku skrhanu klupu, prosjak je djevojčicu sveu­dilj držao za ruku, kao da se boji kako će mu izmaći, nestati...

- Toliko sam mislio o tebi - prizna. - Tražio sam te. Želim biti s tobom. Htjede još reći kako je odrastao i kako je napokon došlo vrijeme za njihovo zbližavanje, htio je govoriti o svojoj tajnoj kući, o budućnosti kakvu je zamišljao... Ali, zašutio je. Udisao je njezin miris, gledao izbliza njezine oči koje su tamnjele i u sebi skrivale odsutnost i bol.

- Ideš u školu - upita napokon.- Sad su ferije - odvrati ona nekako ravnodušno. - Baka je

umrla. Ali ja nisam sama.- Zaljubljena si - zadrhti prosjak. - Imaš prijatelja?Djevojčica slegne ramenima. Nije mu mogla objasniti straho­

tu u kojoj je živjela. Pokušala se nasmiješiti: - Nije to za tebe. Ti si još dječak. Imam svoje društvo. Stalno sam s njima.

- Ali naći ćeš vremena za mene - prosjak je bio uporan. Na­zirao je u djevojčinu ponašanju neku tajnu, nesigurnost, čak strah. Morao je u to proniknuti. Činila mu se nekako čudnom. - Ti si se izmijenila - reče napokon.

- Pa, odrasla sam - djevojčica se pokuša nasmiješiti. - Ah, nije samo to - odvrati dječak.

»Naravno da nije, mali glupane«, mislila je. »Naravno da nije samo to. Kad bi ti samo znao što je, ali pravi se prosjaci ne fiksa­

103

SUNČANA ŠK.RINJAR1Č

ju...« - Pa, onda - reče glasno - još uvijek se baviš prosjačenjem? Zvali su te čarobni prosjak, divili su ti se odrasli...

- Da, da, ali prestat ču, nakupio sam več dosta love, želim završiti školu, i onda ću se baviti poslovima. Vidjet ćeš, uspjet ću si­gurno.

- Pa, možda i hoćeš - promatrala ga je zamišljeno. Ona sa­ma više nije mogla izmaći sudbini. Kako je voljela onog svog prvog momka! I kako je željela živjeti s njim čisto i skladno... Sve se svršilo nevjerojatno brzo. Oko nje je sad bio smrad, užas, ružnoća, a ljubav je bila tek pričin. I sama joj se sad smijala i rugala, govo­rila o njoj hladno, prostačkim izrazima. Takva je bila sad njezina škvadra, tipovi nepouzdani koji su nastojali biti što bešćutniji. Svi­jet u kojem nema prijateljstva. Svijet je šut i šit, gomila otpadaka iz koje valja što prije isplivati u neko veliko ništavilo. Mala je bila uništena, zaustavljena u odrastanju, sasvim sama i nemoćna da se odupre... Nije to više ni željela, čak je odlučila da napusti školu, posljednju sponu sa svojom generacijom.

Digne se s klupe. Koračala je teško, kao osuđenik koji se vraća s kratke zatvorske šetnje. Dječak ju je nijemo slijedio. Prije rastanka utisne joj u ruku zlatni lančić. - Što je to - upita ona opo­ro. - Oh, to sam našao. Ništa posebno... za tebe. Ali donijet ću ti još, možda te razveseli...

Taj lančić našao je prosjak doista davno prije, još prije druže­nja s crvenokosim i repićastim. Bio je od pravog zlata, nikakva kri­votvorina. Ništa posebno vrijedno, pa ipak...

Obilazeći trgove i sajmene prostore nakon odlaska prodavača i kupaca i sveg onog meteža što čini mnoštvo u neprekidnom pre­laženju, dječak je znao kadšto naći i vrednije predmete, nakit, novčarke, lisnice. Isprave i iskaznice je odbacivao, zadržavao je sa­mo novac. No, zlatni lančić koji je poklonio djevojčici bio je lijep; on je sam nadokupio crveno koraljno srdašce i ovjesio ga o lančić.

104

SUNČANA ŠKR1NJAR1Č

Nosio ga je uvijek sa sobom, za svaki slučaj, za mogući susret sa svojom odabranicom. A sad joj ga je predao i bio je sretan. Kao da su se njegove sanjarije počele obistinjavati. - Bit ću srijedom i su­botom oko podneva uvijek u ovom parkiću - rekao joj je prije ras­tanka. Nije mu dala da je otprati do veže. - Pozvat ću te jednom na kavu - rekla je. - A sada žurim. Čekaju me...

Bojala se tipova koji su je, doista, čekali, uvijek zlovoljni, zloćudni, opasni. Njezina lijepog momka nije bilo. Obavljao je mutne poslove od kojih se živjelo. Lova se morala namaći svakog dana, a bivalo je sve teže i opasnije. Zlatni je lančić odmah položi­la na umrljan stol. Koraljno srdašce nije je ganulo.

»Kako je mali romantičan«, pomislila je. Dijelilo ih je tek ne­koliko godina, a ona se osjećala starom, iskusnom i ravnodušnom. - Znam gdje ćemo ovo utopiti - reče jedan od povremenih spa­vača. - Gdje si to dignula? Nadam se da je pravo zlato...

- Valjda - reče ona umorno. - Dao mi je neki klinac. Pali se na mene odavno. 1 tako smo se sreli.

- Bilo bi dobro da ga sretneš još koji put. Ako je klinac spre­tan, mogao bi još toga nabaviti - zaključi društvo što se spremalo u ophodnju po kafićima. Ona klone. Trebala joj je njezina dnevna porcija. Počela se tresti. Zaradila je za fiks, morala ga je dobiti. Smilovaše joj se i tutnuše drogu. Lančić je bio utopljen istog dana. Pokazalo se da je pravi i to joj je podiglo ugled. Više im nije bilo do­voljno što im daje gajbu na uporabu, morala je pridonositi i lovu. Nije joj bilo pravo, pokušala se buniti, ali društvo je bilo protiv nje, nitko je nije štitio.

Iste večeri dočekaše na kolodvoru prosjaka crvenokosi i re- pićasti. Mali se sav nekako promijenio, otuđio, susret s dje­vojčicom ga je ganuo, želio je biti sam i o njoj sanjariti.

- Što je s tobom? Gledaš nas, a kao da nas ne poznaješ? Do­bio si zgoditak na lotu?

106

ČAROBNI PROSJAK

- Time se ne bavim - odvrati mali ozbiljno. Doista nikad ni­je sudjelovao u igrama na sreću, pa ni u onim najjednostavnijim poput automata za ubacivanje žetona. Repićasti je bio pokeraš i u tome se dobro snalazio. Ali u društvu klinaca i žutokljunaca nije o kartama niti govorio. Crvendać je bio preglup, a prosjak još zelen i kao da mu se snaga i nadarenost iscrpljivala u prošnji.

- Što si isprosio danas - obrati mu se repićasti tobože nehaj­no. - Dijamantnu ogrlicu? Englesku kraljevsku krunu?

Mali se trgne. Kao da mu je skitač čitao misli. Htio je dje­vojčicu ponovno obdariti nakitom. Mislio je da je to način kojim će je pridobiti. - Slaba je bila lovina - reče naglas.

- Kud onda žuriš - nastavi repićasti. - Imaš vremena do zad­njeg vlaka. A možeš i kod mene prenoćiti.

Već je nekoliko puta nudio prosjaku svoju privremenu jazbi­nu. Ali mali je više volio svoju kolibu i kozicu. Htio je vidjeti kako mlađi brat spava. Odlazeći kući kao poslovan čovjek imao je os­jećaj da ima obitelj i da živi sređenim životom.

- Hodi! Počastit ću vas - repićasti se obrati i crvendaću koji je sa strane buljio. - Dobre sam volje, ne znam zašto, nešto će se dogoditi, osjećam to u zraku...

I tako ipak krenuše. Mali je bio slab, nije se mogao othrvati primamljivom pozivu, a repićasti je blistao, odisao nekom dob- roćudnošću, imao je jedan od svojih dana u kojima bi vladao i jačim osobama, mudrijim od zaljubljena prosjaka i zaostala mom­ka.

Navodio ih je putem i do izloga zlatarnica i primijetio kako prosjak sa zanimanjem promatra nakit: prstenje, narukvice, ogrli­ce, rinčice, sve one besposlice kojim se poglavito kiti ženski rod, ali ni muškarci mu često ne znaju odoljeti. - Da, zlato - govorio je ne­kako za sebe repićasti, a pritom ispod oka promatrao prosjačića. - Zlato je jedina postojana vrijednost. Oni koji su ga imali, spasili su

107

SUNČANA ŠKRIN JARIĆ

se. Ti, naravno, i ne znaš o ratovima i progonima. Ali novac je pro­lazan, svaki novac je prolazan, a zlato traje stoljećima i tisućlje­ćima...

Poznavao sam staru glupaču, držala je novac u čarapi dok ni­je prestao vrijediti... Praznoglava kokoš... Država može obezvrijedi­ti novac, ali zlato nikada...

Dječak je čitao u povijesnim knjigama o bogatstvu starih In­ka i o nesreći posljednjeg poglavice kojeg pogubiše iako se pokušao zlatom otkupiti. Gledao je filmove o zlatnoj groznici koja je dobra­no prodrmala uvijek pohlepno čovječanstvo. I gledajuči lijepe stvar­čice, pomišljao je da svoje papirne i neugledne novčanice pretvori u zamamne oblike. Zlato ne hrđa, ono ne može propasti, odolije­va i najopakijem zubu vremena. Repićasti je osjećao kako njegove riječi padaju na plodno tlo i kako u svemu tome postoji udica ko­ja bi mogla izvući blago iz skrovišta čarobnog prosjaka.

Ali još nije nastupio pravi trenutak, dječak mora sve poželje­ti i učiniti sam. Svi krivudavi putovi dovest če napokon do cilja. Prosjak je volio ljepotu i to če platiti.

Prvi put je te noći spavao u skitačevu brlogu.Probudio se nezadovoljan, ljut na sebe, bilo je prekasno da

stigne do seoske škole. Crvendać je hrkao, a repićasti se trgnuo na prvi šum, imao je lagan san poput zeca. - Kamo ćeš ti - upita ma­log nabusito. Ujutro nikad nije bio dobre volje. Dohvati bocu, pa ponudi gutljaj i prosjaku. Ali ovaj odbije s gađenjem koje nije mo­gao sakriti. - 0, kako si ti fin, pravi princ - naruga mu se skitnica. - Pa, onda kamo izvoljeva, vaše gospodstvo?

- Idem nešto isprositi. Bez para sam. Što mogu? Zakasnio sam u školu.

- Hajde, onda, i vrati se. Donesi nam nešto za doručak.Dječak izađe, nakon ugodne ljetne večeri dočeka ga kiša. Vri­

jeme nimalo pogodno za prosjačenje. Starice što hitaju na jutarnju

108

ČAROBNI PROSJAK

molitvu čuvaju svoje oskudne novčiće za crkvene milodare. On se smjesti na natkriveno mjesto između crkve i tržnice. Bio je običan, radni dan, malo seljakinja s povrćem, sirom, vrhnjem i jajima. Promatrao je prodavače voća, nastojao ugrabiti neku naranču, ba­nanu, a kad bi mu se posrećilo čak ananas. Ništa nije bilo po nje­govu planu, ali jutro je morao odraditi, kad već nije u školi. Ljutio se zbog toga, no htio je iskazati svoju spretnost. Želio se isprsiti pred repićastim, a za to je valjalo nabaviti piće. Prođe stariji gospo­din koji je, čini se, sišao iz obližnje kuće, samo po jutarnje novine. Nakon kupovine često ostaje nešto sitniša, pa se vrijedilo potrudi­ti. Prosjak namjesti jedan od svojih već prokušanih izraza, nasloni se na zid kao da ga hvata nesvjestica i zabugari potiho, kao neku sjetnu melodiju: - Udijelite, siromahu! Tate nemamo, a mama je u bolnici... Mali brat plače, gladan je... Moram ga nahraniti.

Mali se prosjak rijetko koristio izrazima koje obično upotreb­ljavaju stariji prosjaci, posebice žene. Uglavnom zazivlju Boga za svjedoka ili obećavaju kako će udjelitelju Bog platiti. Mali je to ri­jetko činio, nekako mu se nije činilo poštenim, ako u prosjačkom zanatu ima poštenja. Tražio je milostinju muški, bez prolijevanja suza i pretjeranog uzdisanja. Možda se stoga gospodin zaustavio, vjerojatno je bio i osamljen, a i dosađivao se.

- No, što je mali? Morao bi biti u školi, a ti prosiš... Pa, kakav ti je to brat, ukoliko ga nisi izmislio?

- Ah, mali, sasvim mali - lagao je prosjak i pritom na svoj način uživao. Tek je prohodao, čuva ga neka stara, ali neće ako joj ne dam pare... a nemamo tate... nismo ga nikad ni imali.

- Da, da, a mama je u bolnici, ludnici, ili vjerojatno u zatvo­ru... Stara priča, ali ispričana na nov način. Nego, bi li ti htio zara­diti novac? Mislim na drukčiji način, a ne prosjačenjem.

- Ovisi - promrmlja prosjak koji je bio oprezan. Zlatno pra­vilo koje nalaže da se ne ulazi u kuće i ne prima gostoprimstvo u

109

SUNČANA ŠK.RINJARIČ

vidu hrane, odjeće i drugih slatkih ponuda, uvijek mu je bilo na umu.

- Evo ti, kupi si žemlju, i budi sutra opet ovdje u isto vrijeme. Možda ti nađem neki posao na filmu, moj prijatelj traži sličnog dječaka...

Prosjak odahne, jutro je dobro počelo. A do snimanja filmo­va nije mu bilo baš nimalo stalo. Znao je da je to gubitak vremena, već je nekoliko puta statirao, plaćali su bijedno. On je više za­rađivao prosjačenjem. Ipak, obeća ljubeznom udjelitelju da će doći. Postupno se scena na tržnici mijenjala, pojaviše se pijanci i narkosi, noćne su se djevojke povukle na spavanje. Prosjak obiđe nekoliko dobroćudnih prodavačica srednjih godina u kojih je čes­to budio samilost. Nakon prve jutarnje kave bijahu još u dobrom raspoloženju, još ih mušterije nisu razdražile i učinile opakima. Jedna ga čak pogladi po licu, što ga iznenadi jer se već smatrao od­raslim. Vratio se u brlog repićastog punih ruku hrane. Dao mu je i dio isprošena novca za prve runde po birtijama.

Stari se razblaži kad je ugledao lovu, a crvendać navali na klo­pu, bojao se da taj dan neće više ništa jesti, a vjerojatno je imao i pravo.

- Bravo, majstore - klicao je repićasti prosjaku. - Što će te­bi škola? Imaš sve u malom prstu, pusti jadne budale neka trate vrijeme na filozofiranje. Ti si se rodio mudar.

I on pošalje crvendaća po piće, jer do njega nije držao, sma­trao ga je upotrebljivim tek za niže i sluganske poslove. A oko ma­log je obigravao kao dvorjanin oko kraljevića.

- Odvest ću te mom prijatelju zlataru! Ima on divnih stvarčica. Možda ti se nešto svidi - reče odjednom i kao uzgred, ne­hajno. - Ha, jel’ bi te zanimalo?

Prosjak kimne glavom. Zašto ne? Rado je buljio u izloge zla­tarnice. Lijep ga je nakit opčinjavao. Kad bi svoj novac mogao pre­

110

ČAROBNI PROSJAK

tvoriti u dukate, zlatnike... Dobro je govorio taj tip, repićasti. Zlato ne hrđa. Bogatstvo se može smjestiti na malom prostoru. Odjed­nom osjeti poriv za kretanjem. Morao je do svog tajnog mjesta da razmišlja i sanjari. Riješio se pratilaca, jedan će se odati piću, a drugi hrani.

- Evo, donio sam vam. A sad idem. Moram kući. Bratu je si­gurno strašno što me nema. Ništa ne uči ako nisam s njim.

Društvo ga baš i nije zadržavalo. Repićasti je u glavi raz­rađivao plan, a crvenokosi se dobro najeo i nije mislio ništa. Posli­je će odlunjati do nekog lunaparka u blizini.

Prosjak se uputi prema »svojoj kući«. Zastane pred knjižar­skim izlogom, pregleda naslove i uđe. Nisu ga zanimale dječje knji­ge niti stripovi. - Imate li neku knjigu o zlatu - upita prodavačicu koja je upravo proučavala horoskope. - Što - začudi se ona i od­mjeri ga od glave do pete. - Što bi ti?

- Knjigu o zlatu, povijesnu knjigu ili nešto o zlatarima - objašnjavao je mali. Žena u knjižari o tome nije imala pojma. Po- ručavala je horoskope, sanjarice i kuharice. - Hajde, klinjo, ne zezaj! Kakve knjige o zlatu... To ne postoji. Kupi si neki strip o gu­sarima. To je za tebe.

Dječak slegne ramenima, htio se sam uputiti u odjeljak na kojem su bile izložene enciklopedije, leksikoni i slične knjige. Ali predomisli se. Odrasli neznalice omeđili su dječji svijet. Neki ljubi­telj i poznavatelj knjiga rado bi s njim porazgovarao. Nije imao sreću da naiđe na takvog.

Kad je stigao do tajnog mjesta na kojem je najradije snatrio, odmah zapazi promjene. Prozori na kući bili su širom otvoreni, netko je skinuo zavjese. U zapuštenom vrtu nazirao se ormar, ne­koliko starinskih naslonjača, gomila požutjelih novina, časopisa i knjiga. Poslovan mlad čovjek pregovarao je sa zdepastim kami- ondžijom. Mačke su se razbježale, nijedne nije bilo u blizini.

111

SUNČANA ŠKR1N)ARIČ

Dječak se sasvim približi ogradi. Ugledao je taman stol od hrasto- vine, pun ogrebotina, ali još uvijek čvrst. Bačeni i polomljeni lonci s usahlim cviječem ležali su na travi. - Što je mali? Što se tu mo­taš - dobaci mu mladi čovjek preko ramena ne prekidajući razgo­vor s vozačem. - Tražim svoju mačku - odmah smisli prosjak ko­jem nikad nije uzmanjkalo mašte. - Ah, mačke - mladić se sad okrene i odmahne rukom. - Imala ih je moja teta na tucete. Luda starica! A i umrla je s mačkom u krilu.

Nije pokazivao nikakvo sažaljenje. - Svu tu staru kramu od- vezite na otpad - naredi vozaču. - Pričekajte, još ću ja toga iznijeti. I on uđe u kuću, pa se ubrzo vrati s naramcima starih pokrivača, sagova, iznošenih kaputa i otrcanih pelerina. Zdepasti je vozač sve nasumice trpao u kamion i pritom se čudio: - Sami canjki, kak’ bi rekla moja stara! Ništ’ pošteno. I smrdi...

Mali se nije micao, promatrao je prizor, neka mu se mačka doista počela motati oko nogu, pa je i njegova priča zazvučala uv­jerljivo.

Mladi mu se čovjek, očito staričin rođak i nasljednik napokon obrati: - No, što si zinuo? Pomogni mi ako nemaš drugog posla. Možda nađeš još koju mačku - doda porugljivo.

Nađoše krepanog kanarinca u lijepo izrezbarenoj krletki. Nas­ljednika to baš nimalo ne gane, htjede sve baciti u smeće: - Gle! Nije ga više mogla hraniti, otišao zajedno sa gazdaricom...

A mali izvadi uginulu ptičicu i stavi krletku u stranu. Mislio je kako će obradovati brata. Nesmetano je ulazio u svoje svetište i iz­lazio iz njega, tajnog obitavališta koje je prije u mašti dotjerivao i pripremao za zamišljen susret s djevojčicom. U čudesnoj kući živ­jela je, međutim, uboga, osamljena starica, namještaj se raspadao, moljci su uznemireno izlijetali, pauci su se morali odreći svojih mreža, struja svježeg zraka i dnevna svjetlost nemilosrdno su raz­otkrili bijedu i rugobu starenja.

112

ČAROBNI PROSJAK

Kao da je neka moćna, nepotkupljiva ruka strgnula obrazinu s divnog zdanja i pokazala se ruševina.

Mali je zatečen, razočaran mislio: »Zar je sve iznutra uvijek tako ružno? Zar se sve čemu se sasvim približiš otkriva kao obma­na, varka?« Morao je vjerovati u svoju sretnu zvijezdu, bez toga ne bi mogao opstati. Nasljednika nisu mučile takve misli, on je jedno­stavno djelovao, kuću će dakako, urediti, modernizirati, a možda će je i prodati. Već je bio i zaboravio da postoji ta neka stara, ne­važna teta, čudakinja. Nije je posjećivao jer je živio brzo, nemilice se trošeći, uspjeh je bio u neprestanu kretanju, u susretima s lju­dima poput njega samoga koji su živjeli čvrsto usađeni u sadaš­njost, ili još bolje trenutnost, jer sve je prolazilo brzo: mode, ljuba­vi, ljepote, zdravlje... Nije bio škrt niti sitničav, rastrošan i raskošan u svemu, živio je od velikih poteza, a što je sirotica stara i mogla imati? Nikakvih vrijednih umjetničkih slika, nikakva skupocjena nakita, nikakva velikog novca, samo poneku zgodnu stvarčicu. Pro- njuškao je i istražio ladice i pretince, sva mu je starudija i krama išla na živce, podsjećala ga je da nitko nije besmrtan, a on je imao planova za deset života. - Uzmi ako ti se nešto sviđa - odjednom reče momčiću koji se u njega zablenuo. - Poznavao si je, ha?

- Ah, da, izdaleka - pleo je prosjak, hranila je mačke, a ja vo­lim životinje... i dolazio sam. Zapravo on nikad ništa nije vidio, tek mu se pokatkad učinilo da se zastori miču. Mačke je, vjerojatno, hranila rano ujutro, to nije bilo vrijeme njegovih dolaženja. Možda je nasljednika ipak grizla savjest, dobio je kuću bez ikakva truda, neočekivan poklon kojeg će možda jednom ipak na neki način pla­titi. Lijepo je pokopao tetu, dao je u novine ganutljivu osmrtnicu, dečki su se čudili, nismo znali da imaš neku tetu, za tri dana sve se zaboravilo, nije se više o starici govorilo. Njemu je pak ostala kuča u mirnoj gradskoj četvrti, nekad davno igrao se u sada tam­nim i godinama neoličenim sobama, tetak je bio živ i imali su psa

113

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

vučjaka. Nećak nije doveo svoju otmjenu i uvijek skupocjeno odje­venu ženu u zaboravljeni kutak ranog djetinjstva. Zazirala je od prašine i prljavštine, od svega što bi mogao oštetiti njezine pomno njegovane ruke. Ponosio se njome, bila je ukras i dokaz njegova uspjeha, biće što se uklapalo u sadašnji stil života. Čudni dječak podsjećao ga je na njega samog, dolazio je iz predjela koje je htio zauvijek izbrisati iz pamćenja. Bio je poslovan, umješan čovjek koji već odavno ne misli na besposlice. No, dječakovo lice je privlačilo, bilo je u njemu patnje, lukavosti, ali i zanesenosti, lice onoga ko­jem se svijet još nije sasvim razotkrio, pa stoji na pragu i oklijeva. Nije mogao gubiti vrijeme na dojmove i uspomene. Poslovan svijet, izvana zamaman, tražio je cijelog čovjeka, ni trenutka se nije mo­gao opustiti, igrači čekaju sa strane i čim netko posustane odmah uskaču. Morao je čuvati svoje mjesto bezobzirnošću i grubošću, naizgled se sve odvijalo na čistim, pomno uglačanim prostorima, no čim se noga omakne, pada se u ponor, u zaborav. Mladi čovjek bio je tašt i želio je da mu drugi zavide, pomislio je kako i nasli­jeđena kuća tome pridonosi, uređena i oslobođena svega suvišnog, mogla bi još više pridonijeti njegovu društvenom ugledu.

Kamion je bio ispunjen crvotočnim namještajem, ljuljao se na vrhu prastari štednjak, bio je tu hladnjak odavno neispravan, kojekakvo požutjelo kuhinjsko posuđe, sagovi neupotrebljivi i izje- deni od moljaca. - Dođite ponovno sutra u isto vrijeme i dovedite još dva radnika - reče napokon vlasnik vozaču zaključavajući vra­ta. Vrt je bio zatrpan sitnijim otpatcima, staričine papuče, dirljivo iznošene i s rupama na mjestima gdje su čukljevi probili tkaninu, ležale su na travi. Htio se oprostiti s dječakom, ali taj je već odlazio s krletkom što mu se njihala o ruci. Tako je i bolje, činilo se vlas­niku. Dječje trice i besposlice.

114

ČAROBNI PROSJAK

XII.

Odustala je od čišćenja stana, punio se smećem kao kontej­ner. Provodila je dane upiljena u jednu točku, u nešto samo

njoj znano. Najviše što bi učinila za svoj izgled bilo bi da opere kosu. Još uvijek je bila duga, sjajna i lijepa. Lice joj je bilo kao umoran cvi­jet, ruke i zapešća izbodeni, tijelo je nestajalo u crnoj, zapuštenoj odjeći, pa ipak mladost je probijala i otimala se propadanju. - Zašto me ne voli - govorila je za sebe, a glas iz drugog kuta sobe je odgovarao: - Fikseri ne vole nikoga, mala. Još nisi s nama kad to ne kužiš.

Svi su morali raditi, preprodavati drogu, namamljivati nove potrošače, krasti, prositi, podavati se ludim, nastranim i prljavim tipovima za novac. Nju je spašavao stan, spasonosna gajba i odmo- rište za narkose i druge otpadnike. To joj je namrla nemoćna baka koja se umirući brinula za djevojčicu, prekrasnu i potpuno ne­spremnu za ono što se nazivlje životom.

Prisjećala se mutno dogovora s prosjakom. Njegovo je zlato zakratko smirilo tipove. Ali droga je nešto što se stalno troši, potre­ba kojoj nema kraja, nezasitna životinja bez milosti. Sve se već odavno prodalo, ostali su goli zidovi i uništeni podovi, ništa više nije crtala ni izrezivala iz časopisa. Odlaženje u školu još joj je da­valo neki privid normalnog života, prisiljavala se i pokušavala biti nalik ostalima iz razreda, imala je utisak da je vole i da joj žele po­moći, ali škola je završila i bilo je ljeto, okrutno, vruće ljeto bez na­de i milosrđa. - Što je s tvojim klincem - zapitkivalo je društvo, vječno u besparici. - Hajde, prošetaj, potrudi se, ne izigravaj prin­cezu...

1 tako je ona odlazila i sjedila na polomljenoj klupi u malom parku. Znala je da joj je dječak naveo dane u kojima će se pojavi­

115

SUNČANA ŠKRIN JARIĆ

ti, ali ona ih je zaboravila, pa je dolazila svaki dan i nadala se. Ni­kako nije mogla biti s drugima, još je voljela svog zavodnika. Ugle­dala ju je kolegica iz razreda: - Što tu radiš? Tako si blijeda. Hoćeš li nekud na more? Djevojčica odmahne glavom. Ova su pitanja do nje stizala iz goleme udaljenosti, iz svijeta kojem više nije pripada­la. - Kakvo more - odvrati. - Što ti je? Nemam novaca... Prisebna je i dobronamjerna suučenica bila uporna: - Pa, mogla bi iznajmi­ti stan... govorila si da ti je baka ostavila dosta velik. Djevojčica je pogleda sa sumnjom, da nije negdje nešto čula, saznala, otkrila kako se stan pretvorio u jazbinu. - Ništa mi ne treba - odvrati pot­puno hladno. - Nikakvo more. Volim ljeto u gradu i volim biti sa­ma. Ovo je bio jasan odgovor i djevojka se udalji sliježuči rameni­ma. Voljela je djevojčicu kao i svi u razredu, htjela joj je pomoći, ali kad ne želi, tu se ništa ne može.

»Iznajmiti stan«, mislila je djevojčica i samoj se sebi rugala, »sve je tako lijepo počelo kao u onim starinskim romanima koje je čitala moja baka, ali svršetka nema, ili svršetak je grozan i loš, stan mi je pun žohara, a njega kao da nema. I ja ih se bojim i on ih se boji. Kukavica. Samo su me iskoristili kako su htjeli, a on im je po­mogao. Ne, ne, to nije moguće. On me je volio.«

Prosjak je stalno mislio na ponovni susret s djevojčicom. Shvatio je da joj je novac potreban, još potrebniji nego njemu. Ni­je ni pomišljao da ona prima neku mirovinu po roditeljima. Osje­tio je da nije sretna. Oni koji vole sve naslućuju, ne treba im govo­riti. Htio je biti njezin vitez, dobročinitelj.

Dvojio je, nekoliko je puta namjeravao prekinuti s pros- jačenjem, prolazni su ga neuspjesi obeshrabrivali. Odjednom mu je opet krenulo, kao da ga je djevojčica nadahnjivala, trudio se, uživljavao u razne uloge. Mijenjao je odjeću, prilagođavao je priči koju bi za taj dan smislio. Nije se koristio lažnom sakatošću, niti izigravao slijepog ili gluhonijemog. Otvoreno je izlagao svoje izraža­

116

ČAROBNI PROSJAK

jno lice, nije obarao pogled. Kosa je bila oprana i počešljana, ruka tek malčice ispružena, čak je u odječi bilo neke prosjačke otmje­nosti, nije bilo strašne prljavštine i zapuštenosti, on je bio kao ne­ka slika o prosjaku, čudan i dotad neviđen prizor na ulici. Ljudi su prolazili, zaustavljali se, davali novac, neki bi i ponešto zapitkivali, njegovo se blago gomilalo, mijenjao ga je u vrednije novčanice, sla­gao u limene kutije koje je zakapao ili pohranjivao na tajna mjes­ta. Obilazio ih je uvijek u brizi da će ih netko slučajno otkriti, bo­jao se da ga ne slijede, sve je teže zametao tragove jer su mu crve­ndać i repićasti bili uvijek za petama. Uslužni prijatelji koji ga vole i trebaju, jedini koje je imao, jer roditeljima se nije mogao povje­riti, a brat je bio malen, pohlepan, drzovit, nezadovoljan kad bi se vratio praznih ruku. Prosjak ga je nakon djevojčice najviše volio, ugađao mu je na razne načine, vodio ga koji put u kino na crtane filmove ili u lunapark. Repićasti je pomalo, izdaleka, mamio zla­tom. Prosjak je ionako rado zastajao pred izlozima zlatarnica i dra­guljarnica. - Mogli bi mi provaliti u tako nešto - mumljao je crve­nokosi. On nije slutio kud repićasti smjera. Ograničena uma bio je spreman samo za izravnu akciju.

- Hajde, hajde - čovjek s masnim, prhutavim repićem se smijao. - Ti, budalo! Murija bi te odmah uhvatila, misliš da je to kiosk s novinama i cigaretama... treba uživati u ljepoti, ne treba sa­mo misliti na mažnjavanje.

I tako su razgledali prstenje sa smaragdima, ametistima i ru­binima, a repićasti je držao predavanje o utjecaju dragog kamenja na čovječju sudbinu. Sve je pokupio u nekom ženskom časopisu. - Svaki čovjek prema svom znaku u horoskopu ima svoj dragi ka­men koji ga štiti - brbljao je. Prosjaku se svidjelo. Morat će sazna­ti kad je maloj rođendan. Nakit ga je sve više privlačio. Zanimao se za cijene, mjerio ga prema svome skrivenom blagu. - Možda bih mogao nešto kupiti mami - slaže. Naravno da na nju nije ni po­

117

mišljao. Sirota, zdepasta i bezuba nikako nije bila stvorena za na­kit. Repićasti ga je iskušavao, pokaže mu zlatne križiće. Prosjak od­mahne glavom: - Ma ne, ona nije baš pobožna... Vidio je raskošne, a opet nježne ogrlice koje bi divno pristajale djevojčinu vratu. Sviđala mu se modra boja. Kako je rekao repićasti da se zove onaj kamen? Topaz? Ametist? Lijepo su i tajnovito zvučala ta imena! Kao da dolaze iz same zemljine utrobe, iz vatre koja u njoj neprestan­ce gori i stvara čudesne oblike. A tek biseri! Možda su za djevojčicu bili najprikladniji biseri. Samo je njihova ljepota ravna njezinoj.

Često je pomišljao na zlatnike. Lijepi su i pogodni za skriva­nje. Države propadaju, novac se mijenja, ali zlato uvijek ostaje. Tko njega ima taj je vladar, ima tajnu moć, može govoriti ono što mis­li, može činiti ono što želi. Bilo bi tako lijepo sav prljav i raznolik novac kojeg je, ipak, ponižavajući se, isprosio, sabrati i pretvoriti u zlatne grumenčiće.

Njegove maštom prisvojene kuće više nema, ali on će svojim dukatima sazidati neobičniju i trajniju. Kozi i njenim potomcima podignut će zlaćanu štalicu. Ulično dijete bilo je staromodno, pro- sjačić je odrastao bez televizora i uobičajenih kućanskih aparata. Sam je stvarao svoj svijet i opori mu se život miješao s promjenji­vim slikama i prizorima s gradskih ulica i iz seoskih dvorišta. Sa­njar i lunjalo, polako se odlučivao i pomno birao. Ali kad ga re­pićasti napokon odvede prijatelju zlataru bio je zadivljen ljepotom čudesnih i nepotrebnih predmeta. I čak je najljepše ono što se ne zapaža u prvi tren, spoznao je ubrzo.

Repićasti je počeo uživati u igri, nije više pomišljao isključivo na dobitak iako se i njemu, naravno, nadao. Promatrao je prosja- kovo izražajno lice; crvenokosog klipana nije poveo u tajnoviti pos­jet. »Ovo nije za njegove grube šape«, smatrao je. »Momak bi se mogao pomamiti i sve upropastiti. Ovo je za sladokusce, kao nape­

SUNČANA ŠKRINJARIČ

118

ČAROBNI PROSJAK

ta partija pokera. Mali ima dobro oko, za njega i lažni nakit mora biti biran. Nije od onih koje vuče veličina i sjaj.«

- Mogu li od vas kupiti zlatnike - priupitao je plaho mali pro­sjak. Oprezno i sa strepnjom ulazio je u hladni svijet malih čuda, u tišinu i izdvojenost koju stvara bogatstvo. Opčinio ga je red u car­stvu dragog kamenja, nepromjenjivost, čvrstina i postojanost tvari koje nadilaze smrtnike. Potvrdilo mu se uvjerenje da je u novcu sreća.

- Koliko lijepih stvari - izreče napokon.A zlatar pripomene da se sve to može razgledati, ponešto i ku­

piti, a da će mu on nabaviti zlatnika koliko treba. Uočio je da dječak, iako nema znanje, ima dobar ukus.

Prosjak nije mogao odoljeti raskošnoj izložbi, iako mu je ra­zum nalagao oprez. Ali zlatarnica je bila ugledna i otmjena, a nje­zin vlasnik gospodin smirena i dobrostiva ponašanja, poželio bi ga za oca, ništa nije mirisalo na prevaru, bio je to svijet nedodirljivih i, kako se njemu činilo, čistih ljudi, u koji je jednom, kad odraste, želio ući.

On kupi zlatnu ogrlicu s privjeskom u obliku srdašca, ne oso­bito maštovito, mala izjava ljubavi.

Kupi i prstenčić s modrim kamenom, sve mu zlatar stavi u dražesne i prikladne kutijice i spremno zamota u svileni papir.

- To je dar - reče dječak neodređeno, izvlačeći na vidjelo svo­je novčanice koje sad nisu bile u obliku prosjačkog sitniša, već uredne, zamijenjene u banci.

Repićastom se zakrijesiše oči kad pomisli da vidi samo dio skrivenog blaga. Ipak, bio je suzdržan, pa tek podrugljivo zapita: - Dar za tvoju majčicu? Dječak ne odgovori, samo slegne ramenima. Divio se repićastom, a opet ga se pribojavao. Čudan, prevrtljiv tip pokazao mu je svijet novih, beskrajnih mogućnosti. Zašto se on sam zadržao u opasnom podzemlju gdje se život gubio lako i

119

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

slučajno, na ulicama, smetlištima i pri šankovima? 1 repičasti je mogao biti bogat, mislio je dječak. »Pametan je i drukčiji od ljudi koje je poznavao. Možda je mogao postati ugledan gospodin kao vlasnik zlatarnice.«

- Dođi opet - reče mu zlatar ozbiljno i nekako poslovno. - Ti znaš što je lijepo. Tvoja će zaručnica biti sretnica.

- 0, svakako - umiješa se repičasti na svoj šaljiv način. - Imat će ih on nekoliko. Čarobnjak i vještičji sin, ima moć kao in­dijski mudrac. Žene im se dive kao bogovima. Samo mali to još ne zna. Ali saznat će uskoro. A ja ću mu pritom pomoći...

- Puno govoriš - promrsi zlatar. - Posao je zaključen. Tvoj je mladi prijatelj mudriji nego što sam mislio. A ti, navrati. Uz tebi dragu čašicu mi ćemo porazgovarati i srediti račune...

- Tko zna gdje je moja ljepotica, pa da joj i ja nešto poklonim. Ali sad već odavno nije ljepotica. Znam to. Postala je zloćudna ba­ba. Uredno briše prašinu u svome stanu. Vjerojatno.

- Stari, sve u svoje vrijeme. Zlatar ih isprati do izlaza iz svog udobnog, sređenog prostora. - Ne možeš imati uzbuđenje i dobar posao. Ili samo neko kratko vrijeme... No, laku noć.

Dječak i skitnica krenuše. - Kako ti se sviđa - upita repićas- ti. - Zar si mislio da ću te prevariti? Onoj crvenoj budali ništa nećemo pričati. Nisu za njega fini poslovi.

Prosjak je šutio, bojao se da ga tip ne odvuče nasilno u svoju jazbinu. Začudo, repičasti kao da mu je prozreo misli, isprati ga do blizine željezničkog kolodvora i oprosti se. Mali bi najradije odmah odjurio do djevojčice, no obuzda se, pomisli da je sutradan ionako dogovoren sastanak u parku i da će ona sigurno doći. Sve će tada ispasti ljepše i prirodnije i oni će biti sami, moći će je gledati i do­ticati, želio je vidjeti iznenađenje i radost na njezinu licu.

Pomno je čuvao svoje kutijice, privio ih uz mršavo, a spretno tjelešce, ušao je u željeznički vagon i umiješao se u gomilu. Ni s

120

ČAROBNI PROSJAK

kim nije razgovarao, želio je sanjariti, a opet budno paziti na dra­gocjenosti. Činilo mu se da su ovi trenuci upravo početak nekog novog, sasvim drukčijeg života. Okružit če ga ljepota. Krenut če na putovanja u nepoznate zemlje, upoznat če svijet s njegove gornje strane. Svijet u kojem će se živjeti pustolovno, ali lagodno. Fotogra­fije iz magazina koje je razgledavao na kioscima lebdjele su mu pred očima. I on će biti jedan od izabranih, povlaštenih. U svem tom sanjanom bogatstvu nikako nije želio biti sam.

XIII.

Izlazi - reče repićasti grubo crvenokosom momku kad se ovaj pojavio u privremenom brlogu. - Izlazi, i da te više ne vidim.

Ovdje više ne možeš spavati. Glas repićastog bivao je sve osorniji. Tupi se momak začudi. Tako nešto nije očekivao. Nije imao pre­noćište, a vani se spustila kiša za koju se činilo da će potrajati. - Ali zašto? Nisam ništa učinio - promuca. - Baš zato - hirovito se okomi repićasti. - Nikad ništa i nećeš učiniti. Zato odlazi. Od pog­leda na tebe hvata me muka.

Bio je to bezrazložan napadaj, ničim izazvan osim solidnom količinom popijenog alkohola što je u već postarijem skitaču pro­uzročilo naglu promjenu raspoloženja. Crvenokosi se pritaji, na­dao se da će ispad proći kao ljetna oluja i da će sve opet biti po sta­rom. Nije bilo tako, repićasti se domogao novca i osilio se, bio je po tisućiti put pripravan da započne neki novi život i možda je kra­jičkom oka ugledao neku privlačnu žensku. Promjene njegovih raspoloženja bile su žestoke i nepredvidljive. Najbolje im se bilo

121

SUNČANA ŠKRINJARIČ

ugnuti. On zavitla u crvendaća nekoliko najbližih predmeta, a među njima su bile i ispražnjene boce. Momak napokon shvati da je izgubio prenoćište i pribježište pa se uputi u gnjecavu, kišnu noć, bijes mu je vitlao utrobom, iskali ga lupivši nogom neku bi­jednu staricu koja je doslovce puzala pločnikom. »Eh, da mi je majka tu, ubio bih je.« Krene prema kolodvoru jer se tamo nadao naći klupu na kojoj će prespavati. »Ako vidim maloga, ispričat ću mu kako me tip slao u potragu za njegovim isprošenim novcem. Osvetit ću se starome.« Ali kad ugleda prosjaka kako nekako po­sebno ozaren promiče gomilom, ipak ne pođe za njim. Bojao se starog skitnice, jednom mu je rekao: - Ubiti čovjeka, to nije ništa. Imam ih već nekoliko na duši. Možda je bila tek šala jer repićasti je imao osebujan smisao za humor, ipak bolje se s rogatim ne bos­ti, a starom će se vragu možda raspoloženje preokrenuti nabolje.

Ispružio se na klupi i zapušio posljednju cigaretu.Policija će ga uskoro otuda otjerati, znao je, zato se smjesti što

je udobnije mogao na neudobnu i klimavu ležaju. »U zatvoru bi mi bilo bolje«, čak pomisli, ali noćni stražari imali su prečeg posla. Neka se prsata žena s golemim zavežljajima tko zna otkud sabra­ne robe pričepi uz klupu uz uobičajeno gunđanje o bezobzirnoj mladeži. - Gle, izvalio se, a ja stara, bole me noge, moram staja­ti... Hajde, pomakni se malo, nije ovo krevet nego klupa... Momak se i ne pomakne, još se više raširi i opsova babu grubo i prostački. Prižmiri i pokuša zaspati jer do jutra je bilo daleko, a napolju je li­jevala kiša. »Tip me udesio«, mozgao je, »sad mu se ne uklapam u poslove, a prije me tražio. Tu nešto smrdi.« Odluči sve onako u po- lusnu da će potražiti majku koju je i mrzio i želio vidjeti. »Možda me sad pogleda«, bilo mu je u krajičku svijesti. »Izvukao bih se iz govana.« Te su mu misli bile tek izlika za nerad i nemir. Nije imao svoj životni plan kao maloljetni prosjak, a ni divlju snagu i izdržlji­vost skitnice s prhutavim repićem. Sve se plelo oko njega, a on ni­

122

ČAROBNI PROSJAK

kako da nađe svoje mjesto. Nije bio ni za prosjaka, ni za lopova, ni za dilera, a radnički posao, težak, dugotrajan i slabo plaćen nije ga zanimao. Nije mogao raditi ništa dulje od pola sata, stalno je u nje­mu bio nemir, neprestana potreba za kretanjem i njuškanjem. Na klupi, usred mnoštva prolaznika, našao je nekoliko trenutaka spo­koja. Odbaci nemarno opušak i utone u kratak, težak san.

Iako u središtu grada, mali je park bio zapušten i nekako na­pušten. Nisu u njega više dolazile majke s djecom, raspao se tobo­gan, nestale su njihaljke, pojedini dijelovi drvenog vlaka virili su iz korova, preostale su klupe bile bez naslona. Klatarili su se psi bez gospodara, šuljale se mačke, nailazili pijanci ili pokoji teturavi nar- kos, uvijek bez novca. Djevojčica je dolazila svakog dana oko pod­neva, činilo joj se da je prosjak tako rekao, a nju su gonili njezini opasni stanari i bivši ljubavnik koji za nju više i nije mario.

- Hajde nabavi lovu, nađi nekog frajera. Izigravaš ovdje prin­cezu, ali nećeš dugo, čuvaj se!

Ovakva i slične prijetnje odzvanjale su joj u ušima, nisu to bi­le tek riječi, znala je da su često naizgled šarmantni momci spre­mni na sve jer ni do vlastita života nisu ništa držali.

Sjedila je na klupi pogrbljena, nujna pogleda uprta u zemlju. Neko joj se malo mače poče motati oko nogu, i nesvjesno ga pomi­luje, zatim ga uzdigne sebi u krilo. Mazila ga je po nježnoj, svilenkas­toj dlaci, povijalo se pod njezinom rukom, gladila ga je neprestance i to joj je pružilo smirenost. Osvrnula se oko sebe i zamijetila kako iz grmlja proviruje odrasla mačka s još tri mačića. Kao da je pog­ledavala ono mače u krilu djevojčice, no, ono što je vidjela, svidje­lo joj se, pa se opet povukla u grmlje. U tom je skloništu od granja i lišća, valjda, zasad skrivala svoju mladunčad kojoj ljudi nisu na­klonjeni.

Djevojčica se prisjeti poslovice »prvi se mačići u vodu baca­ju«, pomisli koliko je djece odrasla mačka već izgubila. Dok je bila

123

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

u ljubavi i strasti sa svojim sadašnjim mučiteljem, često je po­mišljala kako će imati lijepu djecu. Kao da se sve to događalo pri­je stotinu godina... Pokušala je dozvati u sjećanje svoje mlade i ne­ozbiljne roditelje. «Bili su sretni«, nametala joj se misao, »kako su bili sretni jer su otišli na vrijeme, dok su se još voljeli, a ja sam im bila kao igračka, nisu ni znali zapravo da su roditelji. Nikada neću imati djecu«, pomisli i glava joj klone, osjećala je pod rukom top­linu mačjeg tjelešca, sjedeći na klupi osjetila je snažno kako je ži­vot krhak.

- Što? Zar i ti voliš mačke - prene je prosjak koji se odjed­nom stvorio pred njom, sav ozaren i pun samopouzdanja.

- Tako sam sretan što si ovdje, nisi zaboravila...Nije ni slutio kakva ju je nužda primorala na sastanak, tek os­

jećao je da mu nešto krije, nešto strašno i opasno, što se i ne može mjeriti s njegovim prosjačkim zanatom. Vjerovao je kako ima vre­mena da prodre do njezine tajne i kako će mu se kao u čaroliji ot­varati putovi. U svojoj je mašti izgradio njihov zajednički život i bu­dućnost, kad je bio blizu nje činio se samome sebi dovoljno moćnim da ostvari sve što je naumio.

Zatvori oči da predahne od njezine ljepote koja kao da je ne­kud odlazila u neznane predjele. Želio je da je zauvijek zadrži tu, na klupi bez naslona, u crnoj odjeći i s malom mačkom na krilu. - Gle! Donio sam ti nešto - reče sasvim plaho i izvuče kutijice s nakitom. Sve je tako lijepo odabrao, ali ona kao da se i nije previše obradovala, samo se blijedo nasmiješi, a kako i bi drukčije kad je znala gdje će i kako ubrzo završiti prosjakovi pokloni.

Utisne mu na obraz ovlašan poljubac. - Kako si ti dobar - obrati mu se gotovo majčinski. On joj brižno natakne na prst pr- stenčić s modrim kamenom. Učini mu se da joj je ruka uvela, sta­rija od lica, ali ona je ubrzo povuče, kao da ju je krila, i nastavi gla­diti mačkicu. - Zar se ne raduješ - upita on pomalo razočaran,

124

ČAROBNI PROSJAK

pomno ju je motrio. Ona se sabere, pokušavši se i nasmiješiti, jer znala je da se od nje očekuje bogat ulov i da će je to barem za je­dan dan osloboditi napasnika. - Naravno, zašto sumnjaš? Nitko ni­je tako nježan prema meni kao ti - doda još, a bila je to i istina. Sve bi učinila da može vratiti film unatrag, vlastiti život vratiti prvo­bitnoj bezazlenosti kojom je prihvaćala sve oko sebe. Vidjela je pred sobom dječaka još uvijek nenačetog u onom iskonskom ljud­skom povjerenju bez kojeg se ne može živjeti. Malo čudovište vje­rovalo je u ljubav i budućnost.

-Još ću ti puno toga pokloniti - naklapao je - znaš, štedim novac za kuću... u kojoj ćemo stanovati ako budeš htjela.

Djevojčica ništa ne reče. Sve joj se činilo udaljenim i djeti­njastim kao da gleda dječji film u kinu ili sluša nepouzdanu bajku s uvijek sretnim svršetkom. Usprkos njezinoj šutnji, prosjak se ras­pričao. - Kuća ne treba biti prevelika, ali mora imati vrt... i zbog mačaka - doda. - Ne volim zgrade s puno stanova, ne volim nikak­ve susjede, bit ćemo sami, a bratu ću, kad odraste, kupiti drukčiju kuću. On je drukčiji od mene... Zaneseno je pripovijedao, sve je već vidio i usavršio u svojoj mašti punoj slika, sve je odabrao u svo­me snu i bio uvjeren kako će ga i ostvariti.

Djevojčica napokon reče: - Poslovi ti dobro idu, zar ne?On zašuti, ni sam sebi nije priznavao da je prosjačenje njegov

posao. Zamišljao je sebe kao ugledna gospodina, zašto i on ne bi jednog dana otvorio zlatarnicu? Kako je lijepo poslovati s čistim i vrijednim stvarčicama koje pridonose bogatstvu na otmjen način! Zlato mu je obuzelo duh i želio je svoje jadne prljave novčiće što prije pretvoriti u zlatnike. Nije ni njoj mogao povjeriti svoje tlapnje, osjetio je da ga promatra s lakom podsmješljivošću i obuzme ga tu­ga-

- Možda mi ne vjeruješ - promrmlja i ne odgovorivši na nje­zino izravno pitanje. - Neću odustati nikada, a sve to zbog tebe -

125

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

izgovori u jednom dahu. I sam se prestrašio tih riječi, ali bile su is­tinite.

Ona kao da ga nije ni slušala, samo je jednoličnim pokretima nastavljala gladiti mačkicu. A onda reče iznenada, gledajući nekud pored njega: - Sviđa mi se nakit... Donesi mi opet, hoćeš li?

Glas joj je bio bezbojan, mrtav, i u suprotnosti s onim što je upravo izgovorila, nije odavao radost i iznenađenje koje je prosjak očekivao. Ipak, i tih nekoliko riječi bilo je dovoljno da u njemu po­bude nadu i radost što će je opet vidjeti. U zanosu bio je spreman izručiti joj svu svoju ušteđevinu. No, znao je da će proći nekoliko dana dok sredi i pribere svoje zakopano blago. Ništa o tome ona ne treba znati. Prljav, bačen i isprošen novac za nju će sjati samo kao čisto i neuništivo zlato.

- Otpratit ću te - reče brzo kad shvati da ona odlazi. Podigla se s klupe, ali mačkicu je sveudilj držala u desnoj ruci i čak ju je pritisla uz lice. Prosjaka je to činilo ljubomornim. »Što sam joj ja«, mislio je. »Manje od ove slučajne životinjice.«

- Nemoj me pratiti, nezgodno je sad - izrekla je grubo i otre- sito. Ali kad promotri njegovo lice i gotovo suze što su se pojavile u njegovim plahim očima, ona ipak doda s blagošću: - Hajde, nemoj se ljutiti na mene. Evo, isprati me do moje ulice... A ja ću te jed­nom pozvati na čaj, sigurno, obećavam ti.

- Dođi za dva dana, u podne, u ovo isto vrijeme kao danas, bit ću tu. Ako ti mogu pomoći...

Prosjak je osjećao da je neka gromada između njih, tamni zastor visio je u zraku i on mu se nije mogao ugnuti, obuhvatio joj je objema rukama nježni struk i privinuo ju je uza se. Iako je bio mlađi od nje osjećao se njezinim zaštitnikom. Ona mu je dopusti­la da je grli i tako su stajali u oronulom parku nekoliko trenutaka, a malo se mače javljalo cviležom.

126

ČAROBNI PROSJAK

- Kako je lijepo voljeti - izreče odjednom mali prosjak. Op- rostiše se prije njezine kućne veže, sve šuteći. Ona nestade u mračnom otvoru ispisanog i išaranog stubišta, on ostade sam bu­ljeći u tminu. Odjednom se pred njim stvori repićasti i započe se bezrazložno smijati nervoznim hihotom. Možda je i vidio dje­vojčicu, ali suzdržao se od bilo kakvih primjedbi i prostačkih šala. - Idemo na piće, mali - povuče očaranog prosjaka za rukav i uvuče u jednu od svojih prolaznih birtija. - Izbacio sam crven­daća, možeš k meni na čorenje. Dječak nije želio prihvatiti njegov poziv. Zar u gnjusnu jazbinu nakon susreta s najdražom? - Idem kući. Žuri mi se, čeka me brat, moram mu pomoći da napiše za­daću.

- No, dobro, dobro - iskesi se repićasti. - Pravi poslovni čov­jek. Bit će od tebe još nešto, znam ja to. Zapravo, mučila ga je po­misao što će biti kad dječak otkrije da je namagarčen. »Što kasni­je, to bolje. A dotad valja čuvati ovčicu. Moram biti oprezan. Ne smijem pretjerati.« Znao je on svoju neuravnoteženu prirodu, ni­kad se ne zna kad će iz njega provaliti najgore, tako je uništavao svoje veze, ljubavi i prijateljstva. Na čudan način zavolio je prosja­ka. I divio mu se.

Mali ne izgovori više ni riječi i udalji se. Još ga je držala neka groznica i opčinjenost. Požuri prema kolodvoru iako je do polaska vlaka bilo puno vremena. Htio je sanjariti, biti sam sa sobom. Ta­ko i ne zapazi svog prvog učitelja koji ga zaustavi u prolazu. - Gle, mali! Zar me više ne prepoznaješ?

Prosjak se prene, njegov je učitelj stajao pred njim, neuredan, ostario, s kiselim vonjem lošeg pića i usput progutane hrane.

- No, što je s tobom? Moj najbolji đak! Pa, kako ti ide?- Dobro - promrsi dječak, nikako nije bio za neko ispovije­

danje pred učiteljem.

127

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

-Ja sam u penziji, znaš. Očekivao sam od tebe... da se barem jedan moj učenik proslavi. No, ne izgledaš baš bajno. Kako ti ide sad u školi?

- Dobro - opet odgovori dječak. A buduči da je učitelj buljio u njega s očekivanjem, još doda: - Bilo mi je najljepše s vama. Sa­da ima svakakvih nastavnika... i mnogi me ne vole.

- Moraš biti ustrajan - uzdahne učitelj. Bila je to vrlina koja je njemu samome manjkala. - Imaš pamet, ja ti jamčim. I nemoj potrošiti mladost uludo.

Učitelj bi još dugo ovako zborio i savjetovao. Jedino što je imao bilo je vrijeme. Bez obitelji i novca osječao se krajnje osam­ljenim.

Neki od njegovih najlošijih đaka domahivahu mu ponekad iz najskupocjenijih automobila. »U što sam potrošio svoj život?«, po­mišljao je često stari učitelj iznevjerenih ideala. U početku mu se njegov poziv činio privlačnim, bio je čovjekoljubac, mislio je da svojim radom može utjecati na svijet. Ali, slabe volje, ubrzo je po­sustao i utjehu nalazio u piču.

Gledao je neko vrijeme za dječakom i mislio kako je mogao i više za njega učiniti. Poželio mu je uspjeh. No, nijedna misao nije se mogla dulje zadržati u njegovu duhu. Skrene po navadi u lo- kalčič, uobičajeno društvance za šankom već je bilo na okupu.

XIV.

Gdje su ti nestale oči - upita repićasti krupnu ženu koju je slijedio već nekoliko dana. Slučajno ju je spazio na tržnici i

neki njezini pokreti, način kojim je posizala u novčarku, profil s li-

128

ČAROBNI PROSJAK

jepo oblikovanim nosićem, pa i glas kojim se obratila prodavačici, učinili su mu se poznatima. Ali lice je bilo okruglo i samozadovolj­no, a oči sitne, utonule u podbuhle obraze. - Zar si to ti - pitao je nju, a i samoga sebe koji se sjećao

njezina vitkog stasa i izdužena lica, brza hoda i živa pogleda. Domaćica od koje je pobjegao, mlada žena pretjerano uredna i po­nešto škrta, ali lijepa, mirisna i čista. Zar je to doista ona kojom se dičio pred prijateljima u krčmama?

- Hm - odvrati ona resko - čini mi se da si to ti, zar misliš da si postao ljepši? Trideset i više godina je prošlo, stari moj, a te­be život očito nije mazio. Ostarjela sam, poružnjela, gledaš me s čuđenjem, a gdje si ti bio cijelo to vrijeme? Kako si me samo zgod­no ostavio, samo tako, preko noći, zar misliš da mi je bilo lako? Valjda sam te voljela tada, a sad mi je svejedno... mislim da si dob­ro učinio.

Repićasti je pozove na piće, ali u birtiju u koju je rjeđe zala­zio. Želio je s njom porazgovarati, a taština mu nije dozvoljavala da pred prijateljima prizna kako mu je taj postariji akrap zapravo že­na. Ona prihvati, nikud joj se nije žurilo, bila je u mirovini, samo ju je televizor čekao.

- Napokon smo se sreli. Lutao sam naokolo, bio u ino­zemstvu, svašta sam radio...

-1 sjedio u zatvoru - dometne žena. - Znam ponešto, čitala sam u novinama, nisi se baš proslavio. Bila sam ti dosadna. Misli­la sam: treba mu sloboda, on je pametan i hrabar, što ću ga traži­ti... čemu? I tako, plakala sam i pustila te...

Bili su kao dva brodolomnika na pustoj obali, životi su im manje-više dovršeni, nije se imalo više što očekivati, tek gospođu Smrt koju bi bilo lagodnije dočekati u naslonjaču, u toploj sobi, uz čaj, uz kakvu-takvu udobnost.

129

SUNČANA ŠKR1NJARIĆ

»Prikrpat ću se«, mišljaše repićasti. »Stara je i nelijepa, možda će me prihvatiti. Ali mogu li ja uopće s nekim normalno živjeti?« A glasno reče: - Zar se nisi željela ponovno udati? Imati djecu?

- Dosta mi je djece bilo u školi - uzdahne žena.- Učiteljica se voli, ali ne cijeni. Ne, nisam više pomišljala na

udaju. Otišao si, a ja sam se pomirila sa samoćom. Nije mi bilo do pustolovina. Ti si ih imao, pa što? Jesi li zbog toga sretniji?

»Baš i nije glupa«, mislio je repićasti. »Htjela me utjerati u red, zarobiti čistoćom, hranom, odjećom, pa valjda i ljubavlju.« Privukao je ženinu ogrubjelu ruku odebljalih prstiju i poljubio je. - Rukoljub, ženice - reče glasno i nasmije se.

Ljudi se naokolo za trenutak zagledaše. Uz šank je uvijek sve promjenjivo i prolazno, novi prizori zaokupiše potom njihovu pažnju. Netko je ulazio ili izlazio, uvijek je netko galamio, psovao ili plakao.

- Pa hoćeš li me pozvati na klopu - šalio se ostarjeli zavod­nik pokušavajući svom licu vratiti mladenački, bezbrižan izraz. I on je u njezinu postupno nazirao tragove negdašnje privlačnosti, nježne kože koja se preobrazila u uvelu narančinu koru.

Dosada i osamljenost neprijatelji su opreznosti. Učiteljica u svojim zrelim godinama nije imala društvo, život je nakon mirovi­ne postao tih i jednoličan, samo je stan bio njezino blago i utočište, oklijevala je, zar da poslije svega u svoj prostor pripusti odbjegla supruga?

- Namučila sam se - reče uzdišući. - Seljakala sam se koje­kuda, radila sa zlom dječurlijom. Što ti znaš o tome? Odreži taj masni rep! Valjda ne misliš da ti ovako starom pristaje?

- Ne mislim ništa - odvrati repićasti ozlojađeno. - Evo, već progovara tvoja narav. Frizura je moja sloboda. Barem nešto kad ništa nisam stekao.

Gledali su se i odmjeravali, za i protiv. Kako bi bilo da se po­novno udružimo? Tko gubi u ovoj igri, a tko dobiva? Steći ponovno

130

ČAROBNI PROSJAK

muža pod stare dane činilo se uzbudljivim. Ući u čist, njegovan prostor, ručati i večerati svakodnevno i redovito, repićastom se po­malo smučio skitnički život. Bio je silno umoran, kao da se njego­va ogromna energija istrošila, čeznuo je za mirisavom posteljinom, kako je to bijedno, nije želio samome sebi priznati malograđanske nagone kojima se cijelog života rugao.

- Imaš li neke prihode - upita ona. - Uvijek si bio spretan.- Oh, lako bih mogao isposlovati penziju, samo da hoću. No,

moram obaviti neke formalnosti - lagao je prilično vješto i pritom vjerovao u svoje priče. A usto je pomišljao na malog prosjaka. Bile su to njegove tajne rezerve. Vjerovao je da će maloga postupno op­ljačkati. Uvijek je tako živio od neke zamisli. Ova sa zlatom i lažnim nakitom činila mu se majstorskom.

Ali stara mu iz opreza nije htjela odati svoju adresu. Bio je pripravan na uhodarenje, to mu je čak pričinjalo zadovoljstvo. Os­jetio je da žena ipak nije sasvim ravnodušna prema njemu. »Kad- -tad doći ću do cilja«, mislio je i poželio da mu starost bude neka­ko osigurana. »Smotat ću moju nekad lijepu učiteljicu. Unijet ću joj malo igre u život. Valjda sam zabavniji od televizora.«

»Možda se ipak smirio«, zavaravala se u mislima žena. »Izgle­da iscrpljeno i zapušteno, kako bi bilo da ga prigrlim?« Ali usput se prisjećala svojih dobročinstava i svakog pomanjkanja zahvalnosti raznih štićenika. »Kako je samo pobjegao onaj mali prosjak. A go­tovo sam ga zavoljela kao sina...« Nije se mogla odlučiti i zato pođe. Što dalje od ovog ludog, a ipak privlačnog čovjeka.

- Hej - poviče repićasti - kud žuriš? Ništa se nismo dogovo­rili, zar ćeš me ovaj put ti napustiti? Lice mu je bilo umilno i tužno. - Pa volio sam te. Često sam mislio na tebe i spominjao te.

U sjećanju mu je bila njezina ljepota kojoj se divio. Ovo je bi­la neka druga žena kojoj se on trudi pripasti. Pokušavao je pronaći nešto iz davnine, ključić što bi mu pomogao da prihvati ovu sa­

131

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

dašnju ženu koja je izgubila svoju ženstvenost i privlačnost. »To je starost«, mislio je. »Blago onima koji je ne dožive. Zašto nas je pri­roda tako kaznila, narugala nam se, kad sve spoznamo i postane­mo mudri, ništa više ne možemo učiniti ni izmijeniti. Postajemo nemoćni i pristajemo na sve.«

Tako je filozofirao repićasti.Napola obrazovan, ali sasvim neobična, osebujna duha, suda­

rao se sam sa sobom u svakoj minuti, pokušavao, odustajao, zano­sio se i potom padao u najdublju malodušnost, čovjek bez ravno­teže, okrutan, ali i prisan, kad bi bivao na svojim vrhuncima teško mu je bilo odoljeti.

Žena mu se nasmiješi i tako otkrije pravilne zube, »vjerojat­no nisu njezini«, u tren pomisli repićasti i zamisli je kako stavlja zubalo u čašu. »Zašto se ne mogu othrvati takvim glupim slikama? Zar sam ja bezub i mastan bolji od nje?«

Bio je poklonik ljepote iako je živio na smetlištu, volio je pro­sjaka upravo zbog njegove prirodne i istančane otmjenosti.

- Pa, srest ćemo se opet - reče žena. - Dolazim na ovaj trg u kupovinu. Sve je jeftinije nego drugdje.

»Ljepota prolazi, praktičnost ostaje«, mišljaše repićasti.Život joj je protekao u urednom ritmu. Dobra, vrijedna učite­

ljica koja se ne pamti. Uvijek se držala »programa«, države su pro­padale, »programi« se mijenjali, ali ona ih je tumačila na suhopa­ran, doslovan način. Sve je znala o piscima, prepričavala je zdušno njihove živote i djela. Ono čudo što se kadšto naziva umjetnošću i izaziva strasti i sanjarenja, nije dotaklo njezin duh. Živjela je u za­vjetrini, jedina ludost bio je odbjegli muž kojeg nije mogla shvatiti i slijediti. Bio je, dakako, i lud i zao i opasan, bolje ga se bilo riješi­ti i napustiti ga. On je to učinio iznenađujuće brzo, nije očekivala njegov odlazak jer se doimao krajnje zaljubljenim. Potresla ju je

132

ČAROBNI PROSJAK

čudna nevjera jer nije otišao zbog druge žene, znala je. Divio joj se, gledao je satima, a onda je jednog jutra otišao bez pozdrava.

Pripremala se za život s njim iako ga se i bojala, njegova je strast bila žestoka, pa ju je onako hladnu svu obujmio i protresao. Nakon toga više i nije poželjela muškarca. Bilo je onih koji su joj prilazili i udvarali, ali doba je njezine svježine brzo prošlo. Povuk­la se, postarala prije vremena, odijevala se uvijek u nešto dolično, a nimalo izazovno, kad se pojaviše prve sjedine, ona ih pusti da iz­rastu. Nije obojila kosu, frizura joj je uvijek bila uredna, do- maćička, ni u čemu nije slijedila modu, pridržavala se svog strogog ukusa bez mašte.

»Kako mi je poljubio ruku«, mislila je stupajući ujednačenim korakom prema svome stanu u udaljenom gradskom predjelu. »Kako mi je poljubio ruku«, mislila je o tome na večer prije spa­vanja i bivalo joj je nekako voljko oko srca, ženama koje je pozna­vala muškarci nisu ljubili ruke. U vlastitim joj je očima porasla ci­jena. A i muškarac kojem je životna sloboda bila u masnom repicu lebdio je u snovima. Budućnost mu se činila manje crnom. Jedna od pjesama koju je slučajno, usput, u svome lutalačkom životu pročitao, bila je »Duga« Ardenga Sofficija. Zapamtio je, donekle, stihove i kojiput ih u pijanom zanosu recitirao:

Ti si jašio život kao sirena na kolicima sajma U kruguOdjednog grada u drugi od jUozojije u ludilo Od ljubavi do strasti, od raskoši do bijede Nema crkve kinematografa redakcije ili podruma koga ti ne poznaješ Ti si spavao u krevetu svake obitelji*

Antologija svjetske lirike«, Naprijed 1965. Uredio: Slavko Ježić, prijevod: Vladimir Čerina.

133

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

- Svatko ima svoju pjesmu - govorio bi nemarnim slušatelji­ma u nekoj prigradskoj birtiji. - Svatko ima svoju pjesmu i nisi čovjek ako nemaš svoju pjesmu.

Još nije slijedio ostarjelu ženu. Znao je da će je naći kad mu postane neophodna. Treba još malo slobode prije konačnog stiša- vanja.

XV

Preprodavači su otkrili varku. Kad je roba stigla do cilja, sazna­lo se da je lažna, malovrijedna. Zato je utržak bio bijedan. Bi­

jes vječno gladnih droge sručio se svom silom na djevojčicu. Nje­zin je ljubavnik nije nipošto zaštitio. Dapače, prednjačio je u psov­kama i poruzi. - Kako te mali nasadio, glupačo - vikao je, a njego­vo lijepo lice, kojem se nekad nije mogla oduprijeti, trzalo se i kre­veljilo. - Tobože pali se na tebe, a podvaljuje ti smeće. Vrijeme smo utrošili, a ništa nismo dobili, ti, debilko, platit ćeš nam to. A prosjačiću ću zavrnuti šiju.

- Kažu da dobro zarađuje, malo govno - dobaci još jedan ra­zočarani. - Treba ga zgrabiti i pokupiti mu lovu.

- Zdrobit ću mu facu - doda narkos koji je možda i imao ne­kog na duši. U ovom je društvu smrt bila najmanje što se nekom moglo dogoditi. U mukama se do nje stizalo, opijenost i kratak uži­tak bili su put do mahnitosti ili potpune tuposti.

»Učinit ću to, učinit ću to«, ponavljala je u sebi djevojčica. Nije vjerovala da ju je prosjak namjerice prevario. I njega su

prevarili, bio je još dijete i čist u svojoj zaljubljenosti.Izabrala je lijep dan, ljeto obiluje blagim vremenom kad

vrućine nisu neizdržljive, a priroda i ljudi čine se skladnima i dob­

134

ČAROBNI PROSJAK

ronamjernima. Čim se nešto čvrsto odluči, sve postaje lakšim. Op­rala je kosu, vjetar će je u parku prosušiti, otići će samo do mačje obitelji. Dugo je promatrala svoje lice u bakinu starom i napuklom ogledalu. »Ništa se više neće dogoditi«, bila je sigurna. Samo po­navljanje, kao kad se sto puta ispisuje zadaća, a uvijek s istim po­greškama.

Otišla je i do kafića u kojem je prvi put ugledala zlokobnog ljepotana. Odonda kao da su prošla stoljeća, u godini dana proživ­jela je opojnost i okrutnost, zanos i pad. Iscerena lica za šankom, ravnodušni pogledi, pokoji površni, usputni smiješak, nije to više bila ona, činilo joj se, nekoć blistava scena na kojoj se pojavila, obožavana od svih i zapažena kao kraljica. Vilinski konjici žive sa­mo jedan dan, negdje je pročitala. Kako ona već dugo živi...

U samoposluživanju je kupila žvakaću gumu i ukrala jeftinu riblju konzervu. Otvorit će je u parku i prirediti gozbu za mačke. Stići će tamo nakon podneva, željela je biti potpuno sama i pro­matrati ih u njihovim čudesnim, samoživim igrarijama. Uvijek su dostatne same sebi, neovisne i prilagodljive traže samo hranu, sunce, užitak. »A ja sam sasvim iscrpljena«, mišljaše djevojčica. »Moje je tijelo prazno, kao da sam izgubila utrobu.«

Prosjak je, ništa ne sluteći, sanjario o budućnosti. Prihvatio se knjige i učenja, znanje će mu biti neophodno ako želi postati bo­gataš, čak vlasnik zlatarnice. Znanje ulijeva sigurnost. I fizička je snaga važna i tjelesna privlačnost, ali znanje je nešto nevidljivo i nepredvidljivo, a opet jače od svega, pobjeđivalo je na najzačudni- jim mjestima. Prosjak je odlučio da ga skriva; bezazlenost je bila dobra krinka za njegov privremeni zanat kojeg će on, nadao se, ubrzo napustiti.

Odlučio je većinu svog isprošenog novca pretvoriti u zlatnike. Bit će ga lakše čuvati. Obilazio je oko zlatarnice, nekako nije želio danju ući u nju. Ali imao je vremena, zabavljen svojim mislima

135

SUNČANA ŠKRINJAR1Ć

mogao je usput nešto i isprositi. Kojiput su milostinje bile najobi- latije kad im se najmanje nadao.

- A tu si ti? Nisi održao obećanje - iz sanjarenja ga trgne glas otmjenog starijeg gospodina. Nije baš volio takve mušterije, pose­bice kad bi ga pozivale na ručak ili u obližnji stan. Zagleda se u li­ce, učinilo mu se poznatim. Prilično je dobro pamtio prolaznike i udjelitelje, u prosjačkom je zanatu važna takva vještina, kao i pri­jetvornost i smisao za pronalaženje novih trikova.

- Ne zanima te gluma, ha - pitaše gospodin smiješeći se, ali i uporno, kao da nipošto ne želi odustati od razgovora. - Što je ma­li? Drugi se otimaju oko uloga, a ti ovdje glumiš prosjaka, ha?

-Ja i jesam prosjak - tvrdo odgovori dječak. - Živim od pro- sjačenja. I ne samo ja, nego i moja obitelj.

Još nikada nije istinu tako čvrsto, jasno izustio. Stariji se čov­jek s pomnjom zagleda u dječaka. - Ne ideš u školu - upita.

- Idem u školu. To mi je usput. Mora se...-1 kako prolaziš? Zar nisu otkrili tvoj dvostruki život? A poli­

cija?- Snalazim se - kratko odgovori dječak i već htjede prekinu­

ti razgovor. Izrekao je i ono što nije namjeravao, a to mu se rijetko događalo.

- Čekaj - bio je uporan njegov sugovornik. - Već sam te jed­nom vidio, mislim da je bilo blizu crkve...

Dogovorili smo se da ćeš doći sutradan. Ovo je ozbiljno. Ba­vim se filmom i potrebna nam je tvoja faca. Mogao bi zaraditi dos­ta para.

- Znam, statiranje se loše plaća, a gubi se po cijeli dan. Ja ne­mam vremena. I sami ste me pitali za školu. Pa učim, valjda vje­rujete. I nisam baš loš đak.

- Ne radi se tu o statiranju. Nego, možda i o glavnoj ulozi. Ako prođeš na audiciji. Zašto ne bi pokušao?

136

ČAROBNI PROSJAK

Prosjak slegne ramenima. Nije vjerovao u takve iznenadne mogućnosti, bio je obuzet svojim planovima i ljubavlju. Misao o glumi nije ga zanijela iako mu je u svakodnevici predstavljačka vještina bila itekako potrebna. Sve je mogao biti, i zaplakan dječak, i brižan brat, i otac roditeljima, i klaun, mijenjao je uloge i rečeni­ce prema potrebama i nadahnuću.

Stariji čovjek dadne mu posjetnicu, prosjak je nemarno tutne u džepić. Ali iz njegovih džepova nikada ništa nije ispadalo, pros­jački džepovi moraju biti čvrsti, neprobojni i što manje vidljivi.

- Dakle, javi se - još jednom mu ozbiljno preporuči gospo­din koji se, navodno, bavio filmom.

Prosjak krene put svog sela nadomak grada. Usput, onako le­timice, isprosi od nekih dobro odjevenih bakica pokoji novčič. Bi­lo je dovoljno za pecivo i dvije banane za brata. Uvijek se radovao kad se vraćao u svoju bijednu kolibu, činilo mu se da čini nešto ko­risno. Netko ga je čekao, majka s vječnim smiješkom ili brat s ve­likim, pohlepnim očima. Oca uglavnom nije bilo, motao se po že­tvama, berbama, kolinjima, svadbama, krštenjima, pogrebima, uvijek se tamo nađe mastan zalogaj i dobra kapljica. Ocu je u nje­govu životu sve bilo hrana, ali hvalio se pritom pametnim sinom. - Pametniji je od biskupa i pape - kadšto bi govorio. Učitelje baš i nije spominjao, bili su bliži njemu, a često i pijanci. Biskup i pa­pa, činilo mu se dalekim, nedostižnim, učitelji su bliski zemlji i neimaštini, nitko im se nije divio. Primali su kobasice, šunku, ja­ja, činilo se da su uvijek gladni. Paradirao je u odijelima koja mu je sin pribavio. Upao je mali prosjak u seoski svijet kao čudotvorac, onaj koji može nahraniti gladne, odjenuti gole, izbaviti od zla nes­retne. Druge su prosjake prezirali, ovome su zavidjeli, nisu se usuđivali učiniti mu nešto na žao. Kad bi mu krenulo u izuzetnim prigodama, pred velike blagdane ili tek tako, po nekom nepredvid­ljivom usudu, i drugima bi ponešto udijelio. Daroviti su nesebični,

137

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

nepresušni vrutak je u njima, ponašaju se i ravnaju nekim čud­nim, tajnovitim i nerazumljivim porivima. Postoje krajnosti, većina još isti dan potroši sve što je isprosila, a vrlo rijetki, ali ima ih, gla­duju i žive u najgoroj neimaštini, štedeći i skrivajući svaki novčić. Često prosjaci-škrtice postaju poznati nakon smrti, u novinama tad osvane članak u crnoj kronici kako se pod ležajem nekog ušljivog bijednika našlo veliko blago, koji put i u novčanicama što više ne vrijede. Ali takvih je malo, najveći broj živi iz dana u dan približa­vajući se smrti koje se boje iako je neprestance zazivlju. No, mali prosjak imao je cilj, štitio ga je i branio od kobnih ludosti. Najbo­lja zaštita od svijeta upravo je tajna misao vodilja kojoj se može odati u svako doba, u samoći, ona je štit i brana preko koje ne mo­gu napasnici koji se uvijek žele uvući u tuđi duh i zagospodariti onim neobjašnjivim, nedostižnim što se naziva dušom. Tako je prosjak bio nedodirljiv i drugima neshvatljiv, nekima se činio luka­vim, nekima mudrim, a većini bezazlenim i nevažnim. Za svoju je obitelj bio bog, čarobnjak i utješitelj, unio im je u živote čuda i iz­nenađenja, kao da mu ništa nije bilo nemoguće. Nevolja je u tome što se od čudotvorca uvijek očekuju nova čuda i što se ljudi odli­kuju nevjerojatnom pohlepom i nezasitnošću. Nikako da se zaus­tave i izuste: - Dosta je bilo! Odahnimo! Uvijek se traži još, pa i po cijenu smrtne opasnosti. Prosjaku je prijetila opasnost da njegova iznenađenja postanu svakodnevna i da se od njega iz dana u dan sve više očekuje, a bio je još dijete, kojiput bi posustao, i već je os­jećao kako mu je brat često nepravedan i nezahvalan, a roditelji nerazumni, i ne mogu razlikovati vrijedan poklon od kićene triča­rije. Usprkos svemu, odlučio je još neko vrijeme nastaviti s pro- sjačenjem dok god ga slučaj, neuspjeh ili policija u tome ne pre­kinu. Jer sad se već više razabirao na ulici, rastao je, postajao muškarčićem, policajci su ga uočili, morao se puno više truditi ka­ko bi ih izbjegao.

138

ČAROBNI PROSjAK

- Tvoji prijatelji bili su ovdje - izvjesti ga majka. - Prvo je­dan, pa onda drugi, onaj s repom...

- Što su htjeli - odvrati dječak iznenađeno i ljutito. »Pa još svaki posebno«, mislio je. »Tu je neka kvaka.«

- Tražili su nešto - nastavljala je majka bezazleno. - Onaj s crvenom kosom bio je gladan. Rekao je da će te pričekati, da te nešto važno treba. A onda je samo tako otišao. Skuhala sam mu ja­je-

- A onaj drugi? Što je taj izmislio?- Ne znam više. Bio je ljut. Pio je rakiju. Rekao je da je nešto

izgubio. Ne znam što. A mali je otišao u školu. I staroga nema već dugo...

- Nekoliko dana - doda prosjak. - Negdje se zapio i spava. Nemoj puštati te tipove u kuću. A ni izvan kuće.

- Eh, kad bi imali psa, bilo bi dobro, izjavi stara mudro. - Onda ne bi nitko dolazio.

- Imaš pravo - složi se prosjak. - Nabavit ću krvožednog psa. Opasnog. No, mislio sam da nećemo ovdje dugo ostati. Hoću da se preselimo bliže gradu.

- Meni je ovdje dobro. Ali kako ti veliš. I mali hoće uvijek u grad. Ali ti si gazda. Stara zamakne nekim svojim poslom, a mali se prošeta svud naokolo i utvrdi da mu skrovišta nisu otkrivena. I nisu bila sva u blizini kuće. Stalno je zatirao tragove.

»Gadovi nešto njuše«, mišljaše dječak. »Naravno da njuše. Moram ih se riješiti na fin način. Samo kako? Stalno su mi za pe­tama, a nisu više zajedno, to je dobro. Crvendać je glup, ali opasan, može udariti, mučiti, tući. Da, da, a repićasti... mislio sam da mi je prijatelj. On me odveo do zlatara, sigurno je s njim u kompi, a možda i nije. Stari izgleda dobar. Moram sam otići do njega...«

Tako je dječak razmišljao, a potom i pročitao nekoliko stra­nica iz školskih knjiga. Bile su složene u kutu, uvijek na istome

139

SUNČANA ŠKRINJARIČ

mjestu, dječak se brinuo da ostanu čiste. Nikako nije htio biti pos­ljednji u razredu. »I ovdje su njuškali«, primijeti. »Ali ništa nisu mogli naći, sivonje. Pametniji sam ipak od vas.«

Odlučio je da navečer ponovno ode u grad. Puno je toga mo­rao izvidjeti.

lupača se predozirala - gotovo je. Moramo se čistiti iz gajbe- širilo se u noć gradskim podzemljem. - Lijepu nam je

kašu zakuhala, luđakinja, mjesečarka, spremala se za zlatni šut.- Osvetila nam se - reče samo njezin ljubavnik. - Nije iz­

držala.Kao da nije žalio. Ravnodušnost i tupost ovladala je njegovim

bićem. Poput štakora napuštali su brod koji tone. Pokupili su pri­bor, praškove, igle, limunsku kiselinu, žličice, tablete, nešto krpa, knjiga i ploča. Smatrali su je izdajicom, otimačicom jazbine u ko­joj su manje-više mirno preživljavali. Najprije su namjeravali tijelo iznijeti iz stana na ulicu, ali shvatili su u prepirci i ludosti da time ne bi ništa postigli. - Stan ne možemo zadržati - reče njezin lju­bavnik. - Trebao si se njome oženiti, budalo - odbrusi mu jedna od prolaznih fikserica. Nitko ti ništa ne bi mogao.

Razidoše se na razne strane u potrazi za novim smještajem. Policija stiže puno poslije, na telefonski poziv neke bezimene oso­

Mala je ležala kao potrgana lutka, neko joj se mače plelo oko nogu. - Već i djeca umiru od droge - ustanovio je umorni isljed­

XVI.

be.

140

ČAROBNI PROSJAK

nik. Onako ogrubjeli i na najgore nevolje pripravni ljudi osjetiše strepnju. Odlazi se u smrt dragovoljno, bez velikih predstava, sas­vim tiho i usputno. I ne tuguje se ili ne pokazuje se tuga. Važno je ostati hladan, kao da je samo to najvažnije.

Susjeda koja je baku otpremila na vječni počinak ukazala se na vratima. - Kako je sva izbodena - zaprepasti se. - Imala je pra­vo jadna stara kad se bojala za nju. Nestala je čitava obitelj, kao da ih nikad nije bilo.

Gotovo da je požalila za glazbom i svađom koja je često dopi­rala iz susjednog stana. Čudni, neuredni, omamljeni ljudi vukli su se stubištem, pribojavala ih se, znala je da se iza zatvorenih vrata zbivaju opasne gadosti. Malu je znala sresti i opomenuti: - Čuvaj se! Pazi na sebe!

Tko mari za dobre namjere i korisne savjete staraca! Oni su neizlječivo dosadni i mladi ih nikako ne slušaju. Svatko iskušava svoju sudbinu na vlastitoj koži. Tek kasnije, ako poživi i ostari, pri­sjeća se mudrih pouka. Ali život se više ne može ponoviti, ta se za­daća ispisuje samo jednom.

* * *

Prosjak je došao u park za dva dana, točno oko podneva, ona­ko kako su se dogovorili. Nosio je djevojčici darove i novac, slutio je da joj treba pomoć i zaštita, zato se potrudio, odvojio je velik dio svoga skrivena blaga. Nje nije bilo. Nikoga nije bilo u zapuštenom parku, čak ni mačaka. Čekao je skoro pola sata. Napokon se poja­više neki divlji tipovi, promatrahu ga ispod oka, neprijateljski, očito spremni za svađu, pa i tučnjavu.

»Čisti se odavde«, reče prosjak samome sebi. Uvijek je izbje­gavao gužve, sad je imao dobar razlog za to. Namjesti najbezazleni­ji izraz lica što ga je upotrebljavao da umilostivi policajce, pa kre­

141

SUNČANA ŠKRINJARIČ

ne iz parka i uputi se prema kući u kojoj je, znao je itekako dob­ro, stanovala djevojčica. Nekako mu je bilo teško oko srca, jedva je vukao noge, koračao je s nekim mutnim predosjećajem i strep- njom. Popeo se stubama do stana, policijski pečat bio je na ulaz­nim vratima, on se ukoči, nije se mogao pomaknuti. Stajao je tako nekoliko minuta, činila mu se cijela vječnost, a onda se pokrene, nasloni na dovratak: onesvijestit ću se, onesvijestiti... Što se to do­godilo?

Kradljiva susjeda pojavi se na vratima svoga stana. Stezala je kućni ogrtač oko pasa. Pogleda dječaka sućutno. Buljio je u nju ništa ne govoreći, tek podiže ruku i pokaza na crveni pečat od vos­ka. Krvava mrlja kao strašna rupa što vodi u najdublje podzemlje.

- Nema je više - reče susjeda začudo blago. - Odvezli su joj tijelo na sudsku medicinu.

Dječak se sruči niza stube, izjuri iz kuče kao da ga bjesovi go­ne, suzdržavao je u sebi urlik, suze, mahnitost.

Žena je gledala za njim, odmahne rukom, pa se uvuče u stan.On kao u jednom dahu dotrči do napuštena parka, baci se ci­

jelim tijelom na polutrulu klupu, zarida očajno i glasno, prizivajući i samome sebi smrt. - Što će mi život, što će mi zlato kad nje ne­ma... kakav sam bio glupan, zašto sam joj dopustio da umre?

Bio je to napadaj tuge, nešto strašno što poput groznice trese cijelim bićem, nije se mogao smiriti i pitati kako se sve dogodilo, to je mogao tek puno poslije.

Zašto ne može otići za njom, kakav se vječni zid ispriječio iz­među njih, kakva nesmiljena pakost vlada svijetom koja mu je sve izmakla i zauvijek oduzela? Do onih vratiju sa zlokobnim pečatom išao je kao dječak vedar, pun planova, želja i nade, a u hipu je doži­vio slom, promijenio se kao osoba, postao očajnikom.

Do rane je zore ležao na klupi, iznuren nesanicom i nesvjes­tan kako već odavno nije ništa pojeo, neka ga noćna tumarala na-

142

ČAROBNI PROSJAK

govoriše, ali ne dodirnuše. Bio je pun love i mogli su ga opljačka­ti. Ipak, kao da je neizmjerna bol satkala oko njega nevidljiv štit.

Kad se pridigao hodao je poput automata. Nikoga nije prim­jećivao, na prosjačenje nije ni pomišljao, a izgledao je upravo tako da bi mu svak rado udijelio. Nesreća se ocrtavala na njegovu licu.

Ugleda ga repićasti koji je već sve saznao. Crna vijest, svrsta­na ravnodušno među brojne, njoj slične, proširila se gradom i po­sebice njegovim podzemljem. Repićasti je naslućivao dječakovu ljubav. Dotakne mu izlizani rukav kaputića.

- Žao mi je. Hodi sa mnom. Potrebna ti je kava i klopa.Ali prosjak je gledao mimo njega. Nije mogao govoriti. Odbi­

jala su ga sva poznata lica, uobičajeno brbljanje, skitnja gradskim ulicama. Bol je u njemu ležala kao težak kamen, pritiskala ga je zemlji.

- Idem kući - napokon izusti bezbojnim glasom. - Pustite me na miru. Svi.

Zamaknuo je prema željezničkoj postaji i poslije je repićasti pričao svojoj staroj, ponovno nađenoj ženi kako nije ni slutio da ga više neće vidjeti.

- Ispario momak. Propao u zemlju.U sebi se dugo grizao zbog izgubljena blaga. »Kako je samo

bio darovit. I glup pritom, dakako. Pravo dijete. Zato se i tako za- copao u malu narkosicu. A mogli smo još dobro živjeti od njegova prosjačenja.«

Zreo čovjek, navodni ubojica s repićem, prevarant, kartaš i zgubidan polako, se pripremao za «mirovinu«. U krugovima se pri­bližavao malograđanskom životu, onome što je cijeli vijek prezirao. Malaksavao je, život lišen svakog reda bivao je sve naporniji. Bio je bez novca, pokušavao izvući neku socijalnu pripomoć, uplašio se ružne starosti.

143

SUNČANA ŠKRINJARIĆ

- Kad se dijete tako zaljubi kao mali prosjak, sve se u njemu mijenja. Nikome ništa ne govori, a samo misli na onu koju voli i o kojoj sanja. Nisam ni shvatio - govorio je repićasti onima koji su ga htjeli slušati - da je u ljubavi sva njegova tajna i osama. A kad je mala narkosica odapela, nestalo je i njega.

Možda petnaestak dana nakon događaja koji je jednodnevno ispunio crne kronike i žuti tisak, pa i ražalostio prijatelje i suučeni- ke prosjakove nesuđene zaručnice repićasti se otputio u prigrad­sko selo do znane kolibe s kozom i uvijek nasmiješenom majkom. Ali, kao začarano - svega je nestalo! Repićasti je nekoliko puta prošao livadu uzduž i poprijeko. Poznavao je svaku voćku, grm i šibljik u zabačenom kraju.

Na mjestu gdje je stajala naherena kućica nazirala se doduše glibovita, ponešto utabana zemlja.

Kao da su je vile podigle u zrak i prenijele nekud daleko. Ni­je bilo ni dasaka, ni stare odjeće, ni bijednih ležajeva, ni mališano- vih igračaka, ni ikakvih otpadaka. Samo čistina na kojoj će uskoro nići mlada trava.

Repićasti je pozorno obilazio mjesto s kojeg kao da su i male životinje pobjegle. Raspitivao se u najbližim kućama, pa i u onaj s lavovima na ogradi, odakle je crvenokosi poneki put donosio vodu.

- Nema ih više - sliježe ramenima ugojen, nadmen do­maćin. - Ne znam kada su i kako otišli. A i ne zanima me. Prosja­ci i kradljivci. Neće nam baš manjkati.

»Čarobnjak«, pomisli repićasti. » Valjda je i blago sa sobom odnio. Više ga neću naći. Ova je igra završena. Mali je otišao u ne­ki drugi svijet.«

t

144

ČAROBNI PROSJAK

XVII.

Ima ljudi kojima kad zapadnu u nevolju baš nitko ne pomaže. I meni je tako«, mišljaše crvenokosi momak što se našao u zat­

voru. »I kad sam bio mali, mama je u dom došla samo jednom i nikad više, dobro se sjećam. A poslije sam bio i u domovima, i u bolnicama, jednom i u ludnici, a nitko za mene nije pitao. I evo, sad sjedim ovdje nizašto jer mi je zapravo potpuno svejedno što se sa mnom događa, svakoj šuši netko donosi barem cigarete, a meni baš nitko ne dolazi...«

- Što je, crvenko? Što si se snuždio? Zar su ti sve lađe poto­nule - upita ga sitni lopov i džepar koji je ipak na život gledao s mnogo više optimizma. - Izaći ćemo van, pa opet po starom. Haj­de, zapali, evo ti, i ne bulji tako u prazno. Ne volim ljigave face oko sebe.

U sumornoj prostoriji u kojoj se pila kava i poneko prokri­jumčareno piće, u kojoj se kartalo, a neki ozbiljniji i od svega od­maknuti igrahu šah, postojao je i televizor. Zabava za noć i dan, naj­prikladnija ljudska izmišljotina za osamljenike, bolesnike i izopćenike. Program se uglavnom i nije gledao, osim onaj sportski ali na ekranu se stalno nešto pomicalo i događalo, prolazio je život koji je u zatvoru zaustavljen i stegnut.

Dolično ošišan i i u čisto odjeven crvendać je pušio, bio mu je drag mali džepar i njegova pažnja, čak se donekle i raspoložio, otrgnuo od crnih misli, a ona stalna napetost u prsima je popusti­la. Svrnuo je pogled prema ekranu, prikazivao se neki domaći film, a za takve nitko nije osobito mario.

Uz šumarke vio se put prema gradu, automobili su se pretje­cali, ulazili u predgrađe, zasvijetlile su reklame, pojavile se ras­košne trgovine, kićena pročelja, velike nove zgrade, trgovi sa

145

ČAROBNI PROSJAK

spomenicima. Slika se zaustavila, tako je pomislio crvenokosi, i odjednom se iz njezine dubine, približavalo lice, malo umornije i odraslije, ali prepoznatljivo usprkos vremenu što je proteklo. Lije­po, blijedo lice s ponekom gorkom borom u kutovima usnica i s očima koje kao da oklijevaju s pogledom, pa se kriju iza vjeđa i svi­jetlih trepavica.

- Prosjak - poviče crvenokosi tako glasno da se čak i šahisti zadubljeni u svoje probleme uznemiriše. - To je on! Prosjak!

- Gle - reče mali džepar smijulječi se - što dižeš takvu gala­mu? Kao da si duha ugledao? Kakav prosjak?

- Čarobni prosjak - odvrati crvendać i pridometne gordo: - Moj najbolji prijatelj! Mislio sam da je nestao, razbolio se, ubio se, a on je ovdje, na televiziji...

- Pa on je glumac što glumi prosjaka, budalo! Barem u ovom filmu - uplete se mladi zatvorenik, očito posjetitelj kinopredstava. - Već sam ga gledao. Poznat je on. Sigurno diže dobru lovu.

- Uvijek je dizao dobru lovu - potvrdi crvendać s blagom za­visti u glasu. - Mislio sam da će mi donijeti sreću. A ostavio me. Otišao preko noći, bez pozdrava!

- Spasio se - reče mali džepar. - Što kukaš? Zar je trebao ov­dje sjediti s nama? Otrgnuo se, postao zvijezda. Možeš mu pisati. Ha, tražiti autogram.

Crvenokosi ugasi čik na limenu tanjuriću.- Imao je tajnu, imao je cilj. A ja nemam ništa. Ni majka me

nije htjela.- Ni mene nitko nije htio - cerekao se džepar ali zato ne

cmoljim po cijele dane kao ti. Odluči se' Budi lopov kao ja ili dilaj drogu ili meti ceste ili kopaj grobove ili ubij se, ako ne znaš ništa pametnije.

Prosjakovo lijepo lice bilo je na ekranu uz lice mlade glumi­ce. Počeše se ljubiti, crvendać /astre oči rukama.

SUNČANA ŠKRINJARIČ

»Kako mu je uvijek sve dobro išlo«, pomisli.Nije ni slutio kako prosjakovo srce nikad nije napustila tuga. Usprkos slavi i novcu, život mu je zauvijek obilježila uspomg:

na na izgubljenu djevojčicu.

148

Bilješka o piscu

Sunčana Škrinjarić, suvremena hrvatska književnica, rođena je 1931. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju i diplo­mirala na Pedagoškoj akademiji. Radila je u uredništvu dnevnih novina, u uredništvu dječjeg programa Radio Zagreba, kao činovnica statističkog zavoda, kao glumica u Narodnom kazalištu u Šibeniku, činovnica u domu zdravlja. Upoznala je različite ljude i profesije i stekla tako golemo životno iskustvo.

Pisati je počela rano, ali objavljivati knjige relativno kasno, tek u 39- godini. Značajnija su joj djela: Kaktus bajke, Ljeto u modrom kapu­tu, Dva smijeha, Zmaj od stakla, Svaštara, Slikar u šumi (prema ovom romanu snimljen je naš prvi dugometražni crtani film a 11a scenariju je radila i autorica romana), Čarobni prosjak, Pisac i vrijeme, Ulica pre đaka.

Napisala je i velik broj radio-igara i radio-drama za djecu i odi as le: Suđenje danu lutalici, Doživljaji Čička Nedodirljivog. Sestre, Zeleni šešir, Začuđena zemlja, Konferencija :a štampu ili ponovno sužavanje, Perivoj od slame, Pisac i djevojčica

Za kazalište lutaka napisala je igrokaz Hajka <1 masku kuKnjige su joj prevedene na slovenski, češki, s\eđski njemački i

mađarski jezik te na esperanto. Više puta je lugiadiuma uglednim na građama za dječju književnost.

Sunčana Škrinjarič umrla je 2001 rodim