Wilbur Smith - Zlatna lisica (Knjiga ima 470 strana)

Roj leptira poleti k suncu, povjetarac ih rasprši po ljetnom nebu i sto tisuća mladih i blistavihlica okrene se prateći njihov let. U prvom redu toga nepreglednog mnoštva bila je jednadjevojka. Nju je promatrao već deset dana. Kao lovac koji proučava lovinu, na koncu je sbizarnom prisnošću upoznao svaku njezinu gestu i kretnju, način na koji je okretala glavu kadbi joj nešto privuklo pažnju, način na koji ju je naginjala kako bi poslušala nekoga i način nakoji je odmahivala njome u znak nestrpljenja i negodovanja. Sad je jednom novom kretnjomdjevojka podizala lice prema prekrasnom oblaku krilatih kukaca i čak je i s te udaljenostičovjek mogao opaziti svjetlucanje zuba dok su se usne u čuđenju svile u mekani ružičastikrug. Na pozornici ispred nje lik u bijeloj svilenoj košulji podigne smijući se još jednu kutiju iprotrese je kako bi iz nje izišao novi vrtlog treperavih krila. Žuta, bijela, šarena, poletiše unebo, a mnoštvom se opet proširiše zadivljeni usklici. Jedan leptir počne padati i premda su sestotine ruku ispružile ne bi li ga uhvatile, spusti se kružeći na djevojčino lice. U rastućemžamoru mnoštva čovjek začuje radosni usklik djevojke i iznenadi se shvativši da se i samsmije u nekoj vrsti prisnosti s njom. Djevojka podigne ruku do leptira koji joj je sletio na čeloi nježno, gotovo sa strahopoštovanjem, uzme ga u spojene dlanove. Na trenutak ga približiobrazu i promotri ga plavim očima, koje je čovjek tako dobro proučio. Njezin izraz licaiznenada postane sjetan i usne se pomaknuše kako bi nešto prošaptale, ali čovjek nije mogaorazabrati riječi. Tuga odmah nestane i ljupke usne nastave se smiješiti. Djevojka stane navrške prstiju i podigne ruke iznad glave. Leptir je oklijevao na vršcima ispruženih prstiju, aonda blago mahne krilima spremajući se za let. Čovjek začuje djevojčin glas. «Leti! Leti zamene!» A ljudi oko nje ponoviše usklik. «Leti! Leti za mir!» Na trenutak je djevojka preotelasvu pažnju i sve su oči bile uprte u nju umjesto na karizmatski lik nasred pozornice. Bila jevisoka i vitka, gole ruke i noge bile su preplanule i blistale su od zdravlja. U skladu sprevladavajućom modom, imala je na sebi iznimno kratku suknju i kad je podigla ruke uvis,rub joj se dignuo iznad zaobljenih brazda gdje se nestašna stražnjica spajala s bedrima uraskoši bijele čipke. Nakratko nepomična u toj pozi, kao da je utjelovila duh svoje generacije:slobodan, luckast i razuzdan, pa se čovjek odmah osjetio blizak svima onima koji su jegledali. Čak se i čovjek na pozornici nagnuo ne bi li je bolje vidio, a njegove krupne usne, kaootekle od pčelinjih uboda, razvukoše se u osmijeh. «Mir!», vikne, a njegov je glas bio pojačantisuću puta brojnim zvučnicima poslaganim s obje strane pozornice. Leptir poleti i djevojkapritisne prste na usne i uputi mu poljubac dok je letio uvis i nestajao u uskovitlanom oblakukukaca. Na pozornici je Mick Jagger raširio ruke tražeći tišinu. Kad su utihnuli, progovori umikrofon. Glas izobličen pojačalima bio je frfljav i nesuvisao, a izgovor tako težak da suposjetitelji jedva mogli razumjeti mucavi spomen članu grupe koji se nekoliko dana prije togautopio u bazenu tijekom jednog razuzdanog tuluma. Govorkalo se da je preminuli već bionapola u komi od droge kad je ušao u vodu. Bila je to junačka smrt, jer to je bilo vrijemedroga i seksualnih ispada, marihuane i pilule, slobode i mira, predoziranja. Jagger je završiogovor. Bio je tako kratak da nije nimalo pokvario euforično raspoloženje publike. Električnegitare zasviraše nekoliko prodornih nota i Jagger zapjeva Wild Woman svakim, i najmanjimmišićem svoga tijela. Nakon nekoliko sekunda sto tisuća srca kucalo je u istom ritmu snjegovim i dvjesto tisuća ruku diglo se uvis njišući se kao klasje na vjetru. Glazba je bilakozmička, brutalna kao granatiranje topništva, parala je uši, prodirala je u lubanju i kao da jepritiskala i moždila mozak. U nekoliko minuta dovela je publiku u stanje slijepe mahnitosti,preobrazila je mnoštvo u biće nalik divovskoj amebi koja treperi i podrhtava u činureprodukcije, nabijena neskrivenom spolnom strasti. Iz nje se širio vonj znoja pomiješana sprašinom, nezdravi zadah hašiša i izazovan mošusasti miris mladih i uzbuđenih tijela.Promatrač je bio sam usred mnoštva, izdvojen i odmaknut, neprijemljiv za eksploziju zvukova

koji su ga preplavili. Proučavao je djevojku i čekao svoj trenutak. Djevojka se tresla u tompraiskonskom ritmu, micala se u skladu s tijelima koja su se tiskala oko nje, ali sjedinstvenom ljupkosti, koja ju je izdvajala od svih. Njezina kosa bila je sjajna, iskričav slaptamnocrvenih odsjaja što svjetluca na suncu, i bila je skupljena na tjemenu. Dvije ili tri gustekovrče ispale su i raskuštrale se ističući elegantnu crtu vrata i držanje glave, nalik tulipanu napeteljci. Ispod pozornice bio je prostor opasan niskom ogradom, majušna enklava zanekolicinu povlaštenih. Marianne Faithfull bila je u lepršavom kaftanu, bosih nogu i sjedila jetamo s drugim ženama i pratiljama. Bila je iskonski, anđeoski lijepa. Oči su joj bile sanjarskei ugasle kao u slijepca, pokreti su joj bili spori i sneni. Oko njezinih nogu nekoliko dječice,koja su hodala četveronoške pod budnom paskom gomile Hells Angelsa. S crnim kacigamaWermachta, lancima i kukastim križevima, dlakavih grudi ispod prsluka od crne kožeprepunih srebrenastih zakovica, u motociklističkim čizmama, s tetovažama po nadlakticama ipendrecima za pojasom, zauzeli su prijeteći stav prekriživši ruke i stisnuvši šake punečeličnog prstenja. Nadzirali su mnoštvo zlim i prostačkim pogledima i čekali su gužvu...štoviše, nadali su joj se. Glazba je i dalje treštala, jedan sat, potom još jedan. Razuzdanost jerasla i miris mnoštva bio je sličan mirisu kaveza u zoološkom vrtu, jer su se mnogiposjetitelji, muškarci i žene, pomokrili tamo gdje su se nalazili, bilo iz nemogućnosti da seprobiju kroz gomilu, bilo zato jer nisu htjeli propustiti ni jedan trenutak koncerta. Promatračuse gadila ta raspusnost, to nesputano ludovanje, ta priprosta razuzdanost. Prizor je vrijeđaosve ono u što je vjerovao. Oči su ga pekle, a glava boljela od gromoglasnog opsesivnog ritmaelektričnih gitara. Bilo je vrijeme da ode. Još jedan izgubljeni dan, još jedan dan proveden uočekivanju prilike koja nije stizala. Ali, bio je lovac, obdaren strpljivošću grabežljivca. Bilo jejoš dana, nije mu se žurilo. Trenutak je trebao biti primjeren njegovom cilju. Krene, predemostić na kojem je stajao i prođe kroz mnoštvo krčeći si put ramenima. Svi su bili uhipnotičkom transu i dok se probijao između njih, činilo se da ga ne vide niti osjećaju njegovdodir. Okrene se i stisne kapke kad opazi da djevojka govori s mladićem pored sebe, smije sei maše glavom u odgovor na njegovo pitanje, a zatim ustaje. I ona se počne probijati krozmnoštvo: preskakala je one koji su sjedili, nekima se oslanjala rukom na rame kako ne biizgubila ravnotežu, nasmijano im se ispričavajući. Promatrač promijeni smjer i spusti se nizblagu kosinu kako bi je presreo. Lovački instinkt govorio mu je da je dugo očekivani trenutaknenadano došao. Iza pozornice bili su kamioni televizije, nizovi vozila visokih poput autobusana kat i parkiranih tako blizu da je između njih bilo tek nekoliko centimetara razmaka.Djevojka se vratila nazad, obišla je nisku ogradu i prošla pored pozornice pokušavajući sedržati podalje od mnoštva, ali bilo je toliko ljudi da nije mogla produžiti. S očajanjem jegledala oko sebe, zarobljena u toj svjetini. Iznenada se okrene prema ogradi, dođe do nje,atletskim je skokom preskoči i potom potrči u uski prolaz između dvaju kamiona televizije.Jedan Hells Angel spazi je kako hita k zabranjenom prostoru, vikne i trkom krene za njomokrećući se bočno kako bi prošao kroz prolaz gdje je ona nestala. Dok se okretao, promatračunije promaklo njegovo nacereno lice. Promatrač je potrošio gotovo dvije minute kako bi siprokrčio put do mjesta gdje je nestala djevojka. Netko ga pokuša zaustaviti, ali čovjek gruboodgurne ispruženu ruku i ude medu visoke čelične zidove parkiranih kamiona. Hodao jebočno: prostor je bio preuzak za širinu njegovih ramena. Došao je do vrata vozačke kabinekad začuje prigušene krike negodovanja. Taj ga zvuk natjera da ubrza i kad obiđe njuškuvozila, na trenutak zastane kako bi promotrio što se zbiva tu pred njim. Hells Angel zgrabio jedjevojku i prikliještio je. Savio joj je ruku na leda, gotovo do lopatica. Djevojka je bilaokrenuta prema njemu, ali pritisnuo ju je o kamion kukovima i ispupčenim trbuhom. U tom setrenutku saginjao kako bi je poljubio. Ona je izvila leda i silovito je mahala glavom kako biizmaknula svoja usta. Hells Angel smijao se i palucao jezikom pokušavajući joj ga na siluugurati u usta. Desnom rukom podigao joj je minicu do struka i dlakavi prsti, umrljanistrojnim uljem, bili su u čipkastim gaćicama. Djevojka ga je slobodnom rukom pokušavala

udariti i ogrepsti, ali on je pogrbio ramena kako bi izjegao nokte, a udarci su pljuštali po crnojkoži i zakovicama jakne, po mišićavim i debelim ramenima. Hells Angel grleno se smijao.Promatrač začuje zvuk paranja: čipkaste se gaćice pokidaše kad joj ih je Hells Angel silomhtio povući s kukova na glatka i preplanula bedra. Promatrač priđe i potapša Angela poramenu, a on naglo stane i okrene glavu. Staklaste oči odmah se razbistre. Odgurne djevojku ustranu tako bijesno da je sruši na blatnjavu travu između kamiona. Pokuša izvući pendrek izpojasa. Promatrač opet ispruži ruku i dodirne ga, ovaj put ispod uha, tik ispod čelične kacige.Pritisne s dva prsta i Angel se ukoči, ispusti kreštav zvuk iz grla, tržne se u grču, skvrči se ipadne na tlo, grčevito se tresući i drhteći kao epileptičar. Djevojka je bila na koljenima, držalaje pokidane gaćice i gledala je prizor očarana i užasnuta izraza lica. Promatrač preskočiAngela i pomogne joj da ustane. «Dodi», reče joj tiho. «Prije no što stignu njegovi prijatelji.«Uzme je za ruku, a ona pođe za njim s djetinjim povjerenjem. Iza kamiona bio je labirintputeljaka koji su krivudali kroz grmlje. Dok su trčali, ona zadihano upita: «esi li ga ubio?»«Ne.» Promatrač ne okrene glavu. «Bit će na nogama za manje od pet minuta.» «Sredio si ga.Kako? Pa samo si ga dodirnuo.» Čovjek ne odgovori. Ali, kad su prošli još jedan zavojputeljka, stane, okrene se i pogleda je. «Sve u redu?», upita, a ona, potresena, nijemo klimneglavom. Gledao ju je i dalje joj držeći ruku. Znao je da su joj dvadeset četiri godine. I premdaje upravo izbjegla silovanje, pogled njezinih tamnoplavih očiju bio je smiren i ispitivački.Nije plakala, nije davala znake histerije: ružičaste usne nisu drhtile, ruka je bila tanka, topla isigurna. Izvješće psihijatra koje je promatrač proučio bilo je točno barem u tome: imala jeveliku pribranost i gotovo se u potpunosti oporavila od napada. Tada opazi da joj se rumenilopostupno vraća u obraze i elegantan vrat te uoči da joj se disanje ubrzava. Djevojku je obuzelaneka druga silovita emocija. «Kako se zoveš?», upita prodorno ga gledajući, a taj mu poglednije bio nepoznat. Žene su ga pri prvom susretu obično tako gledale. «Ramon», odgovori.«Ramon», ponovi ona tiho uživajući u zvuku izgovorenog imena. Bože, kako je lijep.«Ramon i...?» «Kad bih ti rekao, ne bi vjerovala.» Savršeno je govorio engleski. Presavršeno.Vjerojatno je bio stranac, ali glas je bio primjeren izgledu: lijep, dubok, dojmljiv. «Pokušaj»,ponuka ga ustreptalim glasom. «Ramon de Santiago y Machado.» Izgovori ga kao da se radi oapsurdno romantičnoj glazbi. Bilo je to najljepše ime koje je čula, savršeno za to lice i tajglas. «Moramo poći», reče on, dok ga je djevojka i dalje gledala. «Ne mogu trčati», reče ona.«Nemoj me tjerati da trčim.» «Ne budeš li trčala, moglo bi ti se dogoditi da završiš kao ukrasna upravljaču motocikla.» Djevojka se nasmije, a potom se ugrize za usne kako bisuspregnula smijeh. «Prestani», upozori ga. «Nemoj me nasmijavati. Moram naći zahod. Ukritičnom sam stanju.» «Ah, eto kamo si pošla kad se plavi princ zaljubio u tebe.» «Rekla samti, nemoj.» Djevojka priguši smijeh. On popusti. «Na ulazu u park je javni zahod. Hoćeš liizdržati do tamo?» «Ne znam.» «Alternativa je grmlje.» «Ne, hvala. Dosta pokazivanja ujavnosti za danas.» s «Onda, idemo.» Uzme je za ruku. Kad su obišli jezerce Serpentine,Ramon se osvrne. , «Tvoj uspaljeni prijatelj se ohladio», reče. «Nema ga. Nedosljednog ličovjeka.» «Šteta. Voljela bih opet vidjeti kako izvodiš onu igricu. Ima li još puno?» «Evo,stigli smo.» Došli su do ulaza, pa djevojka oslobodi svoju ruku i krene prema zdanju odcrvene cigle, diskretno zaklonjenog grmljem uz puteljak. Ali, kad je došla do vrata, zastane.«Zovem se Isabella, Isabella Courtenev, ali prijetelji me zovu Bella», reče i požuri unutra.«Da», promrmlja on. «Znam to.» Čak i u zahodu je čula glazbu, tek malo utišanu daljinom izidovima. Potom začuje brujenje helikoptera koji je nadletio krov. Ali, nije bilo važno.Mislila je na Ramona. Pogleda se u ogledalo iznad umivaonika. Popravi raščešljanu kosu.Ramonova kosa bila je gusta, tamna, valovita. I duga, ali ne preduga. Papirnatom maramicomobriše ružičasti ruž, a onda ga opet nanese. Ramonova usta bila su putena, ali muževna,mekana, ali snažna. Upitala se kakav im je okus. Stavi ruž u torbicu i priđe ogledalu kako bi sipogledala oči. Nisu joj trebale kapi. Jabučica je bila tako bistra da je imala plavkaste odsjaje,kao oči zdrava djeteta. Znala je da su oči njezina najljepša značajka: bile su courtenevjevski

plave, nijansa između ljiljana i safira. Ramonove oči bile su zelene. Bile su prvo što je sedojmilo na njemu. Zelene, bistre i iznenađujuće, prekrasne, a ipak... prekrasne, alismrtonosne. Eto, to je bila prava definicija. Nije trebao dokaz s Angelom. Bilo joj je dovoljnopogledati načas te oči da shvati da je opasan čovjek. Dražesni trnci straha prodoše jojpotiljkom. Možda je on bio taj, napokon. U usporedbi s njegovim izgledom svi su drugiblijedjeli i nestajali. Možda je bio muškarac kojeg je tako dugo tražila. «Ramon de Santiago yMachado», izgovori grlenim mrmljanjem, kao da prede, kušajući to ime i gledajući svoje usnedok oblikuju riječi. Potom se ispravi i okrene se prema vratima natjeravši se da ne potrči.Polako i opušteno, u ravnoteži na visokim i uskim petama koje su tjerale njezine kukove istražnjicu da se njišu poput metronoma ovlaš otkrivajući čipku pod minicom, krene premaizlazu. Namjesti usta kao da se malo mršti i spusti duge trepavice na plave oči dok je izlazilana slabu zlatnožutu sunčevu svjetlost, ali naglo stane. Njega više nije bilo. Zadrži dah i osjetihladno bockanje u želudcu, kao da je progutala kamenčić. Pogleda uokolo u nevjerici.«Ramon», reče nesigurno i potrči puteljkom. Bilo je stotinjak drugih osoba koje su jojdolazile ususret, prvi bjegunci s koncerta koji su pokušavali umaći ljudskoj lavini. Ali nitkood njih nije bio elegantan lik koji je tražila. «Ramon», ponovi i otrči prema željeznim vratimaparka. Promet je brujio u Bayswater Roadu. Nervozno pogleda lijevo i desno. Bila je svladananevjericom. Otišao je i ostavio ju samu. Nečuveno. Dala mu je do znanja da ga želi, dala muje to do znanja na najjasniji mogući način... a on je otišao. Prvi osjećaj koji je preplavi bio jeprezir. Nitko se nije nikad tako ponašao s Isabellom Courtenev. Osjećala se uvrijeđenom ipovrijeđenom. «Kvragu i on», reče. «Kvragu.» Gnjev potraja tek nekoliko sekunda, zatimnestane. Sad se osjećala izgubljenom i izdanom, a za nju je taj osjećaj bio nepoznat. «Nemože tek tako otići», reče glasno i prepozna u svom glasu zalopojno samosažaljenjerazmažene djevojčice. Stoga ponovi to drukčijim glasom pokušavajući oživjeti prijašnji gnjev,ali bila je neuvjerljiva. Začuje iza sebe prasak smijeha i okrene se. Razularena skupina HellsAngelsa stizala je drvoredom. Bili su udaljeni još nekih stotinjak metara, ali išli su prema njoj.Nije se mogla dalje zadržavati. Koncert je završio i mnoštvo se razilazilo. Helikopter koji ječula u letu vjerojatno je došao pokupiti Jaggera i njegove Rolling Stonese. Nije više bilomoguće da se opet pridruži svojim prijateljima, koji su se izgubili u mnoštvu. Još jednombeznadno pogleda oko sebe. Nije bilo ni traga onoj glavi pokrivenoj smeđom valovitomkosom. Odmahne glavom i podigne bradu. «Ma, kome treba taj prokleti Latin?», bijesnopromrmlja i krene odlučnim korakom. Iza nje zaori se zbor zvižduka i dobacivanja. JedanAngel davao joj je ritam koraka. «Lijeva, desna... lijeva, desna...» Znala je da joj se zbogvisokih peta stražnjica silovito njiše. Poskakujući prvo na jednoj pa na drugoj nozi, skinecipele i pobjegne bosa. Ostavila je auto na parkiralištu veleposlanstva u Strandu i morala jepoći na postaju podzemne željeznice na Trgu Lancaster kako bi došla do tamo. Automobil jebio novi Mini Cooper, zadnji model iz 1969. Otac joj ga je darovao za rođendan i dao ga jepreurediti u istoj radionici u kojoj je bio preuređen Mini Anthonvja ArmstrongJonesa.Poboljšali su motor, zamijenili stara sjedala novima od bijele kože, kao da se radi o Rollsu, iprebojili su ga u srebreno, poput novog očevog Aston Martina, a na vrata su pozlatom ispisalinjezine inicijale. Svi mladi pripadnici visokog društva imali su Minija: subotom navečerispred Annabelsa bili su brojniji od Rollsa i Bentlevja. Bella baci cipele na stražnje sjedalo,upali motor i pričeka da kazaljka dođe na crveno. Gume zaškripiše na asfaltu ostaviše crnetragove na izlaznoj rampi parkirališta. Podigne oči i pogleda ih u retrovizoru s mračnim,zluradim zadovoljstvom. Vozila je obijesno: diplomatske oznake štitile su je od gnjevaprometne policije. Zapravo nije na njih imala pravo, ali njezin otac uspio joj ih je pribaviti.Vrati se u Highveld, službenu rezidenciju veleposlanika u Chelseau, rušeći sve svojeprethodne rekorde. Službeni Bentlev njezinog oca sa zastavicama na branicima bio je parkiranna ulazu. Vozač Klonkie pozdravi je osmijehom. Njezin otac doveo je gotovo sve osoblje izCapetowna. Bella se suzdrži koliko je bilo potrebno da Klonkieu uputi ljubazan osmijeh i baci

mu ključeve. «Skloni moj auto, molim te.» Njezin otac bio je nepopustljiv glede načina kakose mora iti s poslugom. Mogla se zbog svog neraspoloženja istresati na aga, ali ne na njih.«Dio su obitelji, Bella.» Doista, mnogi su n "VVeltevredenu, rezidenciji obitelji na Rtu DobreNade, i prije se ona rodila. Njezin otac bio je za pisaćim stolom u radnoj sobi u ilju, okrenutojprema vrtu. Nije imao jaknu i kravatu, a stol je epun službenih dokumenata. Čim je čuo daulazi, odloži ero i okrene naslonjač. Lice mu se ozari kad je ugleda. Bella mu sjedne u krilo ipoljubi ga. «Bože», promrmlja, «Najljepši si muškarac na svijetu.» «Ja sigurno nećuposumnjati u tvoj sud.» Shasa Courtenev niješi. «Ali, smijem li te upitati zašto ti je to sadapalo na pamet?» «Svi su muškarci ili neotesani ili dosadni», reče ona. «Svi osim tebe,naravno.» «Ah! Što je to Roger učinio, čime je izazvao tvoj gnjev? Meni i prilično bezopasno,da ne kažem nesposobno.» S Rogerom je bila na koncertu. Pustila ga je u mnoštvu ispred licei sada joj je trebalo nekoliko trenutaka da ga se uopće sjeti. «Odrekla sam se muškaraca, zacijeli život», izjavi. «Najvjerojatnije ću se skloniti u samostan.« «Možeš li odgoditiredovništvo barem do sutra? Večeras mi kao domaćica, a nismo još odredili ni mjesta zastolom.» «Sve je sređeno već prije nego što sam pošla na koncert.« «Jelovnik?» «Ja i kuharodredili smo ga prošli petak. Ne brini, tata. Bit će onoga što ti voliš: kapica svetog Jakova ijanjetine iz :booa.» Shasa je koristio samo janjetinu uzgojenu na njegovim ma u Karoou.Pustinjska ispaša davala je mesu nenadmašiv ačinskog bilja. Sva govedina u veleposlanstvudolazila je iz ih velikih uzgajališta u Rodeziji. Vino je dolazilo iz vinograda evredenu, gdje jeposljednjih dvadeset godina njemački ak iznimno predano i umješno radio kako bi doveoproizvodtakve razine da ga je sada Shasa mogao usporediti s boljim u Burgundiji. Njegova jevelika ambicija bila da proizvede vino koje se može mjeriti s onima nekih velikih plemenitihpodruma u Cote dOru. A kako bi ta roba bila prebačena s Rta Dobre Nade uLondon,brodhladnjača u vlasništvu brodarske kompanije Courtenevjevin plovio je atlantskomrutom jednom tjedno. «A onda sam jutros preuzela tvoj smoking iz kemijske čistionice, aonda sam naručila kod Buddsa u Piccadillv Arcadeu još tri večernje košulje i tucet poveza zaoko. Stari su izgledali više no jadno. Bacila sam ih.» Bella namjesti ocu povez koji jepokrivao očnu duplju. Shasa je izgubio lijevo oko dok je tijekom Drugog svjetskog rata biopilot Hurricanea i borio se protiv Talijana u Abesiniji. Svileni povez davao mu je očaravajućipiratski izgled. Shasa se zadovoljno nasmije. Kad ju je pozvao da dođe s njim u London,Bella je tek bila navršila dvadeset jednu godinu, pa je on dugo i ozbiljno razmislio prije no štoje nametnuo tešku dužnost domaćice službenog sjedišta veleposlanstva tako mladoj djevojci.Ali, nije bilo razloga za brigu. Na koncu konca, odgojila ju je baka. Osim toga, doveli su sasobom iz Capetovraa kuhara, majordoma i pola osoblja, stoga je Bella od samog početkaimala iskusne suradnike. U tri godine Isabella je u diplomatskim krugovima došla na iznimnodobar glas i njezini su pozivi bili vrlo cijenjeni, izuzmu li se veleposlanstva država koje višenisu imale diplomatske odnose s Južnom Afrikom. «Hoćeš da ti čuvam odstupnicu kad nakonvečere budeš pobjegao na pola sata sa svojim izraelskim prijateljem kako biste napraviliatomsku?» «Bella!» Shasa se namršti. «Znaš da ne volim kad tako pričaš.» «Šalim se, tata.Osim toga, nitko nas ne sluša.» «Ni kad smo sami, ni u šali.» Shasa strogo odmahne glavom.Pitanje je bilo opasno blizu istini. Već gotovo godinu dana izraelski vojni ataše i Shasa suočijukali i stigli su u fazu koja više nije bila puki flert. Bella ga poljubi kako bi ga smirila.«Trčim se okupati.» Ustane. «Pozivi su za osam i pol. Doći ću ti vezati kravatu u osam ideset.» Shasa si je četrdeset godina uvijek sam vezivao kravatu, sve dok Isabella nije ocijenilada ne zna napraviti čvor. Shasa joj odmjeri noge. «Ako se tvoje suknje nastave kratiti,mademoiselle, uskoro će ti pupak namigivati mjesecu.» «Hajde, nemoj glumiti staro gunđalo.Ne priliči jednom od najrazuzdanijih tata dvadesetog stoljeća.« Bella krene prema vratimanamjerno naglasivši njihanje kukova pod nedoličnom suknjom, pa Shasa uzdahne kad zatvorivrata. «Dinamit je, s brzogorućim fitiljem», promrmlja si u bradu. «Možda je na neki načindobro što se vraćamo kući.» U rujnu su istjecale tri godine njegovog mandata. Isabella se

vraćala pod nadzor Centaine CourtenevMalcomess, svoje bake. Shasa je shvaćao da njegovinapori u tom smislu nisu bili pretjerano uspješni, stoga je za njega bilo olakšanje riješiti setolike odgovornosti. Dok je razmišljao o skorom povratku u Capetown, opet pogledadokumente na stolu. Godine provedene u londonskom veleposlanstvu bile su za njegapolitička pokora. Kad je 1966. premijer Hendrik Verwoerd ubijen, Shasa je teško pogrešio uprocjeni i podupro je kao njegova nasljednika krivog čovjeka. Kad je John Vbrster postaopremijer, ishod je bio da je Shasa poslan u neku vrstu političkog progonstva, ali je, kao imnogo puta prije toga, slom pretvorio u trijumf. Iskoristivši sve svoje urođene darove isposobnosti, iznimni poduzetnički duh, ugodnu vanjštinu i osobnost, sposobnost uvjeravanja iprivlačnost, učinio je mnogo kako bi svoju zemlju zaštitio od rastućeg gnjeva i prezira svijeta,napose britanske laburističke vlade i Commonvvealtha, čije su gotovo sve članice bile državes crnim ili azijatskim premijerima. John Vbrster cijenio je te uspjehe. Shasa je pokazaoduboko zanimanje za ARMSCOR i Vbrster mu je ponudio dužnost predsjednika nakonpovratka u domovinu. U nekoliko riječi, ARMSCOR je bila najveća industrijska tvrtka koja jeikada postojala na afričkom kontinentu. Bila je odgovor zemlje na embargo oružja, koji jepokrenuo američki predsjednik Dwight Eisenhower i koji su hitro prihvatile i druge državenadajući se da će time Južnu Afriku učiniti ranjivom i nemoćnom. ARMSCOR, ArmamentDevelopment and Production Companv, bila je svekolika vojna industrija pod jedinstvenomupravom, financirana milijardama dolara iz državnog proračuna. Bio je to velik i zanosanizazov, nadasve zato jer su brojna trgovačka društva koja su činila imperij Courtenevjevih biladobro vodena. Tijekom trogodišnjeg boravka u londonskom veleposlanstvu Shasa je pustio daupravljanje i nadzor postupno i obazrivo predu u ruke njegova sina Garrvja Courtenevja.Imajući na umu njegovu mladost, Garry je bio čudesno uspješan u tome, ali ni Shasa nije biomnogo stariji kad je postao predsjednik tvrtke Courteney Enterprises. Garry je imaosvakodnevnu potporu bake, udovice Centaine CourtenevMalcomess, utemeljiteljice ivladarice carstva. I imao je uz sebe ekipu stručnjaka koju su Centaine i Shasa brižljivo stvaraliprethodnih četrdeset godina. Sve to nije umanjivalo Garrvjeva postignuća, medu kojima jeznačajno mjesto imao način kako je isplivao iz nedavnog kraha burze u Johannesburgu, kad jevrijednost pojedinih dionica pala za čak šezdeset posto. Izvanrednim predosjećajem, kojeg sene bi postidjeli ni Shasa ni Centaine, Garry je predvidio kraj tendencije rasta koja jeprethodila krahu. Umjesto da iz njega iziđu oslabljene ili uništene, tvrtke CourteneyEnterprisesa nakon tog iskušenja bile su još moćnije, s povećanim prihodima i unajpovoljnijem položaju da iskoriste dobre prilike koje su se nudile na tržištu. Ne... Shasa senasmiješi i odmahne glavom. Garry je činio velike stvari i ne bi bilo pravedno opet gazauzdati. Ali, Shasa je bio još mlad: tek je navršio pedesetu. Po povratku u domovinu trebalomu je nešto što će održati živim njegov um. Dužnost u AMRSCORu bila je idealna za to.Naravno, kanio je zadržati mjesto u upravi tvrtke Courteney, ali posvetiti ARMSCORu svesvoje vrijeme i energiju. Mnogi poslovi mogli su biti dodijeljeni poduzećima grupeCourteney. Obje su tvrtke mogle imati velike koristi od te suradnje, a Shasi se, povrh svega,pružala sretna prilika da svoj domoljubni žar raspiri na ognju kapitalističke dobiti. Isabellinkomentar, koji je malo prije izazvao njegovu reakciju, bio je izravno povezan s njegovimimenovanjem. Poslužio se svojim diplomatskim vezama s izraelskim veleposlanstvom kako bioživio i potaknuo ideju o zajedničkom atomskom projektu dviju država. Te večeri trebao jepredati još jedan snop dokumenata izraelskom atašeu, koje je on diplomatskom poštom trebaoproslijediti u Tel Aviv. Baci pogled na sat. Imao je na raspolaganju dvadeset minuta prijepresvlačenja za objed, stoga se opet usredotoči na dokumente pred sobom. Nanny je većsložila na krevet haljinu Zandre Rhodes i napunila kadu. «Kasniš, gospodična Bella. A moramti još i kosu urediti.« Bila je mulatkinja iz Capetowna, a njezina je hotentotska krv bilapomiješana s krvlju brojnih pomorskih nacija svijeta. «Ne brini se toliko, Nanny», suprotstavise Isabella. Ali, Nanny je bez riječi odvuče u kupaonicu, kao kad joj je bilo pet godina. Dok je

Isabella s uzdahom zadovoljstva uranjala u vruću pjenu, Nanny pokupi odjeću koju je skinula.«Malena, haljina je sva prljava od trave, a nove gaćice su poderane. Sto si to radila?» Nannyje ručno prala sve njezino rublje: nije se pouzdala slati ga u praonicu. «Igrala sam ragbi sjednim HelPs Angelom, Nanny. Naša je ekipa pobijedila trideset prema ništa.» «Na kraju ćešse uvaliti u ozbiljne neprilike. Svi Courtenevjevi imaju uzavrelu krv.» Nanny podignepokidane gaćice i pregleda ih s negodovanjem. «Bilo bi vrijeme da se udaš.» «Imaš bludnumaštu. Sada mi ispričaj što se danas dogodilo. Što mi kažeš za novu Klonkievu prijateljicu?«Isabella je oduvijek znala kako je navesti na drugu temu. Nanny je bila stara lajavica i upravilu je u to vrijeme izvještavala Isabellu o zgodama i nezgodama sveg osoblja. Dok jeogovarala, Isabella ju je rastreseno slušala i poticala tihim mrmljanjem. Kad se ustala da senasapuna, prouči svoje tijelo u velikom zamagljenom ogledalu na drugom kraju prostorije.«Čini ti se da se debljam, Nanny?» «Premršava si. Zato te još nitko nije oženio.« Nanny senamrgodi i ode u spavaonicu. Gledajući se, Isabella se trudila biti potpuno nepristrana. Postojili ikakva mogućnost da poboljša svoj izgled? Možda bi grudi trebale biti malo veće?Bradavice su okrenute uvis pod prevelikim kutom? Bokovi su preširoki, a stražnjica bi trebalabiti manja? Nakon pomnog promišljanja, odmahne glavom. Sve je više ili manje izgledalosavršeno. «Ramon de Santiago y Machado», promrmlja, «nikad nećeš doznati što sipropustio.« Zašto se zbog te misli osjećala tako snuždeno? «Evo, opet pričaš sama sa sobom,malena.» Nanny se vrati s ručnikom velikim poput plahte i pruži joj ga. «Hajde, izlazi.Nemamo puno vremena.» Omota Isabellu ručnikom dok je izlazila iz kade i počne joj žustrotrljati leda. Bilo je izlišno pokušati je uvjeriti da može i sama. «Ne tako jako.» Isabella jeponavljala tu pritužbu već dvadeset godina, a Nanny se kao i uvijek nije obazirala na nju.«Nanny, koliko si se puta udavala?» «Dobro znaš da sam se udala četiri puta, ali samo jednomu crkvi.» Nanny je odmjeri s novom pozornošću. «Zašto te zanima vjenčanje? Otkrila si neštozanimljivo i zato su ti gaćice poderane?« «Kako si prosta!« Isabella izbjegne pogled, zgrabiogrtač od tajlandske svile i ode u spavaonicu. Uzme četku i tek ju je jedanput provukla krozkosu kad joj je Nanny istrgne iz ruke. «Malena, to je moj posao«, reče odlučno. Isabellasjedne, sklopi oči i prepusti se prisnom užitku češljanja kose. «Znaš, mislim da ću roditidijete, tako ćeš imati nekoga drugoga o kome ćeš se brinuti i nećeš mi više biti stalno zapetama.« Nanny načas zastane, privučena prijedlogom, potom strogo odbrusi: «Prvo se udaj,onda ćeš moći pričati o djeci.« Haljina Zandre Rhodes bila je prozračni oblak nježne bojeposut perlicama i svjetlucavim aplikacijama. Čak je i Nanny zadovoljna lica odobravala dokse Isabella vrtila pred njom. Isabella je silazila stubama na posljednji dogovor s kuharom kadse u njoj rodi misao. Naglo stane. Španjolski otpravnik poslova bio je uzvanik na večeri: istogtrena odluči se na promjenu mjesta za stolom. «Da, svakako.» Španjolski otpravnik poslovaodmah potvrdi, čim je ona izgovorila ime. «Stara andaluzijska obitelj. Ako me pamćenjedobro služi, markiz de Santiago y Machado napustio je Španjolsku i preselio se na Kubunakon građanskog rata. Nekoć je imao velike udjele u proizvodnji šećera i duhana, alipretpostavljam da se dolaskom Castra sve promijenilo.« Markiz... odgovor na trenutak natjeraIsabellu na muk. Njezino poznavanje španjolskog plemstva bilo je nikakvo, ali pretpostavljalaje da titula markiza dolazi odmah nakon titule vojvode. «Markiza Isabella Santiago yMachado.» S malo straha promisli o toj mogućnost i prisjeti se onih smrtonosnih zelenihočiju. Na trenutak joj se otme dah. Njezin je glas još podrhtavao kad je upitala: «Kolikogodina ima markiz?» «Oh, morao bi biti postariji. Ako je još živ. Bit će mu sedamdeset, ilikoja manje.» «Ima li možda sina?» «To ne znam.» Otpravnik poslova odmahne glavom. «Ali,nije teško doznati. Ako hoćete, mogu se raspitati.» «Oh, to bi bilo lijepo.» Isabella mu položidlan na ruku i uputi mu svoj najblistaviji osmijeh. Markiz ili ne, nećeš tek tako pobjećiIsabelli Courteney, pomisli ponosno. «Potrošio si gotovo dva tjedna da uspostaviš kontakt, akad si napokon uspio, pustio si da ti ciljana osoba izmakne.» Čovjek na čelu stola ugasicigaretu u prepunoj pepeljari i odmah pripali novu. Kažiprst i srednjak desne ruke bili su

tamnožuti, a dim plosnatih turskih cigareta koje je neprestance pušio pretvorio je zrak u sobiciu plavičastu maglicu. «Je li to bilo u skladu s primljenim nalozima?, upita. Ramon Machadoslegne ramenima. «Bio je to jedini siguran način da privučem i zadržim njezinu pažnju. Morašshvatiti da je ta žena naviknuta na muško divljenje. Dovoljno je da digne prst i svi ćemuškarci dotrčati. Mislim da ćeš se za nju morati pouzdati u moju procjenu.» «Dopustio si jojda ti umakne.» Stariji čovjek znao je da se ponavlja, ali njegov ga je sugovornik izazivao. Nijemu bio simpatičan i nije ga još dovoljno poznavao da bi se pouzdao u njega. Ustvari, nikad senije dokraja pouzdao u svoje agente. Ali, ovaj je bio presiguran u sebe, nije poštovaohijerarhiju. Odbacio je pritužbu slijeganjem ramena, dok bi netko drugi zadrhtio. Bezobraznoje dao veću važnost svojoj, nego li procjeni nadređenog. Joe Cicero malo sklopi kapke. Oči sumu bile mutne kao barice starog motornog ulja, čudno crne, u opreci s blijedom kožom isrebrenasto sijedom kosom koja je padala na uši i čelo. »Naređeno ti je da uspostaviš i održiškontakt.» «Uz dužno poštovanje, druže direktore, imao sam zapovijed da steknem ženinopovjerenje, a ne da se bacim na nju lajući kao bijesan pas.» Ne, Joeu Ciceru nije biosimpatičan. Njegovo je držanje bilo uvredljivo, ali nije to bio jedini razlog. Bio je stranac. JoeCicero smatrao je strancem svakoga tko nije bio Rus. Što god podrazumijevao pojamsocijalističkog internacionalizma, Istočni Nijemci, Jugoslaveni, Mađari, Kubanci i Poljaci zanjega su bili uvijek i samo stranci. Mučilo ga je što mora drugima prepustiti nadležnosti zavelik dio odjela kojim je upravljao gotovo trideset godina. Posebice pojedincima poput ovog.Machado nije bio samo stranac, već su mu i korijeni i podrijetlo bili pokvareni. Nije bio dijeteproletarijata ni prezrene buržoazije, bio je dio omrznutoga aristokratskog sustava klasa iprivilegija. Dakako, Machado je prezirao svoje korijene i odrekao ih se, pa je sad svoju titulukoristio samo radi ostvarenja svojih ciljeva, ali za Joea Cicera njegovo je rodoslovlje biloizopačeno, a njegovo aristokratsko ponašanje i prenemaganje bili su uvreda svega onoga u štoje vjerovao. Sve je to dodatno pogoršavala činjenica da je rođen u Španjolskoj, fašističkojzemlji kojom je kroz povijest, kao narodni I neprijatelj, vladala katolička monarhija, a sadačudovišni Francov režim, koji je slomio komunističku revoluciju. Mogao je koliko hoćegovoriti da je kubanski socijalist, ali za Joea Cicera vonjao je po španjolskom fašizmu iaristokraciji. «Pustio si da ti umakne», bio je uporan. «Nakon svega toga vremena ipotrošenog novca.» Shvaćao je da pretjeruje i znao je da ga snage izdaju. Bolest je učinilanjegov um manje britkim. Ramon mu uputi onaj popustljivi osmijeh koji je Joe Cicero mrzio.»Zagrizla je mamac kao riba. Može nastaviti plivati i zaranjati samo dok ne budem spremanizvući je na suho.» Opet je proturječio svom nadređenom, a Joe Cicero je to smatraonajvaljanijim razlogom za mržnju. Bio je mlad, lijep, zdrav, a to ga je činilo bolno svjesnimvlastite smrtnosti, jer Cicero je umirao. Od djetinjstva je pušio te kužne turske cigarete, jednuza drugom. Za posljednjeg boravka u Moskvi liječnici su mu na koncu dijagnosticirali rakpluća i predložili liječenje u jednoj klinici za visoke vojne časnike. Ali, Joe Cicero je radijeostao u službi kako bi bio siguran da je svoj odjel povjerio u prave ruke. Tada još nije znao daće njegov nasljednik biti Španjolac. Da je znao, možda bi bio izabrao kliniku. Sad se osjećaoumorno i obeshrabreno. Potrošio je sve zalihe snage i poleta: do prije nekoliko godinanjegova je kosa bila crna i gusta, a sad je bila sijeda, sa žutim nijansama poput alga osušenihna suncu, i nije više mogao napraviti ni deset koraka a da se ne uspuše i zakašlje kaoastmatičar. Već duže vrijeme budio se noću obliven znojem i dok je pokušavao doći do daha,ležao je nepomično u mraku, preplavljen grozomornim sumnjama. Je li vrijedilo utrošiti čitavživot u predan i brižljiv rad? Koje je konkretne rezultate postigao? Koje uspjehe? Gotovotrideset godina službovao je u afričkom odjelu Četvrte uprave KGBa, a posljednjih deset bioje na čelu Stanice Jug, zadužene za afrički kontinent ispod ekvatora. Naravno, gotovo svapažnja njega i njegovog odjela bila je usredotočena na najbogatiju i najnapredniju zemlju,Južnoafričku Republiku. Drugi čovjek koji je sjedio za stolom bio je Južnoafrikanac. Do togje trenutka šutio, ali sada tiho prozbori: «Ne razumijem zašto gubimo toliko vremena

raspravljajući o toj ženi. Objasnite mi.» Oba bijelca obratiše pažnju na njega. Kad je RaleighTabaka govorio, drugi su ga obično slušali. Imao je osobiti dar da u drugih izazove dubokdojam i da privuče njihovu pažnju. Cijeli je život Joe Cicero radio s crnim Afrikancima,nacionalističkim vodama oslobodilačkih i socijalističkih pokreta. Sve ih je upoznao, JomaKenvattu i Kennetha Kaundu, Kvvamea Nkrumaha i Juliusa Nvererea. S nekima je čak biobliski prijatelj: s ljudima poput Mosesa Game, koji je mučenički umro, i Nelsona Mandele,koji je još kopnio u tamnicama bijelog rasizma. Cicero je stavljao Raleigha Tabaku u prveredove toga probranog društva. Bio je nećak Mosesa Game i bio je nazočan one noći kad muje južnoafrička policija ubila strica. Činilo se da je naslijedio neodoljivu osobnost i snagukaraktera Mosesa Game: energično je ispunio prazninu koja je ostala za stricem. Bilo mu jetrideset godina, ali već je bio dopredsjednik Utnkhonto we Sizwea, Koplja nacije, vojnog krilaAfričkog nacionalnog kongresa. Joe Cicero je znao da se u mnogo navrata dokazao na terenu ina sjednicama ANCa. Imao je dar, hrabrost i snagu da se popne više od ikojega drugogAfrikanca. Joeu Ciceru bio je draži od španjolskog aristokrata, ali je shvaćao da su, unatočrazličitoj boji kože i različitom podrijetlu, istoga kova, ljudi navikli na smrt i nasilje,pripadnici nestalnog i hirovitog svijeta političke moći i zavjere. Njima je Joe Cicero trebaoprepustiti uzde. Zato su u njemu izazivali odbojnost i mržnju. «Žena bi», reče, «mogla biti odneprocjenjive vrijednosti bude li zavrbovana i budu li iskorišteni svi njezini potencijali. Ali,prepuštam markizu da ti to objasni. Predmet je njegov i podrobno ga je proučio.« OsmijehRamona Machada postane odmah usiljen, a njegove oči neprijateljske. «Bilo bi mi draže dadrug direktor ne koristi tu titulu», reče hladno. «Ni u šali.» Joe Cicero otkrio je da je to jedininačin da probije Španjolčev oklop. «Oprosti, druže.» Joe pogne glavu u ironični znak žaljenja.«Ali, ne bih htio da moja pogreška prekine ono što nam imaš reći.» 1 Ramon Machado otvorispis koji je bio ispred njega na stolu, ali ga ne pogleda. Znao je svaku riječ napamet. «Ženismo dodijelili kodno ime Crvena Ruža i zadužili smo naše psihijatre da pripreme detaljanprofil. Prema procjeni, prikladna je za pažljivo vrbovanje. Zbog izvanrednog položaja nakojem se nalazi bila bi dragocjen agent.» Raleigh Tabaka nagne se naprijed usredotočenaizraza lica. Ramon primijeti da u ovoj fazi ne postavlja pitanja i ne komentira, te mu sedopadne ta suzdržanost. Prethodno nisu surađivali i to je bio njihov treći susret. Obojica su sejoš uvijek međusobno proučavali. «Crvena Ruža može biti dovedena u emotivnu dilemu. Poočevom rodu pripada južnoafričkoj bijeloj vladajućoj klasi. Otac navršava veleposlaničkimandat u Velikoj Britaniji, a nakon povratka it će imenovan predsjednikom državne vojneindustrije. Ima goleme nterese u rudnicima, zemljišnim posjedima i na financijskom tržištu.akon Oppenheimera i tvrtke AngloAmerican Companv, njegova obitelj je vjerojatnonajbogatija i najutjecajnija u južnoj Africi. Usto e otac u odličnim odnosima s najvišimrazinama rasističkog režima. Ui, najvažnije je da obožava Crvenu Ružu. Djevojka od oca, uzmininalan napor, može dobiti sve što želi. A to može uključivati i pristup vim razinama vlastii svim tajnim informacijama, čak i onim o novim menovanjima u vojnoj industriji.« RaleighTabaka klimne glavom. Poznavao je obitelj Courtenev procjena mu se činila točnom.«Upoznao sam majku Crvene Ruže, ali ona je politički na lašoj strani», promrmlja. Ramonpotvrdi. «Upravo tako. Shasa Courtenev razveo se prije sedam godina d supruge Tare, koja jebila suučesnica tvog strica Mosesa Game u lombaškom atentatu protiv bijelog rasističkogparlamenta, zbog ;ojeg je uhićen i potom ubijen. Bila je Gamina ljubavnica i rodila mu 2izvanbračnog sina. Tara Courtenev pobjegla je iz Južne Afrike s iaminim sinom nakonneuspješnog atentata. Danas živi u Londonu aktivistica je pokreta protiv apartheida. Članicaje ANCa, ali cijenjena je nedovoljno učinkovitom i uravnoteženom da bi joj se ovjerilo neštoviše od rutinskih dužnosti. Trenutačno vodi sigurnu kuću za agente ANCa u Londonu,povremeno obavlja poslove teklića i sudjeluje u organizaciji skupova i prosvjeda. Njezinastvarna potencijalna vrijednost je u utjecaju na Crvenu Ružu.» «Da», prihvati nestrpljivoRaleigh. «Znam ženu, znam situaciju, napose njezinu vezu s mojim stricem, no, ima li doista

utjecaja na kćer? Čini se da je naklonost Crvene Ruže usmjerena na oca i na taj dio obitelji,zar ne?», upita Raleigh, a Ramon opet potvrdi. »Trenutačno je tako. Ali, pored majke jošjedan član obitelji ima radikalne ideje: brat Michael, koji na nju ima mnogo veći utjecaj. Ali,ima i drugih načina da ju se zavrbuje.» «Kojih?», upita Tabaka. «Jedan je medena zamka»,reče Joe Cicero. «Markiz... oprosti, drug Machado je napokon uspostavio prvi kontakt.Medena zamka jedna je od njegovih mnogih specijalnosti.« «Obavještavat ćete me orazvoju», reče Raleigh, ali u tim riječima nije bilo prizvuka molbe, pa druga dvojica neodgovorile odmah. I Raleigh je bio čelnik ANCa i Komunističke stranke, ali nije bio časnikruskog KGBa poput njih. Joe Cicero je pak bio prije svega časnik KGBa, premda je njegovopromaknuće u čin generala bilo potvrđeno tek prije mjesec dana, baš kad mu je u moskovskojklinici dijagnosticiran karcinom na oba plućna krila. Joe Cicero sumnjao je da je promaknutsamo zato da se nakon cijelog života odanog služenja može povući s višom mirovinom. Kakobilo, činjenica da je čelnik ANCa bila je manje važna od odanosti Majčici Rusiji, pa je ANCmogao računati samo na najnužnije informacije. I odanost Ramona Machada imala je točnoodređene granice. Rodio se u Španjolskoj i njegova je plemićka titula bila španjolska, alimajka mu je bila tamnooka i crnokosa Kubanka. Upoznala je Ramonovog oca kao mladaguvernanta na imanju Machadovih pored Havane. Nakon vjenčanja markiz je lijepu suprugupučanku poveo sa sobom u Španjolsku. Tijekom španjolskoga građanskog rata markiz sesuprotstavio nacionalistima generala Francisca Franca. Unatoč plemenitom rodu inaslijeđenom bogatstvu, Ramonov otac bio je prosvijetljeni liberal. Pristupio jerepublikanskoj vojsci i zapovijedao je bojnom u opsadi Madrida, kad je teško ranjen. Nakonrata obitelj Machado je ocijenila nepodnošljivim tlačenje i diskriminaciju frankističkogrežima. Markiza je supruga uvjerila da se sa sinom vrate na karipski otok. Premda su imoduzeli svu imovinu u Španjolskoj, Machado su još imali kubansko imanje. No, život podBatistinom diktaturom nije bio mnogo bolji od onoga pod Franciscom Francom. Ramonovamajka bila je teta mladog ljevičarskog ekstremista Fidela Castra i jedna od njegovihnajgorljivijih obožavateljica. Sudjelovala je u kampanji agitiranja i zavjeri protiv Batistinogrežima, a mladi Ramon upio je svoja prva politička uvjerenja od nje i njezinoga slavnognećaka. Nakon što je Fidel Castro zatvoren zbog neuspjelog pokušaja zauzimanja vojarna uSantiagu 26. srpnja 1953. godine, Ramonovi roditelji bili su uhićeni s drugim pobunjenicima.Ramonova majka umrla je tijekom ispitivanja u policijskoj ćeliji u Havani, otac je umronekoliko tjedana potom u istome zatvoru od pretrpljenih muka i boli. I kubanska obiteljskaimovina bila je konfiscirana, a Ramonu je ostala samo beskorisna titula markiza. U to jevrijeme imao četrnaest godina. Obitelj Castro prihvatila ga je i brinula se o njemu. Kad jenakon amnestije Fidel Castro pušten, Ramon je pošao s njim u Meksiko i sa šesnaest godinapostao je jedan od prvih vojnika kubanske oslobodilačke vojske u progonstvu. U Meksiku jenaučio koristiti svoju iznimnu ljepotu i svoje očaravajuće ponašanje u osvajanju ženskih srca.Bilo mu je tek sedamnaest kad su ga drugovi prozvali ElZorro dorado, Zlatna lisica, a njegovareputacija neodoljivog zavodnika postala je općepoznata. Prije no što je otac uhićen i što jeumro u Batistinom zatvoru, Ramon je dobio najbolje obrazovanje kojem se mogao nadati sinjedinac bogate aristokratske obitelji. Pohađao je ekskluzivnu školu u Engleskoj, proveo jedvije godine u Harrovvu i stoga je pored svog materinskog španjolskog govorio engleski kaoEnglez. Iskazao je iznimne sposobnosti učenja i usvojio je ponašanje i interese mladoggentlemana. Dobro je jahao, igrao kriket i lovio losose. Bio je odličan i u lovu na španjolskujarebicu i meksičku grlicu. Znao je pucati, jahati, pjevati i plesati, a bio je prelijep. Kad se 2.prosinca 1956. vratio na Kubu s Fidelom Castrom i osamdeset dva junaka, dokazao je svojuhrabrost u borbama na obali, koje su mnoge od njih stajale života. Bio je medu preživjelimakoji su se s Castrom povukli u planine. U godinama gerile El Zorro je slan u sela i gradićekako bi iskoristio svoje umijeće s desetcima žena, mladih i starijih, lijepih i neuglednih. URamonovom zagrljaju postajale su ushićene kćeri revolucije. Svakim osvajanjem postajao je

iskusniji i sigurniji u sebe, tako da su žene koje je zavrbovao dale značajan doprinos konačnojpobjedi revolucije i padu Batistinog režima. U međuvremenu je Castro shvatio potencijalnuvrijednost mladog rođaka i štićenika, a kad je došao na vlast, odužio mu se poslavši ga dadovrši školovanje na američkom kontinentu. Dok je studirao političku povijest i socijalnuantropologiju na sveučilištu u Floridi, Ramon je koristio svoje ljubavničko umijeće kako bi seinfiltrirao u skupinu kubanskih izbjeglica koja je, u suradnji s CIAom, planiralakontrarevoluciju i invaziju otoka. Upravo je Ramonova špijunska aktivnost najvećim dijelompridonijela otkrivanju vremena i mjesta invazije u Zaljevu svinja i uništenju izdajica. Njegovoiznimno umijeće nisu više priznavali samo njegovi drugovi, već i njihovi saveznici. Kad jediplomirao s najvišim ocjenama na sveučilištu u Floridi i vratio se u Havanu, direktor KGBana Kubi uvjerio je Castra da Ramona pošalje u Moskvu na dodatnu obuku. U Rusiji je Ramonnadmašio sva KGBova očekivanja glede njegovih sposobnosti i potencijalne vrijednosti. Bioje jedan od onih iznimnih pojedinaca koji se s lakoćom mogu infiltrirati u sve dijelovedruštva, od gerilskih kampova u prašumi do salona i privatnih klubova u najsofisticiranijimprijestolnicama svijeta. S odobrenjem Fidela Castra unovačio ga je KGB. Zahvaljujućinjegovim rodbinskim vezama, bilo je logično da bude imenovan direktorom zajedničkogkomiteta koji je koordinirao ruske i kubanske interese u Africi. Tijekom tog rada Ramon jeposebno proučio afričke socijalističke oslobodilačke pokrete i dobio je zadatak da odabereorganizacije koje su trebale dobiti punu podršku Sovjeta i Kube. 7 Pokrenuo je politikuslijedom koje je Kuba postala surogat Majčice Rusije u južnoj Africi, a ubrzo potom postao jeodgovorna osoba za slanje oružja i za obuku skupina oružanog otpora. Tako je postao članANCa. U kratko vrijeme posjetio je sve afričke zemlje u svojoj nadležnosti koristećišpanjolsku putovnicu i svoju titulu, hineći da je kapitalistički financijer i službenik jedneposlovne banke: to su mu omogućile isprave koje je dobio od Četvrte uprave. Bijelekolonijalne vlasti primale su ga bez zadrške i bio je rado viđen gost sviju, od portugalskihupravitelja Angole i Mozambika do britanskog generalnog guvernera u Rodeziji. Čak je biona ručku sa zloglasnim južnoafričkim tvorcem apartheida, Hendrikom Verwoerdom. Kad seukazala potreba da bude imenovan novi šef stanice u afričkom odjelu kako bi se zamijeniooboljeli general Cicero, Ramona su njegovo iskustvo i dotadašnji rad učinili prirodnimnasljednikom. I, sad se nalazio u tom uredu ruskog konzulata u Bayswater Street sa čovjekomkojega je trebao zamijeniti i tim afričkim gerilskim vodom: i njegova je odanost bila neupitnakao odanost njegovog nadređenog. Kad je Raleigh Tabaka rekao: «Obavještavat ćete me orazvoju«, ponašao se kao naivac. Mogao je biti izvještavan samo shodno načelu «nužneobaviještenosti«. S Ramonovog i gledišta njegove vlade ustoličenje tog čovjeka i organizacijekoju je predstavljao u vladajuću elitu Južne Afrike bio je tek korak na putu prema konačnomcilju, pobjedi svjetskog socijalizma na cijelom afričkom kontinentu. «Naravno, bit ćešizvještavan o ovom kao i o svakom drugom pitanju od zajedničkog interesa«, zajamči Ramontako iskrenim glasom da se crnac udobnije smjestio u naslonjaču i uzvratio osmijehom.Rijetke su osobe, bili muškarci ili žene, bile imune na njegove čari. Ramon je osjetio velikozadovoljstvo vidjevši da njegova snaga očaravanja djeluje čak i na grubu i neprilagodljivuosobu poput Raleigha Tabake. Raleigh Tabaka bio je potpuno svjestan tog zadovoljstva iakoto nije pokazivao. Zapazio je mutni pogled u Kubančevim zelenim očima. Samo netko tko jeposjedovao Raleighovu prodornu moć promatranja mogao je to zapaziti. Puno je godina radios bijelcima, Rusima i Kubancima, i shvatio je da u ophođenju s njima postoji samo jednonepromjenjivo i izvjesno načelo. Nikad se ne pouzdati, ni u kojoj prigodi, ni u najmanjojsitnici. Naučio se pretvarati da ih prihvaća i davati im lažne znake podložnosti, poput ovognamjernog fizičkog opuštanja i otvorenog povjerljivog osmijeha. Ali, ni na tren nijezaboravljao da su bijelci. Poput najvećeg dijela Afrikanaca, bio je rođeni rasist i štovao jesvoje pleme. Mrzio je te bijelce koji su se s njime ophodili s visine sjedeći nasuprot njemu zastolom za sastanke, kao što je mrzio bijelog policajca koji je pucao u Sharpevilleu. Nikad nije

zaboravio taj stravičan dan, kad je pod plavim afričkim nebom držao u naručju djevojku kojuje volio, divnu crnkinju koja je trebala postati njegova žena. Držao ju je u naručju i gledaokako umire, i prije no što se njezino tijelo ohladilo, dodirnuo joj je prstima rane i njezinom jekrvi prisegnuo da će se osvetiti. Prisega se nije odnosila samo na ubojice, već na sve, na svabijela lica, na sve bijele ruke koje su kroz stoljeća njegovom plemenu nametnule pokornost iropstvo. Mržnja je bila životni poticaj Raleigha Tabake. Pogleda lica dvojice bijelaca,nasmiješi se i pronađe snagu i odlučnost u svojoj mržnji. «Dakle», reče, «ti ćeš se pozabavitiženom. U redu. Sad pređimo na...» «Trenutak.» Ramon podigne ruku kako bi ga prekinuo iobrati se Joeu Ciceru. «Ako moram nastaviti s Crvenom Ružom, trebamo se dogovoriti otroškovima operacije. «Već smo izdvojili dvije tisuće britanskih funta...», usprotivi se generalCicero. «Dovoljne su tek za početnu fazu. Iznos mora biti povećan. Crvena Ruža kći jebogatog kapitalista i da bih je privukao, morat ću biti na razini svoje uloge španjolskogplemića.» Raspravljali su idućih nekoliko minuta, a Raleigh Tabaka je nestrpljivo lupkaoolovkom po stolu. Afrički odjel bio je Pepeljuga Četvrte uprave, pa je trebalo paziti na svakurublju. Ponižavajuće, pomisli Raleigh dok je slušao njihovo cjenkanje. Izgledali su kao dvijestarice koje uz rub prašnjave afričke ceste prodaju bundeve, a ne kao dva čovjeka predanaplaniranju sloma zlohudog carstva i oslobođenja petnaest milijuna potlačenih crnaca.Napokon se dogovoriše i Raleigh s naporom prikrije gađenje dok je ponavljao: «Možemo lirazmotriti odredišta mog putovanja po Africi?» Mislio je da je to razlog sastanka. «Je li stigloodobrenje iz Moskve?» Rasprava se produžila do poslijepodneva. Pojeli su skroman ručak,donesen iz menze konzulata, ne prekidajući rad dok maglica Cicerovih cigareta nije zatamnilasunčeve zrake koje su ulazile u prostoriju kroz njezin jedini prozor. Prostorija je bila jedinicanajvišeg stupnja sigurnosti na zadnjem katu konzulata, koja je redovito provjeravana ne bi lise otkrili možebitni elektronski prislušni uređaji i koja je bila zaštićena od svih oblikašpijunaže. Na posljetku Joe Cicero zatvori spis koji je bio pred njim i podigne glavu. Tamneoči bile su crvene od dima i umora. «Mislim da smo razmotrili sve točke, osim ako nemanečega novog.» Dvojica odmahnuše glavom. «Po običaju, drug Machado će prvi izići», rečeJoe Cicero. Radilo se o elementarnoj opreznosti: nisu ih nikad smjeli vidjeti zajedno ujavnosti. Ramon iziđe iz konzulata kroz ured za vize, najposjećeniji dio zgrade gdje jenajmanje upadao u oči gomili studenata i drugih ljudi koji su dolazili tražiti isprave kako bimogli otputovati u Sovjetski Savez. Ispred konzulata bila je autobusna postaja. Ukrcao se uosamdesetosmicu, ali iziđe na prvoj idućoj postaji i žurno se uputi prema ulazu LancasterGate u Park Kensington Gardens. Usporio je kroz ružičnjak dok nije bio siguran da ga nitkone prati, a potom je prošao parkom. Njegov stan nalazio se u uskoj pokrajnjoj KensingtonHigh Street: bio je unajmljen namjenski za operaciju Crvena Ruža i premda je imao samojednu spavaću sobu, dnevni boravak bio je prostran, a četvrt pomodarska. Tijekom protekladva tjedna, otkad se preselio ovamo, Ramon je uspio stvoriti privid boravljenja u stanu.Osobna prtljaga stigla je s Kube diplomatskom poštom, a u njoj su bile malobrojne vrijedneslike koje mu je otac ostavio i drugi kućni predmeti, fotografije roditelja, obiteljskog zamka iimanja u Andaluziji u srebrenim okvirima. Servisi kristalnih čaša i porculanskog posuda bilisu nepotpuni, ali nosili su grb obitelji Machado: propeti jelen i vepar koji podupiru štit skrižem. Palice za golf bile su naoko nemarno ostavljene na vidjelu u kutu malog predsoblja:jednostavna Hermesova kožna vreća bila je malo pohabana, a obiteljski grb izlizan oduporabe. S obzirom na ono što je doznao o Crvenoj Ruži, znao je da će ona obratiti pažnju natakve pojedinosti. Baci pogled na stari zlatni Cartier, također dio obiteljske ostavštine, kojimu se činio neprimjerenim na njegovoj ruci. Morao je požuriti. Bio je neobrijan. Na brzinu sebrižljivo obrije, istušira se i opere kosu kako bi sprao s nje nepodnošljivi vonj Cicerovihturskih cigareta. Nesvjesno se pogleda u ogledalo dok je prolazio spavaćom sobom. Kad jeprije tri tjedna stigao iz Rusije, bio je u izvanrednoj formi. Časnički tečaj u visokoj školiKGBa na obali Cnog mora očeličio je njegovo tijelo i premda od tada nije bio pretjerano

fizički aktivan, prekid vježbanja nije se primjećivao. Još je uvijek bio vitak i čvrst, ravnatrbuha, pokrivenog crnim kovrčavim dlakama. Pažnja koju je posvećivao svome izgledu bilaje u potpunosti lišena taštine. Tek, lice i tijelo bili su oruđe koje je trebao koristiti u ostvarenjupovjerenih mu zadataka. Nije se zavaravao glede prolazne naravi svoga tjelesnog izgleda, alise trudio da ga što duže održi takvim, kao što ratnik brine o svome oružju. «Sutra, natjelovježbu«, reče si. Imao je na raspolaganju jedan klub borilačkih vještina u Bloomburvju,koji je vodio jedan mađarski izbjeglica. Dva sata predane vježbe dvaput tjedno trebala su gaodržati u potrebnoj formi za operaciju Crvena Ruža. Jahačke hlače bile su od dijagonalnotkanog sukna, a pod jaknom od tweeda imao je vunenu košulju boje kadulje i zelenu kravatu.Čizme su prijanjale poput druge kože, a pri svakom koraku koža je stvarala savršene nabore ugležnjevima. Novac i zanatsko umijeće nisu mogli postići taj učinak, za to su bile potrebnegodine brižljive pažnje. Znao je da je Crvena Ruža iskusna jahačica: u njezinom svijetu konjisu važan dio života. Trebala je prepoznati u čizmama znak pripadnosti istoj ekskluzivnojskupini koje je i sama bila dijelom. Opet pogleda na sat. Točno je procijenio vrijeme.Zaključa stan i iziđe na ulicu. Kišni oblaci koji su zaprijetili početkom popodneva razišli su sei ljetna je večer bila prekrasna. Činilo se da su se i prirodne sile urotile ne bi li mu pomogle.Konjušnice su bile u uskoj uličici iza vojarne kraljevske straže. Upravitelj ga prepozna. Dokje potpisivao registar, Ramon nakratko pogleda imena koja su prethodila njegovom i vidje daga sreća i dalje služi. Crvena Ruža potpisala je preuzimanje konja prije dvadeset minuta. Odeu konjušnicu i konjušar mu osedla crnu kobilu koju je Ramon pomno odabrao i koju je platiosto pedeset funta s računa za troškove. Kako bilo, radilo se o izvrsnom poslu i znao je da ćevratiti novac utrošen u kupnju, možda čak i zaraditi odluči li je prodati. Provjeri uzde iopremu govoreći tiho kobili i smirujući je milovanjem. Tada pokretom glave zahvalikonjušaru i uzjaši. U tako divnoj večeri bilo je pedesetak jahača u Rotten Rowu. Ramonpotjera kobilu korakom ispod hrastova dok su skupine jahača išle u oba smjera. Djevojke nijebilo među njima. Čim se kobila malo zagrijala, potjera je u kas. Pokreti su joj bili skladni, aRamon je jahao kao vrhunski jahač: njegova vještina bila je očigledna i najneiskusnijem oku.Bili su čaroban par, pa su se neke žene koje su susreli okrenule u sedlu kako bi ih promotrile.Na kraju Rotten Rowa, kod Park Lanea, Ramon okrene kobilu i potjera je u lagani galop, jerje puni galop bio zabranjen. Sto metara dalje, prema njemu je išla skupina od četiri jahača,dva elegantna mlada para, ali djevojka se isticala medu njima kao kolibri u jatu vrabaca. Podjahačkom kapom kosa je sličila krilu ptice u letu i iskrila je na zgusnutoj sunčevoj svjetlosti.Kad se nasmijala, bljesnuli su bijeli zubi, a lice je bilo rumeno od kretanja i vjetra. Ramonprepozna muškarca koji je jahao uz nju. Pratio ju je u mnogim prigodama posljednja dvatjedna. Ramon se raspitao o njemu. Bio je drugorodenac bogatog proizvođača piva, mekušac iplayboy kakve su u Londonu nazivali «radost debitantica», i prije četiri dana bio je s njom nakoncertu Rolling Stonesa. Otad je Crvena Ruža provela dvije večeri u njegovom društvu,idući s partyja na party u Knightsbridgeu i Chelseau. Ramon je zapazio da se ophodi s njime srazdraganom snishodljivošću, kao da je prerazmaženo štene bernardinca, i da nikad ne ostajenasamo s njime, osim kad je svojim MGom vozi s jednog tuluma na drugi. Ramon je biogotovo siguran da ne spavaju, a to je bilo vrlo neobično za ljeto 1969. godine, kad jeseksualna nesuzdržanost harala poput epidemije. Znao je da Isabella Courtenev nijecmizdrava djevica. Prema dokumentaciji, u tri godine provedene u Highveldu imala je baremtri burne, premda kratkotrajne veze. Dok se udaljenost između njih smanjivala, Ramonustredotoči pažnju na kobilu i ispruži se kako bi joj pomilovao vrat. «Hajde, zlato.» Govoriojoj je španjolski, a krajičkom oka je promatrao djevojku. Po običaju je skrenuo pogled kako bidao dojam da ne gleda, a zapravo nije propuštao ni najmanju sitnicu. Gotovo su se presrelikad opazi da djevojka naglo diže bradu i širi oči. Ali, ne obazre se i produži svojim smjerom.«Ramon!» Glas je bio visok, zapovijedan. «Stani!» On zaustavi kobilu i okrene se blagonamrštena čela, srdita izraza lica. Crvena Ruža okrenula je konja i vraćala se u njegovom

smjeru. Ramon je i dalje izgledao suzdržano i hladno, kao da je pomalo uvrijeđen. Ona mustane uz bok i krene ukorak s njim. «Ne sjećaš me se? Isabella Courtenev. Ti si moj spasitelj.«Osmijeh je bio nesiguran, zbunjen. Muškarci su je uvijek prepoznavali, bez obzira kakokratkotrajan i kako davan bio njihov posljednji susret. «Na koncertu, u parku», završi pomalosmetena. «Ah!», Ramon si napokon dopusti osmijeh. «Ukras za motocikl. Ispričavam se. Onajdan bila si odjevena drukčije.» «Nisi sačekao ni da ti zahvalim«, reče ona optužujućimglasom. Suspregnula je poriv da se nasmije od olakšanja kad ju je napokon prepoznao.«Zahvala nije bila potrebna. Osim toga, ako se dobro sjećam, nešto si hitno morala obaviti.»«Sam si?» Ona hitro promijeni temu. «Zašto nam se ne pridružiš? Da te upoznam sa svojimprijateljima.« «0h, ne želim se nametati.« «Molim te», bila je uporna. «Bit će ti simpatični.Zabavni su.» Ramon se blago nakloni u sedlu. «Kako mogu odbiti tako ljubazan poziv takolijepe gospode?» Isabella se osjećala kao da joj kliješta stišću srce. Jedva je disala dok jegledala te zelene oči na licu tamnog anđela. Ostali su stajali i čekali. Već i prije no što suprišli, ona opazi da je Roger nezadovoljan. Ustreptavši od osvetoljubive zluradosti, reče:«Roger, predstavljam ti markiza de Santiaga y Machada. Ramon, ovo je RogerCoatesGrainger.» Uoči da je Ramon promatra upitnim pogledom i tek tada shvati da jepogriješila navodeći titulu. On ju nije spomenuo tijekom njihovog prvog susreta. Ali,nelagoda tog trenutka bila je zaboravljena čim je Ramona predstavila Harriet Beauchamp ividjela kako Harriet reagira. Polizala je usne doslovce kao mačka u televizijskoj reklami zamačju hranu. Harriet je bila Isabellina najbolja prijateljica u Londonu, više iz razlogauzajamne koristi nego zbog istinske međusobne sklonosti. Lady Harriet bila je za Isabelluulaznica u najekskluzivnije krugove londonskoga visokog društva. Kao grofovska kći bila jedobrodošla na mjestima gdje je Isabella, unatoč ljepoti i važnosti svoje obitelji, bila smatranaskorojevićem, uljezom smiješna naglaska. S druge je strane Harriet otkrila da kamo god odeIsabella Courtenev, ubrzo se oko nje okupi mnoštvo muškaraca. Neugledna i debeljuškastavanjština blijede plavuše prikrivala je strastvenu i pomamnu narav, a Isabella je bila sretna štojoj može prepustiti one koje je odbila. Sustav je obično savršeno djelovao, ali Ramona zasadnije odbila, naprotiv, pa Isabella potjera konja između njih dvoje i uputi Harriet poglednijemog upozorenja. Harriet je bila polaskana time. Znala je da se ne može nadati da će ikadpostati Isabellina rivalka, ali uživala je već i u tome što se ophodi s njom kao da to jest.«Markiz?», promrmlja Ramon kad su nastavili jahati. «Znaš o meni mnogo više no što jaznam o tebi.» «Oh, mora da sam vidjela tvoju fotografiju u nekoj mondenoj rubrici», dobaciIsabella dokonim glasom dok je razmišljala: Bože, ne smije pomisliti da sam se raspitivala onjemu. «Ah, u Tatleru, naravno...«, potvrdi Ramon. Njegova fotografija se nije nikad nigdjepojavila, osim možda u registrima CIAe ili koje druge tajne službe. «Da, tako je, u Tatleru.»Zahvalna Isabella jedva je dočekala odstupnicu koju joj je ponudio i potrudila se da gaprivuče ne pokazujući odveć očito i napasno zanimanje. Bilo je mnogo lakše no što jeočekivala. Ramonova je privlačnost bila nenametljiva, a svojim uljudnim ponašanjem izvrsnose uklapao u skupinu. Uskoro su svi izuzev Rogera, koji se i dalje mrštio, počeli razgovarati ismijati se kao stari prijatelji. Kad je pao sumrak i kad su se vratili u konjušnice, Isabelladotjera konja bliže Harrietinom i promrsi: «Pozovi ga na večerašnji party.» «Koga?» Harrietje pogleda praznim pogledom, a izraz lica odavao je hinjeno nerazumijevanje. «Dobro znaš okome govorim, uspaljena vještice! Već sat vremena ne skidaš s njega oči ni jajnike!» LadyHarriet Beauchamp imala je na raspolaganju obiteljsku kuću u Belgraviji preko cijelog tjedna,dok su roditelji bili na ladanju, i organizirala je najbolje prijeme u prijestolnici. Te noći,nakon predstave, pojavili su se gotovo svi glumci popularnog musicala Kosa, još uvijeknašminkani i u scenskim kostimima. Jamajčanska grupa koju je Harriet unajmila dočekala ihje s calypso verzijom Aquariusa. Okolnosti su obećavale da će to biti jedan odnajnezaboravnijih Harrietinih prijema. Bilo je toliko ljudi da je i parovima koji su imaliozbiljne namjere trebalo dvadeset minuta kako bi iz plesne dvorane došli do spavaćih soba na

katu, a čak su i tamo morali čekati u redu. Isabella se pitala što bi pomislio Harrietin otac,deseti grof, da može pretpostaviti sav taj promet u svome krevetu s baldahinom. Usred togabučnoga veselja Isabella se uporno držala po strani. Sjela je na sredinu mramornih stuba,odakle je mogla držati na oku sve novopridošle koji su ulazili kroz vrata te pratiti što sedogađa u plesnoj dvorani i u stražnjem salonu, u kojemu se okupio dio uzvanika. Odbijala jepozive za ples premda su joj neprestano stizali. Bila je tako ledena za uporne iskaze pažnje inesuvisle šale Rogera CoatesGraingera daje on obeshrabreno potražio utočište u baru naterasi. Vjerojatno je već mrtavpijan, pomisli Isabella s hirovitim zadovoljstvom. Večer je bilatako uspjela da nitko od gostiju nije htio otići na neku drugu zabavu. Kretanje na ulazuodvijalo se u samo jednom smjeru, a buka i metež rasli su iz minute u minutu. Nova skupinapripitih uzvanika ude pozdravljajući i Isabella se načas razveseli kad spazi glavu pokrivenuvalovitom tamnom kosom, ali odmah potom uoči da je čovjek prenizak. Kad se okrenuo,mogla mu je promotriti maslinasto lice opuštenih jagodica. Osjeti da ga mrzi, tko god bio. Unekoj vrsti mazohističke pokore, jedna jedina čaša šampanjca potrajala joj je cijelu večer.Vino je već izgubilo mjehuriće i ugrijalo se u dodiru s njezinom rukom. Okrene se i potražiRogera kako bi ga poslala po drugu čašu, ali ga vidje kako pleše s visokom mršavomdjevojkom s umjetnim trepavicama, koja se prodorno i kreštavo smijala. «Bože, užasna je»,reče si Isabella. «A Roger ispada budala što slini za njom.» Baci pogled na francuski sat odporculana i pozlaćene bronce iznad vrata salona. Dvadeset do jedan. Uzdahne. Tog dana udvanaest i pol njezin je otac pozvao na ručak skupinu utjecajnih zastupnika sa suprugama. Poobičaju, ona je morala biti domaćica. Morala je malo odspavati kako bi bila u formi... ali, jošje odugovlačila. «Gdje je, dovraga?», upita se ljutito. «Obećao je doći, kvragu i on.» Zapravo,rekao je samo da će pokušati skočiti u kasne sate. «Ali, dogovorili smo se i gotovo jeobećao.» Odbije još jedan poziv za ples ne podižući glavu i otpije šampanjac. Bio je ogavan.«Ne namjeravam čekati ni minutu poslije jedan», odluči čvrsto. «Ni po koju cijenu.» Tada jojsrce stane, a onda opet nekontrolirano zakuca. Glazba je postala nježnija i veselija, tjeskobnagomila i metež su nestali, neraspoloženje je čudom nestalo, a ona osjeti olakšanje,preplavljena uzbuđenjem i ustreptalim iščekivanjem. On je bio na ulazu. Bio je tako visok daje sve oko sebe nadvisio za pola glave. Kovrča kose nalik upitniku pala mu je na čelo, a uizrazu lica vidjela je odmak, gotovo prezir. Htjela je viknuti: «Ramon, ovdje sam!». Ali sesuzdrži i odloži čašu ne gledajući. Čaša se prevrne i djevojka koja je sjedila na stubi ispod njekrikne kad joj se mlaki šampanjac prolije po golim leđima. Isabella ju nije čula. Ustanegipkim pokretom i Ramonove zelene oči odmah je obujmiše. Pogledaše se iznad glavaplesača i bilo je kao da su sami. Ne nasmijaše se. Isabelli je taj trenutak izgledao svečano. Onje došao: bila je nedorečeno svjesna značenja onoga što se događalo. Bila je sigurna da se utom trenutku njezin život promijenio. Ništa više nije moglo biti kao prije. Počne silaziti nezapinjući za parove koji su se grlili na stubama. Kao da su se izmicali pred njom, njezine sunoge nehotice nalazile prazan prostor. I dalje je gledala Ramona. Nije joj pošao u susret:nepomično je stajao u gomili. Njegova nepomičnost podsjećala ju je na velike afričke mačke iprožimala laganim trncima straha, ubrzavala bilo dok je silazila k njemu. Kad je stala isprednjega, ne progovore. Trenutak potom Isabella mu pruži gole preplanule ruke i kad je Ramonprivuče na grudi, zagrli ga. Plesali su: svaki pokret njegova tijela prenosio se na Isabellino kaostrujni udar. Glazba je bila suvišna, kretali su se u svom ritmu. Ona je pritisnula svoje grudi otvrde i gipke mišiće njegovih grudi i osjećala je njegove otkucaje srca dok su joj bradavicetvrdnule. Znala je da ih Ramon osjeća, jer je sad i njegovo srce brže kucalo, a zelene su očipotamnjele. Izvije leđa u putenoj kretnji koja istakne hrptene mišiće. Ramon ih pomilujedodirujući kralješke kao da svira na nekom glazbalu. Isabella zadrhti na taj dodir, nagonskigurne naprijed zdjelicu u Ramonove slabine i osjeti kako se kruti. Činilo joj se da je Ramonveliko stabloVuona lijana koja ga obavija. On je bio otok, a ona struja tropskog oceana kojaga nježno zapljuskuje. Osjećala se slobodno i lagano, činilo joj se da pluta u njegovom

naručju, i to je bila jedina stvarnost. Bili su sami u svemiru, onstran zakonitosti prostora ivremena, čak ni sila teža nije više postojala i njezine noge više nisu doticale tlo. Ramon sekretao prema izlazu, a Isabella spazi Rogera koji je micao usne pokušavajući joj nešto reći sdruge strane dvorane. Visoke djevojke više nije bilo, njegovo je lice bilo zajapureno odnegodovanja, ali ostavila ga je zarobljenog u gomili poput ribe u mreži. Kad su sišli nizvanjske stube, Isabella iz večernje torbice izvadi ključeve Mini Coopera i stavi ih Ramonu uruku. On krene punom brzinom po pustim ulicama, a Isabella se ispruži kako bi se stisnula uznjega koliko su to dopuštala školjke sjedala. Potpuno usredotočena, promatrala je njegovolice. Nije vidjela kamo vozi, niti ju je zanimalo. Mislila je da neće više izdržati ni trenutka nedodirne li ga, ne osjeti li opet njegove ruke na svome tijelu. I opet ustrepta. Tada Ramonzaustavi automobil uz pločnik. Dugim koracima obiđe Mini i Isabella shvati da ga potičežudnja gotovo jednako pomamna kao njezina. Uhvati se za njegovu ruku ne osjećajući tlo podnogama dok su hodali pločnikom uputivši se prema ulazu jedne od niza sličnih zgrada odcrvene cigle. On je povede stubama do drugog kata. Čim je zatvorio vrata stana, okrene seprema njoj i prvi je put poljubi. Njegovo je lice ogrubjelo od brade poput kože morskog psa,ali usne su bile mekane, užarene i slatke poput zrelog ploda, a jezik je bio nalik živom stvoru.Isabella osjeti kako nešto puca u njoj, a razbor i suzdržanost kao da su bili odneseni bujicom.Čula je u ušima zvuk sličan olujnom vjetru nad uzburkanim morem dok je pomamagospodarila njome. Uskomeša se u njegovu naručju i strga odjeću sa sebe, obuzetaraspomamljenom nestrpljivošću, bacajući je na ulašteni parket malog predsoblja. Ramon sesvuče jednako hitro, a Isabella ga je požudno gledala dok je postupno otkrivao svaku divnupojedinost svoga tijela. Nikada nije pomislila da muško tijelo može biti tako lijepo. Dok sudruga bila gruba, kvrgava i puna ispupčenih žila, Ramonovo je tijelo bilo glatko i savršeno.Znala je, bila bi sretna već i da može dovijeka gledati to tijelo, ali istodobno je ćutila da ćekriknuti od patnje ne osjeti li ga odmah na sebi. Gola se baci na njegove gole grudi. Snažno sepripije uz njega i osjeti njegovu čvrstinu, krepkost i toplinu premda su joj dlake na njegovimgrudima nepodnošljivo ubadale nabrekle vrhove bradavica. Zajeca i pokrije mu usta svojimustima kako ne bi krikom izrekla svoju očajničku žudnju. Ramon je podigne i ona postanelagana kao pero u njegovom naručju. Odnese je do kreveta ne prekidajući požudan dodirustima. Kad se probudila, Isabella je bila preplavljena neizdrživim osjećajem dobrostanja.Činilo joj se da će se svaki čas rasprsnuti od radosti, cijelo joj je tijelo treperilo kao da svakimišić i svaki živac žive zasebnim životom. Dugo nije uspjela shvatiti što joj se dogodilo.Ležala je zatvorenih očiju duboko proživljavajući taj trenutak. Znala je da je tako čarobnoduševno stanje prolazno i kratkotrajno, ali htjela je da potraje vječno. Potom polako osjetimiris muškarca u nosnicama, okus njegovih usta koji se još zadržao na njezinom jeziku.Osjeti utrnulost koja slijedi odnošaj, žarenje nježne kože oko usana nadražene oštrom bradom.Sve je to iskusila i te se male nelagode pretvore u duboko zadovoljstvo i užitak. Tada, novočuđenje, nova misao sijevne u njezinoj svijesti: zaljubljena sam! I skroz se razbudi. Njezinaradost bila je gotovo delirij. Naglo sjedne i plahta joj spadne do struka. «Ramon», reče. Najastuku pored njezinog bilo je udubljenje koje je proizvela njegova glava. Na bijeloj plahtibila je tamna dlaka smotana kao opruga sata. Dodirne je i osjeti da je plahta hladna: toplinaRamonova tijela već je nestala. Obuzme je očaj. «Ramon.» Ustane iz kreveta i bosa ode dokupaonice. Vrata su bila pritvorena, kupaonica prazna. Opet je otišao: stojeći gola nasredsobe, pogleda oko sebe osupnuta izraza lica. Ramon je bio poput velike mačke. " Ta jenjegova tajnovitost bila čudna. Koža joj se naježi oko bradavica. Prekriži ruke na grudima iprotrne. Tada opazi pismo na noćnom ormariću. List luksuznog papira s obiteljskim grbom,ispod ključa Minija. Nestrpljivo ga zgrabi. Nije bilo njezinog imena. Iznimna si žena, no kadspavaš, svejedno si nalik djevojčici, lijepoj, nevinoj djevojčici. Nisam imao hrabrostiprobuditi te. Bilo mije teško otići, ali morao sam. Ako možeš poći preko vikenda sa mnom uMalagu, budi ovdje sutra ujutro u devet. Trebat će ti putovnica, ali ne moraš ponijeti

spavaćicu. Ramon. Isabella se nasmije s olakšanjem i radosti, opet je preplavi bezbrižnost kaonakon buđenja. Ponovno pročita pismo: papir je bio gladak, hladan kao mramor i izazivao je unjoj puteni doživljaj. I Ramonova je koža bila tako glatka... Njezine oči postadoše snene izanesene dok je dozivala u um pojedinosti protekle noći. Ramon je nadmašio sva njezinaprethodna iskustva. S drugima, čak i s najiskusnijim i najstrpljivijim, uvijek je bila svjesnanjihovih odijeljenih tijela, suprotstavljenih bića, pokušaja pružanja i uzvraćanja užitka. SRamonom nije bilo dioba. Kao da je pored njezinog tijela posjedovao i njezin um. Slili su sejedno u drugo u polubožanskom prožimanju, njihova tijela i umovi postali su jedno. Mnogoputa te noći pomislila je da su zajedno došli do vrhunca, a potom je otkrila da su još upodnožju brda i da je iznad njih vrh, potom još jedan, pa još jedan, svaki veličanstveniji odprethodnog. Nije bilo kraja ni konca, samo uranjanje u san, tako dubok da je bio nalik smrti, aonda uskrsnuće u tome novome začaranom životu. »Zaljubljena sam», promrmlja gotovovjerski bogobojazno i pogleda svoje tijelo, zapanjena mišlju da tako krhak sud možesadržavati tako veliku sreću, tako nabujale osjećaje. Onda vidje svoj sat pored ključevaautomobila na noćnom ormariću. «Oh, Bože moj!» promrmlja. Bilo je deset i pol. «Tatinručak!» Skoči na noge i potrči u kupaonicu. Na umivaoniku Ramon joj je ostavio novučetkicu za zube u još neotvorenoj plastičnoj kutiji. Taj mali iskaz brige nerazmjerno je dirne.Pjevuckala je Faraway Places dok su joj usta bila puna zubne paste. Zaključi da ima tek tolikovremena da se na brzinu okupa. Uroni tijelo u vruću vodu i pomisli na Ramona otkrivši usvojoj duši veliku bolnu prazninu. «Dosta», reče si smijući se. «Dodirom čarobnog štapićadoveo te do delirija.» Iskoči iz kade i uzme ručnik. Još je bio vlažan: pritisne rub na usta i nospa udahne blag, ali neizbrisiv miris Ramonove kože. Opet se uzbudi. «Dosta!», zapovjedi sigledajući se u zamagljenom ogledalu. «Za sat vremena moraš biti na Trafalgar Squareu.»Spremala se izići iz stana kad usklikne i trkom se vrati u kupaonicu. Potraži u večernjojtorbici, uzme pilule Ovanon u kutijici s kalendarom i izvadi jednu. Stavi bijelu pilulu na jezik,napuni čašu vodom iz slavine i nazdravi svom odrazu u ogledalu. «Životu, ljubavi i slobodi»,reče. «I mnogim sretnim ponovnim dolascima ovamo.» Proguta tabletu. Krvavi sportovi nisuu Isabelli Courtenev izazivali gađenje. Njezin je otac oduvijek bio lovac i zidoviWeltevredena, njihove kuće na Rtu Dobre Nade, bili su ukrašeni trofejima. U posjedu obiteljibila je i jedna agencija za safari, koja je imala veliki rezervat u dolini Zambezija. Prethodnegodine provela je dva idilična tjedna u tom divljem i čarobnom području u društvu snajstarijim bratom, Seanom, koji je bio profesionalni lovac i vodio je agenciju za račun tvrtkeCourteney Enterprises. U više je navrata Isabella sudjelovala u lovu na poziv HarrietBeauchamp. Dosta je dobro gađala iz svoje prekrasne dvocijevke Holland & Holland 20 sazlatnim intarzijama, koju joj je otac darovao za sedamnaesti rođendan. Koristila ju je u lovuna šljuke u delti Okavanga, u lovu na jarebice u pješčarama Karooa, u lovu na guske i patkena velikom Zambeziju, u lovu na prepelice u prostranstvima Highlandsa te u lovu na fazane,jarebice i šljuke na nekim velikim engleskim imanjima, na koja je bila pozvana sa svojimocem veleposlanikom. Nije se užasavala hotimice prolivene krvi, a budući da je od obiteljinaslijedila svoj dio strasti za izazovom, to ju je natjecanje očaralo. Bio je drugi dan i početnibroj od tri stotine sudionika sveo se na dvojicu, jer se radilo o natjecanju na ispadanje ukojemu pobjednik dobiva sve. Upisnina je stajala tisuću američkih dolara po osobi, stoga jenagrada prelazila četvrt milijuna, a napetost je došla do vrhunca kad je Amerikanac zauzeostav za gađanje. Amerikanac i Ramon Machado bili su jedini preostali natjecatelji i uposljednja su dvadeset tri hitca bili izjednačeni. Na posljetku, ne bi li prekinuli zastoj iovjenčali pobjednika, španjolski su sudci odlučili da odsad nadalje svakim hitcem trebajusrušiti dva goluba. Amerikanac je bio profesionalac. Išao je s natjecanja na natjecanje uŠpanjolskoj, Portugalu, Meksiku i Južnoj Americi, a do prošle je godine sudjelovao i nanatjecanju u Monacu. Ali, u kneževini su turniri bili zabranjeni nakon što je jedan smrtnoranjeni golub pobjegao sa strelišta, preletio zidine palače i pao na stol dok je princeza Grace

pila čaj, uprljavši krvlju stolnjak i haljine nazočnih gospoda. Princ Ranieri izdaleka je čuoviku i to je bio kraj turnira u Monacu. Amerikanac je bio Isabelline dobi. Nije još navršiodvadeset pet godina, ali se pretpostavljalo da njegova zarada prelazi sto tisuća dolara godišnje.Koristio je bokericu koju je prije gotovo jednog stoljeća izradio legendarni oružar JamesManton. Naravno, cijevi su bile zamijenjene i bile su izvedene neke preinake koje suomogućile korištenje suvremenog streljiva duže čahure i punjenog bezdimnim barutom. No,mehanizam, uključivši i ugravirane pse, bio je originalan i sačuvao je čudesnu ravnotežu iučinkovitost koju mu je dao stari James. Mladi Amerikanac stao je na svoje mjesto, podigaopušku, stisnuo rukohvat pod desnim pazuhom i uperio cijevi malo iznad središta polukruga odpet pletenih košara posloženih na trideset metara udaljenosti. U svakoj je košari bio živigolub. Pripadali su vrsti koja u jatima živi u velikim gradskim središtima. Bili su veliki,snažni i raznobojni: brončane, metalnozelene i zagasitoplave boje, neki s tamnim ogrlicamaoko vrata ili bijelim mrljama na krilima. Kako bi uvijek imali na raspolaganju dovoljan brojgolubova, članovi streljačkog kluba sagradili su u blizini jednu daščaru, u kojoj su bilahranilišta koja su se svakodnevno punila kukuruzom i čija su se vrata mogla zatvoritidaljinskim upravljačem kako bi ptice došle na hranilište ostale u stupici. Vrlo često golub kojibi neranjen utekao strijelcima odmah se vraćao u daščaru. Na mnoge je u prošlosti više putapucano: ti su bili najlukaviji, naučili su tanane trikove kako strijelcima otežati ciljanje.Poslužitelji koji su ih stavljali u košare uvijek bi im iščupali pero ili dva iz krila ili repa kakobi njihov let bio nepredvidiv. Košare su se otvarale mehanizmom kojim je otvaranjepojedinog poklopca bilo prepušteno slučajnosti i koji je podrazumijevao do pet sekundaodgode od trenutka kad bi strijelac uzviknuo «pull!» kako bi zatražio puštanje goluba. Začovjeka znojnih ruku i ubrzanih otkucaja srca zbog desetina tisuća dolara u igri, pet sekundabila je čitava vječnost. Košare su bile trideset metara daleko, a obično se računalo da jestvarni domašaj dvocijevke kalibra 12 četrdeset metara. Dakle, golubovi su puštani gotovo nagranici domašaja i ograda je bila tek deset metara iza posloženih košara. Bijelo oličena niskadrvena ograda, ne viša od dvadeset centimetara, označavala je granicu unutar koje je golubtrebao biti ubijen. Lešina ptice ili, u slučaju da ju je ruža hitca raskomadala, njezin najtežiizvagani dio, morali su pasti unutar ograde. Stoga je strijelac morao pogoditi svog goluba čimizleti iz košare, unutar tih deset metara, prije no što preleti granicu. Košare su bile posloženeispred njega u polukrug od četrdeset pet stupnjeva i ništa nije ukazivalo koji će se poklopacotvoriti na komandu «pull!», ništa nije omogućavalo da se predvidi smjer leta oslobođeneptice. Mogla je krenuti lijevo ili desno, odmah se udaljiti prema ogradi ili krenuti premastrijelcu, što je bilo najneočekivanije. Povrh toga, golubovi su brzi i bučni letači, sposobni dapromijene smjer i u najbržem letu. A sad su sudci odlučili da ih puste dva umjesto jednog.Amerikanac se namjesti, malo se nagne i pogrbi poput boksača, s lijevom nogom u blagomiskoraku. Isabella uzme Ramonovu ruku i lagano je stisne. Sjedili su u najnižem redunatkrivenog gledališta, na kožnim stolcima namijenjenim natjecateljima i upravi kluba.«Pull», reče Amerikanac. Teksaški glas odjekne u tišini kao udarac po čeličnom nakovnju.«Promaši!», promrmlja Isabella. «Molim te, promaši!» Sekundu ili dvije ne dogodi se ništa.Tada se uz škljocanje otvoriše poklopci dviju košara, broja dva i pet, malo ulijevo i potpunoudesno od položaja strijelca. Poneseni strujom komprimiranog zraka koja je izlazila iz cijevina dnu košara, dva goluba odmah poletješe. Broj dva krene prema vani u brzom niskom letu.Amerikanac ga nacilja stavivši oružje na rame i opali. Pet metara od košare obris golubaizobliči se od kiše sačme, a lepet krila odjednom prestane. Ugine u zraku, u vrtlogu perjapadne unutar kruga i ostane nepomičan na zelenoj travi. Amerikanac odmah nacilja drugogagoluba, koji je poput brončanog bljeska poletio udesno, ali kojeg je prvi pucanj natjerao dakrene nazad, prema središtu, tako munjevito da strijelac nije stigao na vrijeme naciljati. Stogaje hitac bio malo lijevo od središta, i to toliko da umjesto srca ili mozga sačma raskomadagolubu desno krilo, pa on, grozno osakaćen, zadrhti i padne ostavljajući za sobom u zraku

oblak perja. Sruši se trideset centimetara unutar niske bijele ograde i svi u gledalištu u isti časuzdahnuše. Potom se dogodi nešto nevjerojatno: golub bez jednog krila bjesomučno zalepetadrugim i stane na noge. Zatetura prema ogradi uzalud mašući preostalim krilom dok mu je izgrla izlazio žaloban kliktaj. Gledatelji skoče na noge. Amerikanac je u sredini nepomičnostajao s praznim oružjem oslonjenim na rame. Bilo mu je dopušteno uporabiti samo dvanaboja. Kad bi sad opet napunio pušku i ubio pticu trećim hitcem, bio bi diskvalificiran iizgubio bi nagradu. Golub je stigao do prepreke i slabašno je pokušao preskočiti. Udarigrudima u drvo koji centimetar od vrha i sruši se na tlo ostavljajući trag tamnocrvene krvi nabijeloj površini. Pola gledališta vikne «Umri!», dok su oni koji se nisu kladili na Amerikancaviknuli «Hajde!, Hajde!» I Golub se zbunjeno tržne i još jednom skoči na prepreku. Ovaj put sočitim naporom stigne do vrha i počne se njihati naprijednazad na rubu. Isabella je bila nanogama i vikala je s drugima. «Skoči!», uzvikne. «Nemoj umrijeti! Pređi, predi!» Iznenada,umirući se golub ukoči, izvije vrat unazad, padne i ostane mrtav nepomično ležati na travi.«Hvala!», promrmlja Isabella bacajući se nazad na stolac. Golub je pao prema naprijed iuginuo je izvan kruga. Zvučnici nad njihovim glavama zagrmiše objavljujući ishodšpanjolskim izrazima koje je Isabella dobro naučila u posljednja dva dana. «Jedan pogođen.Jedan promašen.« «Srce mi neće izdržati napetost.» Isabella teatralnim pokretom pritisne rukena grudi, a Ramon se nasmiješi svojim hladnim zelenim očima. «Trebao bi se vidjeti!»,uzvikne. «Ledeni čovjek. Nikad te ništa ne može uzbuditi?» «Ne izvan tvoga kreveta»,promrmlja on. Prije no što je Isabella stigla odgovoriti, prekinuše je zvučnici. «Sljedećistrijelac! Broj sto deset!» Ramon ustane. Dok je namještao štitnike na uši, njegovo je lice jošuvijek bilo mirno i hladno. Naučio je Isabellu da mu ne zaželi sreću, pa ona ne reče ništa dokga je gledala kako ide do spremišta gdje je ostala samo njegova puška. Uzme je, otvori, oslonije na pregib lakta i iziđe na blještavo iberijsko sunce. U Isabellinim očima bio je lijep iromantičan. Sunce mu je sjalo u kosi, a prsluk s kožnim zakrpama na ramenima bio je skrojenpo mjeri za njegov grudni koš i savršeno je prijanjao, tako da tijekom gađanja rukohvatdvocijevke nije mogao zapeti za nabor tkanine. Stigne na položaj, napuni okomite cijeviPerazzija i zatvori ih. Tek tada okrene glavu prema Isabelli, kako je protekla dva dana činiosvaki put prije no što bi opalio. Ona je čekala tu kretnju: podigne obje ruke stišćući snažnopalce i pokaže mu stisnute šake. Ramon se okrene i stane potpuno nepomičan. Opet jepodsjeti na afričku mačku, na pritajenog leoparda koji motri plijen. Ne nagne se naprijed kaošto je učinio Amerikanac. Stajao je uspravan, elegantan. Ne podižući glas, reče: «Pulll» Dvagoluba izlete iz otvorenih košara bučno lepećući krilima, a Ramon namjesti pušku laganimpokretom koji se činio opuštenim i laganim. Dok je s rođakom Fidelom Castrom bio uMeksiku, u velikoj je mjeri financirao nabavku oružja za oslobodilačku vojsku u nastajanju,pobjedama na streljačkim natjecanjima u Guadalahari. Poput američkog protivnika, i on je bioprofesionalac iskusna oka i brzih refleksa. Prvi golub zalepetao je svjetlucavim zelenimkrilima i poletio ukoso prema ogradi. Morao ga je prvog pogoditi. Pogodi ga ružom šesticeispaljene iz donje cijevi i golub se rasprsne u oblak perja poput raznesenog jastuka. Okrene seprema drugom golubu zanoseći se poput plesača. Taj je bio veteran: bio je korišten kao metaveć desetak puta i letio je nisko, u visini košara. Poslužitelj mu je nepravilno operušao rep pase, premda leteći gotovo sto na sat, stalno zanosio. Umjesto da krene prema ogradi, poletio jeravno prema Ramonovoj glavi smanjivši razmak na manje od tri metra, zbog čega je hitacpostao iznimno težak. Dok mu je munjevito letio pred očima, imao je samo stotinku zareakciju, a blizina nije omogućavala da se sačma rasprši u veliku ružu. Pogodi goluba u glavu,koja se raskomada. Tijelo se rasprsne u kovitlac krvavog perja i samo krila ostadoše čitava.Lelujajući kroz zrak, padoše na tlo do Ramonovih nogu. Isabella vikne i skoči na noge te hitropreskoči prepreku. Premda ju je glavni sudac strogo opomenuo, ne obazre se na njegovoupozorenje i potrči zagrliti pobjednika. Gledatelji su bili uzbuđeni zbog napetosti natjecanja isvi se nasmijaše i zapljeskaše dok su se Ramon i Isabella grlili nasred strelišta. Bili su

prekrasan, neizmjerno lijep par: visoki, atletskog stasa, blistali su od zdravlja i bili su punimladenačkog poleta. A to spontano iskazivanje ljubavi dirnulo je sve one koji su ga vidjeli.Otišli su u grad Mercedesom koji je Isabella unajmila u zrakoplovnoj luci. Ramon je otvorioračun u Španjolskoj banci i položio novac od nagrade. Začudo, imali su isti stav prema novcu.Činilo se da Isabella nikad ne razmišlja o cijeni ili vrijednosti predmeta. Ramon je primijetioda nikad ne gubi vrijeme na raspitivanje o cijeni ako joj se neka haljina ili drangulija dopada.Bacila bi na pult jednu od mnogih kreditnih kartica, potpisala račun i stavila kopiju u torbuniti je ne pogledavši. Kad bi u hotelskoj sobi ispraznila torbicu, bez provjere bi sve računezgužvala i bacila u koš ili u pepeljaru kako bi ih sobarica odnijela. Jednostavnosti radi, usvojoj velikoj torbi je uvijek imala i debeli svežanj novčanica, ali bilo je očito da ne brine oslužbenom tečaju funte i pezete. Za plaćanje šalice kave ili čaše vina odabrala bi novčanicukoju je držala primjerenom po boji i veličini i ostavila bi je na stolu izazivajući često ukonobara nevjericu. I Ramon je na sličan način prezirao novac. Na neki gaje način mrzio kaosimbol i temelj kapitalističkog sustava. Nije podnosio uvjetovanost zakonima ekonomije ibogatstva, koje je cijeli život nastojao uništiti. Osjećao se jadno i prljavo kad je moraoustrajati na cjenkanju s Moskvom kako bi dobio gotovinu potrebnu za izvršenje svojihzadataka. Ipak, od samih početaka karijere uočio je da su mu nadređeni skloniji kad se sampobrine za financiranje svojih operacija. U Meksiku se bavio streljaštvom. Dok je studirao naFloridi, krijumčario je drogu iz Južne Amerike i prodavao je studentima. U Francuskoj jeprodavao oružje Alžircima. U Italiji je krijumčario devize te je organizirao i izveo četiriotmice koje su donijele mnogo novca. Podrobno je izvijestio Havanu i Moskvu o zaradiostvarenoj svim tim aktivnostima. Odobravanje nadređenih očitovalo se u brzini njegovanapredovanja i u činjenici da je čovjek njegovih godina izabran da naslijedi generala Cicerana čelu odjela Četvrte uprave. Od početka je Ramonu bilo jasno da su skromna sredstva kojamu je general Cicero stavio na raspolaganje za operaciju Crvena Ruža potpuno neprimjerena.Bio je prisiljen nadoknaditi taj manjak kako zna i umije, a izlet u Španjolsku ponudio mu jeidealnu priliku da pokrene drugu fazu svoje operacije. Te večeri, da bi proslavili Ramonovupobjedu, večerali su u malom restoranu na obali koji je bio brižljivo skriven od horda turista ujednoj pokrajnjoj uličici i u kojemu je Isabella bila jedini strani gost. Paella je bila izvrsna,spravljena po tradicionalnom receptu, a popratili su je vinom s imanja nekoć u posjeduRamonove obitelji, koje se zbog ograničenih proizvedenih količina nije prodavalo izvanŠpanjolske. Bilo je suho i snažna mirisa, a na svjetlosti svijeće imalo je blijedozelene odsjaje.«Što je bilo s imanjima tvoje obitelji?», upita Isabella nakon što je kušala i s užitkompohvalila vino. «Moj ih je otac sve izgubio kad je Franco došao na vlast.» Ramon stiša glas.«Oduvijek je bio antifašist.» Isabella klimne glavom u znak odobravanja. I njezin se otacborio protiv fašista, a ona je prihvatila obljubljena uvjerenja svoje generacije, vjeru usuštinsku dobrotu svih ljudi i neutemeljen, ali vatreni ideal sveopćeg mira, kojemu je fašizambio čista suprotnost. Nosila je u torbici bedž pokreta protiv atomske bombe, jer je biloprostački zakvačiti ga na haljinu. «Pričaj mi o svom ocu, svojoj obitelji», zamoli ga.Primijetila je da zapravo zna malo o njemu, premda je provela s njim tjedan dana, izuzme li seono što joj je za ručkom rekao španjolski otpravnik poslova. Očarano je slušala dok joj jeRamon ukratko ispričao povijest svoje obitelji. Jedan njegov predak dobio je plemićku titulunakon što je 1492. sudjelovao u Columbovom otkriću Amerike, a Isabellu je jako dojmilastarost njegova roda. «Naši korijeni sežu samo do pradjeda Seana Courteneyja», primijetinezadovoljno. «A umro je poslije 192O.» Dok je to govorila, postane prvi put svjesna da ćese, postane li Ramon otac, njegovo dijete jednoga dana moći pohvaliti slavnim korijenima. Dotog trenutka zadovoljila se Ijubovanjem s Ramonom, ali dok se sad naginjala prema njemu ipromatrala mu oči na svjetlosti svijeće, obzori njezinih ambicija širili su se. Željela ga je višeno išta dotad u svome životu. «Stoga, Bella, unatoč svemu tome, nisam bogat.» «Oh, dakakoda jesi. Danas poslijepodne vidjela sam kako ulažeš dvjesto tisuća dolara na svoj račun u

banci», uzvrati ona veselo. «Ako ništa drugo, možeš si dopustiti da mi platiš još jednu bocuvina.» «Da se ne moraš sutra vratiti u London, dio tog novca potrošio bih da te odvedem doGranade. Poveo bih te na koridu i pokazao ti obiteljski zamak u Sierra Nevadi...» «Ali, i ti semoraš vratiti u London», podsjeti ga. «Zar ne?» «Nekoliko dana... našao bih nekoliko dana.Žrtvovao bih se, samo da budem s tobom.» «Zamisli, Ramon... ne znam niti čime se baviš.Kako zarađuješ za život?» «Poslovna banka.» Ramon nehajno slegne ramenima. «Radim zajednu privatnu banku i nadležan sam za poslovanje s Afrikom. Dajemo zajmove poduzećimakoja kane poslovati u centralnoj i južnoj Africi.» Isabelline misli hitale su. Skroman Ramonovimetak bio je u potpunosti nadomješten plemenitim podrijetlom: i bio je bankar. U vrhu tvrtkeCourteney Enterprises zacijelo bi se našlo mjesto za jednog bankara. Sve joj je počeloizgledati čudesno uzbudljivo. «Najradije bih htjela vidjeti tvoj zamak, Ramon, ljubavi»,promrmlja baršunastim glasom i pomisli: Tko zna koliko bi mogao koštati jedan zamak i tkozna bih li mogla nagovoriti Garrvja da ga kupi. Njezin brat Garry bio je predsjednik ifinancijski mozak tvrtke Courteney Enterprises. Nije bio ništa imuniji na Isabellinu ljupkost ilukavost od ostalih muškaraca u obitelji. A, kao svi Courtenevjevi, bio je užasan snob.Markiza je morala imati zamak... da, možda bi progutao mamac. «A tvoj otac?», upitaRamon. «Čini mi se da si mu obećala da ćeš se vratiti u ponedjeljak.« «Ja ću se pobrinuti zasvog oca», odgovori ona odlučno. «Bella, ovo nije vrijeme za buđenje starca», predbaci jojShasa kad joj je odgovorio na poziv. «Tako ti Boga, koliko je sati?» «Prošlo je šest, mi smoveć bili na kupanju, a ti nisi star. Mlad si i lijep, dapače, najljepši si muškarac kojegpoznajem», promrmlja umiljato Isabella. «Ovo ne sluti na dobro», promrsi Shasa. «Što jekompliment laskaviji to će vrtoglaviji biti zahtjev. Što hoćeš, gospodična? Što smjeraš?» «Bašsi stari cinik, pater», reče Isabella dok je kažiprstom prelazila po dlakavim Ramonovimgrudima. On je gol ležao u krevetu pored nje i još je bio vlažan i slan od kupanja uMediteranu. «Nazvala sam tek da ti kažem da te volim.» Shasa se nasmije. «Uzorne li kćeri.Savršeno sam te odgojio.» Legne na jastuke i slobodnom rukom zagrli ženu pored sebe. Onasneno uzdahne i približi mu se tarući svoj obraz o njegove grudi. «Kako je Harriet?», upitaShasa. Harriet Beauchamp obećala je da će dati alibi i opravdanje za Isabellin španjolski izlet.«Izvrsno», bio je odgovor. «Sad je ovdje. Ludo se zabavljamo.« «Pozdravi je.» «Oh,naravno«, reče Isabella. Pokrije slušalicu rukom, nagne se i poljubi Ramonove usne. «I onatebe pozdravlja, tata, ali odbija jutros letjeti za London.» «Ah!», reče Shasa. «Napokon smodošli do pravog razloga tolike ljubavi za roditelja.« «Nisam ja, tata. Harriet je. Hoće ići uGranadu. Na koridu, i hoće da pođem s njom...» Isabella ne dovrši rečenicu. «U srijedu ti i jamoramo poći u Pariz. Nisi valjda zaboravila? Moram održati predavanje u klubu Dimanche.»«Tata, ti tako dobro govoriš, a francuske te gospode obožavaju. Sigurna sam da ti neću bitipotrebna.« Shasa ne odgovori. Znao je da je muk jedini siguran način da smete kćer. Prekrijeslušalicu rukom i upita ženu sklupčanu uz sebe: «Kitty, možeš li ići u Pariz u srijedu?« Onaotvori oči. «Dobro znaš da u subotu moram poći u Etiopiju na konferenciju Organizacijeafričkog jedinstva.« «Pobrinut ću se da se vratiš na vrijeme.« Žena se pridigne na lakat ipogleda ga zamišljena lica. «Bježi, Sotono.« «Tata, čuješ me?», Isabellin glas proleti izmeđunjih. «Dakle, moje dijete odlučilo me napustiti, hm?», upita Shasa. uvrijeđenim i žalosnimglasom. «Posve sam u najromantičnijem gradu na svijetu?» «Ne mogu razočarati Harriet»,objasni Isabella. «Iskupit ću se, obećavam.» «Nadam se, gospodična«, opomene je Shasa. «Ubudućnosti ću te podsjetiti na tvoj dug.» »Najvjerojatnije je Granada smrtno dosadna... iužasno ćeš mi nedostajati, dragi tata», reče Isabella skrušeno. Pređe kažiprstom poRamonovom tijelu, preko pupka do gustog spleta dlaka i namota tamnu kovrču oko vrhaprsta. «I ja ću biti očajan bez tebe, Bella», reče Shasa. Spusti slušalicu i nježno gurne Kitty najastuke. «Rekla sam ti da bježiš, Sotono», prosvjedovala je muklim glasom. «A ne da legnešna mene.» Isabella je vozila brzo i vješto, možda sigurnije od svih muškaraca koje je znala.Ugodno sjedeći na kožnom sjedalu Mercdesa, Ramon ju je neskriveno promatrao. Ona je

uživala u njegovoj pažnji i kad je ravna cesta to dopuštala, često ga je gledala i dodirivala muruku ili bedro. Za razliku od mnogih drugih zadataka povjerenih mu tijekom godina, Ramonuovaj put nije bilo teško glumiti s tom ženom. Ćutio je u njoj snagu, neokrnjenu hrabrost ivolju koje su ga privlačile. Shvaćao je da je još nezadovoljna i nemirna, da se protivi svojemlagodnom i bezbrižnom životu, da je zrela za emocije i izazove te da traži nešto čemu će seposvetiti. S fizičkog je gledišta bila vrlo privlačna, a to mu je olakšavalo glumljenje nježnepažnje savršenog ljubavnika. Kad ju je tako gledao, namjerno je to činio. Znao je čari svojihočiju, hladnog pogleda zmije koja hipnotizira pticu, no ipak ju je volio promatrati kaovrhunsko umjetničko djelo. Premda je iz njezinog životopisa znao da je bila i s drugimmuškarcima, tih posljednjih dana otkrio je da je srž njezinog bića još uvijek nedirnuta, a u njojje bilo nečega djevičanskog što ga je uzbuđivalo. Poput mnogih legendarnih ljubavnika,Ramon je bolovao od bolesti zvane satirijaza. Naziv je dolazio iz rimske mitologije, odšumskih božanstava koja su bila napola ljudi i napola jarci i koja imala neutaživu spolnuželju. Premda je Ramon Machado nenormalno reagirao na svaku ženu, bila ona privlačna iline, za njega je bilo neuobičajeno doživjeti orgazam. Uglavnom je bio tek neumoran, sposobanda izdrži duže od partnerice koja se sporo uzbuđuje i da normalnu ženu natjera da moli zamilost. I, mogao je nastaviti čim bi ona pokazala da ga želi. Imao je tako istančan osjećaj zažensku spolnost da je prepoznavao znake te želje prije same žene. Ali, Isabella je bila jednood onih rijetkih stvorenja koja su ga bez poteškoća uspijevala uspaliti. S njom je već više putadoživio pravi orgazam i znao je da će se to opet dogoditi. Naravno, to je bilo neophodno zanjegov plan. Dok su se toga užarenoga ljetnog dana penjali obalom, Isabella je bila sretna iushićena kao nikada. Bila je zaljubljena. Nije ni najmanje sumnjala, on je bio velika ljubavnjezinoga života. Nikad nije postojao netko drugi poput njega. Njezini osjećaji nikad nisu bilidublji od onih koje je on izazivao. Njegova vanjština i zelene oči uprte u nju činile su suncesjajnijim i davale su suhom zraku Sierre slatkast okus. Prostrane ravnice i planine bile su takoslične onima njezine voljene zemlje da su je u mislima nosile do otvorenih obzora velikogKarooa: zemlja je bila iste zlatnožute lavlje boje, stijene iste sive nijanse. Dok ih je gledala,osjeti još veći ushit. Nasmijala se radosno i morala se suzdržati da ne vikne: «Oh, Ramon,ljubavi, volim te. Volim te svim srcem i dušom, zauvijek.» Unatoč ushićenom uzbuđenju, bilaje odlučna da napravi sve kako bi on prvi to rekao. Tako bi dobila dvostruku potvrdu da jetočno to što je već znala... da je on voli koliko ona njega. Ramon je poznavao te planine.Davao joj je upute koje su ih vodile sporednim prašnjavim cestama do veličanstvenih iprekrasnih vidikovaca, podalje od uobičajenih turističkih ruta. Zaustaviše se u jednom seocetui Ramon se sa žiteljima našali na njihovom dijalektu. Otišli su otuda s velikim komadomserrano pršuta, dozrelog u snijegu, seljačkim kruhom i vrčem punim slatkog i tamnog vina izMalage. Izišavši iz sela, ostaviše Mercedes pored staroga kamenog mosta i krenuše krozmaslinike preko kosine prateći vodotok u podnožju Sierra Nevade. Dok ih je bradati jarčićzačuđeno gledao sa stijene, baciše se goli u zaklonjeni riječni rukavac. Potom su, još uvijekgoli, jeli sjedeći na crnom uglačanom kamenju. Ramon joj pokaže kako se drži vrčispruženom rukom i uštrcne u otvorena usta brizak vina. Kad je Isabella pokušala to ponoviti,vino joj zalije obraze i slije se niz bradu. Kako je zatražila od njega, Ramon joj jezikom poližekapljice rubina s lica i s bijelih i jedrih grudi. Užitak je bio takav da su zaboravili na ostatakhrane i počeli voditi ljubav: Isabella sjedeći na kamenu, a Ramon stojeći do koljena u vodi.»Nevjerojatan si», prošapta. «Noge mi neće izdržati. Vjerojatno ćeš me morati nositi do auta.»Proveli su velik dio poslijepodneva na obali rukavca i sunce je već doticalo vrhove planina ipretvaralo snijeg u užareno zlato, kad su došli nadomak zamka. Nije bio velik i veličanstvenkakvim ga je Isabella zamišljala. Bio je tek tamno neugledno zdanje, visoko na litici iznadrazbacanih crvenih krovova sela. Kad su prišli bliže, Isabella opazi da se dio grudobranaurušio i da je vrt zarastao, prepušten korovu. «Kome sad pripada?«, upita. «Državi.» Ramonslegne ramenima. «Prije nekoliko godina govorilo se da će biti preuređen u hotel za turiste, ali

potom nije bilo ništa od toga.» Čuvar je bio starac koji se još sjećao Ramonove obitelji iproveo ih je prostorijama u prizemlju. Bile su prazne: sve pokućstvo bilo je prodano radiotplate obiteljskih dugova, a lusteri su bili prašnjavi i puni paučine. Na zidovima predsobljabile su mrlje od kiše koja je prodirala kroz pukotine na krovu. «Kako je tužno vidjeti uništenonebrigom nešto što je nekoć bilo prekrasno», promrmlja Isabella. «Nisi žalostan?« «Želiš liotići?», upita Ramon. «Da. Danas ne želim biti tužna.» Dok su se spuštali uskim serpentinamaprema selu, sjaj sumraka na planinskim vrhovima vrati Isabelli ushit i raspoloženje. U seoskojkrčmi gazda prepozna Ramonovo prezime. Pošalje dvije kćeri da promijene posteljinu unajboljoj sobi i zapovjedi ženi da spremi andaluzijski specijalitet cocido madrileno, umak odpiletine i malih začinjenih kobasica, zvanih chorizo, poslužen s tankim špagetima, cabellos deangel «U Španjolskoj je sherry narodno piće», objasni Ramon dok joj je punio čašu. Tamo uplaninama bilo je dosta hladno, pa je vatra gorjela u kamenom kaminu i svjetlost plamenatitrala je na Ramonovom licu čineći ga još nevjerojatnije ljepšim. «Kako se čini, ne radimoništa drugo osim tri stvari«, promrmlja Isabella gledajući zlatnožuta vino u čaši. «Jedemo,pijemo i...» Otpije gutljaj. «Žališ se?» «Naprotiv.» Pogleda ga kroz trepavice. «Jedi cocido ipij sherry, senor... trebat će ti sva tvoja snaga.» Isabella se probudi kad je sunce ušlo krozotvoreni prozor i na trenutak se uplaši da je Ramon opet otišao. No, bio je pored nje u velikojmekanoj postelji i promatrao ju je onim svojim zagonetnim pogledom. Isabella opet protrneod sumnje, ali kad gotovo nepovjerljivo ispruži ruku, osjeti da je već uzbuđen. «Oh, Bože!»promrmlja sretno. »Nevjerojatan si.» Nijedan je muškarac nije toliko želio. Uz njega seosjećala najpoželjnijom ženom na svijetu. Krčmar je pripremio doručak u ograđenomdvorištu: ljubičaste smokve i kozji sir. Sjedili su pod sjenicom od loze i Isabella je lakiranimnoktima gulila smokve i hranila Ramona komadićima sočnog ploda. Njezin otac bio je jedinidrugi muškarac za kojeg je to učinila. Kad je jedna kći donijela zadimljenu posudu s kavom,Ramon se ispriča i ode u sobu. S prozorčića kupaonice mogao je vidjeti Isabellu kako sjedi udvorištu i začuje njezin smijeh dok se pokušavala sporazumjeti na nesigurnom španjolskom.Nešto prije vidio je kako uzima tabletu protiv začeća dok je stajala pored njega ispredumivaonika. Radilo se o malom smiješnom ritualu. Nazdravila je čašom vode: «Za mnogesretne povratke ovamo». Ali, kutija tableta nije više bila u vrećici s higijenskim priborom napolici. Vrati se u sobu. Krevet je zauzimao gotovo sav prostor i prtljaga je bila nagurana unišu iznad vrata zaklonjenu zastorom. Velika torba bila je nehajno odložena na kovčeg.Oklijevao je. Ponovno posluša. Čuo je nerazgovjetan glas kroz otvoreni prozor. Stavi torbu nakrevet i počne je prazniti slažući redom sadržaj kako bi ga istim redoslijedom mogao vratiti.Bio je pretražio večernju torbicu i provjerio marku tableta protiv začeća već prvog jutra ustanu u Kensingtonu dok je ona spavala. Poslije je popričao o njima s liječnikom uveleposlanstvu. «Ako žena prekine tretman prije desetog dana ciklusa, gotovo će sigurnopostati plodna i postat će izloženija trudnoći u trenutku ovulacije», zajamčio je liječnik. Kutijas tabletama bila je u džepu torbice od crne krokodilske kože. Ramon se opet uspravi i posluša.Iz dvorišta nije više dopirao žamor glasova. Pogleda kroz prozor. Vidje da Isabella još sjedi zastolom: njezinu pažnju privukla je krčmareva mačka. Prekrasna životinja skočila joj je u kriloi puštala je da joj gladi leda i uske. Ramon se vrati u sobu. U odjeljcima s datumimanedostajalo je sedam tableta. Iz unutarnjeg džepa jakne izvadi istu takvu kutiju Ovanona kojumu je nabavio liječnik u veleposlanstvu. Izvadi prvih sedam tableta i baci ih u školjku. Potomstavi dvije kutije jednu uz drugu i usporedi ih. Bile su u svemu iste: ali, u drugoj su bili običniaspirini, tako prepravljeni da izgledaju kao tablete protiv začeća. Stavi kutiju lažnih tableta uIsabellinu novčarku i vrati torbu na mjesto u niši. Gurne u džep originalnu kutiju i povučevodu. Pričeka da bačene tablete nestanu, a potom opere ruke i side stubama u dvorišteIsabelli. U Granadi Ramon je povede na koridu i objasni joj kako su sretni što mogu vidjeti nadjelu El Cordobesa. Da Ramonov otac nije bio zaštitnik najpoznatijega svjetskog matadorakad je bio tek običan novillero, ne bi uspjeli tako brzo nabaviti ulaznice. Međutim, dvije su

ulaznice dostavljene u hotel ujutro dan nakon njihova dolaska. Ne samo da su mjesta bila uprvome redu, desno od kraljevske lože, već su prije početka priredbe bili pozvani daprisustvuju odijevanju El Cordobesa i njegovim pripremama za koridu. Isabella je, naravno,čitala Hemingwayja i bila je svjesna kakvu je čast značio taj poziv. Ali, nije očekivala dubokopoštovanje koje je Ramon iskazao u susretu s Manuelom Benitezom El Cordobesom i gotovovjersku uzvišenost rituala odijevanja. «Treba biti Španjolac da bi se razumjelo bika», reče jojRamon dok su sjedali na za njih rezervirana mjesta. I doista, ona ga nikad nije vidjela takoganutog i dirnutog. Njegovo sudjelovanje bilo je tako snažno i zarazno da se i ona osjećalauzbuđenom. Na zvukove truba kičmom joj prostrujaše trnci. Prizor je bio veličanstven: konji ikostimi s ukrasima od zlata, srebra i perlica, matadori koji su svečano ulazili u kratkimizvezenim jaknama i pripijenim hlačama koje su bezočno isticale stražnjicu i spolovilo. Teškasvila za izazivanje bikova, boje koralja i mesa, svjetlucala je u putenim nijansama ženskogspolovila i služila je da se dodatno istakne suštinsku razbludnu značajku pomame koja jeprožimala prepuno gledalište. Kad je bik uletio u arenu visoko podignute glave, krupnihplećaka napetih od bijesa, dok je bijeli pijesak prštio pod papcima, a velike se mošnje njihaleu ritmu nasrtaja, Isabella skoči na noge i poviče sa svima drugima. Dok je El Cordobesizvodio početne korake, Ramon joj stisne ruku, nagne se k njoj i počne joj opisivati iobjašnjavati značenje svakoga elegantnog pokreta, od čiste finoće jednostavne veronice dosloženijeg quitea. Kroz Ramonove oči Isabella je počela gledati na njih kao na početaklijepoga i zanosnog rituala s korijenima u drevnoj tradiciji, koji nije pokušavao prikriti svojuokrutnu i turobno tragičnu bit. Kad su trube pozdravile izlazak picadora, Isabella zastenje ipritisne članke prstiju na zube. Bojala se trenutka ulaska konja. Čitala je o užasu rasporenihkonja s crijevima zapletenima oko nogu. Kako bi je umirio, Ramon joj pokaže veliki oklop odprešanog pamuka, platna i kože koji ih je štitio. Na koncu, nijedan konj nije bio ozlijeđen, nitikad ih je razjareni bik zakvačio rogovima i gurnuo ih u ogradu. Picador se nagne u sedlu izarije čelični vršak u bikov hrbat. Krv šikne u oblačku ružičaste svjetlosti, potom padne naleda životinje i dlaka zasja kao metal na suncu. Isabella zapanjeno i očarano protrne, a Ramonjoj promrmlja: «Krv je stvarna, sve što ovdje vidiš stvarno je poput života. To je život, zlato,sa svim svojim ljepotama, svirepostima i strastima.« I Isabella shvati, prihvati i prepusti sestruji. El Cordobes uzme banderillas. Namjesti se na suncu i podigne duge sulice ukrašenetrakama šarenog papira. Pozove bika i kad ovaj krene, potrči mu u susret kao da pleše. Kad sepribližiše jedan drugome, Isabella ne uspije suzdržati prigušeni krik. Torero zarije banderillasi udalji se kružeći oko svoje osi. Bik spusti glavu i zgrči se od boli izazvana vršcimazabodenim u hrbat, ali zalet gaje odnio predaleko da bi mogao ozlijediti matadora. Trubenajaviše posljednji tercio, trenutak istine, i nova napetost prostruji arenom. El Cordobes i bikzapočeše veličanstveni, prisni smrtni ples. Samo ih je lelujava svila dijelila, a koraci su im bilitako opasno blizu da je svjetlucava krv s plećaka životinje mrljala matadorova bedra. Naposljetku El Cordobes priđe kraljevskoj loži, skine monteru, šešir ukrašen kitama crne svile, izatraži dozvolu da nekome posveti bika. Isabella se zapanji kad se torero približi i posvetibika njezinoj ljepoti. Onda odbaci monteru, okrene se i vrati se sučelice biku. El Cordobesizvede završne korake u sredini arene, sve elegantnije i sve bliže rogovima životinje. Svakiput gledalište je uglas zabrujilo iskonskim krikom, zaglušnim tutnjem koji je prekidao napetutišinu kojom je bio popraćen svaki korak. Na koncu odluči da ubije bika baš ispod mjesta gdjeje sjedila Isabella. Kad je naciljao preko dugoga srebrenastog sječiva, Ramon snažno stisneIsabellinu ruku i promrmlja: «Pazi! Rechiendo, najopasniji način!» Kad bik po posljednji putočajnički nasrne, umjesto da mu krene u susret, El Cordobes se ukipi i ubode preko rogova.Svjetlucavi vršak estoauea presječe veliku srčanu arteriju i krv šikne kao iz slavine. Njihdvoje ne progovoriše na putu od arene do hotela. Bili su hipnotizirani, utonuli u mističnu,gotovo vjersku ekstazu. Okrutnost i krv, tragična ljepota priredbe nisu načele njihove osjećaje,već su ih pojačali do praga duhovne patnje koja je zazivala olakšanje. Isabella je slutila da je

Ramonova žudnja velika i neutaživa poput njezine. Nasred sobe, čiji je balkon od kovanogželjeza gledao na vrt stare maurske palače, Ramon je zaustavi. Dok su krilca starinskogventilatora na stropu i dalje kružila, skine je. Činilo se kao da izvodi još jedan ritual drevankao korida. Kad je Isabella bila gola, klekne pred nju, zagrli joj bokove i uroni lice u gusti,topli dlakavi jastuk pubisa. Isabella mu pomiluje glavu s nježnošću koju nije nikad oćutila niza jedno drugo ljudsko biće, ali koja je svejedno bila prožeta tugom i poniznošću. Osjećala jeda je takva ljubav božanska i da je nije dostojna. Bila je prevelika za smrtnika. Ramonnapokon ustane, uzme je u naručje poput djeteta i odnese je do postelje. Bilo je kao da senikad prije nije dogodilo, kao da je dosegla najskrivenije dubine svoga tjelesnoga i duhovnogbića, za čije postojanje nije ni sama znala. Zakoni vremena i prostora dobivali su novoznačenje dok je bila u njegovu zagrljaju. Potrajao je časak i potrajao je užarenu vječnost.Osjeti se uznesenom u nebo, poput repatice. Kad pogleda te zelene oči, nesputano radosnoshvati da se Ramonov duh duboko prožeo s njezinim kao što je njegovo meso bilo zarobljenou njoj u nevjerojatnoj odiseji. Kad je pomislila da ne može više, da neće preživjeti, osjetila jeponovno u sebi užareno i bujno izlijevanje nalik rijeci lave. Dok je zadnja danja svjetlostnestajala i soba tonula u mrak, Isabella se osjećala tako razorenom da se nije više moglapomaknuti niti progovoriti. Preostala joj je tek snaga da zaplače i dok je plakala odiscrpljenosti i užitka, na posljetku je svlada san. Cijeli je svijet izgledao sretnije i blještavijesad kad je imala Ramona. London, najčarobniji i najživlji grad na svijetu, nije više biostvaran, postao je za nju zemaljski raj. Vidjela ga je kroz blještavu zlaćanu maglu. Svakaminuta provedena s Ramonom bila je dragi kamen u tom zlatu. Kad je prije tri godine došla uLondon, Isabella je nastavila studij i diplomirala je. Iznenađen njezinim neočekivaniminteresom, otac ju je potaknuo da nastavi poslijediplomski studij na Fakultetu za afričkestudije londonskog sveučilišta i Isabella je počela pripremati dizertaciju. Odabrala je temu«Plan uređenja postkolonijalne Afrike». Dizertacija je dobro napredovala i nadala se da će jedovršiti prije no što ocu prestane mandat veleposlanika i vrati se u Capetovra. No, sve se tozbilo prije nego što je Ramon ušao u njezin život. Otad je sramotno zanemarila studij. Utjednima proteklim od povratka iz Španjolske nije nijednom otišla popričati s mentorom igotovo da nije našla vremena da otvori knjigu. Umjesto da radi na dizertaciji, ustajala je prijeizlaska sunca i išla je s Ramonom na jahanje u park ili na jogging na Embankment. Ponekadsu zajedno vježbali u maloj, skromnoj dvorani u Bloomsburvju koju je vodio neki Mađar,izbjegao iz svoje zemlje nakon neuspjelog ustanka. U dvorani ju je Ramon počeo učititajnama juda i samoobrane, vještinama kojima je bio vičan. Ponekad su obilazili galerije imuzeje držeći se za ruke. Sanjarili su pred Turnerima u galeriji Tate ili su kritički raspravljalio novim djelima u galeriji Royal Academv. Ali, uvijek su završili u krevetu u Ramonovomstanu u Kensingtonu. Isabella ga nije htjela pitati kako može provoditi toliko vremena s njomumjesto u banci. Zahvalno je prihvaćala toliku sreću. «Pretvorio si me u ovisnicu», govorilamu je optužujućim glasom. «Trebam svoju dozu redovito.» I doista, kad je Ramon napustioLondon na osam dana kako bi obavio neki zagonetni posao za svoju banku, Isabella je cijelovrijeme patila i osjećala se tako loše da je svako jutro nakon ustajanja povraćala. URamonovom stanu imala je desetak haljina i cijeli asortiman mirisa i kozmetike, brinula se ozalijevanju cvijeća i svakodnevnom punjenju hladnjaka. Bila je vješta kuharica i voljela mu jepripremati razna jela. Počela je zanemarivati svoje dužnosti u veleposlanstvu i izbjegavatislužbene pozive. Često je prepuštala glavnom kuharu i njegovim pomoćnicima da se samisnađu. Otac joj je predbacivao zbog tog čudnog ponašanja. «Nema te nikada doma, Bella. Nemogu uopće računati na tebe. Nanny kaže da si prošli tjedan samo dvaput spavala u svomkrevetu.» «Nanny je doušnica.« «Što se događa, gospodična?« «Odavno sam navršiladvadeset i jednu, dragi pater, a dogovorili smo se da ti ne moram polagati račune o svomeprivatnom životu.» «Ali smo se isto tako dogovorili da ćeš se povremeno pojavljivati namojim prijemima.« «Hajde, tata.» Isabella ga poljubi. «Za nekoliko mjeseci vraćamo se u

Capetown. Tada se više nećeš morati brinuti za mene.» Te večeri upita Ramona bi li pošao nacocktail party koji je Shasa organizirao u veleposlanstvu na Trafalgar Squareu kako biobilježio dolazak poznatog južnoafričkog pisca Alana Patona u London. Ramon je razmišljaocijelu minutu prije no što je odmahnuo glavom. «Još nije pravi trenutak da upoznam tvogoca.» «Zašto ne, dragi?» Do tog časa to joj nije bilo važno, ali odbijanje je izazvalo inat. «Imaviše razloga.« Ramon je često bio tako vraški zagonetan. Htjela ga je natjerati da kaže, aliznala je da će uludo tratiti vrijeme. Bio je jedini muškarac u stanju da joj odoli. Iza lijepevanjštine krila se čelična volja. «To je dio njegovih čari«, govorila si je sjetno se smiješeći.Dakako, nije ga htjela dijeliti s drugima, ni sa svojim ocem. Bila je sretna što je s njim:njihova ljubav bila je tako isključiva da su izbjegavali druge ljude. Da, svako malo pošli bi navečeru u Les A ili White Elephant s Harriet ili nekim drugim od mnogih poznanika koje jeIsabella stekla u te tri godine. Nekoliko puta išli su s društvom na ples u AnnabePs. No,obično su izbjegavali druge kako bi bili sami. Činilo se da Ramon nema prijatelja. Ili, ako ihje imao, nije ju upoznao s njima. Ali, to je nije brinulo. Preko vikenda, kad bi Isabella moglaizbjeći obveze u veleposlanstvu, ona i Ramon ukrcali bi kovčege i teniske rekete na stražnjesjedalo Mini Coopera i pobjegli na ladanje. Obično bi se vratili u grad kasno navečer unedjelju. I Početkom kolovoza prestali su bježati od ljudi i krenuli su vlakom u Škotsku. Nadan otvaranja lova na jarebice bili su gosti na obiteljskom imanju Harriet Beauchamp. Grof jejako držao do formalnosti, pa prvi dan gospođama nije bilo dopušteno da pucaju, nodopušteno im je da se pridruže hajkašima. Grof također nije osobito volio strance, napose akosu koristili pušku s okomitim cijevima umjesto bokerice i ako su im talijanske puške biledraže od engleskih. Isprva je Ramona stavio na kraj rasporeda. Tri mala jata neočekivano sustigla s desne strane, u niskom letu nad raslinjem. Letjele su poput furija, s vjetrom u rep odpedeset kilometara. Isabella je punila oružje Ramonu, koji je ubio četiri ptice iz svakog jata.Ubio je dvije i potom, dok je jato letjelo iznad njih, Isabella mu doda drugu pušku i Ramonubije još dvije s repa jata. Dvanaest jarebica s dvanaest hitaca. Čak je i lovočuvar odmahivaoprosijedom glavom. «U trideset tri sezone nisam vidio ništa slično«, reče grofu. «Ubija pticekao de Grey ili Walsingham... umru u zraku ne zalepetavši krilom.» Usporedba s najboljimstrijelcima u engleskoj povijesti bio je velik kompliment. Grof žurno ukine običaj i u drugomlovu Ramon se našao na jednom od najboljih položaja u sredini rasporeda. Te večeri zavelikim stolom grof je zapodjenuo razgovor s njim obraćajući mu se iznad glava biskupa ibaruna koji su sjedili između njih. Vikend je savršeno započeo. Harriet je Ramonu i Isabellidodijelila susjedne sobe u dnu hodnika velike stare ladanjske kuće. «Tata pati od nesanice«,objasnila je. «A ti i Ramon na djelu bučniji ste od berlinske filharmonije kad izvodi RavelovBolero.» «Kako si nepristojna«, prosvjedovala je Isabella. «Pazi tko se javlja, sunce moje. Jesili spremila Ramonu iznenađenje?« «Čekam prikladni trenutak.« Isabella odmah zauzmeobrambeni stav. »Govorim ti iz iskustva: nema prikladnog trenutka za takve stvari.« Napokonje i Harriet bila u pravu. Tijekom vikenda ne ukaže joj se prilika. Vraćali su se u London kadje Isabella odustala od pokušaja da bude fina. Srećom su imali na raspolaganju cijeli kupeprvog razreda. " «Dragi, prošle srijede bila sam kod liječnika... ne kod našeg uveleposlanstvu. Kod jednoga kojeg mi je preporučila Harriet. Napravila sam pretrage i u petaksam dobila rezultate...« Zastane da promotri njegov izraz lica. Nije se promijenio: gledao ju jeodsutnim zelenim očima koje su u njoj odjednom izazvale nelogičan strah. To nesumnjivonije moglo promijeniti njihove osjećaje, ništa nije moglo poremetiti savršenstvo njihoveljubavi, no ipak je ćutila u njemu neko nepovjerenje, duhovni odmak. I to je nagna da mu se ugrču ispovijedi. «Trudna sam gotovo dva mjeseca. Vjerojatno se dogodilo u Španjolskoj,najvjerojatnije onog dana u Granadi nakon koride...» Bila je potresena, ustreptala, ali nastavi:«Ne znam si objasniti. Hoću reći, redovito sam uzimala pilule, kunem ti se, i sam si vidio...»Shvati da muca jadno se pokušavajući opravdati. «Znam, bila sam glupa, ali ne moraš brinuti.Situacija je pod kontrolom. I Harriet se našla u maloj neprilici prošle godine. Otišla je kod

jednog liječnika u Amsterdam i on je sve diskretno sredio. Harriet je odletjela u petak navečeri u nedjelju se vratila u London kao nova. Dala mi je adresu i čak se ponudila da dođe samnom kako bi me hrabrila...« «Isabella!» Ramon je grubo prekine. «Prestani. Prestanigovoriti i slušaj me.» Ona stane i pogleda ga očima punim straha. «Ne znaš što govoriš.« Glasju je ranjavao. «Ono što kaniš učiniti čudovišno je.» «Žao mi je, Ramon.» Isabella je bilazbunjena. «Nisam te smjela miješati. Ja i Harriet mogle smo...» «Harriet je droljica i glupača.Staviš li u njezine ruke život mog djeteta, bit ćeš kriva kao ona.» Isabella upre pogled u njega.Nije očekivala taj odgovor. «To je čudo, Isabella, čudo i najveće otajstvo svemira. A tigovoriš o njegovom uništenju. Radi se o našem djetetu, Isabella. O novom prekrasnom bićukoje smo ja i ti stvorili našom ljubavi. Shvaćaš li?» Uzme je za ruke i Isabella opazi da jehladnoća nestala iz njegovih očiju. «To je naše čudesno stvorenje. Pripada nama dvoma, našojljubavi.» «Ne ljutiš se?», upita ona oklijevajući. «Mislila sam da ćeš se razbjesniti.» «Ponosansam i ponizan», promrmlja Ramon. «Volim te. Beskrajno si mi draga.» Okrene joj ruke držećiih za zapešća i položi joj ih na trbuh. «Volim ono što je u tebi i beskrajno mi je drago.» Rekaoje, napokon. Rekao je: «Volim te». «Oh, Ramon.» Isabellin je pogled bio zamagljen. «Tako sidivan, tako dobar. Zapravo je čudo što sam srela čovjeka poput tebe.» «Donijet ćeš na svijetnaše dijete, moja voljena Bella.» «Oh, da! Oh, tisuću puta da, zlato. Učinio si me takoponosnom, tako sretnom.» Sva neizvjesnost se izgubila, a zamijenili su je uzbuđenje iočekivanje, koje je oduzimalo značenje svemu drugom. Ushit ju je nosio idućih dana i daonovi značaj njezinoj ljubavi za Ramona: ono što je do tog trenutka bilo nesuzdrživo, alislučajno, sad je imalo cilj i svrhu. Više je puta gotovo rekla Nanny i uspjela se suzdržati tekkad je shvatila da bi staričino uzbuđenje bilo tako neobuzdano da bi cijelo veleposlanstvo,uključujući i njezinog oca, doznalo vijest za manje od dvadeset četiri sata. To je na posljetkunavede da nepristrano razmotri sve praktične pojedinosti koje je valjalo riješiti. Bila je udrugom mjesecu trudnoće, a Nanny je imala sokolovo oko i prirodni instinkt. Kući, na imanjuWeltevreden, nepogrešivom je točnošću prepoznavala drugo stanje sobarica i težakinja.Nanny ju je kupala kad je bila doma i bilo je zapravo iznenađujuće da još ništa nijeprimijetila. Te večeri Ramon je imao ulaznice za festival flamencau Drury Laneu, ali Isabellanazove njegov privatni broj u banci. «Ramon, dragi, večeras ne bih izišla. Želim biti sama stobom. Ja ću kuhati. Bit će gotovo kad dođeš, a onda ćemo poslušati ploču posljednjegkoncerta von Karajana.» Osjeti prizvuk nevoljkosti u glasu dok je odgovarao. Ramon je većtjedan dana čekao da ode na festival. Ponekad je znao biti agresivni Španjolac. Čak je zatražioda počne učiti njegov jezik i darovao joj je komplet ploča Linguaphonea. Svejedno, Isabella jebila uporna i natjera ga da popusti. " Na putu od veleposlanstva do stana zaustavi se predtrgovinom Barry Brothers u St. James Street, gdje iz zaliha svog oca pokupi bocu Pol Rogerai Montracheta. Potom u Harrodsovom odjelu prehrambenih proizvoda izabere dva tucetaostriga Whitstable i par prekrasnih telećih odrezaka. Čekala je na prozoru kad se Ramonpojavio iza ugla i krenuo odlučnim korakom do vrata. Tako odjeven izgledao je kao praviEnglez. Po Londonu je nosio čak i crni zatvoreni kišobran te polucilindar: slika i prilikamladog bankara. Imao je čudan dar da se savršeno prilagodi svakoj okolini, koliko god bilarazličita, kao da se u njoj rodio. Otvori šampanjac i kad začuje ključ u bravi, napuni čaše istavi ih pored srebrenog pladnja punog leda, na koji je složila otvorene ostrige. Suzdrži se dane potrči u malo predsoblje i pode mu u susret kad ude u dnevni boravak. Onda zaboravi svekočnice: njezin poljubac bio je dug i vatren. «Posebna prigoda?«, upita Ramon obujmivši jojstruk kad opazi ostrige i dvije visoke čaše sa žutim pjenušavim vinom. Isabella ode po njih istavi mu jednu u ruku pogledavši ga zatim preko ruba druge. «Dobro došao doma, Ramon.Htjela sam ti samo dočarati kako će biti kad se vjenčamo.» Spazi bljesak u njegovim očima, abio je to znakovitiji jer ga nikad dotad nije vidjela. Njegov je pogled i dalje bio siguran,spokojan. Ramon ne popije vino. Odloži čašu i ona to shvati kao strašni predznak skorenesreće. «Ramon... što je?» Prije no što je Isabella popila, uzme joj čašu iz ruke i odloži je na

stol od orahovine. «Bella.» Okrene se opet prema njoj i uzme je za ruke. «Bella», ponovitihim glasom punim žalosti. Okrene joj ruke i poljubi joj dlanove. «Što je, Ramon?» Isabellaje jedva disala zbog muke koja joj je pritiskala grudi. «Ne možemo se vjenčati, ljubavi.« Onaga pogleda i zavrti joj se u glavi. «Draga, ne možemo se vjenčati. Barem zasad.» Onaoslobodi ruke i okrene mu leda. fi Ode do naslonjača i stropošta se u njega. «Zašto?», upitatiho. Nije ga ni pogledala kad je došao i kleknuo pred nju. «Hoćeš da rodim tvoje dijete...Onda, zašto se ne možemo vjenčati?« «Bella, ništa na svijetu ne želim više no da mi budešsupruga i da budem otac našem djetetu, ali...» «Onda, zašto?», ponovi ona shrvanim glasom.«Molim te, poslušaj me, ljubavi. Ne govori dok me ne saslušaš do kraja.» Ona podigne glavu ipogleda ga. Bila je blijeda. «Prije devet godina vjenčao sam se u Miamiju s jednomkubanskom djevojkom.» Isabella protrne i zatvori oči. «Brak je bio katastrofa od samogpočetka. Bili smo zajedno tek nekoliko mjeseci i onda smo se rastali. Ali, oboje smokatolici...« Ramon zastane i pomiluje joj obraz. Ona se izmakne, a Ramon uzdahne. «Još smovjenčani«, reče jednostavno. «Kako se zove?», upita Isabella ne otvarajući oči. «Zašto želišznati?» «Reci mi.» Isabellin glas postao je odlučniji. ;« «Natalie.» Ramon slegne ramenima.»i «Djeca?», upita ona. «Koliko djece imate?» «Nemamo», odgovori Ramon. «Ti ćeš bitimajka mog prvorodenca.» Vidje da se u obraze vraća boja ružinih latica. Trenutak potomotvori oči. Ali, bile su smračene očajem, toliko da su od plavih gotovo postale crne. «Oh,Ramon! Što ćemo?» «Već sam poduzeo sve što je moguće. Kad smo se vratili iz Španjolske, iprije no što si mi rekla za dijete, već sam bio shvatio da te želim za ženu više od ičega nasvijetu.« «Oh, Ramon.« Isabella trepne kapcima i čvrsto mu stisne dlanove. «Natalie još živi sobitelji u Miamiju. Uspio sam stupiti u vezu s njom. Telefonski smo razgovarali više puta.Jako je religiozna. Ništa je, po njezinim riječima, ne može uvjeriti da mi da razvod.« Isabella,koja je piljila u njega, u tom trenutku shrvano odmahne glavom. «Zvao sam je tri večerizaredom. Na posljetku smo otkrili nešto što joj je važnije od Boga.» «Što?» «Novac», rečeRamon s prezrivim prizvukom u glasu. «Još imam veći dio onoga što sam dobio nastreljačkom natjecanju. Za pedeset tisuća dolara napokon je pristala poći u Reno i uložitizahtjev za razvod braka. «Zlato!», promrmlja Isabella dok joj je radost opet ispunila oči. «Oh,hvala Bogu! Kada kreće?» «To i je problem. Treba vremena. Ne mogu ustrajati. PoznajemNatalie. Kad bi znala da postojiš i dokučila zašto hoću razvod, dokraja bi iskoristila svojuprednost. Obećala je da će otići u Reno početkom idućeg mjeseca. Kaže da mora uzeti u obzirposao i obitelj. Majci joj je loše.» «Da, da», prekine ga nestrpljivo Isabella. «Koliko ćevremena trebati?» «Zakonima države Nevade utvrđeno je određeno vrijeme boravka u Renou.Moraju proteći tri mjeseca prije no što odobre razvod.» «I tako će proći šest mjeseci.« Isabellase ugrize za članke prstiju. Zatim se njezin izraz lica promijeni. «A ja i tata moramootputovati u Capetown. Oh, Ramon, kakva nevolja!» «Ne možeš se vratiti u Capetown»,odreže Ramon. «Ne bih mogao živjeti bez tebe, a i tvoja će trudnoća postati vidljiva tvojojobitelji i tvojim prijateljima.» «Sto hoćeš da učinim?» «Ostani sa mnom dok razvod ne budekonačan. Previše te volim da bih ti dopustio da odeš. Ne želim izgubiti ni dana života svogasina.» Napokon se Isabella nasmije. «Siguran si da će biti muško?» «Jasno.» Ramon potvrdihineći taštinu. «Moramo imati nasljednika za titulu. Ostat ćeš sa mnom, zar ne, Bella?» «Štoću reći svom ocu i baki? Tata je popustljiv, ali baka...» Isabella podigne pogled k nebu.«Centaine CourtenevMalcomess zmaj je obitelji. Riga vatru iz usta i gricka kosti žrtava.» «Jaću se pobrinuti da pripitomim zmaja», obeća on. «Da, vjerujem ti», Isabella se pomirila sasudbinom. «Ako itko može očarati Nanu, to si ti, zlato.» Činjenica daje Centaine CourtenevMalcomess deset tisuća kilometara daleko činila je zadaću malo lakšom. Isabella je brižljivopripremila teren. Prvo je obrlatila oca. Opet je naglo postala brižna kći i savršena domaćicakao prije. Baci se svim silama na organizaciju posljednjih tjedana mondenih susreta koji sutrebali obilježiti kraj mandata Shase Courtenevja u Londonu. »Dobrodošla, gdje god da. sibila», reče joj Shasa suho nakon jedne savršeno uspjele večere. «Nedostajala si mi, znaš?»

Stajali su jedno pored dragog na stubama u Highveldu i gledali automobil s uzvanicima kojise udaljavao. «edan iza ponoći.» Shasa pogleda na sat, ali Isabella ga preduhitri. »Prerano jeza počinak.» Uhvati ga pod ruku. «Pusti da ti spremim piće za laku noć i zadnju cigaru.Nismo cijelu večer razmijenili ni dvije riječi.» Tog poslijepodneva Daviđoff je dostavio tucetcigara koje su se u vlažnom skladištu u St. James Street čuvale namjenski za ShasuCourtenevja. Isabella približi jednu uhu dok ju je vrtila između prstiju. «Savršena»,promrmlja. Shasa sjedne u kožni naslonjač s druge strane sobe. Uzvanici su iskazali velikučast daretu i portu, ali njegovo jedino oko još je bilo bistro i svijetlo. Crni svileni povez koji jepokrivao drugu duplju bio je savršen kao leptirmašna. Shasa pogleda kćer s iskrenimzadovoljstvom, kao da je čistokrvna ždrijebica iz njegove konjušnice ili dragulj u njegovojzbirci umjetnina. Bila je najljepša od svih Courtenevja, u to nije bilo sumnje. U mladosti je iShasina majka bila čuvena ljepotica. Godine su u njegovu sjećanju zamaglile njezinu sliku navrhuncu sjaja, ali u salonu u Weltevredenu bio je Annigonijev portret koji ju je prikazivao ucvijetu mladosti. Čak i imajući na umu darežljivost umjetnika, morala je biti iznimna žena.Snaga karaktera sjala je u tamnim očima portreta. Sa šezdeset devet godina još je bila krasnažena, lijepa i krepka. Ali, ni u jednom razdoblju svoga života nije dosegla svoju unuku, kojaje sad blistala na vrhuncu svoje mladosti. Isabella odreže vrh cigare zlatnim rezačem koji jeuzela s očevog pisaćeg stola. Zapali na vatri dugu šibicu od cedra i pridrži je dok se cigara neupali. Zatim ugasi šibicu i pode natočiti malo konjaka u kristalnu čašu. «Jutros je profesorSvmmonds pročitao zadnji dio moje dizertacije.» «Ah, još uvijek počastiš sveučilište svojomnazočnošću?« Shasa pogleda gola kćerina ramena na blagoj svjetlosti vatre. Naslijedila je odmajke sjajnu bjelokosnu put. Isabella se ne obazre na bockanje. «Misli da je dobra.» «Ako jesva na razini prvih stotinu stranica koje si mi pokazala, vjerojatno je Svmmonds u pravu.»«Hoće da ostanem ovdje i dovršim je.» Isabella ga nije gledala. Shasa osjeti trnce straha ugrudima. «Ovdje u Londonu, potpuno sama?» Reakcija je bila trenutačna. «Potpuno sama? Spet stotina prijatelja, osobljem u londonskoj ispostavi, mojom majkom...» Isabella donesečašu s konjakom. «Neću biti potpuno napuštena u nepoznatom gradu, tata.» Shasa je mrmljaone izjašnjavajući se i pijuckao konjak, dok je tražio valjan razlog kako bi ponukao kćer da snjime ode u Capetown. «A, gdje bi stanovala?» progunda. «Želiš me nasmijati?« Ona seotvoreno nasmije i uzme mu cigaru iz prstiju, povuče dim napućivši crvene usne, potom muotpuhne kolut dima u lice. «Na Cadogan Squareu je stan koji te stajao gotovo milijun funta. I,prazan je», zaključi dok mu je vraćala cigaru. Bila je u pravu. Budući da im je bila naraspolaganju službena rezidencija veleposlanika, obiteljski stan nije se koristio. Shasa je idalje šutio dok se Isabella spremala na završni udarac. «Toliko ti je bilo stalo do mogdoktorata, pater. Nećeš mi ga valjda baš sada uskratiti?« Shasa se spremno pribere. «Budućida si se, kako se čini, već pobrinula za sve, pretpostavljam da si porazgovarala i sa svojombakom.» Isabella mu stane uz bok i poljubi mu kosu. «Nadala sam se da ćeš ti popričati sNanom u moje ime, moj najdraži tata.» Shasa uzdahne. «Vještice», promrmlja. «Hoćeš dabudem suučesnik u svojoj propasti.« Isabella je mogla računati na oca kako bi riješila problems bakom, ali preostala je još Nanny. Kako bilo, mekšala ju je nekoliko dana podsjećajući je naimena i vrline njezinih sedamnaest unuka koji su nestrpljivo čekali njezin povratak uWeltevreden. Nanny je bila daleko od kuće tri godine, i tri duge engleske zime. «Pomisli,Nanny. Kad brod pristane u Capeu, bit će proljeće, a Johannes će te čekati na molu.»Johannes je bio šef konjušara u Weltevredenu i najdraži Nannyn sin. Starici su zasjale oči ikad joj je napokon Isabella priopćila novost, podigne ruke k nebu i krene drvljem i kamenjempo nezahvalnosti i slabašnom osjećaju dužnosti mlade generacije. Onda se dva dana mrštila,ali ne pretjerano uvjerljivo. Isabella ih otprati u Southampton. Novi Shasin Aston Martinukrcan je dizalicom na brod Union Castle, a potom se posluga poredala na molu za pozdrave.Isabella ih sve zagrli, od šefa kuhinje do vozača Klonkiea. Nanny zaplače kad je Isabellapoljubi. «Vjerojatno nećeš više vidjeti ovu jadnu staricu. Nedostajat ću ti kad umrem. Pomisli

da sam se brinula za tebe odmalena...» «Oh, Nanny, prestani. Još ćeš se ti brinuti za svu mojudjecu.» Tema je bila opasna, ali Nannvna izoštrena moć zapažanja otupjela je. Obećanjeuspije otjerati pretkazanje skore smrti. Odmah se ozari. «Brzo se vrati doma, malena, tako ćete stara Nanny moći držati na oku. S uzavrelom krvi Courtenevjevih... naći ćemo ti jednogdobrog južnoafričkog momka.» Kad je došao čas pozdrava sa Shasom, iz Isabelleneočekivano poteče rijeka suza. On joj pruži rupčić iz džepića i kad mu ga je kći vratila nakonšto si je njime obrisala suze, bučno obriše nos i protrlja jedino oko. «Kvragu i taj vjetar!»,objasni «Trunak pijeska mi je upao u oko.» Dok se brod udaljavao od mola krećući nizvodnorijekom, Shasin visok i elegantan lik isticao se na ogradi. Bio je sam, malo izdvojen od drugihputnika. Nakon razvoda nije se odmarao. Isabella je znala da je otad imao veze s desetinamažena, koje su sve bile profinjene, pametne i lijepe, ali se ni za jednu nije trajnije vezao. «Zarnikad ne osjeti samoću?», upita se Isabella i nastavi pozdravljati rukom sve dok otac nijepostao neprepoznatljiva točkica na palubi broda. Na povratku u London cesta se u njezinimočima neprestance rasplinjavala u staklastu opsjenu suza. «To je zbog djeteta», pomisliopravdavajući se. «Zbog njega sam sentimentalna.« Položi ruku na trbuh tražeći ispupčenje ipomalo se razočara jer su mišići još bili glatki i zategnuti. «Bože, a ako je bila lažnauzbuna!?» Ta mogućnost pojača njezinu sjetu. Uzme paket papirnatih maramica iz pretincaMinija. Ali, kad se uspela stubama do stana, vrata se otvoriše prije no što ih je dodirnula iRamon je zagrli. Isabella zaboravi suze. Stan obitelji Courtenev na Cadogan Squareuzauzimao je prva dva kata u viktorijanskoj zgradi od cigle. Bilo je pet bračnih soba, a zidovigazdinskih odaja bili su pokriveni prašnjavo plavim i srebrenim stijenkama koje su resilebudoir madam de Pompadour. Strop je bio ukrašen skupinama golih nimfa i nacerenih satira.Na veliku Shasinu žalost, Isabella je tvrdila da su dekoracije dostojne «bordela u vrijemeLouisa XV.» Isabella se njime služila isključivo kao poštanskom adresom i odlazila je u njegapetkom kako bi pokupila poštu i popila čaj s kućepaziteljicom u ostavi u prizemlju.Kućepaziteljica je bila njezina saveznica i primala je sve međunarodne pozive izWeltevredena i drugih dalekih mjesta. Isabella se preselila u Ramonovstan. Kad se ormar kojijoj je prepustio pokazao nedovoljnim, počela je nositi odjeću iz njega u stan na CadoganSquareu. U antikvarnici u Kensington Church Street našla je elegantan ženski stolić, koji jestao u kut pored kreveta i koji je koristila kao pisaći stol. Naviknuli su se na dnevnu rutinukao bračni par. Ustajali su prije zore i odlazili u dvoranu, jer je ginekolog Isabelli zabraniojogging. «Ono što nosite u utrobi fetus je, a ne mliječni frappe, draga moja.» Kad bi potomRamon otišao u banku, sjela bi za stol i radila na dizertaciji do ručka. Nalazili su se urestoranu Justin de Blank ili u Harrodsovom zdravljaku jer je Isabella za djetetovo dobropočela držati dijetu i prestala piti alkohol. «Ne kanim se udebljati kao žaba. Neću da ti segadim.» «Ti si najpoželjnija žena na svijetu i u trudnoći si procvjetala«, suprotstavi joj seRamon dirajući joj veličanstvene grudi. «Pitala sam ginekologa i rekao je da možemo i daljevoditi ljubav», nasmije se ona. «Nadam se da će prva pomoć koja me bude vozila u bolnicuimati dvostruka nosila, tako ćemo putem moći jednom na brzaka.» Nakon ručka išla je kodmentora za dizertaciju, ili je ostatak dana provodila u čitaonici Britanskog muzeja. Onda jeMinijem hitala doma, na vrijeme da Ramonu pripremi večeru. Na sreću, njezin je otac sredioda može zadržati diplomatske oznake, stoga je parkirala na pločniku ispred ulaza i blaženalica se smiješila prometnom policajcu. Navečer su sve rjeđe izlazili, samo kako bi pošli ukazalište ili na večeru s Harriet i njezinim trenutnim pratiteljem. Obično bi pobacali jastukepo podu i ležali pred televizorom razgovarajući, raspravljajući i mazeći se, ne obraćajućipažnju na glupe televizijske serije i kvizove. Kad je njezin trbuh napokon počeo rasti, Isabellarastvori svileni ogrtač i ponosno mu ga pokaže. «Dirni ga!» reče Ramonu. «Nije li divan?»Ramon svečano opipa. «Da», izjavi, «nesumnjivo je muško.» «Kako znaš?» «Evo.» Ramonjoj uzme ruku. «Ne osjećaš?« «Ah, malo ispupčenje. To mu je od oca. Čudno, od samepomisli obuzela me volja za krevetom.« «Spavatise?» «Ne», odgovori ona. Shasa joj je

ostavio Harrodsovu kreditnu karticu, pa je tamo kupila sve trudničke haljine premda je Harrietstalno otkrivala nove trgovine s modernom odjećom za buduće majke. Odjevena u lepršavikafitan, upiše se na pripremni tečaj po savjetu ginekologa. Odjednom su joj društvo i razgovors drugim trudnim polaznicama, koje bi joj prije bile smrtno dosadne, bili ugodni i zanimljivi.Barem jednom mjesečno Ramon je po nalogu banke morao napustiti grad i svaki je put bioodsutan tjedan ili više dana. Svejedno, nazivao je kad god je bilo moguće. Premda joj jenedostajao više no što je bila spremna samoj sebi priznati, nakon povratka njezina sreća bistoput porasla. Poslije jednog od tih putovanja pošla je po njega na Heathrovv i odvela gaodmah u stan. Ramon baci putnu torbu na pod u predsoblju i prebaci jaknu preko naslonastolca, a potom ode u kupaonicu. Španjolska putovnica sklizne iz unutarnjeg džepa jakne ipadne na tepih. Isabella je digne i prolista dok ne nade fotografiju. Nije loše izgledao, aliobjektiv mu nije bio sklon. Okrene stranu dok ne ugleda datum rođenja i sjeti se da za dvatjedna ima rođendan. Bila je već odlučila da napravi sve kako bi doživljaj bio nezaboravan.Vidjela je stakleni kipić u jednoj antikvarnici u Mavfairu, mali fini akt Renea Laliquea. Tijeloje bilo slično njezinom, noge su bile duge, stražnjica čvrsta i dječačka. Da nije bio napravljendvadesetih godina, na vrhuncu Laliqueove slave, netko bi mogao pomisliti da je ona bilamodel. Ali, cijena ju je malo preplašila i još je skupljala hrabrost da ga kupi. Nastavi listatiputovnicu i jedna viza privuče njezinu pažnju. Bila je ubilježena tog jutra u Moskvi. Isabellaiznenađeno zatrepta. «Zlato», dozva ga kroz zatvorena vrata kupaonice, «mislila sam da si uRimu. Kako si završio u Moskvi?» Sve što je naučila tijekom svog školovanja u Južnoj Africigovorilo je daje Rusija Veliki Antikrist. Simbol srpa i čekića te ćirilični natpis izazivali su unjoj odbojnost. Tajac potraje minutu. Tada se vrata naglo širom otvoriše. Ramon iziđe ukošulji i istrgne joj putovnicu iz ruke. Njegov izraz lica odavao je ledeni bijes. Sažeže jeočima. «Da nikad više nisi njuškala po mojim stvarima», reče tiho. Premda nije višespominjao taj događaj, prođe više od tjedan dana prije no što Isabella osjeti da joj je oprostio.Tako se uplašila da je pokušala odagnati iz sjećanja taj događaj. Potom, početkom studenog,kad je otišla u stan na Cadogan Squareu, kućepaziteljica joj preda poštu. Kao uvijek, bilo je tuočevo pismo, ali ispod njega bilo je još jedno sa žigom Johannesburga: sa zadovoljstvomprepozna rukopis svog brata Michaela. Njezina braća su bila međusobno tako različitaizgledom, karakterom i osobnošću da joj je bilo teško nekoga od njih više voljeti. Sean,najstariji, bio je pustolov. Bio je neobuzdana duha i prije no što je srela Ramona, smatrala gaje najljepšim muškarcem kojeg je upoznala. Sean je bio vojnik i lovac. Već je dobio Srebrenuzvijezdu za iskazanu hrabrost u surovom partizanskom ratiću u Rodeziji. Kad nije lovioteroriste, upravljao je nepreglednom koncesijom u dolini Zambezija za račun tvrtke CourteneyEnterprises. Isabella ga je obožavala. Garrick je bio drugi, astmatično i kratkovidno ružnopače koje su tijekom nesretnog djetinjstva uvijek zvali «jadni Garry». Ali, premda je imaomnoge fizičke nedostatke, naslijedio je duh, ustrajnost i oštroumnost Courtenevjevih. Trudiose dok njegovo tijelo nije postalo gotovo smiješno mišićavo, s tako snažnim grudima i rukamada si je morao davati šivati odjela po mjeri. Unatoč kratkovidnim očima iza debelih leća ipomanjkanja urođenog sportskog dara, razvio je takvu sposobnost koncentracije da je postaovrstan igrač pola i golfa te izniman strijelac. Osim toga, preuzeo je očevo mjesto predsjednikaCourteney Enterprises. Nije mu još bilo ni trideset, a upravljao je sustavom tvrtakaprocijenjenih na više milijarda dolara sa zapanjujućom pažnjom za sitnice i nezasitom ljubaviza rad, koju je iskazivao u svim svojim poslovima. Ipak, nikad nije zaboravio sestrinrođendan i ispunjavao je sve njezine prohtjeve koliko god bili banalni ili zahtjevni. Ona ga jezvala «medo» jer je bio tako krupan, dlakav i nježan, a ona je bila duboko vezana za njega.Potom je dolazio Michael, nježni i uljudni Michael, mirotvorac u obitelji, brižan, suosjećajan,poetičan, jedini Courtenev koji, unatoč poticajima i primjeru oca i braće, u cijelome svomživotu nikad nije ubio nijednu pticu ili divlju životinju. Međutim, napisao je i objavio triuspješne knjige: zbirku pjesama i dva ogleda o južnoafričkoj povijesti i politici. Te dvije

knjige cenzura je zabranila zbog načina na koji su govorile o rasnim pitanjima i zbogradikalnih stavova. Bio je također cijenjeni novinar, zamjenik glavnog urednika Golden CityMaila, čitanog dnevnika na engleskom jeziku koji se otvoreno tvrdoglavo suprotstavljaoafrikanerskoj nacionalističkoj vladi Johna Vorstera i apartheidu. Naravno, tvrtka CourteneyEnterprises posjedovala je osamdeset posto dionica Maila: inače Michael tako mlad ne bimogao stići do tako važnog položaja. Kad je Isabella bila djevojčica, Michael je bio njezinzaštitnik, savjetnik i pouzdanik te najmiliji pripovjedač priča pored Nane. Vjerovala jeMichaelu više no ikome drugom. I da Sean nije bio tako krasan, a Garrick tako mio, Michaelbi bio postao njezin ljubimac. Bili su izjednačeni na ljestvici njezine ljubavi, voljela jeMichaela kao drugu dvojicu. Vidjevši njegov rukopis na omotnici, osjeti zadovoljstvo i malogrizodušja. Nije mu pisala otkad je upoznala Ramona, gotovo šest mjeseci. Drugi odlomak naprvoj stranici privuče joj pogled čim je otvorila pismo. Preskoči uvodne ritualije i odmahprede na taj dio: Pater mi kaže da si se udobno smjestila na Cadogan Sauareu i da radiš nadizertaciji. Bravo, Bella. Ali, siguran sam da trenutačno ne koristiš svih pet spavaćih soba,stoga se nadam da me možeš ugostiti. Predviđam provesti u Londonu tri tjedna, počevši odpetnaestog tekućeg mjeseca. Bit ću vani cijeli dan. Imam bogat program intervjua i susreta,stoga obećavam da ti neću dosađivati i ometati tvoj rad... Ovo je bila komplikacija: bila jeprisiljena stanovati na Cadogan Squareu za trajanja Michaelova boravka. Srećom, to razdobljepoklapalo se s jednim Ramonovim putovanjem u inozemstvo. Ionako bi bila sama: sad jebarem mogla biti s Michaelom. Pošalje mu brzojav u uredništvo Maila u Johannesburgu i bacise na posao kako bi stan na Cadogan Squareu izgledao kao da se u njemu redovito stanuje.Imala je na raspolaganju tjedan dana da se pripremi za Michaelov dolazak. I! «Moram naćineko objašnjenje«, reče Ramonu preplićući prste na trbuhu. «Na sreću, Michael sve razumije.Sigurna sam da ćete se vas dvojica izvrsno slagati. Bilo bi mi drago da ga upoznaš.» «Pokušatću skratiti vrijeme i odredišta putovanja, tako da se vratim u London dok je tvoj brat jošovdje.» «Oh, Ramon, zlato, jako bih voljela. Potrudi se ako možeš.» Isabella ga je čekala kadje Michael gurnuo kolica za prtljagu kroz ogradu međunarodnih letova na Heathrovra iradosno usklikne kad je prepozna. Michael je podigne u zrak, potom mu se izraz licapromijeni kad osjeti ispupčeni trbuh, pa je pretjerano nježno vrati na tlo. Dok ga je u Minijuvozila doma, pogledavala ga je krajičkom oka. Bio je preplanuo kad se živi u Londonu, ta sepojedinost odmah opaža i pustio je kosu po posljednjoj modi, tako da mu je padala naovratnik tamnozelene jakne od prugastog samta. Osmijeh je još uvijek bio otvoren i dječački,a plave oči nisu imale onaj tvrdokoran, pohlepan sjaj kao u drugih Courtenevja... bile supitome i zamišljene. Isabella ga upita ima li što novo kući kako bi zadovoljila svojuradoznalost, ali prvenstveno kako bi izbjegla da razgovor završi na trudnoći. Prema Michaelu,njihov je otac bio skroz obuzet novom dužnosti predsjednika ARMSCORa. Nana je svremenom postajala sve energičnija i veličanstvenija upravljajući Weltevredenom čeličnomšakom. Čak je počela uzgajati retrievere i vježbati ih za natjecanja lovačkih pasa. Sean je idalje istrebljivao horde terorista i krda bivola. Nedavno je postao satnik Ballantvne Scoutsa,jedne od najelitnijih rodezijskih postrojba. Garry je upravo najavio dioničarima tvrtkerekordnu dobit šestu godinu zaredom. Njegova žena Holly trebala je roditi još jedno dijete iovaj put su se svi nadali da će biti curica. Dok je to govorio, Michael je znakovito pogledaonjezin trbuh, ali Isabella je usredotočila svu pažnju na promet kako bi izbjegla objašnjavanja.Napokon parkira Mini u garaži u uličici iza trga. Michael je bio umoran od puta. Isabella mupripremi pjenušavu kupku i donese mu wiisfcyrazblažen sodom. Dok je ležao u vodi, sjela jena zahodsku školjku i stala pričati. Nikad ne bi bila ni pomislila da ostane u kupaonici dok seSean ili Garry kupaju, ali između nje i Michaela nagost je bila tako normalna da je nisu nizamjećivali. «Sjećaš se one bedaste pjesmice?«, upita na koncu Michael. «Kako ono ide?»Dadadadu, A njezin otac reče: Mala, nosiš u trbuhu mnogo više No što si progutala. Isabellase nasmije bez srama. «Je li to ono što se naziva pronicljivim novinarskim okom? Ništa ti ne

može promaknuti, zar ne, Mickey?» «A kako mi je moglo promaknuti?» Michael se nasmije snjom. «Tvoj trbuh tako bode oči da sam gotovo ostao bez njih.» «Lijep je, zar ne?» Isabellaizbaci trbuh naprijed i ponosno ga pomiluje. «Prekrasan!», prizna Michael. «I siguran sam dabi se pateri Nana složili kad bi te mogli vidjeti.» «Mickey, nećeš im valjda reći?» «Ti i ja neotkrivamo drugima naše zajedničke tajne. Nismo to nikad činili i nikad nećemo. Ali, što kanišučiniti s... hm... s posljedicom?« «Moj je sin, tvoj nećak... a ti ga zoveš posljedicom? Sramise, Mickev. Ramon kaže da je čudo i najveće otajstvo svemira.« «Ramon! Eto imena krivca.Nadam se da će imati na sebi blindirane gaće kad ga Nana počne progoniti sa starom vjernomsačmaricom u rukama.« «Markiz je, Mickev. Markiz de Santiago y Machado.» «Ah, to bidosta toga moglo promijeniti. Nana je dovoljno snob da je to impresionira. Vjerojatno ćepušku napuniti sitnom umjesto krupnom sačmom.« «Prije no što Nana dozna, bit ću markiza.»«Dakle, taj lupež Ramon odlučio je od tebe napraviti poštenu ženu, ha? Kada?« «Evo, imajedna mala nezgoda», prizna Isabella. «Hoćeš reći da je oženjen.« «Kako znaš, Mickey?Pogleda ga otvorenih usta. «I žena mu ne želi dati razvod?» «Mickey!» «Dušo moja, to jenajstarija laž na svijetu.« Michael ustane i dok je s njega curila voda i pjena, pruži ruku dauzme ručnik. «Ne poznaješ ga, Mickev. Nije takav tip.» «Moram li to protumačiti kaonepristrano mišljenje, bez predrasuda?« Michael iziđe iz kade i počne se trljati. «Voli me.»«Vidim.» «Nemoj biti tako bezobrazan.» «Molim te, Bella, obećaj mi da ćeš mi se obratitipode li što krivo. Dogovoreno?« i Isabella klimne glavom. «Da, naravno. Oduvijek si mojnajbolji prijatelj. Obećajem ti. Ali, ništa neće poći krivo. Pričekaj pa ćeš vidjeti.« Odvedebrata na večeru u Ma Cuisine u Walton Street. Restoran je bio tako u modi da ne bi bili našlislobodan stol da Isabella nije rezervirala istog onog dana kad je doznala da će Michael doći uLondon. «Zabavno je pratiti trudnu ženu», primijeti Michael dok su se smještali za stolom.«Svi mi se smiješe kao da sam ja odgovoran.« «Gluposti. Čine to zato jer si lijep.« Pričali su osvom poslu. Isabella iznudi od brata obećanje da će pročitati njezinu dizertaciju i da će joj datikoji savjet. Zatim Michael objasni da je glavni razlog njegova boravka u Londonu pisanjeserije članaka o pokretu protiv apartheida i o južnoafričkim političkim izbjeglicama koji živeu Velikoj Britaniji. »Dogovorio sam intervjue s nekim glavešinama: Oliverom Tambom,Denisom Brutusom...« «Misliš da će ti naši cenzori dopustiti da objaviš članke?», upitaIsabella. «Najvjerojatnije će zabraniti cijelo izdanje i Garry će se razbjesniti. Sve što smanjujedobit njega razbjesni.« Michael se nasmije. «Jadni stari Garry.» Bilo je to uobičajenoodređenje, ali ne baš najprikladnije. «Za njega je život tako jednostavan... Ne crno i bijelomorala, već crno i crveno bankovnih izvoda.« Stigli su do deserta kad je Michael iznenadaupita: «Kako je mater? Jesi li je vidjela u zadnje vrijeme?« «Ni mater, ni mama, ni mamica»,ispravi ga Isabella ljutitim glasom. «Znaš da joj te riječi izgledaju tako buržujski. Ali, da tiodgovorim na pitanje: ne, već duže nisam vidjela Taru.» «Bella, majka nam je.» «Trebala setoga sjetiti kad je napustila patera i sve nas kako bi trčala za crnim revolucionarom i rodila mumalog kopilana boje bijele kave.» «A ti bi mogla biti malo milosrdnija kad se govori okopiladi», reče Michael pomirljivim glasom, zatim opazi njezin povrijeđen izraz lica.«Oprosti, Bella, ali kao i u tvojem slučaju, uvijek za sve postoje razlozi. Ne smijemoprestrogo suditi. Nije lako živjeti sa čovjekom kao pater i nisu svi u stanju igrati igru popravilima koja odredi Nana. Neki od nas nemaju dovoljno razvijen ubilački instinkt. Mislimda Tara od samog početka nije našla svoje mjesto u obitelji. Nikad nije bila elitist. Njezinanaklonost išla je uvijek potlačenima, a onda je Moses Gama ušao u njezin život...» «Mickeydragi.» Isabella ga uhvati za ruku. «Ti si najmilosrdnije biće na svijetu, koje sve razumije.Provodiš život opravdavajući sve nas i štiteći nas od naše sudbine. Puno te volim. Ne želim sesvađati niti raspravljati s tobom.» «Dobro.» Michael joj snažno stisne ruku. «Onda ćeš doći samnom u posjet Tari. Redovito mi piše. Obožava te, Isabella, i jako joj nedoštaješ. Pati kad jeizbjegavaš.« «Oh, Mickev! Postavio si mi zamku, vraže stari.» Isabella kratko razmisli. «Ali...u mome stanju? Mislila sam da moram biti malo diskretnija.« «Tara je tvoja majka, voli te i

osoba je širokih pogleda. Neće učiniti ništa što bi te moglo povrijediti, znaš i sama.» «Tebi zaljubav», uzdahne Isabella predajući se. «Samo tebi za ljubav, Mickev.» I tako su sljedećesubote ujutro krenuli niz Brompton Street i Michael je morao produžiti korak kako bi pratioatletski sestrin hod. «Treniraš za neko obično natjecanje ili kaniš na Olimpijadu?«, upita sasmješkom. «Previše pušiš», odvrati Isabella. «To mi je jedini porok.» Tara Courtenev ili TaraGama, kako se voljela predstavljati, bila je upraviteljica jednoga malog hotela u CromwellStreet i njezina klijentela bili su gotovo isključivo izbjeglice i novi useljenici iz Afrike, Indijei Kariba. Isabella se uvijek čudila da zona poput te postoji na samo dvadeset minuta hoda odraskošne veličajnosti Cadogan Squarea. Hotel Lord Kitchener bio je bijedan i ruševan poputupraviteljice. Isabella još uvijek nije mogla vjerovati da je njezina majka ista ona osoba kojaje nekoć vladala palačom u VVeltevredenu. Njezina najranija sjećanja bila su na majku udugoj večernjoj haljini, s dijamantima iz Courtenevjevog rudnika Hani koji su blještali nabijelome vratu i visjeli joj na ušima, s crvenom kosom skupljenom navrh lijepe glave, dok jesilazila niz mramorne stube. Isabella nije nikad naslutila užasno nezadovoljstvo i nesreću kojisu je izjedali ispod tog kraljevskog privida. Sad je prekrasna kosa posijedila, a ona ju jeobojila jeftinom bojom koja joj je dala boju dumbira i šljive. Koža, koju je Isabella naslijedilau svom njezinom svilenkastom savršenstvu, postala je naborana, opuštena i zapuštena. Uproširenim porama između nosa i obraza bile su male crne točke, a umjetni zubi bili supreveliki za usta i promijenili su joj blagu liniju usana. Side trkom niz stube hotela kako bi uoblaku parfema prodornog mirisa zagrlila Isabellu. Ona uzvrati zagrljajem, ali usiljenimstiskom nekoga tko ima nečistu savjest. «Pusti da pogledam svoju dragu kćer.» OdmakneIsabellu i odmah spusti pogled. «Postala si ljepša, ako je to moguće, ali razlog je očigledan.Vidim da u utrobi nosiš smotuljak radosti.« Isabella iskrivi usne i namršti se, ali ne odgovorina aluziju. «Divno izgledaš, mama... hoću reći, Tara.» Žena je nosila tipičnu odjećuljevičarke: široki sivi kardigan, dugu haljinu sa sitnim dezenom u stilu primjerenom starimbakama i smeđe muške sandale. «Prošlo je mnogo mjeseci», prosvjedovala je Tara, «skoro ćegodina, a živiš na drugom kraju ulice. Kako možeš tako zanemariti svoju staru mamu?«Michael se ubaci kako bi prekinuo to samosažaljenje i zagrli Taru s iskrenom naklonosti, aona mu se obrati s teatralnom majčinskom ljubavlju: «Mickey, uvijek si bio najnježniji inajbrižniji od svih.» O Isabellin osmijeh polako je postajao usiljen. Upita se koliko vremenaće se zadržati i kada će napokon moći pobjeći. Shvaćala je da neće biti lako i da ovaj put nemože očekivati Michaelovu podršku. Tara ih uhvati pod ruku i povede ih u hotel. »Pripremilasam čaj i kekse. Tako sam se uzbudila kad je Michael nazvao da mi kaže da ćete doći.»Subotom ujutro hol Lorda Kitchenera bio je pun Tarinih gostiju. Zrak je bio pun duhanskogdima i uzvika na svahiliju, gujaratiju i xhosi. Tara ih predstavi svima, iako je Isabella mnogeveć upoznala tijekom prethodnih posjeta. «Moj sin i moja kći iz Capetowna, Južna Afrika.»Mnoge su oči bljesnule čuvši ime države. Kvragu i oni, zaključi gotovo izazovno Isabella.Bilo je čudno: u domovini se smatrala naprednom, ali kad je bila u inozemstvu i susretala se stakvim reakcijama, smatrala se domoljubom. Konačno ih Tara smjesti u jedan kut i dok jetočila čaj, upita živahnim i veselim glasom, koji je razgovjetno dopirao do svih nazočnih:«Onda, Bella, reci mi o djetetu. Kad ćeš roditi? I tko je otac?» «Nije ni vrijeme ni mjesto dase o tome priča, Tara.» Isabella problijedi od muke, ali njezina se majka nasmije. «Oh, ovdjeu Lordvju svi smo jedna velika obitelj. Možeš slobodno govoriti.« Ovaj se put Michaelpristojno umiješa: «U stvari, Bella ne želi da cijeli svijet dozna njezine privatne stvari.Kasnije ćemo o tome, Tara.» «Kako si staromodna.» Tara se protegne pokušavajući opetzagrliti kćer, ali prolije malo čaja na suknju, pa odustane. «Ovdje nitko ne mari za buržujskekonvencije.« «Dosta, Tara», reče odrješito Michael, a potom, kako bi joj skrenuo pažnju:«Gdje je Benjamin i kako je?» «Oh, Ben je moj ponos i moja radost.» Tara zagrize mamac.«Izišao je nakratko: morao je otići do škole predati neki seminarski rad. Tako je pametan!Ove će godine maturirati. Tek mu je šesnaest godina i njegov ravnatelj kaže da je najbolji

učenik koji je pohađao Ryham Grammar u posljednjem desetljeću. Sve ga djevojkeobožavaju. Tako je lijep.» Tara nastavi govoriti, a za Isabellu je bilo olakšanje što ne morarazgovarati. Tek je šutke slušala hvalospjeve o polubratovim vrlinama. Benjamin Gama bio jejedan od mnogih razloga zbog kojih se Isabella neugodno osjećala u majčinom svijetu. Stid jebio tako dubok, a skandal kojem je Tara izvrgnula obitelj Courtenev tako otrovan, da senjezino ime u VVeltevredenu nije izgovaralo. Nana je zabranila. Samo je Michael pričao snjom o tome, i to vrlo općenito. »Oprosti, Bella, nemam namjeru ponavljati neke okrutneglasine. Ako to hoćeš, obrati se nekom drugom. Ja ću ti iznijeti samo činjenice: otkad je Taranapustila Južnu Afriku, nakon uhićenja Mosesa Game, protiv nje nije podignuta nikakvaoptužnica i nisu nikad prikupljeni dokazi koji bi je povezali s kakvim zločinačkim činom.»«Ali, zar nijepatersve sredio kako bi zaštitio reputaciju obitelji?» «Zašto ne pitaš njega?»Zapravo je Isabella pokušala načeti temu s ocem, ali Shasa se prvi put ponašao hladno inepristupačno te joj nije odgovorio. Začudo, to odbijanje razgovora bilo je za Isabellu nekavrsta olakšanja. Isabella je bila dovoljno iskrena prema sebi da si prizna svoj kukavičluk.Ustvari nije htjela doznati svu težinu majčine krivice. Nije htjela znati je li bila suučesnica umrskoj bombaškoj zavjeri njezinog ljubavnika Mosesa Game, čiji je cilj bio dizanje u zrakjužnoafričkog parlamenta, pokušaj koji je doveo do smrti Isabellinog djeda, Tarinog oca.Možda je njezina majka bila izdajica, oceubojica. Sigurno je bila preljubnica i donijela je nasvijet sina miješane krvi, što je po južnoafričkim zakonima bio zločin. I Isabella se opet upitašto radi tu. Iznenada, Tara se ozari i načas se pojavi iskra izgubljene ljepote. «Ben!», uzvikne.«Vidi tko nam je došao u posjet, Benjamin. Tvoj brat i tvoja sestra. Nije li divno?» Isabella seokrene. Polubrat je stajao na pragu, iza nje. Još je porastao u protekloj godini otkad ga jevidjela zadnji put i bio je očigledan prelazak iz puberteta u mladenačku dob. «Bok,Benjamin!», uzvikne preushićeno i premda joj se on nasmijao, nasluti njegovu uzdržanost iiščita nepovjerljivost u tamnim očima. Tara nije bila potpuno zaslijepljena majčinskimnagonom. Benjamin je doista bio lijep momak. Prirodna afrička skladnost bila je u suglasju snježnim majčinim crtama. Koža je bila bakrene boje, a kosa je bila vunasta lopta gustih crnihuvojaka. «Bok, Isabella.» Londonski akcent u ustima tog sina Afrike iznenadi je. Ne ustane daga zagrli. Od prvog susreta između njih je postojao prešutni dogovor koji je isključivao lažneizljeve osjećaja. Na brzinu se rukovaše. I prije no što je Isabella smislila što da kaže,Benjamin se okrenuo prema Michaelu. Njegov osmijeh bio je bljesak savršenih zuba, iskrenjetamnih očiju. «Mickey!», uzvikne prilazeći starijem bratu. Zagrliše se. Isabella je zavidilaMichaelu na iznimnoj sposobnosti da pobudi povjerenje i simpatiju u svima oko sebe. Činilose da ga Benjamin uistinu prihvaća kao brata i prijatelja, bez zadrške koju je iskazivao premaIsabelli. Ubrzo su njih troje, Tara, Ben i Mickev, počeli živo razgovarati. Isabella se osjećalaisključenom iz njihovoga maloga intimnog kruga. Napokon jedan od crnih južnoafričkihstudenata prođe atrijem i reče nešto Tari, koja zabrinuta izraza lica podigne glavu i pogleda nasat. «Bože, hvala što si me podsjetio, Nelson.» Nasmiješi se studentu. «Tako smo lijeporazgovarali da smo zaboravili na vrijeme.« Tara skoči na noge. «Dodite svi! Ako hoćemo naTrafalgar Square, valja nam krenuti.« Svi iziđoše iz hola, a Isabella priđe Michaelu. «Što jeovo, Mickev? Izgleda da ti znaš što se zbiva. Objasni i meni.» «Na Trafalgaru je skup.» «Oh,Bože, ne! Još jedna dreka protiv apartheida. Zašto me nisi obavijestio?« «Pružio bih ti povodda zbrišeš.» Michael joj se nasmije. «Ideš i ti?» «Ne, hvala. Morala sam trpjeti te bedastoće trigodine, otkad je pater postao veleposlanik. Zašto se miješaš u te gluposti?« «To mi je posao,draga Bella. Došao sam u London namjenski, da bih pisao o tim, kako ih zoveš, glupostima.Dođi s nama.« «A zašto bih?» «Da vidiš svijet s druge strane barikade, tek tako, zapromjenu... moglo bi biti zanimljivo. I da budeš sa mnom. Mogli bismo se i zabaviti.»Isabella je oklijevala. Koliko god je prezirala događaj, bratovo joj je društvo bilo milo.Zajedno su se doista zabavljali, a budući da Ramona nije bilo, osjećala se usamljenom. «Samoako tamo odemo autobusom, ne podzemnom. Znaš da ne mogu podnijeti zatvoreni prostor.»

Skupina iz Lordvja brojila je dvadesetak osoba, uključujući i Nelsona Litalongija,južnoafričkog studenta. Michael nađe Isabelli mjesto na otvorenoj platformi crvenog autobusai stane uz nju sa studentom. Tara i Benjamin sjedili su nasuprot njima, ali okrenuti leđima, ismijali se i šalili. Ozračje je bilo veselo i bezbrižno, a unatoč svemu Isabella se doistazabavljala. Michael je bio u središtu pažnje, a on i Nelson zapjevaše. Obojica su imali lijepglas, a ostali im se pridružiše pjevajući refren This Is My Island in the Sun. Nelson je izvrsnooponašao Harrvja Belafontea, čak mu je i sličio, premda mu je koža bila boje svjetlucavogugljena. Od prvog trenutka se zbližio s Michaelom. Kad su izišli iz autobusa predNacionalnom galerijom, prosvjednici su se već okupljali pod stupom i Michael smisli veselušalu o Nelsonu i Horatiju. Svi se nasmijaše, potom predoše ulicu, a oblaci golubova poletješeu zrak. U dnu trga bila je podignuta pozornica, ispred South Africa Housea, a u ograđenojzoni smjestilo se već stotinjak prosvjednika. Dođoše do zadnjih redova i Tara izvuče iz veliketorbe karton ispisan ručno pa ga podigne. «Apartheid je zločin protiv čovječanstva.« Isabellase odmakne od nje praveći se da je ne pozna. «Ne stidi se rugla u javnosti?«, promrmljaMichaelu, a on se nasmije. «Namjerno to čini!» Kako bilo, Isabelli je bilo zanimljivosudjelovanje u tom šarolikom skupu. Gledala je mnoge druge s velikim negodovanjem krozprozor ureda veleposlanika, s druge strane trga, ali ovaj joj je pružio potpuno nove vidike.Mnoštvo je bilo veselo i disciplinirano. Četiri policajca u odori pratili su da se ne dogodinešto protivno pravilima. Dobrohotno se nasmijaše kad je jedan govornik dreknuo da uLondonu vlada policijska država okrutna kao ona u Pretoriji. Kako bi se ogradila od te tvrdnjei iskazala svoju solidarnost, Isabella uputi poljubac najsimpatičnijem policajcu, a on joj seblaženo nasmije. Govori su se monotono nastavili u buci automobila i crvenih autobusa.Isabella je već čula sve argumente, a najvjerojatnije su ih čuli i svi prosvjednici, ako je bilosuditi po njihovoj ravnodušnoj apatiji. Najzabavniji trenutak zbio se kad je jedan golub koji jekružio zrakom uprljao ćelavu glavu govornika, a Bella uzvikne: »Fašistički golub! Agentrasističkog režima u Pretoriji!» Skup završi donošenjem zaključka kako John Vorster i njegovnezakoniti režim moraju odmah dati ostavku i prepustiti vlast narodnoj demokratskoj vladiJužne Afrike. Zaključak je donesen jednoglasno i Michael primijeti: «Možeš misliti kako jeJohna Vorstera strah.» Prosvjednici se razidoše mirnije od mnoštva na izlasku iz stadionanakon nogometne utakmice. «Idemo potražiti neki pub», predloži Michael. «Ožednio sam odrušenja fašističkih vlada.» «Jedan je na Strandu», predloži Nelson Litalongi. «Vbdi nas»,zamoli Michael. Kad se poredaše na šanku bara, svima plati piće. «Dobro.» Isabella iznesesvoje mišljenje dok je polako ispijala svoje pivo s dumbirom. «Ovo je bilo klasično gubljenjevremena. Dvije stotine ljudi koji pijuckaju pametne misli neće ništa promijeniti. «Nemoj bititoliko sigurna. »Michael si nadlanicom obriše pivsku pjenu s gornje usne. «Možda je to prvanapuklina koja se pojavila u temeljima brane... uskoro bi mogla postati pukotina, potombujica, a na koncu potop.» «Oh, Mickev, koja glupost.» Isabela je grubo odbacila tu pomisao.«Južna Afrika prejaka je, prebogata, a Amerika i Velika Britanija previše su uložile. Neće nasnapustiti. Ne mogu zahtijevati da predamo ono što je naše čoporu divljih marksista.»Ponavljala je istine koje je u posljednje tri godine mnogo puta čula iz usta svog ocaveleposlanika. Zasmeta joj osornost kojom su je napali majka, polubrat, Nelson Litalongi iostalih dvadeset crnih gostiju hotela Lord Kitchener. Doživljaj nije bio ugodan. Te večeri, kadsu se Michael i ona vratili na Cadogan Square, bila je potresena i snuždena. «Tako su bijesni,Mickey», prosvjedovala je. «Bella, oni su novi val. Želimo li preživjeti, moramo ih shvatiti ipronaći kompromis.» «Uopće nisu ugnjetavani. Pomisli na Nanny i Klonkiea, na Gamieta isve naše zaposlenike u Weltevredenu. Hoću reći, Mickev, prokleto im je bolje od većinebijelaca koji žive u istoj toj zemlji.» «Znam što osjećaš, Bella. Možeš izludjeti razmišljajući opravicama i krivicama, ali na koncu se moraš vratiti na temeljnu točku. Ljudska su bića, baškao mi. Neki su čak i bolji. S kojim božanskim ili vražjim pravom ih smijemo spriječiti da nedobiju svoj dio naše domovine?» «U teoriji je u redu: ali, danas poslijepodne govorili su o

oružanoj borbi. A to znači komadanje žena i djece, znači krv i smrt, Mickev. Poput Iraca su.Što ti misliš o tome?» «Ne znam što mislim, Bella. Ponekad mislim... Ne! Ubijanje,sakaćenje, paljenje, nemaju opravdanja. Druge pute mislim: sigurno, zašto ne? Ljudi semeđusobno ubijaju već milijunima godina kako bi zaštitili sebe i svoj imetak. Pater, koji serazjari na pomisao o oružanoj borbi u Južnoj Africi, 1940. se zbog obrane slobode ukrcao uHurricane i pošao mitraljirati Talijane, Etiopljane i Nijemce. Nana, zagovornica vladavinezakona, svetosti privatnog vlasništva i slobodnog tržišta, promrmljala je Pravo im budi kad jesaznala za najstravičnije nasilje počinjeno u povijesti čovječanstva, bombardiranje Hiroshimei Nagasakija. Stoga, do koje su točke nemoralni i krvožedni Tara, Benjamin i NelsonLitalongi u usporedbi s nama i našom obitelji? Tko je u pravu, a tko u krivu, Bella?» «Zbogtebe sam dobila glavobolju. Bella ustane. «Idem u krevet.» "" Telefon je probudi u šest ujutro.Kad je začula Ramonov glas, tamna sjena koja se nadvila nad njezin život nestane. «Zlato,gdje si?» «U Ateni.» «Oh.» Isabella se snuždi. «Nadala sam se da si na Heathrowu.»«Zadržali su me. Ostat ću ovdje još tri dana. Zašto mi se ne pridružiš?« «U Ateni?» Još jenapola spavala. «Da, zašto ne? Možeš stići na let British Airwaysa u deset. Mogli bismo imatitri dana samo za nas. Pomisli na Akropolu pod mjesečinom. Mogli bismo posjetiti otoke, aosim toga tu su neke važne osobe s kojima bih te htio upoznati.« «Da!», usklikne Isabella. «toda ne? Daj mi svoj broj telefona. Nazvat ću te čim rezerviram mjesto u zrakoplovu.» Svi subrojevi British Airwaysa bili zauzeti i vrijeme je letjelo. Stoga ju je Michael Minijem prebaciona Heathrow i ostavio je na ulazu terminala. «Čekat ću da rezerviraš«, predloži joj. «Ne,Mickev. Zlatan si, ali neće biti problema u ovo doba godine. Vrijeme godišnjih odmora prošloje. Idi na intervju. Nazvat ću te u stan kad se ja i Ramon budemo spremali za povratak.« Kadje ušla u terminal, shvati da je pretjerala s optimizmom. Horde umornih i beznadnih putnikablokirale su prolaze prtljagom. Napokon dođe do informacija i obavijestiše je da zbognenadanog štrajka francuskih kontrolora leta svi letovi kasne i do pet sati te da su sva mjesta uzrakoplovu za Atenu rezervirana. Trebala se upisati na listu čekanja čak i za prvu klasu.Isabella stane u drugi red kako bi došla do javnog telefona i konačno uspije nazvati Ramonana broj u Ateni koji joj je dao. I on je zvučio razočarano. «Puno sam računao na tvoj dolazak.Opjevao sam tvoje vrline osobama s kojima sam te htio upoznati.« «Ne predajem se», obećaona. «Makar cijeli dan stajala ovdje.» Bio je to dan neugode, beznađa i uzrujanosti. Kad jenapokon najavljen let u pet popodne, pojavi se na šalteru za checkin moleći u sebi da nadeslobodno mjesto. Ali, ispred nje bilo je još šest osoba. Na posljetku službenica žalosnoodmahne glavom. «Jako mi je žao, gospođice Courteney.» Sljedeći let za Atenu bio jesutradan ujutro u deset, ali zasigurno također s kašnjenjem i listom čekanja. Na koncu seIsabella preda i opet nazove Atenu. Ramona nije bilo, pa ostavi poruku za njega nekome tkoje grozno govorio engleski. Nadala se da će Ramon razumjeti zašto je bila prisiljena odustatiod puta. Nije bilo taksija. Stotine drugih putnika poput nje napustili su svaku nadu ipokušavali se vratiti doma. Vukla je kovčeg po pločniku i stala u red kako bi se ukrcala uautobus koji je išao u grad. Bilo je prošlo osam kad je stigla i napokon našla taksi da jeprebaci do Cadogan Squarea. Leda su je boljela i bila je na rubu plača od uzrujanosti kad sekonačno vratila u stan. U zraku je bio fin miris jela i Isabella shvati da je gladna. Ostavikovčeg u predsoblju, skine cipele i produži. Očito si je Michael pripremio večeru. Tanjuri nastolu u kutku za objedovanje još su bili topli, a u pokrivenom pladnju ostalo je dosta hrane.Poput nje, i Michael je znao vrlo dobro kuhati. Isabella si servira pileća prsa na kijevski načini krišku torte od skute. Primijeti da su uporabljene dvije čaše za vino i opazi u sudoperupraznu bocu vina, Nuits St. George berba 1961. U tom trenutku nije obratila pažnju naznačenje tih sitnica. Bila je preumorna i snuždena, pa je poželjela da je Michael malooraspoloži. Začuje glazbu koja je dopirala iz Michaelove sobe na gornjem katu: sentimentalnaskladba Mantovanija, jednog od najdražih bratovih skladatelja. Uspne se stubama bosih nogu,krene hodnikom i otvori vrata Michaelove sobe. Nekoliko trenutaka nije shvatila što vidi: bilo

je izvan njezine sposobnosti zamišljanja. Onda pomisli da je netko napao Michaela i krik jojkrene grlom. Morala je objema rukama pokriti usta da ga zatomi. I konačno shvati. Michael jebio gol, četveronoške nasred velikog kreveta. Lagani pokrivač i plahta pali su na pod, a krevetje bio razbacan. Dobro je znala njegovo mišićavo i gipko tijelo, preplanulo od afričkog suncakoje mu je dalo boju zrelih listova duhana, osim svjetlijeg dijela ispod kupaćih gaća. NelsonLitalongi, također gol, klečao je iza njega. Njegove su grudi svjetlucale od znoja i sjale se kaotek iskopani ugljen. Michaelovo lice bilo je u grču dubokog iščekivanja, usta su bilaiskrivljena u spazmu, koji je pogodi u najskriveniju dubinu njezina bića. Na tren je podsjeti naranjenu životinju na samrti. Tada je Michael spazi. Pred Isabellinim očima njegovo lice kaoda se istopilo poput voska i preoblikovalo u izraz strave i beskrajne sramote. Silovitimtrzajem oslobodi se zagrljaja čovjeka koji ga je držao i otkotrlja se u stranu. Ispruži ruku izgrabi izgužvani jastuk kako bi pokrio prepone. Isabella se okrene i pobjegne. Unatočiscrpljenosti, spavala je nemirnim snom koji su remetila smušena snoviđenja u kojima jevidjela Michaela kako se gol i prestravljen bori u zagrljaju strašnog crnog čudovišta. Ujednom trenutku tako je očajnički viknula u snu da je sama sebe probudila. Pred zoruodustane od pokušaja da se odmori i side u kuhinju. Odmah opazi da su tanjuri i pribor odsinoćnjeg objeda oprani i pospremljeni. Prazne čaše i boca nestale su, a kuhinja je bilapočišćena. Uključi stroj za kavu i ode provjeriti poštanski sandučić. Bilo je još prerano zadostavu novina, stoga se vrati u kuhinju i natoči si šalicu kave. Znala je da kofein nije dobarza dijete, ali tog jutra trebalo joj je nešto što daje snagu. Tek je otpila prvi gutljaj kad osjetivonj dima cigarete i podigne glavu. Michael je bio na pragu s neizostavnom cigaretom uustima i pritvarao je oči kako bi ih zaštitio od spirale dima. «Hej, kava izvrsno miriše.» Bio jeu svilenom ogrtaču. Imao je velike tamne podočnjake, a plavetnilo njegovih očiju bilo jezatamnjeno sjenkom grižnje savjesti. Neizvjesnost i podozrivost zgrčiše mu uglove ustiju kadreče: «Mislio sam da si otišla u Atenu... oprosti.« Gledali su se nekoliko sekunda, ali činilo sekao da je protekla vječnost. Tada Isabella ustane i krene prema njemu. Popne se na vrškeprstiju kako bi ga zagrlila i poljubi mu usne. Potom ga stisne i pripije svoj obraz na njegov,bockav od brade. «Vblim te, Mickev. Najmilija si i najnježnija osoba u mom životu. Volim tebezuvjetno i bez zadrške.» Michael duboko uzdahne. «Hvala, Bella. Morao sam znati da ćešrazumjeti, ali bio sam u strahu. Ne možeš zamisliti koliko sam se plašio da ćeš me odbaciti.»«Ne, Mickev. Nisi imao razloga za brigu.» «Kanio sam ti reći. Čekao sam prikladantrenutak.» «Nisi dužan reći ni meni ni ikome drugom. To se tiče samo tebe.» «Ne, htio sam daznaš. Između nas nije nikad bilo tajna. Znao sam da ćeš prije ili kasnije otkriti. Htio sam... Oh,Bože, bio bih dao sve samo da to ne otkriješ onako. Mora da je za tebe bio težak udarac.»Isabella zatvori oči i snažnije pritisne obrazom u obraz kako Michael ne bi vidio njezin izrazlica. Pokuša odagnati iz uma prizor koji je vidjela. Ali, Michaelovo lice u ekstatičnom grčuiščekivanja i dalje joj je lebdjelo pred očima kao prizor iz filma strave. «Nije važno, Mickev.Nema nikakve veze, ni za nas, ni za druge.» «Naprotiv, ima, Bella», suprotstavi se Michael.Nježno je odmakne kako bi joj promotrio lice i smrači se. Prebaci joj ruku preko ramena iodvede je do stola, gdje sjedne pored nje. «Čudno», reče. «U određenom smislu je olakšanješto si doznala. Žao mi je zbog načina na koji si otkrila, ali napokon ima jedna osoba na svijetus kojom mogu biti to što jesam, s kojom nisam prisiljen lagati i pretvarati se.» «Zašto skrivati,Mickev? Ovo je 1969. Ako si takav, zašto to skrivati? Zašto ne reći to otvoreno? Nitko se višene sablažnjava.» Michael uzme kutiju Camela iz džepa ogrtača i zapali cigaretu. Na trenutakse zapilji u žar, potom reče: «Moglo bi vrijediti za druge, ali ne za mene.» Odmahne glavom.«Ne za mene. Dopadalo mi se ili ne, ja sam Courtenev. Tu su pater i Nana, Garry i Sean,obitelj i ime.» Isabella je htjela poricati, ali shvati da je izlišno. «Nana ipater», ponoviMichael. «Oni bi previše patili. Nemoj misliti da nisam razmišljao izići na vidjelo.« Ironičnose nasmije. «Bože, groznog li izraza.» Ona mu snažno stisne ruku. Konačno je počela shvaćatibratovu situaciju. Znala je da je u pravu. Ne bi nikad mogao to otkriti Nani i pateru. Za njih bi

to bilo zlo kao... ne, bilo bi gore od Tare. Tara je bila stranac, Michael ima u žilama krvCourtenevjevih. Ne bi preživjeli udarac. Uništio bi ih, a Michael je bio predobar, prevelikaltruist, preodan da dopusti da dođe do toga. «Otkad... otkad znaš?», upita tiho. «Od osnovneškole», odgovori on otvoreno. «Od prvih dječačkih zajedničkih tuširanja...» Stane. «Pokušaosam se kontrolirati. Pokušao sam ne misliti na to. Ponekad mjesecima, čak godinu dana... ali,to je poput zvijeri u meni, razuzdane zvijeri koju ne mogu svladati.« Isabella se nasmije srazumijevanjem. «Kako bi rekla Nanny, to je uzavrela courtenevjevska krv, Mickev. Svi jeimamo i nitko je ne može dokraja kontrolirati... Ni pater, ni Garry, ni Sean... ni ti, ni ja.» «Nesmeta ti pričati o tome?», upita podozrivo Michael. «Dugo sam to nosio u sebi.» «Pričajkoliko hoćeš. Ovdje sam da te saslušam. «Sada je već petnaest godina i pretpostavljam da ćese nastaviti drugih pedeset. Čudno je u tome, a to bi dodatno pogoršalo situaciju u očimaobitelji, da me privlače obojeni muškarci. To bi moglo povećati moju krivnju i mojuizopačenost u očima Nane i patera, u očima naših sudaca. Bože, koji bi to skandal bio kad bihbio otkriven i optužen sukladno zakonu protiv nemorala koji je donijela naša prosvijetljenavlada!» Protrne i ugasi cigaretu, odmah upali drugu vadeći je iz zgužvane kutije. «Ne znamzašto me toliko privlače crnci. Puno sam razmišljao o tome. Pretpostavljao sam da sam naneki način sličan Tari. Možda je to neki vid osjećaja krivnje, nesvjesna želja da primirimnjihov bijes.» Prezrivo se nasmije. «Toliko smo ih vremena varali. Zašto im ne pružiti prilikuda uzmu ono što je njihovo?» «Nemoj tako!», promrmlja Isabella. «Nemoj se degradirati inemoj si umanjivati vrijednost govoreći tako, Mickev. Ti si draga osoba. Nitko od nas nijeodgovoran za svoje nagone.» Isabella se sjećala Michaela kao dječaka sjetnog držanja,ljubaznog, stidljivog i povučenog, ali s bezgraničnom ljubavi za sva bića oko njega. Sad jerazumjela izvor te tuge. Shvaćala je kakve je muke trpio i još uvijek trpi u duši. Gane se zbognjega kao nikad prije. Izgubiše se i posljednje sjenke fizičke odbojnosti. Znala je da više nećemrziti ono što se dogodilo gore u sobi. Mogla je misliti samo na patnje koje su čekale brata:sad se osjećala zaštitnički spram njega. «Jadni moj, dragi Mickey», promrmlja. «Nisam višejadni Mickey», ispravi je. «Imam tvoju ljubav i razumijevanjem Dva dana potom, dok jeMickev bio vani zbog intervjua, a Isabellin je stol bio splet otvorenih knjiga i razbacanihlistova, zazvoni telefon. Rastreseno odgovori i u prvi mah ne prepozna hrapav glas, ne razabrariječi. «Ramon? Ti si? Nešto se dogodilo? Gdje si? U Ateni?» «U stanu sam...» «Ovdje uLondonu?» «Da. Možeš li odmah doći? Trebam te.» Isabella pojuri Minijem kroz podnevnuvrevu i kad stigne, popne se stubama preskačući ih po dvije. Stigne na odmorište uspuhana izajapurena. Na trenutak se spetlja s ključem i napokon širom otvori vrata. «Ramon!» Nijedobila odgovor pa potrča u sobu. Na krevetu je bio otvoren kovčeg, a na podu izgužvanakošulja. Bila je umrljana krvlju... tamne ljubičaste mrlje sasušene krvi i druge, novije crvenemrlje. «Ramon! Oh, Bože! Ramon! Čuješ me?» Pohita do vrata kupaonice. Bila su zaključanaiznutra. Odmakne se i udari nogom u bravu: jedan od judo udaraca kojima ju je naučioRamon, i slaba brava odmah popusti, a vrata se otvoriše. Ramon je ležao na podu poredškoljke. Vjerojatno se uhvatio za policu iznad umivaonika dok je padao, jer je kozmetika bilarazbacana posvuda po kupaonici. Bio je gol iznad pojasa, ali grudi su mu bile omotanedebelim zavojima. Isabella učas shvati da je previjanje obavio stručnjak. Kao košulja, i bijelizavoji bili su umrljani koncentričnim krugovima krvi, od kojih su neki bili tamni i stari, adrugi svježi i vlažni. Klekne uz njega i okrene mu glavu. Koža je bila prozirno blijeda,orošena znojem. Podigne Ramonovu glavu i položi je u krilo. Potom uzme ručnik odložen narub kade. S mjesta gdje se nalazila jedva dosegne slavinu. Namoči ručnik i prede mu njime policu i vratu. Ramon otvori kapke i pogleda je. «Ramon.» Oči se razbistriše. «Pao sam.»«Zlato, što ti se dogodilo? Teško si ozlijeden.» «Pomozi mi da legnem na krevet«, reče on.Isabella ga pridigne i posjedne. Bila je snažna gotovo kao muškarac, zahvaljujući tenisu ijahanju. Ali, znala je da ga neće moći pomaknuti bez pomoći. «Možeš li ustati ako tepridržavam?« Stenjući, Ramon se pokuša ustati, ali ga protrese grč i pritisne rukama krvave

zavoje dok ga je bol razdirala. «Polako», promrmlja ona. Minutu je ostao savijen, potom sepolako ispravi. «Dobro.» Stisne zube, a ona ga podupre, povede i pomogne mu da legne nakrevet. «Došao si iz Atene u ovome stanju?», upita ga u nevjerici. Ramon potvrdi. To jeklimanje glavom bila laž. Pozvao je Isabellu u Atenu da mu bude teklić. Potreba se ukazalahitno, neočekivano. Nije bilo drugih agenata na raspolaganju, a ionako je došlo vrijeme dabude iskušana na terenu. Bila je zrela za taj posao. Bila je već toliko pod njegovim utjecajemda bespogovorno prihvati njegove zapovijedi i bila je to prva jednostavna misija koju jepripremio za nju. Bila je idealno nevinašce, lijepa trudna žena koja je trebala izazvatisimpatije. Bila je nepoznata svim svjetskim tajnim službama, uključujući i Mossad. Bila jedjevica, kako se kaže u žargonu. Povrh toga, imala je južnoafričku putovnicu, a Izrael je bio usrdačnim, čak prijateljskim odnosima s tom zemljom. Prema planu, Isabella je trebala otićizrakoplovom iz Atene u Tel Aviv, preuzeti materijal i vratiti se nazad. Sve u svemu, danposla. Ali, plan je propao kad ona nije uspjela poletjeti u Atenu. Materijal koji je trebalapreuzeti bio je iznimno važan: ticao se nekih pojedinosti suradnje izraelskih i južnoafričkihznanstvenika na razvoju taktičkog atomskog naoružanja. Premda je bio gotovo sigurno«obilježen» za Mossad, Ramon je bio prisiljen poći osobno. Prerušio se kako je mogao i,naravno, nije ponio oružje. Bila bi ludost pokušati prenijeti oružje kroz izraelsku sigurnosnukontrolu. Poslužio se meksičkom putovnicom s lažnim imenom. Svejedno su ga otkrili uzračnoj luci Ben Gurion i pratili su ga do mjesta primopredaje. Ramon je uočio pratioce ipribjegao je postupku bijega tipičnom za takve situacije, ali su ga blokirali. Slomio je vratjednom Mossadovom agentu, ali bio je ranjen. Premda je bio u teškom stanju, uspio je doći do«sigurnog» mjesta, jedne PLOove kuće u Tel Avivu. Dvanaest sati potom izveli su ga izIzraela i stigao je u Siriju. Ali, njegov je siguran teren bio London. Unatoč riziku i ranama,previše je toga bilo u igri da ostane u Damasku. Šef tamošnje stanice KGBa otpratio ga jeAeroflotovim letom do Londona, a on je nazvao Isabellu čim je teturajući ušao u stan. Potomje jedva došao do kupaonice i tu se stropoštao na pod. «Moram pozvati liječnika, reče ona.«Ne!» Unatoč slabosti, Ramonov glas dobio je onaj hladan i siktav ton kojem je ona bilapsihički uvjetovana pokoriti se. «Što moram učiniti?», upita ga. «Donesi mi telefon«,zapovjedi Ramon i ona pohita po aparat u salon. «Ramon, stravično izgledaš. Dopusti baremda ti nešto donesem, šalicu krepke juhe, dragi?» On klimne glavom i ne podigne pogled stelefona dok je nazivao broj. Isabella pode u kuhinju i ugrije malo krem juhe od povrća. Dokje radila, čula je kako goVori na španjolskom: nedavne vježbe s Linguaphoneom nisu biledovoljne da bi mogla slijediti razgovor. Donese mu pladanj s juhom i krekerima baš kad jespuštao slušalicu. «Zlato, što ti se dogodilo? Zašto nećeš da pozovem liječnika?« Ramon senamršti. Kad bi neki britanski liječnik vidio ranu, bio bi prisiljen prijaviti je. Kad bi u standošao liječnik iz kubanskog veleposlanstva, kompromitirao bi tu adresu i njegovu krinku.Stoga je poduzeo alternativne mjere. Ipak, nije izravno odgovorio na pitanje. «Hoću da odmahizideš. Odi do zapadnog perona postaje podzemne željeznice na trgu Sloane i polako hodajnjime. Netko će ti dati u ruke omotnicu...» «Tko? Kako ću ga prepoznati?« «Nećeš gaprepoznati«, grubo odgovori Ramon. «On će tebe prepoznati. Ne pričaj i ne pokazuj ničime dasi primijetila njegovu nazočnost. U omotnici će biti recept i podrobne upute za viđanje rane.Odnesi recept u ljekarnu Underwoods u Knightsbridgeu, preko puta Harrodsa, i vrati seovamo sa svim stvarima.« «Da, Ramon, ali još mi nisi rekao kako to da si ranjen.« «Morašnaučiti činiti ono što ti se kaže... bez pitanja. Idi!« «Da, Ramon.»Isabella uzme jaknu i šal,potom se nagne nad krevet da ga poljubi. «Volim te», promrmlja. Dok je silazila niz stube,odjednom stane. Nitko, osim možda Nane, nije nikad od djetinjstva pričao s njom takozapovjedno. Čak i njezin otac joj je upućivao molbe, nije davao zapovijedi. A ipak, sada jetrčala bez daha kako bi mu se pokorila. Namršti se i iziđe na ulicu. Nije još došla do krajaperona u podzemnoj kad osjeti da joj netko blago straga dodiruje zapešće i gura joj u rukuomotnicu. Imao je plavu kapu i tamni kaput, ali nije mu uspjela vidjeti lice. Apotekar pogleda

recept i upita: «Netko je teško ranjen?« Ali, ona odmahne glavom. «Ja sam samo pomoćnicadoktora Alvesa. Ne znam.« Apotekar pripremi paket lijekova bez daljnjih komentara. Ramonje izgledao kao da spava, ali otvori oči kad ona ude u spavaću sobu. Svi prethodni strahoviopet je preplave kad mu pogleda lice. Oči su bile upale i s crnim kolobarima, a koža je bilablijeda kao u mrtvaca. No, suspregne osobne brige i natjera se da radi smireno. Na sveučilištuje pohađala tečaj prve pomoći u organizaciji Crvenog križa. U Weltevredenu je često jednomtjedno pomagala liječniku u ambulanti za obojene zaposlenike. Vidjela je mnogo odrezanihprstiju, zgnječenih nogu i drugih ozljeda poljoprivrednim strojevima, pa je više nije mučilagadljivost. Poreda materijal kupljen u ljekarni i hitro pročita jednostavne otipkane upute izomotnice. Opere ruke u umivaoniku dodajući vodi pola šalice dezinfekcijskog sredstva, zatimposjedne Ramona i počne skidati zavoje. Krv se zgrušala i zavoj se zalijepio za rubove rane.Ramon zatvori oči: male kapljice znoja orosiše mu čelo i bradu dok je ona skidala zavoj.«Oprosti», promrmlja. «Nastojim da te što manje boli.» Zavoj se napokon odvoji i Isabellajedva suspregne krik kad ugleda rane. Nisko na grudima bio je duboki otvor, a drugi je bio namišićima leđa i bio je začepljen grumenom crne sukrvice. Koža oko rana bila je upaljena iužarena, a osjećao se lagani gadni vonj infekcije. Isabella odmah shvati uzrok rana. Tijekomposljednjeg posjeta lovačkom rezervatu koji je njezin brat Sean imao u dolini Zambezijaodazvala se na poziv za pomoć koji je stigao iz obližnjeg sela koje su napali teroristi. I tamo jeprvi put vidjela karakterističnu ulaznu i nešto širu izlaznu ranu od metka. Ramon ju je gledaou lice, stoga nije komentirala i trudila se da joj lice bude bezizražajno dok je dezinfekcijskimsredstvom čistila područje oko rana i od čiste gaze pripremala novi zavoj. Znala je da je dobroobavila posao i dok ga je smještala na jastuke, Ramon joj promrmlja: «Dobro. Znaš što radiš.»«Nisam još gotova. Moram ti dati injekciju. Liječnikov nalog.» Potom, pokušavajući se malonašaliti, reče: »Prijatelju, pokaži mi stražnjicu!« Ode do kraja kreveta, skine mu cipele ičarape, onda uhvati rubove nogavica i skine mu hlače dok je Ramon malko izvijao leđa ipodizao se. «Sad gaće.» Skine i njih pa uzdahne s ironičnim olakšanjem. «Barem nisi oštetiomoju najdražu robu. Da jesi, bila bih se uistinu žestoko naljutila. Ovaj put Ramon se nasmiješii pažljivo se okrene na bok. Isabella napuni špricu za jednokratnu uporabu i istisne mu sadržajjedne ampule antibiotika u debelo meso stražnjice. Onda ga nježno pokrije toplimpokrivačem. «Sada» zaključi strogo, «ove dvije tablete... i počinak.» Ramon se nije bunio.Kad je popio tablete za spavanje, ona ga poljubi i ugasi svjetiljku uz krevet. «Ako mezatrebaš, u salonu sam.» Sutradan ujutro Ramon je već bolje izgledao. Očigledno je antibiotikbrzo djelovao. Temperatura je pala, oči su bile bistre. «Kako si spavao?«, upita Isabella. «Onetablete za spavanje su dinamit. Kao da sam pao u bezdan. Sad bih se oprao.» Ona mu napunikadu i pomogne mu. Nakon što ga je posjela, uporabi spužvu da očisti oko zavoja, onda senjezina pažnja usredotoči niže. Vješto primijeni nasapunanu spužvu. «Ah, možda i jesipretrpio štetu na gornjem dijelu, ali ovdje dolje sve savršeno funkcionira. Jako mi je drago štosam to utvrdila.« «Iz puke radoznalosti, bolničarko, ovo što sad radiš je iz dužnosti ilizadovoljstva? «Malo ovo prvo, ali prvenstveno ovo drugo«, prizna ona. Kad se vratio ukrevet, Ramon se slabašno pobuni vidjevši da puni antibiotikom novu špricu, ali ona mustrogim glasom predbaci: «Zašto su muškarci takvi plašljivci? Daj, stražnjica!« Ramon seposlušno okrene. «Bravo», klimne glavom vadeći iglu i trljajući mu debelo meso vatomnamočenom alkoholom. «Zaslužio si doručak, a za nagradu sam ti spremila haringu.« Bilo jezadovoljstvo liječiti ga. Barem jedanput mogla mu je zapovijedati, a on je morao slušati. Dokje radila u kuhinji, začuje ga kako govori španjolski na telefon, prebrzo da bi ga razumjela.Poslušala je i pokušala, unatoč svom ograničenom znanju, dokučiti smisao i neugodnipredosjećaji koji su je mučili gotovo cijelu noć opet je preplave. Kako bi ih odagnala, sidedolje i otrči do kioska s cvijećem i voćem na uglu nasuprot ulaza u podzemnu. Brižljivoodabere tamnocrveni ružin pupoljak i prekrasnu zlaćanu breskvu pa požuri nazad: Ramon jejoš telefonirao. Stavi ružu i breskvu na pladanj s doručkom. Kad mu ga odnese, on podigne

pogled s aparata i uzvrati joj jednim od svojih rijetkih, dragocjenih osmijeha. Isabella sjednena rub kreveta, pažljivo odvoji slasno haringino meso od kosti i polako ga je hranila dok je oni dalje razgovarao. Kad je Ramon završio, odnese pladanj u kuhinju. Prala je posude kadzačuje da spušta slušalicu. Odmah se vrati u sobu i sjedne na svoju polovicu kreveta, snogama savijenim u stranu, u onoj ženskoj pozi koju nijedan muškarac ne može oponašati.«Ramon», reče tihim i ozbiljnim glasom, «rana je prostrijelna.» Njegove zelene oči postadošeledene i bezizražajno se zapiljiše u nju. «Kako se dogodilo?», bila je uporna Isabella, a kad jeon ostao nijem, ohrabri se i nastavi. «Nisi bankar, zar ne?» »Najviše vremena sam bankar«,reče tiho Ramon. «A, što si preostalo vrijeme?» «Domoljub. Služim svojoj zemlji.» Isabellaosjeti val olakšanja. Tijekom noći zamislila je stotinu groznih mogućnosti: da je trgovacdrogom, pljačkaš, član zločinačke organizacije umiješane u rat banda. «Španjolska», rečeIsabella. »Pripadnik si španjolske tajne službe, zar ne?» Ramon je šutio i pomno je proučavao.Bio je stručnjak za postupno razotkrivanje. Morao ju je postupno, malopomalo uključiti kakone bi pružala otpor, kao kukac kojeg zarobi i polako proguta medena duplja. «Moraš shvatiti,Bella, i da je tako, ne bih ti smio reći.» «Svakako», ona zadovoljno potvrdi. Upoznala je jošjednog čovjeka koji je pripadao opasnom i uzbudljivom svijetu špijunaže i intriga. Bio jejedini muškarac, prije Ramona, za kojeg je vjerovala da je zaljubljena u njega. Bio je brigadirjužnoafričke službe sigurnosti. Nemilosrdan i veličanstven čovjek koji se znao nositi s njom ikontrolirati njezine najžešće emocionalne ispade. Živjela, je s Lotharom De La Revjem kao dasu u braku u stanu u Johannešburgu šest burnih i divnih mjeseci. Kad je on iznenada prekinuovezu bez objašnjenja, bila je slomljena. Sada je, pak, shvaćala da se radilo o površnojzaljubljenosti, ni izdaleka usporedivoj s onim što je našla u Ramonu Machadu. «Jako dobroshvaćam, Ramon dragi, i možeš se pouzdati u mene. Neću ti dalje postavljati glupa pitanja.»O7 «Već sam ti povjerio svoj život», reče on. «Ti si prva kojoj sam se obratio za pomoć.»«Ponosna sam zbog toga. Španjolac si i moj ljubavnik i otac mojeg djeteta, pa se i ja osjećampomalo Španjolkom. Želim ti pomoći koliko je u mojim mogućnostima.« «Da», potvrdiRamon. «Shvaćam. Mislio sam na dijete.» Ispruži ruku i dotakne joj trbuh tvrdim i hladnimprstima. «Hoću da se moj sin rodi u Španjolskoj, tako će i on biti Španjolac i imati pravo natitulu.« Isabella se tržne. Bila je sigurna da će roditi u Londonu i ginekolog se već pobrinuo zarezervaciju u najboljoj klinici. «Učinit ćeš to za mene, Bella? Učinit ćeš mog sina pravimŠpanjolcem?, upita Ramon i ona više nije oklijevala. «Da, naravno, zlato. Učinit ću sve štoželiš.» Nagne se i poljubi ga. Onda se sklupča pored njega pazeći da mu ne dodirne rane.«Ako je to ono što želiš, morat ćemo se početi pripremati«, reče. «Već sam sve sredio«,prizna Ramon. «Ima jedna odlična privatna klinika blizu Malage. I imam prijatelja u glavnomsjedištu banke u tom gradu, koji će nam naći stan i sobaricu. Zatražio sam premještaj usjedište tako da budem uz tebe kad se dijete rodi.« «Sve je tako uzbudljivo«, prihvati Isabella.«Ali, ako ti biraš gdje će se dijete roditi, onda ja biram gdje ćemo se vjenčati kad budemomogli. Slažeš se?» Ramon se nasmiješi. «Da, slažem se.» «Želim se vjenčati u"VVeltevredenu. Na imanju je stara crkva, koja je služila za robove. Izgrađena je prije stopedeset godina. Moja baka Nana dala ju je obnoviti i preurediti za vjenčanje mog brataGarrvja. Krasna je, a za Garrvja i Holly Nana ju je dala napuniti cvijećem. Ja hoću kale. Kažuda donose nesreću, ali to je moj najdraži cvijet i nisam praznovjerna, ili barem ne previše...«Ramon je strpljivo pusti da priča. Svako malo promrmljao bi pokoju riječ nutkanja očekujućipravi trenutak za još jednu novost, a ona mu je ponudi. «Ali, nema puno vremena, dragi. Naniće trebati barem šest tjedana da sve organizira, a tada ću biti napuhana poput balona. Svirat ćeslonovski marš kad budem pošla do oltara.« «Ne, Bella», usprotivi se on. «Kad se budešvjenčala, bit ćeš vitka i prekrasna... jer nećeš više biti trudna.» Isabella naglo sjedne na krevet.«Što mi pokušavaš reći, Ramon? Nešto se dogodilo, zar ne?» «Da. U pravu si. Loše vijesti,nažalost. Natalie se javila. Još je na Floridi. Postaje sve tvrdoglavija, a i pravni postupakkasni.» «Oh, Ramon!» «Meni je možda više žao nego tebi. Da mogu nešto učiniti, vjeruj mi

da bih.» «Mrzim je», prosikće Isabella. «Da, ponekad i ja tako pomislim. Ali, zapravo i nijekatastrofa, tek smetnja. Vjenčat ćemo se u tvojoj robovskoj crkvici, okruženi tvojim kalama.Jedina razlika je što će se moj sin prije roditi.» «Obećaj mi, Ramon... zakuni se: vjenčat ćemose čim budeš slobodan.» «Kunem ti se.» Ona legne uz njega i stavi glavu na zdravo rameskrivajući lice kako ne bi vidio koliko je razočarana. «Mrzim je, ali tebe volim», reče. IRamon se nasmije sa zlobnim zadovoljstvom, koje ona, međutim, nije mogla prepoznati.Rana ga je zadržala nepokretnog u stanu još jedan tjedan i veliki dio vremena proveli su urazgovoru. Isabella je pričala Ramonu o Michaelu i bila je polaskana zanimanjem koje jepokazao za njezina brata. Počne od Michaelovih vrlina i prisne veze koja ih je spajala. Ramonje slušao i navodio ju je da mu se još više povjeri. Bilo je tako jednostavno razumjeti se sMichaelom i ona ga je smatrala produžetkom sebe same. Onda počne pričati o ostatku obitelji,o onome što je bilo iza privida, iza javne lakirovke, o njihovim tajnama, slabostima,skandalima i o Shasinom razvodu od Tare. Otkrije mu čak i mračnu sumnju da je prije mnogogodina Nana u južnim pustinjama Afrike donijela na svijet nezakonita sina. «Naravno, nitkoto nikad nije uspio dokazati. Ne vjerujem da bi netko bio toliko hrabar. Nana je osoba koje setreba plašiti.» Potom se nasmije. «U najmanju ruku. Kako bilo, tamo dolje se dvadesetihgodina nesumnjivo dogodilo nešto zagonetno.» Na koncu Ramon skrene razgovor opet naMichaela. «Ako je u Londonu, zašto nas nisi upoznala? Sramiš se mene?» «Oh, mogu li,doista? Mogu li ga dovesti ovamo, Ramon? Pričala sam mu o tebi, o nama. Znam da bi mubilo drago upoznati te i sigurna sam da bi ti bio simpatičan. Jedini je Courtenev koji je doistanježan i dobar. Mi ostali, pak...» Isabella pogleda u nebo sa smiješnim izrazom očaja na licu.Michael dođe s bocom burgundca iz očevih podruma. «Prvo sam pomislio da donesem buketcvijeća«, objasni. «Ali onda sam se odlučio za nešto korisno.« Michael i Ramon pažljivo sepromotriše i rukovaše. Isabella ih je zabrinuto promatrala nadajući se da će se sprijateljiti.«Kako rebra?», upita Michael. Isabella mu je ispričala da je Ramon slomio tri rebra pavši skonja. «Tvoja sestra me zatočila. Nije mi ništa što čaša onog odličnog burgundca ne možeizliječiti.« Ramon je pribjegao svoj svojoj prisnosti i neodoljivoj privlačnosti. Isabella je bilaošamućena od olakšanja. Činilo se da su si dvije njoj najvažnije osobe međusobno simpatične.Odnese burgundac u kuhinju kako bi potražila vadičep. Kad se vratila s otvorenom bocom idvije čaše, Michael je sjedio pored kreveta i njih su dvojica razgovarali. «U banku namzračnom poštom stižu tvoje novine, Golden City Maih, reče Ramon. »Osobito mi se dopadajučlanci o gospodarstvu i financijama.« «Ah, ti si u bankarstvu«, zaključi Michael. «Bella mi tonije rekla.« «Poslovna banka, Osobito se bavimo Afrikom južno od Sahare.« Razgovor jepostao još živahniji. Bella skine cipele s niskom petom, zavrne nogavice traperica i sjedne nakrevet uz Ramona. Premda se nije miješala u razgovor, pažljivo ih je slušala. Nije nipretpostavljala da Ramon tako u dubinu poznaje afričku stvarnost, osobe, mjesta i događajekoji su činili bogat i očaravajući mozaik njezine domovine. U usporedbi s tom raspravom, sviprethodni razgovori s Ramonom bili su površni. Dok ih je slušala, učila je nepoznate činjenicei slušala misli koje su za nju bile otkrića. Michael je očito bio impresioniran ništa manje odnje. Nije skrivao zadovoljstvo što je našao poticajni intelekt s kojim može razmijeniti svojaviđenja. Prošla je ponoć. Boca koju je donio Michael i druga koju je Isabella izvukla iz svojihzaliha bile su prazne. Spavaća soba bila je sva u dimu Michaelovog Camela, kad ona pogledana sat i uzvikne: «Pozvali smo te samo na sat vremena, Michael, jer je Ramon bolestan.Prešao si sve dopuštene granice. Sad moraš ići.» I pode mu po kaput. Dok je ona pomagalabratu da se obuče, Ramon reče: «Ako radiš seriju o političkim izbjeglicama, neće biti potpunabez članka o Raleighu Tabaki.» Mickev se sjetno nasmiješi. «Sve bih dao da moguporazgovarati s Tabakom, zagonetnim čovjekom. Ali, nije moguće: kako je govorio stariRudvard Kipling, Ako možeš slijediti trag jutarnje izmaglice, onda znaš gdje je utaboren.» «Jasam ga upoznao u banci, poslom. Držimo na oku sve sudionike u utakmici. Možda bih timogao srediti susret», reče Ramon, a Michael naglo stane, s rukom dopola u rukavu. «Pet

godina pokušavam doći do njega», reče. «Kad bi ti mogao...» «Nazovi me sutra oko ručka»,reče Ramon. «Vidjet ću što se da učiniti.» Na vratima Michael poljubi Isabellu. "•«Pretpostavljam da večeras nećeš doći doma.» «Ovo je moj dom.» Isabella ga zagrli. «Jedinicilj mog privremenog boravka na Cadogan Squareu bio je zavarati te, ali sad više nije nužno.»«Tvoj Ramon je senzacionalan«, reče Michael, a ona osjeti neočekivani i zbunjujući ugrizljubomore, kao da joj je neka druga žena pokušala oteti ljubav njezinog muškarca. S naporomse suspregne. Bio je to jedini neprijatan osjećaj koji je ikada oćutila za Mickevja, ali njegovasjenka još je uvijek trajala kad se vratila u spavaću sobu, da bi postala još mračnija kad jeRamon rekao: «Dopada mi se. Tvoj brat je uzvišeno biće... a takva bića su vrlo rijetka.« iniIsabella se postidi reakcije spram Michaela. Kako je mogla posumnjati u Ramonovu muškost,iskonsku muškost? Znala je da mu je Mickev simpatičan samo zbog njegove osobnosti iintelekta te zato jer joj je brat... ali, ipak, ipak je ta podmukla slutnja tinjala. Priđe krevetu ipoljubi Ramona sa strašću koja je iznenadi. Nakon prvotnog šoka on otvori usta i njihovi sejezici isprepletoše kao dvije jegulje koje se pare. Na posljetku se Isabella odvoji i podignepogled prema njemu. »Tjednima lutaš Europom i ostavljaš me ovdje da patim, a kad se vratišdoma, truneš u krevetu, jedeš kao praščić i spavaš», optuži ga muklim glasom, ustreptalim odžudnje. «I nikad ne pomisliš na domaćicu ili bolničarku. Dobro, gospon Ramon, dan je plaće idošla sam po svoju.» «Trebat će mi pomoć», upozori je. «Ti se ne miči i ne čini ništa. Nalogbolničarke. Mi ćemo se pobrinuti za sve.» Digne plahtu i gurne ruke pod nju. Glas joj je bioputen. «Mi ćemo se pobrinuti za sve. Ti se ne miješaj.» Nježno ga opkorači pazeći da nedotakne previjene grudi. Dok se spuštala na njega, vidje svoju silovitu žudnju odraženu unjegovim zelenim očima i osjeti kako se sve sumnje rasplinjuju. Ramon je pripadao njoj,samo njoj. Poslije se smjestila uz neranjen bok, sigurna i sretna. Pričali su lelujajući na pragusna u mraku. Kad Ramon opet spomene Michaela, obuzme je grižnja savjesti zbog prethodnihsumnja. Bila je opuštena i nezaštićena, a vjerovala je Ramonu kao samoj sebi. Htjela mu jesve objasniti, podijeliti s njim istinu. «Jadan Mickev, nikad nisam ni posumnjala koliko jepatio sve ove godine. Bliskija sam s njim nego s bilo kojom drugom osobom, a ipak ni janisam znala. Prije nekoliko dana slučajno sam otkrila da je homoseksualac...« Riječi jojizletiše s usana prije no što ih je mogla zadržati. Odjednom se zgrane zbog toga što je učinila.Mickev se pouzdao u nju. Protrne u iščekivanju Ramonove reakcije, koja pak nije bila onakoju je predvidjela. «Da», prizna on spokojno. «Znao sam. Ima nekih neupitnih pokazatelja.Shvatio sam u prvih pola sata.» Isabella osjeti olakšanje. Ramon je shvatio, dakle, nije izdala.«Ne gadi ti se?» «Ne, nimalo«, odgovori Ramon. «Mnogi homoseksualci su pametne ikreativne osobe.» «Da, Mickey je to», spremno izjavi ona. «Na početku sam se prenerazila,ali sad nije tako važno. Svejedno je moj voljeni brat. No, ipak, strah me da bi se mogao naći uneprilici, s optužbom na grbači.« «Mislim da to nije vjerojatno. Društvo je prihvatilo...« «Nisishvatio, Ramon. Michaelu se dopadaju crni dečki, a živi u Južnoj Africi.« «Da», rečezamišljeno Ramon. «To bi moglo predstavljati problem.« Michael je nazvao u stan iz javnegovornice u Fleet Streetu malo prije podneva, a Ramon odgovori na drugo zvono. «Imamdobre vijesti«, zajamči mu. «Raleigh Tabaka je u Londonu i zna tko si. Nisi li početkomšezdesetih napisao seriju članaka naslovljenu Bijes7. «Da, seriju od šest članaka za Mail, azbog njih je policija zabranila novine.« «Tabaka ih je pročitao i dopali su mu se. Prihvatio jeda se sastane s tobom.« «Bože moj, Ramon! Ne mogu ti reći koliko sam ti zahvalan. Ovo jenajizvanrednija prilika...« Ramon skrati. «Naći ćete se večeras, ali postavio je nekolikouvjeta.« «Bilo što«, izjavi Michael. «Na sastanak moraš doći sam. Bez oružja, jasno, bezmagnetofona ili fotografskog aparata. Ne želi da njegov glas i njegov lik budu dokumentirani.U Shepherds Bushu je jedan pub.» Ramon dade Michaelu adresu. «Budi tamo večeras usedam. Donesi buket cvijeća... karanfila. Netko će doći po tebe i odvesti te na sastanak.««Uredu.» «Još jedan uvjet. Tabaka želi pročitati tekst intervjua prije no što ga objaviš.«Michael ne odgovori pet sekunda. Zahtjev je bio suprotan svim novinarskim načelima, bio je

oblik preventivne cenzure i očitovanje nepovjerenja u njegovu profesionalnu etiku. Ali,zauzvrat je dobivao intervju s jednim od najtraženijih ljudi u Africi. «U redu. Dat ću mu da gapročita.» Onda živne. «Dugujem ti uslugu, Ramon. Doči ću sutra navečer da ti sve ispričam.««Ne zaboravi bocu vina.» Michael se odmah vrati na Cadogan Square. Sjedne uz telefon iotkaže sve obveze za taj dan, zatim pripremi strateški plan za intervju. Pitanja su morala bitiistraživačka, ali ne prebritka kako Tabaka ne bi izgubio volju za suradnjom. Morao sepokazati iskrenim i uviđavnim, ali istodobno strogim jer je imao posla sa čovjekom koji jeodabrao put nasilja i krvi. Da bi bila vjerodostojna, njegova su pitanja trebala bitiuravnotežena i nepristrana, ali isto tako promišljena da navedu sugovornika da priča. Napose,nije htio da se razgovor svede na ekstremističke slogane i revolucionarni žargon. «Terminterorist primjenjuje se uglavnom na osobu koja iz razloga političke prisile počini nasilno djeloprotiv cilja nevojne naravi, tijekom kojega postoji velika vjerojatnost ranjavanja ili ubijanjaodređenog broja nevinih osoba. Prihvaćate li definiciju i ako da, vrijedi li etiketa teroristi zaUmkhonto we Sizwe?» To je trebalo biti prvo pitanje. Michael zapali još jedan Camel i proučiga. «Dobro.» Bio je to izravan napad, ali možda ga je trebao malo dotjerati. Nastavi raditi iprije pet i pol sročio je dvadeset pitanja koja su ga zadovoljila. Složi si sendvič s dimljenimlososom i popije bocu Guinessa dok je ponovno pregledavao što je napisao. Potom navučekaput i naoruža se buketom karanfila kupljenim u kiosku na uglu. Rosilo je. Nade taksi uSloane Street. Pub je bio pun ljudi, a kondenzirana vlaga curila je niz obojena stakla usvjetlucavim potocima. Michael je istaknuo karanfile i ogledavao se kroz plavičastu magluduhanskog dima. Ubrzo se jedan elegantan čovjek u plavom odijelu udalji od šanka i kreneprema njemu. I V «Gospodine Courteney, zovem se Govan.» «Iz Natala?» Michael jeprepoznao akcent. «Iz Stangera.» Čovjek se nasmiješi. «Ali, otišao sam prije šest godina.»Baci pogled na Michaelov kaput. «Prestala je kiša? Dobro, možemo pješke. Nije daleko.»Čovjek krene glavnom ulicom. Nakon stotinjak metara skrene u jednu uličicu i ubrza korak.Michael je morao kaskati kako bi ga pratio i kad su došli do kraja uličice, bio je gotovo bezdaha. «Kvragu i cigarete... moram manje pušiti.» Govan iziđe iz uličice i stane čim su skrenuliza ugao. Michael se spremao nešto reći, ali on mu stisne ruku da ga ušutka. Čekali su petminuta. Tek kad je bio siguran da ih nitko ne prati, čovjek olabavi stisak. «Nemate povjerenjau mene.» Michael se nasmiješi i baci karanfile u kantu za smeće. «Ne vjerujemo nikome.»Govan ga povede. «Osobito ne Burima. Svaki dan nauče neko novo zlo.» Deset minuta potomzaustaviše se ispred modernog zdanja u širokoj i osvijetljenoj ulici. Uz pločnik su biliparkirani Mercedes i Jaguar. Travnjak i vrt ispred zgrade bili su brižljivo uređeni. Nesumnjivose radilo o luksuznoj stambenoj zgradi. «Ovdje vas napuštam«, reče Govan. «Uđite. U atrijuje vratar. Recite mu da morate gospodinu Kendricku, stan 5O5.» Atrij je bio u skladu spročeljem: pod od talijanskog mramora, zidovi presvučeni drvom i dizalo s pozlaćenimvratima. Vratar u odori pozdravi ga. «Da, gospodine Gourtenev, gospodin Kendrick vasočekuje. Pođite na peti kat.» Kad su se vrata dizala otvorila, Michael se nade pred dva mladacrnca grube vanjštine. «Ovuda, gospodine Gourteney.» Povedoše ga do kraja hodnika, dobroja 505, i uvedoše ga. Čim su se vrata zatvorila, dvojica su mu prišla i pretresla ga nabrzinu. Michael je krotko podigao ruke i raširio noge. Dok su ga pretraživali, pogleda uokoloistančanim novinarskim okom. Stan je bio ukusno namješten ne pazeći na trošak.Osvjedočivši se, dvojac se odmakne i jedan mu otvori vrata. «Izvolite», reče. Michael ude uprostranu, raskošno namještenu prostoriju. Trosjedi i naslonjači bili su presvučeni kožomkrem boje. Tepih je bio boje čokolade. Stolovi i bar bili su od stakla i kromiranog čelika. Nazidovima su visjele četiri velike Hocknevjeve slike, iz ciklusa bazena. Pedeset somova pokomadu, procijeni Michael... A onda se njegov pogled zaustavi na liku koji je stajao nasredsobe. Nisu postojale novije fotografije tog čovjeka, ali Michael ga odmah prepozna s jedneneizoštrene fotografije iz vremena događaja u Sharpevilleu i potonjih istraga, koju je vidio uarhivi Maila. «Gospodine Tabaka», reče. Bio je visok kao on, oko metar i osamdeset pet, ali

ramena su bila šira, a struk uži. «Gospodine Courteney.» Raleigh Tabaka približi se i pružimu ruku. Kretao se kao boksač, gipko i agresivno. «Doista živite u ovoj raskoši?», upitaMichael, a Raleigh Tabaka nabere čelo. «Ovo je stan jednog simpatizera. Ne zanimaju me ovetričarije.« Glas je bio dubok, a tipični afrički prizvuci činili su ga milozvučnim. Unatočnijekanju, nosio je odijelo savršenog kroja od izvrsnog sukna. Na svilenoj kravati razabirao seGuccijev znak. Čovjek je bio senzacionalan. «Zahvalan sam što ste mi pružili priliku da sesastanemo», reče Michael. «Pročitao sam Vaš serijal Bijes», reče Raleigh proučavajući gaočima boje crnog oniksa. «Vi razumijete moj narod. Nepristrano ste razmotrili njegovetežnje.» «Ne bi se svi složili s Vama... posebice ne južnoafričke vlasti.» Raleigh se nasmiješi.Zubi su mu bili bijeli i pravilni. «Malo Vam toga mogu reći što bi se njima moglo svidjeti.Ali, prvo, mogu li Vas ponuditi pićem?» «Gins tonikom.» «Ah, da, novinarsko pogonskogorivo.» Raleighov glas bio je preziran. Ode do bara, natoči prozirno piće iz kristalne boce idoda tonik pipom koja je bila povezana s barom kromiranom cijevi. «Vi ne pijete?», upitaMichael, a Raleigh se opet namršti. «Imam mnogo posla: zašto da mračim um?» Baci pogledna sat. «Imamo sat vremena, tada moram otići.» «Neću protratiti ni minute», obeća Michael.Dok su sjedali jedan nasuprot drugom u kožne naslonjače, reče: «Imam sve preliminarnepodatke: datum i mjesto rođenja, pohađali ste Waterford School u Swazilandu, veze sMosesom Gamom, sadašnji položaj u ANCu. Mogu li početi odatle?» Raleigh klimne glavomu znak pristanka. «Termin terorist uglavnom se primjenjuje...» Michael ponovi svojudefiniciju, a Raleighovo lice ukoči se od bijesa. «Nema nevinih u Južnoj Africi«, grubopromrsi. «U ratu smo. Nitko se ne može proglasiti neutralnim. Svi smo borci.» «I djeca istarci? Premda su skloni težnjama Vašeg naroda?» «Nema nevinih, ponovi Raleigh. «Odkolijevke do groba, svi smo na bojištu. Pripadamo jednoj ili drugoj strani, potlačenima ilitlačiteljima.» «Nitko nema mogućnost izbora, bio muškarac, žena ili dijete?», upita Michael.«Da, mogućnost izbora postoji: stati na suprotnu stranu. Neutralnost nije moguća.» «Akopukne bomba u prepunoj robnoj kući, mogu poginuti ili biti osakaćeni i neki od vaših, vašisimpatizeri. Bi li Vas grizla savjest?« «Grižnja savjesti nije revolucionarni osjećaj, kao štonije osjećaj pobornika apartheida. Oni koji poginu neprijatelji su ili hrabre i hvalevrijednežrtve. U ratu i jedni i drugi su neizbježni, dapače, poželjni.« Michaelova olovka letjela je polistovima notesa dok je pokušavao zabilježiti te stravične izjave. Osjećao se potreseno,uzbuđeno i preplašeno zbog onoga što je čuo. Činilo mu se da će se kao noćni leptir koji letipreblizu plamenu opeci na vatri bijesa tog čovjeka. Znao je da može vjerno prenijeti riječi, alinikad ne bi bio uspio dočarati surovost kojom su bile izgovorene. Sat je protekao prebrzo dokje Michael nastojao maksimalno iskoristiti svaku minutu i kad je na koncu Raleigh baciopogled na sat i ustao, Michael ga pokuša zadržati. «Govorili ste o djeci ratnicima«, reče.«Koliko im je godina?» «Mogu Vam pokazati sedmogodišnje dječake pod oružjem idesetogodišnje zapovjednike postrojba. «Pokazat ćete mi ih?», upita Michael. «Možete li miih pokazati?« Raleigh upre dugi pogled u njega. Obavijesti koje mu je dao Ramon Machadoizgledale su točne. Ovo je bio koristan instrument i mogao ga je iskoristiti za svoje ciljeve.Možda bi bilo vrijedno potpuno ga obraditi. Bio je «korisna budala» o kojima je govorioLenjin i koje su, za početak, mogle biti iskorištene da nesvjesno služe ideji. Potom bi se tomoglo i promijeniti. Isprva je mogao biti ralo pluga, a poslije, kad sazrije vrijeme i prekali se,mogao se preobraziti u ratnički mač. «Michael Courteney», reče tihim glasom, «spreman samse pouzdati u Vas. Mislim da ste pošten i prosvijetljen čovjek. Pokažete li se dostojnim mogapovjerenja, otvorit ću Vam vrata mjesta za koja niste niti sanjali da postoje. Provest ću Vasulicama i straćarama Sovveta. Srcem moga naroda... i da, pokazat ću Vam djecu.» «Kada?»,upita Michael u iščekivanju. Znao je da mu ostaje još malo vremena na raspolaganju.«Uskoro», obeća Raleigh. U tom trenutku začuje se otvaranje vrata stana. «Kako ću Vasnaći?», bio je uporan Michael. »Nećete me naći. Ja ću naći Vas kad budem spreman.» Vratasalona širom se otvoriše. Na pragu se pojavi muškarac. Premda je Michael bio zanesen

obećanjem Raleigha Tabake, njegova pažnja zastrani: odmah prepozna čovjeka koji je upravoušao. Prezime Kendrick trebalo ga je podsjetiti. «Naš domaćin, vlasnik stana», reče RaleighTabaka. «Oliver Kendrick, ovo je Michael Courteney.» «Gledao sam Vas u baletu Spartak»,reče Michael glasom prigušenim od divljenja. «Triput. Kakva muževnost, kakva atletskasnaga.» Oliver Kendrick nasmiješi se, prođe salonom gipkim korakom plesača, pruži rukuMichaelu. Bila je čudesno tanana i svježa, a kosti si izgledale lake poput ptičjih. Bilo je jasnozašto ga zovu Crni Labud. Vrat je bio dug i elegantan, a oči sjajne kao planinsko jezerce namjesečini. Put je bila jednako tamna i sjajna. Michael pomisli da je izbliza još ljepši nego podromantičnom rasvjetom pozornice i osjeti kako mu ponestaje dah. Plesač pusti ruku uMichaelovom stisku i okrene glavu prema Raleighu. «Ne bježi, Raleigh», reče milozvučnimakcentom. «Moram poći», odmahne Raleigh glavom. «Nažalost, imam let.» Oliver Kendrickopet se okrene prema Michaelu ne ispuštajući mu ruku. «Proveo sam užasan dan. Htio bihumrijeti, kunem se. Ne ostavljaj me samog, Michael. Ostani i pokušaj me malo razvedriti.Znaš biti zabavan, zar ne, Michael?» Raleigh Tabaka iziđe iz stana. Jedan od njegovih ljudičekao ga je ispred vrata. Ali, nisu napustili zgradu. Čovjek je pošao hodnikom ispredRaleigha do jednih manje upadljivih vrata. Drugi je stan bio manji i skromniji. Raleigh pode usobu i drugi njegov čovjek krene da će ustati sa stolca pored osvijetljenog prozora na bočnomzidu. Raleigh mu dade znak da ostane sjediti i pode do prozora. Bio je neuobičajenihdimenzija, visok i uzak, kao zrcalo u garderobi. Staklo je bilo zamagljeno onom blagomutnom nijansom koja je obilježje lažnog zrcala viđenog s naličja. S onu stranu stakla bila jespavaća soba, raskošno uređena, kao i ostatak stana Olivera Kendricka. Prevladavale su bojesedefa i gljive, a pokrivač od teške svile bio je iste boje kao bogati tepih. Svjetlost skrivenihsvjetala sjala je u zrcalu na stropu. U niši nasuprot kreveta uzdizao se drevni falički simbolisklesan u pješčenjaku boje jantara, skupocjena relikvija iz jednoga hinduskog hrama. Soba jebila prazna i Raleigh je usredotočio pažnju na video kameru koja je bila spremna, okrenuta uogledalo. Stan i oprema pripadali su Oliveru Kendricku. Bio ih je već posudio Raleighu udrugim prigodama. Bilo je čudno da slavan čovjek poput Kendricka pristaje na takvesmicalice: ali, činio je to rado, dapače, ponudio je svoje usluge Raleighu. Sudjelovao je siskrenim i maštovitim poletom, koji je pokazivao kako mu je to po volji. Jedini je uvjet bio damu Raleigh preda kopiju kasete i fotografija kako bi ih pridodao svojoj golemoj privatnojzbirci. Video oprema bila je vrhunske profesionalne kvalitete. Raleigh je bio vrloimpresioniran postignutom kvalitetom slike u tom slabo osvijetljenom prostoru. Raleigh opetpogleda na sat. Mogao je prepustiti ostatak svojim tjelohraniteljima. Taj su posao obavili višeputa. Ali, neka ga nastrana radoznalost navede da pričeka. Prošlo je gotovo pola sata prije nošto su se vrata sobe otvorila. Ušli su Kendrick i Michael Courtenev. Dva Raleighovapomagača zauzeše mjesta, jedan za kamerom, a drugi za velikim Hasselbladom pričvršćenimna stalak. U fotografskom aparatu bio je crnobijeli film od 3000 ASA koji je omogućavaosnimanje jasnih slika i u najgorim svjetlosnim uvjetima. U spavaćoj sobi dva su se muškarcazagrlila u dugom poljupcu otvorenih ustiju i kamera počne tiho zujiti. Skljocanje Hasselbladabilo je mnogo glasnije, gotovo prasak u tišini mračne sobe. Potom, dok je bijelac čekaoispružen na svilenoj plahti boje sedefa, Kendrick potpuno gol priđe lažnom ogledalu. Glumioje da gleda svoje tijelo, ah ustvari ga je pokazivao ljudima koji su promatrali iza stakla. Mišićisu bili savršeno oblikovani dugim satima vježbanja. Listovi i bedra bili su nerazmjerno veliki.Arogantno pogleda u ogledalo i dijamantne naušnice zabljesnuše kad teatralnim pokretomokrene glavu na dugom labuđem vratu. Prođe vrškom jezika po unutarnjem rubu pritvorenihusana i kroz ogledalo presretne pogled Raleigha Tabake. To je bila najrazvratnija gesta koju jeterorist ikada vidio, tako zlobna da je čak i on protrnuo. Kendrick se okrene i uputi se dokreveta. Crna baršunasta stražnjica zaleluja u stiliziranom hodu, a čovjek na postelji ispružiobje ruke. Raleigh se okrene i napusti stan. Spusti se dizalom i iziđe u večernji mraz. Stisne sikaput na grudima i duboko udahne svježi zrak. Onda se protrese i udalji dugim i odlučnim

korakom nekoga tko ima važnoga posla. Kad je Michael otišao iz Londona, sa sobom je poniomalo radosti koja je tih zadnjih tjedana ispunila Isabellin život. Ona ga je otpratila naHeathrow. «Čini se da se samo pozdravljamo na rastanku, Michael», promrmlja. «Puno ćešmi nedostajati... kao uvijek.» «Vidjet ćemo se na tvom vjenčanju.« «Najvjerojatnije će prijebiti krstitke», odgovori Isabella, a Michael se odmakne kako bi je bolje promotrio. «Nisi miništa rekla», promrmlja optužujućim glasom. «Žena», objasni ona. »Preselit ćemo se uŠpanjolsku krajem siječnja. Ramon hoće da se dijete rodi tamo. Usvojit će ga po španjolskimzakonima.» «Moraš mi javiti gdje si... uvijek. I sjeti se obećanja.« Isabella klimne glavom.«Bit ćeš prvi koga ću nazvati bude li mi zatrebala pomoć.» Na vratima sale za polaskeMichael se okrene i pošalje joj poljubac. Kad je nestao, Isabellu obuzme ledeni osjećajsamoće. Ali taj se osjećaj brzo rasplinuo na iberskom suncu. Ramon je našao stan u malomribarskom selu nekoliko kilometara od Malage. Zauzimao je zadnja dva kata i imao je velikuterasu koja je gledala na borik i modri Mediteran. Preko dana, dok je Ramon bio u banci,Isabella bi legla u najzaklonjeniji kutak terase, gdje je hladan vjetar nije mogao dostići, ipisala završni dio dizertacije sunčajući se. Rođena u Africi, bila je kći sunca i očajno joj jenedostajalo tijekom godina provedenih u Londonu. Banka je često slala Ramona na put, kaodok su živjeli u Londonu. Nije joj bilo drago kad bi otišao, ali između dva putovanja bilo jeromantičnih interludija. U Malagi njegove dužnosti nisu bile zahtjevne i često je imaoslobodna popodneva, kad ju je vodio pustim cestama duž obale ili u restorane koje turisti nisuposjećivali i u kojima su se služila tipična riblja jela i tamošnja vina. Rana je savršenozacijelila. «Zasluga moje bolničarke«, govorio je. Ostala su dva ružičasta, sjajna i nabranaožiljka, na grudima i leđima. No, preplanuo je na suncu mnogo više od Isabelle: izgledao jekao ulašteni mahagonij. A, u opreci s preplanulom puti, zelene oči činile su se svijetlijima isjajnijima. Dok je Ramon bio odsutan, Isabella je bila s Adrom. Nije uspjela otkriti gdje ju jeRamon pronašao. Ali, odbir je bio izvanredan, jer Adra Olivares bila je sjajna zamjena zaNanny. U nekim pojedinostima bila je čak bolja, jer nije bila lajavica, zabadalo i svojeglavakao starica. Adra je bila vitka, ali kršna, u ranim četrdesetim. Kosa joj je bila crna, s ponekimsijedim pramenom, i nosila ju je skupljenu u pundžu veličine lopte za kriket. Lice je bilotamno i uznosito, ali istodobno prijazno i duhovito. Tamne ruke bile su kratke i snažne kad jeobavljala kućanske poslove, a ljupke i nježne kad joj je masirala bolna leda i mazala jojmaslinovim uljem naduti trbuh kako bi joj mišići ostali gipki, a koža mlada i glatka, bez strija.Adra je preuzela obvezu da Isabellu nauči španjolski i napredak je bio tako brz daje i Ramonbio iznenađen. Nakon mjesec dana Isabella je čitala tamošnje novine i živahno raspravljala svodoinstalaterom i tehničarom koji je popravljao televizore te pomagala Adri kad se cjenkalana tržnici. Premda je voljela ispitivati Isabellu o njezinoj obitelji i Africi, Adra nije govorila osvojem podrijetlu. Isabella je mislila da je mještanka, sve dok jednog jutra u pošti nije uočilapismo naslovljeno na nju s kubanskom markom i žigom Havane. Kad je upitala: «Adra, je li tiod muža ili od nekog rođaka? Tko ti piše s Kube?», žena je odgovorila nabusito. «Samoprijatelj, senora. Moj je muž mrtav.» Ostatak dana bila je povučena i šutljiva. Tek krajemtjedna opet je postala kao prije, pa je Isabella dobro pripazila da ne spomene ponovnokubansko pismo. Kako su tjedni prolazili i približavao se porod, Adrino je zanimanje raslo.Zaljubila se u opravicu koju je Isabella prikupljala. Prvi je dar došao od Michaela. IzJohannesburga joj je zračnom poštom došao paket sa šest plahtica i pokrivača od finogpamuka, ukrašenih vrpcama od plave svile, te par dražesnih odjeka od vune. Isabella jesvakog dana povećavala zbirku, a Adra joj je pomagala u odbiru. Zajedno su obilazile svetrgovine dječje odjeće u krugu od sata vožnje od Malage. Svaki put kad se Ramon vratio sposlovnog puta, donio je nešto. Premda je često odjeća bila dovoljno velika za adolescenta,Isabella je bila tako ganuta tolikom brižljivošću da se nije usuđivala upozoriti ga nanerazmjer. Jedanput se Ramon vratio sa savršenim i krasnim kolicima, koja kao da su izišla iztvornice Rolls Rovcea u Creweu. Adra pokloni Isabelli svilenu košuljicu za krštenje, koju je

sama izradila od, kako je rekla, čipke koja je resila vjenčanicu njezine bake. Isabella zaplače.Sve je lakše plakala kako je trudnoća napredovala. I, sve je češće mislila na Weltevreden. Kadje nazivala oca i Nanu, s naporom se suzdržavala da ne kaže nešto o Ramonu ili djetetu: onisu mislili da se sklonila u Španjolsku kako bi na miru mogla završiti dizertaciju. Prije no štojoj je trudnoća onemogućila putovati, Ramon ju je više puta zamolio da obavi neke poslove zanjegova izbivanja. Nije morala učiniti ništa drugo no otići zrakoplovom do nekog grada uEuropi, Sjevernoj Africi ili na Bliskom Istoku, sresti se s nekim, preuzeti neku omotnicu ilipaket i vratiti se doma. Kad je išla u Tel Aviv, koristila je južnoafričku putovnicu, ali uBengaziju i Kairu pokazivala je britansku. Putovanja su trajala tek dan i noć, pa nisu bilanimalo uzbudljiva, ali su joj nudila razbibrigu i mogućnost kupovanja za dijete. Samo tjedandana nakon njezinog putovanja u Bengazi, monarhija kralja Idriza I. bila je zbačena vojnimdržavnim udarom koji je organizirao pukovnik Muammar Ghaddafi i Isabella se naježila pripomisli da su se zamalo ona i dijete našli usred revolucije. Ramon je dijelio njezinuzabrinutost i obećao je da joj neće povjeravati nove zadatke dok se dijete ne rodi. Isabella ganikad nije pitala jesu li putovanja povezana s bankarskim poslom ili s tajnim vidovimanjegova života. Jednom tjedno išla je na kontrolni pregled u kliniku koju je Ramon odabrao.Adra ju je svaki put pratila. Ginekolog je bio profinjeni i uglađeni Španjolac aristokratska istroga lica te učinkovitih i blijedih ruku. «Sve je savršeno, senora. Priroda slijedi svoj tijek, aVi ste mladi i dobre grade za rađanje djece.» «Hoće li biti muško?» «Naravno, senora. Lijepi,zdravi muškić. Mogu to potvrditi.« Klinika je bila negdašnja lijepa maurska palača, potpunoobnovljena i opremljena najsuvremenijim medicinskim aparatima. Nakon što ju je liječnikodveo u obilazak, Isabella shvati da je Ramonov izbor bio odličan. Bila je sigurna da se radi onajboljoj ponuđenoj mogućnosti. Tijekom jednog pregleda, kad je liječnik obavio posao i dokse ona odijevala u sobičku, čula je kako u čekaonici razgovara s Adrom o njezinom stanju.Isabella je već dovoljno znala španjolski, pa je razumjela da je razgovor vrlo podroban istručan, između dva stručnjaka. I to je začudi. Na povratku doma stane u jednom restoranu uzobalu i po već uvriježenoj navici naruči sladoled sa čokoladnim preljevom za obje. «Čula samtvoj razgovor s liječnikom, Adra», reče dok je gutala komadić sladoleda. «Morala si bitibolničarka... znaš toliko toga, sve te stručne termine.« I ovaj put naiđe na čudnu neprijateljskureakciju. «Preglupa sam. Ja sam samo sobarica«, reče Adra oporim glasom i zatvori se unabusit muk u koji Isabella nije uspjela prodrijeti. Liječnik je predvidio da će se dijete roditi uprvom tjednu travnja, pa se Isabella požurila završiti dizertaciju. Otipkala je završne straniceposljednjeg dana ožujka i poslala ih u London. Nije znala radi li se o gomili gluposti iligenijalnom radu. Nakon što ju je poslala, počela se mučiti mišlju o mogućim propustima ipoboljšanjima koje je mogla napraviti u tekstu. Natjerala je Ramona da joj svečano obeća daje odsad nadalje neće ostavljati samu. I stoga je bila u njegovu zagrljaju, dok su goli,pokriveni plahtom, ležali na mjesečini sa širom otvorenim vratima kako bi osjetili zmorac,kad je uhvate prvi trudovi. Ležala je nepomično da ne probudi Ramona i izmjerila intervaleizmeđu trudova: bila je ponosna i zadovoljna što je ušla u završnu fazu toga očaravajućegprocesa. Kad je napokon probudila Ramona, on se hitro dao na posao. Navuče pidžamu i otrčipozvati Adru, koja je spavala u sobi za služinčad na donjem katu. Isabellin kovčeg bio jespreman. Sve troje ukrcaše se u Mini: Isabella je bila sama na stražnjem sjedalu, Ramon zaupravljačem. Kako je liječnik predvidio, sve je prošlo brzo i prirodno. Premda je dijete biloveliko, a Isabellini kukovi relativno uski, nije bilo komplikacija. Kad je liječnik potakne najoš jedan, zadnji napor, ona gurne svom svojom snagom i potom, kad je osjetila golemoolakšanje, iz grla joj izleti krik pobjedničke sreće. Pridigne se na lakat i makne si s očiju kosumokru od znoja. «Što je?», upita. «Je li muško?» Liječnik podigne uvis crveno i sjajnotjelešce i svi se nasmijaše zbog molećivog plača. «Evo ga.» Liječnik je i dalje držaonovorođenče za gležnjeve i okrenuo ga je kako bi ga Isabella mogla bolje vidjeti. Lišće je bilocrveno i naborano, kapci otekli i zatvoreni. Gusta crna kosa bila je slijepljena za lubanju.

Penis je bio uspravan, a prema Isabellinom pristranom mišljenju, izgledao je kao da je uzapanjujućoj erekciji. «Muško je!», vikne. Potom, s osmijehom čuđenja: «Muško je iCourtenev je.» Bila je nespremna za neodoljivu moć majčinskog nagona, pa kad joj stavišeprvorodenog sina na grudi i kad malac stisne nabreklu bradavicu mekanim desnima i počnesisati životinjskom snagom, u njezinoj utrobi javi se grč, a u srcu duboko i iskonsko ganuće.Bio je najljepše stvorenje koje je ikada dirnula, bio je lijep poput oca. Tijekom tih prvih dananije micala oči s njega. Često se ustajala noću i naginjala se nad kolijevku kako bi promatralališće na mjesečini, a kad ga je dojila, otvarala mu je ružičaste šačice proučavala svaki majušniprst s gotovo religioznom bogobojaznošću. «Moj je. Pripada meni», stalno si je ponavljala.Još nije uspijevala nadvladati čuđenje. Ramon je proveo veći dio prva tri dana s njima uprivatnoj sobi klinike. Činilo se da je i on očaran malim. Proteklih mjeseci raspravljali su kojeće mu ime dati. Na koncu, u sporom postupku eliminacije isključili su imena Shasa i Sean smajčine te Huesca i Mahon s očeve strane. Izabraše ime Nicholas Miguel Ramon de Santiagoy Machado. Miguel je bio kompromis, umjesto Michaela, kako je predložila Isabella.Četvrtog dana, kad je Ramon ušao u sobu u klinici, bio je u pratnji trojice gospode: držali suse svečano i bili su u tamnim odijelima, svi s torbom koja im je davala važan izgled. Jedan jebio odvjetnik, drugi službenik matičnog ureda, treći mjesni sudac. Sudac je bio svjedok kad jeIsabella potpisala nalog za usvajanje prepuštajući Nicholasovo skrbništvo markizu deSantiagu y Machadu, a zatim je stavio službeni biljeg na ispravu. Rodnim listom izdanim odmatičnog ureda utvrđeno je da je Ramon otac. Trojica gospode su nazdravili sherryjemzaželivši majci i djetetu dobro zdravlje i potom otišli, a Ramon uzme Isabellu u naručje.«Pravo tvog sina na titulu zajamčeno je», šapne. «Našeg sina», promrmlja ona i poljubi ga.«Moji muškarci, Nicky i Ramon.» Kad je Ramon došao po njih u kliniku i odveo ih u stan,Isabella je htjela nositi Nickvja po stubama. Adra je ispunila sobe cvijećem. U danima koji suuslijedili između dviju žena razvilo se prešutno, ali jako suparništvo. Premda je Isabellapriznavala da se Adra učinkovito brine o djetetu, ta ju je napadnost smetala. Htjela je Nickvjasamo za sebe, nastojala je predvidjeti njegove potrebe i preduhitriti Adru. Crvena bojaNickvjeva lica promijenila se u savršenu boju breskve, a tamna se kosa zakovrčala. Kad jeprvi put otvorio oči, bilo je očito da su iste svijetlozelene boje kao Ramonove. Isabella ga jesmatrala jednim od najvećih čuda prirode. «Lijep si kao tvoj otac», govorila mu je dok ga jedojila. Barem to Adra nije mogla. Tijekom mjeseci provedenih u mjestu, otkad su se doselili,Isabellu su svi zavoljeli. Njezina ljepota i srdačno ophođenje, trudnoća i iskreni trud da naučijezik očarali su trgovce i prodavače na tržnici. Kako bi zadovoljila njihove molbe, kad jeNicky napunio deset dana, Isabella ga stavi u dječja kolica i povede ga u šetnju mjestom. Bioje to trijumf: vratili su se u stan obasuti malim darovima i komplimentima. Kad je za Uskrsnazvala kući, baka je strogim glasom upita: «Što je to toliko važno u Španjolskoj što tesprječava da dođeš kući u Weltevreden?» «Oh, Nana, sve vas jako volim, ali nije moguće.Oprosti mi, molim te.» «Gopodična, ako te dobro poznajem, imaš na umu nešto skandalozno,a to nešto nosi hlače.» «Nana, ovo je grozno! Kako možeš pomisliti takvo što o meni?» «Jerimam neke godine i iskustvo», odvrati suho Centaine CourtenevMalcomess. «Curo, pazi se,da ne završiš u kakvoj nevolji.« «Ne, ne, obećavam ti», reče umiljato Isabella i stisne dijete nagrudi. Ah, da samo znaš, pomisli. On ne nosi hlače. Barem zasad ne. «Kako ide dizertacija?»,upita njezin otac preuzevši slušalicu. Isabella nije mogla reći da ju je već predala, jer je onabila izlika za ostanak u Španjolskoj. «Uskoro je gotova», odgovori. Nije ni pomislila na njuotkad se Nicky rodio. « «Onda, sretno.« Tada Shasa nakratko ušuti. «Sjećaš li se obećanjakoje si mi dala?» «Kojeg?» Isabella se pokušala izvući, ali dobro je znala na što otac misli.»Obećala si da, budeš li ikada u nevolji, bilo kakvoj nevolji, nećeš pokušati izvući se sama iznje, nego da ćeš se obratiti meni.» «Da, dakako da se sjećam.« «Bella, je li sve u redu?« «Da,sve je više no dobro, tata.« Shasa Courtenev osjeti iskrenost u njezinom glasu i odahne solakšanjem. «Sretan Uskrs, draga.« Kad je nazvala Michaela, za nju je bilo olakšanje što mu

može sve reći. Ostali su u razgovoru četrdeset pet minuta, a Isabella je poškakljala Nickvjakako bi daleki ujak čuo njegov glas. «Kada ćeš doći kući, Bella?», upita na posljetku Michael.«Ramon će dobiti razvod u lipnju, sad je sigurno. Građansko vjenčanje bit će ovdje, uŠpanjolskoj, a crkveno vjenčanje održat će se u crkvici u Weltevredenu. Nadam se da ćeš bitinazočan u obje prigode.« «Probaj me spriječiti«, reče Michael s prizvukom izazova u glasu.Na Uskrs su ručali u njihovom omiljenom restoranu na obali, s Nickvjevim kolicimaparkiranim pored stola. Gazdina žena isplela je haljinicu za malog. Adra je bila s njima.Postala je već dio obitelji i ona je gurala kolica kad su krenuli nazad doma. Isabella je držalaRamona za ruku. Osjećala se spokojno i majčinski, bila je sretna kao nikad u životu. Kad sudošli u stan, Adra odnese Nickvja na presvlačenje. Ovaj put Isabelli nije zasmetalo. Zatvorimračnice u spavaćoj sobi i priđe Ramonu. «Nicky se rodio prije tri tjedna. Nisam od stakla,znaš. Neću se razbiti.» Ramon je bio prenježan i preblag za njezinu strast. Predugo je moralabiti bez njega. «Mislim da si zaboravio kako se to radi», reče mu i sruši ga leđima na krevet.«Gospon, dopusti da te podsjetim.« «Nemoj se ozlijediti«, zabrinuto joj preporuči Ramon.«Ako će se netko ozlijediti, prijatelju moj, onda si to vjerojatno ti. Zaveži pojas: spremni smoza polijetanje.« Poslije, u polumračnoj sobi ležala je privijena uz njega, iscrpljena i malaksala.Njihova su tijela bila slijepljena znojem. Ramon reče: «Sljedeći tjedan moram otputovati načetiri dana.» Isabella se pridigne i sjedne. «Oh, Ramon, tako brzo!», požali se, a onda pomislida se ponaša posesivno i nerazborito. «Svaki ćeš me dan nazvati, zar ne?», upita. «I više odtoga. Budući da idem u Pariz, pokušat ću urediti da mi se pridružiš. Otići ćemo na večeru uLaserre.» «Bilo bi divno, ali... Nicky?» «Nicky ima Adru koja se brine o njemu.» Ramon senasmije. «Neće mu se ništa dogoditi, a Adra će biti sretna da ga ima samo za sebe.» «Neznam...», reče Isabella s dvojbom u glasu. Pomisao da se razdvoji od svog zlata makar i na satbila joj je neprihvatljiva. «Samo jednu noć, a zaslužila si malu nagradu. Osim toga, znaš, i jate trebam.« «Oh, ljubavi moja.« Te je riječi dirnuše. Imala je mlijeka u obilju, mogla jespremiti koliko je bilo potrebno za Nickvjeve obroke tijekom kratkog izbivanja. «Svakako,rado bih pošla s tobom. U pravu si. Nicky i Adra preživjet će jednu noć bez mene: pridružit ćuti se čim me pozoveš.« «Žena je rodila derište prije nepun mjesec dana», promrsi promuklimglasom general Joseph Cicero. «Zašto ovo kašnjenje? Trebao si odmah završiti operaciju.Troškovi su bili nerazmjerni! «General će se prisjetiti da troškove plaćam iz osobnog fonda, ane novcem odjela», odvrati Ramon ne podižući glas. Cicero zakašlja i protrese France Soirkoji je držao ispred lica. Sjedili su jedan uz drugog u vagonu pariške podzemne željeznice.Cicero se ukrcao na postaji Place de la Concorde i sjeo je pored Ramona. Ni jedan ni druginisu dali znaka da se međusobno poznaju. Brujenje vlaka koji je jurio podzemnim tunelombilo je dovoljno da onemogući svakoga tko bi pokušao prisluškivati. Dok su govorili, obojicasu ispred lica držali otvorene novine. Bio je to jedan od uobičajenih postupaka za kratkesusrete. «Nisam mislio samo na cijenu u rubljima«, soptao je Cicero. »Posvetio si gotovogodinu dana ovom projektu, na uštrb drugih djelatnosti odjela.» Ramon je bio iznenađenbrzim napredovanjem bolesti koja je ubijala njegovog nadređenog. Činilo se da je pri svakomsusretu Cicerovo stanje vidno pogoršano. Nije mogao izdržati još mnogo... najviše nekolikomjeseci. «Od tih nekoliko mjeseci rada imat ćemo velike koristi u idućim godinama idesetljećima.« «Rad!», prezirno otpuhne Cicero. »Vođenje ljubavi i ništa drugo. Ako je torad, markiže, što je onda za tebe užitak? I zašto iz mjeseca u mjesec odlažeš završetak?««Ako hoćemo da žena za nas bude od najveće koristi, neophodno je da se jako veže za dijeteprije no što poduzmemo sljedeću fazu operacije. «Kada?», upita Cicero. «Gotovo. Plod jezreo. Sve je spremno. Trebam tvoju suradnju za završno rješenje. Upravo zato sam odabraoPariz za ovaj susret.« Cicero klime glavom. «Nastavi.» Ramon je tiho govorio još pet minuta.Cicero je slušao bez upadica, ali morao je priznati da plan ne može propasti. Još jednom si jepriznao da je njegov nasljednik bio dobar izbor, unatoč početnim predrasudama koje jeizazvao u njega. «Dobro», promrmlja na kraju. «Imaš odobrenje za nastavak. I, shodno tvojim

zahtjevima, pratit ću postupak.« Cicero presavije novine i ustane dok je vlak ulazio u postajuBastille. Kad se vrata otvoriše, iziđe na peron i udalji se ne okrećući se. Obavijest sveučilištastigla je poslijepodne na dan Ramonova odlaska. Preporučeno pismo sa žigom sveučilišta napregibu omotnice. «Rektor i članovi nastavnog vijeća Sveučilišta u Londonu imajuzadovoljstvo obavijestiti Isabellu Courtenev da je dobila titulu doktora.» Isabella odmahnazove Weltevreden. Vremenska razlika između Malage i Capetovvna nije bila velika i Shasase upravo vratio doma s jedne utakmice pola. Još je bio u igračkoj odori i primio je poziv uradnoj sobi u prizemlju, čija su vrata gledala na igrališe. «Dovraga!», vikne kad ga Isabellaizvijesti. Taj tako neuobičajeni izljev bio je dokaz njegovoga dubokog zadovoljstva. «Kada ćebiti ceremonija dodjele diplome, zlato?» «Ne prije lipnja ili srpnja. Morat ću ostati do tada.»Bila je to izlika koja joj je trebala. «Naravno», reče Shasa. «Doći ću i ja.» «Oh, tata, put jetako dug.» «Ne govori gluposti, doktorice Courtenev. Ne bih to propustio ni za što na svijetu.A vjerojatno će i tvoja baka htjeti doći sa mnom.» Bilo je čudno, ali ta mogućnost nije juodveć brinula. Shvaćala je da će to biti izvrsna prilika da Ramona i Nickvja predstavi svomocu i Nani. Centaine CourtenevMalcomess je daleko od svog terena bila manje zastrašujućano u raskoši i tradiciji Weltevredena. Više od ičega drugog u tom trenutku Isabella je željelapodijeliti svoju radost s Ramonom, ali on je ne nazove tu večer, a ni sutradan. U četvrtakujutro Isabella je bila gotovo van sebe od brige. Ramon se nikad nije tako ponašao: kad jeizbivao, nazivao je svakodnevno. I I Kad je na posljetku zazvonio telefon, bila je u kuhinjici iraspravljala je s Adrom o količini češnjaka koji je valjalo staviti u paellu. «Ušpricala bi sičešnjak u venu kad bi to bilo moguće», optuži je na španjolskom. «Spremamo paellu, a neirski umak od mesa», odvrati Adra. Tada zazvoni telefon, a Isabella ispusti žlicu i prevrnestolac u hodniku zbog brzine kojom je htjela odgovoriti. «Ramon, ljubavi, bila sam takozabrinuta. Zašto me nisi nazvao?» «Oprosti, Bella.» Mukli i baršunasti glas bio je čaroban, paje i Isabellin glas postao nježan. «Još me voliš?» «Dodi u Pariz da ti pokažem koliko.»«Kada?» «Odmah. Rezervirao sam ti mjesto na Air Franceovom letu u jedanaest. Naći ćeškartu u zračnoj luci. Stići ćeš ovamo u dva.» «Gdje ćemo se vidjeti?« «U hotelu PlažaAthenee. Uzeo sam apartman.« «Razmazit ćeš me, dragi.» «Ne više no što zaslužuješ.«Isabella odmah napusti stan. Ali Air Franceov let kasnio je četrdeset minuta. U Parizu su seradnici na istovaru prtljage pridržavali pravila i ona je nestrpljivo čekala sat vremena prije nošto joj je uručen kovčeg. Prošlo je pet kad se taksi zaustavio u aveniji Montaigne ispredelegantnog pročelja hotela Plaža Athenee s upadljivim jarko crvenim zastorima. Očekivala jeda će je Ramon dočekati u blještavom predvorju od mramora, pa uzbuđeno pogleda oko sebenakon što je ušla kroz rotirajuća vata. Ramona nije bilo. Isabella se ne obazre na ispijenogčovjeka koji je sjedio u naslonjaču od brokata nasuprot recepciji. Čovjek načas podigne sijeduglavu i pogleda je čudno ugaslim očima crnim kao katran. Onda se zakašlja i usredotoči se nanovine koje je čitao. Isabella krene prema recepciji. «Markiz de Santiago y Machado? Ja samnjegova žena.» »Trenutak, gospodo.« Recepcioner u odori provjeri registar, zatim odmahneglavom i nabora čelo. «Žao mi je, gospodo. Markiz nije ovdje smješten.« «Možda je upisankao gospodin Machado.» «Ne, žao mi je. Nema nikoga s tim imenom.« Isabella je bilazbunjena. «Ne razumijem. Pričala sam s njim jutros.» «Pokušat ću se raspitati.« Recepcionerse udalji na trenutak kako bi porazgovarao s pomoćnikom. Odmah se vrati. «Vaš suprug nijesmješten ovdje i nema rezervacije na njegovo ime.» «Onda su ga vjerojatno zadržali.« Isabellase prisili da ne pokaže svoju zabrinutost. «Imate li sobu za mene?» «Sve su zauzete.«Recepcioner raširi ruke u gestu žaljenja. «Proljeće je, znate. Žao mi je, gospodo, ali Pariz jepreplavljen turistima.« «Moj će muž svakako doći», bila je uporna Isabella. «Hoće li Vamsmetati pričekam li ga u galeriji?« »Izvolite, gospodo. Konobar će Vam donijeti kavu ili neštodrugo po Vašoj želji. Nosač prtljage pričuvat će Vaš kovčeg.« Dok je Isabella išla premadugom holu koji je u vrijeme cocktailabio najpomodarskije okupljalište za le toutPariš, čovjeksijede kose ustane iz naslonjača. Hodao je korakom starca skrhanog bolešću, ali Isabella je

bila tako očajna da ga nije ni pogledala. Cicero iziđe na ulicu i vratar mu pozove taksi koji gaodvede u Grenelle Street. Cicero je propješačio posljednju četvrt i došao do sovjetskogveleposlanstva. Noćni stražar odmah ga prepozna. Iz ureda vojnog atašea na drugom katuCicero nazove broj u Malagi. «Žena čeka u hotelu«, šapne. «Neće se vratiti do sutra u podne.Postupi po planu.« Malo prije sedam recepcioner dođe do Isabelle u holu. «Došlo je dojednog otkaza, gospodo, pa je jedna soba slobodna. Već sam poslao gore Vašu prtljagu.«Isabella bi ga bila najradije zagrlila. Dade mu sto franaka. Iz svoje sobe nazove Malagu.Nadala se da je Ramon pustio Adri poruku, budući da se nije mogao sastati s njom podogovoru. Dok je telefon zvonio, izbrojila je do sto, ali nije bilo odgovora. Ovaj se putuspanici. Adra je trebala biti kući: telefon je bio u hodniku, ispred vrata njezine sobe. Isabellanazove još dvaput tijekom noći, ali uzalud. s f «Telefon je u kvaru», reče si neuvjerljivo. Nijemogla zaspati. Čim se otvorio ured zrakoplovne kompanije, rezervirala je mjesto kako bi sevratila u Malagu i, unatoč zabrinutosti, uspjela je odspavati sat vremena tijekom leta. Sleti uzračnu luku u Malagi nakon podneva. Taksi je iskrca ispred kuće i Isabella odvuče prtljagu dovrata. Prstima drhtavim od umora i uznemirenosti napokon uspije ugurati ključ u bravu. Ustanu je vladala čudna tišina. Njezin glas odjekne onstran širom otvorenih vrata. «Adra,vratila sam se. Gdje si?» Proviri u kuhinju, a potom potrči u Adrinu sobu. Soba je bila prazna.Trkom se uspne stubama i naglo stane pred vratima svoje spavaće sobe. Bila su otvorena.Nickvjev krevetić bio je još uz postelju, pored prozora. S njega su bile skinute plahte, jastuci ipokrivači koje je Michael poslao. I stol na kojemu je obično bila vojska Nickvjevih igračaka:medvjedića, zečića i raznih drugih životinjica, bio je prazan. Isabella ode do vrata terase ipogleda vani. Kolica su također nestala. «Adra!», krikne kreštavim uspaničenim glasom.«Gdje si?!» Otrči u druge sobe. «Nicky! Sine moj! Oh, Bože, molim te! Kamo si odvelaNickyja?» Isabella se opet nade u bračnoj sobi pored praznog krevetića. «Ne razumijem,promuca. «Što se dogodilo?» Potaknuta iznenadnim porivom, okrene se i otvori ladiceNickvjeve komode. Sve su bile prazne. Nestale su i pelene, odjeka i košuljice. «Bolnica»,zajeca. «Nešto se dogodilo mom djetetu.» Trkom side niz stube, zgrabi telefon. Onda se ukočividjevši omotnicu zalijepljenu za aparat. Baci slušalicu i otvori omotnicu. Ruke su joj tolikodrhtile da je jedva čitala riječi ispisane na listu. Svejedno, odmah prepozna Ramonov rukopisi osjeti varavo olakšanje, koje nestane čim pročita: Nicholasje sa mnom. Zasad je nasigurnom. Ako ga želiš opet vidjeti, slijedi potanko ove upute. Ne obraćaj se nikome uMalagi. Ponavljam, ne obraćaj se nikome. Odmah napusti stan i vrati se u London. Netko ćestupiti u vezu s tobom na Cadogan Sauareu. Nemoj nikome reći što se dogodilo, niti svombratu Michaelu. Slijepo se pridržavaj ovih uputa. Tvoj neposluh imao bi tragične posljedicepo Nickyja. Moglo bi se dogoditi da ga nikad više ne vidiš. Uništi ovo pismo. R. Isabelli seoduzmu noge, stropošta se niz zid i sjedne na pločice kao da su joj se zglobovi kukova raspali.Ponovno pročita pismo, više puta. Nije imalo smisla. «Moje dijete», promrmlja. «Moj maliNicky.» Potom naglas pročita najužasnije riječi. «Tvoj neposluh imao bi tragične posljedicepo Nickyja. Moglo bi se dogoditi da ga nikad više ne vidiš.» Ruka u kojoj je stiskala pismoomalaksa i padne. Zapilji se u zid nasuprot njoj. Imala je dojam da su svijet i sav njezin životrazoreni. Osjećala se praznom i lišenom smisla poput zida pred njom. Nije znala koliko jevremena provela tako; na koncu se nadljudskim naporom trgne. Osloni se na zid i ustane.Prođe spavaćom sobom i ode do Ramonovog ormara. Širom otvori krila: i on je bio prazan.Nestale su čak i vješalice. Ode otvoriti ladice komode: bile su prazne. Ramon nije ostavioništa. Vrati se do Nickvjevog krevetića. Hodala je kao netko tko je upravo preživiobombardiranje, nekoordinirano i ošamućeno. Klekne pored praznog krevetca. «Sine moj»,promrmlja. «Što su ti učinili?« Potom opazi nešto što je kliznulo između madraca i drveneograde. Uzme to i stisne između dlanova. Klečeći ispred kreveta kao da je oltar, nastavi držatiu dlanovima taj sveti predmet. Bila je to jedna od Nickvjevih pletenih cipelica, s vrpcom odplave svile kojom se vezivala oko ružičastog gležnja. Prinese je licu i udahne sladak miris

svoga sina. Tek tada zaplače. Plakala je s gnjevom i gorčinom koji su je iscrpili. Večernjesjene već su prekrile terasu i spavaću sobu. Imala je tek toliko snage da se dovuče do kreveta isklupča se na njemu. Zaspala je stišćući na obrazu vunenu cipelicu. Kad se probudila, još jebio mrak. Dugo vremena ostala je nepomična, shrvana mračnim osjećajem propasti,nesposobna da mu ustanovi uzrok. Onda se odjednom svega prisjeti. Ustane i pogledaužasnuto oko sebe. Ramonovo pismo bilo je na noćnom ormariću pored kreveta. Uzme ga iponovno pročita pokušavajući opet naći neki smisao u njemu. «Ramon, ljubavi moja, zašto sito učinio?», promrmlja. Potom, pridržavajući se uputa, odnese list u kupaonicu, pokida ga ibaci u školjku. Zatim povuče vodu. Znala je da će svaka riječ ostati zauvijek urezana unjezinom sjećanju. Nije imala ni potrebu ni želju da sačuva tu groznu poruku. Istušira se,odjene, spremi si toast i kavu. Nisu imali nikakva okusa. Osjećala je utrnulost u ustima kao dase opekla vrelom vodom. Potom počne pažljivo pretraživati stan. Počne od Adrine sobe. Nijeostalo ništa, ni odjevni predmet, ni posudica ili tuba kozmetičkog sredstva u njezinojkupaonici, ni vlas na jastuku. Potom pretraži dnevni boravak i kuhinju. Ni tamo nije biloničega, osim pokućstva i posuda te hrane u hladnjaku. Vrati se u spavaću sobu. Tamo je biomali sef u zidu iza Ramonovog ormara: ali, čelična vrata bila su pritvorena i svi su dokumentinestali, uključujući Nickvjev rodni list i isprave o usvajanju. Isabella sjedne na krevet i natjerase na razmišljanje očajnički pokušavajući naći objašnjenje za tu ludost. Ustrajala je nastojećiuzeti u obzir svako moguće gledište. Postojao je samo jedan mogući zaključak. Ramon je biou ozbiljnim nevoljama. Uzrok ove katastrofe bio je njegov tajni život. Očito je bio prisiljenotputovati s Nickvjem. Shvaćala je da mora učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi pomoglaRamonu i Nickvju, dvjema najvažnijim osobama u njezinom životu. Znala je da mora učinitišto joj je Ramon zapovjedio. Njihov spas, možda njihovi životi, ovosili su o njoj. Ali, nije tektako mogla otići. Morala je otkriti nešto više, svaka je spoznaja mogla biti korisna. Iziđe izstana i side niz stube. S druge strane ulice bila je pekara i tih se mjeseci Isabella sprijateljila sgazdinom ženom. Žena je upravo otvarala kad ona dotrči. «Da», reče pekarova žena, «nakonšto ste otišli u četvrtak, Adra je izišla s Nicholasom u kolicima. Krenuli su prema plaži ivratili su se malo prije no što sam zatvorila. Vidjela sam ih kako ulaze u kuću, ali potom ihviše nisam vidjela.« Isabella krene ulicom, zastajkujući kako bi se raspitala kod svih vlasnikaobližnjih trgovina. Neki su zapazili Adru kad se u četvrtak navečer s Nickvjem vraćala kući,ali otad ih nitko više nije vidio. Posljednja nada bio je mladi čistač cipela na uglu kod parka.Ramon je uvijek kod njega čistio cipele i bogato ga nagrađivao. I Isabelli je bio simpatičan.«Da, senora», reče momak smiješeći se. »Četvrtkom navečer radim dokasna, zbog kina izabavnog centra. U deset sam vidio markiza. Došao je u velikom crnom autu s još dvačovjeka. Parkirali su ispred kuće i pošli gore.» «Jesi li vidio kako su ta dvojica izgledali,chicol Poznaješ li ih? Jesi li ih već vidio?» «Ne, nikad. Tipovi su izgledali opako... mislim,policajci. Ružna stvar: ja ne volim policajce. Svi su pošli gore i ubrzo su sišli. Svi su nosiliprtljagu... velike kovčege. Adra je pošla s njima. U naručju je imala dijete. Nicholasa. Ušli suu auto i otišli. To je sve. Potom ih više nisam vidio.» Nazočnost dvojice opakih tipovapotvrdila je Isabellinu sumnju: Ramon je sve učinio pod prisilom. Postalo joj je jasno da jenjezina jedina mogućnost pridržavati se uputa iz pisma. Vrati se u stan i počne sprematiprtljagu. Ostavi na podu sobe trudničke haljine koje više nije trebala, pa haljine koje je moglanositi napuniše samo dva kovčega. Kad je otvorila ladicu s kozmetikom, spazi da je velikialbum s Nickvjevim fotografijama nestao, zajedno s omotnicama u kojima su bili negativi.Nije joj ostalo ništa od njezinog djeteta, ni fotografija ni uspomena, osim vunene cipelice kojuje našla u krevetiću. Odnese kovčege u prizemlje i ukrca ih u svoj Mini. Potom prede ulicu iode kod pekarove žene. «Ako se moj muž vrati i pita za mene, recite mu da sam se vratila uLondon.» «A Nico? Senora, je li sve u redu?», upita zabrinuto žena, a Isabella se nasmiješi.«Nico je s mojim suprugom. Uskoro ćemo se opet okupiti u Londonu. Muchas gracias por suayuda, senora. Adios.» Put na sjever izgledao je beskonačan. Svaka zgoda proživljena od dana

kad je zadnji put vidjela sina ponavljala joj se u umu sve dok joj se ne učini da polako gubirazum. Na trajektu preko Kanala, da bi izbjegla radosni metež prepunog salona, otišla je napalubu sa čamcima za spašavanje. Dan je bio siv i hladan, a sjevernjak je okrunio valovebijelom pjenom. Vjetar i očaj potpuno su je sledili i natjerali je na drhtanje, premda je bilazaštićena debelom vjetrovkom. Ali, na koncu je bol u nabreklim grudima natjera da side upotpalublje. Ode do ženskog zahoda i uporabi pumpicu kako bi isisala tekućinu namijenjenunjezinom sinu. «Oh, Nicky, Nicky!», zajeca u tišini dok je u zahod izlijevala bijelo mlijeko itko zna po koji put zamišljala topla ustašca na svojim bradavicama te sinov blagi miris injegov dodir na svojim grudima. Opazi da plače i nadljudskim se naporom svlada. «Gubišsmisao za stvarnost«, reče si. «Sad moraš biti jaka. Ne smiješ se predati. Moraš biti jaka zaNickvja. Ne smiješ više plakati i očajavati... sad je dosta.» Kišilo je kad je došla na CadoganSquare. Stan joj je izgledao hladan i negostoljubiv. Dok je otvarala kovčege, sjeti se obećanjakoje je dala ocu. Ispusti iz ruku haljinu i potrči u salon. «Medunarodna služba? Htjela bihnazvati Capetown, Južna Afrika.» U taj sat za uspostavljanje veze bilo je dovoljno desetminuta. Isabella začuje zvonjavu telefona. Javi joj se netko od posluge i kad zausti da zatražioca, prisjeti se Ramonovog upozorenja i u njem sadržane prijetnje: «Tvoj neposluh mogao biimati tragične posljedice po Nickyja.» Spusti slušalicu bez riječi i pomiri se sa čekanjemobećanog javljanja. Šest dana ne dogodi se ništa. Isabella nije napuštala stan kako se ne biudaljila od telefona. Nikoga nije zvala, s nikim nije razgovarala osim s kućepaziteljicom inastojala si je pomoći čitanjem i gledanjem televizije. Neizvjesnost je povećavala njezin očaj izapazi da, koliko god piljila u stranice knjige ili ekran televizora, otisnute riječi i slike nemajunikakvo značenje. Samo je njezin očaj bio stvaran. Samo je patnja imala značenje. Samo jebol trajala. Nije osjećala glad. I, nakon tri dana mlijeko je prestalo curiti. Jako je smršala.Kosa, koja je bila jedno od njezinih iiajljepših obilježja, postala je suha i izgubila je sjaj. Liceodraženo u ogledalu bilo je ispijeno, oči upale i s podočnjacima, a zlatna mediteranskapreplanulost postala je žućkasta poput kože malaričnog bolesnika. Čekala je, a čekanje je bilomučenje. Svaki sat bio je nalik nepodnošljivoj vječnosti. Šesti dan zazvoni telefon. Zgrabislušalicu očajnički brzo, već prije drugog zvona. «Imam poruku od Ramona.» Ženski glasimao je neodredivi akcent, možda srednjoeuropski. «Odmah iziđite. Uzmite taksi i odvedite sedo raskrižja Royal Hospital Roada i Embankementa. Pođite pješke Embankmentom premaWestminsteru. Netko će Vas osloviti imenom Crvena Ruža. Poslušajte njegove naredbe.Ponovite upute, molit ću.» Izabella zadihano ponovi. «Dobro», reče žena i prekine vezu.Isabella je prešla tek stotinjak metara Embankmentom duž Temze kad kombi bez natpisaprođe pored nje vozeći u istome smjeru. Stane uz pločnik ispred nje i kad ona stigne do njega,stražnja se vrata otvoriše i na njima se pojavi sredovječna žena u sivom kombinezonuposjednuta na klupici. «Crvena Ružo», reče. Isabella prepozna glas: isti onaj koji joj seobratio telefonom. «Unutra!» Isabella užurbano ude i sjedne nasuprot žene, koja zalupivratima. Kombi produži. Nije bilo prozora ni otvora, osim ventilatora na krovu iznadIsabelline glave. Nije mogla gledati van i koliko se god trudila da odredi put na osnoviskretanja i zaustavljanja, uskoro se potpuno zbrkala i odustala je od pokušaja. «Kamo mevodite?», upita ženu. «Molim, tišina.» Isabella se pomiri sa sudbinom. Podigne okovratnik iugura ruke u džepove podstavljene vjetrovke. Vozili su se dvadeset tri minute, premanjezinom satu. Tada se kombi zaustavi i izvana otvoriše stražnja vrata. Bili su u nekoj garaži.Betonski stupovi koji su držali niski strop i strma pristupna rampa u dnu ukazivali su da jegaraža podzemna. Žena u sivom kombinezonu uhvati je za ruku i pomogne joj da iziđe izkombija. Doticaj s tom rukom dao je Isabelli pravu mjeru njezine snage: bila je nalik gorilinojšapi. A ispod sive tkanine ramena su bila široka i mišićava. «Ovuda», zapovjedi. PovedeIsabellu do vrata dizala. Unatoč bolnom zahvatu, Isabella hitro pogleda uokolo. Poredkombija bilo je dvanaestak parkiranih vozila, a najmanje dva imala su diplomatske oznake.Vrata dizala otvoriše se i žena gurne Isabellu unutra. Ovlašni pogled na gumbe potvrdi da je

njezina pretpostavka točna. Upaljeni gumb pokazivao je da su u podzemlju, na drugoj razini.Žena pritisne gumb trećeg kata. Dizalo krene u tišini, potom stane i žena gurne Isabellu u golihodnik s podom obloženim plutom. Krenuše jedna uz drugu, i dalje šuteći. Hodnik je bioprazan, a vrata s dviju strana zatvorena. Kad su došle gotovo do kraja, jedna se vrata otvoriše.Druga krupna žena bezlična izraza i slavenskih crta lica, također upakirana u sivikombinezon, uvede je u prostoriju nalik dvorani za sastanke ili kinodvorani za ograničeni brojgledatelja. Dva reda naslonjača nalazila su se nasuprot pozornice i ekrana, koji je pokrivao zidsuprotno od vrata. Isabellina pratiteljica odvede je do središnjeg naslonjača u prvome redu.«Sjednite», reče i Isabella se stropošta na hladno sjedalo podstavljeno plastikom. Dvije ženesmjestiše se iza nje, ostavši na nogama. Tišina je potrajala beskonačne minute. Tada seotvoriše vrata bočno od pozornice i uđe jedan muškarac. Kretao se polako, krutim korakom,kao starac shrvan bolešću. Kosa je bila bijela sa žućkastim preljevima i padala je na čelo i uši.Lice je bilo blijedo, izborano i obilježeno godinama i patnjom, pa je Isabella osjetila za njegatračak sućuti, sve dok mu svjetlo nije obasjalo oči. U drhtaju silovitog gađenja prepozna teoči. Jednom je s ocem bila na iznajmljenoj ribarici kojom su krenuli iz Black Rivera. Shasa jenamjeravao loviti ribu duž oceanske brazde podno Le Monte Brabanta na Mauricijusu kad sena udicu ulovio divovski morski pas. Nakon dvosatne bitke dovukao ga je do boka brodice.Kad je šiljata njuška izronila na površinu, Isabella je bila naslonjena na ogradu i pogledala jete oči. Bile su crne i nesmiljene, s nerazazriatljivom zjenicom, dvije jame koje su se spuštaledo pakla. Oči koje su je sad promatrale bile su iste. Isabella zadrži dah pred tim nemilosrdnimpogledom, sve dok čovjek ne progovori. Glas je bio iznenađujuće nizak i hrapav. Morala seblago nagnuti naprijed kako bi razumjela što joj govori. «Isabella Courtenev, odsad nadaljenećemo više koristiti to ime u općenju. Zvat ćemo Vas Crvena Ruža i govorit ćete o CrvenojRuži kad budete govorili o sebi. Jeste li razumjeli?« Ona klimne glavom. Nije se usudila ništareći. Čovjek podigne cigaretu koja mu je dogorjevala medu prstima i duboko povuče dim.Opet progovori, u oblaku dima. «Imam za Vas poruku u obliku video zapisa.» Side spozornice i sjedne na kraj reda, daleko od nje. U tom trenutku svjetla se ugasiše. Isabellazačuje zujenje elektronske opreme i ekran se osvijetli. Pojavi se prostorija čiji su zidovi bilipopločeni bijelim pločicama: laboratorij ili operacijska dvorana. U sredini je bio stol, a nastolu staklena kada slična akvarijima u kojima se izlažu ukrasne ribice u trgovinama kućnihljubimaca. Kada je bila napunjena vodom do nekoliko centimetara ispod ruba. Pored nje bilaje nekakva elektronska komandna ploča i niz medicinskih instrumenata i sprava. Isabellaprepozna bocu s kisikom i odgovarajuću masku. Maska je bila mala, primjerenanovorođenčadi i dojenčadi. Ispred stola stajao je neki čovjek. Bio je leđima okrenut kameri ilice je bilo zaklonjeno. Bio je u bijeloj kuti. Okrene se prema kameri i Isabella vidje da imakiruršku kapu i masku. Počeo je govoriti bezizražajnim glasom i stranim, istočnoeuropskimakcentom. Činilo se da se obraća izravno Isabelli. «Naredeno Vam je da ne govorite ni s klim,u Malagi ili drugdje. Svojevoljno ste prekršili naredbu.» Gledao ju je svojim bestjelesnimočima. «Ispričavam se», promrlja ona kao da je čovjek može čuti. «Bila sam zabrinuta. Nisammogla...» «Tišina!», prosikće jedna od žena koje su stajale iza nje. Položi joj ruku na rame izarije prste u meso snagom koja joj presiječe dah. Na ekranu je čovjek i dalje govorio. «Biliste upozoreni da će Vaš neposluh imati kobne posljedice po Vašeg sina. Zanemarili steupozorenje. Sada ćete prisustvovati prikazu ozbiljnosti uputa.» Dade znak nekome izvanvidokruga i on ude. Nije bilo moguće dokučiti radi li se o muškarcu ili ženi jer su kapa imaska potpuno pokrivali lice otkrivajući samo oči. Dugi kirurški kombinezon spuštao seispod koljena i bio je uguran u čizme od bijele gume. «Ovo je obučeni liječnik koji će pratitipostupak», pojasni čovjek. Spodoba je u rukama imala zavežljaj. Tek kad ga stavi na stolispred kade i jedna gola nožica mahne oslobodivši se tkanine u koju je bila umotana, Isabellashvati da se radi o djetetu. Iskusnim pokretima liječnik odmota tkaninu, a kamera zumirapokazujući Nickvja koji je ležao na stolu i mahao nogama zrakom, dok je njegovo grgoljanje

odjekivalo prostorijom. Isabella podigne ruku na usta i snažno zagrize prste kako ne bikriknula. Liječnik pričvrsti dvije male crne prijanjalke na Nickvjeve grudi, zatim spoji žice naelektronski aparat i uključi ga. Zeleni digitalni brojevi zasjaše na ploči, a komentator objasnibešćutnim glasom: «Disanje i bilo djeteta bit će pod nadzorom.« Liječnik podigne pogled saparata i potvrdno klimne glavom. Komentator obiđe stol i pogleda u kameru. «Vi ste CrvenaRuža», naglasi ime. «Ubuduće ćete se pridržavati svih naloga koje budete dobili.» Zatimzgrabi jednom rukom Nickvjeve gležnjeve i podigne ga. Nickv ispusti krik iznenađenja dok jevisio naglavačke kao mali ružičasti šišmiš bez krila. «Sada ćete prisustvovati posljedicamaneposluha.» Čovjek makne dijete i zadrži ga okrenutog naglavačke iznad kade. Nickv izvijeleđa i pokuša podignuti glavu, zalamata ručicama i stisne šačice ispuštajući prestravljeneglasove. Komentator ga polako uroni u vodu i glas se istog časa prekine. Kamera zumira krozstaklenu stijenku kade i snimi lišće pod površinom vode. Boje videozapisa bile su savršene.Isabella očajnički krikne i pokuša ustati. Dvije je žene zgrabiše za ramena i prisiliše da sjedne.Na ekranu se Nicky koprcao u komentatorovom stisku. Lice je bilo izobličeno i bujicasrebrenastih mjehurića izlazila mu je iz nosnica. Lice se naočigled nadulo i potamnjelo je.Isabella je još kričala i otimala se kad na ekranu maskirani liječnik podigne pogled sa zaslonai reče grubo na španjolskome: «Stoj! Dostaje, druže!» Čovjek izvuče dijete iz kade. Voda jetekla iz Nickvjevih nosnica i otvorenih usta. Dugo nije mogao ispustiti ni glasa, čulo se teksoptavo disanje. Komentator ga polegne na stol i liječnik mu stavi masku za kisik na nadutolice te mu pritisne grudi dlanom kako bi potaknuo normalno disanje. Za manje od minutedigitalne brojke vratile su se u normalu i Nickvjevi pokreti postali su žustriji. Uvrijeđeno sedrao u masku i njegov je glas postajao sve snažniji. Liječnik skine masku i udalji se od stola.Dade znak komentatoru koji opet zgrabi Nickvja za gležnjeve i digne ga iznad kade. Malac jenaizgled naslutio što mu se sprema. Njegovi krici protivljenja postali su prodorniji iprestravljeni dok se koprcao i otimao u čovjekovom stisku. «To je moj sin!», vikne Isabella.«Ne možete... ne smijete to činiti mojem djetetu!» Komentator ponovno uroni Nickvjevuglavu, a dječačić se borio svim svojim snagama. Grčeviti napori protresali su tjelešce, voda seprelijevala iz kade. I ovaj put lišće brzo promijeni boju. Isabella vikne: «Dosta! Učinit ću svešto hoćete, ali prestanite mučiti moje dijete! Molim vas! Molim vas!» Liječnik je opetintervenirao naglim upozorenjem. Kad je ovaj put Nicky izvučen iz vode, njegovi pokreti bilisu slabiji. Ispuštao je prigušene glasove. Iz otvorenih usta provali mješavina vode i bljuvotine,a srebrenaste niti sluzi curile su iz raširenih nosnica. Liječnik je užurbano radio ne skrivajućizabrinutost, pa reče nešto drugom čovjeku. Komentator pogleda u kameru kao da gledaizravno Isabellu. «Ovaj smo se put zamalo preračunali. Prešli smo granice sigurnosti.«Približi svoju glavu liječnikovoj. Dvojica su razgovarala šaptom, pa Isabella nije razabiralariječi. Potom se komentator opet obrati njoj. «Ovime je okončana naša demonstracija, zasad.Nadam se da neće biti potrebno prisustvovati drugima. Za Vas bi bilo neugodno da morateodgledati amputaciju dječačićevih udova bez anestezije, ili njegovu smrt gušenjem predkamerom. Naravno, to će ovisiti o Vama i suradnji na koju ste spremni.» Slika nestane i ekranse zatamni. U dvorani su se čuli samo Isabellini jecaji. Dugo su potrajali. Kad su napokonutihnuli, svjetla se polako upališe i Joseph Cicero joj priđe. «Jamčim Vam da nitko od nas nenalazi poseban užitak u ovome. Pokušat ćemo izbjeći ponavljanje.« «Kako ste mogli?»,promrmlja Isabella slomljena glasa. Stisnula se u naslonjaču. «Kako je moguće da ljudskobiće učini takvo što djetetu?» «Ponavljam: ova nas nužda ne zabavlja. Morate zamjeriti samojsebi, Crvena Ružo. Vaš neposluh je uzrokovao ovu nevolju za Vašeg sina.» «Nevolju? Takonazivate mučenje nevina djeteta...?» «Kontrolirajte se!», grubo zaprijeti Cicero. «Za dobrosvoga sina, prestanite s tom drskosti.» «Oprostite.» Isabella snizi glas. «Neće se više dogoditi.Nemojte više nauditi Nickvju, molim vas.» «Budete li surađivali, Vaš sin neće više moratipatiti. Povjeren je na skrb Adri Olivares, bolničarki specijaliziranoj u pedijatriji. Imat će naraspolaganju profesionalnu brigu koju mu ni Vi ne bi bili u stanju pružiti. Kasnije će dobiti

najbolje obrazovanje kojemu se bilo koji dječak ili mladić može ponadati.» Isabella je piljila unjega lica izobličena od boli. «Govorite kao da ste mi ga oduzeli zauvijek, kao da više nikadneću vidjeti svoje dijete.» Cicero zakašlje, odmahne glavom, s naporom dođe do daha, tadahrapavim glasom prošapće: «Nije tako, Crvena Ružo. Bit će Vam omogućeno da zaraditepovlasticu da budete sa svojim sinom. Za početak ćete dobivati redovita izvješća o njegovomnapretku. Bit će Vam pokazani videozapisi kako raste... kad bude sam mogao sjesti, kad sebude počeo kretati četveronoške i potom hodati.« «Oh, ne!», promrmlja Isabella. «Ne možetega držati odvojenog od mene toliko vremena. Proći će mjeseci.« Cicero nastavi kao da onanije ništa rekla. «Kasnije će Vam biti odobreno da svake godine provedete neko vrijeme snjim. I, bude li Vaše ponašanje zadovoljavajuće, možda ćete moći provesti praznike s njim...dane i tjedne u društvu svog sina.» «Ne.» Isabellin glas bio je patetičan jecaj. «Ne možete bititako svirepi da nas držite odvojene.« «Tko zna. Nije isključeno da će možda jednog dananestati sva ograničenja i da će Vam biti omogućen slobodan pristup. Da bi do toga došlo,morat ćete zaraditi naše povjerenje i našu zahvalnost.« «Tko ste vi?», upita Isabella gotovobez glasa. «Tko je Ramon Machado? Mislila sam da ga dobro poznajem, a zapravo ga uopćenisam poznavala. Gdje je Ramon? Je li dio ovog čudovišnog...« Isabellin glas pukne. Nijemogla dalje. «Morate zatomiti sve takve misli. Ne smijete pokušati otkriti tko smo«, upozorije Cicero. «Ramon Machado je pod našom kontrolom. Ne očekujte pomoć od njega. Sin je injegov. Nalazi se u istoj situaciji u kojoj se nalazite Vi.» «Sto moram učiniti? Što hoćete odmene?», upita Isabella. Cicero zadovoljno klimne glavom. Postojala je neka dalekamogućnost da žena bude tvrdoglava i ne da se kontrolirati. U psihijatrijskom izvješću o njojspominjala se ta mogućnost, ali Cicero je nije ozbiljno uzeo u obzir. Udica na koju su jeulovili bila je preoštra. Čak i kad bi dijete umrlo, bili bi našli zamjenu, dvojnika kojega biprikazivali u videozapisima kako bi je i dalje držali na trncima. Ne, bio je predvidio da će bitipopustljiva i doista je bilo tako. «Prije svega, Crvena Ružo, moram Vam čestitati nadoktoratu. Olakšat će Vam suradnju s nama.« Isabella ga pogleda. Bilo joj je teško učinitimentalni skok s užasavajućeg svijeta mučenja i špijunaže na svakodnevicu studija iakademskih počasti. Morala se usredotočiti kako bi pratila što joj taj čovjek govori. «Vratitćete se što je prije moguće u Capetown svojoj obitelji, nakon što se dogovorite sa sveučilištemda Vam diploma bude uručena in absentia. Jasno?» Isabella klimne glavom. Nije se usudilaprogovoriti. «Po povratku u domovinu počet ćete iskazivati veće zanimanje za obiteljskeposlove. Učinit ćete sve da postanete nezamjenjiva pomoćnica svog oca. Postat ćete njegovasuradnica i osoba od povjerenja u svemu, ali posebice u onome što je povezano s njegovomnovom dužnosti predsjednika vojne industrije. Još važnije od toga, počet ćete iskazivatiaktivno zanimanje za južnoafričku politiku.» «Moj otac je samodovoljan čovjek. Ne trebame.» «Griješite, Crvena Ružo. Vaš je otac vrlo usamljen, u biti nesretan čovjek. Nesposobanje za trajniju vezu s nekom ženom, izuzmu li se Centaine CourtenevMalcomess, njegovamajka, i Vi, njegova kći. Ima veliku potrebu za takvim odnosom... i Vi ćete mu ga pružiti.«Hoćete da iskoristim svog oca?», promrmlja ona dok su joj se oči punile novim užasom. «Zaživot svoga sina», potvrdi u pol glasa Cicero. «Vašem ocu se ništa neće dogoditi, ali za Vašegsina bit će tragično ne budete li surađivali.» Isabella uzme rupčić iz torbe i obriše nos. Glas jebio plačljiv. «Hoćete da radim na tome da mi se otac povjeri kako bih pribavila informacije onacionalnom programu naoružanja i potom ih predala vama?» «Vidim da brzo učite, CrvenaRužo. Ipak, to nije sve. Poslužit ćete se političkim vezama svoga oca s nacionalističkimjužnoafričkim režimom kako biste napredovali u stranci.» Ona odmahne glavom. «Nisam jaza politiku.« «Sad jeste», proturječio joj je Cicero. «Imate doktorat iz političke teorije. Otacće Vas uvesti u krugove vlasti.» Isabella ga opovrgne. «Moj je otac politički u silaznoj fazi.Priklonio se pogrešnoj strani kad je John Vorster preuzeo vlast u Južnoj Africi. Zato je i bicmaknut ovdje kao veleposlanik.« «Vaš se otac iskupio načinom na koji je obavio svojedužnostij ovdje u Londonu. To pokazuje i njegovo imenovanje na tako odgovoran položaj kao

što je predsjedništvo ARMSCORa.j Predviđamo da će ubzo biti u potpunosti reintegriran ustranku i smatramo vjerojatnim da će u roku od dvije godine opet postati člani vlade. Vi ćete,Crvena Ružo, to iskoristiti. Za dvadeset godina možda I ćete postati ministrica.« »Dvadesetgodina!», ponovi za njim Isabella s nevjericom u glasu. «Bit ću vaša robinja tako dugo?» «Jošniste shvatili?», upita Cicero mašući glavom. «Dajte da Vam pojasnim: Vi nam sad pripadate,Crvena Ružo. Vi, Vaš ljubavnik Ramon Machado i Vaš sin. Zauvijek.« Nekoliko je minutaIsabella odsutno piljila u ekran razmišljajući o golemosti vizije koju joj je čovjek predočio.Joe Cicero prekine tišinu. Njegov je glas bio gotovo ljubazan. «Sad ćemo Vas prebacitinatrag. Ostavit će Vas gdje su Vas pokupili, na Embankmentu. Pridržavajte se naloga i svremenom će sve biti u redu za Vas i sina.» Žene su pomogle Isabelli da ustane i odvele je dovrata. Čim je izišla, bočna vrata dvorane otvoriše se i ude Ramon Machado. «Sve si vidio?»,upita Joe Cicero, a Ramon potvrdno klimne glavom. «Čestitam ti», reče Joe nevoljko. «Dobroizvedeno. Moći ćemo mnogo toga izvući iz ove operacije. Kako je dječak?« «Nije pretrpionikakvu negativnu posljedicu. On i dadilja stigli su u Havanu.« Joe Cicero pripali novucigaretu, zakašlje i sruči se svom težinom u plastični naslonjač. «Možda...», pomisli. «Moždaću doista ostaviti odjel u sposobnim rukama.« Amber Joy griješila je u aportu. Svi su torazumjeli. Na terenu je ozračje bilo napeto. Južnoafričko prvenstvo za lovačke pse odvijalo sena brežuljcima podno Kabonkel Berga, duž zapadnih granica imanja Weltevreden. Teren jebio nepogodan i tijekom četiri dana natjecanja broj sudionika sveo se na četiri. Ptice su biledivlje patke uzgojene u kavezima u Weltevredenu i prije svakog aporta razmještene su poterenu pod nadzorom sudaca. To je vjerojatno zadnji put da mogu koristiti patke, pomisliShasa Courtenev. Društva za zaštitu životinja digla su užasnu dreku jer su patke pred psima ilovcima na natjecanju bježale u divljinu, gdje su egzotične ptice za njih bile slasni zalogajčići.Te patke žuta kljuna bile su pravi krilati zavodnici, pomisli s osmijehom. Potomci tihnezakonitih veza bili su križanci i odjel za zaštitu prirode zabranio je puštanje diljih pataka naslobodu. Zabrana je trebala stupiti na snagu krajem mjeseca. Nakon toga mogle su se koristitigrlice ili prepelice i svi su se slagali da će to biti šteta. To su bile kopnene ptice i nisu bilepogodne za aporte iz vode. Shasa Courtenev usredotočio je pažnju na aport u tijeku. AmberJoy bio je vlasnikova najveća nada za osvajanje pehara. Radilo se o prekrasnom labradoru:otac je tri godine zaredom bio američki prvak. Do tada su svi aporti izvršeni u prethodna dvadana bili brzi, ali sada mu je sreća okrenula leda. Patka je uzletjela iz kaveza i strjelovitokrenula duž ruba nasipa. Garry Courtenev i Shasa bili su odabrani za strijelce zbog njihovevještine. Patka je letjela lijevo, na Garrvjevu stranu, a on ju je pustio da se dosta udalji prijeno što ju je pogodio tako savršenim hitcem da ju je natjerao da sklopi krila i okomito padneponirući kao kamikaza. Pala je blizu trstika, u lišće lopoča i barskog bilja u koje su zarasligotovo svi nasipi na području Rta Dobre Nade. Patka je potonula dosta duboko i još uvijeknije izronila na površinu. Najvjerojatnije se zaplela u korijenje bilja ispod tamne i blatnepovršine. Sudac je prozvao broj Amber Joyja, a trener i vlasnik Bunty Charles pustio je psa.Dok su se gledatelji tiskali kako bi pratili psa, on je krenuo u vodu i plivao je prema mjestugdje je patka nestala. Ali, skrenuo je s pravca i uputio se uzvodno od točke pada ptice, gdjezbog slabe riječne struje i jugoistočnjaka koji je meo površinu vode nije mogao naići nakapljice krvi. Amber Joy je sada plivao ukrug kroz trske i svako malo uranjao je glavu, ali juje podizao iz vode prazne gubice, svaki put sve dalje od mjesta gdje je patka pala. Njegovinapori izazvali su vidljivu konsternaciju na obali. Bustv Charles uzrujano je cupkao. Kad bizviždaljkom uputio Amber Joyja prema mjestu pada, izgubio bi bodove. A ništa nije jamčiloda će Amber Joy pronaći pticu i uz njegovu pomoć. S druge strane, vrijeme je teklo. Sudačkitrojac već je pogledavao na kronometar. Amber Joy bio je u vodi duže od tri minute. BuntyCharles baci zabrinut pogled na psa i vlasnika koji su po redu dolazili odmah za njim.Centaine CourteneyMalcomess i Dandy Lass od VVeltevredena bili su njegovi najopasnijisuparnici. Do tog trenutka on i Amber Joy uspjeli su im se oduprijeti, ali samo s deset bodova

prednosti. Neuspješan aport značio je zasigurno gubitak prednosti. I Centaine Courteney jebila napeta. Nije imala Buntvjevih trideset godina iskustva. Naprotiv, posvetila se tom sportutek odnedavna. Svejedno, činila je to svom svojom beskrajnom energijom i koncentracijom.Dandy Lass bila je potomak prvaka, imala je zlatnožutu dlaku i gipko tijelo: imala je svekvalitete pravog lovačkog psa i bila je snažna i hitra, različita od izložbenih pasa, koji su biliteži i imali klasična obilježja rase, ali su bili lišeni radnog instinkta. Dandy Lass imala je srce iinstinkt koji su bili potrebni da ude u najgušće raslinje i najhladniju vodu te da se ponaša kaoheroina. Imala je vrhunski njuh koji joj je omogućavao da u zraku nanjuši i najmanji trag pticai bila je iznimno inteligentna. Između nje i Centaine uspostavila se gotovo telepatska veza.Premda je stajala uspravno i nepomično, smirena i mrtvahladna u licu, Centaine jeuznemireno treperila, a Dandy Lass je to osjetila. Sudci bi zapazili svaku njihovu riječ i pokretpa bi ih odmah pribilježili. Ali, Dandy Lass izgledala je kao na žeravici od nestrpljenja.Zlatnožuta bedra jedva su dodirivala tlo, a ona se oslanjala čas na jedan, čas na drugi bok, smalim uzbuđenim trzajima, nedovoljno upadljivim da bi izazvala ljutnju sudaca i kaznenebodove. Ako je neki pas zavijao ili lajao, to je bio dovoljan razlog da ga se isključi iznatjecanja. S velikim naporom Dandy se suzdržavala da ispusti glas dok je gledala AmberJoyja koji je svim silama pokušavao naći patku. Ipak, drhtila je i potisnuti lavež brujio joj je ugrlu dok je čekala svoj red. Svakih nekoliko sekunda pogledavala je Centaine molećivimočima kao da je preklinje da zapovjedi pokret. Shasa Courteney promatrao je majku sastreljačkog položaja. Kao uvijek, izazivala je u njemu duboki osjećaj divljenja. CentaineCourteneyMalcomess navršila je šezdesetu te Nove godine: dobila je ime Centaine u spomenna prvi dan dvadesetog stoljeća kad se rodila, ali još je bila vitka i uspravna kaoadolescentkinja. Obris nogu i stražnjice pod skupocjenom vunenom tkaninom bio jearistokratski i elegantan. «Koja bi druga bila u stanju odjenuti par Chanelovih hlača zanatjecanje u aportu?», upita se Shasa s osmijehom. A čizme od nojeve kože bile su ručni radHermesa iz Pariza. Odgojila je Shasu sama, jer je otac poginuo u ratu u Francuskoj prije nošto se on rodio. Sama u pustinji, otkrila je prvi dijamant koji je doveo do iskorištavanjačudesnog rudnika Hani. Trideset godina upravljala je rudnikom i izgradila je golemoekonomsko carstvo koje je postalo Courteney Enterprises. Premda je predsjedništvo upraveprešlo prvo na Shasu i potom na unuka Garrvja Courtenevja, Centaine je još uvijek redovitosudjelovala u sjednicama uprave. Svaka riječ koju bi tamo izgovorila, svaka misao koju biiznijela, dočekivane su s najvećom pažnjom i poštovanjem. Svi članovi obitelji, od Shase dojata praunuka, Garrvjeve djece koja su imala od nekoliko mjeseci do četiri godine, bili supodložni Centaine Courteney. Bila je jedina koja je mogla zapovijedati Belli Courteney i bitisigurna da će je bespogovorno poslušati. Sad je stajala gole glave na zlaćanom proljetnomsuncu Capetowna s primirenom kujom uz bok. Sunčevi zraci sjali su joj u kosi. Jako je držalado svoje još guste i kovrčave kose ošišane do ramena, jarkosive s platinastim nijansama.Stajala je podignute glave, a stav je odavao usredotočenost. Godine nisu naštetile njezinojljepoti, već su je pretvorile u dostojanstvenu spokojnost. Vrijeme je učinilo da njezinasavršena put pomalo uvene, ali nije moglo narušiti energičan obris brade, ponosne jagodice tevisoko i pametno čelo. Nije ugasilo ni tamne oči, u kojima je u jednom trenutku moglasijevnuti okrutnost grabežljivca, a trenutak potom bljesnuti razdraganost i mudrost.Veličanstvena žena, pomisli Shasa. Bilo je dovoljno pogledati ju: žudjela je za pobjedom kaoprije pedeset godina. Jedan sudac puhne u zviždaljku i Bunty Charles razočarano pogrbiramena. Amber Joy nije pronašao patku i sad je bio opozvan. Bunty Charles potvrdio jeopoziv svojom zviždaljkom i grubim pokretom ruke. Amber Joy poslušno se vrati na obalu iiziđe iz vode. Otrese se proizvodeći kišu kristalnih kapi na suncu i potom, na užas svogvlasnika i veselje gledatelja, podigne nogu i zalije busen trske kao da sažeto želi iskazati štomisli o patci, natjecanju i sudcima. To neprimjereno ponašanje dok je još bio u nadležnostisudaca smatralo se vrijednim pokude i zasigurno bi bilo urodilo s nekoliko kaznenih bodova.

Ali, Amber Joy bio je živa slika i prilika nehaja dok je obješena jezika i mašući repom išaoprema vlasniku. Dandy Lass drhtila je od nestrpljenja. Tresla se i kolutala očima kao mahnita.Trebala je biti pozvana i napor da ostane u sjedećem položaju uništavao ju je. Ne gledajući je,Centaine je koristila sve svoje sposobnosti telepatskog općenja da je zadrži pod kontrolom.Sudački trojac je sadistički uživao u otezanju, glumili su da raspravljaju i pišu bilješke, aliustvari su stavljali na kušnju Dandy Lass do krajnjih granica izdržljivosti. Neizdržavanjekušnje značilo je isključenje iz natjecanja, cviljenje ili lavež podrazumijevali su oštru kaznu.«Gadovi!», pomisli bijesno Centaine. «Sve vas mrzim. Pustite da moje zlato krene. Dajteznak!» Prigušeni jecaj pobjegne Dandy iz grla, zvuk sličan glasanju žabe koju napadne rojpčela. Ničime ne odajući pokret, Centaine ispruži prst duž bočnog ušitka Chanelovih hlača iDandy utihne. Glavni sudac podigne pogled s notesa. «Hvala, broj tri», vikne, a Centainežustro zapovjedi: «Kreni!» Dandy Lass poleti kao zlatno koplje. Kad je stigla do vode, skupiprednje noge pod grudi i izvije se s obale u elegantni skok, kao rasni konj na preponskomnatjecanju. Dotakne vodu na udaljenosti od tri koraka, daleko od korova. Počne plivati iCentaine ustrepta od ponosa: samo je pravi prvak s toliko stila skakao u vodu. Dandy Lassplivala je kao vidra. Krivudala je u vodi i ostavlj ala za sobom na površini široko pjenušavoV. Potom se Centainein ponos pretvori u ledeni strah kad shvati da Dandy čini istu pogreškukao Amber Joy. Možda ju je duga odgoda dezorijentirala. Lagano je skretala, poprečno svjetrom i strujom, u mrtvu točku u kojoj nije mogla nanjušiti trag. Centaine na trenutak odlučida izgubi nekoliko bodova, ali da dade uputu kuji. Kad bi Dandy našla patku, makar i uznjezinu pomoć, svejedno bi bila bolja od Amber Joyja, ali trebali su im svi bodovi ako suhtjele pobijediti, a Centaine je već uživala u slatkom okusu pobjede. Ostane nepomična, sazviždaljkom obješenom oko vrata. Dandy Lass je naizgled procjenjivala udaljenost pa otplivakružno gotovo do suprotne obale. Ali, pogriješila je za tri metra. U točki gdje je Amber Joyprodužio udaljujući se sve više od patke Dandy Lass stane i okrene se pogledati nepomičnuCentaine na suprotnoj obali. Centaine stavi lijevu ruku u džep hlača. Ni najstroži sudac,obdaren najoštrijim vidom, ne bi protumačio taj mali pokret kao znak. Ali, Shasi nijepromaknuo. «Moja stara nije se promijenila.« Odmahne glavom smiješeći se. «Sve samo dapobijedi, bilo koje raspoloživo sredstvo: jedini je grijeh dati se uhvatiti.» Dandy Lass je uvodi odmah skrenula lijevo prateći struju i žustro plivajući. Nakon dvije sekunde podignenjušku. Prepoznala je miris. Plivajući u krug, s mirisom tople krvi u nosu, odredi položajpatke i uroni glavu u hladnu i mutnu vodu. Eksplozija odobravanja začuje se s obale kadDandy opet podigne mokru glavu, ušiju nakrivljenih unazad i s pticom u gubici. Ostavi izasebe uspjenušano dok se vraćala na obalu ispravno držeći patku sklopljenih krila visoko iznadpovršine. Čim osjeti dno pod nogama, uspne se na obalu. Ne zastane čak ni da se otrese: negubeći ni sekundu, krene da izvrši aport. U trenutku kad je sjela pred vlasnicu, Shasu stisne ugrlu i oči mu se zamagliše. Bilo je prekrasno vidjeti takav odnos žene i psa. Centaine uzmelešinu iz Dandvnih usta i šarene mrlje na krilima zasjaše kao safiri na sunčevoj svjetlosti.Preda patku sudcu, koji je pomno pregleda i razmakne joj perje ne bi li otkrio možebitnetragove zuba. Centaine zadrži dah dok sudac opet ne podigne glavu i klimne glavom. «Hvala,broj tri.» Centaine Courtenev Malcomess nije samo ponudila mjesto za održavanje natjecanja,već je bila i domaćica ceremonije dodjele nagrada. Šator na šarene pruge koji je mogaoprimiti petsto gostiju bio je podignut na glavnom igralištu za polo na imanju, a pantagruelskaponuda na domjenku dolazila je iz kuhinje Weltevredena. Jastoge su ulovile ribarice tvrtkeCourteney Fishing and Canning Company u zaljevu Lambert, purani su bili uzgojeni tu, uWeltevredenu, slasni janjci iz Karooa dolazili su iz Dragons Fountaina, uzgajališta ovacaCourtenevjevih u ravnicama Camdebooa, a vina su bila proizvod vinograda koji su započinjalina rubu igrališta za polo, ispred šatora. Premijer John Vorster pristao je da podijeli nagrade.To je bio jedan od rezultata višegodišnjih Centaineinih makinacija, ne odveć tanan način da sesvijetu pokaže kako Courtenevjevi nisu više poltička snaga na zalasku i da se za njih silazno

razdoblje bliži kraju. Shasa Courtenev bio je član frakcije koja se u Vemoerdovoj vladisuprotstavila izboru Johna Vbrstera za premijera, stoga je bio poslan u egzil. Ali, tijekomgodina provedenih u Londonu Centaine je svim svojim profinjenim umijećem djelovala ustranci kako bi postigla rehabilitaciju sina. Naravno, činjenica da je Shasin boravak uLondonu bio ovjenčan mnogim uspjesima pomogla je njezinim nastojanjima. No, imenovanjena položaj predsjednika ARMSCORa bilo je većim dijelom zasluga neumornog Centaineinogdjelovanja, njezinog odbijanja da prihvati poraz i pribjegavanja svim političkim i finacijskimutjecajima kako bi poduprla sina. Sada je kanila učiniti sve da nazočnost Johna Vbrstera naimanju Weltevreden bude najava novoga zlatnog doba za Courtenevjeve. Premijerovo okrugloi crveno liceje izlazeće sunce njihovih nada i težnja, pomisli zadovoljno dok je gledala poprepunom šatoru. Ponovno su se svi okupili u Weltevredenu, posrednici i obnašatelji vlasti.Premda nitko od njih nije bio tako bedast ili nesmotren da izravno uvrijedi ili odbaci CentaineCourtenevMalcomess, razdoblje Shasina boravka u Londonu bilo je vrijeme zahlađenjaodnosa. A neki su bili hladniji od drugih, pomisli Centaine sa čeličnom iskrom u očima dok ihje pogledom tražila u mnoštvu. Ona to nije zaboravila. Sad je zima našeg nezadovoljstvapostala bujno ljeto, pomisli s dubokom radosti. I, gotovo u potvrdu njezinih osjećaja,predsjednik Južnoafričkog kinološkog saveza ustane i zamoli za tišinu s pozornice u dnušatora. Nakon izraza poštovanja premijeru i nakon što je općenito posvetio nekoliko minutanatjecanju, predsjednik je započeo prozivati pobjednike i niska svjetlucavih srebrenih trofejasmanjivala se sve dok nasred stola pokrivenog zelenim platnom ne ostane samo jedan. Bio jenajviši i najljepši od svih, s kipićem psa u markirnom položaju na poklopcu. «Evo nas,napokon, do prvaka natjecanja.« Nasmijani predsjednik pogleda uokolo sve dok u dnu neugleda Centaine okruženu obitelji. »Veliko mi je zadovoljstvo što prvi put mogu predatinaslov gospodi koja je u kratkom razdoblju otkad se posvetila našem sportu to učinila s tolikoenergije i poleta da je njezin doprinos jednak, a često i veći, od doprinosa onih koji selovačkim psima bave cijeli život. Gospode i gospodo, pljesak za gospodu CentaineCourtenevMlacomess i Dandv Lass od Weltevredena.» Isabella je ostala čekati pred šatorom sDandv Lass na povodcu. Sad uz pljesak svih nazočnih doprati i preda kuju baki. Dandv Lassnosila je žutobijelu opravu, a to su bile boje Centaineine uzgajivačnice, sa simbolomCourtenevjevih, stiliziranim dijamantom izvezenim srebrenim koncem u kutu. Stane uz bokvlasnici i otprati je do pozornice. Mnoštvo se smijalo i pljeskalo je. Žena i kuja bile suelegantan čistokrvan par: Dandv Lass se naizgled smijala obješena jezika i veselo mašućirepom. Na pozornici se Dandv Lass pristojno poklonila pred premijerom i na Centaineinuzapovijed pružila mu desnu šapu. Gledatelji su se oduševili kad se John Vorster sagnuo istisnuo je. Dok je predavao Centaine veliki srebreni trofej, premijer joj se nasmiješi. Začovjeka kojeg je pratio glas o nemilosrdnoj snazi i granitnoj volji, imao je djetinji i zarazanosmijeh. Plave su oči sjale. Stisne Centaineinu ruku i malo se nagne kako bi samo ona moglačuti njegove riječi. «Centaine, nije li tebi i tvojoj obitelji ovaj beskonačan niz uspjeha postaopomalo monoton?, upita. Prešli su na tako prisno ophođenje tek posljednjih godinu dana.«Nastojimo ih hrabro podnijeti, striče John», odvrati mu ona svečano. Premijer je održaopozdravni govor, zatim je obišao šator revnošću iskusnog političara. Nasmijao bi se, rukovaos uzvanicima i produžio, dok na posljetku nije stigao do kutka u kojemu je bila Centaine sasvojom svitom. «Ponovno ti čestitam, Centaine. Volio bih da se mogu dulje zadržati naproslavi tvoje pobjede.» Baci pogled na sat. «Bio si široke ruke što si nam uopće posvetiosvoje vrijeme», reče Centaine. «Ali, prije no što odeš, mogu li ti predstaviti moju unuku kojune poznaješ?» Dade znak Isabelli koja je stajala uz nju. «Isabella je bila u Londonu, kaoShasina domaćica tijekom njegova boravka u South Africa Houseu.» Dok je Isabella prilazila,Centaine promotri premijerovo lice nalik mastifovom. Znala je da Vorster nije ženskar: da je,ne bi nikad došao do svog položaja kroz strogo kalvinističko sito svoje stranke. Ali, iako jebio sretno oženjen već dvadeset godina, ipak je bio muškarac, a nijedan muškarac nije mogao

ostati ravnodušan kad vidi Isabellu Courtenev prvi put. Centaine opazi kako prikriva iskruzanimanja uznositim držanjem. Centaine i Isabella brižljivo su planirale taj susret otkad jeIsabella iznenadila baku i oca nenadanom izjavom da kani ući u politiku. «Proći će je»,pretkazao je Shasa, ali Centaine je odmahnula glavom. «Bella se promijenila. Otkad je otišla stobom u London, nešto joj se dogodilo. Bila je hirovita i razmažena nevaljalka...» «Oh,mater.» Kako je bilo predvidivo, Shasa je stao u obranu kćeri, ali Centaine je nastavila. «Sadje zrela žena. Ali, ima i nešto više. Sad je očeličila i...» Centaine je oklijevala tražeći riječi.«Napustila je romantično viđenje života, kao da je doživjela navještenje, kao da je patila inaučila mrziti, kao da je proživjela tešku krizu i oboružala se kako bi bila spremna za sve štoje očekuje.» «Ne priliči ti prepuštanje takvim uzletima mašte», bio je ironičan Shasa, aliCentaine je bila uporna. «Ne zaboravi moje riječi: Bella je našla svoj put i pokazat će da ječvrsta i nesmiljena poput nas.» «Kao ti, materi «Samo se ti šali na moj račun, ShasaCourtenev, ali vrijeme će dokazati da sam u pravu.» Centaineine oči blago su se smračile.Shasa je jako dobro poznavao izraz kad bi se njegova majka usredotočila na nešto: govorio jeda je to «pogled smutnje». Potom je Centainein pogled postao opet normalan. «Daleko ćedogurati, Shasa, možda dalje no što i ja i ti možemo sanjati... i namjeravam joj pomoći.»Stoga je Centaine sredila taj susret, a sad je vidjela da se unuka snalazi, i to s poželjnomopuštenošću. Vorster se obrati Isabelli. «Jesu li Vam se dopale engleske zime?» Bilo je očitoda očekuje banalan odgovor, ali Isabella reče: «Vrijedilo je podnijeti ih, ako ne drugo, ondabarem jer sam upoznala Harolda Wilsona i iz prve ruke čula izlaganje stavova laburističkevlade i njezinih namjera spram svih nas koji živimo u Južnoj Africi.« Vorsterov izraz licapromijeni se kad shvati da se iza toga lijepoga lica krije oštar um. Snizi glas. Razgovarali sunekoliko minuta prije no što se Centaine umiješala. «Isabella je upravo doktorirala političkuteoriju na sveučilištu u Londonu», reče, bacivši bezbrižno tu novu udicu. «Oh, doista?»Vorster klimne glavom. «Onda imamo među nama novu Helen Susman?» Aludirao je najedinu ženu u južnoafričkom parlamentu, neumornu zastupnicu ljudskih prava i jediniliberalni trn u šapi nacionalističke većine. Isabella se nasmije; bio je to onaj promukao iputeni smijeh za koji je znala da može uzdrmati i najtvrdokornijeg ženomrsca. «Možda»,prizna. «Mjesto u parlamentu moglo bi predstavljati moj krajnji cilj: ali treba još punovremena, a ne vjerujem da bih bila naivna kao gospoda Susman, premijeru. Moja političkauvjerenja u suglasju su s uvjerenjima mog oca i moje bake.» Naravno, to ju je stavljalo nastranu konzervativaca. Vorster je promotri budnim okom. «Premijeru, svijet se mijenja», rečeCentaine iskoristivši trenutak. «Jednoga dana moglo bi biti mjesta za ženu i u tvojoj vladi, nečini li ti se?» Vorster se nasmiješi i bezbrižno prede s engleskog na afrikaans. «Čak idoktorica Courtenev priznaje da je taj dan još dalek. Kako bilo, priznajem da bi tako ljupkolice moglo prosvijetliti odluke nas tako starih i ružnih muškaraca.« Prelazak na drugi jezik bioje, naravno, provjera. Tko je u Južnoj Africi imao političkih aspiracija nije se mogao održatiako nije savršeno znao afrikaans, jezik politički dominantne skupine. Isabella također predejednakom lakoćom na afrikaans. Njezin je rječnik bio bogat, gramatika savršena, a akcent jebio milozvučan čak i za afrikanerske uši. Vorster se zadovoljno nasmije i nastavi razgovor jošnekoliko minuta. Potom pogleda na sat i obrati se Centaine. «Sad moram poći na jedan drugiprijem.» Potom Isabelli: «Totsiens, doktorice Courtenev. Dovidenja. Sa zanimanjem ću pratitiVaš napredak.» Centaine i Shasa otpratiše ga iz šatora do automobila s vozačem koji je čekaouz rub igrališta za polo. «Totsiens, Centaine.» Vorster odmahne glavom. «Čestitam ti nanačinu kako si odgojila svoju unuku. Prepoznajem mnoge crte koje je mogla naslijediti samood tebe.» Kad se Centaine vratila u šator, odmah pogleda oko sebe. Isabella je već bilaokružena skupinom očaranih muškaraca. «Eno ih, obješena jezika kao psi.» Centainesuspregne smijeh i privuče unukin pogled. Isabella napusti obožavatelje i pridruži joj se.Centaine je uhvati pod ruku spokojnom kretnjom gospodara. «Dobro odrađeno, gospodična.Ponijela si se kao veteran. Simpatična si stricu Johnu. Mislim da smo na pravome putu.» Te

večeri samo su članovi obitelj sjedili za dugim stolom u glavnoj blagovaonici VVeltevredena,ali Centaine je zapovjedila da se na stol iznese stari servis od porculana iz Limogesa inajljepša srebrenina. Prostrt stol je blještao na svjetlosti svijeća, prepun žutih ruža. Kao iobično na tim obiteljskim večerama, žene su bile u dugim haljinama, a muškarci u tamnimodijelima. Nedostajao je samo Sean. Sean je bio pozvan ili, bolje, Centaine ga je pozvala, alibio je u lovu u rodezijskom rezervatu s jednim od svojih najvažnijih klijenata i poslao je svojuispriku, koju je Centaine nevoljko prihvatila. Htjela je da svi budu nazočni na proslavipobjede Dandy Lass, ali bila je ipak spremna priznati da je posao na prvom mjestu. Njemačkiindustrijalac kojemu je Sean bio vodič plaćao je svake godine šezdeset tri dana lova po cijeniod petsto dolara dnevno. Naravno, poslovne obveze koje je imao u Njemačkoj nisu mudopuštale da provede sve to vrijeme u lovu: smatrao se sretnim ako si je mogao priuštiti partjedana godišnje. Ipak, plaćao je i za druge dane kako bi si zajamčio pravo lova na tri umjestona jednog slona. Sean mu je morao biti na raspolaganju iako bi u pravilu najavio svoj dolazaknekoliko dana ranije. Centaine je nedostajao najstariji unuk. Bio je najljepši i najrazuzdanijiod trojice, ali njegova nazočnost je uvijek bila poticajna. Činilo se da nabija zrak statičkimelektricitetom opasnosti i uzbudljivosti. Nju i njezinu obitelj stajalo je desetine tisuća dolaranjegovo izvlačenje iz raznih neprilika u koje se znao uvaliti zbog svoje burne naravi. Premdaje uvijek najstrožim riječima iskazivala negodovanje zbog tih troškova, potajice joj nije bilokrivo. Njezin jedini strah bio je da jednog dana Sean ne pretjera i da ne završi u nekoj kobnojnevolji iz koje ga ni Centaine ne bi mogla izvući. Ali, hitro odagna tu misao. Nije bila večerza bolesnu maštu. Visoki pehar stajao je nasred stola, na vrhu piramide od žutih ruža. Bilo ječudno to zadovoljstvo koje joj je pružala ta tričarija. Stajao ju je nebrojene sate napornog radana otvorenom. Ali, vrijedilo je. Za nju je oduvijek bilo tako. Žarka želja da bude najbolja bilajoj je u krvi. I tu je božansku zarazu prenijela na svoje voljene. Na drugom kraju stola Shasaje pokucao srebrenom žlicom po kristalnoj čaši, potom je ustao u tišini koja je zavladala. Bioje visok i elegantan, u smokingu s crnom kravatom. Započne jedan od svojih govora pokojima je bio čuven: opušten i rječit, vješto miješajući duhovitost i osjećajnost te izazivajućidobro sročenim rečenicama čas grohotan smijeh, a odmah zatim suze u očima svih. Premda juje zasuo pohvalama i usredotočio pažnju svih nazočnih na nju, Centaine se udaljila u mislimai razmišljala o drugim unucima. Svi su pažljivo pratili oca, bili su tako predani njegovimriječima, da nisu opazili da ih ona proučava. Garry je sjedio desno od nje, kako je zasluživaonjegov položaj u obiteljskoj hijerarhiji. Kratkovidni, mršavi i astmatični patuljčić preobraziose bez ikakve, ili s malo njihove pomoći, u toga moćnoga samouvjerenog bika. Sad je biokormilar obiteljskog bogatstva, predsjednik tvrtke Courteney Enterprises. Njegova veličinaprijetila je krhkim nogama Chippendale stolca, palci su bili zadjenuti za džepiće upadljivogprsluka od brokata. Košulja je bila snježno bijelo prostranstvo na širokim grudima, a uštirkaniovratnik bio je preuzak za njegov mišićavi vrat. Gusta crna kosa oblikovala je neku vrstkreste, a naočale s debelim lećama i rožnatim okvirom svjetlucale su na svjetlosti svijeća.Prostorija se orila od njegova bučnog smijeha kojim je dočekivao svaku Shasinu duhovitost ikoji je bio tako zarazan da je pretvarao u neobuzdano veselje i najblaže očeve primjedbe.Centaine pogleda Garrvjevu ženu. Holly je sjedila pored Shase, na drugom kraju stola. Imalaje gotovo deset godina više od Garrvja. Centaine se bila suprotstavila braku svimraspoloživim silama i lukavštinama. Naravno, nije ga uspjela spriječiti. Sad je morala priznatida je to bila njezina velika pogreška u prosudbi. Imala bi veću moć i utjecaj na Holly da tonije pokušala. Ovako, u Hollvnom je umu stvorila prepreke nepovjerenja koje možda nikad nebi mogle biti srušene. Pogriješila je: Hollyje pokazala daje idealna žena za Garrvja.Prepoznala je u njemu one kvalitete koje nitko, ni Centaine, nije do kraja dokučio. Pomoglamu je da procvate i brižno je gajila Garrvjevu vjeru u sebe. Bila je zaslužna za dobar diosuprugova uspjeha: dala mu je snagu i bila je neslomljiva potpora, darovala mu je ljubav isreću te tri sina i kćer. Centaine se nasmiješi misleći na nevaljalce koji su spavali u dječjem

krilu kuće na gornjem katu, zatim uzdahne i nabora čelo. Zadrške koje je Holly imala spramnje bile su prepreka između nje i praunuka. Garry i Holly živjeli su u Johannesburgu,financijskom središtu države, tisuću šesto kilometara od Weltevredena. Sjedište tvrtkeCourteney Enterprises bilo je u Johannseburgu, gdje je bila i burza. Garry je bio jedan odprotagonista, stoga je morao biti usred arene, pa su on i Holly imali sve razloge da napusteWeltevreden, ali Centaine je ipak osjećala da Holly drži djecu podalje od nje. Premda seradilo tek o trosatnom letu tvrtkinim mlažnjakom kojim je Garry volio sam upravljati, većduže vremena Centaine ih je rijetko viđala u VVeltevredenu. Očajnički je željela imati djecupored sebe, da ih vodi i utječe na njih, da ih štiti i priprema, kao što je učinila s njihovimocem, ali ključ svega bila je Hollv. Trebala je udvostručiti napore da je privuče. Namjernopotraži njezin pogled i nasmiješi joj se sa svom toplinom i ljubavi koju je bila u stanju izraziti.Plavokosa i mirna, Holly joj uzvrati osmijehom. Njezina je ljepota dobivala neobičnu crtuzbog raznobojnih očiju: jedno je bilo plavo, a drugo čudesno ljubičasto. «Uspjet ću postići dase pouzdaš u mene», pomisli Centaine. «Nećeš mi se vječno moći odupirati. Imat ću tu djecu.Obitelj je moja, djeca su moja. Nećeš ih još dugo moći držati daleko od mene.» Shasa je rekaoo njoj nešto što joj je promaklo. Svi za stolom okrenuli su se prema njoj i ushićeno suzapljeskali. Nasmiješi se i klimne glavom u znak zahvalnosti za kompliment koji joj je uputiosin, a kad je pljesak utihnuo, Shasa nastavi govoriti. «Možda ste pomislili, kad ste je danasvidjeli s Dandy Lass, da je to izvanredan rezultat. Za neku drugu ženu bilo bi tako, ali imamopred sobom gospodu koja se suočila s lavom ljudožderom, sa mnom, djetetom, u zavežljajuna leđima...» Shasa se ponovno prisjećao starih zgoda iz njezinog života koje su činile potkuobiteljske legende. To je prisjećanje i samo postalo tradicionalno u važnim prigodama ipremda su ga svi čuli stotine puta, uvijek su mu se radovali. Izgledalo je da se samo jedneosobe nije dojmila rječitost Shasina hvalospjeva. Centaine osjeti ledeni lahor koji je remetioblaženu površinu njezina zadovoljstva. Od svih uniika, jedini kojeg je manje voljela i koji juje manje zanimao bio je Michael. Sjedio je na sredini dugog stola, na najmanje važnommjestu, i to ne samo zato jer je bio najmlađi. Michael se nije uklapao u njezine okvire. Unjegovom karakteru bilo je tajnih i skrivenih dubina koje ona još nije istražila, i to ju jesmetalo. Nikada nije uspjela odvojiti Michaela od biološke majke. I sama pomisao na TaruCourtenev izazove joj u utrobi bujicu mržnje. Tara je prekršila sva načela doličnosti imoralnosti koje je Centaine držala svetim. Bila je marksist, rodila je mješanca, bila je izdajicai oceubojica. U određenoj mjeri Centaineini osjećaji za Taru preslikali su se i na tog sina.Njezin pogled bio je vjerojatno silan oganj, jer ga je on osjetio na sebi. Odjednom podigneglavu i problijedi pred tamnim Centaineinim očima, potom opet hitro skrene pogled s izrazomkrivnje na licu. Slijedom Shasinog inzistiranja i unatoč Centaineinim primjedbama, obitelj jekupila većinski udio u tvrtki koja je, između ostalog, izdavala Golden CityMail. Shasa je toučinio kako bi Michaelu osigurao mjesto u vrhu odabranog zanimanja. Njegov je projekt bioda od Maila napravi moćan i konzervativan glas razuma i da osigura Michaelu, kad steknedovoljno iskustva, mjesto glavnog urednika i izdavača. Taj dan još nije bio došao i Michael jejoš uvijek bio tek obični zamjenik urednika. Da je Shasa mogao odlučiti po svome, bio bi većpogurao sina. Ali, Garry i Centaine suzbili su njegovu roditeljsku popustljivost. Oboje sumislili da Michael još nije zreo za tu zadaću. Njegov financijski i administrativni instinkt nijebio dovoljno razvijen, a njegovi politički stavovi bili su naivni, možda nepovratno pristrani.Upravo je Michaelov utjecaj na uređivačku politiku stalno skretao Mail s pravoga puta, sopasnim skretanjima ulijevo, tako da sad prema njemu nije bila podozriva samo vlada, već ifinancijski i industrijski krugovi... oni koji su plaćali oglasni prostor. U tri je navrata vladazabranila Mail, svaki put s financijskim gubitkom koji je razbjesnio Garrvja, te s gubitkomprestiža i utjecaja koji je smetao Centaine. Nije pravi Courtenev, pomisli Centaine dok jeproučavala Michaelove nježne crte lica. Čak je i Bella imala više energije u jednome prstu nošto je on imao u cijelome tijelu. Michael je bio nesiguran, sklon ganutljivosti. Brinuo se za

strance i gubitnike, ne za obitelj. Za Centaine je to bio najužasniji vid izdaje. Nije uzeo odnjih, uzeo je od majke. To je bila presuda bez priziva. Čak je pokušao iskvariti Bellu.Centaine je doznala za sudjelovanje dvoje unuka u prosvjednom skupu protiv apartheida naTrafalgar Squareu. Snimila ih je južnoafrička tajna služba s prozora South Africa Housea, aCentaine je telefonom upozorila jedna od njezinih važnih veza u vladi. Srećom, uspjela jesrediti stvar. Bella je obavila nekoliko tajnih poslova za južnoafričku tajnu službu dok je bilau vezi s Lotharom De La Revjem. U to je vrijeme Lothar bio policijski pukovnik, a sad jepostao član parlamenta i doministar u Ministarstvu reda i zakona. Centaine se obratila osobnoLotharu. Imala je na njega golem utjecaj: znala je tajne koje su se ticale Lotharova oca i tkozna kakve druge zagonetke koje je on mogao samo naslutiti. Pored toga, nekoć je bio Bellinljubavnik i, barem se tako činilo Centaine, još je bio zaljubljen u nju. «Ubacit ću u Isabellindosje iscrpno objašnjenje njezine nazočnosti na skupu», zajamčio joj je Lothar. «Znamo dajedomoljub i da je već radila za nas. Ali, ne mogu ništa obećati za Michaela, tantie.» Lothar jekoristio izraz poštovanja koji je značio više od običnogteta. «Michael, nažalost, ima većmnogo negativnih dojava.» Da, pomisli turobno Centaine: Michael je skupljao negativnedojave kao pas buhe... a neke su preskakale i na njih. U tom trenutku Shasa je završio govor isvi se okrenuše prema Centaine s izrazom iščekivanja na licu. Kao govornica bila je ravnasinu, ali njezine su riječi često bile oštrije, gledišta izravnija. Svi su očekivali uobičajenivatromet dok je započinjala odgovor... ali, te večeri ostali su razočarani. Centaine je izgledalaneuobičajeno krotkog i blagonaklonog raspoloženja. Umjesto kritika, za sve je imala samopohvale. Garrvjevi financijski uspjesi, Isabellina akademska postignuća, Hollvni arhitektonskiprojekti za novi luksuzni hotel Courtenev na obali Zululanda i njezin skori rođendan. «Holly,dušo, žao mi je što ne možete biti s nama na taj veliki dan.» Čak je i Michael dobio pohvalu,premda neuvjerljivu, za svoju posljednju objavljenu knjigu. «Nije nužno slagati se s tvojimzaključcima i rješenjima koja predlažeš, dragi Mickev, da bi se vrijednovao trud koji si uložiou svoje djelo.» Kad ih je pozvala da ustanu i nazdrave «našoj obitelji i svim njezinimčlanovima«, svi se hitro odazvaše. Potom Shasa ode do nje i ponudi joj ruku kako bi jeotpratio u plavi salon, gdje su čekali kava, piče i cigare. Centaine se nikad nije pokorilabarbarskom običaju da muškarci sami nakon večere popuše cigaru. Ako je bilo nečega o čemuje vrijedilo razgovarati, htjela je sudjelovati u raspravi. Michael priđe Isabelli koja je ustajala iuhvati je za ruku. «Mnogo si mi nedostajala, Bella. Zašto nisi odgovorila na moja pisma?Toliko toga želim znati. Ramon i Nicky...» Opazi da se sestrin izraz lica odjednom promijenioi to ga uzbuni. «Bella, nešto se dogodilo?» «Ne sada, Mickey», upozori ga ona. Prvi su putrazgovarali u šest mjeseci nakon Nickvjevog nestanka. Nije ga zvala i nije odgovarala nanjegova pisma. Povrh toga, izbjegla je da bude nasamo s njim otkad je to jutro stigao uWeltevreden. «Nešto nije u redu», bio je uporan Michael. «Nasmij se», zapovjedi mu Isabellai sama se nasmiješivši. «Ne gnjavi. Poslije ču doći u tvoju sobu. Sad ništa ne pitaj.» Stisne muruku i veselo se nasmije dok su svi ulazili u plavi salon. Centaine je sjela na uobičajenomjesto na dugom divanu ispred zapaljene vatre u kaminu. «Večeras hoću pored sebe mojedjevojke», odluči i obrati se Holly. «Dodi sjesti ovdje, draga, s ove strane.» Pljesne rukom podivanu pored sebe. «Bella, ti s ove druge strane, molim te.» Centaine nikad nije ništa činilabez valjanog razloga i kad je posluga donijela kavu i Shasa natočio konjak dvojici sinova,odigra pobjedničku kartu. «Holly, čekala sam priliku za ovo», reče glasom koji privučepažnju svih. «A pretpostavljam da mi tvoj rođendan pruža najbolji povod. Ti si moja najstarijaunuka: stoga ču večeras započeti malu obiteljsku tradiciju.» Centaine digne ruke i otvorikopču ogrlice, potom je skine. Radilo se o zasljepljujućem blagu, više od tisuću karatasavršenih dijamanata. Svaki je kamen osobno odabrala medu onima iskopanim u njezinombajkovitom rudniku Hani na sjeveru. Utrošila je deset godina da ih prikupi, a londonskiGarrards dizajnirao je i izveo okvir od platine. «Ovako čaroban dragulj mora nositi samolijepa žena», promrmlja žalosno Centaine. Suze koje su joj zasjale u očima bile su iskrene.

«Nažalost, ne odgovaram više tom uvjetu, stoga je došao čas da ga predam nekoj kojaodgovara.« Okrene se prema Holly. «Nosi je s radošću», reče i stavi joj dragulj oko vrata.Holly je ostala nepomična, kao ošamućena. I svi ostali su zanijemili: znali su što ta ogrlicaznači Centaine, znali su da joj pridaje mnogo veću vrijednost od dva milijuna funta, na kolikoje nedavno bila procijenjena od Llovdsovih vještaka. Holly podigne desnu ruku i pomilujeblještave zvijezde koje su joj sjale oko vrata s izrazom nevjerice na nježnome licu, potom se,zajecavši, obrati Centaine i zagrli je. Dvije su žene na trenutak ostale u zagrljaju, dok Hollynije došla do glasa. Bio je prigušen, ali svi su razgovjetno čuli. «Hvala, Nana.» Samo jenajuža obitelj tako zvala Centaine i Holly je nikad nije tako oslovila do toga dana. Centaine jezadrži u zagrljaju. Zatvori oči i uroni lice u zlatnožutu Hollynu kosu kako nitko ne bi vidiopobjednički smješak na njezinim usnama i bljesak zadovoljstva koji je kroz suze iskrio unjezinim očima. Nanny je čekala u Isabellinim odajama. «Prošlo je jedan», požali se Isabellanakon povratka. «Rekla sam ti da me ne čekaš, stara ludice.» «Dvadeset pet godina sam tebudna čekala.» Nanny joj priđe kako bi joj otvorila kopče na haljini. »Izazivaš u meni osjećajkrivnje», bila je uporna Isabella. «A meni baš pričinjava zadovoljstvo«, progunda Nanny.«Nisam mirna ako ne znam što si uradila, gospodična. Spremit ću ti kupku... Nisam prije, jernisam htjela da se voda ohladi.» «Kupanje u jedan ujutro!» Isabella odlučno odbaci zamisao.Nakon povratka nije više dopustila Nannv da je vidi golu. Starica je imala preoštar vid, moglaje uočiti sitne promjene izazvane trudnoćom: povećane i potamnjele bradavice, lagane strijegdje se koža nategnula na bokovima i pri dnu trbuha. Shvati da Nannv postaje sumnjičavazbog tog promijenjenog ponašanja i reče joj kako bi je zavarala: «Nanny, pođi sada. Odizagrijati krevet Bossieu.» Nanny je zgranuto pogleda. «Tko ti je ispričao te sramotne laži?»,upita. «Nisi jedina koja zna sve što se događa u Weltevredenu», odgovori joj veselo Isabella.«Stari Bossie te godinama proganja. Vrijeme je da mu se smiluješ. Dobar je čoyjek.» Bossieje bio kovač na imanju i došao je raditi za Centaine kao šegrt prije trideset pet godina. «Odiudarati čekićem po njegovom nakovnju.« «Ne govori te gnjusobe.» Nannv digne nos. «Pravagospoda ne govori tako.» Pokuša prikriti zbunjenost kreposnim izrazom lica, ali ustukneprema vratima i Isabella odahne s olakšanjem kad vidje kako ih zatvara za sobom. Ode ukupaonicu, na brzinu skine šminku, baci večernju haljinu na naslon dvosjeda kako bi jeNannv ujutro sredila i spremila te odjene svileni kućni ogrtač. Zaveže pojas, prođe krozspavaću sobu i zastane s prstima na kvaki. «Što ću reći Mickeyju?» Da si je postavila topitanje samo tri dana ranije, odgovor bi se podrazumijevao, ali okolnosti su se promijenile.Stigao je paket. Posljednju vijest dobila je od Joea Cicera dan prije no što je napustila Londonkako bi se vratila na Rt Dobre Nade. Nazvao ju je na Cadogan Square dok je spremalaprtljagu. «Crvena Ružo.» Isabella je odmah prepoznala sopteći glas i, kao uvijek, sledila se odmržnje i straha. «Dat ću Vam adresu Vaše veze. Uporabite je samo u slučaju nužde. To jetajnička služba, stoga ne trošite energiju i vrijeme na provjere. Brzojav ili pismo naslovljenona: Hoffman, Masons Agencv, Blushing Lane 10 doći će do mene. Naučite napamet adresu.Ne zapisujte je.» «Izvršeno», promrmljala je Isabella. «Kad se vratite kući, unajmit ćetepoštanski pretinac u mjestu koje nije povezano s VVeltevredenom. Uporabite izmišljeno ime ikad to obavite, obavijestite me na adresu Blushing Lane. Jasno?» Nekoliko dana nakondolaska u Weltevreden Isabella je prešla prijevoj Constantiaberg i stigla u predgrađe CampsBay na atlantskoj obali poluotoka Cape. Poštanski ured bio je dovoljno daleko odWeltevredena kako je nitko od službenika ne bi prepoznao. Unajmila je poštanski pretinacpod imenom Rose Cohen i poslala preporučeno pismo s brojem pretinca u Blushing Lane.Provjeravala je pretinac svaku večer kad se vraćala iz ureda u Centaine Houseu u centruCapetowna i prolazila Minijem kroz klanac između Signal Hilla i planine, dužim putem okostražnje padine planine Stol do Weltevredena. Premda je pretinac uvijek bio prazan, stalno sepridržavala toga rutinskoga postupka. Zbog nedostatka vijesti o Nickvju duša joj je kopnila.Svakodnevni događaji u njezinom životu izgledali su joj nestvarno. Premda je usmjeravala

svu energiju na posao Shasine pomoćnice, angažman nije bio dovoljan da smiri patnju kao štose nadala. Smiješila se, smijala, jahala s Nanom i preko vikenda igrala tenis ili sudjelovala uregatama sa starim prijateljima. Radila je i zabavljala se kao da se ništa nije promijenilo, alisve je to bio privid. Noći su bile duge i samotne. Ponekad bi duboko u noći pomislila da odeShasi i opiše mu mrežu u koju je bila zatočena, ali danju si je govorila: «Što može patef? Štoitko može da mi pomogne?» I prisjećala se Nickvjevog nadutog lišća, srebrenastih mjehurićakoji su mu izlazili iz nosa dok se utapao, te je shvaćala da ne može dopustiti da se to opetdogodi. Začudo, prolazak vremena nije ublažavao bol, naprotiv, kao da je produbljivao rane, anedostatak vijesti o Nickvju još ih je više pogoršavao. Svakim danom patnja je postajala svegroznija. Potom je doznala da će Michael doći iz Johannesburga na natjecanje i to joj sepričinilo dobrim predznakom. Michael je bio idealna osoba kojoj se povjeriti. Nije zahtijevalaništa više no da podijeli njezinu patnju i olakša joj užasno breme koje je do tog časa samanosila. U petak, prije Michaelova dolaska, otišla je u Caps Bay i parkirala je Mini uz cestunedaleko od pošte. Vratila se nazad sporim korakom i provirila je u prostoriju gdje su biličelični pretinci. U kutu je bio adolescentski par koji se ljubio, ali trkom su pobjegli skrušenalica kad ih je Isabella strogo pogledala. Iz obazrivosti nikad nije prilazila svome pretincu kadje netko bio u prostoriji. Okrenula se k ulazu kako bi bila sigurna da je sama, potom je stavilaključ u bravu vratašca u petome redu. Šok je bio silan jer je očekivala prazan pretinac.Adrenalin joj prostruji žilama, osjeti kako joj obrazi gore i kako gubi dah. Uzela je velikusmeđu omotnicu i ugurala je u veliku torbu. Potom je pritajeno poput lopova zatvorilapretinac i otrčala do Minija. Toliko je drhtila da je jedva otključala vrata. Dahtala je kao da jeodigrala dugi teniski meč kad je upalila Minija i krenula. Zaustavila se na plaži, pod palmamaduž kolnika. U to doba dana obala je bila gotovo pusta. Stari bračni par pustio je svog irskogsetera da se istrči duž obale, a jedan jedini kupač prkosio je jugoistočnjaku i ledenoj zelenojvodi Benguelske struje. Isabella je zatvorila prozore i zaključala vrata Minija prije no što jeuzela omotnicu iz torbe i stavila je na koljena. Ime je bilo otipkano pisaćim strojem, gospodaRose Cohen, a marke s likom kraljice nosile su žig poštanskog ureda na Trafalgar Squareu.Isabella je okretala omotnicu prestravljena mišlju što bi mogla sadržavati. Nije bilo adresepošiljatelja. Pokušavajući odgoditi presudan trenutak, potražila je zlatni nožić u torbici ibrižljivo je razrezala omotnicu. Iz nje je iskliznula fotografija u boji: svaki živac njezina tijelapočeo je treperiti kad ju je okrenula i prepoznala svoga sina. Nicky je sjedio na modrompokrivaču, na nekoj tratini. Na sebi je imao samo pelenu. Sjedio je bez pridržavanja, imao jeveć skoro sedam mjeseci. Porastao je, obrazi su bili manje punašni, udovi duži i vitkiji. Izrazlica bio je upitan, ali osmijeh mu je krivio uglove usana i oči su bile zelene i sjajne poputsmaragda. «Oh, Bože, proljepšao se!», promrmlja Isabella okrećući fotografiju premasvjetlosti kako bi proučila i najmanju sitnicu. «Tako je velik, i sam sjedi. Moj muškarčić.»Dodirnula je fotografiju i potom je sa žaljenjem uočila da je ostavila otisak na sjajnojpovršini. Pažljivo ju je obrisala papirnatom maramicom. «Moje dijete», prošaptala je dok ju jepatnja prikliještila obnovljenom svirepošću. «Oh, dijete moje!» Sunce se spustilo na obzoru,daleko na Atlantiku, prije no što se Isabella uspjela pribrati. Tek tada, dok je vračalafotografiju u omotnicu, primijetila je da je zaboravila na druge predmete koji su bili u njoj.Unutra je bila fotokopija nečega što je vjerojatno bio upisnik neke pedijatrijske klinike, aliime i adresa bili su izbrisani. Tekst je bio na španjolskom. Ime je bilo na vrhu: «NicholasMiguel Ramon de Machado», a slijedio je datum rođenja i potom bilješke o tjednim posjetimaklinici. Svaka bilješka bila je napisana drukčijim rukopisom i bila je potpisana od liječnika ilibolničarke. Bili su zabilježeni težina, dijeta, prvi zubi. Isabella je vidjela da je 15. srpnja bioliječen od nekakvog osipa za koji je liječnik dijagnosticirao da je izazvan vrućinom, a dvatjedna potom od blagog oblika gnojne upale. Izuzev toga, bio je zdrav i normalan. Zanesenamajčinskim ponosom, Isabella je pročitala da su mu sa četiri mjeseca izbila prva dva zuba teda je sad imao osam kilograma. Isabella je uzela drugi list iz omotnice i odmah je prepoznala

rukopis. Bio je Adrin, a tekst je bio na španjolskom. Senorita Bella, Nicky postaje sve snažnijii inteligentniji. Ima karakter bika za koridu. Već zna ići četveronoške i kreće se jako brzo, paočekujem iz dana u dan da se digne na noge i prohoda. Prva riječ koju je izgovorio bila je«mama» i svaki mu dan govorim da ste prelijepi i da ćete ga doći posjetiti. Još ne razumije, aliu budućnosti će shvatiti. Često mislim na Vas, senorita. Morate mi vjerovati: skrbit ću oNickyju po cijenu života. Molim Vas da ne činite ništa što bi ga moglo ugroziti. Spoštovanjem, Adra Olivares. Upozorenje sadržano u posljednjem retku bilo je poput ubodanožem, a bilo je još mučnije jer je bilo izrečeno tako nenapadnim riječima. U tom trenutkuIsabella je shvatila da ne može riskirati da kaže istinu bilo kome, pateru, Nani ili Michaelu.Sad je oklijevala s prstima na kvaki vrata svoje sobe. «Žao mi je, Mickev, ali morat ću tilagati. Možda ću ti jednoga dana reći istinu.» Nekoliko je trenutaka osluškivala, ali velika jekuća utonula u tišinu. Okrene kvaku i otvori vrata bez buke. Dugi hodnik bio je pust, samo sunoćne svjetiljke još bile upaljene. Bosonoga, Isabella prođe tiho po perzijskim sagovimarazvučenim po parketu. Budući da je rijetko dolazio u Weltevreden, Michael je zadržao svojusobu u dječjem krilu. Sjedio je na krevetu i čitao. Čim je Isabella odškrinula vrata, spustiknjigu na noćni ormarić i podigne pokrivač da joj napravi mjesta. Isabella se uvuče u krevetpored njega. Mickev joj prebaci pokrivač preko ramena, a ona se stisne uz njega drhteći odnesreće. Dugo su ostali tako, u tišini, prije no što ju je Michael uljudno ponukao. «Reci mi,Bella.» Ona nije bila u stanju odmah progovoriti. Odluka nije bila konačna: osjećala jeočajničku potrebu da zanemari Adrino upozorenje. Mickev je bio jedini u obitelji koji je znaoza Ramonovo i Nickvjevo postojanje. Ćutila je poriv da mu sve kaže kako bi ispunila užasnuprazninu svoje duše nježnom utjehom. Onda joj još jedanput bljesne pred očima Nickvjev likkoji je vidjela na ekranu. Duboko udahne i nasloni lice na Michaelove grudi. «Nicky jemrtav», promrmlja i osjeti kako on trne. Mickev ne odgovori odmah. «Istina je», reče si šutke.«Nicky je mrtav za sve nas.» No ipak, te su riječi izgledale kao okrutna izdaja Michaela iNickvja. Nije se usudila vjerovati bratu. Porekla je postojanje svoga sina i laž kao da jedodatno otežavala njezinu nesreću i usamljenost, ako je to uopće bilo moguće. «Kako?» upitanapokon Mickev. Ona je očekivala to pitanje. «Umro je u snu», prošapšće. «Otišla sam gaprobuditi da ga podojim i već je bio hladan.« Osjeti kako se Michael ježi. «Oh, Bože! JadnaBella! Užasno! Okrutno!« Stvarnost je bila užasnija i okrutnija no što je on mogaopretpostaviti: ali nije bilo moguće otkriti mu je. Nakon dugog muka Michael upita: «Ramon?Gdje je Ramon? Morao bi biti ovdje i tješiti te.» «Ramon.» Isabella ponovi ime pokušavajućine pokazati strah. «Kad je dijete umrlo, Ramon se skroz promijenio. Mislim da je menekrivio. Njegova ljubav za mene umrla je s Nickyjem.» Zaplače. Bolni jecaji očitovali su strah,zabrinutost i usamljenost koji su je mučili već dugo vremena. «Nickyja više nema. Ramonaviše nema. Neću ih više vidjeti do kraja života.» Michael je snažno zagrli. Njegovo tijelo biloje toplo i čvrsto, a muška snaga potpuno lišena spolnosti bila je ono što je Isabelli najvišetrebalo. Osjećala je kako se pretače u nju kao voda koja puni ispražnjeni bunar njezinehrabrosti. Nijemo se privije uz brata. Malo potom on progovori. Isabella ga je slušala s jednimuhom na njegovim grudima, pa je njegov glas bio drhtavi šapat. Govorio je o ljubavi i patnji,o samoći i nadi, na posljetku o smrti. »Istinski strah od smrti njezina je svrha. Svršetak je takogrub, praznina tako neopoziva. Ne možeš izazivati smrt ili joj se protiviti. Pokušaš li to, samoćeš si srce slomiti.» Bile su to općenite rečenice, stari klišeji, isti oni kojima se čovjekpokušavao tješiti desetcima tisuća godina. Ali, poput mnogih klišeja, bile su točne: i bile sujedina dostupna utjeha. Važnija od smisla riječi bila je uvjerljiva milozvučnost Michaelovaglasa, toplina i snaga njegove blizine i njegova ljubav za nju. Na posljetku Isabella zaspe.Probudi se prije zore i uoči da se Michael nije ni pomaknuo kako joj ne bi remetio san te da jei on budan. «Hvala, Mickey», šapne. «Nećeš nikad doznati kako sam se osjećala sama. Ovomi je baš trebalo.» «Znam, Bella. Znam što je samoća.» Isabella se gane, njezina se patnjaistog časa stiša. Htjela ga je utješiti, sad je bio njegov red. «Pričaj mi o svojoj novoj knjizi,

Mickev. Nisam je još pročitala... oprosti.» Poslao joj je probni otisak s nježnom posvetom, aliona je bila učahurena u svojoj patnji. Nije imala vremena ni za koga, ni za Mickevja. Dok gaje slušala, Mickev joj je pričao o knjizi i o sebi, o svojem svjetonazoru. »Ponovno samrazgovarao s Raleighom Tabakom«, reče iznenada i Isabella protrne. Nije pomislila na to imeotkad je napustila London. «Gdje? Gdje ste se sreli?» Michael odmahne glavom. «Nismo sesreli. Razgovarali smo telefonom, nakratko. Mislim da me nazvao iz neke druge države, aliuskoro će doći ovamo. On je poput utvare, crne visibabe. Dolazi i odlazi, prelazi granicepoput sjene.» »Dogovorio si susret s njime?» «Da. I održat će riječ.» «Pazi se, Mickev.Obećaj mi da ćeš biti obazriv. Opasan je.» «Nemaš razloga za brigu», zajamči joj brat.«Nisam junak. Nisam poput Seana ili Garrvja. Bit ću obazriv, jako obazriv. Obećajem ti.»Michael Courtenev zaustavio je slupanog Valianta na parkiralištu driveina pored jedne izlaznekućice autoceste Johannesburg Durban. Okrene ključ, ali motor nastavi raditi još nekolikotrenutaka. Cijelim putem od ureda Golden City Maila u centru Johannesburga do tuda radio jenepravilno. Auto je već prešao sto deset tisuća kilometara i trebao je biti prodan prije dvijegodine. Budući da je bio zamjenik urednika, njegov ugovor predviđao je da ima pravo na novi«luksuzni» automobil svakih dvanaest mjeseci. Ali, vezao se za starog Valianta. Svi ožiljci ibrazgotine bili su časno zarađeni, a tijekom godina vozačko sjedalo dobilo je konture njegovatijela. Prouči druga vozila na parkiralištu, ali nijedno nije odgovaralo opisu koji je dobio. Bacipogled na sat, japanski digitalac koji je prethodne godine, za jednog novinarskog posjetaTokiju, platio pet dolara. Uranio je dvadeset minuta na sastanak. Pripali cigaretu i smjesti sena starom udobnom sjedalu. Pomisao na auto i sat nagna ga na smijeh. Bio je doistaekscentrik u obitelji. Od Nane do Belle, svi su bili obuzeti materijalnim dobrima. Nana jeimala svoj Daimler boje narcisa: boja je bila uvijek ista iako se model mijenjao svake godine.Paterje imao garažu punu klasičnih automobila, posebice engleskih sportskih poput Jaguara ivelikog Bentlevja zelene boje kao u trkaćih automobila. Garry je imao luksuzne talijanskeautomobile, Ferrari i Maserati. Sean je podržavao svoj image muškarčine terencimaopremljenima za lov, a čak je i Bella vozila prepravljeni automobil koji je koštao dvostrukood novog Valianta. Nitko od njih ne bi nikad stavio na ruku digitalni sat: ni Nana sa svojimPiagetom s dijamantima, ni Sean sa svojim muževnim zlatnim Rolexom. «Predmeti», pomisliMickev prezirno se smiješeći. «Vide samo predmete, ne ljude. To je bolest naše zemlje.»Začuje kucanje po prozoru i uzbuđeno se okrene. Očekivao je svoju vezu. Nije bilo nikoga.Bilo je zbunjujuće. Onda se pojavi jedna crna ručica ružičasta dlana i pokuca kažiprstom postaklu. Michael spusti staklo i nagne se van. Crni dječačić nasmije mu se. Nije mogao imativiše od pet ili šest godina. Bio je bos i u dronjcima. Premda su mu nosnice bile začepljenebijelim osušenim šmrkljama, njegov je osmijeh isijavao. «Molim, baas», zapijuka pružajućiruke kao prosjak. «Ja gladan. Molim, daj meni cent, baas.» Michael otvori vrata i vidje dadječak nesigurno uzmiče. Uzme kardigan koji je bacio na sjedalo pored sebe i navuče gadječaku preko glave. Dosezao mu je gotovo do gležnjeva, a rukavi su visili tridesetcentimetara preko vršaka prstiju. Michael ih zavrne i reče na xhosa jeziku: «Mali, gdjestanuješ?« Dječak je bio zapanjen ne samo zbog te pažnje, već i činjenicom da bijelac govorixhosa. Prije šest godina Michael je shvatio da nije moguće razumjeti čovjeka ako se ne govorinjegov jezik. Od tada je učio i vježbao. Ni jedan od tisuću bijelaca nije na to trošio vrijeme.Svi crnci morali su pak naučiti engleski ili afrikaans, inače su teško mogli naći posao. Sad jeMichael govorio xhosa i zulu, dva slična jezika koje je rabio najveći dio crnačkogstanovništva Južne Afrike. «Živim u Drakes Farmu, nkosi.» Drakes Farm bilo je velikocrnačko predgrađe s oko milijun stanovnika. Odatle, istočno od autoceste, nije bio vidljiv, alidim koji se dizao iz tisuća dimnjaka prekrivao je nebo i bojio ga u olovnosive nijanse. Radniciiz Drakes Farma svakodnevno su dolazili i odlazili vlakovima i autobusima kako bi radili uprivatnim kućama, tvornicama i poduzećima u bjelačkim područjima Witwatersranda. Golemrudarski i trgovački kompleks velikog Johannesburga bio je okružen takvim

naseljimaspavaonicama: Drakes Farm, Soweto, Alexandria. Prema bizarnim normama zakonao područjima rasnih skupina, cijela je zemlja bila podijeljena u sektore rezervirane zapojedine skupine. «Kad si zadnji put jeo?», upita uljudno Michael. «Jeo sam jučer ujutro,veliki šefe.» Michael izvadi iz novčarke novčanicu od pet randa. Dječak raskolači oči vidjevšije. Gotovo sigurno nije nikad posjedovao toliko novca odjednom. Michael mu pružinovčanicu. Dječak je zgrabi, naglo se okrene i otrči spotičući se o kardigan. Ne zahvali. Licemu je bilo puno straha da mu dar ne bude oduzet prije no što utekne. Michael se nasmije,potom se njegova razdraganost pretvori u srdžbu. Postoji li još neka zemlja u razvijenomesvijetu, upita se, gdje su djeca još uvijek prisiljena prositi po ulicama? Tada se srdžba stopi sosjećajem nemoći. Postoji li još neka zemlja u kojoj koegzistiraju pripadnici razvijenogasvijeta, poput njegove obitelji s golemim imetkom i čudesnom zbirkom blaga, i očajničkabijeda trećeg svijeta, utjelovljena u crnačkom predgrađu? Kontrast je bio još okrutniji jer jebio uočljiv. «Da barem mogu nešto učiniti», promrmlja i udahne tako duboko da se nekolikocentimetara pepela cigarete zažarilo i iskra mu je pala na kravatu ostavljajući za sobom crnurupicu veličine glave igle. Ali, to nije znatno promijenilo njegov opći izgled. Plavi kombiiziđe s autoceste i ude u parkiralište. Vozio ga je mladi crnac s kapom. Natpis na boku bio je«Mesnica Phuza Muhle, Dvanaesta ulica, Drakes Farm». Ime je obećavalo dobro jelo.Michael zažmiga svjetlima, prema uputama. Kad se kombi zaustavio pred njim, Michael iziđei zaključa vrata Valianta. Zadnja vrata kombija nisu bila zaključana. Michael ude i zatvori ih.Unutrašnjost je bila krcata košarama s paketima mesa, a s kuka na krovu visjele su oderaneovce. «Dodi ovamo», reče vozač na zuluu i Michael priđe. Obješene lešine ga dotaknu i kapikrvi umrljaju mu koljena hlača od rebrastog samta. Vozač mu je pripremio mjesto izmeđudvije košare mesa, gdje je trebao ostati skriven pogledu slučajnog promatrača. «Neće bitiproblema«, primiri ga veselo vozač. «Nitko nikad ne zaustavlja ovaj kombi.» Krene i Michaelsjedne na prljavi pod. Te teatralne mjere opreza bile su dosadne, ali potrebne. Nijedan bijelacnije mogao ući u crnačko predgrađe bez dozvole izdane od mjesne policijske postaje nakonkonzultacija s upravnim vijećem. Obično nije bilo teško dobiti dozvolu. Ali, MichaelCourtenev bio je obilježen čovjek. Triput je prekršio zakon o tisku i njegovim su novinamaodrezane velike novčane kazne. Prema zakonu, vladini cenzori imali su gotovo neograničenumoć i mogli su zabraniti ili uništiti svaku tiskovinu, a Nacionalna stranka ih je poticala da neodustanu od korištenja tih ovlasti kako bi podržali kalvinistička moralna načela Nizozemskereformirane crkve i očuvali politički status auo. Kakvu mogućnost su imali Michaelovitekstovi spram takvog nadzora? Kad je zatražio dozvolu za ulazak u Drakes Farm, zamolba jeodmah bila odbijena. Plavi kombi prošao je kroz ulazna vrata naselja a da ga nitko nijepregledao. Crnci u odorama koji su stražarili nisu ni podigli pogled s afričke igre koja se igračepovima CocaCole na izrezbarenoj ploči. «Sada možeš doći sjesti pored mene», vikne muvozač i Michael preskoči košare s mesom kako bi sjeo na mjesto suvozača. Naselje ga jeoduvijek očaravalo. Kao da posjećuje nepoznati planet. Bio je u Drakes Farmu zadnji put1960., prije jedanaest godina. Tada je bio novinarski pripravnik u Mailu. Te je godine napisaoseriju članaka naslovljenu Bijes, koja je postala temelj njegove novinarske slave i njegoveprve osude zbog kršenja zakona o tisku. Nasmiješi se prisjetivši se toga i sa zanimanjempogleda uokolo dok su prolazili najstarijim dijelom naselja: nastao je u prethodnom stoljeću, uviktorijanskom razdoblju tijekom kojega su u blizini otkrivena bogata nalazišta zlataWitwatersranda. Stari dio bio je labirint ulica, uličica i trošnih građevina, potleušica i straćaraod nepečene cigle i ispucale žbuke, s krovovima od valovita lima obojenih svim duginimbojama. Gotovo sve boje izblijedjele su i bile su nagrizene crvenkastom gubom hrde. Uskeulice bile su izlokane, pune rupa i barica neodređene tekućine. Mršava perad čeprkala je posmeću. Golema krmača, tako ružičaste kože da je izgledala kuhana, valjala se u jednoj barici:ljutito zarokće pri prolasku kombija. Smrad je bio nevjerojatan. Štipavi vonj fermentiranogsmeća miješao se sa smradom otvorene kanalizacije i poljskih zahoda koji su poput

stražarnica stajali pored svake straćare. Vladinog sanitarnog inspektora odavno je napustilanada da će normalizirati stari dio Drakes Farma. Jednoga dana doći će bageri i Mailće objavitina prvoj stranici fotografije očajnih crnačkih obitelji koje prate rušenje kuća čučeći napatetičnim hrpicama svoje imovine. Bijeli dužnosnik u crnoj jakni državnoj televiziji dat ćeizjavu o «nezdravoj i opasnoj sredini koja napokon ustupa mjesto udobnim modernimkućama». I ta je pomisao bila dovoljna da opet razjari Michaelov gnjev. Plavi kombi vozio jeposkakujući između bijednih shebeensa i bordela, a onda prede nevidljivu granicu izmeđustarog i novog dijela, za koji bi onaj državni dužnosnik rekao da su u njemu izgrađene udobnemoderne kuće. Tisuće istih kutija od cigle s azbestnim krovom redale su se u beskrajnimnizovima po nepošumljenom veldu. Michaela su podsjećale na nizove bijelih drvenih križevakoje je vidio na vojnim grobljima u Francuskoj. Crni žitelji svejedno su uspjeli dati karakter iindividualnost tom bezličnom urbanom krajoliku. Tu i tamo poneka je kuća bila obojenaživom bojom koja se isticala u bijeloj monotoniji. Ružičaste, plave ili narančaste, potvrđivalesu afričku naklonost jarkim bojama. Michael zapazi jednu, ukrašenu tradicionalnimgeometrijskim uresima sjevernog plemena Ndebele. Vrtovi su oslikavali stil stanara. Jedan jebio pravokutnik gole zemlje, u drugom su se vidjeli redovi kukuruza i mliječna kozaprivezana za vrata, treći je bio pun geranija u starim limenim kantama od dvadeset litara,četvrti je bio ograđen bodljikavom žicom i pun korova, a čuvao ga je mršav i krvoločan pasmješanac. Neki vrtovi bili su ograđeni ukrasnim zidićima od betonskih bloketa iliautomobilskih guma premazanih blještavim bojama i dopola ukopanih u zemlju tvrdu kaocigla. Gotovo sve kuće bile su nadograđene, obično sa strehama od drva ili hrdavog lima, gdjese smjestila obitelj vlasnikovih rođaka. Stari automobili bez kotača i motora ležali su dužpločnika. Na uglovima su rasli brežuljci starih madraca, raskomadanih kutija i drugihpredmeta koje služba gradske čistoće nije odvezla. To je bila pozornica kojom su se kretaliljudi iz predgrađa. Te je ljude Michael volio više od svoje rase i svoje klase, tim je ljudimabio sklon i zgražao se zbog njih. Izazivali su u njemu veliku radost i beskrajno čuđenje zbogsvoje snage i volje za preživljavanjem. Kamo bi god pogledao, bila su djeca, koja su hodalačetveronoške ili su poskakivala na nesigurnim nožicama, kotrljala su se i trčala ulicama kaočopor sjajnih crnih labradora, ili su visjela na majčinim leđima, kako hoće tradicija. Veći su sedječaci igrali automobilčićima izrađenim od praznih limenka piva i žice. Djevojčice supreskakivale vijaču nasred ulice ili su oponašale igre koje su vidjele u bijele djece. Uvijek suse sporo i nevoljko micale s kolnika kad bi im vozač modrog kombija zatrubio. Kad biugledale bijelo Michaelovo lice, doskakutale bi do kombija i viknule «Slatkiši! Slatkiši!«.Michael se pripremio i bacao im je bombone kojima je natrpao džepove. Iako je velik dioodraslih žitelja bio u gradu na poslu, majke, starci i nezaposleni ostali su u predgrađu. Momciu skupinama piljili su u njega bezizražajnim očima. Stajali su na uglovima i lijeno dangubili.Premda je bio svjestan da su ti mladići šakali predgrađa i pljačkaju sebi slične, Michael je injima bio naklonjen. Razumio je njihovo beznađe. Znao je da su i prije početka životnog putaotkrili da za njih nema nade u bolja vremena. Zatim su tu bile žene koje su prostirale rubljekao molitvene zastave ili su, pognute nad crnim kotlovima u dvorištu, kuhale neizbježnukukuruznu kašu na otvorenoj vatri koja im je bila draža od željeznih štednjaka u njihovimkuhinjama. Dim vatre miješao se s prašinom koju je podizao vjetar, stvarajući stalni oblak nadpredgrađem. Ilegalni prodavači, koji su kršili vladine odredbe o dodjeli licenca, gurali sukolica i nudili svoju robu na prepunim ulicama. Kućanice su se cjenkale s njima za jedankrumpir, jednu cigaretu, jednu krišku bijeloga kruha ili jednu naranču, ovisno o raspoloživomnovcu. Unatoč bijedi i očitoj neimaštini i zapuštenosti, Michael je čuo smijeh i glazbu usvakoj ulici i na svakom uglu. Smijeh je bio radostan i spontan. Glasni pozdravi i dobacivanjabili su bezbrižni. Kamo god je pogledao, vidio je te očaravajuće afričke osmijehe koji su muispunjavali srce i tištili mu dušu do bola. Odjeci glazbe dopirali su iz kućica, a po ulicama iztranzistora ili radiokazetofona koje su muškarci i žene držali u ruci ili na glavi. Djeca su

svirala u frulu i banjo, izrađen od parafinskih limenka i komada drva povezanih metalnomžicom. Plesala su i pjevala spontano iskazujući radost življenja, makar i u toj nezdravojsredini. Za Michaela su smijeh i glazba predstavljali neukrotivi duh afričkih crnaca suočenih spoteškoćama. Za njega nije postojala nijedna slična rasa na zemaljskoj kugli. Volio ih je, sve,neovisno o godinama ili spolu, plemenu i društvenom položaju. Pripadao je Africi i to je bionjegov narod. «Što mogu učiniti za vas, braćo?», promrmlja. «Što mogu učiniti da vampomognem? Htio bih znati. Sve što sam dosad pokušao učiniti propalo je. Svi moji naporiizgubili su se kao krik očajnika u pustinji. Kad bih barem mogao pronaći način.» Iznenada,nešto mu privuče pažnju. Prešli su brežuljak u valovitom veldu i Michael se ukruti na sjedalu.Kad je prije jedanaest godina bio ovdje, tu je bila samo pustolina s nekoliko mršavih kozakoje su pasle između crvenih rana koje su u tlu otvorile erozija i zapuštenost. i «Nobs Hill.»Vozač se nasmije njegovom čuđenju. «Lijepo, ha?» Volja i snaga duha ljudi takvi su da čak iu najnepogodnijim okolnostima ima onih koji ne samo preživljavaju, već se zahvaljujućinadprosječnoj hrabrosti i dovitljivosti obogate i popnu preko prepreka kojima je zakrčennjihov put. Na padini brežuljka iznad Drakes Farma bile su kuće crnačke elite. Radilo se ostotinu ili nešto više afirmiranih ljudi, različitih od preostalih milijun stanovnika DrakesFarma. Zahvaljujući poslovnom umijeću i predanosti iščupali su materijalni uspjeh iz rukubjelačkih političara, koji su nastojali odlučivati o njihovoj sudbini putem monumetalnogustrojstva zakona i uredaba u kojima je bio opredmećen Verwoerdov apartheid. Ali, njihovemogućnosti odnosno njihova pobjeda bile su ograničene. Zakon o područjima skupinaprisiljavao ih je da žive samo u područjima koja su odredili idejni tvorci apartheida: kuće kojesu poslovni ljudi, liječnici, odvjetnici i obogaćeni kriminalci sagradili za sebe bile su dostojneelegantnih predgrađa kao Sandton, La Lucia ili Constantia, u kojima su živjeli njihovi bijelikolege. «Pogledaj!», reče ponosno vozač ispruživši ruku. »Ružičasta kuća s velikimprozorima. Vlasnik je Josia Nrubu, poznati vrač. Prodaje talismane, napitke i uroke poštom pocijeloj Africi, čak u Nigeriju i Keniju. Prodaje talisman koji čini da te svi muškarci i ženevole, pa lavlje kosti koje ti jamče uspjeh u poslu. Prodaje lešinarevu mast za vid i napitakspravljen od himena djevice koji čini tvoj mesnati plug tvrdim poput granita i neumornimpoput koplja. Ima četiri nova Cadillaca i njegovi sinovi studiraju na američkimsveučilištima.« «Meni bi odgovarale lavlje kosti», nasmije se Michael. Golden City Mailzaključio je zadnje četiri poslovne godine s gubitkom, uz veliko negodovanje Nane i Garrvja.«Pogledaj kuću sa zelenim krovom i visokim zidom. Tamo živi Peter Ngonvama. Njegovopleme uzgaja travu koju mi zovemo dagga ili boom, a koju vi bijelci zovete kanabis. Uzgajajudaggu na tajnim mjestima u brdima i kamionima je šalju u Capetown, Johannesburg i Durban.On ima dvadeset pet žena i neizmjerno je bogat.» Ostavili su za sobom izrovanu površinustare ceste i prešli na glatki asfalt novog drvoreda. Vozač ubrza pored zelenih tratina i visokihzidova Nobs Hilla, službeno nazvanog IV. Odvojak Drakes Farma. Odjednom zakoči ispredželjeznih vrata jedne od najraskošnijih kuća. Elektronska vrata se tiho otvoriše i odmahzatvoriše za njima kad su ušli u perivoj pun ukrasnog grmlja i travnjaka. Ispod terase bio jebazen u čijem je središtu bio kameni vodoskok. Travnjake su zalijevale automatske prskalice,a Michael opazi dva crna vrtlara u kombinezonu koji su radili u procvjetalom raslinju.Građevina je bila ultramoderna, s panoramskim prozorima, velikim ostakljenim zidom sdrvenim gredama. Krov je bio podijeljen na više voda. Vozač parkira podno terase, a visokilik side niz stube kako bi dočekao Michaela koji je izlazio iz kombija. «Michael!» DočekRaleigha Tabake nade ga nespremnog, kao i prijateljski osmijeh i stisak ruke. Bio je takorazličit od ozračja njihovog prethodnog susreta u Londonu. Raleigh je bio u trapericama ibijeloj raskopčanoj košulji koja je isticala kožu bez i najmanjeg nedostatka te romantičnuafričku vanjštinu. Michaela pogodi udar senzualnog elektriciteta koji je isijavao iz vršakanjegovih prstiju kad su se rukovali. Raleigh je bio jedan od naprivlačnijih i najdojmljivijihmuškaraca koje je upoznao. «Dobro došao», reče, a Michael pogleda oko sebe i podigne

obrvu. «Nije loše, Raleigh. Uvijek u vrhunskom stilu.» «Nije moja.» Raleigh odmahneglavom. «Ja ne posjedujem ništa osim odjeće koja je na meni.» «A, kome, onda, pripada sveovo?» «Pitanja, uvijek pitanja», predbaci mu Raleigh britkim glasom. «Novinar sam», odvratiMichael. «Postavljanje pitanja moj je posao.» «Shvaćam. Ovu je kuću sagradila Trans AfricaFoundation of America za gospodu s kojom ćeš se susresti.» «Trans Africa... je jednaamerička skupina za zaštitu građanskih prava?» upita Michael. «Ne vodi li je crnievangelistički propovjednik iz Chicaga, doktor Rondall?» «Dobro si obaviješten. Raleigh gauhvati za ruku i povede ga na prostranu terasu. «Mora da je koštala milijun dolara», bio jeuporan Michael, ali Raleigh slegne ramenima i promijeni temu. «Obećao sam da ću tipokazati djecu apartheida, Michael, ali prvo te želim upaznati s njihovom majkom, s majkomnacije.» Povede Michaela preko terase, po kojoj su bili otvoreni suncobrani za plažu nalikraznobojnim gljivama. Crna djeca, njih dvanaestak, sjedila su za stolovima od bijele plastike ipila su CocaColu iz limenke slušajući jedan od sveprisutnih radiokazetofona iz kojeg jedopirao opsesivan ritam afričkog jazza. Djeca su imala od osam ili devet do devetnaestgodina. Svi su imali kanarinski žute majice s natpisom Gama Athletics Club otisnutim nagrudima. Nitko ne ustane dok je Michael prolazio, gledali su ga hladnim očima, bezradoznalosti. Staklena vrata vile bila su otvorena, a Raleigh ude u dnevni boravak s podovimau više razina, zidovima ukrašenim drvenim maskama i fetišima. Kameni pod bio je pokriventepisima od životinjskih koža. «Michael, hoćeš li nešto popiti?«, upita Raleigh. «Kavu iličaj?» Michael odmahne glavom. «Ništa. Ali, hoće li ti smetati ako zapalim?» «Prisjećam setvojih navika.» Raleigh se nasmiješi. «Samo zapali. Nažalost, nemam upaljač.» Michaelzastane s upaljačem u ruci i pode pogledom prema najvišem dijelu goleme prostorije. Žena jesišla stubama i krenula prema njima. Michael izvadi još neupaljenu cigaretu iz usta i pogledaje. Naravno, znao je tko je. Zvali su je crna Evita, majka nacije. Ali, fotografije nisuuspijevale dokraja dočarati njezinu crnu ljepotu i kraljevsko držanje. «Victoria Gama.»Raleigh ih predstavi. «Ovo je Michael Courtenev, novinar o kojem sam ti pričao.» «Da», rečeVickv Gama. «Znam tko je Michael Courteney.» Pode mu u susret s uzvišenimdostojanstvom. Nosila je dugi kaftan u bojama Afričkog nacionalnog kongresa,zelenožutocrni. Oko glave omotala je smaragdnozeleni turban: turban i kaftan bili su njezinisimboli. Pruži Michaelu ruku: kosti su bile tanke, ali stisak dugih prstiju bio je energičan ihladan. Baršunasta koža bila je boje tamnog jantara. «Tvoja majka bila je druga žena mogamuža», reče Michaelu tihim glasom. «Dala je Mosesu Gami sina poput mene. Tvoja majka jeprava žena, jedna od nas.» Michaela je oduvijek čudilo nepostojanje ljubomore između raznihžena afričkih muškaraca. Nisu se smatrale suparnicama, već sestrama povezanim obiteljskomobvezom odanosti. «Kako je Tara?», nastavila je Vicky dok je vodila Michaela do jednogdivana i ponudila mu da sjedne. «Nisam je vidjela mnogo godina. Još živi u Engleskoj? Akako je Mosesov sin, Benjamin?» «Da, žive u Engleskoj«, reče Michael. «Vidio sam ih obojenedavno u Londonu. Benjamin je već velik. Jako je dobar. Studira kemijsku tehnologiju nasveučilištu u Leedsu.» «Pitam se hoće li se ikada vratiti u Afriku.« Vicky sjedne pored njega.Neko su vrijeme neobavezno razgovarali. Michael se osjećao začaran tom čarobnomosobnošću. Na posljetku Vicky Gama upita: «Dakle, želiš upoznati neku moju djecu, djecuapartheida?« Michael pomisli da će to biti naslov njegova članka, ili možda serije članakakoje će napisati. «Zovi me Vicky, molim te. Pripadamo istoj obitelji, Michael. Mogu livjerovati da dijelimo i iste snove i nade?» «Da, Vicky, mislim da imamo mnogo togazajedničkog.« Ona ga odvede opet na terasu i pozove oko sebe dječake i momke, pa ihpredstavi Michaelu. «Naš je prijatelj«, reče. »Možete slobodno pričati s njim. Odgovorite nanjegova pitanja. Recite mu sve što želi znati.« Michael skine jaknu i kravatu pa sjedne ispodjednog suncobrana. Djeca su se natiskala oko njega. Činilo se da su ga odmah prihvatili nakonVickvnih riječi, a bili su sretni što Michael govori njihov jezik. Michael je znao kako ihnavesti da mu se povjere i uskoro su se počeli boriti za njegovu pažnju. Nije se koristio

notesom da pribilježi ono što su mu govorili, jer je znao da bi ih to blokiralo. Cijenio jenjihovu spontanost, otvorenost. I nisu mu trebale bilješke. Nije mogao zaboraviti njihoveriječi i zvon njihovih dječačkih glasova. Ispričali su mu vesele i druge, stravične zgode. Jedanod njih bio je u Sharpevilleu onoga zlosretnog dana. Bio je jako malen i bio je privezan namajčinim leđima. Policijski metak koji ju je ubio slomio mu je nogu. Kost je krivo zarasla idrugi dječaci zvali su ga «Pete Šepavko». Michael bi najradije bio zaplakao dok je slušaonjegovu priču. To popodne proleti prebrzo. Neki dječaci izdvojili su se iz skupine i otišliplivati u bazen. Skinuše se dogola i skočiše u bistru vodu, potom se uz smijeh i viku stadošeigrati i međusobno prskati. Raleigh je sjedio sa strane s Vicky Gama i pratio prizor. Zapazinačin kako Michael gleda gole dječake i reče ženi: «Hoću da ga noćas zadržiš ovdje.» Onaklimne glavom, a Raleigh nastavi: «Voli dječake. Imaš jednog za njega?» Vicky se tihonasmije. «Može izabrati kojeg hoće. Moji dječaci čine sve što im zapovjedim. Ustane, priđeMichaelu i stavi mu ruku na rame. «Zašto ne napišeš ovdje svoje članke? Ostani noćas snama. Gore imam pisaći stroj. A ostani i sutra. Dječacima si simpatičan, a ima još puno pričakoje treba saslušati...» Michaelovi prsti letjeli su po tipkama stroja u razigranom allegru iriječi su se pojavljivale na bijelom listu u zbijenim redovima kao ratnici uma spremni zabitku. Članak se praktično sam pisao. Nije dim koji se dizao iz cigarete stisnute između usanapekao Michaelove oči kad je pročitao što je napisao. Rijetko je kad jednako uvjerljivo doživioživotnu vrijednost svoga djela. Iz dubine svoga bića znao je da je članak izvrstan. Bila je topriča o «djeci» kakvu je svijet morao upoznati. Dovrši članak koji je bio, znao je sasigurnošću, prvi u trijumfalnoj seriji i opazi da se trese od uzbuđenja. Baci pogled na sat ividje da je skoro ponoć, ali znao je da neće moći zaspati. Članak mu je šumio u krvi i mozgukao opojni šampanjac. Diskretno kucanje na vratima prekine ga u razmišljanju. »Otvoreno je,naprijed!» reče na xhosa jeziku. Jedan dječak uđe u spavaću sobu. Na sebi je imao samomodre nogometaške hlačice. «Čuo sam da tipkaš», reče. «Pomislio sam da bi ti dobro došlomalo čaja.» Bio je to dječak koji je na bazenu najviše privukao Michaela. Bio je rekao da muje šesnaest godina. Bio je gladak i izazovan poput crnog mačka. «Hvala», odgovori Michaelmuklim glasom. «Vrlo rado.» «Što pišeš?» Dječak stane uz stolac i nagne ne nad njega kakobi pročitao list. «To je ono što sam ti danas pričao?» «Da», promrmlja Michael, a dječak mustavi ruku na rame i okrene glavu kako bi mu uputio stidljivi smješak. Njegov topao dahmilovao je Michaelovo lice. «Dopadaš mi se», reče. Raleigh Tabaka pročita članak dok susjedili pored bazena na ranom jutarnjem suncu. Kad je završio, zadrži snop listova u ruci idugo ne progovori. «Imaš izniman dar», reče napokon. «Nisam nikad pročitao ovakoenergičan članak. Ali, preenergičan je. Nećeš ga imati hrabosti objaviti.« «U ovoj zemlji ne»,prizna Michael. »Londonski Guardian zatražio ga je na uvid.» «Izazvao bi veliku senzaciju,tamo gore», potvrdi Raleigh. «Čestitam. Ovakve stvari pretvaraju metke tlačitelja u vodu.Moraš završiti seriju što je prije moguće. Ostani barem još jednu noć. Tako dobro radiš kad siblizu osoba o kojima pišeš.» Kad se probudio, Michael nije točno znao što ga je prekinulo usnu. Ispruži ruku i dodirne toplo i glatko tijelo dječaka koji je ležao pored njega. Dječakpromrmlja nešto u snu i okrene se prebacujući ruku preko Michaelovih grudi. Onda se zvukkoji je probudio Michaela ponovi. Bio je slabašan i dopirao je s donjeg kata, iz kuće. Bio jenalik groznom bolnom kriku. Michael odmakne ruku usnulog dječaka i ustane. Kroz otvoreniprozor ulazio je tračak mjesečine dovoljan da nade gaće. Prođe spavaćom sobom i iziđe uhodnik. Na vršcima prstiju ode do stuba i počne osluškivati. Zvuk dopre mnogo glasnije: jošjedan očajnički krik nalik glasanju morske ptice, isprekidan reskim zvukom koji Michael nijeuspio prepoznati. Krene niz stube, ali jedan ga glas zaustavi. «Michael. Što radiš?» GlasRaleigha Tabake bio je optužujući i britak. S izrazom krivnje na licu Michael se okrene ipogleda ga. Raleigh je bio na odmorištu u noćnom ogrtaču. «Čuo sam nešto», reče Michael.«Izgledalo je kao...» «Nije ništa. Vrati se u svoju sobu.» «Ali, čini mi se da sam čuo...» «Vratise u svoju sobu!» Raleigh je govorio tiho, ali to je bila zapovijed koju Michael nije mogao ne

poslušati. Okrene se i uspne stubama. Raleigh mu dotakne ruku dok je prolazio pored njega.«Ponekad se noću sluh zna poigrati ljudima. Michael, ništa nisi čuo. Možda je bila mačka... ilivjetar. Odi spavati. Sutra ujutro ćemo popričati.» Raleigh pričeka da Michael ude u svojusobu, potom trkom side niz stube. Ode do vrata kuhinje i širom ih otvori. Victoria Gama, crnaEvita, majka nacije, bila je nasred prostorije, gola do pojasa. Dojke su bile lijepo oblikovane,glatke kao baršun, mekane kao krzno hermelina i velike kao tsama dinje iz pustinje Kalahari.U desnici je stiskala bič od vodenkonjeve kože, strašni afrički sjambok. Bio je tanak kaoVickvn prst i dug kao njezina ruka. U drugoj je ruci držala čašu i pila je kad je Raleigh upao ukuhinju. Boca gina bila je na sudoperu. S njom su bila dva člana Gama Athletics Cluba,najkrupniji njezini tjelohranitelji, obojica dvadesetgodišnjaci. I oni su bili goli do pojasa.Stajali su na dva kraja stola i čvrsto su držali golo tijelo. Kažnjavanje je vjerojatno trajalo većpoduže. Tragovi biča bile su ljubičaste otekline na crnoj koži i krvarile su. Krv se skupljala ubarku ispod tijela i kapala je na popločeni pod. «Jesi li poludila?», prosikće Raleigh. «S onimnovinarom u kući?» «Policijski je doušnik», zareza Vicky. «Izdajica. Moram ga kazniti.««Opet si pijana.» Raleigh joj izbije čašu iz ruke i ona poleti u kut prostorije i razbije se u zid.«Ne možeš se zabavljati s tvojim dječacima a da se ne zagriješ?» U Vickynim očima bljesnemunja bijesa. Podigne bič da ga osine, ali Raleigh je zgrabi za zapešće i spriječi je, istrgne jojbič iz ruke i baci ga u sudoper. Ne ispuštajući je, obrati se dvojici tjelohranitelja. «Riješite seovoga.» Pokaže na krvavo tijelo. «Potom sve počistite. Ovo se ne smije ponoviti dok jebijelac u kući. Jasno?» Dvojica podigoše sa stola dečka koji je stenjao i mucao, pa ga odveduvan. Čim su ostali sami, Raleigh se okrene prema Vicky. «Ti nosiš uzorito ime. Obeščastiš liga, svojim ću te rukama ubiti. A, sada, vraćaj se u svoju sobu.» Vicky iziđe. Unatočpopijenom ginu, njezin je korak bio dostojanstven. Dobro je podnosila piće. Da baremjednako dobro podnosi slavu i laskanje medija, pomisli Raleigh. Pratio je njezinu preobrazbuu nekoliko godina. Kad ju je Moses Gama oženio, bila je čisti i blještavi plamen, predanamužu i borbi. Potom ju je otkrila američka ljevica, a mediji su je zasuli hvalama i novcem,tako da je sad i sama vjerovala sve što se o njoj govorilo. Propadanje je bilo brzo. Dakako,borba je bila svirepa. Jasno, osvajanje slobode podrazumijevalo je rijeke krvi. Ali, za VickyGama prolijevanje krvi postalo je užitak, ne obveza, a njezina osobna slava pomračila je zovslobode. Došao je čas da pomno razmotri što će s njom. Vratili su Michaela na parkiralištegdje je bio ostavio starog Valianta. Raleigh Tabaka sjedio je pored vozača u kombiju mesnice,dok se Michael šćućurio u stražnjem dijelu. Michael se začudi vidjevši da je njegov auto jošuvijek tamo gdje ga je pustio. «Nitko si nije dao truda da ga ukrade«, prokomentira. «Ne»,reče Raleigh. «Naši su ga čuvali. Brinemo se o prijateljima.« Rukovaše se i Michael se spremiza odlazak, ali Raleigh još nije bio gotov. «Michael, imaš zrakoplov, ako se ne varam?»,upita. «Nešto tako.» Michael se nasmije. «Stari Centurion koji ima već više od tri tisuće satileta.» «Zamolio bih te za uslugu.» «A ja ti je dugujem», odgovori Michael. «Što hoćeš daučinim?» i «Bi li otišao u Botswanu za mene?», upita Raleigh. «S putnikom?« i «Ne. Trebaobi otići sam i sam se vratiti.« i Michael je kratko oklijevao. «Ima li veze s vašom borbom?»«Svakako», odgovori otvoreno Raleigh. «Sve u mom životu povezano je s borbom.» «Kadabih trebao krenuti?«, upita Michael, a Raleigh se suzdrži da ne pokaže olakšanje. Možda, nakoncu konca, nije bilo potrebno iskoristiti materijal koji su snimili u plesačevom stanu uLondonu. «Kada bi mogao izbivati nekoliko dana?» Za razliku od oca i braće, Michael nijepočeo letjeti u ranoj mladosti. Kad je sada razmišljao o tome, shvaćao je da se upravo zbogstrasti za letenjem udaljio od njih. Nesvjesno se uvrijedio zbog očevog nastojanja da gazainteresira i obuči za letenje. Nije htio biti poput njih. Odbijao je prihvatiti kalup koji je otacpripremio za njega. Kasnije, kad se izvukao iz pandža obiteljskog utjecaja, sam je otkrio čariletenja. Kupio je Centurion svojom ušteđevinom. Premda je bio vrlo star, zrakoplov je bio brzi udoban, pa je za manje od tri sata stigao u Maun, na sjeveru Botswane. Volio je Botswanu.Bila je jedina doista demokratska zemlja u cijeloj Africi. Nije nikad bila kolonizirana od

europskih sila, iako ju je Velika Britanija držala pod svojim protektoratom od otprilike 1880.,kad je Burska Republika pokušala silom ući i oduzeti zemlju plemenu Tswana. Nakon što jeVelika Britanija odustala od protektorata i vratila zemlju narodu, ona se brzo preobrazila uuzor za ostatak kontinenta. Bila je višestranačka demokracija s općim pravom glasa iredovitim izborima. Vlada je bila doista odgovorna izbornom tijelu i nije bilo ni tiranije nidiktature. I korupcija je bila mala, barem u afričkim mjerilima. Bjelačka manjina bila jeprihvaćena kao korisni produktivni dio pučanstva: rasizma i tribalizma gotovo i nije bilo.Nakon Južne Afrike, bila je najrazvijenija država na kontinentu. Dapače, gotovo bez muke,dostigla je stanje za koje se Michael nadao da će jednoga dana, nakon mnogo borbe i patnje,dostići i njegova zemlja. Michael je volio Botswanu i bio je sretan što se vraća u nju. UMaunu je obavio formalnosti u maloj zgradi u kojoj su bili smješteni carina i imigracijskiured, a onda je produžio kratko na sjever, do delte Okavanga. Delta je bila prekrasno vlažnopodručje gdje se moćna rijeka Okavango izlijevala u sjeverni dio Kalaharija stvarajućinepreglednu močvaru. No, ta močvara nije bila pustara smrdljivog crnog blata. Voda je bilabistra kao potok pun pastrva. Sprudovi i dno labirinta rukavaca bili su od šećernobijelogpijeska. Otoci su bili pokriveni palmama i bujnim raslinjem. Divlje smokve bile su prepunežutih plodova, a na njihovim granama su se odmarala jata zelenih golubova. U krošnjamavisokih ebana gnijezdile su se čudne, rijetke sove ribarice, sličnije majmunima no pticama.Bajni lavovi iz Okavanga s grivama nalik crvenkastom sijenu kretali su se tim vodama vještopoput vidra. Velika krda bivola pasla su u trsticima, ispod baldahina bijelih čaplja. Sitatungaantilope izduženih papaka, s rogovima nalik vadičepu i kuštravom dlakom, živjele su poputvodozemaca u papirusima, a jata pataka, gusaka i drugih vodenih ptica mračila su blještavilozalazaka sunca. Michael je prizemljio Centuriona na stazu na jednom od najvećih otoka.Dvojica Bušmana kanuom su ga prebacili kroz lagunu punu mirisnih lopoča i iskrcali ga utaboru. Tabor se zvao Gay Goose Lodge i mogao je ugostiti četrdeset osoba u slikovitimkolibama od šaša. Službeni razlog njegovog boravka bilo je proučavanje i fotografiranje fauneu delti te ribolov na prekrasne somove kojima su obilovali rukavci. Svako jutro i svaku večerskupine gostiju obilazile su trstike i rukavce u primitivnim kanuima kojima su domorodci tihoupravljali odguravajući se dugim štapovima od dna. Ali, gosti su bili gotovo isključivomuškarci i ime Gay Goose izabrano je s valjanim razlogom. Svi zaposlenici bili su tswanamladići lijepe vanjštine, također izabrani s razlogom. Taborom je upravljao jedan južnoafričkipolitički prognanik. Brian Susskind bio je tridesetpetogodišnjak duge plave kose, gotovobijele od sunca. Nosio je okrugle naušnice, zlatne lančiće koji su mu zveckali na golim imišićavim grudima te narukvice od bjelokosti i slonovih dlaka. «Bože, zlato», reče kad ugledaMichaela. «Drago mi je što sam te upoznao. Raleigh mi je ispričao sve o tebi. Vidjet ćeš,dopast će ti se. Imamo u društvu mnogo zabavnih ljudi i svi jedva čekaju da te upoznaju,znaš.» Michael je proveo u taboru Gay Goose dugi, uzbudljivi vikend, a kad je došlo vrijemeza povratak, Brian Susskind otprati ga kanuom kroz lagunu. «Bilo je tako ugodno, Mickey»,reče mu stišćući mu ruku. »Vjerujem da ćemo se često vidjeti. Ne zaboravi podesiti krilcazrakoplova. Možda će pri uzlijetanju biti malo teži u repu.» Michael krene ne pogledavši upretinac skriven ispod putničkih sjedala, ali primijeti laganu promjenu na koju ga je Brianupozorio. Teret koji je Brian ukrcao morao je biti jako težak u odnosu na obujam. Rečeno muje da ga ne dira niti pregledava i Michael se strogo pridržavao uputa. Kad je došao na carinu uLanseriji, živci su mu bili napeti i zabrinuto je pušio cigaretu. Ali, nije bilo razloga za brigu.Carinik ga prepozna i ne pregleda mu prtljagu, a ne potrudi se niti pregledati Centuriona. Tenoći jedan crni čuvar hangara iskrcao je tešku kutiju iz Centuriona i prebacio je preko ogradevozaču modrog kombija mesnice. U kuhinji na Nobs Hillu, u predgrađu Drakes Farm, RaleighTabaka pregledao je pečate. Svi su bili neoštećeni. Nitko nije dirao teret. Raleigh zadovoljnoklimne glavom i odvije poklopac. U sanduku je bilo sedamdeset primjeraka Biblije. MichaelCourtenev položio je još jedan ispit. Pet tjedana potom Michael se vratio u Gay Goose. Ovaj

put na povratku je u sanduku bilo dvadeset mina ruske proizvodnje. U iduće dvije godine jošje devet puta posjetio Gay Goose i svaki put je prelazak carine u Lanseriji bio manje mučan zanjegove živce. Pet godina nakon njegovoga prvog susreta s Raleighom Tabakom, Michael jebio pozvan u ANC kao član vojnog krila, Umkhonto we Sizwea, Koplja nacije. «Mnogo samrazmišljao u zadnje vrijeme», odgovori Raleighu. «I sa žaljenjem sam došao do zaključka daponekad pero nije dovoljno. Shvatio sam da dođe čas kad čovjek mora isukati mač, iako je toprotivno mojim najdubljim uvjerenjima. Prije nepunu godinu odbio bih tvoju ponudu, ali sadprihvaćam ono što mi savjest nalaže. Spreman sam sudjelovati u oružanoj borbi.» «U redu,Bella», reče odrješito Centaine CourtenevMalcomess. «Ti ćeš početi s drugog, a ja s ovogkraja ulice.» Zatim upre pogled u vozačev potiljak. «Klonkie, iskrcaj nas tu iza ugla i vrati sepo nas u vrijeme ručka.» Klonkie uspori žuti Daimler, skrene za ugao i zaustavi se uz pločnik.Dvije žene iziđoše i pričekaše dok se limuzina ne udalji. «Ne smiješ dopustiti da te glasačivide u luksuznom autu s vozačem«, objasni Centaine. «Zavist je osjećaj koji izjeda i sreće sena svim razinama društva.» Usredotoči pažnju na unuku i sitničavo je odmjeri od glave dopete. Isabellina kosa, netom oprana, sjala je na sunčevoj svjetlosti u odbljescima boje rubina.Ali Centaine ju je natjerala da je začešlja unazad, u neupadljivu pundžu. Šminka je bilaograničena na hidratantnu kremu koja joj je davala čistu put. Nije stavila ruž, iako su usne bileprirodno mladenački ružičaste. Centaine klimne glavom i nastavi pregled. Bella je bila uklasičnom twinsetu od kašmira i u cipelama s niskim petama. Centaine opet zadovoljnoklimne glavom i namjesti si na bokovima suknju od tvida. «Dobro, Bella. Ne zaboravi da sejutros obraćamo gospođama.« Odlučile su se na ovaj obilazak sredinom jutra, kad sumuškarci izvan kuće i djeca u školi te kad kućanice iz nižeg srednjeg sloja, koji je živio u tojčetvrti na obroncima Signal Hilla nad capetownskom lukom, već obave najteže poslove.Prethodne večeri Isabella se obratila pretežito muškoj publici u masonskom sjedištu u SeaPointu. Gotovo svi došli su iz radoznalosti da čuju prvu kandidatkinju Nacionalne stranke unjihovom izbornom okrugu. Tom prilikom Bellina odjeća i šminka izazvali su mnoštvozadivljenih zvižduka kad je ustala da održi govor. Tijekom prvih minuta veselo su je prekidalidok je ona pokušavala nadvladati uzrujanost. No, šale i dobacivanja iživcirali su je, pa se naposljetku zajapurila i grubo uzvratila. «Gospodo, vaše ponašanje ne služi na čast nikome odnas. Ako imate osjećaj za fairplay, dajte mi barem jednu priliku.« Muškarci su se postiđenonasmiješili i utonuli su u muk koji je postupno postao sve usredotočeniji. Isabella i Centaineproučile su pitanja koja su ih najviše zanimala, zato su je slušali. Bilo je to uspješno vatrenokrštenje i Centaine je bila ponosna na nju, premda to nije otvoreno pokazivala. «Dobro», rečejoj sada. «Uspjet ćeš, gospodična. Idemo... za svetog Jurja, Henrika i Englesku.» Taj bojnipoklič ni po čemu nije primjeren okolnostima, ironično je pomislila Isabella, a povrh toganarod je pogrešan, ali tko bi se usudio to reći Nani? Razdvojiše se i krenuše prema dvamakrajevima ulice. Na broju dvanaest bila je obiteljska kuća s krovom od valovitog lima iviktorijanskim stupovima od kovana željeza pod trijemom. Vrt nije bio širi od pet koraka, alidalije su bile u cvatu. Isabella se zaputi puteljkom i ušutka foksterijera koji je zalajao nastoepu. Oduvijek je znala natjerati konje i pse na poslušnost. Kućanica dođe na vrata ipodozrivo odmjeri Isabellu kroz mrežu za komarce. U kosi je imala viklere od žute plastike.«Da? Sto želite?« «Zovem se Isabella Courtnev i kandidatkinja sam Nacionalne stranke naponovljenim izborima sljedećeg mjeseca. Možemo li porazgovarati koju minutu?»«Pričekajte.» Žena nestane i vrati se za minutu s rupcem omotanim preko viklera. «Mi smo zaUjedinjenu stranku», izjavi. Ali, Isabella je smete. «Prekrasne dalije!» Zona je bila bastionoporbene stranke, a Isabella je bila početnica u politici. Njezina stranka ne bi joj nikad bilaomogućila da se natječe za zastupničko mjesto već unaprijed predodređeno za nacionaliste.Ona su bila rezervirana za druge, koji su već dokazali svoju vrijednost. I ovako je, povrhIsabelline osobnosti i njezinih čari, trebao sav Nanin utjecaj i sposobnost uvjeravanja da odstranačke mašinerije dobiju privolu za taj pokušaj unaprijed osuđen na neuspjeh. Najviše

čemu se Isabella mogla nadati bio je častan, doličan poraz. Nana je zacrtala njihov cilj. Naposljednjim općim izborima Ujedinjena stranka u toj je zoni osvojila zastupničko mjesto sprednošću od pet tisuća glasova. »Uspijemo li smanjiti razliku na tri tisuće, na idućimizborima moći ćemo ih prisiliti da ti dodijele bolji izborni okrug.» Kućanica se raznježila dokse Isabella divila dalijama. Oklijevala je. «Mogu li ući?» Isabella joj uputi svoj najuljudniji inajsrdačniji osmijeh, pa je žena, još uvijek pomalo nevoljko, propusti. «No, nekolikominuta...» «Što radi Vaš suprug?« »Mehaničar je.» «Što mislite o usitnjavanju gospodarskihdjelatnosti i o crnačkim sindikatima?« Isabella je započela energično i žena se uozbiljila.Isabella je govorila o preživljavanju njezine obitelji, o kruhu za njezinu djecu. «Mogu li Vasponuditi kavom, gospodo Courteney?», upita. Isabella je ne ispravi. Nakon četvrt satapozdravi se s kućanicom i krene puteljkom kroz vrt. Slijedila je Nanin naputak. «Budienergična, ali kratka.» Bila je zadovoljna. Njezina žrtva krenula je s odlučnim «ne» i postupnoje popustila pred njezinom uvjerljivom logikom, sve dok nije došla do «možda». Isabella je topribilježila pored njezinog imena na popisu birača. «Jedan manje», promrmlja. »Ostaje ih jošdvije tisuće.» Prede ulicu do vrata na broju jedanaest. Otvori joj neki dječačić. «Je li tu tvojamama?» Dječakovo je lice bilo pjegavo, kosa plava i kovrčava, a usne umrljane. U ruci jedržao dopola pojedenu krišku kruha s marmeladom i stidljivo joj se smiješio. Imao je barempet godina, a Isabella pomisli na Nickvja i osokoli se. «Ja sam Isabella Courteney», reče kadje majka došla na vrata. «I kandidatkinja sam Nacionalne stranke na ponovljenim izborimaidućeg mjeseca.» Nakon trećeg posjeta s velikim čuđenjem ustanovi da se počinje zabavljati.Ćutila je naklonost za te obične ljude i shvaćala je njihove probleme i strahove, njihov načinživota tako različit od njezinog. «Privilegije podrazumijevaju odgovornosti.« Mnogo je putato čula od svoga oca. Noblesse oblige. Nije nikad to dokraja promislila, ali vjerovala je darazumije srž pojma. Naravno, nikad do tada nije imala namjeru nešto učiniti: njezin je životbio ispunjen drugim stvarima. Njezine potrebe i želje bile su preizražene da bi se brinula obeznačajnim osobama poput tih. Sad je osjećala da je privlače. Ćutila je istinsku ljudskutoplinu, poriv da ih shvati i zaštiti. Možda me majčinstvo smekšalo, pomisli, a tu misaoodmah poprati bol zbog pretrpljenog gubitka. Je li taj potisnuti osjećaj diverzija frustriranogmajčinskog nagona? Nije znala i zapravo je nije ni brigalo. Bilo je važno samo da želi točiniti, da doista želi pomoći tim ljudima. Željela je osvojiti zastupničko mjesto te na najboljinačin i u altruističke svrhe uporabiti svoje vrijeme i svoje kvalitete. Nakon osmog posjeta,pogledavši na sat, s iskrenim je žalom ustanovila da je vrijeme da se sastane s Nanom i završiradni dan. Centaine je čekala na uglu. Bila je svježa i živahna, a iz nje je kiptjela energijamnogo mlade žene. «Bella, kako je bilo?» upita. «Koliko si posjeta obavila?« «Osam»,odgovori zadovoljno Bella. «Dva da i jedan možda. A ti, Nana?» »Četrnaest posjeta i petda.Ja ne brojimmožda ivjerojatno. Nikad to nisam činila.» Uhvati Isabellu za ruku kad se žutiDaimler pojavio i stao kako bi se ukrcale. «Čim stignemo doma, poslat ćeš svakoj osobnorukom pisano pismo... nadam se da si za sve pribilježila imena, dob djece i pokoji osobnidetalj.» «Svima moram pisati?» «Svima», potvrdi Centaine. «Onima koje su ti sklone, onimakoje su ti nesklone i onima koje su neodlučne. Potom ćemo im poslati još jedno pismonekoliko dana prije izbora, tek toliko da im osvježimo pamćenje.» «Činiš od toga naporanposao, Nana», pobuni se Isabella. «Nema ništa vrijedno što se može dobiti bez mukotrpnograda, gospodična.« Centaine ude u Daimler i sjedne na presvlaku od svijetlosmede kože. «I,ne zaboravi večerašnji skup. Jesi li već pripremila govor? Zajedno ćemo ga pregledati.««Nana, imam još brdo posla koji moram obaviti za patera.» «Tako se nećeš uvaliti unepriliku«, reče Centaine zadovoljna izraza lica. «Kući u Weltevreden, Klonkie», zapovjedivozaču. Isabella je malo varala. Dala je tajnici da na stroju otipka obrazac pisma za sveglasače koje su ona i Nana posjetile, ali je svakog osobno potpisala. Zahvaljujući tim malimuštedama vremena uspijevala je pratiti svoje političke aspiracije, a istodobno ne zaostajati uposlovima koje joj je otac gomilao na ranom stolu. Shasa joj je dodijelio ured na uglu

Centaine Housea. Nova tajnica bila je jedna od najpouzdanijih, već dvadeset godina zaposlenau tvrtki Courteney Enterprises, i bila je smještena u predsoblju ureda. Isabellin ured bio jeobložen žutim domaćim drvom koje je Shasa dao skinuti iz jedne dvjestogodišnje zgrade,srušene kako bi prepustila mjesto četvrti modernih stanova u Sea Pointu. Ulašteno drvo bilo jeboje maslaca. Shasa je posudio četiri slike iz svoje zbirke, dva Pierneefa i dva pejsaža HugaNaudea. Njihove boje su se ugodno isticale na svijetlim tonovima lamperije. Sve knjige napolicama bile su uvezane u nebeskoplavu kožu, premda je Isabella sumnjala da ta tri destljećaparlamentarnih dokumenata mogu izazvati njezino zanimanje. Prozori njezina ureda gledali suna park i na katedralu Svetog Jurja, s planinom Stol u pozadini. Postojala je izreka: Nisi još uCapetownu ako sa svog prozora ne možeš vidjeti planinu. Isabella završi potpisivanje pisamaza glasače i odnese ih u ured tajnice. Ured je bio prazan i pisaći stroj Underwood bio jepokriven. Isabella pogleda na sat. «Zaboga... prošlo je pet.» Na trenutak osjeti olakšanje pripomisli da je vrijeme proteklo tako brzo i bezbolno. Nije uvijek bilo tako otkad je izgubilaNickvja. Na posljetku je počela poimati rad i opterećujuće dnevne rasporede kao jedini lijekprotiv duboke patnje. U Weltevredenu večera se služila točno u osam i pol, aperitivi pola sataranije. Imala je malo slobodnog vremena, stoga se vrati za radni stol. Shasa joj je ostavio nacrtsvog izvješća s porukom: «Treba mi za sutra ujutro. Pusa, pater.» Tijekom boravka uveleposlanstvu u Londonu uspostavili su tu naviku: Isabella je pregledavala očeve govore iizvješća kako bi provjerila jesu li stil i sintaksa savršeni. Shasa nije trebao veliku pomoć, znaoje sročiti lijepu rečenicu bolje od mnogih. Ali, bio je to običaj koji su oboje voljeli, pa bisvako malo Shasa pretjerao s kojom metaforom ili ubacio neki neprikladni izraz. I jako su mubile drage kćerine pohvale. Pažljivo pročita izvješće na dvanaest stranica i predloži jednupreinaku. Zatim napiše na margini «Kako sam pametnog oca izabrala!» i odnese ga u Shasinured u dnu hodnika. Bio je zatvoren. Ona je imala ključ: ude. Shasin ured bio je četiri putaveći i bogatiji od njezinog. Radni stol dolazio je iz prijestolonasljedničkih odaja u Versaillesu:račun iz 1791. potvrđivao je njegovo podrijetlo. Isabella odloži ispravljeno izvješće nasredstola, potom se predomisli. Dokument su smjeli pročitati samo premijer i članovi vlade. Nekipodatci i brojevi u njemu bili su tajni, bitni za sigurnost države. Shasa joj ga nije smio pustitina stolu, ali često je bio pomalo neoprezan i s materijalom te važnosti. Uzme izvješće i odnesega u očev osobni uzidani sef, skriven iza lažne biblioteke. Mehanizam je bio ugrađen uaplikacije iznad police, a poluga za otvaranje bila je izrađena od bakra u stilu art deco i imalaje oblik nimfe koja je iznad glave držala žarulju kao baklju. Izabela okrene aplikaciju i lažnabiblioteka se bešumno pomakne otkrivajući glomazna zelena čelična vrata. Kobinacija koju jeShasa izabrao nije bila domišljata ni originalna. Radilo se jednostavno o njegovom datumurođenja u obrnutom slijedu. Kao Shasina osobna pomoćnica, Isabella je bila jedina koja jepored njega znala kombinaciju. Nisu je znali čak ni Nana ni Garry. Isabella složi kombinaciju,otvori teška čelična vrata i uđe u blindiranu odaju. Često je morala uvjeravati oca da u njojodržava kakavtakav red i sad je zapucketala jezikom u znak negodovanja kad je ugledaladvije zelene ARMSCORove košuljice nemarno odbačene na stol u sredini. Na brzinu svepospremi, opet zatvori blindiranu odaju i ode u ženski zahod prije povratka u ured. Dok jesjedila za upravljačem Minija, uzdahne. Dan je bio predug, a nakon večere čekao ju je jošizborni skup. Nije mogla poći na počinak prije ponoći. Načas pomisli da krene kraćim putemdo Weltevredena. Ali, Mini se zaputi uzbrdo padinom planine kao da ga pokreće vlastita voljai nakon četvrt sata Isabella stane u pokrajnjoj ulici, na uglu pored poštanskog ureda u CampsBayju. Dok se približavala pretincu, osjećala je u želudcu uobičajenu težinu straha. Hoće liopet biti prazan, kao već tjednima? Neće više dobiti vijesti o Nickvju? Otvori pretinac i srcejoj udari u rebra. Kao tat zgrabi omotnicu i ugura je u džep jakne. Po običaju, zaustavi autopod palmama na obali i pročita četiri retka otipkanih uputa s mješavinom straha i iščekivanja.Bila je to novina. Pokoravajući se općim uputama, nauči napamet sadržaj pisma, zatim gaspali i rasprši pepeo. U petak ujutro, tri dana nakon primitka pisma, Isabella ostavi Minija na

parkiralištu nove robne kuće Pick n Pay u predgrađu Claremont. Zaključa vrata, ali ostavinekoliko centimetara otvoreno prozorsko staklo, kako joj je bilo naloženo. Ude u robnu kućupunu ljudi. Bio je zadnji petak u mjesecu, dan isplate plaća za tisuće privatnih zaposlenika idržavnih službenika. Redovi na blagajnama bili su dugački. SI Isabella žurno iziđe na stražnjiizlaz, nađe se na glavnoj ulici predgrađa i skrene lijevo. Prokrči si put po prepunom pločnikudok ne stigne do novog poštanskog ureda. Dvije djevojke bile su u prvoj ostakljenoj javnojgovornici slijeva. Kikotale su u slušalicu, zveckale naušnicama od lažnog zlata i kolutaleočima dok su zajedno slušale mladića koji je bio na vezi. Isabella pogleda na sat. Manjkalo jepet minuta do punog sata i razdirala ju je mučna nestrpljivost. Zapovjedno pokuca na staklenavrata i jedna joj djevojka isplazi jezik pa nastavi razgovor. Nakon minute Isabella opetpokuca. Dvije djevojke ljutito spustiše slušalicu i iziđoše. Isabella uleti u govornicu i zatvorivrata. Nije digla slušalicu i glumila je da traži kovanice po torbi. Piljila je u veliku kazaljkusata. U trenutku kad je dodirnula crticu u najvišoj točki kvadranta, telefon zazvoni. Zgrabislušalicu. «Crvena Ružo», prošapta soptavi glas, «odmah se vratite do auta.» Veza se prekine.Unatoč nevjerici, Isabelli se činilo da je prepoznala glas debele i kupne žene koja ju je prijegotovo tri godine ukrcala u zatvoreni kombi na Embankmentu uz Temzu. Spusti slušalicu iiziđe iz govornice. Za tri minute stigla je do Minija na parkiralištu. Pic n Payja. Kad je stavilaključ u bravu, ugleda omotnicu na vozačevom sjedalu i shvati. Pročitala je Le Carreove iDeightonove knjige i znala je da je to ono što se naziva deadletter drop. Znala je da jenajvjerojatnije promatraju u tom trenutku. Osvrne se oko sebe. Parkiralište je bilo velikogotovo hektar i bilo je na stotine drugih vozila. Desetci kupaca gurali su puna kolica premaautomobilima, a posvuda su dangubili prosjaci i djeca pobjegla iz škole. Automobili su ulazilii izlazili kroz vrata u neprekinutom slijedu. U toj vrevi bilo je nemoguće otkriti tko je uhodi.Sjedne za upravljač i krene put Weltevredena vozeći s puno pažnje. Očito je pismo bilo odvećvažno da bi bilo povjereno pošti. To je bio domišljat način izravnog uručivanja. Zaključana usvojoj sobi, Isabella napokon otvori omotnicu. Prije svega, u njoj je bila nedavno snimljenafotografija u boji Nickvja u kratkim hlačicama. Bio je lijep krupan dječarac kojemu su bileskoro tri godine. Bio je na bijelom pješčanom žalu s plavim oceanom u pozadini. Popratnopismo bilo je kratko i jasno: U najkraćem mogućem roku pribavite tehničke podatke o novojkompjuteriziranoj mreži Siemensovih obalnih radara kojuARMSCOR upravo instalira uzapovjedništvu Mornarice u Silver Mineu na poluotoku Cape. Izvijestite nas na uobičajeninačin čim dođete u posjed projekta. Nakon što ga predate, bit će izdane upute za prvi susret sVašim sinom. Pismo nije bilo potpisano. Isabella ga spali nad školjkom i kad su joj plamenoviopekli prste, ispusti ga i povuče vodu. Potom spusti dasku i sjedne, pogleda uprta u pločice nazidu. Stigao je, na posljetku... kao što je od početka znala. Tri je godine očekivala nalog dapočini djelo koje će je nepovratno kompromitirati. Do tog trenutka jedina joj je uputa bila dapridobije puno povjerenje svoga oca. Rekli su joj da mu postane neophodna, i to je učinila.Dobila je nalog da se učlani u Nacionalnu stranku i pokuša izboriti mjesto u parlamentu. UzNaninu pomoć i vodstvo, i to je učinila. Ali, nova je zapovijed bila drukčija. Bila je svjesna daje stigla do točke iz koje više nije bilo povratka. Mogla je odbiti izdajstvo i napustiti svogsina, ili mogla se upustiti u nepoznatu pogibelj. «Oh, Bože, pomozi mi», promrmlja. «to moguučiniti... što moram učiniti?» Osjećala je kako je guši zmijski stisak straha i grižnje savjesti.Znala je što mora biti odgovor na njezino pitanje. Kopija izvješća o instalaciji Siemensoihradara u tom se času nalazila u blindiranoj odaji njezinog oca u Centaine Houseu. Uponedjeljak je specijani teklić trebao vratiti spis u zapovjedništvo Mornarice, koje se nalazilou protuatomskom bunkeru iskopanom u planini Silver Mine. Ali, preko vikenda njezin je otactrebao otići zrakoplovom do uzgajališta ovaca u Camdeboou. Već je bila odbila njegov pozivda pode s njim, jer je morala obaviti zaostale poslove. U subotu i nedjelju Nana je moralasuditi na natjecanju lovačkih pasa. Garrv je s Holly i djecom bio u Europi. Isabella je imalazadnji kat Centaine Housea na raspolaganju cijeli vikend. Imala je dozvolu službe sigurnosti i

čuvari na ulazu dobro su je znali. Vjetar je puhao sa sjevera. Prve pahulje snijega padale su ukovitlacu, blještave poput srebra na nadutom sivom trbuhu neba. Nad grobom bilo je desetakmuškaraca i nijedna žena. Nije bilo žena u životu Joea Cicera, pa ih nije bilo ni na njegovomsprovodu. Svi nazočni bili su službenici odjela i bili su tu po službenoj dužnosti. Stajali sunepomično u vrsti. Svi su preko odore nosili kaput i imali su kape s crvenim rubom. Nos im jebio crven od hladnoće, ne od suza. Joe Cicero nije imao prijatelja. U kolega nije nikadpobudio druge osjećaje osim zavisti, divljenja i straha. Ljudi iz počasne straže istupiše i nazapovijed uperiše puške u nebo. Odjekne plotun isprekidan metalnim zvukom zatvarača. Nanovu zapovijed objesiše oružje o rame i udaljiše se: čizme su toptale po šljunku, dok su sestisnute šake njihale. Nazočni iziđoše iz vrste, na brzinu se rukovaše i vratiše se u svojeautomobile. Samo je Ramon Machado ostao uz grob. I on je bio u svečanoj odori pukovnikaKGBa, a pod kaputom redovi upadljivih odličja spuštali su se do ispod rebara. «Napokon jetvoja igra došla do konca, stari gade... ali puno ti je vremena trebalo da sideš s pozornice.«Premda je Ramon bio načelnik odjela već dvije godine, dokle god je Joe Cicero bio živ, nijeuopće vjerovao da je ta dužnost doista njegova. Stari se nije dao prije smrti. Dugo se i mučnomjesecima nosio s rakom. Čak je do zadnjeg dana zadržao svoj ured u Lubjanki. Njegov liksličan utvari predsjedao je svim sastancima načelnika odjela, njegova volja i njegovoneprijateljstvo bili su Ramonu prepreka na svakom koraku. «Zbogom, Joe Cicero. Sad, nekate vrag nosi.» Ramon se nasmiješi i učini mu se da će mu usne puknuti od hladnoće. Udalji seod groba. Njegov je automobil bio jedini preostali u drvoredu tisa. Sa svojim činom Ramon jesad imao pravo na crnu Čajku i na kaplara vozača. Kaplar mu otvori vrata. Prije no što je sjeona stražnje sjedalo, otrese rukavicama snijeg s ramena. «Vraćamo se u ured», reče. Kaplar jevozio brzo i vješto, pa se Ramon opustio i gledao kako se moskovske ulice redaju ispredzastavice na sjajnoj crnoj njušci Čajke. Ramon je volio Moskvu. Volio je široke bulevare kojeje Staljin dao sagraditi nakon velikog rata za spas nacije. Volio je također klasični izglednekih zdanja i opreku onih u baroknom stilu sa staljinističkim neboderima s crvenomzvijezdom na vrhu. Koncepcija sovjetskog gigantizma uzbuđivala ga je. Prošli su ispredvelikih brončanih kipova narodnih junaka, čudovišnih muških i ženskih likova koji su zajednokročili sa strojnicama, srpovima i čekićima u rukama, vihoreći socijalističku zastavu. Nije biloreklamnih plakata, nutkanja da se pije CocaCola ili puši Marlboro, da se novac ulaže uPrudential Insurance ili da se čita Sun. To je bila najzačudnija razlika između gradova uMajčici Rusiji i onih na tustom, pohlepnom kapitalističkom Zapadu. Ramon je držaouvredljivom činjenicu da se narod navodi na potrošnju tih prostačkih proizvoda, da seproizvodne sposobnosti nacije preusmjeravaju s bitnog na zadovoljavanje najtričavijihpotreba. Gledao je ruski narod sa stražnjeg sjedala Čajke ustreptao od kreposnog odobravanja.Bio je organizator naroda, posvećen dobrostanju države, poboljšanju cjeline, a ne samodijelova. Promatrao je propisno postrojene ljude koji su krotko i strpljivo stajali u redu naautobusnim postajama i ispred trgovina živežnim namirnicama. U mislima ih usporedi sAmerikancima. Amerika, ta hirovita i djetinjasta nacija gdje se svi suprotstavljaju svima i gdjese pohlepa smatra najvećom vrlinom, dok se uljudnost i strpljivost drže najvećim porocima.Je li u povijesti postojala ikoja druga nacija koja je izopačila ideale demokracije do te mjereda su prava i slobode pojedinca postali tiranija nad ostatkom društva? Je li postojala ikojadruga nacija koja je slavila svoje zločince... Bonny i Clidea, Al Caponea, Billvja the Kida,mafiju, trgovce drogom? Bi li Rusija ili bilo koja druga razborita vlada uškopila i sputalasvoje oružane snage tolikim propisima i javnom raspravom o njihovom proračunskomfinanciranju? Čajka stane na jednom semaforu. Izuzev dva autobusa, bila je jedino vozilo naširokoj prometnici. Dok je svaki Amerikanac imao automobil, u ruskom društvu ta rasipnaimovina nije bila dopuštena. I Ramon pogleda urednu rijeku pješaka koji su ispred njegaprelazili kolnik. Lica su bila lijepa i pametna, izrazi strpljivi i povučeni. Odjeća nije bilaekscentrična do ludosti kao na bilo kojoj američkoj ulici. Izuzev prevladavajućih vojnih

odora, ljudi su se odijevali nenapadno i umjereno. Amerikanci su bili nepismeni u usporedbi stim tako obrazovanim ljudima. U Rusiji su čak i poljoprivredni radnici znali citirati Puškina.Klasici su bili iznimno traženi. Bilo je dovoljno posjetiti groblje manastira AleksandraNevskog u Lenjingradu i vidjeti grobove Dostojevskog i Čajkovskog prekrivene cvijećem,svakodnevnim iskazom narodnog poštovanja. Nasuprot tome, polovica diplomiranihameričkih srednjoškolaca, nadasve crnaca, znala je čitati tek toliko da može pratiti stripove.To je bila nagrada za gotovo šezdeset godina socijalističke revolucije. Slojevito, tajnovito izaštićeno društvo. Ramon ga je često uspoređivao s matrojškama koje su se prodavale utrgovinama za turiste, onim lutkama koje ulaze jedna u drugu, s vanjskim slojevima koji štite iskrivaju dragocjeno središte. I ruska ekonomija u zapadnjačkim je očima izgledala varljivo.Amerikanci su uočavali redove ispred trgovina živežnim namirnicama i nedostatak robeširoke potrošnje u golemim magazinima GUM, a u svojoj su glupoj naivnosti u tome vidjeliznakove jednog propalog ili barem uzdrmanog sustava. Nisu uočavali unutarnji ustrojekonomije vojne proizvodnje, golemu, učinkovitu i moćnu strukturu koja ne samo da je bilaravna, već je i nadmašila američku kapitalističku protustranu. Ramon se nasmiješi prisjetivšise anegdote o američkom astronautu koji je, čekajući lansiranje, na pitanje iz kontrolnogcentra je li uznemiren, odgovorio: «Bi li ti volio biti u zajedničkom proizvodu tisuću tvrtkakoje su na javnom natječaju dale najnižu ponudu?» U ruskoj vojnoj industriji nije bilo tvrtkakoje daju najniže ponude. Postojalo je samo najbolje. Isto tako, sovjetski visoki vojnidužnosnici nisu bili ljudi koje su otpisala sveučilišta, IBM ili GM. Bili su isključivo najbolji.Ramon je znao da je jedan od njih, i to jedan od najboljih. Ispravi se na sjedalu kad je Čajkaušla na Ploščad Dzeržinskogo, prošla pored junačkog kipa utemeljitelja organizacije zadržavnu sigurnost i produžila uzbrdo padinom prema elegantnom i zbijenom zdanjuLubjanke. Vozač skrene u užu ulicu koja je prolazila iza glavnog sjedišta i parkira izmeđudrugih službenih vozila KGBa. Ramon pričeka da mu otvori vrata, potom prede ulicu i udekroz masivna vrata stražnjeg ulaza. Na šalteru su bila druga dva časnika KGBa. Pričeka svojred. Zapovjednik straže bio je sitničav. Prema propisima, čak triput usporedi Ramonove crtelica s onima na fotografiji u osobnoj ispravi i potom mu dade upisnik na potpis. Ramon sestarim dizalom od neprozirna stakla i bronce uspne na drugi kat. Dizalo i lusteri bili surelikvije iz predrevolucionarnog razdoblja, kad je zgrada bila strano veleposlanstvo. Kad jeušao u ured, tajnica skoči na noge uz stol i pozdravi ga dok je on pored vrata vješao kaput.«Dobar dan, druže pukovniče.« Ramon primijeti da je preko noći vjerojatno stavila viklere jerjoj je kosa bila kovrčava. Njemu se više dopadala s ravnom i mekanom kosom. Katrina jeimala bademaste oči naslijeđene od nekog davnoga tatarskog pretka. Imala je dvadeset četirigodine i bila je udovica pilota ratnog zrakoplovstva poginulog tijekom probnog leta prototipanove serije zrakoplova MIG 26. Katrina pokaže kartonsku kutiju na rubu stola. «Što s njom,druže pukovniče? Podigne poklopac i Ramon baci pogled na sadržaj. Bilo je to sve što jepreostalo od Cicera. Katrina je ispraznila ladice stola koji je sada, napokon, pripadao samoRamonu. Nije bilo osobnih predmeta, osim pozlaćenog Parker nalivpera i kožne novčarke.Ramon uzme novčarku i otvori je. Unutra je bilo desetak fotografija, a na svakoj je Joe Cicerobio s nekim afričkim glavešinom, Nverereom, Kaundom, Nkrumahom. Baci novčarku natragu kutiju dotičući rukom blijede Katrinine prste. Ona blago zadrhti i zadrži dah. , «Odnesitesve dolje u arhivu. I, neka Varh potpišu primopredajnicu», zapovjedi Ramon. «Odmah, družepukovniče.« Bila je mirna i privlačna žena, uska struka i širokih bokova. Naravno, imala jeodobrenje s najviših razina službe sigurnosti i Ramon je podrobno bilježio njihove odnose udnevnik. Veza je imala prešutnu dozvolu načelnika odjela. Katrinin stan bio je za njegaugodno utočište kad je bio u Moskvi, premda je Katrina dijelila te dvije sobe sa starimroditeljima i trogodišnjim sinom. «Druže pukovniče, na stolu je hitan dopis», reče Katrinamuklim glasom dok je uzimala kutiju. Obrazi su joj još bili crveni od kratkog tjelesnogdodira. Ramon se malo ražalosti pomislivši da u ponoć mora napustiti Moskvu. Mjesečno je

provodio tek nekoliko dana u glavnom sjedištu. Tako je rijetko viđao Katrinu da njezinaprivlačnost još nije ugasla iako su od početka njihove veze protekle već dvije godine. Ona kaoda mu je pročitala misli, jer je snizila glas i prošaptala: «Hoćeš li večeras objedovati kodmene, prije polaska? Mama je našla izvrsnu kobasicu i bocu votke.» «Dobro, malena», rečeon i ude u svoj ured. Hitan dopis bio je na stolu. Otkopča dolamu i razbije sigurnosni pečatšifrantskog ureda. Kad pročita kodno ime Crvena Ruža, njegovo se bilo odjednom ubrza. I tomu zasmeta. Crvena Ruža nije bila ništa drugo do li agent kao stotinu drugih pod njegovimzapovjedništvom. Dopusti li utjecaj osobnih čimbenika, njegova učinkovitost mogla bi bitismanjena. Kako bilo, dok je uzimao spis Crvene Ruže, iznenadi ga mentalna slika goledjevojke koja sjedi na crnoj stijeni u planinskom potoku u Španjolskoj. Slika je bila iznimnoživa, čak i u pojedinostima poput modrih očiju. Otvori spis i odmah opazi da se radi oizvješću koje je on zatražio o radarskoj mreži južnoafričke mornarice. Stiglo je iz londonskogveleposlanstva diplomatskom poštom. Zadovoljno klimne glavom i pogleda u bilješke. Sotvorenim spisom pred sobom podigne mikrofon interfona i pozove dokumentacijsku službu.«Jedan ispis. Protej, broj 1178. Hitno.» Dok je čekao da mu ispis bude dostavljen, digne se odstola i ode do prozora. Vidik je bio dovoljno nov da privuče njegovu pažnju. Iznad kipautemeljitelja i veličanstvene šume zgrada vidio je gomoljastu kupolu katedrale svetog Vasilijai zidine Kremlja. Još je bio uznemiren uspomenama koje je probudio dopis o Crvenoj Ruži.Njegov um slijedio je logični niz misli i prešao je na putovanje na koje je trebao krenuti uponoć i na dječaka koji je čekao njegov dolazak. Nije vidio Nicholasa dva mjeseca.Vjerojatno je još narastao i nesumnjivo je govorio još bolje. Rječnik mu je bio vrlo bogat zanjegovu dob. Očinski ponos bio je buržujski osjećaj, pa ga Ramon pokuša zatomiti. Nije smiostajati na prozoru i maštati dok ima toliko posla koji valja obaviti. Pogleda na sat. Za četrdesetosam minuta čekao ga je sastanak koji je mogao presudno utjecati na njegovu karijeru uidućih deset godina. Vrati se za stol i uzme bilješke iz prve ladice. Katrina ih je otipkala nastroju s dvostrukim proredom. Prelista ih i primijeti da zna napamet svaku riječ. Naučio je doriječi izlaganje i svaka daljnja vježba bila bi na uštrb spontanosti. Odloži izvješće. U tomtrenutku začuje kucanje. Katrina pusti u ured službenika zaduženog za dokumentaciju. Ramonpotpiše primopredaju računalnog ispisa i kad su Katrina i službenik izišli, otvori omotnicu iizvadi list na stol. Protej je bilo kodno ime jednog drugoga njegovog južnoafričkog agenta.Zvao se Dieter Reinhardt i bio je Nijemac, rođen 1930. u Dresdenu. Otac mu je biozapovjednik jedne podmornice admirala Doenitza. Nakon podjele Njemačke Reinhardt je kaovježbenik ušao u tada nastajuću Ratnu mornaricu Njemačke Demokratske Republike, a dvijegodine potom unovačio ga je KGB. Nakon toga je Joe Cicero osobno osmislio i izveo njegovbijeg preko Berlinskog zida. Reinhardt i supruga 1960. emigrirali su u Južnu Afriku, a nakonšto je dobio državljanstvo, ušao je u Ratnu mornaricu i došao do čina kommandanta.Trenutačno je bio šef veza u glavnom stožeru u Silver Mineu. Ispis je bio kopija izvješća kojeje poslao prije tri tjedna i koje se odnosilo na Siemensovu radarsku mrežu,; Ramon staviizvješće Crvene Ruže o istoj instalaciji pored izvješća Proteja i počne ih uspoređivati dio podio, odlomak po odlomak. Nakon deset minuta bio je siguran da se u potpunosti podudaraju, iu cjelini i u pojedinostima. Pouzdanost Proteja bila je najvišeg stupnja. Tijekom desetljeća uviše je navrata iskušana i zaslužila je klasu 1, kao izvor najviše kategorije. Crvena Ruža prošlaje tek prvu sigurnosnu provjeru. Sad se mogla smatrati aktivnom i mogla je biti razvrstana uklasu 3. Nakon gotovo četiri godine brižljivo izvodenih priprema Ramon je plan držaoprihvatljivim. Nasmije se portretu Leonida Iljiča Brežnjeva na suprotnom zidu, a generalnisekretar uzvišeno ga je gledao ispod nakostriješenih obrva. Katrina ga pozove na privatnuliniju. »Gospodine pukovniče, čekaju Vas na gornjem katu za šest minuta.« «Hvala,drugarice. Dođite ovamo da budete nazočni uništenju dokumenata.« Katrina je stajala uznjega dok je ubacivao ispis Protejevog izvješća u namjenski stroj, potom potpiše bilješku udnevniku o izvršenom uništenju. Gledala ga je dok je zakopčavao dolamu i namještao redove

odličja pred malim zidnim ogledalom. Zatim mu pruži bilješke za sastanak. «Sretno, družepukovniče.« Stajala je tik do njega, lica podignuta k njegovom. «Hvala.» Ramon ode nedodirnuvši je. Ne bi to nikad učinio u uredu. Ramon je sam čekao u dvorani za sastanke nazadnjem katu. Pustili su ga da čeka deset minuta. Zidovi su bili oličeni u bijelo. Nije bilolamperije iza koje bi mogli biti skriveni mikrofoni. Izuzev neizbježnih Lenjinovih iBrežnjevljevrh portreta, nije bilo druge dekoracije. Oko stola je bilo dvanaest stolaca, aRamon je ostao na nogama svih deset minuta. Napokon se otvoriše vrata direktorovog ureda.General Juri Borodin bio je šef Četvrte uprave. Na novoj dužnosti Ramon je za svojedjelovanje odgovarao izravno njemu. Debeli sedamdesetogodišnjak sijede kose, oprezan inedokučiv, bio je odjeven u staromodno odijelo. Ramon mu se divio i plašio ga se. Čovjekkoji je ušao za njim u prostoriju za sastanke zavrijedio je još veće poštovanje. Bio je mladi odBorodina, upravo je navršio pedeset godina, ali je već bio član Prezidijuma Vrhovnog sovjetai zamjenik ministra vanjskih poslova. Ramonovo izvješće izazvalo je snažniju reakciju odpredviđene. Pozvan je da brani svoje stavove pred jednim od stotine najutjecajnijih ljudi uSovjetskom Savezu. Aleksej Judenič bio je nizak i mršav, ali imao je vatren i prodoran pogledmistika. Na brzinu se rukovao s Ramonom i zapiljio se načas u njegove oči dok ih je Borodinupoznavao. Potom sjedne, a njegovi suradnici uz njega. «Vi, mladiću, imate jako napredneideje», započne grubo, jer riječ kojom ga je oslovio nije nužno bila kompliment. Ministarvanjskih poslova nije novinama pridavao istu važnost koju je priznavao tradicionalnoj iprovjerenoj politici. «Htjeli biste da nakon toliko vremena uskratimo svoju podrškuoslobodilačkim pokretima u Južnoj Africi, Afričkom nacionalnom kongresu i južnoafričkojKomunističkoj stranci, odnosno oružanoj borbi uopće.» «Uz dužno poštovanje, družedirektore«, odgovori smireno Ramon, «nije to ono što kanim predložiti.» «Onda sam krivoprotumačio Vaše izvješće. Niste li napisali da se ANC pokazao najnesposobnijom inajneproduktivnijom gerilskom organizacijom u suvremenoj povijesti?» «Ukazao sam narazloge i na način kako bi se mogle ispraviti pogreške iz prošlosti.« Judenič zagunda i prelistasvoju kopiju izvješća. »Nastavite. Objasnite mi zašto oružana borba u Južnoj Africi ne bitrebala polučiti isti uspjeh kao, primjerice, u Alžiru.» »Postoje ključne razlike, družezamjenice ministra. Alžirski koloni, takozvani piedsnoirs, bili su Francuzi, a Francuska jeblizu, odmah preko Sredozemnog mora. Bijeli Afrikaner nema jednako laku odstupnicu. Izanjega je Atlantski ocean. Mora se boriti, Afrika je njegova domovina.« : «Da.» Judeničpotvrdi. »Nastavite.« «Alžirski FLNovi gerilci bili su ujedinjeni muslimanskom vjerom izajedničkim jezikom. Vodili su sveti rat, džihad. Afrički crnci nemaju isto nadahnuće.Podijeljeni su jezikom i plemenskim neprijateljstvima. ANC je, na primjer, gotovo isključivoorganizacija Xhosa, koja odbija najbrojnije i najmoćnije pleme, Zulu.» Judenič je petnaestminuta slušao ne prekidajući Ramona i ne skidajući pogled s njegova lica. Kad je on naposljetku prestao govoriti, upita ga ne podižući glas: «Koju alternativu predlažete?« «Nije toalternativa«, odmahne Ramon glavom. «Naravno da se oružana borba mora nastaviti. Imamladih, pametnijih i angažiranijih ljudi koji se nameću u njoj, ljudi poput Raleigha Tabake. Ubudućnosti će možda postići veće uspjehe. Ono što predlažem je nadopuna borbe, ekonomskinapad, niz bojkota i obvezujućih sankcija...« «Mi nemamo ekonomskih veza s JužnomAfrikom«, osorno dobaci Judenič. »Predlažem da prepustimo našim najvećim neprijateljimada to učine za nas. Predlažem da u Americi i Zapadnoj Europi organiziramo kampanju kakobismo uništili južnoafričku ekonomiju. Prepustimo našim neprijateljima da pripreme teren ida posiju sjeme revolucije. Mi ćemo ubrati plodove.« «Kako predlažete da postupimo?« «Viznate da imamo izvrsne infiltracije u američku Demokratsku stranku. Imamo pristup najvišimrazinama američkih sredstava javnog priopćavanja. Naš utjecaj u organizacijama kao što suNAACP i Trans Africa Foundation prevladavajući je. Predlažem da postupimo tako da JužnaAfrika i apartheid postanu bojni poklič američkih ljevičara. Traže nešto što će ih ujediniti: mićemo im to dati. Učinit ćemo Južnu Afriku unutarnjopolitičkim problemom Sjedinjenih

Država. Američki crnci trkom će se okupiti pod taj barjak, a kako bi si osigurali njihoveglasove, demokrati će vrlo brzo krenuti za njima. Organizirat ćemo kampanju u getima i nasveučilištima po Americi s ciljem nametanja takvih obvezujućih ekonomskih sankcija koje ćeuništiti gospodarstvo Južne Afrike i dovesti do kraha vlasti čineći je nesposobnom da se branii da uporabi svoje snage sigurnosti. Kad do toga dođe, intervenirat ćemo i dovest ćemo navlast vladu koju mi izaberemo.« Neko su vrijeme u tišini razmišljali o toj blistavoj viziji.Aleksej Judenič nakašlje se i upita: «Koliko će nas stajati... u novcu?» »Milijarde dolara»,prizna Ramon i kad opazi da se Judeničevo lice mršti, nastavi: «Milijarde američkih dolara,druže zamjenice ministra. Pustit ćemo da Demokratska stranka puše u našu sviralu, a daamerički narod to plati.» Zamjenik ministra Judenič nasmiješi se prvi put tog poslijepodneva.Rasprava je potrajala još dva sata prije no što je Juri Borodin zvonom pozvao svogpomoćnika. «Votka», zapovjedi. Votka je stigla na srebrenom pladnju. Boca je bila ledena.Aleksej Judenič izrekne prvu od mnogih zdravica. »Američkoj Demokratskoj stranci!»Nasmijali su se, popili naiskap, rukovali se, potapšali po ramenima. Direktor Borodinpromijeni mjesto i sjedne do Ramona Machada. Gesta nikome nije promakla. Stao je nastranu svog mladog, genijalnog pobočnika. Katrinin stan bio je u jednoj od najljepših četvrtigrada. S prozora spavaće sobe vidio se Park Gorkog i zabavni centar. Kad je Ramon izišao izČajke i ušao u kuću, veliki kotač polako se okretao ispod sivih oblaka, osvijetljen mnoštvomčarobnih svjetala. Zgrada je bila relikvija iz carske, predrevolucionarne Rusije, nalik velikojsvadbenoj torti u baroknom stilu. Nije bilo dizala, pa se Ramon pješke uspeo na šesti kat.Kretanje mu je pomoglo da rastjera alkoholne pare votke koje su mu zamaglile moždanevijuge. Katrinina majka s ljubavlju je pripremila veliku svinjsku kobasicu s kupusom. Uvijekkupus. Cijela je zgrada vonjala po kuhanom kupusu. Katrinini roditelji odnosili su se premaRamonu sa sluganskom poniznošću. Majka mu stavi u tanjur najveći komad kobasice dok muje Katrina točila votku s paprom. Kad su pojeli, roditelji su otišli susjedima gledati televiziju ipoveli su sa sobom dječaka kako bi se Katrina i Ramon mogli oprostiti. «Nedostajat ćeš mi»,promrmlja Katrina. Povede ga do kreveta u svojoj sobi i otkopči suknju, koja joj sklizne dogležnjeva. «Molim te, brzo se vrati.» Imali su sat vremena do Ramonovog odlaska uzrakoplovnu luku. Katrinina je koža bila baršunasta i topla, a majušne plave venice zrakastosu se širile iz velikih, tamnoružičastih, gotovo smeđih bradavica. Ramon je imao dovoljnovremena da se pobrine za nju. Preostalo joj je tek toliko snage da ga teturavo isprati do vrata.Pohabani kućni ogrtač pokrivao je savršena ramena, a uvojci su bili raščešljani. Na pragu seKatrina pripije uz njega i poljubi ga, dugo. «Brzo mi se vrati, molim te. Oh, molim te!» U todoba dana nije bilo prometa na cesti za zračnu luku: tek nekoliko vojnih kamiona. Vožnja jepotrajala manje od pola sata. Ramon je tako često putovao da je smislio svoj sistem zasmanjivanje neugodnih učinaka promjene vremenskih zona. Tijekom leta nije jeo i nije pioalkohol, a bio je naviknut spavati u svim uvjetima. Čovjek koji je mogao zaspati na ležaju odoštrog etiopskog kamenja pri temperaturi od četrdeset dva stupnja ili u vlažnojsrednjoameričkoj riječnoj prašumi dok stonoge plaze po njemu mogao je spavati i naneudobnom sjedalu zrakoplova. Premda je sunce bilo žarko i natapalo znojem sportskukošulju po leđima i ispod pazuha, kad je sletio u zrakoplovnu luku Jose Marti u Havani, zanjega je još uvijek bila zimska noć u Moskvi, a ne krepko karipsko podne. Odmah se ukrca udrugi zrakoplov, staru Dakotu na lokalnoj liniji za Cienfuegos. Iziđe iz zrakoplovne luke skovčegom u ruci, dogovori se s vozačem jednog starog taksija na stajalištu i krene put vojnogkampa Buenaventura. Vozili su duž svjetlucave vode Zaljeva svinja i prošli pored muzejaposvećenog bitci koja se tu odigrala. Kad god bi se prisjetio svoje uloge u poniženjunanesenom američkim barbarima, uvijek ga je obuzimao trijumfalan osjećaj. Bilo je kasnoposlijepodne kad ga je taksi dovezao do ulaza u kamp Buenaventura. Dnevne aktivnosti bilesu pri kraju i kolone padobranske bojne Che Guevara vraćale su se u vojarne. Ti vrhunskivojnici u radnim odorama bili su obučeni za jurišne zadatke u bilo kojem dijelu svijeta: ali

nakon posljednje sjednice Politbiroa u Havani pripremani su prvenstveno za zadatke u Africi.Ramon sačeka prolazak postrojbe. Mladići i djevojke pjevali su revolucionarnu budnicu kojese dobro sjećao iz teških dana Sierra Maestre. Zemlja bezemljaša, tako joj je bio naslov, a odriječi pjesme naježio se iako je otad prošlo već mnogo vremena. Pokaže propusnicu na ulazuu naselje za oženjene časnike. Ramon je bio u sportskoj košulji, lakim pamučnim hlačama isandalama, ali narednik straže ponizno ga pozdravi kad pročita ime i čin. Ramon je bio jedanod osamdeset dvojice junaka čija su se imena skandirala u školama i bodegama. Njegovakućica bila je u nizu jednakih takvih zdanja u palmiku iznad plaže. Imala je dvije sobe i ravankrov. Mirna voda Zaljeva svinja svjetlucala je između visokih krivih debla. Adra Olivaresmela je malu verandu. Podigne glavu i prepozna ga kad je došao na stotinjak koraka od kuće,ali ne pokaže nikakvu reakciju. «Dobro došao, druže pukovniče», reče kad je došao naverandu i premda je pognula glavu, nije uspjela prikriti vidljivi strah u svojim očima. «Gdje jeNicholas?», upita on odlažući kovčeg na pod. U odgovor žena pokaže glavom plažu. Žalom jetrčala skupina djece. Njihova prodorna vika bila je glasnija od šuma povjetarca u krošnjamapalma. Svi su bili u kupaćim kostimima, preplanuli i krepki od mora i sunca. Nicholas jestajao malo po strani od ostalih i Ramonu zaigra srce kad prepozna sina. Tek gaje tijekomposljednje godine počeo tako pojmiti. Prije je za njega uvijek bio «dječak», odnosno «sinCrvene Ruže» u izvješćima odjelu. No, neprimjetno je postao «moj sin», ali samo u njegovimmislima. Te riječi nije nikad izgovorio niti napisao. Ramon se udalji od kućice i spusti se krozpalmik do plaže. Sjedne na mali protuolujni nasip i pogleda sina. n Nicholasu su bile trigodine. Bio je napredan, dobro tjelesno razvijen za svoju dob. Njegovi su udovi bili već dugi,bez traga dječjeg sala, što je značilo da će vjerojatno biti visok kad odraste. Izbočio se,osovivši se svom težinom na jednu nogu, s rukom na kuku, u pozi koja je podsjećala naMichelangelovog Davida. Ramonovo zanimanje za dječaka oživjelo je kad je postalo jasno daje iznimno pametan. Izvješća odgojiteljice u dječjem vrtiću kampa bila su euforična. Crtao je igovorio kao nekoliko godina starije dijete. Do tog trenutka Ramon nije aktivno sudjelovao uodgoju sina. Našao je smještaj za Nicholasa i Adru Olivares preko DGA u Havani. Adra jesad bila poručnica državne sigurnosti. Ramon je i to ishodio. Bilo je nužno da Adra budečasnica kako bi mogla stanovati u jednoj od kućica u Buenaventuri i kako bi Nicholas mogaopohađati dječji vrtić u vojnoj bazi. Prve dvije godine Ramon nije vidio malog, iako su mnogaizvješća vojne ambulante i nadleštva za odgoj i naobrazbu prolazila kroz njegove ruke kad jepripremao poruke za Crvenu Ružu. Na posljetku su izvješća i priložene fotografije pobudili injegovo zanimanje. Namjenski je iz prijestolnice pošao u Buenaventuru. Činilo se da ga jedječarac odmah prepoznao. Skrio se iza Adrinih nogu i preplašeno ga pogledavao. Posljednjiput prije toga vidio je oca u operacijskoj dvorani vojne klinike u Buenaventuri, gdje je Ramonuprizorio njegovo djelomično davljenje pred kamerom kako bi natjerao Crvenu Ružu da muse potpuno potčini. Nicholas je tada imao nekoliko tjedana. Nije bilo moguće da se sjećatoga... a ipak, njegova reakcija na Ramona bila je presilovita da bi bila puka slučajnost.Neočekivano, Ramona je iznenadio način kako je reagirao na dječakovu prestravljenost. Bioje naviknut da se drugi pred njim tresu i rijetko je morao pribjegavati zornim dokazima svojenesmiljenosti kako bi izazvao strah u ljudima, ali ovaj put sve je bilo drukčije. Nikad ni zajedno ljudsko biće nije osjetio ljubav, osim za svoju majku i za svog rođaka Fidela. I uvijek jeto smatrao svojom prednošću. U njemu nije bilo osjećaja i emocija, a to mu je omogućavaloda svoje odluke i djela temelji isključivo na logičnom sudu i razboru. Kad je bilo nužno, bioje u stanju žrtvovati dugogodišnjeg prijatelja bez ikakva oklijevanja i bez suvišnog grizodušja.Znao je nježno voditi ljubav s nekom lijepom ženom i nakon nekoliko sati, bez ikakvapremišljanja, narediti njezinu likvidaciju. Odgojio se da bude iznad slabićkih ovozemaljskihobzira. Kalio se dok nije postao jedan od Lenjinovih ljudi od čelika i vježbao je svoju snagu ivolju dok ih nije pretvorio u strašno oružje... A onda, neočekivano, otkrio je to napuknuće učeliku svoje duše. «Majušno naprsnuče», pomisli, tješeći se dok je sjedio na nasipu pod

karipskim suncem i promatrao dječaka. »Majušno naprsnuće sječiva, i to samo zato jer je diomene. Moja krv, tijelo moga tijela, moja nada u besmrtnost.« Opet pomisli na događaj uvojnoj klinici. U mašti je opet vidio maleckog kako se koprca u liječnikovu stisku,davljeničko disanje kad je izvukao mokru glavicu iz kade s vodom. Pomisao na to nije gaužasnula. Tada je to bilo nužno, pomisli. Nema mjesta kajanju ako je čin nužan, ako je činčelične volje. Dječak uzme školjku iz pijeska. Vrtio ju je u rukama i pognuo glavu kako biproučio svjetlucavi sedef. Nicholasova je kosa bila tamna, kovrčava i premda je bila mokra odmora, u njoj su bljeskale male crvenkaste iskrice. Naslijedio je mnoga majčina obilježja: bilasu prepoznatljiva u klasičnom, tankom nosu i blagoj crti brade. Ali, zelene oči bile su poputRamonovih. Iznenada, dječak podigne ruku i baci školjku, koja počne skakati po vodiostavljajući za sobom male krugove na mjestima gdje je dodirnula glatku površinu. Potom seNicholas okrene i krene žalom, ali u tom trenutku iz skupine djece koja su se igrala na plažizačuje se prestrašeni krik. Jedna djevojčica pala je na bijeli pijesak i viknula. «Nicholas!» Suzdahom strpljenja Nicholas se vrati do nje i digne je na noge. Djevojčica je bila dražesna,jedan joj je obraz bio uprljan pijeskom, a velike tamne oči pune suza. Kupaći kostim skliznuojoj je do koljena i otkrio pukotinu između okruglih i ružičastih debelih mesa. Nicholas jojnavuče kostim i odvede je za ruku do vode. Opere joj pijesak s obraza i obriše joj suze.Djevojčica još jednom zašmrca i prestane se derati. Uhvati Nicholasa za ruku i vrati se natragcupkajući uz njega. «Vodim te tvojoj mami», reče Nicholas, a onda podigne glavu i ugledaoca. Istog časa stane i upre pogled u njega. Ramon opazi u njegovim očima bljesak odmahzatomljenog straha. Potom Nicholas izazovno podigne glavu i njegov izraz lica postaneravnodušan. Ramonu se sve to dopalo. Bilo je dobro da je dječaka strah, jer strah je temeljpoštovanja i poslušnosti. Bilo je dobro da ga zna prikriti i nadvladati. Sposobnost prikrivanjastraha jedna je od osobina vode. Nicholas je već iskazivao veliku snagu volje za svoju dob.Moj je sin, pomisli Ramon i zapovjedno podigne ruku. «Dodi ovamo, dečko», reče.Djevojčica ustukne, pusti Nicholasovu ruku i pobjegne ponovno se derući: no, ovaj je putzvala majku. Ramon se niti ne osvrne za njom. Često je tako djelovao na djecu. Nicholasprikupi hrabrost i poslušno se odazove. «Dobar dan, oče.» Pruži mu ruku ozbiljna lica.«Dobar dan, Nicholas.» Ramon je sina naučio da se rukuje kao muškarac, ali Adra ga jenaučila da ga oslovljava s «oče». Nije joj to smio dopustiti, ali na koncu je bio zadovoljan štojest. Kad bi ga dječak tako oslovio, uzbibao bi se, ali to si je mogao dopustiti. Ionako si jemalo toga dopuštao. «Sjedni ovamo.» Ramon pokaže na nasip i Nicholas se popne i sjednenjišući nogama. Neko su vrijeme sjedili u tišini. Ramon nije odobravao dječje brbljanje. Kadje napokon upitao: «Kako je?», Nicholas ozbiljno razmisli o pitanju. «Svaki dan bio sam uškoli.» «Što vas uče u školi?» «Učimo vježbe i revolucionarne pjesme.» Nicholas se načaszamisli. «I crtamo.» Dugo su šutjeli, sve dok Nicholas ne nastavi: «Popodne plivamo i igramonogomet, a navečer pomažem Adri u kućanskim poslovima. Poslije toga zajedno gledamoteleviziju.« Tri su mu godine, reče si Ramon. Zapadnjačko dijete kojemu bi bilo upućeno topitanje odgovorilo bi «Ništa» ili «Svašta». Nicholas je odgovorio kao odrastao čovjek... kaostarčić. «Donio sam ti dar», reče Ramon. «Hvala, oče.» «Ne želiš znati što?» «Ti ćeš mi gapokazati«, odvrati Nicholas. «Tada ću vidjeti što si mi darovao.» Radilo se o plastičnommodelu Kalašnjikova. Premda je bio manjih dimenzija, u svakoj je pojedinosti odgovaraooriginalu, imao je i spremnik pun šarenih metaka. Ramon ga je kupio u trgovini igračaka zaposljednjeg boravka u Londonu. Nicholasove oči zaiskriše kad ga uzme u ruku i uperi gaprema plaži. Osim prvog bljeska straha, bila je to jedina stvarna emocija koju je pokazao odRamonova dolaska. Kad je pritisnuo otponac, igračka ratoborno zaštekče. «Jako je lijep», rečeNicholas. » «Hvala, oče.» «Lijepa igračka za hrabrog sina revolucije«, reče Ramon. «Ja samhrabri sin revolucije?« «Bit ćeš jednog dana», reče Ramon. «Druže pukovniče, vrijeme je dase dečko okupa», prekine ih Adra nepovjerljiva držanja. i Uzme Nicholasa za ruku i odvedega u kuću. Ramon se othrva porivu da pode s njima. Bilo bi nedolično sudjelovati u jednom

buržujskom kućnom ritualu. Umjesto toga ode do stola u dnu verande, gdje mu je Adrapripremila vrč limunova soka i bocu ruma Havana Club, nepobitno najboljeg na svijetu.Ramon si napravi jedan mojito, potom odabere cigaru iz kutije na stolu. Pušio je samo kad jebio doma, na Kubi, i to samo najbolje cigare Miguela Fernandeza Roiga, i Adra je to znala.Poput Havana Cluba, Roigove cigare bile su najfinije na svijetu. Ramon je uzeo visoku čašusa zašećerenim rubom i cigaru, sjeo i gledao zalazak koji je vodu zaljeva pretvarao u krvavozlato. Slušao je sina kako pljuska i veselo viče u kupaonici i Adrine odgovore. Ramon je bioratnik i nomad. Ništa u njegovom životu nije bilo sličnije vlastitom domu od ovoga: možda jeto bila dječakova zasluga. »bs: Adra posluži piletinu i moros y cristianos, mješavinu crnoggraha i bijele riže. Preko DGA Ramon je za obitelj nabavio privilegiranu karticu za namirnice.Htio je da dječak bude snažan i dobro uhranjen. «Ubrzo ćeš sa mnom na put», reče mu dok suobjedovali. «Preko mora. Bi li to volio, Nicholas?» «Adra će s nama?» Pitanje zasmetaRamomr. nije bio svjestan daje negodovanje izazvano ljubomorom. «Da», odgovori osorno.«Onda će mi se dopasti», reče Nicholas. «Kamo idemo?» «U Španjolsku«, reče Ramon. «Uzemlju tvojih predaka, zemlju gdje si se rodio.« Nakon večere Nicholas je dobio dozvolu dasat vremena gleda televiziju. Kad je vidjela da mu se oči sklapaju, Adra ga odnese u njegovusobu. A kad se vrati u mali, skromno namješten dnevni boravak, upita Ramona: «Želiš li menoćas?» Ramon klimne glavom. Adra je imala više od četrdeset godina. Ali, trbuh joj je bioravan, bedra jedra i krepka. Nikad nije rodila i imala je izuzetnu kontrolu mišića. Kad biRamon to zatražio od nje, uzbudila bi ga malom igricom: on bi držao jedan kraj olovke, a onabi je slomila na pola grčevitim stiskom vaginalnog sfinktera. Bila je iskusna, jedna odnajnagonskijih ljubavnica koju je ikada imao... a povrh toga, plašila ga se i to je obomapovećavalo užitak. U zoru Ramon je otišao na plivanje. Došao je do vrha zaljeva i potom sevratio boreći se s plimom, mukotrpno napredujući kroz uzburkano more. Kad se vratio splaže, Nicholas je bio spreman za polazak u vrtić. Vojni jeep i vozač čekali su pred vratimakuće. Ramon je obukao radnu odoru padobranaca s beretkom. To je bila revolucionarnaodora, tako različita od ruske, pune pozlaćenih uresa, s crvenim rubovima i odličjima.Nicholas ponosno sjedne pored njega u jeep za kratku vožnju do vrtića, gdje ga iskrcašeispred ulaza. Vožnja do Havane potrajala je nešto više od dva sata zbog berbe šećerne trske.Nebo iznad brežuljaka bilo je crno od dima vatra zapaljenih na nasadima, a cesta je bila punagolemih kamiona natovarenih posječenom trskom koju su prevozili u rafinerije. Kad su stigliu grad, vozač je Ramonu stao na rubu goleme Plaža de la Revohicion, s obeliskom visokimsto metara u spomen na Josea Martija, narodnog junaka koji je 1892. osnovao Kubanskurevolucionarnu stranku. Trg je bio pozornica mnogih ushićenih oceanskih skupova stranke,kad se milijun i više Kubanaca okupljalo kako bi poslušalo govore Fidela Castra. Uredpredsjednika bio je u sjedištu Centralnog komiteta Kubanske komunističke stranke, čiji je prvisekretar bio El Jefe. Ured u kojem je primio Ramona bio je skromno uređen, kako su nalagalarevolucionarna načela. Glomazni stol ispod stropnog ventilatora bio je krcat papirima iizvješćima. Bijeli zidovi bili su prazni, samo je Lenjinov portret visio na zidu iza stola. FidelCastro ustane i zagrli Ramona. «Mi Zorro dorado», zadovoljno se nasmije. «Moja Zlatnalisica. Drago mi je što te vidim. Predugo si izbivao, stari druže. Predugo.» «Lijepo je vratitise, El Jefe.» Ramon je bio iskren. Volio ga je i poštovao više nego ikoga. Svaki je put bioiznenađen krupnoćom tog čovjeka kojeg je zvao Šef. Castro je bio puno viši od njega. Zagušiga u zagrljaju, potom se odmakne i promotri mu lice. »Izgledaš mi umorno, druže. Puno siradio.» «S izvrsnim rezultatima«, zajamči mu Ramon. «Dodi, sjednimo pored prozora»,pozove ga Castro. «Ispričaj mi.» Izabere dvije cigare Roig iz kutije na rubu stola pa pružijednu Ramonu, pripali je, potom pripali drugu sebi, i tada sjedne na stolac i nagne se naprijed,s cigarom u uglu usta. «Pričaj mi što je novo u Moskvi. Jesi li vidio Judeniča?» «Vidio samga, El Jefe, i sastanak je protekao dobro...», Ramon započne izvještaj. Bilo je uvriježeno međunjima da nema ćaskanja ili uvoda u ozbiljnu raspravu. Nitko od njih dvojice nije morao

pribjegavati smicalicama da bi se nametnuo u razgovoru. Ramon je mogao govoriti potpunoiskreno, nije se morao brinuti hoće li uvrijediti sugovornika i nije se morao truditi da pokušapoboljšati svoj položaj: on je bio neupitan. Bili su braća po krvi i duhu. Naravno, Castro je bioprevrtljiv. Znao je zaboraviti naklonost koju je prije imao za neku osobu. Dogodilo se to CheGuevari, još jednom od osamdeset dvojice junaka koji su se iskrcali s Granme. Che je pao unemilost nakon što se nije složio s Castrovom ekonomskom politikom, pa je bio poslan daglumi viteza lutalicu revolucije, Walta VVhitmana naoružanog ručnim bombama iKalašnjikovom. Da, dogodilo se Cheu, ali nije se nikad moglo dogoditi Ramonu. «Judenič jeobećao da će podržati naš novi izvoz», reče Ramon, a Castro se nasmije. Bila je to šala.Castro je bio nadahnuti politički veleum s rijetkim darom da svoj zanos vlastitom vizijomprenese na narodne mase. Ali, premda je bio učen čovjek, koji se bavio odvjetništvom prije nošto ga je revolucija uzdigla do svog vrha, nije bio ekonomist. Njegovo razumijevanjenedokučive ekonomske znanosti bilo je vrlo skromno. Nije se brinuo o platnoj bilanci,zaposlenosti i produktivnosti. Njegova zanosna vizija nije uzimala u obzir kukavne vidovednevne politike. Volio je sve što je veliko i smjelo. Ramon je razradio svoj plan tako da sedopadne El Jefeu. I, plan je bio smion i izravan. Problem je bio u činjenici da se bogatstvoKube temelji na tri proizvoda: šećeru, duhanu i kavi. A oni nisu bili dovoljni za prikupljanjekonvertibilne valute potrebne za finaciranje Castrovih ambicioznih planova urbane obnove isocijalne skrbi, a nadasve ne za osiguravanje pune zaposlenosti stanovništva u fazidemografske eksplozije. Nakon revolucije stanovništvo se udvostručilo. Premapredviđanjima, trebalo se opet udvostručiti u roku od deset godina. Ramonov plan bio jesmišljen u svrhu rješavanja tih problema. Trebao je pribaviti konvertibilnu valutu i pridonijetismanjenju nezaposlenosti na otoku. Pod «novim izvozom« podrazumijevao se zapravo izvozplaćenika, muškaraca i žena. Na desetke tisuća njih trebali su biti poslani diljem svijeta kakobi posvuda izveli revoluciju. Možda ih je bilo moguće izvesti stotinu tisuća, što je biladesetina sveukupne radne snage na otoku. Ta dovitljiva zamisao trebala je dokinutinezaposlenost i napuniti državnu blagajnu plaćama plaćeničke vojske. Castru se plan svidiood prvog dana kad mu ga je Ramon iznio. To je bila jedina vrsta ekonomskih mjera koju jemogao razumjeti i odobriti. «Judenič će to preporučiti Brežnjevu», zajamči mu Ramon. ACastro si pomiluje bradu kao da je crni mačak. «Ako Judenič preporuči, nećemo imati briga.»Nagne se naprijed s rukama na koljenima. «A, obojica znamo kamo želiš da budu poslani.»«Danas popodne imam sastanak u veleposlanstvu Tanzanije«, reče. U Havani je bilosedamnaest afričkih veleposlanstava i sva su predstavljala socijalističke vlade zemalja netomoslobođenih od kolonijalnog jarma. Tanzanija, pod vlašću Juliusa Nvererea, bila jenajmarksističkija zemlja od svih. Nverere je već bio izjavio da je svatko tko posjeduje više odjutra zemlje »kapitalist i narodni neprijatelj« te da će mu za kaznu država konfiscirati svunjegovu imovinu. Tanzanijci su gorljivo podupirali svakoga tko se borio za oslobođenjeporobljenih zemalja u ostatku Afike. Pružali su utočište oslobodilačkim borcima izbjeglim izportugalskih Angole i Mozambika, iz rasističke Južne Afrike i srednjovjekovne Etiopije podvlašću tiranskog cara Haile Selasija. U svim tim zemljama bilo bi se našlo posla za kubanskeplaćenike. «Sastat ću se s nekoliko časnika etiopske vojske, pobornika marksističkogsocijalizma, koji su spremni staviti život na kocku ne bi li zbacili jaram tlačitelja.» «Da.»Castro klimne glavom. «Etiopija je zrela za nas.» Ramon pogleda pepeo cigare: bio je dug petcentimetara. «Obojica znamo da ti je sudbina predodredila ulogu daleko od obala ovogprekrasnog otoka. Afrika te čeka!» Castro se zadovoljno uspravi i stavi velike dlanove nakoljena dok je Ramon dalje govorio: «Afrikanci su nagonski nepovjerljivi prema MajciRusiji. Svi Rusi u Kremlju su kavkaski tipovi... pojam je nastao u toj zemlji. Nažalost, unatočsvim njihovim velikim vrlinama, Rusi su većinom rasisti. Ne možemo to poreći. Mnogiafrički čelnici koji su studirali u Rusiji, posebice mladi, prolazeći hodnicima sveučilištaPatrice Lumumba, čuli su šaptom izgovorenu riječ obezyana, majmun. Rusi su bijelci i rasisti:

Afrikanci im ne vjeruju.« Ramon povuče dim. Nakon kratke stanke, Castro prekine šutnju.«Nastavi.» «S druge strane, El Jefe, ti si potomak Afrike. Tvojim žilama teče krv Afrikanacaprodanih na tržnici robija u Havani. Tvoji pretci podnosili su bič nadzornika i trpjeli jarambijelih tlačitelja. Pokažeš li brigu za sudbinu tog golemog kontinenta«, upozori ga Ramon,«tvoj utjecaj mogao bi se jako proširiti.« Castro je šutio i razmišljao o toj perspektivi, aRamon nastavi stišavši glas. «Moramo ti organizirati niz posjeta. Trijumfalno putovanje koječe početi u Egiptu i nastaviti se na jug kroz dvadeset država, u kojima ćeš afričkom narodumoći obznaniti svoju brigu i svoje sudioništvo. Pomisli što ćeš postići uspiješ li u njih uvjeritidvjesto milijuna Afrikanaca.« Ramon se nagne i dodirne mu ruku. «Nećeš više bitipredsjednik malog otoka pod opsadom, nećeš više biti igračka Amerike, već državniksvjetskih razmjera.« Tanzanijsko veleposlanstvo imalo je privremeno sjedište u jednomšpanjolskom kolonijalnom zdanju u starom gradu. Etiopljani su čekali Ramona. Tri mladačasnika vojske cara Haile Selasija. Samo je jedan od njih uistinu zanimao Ramona Machada.Sreo je satnika Getachewa Abebea u više navrata za svojih boravaka u Adis Abebi. U Etiopijije nemoguće razlučiti etnička obilježja. Tisućugodišnje invazije i miješanja kavkaskihplemena pridošlih s druge strane Crvenog mora i plemena iz srca afričkog kontinentaproizveli su nerazmrsiv splet. Nazivi kao što su Galla i Amhara odnose se na jezičnu ikulturnu, a ne na rasnu pripadnost. Ipak, u satniku Getachewu Abebeu prevladavala su čistadrevna afrička obilježja. Koža mu je bila jako tamna, usne debele i mekane. Bio je proizvodsveučilišta u Adis Abebi. Joe Cicero uspio je infiltrirati na sveučilište velik broj američkih ibritanskih marksista kao profesore i asistente. Jednog od najboljih studenata, GetachewaAbebea, preobrazili su u gorljivog marksistalenjinista. Ramon ga je godinama proučavao ipodilazio mu, a sad je odlučio daje on pravi čovjek. Bio je pametan, tvrdokoran i nesmiljen,potpuno predan ideji. Premda nije imao više od trideset pet godina, Ramon ga je privremenoodabrao za novog gospodara Etiopije. Dok su se rukovali u salonu sa stražnje stranetanzanijskog veleposlanstva, Ramon ga upozori migom i blagim pokretom glave u smjeruzbirke afričkih plemenskih maska koje su pokrivale zidove. Svaka je mogla skrivati mikrofon.Razgovor koji je uslijedio bio je neobavezan i beznačajan, a potrajao je manje od pola sata.Dok su se pozdravljali, Ramon se približi Abebeu i prošapta mu četiri riječi: mjesto i vrijeme.Dvojica se opet nađoše sat potom u najpoznatijem baru u starom gradu, Bodequita del Medio.Pod je bio pokriven piljevinom, a stolovi i stolci bili su istrošeni i u lošem stanju. Zidovi subili ispisani grafitima i potpisima, medu kojima je bilo i onih poznatih osoba: odHemingwayja do Spencera Tracvja i vojvode od Windsora, svi su tu pili. Njihove požutjelefotografije visjele su nahero po prljavim zidovima u jednostavnim drvenim okvirima koje suuneredile muhe. Dug i uzak lokal bio je ispunjen dimom. Kakofonija prenosnog radija, izkojega je dopirala narodna glazba bembe, i glasnih razgovora klijenata, nadjačala je njihovumirnu raspravu. Sjeli su u najdalji kut, obojica s mojitom pred sobom. Kondenzirana vodacurila je niz čaše i oblikovala vlažne krugove na drvu, ali ni jedan ni drugi nisu kušali piće.«Druže, vrijeme je gotovo sazrjelo», reče Ramon, a Abebe klimne glavom. «Amharski je lavstar i bez zuba, sin je slabašan i poročan idiot. Nacija stenje pod teretom njegove tiranije igladuje zbog najgore suše u zadnjem stoljeću. Vrijeme je sazrjelo.» «Dvije stvari moramoizbjeći», preporuči Ramon. «Prvo, oružanu revoluciju. Ako se vojska pobuni i odmah ubijecara, ti ćeš biti preskočen. Imaš prenizak čin. Vlast će preuzeti netko od generala.« «I, štoonda?», upita Abebe. «Koje je rješenje?» »Pritajena revolucija«, reče Ramon. Abebe je prviput čuo taj termin, no nije ga bio spreman prihvatiti. «Shvaćam», promrmlja. A Ramon ganastavi prosvjećivati. «Dergue treba zatražiti od Haile Selasija da izvijesti o svojim djelima izahtijevati abdikaciju. Kao što si rekao, stari je lav ostao bez zuba. Izoliran je. Morat će sepokoriti. Ti ćeš uporabiti sav svoj utjecaj u Dergueu, a ja ću iskoristiti svoj.» Dergueje bioetiopski parlament, skupština svih plemenskih i vojnih vođa, čelnika ministarstava i crkvenihvelikodostojnika, u koju su se infiltrirali mladi marksisti sa sveučilišta u Adis Abebi. Gotovo

su svi bili na izravnoj vezi s Ramonovom Četvrtom upravom. I svi su prihvatili GetachewaAbebea za vodu. «Potom ćemo uspostaviti privremenu vojnu vladu, a ja ću ubaciti u zemljuveliki kontingent Kubanaca. Tako ćemo učvrstiti tvoj položaj. Kad on bude osiguran, bitćemo spremni za sljedeći korak.» «Koji?», upita Abebe. «Car mora biti likvidiran«, rečeRamon. «Kako bismo preduhitrili reakciju monarhista.« «Smaknuće?» «Smaknuća su odvećjavni i odveć upadljivi spektakli.« Ramon odmahne glavom. «Starac je bolestan. Jednostavnoće umrijeti, a tada...» «A tada će biti izbori?«, upita Abebe. Ramon se zapilji u njega: tek kadopazi cinični smješak na velikim ljubičastim usnama Etiopljanina, kiselo se nasmije.»Iznenadio si me, druže«, prizna. «Na trenutak sam pomislio da govoriš ozbiljno. Posljednješto želimo su izbori, prije no što odaberemo novog predsjednika i oblik vladavine. Mase nisunikad bile u stanju vladati sobom, a još su manje znale izabrati osobe koje su trebale vladatinjima. Naša je dužnost da u njihovo ime izvršimo izbor. Kasnije, puno kasnije, nakon štobudeš proglašen predsjednikom marksističke socijalističke vlade, održat ćemo strogonadgledane izbore kako bismo potvrdili svoj odbir.» «Druže, trebat ću te u Adis Abebi», rečeAbebe. «Trebat ću tvoje vodstvo i čvrstu ruku Kube kako bih rukovodio borbom uuzbudljivim i pogibeljnim danima što nas očekuju.« «Bit ću tamo, druže», obeća Ramon.«Nas ćemo dvojica zajedno pokazati svijetu kako se izvodi revolucija.« Uvijek postoji rizik,pomisli Ramon, ali valja ga pomno procijeniti i usporediti s mogućim ishodima, a potom valjapoduzeti sve mjere opreza kako bi se taj rizik smanjio na minimum. Došlo je vrijeme da seCrvenoj Ruži omogući pristup djetetu, kao što joj je nakon Nicholasova rođenja bilo danovrijeme za uspostavu početne veze s njim i dopušteno da doji sina, da upozna svaki detaljnjegova tjelešca. Sad je veza nesumnjivo oslabila, jer protekle su tri godine. Ramon seposlužio prijetećim videom, fotografijama i izvješćima ambulante i dječjeg vrtića kako bipojačao njezin majčinski nagon. Tri godine su svejedno bile duge i slutio je da njegova moćnad Crvenom Ružom slabi. Morala je biti nagrađena za predaju autentičnog izvješća oSiemensovim radarima i morala je spoznati da je suradnja jedini otvoreni put pred njom. Sdruge strane, valjalo je paziti da se ne osjeti poriv da pokuša neku ludost. Bila je snažne iustrajne naravi. Njezin je duh bio opasan, njezina energija teško savladiva. Bilo je mogućezatrašiti je, ali je li bilo moguće potpuno je potčiniti? Još nije bio siguran. Igra je morala bitivodena s najvećom pažnjom. Nije smjela doći na pomisao da je susret s Nicholasom izrazsamilosti. Moralo joj se dati do znanja da je sputana u stupici čeličnim lancima. Ramon jerazmotrio sve moguće negativne reakcije koje je posjet mogao izazvati. Najvjerojatnija je bilada Crvena Ruža dođe na bezumnu pomisao da pobjegne s dječakom ili da pripremi operacijuotmice. Poduzeo je potrebne mjere opreza. Hacienda je bila na izoliranom mjestu, pripadala jejednom španjolskom komunistu koji je bio na putovanju u New Yorku s cijelom obitelji.Ramon je tamo prebacio skupinu djelatnika KGBa da nadziru susret. Dvanaest čuvara bilo jeraspoređeno na strateške točke na haciendi i oko nje. Svi su bili naoružani. Oružje je stiglo uMadrid diplomatskom poštom, skupa s aparatima za radiovezu i drogama koje su moglepostati nužne ako Crvena Ruža postane opasno histerična kad vidi sina. Odabrao jeŠpanjolsku s razlogom. Crvena Ruža nije smjela vidjeti gdje je smješten Nicholas. Ramon jepoznavao moć i utjecaj obitelji Courtenev. Kad bi se Crvena Ruža povjerila ocu i kad bi znaligdje se nalazi dječak, mogli bi unajmiti skupinu plaćenika ili uvjeriti južnoafričku tajnuslužbu da organizira otmicu. Trebalo ju je uvjeriti da se Nicholas stalno nalazi u Španjolskoj.Naravno, to je bilo najlogičnije, jer se Nicholas tamo rodio i Crvena je Ruža znala da jeRamon Španjolac. Posljednji je put vidjela dječaka u Španjolskoj. Nije imala razloga sumnjatida je odveden u neku drugu zemlju, napose ne preko Atlantika. Stigli su Aeroflotovimzrakoplovom iz Havane u London, i na Heathrovvu su se ukrcali u zrakoplov IberianAirwaysa. Nakon susreta Adra i dječak trebali su se vratiti istim putem nazad, pod nadzoromdvojice KGBovih čuvara, dok je Ramon čekao put na jug, u Etiopiju. Ramon je stajao naprozoru tornja haciende. Kroz mračnice je vidio krov od crvenog crijepa, ispran i djelomično

pokriven mahovinom i lišajem koji su se tijekom jednog stoljeća proširili po njemu. Debelibijelo ožbukani zidovi uzdizali su se oko središnjeg travnatog dvorišta, a u sredini je biobazen. U svakom je kutu rasla jedna palma i ispod njihovog dugog elegantnog lišća visjeli suveliki grozdovi zlatnožutih, gotovo dozrelih datula. S tornja je Ramon mogao promatrati nesamo dvorište, već i polja i vinograde oko haciende, ali je pritom bio zaklonjen drvenimmračnicama. Medu puteljcima koji su dijelili vinograde bilo je skriveno nekoliko vozila, kojasu na njegovu zapovijed bila spremna za intervenciju i presijecanje odstupnice. Ramon jerasporedio preostalih osam čuvara oko imanja i na prozore koji su gledali u dvorište. Jedan jebio naoružan snajperom, a jedan puškom za uspavljivanje. No, vjerovao je da ih neće bitinužno uporabiti. Cijela operacija bila je vrlo skupa uzimajući u obzir troškove zrakoplovnihkarata i osoblja koje je sudjelovalo u njoj. No ipak, rusko veleposlanstvo u Madridu stavilomu je na raspolaganje čuvare i vozila, a vlasnik haciende nije htio biti plaćen. Ramon opetosjeti napad žgaravice pri pomisli na škrtost financijskog odsjeka i na vrijeme koje je moraouludo trošiti ispunjavajući izjave o troškovima i pravdajući svaku stavku revizorima. Kako jemoguće da knjigovođa shvati potrebe i prioritete operacije na terenu? Bi li bilo moguće učinitii mnogo više bez tog stalnog administrativnog nadzora? Kako su mogli odrediti cijenu državibačenoj u zagrljaj Sovjetskog Saveza? Prigušeno pucketanje walkietalkiea prekine toneugodno razmišljanje. «Da?», reče. «Ovdje Trojka. Vozilo na vidiku.» Bio je to čuvar nakraju puteljka s južne strane imanja. Ramon ode do južnog prozora tornja i opazi žutu prašinukoju je automobil podizao iznad vinograda. «Dobro.» Vrati se na prijašnje mjesto i dade znakvezistici posuđenoj iz veleposlanstva. Sjedila je za elektroničkom konzolom s ambijentalnimmikrofonom uperenim u dvorište. Svaka riječ, zvaki zvuk proizveden u tom dvorištu trebao jebiti snimljen, a susret je trebao biti zabilježen i na videosnimku. Naravno, u svim prostorijamahaciende u koje je mogla ući Crvena Ruža, uključujući zahode i kupaonice, bile supostavljene skrivene kamere i mikrofoni koji su se sami uključivali na svaki šum. Ramon jeopremu uzeo iz veleposlanstva u Madridu. Pored glavnog cilja operacije, glasovni uzorci iažurirane fotografije predstavljali su njezin zanimljiv dodatni proizvod. Automobil se pojavinakon što je prošao kroz ulazna vrata imanja. Radilo se o modroj Cortini s diplomatskimtablicama. Stane ispred glavnih vrata haciende. Isabella Courtenev iziđe prva, a za njom čuvariz veleposlanstva koji ju je dopratio iz zrakoplovne luke. Zastane na popločenom drvoredu ipodigne pogled prema prozorima tornja, kao da osjeća na sebi Ramonov pogled. Ramon uzmedvogled i promotri je. Izuzetno se promijenila tijekom proteklih godina, otkad ju je zadnji putvidio. Malo je toga ostalo od hirovite i luckaste djevojke. Sad je bila zrela žena. Crte licaočvrsnule su. Bila je mršava, premršava, s crnim kolobarima oko očiju. Ni s te udaljenosti nijebilo teško uočiti prve znake koje su životne nedaće utisnule na uglovima ustiju i novu,odlučnu crtu brade. Izgledala je tužno, kao da iz nje zrači patnja, i to ga je očaralo. Nije višebila onako ljupka, ali je bila mnogo privlačnija i zanimljivija no što se sjećao. Nenadano mupadne na um da je Nicholasova majka i istog časa osjeti tračak samilosti za nju. Osjećaji su gaizdali i to mu zasmeta: zatomi poriv suosjećanja. Nije se sjećao da je ikada doživio tako bolanosjećaj za neku osobu u tretmanu, ni u ćelijama za ispitivanja ispod Lubjanke, ni predkozlićima za mučenje u kongoanskoj prašumi. Srdžbu koja ga obuzme usmjeri na samogasebe, potom na nju. Ona je bila odgovorna za tu kratkotrajnu slabost. Suspregne gnjev kao darukama zaklanja plamen šibice u vjetrovitoj noći. Isabelli se učini da vidi nekakvo kretanje izamračnica na visokom tornju. Ali, vjerojatno si je to samo sugerirala. Žena koja ju je pratiladirne joj ruku i reče joj na gotovo savršenom engleskom: «Dođite. Sad ćemo ući.» Isabellaspusti pogled s tornja na izrezbarena vrata od tikovine upravo u trenutku kad su se otvorila.Čekala ju je druga žena. Isabella zakopči jaknu sivog kostima kao da je treba zaštititi poputželjeznog oklopa. Ispravi ramena i ude. Unutrašnjost je bila polumračna i svježa. Nakamenom podu bili su istrošeni tepisi zagasitih boja, a pokućstvo je bilo tamno i glomazno.Vrata su bila od crne hrastovine, puna zakovica, a na prozorima su bile rešetke i žaluzine.

Ozračje u kući bilo je turobno i nelagodno, pa je ona oklijevala u atriju. «Ovuda!» Žena jeodvede u malo predsoblje. Njezina pratilja krene za njima noseći kovčeg i veliki paket koje jeIsabella donijela sa sobom. Odloži kovčeg i paket na veliki stol od hrastovine, potom zatvorivrata. «Ključevi.» Ispruži ruku. Isabella potraži u torbi i preda joj ih. Dvije su žene brižljivopregledale sadržaj kovčega. Bilo je odmah jasno da su obučene za tu zadaću. Rasložile susvaki odjevni predmet i pregledale šavove i podstave. Otvorile su sve posude s kozmetikom ipretražile ih iglom za pletenje. Sve tube pregledale su stiskajući ih prstima i izvadile subaterije iz električnog brijaćeg aparata koji je Isabella koristila za depilaciju pazuha.Provjerile su pete rezervnih cipela i podstavu kovčega. Potom su pažnju usredotočile na paket.U njemu je bio dar koji je donijela Nicholasu. Jedna pruži ruku prema torbi i Isabella joj jepreda. Pregledale su je jednako brižljivo. »Izvolite se skinuti. Isabellina ramena zadrhte ipočne se svlačiti. Žene su uzele odjeću i pažljivo ju pregledale. Skinule su jastučiće naramenima jakne i provjerile podstavu grudnjaka. Kad je bila skroz gola, jedna žena zapovjedi:«Dignite ruke.» Posluša i potom se zgrozi kad jedna žena navuče na desnu ruku kirurškurukavicu i umoči dva prsta u staklenku vazelina. «Okrenite se», zapovjedi. «Ne.» Isabellaodmahne glavom. «Želite li vidjeti dječaka?», upita žena dižući dva prsta u rukavici umočenoju vazelin. »Okrenite se.» Isabella protrne i osjeti kako joj se koža ježi. «Molim vas»,promuca. «Dajem vam svoju riječ. Ne skrivam ništa. Ovo nije potrebno. »Okrenite se.» Glasžene nije se promijenio. Isabella se polako okrene. «Sad se sagnite», reče žena. »Stavite rukena stol.» Isabella se sagne i snažno se uhvati za rub stola. »Raširite noge.» Isabella shvati dase radi o smišljenom poniženju. I to je bio dio postupka. Pokuša isključiti um, ali ispusti krikkad osjeti ženine prste koji su pretraživali u njoj i počne uzmicati. «Ne mičite se.» Ugrize seza usnu i zatvori oči. Pregled je bio spor, dug i brižljiv. «Dobro.» Žena se udalji. »Odjenitese.» Niz Isabelline obraze tekle su suze. Uzme papirnatu maramicu iz džepa jakne i obriše ih.Bile su to suze bijesa. »Pričekajte ovdje.» Žena skine rukavicu i baci je u koš. Potom objeiziđoše i zaključaše vrata. Isabella se brzo odjene i sjedne na klupu. Ruke su joj se tresle.Stisne šake i ugura ih u džepove jakne. Pustili su je da čeka gotovo sat vremena. Ramon jegledao pretres i tjelesni pregled na malom ekranu interne televizije. Kamera je bila smještenatako da tijekom cijelog postupka može vidjeti Isabellino lice. I, njezin izraz davao mu jerazloga za uznemirenost. Nadao se, ali ni sam ne vjerujući u to, da će biti skroz pokorna, dokrajnjih granica. Umjesto toga, vidio je taj ledeni bijes u očima, odlučnu crtu brade. Pažljivoje prouči, približivši se ekranu. Ubilački ili samoubilački bijes? Nije mogao dokučiti. U tomtrenutku Isabella podigne gravu i zagleda se netremice u objektiv skrivene kamere. Otkrila juje, a Ramon uoči da se pribrala i vratila samokontrolu. Na prekrasne plave oči spusti se veo injihov izraz postane bezličan. Ramon se ispravi i nasmiješi se. Kao što je oduvijek mislio,osobu u tretmanu nije bilo moguće potčiniti preko neke određene granice. I slutio je da je tagranica blizu. Žena je bila na rubu pobune. To je iziskivalo promjenu taktike. Vrlo dobro: bioje spreman na to. Promjena je bila dobar postupak, jer je u osobe u tretmanu izazivalazbunjenost i izgubljenost. Ramon je uvijek bio spreman na sve i prilagodljiv. Udalji se odekrana i zapovjedi tihim glasom: «Dovedi dječaka.« Iz susjedne prostorije ude Adra vodećiNicholasa za ruku. Ramon ga prouči s jednakom pažnjom koju je posvetio njegovoj majci.Adra mu je ujutro oprala kosu. Sjajne i žive kovrče padale su mu na čelo. Odjenula ga je ujednostavnu košulju kratkih rukava i pamučne hlačice. Bio je vitak i preplanuo, usne su bilenježno ružičaste, tamne obrve pratile su u luku velike i uznosite oči. Bio bi slomio srce svakojmajci. «Nicholas, sjećaš se što sam ti rekao?» «Da, oče.» «Upoznat ćeš jednu jako ljubaznugospodu. Puno te voli. Ima dar za tebe. Bit ćeš prijazan s njom i zvat ćeš je mama.» «Odvestće me od Adre?» «Ne, Nicholas. Došla je samo da malo popriča s tobom i preda ti dar. Potomće otići. Hoćeš li biti pristojan prema njoj? Budeš li, večeras će ti Adra dopustiti da gledašcrtice na televiziji. Hoćeš?» «Da, oče.» Nicholas se nasmiješi, sretan zbog tog obećanja. «Idisada.» Ramon se opet okrene k prozoru i pogleda kroz mračnice. U dvorištu ispod njega jedna

žena iz KGBa vodila je Isabellu do klupe uz bazen. Njezin glas razgovjetno dopre do njega,pojačan ambijentalnim mikrofonom koji je vezistica uperila u nju. «Pričekajte ovdje. Dječakće sada doći.» Žena joj okrene leda i Isabella sjedne na klupu. Izvadi sunčane naočale iz torbei stavi ih. Kroz tamna stakla prouči okolinu. Ramon pritisne sklopku walkietalkiea. «Svimpoložajima, ovdje Jedinica. Pozor. Kontakt u tijeku.» Osim opreme za elektronski nadzor utom su trenutku u Isabellu bili upereni jedan snajper Dragunov 7,62 i jedna puška zauspavljivanje. Ona je ispaljivala strijelice s Tentanvlom, koji je u pogođenog čovjekaprekidao sve mišićne aktivnosti u roku od dvije minute. Ramon je imao na dohvat rukeantidot, dvije desetmililitarske ampule Nalorphinea. Nije se htio prepustiti riziku da izgubitako dragocjenog agenta poput Crvene Ruže. Isabella iznenada ustane i pogleda na drugi krajdvorišta. Ramon spusti pogled. Pod tornjem su se pojavili Adra i Nicholas: vidio im jetjemena. Isabella se s golemim naporom suzdrži da ne potrči preko travnjaka kako bi zagrlilasina. Slutila je da bi takvo njezino ponašanje moglo zbuniti i preplašiti dječaka. U toj dobinijedan dječak nije volio da se s njime odnose kao sa slinavkom. Isabella je toliko proučavalapriručnik doktora Spocka da se raspao. Skine naočale i ne pomakne se. Nicholas, koji je idalje držao Adru za ruku, proučavao ju je sa zanimanjem. Isabella je mislila da je njegovizgled ne može iznenaditi. « Posljednja njegova fotografija bila je stara samo dva mjeseca, alinije odgovarala stvarnosti. Nije mogla dočarati boju, finoću kože, kovrča... i očiju. Oh, te oči!«Oh, Bože!», promrmlja. »Prekrasan je dječak. Nema drugoga poput njega. Bože, molim te,učini da mu budem draga.» «Buenas dias, senorita Bella», reče Adra. «Nicholas voli plivati.Tu su kostimi za oboje, ako želite plivati s njim. U cabani su.» Pokaže na vrata svlačionice uzbazen. «Tamo se možete presvući.» Tada pogleda Nicholasa. «Pozdravi tvoju gospodumajku», reče mu uljudno i pusti mu ruku. Potom hitrim korakom iziđe iz dvorišta. Majka i sinostali su sami. Nicholas se nije smijao i nije skidao pogled s Isabellina lica. Sad joj priđe ipruži ruku. «Dobar dan, mama, zovem se Nicholas Machado i drago mi je što smo seupoznali. Isabella bi se najradije bila bacila na koljena i zagrlila ga svim svojim snagama.Riječ mama zarila joj se u srce poput noža. Ali, ne učini to, tek prihvati ispruženu ruku i stisneje. «Nicholase, baš si lijep momak. Čula sam da si jako dobar u vrtiću.« «Da», reče Nicholas.«A iduće godine upisat ću se u pionire.« «O, dobro.» Isabella klimne glavom. «A tko supioniri, Nicholas?« «To svi znaju.» Dječaku je očito bilo smiješno njezino neznanje. «To susinovi i kćeri revolucije.« «Krasno.» Isabella hitro nastavi: »Donijela sam ti dar.» «Hvala,mama.» Nicholasov pogled usredotoči se na paket. Isabella sjedne na klupu i pruži mu dar.Dječak sjedne na pete ispred nje i pažljivo ga otvori. Šutio je. «Dopada ti se?», upitauznemireno Isabella. »Nogometna lopta», progovori Nicholas. «Da. Dopada ti se?» «Ovo jenajljepši dar koji sam ikada dobio», reče dječak. Podigne glavu i ona mu u očima pročita da todoista misli, unatoč formalnom ophođenju. Starmalo dijete naviknuto na samokontrolu,pomisli. Koji užasni događaji, koje more su ga učinile takvim? «Ja nikad nisam igralanogomet», reče Isabella. «Hoćeš li me naučiti?« «Žensko si.» Nicholas je bio u nedoumici.«Ali, voljela bih pokušati.« «Dobro.» Dječak ustane s loptom pod rukom. «Ali, moraš skinuticipele.» U nekoliko minuta sve su dječakove zadrške nestale. Uzbuđeno je vikao dok jedriblao i trčao za loptom. Bio je spretan poput poljskog miša, a Isabella ga je pratila smijućise s njim i slušajući njegove upute. Pustila ga je da zabije pet golova između nogu klupe. Kadsu se na posljetku stropoštali na travu, Nicholas zadihano izjavi: «Zbilja si dobra... zažensku.» Odjenuli su kupaće kostime i Nicholas joj je pokazao što zna. Prvo je preplivaobazen kao pas, a kad ga je Isabella zasula pohvalama, reče joj: «Mogu ga preći i ispod vode.Pazi ovo.» Preroni gotovo cijelu širinu bazena i izroni nedaleko od ruba, zadihan i crven ulicu. Sjedeći na kamenim stubama u plićem dijelu bazena, Isabella na trenutak osjeti fizičkognušanje prisjećajući se kad je posljednji put vidjela sina pod vodom, ali uspije se nasmijati iodgurnuti ushit. «O, bravo, Nicholas.» Dječak joj priđe dašćući i potpuno neočekivano sjednejoj u krilo. «Draga si», reče. «Svidaš mi se.» Nježno, kao u strahu da ne razbije skupocjeni

kristal, ona ga zagrli rukama. Pod hladnom površinom vode njegovo je tijelo bilo toplo iIsabella osjeti kako joj srce puca. «Nicholas», šapne. «Oh, mali moj. Puno te volim. Tako minedostaješ.» Poslijepodne je munjevito prošlo. Onda Adra dođe po njega: «Nicholas mora navečeru. Hoćete li večerati s njime, senoritah Jeli su vani, za stolom koji je Adra pripremila udvorištu. Jeli su besugo, atlantsku ribu, i salatu. Nicholas je pio sok od naranče, a ona sherry.Isabella mu je očistila ribu od kosti, ali Nicholas je jeo sam. Dok je dječak završavao sladoled,Isabellin pogled počeo se mračiti. Čula je zujenje u ušima i Nicholasovo lice izgledalo jeuvećano i nejasno. Adra je pridrži da ne sklizne iz stolca dok je Ramon izlazio kroz vrata izanje, a za njim dvije agentice KGBa. «Nicholas, bio si dobar», reče Ramon. «Sad će te Adraodvesti na spavanje.« «Što je gospodi?« «Ništa», odgovori Ramon. «Jako joj se spava. I tebise spava, Nicholas.» «Da, oče.» Dječak si protrlja oči zijevajući. Adra ga odvede, a Ramondade znak dvjema ženama. «Odnesite je u sobu.» Dok su agentice KGBa podizale Isabellu,Ramon uzme sa stola praznu čašu sherryja i obriše rupčićem preostale tragove sredstva zauspavljivanje. Isabella se probudi u nepoznatoj spavaćoj sobi. Osjećala se odmoreno ismireno. Prvi zraci sunca prodirali su kroz žaluzine. Trepne kapcima i navuče plahtu na golaramena. Lijeno se pitala gdje je, ali sjećanje joj je bilo mutno. Iznenada primijeti da jepotpuno gola. Podigne glavu. Njezina odjeća bila je uredno složena na stolcu pored otvorenihvrata kupaonice. Kovčeg je bio na polici za prtljagu. Tada krajičkom oka opazi kretanje.Ukoči se i dokraja razbudi. U sobi je bio neki muškarac. Otvori usta da krikne, ali on jojstrogim pokretom dade znak da šuti. «Ram..», Isabella zausti njegovo ime, ali on u dva hitrakoraka priđe krevetu i rukom joj začepi usta. Pogleda ga, zapanjena i ošamućena. Ramon!Radost naraste u njoj poput proljetne plime. Ramon je pusti, priđe najbližem zidu, gdje jevisjelo ulje u Govinom stilu. Okrene ga postrance i otkrije skriveni mikrofon velik poputsrebrenog dolara pričvršćen za zid. Ponovno joj da znak da šuti i vrati se nazad. Skine sjenilosvjetiljke na noćnom ormariću i pokaže joj drugi mikrofon na stalku. Tada se sagne, takoblizu da joj je toplim dahom dotaknuo obraz. «Dodi.» Dodirne joj golo rame preko plahte.Prošlo je toliko vremena, pa je Isabella, unatoč radosti, osjetila sram i nelagodu u njegovojnazočnosti. «Objasnit ću ti... dodi.» Ramonove oči bile su tako pune patnje da je Isabellaosjetila kako je radost napušta. On je uhvati za ruku i natjera je da ustane ne nailazeći naotpor. Odvede je golu u kupaonicu. Zaboravivši svoju nagost, Isabella je još uvijek maloteturala od zadnjih učinaka sredstva za spavanje. U kupaonici je Ramon povukao vodu,otvorio slavine umivaonika i kade te pustio vodu u staklenoj tuš kabini. Onda se vrati k njoj.Ona ustukne plašeći se dodira s njim i pritisne gola leda na pločice. «Što se dogodilo? Ti sijedan od njih, Ramon? Tako sam zbunjena. Molim te, reci mi, što se dogada.» Prekrasno liceizobliči se u bolnu grimasu. «U istom smo položaju. Moram surađivati... zbog Nickvja. Nemogu ti sad objasniti... te nas sile nadilaze. Sve troje završili smo u mreži. Oh, ljubavi moja,kako sam te želio zagrliti i sve ti objasniti! Ali, imam tako malo vremena.« «Ramon, reci mida me još voliš», stidljivo promrmlja Isabella. «Da, zlato moje. Volim te više no ikada. Znamkakav je pakao bio tvoj život. U svakom sam trenutku bio njegov dio. Znam što si vjerojatnomislila o meni. Jednoga dana shvatit ćeš da je sve što sam učinio bilo za Nickvja i tebe.»Isabella mu je očajnički željela vjerovati. «Ubrzo», promrmlja on stavivši joj dlanove naobraze, «ubrzo ćemo biti zajedno, samo nas troje... ti, ja i Nicky. Moraš mi vjerovati.««Ramon!» Prigušeno jecajući, rukama ga zagrli oko vrata i pripije se uz njega svim svojimsnagama. Suprotno razumu i logici, u potpunosti mu je vjerovala. «Možemo provesti zajednotek nekoliko minuta. Ne smijemo riskirati. Preopasno je. Ne možeš ni zamisliti u kakvoj jestrašnoj opasnosti Nicky.» «A i ti.» Isabellin glas je drhtio. «Moj život nije važan. Nicky...»«Obojica», prekine ga ona. «Tako ste mi dragocjeni, obojica.« «Obećaj mi da nećeš učinitiništa što bi moglo naškoditi Nickyju.» Ramon joj poljubi usne. «Molim te, čini sve što ti kažu.Neće trajati još dugo. Učinit ću sve da nas oslobodim, ako mi pomogneš. Ali, moraš mivjerovati!« «Oh, ljubavi moja! Oh, zlato! Znala sam, znala sam da mora postojati razlog.

Naravno da ti vjerujem, dušo moja.» «Moraš biti jaka, za sve nas.» «Kunem ti se.» Isabellažustro klimne glavom dok su joj niz lice tekle suze. «Oh, Bože, kako te volim. Tako sam dugomorala zatomiti svoju ljubav.» «Znam, draga, znam.» «Molim te, molim te, Ramon, vodimoljubav. Morala sam proživjeti bez tebe tolike godine. Uvenula sam. Vodimo ljubav prije negoli odeš.» Ramon je obljubi na brzinu, ali ona je bila uzdrmana kao da je prepuštena na milost inemilost uraganu. Kad je otišao nakon posljednjeg dugog poljupca, noge je više nisu držale.Polako sklizne niz popločeni zid i sjedne na pod. Slavine su žuborile i oblaci pare ispunili suprostoriju. Nije shvaćala. Nije trebala shvatiti, nije ju više zanimalo. Jedino što je bilo važnobili su Nicky i Ramon. «Oh, hvala Bogu», prošapta. «Nije bila istina. Svi oni užasi nisu biliistina. Ramon me još uvijek voli. I, sve troje izvući ćemo se iz ovoga i bit ćemo zajedno, prijeili kasnije.» Ustane s naporom. «Sad se moram pribrati. Ne smiju posumnjati...« Zateturaprema tušu. Bila je još u gaćicama kad je žena koja ju je dopratila iz zračne luke ušla nepokucavši. Uputi Isabelli pogled od kojeg se naježi i koji je nagna da hitro navuče suknjusivog kostima. «Što hoćete?« «Za dvadeset minuta krećete u zračnu luku.» «Gdje je Nicky?Gdje je moj sin?« «Dječak je otišao.« «Želim ga vidjeti. Molim vas.» «Nemoguće. Otišao je.»tft Isabella osjeti kako kopne zanos i nada koje je probudio kratki susret s Ramonom. Mora senastavlja, pomisli, i pokuša smoći snage da se othrva očaju. «Moram vjerovati Ramonu.Moram biti jaka.» Tijekom vožnje do zračne luke žena je sjedila pored Isabelle na stražnjemsjedalu Cortine. Jutro je bilo toplo, a automobil nije imao klima uređaj. Iz žene je isparavaotrpak, muški vonj. Isabella samo što nije povratila. Spusti prozorsko staklo i pusti da joj vjetarpuše u lice. Vozač stane ispred terminala za međunarodne letove i pođe otvoriti prtljažnikkako bi iskrcao Isabellin kovčeg. Žena progovori prvi put otkad su napustili haciendu. «ZaVas», reče i preda joj zatvorenu nenaslovljenu omotnicu. Isabella otvori torbu i staviomotnicu u nju. Žena je gledala ispred sebe. Ne pozdravi je. Isabella iziđe iz Cortine i uzmekovčeg. Vozač zalupi vratima i krene. Stojeći u gomili turista, Isabella se osjećala sama,usamljenija i uplašenija no što je bila prije nego li je vidjela Nickvja i Ramona. «Moram muvjerovati«, ponovi samoj sebi kao da moli krunicu i ode do šaltera za checkin IberianAirwaysa. U čekaonici prve klase ode u ženski zahod i zaključa se unutra. Sjedne na dasku iotvori omotnicu. Crvena Ružo,potanko utvrdite do kojegstupnja suARMSCOR i Institut zaatomska istraživanja u Pelindabi stigli u razvoju atomske bombe. Dojavit ćete mjesto ivrijeme prve probne eksplozije. Po primitku ovih podataka bit će opet organiziran susret sVašim sinom. Dužina susreta ovisit će o važnosti i vrijednosti informacija koje proslijedite.Po običaju, poruka nije bila potpisana i bila je otipkana na listu bijelog papira. Isabella jegledala kroz njega. «Sve gore», promrmlja. «Prvo radari.» Nije joj izgledalo tako strašno.Radar je obrambeno oružje... Ali, ovo? Atomska bomba? Hoće li ikada biti kraja tome?Odmahne glavom. «Ne mogu... Reći ću im da ne mogu.» Njezin otac nije nikad ni spomenuomožebitno zanimanje za institut u Pelindabi. Nije nikad vidjela dosje ili pismo koji su seodnosili na atomsku eksplozivnu napravu. Čitala je u novinama da se istraživanja u Pelindabitiču rafinacije i prerade goleme državne proizvodnje urana te izgradnje reaktora za jednuatomsku električnu centralu. Premijer je u više navrata zajamčio da Južna Afrika ne kaninapraviti atomsku bombu. Unatoč tome, naputak joj nije naložio da provjeri je li izrada već utijeku. To su držali izvjesnim. Naložili su joj da otkrije kada i gdje će biti isprobana prvanaprava. Nemirnim pokretima počne kidati poruku, jednog za drugim baci komadiće papira ipovuče vodu. «Reći ću im da ne mogu.» Ali, njezin um već je bio na djelu. Morat ću obraditipatera, pomisli. I odmah počne kovati plan. Iako je Isabella napustila zemlju na samo pet danazbog putovanja u Španjolsku, Nana je bila ljuta i digla je nos zbog neuvjerljivog opravdavanjatog odlaska usred izborne kampanje. U petak prije izbora premijer John Vorster govorio jeskupu okupljenom u općinskoj vijećnici u Sea Pointu kako bi podržao kandidatkinjuNacionalne stranke. Centaine CourtenevMalcomess morala je pribjeći svim svojim umijećimakako bi ga nagovorila da otkaže druge dvije važne obveze i dođe održati govor.

Organizacijska mašinerija stranke dobro je znala daje Sea Point sigurni oporbeni izborniokrug i daje tamošnja kandidatura puka formalnost, pa je stoga on nevoljko stavio naraspolaganje svoj prestiž i veličinu. Ali, Centaine se izborila, kako je to obično bivalo.Vijećnica je bila prepuna ljudi okupljenih da čuju premijerov govor. Skup je započeouobičajenim upadicama brojnih nazočnih, ali sve je ostalo u granicama dobrohotnosti. Isabellaje prva govorila. Govor je bio kratak, deset minuta, i bio je najbolji koji je održala u cijelojkampanji. Prethodnih tjedana stekla je iskustvo i sigurnost, a put u Španjolsku kao da ju jeokrijepio. Nana i Shasa pregledali su tekst s njom i Isabella je uvježbala izlaganje pred njima:bili su veterani u politici i dali su joj korisne savjete. Na pozornici, ispred prepune vijećnice,tako krhka i odlučna, tako mlada i ljupka, Isabella kao da je začarala slušatelje. Na koncu sujoj srdačno zapljeskali, dok je John Vorster, rumen u licu i dobrostiv, stajao uz nju i klimaoglavom u znak odobravanja. Iduće srijede navečer Shasa i Nana stajali su uz Isabellu okićenikokardama u stranačkim bojama dok su se čitali rezultati izbora. Nije bilo iznenađenja.Progresistička stranka osvojila je zastupničko mjesto, ali Isabella je uspjela smanjiti razliku nasamo tisuću dvjesto glasova. Njezini pristaše iznijeli su je vani na ramenima kao da jepobijedila, a ne izgubila. Tjedan potom John Vorster pozvao ju je na sastanak u svoj ured uparlamentarnoj palači. Isabella je dobro znala tu zgradu. Kad je njezin otac bio ministar uvladi Hendrika Verwoerda, imao je ured na tom katu, nedaleko od premijerovog. Tijekomostanka na dužnosti Shasa joj je dao slobodu da koristi ured, a ona ga je rabila kao klub svakiput kad je bila u centru Capetovvna. Ponovni prolazak tim prostranim hodnikom probudio jemnoge uspomene. Kao adolescentica nije uspjela shvatiti povijesno ozračje kojim je bilaprožeta stara, velebna palača. Sad kad su joj političke ambicije bile nametnute protiv njezinevolje, bila je očarana portretima velikih ljudi koji su krasili zidove. Premijer ju je ostavio dačeka tek nekoliko minuta, a kad je ušla u ured, ustao je i pošao joj u susret. «Lijepo od Vas štose želite sastati sa mnom, Oom John», reče Isabella na savršenom afrikaansu. Bilo je pomaloneprilično uporabiti taj prisni naziv a da nije dobila odobrenje za to. Ali oslovljavanje s«.oom», tetak, bio je izraz velikog poštovanja i potez je bio uspješan. Plave Vbersterove očizasjaše u znak odobravanja. «Bella, htio sam Vam čestitati na dobrom rezultatu postignutom uSea Pointu», odgovori joj, a Isabella ustrepta od radosti. Činjenica da je tako oslovljava bila jedobar znak. «Spremao sam se popiti kavu.» Vorster pokaže srebreni servis na stolu. «Hoćeteli natočiti za oboje?» «Onda, gospodična«, reče gledajući je strogog lica preko ruba šalice,«što sada kanite, budući da nećete ući u parlament?« «Pa, Oom John, radim sa svojimocem...» «Svakako, znam to», prekine je premijer. «Ali, ne možemo dopustiti da protratiteveliki politički dar. Jeste li ikada razmišljali o mjestu u Senatu?« «U Senatu?» Isabellaproguta kavu i opeče jezik. «Ne, premijeru. Nisam razmišljala. Nitko mi nikad nije daonaslutiti...« «No, ja Vam dajem naslutiti. Sljedeći mjesec stari Kleinhaus povući će se i moratću imenovati nekoga na njegovo mjesto. To će biti dovoljno, dok Vam ne nađem sigurnomjesto u Donjem domu.» Senat je bio gornji zakonodavni dom Južnoafričke Republike. Imaoje zadaće slične onima Doma lordova, ovlast stavljanja veta na kontroverzne zakone injihovog vraćanja u Donji dom. Bio je znatno proširen pedesetih godina, kad je odnašnjipremijer Malan odlučio ukinuti pravo glasa obojenim glasačima koji su ga imali. Napunio jeGornji dom senatorima koje je sam odabrao kako bi progurao zakon kojim se ukidalo pravoglasa za obojene. Neka mjesta u Senatu još uvijek su bila na raspolaganju premijeru, koji ih jemogao dodijeliti po svom nahođenju, i Vorster joj je nudio jedno. Isabella odloži šalicu skavom i nijemo ga pogleda dok se pokušavala prilagoditi tome novom razvoju situacije.«Prihvaćate li imenovanje?», upita Vorster. Bila je to divna prečica, o kojoj čak ni Shasa niNana nisu sanjali. I Hendrik Verwoerd započeo je političku karijeru u Senatu. S dvadesetosam godina, ona bi bila najmlađi, najuspješniji i nedvojbeno najprivlačniji senator. Nakonimenovanja mogla je postati član raznih parlamentarnih odbora. A kad bi pokazala samo polasvog umijeća i učinkovitosti, Nacionalna stranka učinila bi od nje svoju najznačajniju žensku

političku figuru. Ulazak u najuže krugove vlasti i pristup najčuvanijim državnim tajnamauslijedili bi odmah nakon toga. »Iskazujete mi veliku čast, premijeru.» Njezin je glas biošapat. «Znam da ćete još časnije služiti svojoj zemlji.» Vorster joj pruži ruku. «Čestitam,senatorice.» Dok mu je stiskala ruku, Isabella osjeti ledene prste grizodušja kako joj klize nizkičmu. Mraz izdaje. Odagna ga s naporom. Odmah nadode reakcija... u naletu optimizmashvati da je sad Crvena Ruža postala više no dragocjena za svoje gospodare. Uskoro bi moglanametnuti svoje uvjete i zahtijevati nagrade po svome nahođenju. Nicky i Ramon, pomisli.Ramon i Nicky. Dogodit će se uskoro, vrlo skoro. Mnogo prije no što smo vjerovali dajemoguće. I bit ćemo opet zajedno. Isabella je naučila voljeti siromašnu veličinu Karooa. Shasaje kupio golemo uzgajalište ovaca kad je bila još dijete. Tijekom prvog posjeta zamrzila je tekamenite brijegove i te prijeteće ravnice koji su se prostirali do dalekog obzora zastrtogsuncem i prašinom u kojoj se gubio spoj zemlje i mliječnosvijetlog neba. Potom je u mladostipročitala Ravnice Camdebooa Eve Palmer i počela je shvaćati da je Karoo zapravo čarobansvijet. Pošla je s ocem u područje koje je nekoć, u doba velikih gmazova, bilo nepreglednamočvara, u potragu za fosilima, koji su se sada opet pojavili na površini, i sa čuđenjem istrahopoštovanjem gledala je okamenjene kosti i zube. Uzgajalište se zvalo Dragons Fountainu čast tih strašnih bića i pitke vode koja je izvirala iz pećine u podnožju spljoštenih brda.Lanac crvenog stijenja nadvisivao je veliku kuću okruženu zelenim travnjacima i bujnimvrtovima koji su se navodnjavali iz izvora. Lešinari i orlovi gnijezdili su se na liticama ibezdan izlokan vjetrom bio je bijel od njihova izmeta. Uzgajalište se prostiralo na šezdesettisuća jutara čarobne divljine. Velika krda springboka miješala su se sa stadima merino ovaca.Male, elegantne antilope plesale su po ravnicama kao zapuši prašine nošeni vjetrom. Krhkatijela bila su boje svijetlog cimeta, išarana bijelim i tamnosmedim prugama. Zbog lijepe glavei rogova u obliku lire Isabelli su bila najdraža od svih stvorenja kojima su bile napučeneravnice Camdebooa. Ovce i antilope živjele su hraneći se niskim, žilavim pustinjskimgrmljem, a ta je prehrana davala njihovome mesu okus kadulje i začinskog bilja. Svake zime,početkom sezone lova, Shasa je u Dragons Fountain pozivao skupinu prijatelja kako bisudjelovali u godišnjem rijedenju krda springboka. Kad bi u Karoou palo više od sto mililitarakiše, godina se smatrala dobrom, a tada su se ženke springboka telile dvaput. Posljedica togabio je rast krda koji je valjalo zaustaviti. U takvim godinama bilo je nužno ubiti tisuću grlakako bi se krhko pustinjsko raslinje zaštitilo od uništenja. Garry je doveo skupinu prijatelja izJohannesburga. Staza za slijetanje u Dragons Fountainu bila je produžena i asfaltirana kako bimogla prihvatiti novi mlazni Lear, dok je Shasa doveo druge uzvanike iz Capetownadvomotorcem Queenair. Isabella nije mogla napustiti Capetown prije prekida zasjedanjaSenata. Stoga je krenula na put s Nanom u srebrenom Porscheu, koji joj je otac poklonio zadvadesetosmi rođendan u zamjenu za starog Minija. Voljela je imati Nanu za suputnicu:uvijek je pripovijedala zanimljive zgode koje su služile da brže protekne vrijeme i, za razlikuod Shase, nije pogledavala na brzinomjer. U jednom trenutku, na ravnom dijelu puta izmeđuBeaufort Westa i uzgajališta Isabellin je Porsche dostigao brzinu od dvjesto pedesetkilometara na sat, a Nana nije ni jednom jedinom riječi prosvjedovala. Bila je sredinaposlijepodneva kad su stale na parkiralištu ispred kuhinje Dragons Fountaina. Sluge i psipritrčaše odasvud kako bi ih bučno dočekali. Kad je Isabella napokon stigla do svoje sobe,Nanny je već pripremala kupku i otvarala tri kovčega. «Bože, iscrpljena sam, Nanny. Spavatću tjedan dana.» «Ne spominji Božje ime uzalud», turobno je opomene Nanny. «Prestani,Nanny. Ti si muslimanka.« «Imamo iste zapovijedi«, odgovori nabusito starica. «Gdje su svimuškarci?« Isabella se baci na krevet. «Vani, u lovu, naravno.« «Ima li simpatičnih, Nanny?»«Da, ali su oženjeni. Morala si dovesti jednog samo za sebe, gospodična Bella.« Nannyzastane. «No, kad bolje razmislim, ima jedan neoženjen.« Potom odmahne glavom. «Neće tise svidjeti.« «Zašto?» «Nema ni jedne vlasi na glavi.« Nanny se veselo naceri. «Ćelav kaojaje.« Nanny je bila u pravu. Čovjek nije bockao Isabellinu maštu, premda je imao lijepo i

osjećajno lice te tamne židovske oči. Ćelavo tjeme sve je upropastilo. Bilo je preplanulo ipjegavo kao lešinarovo jaje, okruženo gustim, tamnim kovrčavim pramenovima u stilu fratraTucka. Razgovarao je s Garrvjem na prostranoj verandi. Isabella se sjajno osjećala kad je sišlaza cocktail prije večere. Uspjela je odspavati sat nakon vruće kupke. Odjenula je prividno.jednostavnu haljinu s vrtoglavim izrezom koji je privlačio poglede svih nazočnih muškaraca, ioženjenih i neoženjenih. Priđe Garrvju, kojega nije već mjesecima vidjela. «Medo moj», reče,grleći ga. Garry je zagrli rukom oko struka i predstavi ih. «Bella, ovo je profesor AaronFriedman. Aaron, ovo je moja sestrica, senatorica i doktorica Isabella Courteney.» «Ma daj,Garry», pobuni se ona čuvši kako nabraja njezine titule i pruži ruku Friedmanu: ruka je bilasnažna i tanka poput ruke pijanista ili kirurga. «Aaron je na slobodnoj studijskoj godini.Predaje na sveučilištu u Jeruzalemu.« «Volim Jeruzalem», reče prijazno Isabella. «Dapače,volim Izrael. Tako uzbudljiva zemlja, tako bogata poviješću i religijom.» Posveti seFriedmanu još minutu, potom se udalji u potrazi za ocem. Nade ga okruženog trimanajljupkijim gospođama, koje su se smijale njegovim duhovitim šalama. «Moj prelijepi tata.»Poljubi ga, zatim ga uhvati pod ruku držeći se kao domaćica. Znala je da zajedno izgledajuprekrasno. I, po običaju, odmah su postali središte maloga, elegantnog skupa. Pili sušampanjac, smijali se i ćaskali, dok je veličanstveni zalazak obasjavao brda crvenimblještavilom i palio oblake. Jedan je muškarac ovlaš spomenuo: «Slušao sam radio dok sam seoblačio. Čini se da su Etiopljani natjerali Haile Selasija na abdikaciju.« «Prokleti čoporrazbojnika«, reče drugi. «Bio sam tamo tijekom rata sa šestom divizijom... mi smo, nažalost,pješačili dok je Shasa letio u svome Hurricaneu.» Shasa si dodirne povez od crne svile. «Tadasmo je zvali Abesinija. Otišli smo tamo da bismo ih držali na oku, i neka me vrag odnese akonisam zbog toga ostao bez jednog.» Svi se nasmijaše, a drugi primijeti: «Haile Selasije bio jeizniman starac. Tko zna što će se sada dogoditi.» «Ono što se događa u ostatku crne Afrike...kaos, zbrka i komunizam, pokolji, gužva i marksizam.« Začuje se sveopći žamor odobravanja,potom promijeniše temu i usredotočiše pažnju na blještave završne trenutke zalaska. Noć sespusti brzinom kazališnog zastora i večernja svježina odmah se osjeti kroz laganu odjeću. Unajprikladniji trenutak začuje se gong. Centaine ustane iz naslonjača u dnu verande i povedesve u dugu blagovaonicu, gdje se svjetlost svijeća odražavala na srebrenini, a kristal i ulaštenaorahovina bili su okupani antiknim i skupocjenim sjajem. Isabella pronađe kartončić sasvojim imenom i pogleda one desno i lijevo od njezinog: Garry i Aaron Friedman. Kvragu,pomisli. Primijetila je da je kriomice gleda otkad ih je Garry upoznao. I bilo je prirodno da jojNana odredi za pratioca jedinog neženju u društvu. Aaron joj hitro pridrži stolac, a Isabellaodluči da bude srdačna s njim. Vrlo brzo otkrije da je divan sugovornik, obdaren ironičnim izabavnim duhom. Nije više obraćala pažnju na ćelavu glavu. Garry je dugo razgovarao sgospodom koja je sjedila pored njega, ali u jednom se trenutku okrene i nagne se kako bi seobratio Aaronu. «Sad mi je palo na um, ako se baš moraš vratiti u Pelindabu u ponedjeljakujutro, ja ću te prebaciti Learom.» Kad je shvatila značenje te neobavezne upadice, Isabellaosjeti trnce u leđima. Sjedište Instituta za atomska istraživanja bilo je u Pelindabi. «Bella, lošeti je?» Garry ju je zabrinuto gledao. «Ne.» «Na trenutak si čudno izgledala.« »Gluposti,Garry. Proradila ti je mašta.» Ali, Isabella je munjevito razmišljala dok su se Garry i Aarondogovarali. Kad se Garry opet vratio razgovoru sa svojom susjedom za stolom, Isabella je većbila pribrana. «Zaboravila sam pitati što predajete, profesore.» »Doktorice, zašto me ne zoveteAaron?» Ona se nasmiješi. «Samo ako me budete zvali Isabella.» «Fizičar sam, Isabella.Atomski fizičar. Jako dosadno, nažalost.» «Nemojte tako, Aaron.» Isabella mu lagano dodirnezapešće. «To je znanost budućnosti, u ratu i miru.» Lagano se okrene i nagne k njemu tako dase svila razreza malo pomakne. Nije imala grudnjak. Kad je Aaron raskolačio oči, ona shvatida se zapiljio u njezinu bradavicu. Pusti ga da još dvije sekunde promatra, a onda se ispraviprekidajući predstavu i makne prste s njegova zapešća. U te dvije sekunde Aaron Friedman jedoživio duboku promjenu. Bio je začaran. «Gdje Vam je žena, Aaron?», upita Isabella.

«Razveli smo se prije dvije godino «Oh, žao mi je.» Isabella stiša glas u mukli šapat i pogledaga u oči s izrazom potpunog razumijevanja. Kasnije, dok se pripremala za počinak, sjedne zatoaletni stolić i pogleda se u ogledalo dok je skidala šminku. «Izrael, Pelindaba, atomskafizika...» promrmlja. «Mora imati veze s bombom.» Posljednje dvije godine nije prošao nijedan mjesec a da nije morala svojim gazdama poslati neku informaciju. Gotovo uvijek seradilo o rutinskim izvješćima i zapisnicima sa sjednica. Ali, ovo je moglo ubrzati ponovnisusret s Nicholasom. Tijekom večere Aaron joj je priznao svoju veliku ljubav za konje ijahanje... ali najvjerojatnije bi bio izjavio kako obožava polarne ekspedicije i kako jede žileteda je pomislio da ona to želi čuti. I tako, vidjet će zna li jahati. Imali su dogovor da sutradanrano ujutro odu na jahanje. «Do kuda ćeš stići?», upita se gledajući se u ogledalu. Dubokorazmisli prije no što si odgovori: «No, jako je zabavan i simpatičan, a kažu da su ćelavi ljudiužasno strastveni.» Onda se namršti. «Kurvica si, zar ne? Prava Mata Hari.» Kad joj je biločetrnaest godina, njezin brat Sean naučio ju je prostu pjesmicu o Mata Hari. Kako je išla?Potrudi se da se prisjeti. Doznala je mjesto .i gdje se nalazi skrovište u trenutku svršavanja udvadesettrećem položaju. Kad ga je priupitala što znači svršavanje, Sean se zločesto nasmijao,pa je ona morala potražiti riječ u rječniku, koji joj ipak nije bogzna što pojasnio. Nasmije sesvojoj tadašnjoj neupućenosti. «Spremna si i na to?», upita se i opet se nasmiješi. «Pa, moždane baš na sve do dvadesettrećeg položaja. Drugi ili treći trebali bi biti dovoljni.« Ali, znala jeda je spremna na sve za Nickvja i Ramona. Zora je još bila blijedo obećanje na istoku kad jesutradan ujutro sišla u konjušnicu. Aaron je već čekao u jahačkom odijelu. Činjenica da jeimao prikladnu opravu bila je ohrabrujuća. Konjušar je šetao osedlane konje. U DragonsFountainu životinje se nisu dovoljno kretale, a bilo je puno bujnih travnjaka djeteline i poljaraži navodnjavanih iz izvora. Obično su konji bili vrlo živahni, ali Isabella je naredila daAaronu dovedu najmirnijeg konja. Nadala se da će ga moći obuzdati i pomalo ga jeuznemireno promatrala dok se spremao uzjahati. Ali, nije se trebala brinuti. Aaron uzjaši iodmah je bilo jasno da je siguran u sedlu i vodi konja nježnim pokretima ruku. Skrenuli su izabrda kad se sunce pojavilo na obzoru. Bilo je dosta svježe, pa je Isabella bila zadovoljna što jeodjenula jaknu od nepromočiva pamuka. Zrak bez daška povjetarca bio je ispunjen osobitompustinjskom svjetlošću koja je stvarala dojam da pogled dopire do kraja zemlje. Lešinari sunapuštali gnijezda na stjenovitoj litici i lebdjeli u krug na velikim elegantnim krilima. Dalekou ravnici krda springboka još su bila uznemirena jučerašnjim lovom. Prestrašeno sukostriješili dugu bijelu dlaku duž kičme i bježali, lagani poput dima, kroz ljubičasto cvijećekadulje. Čisti i blagi zrak osvježavao je kao šampanjac, a Isabella se osjećala veselo ibezbrižno. Kad su se konji ugrijali, Isabella potjera svoga u galop duž stare isušene rijeke, donasipa. Kad su se zaustavili na obali, velika jata egipatskih gusaka kriješteći poletješe smuljevite vode. Isabella sjaši i teatralno si protrlja oko rubom svilenog šala. Aaron skoči izsedla s dužnom brigom. «Sve u redu, Isabella?» «Nešto mi je u oku.» «Mogu li pogledati?«Isabella podigne lice, a on ga nježno uhvati rukama da joj pogleda oko. «Ne vidim ništa.» Onatrepne dugim tamnim trepavicama i prva sunčeva svjetlost razbije se u mnoštvo safirnihtočkica u dubini zjenice. «Sigurno?», upita ona. Dah je bio sladak, a miris njegova tijela čist imuževan. Isabella ga pogleda u oči. Bile su tamne i sjajne poput prepečenog divljeg meda.Aaron joj dotakne donji kapak i nježno protrlja jabučicu kroz kožu. «Kako je?», upita, a onaopet trepne trepavicama. «Imaš čaroban dodir. Mnogo je bolje, hvala.» I poljubi ga vlažnim irastvorenim usnama. Aaron protrne, onda se hitro pribere i zagrli je oko struka. Isabella izbacizdjelicu i pusti ga da nekoliko sekunda istražuje unutrašnjost njezinih usta. U trenutku kadosjeti uzbibanost u muškarčevim preponama, odmakne se. «Hajdemo, tko će prije dokonjušnice.» Uputi mu vruć puteni osmijeh i spretnim pokretom skoči u sedlo. Njegov konjnije bio dorastao protivnik njezinoj crnoj kobili, a povrh toga imala je dvjesto metaraprednosti. Sljedećih dana Isabella je pretvorila život Aarona Friedmana u rafinirano mučenje.Za večerom mu je dodirivala bedro pod stolom. Dopuštala mu je da je dobro ispipa dok su

igrali vaterpolo u bazenu koji je punila izvorska voda. Glumeći nevinašce, pred njim si jenamještala grudnjak bikinija dok su ležali na travnjaku i dok joj je Aaron čitao Shellevja. Dokjoj je pomagao da se ukrca u lovački Land Rover, činila je sve da mu pokaže prozirne gaćiceJanet Reger koje je namjerno odjenula. Kad su plesali na verandi, lijeno je i izazovno vrtilakukovima u krug. Između njih bilo je zarobljeno nešto veliko poput drške palice za kriket. :Noć prije no što je Aaron napustio Dragons Fountain kako bi se s Garryjem vratio uTransvaal, dopustila mu je da je otprati do njezine sobe i da joj ispred vrata zaželi laku noć.Ne prekidajući poljubac, Aaron je pomakne dok je ne pritisne čvrsto na zid i zadigne jojsuknju do pojasa. Kad je napokon došao do cilja, njegovo nadraživanje bilo je uistinumaestralno. Isabelli se svidjelo, ubrzo je uočila da dašće gotovo koliko i on. Nije htjela daprestane. Prvi je dojam bio točan, s tim je prstima trebao postati pijanist, njegov je dodir biolagan i znalački. Iznenada uoči da su gotovo ušli u sobu. «Zašto noćas ne ostaviš otključanavrata?», šapne joj Aaron na uho. Ona se s naporom istrgne iz pomamnog zanosa i odbije ga.«Jesi li poludio?», promrmlja dok je drhtavim prstima namještala suknju. «U kući su svimoji... moj otac, moj brat, moja baka, moja guvernanta.« «Da... poludio sam... tjeraš me uludilo. Volim te. Želim te. Bella, ovo je mučenje. Ne mogu dalje ovako.» «Znam», reče ona.«I meni je tako. Doći ću u Johannesburg.» «Kada? Oh, reci mi, ljubavi!» «Nazvat ću te. Dajmi svoj broj.» Isabella je bila članica senatskog istražnog povjerenstva o mirovinama državnihslužbenika, pa su ona i još dvojica kolega sljedeći mjesec otišli prikupiti dokaze i svjedočenjau Transvaal. Doputovala je u Johannesburg Porscheom, a Garry i Holly ugostili su je unjihovoj prekrasnoj novoj kući u Sandtonu. Nazvala je Aarona i institut u Pelindabi istog jutrapo dolasku. Pošla je po njega automobilom i večerali su u nekom malom pomodarskomrestoranu. Dok su jeli salatu od škampa, vješto ga je propitivala ne bi li ga navela da govori oposlu koji je obavljao u institutu za atomska istraživanja. «Oh, zapravo je jako dosadno.Antičestice i kvarkovi.» Aaron je bio veselo neodređen. «Jesi li znala da ime dolazi iz jednogJovceovog djela, Three QuarksforMusterMark, i da bi ga valjalo izgovarati quart?»«Čarobno.» Dodirne mu bedro pod stolom i Aaron je uzme za ruku. «To što radiš mora da jeuistinu teško», reče mu. «Da.» Aaron joj pomakne prste nekoliko centimetara više gore.«Dakako.» «Shvaćam što želiš reći.» Isabella širom otvori oči. «Baš hoćeš ići plesati nakonvečere?« «Mogli bismo poći k meni doma na kavu.» «Nisam pretjerano gladna, škampi su mibili dovoljni. Preskočimo glavno jelo», predloži ona. «Konobar, molim račun.» Aaron je imaostan u stambenom kompleksu instituta. Premda nadzor nije bio strog kao u dijelu gdje senalazio reaktor i gdje su se vršila istraživanja, Aaron je morao na ulazu pokazati propusnicu iIsabella je morala poći s njime u ured službe sigurnosti kako bi potpisala upisnik posjetitelja ipribilježiti sve podatke, uključujući broj telefona i adresu. Stražar je upućeno odmjeri i nacerise dok joj je uručivao propusnicu za posjetitelje. Predugo je bila bez ljubavi, a Aaron je bioviše no zadovoljavajući ljubavnik. Na početku je bio ljubazan i nježan, a potom, kako sepostupno Isabellina strast raspirivala pod njegovim usnama i prodornim prstima, krenežustrije i zahtjevnije. Petšest puta dovede je do ruba i zatim se u posljednji čas zaustavitjerajući je da krikne od blažene frustracije. Kad je napokon Isabella došla do vrhunca, on seprepusti s njom i potom je nježno dovede do smiraja. Držao ju je u zagrljaju, milovao i šaptaojoj laskave riječi dok je ona zadovoljno i sretno uzdisala. Tada ga upita: «Koji si znak?»«Škorpija.» «Ah, da... to su uvijek sjajni ljubavnici. Datum?» «Sedmi studenoga.« Ujutro suzajedno doručkovali: jaja i razdraganost. Kad je Isabella otpratila Aarona do vrata stana jer jemorao otići na posao, na sebi je imala gornji dio njegove pidžame podvrnutih rukava, čiji sujoj rubovi padali do koljena. «Sredit ću sve sa stražarom na glavnom ulazu... ne moraš sežuriti, samo se ti spremi.» Aaron je poljubi. «Dapače, budeš li ovdje za ručak, uopće mi nećebiti krivo.» «Nemoguće.» Ona odmahne glavom. «Danas moram raditi.« Stavi zasun u vratačim je Aaron izišao. Sef je bio u radnoj sobi. Potražila ga je sinoć, čim je ušla u stan. Nije bioskriven, dapače, bio je odmah kod radnog stola, dostupan pogledu. Radilo se o glomaznom i

skupom sefu Chubb kakav koriste draguljari, sa šesteroznamenkastom kombinacijom. Sjedneprekriženih nogu ispred vrata. «Sedmi studenoga«, promrmlja. «I ima četrdeset tri ili četrdesetčetiri godine. Dakle, rođen je 1931. ili 1932.» Uspije u četvrtom pokušaju. Aaron nije bio čakni toliko lukav da, kao Shasa, obrne redoslijed brojeva svog datuma rođenja. Prije no što jeotvorila teška čelična vrata, prede prstom oko brave. Na jednoj je šarki bio komadić ljepljivetrake. «Na koncu konca, možda ni nije toliki blesan.» Aaron je očito volio raditi doma. Sef jebio pun košuljica, a gotovo sve imale su tipičnu ARMSCORovu zelenu naslovnicu. Od danakad je Crvenoj Ruži u madridskoj zrakoplovnoj luci bio povjeren onaj zadatak, Isabella jepočela proučavati atomsko oružje i njegov razvitak. Zadržala se dva dana u Londonu i provelaih je u čitaonici Britanskog muzeja. Imala je iskaznicu još iz vremena kad je studirala.Pročitala je sve jedinice popisane pod tom temom u katalogu knjižnice i bilješkama je ispuniladvije bilježnice. Sad je već izvrsno poznavala tajne najstrašnijeg procesa koji je ikada smisliopakleni ljudski um. ARMSCORov zeleni spis na vrhu hrpe imao je žig najveće razinesigurnosti. Postojalo je samo osam kopija, a taje bila broj četiri. Na naslovnici je bio popisosam osoba koje su imale dozvolu da pročitaju spis, a uključivao je ministra obrane ivrhovnog zapovjednika oružanih snaga, Shasu Courtenevja kao predsjednika ARMSCORa,profesora A. Friedmana i još četiri čovjeka koji su, sudeći po titulama, svi bili znanstvenici.Isabella prepozna jednog od četvorice: bio je glavni elektronički inženjer u ARMSCORu ičest gost u Weltevredenu. Nije bilo čudno što joj njezin otac nikad nije pokazao te spise.Kodno ime napisano na naslovnici spisa bilo je «Projekt Skylight». Uzme ga pazeći da nepomakne ništa drugo u sefu. Otvori ga i počne proučavati sadržaj. Dok je prikupljala gradu zadoktorat, usvojila je tehniku brzog čitanja i sad je listala stranice u brzom i pravilnom ritmu.Najveći dio materijala bio je tako stručan da za nju nije imao nikakvo značenje, unatoč svemučenju. Ali, razumjela je dovoljno da shvati kako se radi o nizu izvješća o tekućim napretcimau Pelindabi glede bogaćenja najuobičajenijeg izotopa urana, U 238, fisijskim U 235. Znala jeda je to osnovni korak u proizvodnji oružja zasnovanog na atomskoj fisiji. Izvješća su bilakronološki poredana pa je, već i prije no što je došla do konca, Isabella shvatila da je uspješanishod postignut prije tri godine i da je prikupljeno dovoljno urana U 235 za izradudvjestotinjak atomskih bomba snage do pedeset kilotona. Kako se činilo, najveći je dio bioizvezen u Izrael u zamjenu za stručnu tehničku pomoć u proizvodnji urana. Isabella trepnekapcima. Bomba koja je sa svojih dvadeset kilotona uništila Hirošimu bila je upola manjesnage od tih bomba. Odloži spis i uzme drugi. Brižljivo zabilježi redoslijed i položaj svakogkako bi ih mogla vratiti u sef ne izazivajući sumnju da ih je netko dirao. Nastavi čitati. Glavnicilj projekta Skvlight bio je razvitak niza taktičkih atomskih bojevih glava različite snage iprimjene, koje su mogli koristiti ne samo zrakoplovstvo, nego i topništvo. Znala je daARMSCOR već izrađuje haubicu od 155 milimetara, pod oznakom G5, koja je mogla ispalitiprojektil od četrdeset sedam kilograma, s eksplozivnim punjenjem od jedanaest kilograma, nanajveću udaljenost od trideset devet kilometara na razini mora. To je bio idealan sustav zaatomsku bojevu glavu. Izvješće je pridavalo najveći prioritet izradi atomskog projektila zaG5. Temeljna načela atomskog oružja bila su svima poznata. Bilo je dovoljno spojiti dvijesubkritične mase obogaćenog urana. Jedno je punjenje bilo žensko, s vaginalnom pukotinom,a drugo muško, koje se ispaljivalo konvencionalnim eksplozivom tako da implodira upukotinu ženskog punjenja takvom brzinom koja je trenutačno činila nadkritičnom svekolikumasu i pokretala fisiju. Ipak, bilo je puno tehničkih prepreka i stupica na putu proizvodnjedjelatne naprave, prvenstveno glede izrade bojeve glave koja bi bila lakša od jedanaestkilograma i koja je trebala biti sadržana u topovskom projektilu kalibra 155 milimetara.Isabella je s rastućim uzbuđenjem na brzinu pregledala niz izvješća i dokumenata. Osjećala ječudan ponos pri pomisli na dovitljivost i predanost tima koji je razvijao oružje. Desetine jeputa prepoznala utjecaj i savjete svoga oca dok je čitala kako su izbjegnute sve zamke i kakoprojekt ubrzano ide prema uspješnom ishodu. Posljednje izvješće u dosjeu nosilo je datum

star pet dana. Hitro ga dvaput pročita. Prva južnoafrička atomska bomba trebala je bitiisprobana za nešto manje od dva mjeseca. «Ali gdje?», promrmlja očajnički. Otvori novidosje, koji joj pruži odgovor. Vrati u sef spise u slijedu kako ih je zatekla i ne zaboravi vratitina šarku komadić ljepljive trake te namjestiti kombinaciju brave na istu sekvencu u kojoj jebila. Bile su potrebne dvije godine istraživanja i razmišljanja kako bi bilo izabrano mjesto zapokus. Prvo razmatranje ticalo se kontaminacije koju bi bio izavao radioaktivni fallout. JužnaAfrika imala je meteorološku postaju na Otoku Gough na Antarktici. Pomislili su na tomjesto, ali su ga odmah odbacili. Ne samo da bi bilo teško nadgledati kontaminaciju, već jebilo samo po sebi razumljivo da će eksplozija biti otkrivena, bilo prije, bilo nakon pokusa.Mnogi drugi, napose Australci, bili su zainteresirani za taj pusti i prelijepi kontinent na dnusvijeta. Stoga, iz sigurnosnih razloga, pokus se morao izvršiti na nacionalnom teritoriju ili ujužnoafričkom zračnom prostoru. Zamisao o zračnom pokusu bila je vrlo brzo napuštena: i utom slučaju postojala je opasnost da bude otkriven, a opasnost kontaminacije bila je jednakasamoubojstvu. Na posljetku je izabrana podzemna pokusna eksplozija. Južnoafrički zlatnirudnici najdublji su na svijetu. Već šezdeset godina Južnoafrikanci su raspolagalinajnaprednijim dubinskim rudarskim tehnologijama, a rudnicima su bili pridruženi umijeće iznanje bušenja. Tvrtka Courteney Enterprises imala je u vlasništvu Orion Explorations, tvrtkuspecijaliziranu u tim poslovima. Stari čarobnjaci iz Oriona bili su u stanju bušiti dublje od trikilometra i iznijeti na površinu uzorke tla. Znali su izvesti okomitu i kosu bušotinu ili sićiokomito dva i pol kilometara u dubinu i potom skrenuti pod kutom od četrdeset pet stupnjeva.Ta nevjerojatna vještina budila je u Shasi Courtenevju osjećaj strahopoštovanja dok se jednogsunčanog dana nalazio na mjestu pokusa i pogledom prelazio po divovskim strojevimasustava za bušenje. Sustav je imao vlastito napajanje. Kamion velik poput vatrogasnog vozilanosio je uređaj za električno napajanje, dizel motor koji je mogao pokrenuti prekooceanskibrod. Na drugom je kamionu bila sala za upravljanje i elektronička oprema. U treći je bilougrađeno svrdlo i njegova osnova. Četvrti je bio hidraulična bušilica i dizalica za čeličnestupove. Mjesto bušenja bilo je okruženo mnoštvom kamp kućica i kamionima za opskrbu.Stupovi su bili posloženi na površini od nekoliko hektara. Noću je cijelo područje biloosvijetljeno sirovom bijeloplavom svjetlosti svjetiljka, jer se radilo bez zastoja, dvadeset četirisata na dan. Privedena kraju, bušotina bi bila koštala oko tristo tisuća američkih dolara. Shasaskine šešir i obriše nadlakticom čelo. Bilo je jako vruće. Bili su na rubu Kalaharija, pustinjekoju mali žuti Bušmani zovu «Veliko Suho Mjesto». Niske dine od crvenkastog pijeska bilesu nalik valovima uzburkanog oceana koji se gube u daljini. Pustinjska je trava bila rijetka,suha i srebrenasta. U udolinama između dina rasle su usamljene akacije tamnozelenog lišća ikore hrapave poput krokodilskog hrpta. Na najbližem stablu kolonija sjenica napravila jezajedničko gnijezdo: stotine parova smeđih ptičica dale su svoj doprinos, a ishod je biobezoblična građevina veličine stoga koja je iskrivila akacije što su je podupirale. Svaki parsjenica zauzimao je zasebni odjeljak gnijezda i sudjelovao je u održavanju građevine tijekomcijele godine. Jedno je gnijezdo kod Upingtona na rijeci Orange bilo naseljeno nebrojenimgeneracijama sjenica više od stoljeća. Okrug je bio prostrana i slabo naseljena pustinja.Courtenev Mineral Exploration Companv bila je vlasnik koncesije za sto pedeset tisuća jutarana kojima se sada nalazilo postrojenje za bušenje. Cijelo je područje bilo ograđeno. Stražarisu bili na svim prilaznim putovima i na svim ulazima. Nitko nepozvan nije mogao doći dokampa... a kad bi i došao, radilo se tek o jednom od mnogih rudarskih istraživanja. Shasapodigne pogled k nebu. Ni najmanji oblačak nije remetio plavi svod. Taj dio Kalaharija bio jevojno područje i civilnim je komercijalnim i privatnim zrakoplovima bio zabranjen prelet.Često je bilo korišteno za vježbe vojne topničke i tenkovske škole sa sjedištem uKimberlevju, nekoliko stotina kilometara južnije. Shasa se svejedno brinuo. Nedostajalo jeosam dana do presudnog datuma. Bušotina je morala biti dovršena tog vikenda. U subotu jekonvoj iz Palindabe, pod odgovarajućom pratnjom, trebao dovesti tim znanstvenika i bombu.

Bomba za pokus trebala je biti spuštena u bušotinu do ponedjeljka navečer. Ministar obrane igeneral Malan trebali su doći zrakoplovom iz Capetowna večer prije pokusa. Shasa protreseglavom. «Sve ide dobro», reče si, i popne se čeličnim stubama pokretne zapovjedne sale.Glavni inženjer operacije bušenja radio je za Orion već dvanaest godina. Ustane i pruži Shasikrupnu žuljevitu ruku. «Mick, kako ide?» «Bak gat, gospodine Courteney!» Inženjer jeuporabio afrikaanski pomalo prost izraz odobravanja. «Jutros u devet stigli smo do tri tisućemetara.» Pokaže pravac na ekranu: grafički je prikazivao skretanje u bušotini koje je trebalopridonijeti kontroli eksplozije. «Ne želim vam smetati.» Shasa sjedne pored inženjera. «Samonastavite.« Mick usmjeri svu pažnju na komandnu konzolu. Shasa pripali cigaru i zamislisavitljivog čeličnog crva koji si je krčio put kroz zemljinu utrobu do ruba zemljine kore,mnogo ispod vodenih slojeva, do granice magme, gdje je temperatura bila poput one u visokojpeći. Zazvoni telefon, ali Shasa je utonuo u svoje misli. Tehničar koji je odgovorio morao gaje dvaput dozvati. «Gospodine Courtenev, za Vas.» «Pitajte tko je», odvrati ljutito Shasa.«Neka ostave poruku.» «Gospodine, gospodin Vorster je na vezi.» «Koji gospodin Vorster?««Premijer, gospodine. Osobno.» Shasa mu istrgne slušalicu iz ruke obuzet trenutačnimuznemirujućim predosjećajem. «Ja, Oom Johnb, upita. «Shasa, u posljednjih sat vremenaveleposlanici Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Francuske uložili su prosvjedne notesvojih vlada.» «A zašto?» »Jutros u devet jedan je američki satelit snimio mjesto bušotine.Ons is in die kak... u govnima smo. Ne zna se kako, ali otkrili su sve o Skvlightu i zahtijevajuda odustanemo od pokusa. Koliko ti vremena treba da se vratiš u Capetown?» «Mojzrakoplov spreman je na uzletištu. Bit ću u tvom uredu za četiri sata.» «Sazvao sam sjednicuvlade. Hoću da ih ti izvijestiš.« «Bit ću tamo.» Shasa nije nikad vidio Johna Vorstera takozabrinutog i bijesnog. Dok se rukovao s njime, rikne: «Nakon našeg razgovora Rusi suzatražili hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti UNa. Prijete obvezujućim sankcijama ako nastavimopokus.» »Premijeru, ništa nisi priznao?« «Ne, naravno«, režao je Vorster. «Ali, žele pregledatimjesto bušenja. Imaju zračne snimke... i znaju da je kodno ime Skylight.» «Imaju naš kod?»,Shasa upre pogled u njega, a Vorster mrko potvrdi. «Ja, imaju kod.» «Znaš što to znači, zarne? Imamo špijuna... i to na visokoj razini. Na samom vrhu.« U UNu predstavnici Trećegsvijeta i nesvrstanih zemalja ustali su jedan za drugim u dvorani Generalne skupštine kako biosudili Južnu Afriku i njezin pokušaj da postane član takozvanog «atomskog kluba». JužnaAfrika proglašena je krivom i prije no što su utvrđene optužbe. I Indija i Kina izvršile supokuse s atomskom bombom u prethodne dvije godine, ali one su to smjele učiniti. Unatočjamstvima južnoafričkog premijera, koji je tvrdio da nije izvršen nikakav pokus, predstavniciVelike Britanije i Sjedinjenih Država uporno su zahtijevali vlastitu inspekciju. I tako, vojnimhelikopterom Puma odvedeni su u Kalahari. Kad su stigli, postrojenje za bušenje i sva drugavozila bila su već nestala. Na izbrazdanom i izgaženom tlu ostala je samo bušotina pokrivenasvježim betonom. «Koja je svrha ove bušotine?«, upita britanski predstavnik Shasu. Ali, nijeto bio prvi put. Sir Percy bio je stari prijatelj koji je dolazio na večere u Weltevreden i u lov uDragons Fountain. »Naftna istraživanja«, odgovori ravnodušno Shasa. Englez podigne obrvubez komentara. Ali, tri dana potom Velika Britanija stavila je veto na prijedlog sankcijapodnesen Vijeću sigurnosti i oluja se smirila. Aaron Friedman nazvao je Isabellu kako bi jojnajavio svoj polazak u Izrael. Zamoli je da dođe s njim. Nije joj rekao da su SjedinjeneDržave izvršile velik pritisak na izraelsku vladu da ga vrati u Jeruzalem. «Aaron, zlatan si»,reče Isabella, «i ne bih ni za što na svijetu voljela da sam propustila one trenutke, ali ti imašsvoj život, a ja svoj. Možda ćemo se jednoga dana opet sresti.» «Nikad te neću zaboraviti,Bella.» Ured državne sigurnosti započeo je lov na izdajicu, koji je potrajao mjesecima i nakoncu nije dao rezultata. Na posljetku je prihvaćeno mišljenje da je odgovoran vjerojatno biojedan od četvorice izraelskih znanstvenika koji su u međuvremenu napustili zemlju. Kad jeShasa pročitao tajno izvješće o ishodu istrage, bio je nemalo iznenađen otkrivši daje njegovakći ušla u stambeni kompleks u Pelindabi i da se očito zadržala tamo cijelu noć kao gošća

dobrog profesora. «No, pa nisi valjda mislio da je djevica», reče mu Centaine kad joj je tokazao. «Ili jesi?» «Ne, ne», prizna Shasa. «Ali, nije ugodno tako nenadano biti suočen stime.» «Nije uopće bilo nenadano», ispravi ga Centaine. «Naprotiv, čini se daje Bella ovaj putbila iznimno diskretna.« «Kako bilo, dobro je što je otišao.» «Mogao je biti dobar zet», našalise Centaine i sin je osupnuto pogleda. «Zaboga, mogao bi joj biti otac.» «Beli je tridesetgodina», primijeti Centaine. «Malone je usidjelica. «Zar je doista tako stara?» Shasa jeizgledao iznenađen. «Često zaboravljam kako godine brzo prolaze.« «Moramo se potruditi dajoj nađemo muža.» «Nema žurbe.» Shasa nije bio sretan pomišljajući na mogućnost da izgubikćer. Naviknuo se na postojeće stanje stvari. Isabellina nagrada stigla je ubrzo. Nekolikomjeseci potom obećan joj je odmor s Nickvjem i dobila je nalog da se organizira za dvotjednoizbivanje iz Južne Afrike. «Dva tjedna!», pomisli ushićeno. «S mojim dečkom! Ne mogupovjerovati da će se napokon dogoditi.« Ushićenje je bilo dovoljno jako da odagna osjećajkrivnje koji ju je proganjao otkad je kriza oko Skvlighta završila na prvim stranicama svihsvjetskih novina. Pokušavala je primiriti vlastitu savjest govoreći si da je pridonijelasprječavanju rasta atomske prijetnje i da će na duži rok njezina izdaja dati pozitivne rezultateza čovječanstvo. Naravno, iskazivala je domoljubno zgražanje kad je o toj temi raspravljala sačlanovima obitelji ili s drugim senatorima u hodnicima palače parlamenta, ali istina ju jeproganjala u snu. Bila je izdajica... a kazna za to bila je smrt. Reče Nani i Shasi da se ide naćis Harriet Beauchamp u Zuerichu. Namjeravale su dva tjedna putovati Švicarskom, otićinekamo gdje ima snijega na skijanje, jesti fondue i iskušati najpoznatije skijaške staze. «Nećuvam se javljati do povratka«, najavi. «Bella, imaš li dovoljno novca?», upita Shasa. «Kojeglupo pitanje, pater.» Poljubi ga. «Pa ti si ustanovio moj vezani fond koji mi svaki mjesecdonosi apsurdnu zaradu, dvije moje senatorske plaće.« «Dobro, dat ću ti ime nekoga iz CreditSuissea u Lausanni, ako slučajno ostaneš bez novca.» «Vrlo si drag, ali nemam više šesnaestgodina.« «Zlato moje, ponekad bih volio da ih imaš.« Isabella je krenula Swissairovim letomu Zuerich, ali se iskrcala u Nairobiju. Smjestila se u hotelu Norfolk pa je sljedećeg jutranazvala Weltevreden i razgovarala s Nanom glumeći da zove iz Zuericha. «Zabavi se i širomotvori oči ne bi li upecala nekog simpatičnog milijunaša«, reče Centaine. «Za sebe, ili za tebe,Nana?» «Prestani s tim nepristojnostima, gospodična.« Shodno primljenim nalozima, Isabellaje zrakoplovom Air Kenije odletjela u Lusaku u Zambiji, a potom ju je autobus zrakoplovnetvrtke prebacio iz zračne luke do hotela Ridgeway, gdje je obaviještena da je na njezino imerezervirana jednokrevetna soba. Upute koje je dobila nisu išle dalje od toga. Prije večere otišlaje sjesti na terasu pored bazena i naručila gin s tonikom. Nekoliko minuta kasnije visoki crnaclijepe vanjštine koji je sjedio za šankom dođe do njezinog stola. «Crvena Ružo«, reče.«Sjednite.» Isabella pokaže rukom. Srce joj je snažno kucalo i ruke su joj se znojile. «Zovemse Paul.« Crnac odbije piće koje mu je ponudila. «Neću Vam smetati više no što je nužno.Sutra ujutro u devet budite spremni. Čekat ću Vas s vozilom ispred glavnog ulaza u hotel.««Kamo ćete me odvesti?« «Ne znam», odgovori on ustajući. «A Vi ne smijete pitati.« Isabellaga je čekala kako joj je zapovjedio. Crnac je razlupanim Volksvvagenom odvede u zračnuluku, ali zaobiđe civilni dio i produži prema ulazu u vojnu zonu. Ono što je preostalo odzambijske eskadrile lovaca MIG bilo je tamo, pod suncem. Samo proteklog mjeseca dogodilesu se četiri nesreće. Zambijski piloti bili su loše obučeni u komunističkoj Njemačkoj i nisu senavikli na težinu nadzvučnog leta. Povrh toga, prije no što su prodani Zambiji, lovci su imaliiza sebe već dvadeset godina službe u Istočnoj Europi. Zambijsko gospodarstvo, utemeljenona bakru, pretrpjelo je težak udarac zbog pada cijene metala i zbog dva desetljećakatastrofalnog upravljanja. Sredstva za održavanje eskadrile lovaca, nazvanih leteće bombe,bila su smanjena. Iza lovaca stajao je veliki zrakoplov bez oznaka sa četiri motora i repomvišim od dvokatnice. Isabella ga nije prepoznala, ali bio je to Iljušin IL 76, koji je NATOnazvao Candid, tipični teški transportni zrakoplov ruske vojske. Paul reče nešto stražarima naulazu i pokaže im neku ispravu. Zapovjednik je prouči i pode nazvati nadređenog, potom vrati

papir Paulu, otvori vrata i propusti ih. Dva pilota u letačkom kombinezonu provjeravala su ipripremala za let veliki Candid. Paul parkira Volkswagen kod glavnog hangara i pođe pješkedo zrakoplova. Porazgovara s jednim pilotom i dade znak Isabelli da dođe. Sva trojica gledalisu kako se muči noseći kovčege, ali joj nisu pomogli. «Krenut ćete zrakoplovom«, reče Paul.«A prtljaga?», upita ona. Glavni pilot slegne ramenima i odgovori s izrazitim akcentom.«Pušta ovdje. Moja briga. Stigne.» Isabella pogleda oko sebe, a Paul se već vraćao doVolkswagena. Krene za pilotom utovarnom rampom. Trup je bio natovaren robomsmještenom na drvenim paletama i privezanom teškim najlonskim mrežama. Stotine sandukaraznih veličina, a gotovo su svi imali crno otisnute ćirilične natpise i brojeve. Pilot se prviuspeo ljestvama koje su vodile do letačke palube. Sjedne. Pokaže jedno sklopivo sjedalopričvršćeno za dno oplate. Nije bilo nikakvih formalnosti kad je nakon sat vremena Candidpoletio. S mjesta gdje je sjedila Isabella je jasno vidjela komandnu ploču preko pilotovogramena. Candid je došao u vodoravan položaj na visini od trideset tisuća stopa i krenuopravcem od tristo magnetskih stupnjeva. Kriomice pogleda na sat. Htjela je znati koliko ćeletjeti u smjeru sjeverozapada. Prizove u sjećanje zemljovid Afrike. Premda nije imala pojmao stvarnoj brzini leta, kazaljka pokazivača relativne brzine tresla se oko 475 čvorova. Nakonsata leta nasluti da su napustili Zambiju i ušli u zračni prostor Angole, pa protrne. Angola nijebila idealno mjesto za odmor. Nedavno je postala članica senatskog Odbora za vanjskeposlove i bila je nazočna obavijesnim sjednicama o Angoli, a pročitala je i tajna izvješća kojaje vojna tajna služba sastavila o toj zemlji. Pogleda mozaik savana, planina i prašuma koje suse redale ispod Candida i pokuša se prisjetiti svake pojedinosti koju je pročitala toj izmučenojzemlji. Dugo je vremena Angola bila biser portugalskog imperija. Poslije Južne Afrike, bila jenajbogatija i najljepša afrička zemlja. Prostirala se duž tisuću šesto kilometara atlantske obalei bila je bogata morskim resursima. Goleme plove pučinskih riba gomilale su se u blizinidobro zaštićenih prirodnih luka. Offshore istraživanja američkih kompanija nedavno sudokazala postojanje velikih nalazišta nafte i zemnog plina. U unutrašnjosti su bile plodneravnice doline, čudesne šume skupocjenog drveća, ugodne visoravni bogate vodom s kojih suse spuštale brojne velike rijeke. U Africi je voda bila prirodni resurs dragocjen poput nafte.Povrh toga, u Angoli su kopali zlato, dijamante i željeznu rudaču. Klima je bila umjerena iugodna. Unatoč tome, već desetljeće Angolu je razdirao strašan građanski rat. Domorodačkostanovništvo borilo se za oslobođenje od vlasti Lisabona nakon stoljeća kolonijalizma.Oslobodilačka borba nije bila jedinstvena. Mnoge vojske, s uobičajenim ratobornim nazivima,borile su se ne samo protiv Portugalaca, nego i međusobno. Postojali su MPLA Narodnooslobodilački pokret Angole, FNLA Nacionalni front aa oslobođenje Angole, UNITANacionalni savez za potpunu neovisnost Angole, te brojne druge privatne vojske i gerilskipokreti. Portugalci su pokušali zadržati koloniju. Na desetine tisuća unovačenih mladića došlisu u Afriku i mnogi su poginuli od metaka i mina ili umrli od tropskih bolesti daleko oddomovine. Potom je u Portugalu došlo do nenadanog vojnog državnog udara pa je nedugozatim najavljeno davanje neovisnosti Angoli i održavanje svenarodnog glasovanja za izborvlade i donošenje ustava. Sada, u mjesecima koji su prethodili najavljenim izborima, zemljomje vladao još veći nered no tijekom građanskog rata: razne frakcije nastojale su doći na vlast,druge afričke vlade i velike sile podupirale su svoje miljenike, a gerilski vođe ogrezli su uspletkama, mučenjima i utjerivanju straha u stanovništvo potpuno iscrpljeno višegodišnjimratom. Čitajući između redaka tajnih izvješća, Isabella je naslutila da ustvari nitko ne zna štose događa u prijestolnici, Luandi, a napose u dalekim prašumama i planinama. Admiral RosaCoutinho, Crveni Admiral, imenovan generalnim guvernerom od vojne vlade nakon državnogudara, bio je naklonjen Agostinhu Netu i njegovom pročišćenom MPLAu. Čistka jepodrazumijevala mučenje i ubijanje predstavnika svih drugih stranačkih frakcija: korištena jemetoda drvenog okvira koji se stiskao oko žrtvine glave dok se ljubanja ne bi slomila. CIA,koja po običaju prividno nije imala izravne veze sa situacijom, naizgled je podržavala FNLA,

najslabiji, najplemenskiji i najkorumpiraniji od triju pokreta i potajice je davala skromnunovčanu pomoć, koju Senat Sjedinjenih Država, da je znao za nju, nikako ne bi bio odobrio. IKinezi i Sjeverni Korejci igrali su na kartu FNLA. Kolona crnih Čajka prešla je most iznadjarka i ušla u tvrđavu Kremlj kroz vrata pod kulom Borovitskaja. Dva kubanska generala bilisu u prvoj limuzini. Senen časas Requerion bio je zapovjednik glavnog stožera kubanskevojske, a s njime je bio njegov načelnik za logistiku. Brigadir Ramon Machado bio je udrugom automobilu s predsjednikom Fidelom Castrom i bio je vodič i tumač šefa države.Ramonovo unapređenje objavljeno je nekoliko tjedana nakon njegovog povratka iz Etiopije,gdje je rukovodio operacijama koje su dovele do abdikacije cara Haile Selasija, ukidanjamonarhije i službene uspostave, odlukom Derguea, marksističkoga socijalističkog poretka.Sad je bio drugi najmlađi general ruskih oružanih snaga i najmlađi general KGBa. Njemuizravno nadređeni časnik u tajnoj službi imao je pedeset tri godine. Njegov prethodnik JoeCicero bio je unaprijeđen u čin generala malo prije odlaska u mirovinu. To je napredovanjebilo još izuzetnije, jer Ramon nije bio rodom Rus. Dobio je državljanstvo tek osam godinaprije toga. Za njega je Etiopija bila trijumf. Upravljao je prvom fazom revolucije bez vidljiveruske prisutnosti u zemlji i, što je bilo još važnije, potrošivši tek nekoliko milijuna rubalja.Odmah zatim došlo je do njegovog tajnog, jednako uspješnog posjeta Luandi u Angoli, gdjese sastao s Crvenim Admiralom, Rosa Coutinhom. Coutinho je bio član portugalskekomunističke stranke. Guvernerom Angole imenovala ga je ljevičarska vojna vlada koja jesad upravljala Portugalom i dobio je zadatak da ogranizira glasovanje kako bi bila izabranaafrička vlada, čija je pak zadaća bila da bivšu koloniju povede u neovisnost. Tijekom susreta sRamonom pokazao se istinski srodnom dušom s političkog gledišta. «Moramo srediti da se niu kojem slučaju ne održe izbori», rekao je Ramonu. «Inače će Jonas Savimbi postati prvipredsjednik Angole, ako ne zbog drugog, onda zato jer je njegovo pleme, Ominbundu,najbrojnije u zemlji.» «Ne možemo to dopustiti«, složio se Ramon. Daljnja objašnjenja nisubila potrebna. Jonas Savimbi bio je najsmjeliji i najučinkovitiji vođa angolske gerile. Vojskanjegove UNITAe deset se godina vješto i ustrajno borila protiv Portugalaca. Bio je pametan,obrazovan, jake volje. Premda nikad nije obznanio svoje političke stavove, zasigurno nije biomarksist, a najvjerojatnije nije bio ni socijalist. Nisu si mogli dopustiti rizik da dođe na vlast.«Jedino moguće rješenje«, nastavio je Ramon, «je ovo. Vi ćete izjaviti da je zbog kaosa uzemlji nemoguće održati izbore. Zatim ćete objaviti da nema drugog rješenja do li priznatiMPLA kao jedinu stranku u stanju da preuzme uzde vlasti i uvjeriti Lisabon da u najkraćemroku preda vlast Agostinhu Netu i MPLAu.» Neto je bio čovjek kojeg su izabrali Sovjeti. Bioje pokvarenjak, slabić, okrutan i popustljiv. Moglo ga se kontrolirati, dok to ne bi bilo mogućes Jonasom Savimbijem. «Slažem se.» Coutinho je klimnuo glavom. «Ali, mogu li računati napunu podršku Sovjetskog Saveza i Kube?» «Ako Vam obećam tu podršku, hoćete li nampredati strateške vojne i zrakoplovne baze koje će nam služiti za dovođenje ljudstva iopreme?», odvratio je Ramon. «Imate moju riječ.» Crveni Admiral pružio je ruku i Ramon juje stisnuo s osjećajem trijumfa. Spremao se predati dvije države sovjetskoj vlasti. Nitko drugizasigurno nije toliko postigao u Africi. «Poći ću odmah u Havanu», zajamčio je Coutinhu.«Predviđam da će za nekoliko dana započeti dogovori na najvišoj razini između Kube iMoskve. Odgovor ćete dobiti do kraja mjeseca.» Coutinho je ustao. «Vi ste izuzetan čovjek,druže brigadiru. Rijetko sam kada imao privilegiju surađivati sa čovjekom koji tako jasnouviđa bit problema i spreman je odlučno intervenirati kirurškim rezom.» Sad je Ramon sjediona stražnjem sjedalu Čajke pored predsjednika Fidela Castra dok su ulazili u utvrdusovjetskog socijalizma. Povorka s motociklističkom pratnjom produžila je širokimdrvoredom. Prošli su ispred čuvenog Povijesnog muzeja carske Rusije, u kojemu su se joščuvali mnogobrojni darovi veleposlanika i carska obilježja, od krune Ivana Groznog dodvorskog ruha s utkanim draguljima koje je pripadalo Katarini Velikoj. Strani turisti koji sučekali u redu ispred muzeja gledali su prolazak povorke. Njihova lica zasjaše od radoznalosti

kad u drugome automobilu prepoznaše krupan i bradat lik Fidela Castra. Produžiše daljeostavljajući slijeva trg oko kojeg su se dizale crkve Arhandela, Navještenja i Uzašašća. Visokitornjevi i pozlaćene kupole kao da su plamtjeli na blijedom proljetnom suncu. Breskve itrešnje u parku procvale su. Ušli su na trg, prošli ispred palače Prezidijuma Vrhovnog sovjetai zaustavili se ispred glavnog ulaza Ministarskog vijeća. Dočekali su ih počasna straža idesetak visokih političkih i vojnih dužnosnika. Zamjenik ministra Aleksej Judenič istupi,zagrli Castra i povede ga u palaču. U Dvorani ogledala Fidel Castro počeo je govoriti sjedećina čelu dugog stola. Govorio je razgovjetno i zastajkivao na kraju svake rečenice kako bi daovremena ruskom tumaču. Čak je i Ramon, stari ratni drug, bio zadivljen njegovimpoznavanjem afričke situacije i promišljenom ocjenom rizika i mogućnosti. Upio je svakuriječ iz Ramonova izvješća. «Zapadni Europljani podijeljeni su i bez kičme. NATO vojnoovisi o Americi. Neće nikad organizirano odgovoriti na naš ulazak u angolsku arenu. Nemoramo se brinuti zbog njih.» «A Amerika?», upita lakonski Judenič. «Amerika još krvarizbog poniženja pretrpljenog u Vijetnamu. Kongres neće nikad dopustiti američkimpostrojbama da djeluju u Africi. Amerikanci su poraženi i još cmizdre podvijena repa. Jedinaopasnost je da ne izaberu neku zamjensku vojsku koja bi se borila umjesto njih.» «JužnaAfrika«, preduhitri ga Judenič. «Da. Južna Afrika ima najopasniju vojsku na kontinentu.Kissinger bi je mogao pokrenuti i poslati preko angolske granice.» «Možemo li si dopustitiratovanje s Južnoafrikancima? Njihove linije opskrbe kraće su od naših čitavih šesnaest tisućakilometara, a njihove ljude drže najboljim borcima u savani. Budu li opremljeni i opskrbljeniod Amerike...» «Nećemo se morati boriti protiv njih», obeća Castro. «Čim budu prešligranicu, Amerika i Južna Afrika bit će odmah poražene, ne od sovjetske i kubanske vojne sile,već zbog postojanja vlasti bijele manjine i politike apartheida.« «Pojasnite malo, gospodinepredsjedniče«, zamoli ga Judenič. «Na Zapadu američki progresisti i europski pokret protivapartheida toliko žele uništiti bijeli južnoafrički režim da će biti spremni na bilo koju žrtvu.Radije će žrtvovati Angolu nego dopustiti Južnoafrikancima da je brane. U trenutku kad prviJužnoafrikanac bude prešao granicu, dobit ćemo rat. Američka Demokratska stranka i prvacitakozvane europske demokracije dignut će takvu graju da Južnoafrikanci neće biti u priliciratovati. Bit će prisiljeni na povlačenje zbog histerične svjetske osude. Pokušaj intervencijebit će nam od koristi. Kad Južna Afrika bude okaljala štit, zapadni politikanti neće ga se višeusuditi podignuti. Angola će biti naša.» Svi su klimali glavom u znak odobravanja, i generali iministri. Tko zna po koji put Ramon je bio zapanjen uvjerljivom Castrovom retorikom.Upravo zato ga je nagovorio da osobno dođe u Moskvu. Nitko od njegovih generala iliministara ne bi bio postigao takav uspjeh. Njegova lukava i prepredena vizija nije mogla nezadiviti ruski mentalitet. «Zovu me Zlatna lisica«, pomisli Ramon smiješeći se u sebi. «Ali,on je kralj svih lisica.» Međutim, Castro još nije završio. Imao je savršen osjećaj za vrijeme.Razdragano se nasmije milujući si gustu bradu. «Angola će biti naša, ali to je tek početak.Nakon Angole, naša će žrtva biti upravo Južna Afrika.» Svi se sa zanimanjem nagnušenaprijed, a oči im zasjaše kao čoporu vukova koji njuše miris krvi. «Kad Angola bude naša,opkolit ćemo Južnu Afriku i na njezinim ćemo granicama imati baze iz kojih će naši crniborci za slobodu neometano moći napadati. Južna Afrika najbogatija je i ekonomskinajmoćnija država u Africi. Kad je budemo imali u šaci, ostatak kontinenta past će ničice prednama.» Osloni goleme ruke na stol i nagne se naprijed. «Ja ću vam pribaviti sve borce kojećemo trebati, i stotinu tisuća bude li potrebno. Ako vi date oružje, opremu i transportnasredstva, moći ćemo ubrati zreli plod. Hoćemo li, drugovi? Hoćemo li zajedno izvesti tajsmion i hrabar napadaj?« Nakon mjesec dana skupina portugalskih vojnika vjernih CrvenomAdmiralu Coutinhu predala je stratešku zrakoplovnu bazu Saurimo pukovniku AngeluBotellu, šefu logistike kubanskih zrakoplovnih snaga. Saurimo je bio osamsto kilometara odLuande u unutrašnjosti, stoga zaštićen od nadzora CIAe i drugih zapadnih tajnih služba. PrviCandid Iljušin sletio je u Saurimo dvadeset četiri sata nakon toga. U njemu je bio tovar vojne

opreme i pedeset kubanskih «savjetnika». Ruski vojni promatrač pristigao istim zrakoplovombio je brigadir Ramon Machado. Za Ramona je to bilo naporno i zanosno razdoblje. Njegovareputacija i njegov nadimak širili su se po cijelom kontinentu. Kubanci su ih donijeli izHavane. «E1 Zorro», šaptali su. «Stigao je El Zorro. Sad će biti svašta.» Poput lisice, bio jestalno u pokretu. Rijetko je dvije noći zaredom prespavao u istom krevetu. Često nije bilo nikreveta i tada je spavao na utabanom podu slamnate kolibe, na neudobnom sjedalu lakogzrakoplova ili na prljavom drvenom dnu čamca koji se probijao kroz močvaru ili rukavceneke daleke afričke rijeke. El Jefe je bio u pravu, po običaju. Nije bilo složne zapadne reakcijena kubansku intervenciju. Admiral Coutinho uspio je odbaciti rijetka i stidljiva traženjaobjašnjenja, dok je zapadnim novinarima bilo vješto onemogućeno da prikupljaju konkretnedokaze na terenu. Oružje i ljudi stizali su zrakoplovima u Saurimo ili su slani u Brazaville uKongu i otuda razvoženi lakim zrakoplovima ili riječnim brodicama kako bi se priključililjudstvu MPLA u taborima po šumama. Angola je bila samo jedna od mnogih operacija kojeje Ramon istovremeno vodio. Morao se baviti i Etiopijom i Mozambikom, svojom mrežomagenata i koordinacijom djelovanja južnoafričkih boraca za slobodu. Angola je bila nova,sjajna odskočna daska za oslobodilačke pokrete. Ramon je otvorio nove kampove za obukuboraca SWAPOa Narodne organizacije Jugozapadne Afrike, i ANCa Afričkog nacionalnogkongresa. Glavna sjedišta dviju organizacija nalazila su se u različitim dijelovima zemlje.SWAPO je bio na jugu, gdje je mogao jednostavno prelaziti granicu Namibije i djelovati usvojim plemenima, Ovahimbo i Ovambo. No ipak, Ramona je posebno zanimao ANC. Nijenikad ispustio iz vida činjenicu da je Južna Afrika ulaz na cijeli kontinent i da su članoviANCa borci za slobodu Južne Afrike. Raleigh Tabaka, njegov stari prijatelj iz Londona, bio jeunaprijeđen u šefa logistike ANCa u Angoli. Zajedno su odabrali mjesto za glavnu ANCovubazu u sjevernoj Angoli. Letjeli su stotine sati vojnim izviđačkim zrakoplovom Antonov iistražili sjevernu pokrajinu Kungo prije no što su našli prikladno mjesto za svoju bazu. Radilose o malom ribarskom selu smještenom u jednoj laguni na ušću rijeke Chicamba. Ulaz ulagunu bio je okrenut k Atlantiku, pa su s plimom i brodovi od dvjesto tona nosivosti mogliuploviti u rijeku. Povrh toga, nekoliko kilometara uzvodno nalazila su se prostrana obrađenapolja. Premda su tijekom desetljeća divljeg građanskog rata bila zapuštena, nije bio potrebanveliki napor da se na iskrčenim ledinama napravi sletna staza. I ribarsko je selo bilo napuštenotijekom rata, pa nije bilo domaćih žitelja, koji bi inače trebali biti evakuirani ili likvidirani.Ali, najveća vrlina mjesta bila je udaljenost od granice i od baza u Južnoj Africi.Južnoafrikanci su bili zastrašujući protivnici. Poput Izraelaca, nisu se libili preći međunarodnugranicu u lovu na gerilske postrojbe. Chicamba je bila izvan domašaja južnoafričkihhelikoptera Alouette, a tisuće kilometara planina štitile su je od opasnosti da Buri poduzmukopnenu ekspediciju. Baza je dobila ime Tercio. Raleigh Tabaka doveo je prvih petstoANCovih novaka u bazu Tercio ribaricom koju je admiral Coutinho posudio u portugalskojtvornici za konzerviranje ribe u Luandi. Odmah su počeli izgradnju staze i kampa za obuku.Kad je Ramon došao zrakoplovom nakon deset dana, staza je bila iskrčena i poravnana, aupravo je trebala biti utabana crvenom glinom i šljunkom, koji bi se bili stvrdnuli poputbetona i tako zajamčili dobre uzletnosletne uvjete bez obzira na vrijeme. Za druge inspekcijeRamon je bio tako zadovoljan nedostupnošću i sigurnošću područja, da je odlučio da na ušćurijeke, nedaleko od obale, podigne izdvojen kompleks. Namjeravao ga je pretvoriti u svojosobni stožer. Uvijek mu je trebala sigurna baza za vezu, gdje je bilo moguće pokrenuti obukui planiranje aktivnosti za račun KGBa i gdje su mogli ispitivati i eliminirati zatvorenike bezrizika da budu otkriveni. Naredio je ljudima Raleigha Tabake da daju prvenstvo izgradnjinjegovog kompleksa. Tijekom sljedećeg posjeta ustanovio je da su ograda i obrambeneprepreke već postavljene i da su radovi na bloku namijenjenom za ispitivanje zarobljenika i zastanovanje časnika uznapredovali. Nakon povratka u Havanu nabavio je potrebnu radijsku ielektroničku opremu i dao je prebaciti u bazu Tercio prvim raspoloživim zrakoplovom. Za

čestih posjeta Havani i Moskvi Ramon je slijedio razvoj desetaka projekata koje je imao utijeku po cijelom afričkom kontinentu, a napose svoj osobni slučaj, nadzor Crvene Ruže.Svaki put kad bi pomislio na razdoblje vrbovanja u Londonu i Španjolskoj, shvatio bi da jepotcijenio koliko će jednoga dana postati dragocjena. Otkad je ušla u južnoafrički Senat,postala je članica pet odbora i svaki je put pribavila iznimne informacije, u obliku izvješća inaputaka o svim poslovima u nadležnosti tih odbora. Potom je u veljači 1975. postala članicasenatskog Savjetodavnog odbora za afrička pitanja. Ramon je dobio informaciju, staru teknekoliko sati, da su predsjednik Ford i Henry Kissinger posredstvom CIAe obavijestiliPretoriju da se neće suprotstaviti vojnoj intervenciji južnoafričke vojske u južnoj Angoli. OdCrvene je Ruže doznao da je CIA obećala Južnoj Africi diplomatsku podršku i vojnu opremuza pohod na Luandu. Nakon što je izvijestio nadređene u Lubjanki, Ramon odleti u Havanu nakonzultacije s Castrom. «Bio si u pravu, El Jefe», reče mu zadivljenim glasom. «Jenkiji šaljuBure da za njihov račun obave prljavi posao.» »Moramo ih pustiti da uguraju glavu u omču.»Castro se nasmiješi. «Hoću da se odmah vratiš u Angolu. Prenijet ćeš moje osobne zapovijedi.Okupi naše snage i rasporedi ih na crti obrane duž rijeka južno od glavnog grada. Njih pustineka napreduju, a tada ćemo Ujaka Sama povući za bradu i Bure ritnutiju cojones.» Ulistopadu je južnoafričko konjaništvo prešlo rijeku Cunene i spektakularno prodrlo na sjeverbrzim oklopnim transporterima Panhard. U nekoliko su dana stigli na dvjesto kilometara odprijestolnice. Vojnici su bili vrhunski obučeni i vodeni, a moral im je bio izuzetno visok. Ali,nisu raspolagali opremom za gradnju mostova na rijekama i topništvom kojim bi sesuprotstavili tenkovima. Kad su stigli do rijeke, Ramon pošalje poruku u Havanu. «Sad»,odgovori gnjevno Castro, «izvući ćemo im tepih ispod nogu. Kreni s oklopnim sredstvima.«Južnoafrikanci su zaustavljeni na rijekama ruskim tenkovima T54 i jurišnim helikopterima.Ramon priopći južnoafričku prisutnost zapadnim medijima i podigne se diplomatska olujakoju je Castro predvidio. Nigerija, koja je nakon Južne Afrike bila najmoćnija država u Africi,promijenila je stranu nekoliko dana nakon što su ruska i kubanska tajna služba obznanilesvijetu prisutnost Južnoafrikanaca. Napustila je UNITAu i Savimbija i službeno priznalaMPLAovu vladu koju su podupirali Sovjeti. U potvrdu novog stava Nigerija je u Luanduposlala trideset milijuna dolara kao pomoć Agostinhu Netu. U američkom Senatu demokratskisenator iz Iowe Dick Clark bacio se na posao da južnoafrički vojni korpus u Angoli budeizoliran i lišen podrške. Optužio je CIAu da ilegalno surađuje s Južnom Afrikom, a Kissingeri CIA pribjegli su taktici izvlačenja. Neki članovi združenog stožera zaprijetili su da će datiostavku ne bude li američka podrška odmah povučena. U prosincu je Clarkov amandmanžurno podnesen Senatu i američka vojna pomoć Angoli bila je ukinuta. Sve se odvijalo poCastrovim planovima. I tako je jedna afrička država, vezanih ruku i začepljenih usta, pala podsovjetski utjecaj, a milijuni angolskih crnaca bili su osuđeni na još jedno desetljeće svirepogagrađanskog rata. U Moskvi je brigadir Ramon Machado odlikovan Ordenom Lenjina prvogreda, a odličje mu je na grudi stavio osobno predsjednik Brežnjev. Potom je Ramon hitnopozvan u Etiopiju. Pritajena revolucija došla je do presudne točke. Kad se Iljušin počeospuštati u Adis Abebu, Ramon je sjedio iza ruskog pilota i mogao je promatrati divljiplaninski krajobraz. Tijekom stoljeća sva stabla u okolici prijestolnice bila su posječena zaogrjev i stoga su brda bila goletna i pusta. U plavoj zamagljenoj daljini uzdizale su se plosnateplanine, zvane amba, tipične za taj tajanstveni kutak istočne Afrike. Strme litice ambaspuštale su se okomito stotinama metara do kamenitih dolina, gdje su se veliki vodotociduboko ukopali u crvenu zemlju. Bila je to drevna zemlja, u koju su već egipatski faraoni slalisvoje vojske kako bi pribavili robove, bjelokost i egzotična blaga. Etiopljani su bili ratoborani ponosit narod. Gotovo su svi bili kršćani, ali pripadali su Koptskoj crkvi, drevnom ogrankuKatoličke crkve koji je nastao u Aleksandriji. Od 1930. zemljom je vladao negus neghesti, carHaile Selasije, posljednji apsolutistički vladar u povijesti, koji je upravljao zemljomuredbama. Sve njegove uredbe formalno je potvrđivao Dergue, savjet sastavljen od plemića,

rasova i plemenskih voda. Njegova je vlast bila tako sveobuhvatna da je osobno davaonaredbe glede svih vidova upravljanja zemljom, od najvažnijih državnih odluka doimenovanja provincijskih službenika srednje razine. Unatoč apsolutnoj vlasti i feudalnojorganizaciji vlade, negus je bio dobrostiv diktator, obljubljen u narodu zbog svoje kreposti inepokvarenosti. Bio je malen rastom i imao je tanke kosti, majušne noge i ruke te nježne crtelica. Nije pio i imao je umjerene navike. Kad nije morao sudjelovati u službenimceremonijama, odijevao se vrlo jednostavno i jeo je skromna jela. Za razliku od mnogihafričkih vladara, nije prikupio velika osobna bogatstva. Njegova glavna briga, možda i jedina,bilo je dobrostanje njegova naroda. U četrdeset pet godina proteklih od njegove krunidbespokojnom mudrošću i s osjećajem dužnosti vodio je Etiopiju kroz pobune, strane invazije inemirna razdoblja. Samo pet godina nakon krunidbe planinsko su kraljevstvo napaliMussolinijevi generali, koji su ga prisilili na izbjeglištvo u Engleskoj. Njegova država oduprlase zavojevačima i suprotstavila se zrakoplovima, tenkovima i bojnim otrovima prastarimpuškama, mačevima i često golim rukama. Nakon poraza sila Osovine Haile Selasije vratio sena etiopsko prijestolje i nastavio je vladati dobrohotno kao nekoć. Ali, u svijetu su sepokrenule nove snage. Oprezno se trudeći da modernizira zemlju i uvede stočarsko ipoljodjelsko društvo u dvadeseto stoljeće, Haile Selasije dopustio je da virus prodre ukraljevstvo. Zaraza je započela na novom sveučilištu koje je otvorio u Adis Abebi. Europljaniduge kose i fanatična pogleda počeli su mladim studentima propovijedati opojnu filozofiju pokojoj su svi ljudi isti, a kraljevi i plemići nemaju božanska prava. Dok je snaga staroga caraslabila, čak su se i stihije urotile protiv njega. Afrika je zemlja surovih opreka, gdje vrućinaslijedi veliku hladnoću, suše smjenjuju velike poplave i zemlja postaje plodna ili jalova beznekoga vidljivog razloga. Strašna je suša pogodila Etiopiju, a njoj je uz bok jahao još jedanstravičan jahač, neimaština. Posijana polja nisu davala ljetinu,, rijeke i bunari su presušili,zemlja se pretvarala u prašinu koju su raznosili pustinjski vjetrovi. Stada goveda i ovaca bilasu desetkovana, a djeca obješena o suhe majčinske grudi bila su majušne utvare velikihnapaćenih očiju i glava nalik lubanjama, prevelikih za izmučena tjelešca. Zemlja je bila nasamrti. Neimaština u Africi bila je stara priča i nije izazivala osobito zanimanje. Povrh toga,Afrika je bila daleko. Svijet se nije obazirao sve dok BBC nije poslao u Etiopiju RichardaDimblebvja s televizijskom ekipom. Dimblebv je snimio stravične patnje po selima isudjelovao je na jednom službenom banketu u Adis Abebi. Sračunatim lukavstvom u montažije kombinirao prizore neimaštine s onima plemića koji su u crvenom ruhu, sa zlatnimpleterom na laganim bijelim ogrtačima, sjedili s carem oko stola bogatog hranom. Dimblebyje imao veliku gledanost. Svijet mu je posvetio pažnju. Mladi studenti sveučilišta u AdisAbebi, indoktrinirani od pomno izabranih nastavnika, organizirali su prosvjedne povorke inemire. Crkva i misionari nasrnuli su na apsolutnu vlast utjelovljenu u jednom čovjekusnivajući nedostižnu utopiju u kojoj svi ljudi vole svoga bližnjega i lav leži pored janjca.Mnogi članovi Derguea pomislili su da im se pruža prilika da se osvete za stare razmirice iosvoje novu vlast. U međuvremenu, s ovim nepovezan, ali znakovit splet okolnosti doveo jedo toga da su arapske države, proizvođači nafte, udvostručile cijenu nafte i ucijenile svijet. UEtiopiji su troškovi života porasli do neba namećući nepodnošljiva odricanja i nedaćestanovništvu koje je ionako bilo pogođeno neimaštinom. Inflacija je galopirala. Tko je mogao,nabavljao je živežne namirnice, tko nije, štrajkao je, bunio su i pljačkao trgovine. Mnogimladi časnici oružanih snaga bili su proizvod sveučilišta u Adis Abebi i poveli su vojnupobunu. Osnovali su revolucionarni komitet i preuzeli kontrolu nad Dergueom. Uhitili supremijera i članove vladarske obitelji te izolirali cara u njegovoj palači. Proširili su glasine daje Haile Selasije ukrao goleme iznose državnog novca i prebacio ih na svoj bankovni račun uŠvicarskoj. Organizirani su skupovi studenata i prosvjednika ispred palače. Svjetina je tražilaabdikaciju. Svećenici Koptske crkve i muslimanski vjerski vode pridružili su se zboruoptužba te su i oni zatražili abdikaciju i uspostavu narodne demokracije. Vojna hunta osjećala

se sad dovoljno jakom da poduzme novi znakovit korak. Donijela je, posredstvom Derguea,formalnu odluku kojom je car zbačen i poslala izaslanstvo mladih časnika da ga uhiti i odvededaleko od palače. Dok su ga vodili niz stube carske palače, taj je krhki starac spokojnoprimijetio: «Ako je ovo što činite dobro za moj narod, odlazim mirne duše i molim za uspjehvaše revolucije.« Kako bi ga ponizili, zatvorili su ga u gnusnu straćaru na rubu grada: ali, natisuće ljudi okupilo se ispred bijedne građevine kako bi mu iskazali svoju odanost. Po naloguvojnog vijeća stražari su bajunetama rastjerali okupljene. Situacija je bila zrela, ali još uvijekneizvjesna kad je Iljušin sletio u AdisAbebu i zaustavio se na kraju staze, gdje je čekalodvadeset vozila etiopske vojske, jeepova i transportnih kamiona. Ramon je prvi izišao izzrakoplova kad je rampa dotaknula tlo. «Dobrodošao, generale.» Pukovnik Getachew Abebeiskoči iz jeepa i pode mu u susret. Rukovali su se. «Stigli ste u pravi čas», reče Abebe.Obojica se okrenuše i zakloniše oči kako bi pogledali u smjeru sunca. I drugi Iljušin sleti. Dokim je prilazio, i treći i četvrti zrakoplov zaokrenuše i prizemljiše jedan za drugim. Stali su,poredali se po boku i isključili motore dok su ljudi izlazili iz golemih trupova. Bili su topadobranci bojne Che Guevara. «Kakva je situacija?«, upita lakonski Ramon. «Derguejeglasao za Andoma», odgovori Abebe, a Ramon se namršti. General Aman Andom bio jevrhovni zapovjednik vojske. Bio je pošten i pametan čovjek, a uživao je velik ugled u vojsci inarodu. Njegov izbor za novog šefa države nije bilo iznenađenje. «Gdje je sada?» «U svojojpalači... osam kilometara odovud.» «Koliko ljudi?» «Pedeset ili šezdeset tjelohranitelja...«Ramon se okrene i pogleda padobrance koji su se iskrcavali. «Koliko članova Derguea je navašoj strani?» Abebe navede desetak imena: svi su bili lijevo opredijeljeni mladi časnici.«Tafu?», upita Ramon, a Abebe klimne glavom. Pukovnik Tafu zapovijedao je postrojbomruskih tenkova T53, najmodernijom postrojbom oružanih snaga. «Dobro», reče Ramon tiho.«Možemo uspjeti... ali moramo brzo djelovati.« Izda nalog zapovjedniku kubanskihpadobranaca. Dugi redovi vojnika u maskirnom odijelu žurno se ukrcaše na kamione. Ramonsjedne pored Abebea u jeep i duga kolona krene prema gradu. Crvena prašina, koju su suša iužareno sunce učinili sitnom poput talka, podigne se u gustom oblaku iza vozila i rasprši se navrućem vjetru koji je puhao iz sjevernih pustinja. Na periferiji prijestolnice naidoše nakaravane deva i mula. Ljudi koji su ih vodili gledali su prolazak kolone ne pokazujući ninajmanju emociju. Tih opasnih dana nakon zbacivanja cara navikli su se na kretanjenaoružanih ljudi po ulicama, ljudi pristiglih iz pustinje Danakil i iz planina, muslimana sturbanima i lepršavim kaftanima, bradatih kopta s mačevima za pojasom i okruglim čeličnimštitovima na leđima. Na zapovijed pukovnika Abebea jeep skrene u pokrajnju ulicu i zaobiđegrad probijajući se između straćara ravnih krovova. Abebe je užurbano govorio aramajskipreko radija, potom pojasni Ramonu: «Moji ljudi nadziru Andomovu palaču. Čini se da jesazvao sastanak svih časnika koji su članovi Derguea i koji ga podržavaju. Upravo pristižu.»«Vrlo dobro. Zateći ćemo piliće u gnijezdu.» Kolona se udalji iz grada i produži kroz gola ispržena polja. Suša nije ostavila ni jednu vlat trave ili list zelenila. Vapnenasto kamenje kojimje bilo pokriveno tlo bilo je bijelo poput lubanja. «Tamo.» Abebe ispruži ruku i pokaže.General je bio pripadnik plemstva i njegova se rezidencija nalazila nekoliko kilometara odgrada, na prvome u nizu niskih brežuljaka. Brežuljci su bili goli, izuzev šumice australskiheukaliptusa oko palače, a i oni su izgledali otužno od jare i suše. Oko palače bio je podignutčvrsti zid od crvene cigle i Ramon na prvi pogled shvati da se radi o velebnoj utvrdi. Zaprodor u nju bilo je potrebno topništvo. Abebe kao da mu je čitao misli. «Imamo na svojojstrani faktor iznenađenja«, primijeti. «Velika je vjerojatnost da ćemo se uspjeti probiti krozulazna vrata...» «Ne», usprotivi se Ramon. «Vidjeli su dolazak zrakoplova. Vjerojatno je bašzato Andom sazvao svoje vijeće.» Ravnim i kamenitim dijelom između kolone i palače jednoje vozilo glavnog stožera jurilo prema širom otvorenim vratima. «Ovdje ćemo stati»,zapovjedi Ramon i kolona stane u jednoj udolini. Ramon se popne na stražnje sjedalootvorenog jeepa i uperi dvogled u vrata. Spazi vozilo glavnog stožera kako ulazi, a potom se

debela i teška vrata zatvoriše. «Gdje su Tafu i njegovi tenkovi?» «Još su u vojarni, na drugomkraju grada.» «Koliko im treba da dođu ovamo?» «Dva sata.» «Svaka je minuta od životnevažnosti.« Ramon je govorio ne spuštajući dvogled. »Zapovjedite Tafuu da dovede ovamosvoje tenkove što je prije moguće... ali, ne možemo čekati njegov dolazak.« Abebe počneizdavati zapovijedi putem radija, a Ramon ispusti dvogled na grudi i iskoči iz jeepa.Zapovjednik padobranaca i njegovi časnici okružiše ga: hitro im izda zapovijediupozoravajući ih na značajke terena. Abebe spusti mikrofon radija i pridruži im se. «PukovnikTafu ima jedan T53 u gradu, na straži ispred carske palače. Odmah će ga poslati i bit će ovdjeza sat vremena. Ostatak postrojbe doći će za njim.» «Vrlo dobro.» Ramon klimne glavom.«Sad mi opišite unutrašnjost palače. Gdje ćemo naći Andoma?» Čučnuše u krug i Abebenacrta tlocrt u prašini. Potom Ramon izda konačne zapovijedi. Kolona ponovno krene, ali sadje na haubi zapovjednikovog jeepa bila velika bijela zastava, plahta koja se vihorila napriručnom štapu. Kamioni su vozili u zbijenom rasporedu. Padobranci su bili skriveni ispodtransportnih cerada, kao i oružje. Kad su se približili palači, na zidu iznad ulaza pojavi se nizglava, ali zastava primirja djelovala je kao kočnica i nitko nije zapucao. Prvi sejeep zaustaviispred vrata, a Ramon procijeni njihovu čvrstoću. Bila su od drva debelog tridesetakcentimetara i pojačana trakama kovanog željeza. Šarke su bile zabijene u stupove s obje straneprolaza. Nije bilo moguće pokušati ih probiti kamionom. S visokog zida zapovjednik stražeobrati im se na aramajskom i Abebe ustane da odgovori. Raspravljali su nekoliko minuta.Abebe je stalno ponavljao da ima hitnu poruku za generala Andoma i tražio je da ude.Zapovjednik straže odbijao je. Prepirka se rasplamsala. Čim je Ramon postao siguran da jepažnja stražara usredotočena na jeep, radijom izda zapovijed. Kamioni koji su bili iza jeepabrujeći krenuše i podijeliše se na lijevu i desnu stranu. Vozili su poskakujući po kamenitomterenu uz rub ceste i zaustavili se ispod zida. Padobranci iziđoše iz zaklona cerada i popeše sena vozila. Desetorica su imali kuke. Zavitlaše ih iznad glava i baciše ih preko zida. Najlonskaužad odmota se i objesi niz zid. «Paljba!», zapovijedi Ramon radijom i uragan metaka razneseobod zida, pa krhotine gline i cigle poletješe zrakom. Odbijena zrna zafijukaše u krošnjamaeukaliptusa. Glave stražara učas su nestale: neki su se sagnuli u zaklon, ali barem je jedan biopogođen. Ramon je vidio kako kaciga kruži zrakom, dok se lubanja rasprsnula u oblak krvi imoždane tvari koji na trenutak ispuni zrak. Padobranci su se penjali na zid, trojica ili četvoricauz svako uže. Bili su spretni poput majmuna. U nekoliko su sekunda bili unutar zidina.Začuše se rafali automatskog oružja i prasak ručne bombe. Nekoliko sekunda potom velika sedrvena vrata širom otvoriše, pa Ramon zapovijedi vozaču jeepa da krene naprijed. Tijelastražara ležala su po dvorištu tamo gdje su bili ubijeni. Ramon spazi jednog svog padobrancakoji se sklupčao uz dovratak i stisnuo si trbuh: krv mu je curila kroz prste. Drugi padobranciuhvatiše se za jeep dok je prolazio. Ramon je bio na nogama iza teške strojnice Browningkalibra 50, montirane iznad vozačevog sjedala. Ispali dugi rafal u preživjele stražare koji sukao zečevi bježali u splet zgrada u dnu dvorišta. Jedan se stražar naglo okrene i klekne,podigne ručni bacač RGP 7 i nacilja jeep. Ramon uperi Browning u njega, ali u tom trenutkuprednji kotači pregaze jedno truplo. Jeep silovito poskoči i rafal završi previsoko. Projektilkoji je stražar ispalio zafijuče dvorištem, pogodi hladnjak jeepa i eksplodira uz bljesak izaglušnu tutnjavu. Premda je blok motora velikim dijelom apsorbirao eksploziju, prednji trappopusti i vozilo se okrene u krug. Svi koji su bili u njemu bili su odbačeni van, a olupinaraznesenog jeepa zakrčila je ulaz. Kamioni s padobrancima ostali su s druge strane otvorenihvrata. Napad je već počeo gubiti udarnu moć i branitelji su se organizirali. S prozora i vratapalače zapucali su iz automatskog oružja. Kubanski padobranci iskočiše iz zaustavljenihkamiona i produžiše trkom, ali još jedan projektil zafijuče. Proleti koji centimetar iznadRamonove glave i zaslijepi ga dimom, potom pogodi prvi kamion, raznese haubu i smrskavjetrobran. Gorivo poteče iz probušenog spremnika i zapali se uz potmuli tutanj. Crni dimispuni dvorište. Čuli su se povici i pucnji ispred njih. Još jedan padobranac uz Ramona bio je

pogođen i stropoštao se na tlo. Ramon zgrabi automatski pištolj i izvuče ga iz futrole kako binaredio juriš dok je s jednog prozora teška strojnica otvorila vatru na njih. Zakotrlja se po tludo zida od cigle. Strojnica je pucala iznad njegove glave i štektanje mu je odzvanjalo u ušima.Ramon otkvači s pojasa ručnu bombu, izvuče sigurnosnu iglu i podigne se na koljeno da jeubaci kroz prozor, potom se zakloni i pokrije si uši. Začuje se stravičan krik i strojnica utihne.Nakon nekoliko trenutaka ručna bomba eksplodira u užareni bljesak. «Naprijed!», vikneRamon i povede šest padobranaca kroz razneseni prozor. Strojnica je bila prevrnuta, a pod jebio sklizak od krvi. Sad se bitka odvijala od prostorije do prostorije. Prednost je prešla nastranu branitelja, koji su se povlačili u labirint prostorija, hodnika i dvorišta pružajući žestokiotpor na svakom položaju sve dok ne bi bili natjerani na povlačenje. Napad je postupnoizgubio žestinu i premda je Ramon prijetio, psovao i pokušavao ih voditi svojim primjerom,padobranci su se izgubili u spletu hodnika i prostorija. Shvaćao je da Andom radijomzasigurno poziva pojačanje: svaka izgubljena minuta mogla je značiti poraz i slom revolucije.Čuo je kako Abebe gnjevno podiže glas i tjera svoje ljude da krenu naprijed kroz oblak dima iprašine. Priđe mu pužući i rukom mu stisne rame. Licem u lice, vikali su kako bi se čuli uzaglušnoj buci izazvanoj pucnjavom. «Gdje je taj prokleti tenk?» «Prije koliko sam zvao?»«Više od sata.» Je li bilo moguće? Činilo se da je prošlo tek nekoliko minuta od početkanapada. «Pozovite ih opet radijom», drekne Ramon. «Recite im...» U tom trenutku do obojicedopre brujenje i metalna škripa gusjenica. «Naprijed!» Ramon skoči na noge. Potr čaše,pognuti jedan uz drugoga, kroz kišu metaka koji su fijukali oko njihovih glava i vrate senazad kroz prostorije krvavih podova i zidova izbušenih zrnima. Kad su stigli u dvorište,ugledaše tenk koji je otvarao prolaz kroz zakrčena vrata. Kupola je bila okrenuta i dugi top od55 milimetara bio je okrenut unazad. Težina oklopa gurala je olupinu raznesenog jeepanaprijed i micala ga s prolaza. T53 probije se u dvorište uz zaglušno brujenje dizel motora.Kupola je bila otvorena i iz otvora je virila zapovjednikova glava. Ramon mahne desnomrukom kako bi mu dao znak da krene prema spletu prolaza i zgrada. Tenk se okrene načeličnim gusjenicama i nasrne na najbliži zid. Cigle od blata smrviše se, krov se naheri i urušiprekrivajući T53. Ali, oklopno vozilo oslobodi se i tutnjeći produži dalje. Ramon i njegovipadobranci prodoše kroz otvoreni prolaz. Zidovi su se rušili i grede su pucale dok je čeličnaneman polako napredovala naginjući se pri prelasku preko hrpa ruševina i mrtvih tijela. Kricibranitelja nadjačaše zaglušnu buku. Pucnjava postupno utihne. Iziđoše teturajući iz srušenihzgrada, baciše oružje i podigoše ruke u znak predaje. «Gdje je Andom?» Ramona je peklo iboljelo grlo od udisanja prašine i napora izvikivanja zapovijedi. «Moramo ga se dočepati. Nedajte mu da umakne.» General se predao medu zadnjima. Tek kad je T53 srušio čvrste zidoveglavne zgrade, iziđe s još četiri visoka časnika. Zavoj natopljen krvlju pokrivao mu je čelo ilijevo oko. Brada mu je bila skorena od prašine i krvi, a jedna crvena oznaka čina bila jestrgana s ovratnika. Pogled neozlijeđenog oka bio je vatren. Unatoč rani, glas mu je bioodlučan, a držanje ponosito. «Pukovniče Abebe», reče izazovno, «ovo je pobuna i izdaja. Jasam predsjednik Etiopije... moje imenovanje jutros je potvrdio Dergue.» Ramon dade znakpadobrancima, koji zgrabiše generala za ruke i natjeraše ga da klekne. Ramon otvori futrolu ipruži Abebeu pištolj Tokarev. Pukovnik ga uperi zarobljeniku medu oči i mirno reče:»Predsjedniče Aman Andom, u ime narodne revolucije zahtijevam Vašu ostavku.» I raznesegeneralu glavu. Tijelo se stropošta nauznak i žućkasta moždana tvar poprska Abebeovečizme. Abebe zakoči Tokarev i vrati ga Ramonu držeći ga za cijev. «Hvala, brigadiru«, reče.«Čast mi je što sam bio na usluzi.» Ramon se nakloni i uzme oružje. «Koliko je članovaDerguea glasovalo za Andoma?», upita dok se kolona vraćala prema Adis Abebi. «Šezdesettri.» «Onda imamo još puno posla prije no što revolucija bude sigurna od svih mogućihiznenadenja.» Abebe radijom pozove skupine T53 pukovnika Tafua koje su s istočne straneulazile u grad i zapovjedi im da opkole palaču Derguea i da je drže pod prijetnjom topova.Vojska je dobila nalog da izolira sva strana veleposlanstva i konzulate: diplomati nisu smjeli

izlaziti, a ta je mjera bila poduzeta radi njihove zaštite. Svi stranci u zemlji, posebice novinarii članovi televizijskih ekipa, bili su privedeni i prepraćeni u zračnu luku kako bi odmah bilievakuirani. Ono što se spremalo nije smjelo imati svjedoke. Male postrojbe vojnika odanihAbebeu, uz podršku kubanskih padobranaca, banule su u domove članova vojnog vijeća iDerguea koji su se izjasnili za Andoma. Bili su razoružani, oduzete su im oznake čina, silomsu izvedeni iz domova i ukrcani u kamione, koji su ih odvezli u Dergue, gdje ih je u glavnojdvorani čekao revolucionarni sud. Sud su činili Abebe i dva njegova časnika. «Optužen si zazločinačka djela protiv narodne demokratske vlasti. Imaš li što reći prije no što bude donesenatvoja smrtna presuda?» Nakon suđenja odvedeni su u dvorište, stavljeni pred zid i streljačkivod izvršio je presudu. Pokolj se odvijao naočigled revolucionarnih sudaca i zatvorenika kojisu čekali suđenje. Plotuni su stalno prekidali rad suda. Leševe su u skupinama vezivalinogama za kamione, koji su ih vukli kroz grad do odlagališta smeća na periferiji. «Narodmora vidjeti revolucionarnu pravdu i cijenu neposluha, reče Ramon kako bi pojasnio nužnosttoga grozomornog postupka. Sud je odlučio da leševi ne smiju biti odneseni s odlagališta izabranio je članovima obitelji žrtava da budu u koroti i javno iskažu svoju bol. Pokolj senastavio do ponoći. Posljednji «zločinci» bili su strijeljani pod svjetlima kamiona koji sučekali da ih odvuku do odlagališta smeća. Premda su i jedan i drugi bili iscrpljeni, Ramon ibudući predsjednik nisu si mogli dopustiti luksuz da odu na počinak prije no što revolucijapusti čvrsto korijenje. Ramon je u rancu imao bocu votke: podijeli je s Abebeom dok suslušali izvješća koja su pristizala radijom. Do izlaska sunca preuzeli su nadzor nad zračnomlukom i željeznicom, sjedištem radija i televizije, svim utvrdama i vojarnama. Tek su si tadamogli priuštiti nekoliko sati sna. Pod zaštitom kubanskih padobranaca, legli su na strunjačeprostrte na tlu, ali u podne su odjenuli čiste odore za sjednicu pročišćenog Derguea. Navratima dvorane bili su naoružani padobranci, a tenkovi T53 bili su raspoređeni vani, dužputa. Dok je čestitao Abebeu, brigadir Machado reče tiho: «Ubiješ li Bruta, moraš ubiti iBrutovu djecu. Nicolo Machiavelli rekao je to daleke 1510. godine, gospodine predsjedniče, ijoš i danas to je najbolji savjet.» «Stoga, moramo odmah početi.» «Da», potvrdi Ramon.«Crveni teror mora ići svojim tijekom.» «Crveni teror pobijedit će»; ta rečenica pojavila se načetiri jezika na žurno otisnutim plakatima istaknutim na svim uglovima ulica, a svakih satvremena emisije na radiju i televiziji veličale su novog predsjednika i poticale ljude da prijavesve izdajice i kontrarevolucionare. Bilo je toliko toga što je valjalo obaviti, da je Abebepodijelio grad u četrdeset dijelova i u svakom imenovao revolucionarni sud. Predsjednici subili njemu odani mladi časnici, ovlašteni da «poduzmu revolucionarne akcije». Svaki je podsvojim zapovjedništvom imao skupinu krvnika. Krenuli su od plemića, rasova i plemenskihvoda sa svim njihovim obiteljima. «Crveni teror valjano je oruđe revolucije«, objasni RamonMachado. «Znamo tko će nam u budućnosti izazivati poteškoće. Znamo tko će se suprotstavitimarksističkoj doktrini. Praktičnije je likvidirati ih odmah, nego se kasnije pojedinačno bavitinjima.» Skine beretku i prođe rukom kroz guste tamne kovrče. Bio je umoran i lijepo klasičnolice bilo je napeto i izmučeno. Imao je podočnjake, ali u očima nije bilo ni trunkanesigurnosti. Abebe mu je bio zahvalan na snazi koju je očitovao, ali istodobno se plašionjegove čelične volje. «Moramo izbaciti iz košare sve trule jabuke. Moramo eliminirati nesamo oporbu, već i svaku moguću pomisao suprotstavljanja nama. Moramo oslabiti volju zaotporom u državi. Narod mora biti sveden na stado, lišen svakog identiteta i osjećajasamoodređenja. Tabula rasa naš je cilj. Tek tada moći ćemo nanovo izgraditi naciju slijedećinovu blještavu viziju.» Leševi plemića, poglavara i njihovih članova obitelji bili su nauglovima ulica nabacani na hrpe kao smeće. Revolucionarne ophodnje kružile su gradom isamovoljno hvatale djecu koja su se igrala na ulici. «Gdje stanuješ? Vodi nas kući tvojimroditeljima.« Roditelje su silom izvlačili iz kuća i prisiljavali ih da gledaju kako revolucionaripucaju njihovoj djeci u glavu. Ubijenu djecu ostavljali su ispred kućnog praga, gdje su senjihovi leševi nadimali i trunuli na suncu. Roditeljima je bilo zabranjeno maknuti ih i

oplakivati. «Crveni teror pobijedit će», grmjeli su plakati. Ali u planinama su neki stari ratnicisa svojim obiteljima pružali otpor eskadronima smrti. Tenkovi su opkoljavali sela, a žene,djeca i starci zatvarani su u kolibe. Kolibe su potom paljene i krici su se miješali s praskomplamena. Revolucionari su odvodili muškarce u polja i prisiljavali da u vrsti legnu na tlo.Tenkovi su ih gazili i potom blokirali gusjenice, vrteći se u krug po gomilama leševa ipretvarajući ih u kašu koja se miješala sa zemljom ispucalom od suše. «Sad su na redusvećenici«, reče Ramon. «Svećenici su dali presudan doprinos zbacivanju monarhije»,primijeti Abebe. «Da, crkva i džamija, biskupi i popovi, imami i ajatolasi uvijek su korisni, napočetku. Revolucija se može potaknuti s propovjedaonice, jer su svećenici po svojoj naraviidealisti spremni da blagonaklono prihvate viziju slobode, jednakosti i bratske ljubavi. Lakoih je uvjeriti: ali, nemojte smetnuti s uma da su nam konkurencija za vlast nad umovima ljudi.Kad budu vidjeli revoluciju na djelu, izazvat će nas. Ne možemo dopustiti tu mogućnost.Svećenike treba natjerati na posluh... baš kao i sve druge.» Upadoše u glavnu džamiju i uhitišeimamovu četrnaestgodišnju kćer. Iskopaše joj oči, odrezaše joj jezik i napuniše vaginu ljutompaprikom, potom je vratiše u očev dom. Zatvoriše je u sobu sa stražom na vratima. Roditeljisu bili prisiljeni da čuče pred vratima i slušaju jauke umiruće djevojčice. Sinovi abune,nadbiskupa Koptske crkve, izvedeni su pred revolucionarni sud i podvrgnuti mučenju.Zdrobili su im ruke i noge čeličnim škripcima, spalili ih električnom strujom. Iskopali su imoči i ostavili ih da im vise na obrazima. Odsjekli su im spolovila i ugurali im ih u usta. Zatimsu ih vratili doma, ostavili ih ispred vrata i zabranili roditeljima da ih kršćanski pokopaju.Radio i televizija emitirali su žestoke napade na dekadenciju i revizionizam crkava, aeskadroni smrti čekali su ispred džamije kad je mujezin pozivao na molitvu. Vjernici suostajali doma. «Sva su Brutova djeca mrtva», reče Abebe Ramonu dok su kružili gradomnatjeranim na muk. «Nisu sva», odgovori Ramon, a Abebe se okrene i pogleda ga. Znao je štoželi reći. «Nužno je», bio je uporan Ramon. «Tada više neće biti moguć povratak. Stariburžujski tabu bit će zauvijek prekršen, kao što je prekršen giljotinom na Place de laConcorde i u ruskom podrumu u kojemu su umrli car Nikola i njegova obitelj. Kad to budeučinjeno, neće biti povratka i revolucija će biti sigurna.« «Tko će to učiniti?», upita Abebe, aRamon odgovori bez oklijevanja. «Ja.» «Najbolje je tako», odgovori Abebe i skrene pogledkako bi prikrio olakšanje. «Učinite to što prijo Ramon je prošao starim dijelom prijestolnice.Bio je sam za upravljačem otvorenog jeepa. Pustim ulicama kružile su samo revolucionarneophodnje. Prozori kuća bili su zatvoreni, nitko nije promatrao, djeca se nisu igrala udvorištima, a iz skromnih se domova nisu čuli glasovi ni smijeh. Revolucionarni plakativisjeli su na raspucanoj žbuki zidova: «Crveni teror pobijedit će». Od početka crvenog teroranije više radila služba odvoza smeća. Smeće je zakrčilo ulice, a gnojnica se izlijevala izodvodnih kanala. Tijela žrtava terora bila su nabacana na gomile na uglovima kao hrpeogrjevnog drva. Bila su tako naduta i izbušena metcima da više nisu nalikovala ljudskimtijelima. Trbusi naduti od plina zatezali su odjeću do pucanja, a meso je postalo ljubičasto icrno od jare i sunca. Jedina živa stvorenja bili su gavrani i lešinari koji su skakutali i otkidalimeso s mrtvaca te debeli i siti štakori koji su bježali ispred jeepa. Ramon si prekrije usta i nossvilenim šalom ne bi li se zaštitio od smrada, ali ništa drugo nije remetilo njegovuravnodušnost za prizor koji mu se nudio, kao što pobjednički general ostaje ravnodušan zbogpokolja na bojnom polju. Straćara je bila na kraju gnusne uličice i dva su stražara bila ispredvrata. Prepoznali su Ramona kad je zaustavio jeep i oprezno krenuo kroz smeće. Ponizno gapozdraviše. «Oslobodeni ste dužnosti. Možete ići», zapovjedi Ramon. Gledao je kako trče dougla uličice, potom otvori vrata i sagne se ulazeći. Prostorija je bila u polumraku, pa skinesunčane naočale. Zidovi su bili ožbukani i goli, izuzev srebrenog koptskog raspela obješenogiznad kreveta. Na kamenom podu bile su trščane prostirke, a prostorijom se širio neugodanvonj starosti i bolesti. Starica je sjedila na podu. uz krevet. Kad ugleda Ramona, zajauče ipokrije si glavu kapuljačom. u «Odlazi.» Ramon pokaže na vrata i žena otpuže pokrivene

glave jecajući i slineći od straha. Petom čizme Ramon zatvori vrata iza sebe i promotrispodobu koja je ležala u postelji. «Negus neghesti, kralj kraljeva«, reče zajedljivo i starac setrgne i pogleda ga. Bio je u čistom bijelom ruhu, ali glava je bila gola. Bio je mršav,nevjerojatno mršav. Ramon je znao da pati od staračkih bolesti te od poremećaja prostate iprobave, ali um je bio bistar. Ruke i noge koje su virile iz nabora bijelog ruha bile su suhe,malene kao u djeteta, a kroz voštanoblijedu kožu nazirale su se kosti. Brada i kosa bile suduge i tako bijele da su imale platinasti sjaj. Lice je bilo upalo, nos tanak i orlovski, usnestanjene i smežurane. Požutjeli zubi bili su preveliki za krhke kosti obraza. Goleme oči, crnekao katran, bile su nalik očima biblijskog proroka. »Poznajem te», reče polutiho. «Nikad senismo sreli», ispravi ga Ramon. «Ali te dobro znam. Prepoznajem tvoj miris. Prepoznajemsvaku crtu tvoga lica, intonaciju i timbar tvoga glasa.» «I, onda, tko sam?», upita Ramonizazovno. «Na čelu si horde... i ime ti je Smrt.» «Mudar si i oštrouman, starče», reče Ramon ipriđe krevetu. «Opraštam ti ono što ćeš mi učiniti, reče Haile Selasije, etiopski car. «Ali, nemogu ti oprostiti ono što si učinio mom narodu.» «Pomoli se svome bogu, starče», rečeRamon dok je uzimao jastuk s kreveta. «Ovaj svijet nije više za tebe.» Pritisne jastuk nastarčevo lice i nasloni se na njega svom težinom. Haile Selasije bacakao se kao ptica u stupici.Tanki prsti slabašno stisnuše Ramonova zapešća i povukoše rubove rukava. Koprcao senogama i migoljio, a ruho mu klizne iznad koljena. Noge su bile tanke i tamne kao stabljikesuhog duhana, koščata koljena nerazmjerno velika spram tankih gležnjeva. Malopomalopokreti se primiriše. Začuje se grgoljav zvuk pod ruhom kad se sfinkter olabavi i crijevaisprazniše. Ramon nastavi pritiskati jastuk još pet minuta sve dok starac ne postane potpunonepomičan. Osjećao je kako ga prožima gotovo vjerski ushit. Ništa što je u prošlosti učinionije mu pružilo taj osjećaj zadovoljstva. Bio je tjelesan i ćutilan, bio je duhovan i istodobnoputen. Ubio je kralja. Uspravi se i makne jastuk. Protrese ga, ugura ga pod starčevu glavu.Povuče rub ruha do gležnjeva i prekriži na grudima careve djetinje ruke. Na koncu mu palcemi kažiprstom sklopi vjede. Dugo je promatrao krinku smrti na licu Haile Selasija. Htio jeurezati u um tu sliku, zauvijek. Zaboravio je na vrućinu i smrad u zatvorenoj prostoriji.Osjećao je da proživljava jedan od najuzvišenijih trenutaka u svom životu. To krhko tijelopredstavljalo je sve ono što se on zakleo uništiti. Htio je da uspomena na to uništenje budedovoljno živa i snažna da potraje cijeli život. Svi potencijalni protivnici bili su likvidirani.Glas neslaganja ugušen je. Sva Brutova djeca bila su mrtva i revolucija je bila izvanopasnosti. Postojali su mnogi drugi važni poslovi koji su iziskivali Ramonovu pažnju udrugim dijelovima Afrike. Sad je mirne savjesti mogao drugima prepustiti dužnost savjetnikaza sigurnost narodne demokratske vlade Etiopije. Njegov nasljednik bio je general političkepolicije iz Istočne Njemačke, koji je bio gotovo isto tako iskusan u nametanju pragmatičnedemokracije uzjogunjenom narodu. Ramon zagrli Abebea i ukrca se u jedan od transportnihIljušina koji su sada redovito dolazili u Adis Abebu. Grad je postao izvrsna ulazna postaja nacijeli kontinent. Natočili su gorivo u Brazavilleu i potom krenuli na jugozapad kako bi sletjelina novu poletnosletnu stazu baze Tercio na rijeci Chicamba, dok je sunce zalazilo u plavetniloAtlantskog oceana. Dočekao ga je Raleigh Tabaka. Tijekom vožnje od uzletišta do novogaRamonovog stožera u palmiku iznad bijele koraljne plaže, izvijesti ga o razvoju situacije dokje bio odsutan. Ramonov privatni stan bio je skromno uređen. Slamnati krov i velikineostakljeni prozori s bambusovim mračnicama na namotavanje, goli pod i nezgrapno, aliugodno pokućstvo koje je tamošnji stolar izradio od ručno piljenog drva. Jedini modernipredmeti bile su elektroničke sprave za vezu putem kojih je bio u satelitskoj vezi s Moskvom iLuandom, Havanom i Lisabonom. Kad je Ramon ušao u taj jednostavni stan, prisjeti sekućice u Buenaventuri, na Kubi. Tamo se osjećao doma, s vjetrom koji je šumio u krošnjamapalma i oceanom koji je teško uzdisao na bijelom pijesku podno njegova prozora. Bio jeiscrpljen, izmožden od iskonskog umora koji se nakupio proteklih tjedana i mjeseci. Čim ga jeRaleigh Tabaka ostavio samog, baci borbenu odoru na pod i uvuče se pod mrežu protiv

komaraca. Mlačni i blagi dašak vjetra nadimao je gustu mrežu iznad postelje i milovao mugolo tijelo. Bio je zadovoljan. Vješto je i uspješno izvršio tešku, no beskrajno važnu zadaću.Znao je daje zaslužio nove počasti i nagrade: ali ništa nije pružalo takav užitak kao taj osjećajzadovoljstva koji je davao polet izmučenom duhu. Njegovo djelo nadmašivalo je Mozartova iMichelangelova djela. Kao sirovinu uporabio je jednu zemlju i jedan narod: i planine, i jezera,i rijeke, i ravnice, i milijune ljudskih bića. Pomiješao ih je na svojoj paleti i potom ih je krvlju,ognjem i oružjem oblikovao i pretvorio u divotdjelo. Njegovo je djelo nadmašilo djela svihumjetnika koji su živjeli prije njega. Znao je da ne postoji nikakav bog... ili barem nijepostojao onako kako su ga zamišljali biskupi i imami koje je nedavno ponizio i prisilio napokornost. Bog kojeg je Ramon priznavao bio je ovosvjetski: bio je to dvoliki bog moći ipolitičkog umijeća... a on je bio njegov prorok. Djelo je bilo tek započeto. Prvo jedna država,pomisli, onda druga, pa treća i na koncu cijeli kontinent. Zanos je odagnao san na jošnekoliko minuta, ali u trenutku kad se predao, njegov um krene u drugom pravcu. Moždazbog kolibe, vjetra, šuma mora... koja god bila misaona veza, pomisli na Nicholasa. Te je noćisanjao sina. Vidio je stidljiv i povučen osmijeh, čuo je njegov glas i smijeh, osjetio malu topluruku stisnutu u svojoj ruci poput preplašene životinjice. Kad se probudio, sjeta postane jošjača. Dok je radio za stolom, sinov lik izblijedi i uspije se usredotočiti na šifrirane porukeposlane preko satelita iz Havane i Moskve. Ali, kad je ustao i kroz prozor pogledao plažu,zamisli da gleda vitkog i preplanulog dječaka koji se koprca u zelenoj vodi i da čuje njegoveumiljate radosne usklike. Možda je to bila samo reakcija na pokolje na ulicama Adis Abebe ilisjećanje na one male leševe s očnim jabučicama obješenim na obraze i s nesazrelimspolovilima uguranim u usta... ali u danima koji su uslijedili želja da vidi sina postala jeopsesivna. Nije mogao napustiti bazu Tercio baš sada, kad je na kocki bio temeljni ulog navelikoj afričkoj šahovskoj ploči. Satelitom je poslao poruku u Havanu i za sat vremena dobioje odgovor. Nakon Etiopije ništa mu nisu mogli odbiti. Nicholas i Adra stigli su prvim letom sKube. Ramon je čekao na uzletištu kad je Iljušin sletio u bazu Tercio. Gledao je sina dok jesilazio niz rampu. Išao je ispred Adre i nije ju više držao za ruku kao malo dijete. Ponosito jedignuo glavu, korak je bio žustar, a oči su radoznalo i pametno zaiskrile kad je zastao na dnurampe i pogledao oko sebe. Ramona obuzme veličanstven osjećaj, bujanje čežnje i ponosa skojima je čekao dolazak dječaka. Nijedno drugo ljudsko biće nije ga nikad toliko ganulo.Dugo je kriomice promatrao sina, pritajen u mnoštvu istovarivača i vojnika koji su seiskrcavali, zakrivajući oči tamnim lećama. Oklijevao je dati ime tome što je ćutio: riječ ljubavnije mu bila ni na kraj pameti. Tada ga Nicholas opazi i njegovo se držanje potpunopromijeni. Potrči, ali nakon desetak koraka svlada se i vješto prikrije izljev radosti. Kad jesmireno prišao Ramonovom jeepu i pružio mu ruku, izraz lica bio je ravnodušan. «Dobar dan,oče», reče. «Kako si?» Ramon osjeti gotovo neodoljiv poriv da ga zagrli, ali suzdrži se,prihvati pruženu ruku i uzvrati formalnim pozdravom. Nicholas sjedne u jeep pored oca, Adraiza njih. Prošli su pokraj gerilskog kampa dok su napuštali uzletište u smjeru kompleksa naobali, a dječak nije uspio suzdržati svoju radoznalost. Tiho i oklijevajući, postavi prvo pitanje.«Zašto su svi ovi ljudi ovdje? Jesu li sinovi revolucije kao mi, oče?» r Kad je Ramonodgovorio ne pokazujući ljutnju, iduće je pitanje bilo smjelije, a kad je opet dobio dobrohotanodgovor, potpuno se opusti i iskaže živo zanimanje za sve što ga je okruživalo. Ljudi uz rubceste pozdravljali su Ramona pri prolasku jeepa. Krajičkom oka vidio je kako se Nicholasispravlja na sjedalu i neusiljeno otpozdravlja poput vetarana, pa je morao okrenuti glavu kakobi prikrio osmijeh. I ljudi su to uočili, pa su se s osmijehom na licu okretali i ispraćalipogledom vozilo. Kad su došli do kompleksa, Ramonov posilni čekao je sa snopom porukaprimljenih preko satelita. Ali, nisu bile važne, pa ih je Ramon brzo riješio. Pode do kućicepored svoje, koja je bila dodijeljena Nicholasu i Adri. Dok je prolazio verandom, čuo jeuzbuđen dječakov glas, ali kad se pojavio na pragu, odjednom zavlada muk. Nicholas je opetpostao zatvoren i povučen i podozrivo ga je gledao. «Jesi li ponio kupaće?», upita Ramon.

«Da, oče.» «Dobro. Obuci ih. Idemo se zajedno okupati.» U laguni more je bilo mirno i toplo.«Vidi, oče, sada znam plivati kraul... ne više kao malo dijete», pohvali se Nicholas. Plivajućiuz Ramona, dopliva do grebena zastajući tek po koji put da dođe do daha. Sjeli su jedan uzdrugoga na koraljni greben i dok su ozbiljno razgovarali o tome kako je izgrađen od milijunamajušnih živih bića, Ramon je pomno proučavao dječaka. Bio je visok i snažan za svojegodine, a njegov je rječnik bio još bogatiji nego za posljednjeg susreta. Na trenutke mu sečinilo da razgovara s odraslom osobom. Večerali su zajedno na verandi i Ramon primijeti damu je nedostajala Adrina kuhinja. Nicholas je iz minute u minutu izgledao sve opuštenije. Jeoje s tekom: zamolio je još jedan tanjur pečenih cipala. Ramon mu dopusti da popije pola čašerazvodnjenog vina. Nicholas otpije gutljaj kao pravi znalac i nadme se od ponosa vidjevši dase ophodi s njime kao s odraslim. Kad je Adra došla po njega da ga odvede na počinak, ustanene buneći se, ali pusti joj ruku i priđe ocu. «Sretan sam što sam ovdje», reče svečano i pružimu ruku. Dok mu je stiskao ruku, Ramon osjeti kako ga probada u grudima. U tjedan danaNicholas je postao ljubimac kampa Tercio. Neki instruktori i ANCovi novaci bili su tu sobiteljima. Jedna supruga bila je učiteljica, s diplomom sveučilišta Western Cape u JužnojAfrici, i pokrenula je školu za djecu u kampu. Ramon je poslao Nicholasa da prati nastavu.Škola je bila domorodačka koliba slamnata krova i bez zidova, s redovima klupa izrađenih odgrubo tesanog drva. Odmah je postalo jasno da je Nicholas inteligentan kao mnoga tri ili četirigodine starija djeca. Jezik na kojem se odvijala nastava bio je engleski i Nicky je brzonapredovao. Imao je zvonki i lijep glas, pa je vodio zajedničku pjesmu. Naučio je suškolcepjevati Zemlju bezemljaša i druge revolucionarne pjesme, koje je učiteljica prevela naengleski. Donio je sa sobom nogometnu loptu, koja mu je donijela veliki prestiž meduvršnjacima. Po nalogu brigadira Machada skupina radnika izravnala je školsko nogometnoigralište, označila krečom crte i postavila golove. Nicholas je bio tako dobar da su ga prozvaliPele, a svakodnevne utakmice postale su obljubljena navika. Budući da je bio sin generala,Nicholas je imao posebne privilegije. Mogao je ići svugdje po kampu, uključujući i učioniceza novake, a instruktori su mu dopuštali da rukuje oružjem. Brižljivo se pritajivši, Ramon jepromatrao dok je petogodišnji sin pred razredom odraslih novaka pokazivao kako se rastavljai sastavlja jurišna puška AK47. Potom je otišao na poligon i ispucao cijeli spremnik bojnogstreljiva. Dvanaest od dvadeset metaka pogodilo je metu ljudskog oblika u koju je ciljao.Ramon nije znao da je Jose, kubanski vozač, naučio Nicholasa voziti jeep. Prvi put je Ramonsaznao za taj novi sinov podvig kad ga je Nicholas, sjedeći na jastuku, prebacio do uzletištada dočeka transportni Iljušin koji je trebao sletjeti. Putem su ljudi pri njihovom prolaskupljeskali i uzvikivali «Zivio Pele!» Krojač u kampu sašio je za Nicholasa maskirnu borbenuodoru s kubanskom beretkom, koju je dječak poput oca nosio navučenu do oka. Oponašao jeRamonovo držanje: skidao je beretku da bi prošao prstima kroz kosu i zadjevao je palce zapojas kad nije bio u pokretu. Postao je očev službeni vozač i kamo god su išli, bili sudočekivani radosnim smijehom. Neka popodneva Ramon i Nicholas uzimali su čamac sizvanbrodskim motorom od pedeset konja i odlazili su onstran koraljnog grebena na plavupučinu Atlantika. Usidrili bi brod iznad neke podvodne hridi i lovili ribu udicama. More jebilo bogato svakojakim ribama različitih boja i veličina. Ramon je naučio Nicholasa da usitniveliku ribu zaostalu iz prethodnog ribolova: tu su kašu miješali s pijeskom kako bi brzopotonula i na taj su način privlačili ribu na hridi ispod čamca. Gotovo odmah uočili bi nejasneobrise velikih riba koje su jurile u plavoj dubini, osamnaest metara ispod njih. Mirisusitnjenog mamca izluđivao ih je. Kad bi spustili udicu, osjećali su kako im čupaju najlon izruku i Nicholas je klicao u zanosu. Ribe na koraljnom grebenu bile su metalno plave,svjetlucavo zelene, narcis žute i jarko crvene. Imale su po sebi zebraste pruge i pjege bojesafira i zada, rubina i opala. Tijelo im je bilo u obliku vretena ili leptira, s krilima nalik onimaegzotičnih ptica. Bile su naoružane bodljama i nazubljenim sulicama te nizovima porculanskibijelih zuba. Skvičale su i roktale poput svinja kad bi ih izvukli u čamac. Neke su bile tako

velike da je Ramon morao pomoći Nicholasu da ih izvuče iz vode. Dječaku je bila mrska isama pomisao da mu netko pomaže, makar to bio njegov otac, i bio je žalostan kad bi u sutonmorao prekinuti ribolov. «Još jednu, oče... još jednu!», nestrpljivo bi vikao, a Ramon bi mumorao uzeti udicu iz ruku. Jedne su se večeri zadržali duže no inače. Padao je mrak kad sudignuli sidro i upalili izvanbrodski motor. Vjetar je postao hladan i zrak uzbiban prolaskombarke puhao je u njih dok su poskakivali po valovima vraćajući se k riječnom ušću. Nicholasse naježio i prekrižio ruke na grudima, drhtio je od hladnoće, umora i preosunčanosti. Ramonje jednom rukom upravljao, a drugu mu je prebacio preko ramena. Dječak se na trenutakskamenio zbog tog neočekivanog dodira, potom se opustio, približio ocu i sklupčao mu se ukrilu. Dok je upravljao čamcem kroz tminu i grlio u krilu malo Nicholasovo tijelo, uRamonovu umu opet oživi prizor onog dječaka ostavljenog ispred roditeljskog doma spraznim očnim dupljama i majušnim spolovilom koje je kao prst virilo iz mrtvih usta. Nije gamorilo grizodušje. Bilo je nužno, kao što je nekoć bilo nužno napola utopiti dječaka koji sesad sklupčao u njegovu krilu. Dužnost je često bila opora i okrutna, ali nikad se nije izvlačio.No, isto tako, nikad prije nije doživio osjećaje koje je sada otkrivao. Izvukoše čamac na obalui povjeriše ga na brigu Joseu, kubanskom vozaču. Potom pod svjetlom svjetiljke prodošepalmikom i krenuše prema drvenoj ogradi kompleksa. Nicholas je teturao u mraku i Ramonga uzme za ruku kako bi ga vodio. Dječak se ne pokuša izmaknuti. Hodali su šutke dok nisustigli do ulaza u kompleks, a tada Nicholas promrmlja: «Volio bih ostati zauvijek ovdje uTerciju s tobom.» Ramon je hinio da nije čuo, ali primijeti da otežano diše. Čovjek zadužen zavezu probudi ga deset minuta iza ponoći. Bilo je dovoljno tiho kucanje na vrata kućice da sepotpuno razbudi, s pištoljem Tokarev u ruci. «Što je?» «Poruka Crvene Ruže stigla prekoMoskve», odgovori vezist. Imali su izričiti nalog da ga pozovu u bilo koje doba dana u slučajuneke poruke koja se ticala Crvene Ruže. »Dolazim odmah.» Poruka je bila šifrirana, pa jeRamon uzeo kopiju šifre iz sefa. Koristili su jednokratnu šifru, koju je računalo biralo ponačelu slučajnosti za svaki list. On i Crvena Ruža jedini su imali kopije šifre i za svaku suporuku koristili novi list. Počne dešifrirati tekst. «Projekt se zove Skylight», pisalo je uporuci. «Prva podzemna pokusna eksplozija bombe od trideset kilotona bit će dvadesetšestoglistopada. Mjesto se nalazi na 27° 35južno i 24° 25 istočno. Cjeloviti podatci o bombi naraspolaganju.» Ramon pošalje svog vozača u glavni kamp ANCa, uzvodno na rijeci, ičetrdeset minuta potom Raleigh Tabaka ude u njegov ured. 77; ;" «Moramo odmah otići uLondon», reče Ramon dok je Raleigh čitao poruku. «Stvar je odveć važna da bismo jekoordinirali odovud. Organizirat ćemo je preko veleposlanstva u Londonu i ANCovog uredau Ujedinjenom Kraljevstvu.« Ramon se zadovoljno nasmije. «Prije kraja tjedna nokautiratćemo Bure u Vijeću sigurnosti. I ovaj put odigrali su u našu korist.» Probudi Nicholasa da seoprosti. «Oče, kad ćeš se vratiti?, upita dječak skrivajući razočaranje. «Ne znam, Nicky.»Ramon je prvi put uporabio skraćeno ime i osjetio je nelagodu. «Ali, vratit ćeš se, zar ne,oče?» «Da, vratit ću se. Obećajem.» «I dopustit ćeš da Adra i ja ostanemo ovdje, u Terciju?Nećeš nas poslati nazad?» «Da, Nicky. Ti i Adra ostat ćete ovdje.» «Hvala. Sretan sam», rečeNicholas. «Dovidenja, oče.» Svečano se rukovaše, potom se Ramon okrene, trkom side nizstube i uskoči u jeep koji ga je čekao. Spriječiti pokus Skvlight bilo je sporedno. Prošle su trigodine otkad su dobili prve obavijesti o južnoafričkim planovima za izradu atomske bombe iRamon je znao da bomba funkcionira. Kako bilo, atomsko oružje nije imalo nikakvupraktičnu primjenu u slučaju afričke gerile. Istinski bitno bilo je još više izolirati JužnuAfriku, lišiti je i posljednje podrške zapadnoga svijeta. Politički je već bila gubavac kojeg suse svi klonili, a ovo je bila prilika koju su čekali da je obilježe kao krivca, zemlju koja želiatomsko naoružanje. Sastali su se u podzemnoj protuprislušnoj dvorani u podrumu sovjetskogveleposlanstva, smještenog u izdvojenoj diplomatskoj zoni iza Kensington Palacea. GeneralBorodin i Aleksej Judenič doletjeli su iz Moskve i njihova nazočnost davala je težinuodlukama: isticala je obnovljeno zanimanje Ministarstva vanjskih poslova i KGBa za afrički

odjel i davala je brigadiru Ramonu Machadu golemi prestiž. Afrikance su predstavljaliRaleigh Tabaka i generalni sekretar ANCa. Predsjednik ANCa, Oliver Tambo, nalazio se uposjetu Istočnoj Njemačkoj i nije se mogao na vrijeme vratiti u London da bi prisustvovaosastanku. Stvar je bila hitna jer su Južnoafrikanci trebali isprobati Skylight prije kraja togtjedna. Crvena Ruža je nakon prve poruke proslijedila podrobne informacije o obogaćivanjuurana, karakteristikama bombe, predviđenom korištenju novoga topovskog streljiva G5,položaju i dubini bušotine te o sustavu za detonaciju bombe. «Danas moramo odlučiti», rečeJudenič otvarajući raspravu, «koji je najbolji način da iskoristimo te informacije.« «Druže, jamislim», nadoveže se generalni sekretar ANCa, «da biste nam trebali dopustiti da sazovemotiskovnu konferenciju ovdje u Londonu.» Ramon napući usne u ironični smješak. Bilo jenormalno što to žele. Za ANC bi to bila izuzetna promidžba. «Druže generalni sekretaru»,reče Judenič otvoreno se smijući, «držim da bi vijest imala veću težinu obznani li jepredsjednik Sovjetskog Saveza, a ne ANCa.» Glas je bio pun sarkazma: Judenič nije nimalobio sklon crncima. Prije sastanka privatno se povjerio Ramonu da ga smeta što su biliprisiljeni pozvati majmunčine umjesto da se stvar riješi medu civiliziranim ljudima. «Teško jespustiti se u raspravi na njihovu razinu», rekao je smijući se. «Ali Vi ih, druže, dobropoznajete: mislite li da bih im trebao donijeti paketić kikirikija?« Ramon se dvadesetakminuta nije uključio u raspravu. Glasovi Judeniča i generalnog sekretara postajali su sve viši inapetiji. Na koncu je Borodin pomirljivo predložio: «Zašto ne pitamo za mišljenje drugagenerala Machada? Njegov je izvor pribavio informacije... možda zna kako ih najboljeiskoristiti.« Svi se okrenuše prema njemu. Ramon je već imao spreman odgovor. »Drugovi,sve što ste rekli točno je i razborito. No, ipak, bez obzira na to hoće li vijest obznanitipredsjednik Sovjetskog Saveza ili ANCa, bit će to kratkotrajna senzacija. Ja mislim damoramo produžiti postupak želimo li iz ovoga izvući najveću moguću korist. Vijest moramoproširiti postupno, djelomice i poduzeti sve da zanimanje za nju raste kroz duže razdoblje.Nazočni se zamisle, a Ramon nastavi. «Pored toga, mislim da će vijest, ako je obznanimo mi,bilo preko Moskve ili ANCa, biti držana nedovoljno pouzdanom ili barem punom predrasuda.Mislim da vijest moramo prepustiti moćnom glasu Amerike, neka je on obznani. Glasu kojiupravlja Amerikom... i preko nje, zapadnim svijetom Judenič je izgledao zbunjeno. «GeraldFord? Predsjednik Sjedinjenih Država?« «Ne, druže ministre. Mediji. Stvarna vlast u Americi.Manijakalno obuzeti slobodom govora, Amerikanci su stvorili moćniju diktaturu od onih kojesmo mi u stanju smisliti. Dajmo informaciju američkim televizijskim mrežama. Nemojmodavati izjave, sazivati tiskovne konferencije. Samo dajmo nekome da namiriše nešto,pokažimo im tragove zeca i pustimo ih da ga proganjaju i raskomadaju. Dobro znate kako toide: poput čopora goniča, njihova žed za krvlju bit će veća budu li vjerovali da je lovinaisključivo njihova. To zovu istraživačkim novinarstvom i nagrađuju one koji nanesu najvećuštetu njihovim vlastima, saveznicima i kapitalističkom sustavu koji ih hrani.» Judenič je jošnekoliko trenutaka piljio u njega, a onda se nasmije. «Čuo sam da vas u Africi zovu Lisica,druže generale.» «Zlatna lisica«, ispravi ga Borodin, a Judenič prasne u grohotan smijeh.«Vidim da zaslužujete taj nadimak, druže generale. I ovaj put prepustit ćemo Amerikancima iBritancima da odrade posao za nas.» Potpuni uspjeh operacije Skvlight ustostručio jevrijednost Crvene Ruže, ali je sa sobom donio i puno problema. Što je Crvena Ruža postajaladragocjenija, to je nužnije bilo obazrivo je i vješto nadzirati. Trebalo je poduzeti sve mjerenjezine zaštite i nadzora te joj dati poticaj da nastavi. Trebalo ju je odmah nagraditi i što prijejoj omogućiti pristup Nicholasu. Ali, to je dodatno kompliciralo Ramonov stav prema sinu.Bio je siguran da nezdravi buržujski osjećaji koji su se nedavno ušuljali u njegove odluke nesmiju utjecati na dužnost. Znao je da mora biti spreman žrtvovati Nicholasa bude li to nužno ibudu li to okolnosti iziskivale, kao što se potpuno pomirio sa žrtvovanjem svoga života ako todužnost nametne. Ali, do tog dana Nicholas se nikad nije našao u opasnosti. I, još važnije odtoga, nije postojala ni najmanja mogućnost da Crvena Ruža ili neka druga osoba dođe do

dječaka i preuzme skrb nad njim. Još jednom razmotri mogućnost da idući susret organizirana haciendi u Španjolskoj. To je značilo napustiti Tercio i uključivalo je određeni rizik...ograničen, dakako, ali stvaran. Bilo je moguće da Crvena Ruža, makar uz pomoćjužnoafričkih agenata, uspije odvesti dječaka u britansko veleposlanstvo u Madridu. Znao jeda Crvena Ruža ima britansku putovnicu i dvojno državljanstvo. Španjolska nije više biladovoljno sigurna da bi zadovoljila Ramonove potrebe. Naravno, mogao je organizirati susretu Havani ili Moskvi. To je podrazumijevalo značajne logističke probleme kako bi CrvenaRuža došla do odabranog mjesta. I otkrila bi, van svake sumnje, tko su njezini stvarnigospodari. Htio je to izbjeći, ako je bilo moguće. Najsigurnije mjesto, izvan Kube i Rusije,bila je baza Tercio na rijeci Chicamba. Bila je nedostupna i zaštićena, a nije bilo stranihveleposlanstava u krugu od tisuću petsto kilometara. Tamo je mogao dovesti Crvenu Ružugotovo nesmetano. Dolaskom u Tercio bila bi u potpunosti pod njegovom kontrolom, više noigdje drugdje na zemlji. Da, Tercio je odgovarao. Isabella se probudi i protrne od osjećajakrivnje. Nije znala gdje je i što ju je probudilo. Onda se sjeti i shvati da ju je probudiopromijenjeni zvuk Iljušinovih motora i nagib zrakoplova. Unatoč najboljim namjerama,zaspala je na neudobnom sklopivom sjedalu. Baci pogled na sat. Prošla su dva sata i pedesetminuta otkad su poletjeli iz Lusake. Malo se pridigne i pogleda instrumente preko pilotovogramena. Smjer je još uvijek bio isti, ali počeli su se spuštati. Visinomjer se počeo spuštati upostojanom ritmu. Pogleda naprijed, kroz vjetrobran kabine. Bilo je kasno poslijepodne iizmaglica, ali odjednom nisko sunce zasja na velikom vodenom prostranstvu. Jezero?,pomisli. U mislima potraži neko tako veliko. Sva afrička jezera nalazila su se duž Great Rifta,tisućama kilometara u suprotnome smjeru. Onda iznenada shvati. «Atlantik! Došli smo dozapadne obale.» U mislima si dočara zemljovid Afrike. «Angola ili Zair, ili možda...» Candidzaokrene i započne slijetanje. Trap se spusti podrhtavajući. Isabella je u daljini vidjela bijelukoraljnu obalu i obris grebena u plavoj vodi Atlantika. Vidjela je ušće neke rijeke, s niskimvalovima koji su se lomili na grebenu i krivudavim dubljim kanalom koji je ulazio u lagunu.Rijeka je bila velika i smeđa, ali nedovoljno široka da bi bila neki veći afrički vodotok, Kongoili Luanda. Nastojala je svaku pojedinost urezati u pamćenje. Nekoliko kilometara uzvodnood lagune riječno je korito bilo u obliku dvostrukog s. Ravno ispred zrakoplova bila je dugasletna staza od crvene gline, a onstran nje vidjeli su se slamnati krovovi nekog naselja. Candiddodirne tlo i odrula do kraja staze. Kad je pilot ugasio motore, približi se konvoj kamiona iokruži letjelicu. Isabella opazi mnogo naoružanih ljudi u maskirnim odijelima. «Čeka», rečejoj pilot. «Ljudi doći uzeti tebe.» U kabinu uđoše dva časnika. Jedan je bio bojnik. Obojica subili maslinaste puti i brkati. Bili su u maskirnim odijelima bez oznaka, imali su samo činove.Južnoamerikanci, pomisli Isabella. Ili Meksikanci. Sumnja je dobila svoju potvrdu kad joj sebojnik obratio na španjolskom. «Dobro došla, senora. Pođite s nama, molim lijepo.» «Mojkovčeg.« Isabella pokaže na prtljagu svom ohološću koju je uspjela prikupiti, pa bojnik naredinešto drugom časniku. Poručnik odnese kovčeg niz rampu i ukrca ga u kamion. Šutke su sevozili dvadesetak minuta i prošli kroz ogradu od bodljikave žice unutar koje su se nalazilezgrade sa slamnatim krovovima koje je Isabella prvi put vidjela iz zraka. Na ulazu su bilinaoružani stražari. Vozili su uskom cestom i ona kroz drveće uoči rijeku. Kolnik je postajaosve mekši i pjeskovitiji: očito su išli prema ušću rijeke i oceanu. Stigoše do drugog, manjegaograđenog prostora. Ulaz je bio pod nadzorom, ali stražari su ih propustili bez zaustavljanja.Kućice su imale slamnate krovove, ali izgledale su manje i ljupkije od prvih koje je vidjela.Bilo ih je devet, duž obale. Kad je izišla iz kamiona, Isabella pogleda oko sebe. Mjesto je bilolijepo i podsjećalo je na turističke prospekte za Club Mediterranee... more, palme, pijesak,slamnati krovovi. Bojnik je pristojno odprati do najveće zgrade i čim Isabella spazi dvije ženeu odori, naježi se sjetivši se ponižavajućeg pregleda kojemu je bila podvrgnuta prethodni put.Njezin strah bio je neutemeljen. Dvije mlade žene samo što se nisu ispričavale dok su jojkopale po kovčegu i torbi. Prešle su joj dlanovima po haljini, ali nisu je natjerale da se svuče.

Malo su se zabrinule kad su pronašle njezin fotografski aparat, mali Kodak. Uznemireno supočele raspravljati i Isabella se pomiri s tim da će ostati bez njega. «Nije vrijedan«, reče našpanjolskom. «Možete ga zadržati ako hoćete.» Na koncu jedna žena uzme fotografski aparati dva rezervna filma te ih odnese izišavši kroz vrata u dnu prostorije. Ramon je promatraokroz špijunku u zidu dok su žene obavljale pretres. Naredio im je da se ponašaju pažljivo kakone bi uvrijedile Crvenu Ružu i klimne glavom kad mu jedna donese aparat i filmove. Pregledaih hitro, ali pomno. Pritisne okidač da provjeri radi li mehanizam i okreće li se film. Potomklimne glavom i vrati aparat ženi. Isabella je bila iznenađena i zadovoljna kad je vidjela da jojga vraćaju. Ramon je kroz špijunku sa zanimanjem proučio njezin izgled. Kosa joj je biladuža, a lice zrelije i odlučnije. Bila je smirenija i sigurnija u sebe nego zadnji put uŠpanjolskoj. Dobro je podnosila teret autoriteta i uspjeha. Ramon se prisjeti značajnihrezultata i važnog položaja koje je izborila u nekoliko godina. Očito se držala u odličnojtjelesnoj kondiciji. Bila je vitka i u formi. Ruke i noge ispod pamučne košulje i bermuda bilesu preplanule i lijepo obikovane. Mišićni tonus nije imao što zavidjeti onome profesionalnogsportaša. Objektivno je promotri i pomisli da je medu tri ili četiri najprivlačnije žene odstotina koje je upoznao. Bio je vrlo zadovoljan njome: u velikoj je mjeri bio zaslužan zanjezinu uspješnu karijeru. Dvije žene završile su pretres: složiše Isabellin kovčeg i zatvorišega. Onda ga jedna uzme u ruku i zamoli Isabellu da pode s njom. Odvede je do rubakompleksa, pred vrata u ogradi izrađenoj od suhog palminog lišća. Isabella se nade u malomzatvorenom prostoru u kojemu su se nalazile samo dvije kućice. Hodajući ispred nje, žena jeodvede do bliže i uvede je u veliki dnevni boravak, s krevetom zaštićenim mrežom upokrajnjoj prostoriji. Odloži kovčeg i ode. Isabella hitro pregleda kućicu i otkrije tuš i zahodstraga. Sve je bilo jako rustično, ali više no dovoljno za njezine potrebe. Podsjećalo ju je naSeanove safari kampove na koncesiji u Chizori. Otvori kovčeg. Iza jednog zastora bile supolice i vješalice, ali prije no što je završila slagati odjeću, kroz otvoreni prozor koji je gledaona plažu dopre do nje neki zvuk. Taj joj se zvuk usječe u dušu, radostan dječački usklik kojibi prepoznala gdje god ga čula. Potrči do prozora. Nicholas je bio na plaži. Na sebi je imaosam hlačice za kupanje i bilo je na prvi pogled očito da je od zadnjeg susreta u Španjolskojporastao više centimetara. Pratilo ga je štene, bijelocrni mješanac izdužene njuške i dugoguzmahalog repa. Nicholas je trčao žalom i držao je grančicu izvan domašaja životinjice, kojaje skakala ne bi lije dohvatila. Dječak se smijao bez prestanka, a štene je histerično lajalo.Nicholas baci štapić u more i vikne: «Donesi!» Psić hrabro skoči u vodu, otpliva do drva,uhvati ga zubima i vrati se nazad. «Bravo! Dođi!», ohrabri ga Nicholas, a psić iziđe na obalu iotrese se zalivši ga kapima. Nicholas vikne i uhvati jedan kraj štapa: pas i dječak počeše senavlačiti uz smijeh i rezanje. Isabelline oči zamutile su se, hitro je zatreptala kako bi odagnalasuze. Iziđe iz kućice i u tišini side do plaže. Nicholas je bio tako zadubljen u igru da ga jemogla promatrati gotovo deset minuta prije no što ju je opazio. Odmah promijeni držanje.Odgurne psića. «Lezi!», strogo mu naredi i on ga posluša. «Sjedi! Stoj!» Ostavi psića na žalui pode u susret Isabelli. «Dobar dan, mama.« Svečano joj pruži ruku. «Kako si?» «Znao si daću doći?» «Da, i moram biti dobar i pristojan s tobom», otvoreno odgovori dječak. «Ali, dokti budeš ovdje, neću moći ići u školu.» «Svida ti se u školi, Nicholas?» «Da, mama, puno.Sada znam čitati. I, učimo engleski», odgovori Nicholas na tom jeziku. »Izvrsno ga govoriš,Nicky. Na sreću, donijela sam ti nekoliko knjiga na engleskom«, reče Isabella gotovo kao datraži oprost jer zbog nje neće imati zadovoljstvo odlaska u školu. «Nadam se da će ti sesvidjeti.« «Hvala.» Isabella se osjećala odbačenom, uljezom u malom Nicholasovom svijetu.«Kako se zove tvoj psić?» «Dvadesetšesti Lipanj.» «Čudno ime za psa. Zašto si ga takonazvao?» Nicholas je bio zapanjen tolikim neznanjem. «Dvadesetšesti lipanj datum je početkarevolucije. Svi to znaju.» «Dakako. Kako sam bedasta.« Nicholas se smiluje. «Ja ga zovemsamo Dvadesetšesti.» Zazviždi i psić dotrči. «Sjedni!» naredi mu. «Pruži šapu.» Štene pružišapu. «Dvadesetšesti je jako pametan. Dobro si ga izdresirao.» «Da», mirno potvrdi Nicholas.

«Najpametniji je pas na svijetu.« «Dječače moj«, pomisli Isabella, «što ti rade? Toliko su tinapunili glavu da si psiću dao ime u spomen na nasilni politički događaj!« Nije znala o kojojrevoluciji Nicholas govori: ali strah joj je vjerojatno zgrčio lice, jer on upita: «Mama, slabo tije?» «Oh, ne.» «Odvest ću te Adri», predloži Nicholas. Dok su prolazili kroz palmik, Isabellaga pokuša uzeti za ruku, ali on se pristojno, ali odlučno izmakne. «Još imam loptu koju si midarovala«, reče potom. Isabella shvati da mora opet steći njegovo povjerenje i simpatije, i tajoj misao opet ispuni oči suzama. «Ne smijem žuriti», reče si. «Ne smijem biti prenapadna.»Bila je potpuno nespremna za šok koji je doživjela vidjevši Nicholasa u borbenoj odori. Sberetkom nakrivljenom na jedno oko i palcima za pojasom šepirio se pred njom legionarskimkorakom u očekivanju njezinog odobravanja. Isabella suzdrži negodovanje i počne zadivljenomrmljati. Donijela mu je knjige koje je odabrala nadajući se da bi se mogle dopasti dječakunjegovih godina. Sretnim slučajem, među njima je bio i jedan afrički klasik, Jock iz savane,priča o čovjeku i njegovu psu. Nicholasa su se dojmile ilustracije i izjavio je da Jock sličinjegovom Dvadesetšestom. Dugo su raspravljali, potom je dječak htio pročitati tekst. Priča jebila jednostavna i vrlo dobro napisana. Nicholas je pročita naglas. Isabellu iznenadi njegovavještina čitanja, iako ju je par puta zamolio za pomoć za neku tešku riječ ili ime afričkeživotinje koju nije poznavao. Kad je Adra došla po njega za počinak, nadoknadili su velik dioizgubljenog vremena i opet su bili na nesigurnom terenu opreznog prijateljstva. «Ne žuri», idalje si je ponavljala Isabella. Kad je pozdravi i svečano joj stisne ruku, Nicholas iznenadauzvikne: «Lijepa knjiga. Jock mi se sviđa i radostan sam što si mi opet došla u posjet. Nije mižao što ne mogu u školu.» Zbog tog mu je priznanja vjerojatno bilo neugodno, jer se udaljiotrkom. Isabella je pričekala dok nije vidjela da je u sinovoj sobi ugašeno svjetlo, potom podepotražiti Adru. Htjela je razgovarati s njom nasamo i pokušati razumjeti koja je bila njezinauloga u Nicholasovoj otmici i za čiji račun sada radi. Htjela je i vijesti o Ramonu i nadala seda će joj Adra reći kad će ga opet vidjeti. Adra je bila u kuhinji i prala je sude od večere, alikad je Isabella ušla, zatvori se u ledenu tišinu. Odgovarala je samo s «da» i «ne» te se trudilada izbjegne njezin pogled. Ubrzo Isabella odluči da ne zanovijeta i vrati se u svoju kućicu.Unatoč umoru od puta, spavala je nemirnim snom i probudi se u zoru, nestrpljiva da provedeprvi cijeli dan sa svojim sinom. Proveli su cijeli dan na plaži s Dvadesetšestim. Medudarovima koje je Isabella donijela bila je i teniska loptica kojom su se dječak i pas satimazabavljali. Potom su otplivali do grebena i Nicholas je pokazao majci kako se istjeruju ribe izškrapa u koraljima, a jako se razveselio kad je vidio njezin užas dok joj je pokazao majušnehobotnice sluzavih pipaka i velikih svjetlucavih očiju. «Adra će ih skuhati za večeru», obeća.«Voliš Adru, zar ne?», upita Isabella. «Jasno», odgovori Nicholas. «Adra je moja majka.»Onda se ispravi čim postane svjestan gafa. «Hoću reći, ti si moja mama, ali moja prava majkaje Adra.» Isabella je htjela zaplakati. Drugo jutro Nicholas ju je došao probuditi prije no što serazdanilo. «Idemo u ribe!», najavi ushićeno. «Jose će nas odvesti čamcem na pučinu!» Jose jebio jedan od stražara u kampu koje je Isabella vidjela pri dolasku: bio je mladić tamne kože,krivih zuba i kozičavog lica. Očito je bio medu Nicholasovim miljenicima: nesuzdržano sućaskali dok su pripremali čamac i udice. «Zašto ga zovete Pele?», upita Isabella Josea našpanjolskom. Ali odgovori joj Nicholas. «Jer sam najbolji nogometaš u školi... zar ne, Jose?»Nicholas je naučio Isabellu kako se stavlja mamac i pokazao paternalističku strpljivost kad jevidio da ne uspijeva izvaditi udicu iz usta žive i skakutave ribe. Navečer su zajedno pročitalinovo poglavlje Jocka. Kad je dječak pošao na počinak, Isabella opet pokuša zapodjenutiprijateljski razgovor s Adrom, ali dočeka je ista šutljiva i neprijateljska reakcija. No, kad jeodustala i izišla iz kuhinje, Adra pode za njom u mrak, stisne je za ruku, stavi joj usne na uhoi šapne: «Ne mogu razgovarati s Vama. Stalno smo pod nadzorom.« Prije no što se Isabellapribrala, Adra se vrati u kuhinju. I Ujutro joj Nicholas priredi još jedno iznenađenje. Odvedeje na plažu, gdje ih je čekao Jose. Na Nicholasovu zapovijed, Jose mu preda svoje oružje inastavi ga gledati cereći se krivim zubima, dok je dječak spretnim i brzim prstima rastavljao

Kalašnjikov i navodio naziv dijelova puške kako ih je rasklapao. «Koliko mi je trebalo?»,upita Josea kad je završio. «Dvadeset pet sekunda, Pele.» Stražar se oduševljeno nasmije.«Bravo. Napravit ćemo padobranca od tebe.» »Dvadeset pet sekunda, mama», ponoviNicholas Isabelli ponosnim glasom i premda se sledila od te vježbe, natjera se da njezinečestitke zazvuče iskreno. «Sada, Jose, izmjeri vrijeme dok je sklapam«, zapovjedi Nicholas.«A, ti me, mama, moraš slikati.« Fotografski aparat bio je velika atrakcija, pa Isabellaposluša. Potom Nicholas odloži pušku i zatraži još jednu fotografiju. Dok ga je gledala krozobjektiv, Isabella pomisli na negdje viđene fotografije djece vojnika koje je obučavaoVietkong. Izgledali su manji od oružja koje su nosili i bili su dječaci i djevojčice anđeoskihlica s velikim nevinim očima. I pročitala je o užasima koje su počinila ta mala izopačenačudovišta. Nicholas se preobražava u jednog od njih? Misao izazove mučninu. «Jose, smijemli pucati?», zamoli Nicholas. Veselo su raspravljali i na posljetku se Jose dao uvjeriti. Bacipraznu bocu u lagunu, a Nicholas stane na žal i ispali hitac. Na pucanj iz kompleksa dotrči petpadobranaca i vezistica te zastadoše na obali hrabreći ga. Kad ispali peti hitac, boca prsne isvi povikaše «Živio Pele!» i «Bravo Pele!» «Slikaj me još jednom, mama«, zamoli Nicholas izauzme pozu okružen obožavateljima, s puškom ukoso preko grudi. Adra donese ručak naplažu: dimljenu ribu i voće. Dok su jeli, Nicholas iznenada reče: «Jose je sudjelovao umnogim bitkama. Ubio je pet ljudi svojom puškom. Jednoga dana i ja ću biti pravi sinrevolucije, poput njega.» Te noći, ispružena pod mrežom, Isabella pokuša odagnati očaj inemoć koji su je zapljusnuli. «Pretvaraju moje dijete u čudovište. Kako ih mogu zaustaviti?Kako ga mogu maknuti od tih ljudi?» Ali, nije znala ni tko su ti ljudi, pa osjećaj nemoćipostane neizdrživ. «Oh, gdje je Ramon? Kad bi barem došao! Uz njegovu pomoć mogla bihbiti dovoljno jaka. Zajedno bismo mogli naći rješenje za ovu groznu situaciju.« Pokuša opet sAdrom, ali uzalud. Nicholas je postajao nemiran. Premda je bio još uvijek pristojan iprijateljski najstrojen, nije bilo teško shvatiti da se dosađuje u njezinom društvu. Pričao je oškoli i nogometnim utakmicama, o prijateljima i onome što će raditi kad im se opet pridruži.Isabella mu je očajnički nastojala skrenuti pažnju, ali postojala je granica izmišljanja igara,privlačnosti knjiga i priča koje mu je pripovijedala. Osjećala se shrvana bijesnim očajem.Sanjala je da bježi sa sinom u siguran i racionalan svijet Weltevredena. Zamišljala ga je uodori neke dobre škole umjesto u maskirnom vojnom odijelu. Maštala je da je sklopiladogovor s tajanstvenim silama koje su tako sveobuhvatno kontrolirale njezinu sudbinu.«Učinila bih bilo što... kad bi mi vratili moje dijete.» Ali, već dok je to mislila, shvaćala je daje sve uzalud. Potom, u nemirnim i turobnim satima noći njezina mašta postane morbidna.Pomisli da skonča, da okonča svoje i sinove muke. «To je jedini način da ga spasim, jedinorješenje za oboje.» Mogla je uporabiti Joseovu pušku. Mogla je zamoliti Nicholasa da joj jepokaže i kad bi joj došla u ruke... Naježi se od te pomisli i ne usudi se nastaviti. BrigadirRamon Machado opazio je promjenu. No, bio ju je predvidio. Već ju je deset dana pomnopromatrao. U kućicama su bile kamere i mikrofoni koje Isabella nije otkrila. Kad su ona idječak bili na plaži ili u čamcu, snimali su ih teleobjektivom. Ramon ih je satima dvogledompromatrao sa skrovitih mjesta iznad plaže. Vidio je kako se početni ushit malopomalopretvara u običnu radost zbog blizine sina i kako se potom rasplinjava u očaj i negodovanjekad je shvatila u kakvoj se situaciji nalazi. Slutio je da je vjerojatno došla do točke u kojoj jebila u stanju pokušati nešto što je moglo uništiti sve korisne učinke kojima je do tog trenutkaurodio posjet. Dao je Adri nove upute. Dok je te večeri služila objed, Adra pošalje Nicholasada obavi neki posao koji ga je trebao zadržati izvan kuće nekoliko minuta. Potom, dok jeservirala riblju juhu u Isabellin tanjur, nagne se nad nju, tako blizu da joj dotakne obrazuvojkom kose. «Ne govorite ništa i ne gledajte me», šapne. «Imam poruku od markiza.»Isabella bučno ispusti žlicu iz ruke. «Pazite. Nemoje se odati. Kaže da će pokušati doći doVas, ali bit će teško i opasno. Kaže da Vas voli. Kaže da morate biti hrabri.» Isabella nije višemislila na samoubojstvo. Ramon je bio u blizini. Ramon ju je volio. Znala je u dnu duše da će

se sve dobro svršiti ako bude bodra duha do kraja, ako je Ramon podrži. Ta joj je izvjesnostpomogla da izdrži dva dana. Prožeo ju je novi polet i uspijevala ga je podijeliti s Nicholasom.Nemir i pritajena dosada koji su se uvukli u njihov odnos nestali su. Zajedno su opet bilisretni. Noću je ostajala dugo budna u kućici. Nisu je više proždirale sumnje i strahovi. Čekalaje Ramona. «Doći će. Znam da će doći.» Tada joj jedna od žena koje su na dolasku pretreslenjezinu prtljagu donese poruku. «Sutra ujutro u devet kreće zrakoplov. Idete njime.»«Dječak?», upita Isabella. «Nicholas... Pele?» Žena odmahne glavom. «Dječak ostaje ovdje.Posjet je završen. Proći će po Vas sutra ujutro u osam. Budite spremni. To je naredba.»Isabella odluči da ponese sa sobom uspomenu na sina. Nakon što se istuširala i presvukla zavečeru, uzme iz torbice škarice za nokte i sakrije ih u džep bermuda. Kad je Nicholas sjeo zastol, priđe mu i prije no što se uspio izmaknuti, odreže mu tamnu kovrču s potiljka. «Hej»,prosvjedovao je slabašno. «Zašto si to učinila?» «Hoću nešto što će mi pomoći da te se sjetimkad budem otišla.» Nicholas se načas zamisli, zatim stidljivo upita: «Mogu li ja dobiti uvojaktvoje kose... za sjećanje?» Bez riječi mu pruži škarice. Nicholas stane ispred nje i uhvati jedanuvojak prstima. «Ne predug», upozori ga Isabella. Dječak se nasmije, odreže uvojak i omotaga oko kažiprsta. «Kosa ti je tako meka... i tako lijepa», promrmlja. «Uistinu moraš otići,mama?» «Nažalost, da, Nicholas.» «Opet ćeš me doći posjetiti?» «Da. Obećajem ti.» «Držatću tvoju kosu u knjizi o Jocku.» Nicholas uzme knjigu i stavi uvojak između stranica. «Svakiput kad budem čitao ovu priču, mislit ću na tebe.» Mjesec je bio gotovo pun. Srebrenastamjesečina ulazila je kroz otvorene zidove kućice i bacala je nejasne sjene koje su se polakopomicale po podu bilježeći tijek sati. «On mora doći», reče si Isabella dok je ukočeno ležalana tvrdome madracu. «Molim te, daj da dode.» Odjednom, naglo se pridigne i sjedne. Ništanije čula, ništa nije vidjela, ali je s potpunom izvjesnošću znala da je on u blizini. Morala sepotruditi da ne vikne njegovo ime. Čekala je izoštrenih osjetila... i iznenada, bez i najmanjegšuma, pojavi se on. Pojavio se kao sablast na mjesečini i Isabella priguši krik koji joj sepenjao iz grla. Odmakne mrežu i u tri hitra koraka baci mu se u zagrljaj. Poljubac je potrajaotrenutak i čitavu vječnost. Potom je Ramon bez riječi odvede niz stube kućice u zaklonpalmika. «Nemamo puno vremena», šapne joj, a Isabella suspregne krik i privije se uz njega.«Što nam se događa, ljubavi moja?», preklinjala je. «Ne shvaćam. Zašto činiš sve ovo?» «Izistog razloga koji tebe tjera na poslušnost. Za Nicholasa i za tebe.» «Ne shvaćam. Ne mogudalje, Ramon. Iscrpila sam sve svoje snage.» «Neće još dugo, zlato. Jamčim ti. Uskoro će svebiti gotovo i bit ćemo zajedno.« «To si rekao i zadnji put, ljubavi. Ja sam napravila što sammogla...» «Znam, Bella. To što si učinila spasilo nas je. Obojicu, i mene i Nicholasa. Da nematebe, bili bi nas već odavno ubili. Dala si nam vremena i spasila si nam život.» «Prisilili su meda učinim grozne stvari, grozne, Ramon. Natjerali su me da izdam svoju obitelj i svojuzemlju.« «Zadovoljni su tobom, Bella. Ovaj posjet to dokazuje. Odobrili su ti dva tjedna sNicholasom. Kad bi mogla izdržati još malo... još im neko vrijeme davati to što traže.»«Nikada me neće pustiti, Ramon. Znam to. Držat će me u šaci dovijeka i isisat će mi i zadnjukap krvi.» «Bella, zlato. Ramon je pomiluje preko tanke svile spavaćice. «Imam plan. Uspiješli ih još malo zadovoljavati, sljedeći će put biti samilosniji. Imat će više povjerenja u tebe.Postat će neoprezni... i tada, dajem ti riječ, dovest ću ti Nickyja.» «Tko su oni?», promrmljaIsabella. Ali, Ramon je počeo voditi ljubav s njom, pa nije ustrajala s pitanjem. «Šuti, ljubavi.Ne pitaj. Bolje da ne znaš.» «Isprva sam mislila da su Rusi, ali Amerikanci su reagirali namoju poruku o Skvlightu. A oni su iskoristili i moje informacije o pohodu u Angolu. Ramon,je li u pitanju CIA?» «Možda, ljubavi moja. Ali, za Nickvjevo dobro, ne izazivaj ih.» «Oh,Bože, Ramon, tako sam nesretna. Nisam ni sanjala da se civilizirani ljudi mogu ovakoponašati prema ljudskim bićima.» «Neće još dugo», promrmlja on. «Budi jaka. Daj im štotraže još neko vrijeme: zatim ćemo ti se ja i Nicky pridružiti.« «Vodimo ljubav, Ramon. To jejedino na svijetu što me može spriječiti da ne poludim.» Sutradan ujutro Nicholas ju jeodvezao do uzletišta. Ponosio se svojom vozačkom vještinom i Isabella ga zaspe pohvalama.

Jose i vozač sjedili su straga i ona je čula njihov komentar. U tom trenutku nije imao smisla,ali ostao joj je urezan u mislima. «Pele je uistinu sin Lisice, pravi mali El Zorro.» Pozdravišese podno rampe Iljušina. «Obećala si da ćeš me opet doći posjetiti, mama», podsjeti jeNicholas. «Svakako, Nicky. Što da ti donesem na dar?» «Moja lopta je gotova. Moramo jeviše puta pumpati tijekom utakmice.« «Donijet ću ti drugu.» «Hvala. mama.» Nicholas jojpruži ruku, ali Isabella se nije uspjela suzdržati. Baci se na koljena i privije ga na grudi.Nicholas se na trenutak ukočio, preneražen, potom se žustro oslobodi iz zagrljaja. Bio jezajapuren od poniženja. Ružno je pogleda, okrene se i otrči do jeepa. Isabella pogleda krozbočni prozorčić Iljušinove kabine, ali Nicholas je već bio otišao. Opazi oblak prašine kakolebdi nad priobalnom cestom i osjeti prazninu u duši. Iziđe iz Iljušina u Libiji, gdje je sletiopo gorivo, i ukrca se u Swissairov zrakoplov za Zuerich. Pošalje razglednice avionskompoštom svim članovima obitelji, uključujući i Nanny, i uporabi kreditne kartice kako bipotvrdila svoj boravak i Švicarskoj. Nazove Shasine bankare u Lausanni kako bi podigla desettisuća franaka i odagnala sve sumnje koje je njezin otac mogao imati glede tog odmora.Nicholasove fotografije bile su jako lijepe: snimila je tipične izraze lica, karakteristične poze.Čak i one na kojima je bio u maskirnom odijelu s groznom jurišnom puškom izazivale su unjoj više radost no strah. Isabella je vodila dnevnik za Nicholasa. Veliki svezak sadržavao jeuspomene na sina prikupljene tijekom godina. U njemu je bila kopija španjolskog rodnog listai isprave o usvojenju. Obratila se jednom specijaliziranom uredu u Londonu koji je istražiokorijene obitelji Machado tri stoljeća unazad, pa su na prvim stranicama albuma bili kopijarodoslovnog stabla i grb obitelji Machado. Bila je tu i cipelica koju je našla ispod krevetića ustanu u Malagi, a zalijepila je i kopije izvještaja iz vrtića i pedijatrijske ambulante, zajedno sasvim fotografijama koje su joj poslali. Na desnim je stranicama pisala svoje komentare iopisivala svoje osjećaje, ljubav, očaj i nadu. Kad se vratila u Weltevreden, svojem je blagudodala uvojak kose i nove fotografije te ih popratila opisom dana koje su proveli zajedno:zabilježila je i njihove razgovore te sve zabavne i dirljive sinove komentare. Kad je bila udepresiji, zaključavala se u svoje odaje, vadila dnevnik iz osobnog sefa i tješila se onim što jebilo u njemu. Davao joj je snage da ne posustane. Beechcraft okrene i započne slijetanje, aslabljenje potisne sile dade Isabelli osjećaj lakoće. «Evo, tamo!», vikne Garry s lijevogsjedala. «Vidiš ih? U podnožju brijega. Tri su.» Isabella pogleda prašumu i neprohodan terenduž usjeka. Stijenje je bilo izlomljeno u bastione i tornjeve, vrtoglave bezdane i urušeno ziđenalik ruševinama začaranog dvorca. Prašuma je ispunjavala doline i zavalja predivnimspletom raslinja. Velika stabla uzdizala su se trideset i više metara, a široko granje bilo jeogrnuto u jesensko ruho, u svim nijansama zlatne, bakrene i brončane boje. Druga divovskastabla bila su već gola, naduti baobabi s korom nalik krljušti groteskno su se odmarali poputstvorova iz ere dinosaura. Ispod vrška Beechcraftova krila prođe golemi afrički eban, jošuvijek tamnozelene krošnje, s najvišim granama prepunim žutih dozrelih plodova. Jatozelenih golubova uznemireno poleti i sijevne tako blizu da je Isabella mogla vidjeti žutekljunove i svjetlucave oči. Zatim prašuma naglo završi i ispod njih se ukaže čistina pokrivenablijedom zimske trave. Beechcraft brujeći krene prema drugom zidu od stijenja. «Tamo! Vidiših, Bella?», opet vikne Garry. «Da! Da! Nisu li prekrasni?, vikne ona u odgovor. Na rubučistine tri su slona trčala jedan za drugim. Uši su bile raširene poput latinskih jedara arapskihdhowa. Hrptovi su bili pogrbljeni i razabirao se krivi greben kičme ispod sive kože tesvjetlucanje dugih bjelokosnih kljova. Kad su projurili šest metara iznad njih, prvi mužjakokrene se kako bi im se suprotstavio i ispruži krivudavu surlu ne bi li ih strgnuo s neba. Garrypokrene visinsko kormilo. Sila teža zgrabi Isabellinu utrobu i zrakoplov pojuri uvis gotovododirujući modrikasti granit, pa se uspne u bezbojno afričko nebo. «Onaj veliki mora ih imativiše od trideset kilograma.» Garry je procjenjivao težinu slonovih kljova dok se okretao da gapromotri, instinsktivno upravljajući zrakoplovom u toj kritičnoj fazi. «Jesu li na našempodručju,pater?», upita ravnajući zrakoplov i produžujući let u vodoravnom položaju. «Na

rubu.» Shasa je mirno sjedio na desnom sjedalu. Naučio je Garrvja upravljati zrakoplovom iznao je njegove sposobnosti. «Ono je nacionalni park... vidi se iskrčena crta koja obilježavagranicu.» «Stari slonovi idu ravno u tom pravcu.» Isabella se nasloni na naslon očeva sjedala,a on se okrene i nasmije se. «Možeš biti sigurna u to.» «Hoćeš reći da znaju koji je dio lovnakoncesija, a koji je park?» «Kao što ti znaš put do svoje kupaonice. Na prvi predosjećajneprilika trče doma mamici.» «Vidiš li tabor?», upita Garry. «Južno od brijegova.» Shasapokaže rukom. «Evo, vidi se dim. Staza ide usporedno s onim gustišem grmlja.» Garryponovno smanji brzinu i spusti se u nizak let kako bi provjerio je li staza prazna. Malo krdozebra koje je paslo na stazi r azbježi se i trkom utekne dok su se oni približavali. Iza svakeživotinje podigao se oblačić prašine. «Prokleta magarad», zagunda Garry. «Udariš li jednog,ostaneš bez krila.» Isabella opazi otvoreni kamion parkiran pored primitivnog vjetrokaza.Zagleda se ne bi li prepoznala najstarijeg brata za upravljačem, ali za njim je sjedio crnivozač. Obuzme je razočaranje. Nije vidjela Seana više od dvije godine i osjećala je da jojnedostaje. f! Garry je upravljao dvomotornim Beechcraftom pripremajući se za prizemljenje,izravnavši zrakoplov sa stazom. Spusti trap i na komandnoj ploči upale se tri zelene žaruljice.Sigurnim i snažnim rukama dovrši provjere i spusti se pod oštrim kutom kako bi izbjegaovrhove stabala koja su okruživala čistinu. «Sjajan je pilot.» Isabella se divila njegovoj tehnici.«Gotovo kao pater.» Garry ih je doveo iz Johannesburga tvrtkinim zrakoplovom. USalisburvju su odsjeli u hotelu Monomatapa. Shasa i Garry sastali su se s lanom Smithom,rodezijskim premijerom, a potom su krenuli na zadnji dio puta malim Beechcraftom. Tvrtkinmlažnjak trebao je tisuću metara asfaltirane staze za slijetanje, dok je dvomotorac s vještimpilotom za upravljačem mogao sletjeti na kratku travnatu stazu Chizore. Garry je odlučnosletio s potpuno spuštenim krilcima i bez poskakivanja. Stroj se tresao na neravnom tlu iGarry je dokraja pritisnuo kočnicu dok im je zid od drveća na suprotnom kraju jurio ususret.Zatim okrene Beechcraft pojačavajući snagu motora i u kovitlacu prašine doveze ga dokamiona. Zaposlenici iz tabora okružiše Beechcraft u trenutku kad je Garry ugasio motore.Shasa otvori vrata i skoči s krila kako bi se sa svima rukovao i pozdravio ih redom po starosti.Gotovo su svi bili zaposleni u tvrtki od samog početka, stoga ih je znao poimence. Radostosoblja postala je još i veća kad je Isabella skočila s krila: prekrasni afrički osmijesi postadošejoš širi. Premda su njezini posjeti Chizori bili rijetki, svi su je voljeli. Zvali su je Kvvezi,zvijezda Danica. «Kwezi, imam za tebe salatu i svježu rajčicu», reče joj Lot, glavni vrtlar. Vrttabora u Chizori gnojili su izmetom bivola i slonova, pa je davao voće i povrće koje bi bilodobilo nagradu na bilo kojem poljoprivrednom sajmu. Svi su znali da Kvvezi jako voli salate.«Kwezi, postavio sam tvoj šator u dnu», reče joj Isaac, upravitelj tabora. «Tako ćeš moćiujutro slušati pjev ptica. A glavni kuhar pripremio ti je tvoj najdraži čaj od rooibosa.» Isabellaje jako voljela čaj od planinskog bilja iz Capea. Garry odveze Beechcraft u hangar kako mutijekom noći lavovi i hijene ne bi uništili gume. Osoblje natovari prtljagu na otvoreni kamion.Potom, s Garrvjem za upravljačem Tovote, krenuše poskakujući izlokanim putom koji jeprolazio kroz šumu. Sezona kiša bila je dobra, pa je bilo puno divljači. Kameniti put bio jeišaran tragovima. Kad su stigli do prostrane čistine ispred tabora, ugledaše krda zebra ismedecrvenkastih impala koje su mirno pasle srebrenastu zimsku travu ne dajući ni najmanjegznaka straha. Jedno od važnih pravila koja je Sean utvrdio branilo je pucanje na udaljenostimanjoj od tri kilometra od tabora: pravilo nije bilo ograničavajuće budući da se koncesijaChizora prostirala na deset tisuća četvornih kilometara. Tabor se nalazio uz rub čistine u čijemje središtu bilo blatno jezerce. U sušnom razdoblju, kad bi u njem nestalo vode, Sean je moraopremjestiti tabor na obalu jezera Kariba. Red zelenih šatora bio je postavljen u šumi, a svakije straga imao tuš i poljski zahod. Šator za objedovanje bio je okružen ogradom. Sklopivistolci bili su raspoređeni oko taborske vatre, gdje su danju i noću gorjele velike cjepanicemopana. Posluga je nosila bijele, čiste i uštirkane odore, a Isaac se, kao upravitelj tabora,šepirio u svojoj jarkocrvenoj jakni. Prijenosni generator proizvodio je struju za svjetlo te za

škrinje i hladnjake koji su se nalazili u ostavi zemljanih zidova. U kuhinji s krovom od granjakuhar je pripremao brojna jela za sladokusce. Na raspolaganju su bile sve ugodnostitakozvanog «Hemingwayjevog tabora». Možda najvažnija bila su velika vjedra s ledom našanku i savršeno poredana postrojba boca s alkoholnim pićima. Bilo je pet različitih vrstablended whiskyja i tri maha. Chablis Vaudesir grand eru počivao je u srebrenoj posudi. Bili sutu i svi sastojci za Pimms No. 1 i Bloodv Mary, na raspolaganju onima koji su imalimondenije ukuse. Sve su čaše bile od kristala Stuart. Klijenti koji su si mogli priuštiti safarizahtijevali su da njihove osnovne potrebe budu zadovoljene. Posluga je napunila vrućomvodom spremnike tuševa i dok su se gosti prali kako bi sa sebe skinuli prašinu i znojputovanja, raspremila je prtljagu i u svim šatorima pripremila odjeću za safari. Okupani iokrijepljeni, Courteneyjevi su se okupili oko vatre i Shasa baci pogled na sat. «Je li prerano zapiće?» «Gluposti», reče Garry. «Na odmoru smo.» I pozove barmana da naruče. Isabella jepolako ispijala hladno bijelo vino. Prvi put nakon gotovo dvije godine osjećala se sigurnom ispokojnom. Ničim potaknuta, pomisli na Michaela. Jedino je on nedostajao. Pratila jepogledom mimohod lijepih divljih životinja koje su dolazile na pojilo i ovlaš slušala oca iGarrvja. Razgovarali su o Seanovom klijentu, njemačkom industrijalcu koji se zvao OttoHeider. «Dvadeset je godina stariji od Seana, ali savršeno se slažu. Obojica su neustrašivi.Bože, kakvim se rizicima izlažu!», reče Shasa. «Što je akcija opasnija, to je stari Otto sretniji.Neće u lov s nikim drugim osim sa Seanom.» »Specijalnu službu zadužio sam da prikupiinformacije o njemu.» Garrrv klimne glavom. Specijalna služba bila je odjel tvrtke CourteneyEnterprises čiji je direktor bio izravno podređen Garrvju. To je bio njegov sustav privatnešpijunaže, a bavio se svime, od sigurnosti tvrtke do više ili manje zakonitog prikupljanjaindustrijskih informacija. «Otto Heider pravi je kockar. Popis njegove imovine i njegovihdioničarskih udjela dug je četiri tipkane stranice, ali čovjek je nepredvidiv. Mislim da nebismo trebali poslovati s njime. Previše se izlaže. Prema mojim računicama, u manjku jebarem tri milijarde maraka.» «Slažem se.» Shasa nagne glavu. «Zanimljiv je lik, ali nije zanas. Znate li da sa sobom na safari nosi osobnu banku krvi u slučaju da ga napadne slon ilibivol ubode rogom?» «Ne, nisam znao.» Garry se nagne naprijed na sklopivom stolcu.«Svježa krv.» Shasa se nasmiješi. «Takorekuć na dlanu. Transfuzije nadohvat ruko «Što bi toimalo značiti?» Čak je i Isabella bila radoznala. «V6di sa sobom dvije diplomirane bolničarke,plavokose, lijepe, ne starije od dvadeset pet godina, čija je krvna grupa AB pozitivna. Ako mutreba krv, jedna od njih može mu je donirati, a druga mu istodobno može pružiti učinkovitupomoć.» Garry se nasmije s divljenjem. «A, ako mu i ne zatreba krv, uvijek je korisno imatiih uza se na safariju. Transfuzije funkcioniraju u obrnutom smjeru.» «Garry, prost si!»Isabella se nasmiješi. «Oh, ne. Stari Otto je prost. Počinjem mijenjati mišljenje o njemu.Mogli bismo poslovati s njime: tolika opreznost je hvalevrijedna.» «Da nisi ni pomislio na to.Otto odlazi sutra ujutro s dvije bolničarke. Klijent koji nas uistinu zanima stiže sutraposlijepodne. Sean će prebaciti Otta u Salisburv i dovesti drugog...« Shasa stane i zakrije očipromatrajući čistinu ispred tabora. «Čujem Seanov kamion. Da, eno ga.» Obris lovačkogvozila pojavi se iz šume u ravnici, kilometar i pol daleko. «Gospodičiću Seanu se žuri.»Brujenje motora postalo je glasnije. Visoki stup prašine digne se k plavom nebu. Životinje napojilu uplašiše se i pobjegoše u šumu. Dok se udaljenost smanjivala, razabraše druge putnikeu otvorenoj Tovoti. Karoserija je bila skinuta i vjetrobran je bio preklopljen na haubu. Napovišenom stražnjem sjedalu bile su četiri osobe, dva crna lovca i dvije bjelkinje. Mora da suto njemačke bolničarke, pomisli Isabella, jer su odgovarale opisu: bile su mlade, plavokose iljupke. Na prednjem sjedalu suvozača bio je sredovječni čovjek u safari odijelu sašivenom pomjeri, s naočalama sa zlatnim okvirom i vrpcom od leopardove kože oko Stetsona. Nehajnodržanje ukazivalo je da je to Otto Heider, klijent o kojemu su upravo razgovarali. Sean je bioza upravljačem Tovote i Isabella se nije mogla suzdržati. Skokom se digne sa sklopivog stolcai potrči do ulaza u ogradi. Sean je imao na sebi safari košulju s dva naboja velikog kalibra u

džepićima za streljivo. Rukavi su bili odrezani u ramenu i ruke su bile gole, preplanule imišićave, sjajne kao da su namazane. Kosa se spuštala na ramena i bila je podšišana u stiluprinca Valianta. Kožna vrpca u indijanskom stilu koju je nosio preko čela nije bila dovoljnada zadrži sjajne crne kovrče koje su se poput zastave vihorile oko glave, dok je vozio punombrzinom prema ulazu u ogradi. Tako silovito zakoči da se teško vozilo zanese i stane u oblakuprašine. Sean skoči na tlo i krene odlučnim korakom. «Sean!», uzvikne sretno Isabella, ali onprođe pored nje bijesna izraza lica. Zapanjeno ga pogleda. Sean se ne obazre na oca kao što senije osvrnuo na sestru i stane ispred mlađeg brata. «Koju to vražju igru igraš?», upita sledenim bijesom u glasu, pa zadovoljni smješak nestane s Garrvjeva lica. «Drago mi je što tevidim.» Garrvjev glas bio je blag, ali u očima iza naočala sijevala je ljutnja. Sean se sagne izgrabi ga za košulju. Podigne ga trzajem sa sklopivog stolca. Bio je to poduhvat jer je Garrybio krupan i nabijen čovjek. «Dopusti da ti otkrijem malu tajnu», reče Sean. «Ja provedemčetiri dana da dođem u idealan položaj za pucanje na jedinog pravog mužjaka kojeg sam vidiou cijeloj sezoni, a u presudnom trenutku ti projuriš u niskom letu kao von Richthofen iizazoveš paklenu buku.» «Sean, Sean, ja ne...», Garry ga pokuša umiriti, ali Sean ga nijeslušao. «Prokleti birokrat, turistički mekušac koji se zabavlja glumeći muškarčinu! Koga si,dovraga, mislio impresionirati?« «Sean.» Garry ispruži obje ruke raširenih dlanova. «Hajde,budi razuman. Kako sam mogao znati?» »Razuman? Kad uletiš kao luđak u moju koncesiju iotjeraš mog jumbcč. Razuman? Kad razočaraš mog najboljeg klijenta i upropastiš posljednjupriliku koju imamo na ovom safariju da ulovimo velikog mužjaka?» «Rekao sam da mi ježao.» «Ako ti je sada žao, zamisli koliko će ti biti žao za pet minuta», reče Sean. I daljestišćući ljevicom Garrvjevu košulju, gurne ga unazad. Garry instinktivno pruži otpor. Sean gaodmah povuče naprijed i iznenadi ga. Nije puno povukao unazad desnu ruku. Udari ga šakoms desetak centimetara, ali učini to svom snagom ramenih mišića, a Garry je naletio na nju.Zubi zacvokotaše. Ustukne teturajući, a naočale mu odlete s nosa. Udari stražnjim dijelomkoljena u sklopivi stolac i nezgrapno padne na leda. »Prokletstvo, tako treba», reče Sean dokje stiskao i opuštao desnu šaku i zaobilazio prevrnuti stolac kako bi opet ščepao brata.«Sean!» Isabella se pribere od šoka. «Dosta, Sean! Pusti ga!» Potrči da razdvoji braću, aliShasa je uhvati za ruku. Garry se pridigne i sjedne. Izgledao je ošamućeno. Krv mu je curilaiz jedne nosnice, a on ju je pokušavao zaustaviti udišući kroz nos. Potom podigne ruku i predenjome po gornjoj usni, približi je krvavu kratkovidim očima i pogleda je u nevjerici. «Hajde,veličino.« Sean je stajao pred njim. «Diži se. Čekam.» «Sean, pusti ga. Molim te!» Isabella jemrzila nasilje i krv, taj užasni gnjev između dva čovjeka koji su joj bili dragi. «Dosta! Dosta!««Šuti, Bella.» Otac je protrese. «Ne miješaj se.» Još uvijek sjedeći u prašini, Garry se protresekao veliki bernardinac. «Hajde, gospodine predsjedniče upravnog odbora», izazove ga Sean.«Diži se, gospodine poslovni čovječe godine. Da vidimo malo tvoj stil, gospodine financijskimagnatu.« «Pusti ih, Bella.« Shasa ju je i dalje zadržavao. «Moralo se dogoditi. To je tinjalodvadeset godina. Pusti ih neka se istresu.« Iznenada Isabella shvati. Seanove uvrede bile suizraz zavisti i ljubomore koje je gajio cijeli život. Sean je bio najstariji sin, zlatni princ, krunapotomstva. Sve te počasti i titule trebale su pripasti njemu. Trebao je biti očev miljenik, a sveje izgubio. Sve mu je oteo obiteljski patuljčić. «Popišanko», reče Sean. «Očalinko.» Uvredesu bile djetinjaste. Isabella se dobro sjećala svemoguće nadmoći najstarijeg brata. Sjećala seda je tijekom njihova djetinjstva zimi u Capeu, kad su visovi Hottentots HoUanda bili poddebelim snježnim pokrivačem, Sean u zoru bacao Garryja iz postelje i tjerao ga da mu odezagrijati dasku u zahodu. Sjećala se stotine drugih zgoda poniženja i samoživosti kojima jeSean jačao svoju nadmoć nad slabijim bratom. Garry ustane. Dvadeset se godina trudio daojača bolešljivo tijelo koje je imao od rođenja. Sad je njegov grudni koš bio nalik mišićavojbačvi i kovrče grube dlake virile su iz košulje. Udovi su bili pretjerano, gotovo grotesknorazvijeni, ali bio je gotovo deset centimetara niži od starijeg brata. «Ovo je zadnji put», reče,ne podižući glas. «Neće se nikad više dogoditi. Je li ti jasno?» «Ne.» Sean odmahne glavom

prikrivajući bijes posprdnim smješkom. «Nije mi jasno, popišanko. Moraš mi objasniti.«Njemački klijent i lijepe bolničarke sišli su iz Tovote i došli su za Seanom. Sad su promatraliprizor s izrazom veselog sudioništva. Bez naočala, Garry je treptao očima poput sove, ali takoje snažno stisnuo zube da su mu se dva spleta mišića, veliki kao orasi, ispupčili iznad spojačeljusti ispod ušiju. Sean se ispruži naprijed i, gotovo na vršcima prstiju, lagano ga pljusne idalje se smijući. Tada Garry nasrne. Bio je vrlo brz za svoju težinu, kao mužjak bivola ili starikrokodil, ali Sean je bio brz kao leopard. Sagne se da izbjegne Garrvjev nasrtaj i udari galjevicom u trbuh, tik ispod rebara. Kao da je bacio ciglu na tenk. Garry ne osjeti udarac.Pogrbi ramena i opet nasrne. Sean je skakutao ispred njega i dalje se posprdno smijuljeći.Puštao je da Garry nasrne, a onda je kretao u protunapad. Njegove šake udarale su po gipkimmišićima kao da udara po kamionskoj gumi palicom za baseball. Njemačke bolničarkeispuštale su krikove blaženog straha. Osoblje je dotrčalo iz kuhinje i poredalo se uz niskuogradu raskolačenih očiju. »Natjeraj ih da prestanu, tata», preklinjala je Isabella. Ali, Shasa jeznalačkim okom mjerkao sinove. Do tog je časa sve išlo kako je predvidio. Sean se savpretvorio u vatru i stil. Nakon svakog udarca zabacivao je unazad sjajnu kosu i zastajkivaopogledavajući gledateljstvo, posebice plavokose bolničarke. Garry je, pak, bez prestankavitlao rukama i tjerao brata da poskakuje i izmiče se kako bi ostao izvan domašaja njegovihkrupnih ruku. Očito je bio spreman primiti sve Seanove udarce, ali Sean ga začudo nijeuspijevao pogoditi u glavu. U zadnji bi čas pogrbio mišićava pleća i odbijao bratove šake. iBio je također brz na rukama i neke najbolje Seanove udarce u glavu obranio je velikimbicepsima dlakavih nadlaktica. Isprva su Garrvjevi nasrtaji izgledali nesvrhovito. PotomShasa primijeti da nezaustavljivo tjera Seana u kut ograde kako bi mu odsjekao uzmak iuhvatio se u koštac s njime. Brat se svaki put uspijevao izvući i Garry je kretao ispočetka. Bioje strpljiv kao pastirski pas: tjerao ga je na željeno mjesto i strpljivo je podnosio Seanoveudarce. Krv mu je tekla iz nosa u usta i kapala mu s brade na kaki košulju. Sad je Seanovoposprdno cerekanje postalo usiljeno, a bujica uvreda presušila je. Pokreti nisu više bili hitri.Garry se pak kretao u istom silovitom ritmu i tjerao ga je nazad, nazad, sve više nazad.Seanovi udarci gubili su snagu i bili su sve rjeđi. Tada mu Garry, dok se pokušavao izmaknutiudesno, presječe put točno predvidjevši stranu. Sean hitro ustukne kako bi se vratio uravnotežu i osjeti slamu ograde na leđima. Naglo se sagne kako bi se provukao ispodispružene Garrvjeve ruke i Garry ga dohvati šakom. Svi gledatelji zažamoriše, a jednabolničarka krikne. Garrvjev je udarac bio munjevit, nanesen s devedeset kilograma mišića,kosti i snage volje. Zafijuče zrakom i premda ga je Sean dočekao u obrambenom stavu,udarac razbije njegovu obranu. Šaka udari u lubanju, tik iznad ruba vlasišta, tako snažno dauskovitla duge sjajne kovrče kao da ih nosi silovit zapuh vjetra. Seanove oči na trenutak su seizvrnule ostavljajući vidljivom tek bijelu očnu jabučicu. Koljena mu zaklecaše. Potom sedjelomično oporavi, ali lice je bilo skamenjeno od boli i u grču od bezglavog straha, dok sebrat spremao za novi napad, silovit poput nasrtaja medvjeda. Garry napadne iskoristivšitrenutak koji je strpljivo pripremio. Raširio je ruke kao da pozdravlja starog prijatelja ilivoljenu osobu. Iznenada poskoči i jurne kao trkač na zvuk zvona za zadnji krug. Sve jeprevario, uključujući i Seana. Pomislili su da su ti moćni nasrtaji gornja granica njegovebrzine, no pokazao je da je sposoban i za više od toga. Bivol nasrće na isti način, kreće sebočno ispred žrtve, zavara je, dovede je u sumnju da možda nije stvarni cilj te silne agresije.Onda u zadnji čas nasrne iznenađujućom brzinom kako bi je dohvatio rogovima i pregazio.Poluošamućen, Sean se nije uspio izmaknuti. Garryjeve ruke stisnuše ga u smrtni zagrljaj, aod siline nasrtaja obojica završiše u šatoru za objedovanje. Šank se prevrne uz kišu skupihpića, plemenitih vina i elegantnog kristala. Dok su gazili svjetlucave krhotine, na trenutak ihje obavio oblak alkoholnih para, a onda su odletjeli dalje. Dugi stol prekriven stoljnjakom odportugalske čipke sruši se na tlo, Rosenthalov servis razbije se u komade. Dok su, nošenisilinom sudara, izlazili kroz stražnju stranu šatora, iščupali su užad i urušili šator. Osoblje se

razbježa uz povike uzbune, uzbuđenja i hrabrenja. Dva su brata plesali strahotan valcer. IzGarrvjeva zagrljaja nije bilo uzmaka, stisnuo je rukom zapešće duge ruke na Seanovimleđima. Njegove su ruke nabreklih mišića grčevito podrhtavale i stiskale se kao pitoni kojidrobe lovinu. Jedna je Seanova ruka bila zarobljena u tom smrtnom stisku. Slobodnom ješakom bijesno udarao po Garrvjevoj glavi, ali udarci nisu bili dovoljno snažni. Iako ga jejedan pogodio u usta i razbio mu usnu, nije mu razbio bijele zube. Garry pogne glavu, pritvorioči i stisne još jače. Praćeni povicima odobravanja crnih gledatelja i drekom bolničarka,udariše u drugi kraj ograde i srušiše je. I dalje u zagrljaju, vratiše se prema središtu pozornice.Jedna bolničarka ne izmakne se na vrijeme i završi na tlu mašući vitkim i preplanulim nogamapo zraku, a suknja joj klizne i otkrije čipkaste gaćice koje su bile dovoljne da prekinu nekumanje nesmiljenu bitku. Nitko je ni ne pogleda. Garry je pokušavao srušiti Seana na tlo. Prisvakom okretu podizao ga je u zrak. Ali, premda je Seanovo lice bilo otečeno i tamno odgušenja u grudima i otežanog disanja, svaki se put uspio dočekati na noge poput mačke, svedok ga Garry nije gurnuo u vatru. Seanove su noge bile gole i plamen ga dohvati paleći mudlake na listovima i kožne cipele. Kriknuvši od boli, Sean skoči uvis, bratu u zagrljaj. Uspijese odmaknuti od vatre, ali Garrvjev je stisak bio neumoljiv. Stenjući od napora, polako svijeSeana unazad kao da je luk. Seanove opaljene noge popustiše. Koljena dotaknuše tlo, a Garryse nagne nad njega i stisne jače. Zrak izleti iz Seanovih pluća u dugom dubokom izdisaju ilice se zajapuri od krvi. Garry opet zastenje i stisne još jače, neumoljiv poput čeličnog tijeska.Seanove oči iskolačile su se iz duplja. Otvori usta i jezik mu se objesi između zuba. «Garry!Ubit ćeš ga!», drekne Isabella prebacujući zabrinutost s jednog brata na drugog. Otac ju je idalje zadržavao, a Garry ničim ne pokaže da ju je čuo: opet zastenje i stisne. Ovaj putSeanova rebra zapucketaše kao suho granje. Previne se jaučući i preda se kao polupraznavreća u Garryjevim rukama, a on ga pusti da padne na tlo i zadihano se odmakne. I njegovo jelice bilo crveno i otečeno od napora. Sean se pokuša pridignuti i sjesti, ali razdirala ga je bolnapuklih rebara. Opet jaukne i stisne si ruke na grudima. Garry si poravna kosu, ali neurednakrijesta na tjemenu opet se podigne. «Dobro», reče vrlo smireno. «Odsad nadalje ponašat ćešse kako spada. Jesi li me čuo?» Sean se uspio pridignuti na koljena oslonivši se na jednu ruku,dok je drugu držao na grudima. «Jesi li me čuo?», ponovi Garry. «Odjebi», prosikće Sean.Napor govorenja izazove bol u rebrima. Garry se sagne i snažno mu palcem pritsnepovrijeđene grudi. «Jesi li me čuo?» «U redu, u redu», proštenje Sean. «Čuo sam te.»«Dobro.» Garry klimne glavom i obrati se dvjema bolničarkama. «Freulein», reče na dobromnjemačkom, «mislim da mu treba vaša pomoć.» Dvije djevojke pritrčaše pucketajući jezikom.Pomogoše Seanu da ustane i odvedoše ga u njegov šator. Shasa pusti Isabellinu ruku. «No»,promrmlja. «Čini se da je problem riješen, napokon.« Potom baci pogled na kaos u šatoru zaobjedovanje. «Nadam se da ono nije bila zadnja boca Chivasa.» Garry je gol do pojasa sjediona ležaljci dok mu je Isabella biljnom mašću mazala ozljede. Modrice koje su ostavileSeanove šake prekrivale su mu ruke i grudi koje su bile nalik žirafinoj koži. Nos je bio otečen,usna rasječena i krvava. «Čini mi se da je ovo poboljšanje«, primijeti Isabella. «Prije je noszauzimao polovicu tvoga lica, a sada cijelo.» Garry se nasmiješi i nježno dodirne njegov vrh.»Sredili smo gospodičiča Seana. Izgleda da ću sad i tebe morati naučiti pristojnosti.« Isabellamu poljubi pramen na tjemenu. «Medo», reče. «Znaš, Garry, Holly je sretna žena: uistinu siizuzetan čovjek.« Garry doslovce pocrveni i Isabella osjeti da ga još više voli. Nije više biosmiješan, niti s razbijenim nosom i otečenom usnom. Sean još jednom teatralno zastenje iOtto Heider izvrne glavu unatrag i nasmije se. «Evo.» Natoči još tri prsta whiskyja u čašu nanoćnom ormariću. «Ovo je za bol, djeluje kao kloroform.« Sean se ispruži, uzme čašu i popijewhisky. «Doživio sam da me pregazi bivol i udari slon, ali ovo ne. Hej, Trudi, pažljivo s tim.«Trudi zastane s flasterom u ruci i poljubi ga u usne. «Šuti», reče mu. »Sređujem te.» Njezinnjemački akcent bio je jako puten, a usne crvene i mekane. «Da, ti znaš znanje, kako sreditimuškarca«, potvrdi Sean. Djevojka se nasmije i nastavi raditi. Prođe mu flasterom ispod

pazuha i doda ga Eriki, koja je sjedila iza ranjenika na krevetu za dvije osobe. «Nema bumsenza tebe«, reče Erika strogo se smiješeći. «Dugo, dugo vremena.« I prođe mu flasterom ispoddrugog pazuha pa ga vrati Trudi. Otto Heider opet prasne u smijeh. »Namjeravaš se povući ipustiti me da se sam brinem o ove dvije lije?» Otto je bio izuzetno širokogrudan sprijateljima, a Sean je bio stari prijatelj. Njih četvero, Otto, Trudi, Erika i Sean, nisu seograničavali samo na lov. Safari je bio pun užitaka. Izuzme li se slon kojeg je Garry natjerao ubijeg, puno su se zabavili. «Ti više ne možeš ništa. Ali, tvoj brat... ah, jak je kao bik.» Trudizločesto zakoluta očima. «Dobar je borac. Misliš li da je tako dobar i u...» Sean je na trenutakzamišljeno pogleda, a onda se naceri. «Moj brat je čistunac, krijeposnik. Kladim se da je biodjevac kad se vjenčao s onom glupačom od svoje žene. Ne vjerujem da bi znao što učiniti sjednim lijepim butnsenom kad bih mu mahnuo njime ispred nosa.» «Mi ga možemopodučiti«, obeća Trudi. «Ja i Erika vrlo ga dobro možemo podučiti.» «Što ti kažeš, Otto?»Sean se okrene i pogleda klijenta. «Mogu li posuditi gospode večeras? Neću dugo. Vratit ćuih u tvoj šator prije ponoći.» Otto protrese glavom u znak divljenja. »Prijatelju dragi, zabavansi. Svaki put smisliš nešto dobro. Hej, djevojke, sviđa vam se? Kako vam se čini, ha?Zabavno, zar ne?» Sean se nasmije s njima stišćući ozlijeđena rebra kako bi ga manje boljela.Ali, u očima mu je bljesnula iskra osvete. Bolje no itko razumio je što se tog dana zbilo. Tošto je izazvao bilo je mnogo više od običnog okršaja između braće. Bio je to odlučujući sukobizmeđu dva mlada mužjaka, koji su se borili za teritorij, moć i položaj. Izgubio je i poraz ga jeužasno pekao. Znao je da mu više ne može uputiti ozbiljniji izazov. Garry gaje porazio usvemu, od upravnog odbora do fizičkog odmjeravanja snage. Garry je postao nedodirljiv.Sean je sad u najboljem slučaju mogao samo ometati njegovu moć. Htio si je pribaviti nekuvrstu osiguranja u očekivanju burnih dana koji su dolazili. Garry je sanjao. San je bio izuzetnojasan i stvaran. Livadom ga je progonila skupina razdraganih šumskih vila, a noge su mu bileolovne. Svaki je korak bio naporan kao da hoda kroz močvaru vruće melase. Vidio je Holly idjecu s druge strane livade. Ona je na njedrima držala najmlađe dijete, a druga su joj grlilanoge i držala se za suknju. Holly mu je nešto vikala, ali nije mogao razabrati riječi. Iz lijepihdvobojnih očiju lile su suze. Nastojao joj je prići, ali osjećao je kako ga mekane i tople rukevila zadržavaju. Pokušao se izvući, ali neuvjerljivo. U očaju je vidio kako mu Holly i djecaokreću leđa. Ona je okupila dječicu i zajedno su nestali u šumi na rubu livade. Garry impokuša doviknuti da ga pričekaju, ali osjećao je da su mu misli i emocije zbrkani. Ruke kojesu ga doticale bile su zavodljive. Iznenada uzbuđenje postane neizdrživo. Nije više želiopobjeći. Nije htio da se san prekine, jer je i u snu shvaćao da je to tek san. Prepusti se mašti iosjeti mekana i topla tijela kako se privijaju uz njega. Miris mlade i uzbuđene ženstvenosti bioje sladak i neodoljiv. Osjećao je njihov prigušeni smijeh na koži i dodire njihovih toplihputenih usana. Holly i djeca otišli su i on ih je zaboravio: spolno uzbuđenje zamutilo jenjihove likove i skroz ih izbrisalo. Naglo se probudi i shvati da se ne radi o snu. Njegov jekrevet bio pun ustreptalih tijela koja su se pripijala uz njega. Nije znao koliko ga ruku miluje idodiruje, pritišće i vuče. Uvojci svilene kose prelazili su mu licem poput morske vode, topli ivlažni jezici lizali su ga i škakljali, vitki i glatki udovi grlili su ga. Još je nekoliko trenutakanepomično ležao, a potom krikne i naglo se pridigne. Mjesečina je ulazila u šator i golaženska tijela sjala su kao opali dok su se privijala uz njega. Stariji brat sjedio je pri dnukreveta. Sean je imao grudi previjene bijelim zavojem, ali na licu mu je bio djetinjastiosmijeh. «Osvojio si prvu nagradu, stari moj. Ratni plijen pripada pobjedniku. Uživaj, dečko,uživaj!» «Gade!» Garry se ispruži ne bi li ga dohvatio. Ali Sean je već nestao brzinom kojakao da je opovrgavala ozljedu grudi. Dvije djevojke iskočiše iz neurednog kreveta u spleturuku i nogu, jedrih grudi i bijelih stražnjica. Garry ih zgrabi, podigne ih držeći svaku podjednom miškom kao da su dvije mačkice i iznese ih iz šatora dok su se uzalud drale ikoprcale. Tada spazi oca koji si je na ulazu u svoj šator vezivao pojas ogrtača. «Hej, stari, štose dogada?» «Moj dragi brat ubacio mi je u krevet dva uljeza. Ali, rješavam ih se», odgovori

pristojno Garry. «Šteta», primijeti Shasa. «Ne iskoristiti sve te Božje darove.« Ali, Garry sene zaustavi. Shasa ga je pratio s rukama u džepovima ogrtača razdragano se smijući. Isabellaiziđe iz svog šatora u kratkoj čipkastoj spavaćici i raskolači oči. «Garry, što to nosiš?»«Mislio sam da je očito.» «Dvije, Garry? Nije li previše?» «Pitaj Seana. To je njegovazamisao.« «Što kaniš s njima? Mogu doći vidjeti?» »Svakako. Tako ćete ti i otac moći rećiHolly.» Garry iziđe iz tabora, prede čistinu i side do pojila. Noć je bila hladna i mraz ješkripio pod nogama. Životinjska kopita pretvorila su tlo oko jezerca u ljepljivu crnu smjesu.«Molim te! To je bila šala», drekne Trudi dok se slabašno otimala pod Garrvjevom miškom.«Da, šala», potvrdi Erika plačući. «Pusti me.» Malo se izmigoljila i visjela je naglavce podGarrvjevom miškom. Gola stražnjica sjala je na mjesečini dok se djevojka ritala. «I za meneje ovo šala. Zabavnija od vaše», reče Garry. «I ja se hoću našaliti.« Prvi izbačaj nije bio odboljih: samo šest metara. Ali Erika je bila punašnija i teža. Drugi izbačaj bio je mnogo bolji,deset metara, i Trudi zakriči u letu. Glas naglo utihne kad padne u ledenu vodu. Dvijedjevojke izroniše kašljući i stenjući, pokrivene slojem sjajnog crnog blata. «Evo», reče Garry.«To je prava šala.» Sean dođe kasno na doručak. Zastane na ulazu u šator za objedovanje ipogleda oko sebe škiljeći. Osoblje je popravilo veći dio štete. Razbijeno pokućstvopopravljeno je preko noći. Isaac je složio servis tanjura i čaša kako bi zamijenio polomljenekomade. Trudi i Erika sprale su sa sebe blato, ali u kosi su još imale viklere od raznobojneplastike. No, nije to privuklo njegovu pažnju. Pogleda na čelo stola. Tabor je bio njegov i to jemjesto po tradiciji bilo njegovo. Svi su to znali. Na platnenom naslonu stolca pisalo jenjegovo ime. Na tom je stolcu sjedio Garry. Otok na nosu splasnuo je. Popravio je okvirnaočala. Kosa je još bila mokra nakon tuširanja. Bio je golem, razdragan i zadovoljan, izauzeo je Seanovo mjesto. Podigne pogled s doručka, jetrice s lukom i kajgane. «Dobar dan,Sean», reče veselo. «Kad si već tamo, donesi mi šalicu kave.» Za stolom odjednom zavladamuk. Svi su gledali Seana iščekujući njegovu reakciju. Grimasa polako nestane sa Seanovalica i zamijeni je osmijeh. «Koliko kockica šećera?», upita. Ode do kuhinjskog ormara i uzmevrč s kavom Isaacu iz ruke. «Dvije.» Garry nastavi jesti i žamor olakšanja prostruji oko stola.Svi nastaviše razgovarati. Sean donese šalicu, a Garry klimne glavom. «Hvala, Sean. Sjedni.«Pokaže na prazni stolac kraj sebe. «Moramo o mnogu čemu porazgovarati.« Isabella je željelačuti razgovor, ali dvije Njemice pričale su, smijale se i otvoreno očijukale sa Shasom i Ottom.Znala je da Garry utvrđuje program susreta koji su se trebali odvijati idućih dana u taboru.Imena posjetitelja i sve pojedinosti bili su važni za nju i za Nickvja. «A Talijanka? Već je bilatvoja klijentica. Kakva je?», upita Garry, a Sean slegne ramenima. «Elsa Pignatelli?Talijanska Švicarka. Dobro gada, kad se pusti nagovoriti na lov. Ne čini to slučajno: kadpritisne otponac, uvijek nešto pogodi. Nisam nikad vidio da je promašila.« Garry na trenutakrazmisli i klimne glavom. «Drugo?» »Tvrdoglava je. Hoće da sve bude po njezinom inemoguće ju je preći. Ima oči i na potiljku. Pokušao sam malo napumpati njezin račun, aliodmah je primijetila.« Garry klimne glavom. «Ne čudi me. Jedna je od najbogatijih žena uEuropi. Farmaceutska i kemijska industrija. Teška industrija, mlazni motori, oružje. Vodiposao otkad joj je prije sedam godina umro muž. Kažu da je okorjela.« «Prošle godine jedannas je ranjeni slon napao u gustišu. Ona nije ustuknula ni korak i sredila ga je izravnimpogotkom u glavu s dvadeset koraka. Onda se okrenula i počela se derati na mene. Optužilame da sam pucao na njezinog slona. Doista je opaka.» «Ima li još što? Neka slabost? Volipopiti?», upita Garry. Sean odmahne glavom. «Samo čašu šampanjca navečer. Svaki put iztek otvorene boce Dom Perignona. Popije čašu i zamoli da se ostatak odnese. Pedeset dolarapo boci.» «Još nešto?», Garry ga pogleda kroz leće, a Sean se naceri. «Ma daj, Garry. Staraje... imat će oko pedeset godina.» «Zapravo su joj tek četrdeset dvije», ispravi ga brat. Seanuzdahne. «Shvaćam. Želiš znati jesmo li se zajedno proveli. Čuj, ja sam joj se ponudio.Kvragu, predviđeno je poslovanjem. Dio je usluge. Nasmijala mi se u lice i rekla da ne želizavršiti iza rešetaka zbog iskorištavanja maloljetnika.« Odmahne glavom. Nije volio

priznavati svoje neuspjehe. «Dovest ću je u tabor danas poslijepodne u pet», obeća Sean.«Poslije toga prepuštam ti je. I želim ti sreću.» Svi su otišli do staze kako bi ispratili Otta injegove bolničarke. Ozračje je bilo veselo. Njemice su Garrvju oprostile nenadano noćnokupanje. Dapače, činilo se da si je priskrbio njihovo poštovanje i pobudio njihovo zanimanjeodbivši ponudu. Zagrliše ga i poljubiše, pa mu raskuštraše kosu, sve dok Garry opet nepocrveni. «Sljedeći put izvest ćemo neku drugu lijepu šalu», obećaše mu i mahnuše rukama sprozora kad je Beechcraft zabrujio stazom kako bi uzletio. Nakon kilometra, na visini odšezdeset metara, Sean okrene u punoj brzini i vrati se nazad ponirući, pa preleti tek šestmetara iznad glava onih koji su ostali na tlu. Djevojke su i dalje mahale. «Cowboyl»,progunda Garry sjedajući za upravljač Toyote. «Ideš, Bella?» «Vratit ću se s paterom», vikne.Znala je da će biti lakše razgovarati s ocem no s bratom. Otrči do drugog kamiona i uskoči unjega do Shase. Prešli su pola puta na povratku u tabor prije no što joj se pružila prilika daupita ono što ju je zanimalo. «Onda, tko je Elsa Pignatelli?», upita dražesno. f I: «I zaštonikad nisam čula njezino ime?» i; Shasa je iznenađeno pogleda. «Kako si doznala za nju?»«Nemaš povjerenja u mene, pater. Jesam li ili nisam tvoja osobna pomoćnica?« Bio je lukavpotez izazvati u njemu osjećaj krivnje. Shasa se odmah pokuša opravdati. »Oprosti, Bella.Nije da nemam povjerenja u tebe. Radi se o strogo tajnom poslu.» «Ona je glavni razlognašeg boravka ovdje, zar ne?» Shasa se i dalje ponašao kao da izbjegava odgovore. «ElsaPignatelli strastveni je lovac, prava Diana. Posljednje tri godine bila je na safariju sa Seanom.Njezina strast je lov na mačke... lavove i leoparde. Znaš da je Sean čuven po tome.»«Zasigurno nismo došli da bismo je vidjeli u lovu na mačke», bila je uporna Isabella, paShasa odmahne glavom i popusti. «Pignatellijevi posjeduju nekoliko kemijskih...farmaceutskih industrija, tvornice gnojiva i pesticida, plastičnih masa i boja. Imaju nekepatente koji nas zanimaju.« «Zašto onda Garry nije otišao u Genevu ili Rim, ili gdje već živigospoda?» «Živi u Lausanni.» «No, zašto nije otišao k njoj, ili, zašto ona nije poslala nekogsvoga suradnika na razgovore u Johannesburg? Je li bila potrebna sva ova tarzanijada usredprašume? Što znači ta skrovitost?» Shasa uspori i usredotoči svoju pažnju na prelazak rijeke.Ne odgovori dok se, uključivši pogon na sva četiri kotača, nisu popeli na drugu obalu.«Oprosti što ti nisam ništa rekao o tome. Spremao sam se. Naši interesi nisu ograničeni napesticide. Diljem svijeta ima neprijateljski raspoloženih ljudi koji bi rado doznali nešto opregovorima tvrtke Pignatelli Industries i ARMSCORa.» «Aha. Ako spominješ ARMSCOR,mora se raditi o oružju.» Shasa pogleda kćer. Isabella je imala šareni šal omotan oko glavekao turban i vjetar joj je zarumenio obraze. Bila je prelijepa i Shasa osjeti grižnju savjesti pripomisli da se nije pouzdao u nju. TI1 Morao joj je vjerovati kao sebi samome. «Ja i ti već smorazgovarali o oružju koje treba uporabiti kao krajnju mjeru», promrmlja. «Nije valjda atomskooružje!», usklikne Isabella. «Već imate bombu... sva ona gužva oko operacije Skylight!» «Ne,ne radi se o atomskom oružju«, uzdahne Shasa. «Ali, nažalost, jednako je užasno. Znaš dadijelim tvoje negodovanje za oružje masovnog uništenja. Ali, njegova uporaba nijepredviđena. Njegova je djelotvornost u činjenici da postoji.» «Ako postoji, prije ili kasnijeneki će ga luđak uporabiti», reče oporo Isabella, a Shasa opet odmahne glavom. «Zlato, većsmo razgovarali o tome. Ostaje činjenica da mije povjeren zadatak da našoj državi priskrbimsva moguća sredstva obrane. Nije mi prepušteno da odlučim koja su oružja moralnoprihvatljiva. «Doista nam trebaju nove čudovišnosti?», bila je uporna Isabella. «Protiv našezemlje podigao se val mržnje, koji vješto orkestrira mala skupina neprijatelja. Ispiru mozakcijeloj generaciji mladih posvuda po svijetu kako bi nas smatrali čudovištima koja valjauništiti po svaku cijenu. Uskoro će mnogi od tih mladih doći na položaje, na vlast. Oni ćesutra imati ovlasti da odlučuju. Jednoga dana mogli bismo doživjeti da američka mornaricablokira naše obale. Mogli bismo se naći, recimo, u situaciji da se suprotstavimo invaziji trupakoje podupiru Australija i Kanada te sve članice Commonwealtha.» «Oh, tata, to jebesmislica, nije li?» «Zasad je to tek daleka mogućnost«, prizna Shasa. «Ali, ti si razgovarala

s više utjecajnih članova britanske laburističke vlade dok smo bili u Londonu. Razgovarala sis predstavnicima američke Demokrtatske stranke... Tedom Kennedvjem, na primjer. Sjećaš lise što ti je rekao?» «Da, sjećam se», reče Isabella, shrvana tom mišlju. «Moramo učiniti sveda nijedna država, makar bila supersila, ne uzme nekažnjeno u razmatranje mogućnost vojnogmiješanja u naše unutarnje poslove.» «Već imamo bombu», primijeti Isabella. «Atomsko jeoružje skupo, teško ga je dovesti do mjesta gdje bi trebalo eksplodirati i gotovo je nemogućeograničiti i kontrolirati njegove učinke. Ima i drugih djelotvornih prijetnja.« «I Elsa Pignatelliće nam ih priskrbiti? Zašto bi nam trebala pomoći?» »Gospođa Pignatelli sklona nam je.Članica je Talijanskojužnoafričkog društva. Poznaje i razumije Afriku. Strastveni je lovac iima druge veze s kontinentom. Otac joj je bio član glavnog stožera generala De Bona kad je1935. napadnuta Abesinija. Muž se borio u pustinji pod Rommelovim zapovjedništvom i bioje zarobljen u Bengaziju. Proveo je tri godine u Južnoj Africi kao ratni zarobljenik i zavolio jenašu zemlju. Kasnije je tu svoju ljubav prenio na suprugu, koja redovito posjećuje Afrikuzbog lova ili sklapanja poslova. Razumije probleme s kojima smo suočeni i, poput nas, odbijarješenja koja sve pokušavaju predočiti jednostavnim, a koja nam ostatak svijeta bahato želinametnuti. Susret je organiziran na njezino traženje.» Isabella je htjela postaviti mnogapitanja, ali je znala da je bolje pustiti oca da govori. Šutke je gledala izlokani put i opazi krdoimpala koje su ga nešto dalje prelazile dugim skokovima. Bile su prekrasne, ali bestjelesnekao dim usred prašume. «Samo četiri osobe znaju za susret, Bella. Gospoda Pignatelli nije sepouzdala obavijestiti ni svoje najbliže suradnike. Osim Garrvja i mene, samo premijer znarazloge susreta.» Isabella suspregne mučninu koja joj je prikliještila grlo i utrobu. Htjela jezamoliti oca da joj ništa ne kaže... potom pomisli na Nickvja i zanijemi. «Prije pet godinaNATO je sklopio ugovore s dvije velike kemijske industrije u Zapadnoj Europi kako biproizvele nervni bojni otrov koji bi se mogao koristiti na bojištu. Prošle jeseni ugovori suotkazani nakon pritisaka socijalističkih vlada u Skandinaviji i Nizozemskoj. Ali već je mnogotoga bilo učinjeno na razvoju tog oružja, a jedna je tvrtka proizvela i isprobala plin koji jeodgovarao svim zahtjevima.» Pignatelli Chemicalsb upita Isabella. Kad je Shasa klimnuoglavom, nastavi: «Koje je zahtjeve postavio NATO?» «Oružje ne smije biti opasno zaskladištenje i transport. Pignatelli Chemicals proizveo je dvije odvojene tvari koje su inertne ibezopasne. Mogu se bez ikakva rizika transportirati u velikim cisternama autocestama iliželjeznicom. Ali, kad se promiješaju, daju plin teži od zraka koji je oko jedanaest putaotrovniji od cijanovodika, koji se koristi za izvršenje smrtne kazne u Americi.» Shasa skrene sputa i zaustavi kamion. Potom s rešetke iza sjedala uzme Seanovu dvocjevku Gibbs 557 inapuni je s dva naboja koje je izvadio iz kutije. «Idemo do jezera s vodenkonjima», predloži.Isabella ga je pratila puteljkom do zelenoga i dubokog jezera koje je rijeka stvorila na jednomrukavcu. Puška je trebala poslužiti kao zaštita jer su vodenkonji u Africi ubili više ljudi odzmija, lavova i bivola zajedno. A ipak, nisu izgledali opasno dok su se valjali u blatnoj vodipodno obale. Virili su im samo hrptovi nalik velikim crnim stijenama. Potom jedan mužjakrazjapi goleme ružičaste ralje i pokaže krive bjelokosne kljove koje su mogle presjeći trskepapirusa ili raskomadati vola. Okrene prema njima svoje svinjske oči crvene od krvi izlovoljno se zapilji u njih. Otac i kći sjedoše jedno uz drugoga na srušeno deblo i Shasa odložipušku, ali tako da mu bude na dohvat ruke. Nakon nekoliko trenutaka vodenkonj zatvori raljei zaroni ostavljajući iznad površine samo oči i vrhove okruglih ušiju. Shasa mu uzvrati pogledpun mržnje. «Jedanest puta otrovniji od cijanovodika», ponovi. «Grozno.» «Zašto, pater?Doista svirepo. Zašto?» Shasa slegne ramenima. «Da bismo se obranili od mržnje.» Uzmekamen i baci ga na vodenkonja. Kamen padne šest metara od njega, ali životinja potpunoizroni. Shasa nastavi govoriti. «Plin ima kodno ime Cyndex 25, a ima i neke druge osobineosim što ubija na brzinu i u tišini.» «Utješno», promrmlja Isabella. «A koje to?» «Nemamirisa. Nema najave. Smrt nastupa a da prethodno ništa ne ukazuje na nju. Ipak, moguće muje dati miris, bilo koji... na primjer, miris zrelih jabuka ili jasmina, ili Chanela 5, ako se želi.»

»Stravično, pater. Nije u tvome uvriježenom stilu.» Shasu pogodi zamjerka. «Osim toga, vrloje nepostojan. Razlaže se nakon samo tri sata: potom je posve bezopasan. A to je prednost.Možeš plinom uništiti neprijateljsku vojsku i tri sata kasnije poslati svoje postrojbe da zauzmupodručje.» «Divno», promrmlja Isabella. «Sigurna sam da premijeru nisu promakle političkemogućnosti... na primjer, kad bi se pobunio milijun crnaca.» Shasa uzdahne. «Ne želim mislitina to.» «Ali si pomislio, zar ne, pater.» On je šutio. «Rekao si da je NATO otkazao ugovore.Samo Pignatelli Chemicals proizvodi Cyndex 25?» «Ne. Proizveli su i isprobali plin. Bio jedvadesetpeti prototip, zato nosi to ime. Ali, kad je NATO otkazao ugovor, prekinuli suproizvodnju i uništili su zalihe.» Isabella ga pogleda kroz trepavice. «Kako?» «Rekao sam ti.Proizvod je vrlo nepostojan. Kratkog je vijeka trajanja... šest mjeseci. Nužno je proizvestinove zalihe za postupnu zamjenu onih kojima istekne rok trajanja.» «To bi bilo vrloprofitabilno za Capricorn Chemicals», primijeti Isabella, ali Shasa se ne obazre na bockanje.«Gospoda Pignatelli može nam osigurati projektnu dokumentaciju za proizvodnju: proizvodniproces je složen, s vrlo osjetljivim granicama tolerancije.« «Kada ćete početi proizvodnju?«,upita Isabella, a Shasa se nasmije. «Polako, polako. Nismo sigurni ni da je gospoda Pignatellispremna prodati nam projektnu dokumentaciju i formulu. Upravo zbog toga se moramosastati.« Pogleda na sat. «Skoro je vrijeme ručka, a treba nam još trideset minuta do tabora.«Sean pozove radijom tabor četrdeset minuta prije slijetanja. Stoga su ih čekali na stazi kad sepredvečer Beechcraft počeo spuštati. Shasa si zakloni oči kako bi ih zaštitio od niska sunca irazabra iza vjetrobrana glavu putnice. Električni udar prostruji mu potiljkom: bilo je to neštoviše od puke radoznalosti. Bilo je čudno da se on i Elsa Pignatelli nikad nisu sreli, jerpripadali su istome svijetu, ekskluzivnom svijetu bogatstva, moći i privilegija koji nije biozatvoren u državne granice. Imali su desetke zajedničkih prijatelja i poznanika, a Shasa jepretpostavljao da ih je tijekom godina u brojnim prigodama od susreta dijelilo samo nekolikominuta ili nekoliko kilometara. Shasa je bio dosta dobar prijatelj s pokojnim suprugom.Jednog poslijepodneva zajedno su s društvom skijali u Klostersu i zajedno su se suočili sWangom, ledenim zidom koji se uzdiže iznad sela. Bruno Pignatelli se ispričao zbogodsutnosti supruge i objasnio da je otišla u Rim u posjet staroj majci. Ona i Shasa vjerojatnosu se mimoišli u zračnoj luci u Zuerichu. Drugi put, dok je Shasa bio veleposlanik u Londonu,svi su bili pozvani na večeru u švicarsko veleposlanstvo. Naknadno je Shasa doznao da sutrebali sjediti za istim stolom, ali je Elsa Pignatelli iz obiteljskih razloga bila prisiljena danprije otkazati. Potom je na primanjima i proslavama čuo priče o Elsi Pignatelli, često puneljutnje i osvetoljubivosti, ali i divljenja i zavisti. Vidio je njezine fotografije u modnimčasopisima na koje su Centaine i Isabella bile pretplaćene. Tvrtka Courteney Enterprisesdvadeset je godina poslovala s grupom Pignatelli, na obostrano zadovoljstvo. Stoga je utjednima prije susreta Shasa proučio sve informacije iz dosjea koji je pripremila specijalnaslužba. Sean je dovezao Beechcraft do mjesta za parkiranje od utabane crvene gline i ugasiomotore. Elsa Pignatelli iziđe na krilo i skoči na tlo. Iako je bila visoka, kretala se gipkomelegancijom mlade gimnastičarke. Shasa je znao daje prije braka s Brunom Pignatellijem bilamanekenka Yvesa SaintLaurenta. Premda mu se činilo da je poznaje, nije bio spreman zareakciju koju je izazivala njezina fizička prisutnost. Električni udar proširi se iz vrata u rukedok je Elsa Pignatelli gledala oko sebe, prešla pogledom preko Garrvja, Isabelle, osoblja izaustavila ga na njemu. Kosa joj je bila jako tamna, s modrikastim odsjajima na kasnomposlijepodnevnom suncu, neupadljivo začešljana unatrag i skupljena u urednu pundžu. Frizuraje isticala prekrasnu koštanu strukturu, visoko i blago zaobljeno čelo te visoke jagodice. Crtelica su bile izuzetno ženstvene, usta su bila podatna i meka. «Shasa Courteney», reče idući muu susret uznjihanim manekenskim korakom. Smiješila se. Crta vilice bila je savršena i premdaje u srpnju sljedeće godine navršavala četrdeset i tri godine, imala je savršenu i brižnonjegovanu put pod laganom šminkom prirodnih nijansa. «Gospodo Pignatelli...» Shasa serukovao s njom: ruka joj je bila svježa, čvrsta i izdužena. Stisak je bio kratak, ali energičan.

Te su ruke bile oblikovane da drže dršku reketa ili uzde čistokrvnog konja. Shasa požali što jekontakt bio tako kratkotrajan, ali oči Else Pignatelli pružiše mu utjehu. Bile su zvjezdane, smnoštvom smeđih i zlatnih zraka koje su isijavale iz zjenice, živahne i pametne, okruženedugim zakrivljenim trepavicama. «Žao mije što se nismo prije upoznali», reče Shasa na ne bašnajboljem talijanskom. Ona se nasmiješi i odgovori na savršenom engleskom, tek malčiceobilježenom čarobnim akcentom. «Oh, ali već smo se sreli.» Zubi su bili bijeli, ali jedan jesjekutić bio malo kriv, koliko je bilo dovoljno da se vidi da su pravi, a ne djelo stomatologa.«Gdje?», upita Shasa iznenađeno. «Windsor Park. U polo klubu kraljevske garde.» ElsuPignatelli zabavljala je njegova zbunjenost. «Vi ste nosili broj dva u momčadi vojvode odEdimburgha.« «Zaboga! Prošlo je deset godina od tada.» «Jedanaest», ispravi ga ona. «Nisunas predstavili, ali sreli smo se na tri sekunde na primanju nakon utakmice. I Vi ste miponudili sendvič s dimljenim lososom.« «Imate čudesno pamćenje.« Shasa prizna poraz. «I...jeste li prihvatili sendvič?« «Ne sjećate se? To baš nije galantno«, reče u šali Elsa. Zatim seobrati ostalima: «Vi mora da ste Garrick Courteney.» Shasa joj žurno predstavi prvo Garrvja ipotom Isabellu. Osoblje je natovarilo prtljagu na kamion. Kovčezi su bili od teške kože, suglovima pojačanim broncom, i bilo ih je puno. Samo osobe koje su letjele osobnimzrakoplovima i nisu bile izložene hirovitim pravilima zrakoplovnih kompanija mogle su sidopustiti takve kovčege i u tolikom broju. A bile su tu i četiri futrole s puškama. «Dodite samnom, gospodo.» Sean zabaci kosu unazad i pozove je dok je sjedao za upravljač. ElsaPignatelli zanemari poziv i nenapadno stane uz Shasu koji se spremao krenuti prema drugomkamionu. Isabella krene za njima, ali Garry je uzme za ruku i povede do Seanovog kamiona,gdje je sjela na mjesto koje je odbila Elsa. «Dodi, Bella. Budi pametna!», promrmlja Garry.«Troje bi vas bilo previše.« Isabella protrne. Nije pomislila na to... pateri udovica! Osloni senačas na bratovu ruku. «Nisam znala da pored ostalih posjeduješ i posrednički dar.» Uvrijeme cocktaila, ne čekajući da mu to netko naredi, Isaac donese Elsi Pignatelli čašu DomPerignona iz netom otvorene boce. Poznavao je sve navike stalnih klijenata. Dok su sjedili upolukrugu oko vatre, Sean pozove svoja dva lovca za večernji dogovor. Bio je to ritual koji seodvijao prvenstveno zbog klijentovog zadovoljstva, jer se o onome što je bilo uistinu važnoraspravljalo prije, u njegovoj odsutnosti. Ali, obični klijenti, posebice oni koji su prvi putsudjelovali u safariju, bili su impresionirani bujicom rečenica na svahiliju koje je Seanrazmjenjivao sa svojim suradnicima. Povrh toga, uključivanje u ritual pružao im je osjećaj dasu stvarni sudionici u lovu, a ne tek dodatna smetala. Lovci, koji su bili sa Seanom još odgodina njegova naukovanja u Keniji za vrijeme ustanka Mau Mau, bili su rođeni glumci isjajno su glumili. Iskazujući mu poštovanje, sjedoše na tlo pored Seanova sklopivog stolca iosloviše ga s Bwana Mkubwa, Veliki Poglavica. Oponašali su kretanje životinja o kojima sugovorili, crtali njihove tragove u prašini, kolutali očima i odmahivali glavom, da bi se nakoncu zakašljali i pljunuli u vatru. Bili su čudan par. Jedan je bio visoki i šutljivi Samburu,obrijane glave i nilotskih crta lica, s dva srebrena talira Marije Terezije u usnim resicama.Drugi je bio patuljak vragolastog lica i živahnih očiju. Matatu je bio jedan od rijetkihpreživjelih pripadnika plemena Ndorobo, naroda čuvenog po magičnom poznavanju prašumekoji se, nažalost, nije uspio othrvati napretku što je uništio džunglu i donio sa sobom sva zlacivilizacije, od sušice i alkoholizma do spolnih bolesti. Sean ga je prozvao Matatu, odnosnoBroj Tri, jer je njegovo plemensko ime bilo nemoguće izgovoriti i jer je bio treći lovac kojegje zaposlio. Druga dvojica nisu izdržala dulje od tjedna. Matatu je bio sa Seanom već mnogogodina. Matatu reče «Ngwi», zakoluta očima i nacrta u prašini savršeni trag leoparda. Sean gaje ispitivao na zvonkom svahiliju, a on je odgovarao lirskim pijukajućim glasom i na koncu jeenergično pljunuo u vatru. Sean se obrati Elsi Pignatelli kako bi joj preveo razgovor. «Prijetjedan dana objesio sam pet mamaca za leoparde, dva na rijeci i tri duž usjeka koji gleda nanacionalni park.» Elsa klimne glavom: upoznala je to područje tijekom prethodnih safarija.«Samo je jedan mamac pojeden prije nekoliko dana. Stara ženka izišla je iz parka, samo je

jednom jela i potom otišla. Slijedili smo njezine tragove i vidjeli smo da se vratila u park. Odtada je sve mirno.» Sean postavi novo pitanje Matatuu, a mali Ndorobo odgovori naširoko.Očito je volio biti u središtu pažnje. «Matatu je danas otišao pregledati mamce dok sam ja biou Salisburvju. Gospođo, imate sreće. Jedan mamac na rijeci pojeden je. Matatu kaže da se radio velikom mužjaku koji je sinoć obilato jeo. Impala je visjela tamo već tjedan dana i unatočtruleži dobrim je dijelom pojedena. Ako se mužjak noćas vrati jesti, poći ćemo na čeku sutranavečer.» «Da.» Elsa klimne glavom. «U redu.» «Zato bismo sutra ujutro mogli provjeritimamac i ubiti koju impalu, ako nam zatreba. Nakon ručka odmorit ćemo se sat vremena, aonda ćemo oko tri poslijepodne poći u zasjedu.« «Vi se pobrinite za pregled mamca i uloviteimpale», reče Elsa. «Sutra ujutro imam sastanak.» Nasmije se Shasi koji je sjedio uz nju.«Ima mnogo toga što moramo raspraviti.« Sastanak je potrajao cijelo jutro. Garry je svesredio bez poteškoća. Poslao je Isabellu zajedno sa Seanom da pregledaju mamce, potom jenaredio Isaacu i drugim slugama da postave tri stolca i sklopivi stol ispod jedne msase na rubučistine, daleko od tabora. Ispod msase Garry, Shasa i Elsa Pignatelli nisu bili izloženi rizikuprisluškivanja. Čudno je, mislio je Shasa, raspravljati o tako grozomornoj stvari na takomirnom i lijepom mjestu. S druge strane, pregovori nisu išli tijekom kojemu su se Shasa iGarry nadali. Premda je Elsa imala sa sobom prekrasnu torbu od veprovine, nije ju otvaraladok su oprezno kružili oko glavne teme. Gotovo odmah postalo je jasno da Elsa još nijeodlučila što poduzeti glede Cyndexa 25. Naprotiv, očito su je mučile dvojbe i skrupule. Stogaje bilo nužno uvjeriti ju. «Grozno je staviti u optjecaj takvo oružje«, reče u jednom trenutku.«Za mene je bilo veliko olakšanje kad je NATO otkazao početni ugovor i naložio nam dauništimo zalihe i zatvorimo postrojenje. Ne znam zašto sam uzela u obzir mogućnost dapokrenem novu tvornicu, posebice tvornicu nad kojom ne bih mogla vršiti izravan nadzor.»Cijelo jutro Shasa i Garry trudili su se da ublaže njezine strahove i pokušali su naći nekorješenje koje bi zadovoljilo njezin zahtjev da zadrži nadzor i da određuje uvjete u kojima biuporaba Cyndexa bila dopuštena. «Kad biste pokrenuli proizvodnju, bilo koji NATOovstručnjak koji bi pregledao tvornicu i analizirao uzorak plina odmah bi znao tko vam jeprodao tehnologiju, primijeti. «A ako se to dogodi i ako dođu do PignatelHja...» Nije dovršilarečenicu i ograničila se na širenje dugih elegantnih ruku u tipično talijansku izražajnu gestu.Malopomalo, dok su i dalje raspravljali, Elsa se sve češće vrpoljila na stolcu kako bi seokrenula prema Shasi. Sad je samo njemu upućivala primjedbe i pitanja. Gotovo nesvjesno jeisključila Garryja iz razgovora. Gruba Garrvjeva vanjština skrivala je senzibilnog i intuitivnogpregovarača. I, prije no što su oni sami toga postali svjesni, naslutio je njihovo međusobnoprivlačenje. Shvaćao je da, budući da pripadaju istoj generaciji i istoj kasti, imaju zajedničkevrijednosti i koriste poseban, njemu nedostupan jezik. Slutio je da Elsa Pignatelli želi jamstvane od njega, već od čovjeka koji ju je neodoljivo privlačio. S mnogo takta povukao se u tišinii gledao kako se zaljubljuju jedno u drugo ne shvaćajući što im se događa. Prene ih brujenjeTovote koja se vraćala. Shasa u nevjerici pogleda na sat. «Bože dragi, već je vrijeme ručka, aništa nismo riješili.» «Imamo na raspolaganju dva tjedna», primijeti Elsa i ustane. «Možemonastaviti sutra ujutro.» Vratiše se u ograđeni prostor tabora. Sean je već bio za šankom ispravljao Pimms No. 1 u kristalnom vrču. Bio je ponosan na svoj osobni recept. «Gospođo,dobre vijesti», uzvikne. «Mogu li Vam ponuditi Pimms No. 1 da proslavimo?« Elsa odbije uzosmijeh. «Popit ću uobičajenu mineralnu Badoit s kriškom limuna. Da čujem te dobrevijesti.» «Leopard se noću vratio jesti. Sudeći po tragovima, stigao je rano, pola sata prijezalaska: dakle, postaje neoprezan. Golem je. Tragovi su veliki kao mreže za snijeg.» «Hvala,Sean. Uvijek ste mi našli prekrasne mačke, ali nikad tako brzo. Prvi je dan safarija.»«Odrijemajte nakon ručka da opustite živce i oko tri poslijepodne krenut ćemo u zasjedu.»Isaac donese Elsi mineralnu vodu na srebrenom pladnju, zatim raznese Pimms uz glazbenupratnju zveckanja kockica leda u velikim kristalnim čašama, a Sean predloži zdravicu. «Smrtivelikog leoparda u podnožju jednog stabla.» U svih profesionalnih lovaca postojao je strah da

mačka ne siđe sa stabla i ne pritaji se ranjena u visokoj travi. Svi su popili, a odmah potomShasa i Elsa počeli su tiho razgovarati isključivši iz konverzacije mlade Courtenevjeve. Garryto iskoristi da uhvati brata pod ruku i odvede ga malo dalje. «Sean, kako si?», upita. «Izvrsno.Nikad bolje.» Sean je bio zapanjen tom neuobičajenom bratovom brigom. «Ne izgledaš mitako», odmahne glavom Garry. »Naprotiv, očito je da samo što nisi dobio napad malarije. Ata rebra...» «Kakve to bedastoće pričaš?« Sean se naljuti. «Mojim rebrima nije ništa što malokodeina ne može srediti.« «Večeras nećeš moći poći u lov s gospodom Pignatelli.» «Manemoj. Ja sam pronašao leoparda i prekrasan je...» «Večeras ćeš ostati u svom šatoru sbočicom tableta Chloroquina uz sebe. Ako te netko pita, imaš trideset devet temperature.««Slušaj ti, veličino, već si mi upropastio lov na slona. Neću ti dopustiti da isto učiniš i smojim leopardom.« «Pater će otići u lov s klijenticom», reče odlučno Garry. «Ti ćeš ostati utaboru.« «Pater?» Sean se na trenutak zapilji u njega, a onda se naceri. «Stari jarac! Zagrijaose za udovicu, ha?» «Zašto uvijek sve moraš učiniti prostačkim?«, upita pomirljivo Garry.»Pokušavamo sklopiti posao s gospodom Pignatelli i pater mora produbiti vezu kako bi seuspostavilo uzajamno povjerenje. To je sve.» «I kad ti raspomamljeni starci budu upropastilistvar s leopardom, Sean će morati sve srediti.« «Pa, ti si mi rekao da gospoda Pignatelli nikadne griješi, a pater kao lovac ne zaostaje za tobom. A, osim toga, neustrašivog SeanaCourtenevja nije valjda strah ranjenog leoparda?« Sean se namršti na tu provokaciju, ali nenasjedne na nju. «Idem sve pripremiti«, reče. Potom se nasmiješi. «A u odgovor na tvojepitanje... ne, Garry, nije me strah ranjenog leoparda niti ičega drugog na svijetu. Stari moj,nemoj to nikad zaboraviti.« Shasa je ležao na poljskom krevetu s knjigom u ruci. Tabor je biojedno od rijetkih mjesta gdje je imao mogućnost čitati za svoje zadovoljstvo, a ne zbog poslaili političkih obveza. Čitao je Plavi Nil Alana Mooreheada po četvrti put i uživao je u svakojriječi kad se Garry pojavi na ulazu u šator. «Pater, imamo mali problem. Sean ima napadmalarije.» Shasa se pridigne i sjedne ispustivši knjigu iz ruku. «Opasno?» Znao je da Seannikad nije uzimao lijekove protiv malarije poput Paludrina ili Maloprima. Radije je stekaootpornost na bolest liječeći samo njezine simptome. Ali, Shasa je znao da se duž Zambezijanedavno pojavila nova mutacija P Falciparuma, koja je bila otporna na uobičajene lijekove ikoja je pokazivala opasnu tendenciju da se preobrazi u smrtonosni moždani oblik bolesti.«Moram k njemu.» «Ne brini. Chloroquin mu već pomaže. Sada spava. Bolje da ga nesmetaš.» Činilo se da je Shasa odahnuo, pa Garry nastavi: «Ali, netko večeras mora poći u lovs gospodom Pignatelli, a ti imaš više iskustva od mene.» Čeka je bila na najnižim granamajednog ebana, oko tri metra iznad tla. Sean ju je izradio ne zato da bi zaštitio lovca, jer jeleopard bio vješt penjač i mogao se uspeti do njega u tren oka, već da bi omogućio boljipogled na stablo s mamcem preko rijeke. Sean je izuzetno brižljivo odabrao to stablo i Shasaje klimao glavom u znak odobravanja dok ga je promatrao. Bilo je smješteno uz vjetar uodnosu na večernji povjetarac, koji je tako odnosio sa sobom miris lovaca. Povrh toga, bilo jeokruženo visokim obalnim grmljem, koje je leopardu trebalo dati osjećaj sigurnosti dok budeprilazio. Deblo se nagnulo nad korito rijeke pod blagim kutom koji je mački omogućavao dase bez muke popne do vodoravne grane šest metara iznad tla, gdje je na kratkom lancu visjelalešina impale. Krošnja ebana bila je gusta i zelena, a to je trebalo ohrabriti leoparda da sepopne. Ali vodoravna je grana bila gola i kroz otvor u krošnji vidjelo se plavo nebo, nakojemu se trebao pojaviti obris zvijeri privučene smrdljivim mamcem. Čeka je bila točnošezdeset pet metara od stabla s mamcem. Sean je izmjerio udaljenost zidarskim metrom dok jeu rano poslijepodne Elsa Pignatelli vježbala na streljačkom poligonu iza tabora. Shasa jepostavio metu na šezdeset pet metara, a ona je triput pogodila, oblikujući trima hitcimasavršeni trolist, s rupama jednom poviše druge. Izrađena od mopanovih debla i lisnatoggranja, čeka je zapravo bila udobna kućica. Unutra su bila dva sklopiva stolca ispredprozorčića u slamnatom zidu. Matatu i Samburu lovac smjestili su pokrivače i vreće zaspavanje, košaru s hranom i termosicu punu tople kave. Čekanje je moglo potrajati do jutra,

stoga su ponijeli jaku električnu svjetiljku napajanu automobilskim akumulatorom oddvanaest volta, radio za vezu s domorodačkim lovcima i čak noćnu posudu s elegantnimcvjetnim ukrasima, koja im je trebala omogućiti da izdrže cijelu noć bez neugodnog stiskanja.Kad je Matatu završio uređenje čeke, hitro side niz ljestve. Potom su on i Shasa posljednji putnakratko popričali pored Tovote. «Mislim da će doći prije zore», reče Matatu na svahiliju.»Besprizoran je vrag i ždere kao svinja. Mislim da će noćas ogladniti i neće moći odoljetiiskušenju.« «Ako ne dođe, čekat ćemo do zore. Ne vraćaj se dok te ne pozovem radijom.Sada, Matatu, idi u miru.» «Ostani u miru, bwana. Pomolimo se da ga memsahib ubije prvimhitcem. Ne bih htio da se taj pjegavi vrag pogosti mojom jetrom.« Domorodački lovcipričekali su da se dvoje bijelih lovaca popnu na čeku i smjeste, a onda su se udaljili u Tovoti.Trebali su se zaustaviti na uzvisini iznad udoline, tri kilometra daleko, i čekati pucnje ili pozivradijom. Shasa i Elsa sjedili su jedno uz drugo na dva platnena stolca. Gotovo su se doticalilaktovima. Vreće za spavanje bile su prebačene preko naslona da ih mogu lako ogrnuti okoramena kad se temperatura počne spuštati. Preko nogu su imali pokrivke, a na sebi su imalikožne prsluke koji su ih trebali zaštiti ne samo od hladnoće, već i od oštrih leopardovihpandža, u slučaju nužde. Elsa je držala cijev puške na prozorčiću, spremna da kratkimpokretom podigne rukohvat na rame. Imala je pušku Remington magnum kalibra 7milimetara, napunjenu nabojem Nosler sa 175 zrna, koja su prelazila udaljenost od šezdesetpet metara do stabla s mamcem brzinom od tisuću metara u sekundi. Shasa je imao velikupušku kalibra 8 milimetara kao rezervno oružje. Izrađena za dalekometno gađanje divljihgusaka, bila je razorno oružje na malim udaljenostima. Kad je brujenje Tovotinog motorautihnulo, tišina bushvelda spusti se na udolinu. Tišinu su prekidali blagi i prisni šaptavizvukovi: nježni dašak povjetarca u krošnjama, kretanje ptice u šipražju duž rijeke, dalekizvonki zov mužjaka pavijana koji je odjekivao u stjenovitim bezdanima, šum legije termitakoji su grizli lišće mopana na čeki. Oboje su donijeli nekoliko knjiga kako bi skratili satečekanja, ali nisu ih otvorili. Sjedili su jedno blizu drugoga, svjesni te blizine. Shasa je biospokojan i zadovoljan kao da su stari prisni prijatelji. Nasmiješi se na tu maštariju. Kriomiceokrene glavu kako bi je pogledao, ali ona ga je preduhitrila i već mu se smiješila. Potom Elsaokrene ruku oslonjenu na naslon dlanom na gore, Shasa je prihvati i iznenadi ga topli dodirkože, snažna emocija koju je izazvao. Nije doživio ništa slično dugo, mnogo godina. I dalje sutako sjedili, kao par adolescenata na prvom sastanku, i čekali su dolazak leoparda. Premda sunjegova osjetila pratila jedva vidljive znake džungle, Shasin je um bio slobodan da luta krozuspomene. Mislio je o mnogim stvarima u tim satima spokoja, dok je sunce prelazilo plavimnebeskim svodom i spuštalo se prema nazubljenom obrisu brda. Razmišljao je o drugimženama koje je upoznao. Bilo ih je puno. Nije se mogao prisjetiti koliko ih je bilo, jer jevrijeme izbrisalo njihova lica i imena. Samo su mu neke ostale urezane u sjećanju. Prva je bilakurvica lukava lica. Kad ih je Centaine zatekla na djelu, okupala ga je Lvsolom i karbolskimsapunom koji su mu ogulili kožu s najnježnijih dijelova tijela. Shasa se nasmiješi na tu većdaleku uspomenu. Druga žena koja se isticala u njegovu pamćenju bila je Tara, majka njegovedjece. Bili su suprotstavljeni od samog početka i uvijek ju je doživljavao kao voljenogneprijatelja. Zatim je ljubav nadvladala i neko su vrijeme bili sretni zajedno. Na koncu su opetpostali neprijatelji, stvarni neprijatelji. Neprijateljstvo nije bilo ublaženo, već pojačano timvarljivim sretnim razdobljem. Nakon Tare došlo je pedeset ili sto drugih... nije bilo važno.Nijedna mu nije uspjela pružiti ono što je tražio, nijedna nije znala olakšati njegovuusamljenost. Zašavši u srednju dob, nedavno je upao u vječnu stupicu, koja ga je nagnala dapotraži besmrtnost u tijelu žene u cvijetu mladosti. Premda su njihova tijela bila jedra ipodatna, nije našao misaonih dodirnih točaka s njima i nije više bio u stanju pratiti njihovuživotnost. S osjećajem tuge prepustio ih je njihovoj bučnoj i bezbrižnoj glazbi, bjesomučnojpotrazi za tko zna čime. I produžio je sam svojim putem. Pomisli na samoću, kako mu sečesto događalo tih dana. Tijekom godina otkrio je da je najrazornija i najiscrpljujuća ljudska

boljetica. Gotovo cijeli život bio je sam. Premda je imao polubrata, nikad ga nije upoznao kaorođaka, a Centaine ga je odgojila kao jedinca. Od svih ljudskih bića koja su ispunila njegovživot, slugu i suradnika, poznanika i laskavaca, čak i njegove djece, samo je s jednom osobomuspio podijeliti sve životne trijumfe i nedaće, a ona mu je uvijek pružila ohrabrenje,razumijevanje i ljubav. Ali, Centaine je imala sedamdeset šest godina i brzo je starila. Shasaje bio pogođen samoćom, ali još ga je više bilo strah najveće samoće koja ga je neumitnočekala. U tom trenutku žena koja je sjedila pored njega snažnije mu stisne ruku, kao da jeempatijom naslutila njegov očaj. Kad je okrenuo glavu da je pogleda u oči boje zlatnog meda,ona se više nije smiješila. Izraz lica bio je ozbiljan i bez nelagode je podnosila njegov pogled.Osjećaj samoće raspline se, a on osjeti mir i spokoj kao rijetko kada u svojih pedeset osamgodina. Izvan drvene kućice svjetlost se ublažila i pretvorila u bljedilo afričkog sutona. Bio jeto trenutak magične tišine, kad svijet zadržava dah i sve boje prašume postaju bujnije i jarkije.Sunce se preda poput umirućeg gladijatora i pogne krvavu glavu ispod vrhova stabala.Svjetlost ga je slijedila i obrisi debla i granja postali su nejasni i neodređeni. o;::: Lještarka seoglasi iz polumraka. Shasa se ispravi i pogleda kroz prozorčić. Ugleda tamnu pticu nalikjarebici na suhoj grani na drugoj obali rijeke. Goli obrazi bili su jarko crveni. Sagne glavu ipogleda dolje pa ispusti onaj zov sličan škripi hrdavih vrata, koji je bio upozorenje: «Pažnja!Vidim veliku mačku!» Elsa je čula zov i budući da je poznavala Afriku i znala njegovoznačenje, na tren stisne Shasinu ruku, a onda je pusti. Polako ispruži desnicu kako bi podiglapušku na rame. Napetost u čeki bila je električni naboj koji ih je oboje zarobio. Leopard je biotamo vani, tih i tajanstven kao zlatna pjegava sjena. Oboje su bili iskusni i vješti lovci: micalisu samo kapke kako bi razbistrili vid dok je svjetlost polako gasnula. Beskrajno obazrivoudisali su i izdisali, slušali su otkucaje srca koji su odzvanjali u bubnjićima. Svjetlost je brzonestajala, dok je još uvijek nevidljivi leopard kružio oko stabla s mamcem. Shasa je zamišljaosvaki spori korak visoko podignute i potom opet nježno na tlo položene šape, žute oči štosijevaju, treperave okrugle uši s crnim vrškom koje osluškuju i najmanji znak opasnosti.Obrisi stabla s mamcem rasplinu se. Lešina impale obješena o lanac bila je tamna i amorfnamasa. Odsječak neba iznad gole grane izgubi boju i postane olovno siv. A leopard je i daljekružio kroz raslinje. Svjetlost je gotovo dokraja nestala i spuštala se noć. Odjednom, leopardje bio na stablu. Nije bilo ni zvukova ni pokreta koji su to najavili. Trenutačnost kretnje bila jemalo čudo od kojeg im je na tren stalo srce, da bi potom ludo zakucalo. Leopard je bio nagrani. Ali, bio je samo tamni obris u tami, a dok je Elsa oslonila obraz na uglačanu orahovinurukohvata, mrak je već bio potpun i silhuetu leoparda progutala je noć. Shasa ju nije vidio, alije čuo da Elsa spušta pušku. Promotri kroz prozorčić, ali ništa se nije vidjelo. Okrene glavu idotakne usnama pratiljino uho. «Moramo čekati do ujutro», šapne, a ona mu u znak slaganjadotakne obraz. Iz tame dopre zveckanje lanca. Shasa zamisli leoparda pritajenog na grani:ispružio je prednju šapu kako bi dohvatio lešinu i podigao je, potom ju je pridržavaopandžama, njušio raspadnuto meso, gurao njušku u trbušnu šupljinu kako bi došao do pluća,jetre i srca. U tišini su slušali prodoran zvuk očnjaka koji se zarivaju, krckanje slomljenihrebara i šuštanje vlažne kože kad je leopard počeo jesti. Noć je bila duga, a Shasa nije mogaospavati. Bio je lovac i imao je dužnost da prati svaki pokret zvijeri. Nakon prvog sata Elsa munasloni glavu na rame. On je nježno zagrli jednom rukom, prebaci joj preko ramena vreću zaspavanje podstavljenu perjem i privije ju uza se. Elsa je spokojno spavala kao umornadjevojčica i svojim mu je laganim i toplim dahom milovala obraz. Nije ju htio smetati iakomu je ruka utrnula i ukočila se. Unatoč neugodi, bio je sretan i ispunjen krepošću. Tijekomnoći leopard je nastavio jesti na mahove. Lanac je zveckao, kosti su pucale. Slijedila su dugarazdoblja tišine, kad je Shasa mislio da je otišao, ali tada bi zvukovi opet počeli. Naravno,mogao je uključiti moćni reflektor i osvijetliti zvijer. Vjerojatno bi bila zaslijepljena i stala bitrepćući kapcima u jakom snopu svjetla. Ali, ta mu pomisao ne padne na um i bio bi serazočarao da je Elsa spomenula mogućnost primjene te nesportske taktike. U dubini duše

Shasa nije odobravao tehniku postavljanja mamaca za velike mačke. Osobno nije nikad ubioživotinju koristeći tu tehniku. Premda je u Rodeziji bila zakonita, njegova sportska etika nijese mogla pomiriti s mišlju da se životinje mame na brižljivo pripremljeno mjesto kako bi sepružila laka meta strijelcu u zasjedi. Lavove i leoparde koje je ubio slijedio je pješke, čestokroz najgušće raslinje, i životinja je uvijek bila svjesna njegove prisutnosti. Upravo zbog togadoživio je stotinjak neuspjeha i ne više od desetak uspjeha u svim godinama lova. Ali, svakiuspjeh bio je vrhunac iskustva, živa uspomena, neizbrisiva do kraja života. Nije prezirao Elsui druge klijente koji su ubijali velike mačke nakon što su ih privukli mamcima. Nisu biliAfrikanci poput njega i mogli su provesti tek nekoliko dana u bushveldu. Plaćali su velikinovac za tu povlasticu, a veliki dio novca bio je namijenjen zaštiti i očuvanju vrsta koje sulovili. Stoga su imali pravo na najveću vjerojatnost uspjeha. Nije osjećao netrpeljivost spramnjih, ali to nije bio njegov način lova. Dok je sjedio uz Elsu u mračnom skloništu, iznenadashvati da je za njega vrijeme lova na velike mačke nepovratno prošlo. Kao mnogim lovcimaveteranima, bilo mu je dosta krvi. Volio je divljač, kao i prije ili čak i više, ali bilo mu jedosta. Ubio je svoga zadnjeg slona, zadnjeg lava i zadnjeg leoparda. Ta ga je misao istodobnoveselila i žalostila, bila je to nježna i topla sjeta koja se dobro uklapala u novi osjećaj za lijepuusnulu ženu oslonjenu na njegovo rame. Mislio je da će u budućnosti okusiti užitak lova kroznju, kao sada, i sanjario je da s njom putuje u najekskluzivnija lovišta diljem svijeta. Pomisaona te posredovane užitke pomogla mu je da izdrži dugu noć. Onda par Heighlinovihcrvendaća započne duet u šipražju duž rijeke, milozvučnu molbu koja je zvučila kaounedogled ponavljani slijed «Ne! Ne!», isprva prigušeno, a potom u uzbuđenom crescendu.Na tu sigurnu najavu zore Shasa podigne pogled i razazna najviše grane ebana na nebu koje jepostajalo svjetlije. Za četvrt sata dovoljno će se razdaniti za ciljanje: u Africi sunce brzoizlazi. Dodirne Elsin obraz kako bi je probudio, a ona se stisne uz njega. Shasa nasluti davjerojatno već nekoliko minuta hini da spava. Potajice se probudila, a da on nije opazio. I sveje vrijeme ostala privijena uz njega uživajući u tom prisnom dodiru, kao što je i on uživao. «Jeli leopard još tamo?», upita Elsa šapćući mu na uho. «Ne znam», odgovori Shasa jednakotiho. Možda je otišao. »Pripremite se», reče joj. Elsa se ispravi na stolcu i nagne se do puškeoslonjene na rašlje. Premda se više nisu doticali, Shasa je osjećao njezinu blizinu i rukom sumu prolazili trnci jer je nakon dugog zastoja krv opet prostrujila žilama. Svjetlost živne. Shasarazazna otvor u krošnji ebana. Trepne očima i pažljivije pogleda. Obrisi grane ocrtaše se upolumraku. Grana je bila gola i taj prizor pobudi u njemu osjećaj razočaranja. Leopard jeotišao. Polako okrene glavu kako bi to rekao Elsi, ali ne skidajući pogled s grane. Ne prozborii promotri bolje, od uzbuđenja mu okrajci živaca zatrepere kao od ujeda mnoštva majušnihmrava. Obris grane bio je jasniji, ali bio je čudno zadebljan i izobličen. Uspio je razaznatibezobličnu lešinu impale. Bila je gotovo do kraja pojedena: izmrcvarena masa oglodanihkostiju i razderane kože. Ali, još je nešto visjelo s grane, kao duga krivudava vrpca. Nije znaošto je to dok se nije savila i lijeno zanjihala. I tada shvati. «Rep. Leopardov rep.» Poput oblikaskrivenog u slagalici, ukaže se cijeli lik. Leopard je ležao na grani ispružena vrata. Brada jebila oslonjena na grubu koru. Vjerojatno je bio omamljen težinom pojedenog mesa, prelijenda se pomakne. Samo je dugi rep visio u zraku. Shasa osjeti Elsinu napetost kad ugleda obrisvelike mačke. Pruži ruku da je zadrži. Svjetlost je još bila preslaba, trebali su čekati. Kad jojdodirne ruku, osjeti njezinu napetost na jagodicama prstiju. Elsa je treperila kao strune violinena lagani dodir gudala. Svjetlost se rasplamsa. Leopardov obris postane jasniji. Krzno se obojisvijetložutim nijansama i pospe crnim ružicama. Rep se polako njihao kao spori metronom.Malo podigne glavu i ispravi uši. Svjetlost mu ispuni oči žutim sjajem nalik dalekomsijevanju munje. Pogleda u njihovom pravcu i trepne kapcima s kraljevskim, snenim nehajem.Bio je tako lijep da Shasa ostane bez daha. Došao je čas da bude ubijen. Potapša Elsu prstimapo ruci dajući joj lagani, ali neopoziv znak. Ona se pogrbi nad optičkim ciljnikom puške.Shasa se spremi za hitac i pogleda leoparda nadajući se da će ga metak pogoditi u srce i da će

s grane pasti beživotno tijelo. Sekunde su postajale sve duže, svaka je bila vječnost. Ništa odhitca. Leopard ustane i nastavi spretno stajati na grani. Istegne se, ispruži hrbat i zarije pandžeu koru. «Sad!», zapovjedi nijemo Shasa. «Sad pucaj!» Leopard je zijevao. Isplazio jecrvenkasti jezik između očnjaka. Tanke crne usne napnu se u krvoločnom grču. «Sad!» Shasaje telepatski pokušavao natjerati Elsu da opali. Nije se usudio izreći riječ zapovijedi ili jedodirnuti iz straha da joj ne omete koncentraciju u trenutku kad pritišće otponac. Leopard seispravi i mahne repom iznad leda. Tada skoči i prizemlji šest metara niže, na meko tloprašume. Skok je bio tako elegantan i odmjeren da nije proizveo ni najmanji šum prizemljivši.Odmah nestane u šipražju. Ostali su sjediti gotovo minutu u potpunoj tišini. Na posljetku Elsablagim trzajem zakoči pušku koja nije zapucala, spusti je i okrene glavu k njemu. U svjetlostizore, suze su poput biserja blistale na dugim trepavicama donjih kapaka. «Bio je tako lijep»,prošapta. «Nisam ga mogla ubiti... danas, baš danas.» Shasa shvati. To je bio njihov dan,njihov prvi dan ljubavi. Elsa ga je odbila oskrvnuti. «Posvećujem ti leoparda», reče. «Činiš miveliku čast», odgovori Shasa i poljubi je. Njihov zagrljaj bio je čudno nevin, gotovo djetinji,još uvijek lišen putene strasti. Bio je to više duhovni no tjelesni čin. Za njega je bilo vremena,dok bude svijeta i vijeka... ali ne toga blagoslovljenog dana. Sean je čudotvorno ozdravio odmalarije i čekao je na ulazu ograde kako bi pozdravio lovce. Reputacija organizacije safarijatemeljila se na kvaliteti trofeja koje je nudila, posebice važnim klijentima. Kad se Tovotazaustavila, nestrpljivo pogleda i odmah stisne usne od razočaranja. Obrati se Matatuu, a maliNdorobo snuždeno odmahne glavom. «Vrag je došao prekasno i otišao prerano.» «Gospodo,žao mi je.» Sean se obrati Elsi i pomogne joj da iziđe iz kamiona. »Događa se to u lovu»,promrmlja ona. Sean nije nikad do tada vidio da s toliko razbora prihvaća neuspjeh u lovu.Obično je bila ljuta i nepodnošljiva kao on. «Kupka je spremna, vruća kako volite. Doručakće biti poslužen čim se presvučete.» I drugi joj uputiše riječi utjehe kad su se Shasa i Elsapojavili u šatoru za objedovanje nakon tuširanja, odjeveni u čista i izglačana kaki odijela.Shasa se obrijao i mirisao je na losion poslije brijanja. «Kakva nesreća, pater. Gospođo, žaomi je», rekoše svi uglas i zapanjiše se vidjevši da njih dvoje imaju zadovoljne izraze lica i dase s dobrim tekom bacaju na doručak, kao da je u kolibi za deranje rekordni primjerakleoparda. «Možemo nastaviti sastanak nakon doručka», predloži Garry dok su pili kavu. «Atijekom jutra ja ću promijeniti mamce», nadoveže se Sean. «Matatu kaže da se leopard nijepreplašio i da nije ništa opazio. Možemo opet pokušati noćas, a ovaj put, gospodo, ja ću poći sVama. Za to treba stručna ruka.» Umjesto da odmah prihvati prijedlog, Elsa se nijemo obratiShasi, zatim čedno spusti pogled na šalicu kave. «No, ustvari«, reče Shasa, «mislili smo, ovaj,ja i Elsa, ovaj, gospođa Pignatelli i ja...» Dok je na jedvite jade nalazio riječi, djeca su gazapanjeno gledala. Je li to bio meštar snalaženja u svakoj prilici kojeg su tako dobropoznavali? Čovjek kojega ništa nije moglo iznenaditi? «Vaš otac mije obećao pokazatiViktorijine slapove», umiješa se Elsa i Shasa se pribere s izrazom olakšanja na licu. «Uzetćemo Beechcraft«, najavi. «Gospoda Pignatelli nije nikada vidjela slapove. Čini mi se da jeovo prava prilika.« Djeca se jednako tako brzo pribraše i prikriše iznenađenje. «Sjajnaodluka», uzvikne Isabella. «Vidjet ćete, gospodo, prizor je nezaboravan. Dopast će Vam se.»«Samo su sat leta daleko.« Garry klimne glavom. «Možete ručati u hotelu Vic Falls i vratiti seza popodnevni čaj.« «I možete biti spremni za odlazak na čeku u četiri poslijepodne«, rečeSean očekujući potvrdan odgovor klijentice. Elsa opet pogleda Shasu, koji duboko udahne.«No, eto, možda ćemo se zadržati u hotelu Vic Falls dan ili dva.» Malopomalo lica trojemladih Courtenevja ozariše se u znak razumijevanja. «Točno. Treba vremena za takavdoživljaj.« Isabella se prva snašla. »Pretpostavljam da želite prošetati prašumom ili se moždaspustiti na splavi kroz kanjon nizvodno od slapova.« «Bella je u pravu: trebat će vam tri iličetiri dana. Ima mnogo toga zanimljivog što vrijedi vidjeti i učiniti.« «A to je, Garry, starimoj, blago rečeno eufemizam«, promrmlja Sean. Garry i Isabella prostrijeliše ga pogledom. Usvježem i čistom zraku, još nezagađenom od dima zimskih šumskih požara, oblak kapljica

iznad Viktorijinih slapova bio je vidljiv na kilometre daleko. Dizao se šesto metara uvis kaosrebrenasta gora pokrivena blještavim planinskim snijegom. Shasa je polako spuštaozrakoplov kako su se približavali. Ispred njih je veliki Zambezi svjetlucao na suncu, širok imiran, išaran otocima na kojima su rasle šume elegantnih palma. Potom se ispod njih pojaviglavno grotlo: zadivljeno su pogledali dolje i vidjeli veliku rijeku, široku više od kilometra ipol, kako preko ruba ponora pada stotinjak metara niže pjeneći se i podižući velike štrcaje.Duž ruba bezdana crne kamene kule presijecale su riječni tok, a u zrak se dizao golemi oblakkapljica išaran nevjerojatno živim duginim bojama. Podno vodopada je sva voda, tri tisućepetsto kubičnih metara u sekundi, ostajala zarobljena između okomitih litica i bijesno seprobijala kroz usko grotlo. Shasa okrene zrakoplov udesno spuštajući krilo k bezdanu kako biElsa mogla nesmetano gledati prizor. Svakim krugom Shasa je spuštao Beechcraft niže, svedok nije postalo opasno da ih proguta prekrasni kaos stijenja i vode. Srebrenasti štrcaji letjelisu iznad kabine i na trenutak su ih zaslijepili, a onda su opet izbili na sunce i duga je posvudaoko njih ovjenčala nebo. Shasa je sletio na malo privatno uzletište Sprayview na periferijinaselja i dovezao zrakoplov do mjesta za stajanje. Ugasi motore i pogleda Elsu. Njezine očibile su pune čuđenja, a izraz lica svečan, kao da je obuzeta vjerskim zanosom. «Evo, ušla si uprvostolnicu Afrike», reče Shasa tiho. «Mjesto koje uistinu dočarava veličinu, tajnovitost idivlji duh kontinenta.» Imali su sreće, jer je u hotelu bio slobodan apartman Livingstone.Zgrada je stilom i veličinom pripadala prošlim vremenima. Zidovi su bili čvrsti, a sobe velike,ali svježe i udobne. Apartman je bio ukrašen grafikama izrađenim prema crtežima slapovakoje je istraživač Thomas Baines napravio nekoliko godina nakon što ih je David Livingstoneotkrio: S prozora salona vidio se klanac i željeznički most preko njega. Čelična konstrukcijamosta u obliku luka izgledala je poput čipke, a cijeli je most bio lagan i elegantan kao kriloorla u letu. Izišli su iz apartmana i spustili se puteljkom koji je vodio do ruba klanca, držeći seza ruke šetali su prašumom, gdje su kapljice padale kao vječna kiša i raslinje je bilo zeleno ibujno. Stijenje je podrhtavalo pod njihovim nogama, a zrak je treperio od tutnjave vodopada.Štrcaji su močili odjeću i kosu, slijevali se niz njihova lica, a oni su se razdragano smijali.Pošli su nizvodno rubom klanca dok nisu izišli iz oblaka kapljica. Žarko sunce osušilo je kosui odjeću gotovo jednako brzo kao što su ih štrcaji vodopada smočili. Našli su stijenu gdje sumogli sjesti jedno uz drugo, s nogama u zastrašujućem bezdanu, dok je pomahnitala voda podnjima ključala u zelenim vrtlozima. «Vidi!», uzvikne Shasa i pokaže rukom malu grabljivicukoja se strjelovito spuštala pod suncem i ponirući nepomičnih krila nasrnula na jato crnihlastavica koje su letjele duž okomite litice. «Taitin sokol», reče oduševljeno Shasa. «Jedna odnajrjeđih ptica u Africi.« Sokol zgrabi lastavicu i u tren je ubije dok je perje zalepršalozrakom. Potom, čvrsto držeći plijen, sjuri se u bezdan i nestane u polutami ispod njih.Navečer su jeli odreske od krokodilova repa koji su imali ukus sličan jastogu. Ali, kad su sevratili u apartman, oboje su bili sramežljivi i uznemireni. Shasa se zadržao u salonu da popijekonjak. Kad je napokon ušao u spavaću sobu, Elsa se već smjestila na jastucima. RaščešIjanakosa na naramenicama čipkaste spavaćice bila je crna i sjajna. Shasa se uspaniči. Imao jepedeset osam godina i u zadnje je vrijeme nekoliko odnosa s drugim ženama poljuljalonjegovu vjeru u sebe. Elsa se nasmiješi i ispruži ruke u znak poziva. Shasa pomisli da se netreba brinuti. Ona ga je činila muževnim kako nijednoj drugoj ženi nije uspjelo. Kad su seujutro probudili zagrljeni, sunčeva svjetlost nahrupila je kroz velike prozore. Ona zadovoljnouzdahne i sneno se nasmiješi. «Moj muškarac«, reče i poljubi ga. Taj neplanirani medenimjesec produžavao se iz dana u dan. Zajedno su činili mnoge male gluposti za koje Shasagodinama nije imao vremena ni volje. Ustajali su kasno ujutro i ljenčarili u kupaćimkostimima uz rub bazena. Satima su čitali ležeći na suncu u zaljubljeničkoj tišini. Svako malosu se uzajamno mazali uljem za sunčanje i koristili te trenutke da se diraju i gledaju. Elsa jebila vitka i preplanula. Tonus i napetost mišića i kože bili su rezultat dugih sati posvećenihaerobiku, gimnastici i kozmetičkim tretmanima. Bila je očigledno ponosna na svoje tijelo, a

Shasa je dijelio taj ponos kad ju je uspoređivao s drugim polugolim ženama koje su se sunčalepod msasama i na zelenim travnjacima. Samo su izbliza bili vidljivi znaci koje su život imajčinstvo ostavili na njoj. Shasi su i ti majušni nedostatci bili čarobni: isticali su Elsinuzrelost, njezino iskustvo i upućenost u život. Bila je zrela i iskusna žena. To je postajalo jošočitije u razgovoru. Satima su razgovarali, lijeno i s užitkom, i međusobno su si istraživaliumove kao što su si u bračnoj postelji apartmana Livingstone istraživali tijela. Elsa mu jepričala o sebi očaravajuće iskreno. Opisala mu je polaganu i okrutnu smrt Bruna, kojeg je rakpolako nagrizao, i svoju patnju dok je to nemoćno gledala. Pričala je o samoći sljedećihsedam dugih godina. Nije mu trebala reći da se nada kako je tome došao kraj: bilo je dovoljnoda mu dotakne ruku kako bi bila sigurna u to. Pričala mu je o djeci: sinu, koji se također zoveBruno, i tri kćeri. Dvije su bile udane, najmlađa je studirala na jednom milanskom sveučilištu,dok je Bruno diplomirao na Harvardu i sada je radio u Rimu za tvrtku Pignatelli. «Nema žarsvoga oca», reče otvoreno Shasi. «Ne vjerujem da će ikada moći preuzeti njegovo mjesto:prezahtjevno je za njega.» Njezine su priče navele Shasu da razmišlja o svojoj djeci. Pričali suo razočaranjima i žalostima koja su im djeca priuštila i o rijetkim radostima koje su imdarovala. Raspravljali su o svojoj ljubavi za konje i lov, glazbu i umjetnost, knjige i kazalište.Pričali su o moći i novcu, otvoreno si priznajući da ne mogu bez njih. Ništa si nisu skrivali. Ujednom trenutku Elsa upre svečani pogled u Shasu. «Prerano je da budem apsolutno sigurna uto, ali mislim da bi nam bilo dobro zajedno.« «I ja to mislim«, odgovori Shasa jednakosvečano, i to je bilo kao da su potvrdili međusobni zavjet. Plesali su u mlačnim, mirisnimafričkim noćima. Dodirujući se obrazima još toplim od sunca, kretali su se u ritmu steelbanda. U ponoć su se napokon s rukom u ruci uspinjali stubama i vraćali u prostranu i mekanupostelju u apartmanu. «Zaboga!», uzvikne Shasa sa stvarnim čuđenjem. «Četvrtak je. Ovdjesmo već četiri dana. Derišta će se pitati što je s nama.» Doručkovali su na terasi. «Mislim daslute.» Elsa podigne pogled s manga koji je gulila i nasmije se. «I čini mi se da derišta nijenajprikladniji termin za tvoju djecu.» «Van Wyk sutra dolazi u Chizoru», podsjeti je Shasa.«Znam.» Elsa uzdahne. «2ao mi je otići, ali moramo se sastati s njim.» Sir Clarence Van Wykbio je jedno od onih iznimnih stvorenja koje katkad proizvede afrička evolucija. Bio ječistokrvni Afrikaner. Otac mu je bio vrhovni sudac Južne Afrike dok je bila u sastavubritanskog imperija, a on je preuzeo nasljednu titulu kad je još bilo dopušteno daJužnoafrikanac prihvati tu čast. Sir Clarence je bio tipičan proizvod Etona i Sandhursta. Bio ječasnik čuvene gardijske postrojbe i nasljednik velikih zemljišnih posjeda na Rtu Dobre Nade.Bio je također ministar u vladi lana Smitha zadužen za financiranje iscrpljujućeg gerilskograta koji je I razdirao Rodeziju i za izigravanje teških sankcija koje su britanska laburističkavlada, Sjedinjene Države i UN uvele protiv zemlje krive što je jednostrano izabralaneovisnost. Garry i Shasa organizirali su susret kad su na putu u Chizoru zastali u Salisburvju.Sir Clarence je bio zaljubljeniku lov na krupnu divljač i obećali su mu zabavu u stankamaizmeđu razgovora. Sir Clarence stigao je u Chizoru rodezijskim vojnim helikopterom. Sasobom je doveo dva suradnika i dva tjelohranitelja, pa je njihova nazočnost zaprijetilaizazivanjem krize u funkcioniranju tabora. Osoblje i smještaj bili su predviđeni za prihvatmanjeg broja gostiju. Ipak, Sean je bio unaprijed obaviješten, pa su kamionom iz Salisburvjadopremljene dodatne namirnice, oprema i osoblje. Stol za sastanke ispod msase bio jeprodužen i dodani su stolci za Sir Clarencea i njegove suradnike. Isabella je bila nazočna kaoočeva osobna pomoćnica. Od prvog trenutka Sir Clarence nije skrivao zanimanje za nju. Bioje visok metar i devedeset pet, pa je nadvisivao čak i Shasu i Seana. Bio je impozantančovjek, s engleskim aristokratskim naglaskom i klasičnim crtama lica koje su bile usuprotnosti s afrikanerskim podrijetlom. Izvrsno se razumio u financije i politiku, a pratio gaje glas spretnog zavodnika. Sjedeći pod tnsasom, raspravljali su o marketingu i transportusirovina i roba, provizijama i iznosima za svakog od njih. Rodezija je bila prvenstvenoproizvođač sirovina i to je znatno pojednostavnilo pregovore. Ipak, njezini rudnici, koji su

iskorištavali ograničene žile zlatonosnog kvarca, proizvodili su značajne količine zlata: to ih,međutim, nije brinulo, jer je zlato bilo anonimno. Nije nosilo biljeg «Made in Rhodesia» injegova velika vrijednost u odnosu na obujam činila je jednostavnim njegov transport iprodaju. Situacija je bila drukčija s drugim sirovinama koje je zemlja proizvodila, duhanom irijetkim metalima, prvenstveno kromom. Zauzimali su puno prostora pri transportu, trebalo jedržati u tajnosti zemlju podrijetla i morali su biti raspodijeljeni na mnoga tržišta diljemsvijeta. Željeznice koje su kretale iz Rodezije išle su na jug do lučkih gradova Durban iCapetown u Južnoafričkoj Republici: to je bio prirodni put za ta blaga. Već godinama, otkadje vlada lana Smitha proglasila neovisnost, Garry Courtenev i Courteney Enterprises imali suključnu ulogu u pomaganju Rodeziji da izigra kampanju sankcija. Sada je trebalo razviti novui ambiciozniju strategiju. Nakon što su pomno proučili industrije grupe Pignatelli, Garry i SirClarence nudili su Elsi Pignatelli mogućnost za dobru zaradu sudjelovanjem u aktivnostimaprotiv sankcija. Tvrtka Pignatelli Industries imala je u vlasništvu drugu najvažniju tvornicu zapreradu duhana u Europi nakon tvornice British American Tobacco Company. Povrh toga,imala je većinski paket dionica kanadske tvrtke Winnipeg Mining, čeličanu i rafinerijuvanadija u južnoj Italiji, u blizini Taranta. Sve se to savršeno poklapalo s potrebama Rodezije,koja je morala pronaći tržište za svoje proizvode. Ali, od samog početka pregovori su sepokazali teškim. Premda se rasprava odvijala u prividno uljudnom i prijateljskom ozračju, svinazočni bili su vješti i nemilosrdni grabežljiva koji su odmjeravali svoju inteligenciju i volju.Isabella ih je promatrala sa strahopoštovanjem. Njezin brat koristio je svoje gotovo nevjestodržanje, naivan kratkovidni pogled i srdačan smijeh kako bi prikrio proračunan i krvožedanum. Lijepa i spokojna, Elsa Pignatelli bezočno je koristila svoje čari, ženstveno je isukalafloret kako bi se oduprla muškim mačevima, i to joj je uspijevalo bez pol muke. Sir Clarencebio je uglađen kao dvorjanin. Branio je svoj položaj kao pravi gardijski časnik i tjerao jeostale da skupo plate svaki centimetar koji je bio prisiljen prepustiti. Potom je u znalačkiodabranom trenutku kretao u protunapad. Shasa je sjedio na čelu stola kao da nije prisutanduhom i uglavnom je Garrvju prepuštao zadaću da pregovara. Ali, kad bi progovorio, njegovesu primjedbe bile na mjestu i pravodobne, a često su služile za pokretanje pregovora s mrtvetočke i iznalaženje zadovoljavajućeg kompromisa. Iznosi novca o kojima se raspravljalo bilisu astronomski. Dok je Isabella vodila zapisnik sastanka, zabavljala se računanjem kolikoiznosi dva i pol posto od tri milijarde dolara. Naime, to je bio dio plijena koji je u sljedećihdvanaest mjeseci trebao pripasti tvrtki Courteney Enterprises: bila je to čista zarada, bezikakvih njihovih ulaganja. Kad je izračunala iznos, pogledala je brata s novim poštovanjem. Upodne je sastanak prekinut zbog ručka. Vojnim Alouetteom Sir Clarence je dovezao velikikomad najbolje rodezijske junetine. Sean i njegov kuhar proveli su jutro pekući ga dosavršenstva na vatri mopana. Nazočni su pripremili nepce čašom Dom Perignona dok je Seanrezao ružičaste odreske, a sok cvrčio i špricao pod nožem. Za ručkom se Sir Clarence, s istimumijećem i lukavstvom koje je iskazao za pregovaračkim stolom, bacio na posao ne bi liizdvojio Isabellu iz krda i utisnuo joj svoj žig. Isabella je bila polaskana i čak stavljena nakušnju tom pažnjom. Sir Clarence bio je moćan čovjek, dominantni mužjak, a moć je jakafrodizijak za svaku ženu. Osim toga, Sir Clarence je imao tamnu gustu valovitu kosu,prosijedu na sljepoočicama. Oči su mu bile prekrasne. Bio je tako visok i zabavljao ju jesvojom uljudnom duhovitošću. Isabella se iznenadi opazivši da se smije njegovimdosjetkama. U jednom trenutku pogleda mu stopala. Bila su golema, u sjajnim, ručno radenimčizmama za polo. I, ona se opet zamišljeno nasmije. Možda nije bilo u redu, ali mogućnost juje privlačila. Činilo joj se da čuje kako joj Nanny predbacuje: «Svi Courtenevjevi imaju vrelukrv. Budi oprezna, i ne zaboravi da si gospoda.» Znala je da je Sir Clarence oženjen, ali dugoje vremena bila lišena utjehe muškog tijela, a on je bio tako snažan i dojmljiv. Ako SirClarence nastavi s dokazima svoje snage i otmjenosti... onda možda, možda će mu pružitipriliku. Nakon ručka vratili su se za pregovarački stol. Isabella je imala dojam da je Dom

Perignon njihove umove učinio još oštrijima, umjesto da ih otupi. U četiri poslijepodne Garrybaci pogled na sat. «Ako ne želimo propustiti zalazak, predlažem da odgodimo našu raspravuza sutra ujutro.» S dva kamiona trebali su otići do jezera duž rijeke u lov na grlice, koje sutada dolazile na pojilo. Sir Clarence je neprimjetno sjeo uz Isabellu na prvom kamionu. Ali,ona u zadnji čas, baš kad su se spremali krenuti, iskoči i ode do drugoga te sjedne poredGarrvja. Nije mu željela previše olakšati posao jer je slutila da ga lov zabavlja ništa manje odlovine. Garrv je bio presretan. Vozeći, prebaci joj ruku preko ramena i zagrli je. «Bože, sjajnoje», reče joj ushićeno. «Obožavam Harolda Wilsona i Jamesa Callaghana i sve one malebogobojazne licemjere u Generalnoj skupštini UNa. Volim kršiti sankcije. Uzbudljivo je iromantično, osjećam se kao Al Capone ili kapetan Blood. Juhajhaj i boca ruma... Budi u menidivan osjećaj domoljublja i pruža mi priliku da jasno iskažem politički stav dok zarađujemsedamdesetpet milijuna funta u konvertibilnoj valuti koje poreznici nikad neće vidjeti. Divno.Obožavam sve oce sankcija i zabrana.» »Nepopravljiv si.» Isabella se nasmije. «Tvoja žed zabogatstvom nema granica?» Garrv se uozbilji i skine joj ruku s ramena. «Misliš da sam takolakom?», upita. «Nisam, Bella. Istina je da sudjelujem u velikoj igri. Ne činim to za nagradu unovcu, već zbog radosti pobjede. Previše sam godina u životu bio gubitnik. Sada imampotrebu osjećati se kao pobjednik.« «To je sve?» I Isabella se uozbiljila. «Igraš se bogatstvomi dobrostanjem milijuna malih ljudi da bi zadovoljio svoj ego.» «Kad pobijedim, pobijede i timali ljudi. Tvorci sankcija pokušavaju natjerati u glad i bijedu milijune običnih ljudi kako binametnuli svoje osobne političke ideje. A to je zločin protiv čovječnosti. Kad poništimnjihova nastojanja, činim nešto u interesu malih ljudi.» «Oh, Garrv, ti nisi vitez zaštitnik. Neglumi da jesi... molim te!» «O, da, jesam», suprotstavi joj se Garrv. «Jedan sam od vitezazaštitnika kapitalističkog sustava. Ne shvaćaš? Jedini način da se riješe dvojbe u južnoj Africijest da se ljudima, napose crncima, omogući obrazovanje i napredak te da se stvori bogatstvo.Moramo težiti društvu koje nije utemeljeno na klasi, kasti, rasi ili vjeri, već na zaslugama.Društvu u kojemu svatko može dati svoj doprinos i biti nagrađen razmjerno uloženom trudu...Kapitalistički sustav je upravo to.» «Garry, nikad dosad nisam čula da tako govoriš, kaoliberal.« «Ne kao liberal: kao kapitalist. Apartheid je primitivan feudalni sustav. Kaokapitalist mrzim ga jednako ili više od tvoraca sankcija. Kapitalizam je uništio feudalizam usrednjovjekovnoj Europi. I ne može postojati usporedno sa sustavom koji daje svu vlast iprivilegije nasljednoj manjini, sa sustavom koji poništava načela slobodnog tržišta radnesnage i roba. Kapitalizam će uništiti apartheid, ako mu se da vremena. Oni koji su smislilisankcije žele spriječiti taj proces i svojim djelovanjem jačaju apartheid i igraju igru onih kojisu ga nametnuli.« Isabella ga pogleda. «Nikad nisam tako razmišljala.« «Bijeda vodi urepresiju. Lako je tlačiti siromašne. Gotovo je nemoguće zauvijek tlačiti obrazovane i imućneljude.« «Dakle, po tebi, put do slobode vodi kroz ekonomiju, a ne kroz politiku.« «Upravotako.« Garry klimne glavom, a onda prasne u gromki smijeh. «I, pružit ću sjajan primjerkapitalizma zarađujući sedamdeset pet milijuna funta u godinu dana.« Zakoči i side s putaslijedeći drugu Tovotu, za čijim je upravljačem bio Sean i koja je krenula nizbrdo premajezerima u šumi mopana. Te plitke stajaćice, koje u Africi zovu pans, bile su pune mutne sivevode ugrijane od sunca i pomiješane s kiselom mokraćom slonova koji su tu redovito dolazilina pojilo i kupanje. Unatoč temperaturi i okusu vode, grlicama je bila draža od čiste tekućevode rijeke, udaljene samo tri kilometra. Stigle su sat prije zalaska u jatima koja suispunjavala zrak poput sivoplavog dima. Na desetine tisuća, slijedile su ubičajene smjeroveleta. Sean rasporedi lovce duž tih smjerova na petsto metara od vode. Nije namjeravaospriječiti ptice da piju razmještajući strijelce u blizini pansa: htio ih je prisiliti da prođu timkoridorom kako bi došle do vode. Radilo se o pitanju časti, svaki lovac morao je poštovatidnevno ograničenje od pedeset ptica i pucati samo na grlice koje su u punoj brzini letjeleiznad njegove glave. Strijelci su bili raspoređeni u parovima ne samo kako bi si pravilidruštvo, nego i zato da se uzajamno nadziru poštuju li pravila igre. Povrh toga, mogli su

svjedočiti o najboljim hitcima, poput onih koji su ubijali dvije grlice odjednom ili pogađaliplavu munju na trideset metara visine pri brzini od sto deset kilometara na sat. Naravno, Elsaje bila u paru sa Shasom i njihovi povici «Lijepo! Divno!» i «Izvrstan hitac! Bravo!»odjekivali su među mopanima dok su se međusobno hrabrili. Garry i Sean smjestili su se nazapadnom kraju pansa, iza reda visokih stabala, tako da su grlice letjele na većoj visini ipojavljivale su se iznenada iznad vrhova stabala, pa su bile mete koje su iziskivale munjevitereflekse i instinktivno ciljanje. U jednom je trenutku Sean promašio grlicu koju je gađaonaciljavši pola metra nazad. Garry se okrene s Purdvjem na ramenu i sruši grlicu, za kojomzaleprša otkinuto perje. Potom pogleda starijeg brata i nasmije se. Sean zabaci kosu i prisili seda ne obrati pažnju na njega, ali lice mu se smračilo od bijesa. Isabella je bila sa SirClarenceom na južnom kraju jedne travnate udoline skrivene pogledima ostatka skupine.Imala je pušku Holland & Holland kalibra dvadeset milimetara sa zlatnim intarzijama, kojujoj je darovao otac, ali nije lovila već godinu dana i nedostatak vježbe jasno se očitovao uishodu gađanja. Prve tri grlice potpuno je promašila, potom rani jednu. «Kvragu! Kvragu!»uzvikne. Mrzila je ranjavanje životinja koje nije bilo smrtonosno. Sir Clarence pogodi dvijegrlice jednim hitcem, potom nasloni pušku na jedno deblo i priđe joj. «Hoće li Vas smetatiako Vam dam nekoliko savjeta?», upita. Kad se Isabella okrenula i nasmiješila mu se, dođejoj iza leđa. «Desna ruka ima prevelik utjecaj na pušku.» Obujmi je i uhvati joj ruke golemimšakama. «Ne zaboravite: lijeva mora uvijek voditi. Desna služi samo za pritiskanje otponca.»Podigne pušku i osloni joj je na rame, zatim joj stisne lijevu ruku kako bi zornije objasnio.«Glavu gore», reče. «Oba oka moraju biti otvorena: Gledajte grlicu, ne pušku.« Imao jemuževan vonj. Miris losiona nije dokraja prikrivao miris znoja. Ruke koje su je obujmilepružale su Isabelli osjećaj ugode. «Oh», reče. «Ovako?» I blago gurne unazad jedru i okruglustražnjicu dok je ciljala. «Baš tako.» Glas Sir Clarencea postao je mukao. »Savršeno steshvatili.« «Božje li dobrote!», pomisli Isabella koristeći jednu od najdražih Nannynihuzrečica. «Sve je na njemu veliko!» S naporom se suzdržala da se ne nasmije poputdjevojčice. Sir Clarence zanio se u ulogu mentora, ali Isabella si odlučno reče: «Dosta, zasada. Ne smijem ga razmaziti.« Uljudno se oslobodi iz zagrljaja. «Dajte da pokušam», zamolii pogodi grlicu tako točno da joj nije dala priliku ni da zamahne krilom. «Rođeni ste za testvari», reče Sir Clarence, a ona okrene glavu kako bi prikrila smješak izazvan tomdvosmislicom. «Vaš brat rekao mi je da ste iznimna jahačica«, nastavi Sir Clarence nečekajući odgovor. «Nedavno sam kupio prekrasnoga arapskog pastuha. Ne vjerujem da muima ravna u cijeloj Africi. Rado bih Vam ga pokazao.« «Oh!», reče Isabella hinjenim nehajemdok je punila pušku. «A, gdje je?» «Na mom rancu u Rusapeu. Mogli bismo se odvesti tamoAlouetteom na povratku u Salisburv, sutra poslijepodne. «Bilo bi lijepo«, reče Isabella. «Bitće mi drago upoznati Vašu suprugu. Znam da je draga osoba.« Sir Clarence dočeka primjedbune trepnuvši okom. «Nažalost, moja supruga je trenutačno u Europi i bit će odsutna barem jošmjesec dana. Morat ćete se zadovoljiti mojim društvom.« Blago naglasi tu posljednju rečenicui ovaj put Isabella nije uspjela suzdržati osmijeh. «Moram razmisliti, Sir Clarence«, reče.«Pretpostavljam da bi Vaše društvo moglo iziskivati napore.« Sada i s njegova lica nestaneozbiljnosti te se i on nasmiješi. «Ali Vi biste sigurno bili na visini zadatka, draga moja.«Isabella se upita koja bi bila nagrada njezinih tajanstvenih gospodara kad bi im ponudila nesamo strategiju protiv sankcija već i cjelokupni rodezijski borbeni raspored. «Sve zadužnost», reče si. «Puna torba!», vikne Shasa Elsi. Otvori pušku i prebaci je preko ruke.Potom pozove dva crna momka: «Pakamisal Pokupite ih!» Momci potrčaše pokupiti zadnjedvije grlice. Shasa i Elsa vratiše se do parkiranih kamiona. Sunce je gotovo doticalo vrhovestabala i tanak sloj oblaka izgledao je poput živog zlata... boja vjenčanog prstena, pomisliShasa ničim potaknut. «Dobro», reče iznenada Elsa, kao da je donijela tešku odluku.«Oprosti...», promrmlja Shasa u nedoumici. «Što je dobro?» «Imam povjerenja u tebe», rečeona. «Bit će nekih uvjeta, ali dat ću ti projekt tvornice i formulu Cyndexa 25.» Shasa polako

udahne. «Nastojat ću biti dostojan tvoga povjerenja.« Te večeri, dok su sjedili uz vatru maloizdvojeni od ostalih, Elsa je postavila svoje uvjete. «Moraš mi osobno jamčiti da Cyndex nećenikada biti uporabljen, osim ako to izrijekom ne zapovjedi premijer ili njegovi nasljednici natoj dužnosti.« Shasa pogleda preko plamena kako bi bio siguran da nitko ne sluša. «Dajem tisvoju riječ. Dobit ću pismenu privolu premijera.« «Pravila korištenja. Cyndex neće nikada bitiuporabljen protiv južnoafričkog naroda», nastavi Elsa. «Neće nikada biti uporabljen uunutarnjem građanskom ili političkom sukobu. Neće nikada biti uporabljen za represijunarodnog ustanka ili u možebitnom građanskom ratu.» «U redu.» «Moći će se koristiti samoza odbijanje vojne invazije neke strane sile i samo u slučaju ako konvencionalno oružje nebude dovoljno.« «U redu.» «Ima još jedan uvjet... malo osobniji.» «Slušam.» «Doći ćeš uLausannu dogovoriti pojedinosti.« «Učinit ću to s najvećim zadovoljstvom.« Bilo je zadnjejutro safarija. Gosti su spremili prtljagu i bili su spremni za polazak iz Chizore. Prtljaga je bilaposlagana ispred svakog šatora u očekivanju da je osoblje pokupi. Pregovori su bili gotovi,ugovori su bili potpisani, Elsa Pignatelli prihvatila je da surađuje na marketingu rodezijskogduhana i kroma za kraljevski postotak kao nadoknadu, dok je Garry Courtenev preuzeo nasebe da osigura prijevoz i lažne dokumente za robu koja bude kretala iz južnoafričkih luka.Naknada za njegove usluge uključivala je pored postotka i proširenje lovne koncesije uChizori. Svi su trebali poći u Salisburv rodezijskim vojnim helikopterom, koji je stupio uradiovezu s taborom dok je još bio u letu, sto milja daleko. Trebao je sletjeti na čistinu ispredtabora već prije pola sata. Kasnio je i to je kašnjenje sve zabrinulo. Stajali su u malimgrupama oko vatre u središtu ograđenog prostora i pili zadnji Pimms No. 1. Nesvjesno supogledavali u nebo očekujući da začuju brujenje Alouetteovih motora. Sean i Bella stajali suzajedno. «Kad ćeš doći u Capetown?», upita ona. «Nastojat ću doći nakon završetka sezone,ako obećaš da ćeš me dočekati s nekom lijepom djevojkom.« «Otkad tebi treba pomoć u timstvarima?», upita Isabella, a Sean se nasmiješi i poljubi je. «Nisam kao pater», pobuni se.«Pogledaj staroga. Ide u Europu s udovicom, koliko znam.» Okrenuše se i pogledaše Elsu iShasu. «Koji neukus, u njihovim godinama», ironično primijeti Sean, a Isabella se naroguši uobranu oca. «Tata je jedan od najprivlačnijih muškaraca...» «Smiri se, Bella.» Sean joj stisneruku. «Misli na svog Sira. Samo ćeš čudom sačuvati svoju krepost. Ne zovu ga uzaludZavodnik Clarence.» Kao da je čuo svoje ime, Sir Clarence priđe Isabelli i odvede je u stranu.«Iskrcat ćemo ostale u Salisburyju», promrmlja naginjući se k njoj. «Zatim će nas helikopterodvesti na moj ranč. Nije potrebno obznaniti naš izlet, zar ne?» «Naravno», prihvati Isabella.«Nećemo da moj tata i Lady Van Wyk upropaste nedužno druženje posvećeno razgledavanjukonja.» «Upravo tako», reče Sir Clarence. «Bolje je da neke stvari...» Naglo ušuti kad je radiou Seanovom šatoru zakrčio. Sean nestane u šatoru. Više se od drugih zabrinuo zbog kašnjenjahelikoptera. Čuli su kako odgovara na poziv helikoptera koji se približavao. «Tugboat, ovdjeBig Foot. Recite.» «Big Foot, došlo je do promjene plana. Obavijestite ministra da njegov letmora prepustiti mjesto jednoj hitnoj operaciji. Za šesnaest minuta doći ćemo po Vas radiizviđanja. Imam deset Izviđača u helikopteru. Što je prije moguće bit će izdane zamjenskeupute za prijevoz ministra do odredišta. Kraj.» «Primljeno, Tugboat. Bit ćemo spremni.« «Ratje prokleta neprilika«, uzdahne Sir Clarence. Svi su čuli razgovor radiovezom. «Morat ćemoostati ovdje sve dok ne budu mogli poslati drugi helikopter.» «Što se dogodilo?», upitaIsabella. «Teroristička akcija», objasni Sir Clarence. «Vjerojatno napad na neku bjelačkufarmu. Naš helikopter upućen je na drugi zadatak. Potjera ima prednost pred svim. Nemožemo dopustiti da ti pogani ubojice prođu nekažnjeno, moramo održati visokim moralzemljoposjednika.« Nije rekao da rodezijske zrakoplovne snage nemaju dovoljno helikoptera.Slegne ramenima. «Čini se da se sudbina urotila protiv nas.» «Možda ćemo morati odgoditinaš izlet...» Isabella ušuti kad Sean iziđe iz šatora noseći na sebi laganu opremu s džepovimaza streljivo, ručne bombe i čuture. Na ramenu je imao pušku FN i vikao je. «Matatu! Malecki,dolazi ovamo. Sad imamo ozbiljnog posla. Potjeru.» Mali Ndorobo lovac pojavi se kao

nasmijana lutka na opruzi. g «Hai, bwana», zapijuče na svahiliju. «Večeras ćemo ispeći navatri testise nekoga iz ZANLA.» g «Mali krvoločni vraže! Zabavlja te, ha?» Sean se zluradonasmiješi. Potom se obrati ostalima: »Oprostite. Morat ćete se snaći za povratak u Salisburv.Ja i Matatu imamo ugovoren sastanak.» Pogleda Garrvja. «Zašto ih ti ne prebacišBeechcraftom u Salisburv? Sa svom tom prtljagom trebat će nekoliko letova, ali i to je boljenego biti ovdje i čekati dok helikopter ne bude slobodan.« Ušuti i nagne glavu kako bi bolječuo. «Evo ga, stiže.» Potom krene od jednog do drugog i stisne im ruku uz nekoliko riječipozdrava. «Gospodo, hoćemo li se opet vidjeti sljedeće godine? Obećajem Vam golemogleoparda...» «Žao mi je što Vam otimam helikopter, Sir Clarence.» «Drži se, tata. Ne činigluposti...« Sean namigne i krajičkom oka pogleda Elsu Pignatelli. « «Bok, sestrice.« PoljubiIsabellu koja ga zagrli. «Sean, budi oprezan. Neću da ti se nešto dogodi.« Sean je zagrli inasmije se apsurdnosti te misli. «U većoj si opasnosti ti sa Sir Clarenceom.« Podigne pogled knebu: helikopter je bio crni kukac iznad drveća. Sean se ode pozdraviti s mladim bratom.«Kvragu, Garry! Što će mi tvoj položaj... kad mogu raditi ovo?» Dok su čekali da helikopterprizemlji, Sean pode s Matatuom do ulaza u ogradi. Isabella je imala čvor u grlu i oči punesuza. Bili su tako nespojiv par, njezin brat, visok i ponosit, s gustom kosom i snažnim imišićavim udovima, i crni naborani patuljak koji je stajao uz njega. Sean stavi blagonaklonoNdorobou ruku na rame u potvrdu povjerenja koje se između njih uspostavilo tijekom stotinebezizlaznih pustolovina i veze između dvojice lovaca i ratnika. Onda potrče kroz oblakprašine koji je podigao helikopter saginjući se pri prolasku ispod lopatica i uskoče u njega.Letjelica se odmah digne i krene punom brzinom na jugoistok leteći nisko nad krošnjamadrveća kako ne bi gubila dragocjeno vrijeme. Desetorica Izviđača sjedili su na klupama uglavnoj kabini helikoptera. Svi su bili natovareni rancima, naramnicama sa streljivom, ručnimbombama i čuturama. Gole ruke i noge bile su obojene u crno. Samo su bijeli zubi blještili natamnim licima premazanim masldrnom kremom. Više od pola njih bili su pripadnici plemenaMatabele. Svi su znali da i bijelci i crnci iskazuju svoje najbolje kvalitete kad se bore rame uzrame. Ballantvneovi izviđači bili su elitna postrojba rodezijskih oružanih snaga, premda bipripadnici postrojba Selous Scouts, Special Air Services i Rhodesian Regiment razbili njuškusvakome tko to kaže. Kad je ušao u kabinu, Sean ih sve prepozna i pozdravi ih poimence.Ljudi uzvratiše lakonskim pozdravom koji je odavao poštovanje: Sean i Matatu bili su većživuće legende. Oni su obučili gotovo sve te mlade veterane. Roland Ballantvne, utemeljitelj izapovjednik Izviđača, pokušao je sve ne bi li nagnao Seana da prihvati dužnostdozapovjednika, ali to mu još nije bilo uspjelo. U međuvremenu je svejedno pozivao Seana iMatatua svaki put kad se pripremao težak sukob. Sean se baci na sjedalo do njega i zakopčipojas. Dok si je mazao lice maskirnom kremom, vikne kako bi nadjačao buku motora:«Zdravo, Skipper. Što se dogodilo?« «Teroristička banda napala je sinoć plantažu duhana kodKaroija. Postavili su zasjedu vlasniku na kućnom pragu. Pucali su na njega baš kad je ženaizišla iz kuće i krenula mu u susret. Sama im se suprotstavila, čitavu noć, iako su oni pucali iiz ručnog bacača. Nevjerojatna hrabrost. Nešto nakon ponoći odustali su i pobjegli.» «Kolikoih je bilo?» «Više od dvadeset.» «Kamo su krenuli? «Na sjever, u dolinu.» «Kontakt?» «Jošne.» Roland odmahne glavom. Lice s izduženom bradom bilo je dojmljivo. Imao je nekih petgodina više od Seana i poput njega stekao je veliku reputaciju u tih nekoliko godina otkad jezapočeo gerilski rat. «Jedna tamošnja postrojba ih slijedi, ali zaostaje. Teroristi brzo trče.»«Pokušat će se skriti medu domaćim crnim stanovništvom na području Tribal Trusta», rečeSean dok je vezivao komad maskirne mreže preko sjajne kose. «Skipper, odvezi nas dopostrojbe koja ih slijedi.« «U radiovezi smo...» Roland ušuti kad mu pilot dade znak da uzmemikrofon. «Dodi.» Otkopči sigurnosni pojas i krene prolazom između klupa. Sean je pošao zanjim i rukama se pridržavao za trup koji je podrhtavao dok je ispružena vrata slušao metalni ineprirodan glas iz prijemnika. «Bushbuck, ovdje Striker One», reče Roland. «Jeste liuspostavili kontakt?» «Striker One, ovdje Bushbuck. Nismo. Ponavljam, nismo.» «Bushbuck,

jeste li na tragu?» «Jesmo, ali divljač se raštrkala.» Teroristi su se razdvojili kako bi otežalipotjeru. «Primljeno, Bushbuck. Čim začujete naše motore, ispustite žuti dim.» «Primljeno,žuti dim, Striker One.» Nakon tri četvrt sata pilot opazi dimni signal, kanarinski žutuperjanicu koja je lebdjela iznad tamnozelene prašume. Helikopter se spusti u tom pravcu izaustavi se u zraku iznad travnate čistine između stabala. Sean ugleda policijsku postrojbukoja je do tog trenutka slijedila teroriste: na prvi je pogled bilo očito da nisu iskusni borci, većpripadnici vojne posade u Karoiju. Bili su civili, rezervisti koji su obavljali svoju smjenu, azadatak koji ih je zapao nije ih ni najmanje privlačio. Sean i Matatu zajedno skočiše idotaknuše tlo dva metra niže spretno poput mačaka, s oružjem u rukama. Razdvojili su se istali u zaklon dok se helikopter penjao i potom stao šezdeset metara iznad njih. Bilo jedovoljno petnaest sekunda da se uvjere da policija čvrsto drži položaj, potom Sean otrči odzapovjednika. «Dobro, narednice, zapovjedi. «Pijte. Odmah pijte.» Narednikovo lice bilo jecrveno, opaljeno suncem i bio je debeo. Unatoč vrućini u dolini, nije se više znojio: znoj seosušio na košulji u bijele nepravilne krugove kristala soli. Nije bio dovoljno iskusan da biznao da je dehidracija opasna. Da je produžio još sat vremena, vjerojatno bi umro. «Nemavode.» Narednikov je glas bio hrapav. Sean mu dobaci čuturu i dok je on pio, upita: «Kamovode tragovi?« Narednik pokaže na tlo ispred sebe: ali, Matatu je već otkrio tragove bande ubijegu. Krene za njima naginjući glavu kako bi proučio sitnice vidljive samo iznimnom oku.Slijedio ih je pedeset koraka, a onda se vratio do Seana. «Petorica», vikne. «Jedan je ranjen ulijevu nogu...» «Zemljoposjednikova udovica ih je, izgleda, sredila kako treba.» «... Ali,tragovi su hladni. Moramo se poslužiti taktikom zečjeg skoka.» Sean klimne glavom. Radilose o tehnici koju je osmislio s Matatuom i bila je učinkovita samo sa stručnjakom kakav je bioNdorobo. Morali su biti u stanju pogoditi kamo ide divljač i znati smjer i brzinu njezinakretanja prije nego što bi krenuli u skokovima poput zečeva. U ovom slučaju nije bilo dvojbe.Teroristi su morali produžiti na sjever prema Zambeziju i području Tribal Trusta, gdje sumogli naći hranu, sklonište i osnovnu medicinsku pomoć za ranjenike. Imali su mnogosimpatizera u crnačkim plemenima Shona i Batonka koja su živjela uz rub doline. A oni kojinisu bili spremni svojevoljno surađivati, bili su na to prisiljeni Kalašnjikovima. Dakle, moralisu produžiti na sjever. Ali, divlje područje bilo je prostrano, s teško prohodnim dijelovima,stjenovitim dolinama i granitnim brdima. Ako banda bjegunaca skrene samo malo sočekivanog pravca napredovanja, mogla je nestati bez traga. Sean otrči nasred čistine i dadeznak Alouetteu prekriživši ruke na grudima. Helikopter odmah izvrši. «Dobro, narednice«,vikne Sean. «Nastavite ih slijediti. Mi idemo naprijed i pokušat ćemo ih blokirati. Održavajteradiovezu... i ne zaboravite piti.» I «Svakako, gospodine.« Narednik se naceri. Taj kratkisusret ohrabrio je njega i njegove ljude. Svi su znali da su Sean i Matatu legende. «Sredite ih,gospodine!«, vikne narednik Seanu koji mu s vrata Alouettea mahne rukom u znak pozdrava.Sean proguta pet tableta kodeina jer su ga počela boljeti rebra i popije gutljaj vode. Potomzajedno s Matatuom čučne pored vrata i promotri gusti šumski pokrivač sto pedeset metaraispod njih. Samo u takvim trenutcima, kad je bio u lovu, Matatu je uspijevao pobijediti strahod letenja. Ali, sad se toliko nagnuo da ga je Sean morao pridržati jednom rukom oko struka.Matatu je bio nestrpljiv kao dobar lovački pas kad namiriše trag lovine. Iznenada ispruži rukui Sean vikne kopilotu: «Deset stupnjeva udesno.» Kopilot radijom prenese zapovijed zapromjenu pravca pilotu. Sean nije vidio ništa što bi pojasnilo zašto je Matatu tražio da skrenuna istok. Prašuma pod njima bila je jednolično zeleno prostranstvo. Stjenoviti brežuljci koji surazbijali njezinu monotoniju bili su udaljeni kilometrima jedan od drugoga i ni po čemu senisu razlikovali. Dvije minute potom Matatu opet ispruži ruku i Sean protumači: «Nazad petstupnjeva udesno.» Alouette krotko okrene. Matatu je stavio na djelo svoju magiju. Slijedio jetragove bjegunaca dok je letio sto pedeset metara iznad krošnja drveća ne rukovodeći seznakovima ili zvukovima, već prepuštajući se čudnoj intuiciji, u koju se Sean ne bi pouzdao,da je nije vidio na djelu u stotinama drugih prilika. Matatu ustrepta i okrene lice prema Seanu.

Zlurado se smijuljio i usne su mu se tresle od uzbuđenja. Vjetar mu je napunio oči suzamakoje su mu tekle niz lice. «Dolje», vikne opet pokazujući rukom. «Dolje!», ponovi Seankopilotu. Dok se helikopter spuštao, okrene se i pogleda Rolanda Ballantvnea. «Spremni zaokršaj!», upozori i Roland dade znak svojim ljudima, koji se nagnuše s klupa kao lovački psikad natežu povodac. Svi su odmah podigli oružje i uz metalni zveket, koji je gotovo nadjačaozvuk motora, hitro su ubacili metak u cijev. Helikopter stane u zraku, manje od dva metraiznad tla koje je sunce sasušilo i pretvorilo u prašinu. Sean i Matatu zajedno iskočiše i udaljišese od mjesta iskrcavanja. Okrenuti leđima helikopteru, baciše se u zaklon. S oružjem nagotovs promotriše raslinje oko sebe. Izviđači iskočiše kroz vrata i raštrkaše se kako bi zauzeliobrambene položaje. Prazan helikopter uzleti. Čim su zauzeli položaje, Roland Ballantvnedade stisnutom šakom znak Seanu: «Idemo!» Sean i Matatu krenuše, i dalje razdvojeni.Izviđači su se razvili u strijelce kako bi ih pokrivali. Oči su sjale, nemirni prsti bili su naotponcima. Matatu ih je iskrcao u klanac u kojemu je niz strmih stjenovitih grebena oblikovaolijevak. Vršak tog slova bilo je isušeno korito rijeke. Tisućljećima je oborinska voda izlokalaprirodne terase koje su se penjale do grebena, a krda slonova koja su se služila tim prirodnimprolazom iskrčila su ih. Je li banda u bijegu odustala od dijela prednosti kako bi bila u prilicisakriti se? Odabrala je stazu slonova umjesto da se popne strmom padinom na nekomnepredvidivom mjestu? Matatu spusti prste kako bi Seanu dao znak da provjeri istočni pristupprolazu. Sean je bio možda najbolji bijeli tragač na svijetu i da bi uštedio dragocjeno vrijeme,Matatu mu je povjerio taj jednostavan zadatak. Sean se kretao tako da sunce bude izmeđunjega i terena koji je istraživao. To je bio stari trik iskusnih lovaca kako bi bolje vidjelitragove. Ustredotoči svu pažnju na teren računajući na Izviđače kao zaštitu. Bili su vrhunskivojnici: on ih je obučio. Trnci mu prostruje tijelom kad je našao trag. Bio je blizu stjenovitogzida. Jedan veliki okrugli i uglačani riječni kamen bio je pomaknut. Sad je bio izbačen okocentimetra iz prirodne rupe u tlu koju je oblikovao. Dodirne ga jagodicom prsta da provjeri.Nije kanio pozvati Matatua prije no što bude siguran kako bi izbjegao opasnost da morasaslušati njegove prezirne primjedbe. «Onaj mali vrag zadirkivat će me tjedan dana pozovemli ga uzalud.» Kamen je bio velik kao njegova glava i na pritisak se lagano micao. Da,nedavno je bio pomaknut. Sean zazviždi i Matatu se pojavi uz njega kao duh iz lampe. Seanmu ga nije morao pokazati: odmah ga uoči i klimne u znak potvrde. Teroristi su bili dostavješti. Išli su jedan za drugim koritom tik uz stjenovitu liticu i napredovali su hodajući pokamenju kako bi prikrili tragove, ali taj se kamen blago pomaknuo pod težinom čovjeka kojije stao na njega. Matatu otrči dalje. Stotinjak koraka od tamo pronađe mjesto gdje je nogaranjenog terorista skliznula s kamena i dotaknula mekani bijeli pijesak. Trag je bio jedvavidljiv. Samo krajnje izvježbano oko moglo je zamijetiti malu razliku u boji površinskihzrnaca i zrnaca koja je ranjena noga razgrnula. Matatu klekne i prouči trag, potom nježnopuhne po okolnom pijesku kako bi procijenio mekoću. Ljuljao se na gležnjevima dok jerazmatrao faktore koji su doveli do razlike u nijansi... vlažnost pijeska, kut sunca, brzinupovjetarca i napose vrijeme proteklo otkad je pijesak bio dotaknut. «Dva sata», izjavi spotpunom sigurnošću i Sean prihvati bez rasprave. «Imaju dva sata prednosti», preneseRolandu Ballantvneu. «Kako mu to uspijeva?« Roland začuđeno odmahne glavom. «Doveonas je ovamo i sad nam daje i točno vrijeme. U petnaest minuta nadoknadio je osam sati.Sean, kako mu to uspijeva? «Ne znam», prizna Sean. «Za mene je to čudo boje čokolade.»«Može li opet uporabiti taktiku zečjeg skoka?», upita Roland. Nije govorio svahili, pa je Seanmorao prevesti. «Zečji skok, Matatu?» «Ndio, bwana.» Matatu zadovoljno klimne glavomšepireći se zbog pukovnikovog neprikrivenog divljenja. «Pusti četiri čovjeka neka produžepješke», savjetovao ga je Sean. «Reci im neka slijede korito. Vjerojatno će putem opet naćitragove.» Roland izda zapovijedi i četvorica Izviđača uputiše se u klanac. Sean pozovehelikopter i ostali uskočiše u njega. Produžili su let na sjever. Ali, nisu bili u zraku ni desetminuta kad Matatu drekne: «Okreni! Vrati se nazad!» Sean prenese uputu i helikopter opiše

široki krug dok se Matatu naginjao kroz vrata. Okretao je glavu na jednu, pa na drugu stranu igledao dolje: prvi je put izgledao nesiguran. «Dolje!», vikne odjednom i pokaže dugi pojaszelenijeg raslinja koje je nešto dalje ispunilo udolinu u obliku zrna graha. Alouette se polako,oprezno spusti. Matatu pokaže mjesto za prizemljenje na suprotnom kraju udoline. Raslinje jebilo gusto i trnovito, a tlo je bilo posuto mravinjacima, golim kulama od crvene, kao betontvrde gline, koje su dosezale do visine ramena i bile su nalik nadgrobnim spomenicima. Činilesu prizemljenje teškim i opasnim. Čovječuljak nas vodi u najgore moguće područje, pomisliSean s gorčinom. Zašto je odabrao ovo mjesto? Helikopter stane u zraku. Sean okrene glavu ivikne Rolandu: «Spremni za paljbu!» Potom krene za Matatuom. Zajedno iskočiše i potrčašenaprijed bacajući se u zaklon iza jednog mravinjaka. Ne osvrne se kako bi nadgledao drugeIzviđače dok iskaču kroz vrata. Pažljivo je promatrao trnoviti gustiš pred sobom ležeći naboku, dok mu je palac bio na kočnici spremnog FNa. Vjerojatnost da nabasaju na teroristamanje od osam kilometara od mjesta slijetanja bila je jedan na milijun, ali normalna procedurabila je za sve njih njihova druga priroda. «Nema ih ovdje», reče Sean. A onda, nevjerojatno,iznenadno, nađoše se pod neprijateljskom vatrom. Iz trnovitog grmlja s lijeve strane začuje sekarakteristično suho štektanje rafala Kalašnjikova. Prašina i krhotine crvene gline poletješe sboka mravinjaka nekoliko centimetara od njegova lica. Sean odmah reagira. Zakotrlja se izauzme stav za gađanje. Dok je ciljao, krajičkom oka vidje mali, grozan prizor smrti. JedanIzviđač, posljednji koji je iskočio kroz vrata, bio je pogođen. Dok je nogama doticao tlo, rafaliz Kalašnjikova presječe ga po trbuhu, presavije ga i odbaci tri koraka unazad. Zrna koja suizišla na leđima izobličila su njegovo tijelo, otkinula pola crijeva i u crvenkastoj izmagliciraznijela ih po osunčanom zraku. Potom se čovjek stropošta u grmlje. Dok je uzvraćao vatru,bljesne mu u umu da ih je Matatu doveo u izravan kontakt. Njegove misli smjenjivale su se skratkim rafalima iz FNa. Čovječuljak je ovaj put bio preuspješan. Spustio nas je na glaveteroristima. Istovremeno je procjenjivao situaciju. Banda je bila iznenađena kao oni: nisumogli pripremiti obranu i nisu imali vremena da postave zasjedu. Teroristi su najvjerojatniječuli približavanje helikoptera, a nakon nekoliko sekunda Izviđači su već počeli padati medunjih. Iznenađenje!, pomisli Sean i zapuca u smjeru bljeska jednog Kalašnjikova koji je tresaogranje trnovitog grma na trideset koraka udaljenosti. Iz iskustva je znao da su Shona ratnici,njegovi protivnici, prvorazredni vojnici, hrabri i ustrajni. Ali, imali su dvije slabe točke. Prvo,njihova je kontrola vatre bila loša. Mislili su da broj ispaljenih metaka može nadomjestitinepreciznost. Druga slabost bila je nesposobnost da hitro reagiraju na iznenađenje. Znao je daće još barem minutu teroristi skriveni u grmlju pred njim biti neorganizirani i dezorijentirani.Sredi ih odmah, reče si. Izvadi iz torbe sa streljivom fosfornu bombu. Dok je skidaosigurnosnu iglu, otvori usta da Ballantvneu vikne: «Roland, naprijed! Juriš! Nasrnite na tesvinje dok se ne priberu!» Roland ga preduhitri. Vjerojatno je pomislio isto. «Idemo, dečki!Juriš!» Sean skoči na noge i u istom pokretu baci ručnu bombu u visokom luku: padne tridesetmetara dalje i trnovito grmlje grune u zasljepljujućem oblaku fosfornog dima. Posvudauokolo popadaše zapaljeni komadi koji su gorjeli jarkim bijelim plamenom. Sean potrči, dokje mali crni lik jurio za njegovim gležnjevima. Matatu je bio njegova sjena. Druge ručnebombe eksplodirale su bojišnicom i udolina obrasla grmljem pretvori se u pakao od eksplozijai rafala Izviđača. Teroristi se pojave pred njima. Jedan iziđe iz gustiša na deset koraka odSeana. Bio je adolescent u poderanim trapericama i s maskirnom beretkom na glavi. Gornjidio njegova tijela bio je pun plikova od zapaljenog fosfora koji su cvrčili i pucali, ostavljajućiza sobom crne zadimljene mrlje na rukama i trupu. Dim je mirisao na pečeno meso. Seanzapuca, ali rafal je bio prenizak. Smrska mu lijevi kuk i momak padne na tlo. Kalašnjikov muizleti iz ruku. Izvrne se na leda i podigne ruke ispred lica. «Ne, mambo», vikne na engleskom.«Nemoj me ubiti! Kršćanin sam... tako ti Boga, poštedi me!» «Matatu», zapovjedi Sean nezaustavljajući se i ne osvrćući se. «Kufa» Preskoči ranjenog gerilca. Spremnik njegovog FNabio je gotovo prazan. Nije mogao potrošiti ni metka, a Matatu je imao lovački nož koji je

svaki dan satima oštrio. Da je bio voda skupine, Sean bi mu možda i poštedio život radiispitivanja. Ali, ovome je Matatu mogao prerezati grlo. Topovsko meso nije bilo ni od kakvekoristi, a medicinska pomoć i liječenje bili su skupi. Izviđači su pretresli gustiš i sve je bilogotovo za nepune dvije minute. Bitka je bila neravnopravna, kao da se leglo pekinezerasuprotstavilo čoporu divljih pasa. Izviđači su završili napad i sad su se vraćali nazad.«Provjerite područje«, zapovjedi Roland Ballantvne. Bio je dvadesetak metara daleko odSeana. Cijev puške uperio je u nebo, a pregrijani metal izobličavao je okolni zrak u treperavufatamorganu. «Bravo, Sean. Onaj tvoj mali vrag je čudesan.« Okrene se i pogleda Matatua.Matatu je ustajao s lesa terorista ranjenog u kuk. Jednim potezom prerezao mu je grlo ispoduha kako bi presjekao vratnu žilu. Obriše oštricu noža u bedro dok se trkom vraćao uz bokSeanu, ali uputi veliki osmijeh Rolandu Ballantvneu. Obojica su još bili opijeni zanosomnasilja i krvi. Između njih bilo je tijelo još jednog gerilca. Meso i odjeća bili su spaljenifosforom, a tkanina je bila umrljana krvlju iz prostrijelnih rana. Roland Ballantvne prođepored njega i ovlaš ga pogleda. Bilo je nemoguće da je terorist preživio tako užasne rane. Ali,terorist se odjednom okrene. Pod ranjenim je grudima sakrio pištolj Tokarev. Posljednjimtrzajima podigne pištolj. Bio je tako blizu da je Rolanda mogao dodirnuti s cijevi. «Roland!»,krikne Sean. I da je Roland odmah reagirao, bilo bi prekasno. Hitac bi ga bio pogodio u kičmus metra udaljenosti. Sean nije imao vremena da objema rukama uhvati FN. Zapuca iz kukainstinktivno naciljavši. Metak pogodi terorista u lice i glava prsne kao prezrela lubenica podudarcem pijuka. Sruši se nauznak. Tokarev mu klizne iz nepomičnih prstiju. RolandBallantvne polako se ispravi. Dugo je gledao u leš. Noge su se još grčevito tresle i ritale.Makne oči s njega i pogleda Seana. «Dužan sam ti», reče kratko. «Možeš zatražiti povrat kadgod hoćeš.» Onda se okrene kako bi svojim Izviđačima izdao naredbe. U Alouetteu su bilezelene plastične vreće za poginule. La Morne Brabant bila je nazubljena planina od crnevulkanske lave koja se prijeteći nadvila nad njih, premda su bili udaljeni šest kilometara.Južne struje koje su zapuhivale vrh Otoka Mauricijusa napučile su more tako bogatomfaunom da su sportski ribolovci iz cijelog svijeta to područje smatrali vrućom točkom.Postojala su i druga isto tako čuvena područja na pučini ispred Velikog koraljnog grebena,ispred rta Cabo San Lucas na kalifornijskoj obali ili u zavjetrini Otoka Nova Škotska. Nasvim tim mjestima koncentracija velikih plova riba privlačila je oceanske grabežljivce,divovske sabljarke i tune. Sportski ribolovci iz cijelog svijeta dolazili su kako bi odmjerilisvoju snagu i vještinu sa snagom i vještinom spretnih morskih nemani. Shasa Courtenevtražio je u najam uvijek isto plovilo s istom otočkom posadom. Svaka brodica u vodi izazivaposebne vibracije, koje su kombinacija motora, elise i konfiguracije trupa i koje sujedinstvene poput ljudskog otiska prsta. A te vibracije privlače ili odbijaju ribu. Le Bonheur jebio sretan brod. Privlačio je ribu, a njegov kapetan imao je iznimno oštar vid. Mogao je naobzoru uočiti bljesak morske ptice koja se baca na plovu riba i na kilometar i pol udaljenostiprepoznati zakrivljenu leđnu peraju sabljarke te procijeniti težinu ribe s pogreškom manjomod deset kilograma. Ali, tog im je dana očajnički trebao mamac. Bili su na moru gotovo dvasata i još nisu uhvatili mamce. Kamo god su pogledali, bile su plove riba prikladnih za tusvrhu. Indijski ocean kao da je vrvio njima. Tamnile su vodu kao sjene oblaka, a u visini sukružila velika jata morskih ptica koje su se ponirući bacale na njih lakomo kriješteći. Urazmacima od nekoliko minuta vidjele su se svjetlucave spodobe bonita koji su skakali u zraki padali u more nakon što su opisali iskričavu srebrenastu parabolu na jarkom tropskomsuncu. Bili su prestrašeni i bježali su pred velikim pučinskim ribama koje su kružile u dubiniispod jata: jedan od onih ludih dana koji su prerijetki u životu ribolovca, kad ribe ima previše.Gladni grabežljiva bijesno su nasrtali na plove, pa ribe nisu mogle jesti. Svu svoju energijutrošile su na izbjegavanje naleta proždrljivih nemani koje su nasrtale na njih. Nisu se obaziralena male umjetne mamce koje je posada Le Bonheura koristila ne bi li ih ulovili. Sazapovjedničkog mosta pet metara iznad palube Shasa je mogao vidjeti dosta duboko u bistro

plavo more. Jasno je razabirao kako plove bonita, sličnih cigarama dugim poput njegovenadlaktice, jure za brodom i gotovo dotiču umjetne mamce prolazeći pored njih. «Treba namjedan... samo jedan mamac», uzdahne Shasa. «Takav je dan da bismo zacijelo ulovilisabljarku kad bismo ga imali.» Elsa Pignatelli naslonila se na ogradu uz njega. Na sebi jeimala samo mali crveni bikini i bila je preplanula i glatka kao medenjak netom izišao iz peći.«Vidi!», uzvikne, a Shasa se tržne i okrene na vrijeme da vidi sabljarku koja je izranjala napovršinu uz bok Bonheura. Nakon brzog i silovitog zaleta poletjela je zrakom izronivši usredplove bonita. Oči su joj bile velike kao teniske lopte, a sablja je bila duga i široka kaobejbzolska palica. Voda joj se slijevala niz bokove u srebrenom slapu dok je u zraku mahalagolemom glavom. Od uzbuđenja zbog bogatog obroka promijenila je boju kao kameleon isjala je u tamnoplavim i ljubičastim prugama, u usporedbi s kojima je blijedjelo i plavetnilotropskog neba. «Div!» Shasa uzvikne naziv koji se obično davao ribi koja je pomicalakazaljku vage preko presudne granice od tisuću Ubra, četiristo pedeset kilograma. Sabljarkapadne na bok u more uz prasak nalik topovskom hitcu. «Mamac!», vikne Shasa s rukom načelu poput shakespeareovskog glumca. »Kraljevstvo za mamac!» Ribiči na pola tucetabrodova flote iz Black Rivera raštrkanih po obzoru bili su obuzeti jednakim nemirom. Prekoradija su se čule žalopojke frustriranih skipera. Nitko nije imao mamac, dok sabljarke nisutražile drugo no da izvrše samoubojstvo. «Što mogu učiniti?», upita Elsa. i «Hoćeš dauporabim svoje čini i izvedem čaroliju?» i «Ne znam bi li bilo etično», nasmiješi se Shasa.«Ali, sad sam spreman pokušati sve. Naprijed sa čarolijom, moja voljena vještice! Elsa otvoritorbu i uzme ruž. «Tom Thumb, Thomas Becket, Rumpelstitskil», izgovori svečano i nagolim mu grudima nacrta hijeroglif u obliku falusa. «Pjevam! Čaram! Znamen i biljeg dajem!«Oh, da, prekrasno!» Shasa se glasno nasmije. «Ova je čarolija jako očaravajuća.« «Ali,moraš vjerovati u nju», upozori ga ona. «Inače je nekorisna.» «Vjerujem!», reče predanoShasa. «Oh, da, vjerujem!« Na palubi ispod njih jedan član posade krikne. Zatim se začujezujenje koluta na jednom štapu. Shasin smijeh naglo se prekine. Na trenutak pogleda pokornoElsu. «Dovraga! Doista si vještica«, promrmlja i skokom se spusti ljestvama. Mornar izvučena palubu bonita i zadovoljno ga stisne na grudi. Riba je drhtila i bacakala se, ali čovjek ju ječvrsto držao na grudima. Bila je modra i srebrena, s izduženom njuškom i oštrom repnomperajom. Donji dio tijela bio je išaran crnim prugama. Shasa s olakšanjem primijeti da jeudica jedva zakvačena za spoj vilica. Škrge nisu bile oštećene. Izvadi iz vilice malu metalnuudicu i zapovjedi mornaru: «Okreni ga!» Odabere dugu iglu i pažljivo je ugura ribi u očnuduplju. Zatupljeni čelični vršak pomakne očnu jabučicu, ali je ne ozlijedi. Shasa ugura iglu uprirodni otvor u kosti lubanje i vrh iziđe kroz drugu duplju. Riba nije pokazivala znakovepatnje i bila je mirna u mornarovim rukama. Shasa sveže čeličnu nit za iglu i polako jeprovuče kroz ranu: skine iglu i uzme veliku udicu za sabljarku. Nizom spretnih pokretapričvrsti je između očiju bonita, koji je još bio živ i zapravo neozlijeđen. Ni njegov vid nijebio oštećen. Shasa se odmakne i dade znak mornaru, koji klekne uz ogradu i spusti bonita uvodu pažljivo kao dadilja. Oslobođena riba odmah pojuri vukući za sobom dugu čeličnu nit inestane u modrim dubinama. Shasa je čekao pored ribičkog stolca. Jaki štap bio je uglavljen upotporanj. Vitlo Fin Nor Tvcoon bilo je od pozlaćene aliminijske legure i bilo je teško više odpet kilograma, a na njega je bilo namotano više od tisuću metara pletene tunje. Tunja je tihozujila dok se odmatala. Shasa provjeri napetost laganim dodirom prstiju. Na tunju je urazmacima od pedeset metara privezao namotane svilene niti. Ispusti sto metara prije no što jestisnuo polugu vitla. Shasa oprezno odmota trideset metara tunje s velikog Fin Nora i posložije ukrug na palubi. Zatim se nagne preko krme Bonheura i vikne skiperu: «Allezl» Skiperpomakne polugu stroja i brodski vijak počne se lijeno okretati. Dizel motor zabruji i brodicapolako krene protiv vjetra. Postupno je brodica dostigla umjerenu brzinu. Napetost tunje uShasinoj ruci poveća se. Osjećao je težinu bonita na drugom kraju. Riba je počela slijeditibrodicu kao pas na povodcu. Shasa je računao dubinu mamca prema kutu pod kojim je tunja

ulazila u vodu, a mogao je procijeniti stanje i živahnost bonita po laganom podrhtavanju iisprekidanim trzajima kad je pokušavao skrenuti ili zaroniti dublje. Nakon nekoliko minutaShasa osjeti grčeve u ruci, ali zanemari tu nelagodu i vikne Elsi koja je bila nazapovjedničkom mostu: «Možeš li izvesti još jednu malu čaroliju?» «Djeluje samo jednom.»Elsa odmahne glavom. i «Sad se moraš snaći.» Bonheur se lagano valjao na dugim valovima.Na Shasinu zapovijed počne u širokom luku skretati prema sjeveru. Na pola puta tunja seolabavi u Shasinoj luci i on naglo skoči na noge. «Što je?», vikne mu Elsa. «Možda ništa...»,progunda on. Ali, sva njegova pažnja bila je usredotočena na tunju. Osjeti kako se opetnapinje. Sad su pokreti bonita bili drukčiji. Osjećao je na jagodicama divlje koprcanje.Pokušavao je plivati nazad, ali tunja s broda neumitno ga je vukla naprijed. «Pažnja!», vikneShasa posadi. i «Što se zbiva?», upita opet Elsa. «Nešto je preplašilo bonita», odgovori Shasa.«Vidio je nešto tamo dolje.» Zamišljao je stravu male ribe dok je divovska sjena pritajenokružila oko nje u plavom podvodnom svijetu. Sabljarka je bila oprezna: bonito se ponašaoneprirodno... odmah je trebao pobjeći. Sabljarka je oprezno kružila oko njega, ali uskoro jeglad trebala nadvadati. Shasa je čekao naginjući se preko ograde. Minutu, još minutu. Ukočiose od napetosti. Iznenada mu tunja izleti iz ruke, ali na trenutak osjeti golemu težinu i veličinusabljarke dok je udarala bonita plosnatim dijelom sablje. «Napala je!», vikne Shasa podižućiruke iznad glave. «Zaustavi motore!» Skiper poslušno pomakne polugu stroja na prazan hod iLe Bonheur stane nepomičan na površini. Shasa ponovno uzme tunju i blago je stisnejagodicama. Bila je labava: nikakvog znaka života. Bonita je istog trena ubio siloviti udarac.Shasa zamisli što se događa u tajanstvenim plavim dubinama. Sabljarka je ubila plijen i sad jejoš uvijek kružila oko njega. Mogla je izgubiti svako zanimanje za njega ili ju je neprirodnokretanje lešine moglo navesti na oprez. Bilo je važno ne preplašiti je pokretom tunje. Sekundesu tekle sporo kao melasa. «Opet kruži», reče si Shasa ne bi li se ohrabrio. Ali, ništa se nedogodi. «Il estparti», turobno izjavi skiper. «Il a refuse.» «Dobit ćete nogom u stražnjicu, akomi to želite!», bijesno mu dovikne Shasa. «Nije uopće partil Kruži oko njega.» Tunja muzadrhti između prstiju izazivajući uzvik olakšanja. «Le voilal Evo je!» Elsa pljesnedlanovima. «Jedi, ribo. Ponjuši kako lijepo miriše taj bonito. Pojedi ga», preklinjala je. Tunjaposkoči i lagano se napne, a Shasa pusti da mu nekoliko centimetara klizne između prstiju.Zamišljao je sabljarku kako grabi ribu rogatom gubicom i okreće je glavom prema naprijedkako bi je progutala. «Daj, Bože, da ne osjeti udicu», pomoli se Shasa. Čvor tunje bio jenapravljen tako da vrh udice ostane priljubljen uz glavu bonita dok se spušta niz ždrijelosabljarke. Ali, ako se čvor okrenuo... Shasa nije htio ni pomisliti na to. Uslijedi još jedna dugastanka, potom se tunja ponovno napne i počne se polako i odlučno odvijati. «Progutala ga je»,obradova se Shasa i pusti da mu tunja klizi između prstiju. Namotaji su se odmatali na palubi iklizili preko ograde. Shasa skoči na pokretni stolac i sjedne pa zakvači pojas za prstenovesvjetlucavog vitla Fin Nor. Pojas je bio neka vrsta mreže koja je prekrivala križa i stražnjicu ibila je pričvršćena izravno za vitlo. Samo neznalice i nevježe mogli su misliti da je ribolovacsigurnosnim pojasom blokiran u stolcu kao pilot lovca i da mu to jamči nesportsku prednost.Naprotiv, u stolcu su ga držali samo njegova snaga i osjećaj ravnoteže. Riba teška više odčetiristo kilograma te brza i moćna kao dizel motor mogla je bez najmanjeg napora povući umore, u dubinu, i njega i štap. Bila je dovoljna i najmanja pogreška. Kad se Shasa namjestioiza štapa i povukao kočnicu, tunja se prestala odmatati i vrh štapa se savio kao da se klanjasurovoj snazi ribe. Shasa upre stopala prebacujući silu otpora na noge. «Allez», vikneMartinu, skiperu. «Kreni!» Dizel motor zabruji kad Martin krene punom snagom i gust oblakcrnog i uljastog dima izleti iz odvoda. Le Bonheur poskoči naprijed sijekući duge valove.Nijedan čovjek na svijetu nije bio toliko snažan koliko je potrebno za zarivanje vrška golemeudice u čvrste ralje sabljarke. Shasa je koristio brzinu i snagu brodice kako bi zabio udicu izario njezin krivi vršak u rogatu gubicu. Vitlo tunje zujilo je i škripilo, usporeno jastučićimakočnice, a tunja se strjelovito odmatala u more. «Arretezvous» Shasa je vjerovao da se udica

zarila. «Stanite!», vikne, a Martin pomakne polugu stroja. Stali su. Štap je bio nakrivljen kaoda je udica usidrena na dnu oceana, a vitlo je bilo nepomično, zakočeno. Onda riba trgneglavom i snaga pokreta zadrma kraj štapa u potpornju kao vjetar grančicu. «Krenula je!»,vikne Shasa. Riba je bila iznenađena neočekivanim potezanjem tunje, ali ni Le Bonheur nijeuspio pokrenuti veliko tijelo. Sad je napokon shvatila da nešto nije u redu. I bacila se u prvimahniti bijeg. Još jednom se tunja počne brzo odmatati s vitla i Shasa osjeti kako se diže sastolca poput džokeja koji tjera konja k cilju. Trenje je bilo tako jako da se veliko vitlo Fin Norpočelo dimiti. Mazivo na osovini istopi se i provre štrcajući uokolo. Shasa se svom težinomnagne unazad i makne ruke dalje od zujećeg vitla. Tunja je bila opasna kao oštrica mesarskepile i mogla mu je odsjeći prst ili zarezati kožu, meso i mišiće do kosti. Riba je bježala kao daje ništa ne drži. Tunja se odmatala i odmatala. Odmotalo se tristo metara, zatim četiristo. I, unekoliko sekunda već je pola kilometra nestalo preko palube. «Kineskinja je i hoće pobjećikući tati!», vikne Shasa. «Nema namjeru stati!» Iznenada se ocean uzburka i riba se pojavi uvrtlogu zapjenjene vode. Bila je tako velika da se činilo da su joj pokreti usporeni. Digne seiznad površine i voda poteče niz njezino tijelo kao da je riječ o podmornici koja izranja.Potpuno iziđe iz vode i premda je bila petsto metara od Bonheura, prekrije pola neba. «Quilestgrand», vikne Martin. «Je naijamais vu un autre comme ca» I Shasa je znao da je to istina...nije nikad vidio ribu ni blizu ovoj. Obasjala je nebo blistavim plavim odrazima, poput bljeskadaleke munje. Potom, kao konj koji preskače preponu, riba dostigne najvišu točku skoka ipadne na površinu oceana. Voda se otvori pod njom i sabljarka nestane podižući veliki val iostavljajući sve potresene svojom veličinom. Tunja se strjelovito odmatala s vitla. Premda jeShasa opasno stiskao kočnicu do točke pucanja, i dalje se odmatala kao da je ništa nezadržava. « Turnezvousl Okrenite! U Shasinu glasu bilo je panike dok se dovikivao saskiperom. «Okrenite i pratite je!» Martin okrene kormilo i promijeni potisak motora. Brodicase okrene i pojuri za ribom. Le Bonheurje išao protiv vjetra i struje, pa su valovi udarali upramac koji je zaranjao i sjekao vodu podižući zapjenjene štrcaje. Poskakivao je pogrebenima valova kao da leti i potom padao u udoline. Shasa je poskakivao na stoku. Držao seza naslon i suprotstavljao se nogama sili valova ne dotičući stolac stražnjicom. Štap je biozakrivljen kao dokraja napet luk. Premda je Le Bonheur plovio punom snagom, tunja se idalje odmatala. Sabljarka je plivala brzinom deset čvorova većom od njihove. Tunja semunjevito odmatala s vitla i Shasa je mogao samo nemoćno gledati. «Shasa!», vikne Elsa sazapovjedničkog mosta. «Vraća se nazad!» Bila je tako uzbuđena da je govorila talijanski: aliShasa ga je već dovoljno znao da shvati upozorenje. «Stop! Arretezh, vikne skiperu. Bezvidljivog razloga sabljarka je potpuno promijenila smjer i sad je plivala prema njima. Ali tojoš nije bilo očito iz smjera u kojem se tunja odmotala u more. Sabljarka je tunjom opisala lukod osamsto metara, a to je bila potencijalna katastrofa. Mogla je potrgati tešku tunju kao da jepamučna nit ako naleti na nju. Elsa je u zadnji čas primijetila promjenu smjera. Shasa jemorao namotati višak tunje prije no što sabljarka prođe ispod brodice. Micao je noge usnažnom i stalnom ritmu, brzim okretima ručice namatao je po trideset centimetara tunje.Duboko je disao kako bi pluća napunio zrakom, a pokreti ruku i nogu bili su usklađeni. Mokratunja koja se namatala na kolut bila je tako napeta da se oko nje stvorila kiša malih kapljica.Tunja je sjekla vodu postrance i pjenila površinu. Promjer luka smanjio se. Sabljarka prođeispod brodice i tunja se počne ravnati. Shasa je frenetično namatao tunju na vitlo. «Sadokrenite!» Znoj mu je curio na gole grudi, brisao crtež koji mu je Elsa nacrtala ružom i prljaopojas kratkih hlača. «Brzo! Brzo!» Riba je jurila u suprotnom pravcu. Skiper okrene LeBonheur u zadnji čas, kad se tunja opet skroz napela. Težina sabljarke se u sekundi osjeti navrhu štapa, koji se svije kao vrba na olujnom vjetru. Silovitost trzaja digne Shasu iz stolca i onse ispravi na nogama. Tunja je bila tako napeta da je prijetila pucanjem. Otpusti kočnicu kakobi smanjio napetost i tunja se zujeći počne odmatati s vitla brzinom od osamdeset kilometarana sat. Shasa je s očajem gledao te dragocjene metre, Osvojene s toliko napora, kako se

odmataju i nestaju preko palube. «Prati je!», vikne. Le Bonheur krene u potjeru zasabljarkom. Lov je sad postao timski rad. Samo jedan čovjek nije mogao svladati takvu ribu.Upravljanje brodicom bilo je iznimno važan čimbenik: svako skretanje, svako kretanjepramcem ili krmom moralo je biti pravodobno i precizno. Nekoliko sekunda prije no što su tomogli uočiti ljudi na palubi, Elsa ih je sa zapovjedničkog mosta glasno upozoravala napromjene smjera kretanja sabljarke. Ta nezadrživa jurnjava čitav sat nije prestala ni nasekundu. Svaki je čas tunja bila izložena golemim naporima, a Shasa je koristio svoju težinuda im se suprotstavi, radio je sa štapom i okretao vitlo. Namatao je tunju namotaj po namotaj,s puno napora, a onda bi se ponovno njegova prednost izgubila kad bi riba krenula u novijuriš. Jedan mornar polio ga je po leđima vjedrom morske vode kako bi ga osvježio i sol ga jezapekla na ogrebotinama u struku, gdje su se najlonske trake pojasa urezale u kožu. Krv jecurila i bojila kratke hlače u razvodnjenu crvenu nijansu. Svaki put kad bi riba trznula, trakesu se urezivale dublje. Drugi je sat bio užasan. Riba nije davala znaka onemoćalosti. Shasa jebio sav u znoju i kosa mu je bila mokra kao da je ispod tuša. Ogrebotine oko struka krvarilesu. Od kretanja broda udarao je u naslon stolca bedrima, koja su bila puna modrica. Elsa sidesa zapovjedničkog mosta i pokuša ugurati jastuk između pojasa i izranjavane kože. Dade munekoliko tableta soli i natjera ga da popije dvije CocaCole pridržavajući mu limenke. «Recimi nešto.» Shasa joj uputi grčevit osmijeh. «Zašto, dovraga, činim ovo?» «Jer si ludi macho. Izato jer neke stvari muškarac bezuvjetno mora učiniti.« Obriše mu lice ručnikom i poljubi gau napadu zaštitnička ponosa. Tijekom trećeg sata Shasa je došao do daha. Dvadeset godinaprije mnogo bi brže bio došao do njega i mnogo bi duže potrajao. Osjećaj je bio izvanredan.Bolovi izazvani trenjem pojasa oslabili su, grčevi u rukama i nogama nestali su, osjećao sopijeno i nepobjedivo. Nogama nisu više strujili nevoljni trzaji mišića i mogao je čvršćeuprijeti njima. «Dobro, ribo», reče tiho. «Dobila si svoje runde. Sad je red na mene.» Nagnese unazad svim svojim snagama i osjeti da sabljarka popušta. Bio je to tek lagani nagovještajpokreta, ali tamo dolje u plavim dubinama velika se sabljarka zaplela. «Da, ribo», ushićenopromrmlja Shasa. «Sada i tebe boli, zar ne?» Učvrsti se na nogama koje su opet pronašlesnagu i namota četiri koluta tunje... znao je da ih ovaj put neće izgubiti. Napokon se ribapočela predavati. Na koncu četvrtog sata sabljarka više nije mahnito pokušavala pobjeći.Borila se u dubini, opisivala spore krugove stotinu metara ispod brodice. Držala se na bokukako bi pružila najveći mogući otpor pritisku štapa i tunje. U najširoj je točki dostizala metar idvadeset i bila je teška nešto manje od tri četvrtine tone. Veliki polumjesec repa kretao senaprijed i nazad u sporome ritmu, a goleme oči blistale su kao opali u polumraku. Valoviplavih i ljubičastih odsjaja prolazili su po njezinom tijelu kao aurora borealis na arktičkomnebu. Kružila je i kružila u neprekidnim širokim krugovima. Shasa Courtenev skupio se naribičkom stolcu, iskrivljen nad štapom poput grbavca. Sav ushit zbog dolaženja do dahanestao je. Pregibao je i pružao noge mučnom sporošću oboljelog od artroze, a mišići i živcibolno su se bunili na svaki pokret. Između ribe i čovjeka uspostavio se užasan obrazacponašanja u toj posljednjoj fazi bitke. Riba je dostizala najveću udaljenost kruga i čovjek sebijesno odupirao, tetiva napetih dokraja kao tunja. Potom se riba vraćala ispod brodice i nanekoliko trenutaka napetost tunje popuštala je, a iskrivljeni se štap ispravljao. Shasa hitronamota dva koluta tunje, potom izdrži sabljarkino kretanje prema van. Svakim je krugomnamotavao metar ili dva tunje, ali to ga je koštalo puno znoja i patnje. Znao je da je na izmakusvoje izdržljivosti, znao je da mu prijete neizlječive povrede. Osjećao je kako mu srce kuca ugrudima poput nabrekle i krhke vreće, a vatreni trnci strujili su mu kičmom. Uskoro je neštomoglo popustiti u njegovu tijelu. Ali, povuče svom snagom i osjeti kako riba još jednompopušta. «Molim te», šapne joj. «Ubijaš nas oboje. Molim te, predaj se.» Trgne se i opetpovuče... i riba se pojavi tik ispod površine. Ljuljala se kao drvo natopljeno vodom i popustilasili štapa. Izroni, obamrla i teška, i podigne glavu iznad površine tako blizu krme brodice dajeShasa imao dojam da bi vrškom štapa mogao dodirnuti veliko svjetlucavo oko ispruži li ruke.

Sabljarka se ispravi na repu i uperi sablju k nebu, protrese glavom kao koker koji se vraća naobalu i istresa vodu iz ušiji. Teška čelična pletena nit fijukala je i sijevala oko glave dok seštap njihao udarajući tamoamo. Njegov kraj bučno je podrhtavao u potpornju, a tunja jebljeskala, zaplitala se i opisivala lukove u zraku. Riba je ostala okomito u vodi, razjapilamoćna trokutasta usta i nastavila tresti glavom. Shasa se osjećao nemoćnim pred tomveličanstvenom snagom. Nije ju uspijevao svladati. Štap se silovito tresao u njegovu stisku, ačelična nit letjela je kroz zrak poput biča. Obuzme ga očaj kad opazi kako se dugi ravni dioudice krivi u spoju širom razjapljenih čeljusti. Mahniti pokreti ribe samo što je nisu otkvačili.«Stani!», vikne sabljarki i pokuša je okrenuti na bok. Osjeti kako se udica otkvači, klizne pokosti i opet se zakvači. Riba okrene otvorena usta k njemu i Shasa vidje da je udica jošzakvačena za rub čeličnocrnih ralja. Bio je dovoljan još jedan trzaj glavom pa da se istrgne.Shasa ustane i skupi sve preostale snage. Povuče sabljarku unazad, a ona se okrene i padne umore u vrtlogu pjene. «Pletena nit», prosikta mornaru. «Dohvati pletenu nit.» Izravan trzajčelične pletene niti bio je dovoljan da riba opet bude pod kontrolom. Tijekom četiri sata bitkenitko osim ribiča nije smio dirnuti štap ili tunju kako ne bi sudjelovao u lovu. To su bilapravila sportske etike koja je utvrdio International Game Fishing Association. Sad kad je ribabila iscrpljena i pobijeđena te je plivala na površini, članovima posade je bilo dopušteno dadiraju desetmetarsku pletenu čeličnu nit pričvrčenu na kraj tunje i da se posluže njome kako biblokirali lovinu dok je probadaju harpunom. «Čelična nit!», preklinjao je Shasa dok se mornarrukama zaštićenim debelim kožnim rukavicama nagnuo preko krme i pokušavao uhvatitigornji kraj čelične niti koji je za nekoliko centimetara izmicao njegovim prstima. Sabljarka jeplivala na površini i valjala se i ljuljala na valovima kao deblo. «Još.» Shasa ustane i osovi seiza štapa. Povuče stalnom silom. Udica se držala samo vrškom, nije se zarila... bio je dovoljantrzaj da se otkvači. Drugi mornar bio je spreman s velikom kukom od kromiranog čelikapričvršćenom na motku. Ta se kuka trebala zariti u sabljarkin bok i tada bi lov bio napokongotov. Gornji kraj čelične niti bio je petnaest centimetara od ruke u rukavici. Sabljarka tržnerepom posljednjim iscrpljenim naporom. Vrh štapa lagano se nakrivi, kao da se klanjaborbenom duhu ribe... i udica se istrgne. Štap se naglo ispravi, a udica poleti zrakom i udari uogradu Bonheura. Shasa se bučno sruši u stolac. Dvanaest metara dalje sabljarka je plutala sleđima i visokom leđnom perajom iznad površine. Bila je slobodna, ali preiscrpljena da bi seudaljila plivajući. Repom je izvodila grčevite pokrete. Svi su gledali u nju. Tada se Martin,skiper, pribere. Pokrene brodicu krmom i približi se nemani. «On laura. Ulovit ćemo je!»,vikne mornaru koji je držao kuku kad je sabljarka udarila u krmu. Mornar skoči na ogradu ipodigne uvis svjetlucavi harpun kako bi zario vršak u nebranjen sabljarkin bok. Shasa skoči izstolca i osjeti kako mu noge klecaju. U zadnji čas uspije zgrabiti čovjeka za rame i spriječitiga da zamahne. «Ne», reče promuklo. «Ne.» Uzme harpun iz čovjekove ruke i baci ga napalubu. Posada ga je zapanjeno gledala. Svi su radili s predanošću gotovo jednakom Shasinojkako bi ulovili tu ribu. Nije važno. Kasnije će im objasniti da je nemoralno uloviti harpunomribu koja se oslobodila. U trenutku kad se otkvačila s udice, borba je bila gotova. Sabljarka jepobijedila. Ubiti je sada bilo bi prostačko kršenje sportske etike. Noge nisu više mogle nositiShasinu težinu. Nasloni se na ogradu. Riba je još bila na površini ispod krme. Shasa se nagnei dodirne joj golemu leđnu peraju. Bila je oštra poput mača. «Bravo, ribo», promrmlja Shasa.Oči su ga pekle od slanog znoja i, možda, suza. «Borba je bila veličanstvena. Bravo, ribo.»Pomilova peraju kao da je tijelo lijepe žene. Dodir kao da je oživio sabljarku. Zamasi repompostali su žustriji i pravilniji. Škrge su se otvarale i zatvarale kao mijeh dok je disala i polakose udaljavala. Pratili su e gotovo osamsto metara dok je plivala na površini s perajom koja sepoput tornja dizala iz plavog mora. Shasa i Elsa u tišini su se držali za ruku pored ograde igledali veliku ribu u koju se postupno vraćala snaga i životnost. Rep je brže udarao. Sabljarkaje sjekla valove svojom početnom veličanstvenom snagom. Peraja je postupno zaronila podpovršinu. Vidjeli su kako duga tamna spodoba zaranja u dubinu. Nakon posljednjeg bljeska

svjetlosti nalik odrazu zrcala u modroj vodi, riba se izgubi. Kad je Le Bonheur uplovio u lukuBlack River i pristao, ostali brodovi iz flote već su bili na vezu. Na gredama ispred klubavisjele su dvije sabljarke: nisu bile ni upola velike kao riba koju je Shasa izgubio. Oko njih seokupilo zadivljeno mnoštvo. Sretni ribolovci pozirali su sa štapovima u rukama, a njihovaimena i težina sabljarka bili su kredom ispisani na počasnoj ploči. Fotograf iz Port Louisa bioje nagnut nad tronošcem kako bi ovjekovječio taj trenutak trijumfa. «Ne bi li htio da je tu itvoja riba?», upita poluglasno Elsa dok su stajali i promatrali prizor. «Sabljarka je lijepa dokje živa», promrmlja Shasa. «A kad je mrtva, ružna je.» Odmahne glavom. «Moja je ribazaslužila nešto bolje.» «I ti», reče Elsa i ude ispred njega u klupski bar. Shasa je hodao krutimkorakom, poput starca, ali modrice su u njemu izazivale neki mazohistički ponos. Elsa munaruči rum s limetom Green Island. «Trebao bi ti dati snage da stigneš do doma, starčićumoj», reče s ljubavlju. Pod domom Elsa je podrazumijevala Maison des Alizes, staru velikurezidenciju piantažera koju je prije stotinu godina sagradio jedan od francuskih veletrgovacašećerom. Shasini arhitekti su je obnovili i osuvremenili očuvavši njezinu autentičnost.Uzdizala se kao sjajna svadbena torta usred parka od osam hektara. Stari francuski vlasnikzapočeo je uzgajati zbirku tropskog bilja i tijekom godina Shasa ju je obogatio. Ponos zbirkebili su lopoči Victoria regia, s listovima koji su plutali po jezercima: imali su metar i dvadesetu promjeru, rubovi su im bili zakrivljeni kao golemi tanjuri, a cvjetovi su bili veliki kaoljudska glava. Maison des Alizes bila je smještena pod masivom Le Morne Brabant, manje oddvadeset minuta vožnje od kluba u luci Black River. To je bio glavni razlog koji je ponukaoShasu da je kupi. Zvao ju je «moja ribarska koliba«. Dok su prolazili ispod gustih krošanjasmokava, Shasa primijeti: «Kako se čini, drugi su već stigli.» Nekoliko automobila bilo jeparkirano duž zavojitog drvoreda ispred glavnog ulaza. Elsin pilot dovezao je osobnimgospođinim zrakoplovom dva inženjera iz Zuericha. Bili su tehnički direktori tvornicePignatelli Chemicals koji su projektirali tvornicu i postupak proizvodnje Cyndexa 25. Shasaje već upoznao Wernera Stolza, njemačkog direktora, tijekom osjetljivih preliminarnihpregovora u Europi, u kojima zahvaljujući vještoj Elsinoj režiji nisu naišli na probleme.Tehnički direktori tvrtke Capricorn Chemical Industries došli su iz Johannesburga kako bisudjelovali na sastanku. Capricorn Chemical Industries bila je u potpunom vlasništvuholdinga Courteney Industrial. Pod Garrvjevim predsjedništvom tvrtka Capricorn postala jenajveći proizvođač umjetnih gnojiva i pesticida na afričkom kontinentu. Tvrtka je imalaglavnu tvornicu u blizini Germistona, u trasvaalskom industrijskom trokutu. Postojećapostrojenja uključivala su sekciju pod visokim zaštitnim mjerama sigurnosti u kojoj su seproizvodili otrovni pesticidi. Bilo je dovoljno prostora da se postrojenje proširi, pa je sekcijaza proizvodnju Cyndexa mogla biti izgrađena ne izazivajući pažnju javnosti. Tehničkipredstavnici tvrtaka Pignatelli i Capricorn sastali su se tu kako bi raspravili o projektu iizvedbenim planovima novog postrojenja. Iz razumljivih razloga bilo bi neoprezno da je dosusreta došlo u Južnoj Africi. Dapače, Elsa je tražila da nitko od njezinih suradnika nikad neposjeti postrojenje i da ne stupi ni u kakav službeni odnos koji bi mogao na ikoji načinumiješati tvrtku Pignatelli. Mauricijus je nudio idealno mjesto za sastanak. Shasa je većdvadeset godina posjedovao Maison des Alizes i često je dolazio ovamo sa članovima obiteljii prijateljima. Nitko se nije obazirao na njihov boravak, a Shasa je bio u odličnim odnosima svladom Mauricijusa i gotovo svim važnim osobama na otoku. Mauricijske vlasti odnosile suse prema Courtenevjevima kao prema dragim i povlaštenim gostima. Prije no što se razbolio, iBruno Pignatelli bio je strastveni ribolovac i redovito je posjećivao Mauricijus: stoga je i Elsabila poznata i poštovana na otoku. Nitko nije zabadao nos u njezine poslove niti je postavljaoindiskretna pitanja o razlozima njezinog boravka u Maison des Alizes sa skupinom inženjera isavjetnika. Shasa i Elsa još nisu javno obznanili svoju vezu, tako da su bili smjv ste ni u dvameđusobno povezana apartmana na zadnjem katu kuće. Obitelj je ta komedija zabavljala. Svisu ih već čekali pod sjenicom na travnjaku uz jezerca kad su se pojavili za večernji cocktail.

Elsa je okupala Shasu i zavidala mu modrice i ogrebotine, a on je izgledao kao da se oporavioi samo je malo šepao dok se s njom spuštao niz stube. Bio je u svilenom odijelu krem boje, aElsa u dugoj haljini od sifona s grančicom jasmina u kosi. »Pogledajte ono dvoje. Doistavjerujete da su samo dobri prijatelji?», upita Garry s bljeskom u očima, a Isabella i Holly takosu se nasmijale da su se morale međusobno pridržavati. Čak je i Centaine prikrila osmijehjapanskom lepezom i okrenula glavu kako bi nešto rekla jednom inženjeru. Isabella je imalavaljane razloge da bude u Maison des Alizes iako je Senat započeo s radom. Bila je članicauprave Capricorn Chemicalsa. Nakon safarija u koncesiji Chizora, kad je prvi put doznala zaprojekt Cyndex, Isabella je pokazala iznenadno zanimanje za Capricorn. Uspjela je ući usenatski Odbor za poljoprivredu, a potom je bilo dovoljno nekoliko vještih aluzija kako bi jojGarry ponudio mjesto u upravi tvrtke. U kratko je vrijeme postala aktivan i dragocjen članuprave i nije izostala ni s jedne sjednice. Potom je iskazala osobito zanimanje za projektCyndex, pa ju je Garry, naravno, uključio u ovaj susret. Garry je iskoristio priliku da povedesa sobom Holly i djecu na neplanirani odmor. Iako je znao da će biti zauzet tehničkimraspravama, nadao se da će svaki dan moći posvetiti malo vremena obitelji. U zadnje sevrijeme Holly žalila da se rijetko vide, a djeca su rasla tako brzo da mu je promicao važan dionjihova djetinjstva. Centaine CourteneyMalcomess nije nikad propuštala priliku da bude spraunucima i zahtijevala je da i ona bude u Learu kad poleti s privatnog uzletišta Lanseria naperiferiji Johannesburga. Obitelj je bila tako brojna i imala je toliko prtljage da su se drugičlanovi uprave Capricorna morali ukrcati na komercijalni let Air Mauritiusa. Maison desAlizes bila je puna. Svi su kreveti bili zauzeti i bilo je potrebno dodati dva krevetca u dječjeodaje za najmanju djecu. Kako bi se mogla nositi s tom navalom, Centaine je posudila jošposluge iz La Pirogue, hotela s pet zvjezdica koji se nalazio na obali, u mjestu Flic e Flac.Potom je poslala Lear nazad u Johannesburg kako bi dovezao sve što je smatrala potrebnim,poput kavijara Imperial, najboljih godišta šampanjca Krug, svježeg voća i posebne hrane zadjecu koja se nije mogla naći na otoku. Krug je veselo tekao kad su se Shasa i Elsa pridružiliostalima pod ljupkim rupičastim krovom sjenice. Uslijedila je živahna razmjena poljubaca,stisaka ruku, tapšanja po ramenu, pozdrava. Elsu je Centaine nakratko upoznala prethodnevečeri, kad je stara gospoda stigla. Premda je Centaine bila umorna nakon dugog leta, izmeđunjih se odmah rodila srdačna naklonost. Centaine je odmjerila Elsu širom otvorivši oči na onajosobit način koji je odavao duboku koncentraciju. Potom je podigla pogled i pružila joj rukusmiješeći se. «Shasa mi je rekao mnogo toga lijepoga o Vama, ali čini mi se da to nije nipolovica stvarnosti«, rekla je na talijanskom, a Elsa se radosno nasmijala na kompliment.«Nisam znala da govorite talijanski, gospodo CourtenevMalcomess.» «Mnogo toga moramonaučiti jedna o drugoj», odgovorila je Centaine. «Bit će mi zadovoljstvo, rekla je Elsa. Naprvi su pogled prepoznale međusobnu duhovnu bliskost. Sada, pod sjenicom, Elsa jeneusiljeno prišla Centaine i poljubila je u obraz. Dobro, pomisli zadovoljno Centaine dok ju jeuzimala pod ruku. Puno je vremena prošlo dok ju je Shasa našao, ali vrijedilo je čekati.Garrvjeva djeca trčala su uokolo i njihova dreka donekle je remetila uglađeno ozračje.«Moram priznati», primijeti Shasa, dok je namršteno gledao unuke. «Sve više postajem kaoEdvard VIII... Mala djeca draža su mi kao apstrakcija.« «U njihovim godinama bio si isto takogrozan.» Centaine je odmah stala u obranu praunučadi, ali u tom trenutku Shasa protrne odjednog prodornijeg krika od stalih. «Da sam ja to učinio, bila bi me bacila u vrelo ulje. Materpostaješ prepopopustljiva prabaka.» «Uskoro će prestati.» Centaine se nasmiješi djeci sljubavlju. i «Umorit će se, vidjet ćeš.» «Prije ću se ja umoriti, jamčim ti», progunda Shasa ipode do Belle koja je razgovarala s inženjerima tvrtke Pignatelli. Isabella je odlučila da budeposebno prijazna s njemačkim direktorom, iz kojega su već prštale iskre. Prizor je izgledaobizarno nestvaran. Osjećala se kao glumica u filmu Franca Zaffirellija. Prekrasna kuća bojebjelokosti, čudni oblici stabala i tropskog raslinja, divovsko lišće lopoča koje je plutalo najezercima i raznobojne ukrasne ribe koje su plivale između podvodnih stabljika... sve je to

doprinosilo dojmu da se nalazi usred fantastične filmske scenografije iz sna. Smijeh i dijelovizagonetnih razgovora na raznim jezicima te povici djece bili su tako apsurdni s obzirom nastvarni razlog tog susreta. Nana je bila na čelu kao kraljevska udovica, a Holly i ElsaPignatelli šepirile su se u sifonu i svili koji su koštali godišnju radničku plaću. Umeđuvremenu, tko zna gdje, njezin mali Nicholas nosio je maskirno odijelo, igrao se sgroznim vojnim naoružanjem i družio se s vojnicima i teroristima. Isabella je očijukala s timproćelavim sredovječnim muškarcem koji je bio nalik konobaru ili prodavaču, ali koji je ustvarnosti proizveo smrt u jednom od njezinih najmrskijih vidova. Smiješila se bratu Garrvju idržala je za ruku voljenog oca dok je urotnički izdavala njih dvojicu i svoju zemlju. Prividnoje bila mlada lijepa žena, njegovana, pametna, afirmirana, gospodarica svoje sudbine i svijetaoko sebe. Ali, u njoj se skrivalo zbunjeno, preplašeno, izmučeno i napaćeno stvorenje, pijunmoćnih i tajanstvenih sila u igri koju nije mogla dokučiti. «Dan po dan», reče si. «Korak pokorak.» A sljedeći je korak bio projekt Cyndex 25. Možda je to zadnja operacija, kako jeRamon obećao. Kad im preda projekt Cyndex, možda će se uspjeti izvući iz mreže, ona,Ramon i Nicholas. I možda se mora završiti. Sastanak je započeo sutradan ujutro ublagovaonici Maison des Alizes. Sjedili su ispod uključenih ventilatora, oko dugog stola odorahovine za kojim je moglo objedovati trideset osoba i raspravljali su o smrti. Raspravljali suo mehanizmu i kemijskoj strukturi smrti. Raspravljali su o skladištenju, kontroli kvalitete iodnosu cijenaučinak smrti, kao da govore o proizvodnji čipsa ili kozmetičkih krema. Isabellase trudila da ne pokaže ni najmanju reakciju na ono čemu se raspravljalo. Morala je naučiti danikad ne potcijeni promatrački dar svog brata Garrvja. Unatoč naočalama s rožnatim okviromi razdraganom licu, ništa mu nije promicalo. Isabella je znala da će uočiti na njoj i najmanjiznak gnušanja i užasavanja. A to bi najvjerojatnije bio kraj njezinog sudjelovanja u projektu.Stručnjaci tvrtke Pignatelli pripremili su dosje. Primjerci su bili u koricama od veprove kožebez natpisa položenim ispred svakog sudionika. Dosje je bio iscrpan i bavio se svimproblemima proizvodnje, uskladištenja i korištenja nervnog plina. Tehnički direktor WernerStolz pojasnio je svaki pojedini paragraf. Dok su se u Wernerovom piskavom njemačkomakcentu grozote pridodavale grozotama, Isabella primijeti da mora pribjeći svim svojimsposobnostima samokontrole kako bi zadržala neutralan ravnodušan izraz lica. «Cyndex 25 jeplin koji se sastoji od organofosfornog spoja iz skupine spojeva alkilfosfonskofluoridnekiseline. Plinovi ovakvog sastava poznati su kao agensi grupe G i uključuju sarin i soman.»«Ipak, Cyndex 25 ima poželjne osobine koje ga u značajnoj mjeri razlikuju od starijih tipovanervnog plina...» Dok je Stolz redom nabrajao te osobine, Isabella se užasavala zbog odbirapridjeva «poželjan», ali zamišljeno je klimala glavom i spustila pogled na dosje. «Cyndex 25karakterizira kombinacija jedinstvenih i iznimno agresivnih osobina, to jest visoka toksičnost,brzo djelovanje te djelovanje kroz kožu, a ne samo putem apsorpcije kroz pluća i sluzokožu.Druge prednosti su optimalan razmjer između cijene i učinka. Zahvaljujući dvostrukojkemijskoj strukturi može se proizvesti, skladištiti i prevoziti bez opasnosti. Kad se dvije tvarikoje tvore Cyndex 25 pomiješaju, plin postaje iznimno nepostojan i njegovo je djelovanjekratkotrajno. Stoga se dade lako kontrolirati na bojištu. Nakon uništenja stanovništva, takotretirani teren mogu ubrzo zauzeti prijateljske snage.» Stolz pogleda oko sebe zadovoljno sesmiješeći. «Sad bih htio podrobnije izložiti svaku od tih osobina. Počnimo od pitanjatoksičnosti. Cyndex udahnut u obliku pare ili aerosola u pluća ima smrtnu dozu iznadpedeset...» Nasmiješi se u znak isprike. «To znači da će za dvije minute ubiti pedeset postoizloženog odraslog aktivnog muškog stanovništva, a sto posto svekolikog stanovništva zadeset minuta. Nije mnogo brži od sarina, ali Cyndex se razlikuje po kožnom djelovanju.Apsorbira se mnogo brže od sarina kroz kožu, oči, nos, grlo i probavni sustav. MikronCyndexa na goloj koži, a to je uistinu minimalna količina, onesposobljava čovjeka za dvije, aubija ga za petnaest minuta. Stoga je četiri puta djelotvorniji od sarina. Premda atropininjektiran intravenozno u roku od trideset sekunda može usporiti proces i ublažiti neke

simptome, ne zaustavlja spontani kolaps dišnog sustava i slijedom toga smrt gušenjem.Kasnije ću se vratiti na posebne simptome izloženosti agensu, a sad raspravimo troškoveproizvodnje. Molim vas da okrenete dvanaestu stranicu dosjea.« Svi su poslušali kaopučkoškolci i Werner Stolz je nastavio: «Kako možete vidjeti u posljednjem retku, usadašnjim okolnostima predviđamo da će postrojenje stajati oko dvadeset milijuna američkihdolara, a izravni troškovi proizvodnje bit će dvadeset dolara po kilogramu.» Unatoč napetostiizazvanoj grozomornim pojedinostima, Isabella se upita zašto je taj tehničkobirokratski jeziksmeta. Htjela bih da govori običnim riječima, pomisli, kao da to može učiniti prihvatljivijomstvarnost. Werner nastavi objašnjavati. «Prevedeno u relativne odnose, to znači da bi cijelopostrojenje koštalo kao jedan jedini mlazni lovac Harrier, koji proizvodi British Aerospace,dok bi troškovi proizvodnje zaliha Cyndexa dovoljnih za dvanaestomjesečnu obranu zemljeodgovarali nabavci pedeset raketa zrakzrak Seawinder...» «Ovo je ponuda koja se ne možeodbiti», reče Garry kroz smijeh, a Isabellom prostruji mržnja za njega, koja je zapanji svojomjačinom. Kako se mogao šaliti nečim takvim? Nije se usuđivala pogledati ga. Mogao bi jojpročitati misli. Werner klimne glavom i nasmiješi se dajući Garrvju za pravo. «Naravno,Cyndex ne zahtijeva posebno vozilo za raspršivanje. U tu je svrhu moguće prilagoditi običnezrakoplove za dezinsekciju usjeva koji se svakodnevno koriste u poljoprivredi. Plin može bitiizbačen na cilj i artiljeriskim projektilima. Nova dalekometna haubica G5 koju upravoizrađuje ARMSCOR bila bi idealna za to.» U podne su prekinuli sastanak kako bi se okupaliu bazenu i ručali: na terasi je pripremljen švedski stol. Razgovorali su uglavnom o nedavnomElsinom i Shasinom putovanju u Salzburg na Festival, gdje je Herbert von Karajan dirigiraoBerlinskom filharmonijom. Potom su se vratili u blagovaonicu kako bi poslušali opissimptoma trovanja Cyndexom 25. «Premda nije nikad iskušan na ljudima, utvrdili smo dasimptomi umjerene izloženosti aerosolu Cyndexa nisu bitno drukčiji od drugih nervnihplinova skupine G», pojasni Werner. «Počinju s osjećajem pritiska u grudima i otežanimdisanjem, slijede obilato izbacivanje katara iz nosa, prodorna bol u očima i slabljenje vida.»Isabella osjeti kako je peku oči od izazvanog dojma i kriomice ih protrlja. »Postupno, tisimptomi postaju sve izraženiji, a prate ih jako slinjenje i pjena u ustima, znojenje i drhtavica,mučnina i podrigivanje, žgaravica i grčevi u želudcu koji ubrzo dovode do silovitogpovraćanja i proljeva. Slijedi nekontrolirano mokrenje, krvarenje sluzokože očiju, nosa, ustijui spolovila. Drhtanje, vrtoglavica i grčevi mišića dovode do konvulzija i paralizo «Neposredniuzrok smrti bit će, pak, potpuni kolaps dišnog sustava. Cyndex svoju veću toksičnost duguječinjenici što lakše prelazi granicu između krvi i moždanog tkiva u središnjem živčanomsustavu.» Svi su šutjeli čitavu minutu nakon što je Werner završio. Tada Garry tihim glasomupita: «Ako Cyndex nije nikad iskušan na ljudima, kako je moguće predvidjeti da će to bitisimptomi?« «Isprva ekstrapolacijom učinaka nervnih plinova skupine G, prvenstveno sarina.»Werner Stolz napravi kratku stanku i prvi put iskaže blagu nelagodu. «Potom je plin iskušanna primatima. Zakašljuca se. «U laboratorijskim testovima uporabljene su čimpanzo Isabellase morala svojski potruditi da suzdrži izraz gnušanja i prezira. Ali, njezino je užasavanjepostalo gotovo nekontrolirano kad je direktor bez okolišanja nastavio. «Ipak, zaključili smoda su čimpanze preskupe životinje. Vi imate sreću jer imate na raspolaganju gotovoneograničen broj laboratorijskih životinja po pristupačnim i zadovoljavajućim cijenama: radise o pavijanu Papio ursinus, koji u velikom broju primjeraka živi u Južnoj Africi.« «Nećemovršiti pokuse na živim životinjama!« Isabellin glas zvučio je kriještavo. Odmah se pokajezbog tog ispada i pokuša se smiriti. «Hoću reći, je li baš nužno?» Svi su je gledali. Isabellapocrveni od gnjeva što je zaboravila na samokontrolu. Garry prekine muk. Govorio je laganimglasom, ali iza naočala pojavio se čelični bljesak. «Pavijani nisu moje najdraže životinje. UCamdeboou sam vidio kako ubijaju tek rođene janjce kako bi pojeli usireno mlijeko iznjihovih želudaca. Nana može ispričati što rade njezinom vrtu i ružičnjaku. Svi dijelimo tvojuodbojnost pri pomisli na nepotrebno nanošenje boli bilo kojem živom biću.» Zatim ušuti na

tren. «Ali, u ovom slučaju govorimo o obrani naše zemlje, o spasu nacije... i trošenju milijunakoji pripadaju obitelji Courteney.» Garry pogleda Shasu, koji klimne glavom u znak slaganja.«Ukratko, odgovor je da, nažalost. Moramo izvršiti pokuse. Bolje da umre nekoliko životinja,nego naš narod. Pomisao nije ugodna, ali je neizbježno. Žao mi je, Bella. Ako te to smeta, nisiobvezna sudjelovati u projektu. Možeš odustati od svog mjesta u upravi Capricorna i nećemoviše o tome. Svi ćemo shvatiti i poštovat ćemo tvoje stavove.« «Ne.» Isabella odmahneglavom. «Svjesna sam nužnosti. Ispričavam se što sam pokrenula to pitanje.« Shvaćala je daje gotovo prepustila Nicholasa i Ramona njihovoj sudbini. Njihov spas i sloboda vrijedili subilo koju cijenu. Natjera se da se nasmiješi i nehajno odgovori. «Nećeš me se tako lakoriješiti. Zadržat ću svoje mjesto, hvala.» Garry je još sekundu piljio u njezino lice, pa klimneglavom. «Dobro. Drago mi je što smo to pojasnili.« Zatim usredotoči opet pažnju na WerneraStolza. 4; Na Isabellinu licu pojavi se izraz pristojnog zanimanja, ali stisne ruke na koljenima.«Ovo je jedini projekt o kojemu će Crvena Ruža izvijestiti bez grižnje savjesti«, reče si.Isabella je poslala poruku Crvene Ruže tri dana nakon povratka u Capetown. Tijekom godinase između nje i sila koje su je kontrolirale uspostavio rutinski odnos. Kad je imalainformacije, slala je brzojav na londonsku adresu i obično je u roku od dvadeset četiri satadobivala upute za kontakt. Stvari su se odvijale uvijek na isti način. Obavijestili bi je ovremenu i mjestu gdje će parkirati Porsche. Mjesto je uvijek bilo javno parkiralište: ponekadšetnica ispred stare utvrde, ili neki drivein, ili neka velika robna kuća u predgrađu. Isabella jepisala poruke na listovima s jednokratnom šifrom i puštala ih u omotnici pod sjedalom vozačane zaključavajući vrata. Kad bi se nakon pola sata vratila u Porsche, omotnice ne bi bilo. Kadsu imali poruku ili uputu za nju, koristili su istu metodu: kad bi se vratila u Porsche, podsjedalom bi našla omotnicu s otipkanom porukom. Poslije sastanka u Maison des AlizesGarry je osobno skupio dosjee u koricama od veprove kože i uništio njihov sadržaj. Htio je posvaku cijenu izbjeći da i najmanja sitnica o projektu Cyndex završi u neovlaštenim rukama.Isabella je vodila bilješke tijekom rasprave, ali Garry je uzeo i njih. «Medo, ne vjeruješ mi?»,upitala ga je šaljivim glasom. I, premda se Garry nasmijao, nije odustao. «Ne vjerujem nisebi.» Ispružio je ruku da mu preda notes. «Ako želiš provjeriti neku pojedinost, obrati semeni, Bella. Ali, ništa napismeno... ništa.» Isabella je znala da je svaka rasprava suvišna.Premda nije imala bilješke na koje se mogla osloniti, izvješće koje je proslijedila bilo jeneprecizno samo u dijelu koji se ticao kemijskog sastava Cyndexa 25. Znala je da se radi oorganofosfatu iz skupine G nervnih plinova, ali nije se mogla sjetiti točne atomske strukturesastojaka i slijed proizvodnje. Ipak, navela je predviđeno mjesto za tvornicu i hodogramnjezine izgradnje. Prema predviđanjima, tvornica je trebala proraditi za sedam mjeseci. Natom stupnju trebalo je uvesti još samo jedan sastojak, a ni njegovu atomsku strukturu Isabellanije znala. Svejedno, mogla je izvijestiti da katalizator ne može biti proizveden u JužnojAfrici barem još neko vrijeme, jer vrsta nehrdajućeg čelika nužnog za postrojenje za preradunije raspoloživa u zemlji. Međutim, državne čeličane ISCOR trebale su se pobrinuti zaproizvodnju čelika te vrste i bilo je predviđeno da će ga moći osigurati u roku od osamnaestmjeseci. Nakon toga Cyndex se potpuno mogao proizvoditi u zemlji. U međuvremenu ga jetrebala pribavljati u tu svrhu osnovana podružnica tvtke Pignatelli sa sjedištem na Tajvanu,koja je već raspolagala zalihama dovoljnim za prvu godinu Capricornove proizvodnje. Osimproblema nabavke odgovarajućeg nehrdajućeg čelika, druga poteškoća predviđena nasastanku bila je raspoloživost stručnjaka s iskustvom u radu postrojenja. Tvrtka PignatelliChemichals odbila je posudbu svojih stručnjaka. Bilo je predviđeno da će oni biti potraženi uVelikoj Britaniji i Izraelu, a na sastanku je istaknuto da svi zaposleni strani stručnjaci morajudobiti odobrenje službe sigurnosti. Ostatak Isabellinog izvještaja ticao se transporta,uskladištenja i raspršivanja plina na bojištu. Kako helikopteri Puma tako i lovci Impalajužnoafričkih zrakoplovnih snaga mogli su biti prilagođeni toj namjeni. Povrh toga, odmah jetrebalo pokrenuti projektiranje i testiranje projektila za haubicu G5, čije je kodno ime bilo

«155 mm CW Chemical Warfare ERFB cargo». Projektil je mogao izbaciti jedanaestkilograma Cyndexa 25 na najveću udaljenost od 25 kilometara. Rotacija projektila tijekomleta trebala je uslijed djelovanja centrifugalne sile otvoriti ventile punjenja i omogućitimiješanje dvaju sastojaka plina prije udara u cilj. Isabella je bila dokraja svjesna vrijednostitih informacija. Stoga je skupila hrabrost i dodala posljednji redak na dvadesetšestoj straniciizvješća. «Crvena Ruža traži susret u najkraćem mogućem roku.» Nestrpljivo je i u strahuiščekivala reakciju na svoj zahtjev nakon što ga je odaslala. Ali, nije je bilo. Kako je vrijemeprolazilo bez ikakvih novosti, shvatila je da je kažnjavaju zbog njezine nestrpljivosti i isprvaje to prihvatila kao izazov. Kad su potom tjedni postali mjeseci, uistinu se zabrinula. Nakoncu drugog mjeseca poslala je pismo isprike na londonsku adresu. «Crvena Ruža ispričavase zbog neprimjerenog traženj a susreta. Nije time kanila iskazati neposluh. U očekivanjudaljnjih uputa.» Prođe još jedan mjesec prije no što su stigle naredbe. Potom joj jezapovijedeno da pronađe način kako bi ušla u skupinu što je za račun Capricorn Chemicalsatrebala otići u London i Izrael te intervjuirati i odabrati osoblje tvornice koja je trebalaproizvoditi Cyndex. Isabella nije mogla smisliti kako opravdati zahtjev da bude član komisijeza odbir. Koji je razlog mogla navesti Garrvju, a da ne izazove sumnju? Tjednima se mučila,do prve sjednice uprave Capricorna, a tada je sve sjelo na svoje mjesto lakoćom koja ju jeiznenadila. O pitanju zapošljavanja raspravljalo se, premda nije bilo na dnevnom redu, aIsabella je iskoristila priliku da iznese svoje stavove o tome u kratkom, ali dojmljivomizlaganju. Kad je završila, uoči da je pridobila Garrvja, koji je samo napola u šali primijetio:«Doktorice Courtenev, možda bismo trebali tebe poslati da se time pozabaviš.« Isabellaslegne ramenima kako ne bi otkrila svoju zainteresiranost. «Zašto ne? Mogla bih to iskoristitiza kupovinu... trebam novu odjeću.« «Tipično ženski», uzdahne Garry, ali šest tjedana potomIsabella se vratila u stan na Cadogan Squareu. Direktor personala Capricorna odsjeo je unedalekom hotelu Berkelev. Njih dvoje obavili su preliminarne razgovore s kandidatima ublagovaonici stana. Navečer nakon dolaska u London dobila je anoniman telefonski poziv.Nije poznavala glas. Poruka je bila kratka. «Crvena Ružo, sutra ćete intervjuirati BenjaminaAfriku. Potrudite se da bude zaposlen. Isabelli ime nije ništa govorilo, stoga provjeri molbu zazapošljavanje. Iznenadi se kad vidje da se Benjamin Afrika rodio u Capetownu. Ali to jenaizgled bila i najvaljanija kvalifikacija za posao koji je tražio. Premda je imao odgovarajućuakademsku titulu, bio je premlad, imao je samo dvadeset četiri godine. Imao je diplomuinženjera kemijske tehnologije sveučilišta u Leedsu i dvije godine iskustva kao znanstvenisuradnik u tvornici Imperial Chemical Industries. S plaćom koju je nudio Capricorn Isabellaje u Južnoj Africi mogla naći stotinu kandidata kvalificiranijih od njega. Nije ga nikako moglaubaciti na neko od praznih mjesta na višim razinama. No, bilo je slobodnih mjesta na nižimrazinama. Benjamin Afrika bio je treći ispitanik toga jutra. Ušao je u blagovaonicu stana naCadogan Squareu u jedanaest ujutro, a Isabella se smrznula od panike. Benjamin Afrika bio jemulat, ali nije to bio razlog očaja. To je bio njezin brat, čovjek kojeg je znala kao Bena Gamu,nezakoniti sin njezine majke i zloglasnog crnog terorista Mosesa Game. Kad ga je ugledala,šok je bio tako velik da nije uspjela izgovoriti ni riječi. Mnoštvo misli uskomeša joj um dok jegledala Benjamina. Znala je da se njegovo i ime njezine majke, Tare Courtenev, ne smijunikad spomenuti u Weltevredenu. I nakon svih tih godina skandal i tragedija koji su bilipovezani s njima bili su crna mrlja na ugledu obitelji. Kako je mogla zaposliti Benjamina utvrtku Courtenevjevih? Nana bi dobila infarkt, otac živčani slom. A, tu je bio i Garry...Srećom po Isabellu, i direktor personala Capricorna iskazivao je očitu nelagodu, ali razlognjegove zabrinutosti bio je mnogo jednostavniji: Benjaminova boja kože. U dugoj stanci kojaje uslijedila nakon ulaska novog kandidata Isabella se uspjela pribrati i vratiti malo reda usvoje zbrkane osjećaje. Benjamin nije ničim pokazao da je poznaje, a ona učini isto tako.Direktor personala Capricorna naglo ustane. Potom, da bi uravnotežio tu početnu reakciju,postao je odveć prisan te je obišao stol i stisnuo Benjaminu ruku. «Ja sam David Meekin, šef

personala Capricorna. Drago mi je, mladiću«, reče poletno i ponudi Benjaminu stolac.«Proučili smo Vaše kvalifikacije i životopis. Zanimljivi... doista jako zanimljivi.« PustiBenjamina da sjedne i ponudi mu cigaretu. «Ovo je doktorica Courtenev, članica upraveCapricorn Chemicalsa.» Isabella se nije usudila progovoriti. Klimne glavom i usredotočipažnju na Benjaminovu molbu za zaposlenje, dok je Meekin krenuo s intervjuom. Meekin jepostavio uobičajena pitanja o mjestu na kojem je Benjamin radio u ICIju i o razlozima koji suga ponukali da preda molbu, ali bilo je očito da mu ni najmanje nije bio sklon. Nije vidio časada okonča razgovor. Isabella je u međuvremenu pripremala plan. Ako ona nije prepoznalaBenovo prezime, Afrika, bilo je malo vjerojatno da će ga netko drugi prepoznati. Koliko jeznala, nitko u obitelji osim Michaela nije nikad vidio Bena. Nije ni bilo razloga zašto bi gasreli. Trebao je biti zaposlenik jedne od stotinu tvornica, u gradu tisuću dvjesto kilometaraudaljenom od"VVeltevredena. Jasno, Michael bi bio u potpunosti na njezinoj i Benovoj strani.David Meekin nije imao drugih pitanja. Upitno pogleda Isabellu. «Gospodine Afrika, vidimda ste rođeni u Capetownu», reče ona. Prvi je put progovorila. «Imate još uvijek južnoafričkodržavljanstvo. Niste uzeli britansko?« «Ne, doktorice Courteney.» Ben odmahne glavom. «Jošsam Južnoafrikanac i imam južnoafričku putovnicu izdanu od južnoafričkog veleposlanstva uLondonu.» «Dobro. Možete li nam reći nešto o svojoj obitelji? Još živi u Capetownu?» «Mojiotac i majka bili su učitelji. Poginuli su u prometnoj nesreći 1969. u Capetownu.» «Žao mije.» Isabella pogleda spis. Bilo je moguće da je njezina majka, Tara, uspjela zatajiti istinu oBenovom rođenju lažnom ispravom. To se moglo lako provjeriti. Opet podigne glavu.«Nadam se da ćete me ispričati zbog idućeg pitanja, gospodine Afrika, jer bi Vam se mogloučiniti nepriličnim. Capricorn Chemicals često preko ARMSCORa radi za Ministarstvoobrane i svi zaposlenici moraju imati odobrenje južnoafričke službe sigurnosti. Bilo bi dobrokad biste nam odmah rekli jeste li bili i jeste li član neke političke organizacije.» Ben senasmiješi. Bio je uistinu lijep momak. Činilo se da je sretnim spletom okolnosti naslijedionajbolje osobine obiju rasa. «Želite znati jesam li pripadnik ANCa?», upita, a Isabella ljutitostisne usne. «Ili bilo koje druge radikalne političke organizacije«, reče grubo. «Nisam sklonpolitici, doktorice Courteney. Znanstvenik sam i inženjer. Upisan sam u Inženjersku komoru ini u jednu drugu organizaciju.« Dakle, Bena ne zanima politika? Isabella se prisjeti zagriženepolitičke rasprave tijekom njihova zadnjeg susreta... kada? Prije gotovo osam godina...pomisli sa čuđenjem. Naravno, dobivene upute poricale su Benove tvrdnje, ali ipak se moralazaštititi. »Oprostite mi zbog osobnog značaja mojih pitanja, ali Vaši odgovori mogu svimaprištedjeti veliku nelagodu. Vi ste, vjerojatno, upoznati s južnoafričkom situacijom. Kaoobojena osoba nećete imati pravo glasa i bit ćete podložni zakonodavstvu poznatom kaoapartheid, koje ograničava mnoge slobode koje vi ovdje u Engleskoj smatrate normalnim.««Da, znam sve o apartheidu«, prizna Ben. «Zašto se onda želite lišiti svega onoga što ovdjeuživate i vratiti se u zemlju gdje ćete biti tretiran kao građanin drugog reda i gdje će Vam bojakože ograničiti mogućnosti napredovanja?« «Afrikanac sam, doktorice Courtenev. Želim sevratiti u svoj zavičaj. Mislim da mogu biti od koristi svojoj zemlji i svome narodu. Vjerujemda mogu pristojno živjeti u svojoj domovini.« Dugo su se gledali, potom Isabella tiho reče:«Ne nalazim nikakve zamjerke tim osjećajima, gospodine Afrika. Zahvaljujem Vam što stedošli. Imamo Vašu adresu i broj telefona. Kako god odlučimo, ubrzo ćemo Vas obavijestiti.«Kad je Ben izišao, Isabella i Meekin dugo su šutke sjedili. Tada ona ustane i ode do prozora.Pogleda na trg i opazi Bena koji je izišao, zakopčio kaput, podigao pogled k njoj, neprimjetnoje pozdravio i skrenuo za ugao prema Pont Streetu. «Dobro», reče David Meekin, «ovogmožemo skinuti s popisa.« «Zašto?», upita Isabella. Meekin je bio zbunjen. Očekivao je da sesloži. »Kvalifikacije... iskustvo...« «Boja kože?», nadoveže se ona. «Da, i to.» Meekin klimneglavom. «U Capricornubi se mogao naći u položaju da zapovijeda bijelim zaposlenicima, čakda bude izravno nadređen bjelkinjama. To bi izazvalo mnogo protivljenja.« «Ima baremdvanaest drugih crnih ili obojenih upravitelja u drugim tvtkama grupe Courteney.» «Da,

znam», prizna žurno Meekin. «Ali, imaju pod sobom crnce i obojene, ne bijelce.» «Moj otac imoj brat žele dodijeliti crncima i obojenima rukovodeće funkcije. Posebice moj brat misli daje dovođenje svih dijelova naše zajednice do napretka i odgovornosti jedini recept za mir isklad u našoj zemlji.» «S time se slažem sto posto.» «Gospodin Afrika izgleda mi kao sređenčovjek. Priznajem da je malo premlad i neiskusan za jedno od dva najvažnijih mesta, ali...»Meekin je promijenio taktiku, budući daje potanko poznavao vještinu preživljavanja unutarvelike tvrtke. »Predlažem da uključimo Afriku u uži popis kandidata za mjesto pomoćnikatehničkog direktora.« »Potpuno se slažem s Vama.» Isabella ga iznenadi svojimnajljubaznijim i najprivlačnijim osmijehom. Njezina procjena pokazala se ispravnom. Onajčvršćim načelima Davida Meekina moglo se razgovarati. Zaključili su sastanakposljednjim kandidatom u četiri poslijepodne i čim je Meekin napustio stan na CadoganSquareu kako bi se vratio u hotel Berkelev, Isabella je nazvala majku. «Dobra večer, hotelLord Kitchener.» Glas je bio Tarin. «Bok, ovdje Isabella.» Potom doda: «Isabella Courtenev,tvoja kći.» «Bella, dijete moje. Koliko je prošlo! Da vidimo... barem stotinu godina. Mislilasam da si zaboravila svoju staru majku.» Tara je uvijek uspijevala izazvati grižnju savjesti uIsabelli, koja je smislila klimavo opravdanje. «Žao mi je, Tara. Ritam mog života... nikako nenalazim vremena ni za što...» «Da, Mickev mi kaže da si se afirmirala. Kaže da si sadadoktorica i senatorica«, nastavi Tara. «Ali, čuj, Bella, kako možeš imati posla s onom bandomrasističkih fanatika iz Nacionalne stranke? U uljuđenom društvu John Vorster već bi odavnozavršio na vješalima.» «Tara, je li Ben tamo?», prekine je Isabella. «Činilo mi se prelijepimda moja kći hoće razgovarati sa mnom.» Tarin glas zvučio je mučenički. «Sad ću pozvatiBena.» «Bok, Bella.» Ben je odmah došao na telefon. «Moramo porazgovarati«, reče ona.«Gdje?», upita Ben, a Isabella na brzinu razmisli. i «Hatchards?» i «Knjižara na Piccadillvju?U redu. Kada?» «Sutra u deset.» Ben je bio u odjelu afričke književnosti i listao je romanNadine Gordimer. Isabella mu priđe i uzme neku knjigu s police. «Ben, ne znam o čemu seradi.» «Bella, predao sam molbu za zaposlenje. Stvar je jednostavna.« Nehajno se nasmije.«A ne želim ni znati», nastavi žurno ona. «Objasni mi nešto: imaš li doista valjane dokumentena ime Afrika?» «Tara je prijavila moje rođenje na ime crnačkog para, njezinih prijatelja. Nijebila vjenčana s mojim ocem... i, naravno, njihova je veza bila nezakonita. Mogla je završiti uzatvoru samo zato jer se zaljubila u Mosesa Gamu i donijela me na svijet.» Glas je bionehajan, čak se na njegovim usnama pojavio osmijeh. Isabella pokuša u sebi naći tragovegorčine ili ljutnje, ali ih ne nade. «Službeno je moje ime Benjamin Afrika. Imam južnoafričkirodni list i putovnicu na to ime.» «Ben, moram te upozoriti. Sa strane Courtenevjevih imapuno gorčine i mržnje. Tvoj je otac osuđen za ubojstvo drugog Naninog muža... hoću reći,muža Centaine CourteneyMalcomess.» «Da, znam.» «Ja i ti nikad nećemo moći otvorenoopćiti u Južnoj Africi.» «Shvaćam.» «Ako moja baka i moj otac otkriju tko si... no, ne znamkoje će biti posljedice.« «Od mene to zasigurno neće doznati.« «Kad bi bilo do mene, ja nebih...», Isabella zastane i snizi glas. «Ben, budi oprezan. Nikad nismo bili u prilici da seupoznamo: dijeli nas bezdan. Ali, ti si moj brat. Neću da ti se dogodi ništa loše.» «Hvala,Bella.» Ben se i dalje smiješio i Isabella je shvatila da nikad neće uspjeti razbiti tu neprobojnuobranu. Nastavi tiho: «Obavijestit ću Mickevja da se vraćaš u domovinu. Vjeruj mi: pomoćiću ti na sve moguće načine. Budeš li me trebao, obavijesti Michaela. Bilo bi bolje kad ne bibilo veza između nas nakon što se vratiš u Južnu Afriku.» Isabella nagonski ispusti knjigukoju je držala u rukama i zagrli ga. «Oh, Ben, Ben! Živimo u užasnom svijetu. Brat i sestrasmo, ali... Surovo je i nečovječno... Ne mogu to podnijeti. «Možda ćemo moći pridonijetipreobrazbi svijeta.» Ben je hitro uzvratio zagrljajem. Ustuknuše. «Ben, mnogo toga nikad tineću moći reći. Postoje sile koje nadilaze našu sposobnost kontrole. Kad bismo se pokušalioduprijeti, smrskale bi nas. Premoćne su za nas.» «Ali, ipak, netko od nas mora pokušati.»«Oh, Bože, Ben. Kad tako govoriš, strah me.» «Zbogom, Bella», reče žalosno Ben. «Mislimda smo mogli biti prijatelji... da su se stvari drukčije razvijale.« Vrati na policu roman Nadine

Gordimer i iziđe iz knjižare na Piccadillvju ne osvrnuvši se. Tijekom godina to je postalatradicija: kad je Isabella išla u Johannesburg, odsjedala je u Garrvjevoj i Hollvnoj kući. Prijeno što se odrekla karijere kako bi postala supruga i majka, Holly je bila jedan od napoznatijiharhitekata u zemlji. Neki njezini projekti dobili su međunarodna priznanja. Dok su gradilisvoju kuću, Garry, koji nikad nije škrtario, dao joj je slobodne ruke i zamolio ju je da stvorisvoje konačno divotdjelo. Holly je uspjela velikom prostoru i raskoši udahnuti toliko dobrogukusa i maštovitosti da je ta kuća postala Isabellino najmilije utočište. Bila joj je draža i odWeltevredena. Kao uvijek, obitelj je doručkovala na umjetnom otoku usred jezera. Tog jutra,kad je sunce visoravni zaogrnulo sjajem cijeli svijet, električni mehanizam otvorio je krovpagode i izložio unutrašnjost suncu. Plamenci na obali bili su slobodni i, privučeni bistromvodom, nisu više marili za svoje kontinentalne migracije. Starija djeca nosila su svoje školskeodore i spremala su se za izlazak. Isabella je hranila najmlađu prinovu u Garrvjevoj obitelji,svoju dvogodišnju nećaku... Zadaća se objema jako dopadala i budila je Isabellin izmučenmaterinski nagon. U košulji kratkih rukava i sa šarenim naramenicama Garry je sjedio na čelustola i zapalio je prvu cigaru tog dana. «Tko mi je predbacio da sam gadljiva?», upita gaIsabella dok je u nećakina ustašca stavljala žlicu mekano kuhanih jaja i brisala joj bradu. «Neradi se o gadljivosti«, pobuni se Garry odveć podižući glas. «Danas ujutro imam petsastanaka, a navečer Hollyn dobrotvorni bal. Bella, pokušaj me razumjeti.« «Mogao siodgoditi jedan sastanak«, primijeti Isabella. «A možda i sve.» «Čuj, mavourneen, bit će tolikopolitičara i generala da moja nazočnost nije uopće važna.» «Medo, samo nemoj meni glumitibezbrižnog Irca. Strah te i hoćeš se izvući, i to znamo oboje.» Garry prasne u usiljen smijeh iobrati se Holly. «Ljubavi, kada moramo biti na balu večeras?» Ali Holly stane na Isabellinustranu. «Zašto hoćeš prisiliti Bellu na tako grozno iskustvo?», upita ga. «Nije istina.»Uvrijeđena Garrvjeva reakcija nije bila uvjerljiva. «Ona je tako odlučila.« Baci pogled na sat iteatralno prijeteći obrati se djeci. «Vi, čudovišta, zakasnit ćete u školu. Bježite!» Djeca sunehajno stala u red da ga poljube, a potom su prešla most bučno poput konjaničkog odreda. «Ija moram poći.» Isabella obriše nećakino lice i ustane, ali Garry je zaustavi. «Oprosti. Znamda sam insinuirao da ne možeš izdržati. Jaka si kao muškarac... nije nužno da to dokazuješ.»«Onda, priznaješ da se izvlačiš jer te strah?», upita ona. «Pa dobro.» Garry popusti. «Ne želimvidjeti te prizore. A ni ti nemaš tu obvezu.» «Članica sam uprave Capricorna», reče Isabellauzimajući spis i torbicu. «Vidimo se u osam.» Dok je ulazila u Porsche, obuzme je osjećajkrivnje. Stvarni razlog zašto je htjela prisustvovati pokusima Cyndexa 25 nije imao veze sdužnošću ili htijenjem da pokaže svoju snagu duha. Posljednja obavijest koju je dobila na imeCrvene Ruže obećavala joj je susret s Nickvjem čim dojavi da su pokusi uspješno obavljeni.Put do Germistona po novoj autocesti uzeo joj je nešto više od sata. Holly je projektiralatvornicu Capricorn Chemicalsa i njezin je ukus bio prepoznatljiv. Uopće nije sličila natvornicu. Bilo je tu travnjaka i drveća, a zemljište je bilo vješto iskorišteno kako binezgrapnost tvorničkih hala bila umanjena ili prikrivena. Isticale su se poglavito zgrade kojeje Holly mogla okružiti travom ili prirodnim kamenom, a cijelo se postrojenje prostiralo nanekoliko stotina hektara. Kozorog, simbol Capricorna, propinjao se nad ulazom. Isabellaubaci magnetnu karticu i vrata se sporo otvoriše. Stražari u odori pozdraviše je. Sva mjestanamijenjena posjetiteljima na parkiralištu iza zgrade uprave bila su zauzeta. Vozila sunajvećim dijelom bile crne limuzine s ministarskim tablicama ili vojnim oznakama. Isabella jedizalom došla do ureda direktora i, ušavši unutra, hitro je pogledala po prostoriji. Ozračje jebilo prividno neslužbeno. Nije bilo više od dvadesetak osoba, a ona je bila jedina žena.Političari i državni dužnosnici bili su u tamnim odijelima, vojnici u odorama. Bili suzastupljeni svi rodovi vojske, uključujući i službu sigurnosti, a svi predstavnici bili su generaliili članovi glavnog stožera. Isabella je poznavala više od polovice nazočnih, uključujućiministra i dva doministra. U prostoriji je bio švedski stol koji je nudio i alkoholna pića, alinitko nije pio ništa jače od kave. Razgovori su se vodili isključivo na afrikaansu i Isabella je

tko zna po koji put zapazila temeljnu razliku između dviju bijelih rasa. Englezi su se posvetiliraskoši i materijalnim dobrima, finacijama i trgovini. Afrikaneri su, pak, držali do političke ivojne vlasti. U toj su prostoriji bili neki od najmoćnijih ljudi u zemlji. Premda su bilisiromašni u odnosu na Courtenevjeve, njihov politički utjecaj vladao je cijelim društvom. Uutvrdi vlasti vojnici su, poput svojih ruskih kolega, bili zasebna kasta i pred njihovom je moćipognuo glavu i predsjednik države. U nekoliko sekunda Isabella je prepoznala najutjecajnijeljude. Krene k njima s osmijehom na licu, pozdravljajući se i rukujući s ostalima u prolazu. Utom patrijarhalnom društvu osigurala si je svoju zasebnu nišu: prihvaćali su je kao gotovonjima ravnu. Ja sam neka vrsta počasnog muškarca, pomisli smiješeći se i rukova se sministrom obrane, a potom se obrati njegovom doministru kontroliranim i prijateljskimosmijehom. «Dobar dan, generale De La Rey», reče mu na afrikaansu. Lothar De La Rey bioje prva velika ljubav u njezinu životu. Živjela je s njim šest mjeseci prije no što ju je napustioda bi oženio mladu Afrikanerku koja je pripadala Nizozemskoj reformiranoj crkvi. Da to nijeučinio, ne bi postao doministar... a sad se govorkalo da ga očekuje sjajna politička budućnost.«Dobar dan, doktorice Courteney.» I general je bio suzdržan, ali nije uspio zadržati pogled nanjezinu licu, već je očaran na brzinu odmjeri od glave do pete. Samo daj, miško, pomisliIsabella: znala je da nikad nije bila ljepša. Grizi se... a onda se vrati doma svojoj debelojseljančuri. Unatoč neizbrisivoj gorčini, morala je priznati da Lothar odlično izgleda. MnogiAfrikaneri udebljali bi se nakon prestanka bavljenja ragbijem. Lothar je bio vitak kao prijedeset godina. Vjerojatno je zreo za ljubavnu avanturu, pomisli Isabella: a jednom u postelji,mogao bi izlanuti kakvu zanimljivu informaciju. Voljela bih ti se osvetiti, pomisli. Nekoć jebila odlučila izvršiti samoubojstvo zbog njega: sada bi bio užitak staviti ga na popisinformatora Crvene Ruže. Potom, nenadano, njezine misli krenu na Ramona, njezinogRamona, i svako fizičko zanimanje za Lothara ugasi se. Samo iz dužnosti, odluči... a u tomtrenutku generalni direktor Capricorna privuče njezinu pažnju. Isabella je nazočnima održalakratak pozdravni govor i ispričala predsjednika. Zatim ih je pozvala da udu u projekcijskudvoranu. Video koji je Capricorn snimio bio je visoke profesionalne kvalitete. Uključivao jekompjuterizirane simulacije i animacije koje su prikazivale uporabu i raspršivanje Cyndexa25 u borbenim uvjetima. Dok je tekla projekcija, Isabella se ogledavala po polumračnojdvorani. Svi vojnici pokazivali su živo zanimanje za novo oružje, usredotočeno su gledaliekran, a kad je projekcija završila, počeli su živo raspravljati medu sobom. Kad je Paul Serle,izraelski tehnički direktor, kojeg je Isabella zaposlila u Tel Avivu, ustao i zamolio ih zakomentare, vojnici su ga zasuli pitanjima. Isabella primijeti da se do tog trenutka Ben nijepojavio. Njegovo tamno lice držali su diskretno skriveno u drugoj prostoriji. Premaočekivanjima, jedan general postavi pitanje kojeg se Isabella plašila. Postavi ga grubo:«Je liplin ikad iskušan na ljudskoj populaciji? U tom slučaju, možete li nam dati pojedinosti?««Možda nam general može pribaviti nekoliko kubanskih zarobljenika iz Angole?», odvratidirektor i svi se veselo nasmijaše na tu morbidnu šalu. «Ozbiljno, generale, odgovor je: ne.Ipak, iskušan je preko mora u laboratoriju s izvrsnim rezultatima. Povrh toga, sve smoorganizirali kako biste danas mogli prisustvovati našem prvom pokusu.» Odsjek za pesticide iotrove Capricorn Chemicalsa nalazio se osamsto metara od sjedišta uprave. Skupina je otišlatamo u povorci, s ministrovim Cadillacom na čelu. Isabella je sjedila uz njega na stražnjemsjedalu i pokazivala mu zgrade postrojenja. «Ovaj odsjek je postrojenje za obogaćivanjeurana. Kako vidite, izgleda kao obični produžetak glavne rafinerije fosfata...» Ministar je biona glasu kao osoba prijeke naravi. Međutim, Isabella se oduvijek slagala s njime i poštovalaga je zbog njegove predanosti i političke oštroumnosti. Prijateljski su razgovarali tijekomkratke vožnje dok nisu stali ispred ulaza u tvornicu poljoprivrednih pesticida i otrova. Radilose o izdvojenom dijelu unutar cijelog kompleksa. Bio je okružen metalnom mrežom visokomtri i pol metra, a svuda uokolo bile su ploče upozorenja s mrtvačkom glavom i prekriženimkostima te natpisima na tri jezika: «Danger Gevaarl Ingozi». Stražari na ulazu imali su

rotvajlere na povodcu. Postrojenje je bilo skriveno u umjetnom šumarku, bilo je dugo i nisko,zidovi su bili od prirodna kamena, a svi vanjski prozori bili su od neprozirna stakla naliklažnom zrcalu. Na ulazu ih je dočekala još jedna sigurnosna provjera, pa je čak i ministarzamoljen da prođe kroz elektronski skener. Izraelski direktor vodio ih je niz hodnike sprotupožarnim i nepropusnim vratima i zidovima, dok napokon nisu ušli u novi odjel Cyndex.Zgrada je bila nedavno sagrađena i još je mirisala na svježi beton. Zastali su u malompredsobju. Nepropusna vrata zatvoriše se za njima i direktor počne govoriti. «U ovom sektoruprimjenjuju se stroge mjere sigurnosti. Možda ste opazili sustav za pročišćavanje zraka.»Pokaže ploče na zidovima. «Kakvoća zraka u zgradi pod stalnim je nadzorom. U krajnjenevjerojatnom slučaju ispuštanja zrak može biti isisan crpkama i zamijenjen u roku od desetsekunda.» Nekoliko minuta naširoko je pričao o sigurnosnim značajkama zgrade. «Ali, zbogdodatne sigurnosti, prije ulaska u glavni pogon zamolit ću vas da navučete zaštitnekombinezone.« Svlačionice su bile odvojene po spolovima. U ženskoj svlačionici crnasluškinja pomogla je Isabelli da se skine i objesila je njezin kostim u ormarić, potom joj jepomogla da navuče bijeli kombinezon, plastične čizme i rukavice te joj pokazala kako dazatvori kacigu i otvori bocu sa zrakom. Vizir je bio proziran, a boca s komprimiranim zrakombila je u malom rancu. Slušalice su omogućavale normalnu komunikaciju. Isabella se pridružiostalima u predsoblju. «Jesmo li svi spremni?» Direktor se okrene prema vratima u dnu. Kadse otvoriše, svi uđoše. Četvorica tehničara čekali su. Isabella opazi da su radi lakšeidentifikacije kombinezoni tehničara žuti, a direktorov crven, dok su svi posjetitelji nosilibijele kombinezone. Jedan tehničar u žutom kombinezonu propusti ih u drugi hodnik i staneuz Isabellu. «Dobar dan, doktorice Courteney», reče tiho. Ona protrne prepoznavši glas ipogleda kroz vizir. «Dobar dan, gospodine Afrika», promrmlja. i »r «Dopada li Vam se posaou Capricornuh Vidjela ga je prvi put nakon susreta u Londonu. «Jako je zanimljiv, hvala.»Samo su si to rekli prije no što su ušli u dvoranu za pokuse. Ali, Lothar de La Rey promatraoje Isabellu. Kad su sjeli u kožne naslonjače, smjesti se do nje i upita:« Wie is die kaffir. Tko jetaj crnjo?» «Zove se Afrika. Inženjer je kemijske tehnologije.« «Kako to da ga poznaješ?»«Bila sam u komisiji koja ga je odabrala.» «Ima odobrenje službe sigurnosti, zar ne?»«Naravno. Za to se pobrinuo tvoj odjel», odvrati ona naivnog izraza lica. Lothar klimneglavom i oboje usredotočiše pažnju na direktora. «Ovo su sobe za pokuse.» U dnu prostoriječetiri su staklene stijenke gledale u četiri odvojene sobe. Sve su bile velike kao telefonskagovornica... ili zahod. «Staklene su stijenke dvostruke i blindirane, pojasni direktor.«Primijetili ste da su iznad svake monitori.« Pokaže na digitalne ploče sa zelenim znakovimaživotnih funkcija. Iza stakla četiri male humanoidne spodobe bile su vezane za gole plastičnestolce. Isabella načas pomisli da su djeca... tada direktor nastavi objašnjavati. »Subjektipokusa pripadaju vrsti Papio ursinus. Niste ih prepoznali jer su obrijani kako bi bili sličnijiljudima. Vidite da je Broj Jedan gotovo potpuno nezaštićen.« Golo obrijano tijelo u prvoj sobiizgledalo je patetično ranjivo. Dječja pelenabila je jedina stvar na njemu i isticala je tonjegovo stanje. «Broj Dva ima odjeću sličnu običnoj vojnoj odori.» Drugi pavijan imao je nasebi vojni kombinezon, ali ruke i glava nisu bile zaštićene. «Broj Tri je skroz pokriven, osimočiju, usta i nosa.» Majmun je imao rukavice i kapuljaču od mekane plastike koja nijepokrivala samo njušku. «Broj Četiri ima cijeli zaštitni kombinezon, sličan ovima koji su vampodijeljeni i koje će nositi prijateljske snage kad budu rukovale s Cyndexom 25 i ispuštalega.» Direktor nakratko utihne. «Mogu dodati da su subjekti Jedan, Dva i Tri dobili sedative.Primjena agensa izazvat će tjelesne simptome, ali radit će se o refleksima reakcije središnjegživčanog sustava i neće se moći protumačiti kao iskazi patnje životinja.» Isabella osjeti grčeveu želudcu. Unatoč filtriranom zraku koji je disala, osjećala je pritisak u grudima. «Cyndex 25nema boje ni mirisa. Ipak, iz sigurnosnih razloga dodali smo našem plinu miris badema. Nećese pojaviti aerosolna maglica ni ikakav drugi znak njegove primjene, osim na kontrolnimspravama. Readout će pokazivati jedinice Cyndexa 25 na sto tisuća jedinica zraka.» Direktor

stane i zakašljuca se. «Sada, gospodo... i gospodo... ako ste spremni, preći ćemo nademonstraciju.« Ministar klimne glavom, direktor izda kratku naredbu u mikrofon na svomestolu. Isabella je pretpostavljala da Ben ili neki drugi tehničar u susjednoj prostoriji upravljaspravama. Nekoliko sekunda ništa se nije događalo. Disanje i otkucaji srca četiriju pavijana idalje su iscrtavali na zaslonu pravilne sjajne zelene znakove. Potom brojčanik koji jepokazivao koncentraciju Cyndexa 25 prede s 0 na 5... pet jedinica nervnog plina na sto tisućajedinica zraka. Nakon nekoliko sekunda zasloni se počnu mijenjati... svi osim onogpovezanog s pavijanom u zaštitnom kombinezonu. Otkucaji srca odmah su se ubrzali, disanjeje postalo ubrzano i duboko. Promjene su bile izraženije na zaslonu povezanom s golimmajmunom. Isabella užasnuto iskolači oči. Vidjela je kako kapci trepću i kako niz obrijanunjušku počinju teći suze. Pavijan je zijevao kako bi došao do zraka i jezik mu se objesioizmeđu usana. Srebrenasta slina kapala mu je na grudi. «Petnaest sekunda», reče direktor.«Subjekt Jedan u stanju je potpune onesposobljenosti. Broj Četiri ne osjeća nikakveposljedice, dok Dva i Tri pokazuju simptome između srednjih i akutnih.« Goli pavijan počeose izvijati i bacakati pokušavajući se osloboditi remena. Isabella osjeti kako joj se gorak okusžuči penje u grlo. Proguta je. Pavijan iznenada razjapi usta i krikne. Krik boli dopro je dosvjedoka kroz dvostruko staklo i pokidao živce Isabelli, koja je stisnula šake i osjetila kako jojnezdravi znoj oblijeva tijelo ispod pripijenog bijelog kombinezona. Osjeti kako se Lothar Dela Rey pored nje komeša. Posvuda oko nje drugi svjedoci nisu uspijevali suspregnutiinstinktivne kretnje gađenja i nelagode. Bili su vojnici i policajci naviknuti na surovosti i tuđupatnju, ali su svejedno cupkali nogama, stiskali ruke u rukavicama i okretali glavu. Trimajmuna bez zaštite grčili su se i ritali, mahali glavom i krivili kičmu u grčevitimkonvulzijama. Sluzokoža jezika i otvorenih kričećih usta postala je jarkocrvena, a odsutne očibile su prekrivene mrežom crvenih žilica. Počeli su povraćati. Pelena prvog majmuna uprljase od mokraće i izmetina. Isabella se trudila da suzdrži napadaje mučnine koji su prijetili daće je skrhati. Htjela je vikati, pobjeći, maknuti se iz tog užasa. «Minuta i pet sekunda. Sviznaci života Broja Jedan prestali su.» Patetično tjelešce visjelo je u remenima. Njegova jegolotinja bila izopačena i opscena. «Dvije minute i petnaest sekunda. Prestali su znaci životaBroja Dva.» «Tri minute i osam sekunda. Prestali su znaci života Broja Tri.» «Kako vidite,Broj Četiri ne osjeća nikakve negativne posljedice. Kombinezon mu je pružio potpunuzaštitu.» Isabella ustane. «Oprostite», promrmlja. Bila si je zacrtala da će izdržati dulje odnazočnih muškaraca, ali sad je zaboravila na to. Pobjegne niz hodnik i uleti u ženskusvlačionicu. Skine kacigu, baci se na koljena i objema rukama stisne porculanski rub zahoda.Zajeca i užas, samilost i grizodušje popeše joj se uz ždrijelo pa gorka i kisela bujica izleti uškoljku. Nakon onoga čemu je bila nazočna, Isabella nije nalazila snage da se vrati u spokojnodomaće ozračje Garrvjeve i Hollvne kuće. Ode iz Capricorna ne vrativši se pozdravitiministra, Lothara i druge važne goste. Sjela je za upravljač i vozila ne obazirući se na okolinu.Vozila je prebrzo, natjerala je Porsche do daske. Pokušavala se osloboditi srama uelementarnom i pročišćavajućem osjećaju brzine. Pokušaj je bio uzaludan. Nakon sat vremenakrenula je prema Johannesburgu i smanjila brzinu. Spremnik za gorivo bio je gotovo prazan,stoga stane na prvoj crpki. Dok je djelatnik točio gorivo, Isabella shvati da ne zna gdje senalazi. Nije bila u svom gradu. Nalazila se u nekoj točki mreže cesta i stambenih predgrađakoja su okruživala veliki industrijski i rudarski kompleks Johannesburga. Upita djelatnika kojije najbliži put za povratak u Sandton, a kad joj je on objasnio gdje se nalazi, Isabella shvati daju je vodila sudbina... ili možda podsvijest. Bila je pet kilometara od Michaelove kuće. Prijenekoliko godina Michael si je kupio malo imanje od dvadeset hektara koje je uključivalotrošnu kuću. Bilo je dovoljno blizu uredima Golden City Maila, pa je mogao svaki danputovati na posao. Michael je sam počeo popravljati kuću. Posadio je stotinjak voćaka naveliku radost ptica, skakavaca i pčela, a imao je mnogo pilića koji su ulazili u kuhinju i vršilinuždu po sudoperu i hladnjaku. «Pa, kuća je i njihova», objasnio je Michael Isabelli kad mu je

ona to predbacila. «Poneko govno nije nikad nikome naškodilo. Premda je isprva Michaelnamjeravao preobraziti piliće u beskonačni niz poulet roti i coq auvin, dosad nije našaohrabrosti da ubije ijednoga. Neki su već umrli od starosti. «Michael!» Isabella se ozari i bacipogled na sat. Prošlo je šest. Michael je trebao biti doma. «On je osoba koju trebam u ovomtrenutku.» Dok je vozila krivudavim putem između stabala koja su označavala meduMichaelova imanja, ugleda Volksvvagenov kombi parkiran ispred kuće. Stari Valiant je naposljetku izdahnuo. Isabella se nasmije prisjetivši se bratove priče: usred najveće vreve došloje do kratkog spoja i staro vozilo samo si je organiziralo vikinški pogreb, izazvavši zastoj odosam kilometara. Ali, kombi kupljen iz druge ruke nije naizgled bio u ništa boljem stanju.Samo je polovica limenog krova Michaelove kuće bila svježe obojena drečavom zelenombojom, dok je druga polovica bila sva u hrdi. Michael je posustao na pol posla. Kako bilo,uredio je sletnu stazu duž mede imanja i registrirao je kao privatno uzletište pri direkciji zacivilni zračni promet. Imao je staru Cessnu Centurion u hangaru na kraju voćnjaka: građevinaje bila od polovnog valovitog lima, kupljenog po povoljnoj cijeni na otpadu. Rezultat je bio uskladu s uobičajenim Michaelovim stilom. Našla ga je u hangaru kako nešto radi uplavosrebrenom zrakoplovu. Povuče ga za kombinezon, pa Michael iziđe natraške i na licumu se pojavi izraz čuđenja i radosti. Nisu se vidjeli gotovo godinu dana. Michael je poljubi,ode po bocu vina u stari hrdavi hladnjak i natoči dvije čaše. Tek u tom trenutku Isabellaprimijeti da izgleda uznemireno i odsutno. Stalno je pogledavao na sat i odlazio do vratahangara. To ponašanje razočaralo ju je i pomalo uvrijedilo. «Čekaš nekoga», reče mu.«Mickey, ispričavam se. Trebala sam prvo nazvati. Nadam se da ti nisam smetala.» «Ne,nikako. Ne», reče joj Michael, ali ustane s vidljivim olakšanjem. «Ali... evo, pravo da tikažem...» Ne dovrši rečenicu i pogleda u vrata. Neki njegov ljubavnik, pomisli ogorčenoIsabella. Plaši se da ne sretnem njegovog prijatelja. Bila je ogorčena, jer joj Michael nije biona raspolaganju kad ga je toliko trebala, stoga skrati opraštanje. Pogleda ga u retrovizoru dokse vraćala putem između stabala. Michael je izgledao tako sam i ranjiv da se više nije moglaljutiti na njega. Jadni, dragi Mickev, pomisli. Izgubljen si i nesretan kao ja. Zaustavi nakratkoPorsche na ulazu u imanje, potom skrene na istok, prema Sandtonu. Približavalo se nekodrugo vozilo, neugledan sivi kombi. Dok je prolazio pored nje, Isabella baci pogled na vozačai naglo se tržne. Vozio je njezin brat Ben. Nije ju opazio, razgovarao je s crncem koji je sjediodo njega. Čovjek je imao mnogo tamniju kožu: morao je biti čistokrvni Zulu ili Xhosa. Crtelica bile su dojmljive, a izraz mračan. To se lice teško zaboravljalo. Isabella uspori i pogleda uretrovizoru vozilo koje se udaljavalo. Iznenada se stop svjetla kombija upališe i zatreptažmigavac. Kombi skrene na put koji je vodio do Michaelove kuće i izgubi se u drveću.«Riješena zagonetka», promrmlja Isabella i ubrza. «Iako ne razumijem zašto Michael nije htioda vidim Bena. Zna da sam mu ja sredila posao u Capricornu.» Razmisli nakratko. «Mora daje u pitanju čovjek koji je bio s Benom. To lice treba zapamtiti. Tko zna o kome se radi?» Biloje gotovo osam i sunce je bilo zapalo kad je ušla u garažu ispod Garrvjeve kuće u Sandtonu.«Dovraga!», uzvikne Garry kad je ugleda na vratima dnevnog boravka. «Gdje si, zaboga?Znaš li koliko je sati?» Garry i Holly bili su u večernjoj odjeći. Rijetko je kad vidjela svogbrata tako ljutitog. «Oh, Bože moj! Bal! Oprostite.« Garry je pogleda u lice i odjednom seumiri. «Jadna Bella. Vidi se da si provela grozan dan. Pričekat ćemo da se presvučeš.» «Ne,ne», odbije ona. «Samo vi idite. Doći ću za vama.» Za Isabellu je večer bila potpuni promašaj.Pratitelj kojeg joj je Holly našla bio je dosadni sveučilišni profesor: budući da je ona bilasenatorica, nakanio je razgovarati o politici cijelu večer. «Ne mislite li da mi je dostapolitike?», upita ga pomalo uzrujano, a profesor digne nos. Isabella je ubrzo otišla. Provela jenemirnu noć ispunjenu morama. Sanjala je obrijanog majmuna u vojnoj odori vezanog zabijeli stolac. U snu je životinja podvrgnuta mukama promijenila identitet i postala je maliNicky u maskirnom odijelu. Isabella se probudi sva u znoju, dršćući. Nije se usuđivala opetzaspati iz straha od utvara koje je san mogao donijeti sa sobom. Sjela je i čitala sve dok zora

nije iscrtala obrise prozora. Napuni kadu vodom, ali kad se spremala ući u nju, začuje kucanjena vratima svojih odaja. Otvori ih i pred njom se pojavi Garry u svilenom ogrtaču. Kosa mu jebila neuredna, oči otekle od sna. «Upravo sam primio poziv iz Weltevredena. Od patera.» «Uovo doba? Nešto se dogodilo? Nana...?» «Ne, rekao mi je da ti prenesem da su oboje dobro.»«Što onda hoće?» «Hoće da ti i ja odmah dođemo u Weltevreden.» «Oboje?» «Da. Ja i ti.Odmah.» «Ali, zašto?» «Nije mi htio reći. Rekao je samo da se radi o životu ili smrti.» .iIsabella se zapilji u brata. «Što bi moglo biti?» «Za koliko se možeš spremiti za polazak? Zapola sata?» «Da, svakako.« «Pozvat ću uzletište u Lanseriji i reći im da drže Lear upripravnosti i obavijeste pilote.» Garry baci pogled na sat. «Možemo stići u Capetown prijedeset.» Kad su sletjeli u zrakoplovnu luku D. F. Malan u Capetownu, dočekao ih je Klonkie,vozač, koji ih je odmah odvezao uWeltevreden. Shasa i Centaine čekali su ih u oružarnici. Poobiteljskoj tradiciji oružarnica je bila prostorija gdje su se rješavala najneugodnija pitanja. Tuje na velikom kožnom naslonjaču Shasa šibao svoja tri sina. Poziv u oružarnicu nije se nikadolako shvaćao, pa je Isabella ustreptala od zabrinutosti kad je s Garrvjem ušla unutra. Nana iShasa bili su na nogama, jedno uz drugo, iza starog radnog stola. Njihova lica bila su takoturobna da je Isabella naglo stala. Garry se sudari s njom, ali ona se ne obazre na to. «Što jebilo?», upita preplašeno. Zatim spazi da je i Nanny tu, uz kameni kamin. Plakala je: lice jebilo oteklo, oči prošarane krvlju. U ruci je stiskala mokri rupčić. «Oh, gospodična Bella»,zajeca. «Žao mi je, malena. Morala sam to učiniti... za tvoje dobro...» «O čemu pričaš,Nanny?» Isabella krene prema starici da je utješi... i opet stane. Osjećaj propasti svlada je kadspazi što se nalazi na stolu ispred Nane i Shase. «Nanny, što si učinila?», promrmlja,skamenjena i preplavljena očajom. »Uništila si nas.» Na stolu je bio njezin dnevnik uvezan ukožu. Nanny je kopala po njezinom sefu. «Uništila si mene i mog sina. Oh, Nanny, kako simogla?» Dnevnik je bio otvoren na stranici na kojoj je bio uvojak Nickvjeve kose. A porednjega na stolu su bile vunena cipelica i kopija rodnog lista. «Glupo staro njuškalo!» Isabellingnjev bukne. «Nikad nećeš shvatiti koliko si zla napravila. Ubila si mog Nickvja. Neću tinikad oprostiti, nikad.» Nanny zastenje iz očaja, potom prekrije usta mokrim rupčićem ipobjegne. «Bella, učinila je to zato jer te voli», reče strogo Shasa. «Učinila je ono što si timorala učiniti prije osam godina.» «Nije ju se ticalo. Ne tiče se nikoga od vas. Vi ne možeterazumjeti. Umiješate li se, izložit ćete groznim opasnostima Nickvja i Ramona.» Isabellapotrči do stola, zgrabi dnevnik i stisne ga na grudi. «Moj je! Nemate se pravo miješati.« «Štose dogada?», Garry priđe uz bok Isabelli. «Daj, Bella. Ako si u problemima, svih se tiče.Obitelj smo. Složni smo.» «Da, Bella. Garry je u pravu. Složni srno.« «Da si se odmahobratila nama...», Centaine zašuti i sjedne za stol. «Ali, izlišno je žaliti. Moramo riješitiproblem... svi zajedno. Sjedni, Bella. Pričaj nam o Nickvju i Ramonu.» Isabella zatetura,zbunjena i rastrgana osjećajima. Garry je mišićavom rukom zagrli oko ramena kako bi jepridržao. «Bella, sve je u redu. Svi smo na tvojoj strani. Tko je Nicky? Tko je Ramon?»«Nicky je moj sin, a Ramon je otac», reče u pol glasa Isabella i skrije lice u široke bratovegrudi. Pustili su je da se malo isplače, potom Centaine podigne slušalicu. «Pozvat ću doktoraSaundersa. Može joj dati injekciju za smirenje.» Isabella se naglo okrene. «Ne, Nana, netrebam ništa. Pribrat ću se. Daj mi još minutu.» Centaine spusti slušalicu i Garry povedeIsabellu do kožnog dvosjeda i sjedne uz nju. Shasa sjedne s druge strane i pridrži je. «Dobro»,reče na posljetku Centaine. «Dosta. Moći ćemo plakati kasnije. Sada se moramo baciti naposao.» Isabella se ispravi, a Shasa izvadi rupčić iz džepa i pruži joj ga. «Ispričaj kako se svedogodilo«, zapovjedi Centaine. Isabella duboko udahne. «Upoznala sam Ramona na koncertuRolling Stonesa u Hyde Parku, kad sam s tatom živjela u Londonu», promrmlja. Potomnastavi snažnijim glasom. Pričala je gotovo pola sata. Objasni zašto se ona i Ramon nisumogli vjenčati i zašto su otišli u Španjolsku za Nickvjevo rođenje. «Namjeravala sam gadovesti ovdje u Weltevreden. Ja i Ramon računali smo da ćemo se vjenčati čim budeslobodan.» Ispriča da su Ramon i Nicky oteti i opiše mučenje kojemu je bio podvrgnut sin te

moru u koju se od tog trenutka pretvorio njezin život. «Što su htjeli od tebe ti tajanstveniljudi? Koju si cijenu morala platiti za Ramonov i Nickvjev spas? Što si im morala dati uzamjenu za mogućnost da budeš s Nickyjem?», upita Shasa grubim glasom. Centaine udarištapom po parketu. «Zasad to nije važno. Kasnije ćemo o tome.» «Ne.» Isabella odmahneglavom. «Najbolje da odgovorim. Nisu htjeli ništa od mene. Mislim da su kanili natjeratiRamona da učini nešto za njih, a uzvraćali su mu tako što su meni dopuštali da im dođemobojici u posjet... Ramonu i Nicholasu.» «Bella, to je laž», optuži je Shasa. «Ramon Machadote ikorištava. Prisiljena si raditi za njega i njegove gazde.» «Ne!» Bila je preneražena što jeotac tako lako raskrinkao njezine laži. «Ramon je nezaštićen poput mene. Ucjenjuju nas iprijete nam...» «Dosta, Bella», prekine je Shasa. «Ti si ta koja je prisiljena platiti cijenu. Talacje Nicholas. Ramon je lutkar koji vuče konce.» «Ne!», krikne prestravljeno Isabella.«Griješiš! Ramon je...» «Ja ću ti reći tko je i što je Ramon de Santiago y Machado. Da, ti sinam dala rodoslovlje, puno ime i datum rodenja», nastavi Shasa, a Isabella stisne dnevnik nagrudi. «Znaš da imamo prijatelje u Izraelu. Jedan od njih direktor je Mossada. Nazvao sam gai propustio je Ramonovo ime kroz njihova računala, koja su povezana s CIAinim. I našesigurnosne službe imaju dosje na ime Ramon de Santiago y Machado. U protekla tri danaotkad mi je Nanny predala dnevnik otkrio sam mnogo zanimljivih činjenica o tvom Ramonu.»Naglo ustane i ode do stola. Otvori jednu ladicu i vrati se sa smotkom koji baci na stolićispred kćeri. Bio je pun isječaka iz novina, fotografija, dokumenata i računalnih ispisa. ili«Jučer navečer stigao je iz Tel Aviva diplomatskom poštom. Nisam te zvao dok ga nisamproučio. Zanimljivo štivo.» Shasa uzme jednu fotografiju iz hrpe. »Trijumfalni ulazak FidelaCastra u Havanu u siječnju 1959. Na drugom jeepu su Che Guevara i Ramon.» Potom Shasaokrene drugu crnobijelu fotografiju. «Kongo 1965. Brigada Patrice Lumumba. Ramon jedrugi bijelac slijeva. Leševi su masakrirani pobunjenici iz plemena Simba.» Uzme novu.«Ramon s rođakom Fidelom Castrom nakon Zaljeva svinja. Čini se da je Ramon imaopresudnu ulogu u prikupljanju tajnih informacija o organizaciji iskrcavanja.« Pokaže drugefotografije. «Ova je novija. Brigadir Ramon de Santiago y Machado, načelnik afričkog odjelaČetvrte uprave KGBa, prima od Brežnjeva Orden Lenjina. Lijepo mu stoji odora, zar ne,Bella? Vidi koliko odličja.» Isabella ustukne kao da je fotografija koju joj je otac pružio crnamamba. Garry se nagne i uzme fotografiju iz Shasine ruke. «To je Ramon?», upita sestrustavljajući joj je pred oči. Ona spusti glavu i ne odgovori. «Hajde, Bella. Moraš reći istinu. Jeli to tvoj Ramon?» Isabella je i dalje šutjela. Shasa nastavi: «Sve je to prevara. Vjerojatno teodabrao kao žrtvu i gotovo je sigurno da je upravo on organizirao otmicu i mučenje tvog sina.Otad se poigravao s tobom. Jesi li znala da mu je nadimak El Zorro dorado? Čini se da ga jesam Gastro tako prozvao, Zlatna lisica.» Isabella se trgne i podigne glavu. Sjetila sekomentara padobranca Josea, koji ju je tada začudio. «Pele je mladunac Lisice, El Zorra.» I tamala sitnica prisili je da se suoči sa stvarnošću. «E1 Zorro... da.» Njezino se lice skameni.Prva iskra žarke mržnje bljesne joj u očima. Nagonski se obrati baki. «Što ćemo poduzeti,Nana?», upita. «No, prvo ćemo izbaviti Nicholasa», reče energično Centaine. «Ne znaš štogovoriš, Nana», prigovori joj Garry. Bio je zgranut. «Ja uvijek znam što govorim«, odlučnoodvrati Centaine CourtenevMalcomess. rt «Garry, tebi povjeravam zadatak. I on ima prednostpred svima drugim. Dobit ćeš sve što ti zatreba. Trošak nije važan. Dovedi mi tog dječaka:samo je to važno. Jesam li bila jasna, mladiću?» Zaprepašteni izraz polako nestane i naGarrvjevu licu pojavi se smješak. «Da, Nana, bila si više no jasna.» Garry je oružarnicu uWeltevredenu pretvorio u središte operacije. Mogao je birati između desetak dvorana zasjednice tvrtke Courteney, ali nijedna nije imala sigurno obiteljsko ozračje te prostorije koja jedugo bila središte njihovih života. Nitko se ne suprotstavi toj odluci. »Problem se tiče samoobitelji. Nećemo miješati nikoga drugog, osim ako nije apsolutno nužno», upozori ih.Smjestio je po jednu ploču na tronošcu sa svake strane stola. Na jednoj je bio veliki zemljovidAfrike južno od Sahare. Druga je zasad bila prazna, izuzev jedne fotografije koju je zakvačio

na vrhu. Bila je to Nicholasova fotografija koju je Isabella snimila na plaži. Dječak je bio ukupaćim gaćicama, kose kuštrave od soli i vjetra, i radosno je gledao u objektiv. «Da nezaboravim o čemu se radi», pojasni Garry. «Hoću da mi se to lice ureze u um. Kako je Nanarekla... odsad je samo to važno. To lice. Taj dječak.» Namršti se. «Onda, mali Nicky, gdjesi?» Obrati se Isabelli koja je sjedila za stolom i stavi ispred nje veliku knjigu posvećenuzrakoplovima iz cijelog svijeta. «Onda, Bella. Pretpostavimo da si iz Lusake u tu bazu gdje siposjetila Nickvja prebačena ruskim vojnim transportom. Da vidimo o kojem se zrakoplovuradilo.» Otvori knjigu i počne je listati. «Evo», reče Isabella pokazujući ilustraciju. «Sigurnasi?», upita Garry naginjući se preko njezina ramena. «Iljušin IL 76, po NATOovom nazivljuCandid», reče, čitajući naglas. «Prema godišnjaku, razvija brzinu leta između 750 i 800kilometara na sat.» Zapiše bilješku u notes. «Kažeš da je smjer bio 300 magnetskih stupnjevai da je let trajao dva sata i pedeset šest minuta. Znamo da je mjesto na obali Atlantika...označit ću na zemljovidu.» Garry priđe zemljovidu i baci se na posao kutomjerom i šestarom.«Garry...» Isabella je bila zabrinuta. «Ako je Nicky bio tamo prošle godine, to ne znači da je isada tamo, zar ne?» «Ne, naravno», potvrdi Garry ne okrećući se. «Ali, iz onoga što si namispričala čini se daje Nicky trajno smješten u tom kampu. Išao je u školu i živio je u njemudovoljno dugo da nade prijatelje i postane poznat kao nogometaš... Pele?» Okrene se inasmiješi joj se kroz naočale kao privržena crvena ribica. «Znamo iz izvora bliskih izraelskoji južnoafričkoj tajnoj službi da tvoj prijatelj El Zorro djeluje još uvijek u Angoli. Vidio ga je uLuandi CIAin agent prije manje od dva tjedna. A od negdje moramo početi planirati. Dok nebudemo sa sigurnošću znali da Nicky nije tamo, pretpostavit ćemo da jest.» Odmakne se odzemljovida. «Evo», progunda. «Mora biti sjeverno od Luande i južno od granice sa Zairom. Utom području ima pet, ne, šest ušća rijeka na nekih sto pedeset kilometara udaljenosti jedno oddrugog. Bočni vjetar mogao je izazvati Candidovo skretanje s pravca od deset stupnjeva ujednu ili drugu stranu.» Vrati se do stola i uzme list za crtanje na kojemu je Isabella posjećanju nacrtala mapu sletne staze i ušća rijeke. Prouči ga u nedoumici, potom odmahneglavom. «Može biti bilo koja od šest rijeka koje se pojavljuju na zemljovidu.« Prouči gapažljivije. «Tabi, Ambriz, Catacanha, Chicamba, Mabubas i Quicabo... podsjeća li te neko odovih imena na nešto, Bella?» Ona odmahne glavom. «Nicky je bazu zvao Tercio.»«Vjerojatno se radi o kodnom imenu», reče Garry i zakvači crtež pored Nickvjeve fotografije.«Neku primjedbu?« Okrene se prema Centaine i Shasi. «Što kažeš, pater?» «Tisuću jekilometara daleko od granice Namibije, nama najbližoj prijateljskoj državi. Možemo isključitipokušaj da dođemo do Nickyja kopnom.» «A helikopteri?, upita Centaine. Dvojica muškaracau isti su mah odmahnuli glavama. «Prevelika daljina, bez mogućnosti opskrbe», reče Garry, aShasa potvrdi. «Morali bismo preletjeti ratnu zonu. Prema najsvježijim informacijama,Kubanci imaju solidnu mrežu radara kojima nadziru namibijsku granicu i barem jednueskadrilu lovaca MIG 23 u bazi Lubango, nešto sjevernije od granice.» «A ako uporabiteLear?», bila je uporna Centaine. Otac i sin nasmijaše se. t «Ne možemo umaći Migovima,Nana», odgovori Garry. «A oni su bolje naoružani od nas.» «Da, ali mogli biste ih zaobići,odletjeti na Atlantik i vratiti im se iza leda. Znam da mnogi lovci nemaju veliku autonomijuleta, a Lear može doletjeti do Mauricijusa.» Otac i sin prestali su se smijati i pogledali su se uoči. «Ne misliš valjda da se obogatila jer je bila glupa?», upita Garry i potom se obrati izravnoCentaine. «Pretpostavimo da možemo doći do tamo Learom. A onda? Nećemo moći ni sletjetini uzletjeti... Lear treba stazu od tisuću metara. Kako nam je Bella rekla, tamo je kratka staza icentar za obuku gerilaca pod nadzorom južnoameričkih padobranaca, gotovo sigurnokubanskih. Neće nam predati Nickvja bez otpora.» «Da, predviđam da ćemo se morati boriti»,reče Centaine. «Stoga je došlo vrijeme da pozovemo Seana.» «Sean?» Shasa klimne glavom.«Pajasno.» «Nana, obožavam te!», reče Isabella i uzme telefon. »Međunarodni pozivi? Htjelabih hitnu vezu. Ballantvne Barracks, Bulawayo, Rodezija.« Trebala su dva sata da se vezauspostavi. U međuvremenu Garry je nazvao zrakoplovnu luku i razgovarao sa svojim

pilotima. Lear je već bio na putu za Bulawayo kad je napokon Sean odgovorio. Garry reče:«Ja ću razgovarati s njime.» Uzme slušalicu iz Isabellinih ruku. Razgovarali su manje odminute, a tada Garry rikne: «Sean, ne pričaj gluposti. Lear će biti za sat vremena uzrakoplovnoj luci u Bulawayju da te pokupi. Diži guzicu i hitno kreni. Bude li potrebno,nazvat ću generala Wallsa ili lana Smitha. Trebamo te ovdje. Obitelj te treba.» Spustislušalicu i obrati se Centaine: «Oprosti, Nana.: «Čula sam već taj izraz», promrmlja ona. «Aponekad takav način izražavanja čini čuda.» Sean Courtenev, bojnik postrojbe BallantyneScouts, stajao je ispred prikaza situacije u oružarnici u Weltevredenu i proučavao je nećakovufotografiju. Prije nepuna tri mjeseca promaknut je u čin bojnika i dozapovjednika Izviđača.Roland Ballantvne konačno ga je uspio unovačiti u postrojbu. «Odmah se vidi da je Bellinsin. Na nju je. Ružno derište.» Sean se nasmiješi. «Ne čudi me što ga je tako dobro skrivala.»Isabella mu isplazi jezik. Seanov dolazak pomogao joj je, vratio joj je nadu. Bio je takopouzdan, učinkovit i lijep, a povrh toga isijavao je tako uzvišenu vjeru u svoju snagu ibesmrtnost da je i ona bila navedena povjerovati u to. «Kad će ti opet dopustiti posjetNickyju?», upita Sean. Ona nakratko razmisli. Nije im mogla reći za obećanje da će jojodobriti posjet čim budu završeni pokusi s Cyndexom 25. To bi bilo jednako priznanjuvlastite izdaje pred svima. «Mislim, ubrzo. Nisam vidjela Nickvja gotovo godinu dana. Morabiti uskoro. Sad je to već pitanje dana prije nego tjedana.» «Ne smiješ poći», umiješa seGarry. «Nemamo namjeru prepustiti te još jednom njihovim pandžama.« «Oh, Garry, dajmalo šuti», trgne se Sean. «Naravno da mora poći. Kako ćemo, dovraga, doznati gdje držeNickvja ako ne pođe?» «Mislio sam da...», započne Garry, crven u licu od gnjeva. «U redu»,reče Sean, «da se dogovorimo, i to odmah. Ja vodim operaciju... a ti si odgovoran za logistikui podršku. Slažeš se, Garry?» «Dobro!» umiješa se Centaine. «Tako ćemo. Nastavi, Sean.Objasni kako ćeš izvesti operaciju izbavljenja.« «Evo je, u glavnim crtama. Kasnije ćemorazraditi pojedinosti. Prije svega, moramo prihvatiti misao da se radi o normalnoj napadačkojakciji. Sigurno je da ćemo naići na žestok otpor. Pokušat će nas ubiti... stoga ćemo mi moratipobiti njih prije nego im to pode za rukom. Ne možemo se zavaravati. Ako hoćemo Nickyja,moramo se boriti kako bismo ga odveli. Ipak, ako stvari pođu loše, naći ćemo se u opasnojsituaciji suočavanja s političkom i zakonskom olujom, ovdje i u inozemstvu. Mogli bismo bitismatrani odgovornima za svakakva zlodjela, od terorizma do ubojstva. Jesmo li spremni toprihvatiti?« Sean se okrene i pogleda lica koja su ga gledala. Svi su bez oklijevanja klimnuliglavom. «Dobro. To je riješeno. Sada prelazimo na praktične probleme. Mi pretpostavljamoda Nickvja drže u sjevernoj Angoli, u toj bazi na obali. Bella će otići tamo kao zadnji put. Kadbude tamo s Nickvjem, zvat će nas.» «A kako?», upita Garry. «To je tvoj problem. Imaš naraspolaganju Courteney Communications. Daj im upute da pripreme minijaturni radio ilitransponder. Čim bude na poziciji, Bella će ga aktivirati i tako ćemo je pronaći.» «Dobro»,izjavi Garry. «Imamo one elektronske pokazivače položaja koje koristimo u geološkimistraživanjima iz zraka. Trebali bismo biti u stanju prilagoditi jednog. Kako će ga Bellaprenijeti?« «I to je tvoj problem», grubo odvrati Sean. «Idemo dalje. Dakle, Bella je u ciljanojzoni. Otkrije nam položaj. Mi interveniramo...« «Kako?», opet ga prekine Garry. «Samo najedan način... s mora.» Sean prede rukom preko zemljovida južnog Atlantika do rtakontinenta. «Imamo centar za ribolov i tvornicu ribljih konzerva u Walvis Bayu. Jedna odtvojih novih ribarica s velikom autonomijom, Garry, one koje šalješ u Veema Seamount. Ustanju su razviti trideset čvorova i imaju autonomiju od šest tisuća petsto kilometara.« «Da,kvragu!« Garry se ozareno nasmiješi. «Lancer je upravo okončao period remonta i zamjenedotrajale opreme u Capetovrau. U ovom je trenutku na moru, vraća se u Walvis Bay. Nareditću da ga zadrže tamo, punog goriva i spremnog za plovidbu. Kapetan Van Der Bergprvorazredan je pomorac.« «Reci mu da istovari mreže i svu drugu tešku opremu koja namneće trebati«, nadoveže se Sean. «Točno. A onda ću ugovoriti policu osiguranja koja pokrivamožebitni ratni rizik. Znam što radiš s opremom.« Garrvjev je glas zvučio uvrijeđeno.

«Kvragu, prošle si godine uništio četiri Landcruisera.» «Prestanite se svađati.« Centaine ihodlučno vrati na temu. «Sean, da čujemo. Kaniš li ići uzvodno Lancerom?» «Ne, Nana.Koristit ćemo lakša plovila za iskrcavanje na obalu: gumenjake s izvanbrodskim motorima.Poznaješ li nekoga u pomorskoj bazi Simonstown?» «Poznajem ministra obrane», uključi seBella. «I admirala Keytera.» «Izvrsno!» Sean klimne glavom. «Budući da ćeš nabaviti plovilaza iskrcavanje, pokušaj dobiti i odobrenje da se desetorica mornara jave kao dobrovoljci zamalu zabavu izvan programa. Mornarički komandosi hrabri su momci i spremni su na sve akomogu sudjelovati u pravom sukobu. Zaigraj na kartu da ćemo se pozabaviti jednomANCovom bazom za obuku i da ćemo im time napraviti uslugu.» «I ja poznajem ministra.Poći ću s Bellom na razgovor s njime», reče Centaine. «Jamčim ti da ćeš imati svu potrebnuopremu. Dovoljno je da mi napraviš popis, Sean.» «Bit će spreman sutra ujutro.» «A oružje...ljudi?» «Izvidači», odgovori Sean. «Nema boljih. Osobno sam ih obučio. Trebat ćudvadesetak ljudi i znam koji mi odgovaraju. Odmah ću porazgovarati s RolandomBallantvneom. Zasad je situacija u Rodeziji mirna... sezona je kiša. Posudit će mi ih. Moždaću biti prisiljen slomiti mu nogu, ali će mi ih posuditi. Trebat će im par dana obuke splovilima za iskrcavanje, ali do kraja idućeg tjedna bit će spremni za akciju.» Okrene glavu kIsabelli. «Sad sve ovisi o tebi, Bella. Ti ćeš biti naš lovački pas. Vodi nas do njih, djevojčice.«Jedanaest dana nakon što je poslala šifriranu potvrdu da je Capricorn Chemicals uspješnoiskušao Cyndex 25, Isabella je dobila odobrenje i upute za posjet Nicholasu. Dobila je nalogda se ukrca na let South Afirica Airwaysa za London s usputnim slijetanjem u Kinshasi narijeci Kongo i da se tu iskrca umjesto da produži u London. ine Netko ju je trebao čekati uzrakoplovnoj luci u Kinshasi. «Ovo obećava.« Sean je bio zdovoljan dok je pokazivao prstompo zemljovidu. «Kinshasa je ovdje, tri ili četiri stotine kilometara od predviđenog cilja. Doćiće po tebe na svom kućnom pragu, neće te šetati preko Nairobija i Lusake kao zadnji put.»Pogleda sestru. «Hoće da kreneš na put sljedeći petak? Ako sve bude u redu, to znači da ćešnajvjerojatnije biti na položaju u subotu ili najkasnije u nedjelju. Mi ćemo s Lanceromisploviti iz Walvis Baya čim dođem tamo. Dečki su završili obuku i sva oprema je ukrcana naLancer. Čekaju besposleni gotovo cijeli tjedan... bit će sretni što kreću.» Prouči zemljovid iudari po tipkama kalkulatora. «Možemo biti na poziciji od stotinu nautičkih milja udaljenostiod ušća Konga do ponedjeljka. Što ti misliš, Garry?» Garry ustane i priđe zemljovidu. «Čekatću s Learom na uzletištu u Windhoeku... ovdje. Izvršit ću prvi prelet u ponedjeljak,dvanaestog, noću. Morat ću otići bar osamsto kilometara od obale prije nego li se vratimnazad. To je pretpostavljeni domet kubanskih radara u južnoj Angoli. Osamsto kilometaraudaljenost je koju ne pokriva autonomija eskadrile lovaca smještene u Lubangu.» Pokažekubansku bazu na zemljovidu. «Dobro, onda ću se vratiti do obale na ušću Konga, ovdje, iletjet ću na jug duž obale sve dok ne uhvatim signal Bellinog transpondera.» «Trenutak,Garry», umiješa se Shasa. «Kad smo već kod toga, kako ide?» «Dečki iz CourteneyCommunicationsa obavili su odličan posao u kratkom vremenu koje su imali naraspolaganju.« Otvori torbu. «Evo!» «Pumpa za bicikl?», upita Shasa. «Izgleda da je Nickynogometni as. Zamolio je Bellu da mu donese novu loptu i žalio se da staru stalno morajunapuhavati. Pumpa je prirodni dodatak lopti i ne bi trebala izazvati sumnje. Ova savršenoradi.» Garry pokaže kako pumpa radi: zrak izleti žviždeći. «Transponder je ubačen u drškupumpe i ima bateriju koja traje trideset dana. Uključuje se okretom drške... ovako.» Garipokaže. «Samo je jedan nedostatak. Morali smo ga smanjiti toliko da stane u dršku i stogasmo morali smanjiti snagu emitiranja. Domet mu je manji od dvanaest kilometara, unatočosjetljivoj anteni koju smo montirali na Lear. Morat ću prići jako blizu da bih uhvatio signal.»«A kubanski lovci na sjeveru?», upita zabrinuto Shasa. «Prema južnoafričkoj tajnoj službi,najbliža eskadrila ima bazu u Saurimu. Letjet ću duž obale: čim uhvatim Bellin signal, vraćamse na pučinu. Isplanirao sam sve: ako me kubanski radari i otkriju dok ulazim u angolskizračni prostor i dignu se lovci iz Saurima, trebao bih biti u stanju vratiti se nazad prije no što

me sustignu.» «A rakete SAM?» «Opet prema tajnoj službi, kubanske postrojbe naoružaneprojektilima SAM su sve na jugu.» «A ako tajna služba griješi?» «Oh, paterl Sean se izlažemnogo većoj opasnosti od mene.» «Ali, to je više ili manje Seanov posao i on nema ženu ičetu djece.« «Želimo li izbaviti Nickvja ili ne?» Garry okrene leda ocu kako bi prekinuoraspravu. «Dakle, gdje sam stao? Ah, da, uhvatim Bellin signal, vratim se na pučinu i stupimu radiovezu s Lancerom na ušću Konga. Javim položaj baze i vratim se kući.» «Mislim», rečeShasa nehajnim glasom, «da ću poći s tobom, Garry.» «Ma daj, pater. Drugi svjetski ratodavno je gotov. Ponašaj se kako priliči tvojim godinama.« «Ja sam te, sinko, naučio letjeti ijoš sam uvijek vještiji od tebe.» Garry pogleda Nanu tražeći njezinu podršku, ali kad je vidioda ne reagira, digne ruke uvis i nasmiješi se. «Sretan ti let, skiperu.» «Dovidenja, Nana.»Isabella očajnički zagrli staru gospodu. «Moli za nas.» «Ti se pobrini da mi dovedešpraunuka, gospodična. Ja i on morat ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme.» i Isabella seobrati Shasi. «Tata, volim te.» •! «Manje no što ja volim tebe.» «Bila sam glupa. Trebala samimati povjerenja u tebe, trebala sam ti ispočetka sve reći.» Isabella proguta knedlu. «Učinilasam grozne stvari, tata, i još ti nisam ništa rekla o njima. Ne znam hoćeš li mi moći oprostiti.»«Ti si moja djevojčica.» Shasin je glas bio promukao. «Moja draga, jedina kći. Vrati se živa izdrava... i dovedi sa sobom svoga malog.» Isabella ga poljubi i snažno ga zagrli. Potom seokrene i trkom uđe u čekaonicu međunarodnih letova zračne luke lan Smith. Centaine i Shasadugo su nepomično stajali. Zvučnici su već najavljivali let. «Posljednji poziv svim putnicimaleta SA 516 Sout African Airwaysa za Kinshasu i London.» Centaine se okrene i uhvati sinapod ruku. Šepala je oslanjajući se na štap. Bolovi u nozi su se pogoršavali kad god je bilazabrinuta ili pod pritiskom. Vozač je parkirao auto kod glavnog ulaza i prometni policajacpokušavao gaje maknuti. Shasa smjesti Centaine na stražnje sjedalo, potom otvori druga vratai sjedne do nje. «O nečemu još nismo pričali.» Centaine ga uhvati za ruku. «Da», složi seShasa. «Znam što hoćeš pitati. Što su iznudili od Belle? Koju je cijenu bila prisiljena platiti?««Godinama je radila za njih, od djetetova rođenja. Očito je.» «Ne želim ni pomisliti na to.»Shasa uzdahne. «Ali, znam da ćemo se prije ili poslije morati suočiti sa stvarnošću. Gad kojiju je doveo u tu tragičnu situaciju je general KGBa... dakle, znamo tko su Bellini gospodari.«Shasa.» Centaine je oklijevala, ali onda njezin glas postane opet odlučan. «Sjećaš seskandala Skylight?» «Nikad ga neću zaboraviti.« «Došlo je do curenja informacija... izdaje»,podsjeti ga Centaine. «Bella nije znala ništa o Skvlightu. Držao sam je izvan toga.» Shasinareakcija bila je trenutačna. «Sjećaš se izraelskog atomskog fizičara koji je došao u DragonsFountairil Kako se ono zvao... Aaron i još nešto? Bella je imala avanturu s njim. Ti si mirekao da je njezino ime bilo u registru sigurnosne službe u Pelindabi. Provela je noć sfizičarom.« «Mama, ne želiš valjda reći...» Shasa ušuti. «Bože moj, pomisli na informacijekoje su joj bile godinama dostupne. Kao senatorica i kao moja pomoćnica dobila je na stolgotovo sve najtajnije ARMSCORove projekte! «Projekt Cyndex u Capricornu.» Centaineklimne glavom. «Prije nekoliko tjedana prisustvovala je pokusima. Zašto su joj baš sadaodobrili posjet Nicholasu? Što misliš, je li im prenijela neku važnu informaciju?« Dugo sušutjeli, a onda Shasa tiho upita: «Gdje završava odanost obitelji i nekom našem djetetu... agdje počinje obveza prema našoj zemlji?» «Mislim da ćemo se ti i ja vrlo brzo morati suočiti stim problemom«, uzdahne stara gospoda. «Ali, prvo se potrudimo privesti kraju ovaj drugiposao.» Lancer je bio privezan na molu pored tvornice konzerva Courteneyu Walvis Bayu.Ribarica je bila duga osamdesetak metara, ali je izgledala kao moderni putnički brod. Bila jesagrađena za brzi dolazak do bilo kojeg ribolovnog područja bilo kojeg oceana i rad u njemu,mogla je mjesecima biti na moru i jednako se brzo vratiti u luku. Sean ju je promatrao s mola.Nije mu se dopadala jarka žuta boja: bila je preupadljiva. S druge strane, rampa na krmiolakšavala je iskrcavanje i ukrcavanje čamaca. Kako bilo, sad je prekasno za promjenu boje,pomisli. Polovica Izviđača bila je poredana uz ogradu ribarice: čim su ga prepoznali, zapjevalisu Why Was He Born So BeautifuP. Sean im uputi prostačku gestu. «Nemate poštovanja!,

pobuni se i trkom prede ukrcajni most. Sretni što ga vide, Izviđači se okupe oko njega kako biga pozdravili. Njihov je polet velikim dijelom bio simptom dosade: za te borce tjedanbesposličarenja bio je gotovo nepodnošljiv. Bili su odjeveni kao ribari, u pohabane blijedetraperice i pokidane majice s vunenim kapama na glavi. Narednik Esau Gondele bio ječistokrvni Matebele i stari suborac iz desetine sukoba i bitaka. Vojnički pozdravi Seana,potom mu se nasmije. Sean ga udari šakom u rame. «Nisi u odori, Esau. Smiri se, brate.»Dvanaest od dvadeset Izviđača koje je Sean izabrao bili su Matabele, ostali su bili mladirodezijski bijelci, gotovo svi sinovi stočara, lovočuvara i rudara, odrasli u divljini. MeduIzviđačima boja kože nije bila važna. Jednom je prilikom Esau Gondele rekao Seanu:»Najbolji lijek protiv rasizma jest naći se pred nekim tko puca na tebe. Ti bokca, tada nijevažna boja kože onoga tko spašava tvoju kožu... bio bijelac ili crnac, želiš ga zagrliti.» Seanse malo brinuo za mornaričke komandose koji su došli iz Simonstowna kako bi se pobrinuliza gumenjake. Svi su bili mladi i čvrsti Afrikaneri, pa su mogli imati problema suključivanjem u tu rasno miješanu skupinu. «Slažete se s rock spidersimab, upita Sean EsauaGondelea uporabivši uvredljiv žargonski izraz za Afrikanere. «Neki su već postali mojiprijatelji, ali ne bih volio da netko od njih oženi moju sestru», odgovori kroz smijeh Matabele.«Ne, ozbiljno, Sean, dečki su na mjestu. Znaju svoj posao. Rekao sam im da me ne morajuzvati baasie i prihvatili su šalu.» «Dobro, narednice. Isplovit ćemo kad padne noć. Malo jevjerojatno da ovdje netko obrati pažnju na nas. Ali, ne treba riskirati. Ti i ja provjerit ćemoopremu prije no što isplovimo i čim krenemo dat ćemo upute dečkima.» Prostorije u koje jebila smještena posada bile su spartanski uređene i male. Izviđači i šest komandosa nagurali suse u menzu sjedeći po stolovima i ležajima. U nekoliko se minuta zrak ispunio dimomcigareta dok se Lancer teško ljuljao i valjao u hladnoj zelenoj Benguelskoj struji. Svi Izviđačikoje je Sean izabrao bili su iskusni mornari koji su vršili ophodnje po nemirnim vodamajezera Kariba. Nije pozvao Matatua jer je patio od morske bolesti. Da je bio na brodu, maliNdorobo bi povratio dušu. Bilo je čudno krenuti u akciju bez Matatua, kao krenuti na put beztalismana svetog Kristofora. Matatu je bio njegova sretna karta. Sean odagna tu misao ipogleda po punoj menzi. «Vidite li svi dobro?» Sean je pribadačama pričvrstio zemljovide nazid. Svi potvrdiše. «Krenuli smo ovamo.» Sean pokaže na zemljovidu. «Zadatak nam jeotmica dvoje zarobljenika, jedne žene i jednog dječaka.« Počela su dobacivanja i Sean senaceri. «Sve je u redu, ne bojte se. Bit će puno neprijatelja i moći ćete pucati koliko vam srceželi, gospodo. Sezona lova je otvorena.» Dobacivanja su prepustila mjesto ironičnimuzvicima. Sean pričeka da utihnu. «Evo skice područja koje je naš cilj. Kao što vidite, nijebogzna što, ali omogućava da si dočaramo što nas čeka. Predviđam da ćemo zarobljenike naćiu ovom kompleksu blizu obale, najvjerojatnije u ovoj kućici. Ja ću voditi ekipu za izbavljenje.Iskrcat ćemo se na kopno s tri gumenjaka.» Sean opazi Esaua Gondelea koji je pomno slušaosjedeći između dva južnoafrička komandosa. Njih trojica zajedno su pušili cigaretu dok su gaslušali. «Kakve veze ima sada apartheid?» Sean se nasmije u sebi i nastavi. «Bude li ozbiljnihproblema, bit će ih duž ove ceste uz rijeku koja ide od terorističkog kampa do sletne staze,ovdje i ovdje. Narednik Gondele vodit će skupinu za podršku koja će krenuti uzvodnorijekom s preostala tri gumenjaka i prepriječiti cestu kako bi zaustavila neprijatelje. Morateizdržati trideset minuta nakon što čujete prvi pucanj. Tako ćemo mi imati dovoljno vremenada oslobodimo zarobljenike. Potom ćete se povući, spustit ćete se niz rijeku i krenuti premapučini na sastanak s Lancerom. Jednostavno je, ali treba brzo djelovati. Nećemo se zadržati nisekunde dulje no što je nužno, ali ubijete li kojeg neprijatelja kad ste već tamo, nitko vamneće zamjeriti. Dobro, sad ćemo sve podrobno ponoviti, a sutra ćemo vježbati spuštanjegumenjaka u more i njihovo podizanje na brod. Vježbat ćemo svaki dan, a vježbat ćemo i soružjem te pripremati opremu... Nećete imati puno vremena za pisanje pisama prije no što seu utorak, trinaestog, noću, iskrcamo na obali. Otkažite sve obveze tog dana. Nemojtezaboraviti. Zrakoplov je sletio u Kinshasu po tropskom pljusku. Kiša je rominjala po

prozorima dok je zrakoplov rulao po stazi, a Isabella je pokisnula u nekoliko sekundapotrebnih da iziđe iz zrakoplova i ude u autobus. Kako joj je bilo obećano, netko ju je čekaokad je izišla iz odjeljka carina i imigracija. Mladi pilot lijepe vanjštine bio je u letačkomkombinezonu bez oznaka. Kad ju je pozdravio na španjolskom, Isabella prepozna kubanskiakcent. Pilot se ponudio da joj ponese kovčeg i kutiju s darovima za Nickvja i bezobrazno jojse nabacivao dok su razlupanim taksijem išli od glavnog terminala zrakoplovne luke donjezina privatnog sektora. Kiša je prestala prije no što su došli do tamo. Iako je nebo još bilopokriveno velikim oblacima, vrućina i vlaga otežavale su disanje. Pilot je utovario prtljagu umali jednomotorac. Isabella nije prepoznala tip: bio je boje pijeska i na boku mu je bio ispisanneki zagonetan broj. «Moramo li letjeti po ovom nevremenu?», upita Isabella. «Nije liopasno?» «Ah, gospodo, umrete li, umrijet ćete u mom zagrljaju... krasne li smrti!» Čim suuzletjeli, stavi joj ruku na bedro kako bi joj skrenuo pažnju na vidik. «Držite ruke naupravljaču i oči na ruti.» Isabella odgurne ruku pilota, koji se blistavih očiju glasno nasmijekao da je pokleknula pred njegovim čarima. Isabella se nije dugo ljutila. Svaka minuta letapotvrđivala je da idu u bazu gdje je zadnji put vidjela Nickvja. Nakon dva sata ugleda ispredsebe sivo prostranstvo Atlantika ispod niskih oblaka. Pilot okrene na jug duž obale. Isabella senamjesti u sjedalu. I Bila je presretna. Prepoznala je vijugavu rijeku i ušće. Pilot spusti krilca izapočne spuštanje na stazu od crvene zemlje. Nicky, pomisli. Uskoro, dečko moj, uskoroćemo opet biti slobodni. Opazi ga dok je zrakoplov rulao stazom i potom stao. Stajao je nastražnjem sjedalu jeepa. Narastao je pet centimetara i noge su mu bile premršave i nezgrapneu odnosu na ostatak tijela. Kosa je bila duža i ispadala je kovrčajući se iz maskirne beretke, alioči su ostale iste, njihova prekrasna zelena bistrina iskrila je čak i na toj udaljenosti. Čim jeprepozna, mahne rukama iznad glave i bijeli zubi bljesnuše na lijepom preplanulom licu. Snjim su u jeepu bili vozač i Jose, kubanski padobranac. Kad je Isabella izišla iz zrakoplova,radosno se nasmijaše kao Nicky. Nicky skoči na tlo i potrči joj u susret. Isabella na trenutakzaneseno pomisli da će joj se baciti u zagrljaj: međutim, svlada se i pruži joj ruku. «Dobrodošla, mama.» Isabella ostane bez daha. »Radostan sam što te opet vidim.» «Bok, Nicky»,reče mu glasom napuklim od uzbuđenja. «Tako si narastao da te gotovo nisam prepoznala.Postaješ muškarac.« Nickvja je obradovala ta primjedba. Zadjene palce za pojas izapovjednim glasom reče Joseu i vozaču: «Uzmite prtljagu moje majke.» «Odmah, generalePele.» Jose ga u šali vojnički pozdravi i obrati se Isabelli. «Zdravo, senora. Jedva smo čekalida dođete.» Postala sam ljubimica sviju, cinično pomisli. Uzme iz kutije dva pakiranjacigareta Marlboro i dade jednu Joseu, a drugu vozaču. Njezina popularnost dodatno poraste: uAngoli su zapadne cigarete bile konvertibilna valuta. Dok je vozio jeep prema plaži, Nicholasje nastavio veselo čavrljati. Premda je Isabella pokazivala živo zanimanje za sve što je sinradio nakon njihova zadnjeg susreta, gledala je oko sebe mnogo pažljivije no tijekomprethodnog posjeta. Sada je postala svjesna da je napravila ozbiljne pogreške u približnojskici koju je nacrtala Seanu. Baza za obuku bila je proširena: sad je u njoj vjerojatno bilosmješteno više tisuća vojnika, a primijetila je i nekoliko topova pokrivenih maskirnimmrežama: izgledali su kao protuavionski topovi duge cijevi. Nešto dalje Isabella uoči višeparkiranih kamiona s paraboličnim antenama radara okrenutim k nebu, pa pomisli na svog ocai Garrvja koji su Learom trebali preletjeti kamp. Nije imala načina da ih obavijesti o svim timpromjenama. Kad su došli do kompleksa na obali, Isabella provjeri udaljenost na brojčanikukilometraže: 3,6 kilometara od staze do mora... mnogo manje no što je procijenila. Upita semože li to dovesti u opasnost operaciju izbavljenja. Pojačanje je moglo pristići mnogo brže nošto je Sean računao. Jose odnese prtljagu u stražarnicu. Isabellu su dočekale dvije žene koje suje pregledale prilikom prethodnog posjeta, ali bile su manje službene i prijateljskijenastrojene. «Donijela sam vam dar», reče Isabella i preda svakoj od njih bočicu parfemaodabranu više zbog veličine nego zbog ugodnog mirisa. Dvije žene staviše na sebe tolikoparfema da se gotovo više nije dalo disati. Tek nakon nekoliko minuta počeše pregledavati

prtljagu. Ovaj put fotografski aparat prošao je bez primjedaba, a obje su se zadržale nakozmetici. Isabella im ponudi da probaju ruž i one lakomo prihvate, a onda su se počele divitiishodu u njezinom ogledalcu. Ozračje je bilo kao da se radi o susretu starih prijateljica, a ne osigurnosnoj provjeri. Kad je došao red na kutiju s darovima za Nicholasa, bilo je očiglednodaje pažnja dviju žena oslabila. Jedna uzme ispuhanu loptu. «Ah, Pele će biti jakozadovoljan», uzvikne. Potom Isabella osjeti kako joj se živci napinju kad vidje da uzimapumpu. «Za loptu», objasni. «Da, znam, za napuhavanje.« Žena letimično pregled pumpu ivrati je u kutiju. «Oprostite na smetnji, senora. Ali, moramo obaviti svoju dužnost.«»Svakako. Razumijem«, reče Isabella. d17 «Ostat ćete s nama dva tjedna. Pele je nestrpljivočekao Vaš dolazak. Dobar je dečko. Svi ga vole, svi se ponose njime.» Pomogne Isabelli daodnese prtljagu u istu kućicu koja joj je bila dodijeljena i zadnji put. Nicholas je sjedio nakrevetu i već je bio u kupaćim gaćicama. «Dođi, mama, idemo plivati. Hajdmo se utrkivatitko će prvi do grebena.» Kad su navečer ostali sami, Isabella je sinu predala darove. Iako muje najdraža bila nogometna lopta, Nicholasu su se svidjele i knjige i odjeća. Donijela mu je nizraznobojnih surferskih hlača i majica koje su ga oduševile, kazetofon Sony i puno kazeta.Nicky je najviše volio Creedence Cleanvater Revival i Beatlese. «Znaš plesati rock rolR»,upita Isabella. «Naučit ču te.» I ubaci kazetu Johnnvja Hallidavja. Vrtili su se po kućici ukupaćim kostimima glasno se smijući sve dok ih Adra nije pozvala jer je večera bila spremna.Adra je bila zatvorena i šutljiva kao uvijek. Isabella se nije obazirala na nju i usredotočila jepažnju na sina. Naučila je puno viceva o slonovima kako bi ga nasmijala. «Kako znaš da jeslon ušao u hladnjak? Vide mu se tragovi u maslacu.» Nickvju se taj jako svidio i sada onispriča vic koji je čuo od Josea, padobranca. Isabella ostane bez daha. «Znaš što to znači?»,upita nervozno i preplašeno. «Naravno. Pokazala mi ju je jedna velika djevojčica u školi.»Isabella odluči da je mudrije ne produbljavati temu. Kad su ga spremile na počinak, dok ju jeAdra pratila do njezine kućice, Isabella upita: «Gdje je markiz Ramon? Je li ovdje?» Adra seoprezno obazre oko sebe prije odgovora. «Ne. Doći će brzo, mislim, sutra ili prekostutra.Kaže da će doći k Vama i da Vas voli.» Kad je ostala sama, Isabella uoči da drhti na samupomisao da će se opet susresti s Ramonom, sad kad je znala tko je on zapravo. Pomisao damora voditi ljubav s njim bila je nepodnošljiva: nije bilo sumnje da će primijetiti da su senjezini osjećaji promijenili. A mogao je odvesti Nickvja ili je zatočiti. «Bože, molim te, daj daSean stigne prije no što dođe Ramon. Drži ga dalje od mene do tog trenutka.« Noć jeprobdjela skamenjena od straha da će se Ramon iznenada pojaviti i da će ga morati primiti upostelju. Kao prošli put, Isabella i Nicholas proveli su dva dana plivajući i igrajući se na plažis Dvadesetšestim. Štenac je postao nespretan pas duga repa, obješenih ušiju i tužnih očiju.Nicholas ga je obožavao. Spavao je s njim u krevetu. Isabella mu nije to mogla zabraniti, iakosu dječakove noge bile pune ugriza buha. U ponedjeljak navečer, dok je promatrala Nicholasakoji se spremao na počinak, Isabella uzme pumpu za bicikl s police gdje je sad nova loptaimala počasno mjesto. Okrene dršku i začuje tiho škljocanje kad se uključio transponder.Vrati pumpu na policu baš kad se Nicholas vratio iz kupaonice sav mirišljav od zubne paste sokusom mente koju mu je donijela iz Capetowna. Dok se Isabella naginjala nad krevet da binamjestila mrežu, dječak joj neočekivano baci ruke oko vrata. «Volim te, mama», promrmljastidljivo, a ona ga zagrli. Nicholas je imao mekana i vlažna usta, mirišljava od zubne paste, iona osjeti kako će joj srce puknuti. U neugodi zbog njezinog iskaza ljubavi, dječak se okrene,navuče plahtu do brade, zatvori oči i počne hrkati. «Lagan ti sanak, Nicky. I ja tebe volim...svim srcem», prošapta Isabella. Krene prema svojoj kućici. Grmljavina je gunđala i munje subljeskale na noćnom nebu. Podigne lice i velika mlaka kap padne joj nasred čela. U Learu jevladao nijemi muk. Bili su na dvanaest tisuća metara, gotovo najvećoj visini koju su moglidosegnuti, kako bi postigli veću autonomiju i brzinu. »Neprijateljska obala ispred nas», rečeShasa tiho, a Garry se nasmije. «Hajde, pater. To se može čuti samo u filmovima o Drugomsvjetskom ratu.» Bili su iznad oblaka, u začaranom svijetu posrebrenom mjesečinom. Ispod

njih su oblaci bili sjajni poput alpskih ledenjaka. «Na sto milja smo od ušća Konga.» Shasaprovjeri položaj na zaslonu navigacijskog sustava. «Morali bismo biti otprilike u okomici spoložajem Lancera.» «Bolje da ih pozovemo«, predloži Garry i Shasa promijeni frekvenciju.«Hej, Donald Duck, ovdje Magic Dragon. Čujete me?» «Zdravo, Dragon. Ovdje DonaldDuck. Čujemo vas deset i deset.» Odgovor je uslijedio odmah i Shasa se s olakšanjemnasmijao prepoznavši glas najstarijeg sina. «Vjerojatno Sean ima palac na prekidaču«,promrmlja i namjesti mikrofon. «Budite spremni, Duck. Idemo za Disneyland.» «Sretan put.Duck je u pripravnosti.» Shasa se okrene na sjedalu kopilota i pogleda u putničku kabinuLeara. Dva tehničara Courteney Communicationsa nagnuli su se nad aparaturu. Trebalo jedeset dana da instaliraju sve nove specijalne elektroničke instrumente. Gotovo svi bili su novinovcati, u fazi testiranja u ARMSCORu i još nisu bili predani zrakoplovnim snagama. Nisubili pričvršćeni za kostur Leara, već su ih za pod pridržavali remeni i vijci. Dva usredotočenalica bila su otrovno zelena od svjetla zaslona, a goleme slušalice izobličavale su obrise glava.Shasa uključi interfon. «Kako ide, Len?» Glavni inženjer podigne pogled. «Nikakva aktivnostradara. Primamo normalne radioveze iz Luande, Kinshase i Brazavillea. Nikakav signal odcilja.» «Nastavite.» Shasa se okrene. Znao je da novi instrument za nalaženje frekvencijepretražuje sav raspon. Trebao je hvatati sve vojne radioveze iz Luande i baze u Saurimu.Antena montirana na trbuhu Leara trebala im je otkriti jesu li ih uhvatili neprijateljski radari.Len, radijski stručnjak, bio je odabran jer je savršeno govorio španjolski i mogao je pratitiradioveze između Kubanaca. «Dobro, Garry.» Shasa dodirne sinovu ruku. «Sad smo iznadušća Konga. Novi smjer je 175.» «Novi smjer 175.» Garry okrene Lear i dovede ga na smjerjugoistok kako bi produžio usporedno s obalom. Mjesec je sjao u zenitu, dva dana od uštapa, imjesečina je prodirala u taj bezdan. Dvanaest tisuća niže nazirali su se platinasti sjaj vode itamna masa afričke obale. «Ušće Ambriza za četiri minute», najavi Shasa. «Započeli smotraženje signala iz cilja», potvrdi Len. «Ušće Catacanhe za šest minuta», reče Shasa. Zapravonije ni očekivao da nađu nešto na Ambrizu, smještenom na krajnjoj sjevernoj graniciistraživanog područja. Pogleda ispred i namršti se. Ravno pred njima prijeteća planina crnihoblaka dizala se u stratosferu. Izračuna da je visina vjerojatno između osamnaest i dvadesettisuća metara, mnogo iznad najveće visine koju je mogao dosegnuti Lear. «Što misliš, CharlieBravo?», upita. Garry odmahne glavom i pogleda zaslon meteorološkog radara. Ogromanolujni sustav bio je nalik crvenomodrorn prijetećem raku. «Oko sto pedeset kilometara isprednas je i divovski je. Čini mi se da je baš iznad jednog mogućeg cilja, rijeke Chicamba.» «Akoje tako, neće propustiti signal Bellinog transpondera.» Shasino je lice bilo zabrinuto. «Ionakone možemo proći kroz njega», zareži Garry. «Len, iznad Catacanhe smo. Hvatate li nešto odnašeg cilja?» «Ništa, gospodine Courteney.» Potom se Lenov glas promijeni. »Trenutak! Oh,sranje! Netko nas je uhvatio na radaru.» «Garry...», Shasa dotakne sinovo rame. «Uhvatili sunas na radaru.» «Prebacite se na međunarodnu frekvenciju«, reče Garry. «I ostanite na vezi.»Nepomično su slušali električno pražnjenje velike, uskovitlane olujne mase. Iznenada se nauključenoj frekvenciji začuje zvižduk i potom razgovjetan glas. «Neidentificirana letjelica.Ovdje kontrola leta iz Lunade. U zabranjenom ste zračnom prostoru. Odmah se identificirajte.Ponavljam, u zabranjenom ste zračnom prostoru.« «Kontroli leta u Luandi, ovdje let BA 051British Airwaysa. Imamo kvar na motoru. Tražim položaj.« Shasa započne raspravljati sLuandom kako bi dobio na vremenu. Svaka sekunda mogla je biti presudna. Zatraži odobrenjeza slijetanje u Luandu i odglumi da ne čuje i ne razumije da odbijaju zahtjev i da im nalažuhitno napuštanje nacionalnog zračnog prostora. «Nisu povjerovali, gospodine Courteney»,upozori ga Len, koji je pratio vojne frekvencije. «Digli su lovce s uzletišta u Saurimu i šaljuih na nas.» «Koliko vremena do preleta ušća Chicambe?», upita Garry. «Četrnaest minuta»,odgovori Shasa. «Dobro, dobro!» Garry se naceri. «Presrest će nas Migovi. Dolaze brzinomod dva macha. Bit će zabavno.» Produžili su let na jug kroz mjesečinu. «GospodineCourtenev, još jedan radar. Mislim da nas Migovi drže na svojim napadačkim radarima.»

«Hvala, Len. Bit ćemo iznad Chicambe za minutu i trideset sekunda.« »GospodineCourteney.» Lenov glas bio je kriještav. «Vođa Migova signalizira kontakt s ciljem. Samo štonas nisu presreli, gospodine. Signal napadačkih radara pojačava se. Voda traži odobrenje zakorištenje oružja.» «Nisi li rekao da nas neće moći presresti?», upita Shasa Garryja. «Nismo litrebali biti izvan njihovoga operativnog domašaja?» «Kvragu, tata, svatko može pogriješiti.««Gospodine Courteney!» Lenov glas pretvorio se u krik. «Imam signal s cilja, slab iisprekidan. Oko šest kilometara ravno ispred nas!» «Sigurno, Len?» «To je naš transponder.»«Ušće Chicambe, Bella je na ušću Chicambe!», vikne Shasa. «Gubimo se, brzo.» «GospodineCourteney, Migovi se spremaju za napad. Signal njihovih radara jak je i još se pojačava.««Držite se», vikne Garry. «I držite šešire.» Lear počne ponirati. «Što to, dovraga, radiš?»,vikne mu Shasa dok ga je sila teža pritiskala na naslon sjedala. «Okreni prema pučini.»«Ščepali bi nas prije no što bismo prešli kilometar. Garry produži s poniranjem. «Isuse, Garry,ovako ćemo ostati bez krila.» Brzinomjer je polako išao prema granici označenoj crvenimnatpisom ne prelaziti. «Pater., izaberi. Ili ćemo možda ostati bez krila... ili će nas Migoviraznijeti.» «Gospodine Courtenev, voda signalizira da su rakete navedene na cilj.» Len jemucao od straha. «Garry, što namjeravaš poduzeti?», Shasa zgrabi sina za ruku. «Hoću ućitamo unutra.» Garry pokaže planinu olujnih oblaka obasjanih mjesečinom. Uskovitlanibezdan zamračio je nebo ispred njih. Oblaci su se kovitlali, nošeni vjetrom i zračnom strujom:munje su sijevale u utrobi oluje. «Poludio si», promrmlja Shasa. «Nema tog Miga koji ćekrenuti za nama tamo unutra«, reče Garry. «Nijedna raketa neće moći biti navedena na nas uzsva ta električna pražnjenja. «Gospodine Courteney, voda Migova ispalio je raketu... jošjednu. Dvije rakete slijede nas...» «Moli za nas griješnike», promrmlja Garry i nastaviponirati. Kazaljka brzinomjera prešla je granicu ne prelaziti. «Mislim da počinje.» Shasin glasbio je miran. Dok je izgovarao te riječi, nešto silovito udari u Lear, koji se okrene naopačke.Kuglica žirokompasa poskakivala je kao vjeverica u kavezu, a oni se sjure usred oluje.Vidljivost je bila nikakva. Uronili su u guste sive oblake slične mokroj gazi. Uragan nasrne naLear trzajući ih u sigurnosnim pojasima: bio je nalik proždrljivoj zvijeri koja ih je napadalaudarcima pandža i repa. Lear se vrtio kao otpali list u kovitlacu. Kazaljke instrumenatapodivljale su, visinomjer je poskakivao kao yoyo dok su propadali u prazno i potom sesudarali sa silovitom uzlaznom strujom koja ih je opet nosila šesto metara uvis i poigravala senjima. Iznenada u unutrašnjosti jednog oblaka bljesne munja koja ih zaslijepi i zatutnji im uglavama, prigušivši izmučeno brujenje Learovih mlaznih motora. Plava vatra sijevne nametalu letjelice kao da je sav u plamenu. Dođoše do dna još jednog zrakopraznog prostora, asila ubrzanja prilijepi ih za sjedala i gotovo im zdrobi kičme. Onda su opet bili bačeni uvis iodmah zatim još jednom propali. Oko njih je trup Leara škripio i stenjao dok ga je uraganpokušavao rastrgati. Garry je bio nemoćan. Znao je daje izlišno suprotstavljati se tomeupravljačem i kormilima te time povećavati velike napore kojima je bila izložena oplataaviona. Lear se borio za život. Garry mu je šaputao riječi ohrabrenja, lagano je i s ljubavljudržao upravljač pokušavajući mu podignuti njušku prema gore ne bi li izišli iz smrtne spirale.«Samo hrabro, maleni«, šaptao je. «Daj. Možeš ti to.» Shasa se čvrsto držao za naslone zaruke i piljio je u visinomjer. Spustili su se na četiri tisuće petsto metara te su i dalje propadali.Podatci na instrumentima nisu imali smisla, a zrakoplov se tresao, podrhtavao je i poskakivao.Usredotoči se na visinomjer koji se trzao. Deset tisuća stopa, sedam, četiri. Snaga olujepovećala se, bacala je njihove glave naprijed i nazad prijeteći da im slomi kičmu. Remeni kojisu prelazili preko ramena bolno su se usjekli u meso. Nešto tupo pukne u trupu. Shasa neobrati pažnju na to, i dalje je bio usredotočen na visinomjer. Tisuću zvijezda bljeskalo mu jepred očima, a mahnita Learova poniranja dezorijentirala su ga. Dvije tisuće stopa, tisuću...nula. Trebali su se smrskati o tlo, ali velike promjene barometarskog pritiska u olujnoj masiporemetile su letjelicu. Iznenada se Lear smiri i vrtloženje se smanji. Garry pritisne kormilo iupravljač, a zrakoplov poslušno odgovori. Žirokompas se stabilizirao i okrenuo se u okomicu

dok se Lear vraćao u vodoravni položaj. Izbiše van iz oblaka. Promjena je bila iznenađujuća.Huka oluje prepustila je mjesto prigušenom brujenju mlaznih motora. Mjesečina preplavipilotsku kabinu i Shasa suspregne uzvik. Bili su tik iznad površine mora, gotovo su je doticaliviše nalik letećoj ribi no ptici. Da su se spustili još sto metara bili bi završili ispod zelenihvalova Atlantika. «Za dlaku smo se izvukli, sinko.» Shasin je glas bio promukao. Natjera sena osmijeh, ali povez mu je pao s oka i visio mu je ispod uha. Namjesti ga drhtavim prstima.«Hajde, navigatore«, veselo se, ali neuvjerljivo, zakikota Garry. «Daj mi smjer.» «Novi smjerje 260 stupnjeva. Kako se ponaša Lear?» «Kao u snu.» Garry pažljivo okrene. Lear pojuriiznad Atlantika ostavljajući za repom tamnu kontinentalnu masu. «Len.» Shasa se okrene ipogleda u kabinu. Tehničari su bili blijedi, obliveni znojem. «Što mi kažete o Migovima?»Len ga pogleda raskolačenim očima poput sove i pokuša se priviknuti na misao da je jošuvijek živ. «Trgnite se», priprijeti mu Shasa i Len se hitro nagne nad zaslon. «Da, nismoizgubili kontakt. Voda Migova javio je da je cilj uništen... Nema goriva i vraća se u bazu.»«Zbogom, Fidel. Hvala nebesima, loše ciljaš», promrmlja Garry i zadrži Lear nisko nadmorem tako da ga obalni radari teže otkriju. «Gdje je Lancer?» «Trebao bi biti ravno isprednas.» Shasa uključi mikrofon. «Donald Duck, ovdje Magic Dragon.» «Slušam, Dragon.»«Chicamba. Ponavljam, Chicamba. Potvrdite. Prijem.» «Primljeno. Chicamba. Ponavljam,Chicamba. Jeste li imali poteškoća? Čuli smo prolazak mlažnjaka jugoistočno. Prijem.»«Ništa strašno. Izlet. Sada je na vama red za posjet Disnevlandu. Prijem.» «Krećemo,Dragon.» «Sretno, Duck. Kraj.» Bilo je pet i pol ujutro tog ponedjeljka kad je Garrvprizemljio Leara u zračnu luku u Windhoeku. Izišli su ukočenim korakom i svi zajedno staliispod pokretnih stuba prepuštajući se smanjenju napetosti. Potom se Garrv približi bližemmotoru koji je prigušeno pucketao dok se hladio. «Pater», pozove. «Dodi vidjeti ovo.» Shasapogleda predmet koji se zabio u metalnu oplatu ispod turbine motora Garrett. Bio je obojenkričavom žutom industrijskom bojom i bio je nalik izduženoj cijevi s percima koja je viriladva metra iz Learovog trupa. «Koji je to vrag?», upita Shasa. «To je, gospodine Courteney»,reče Len koji je došao za njim, »neeksplodirana sovjetska raketa zrakzrak ATOL.» «Dobro,Garry», promrmlja Shasa. «Fidelovo ciljanje na koncu konca i nije bilo tako loše.»«Blagoslovljena ruska traljavost», reče Garrv. «Možda je prerano, tata, ali jesi li za čašušampanjca?« «Sjajan prijedlog», odgovori Shasa. «Rijeka Chicamba.» Rame uz rame Sean iEsau Gondele nagnuše se nad stol sa zemljovidima. «Evo je.» Sean pokaže kažiprstom namalo beznačajno ulegnuće na kontinetalnoj obali. «Tek nešto južnije od Catacanhe.» Podigneglavu i pogleda zapovjednika ribarice. Van Der Berg je imao tijelo sumo hrvača, nezgrapno iteško, a tvrda koža bila je uštavljena suncem i vjetrom. «Što znate o ušću Chicambe, Van?»,upita. «Nikad mu nisam prišao potpuno blizu.» Van slegne ramenima. «Jedna od mnogihmalih riječica. Ali, dovest ću vas blizu koliko kažete.» «Bit će dosta na milju od koraljnoggrebena.» «U redu», obeća Van. «Kada?» «Hoću da budete za obzorom cijeli sutrašnji dan, akad padne noć, dovest ćete nas blizu obale u dva nula nula.» Za Izviđače je vještičje doba noćibilo uvijek u dva poslije ponoći. Tada je neprijatelj fizički i mentalno bio najmanje spreman idjelotvoran. U jedan ujutro Sean održi zadnji sastanak u Lancerovoj menzi. Pregledao jesvakog čovjeka zasebno. Svi su bili odjeveni u plavo, u mornarske traperice i majice, a nanogama su imali borbene čizme od platna s gumenim potplatima. Na glavi su imali crnevunene kape, lica i ruke bili su im crni, bilo prirodno bilo od sloja maskirne kreme. Jedini diovojne odore bile su prekoramice koje su dobili od južnoafričkih oružanih snaga i koje su biledio opreme Kubanaca zarobljenih u Angoli. Bili su naoružani sovjetskim jurišnim puškamaKalašnjikov, pištoljima Tokarev i bugarskim ručnim bombama M 75. Tri čovjeka iz skupineEsaua Gondelea trebali su ponijeti protutenkovski raketni bacač RPG 7. Dogovor sJužnoafrikancima bio je da nijedan dio opreme ne smije otkriti njihovu suradnju isudjelovanje u operaciji. To je bio jedan od njihovih uvjeta. Ljudi su jedan po jedan prišlistolu i predali osobne predmete, prstene pečatnjake, pločice s imenima i vojne knjižice,

novčarke i satove te sve druge predmete koji su mogli poslužiti njihovoj identifikaciji. EsauGondele zatvorio ih je u zasebne omotnice i podijelio svima jednaki digitalni vodonepropusnisat. U jednom trenutku oglasi se kapetan ribarice sa zapovjedničkog mosta: «Nalazimo sesedam nautičkih milja od ušća rijeke. Dno se polako diže. Dovest ću vas na položaj nekolikominuta prije od predviđenog.« «Dobro», reče Sean i okrene su prema crnim licima poredanimu polukrug. «U redu, gospodo. Znate što hoćemo. Evo vam nekoliko preporuka kako biste bilistalno prisutni umom... ako nekoga morate ubiti, pripazite da to ne budu žena i dječak. Žena jemoja sestra.» Utihne nakratko kako bi svi dobro zapamtili tu činjenicu. «Druga preporuka.Crteži koje sam vam pokazao nemaju pretjerane veze sa stvarnošću. Ne smijete se odvećuzdati u njih. Treća preporuka. Nemojte ostati na obali kad budemo odlazili. Chicamba nijeprikladno mjesto za odmor. Hrana i smještaj užasni su.» Uzme pušku s kreveta. «Onda, dečki,krenimo i dajmo sve od sebe.» Lancer je išao nasumice prema obali, oslanjajući se na radar iehosonder. Sva su svjetla bila ugašena i strojevi su bili na minimumu, stoga je plovio sporo. Umraku pred njim Sean je uočio isprekidane bljeskove valova koji su se lomili na koraljnomgrebenu. Na obali se nisu vidjela svjetla i kopno je utonulo u noć. Na nebu je bio neprekinutioblačni pokrivač koji nije propuštao ni najmanji sjaj zvijezda ili mjeseca. Van Der Bergpodigne pogled s radara. «Milju smo daleko», reče tiho. «Dubina vode je šest jarda i smanjujese.» Baci pogled na tamni lik kormilara. «Zaustavi strojeve.» Brujenje motora koje je treslopalubu pod njihovim nogama prestane, a Lancer nastavi plutati poput debla. «Hvala, Van»,reče Sean. «Donijet ću Vam lijepi dar.» Onda se trkom spusti niz ljestve na glavnu palubu.Čekali su ga na pramcu. Svaka skupina bila je pored svoga crnoga gumenjaka za iskrcavanje.Sean osjeti u zraku mošunasti miris i namršti se. Nije to odobravao, ali uporaba booma prijesukoba postala je tradicija medu Izviđačima. «To je stari afrički običaj», reče si da bi seutješio. »Sljedbenici ludog Mahdija pušili su ga prije napada na starog dobrog Kitchenera uKartumu.» «Naredniče, upalio se signal za zabranjeno pušenje», prosikće. Začuje kako ljudi umraku topću gazeći cigarete hašiša. Sean je bio svjestan da droga smanjuje strah i povećavaneustrašivost koja je bila dio tradicije Izviđača, ali je nikad nije pušio. Volio je osjećaj strahakoji mu je strujio žilama i odzvanjao u moždanima. Nikad se nije osjećao tako živim kao utakvom trenutku kad se spremao suočiti s okršajem i opasnošću i nije želio ublažiti taj čistiplamen. Jedan po jedan savitljivi gumenjaci puni ljudi i opreme skliznuli su niz krmenurampu ribarice i pali su u more uz jedva čujni pljesak. Tovotini izvanbrodski motori prigušenosu zabrektali u tami: i u tihoj noći bez vjetra poput te njihov zvuk nije se čuo dalje od stometara. Poredaše se u dugu crnu zmiju, međusobno udaljeni za dužinu čamca. Sean je bio uprvom sa svoja tri najbolja čovjeka. Kormilar upali malu baterijsku svjetiljku na krmi kako biga drugi mogli slijediti i krenuše tiho prema obali. Sean je stajao na krmi. O vratu mu je visiomali fluorescentni kompas, ali se za navođenje do obale najviše uzdao u Zeissov noćnidvogled koji je pojačavao sliku i bio nalik velikom dalekozoru u plastičnom kućištu. Valovikoji su se pred njim lomili na grebenu u lećama su bljeskali kao zeleni plamenovi i jasno serazabirao tamniji prolaz u ušće rijeke. Dodirne kormilarovo rame kako bi mu dao znak dapromijeni smjer. Jedan ih val podigne, klizne ispod čamca i svi začuše gluhi šum kad su prošliprolazom i ušli u mirne vode lagune. Kroz leće Zeissova noćnog dvogleda Sean vidjenepravilne obrise krošanja palma na gustim oblacima i iza njih široko ušće rijeke. Dade znakdžepnom svjetiljkom i gumenjak Esaua Gondelea priđe uz bok njegovom. «Evo, tamo.» Seanse nagne kako bi divovski Matabele čuo njegov šapat i pokaže mu rukom. «Vidim.» Esau jestavio noćni dvogled na oči. «Iščupajte im muda!» Skupina od tri gumenjaka produži. Sean jegledao kako ulaze u rijeku i nestaju u okolnom mraku. Prošapta naredbu kormilaru i onokrene gumenjak usporedno s obalom. Dok su plovili lagunom, Sean je Zeissom promatraoobalu. Osamsto metara od ušća razazna u palmiku četvrtasti obris jedne kućice i odmah do njedruge. «Odgovara Bellinom opisu», odluči. Krenuše prema obali. Sada se naziralosvjetlucanje metala nad bližom kućicom. Radilo se o anteni nalik božičnom drvcu i

paraboličnoj anteni centra za satelitske veze. «Evo.» Pijesak je prigušeno zaškripio podkobilicom gumenjaka i svi iskočiše u mlačnu vodu koja je sezala do koljena. Sean ih povedena žal. Pijesak je bio tako bijel da je mogao vidjeti male račiće koji su bježali pred njim. Ljudipotrčaše do palmika i baciše se u zaklon pod povišeni nasip. Seanu je trebalo nekolikotrenutaka da se orijentira. Prema Isabellinom opisu, prilikom prvog posjeta dočekali su je ipretresli u centru za vezu. Rekla mu je da u njemu rade dvije ili tri vezistice: osim njih,pobrojila je dvadesetak padobranaca koji su osiguravali centar i koji su bili smješteni u baraciizvan ograde. Ulaz u kompleks uvijek se zaključavao poslije zalaska: Isabella gaje upozorilana to. I uvijek je jedan stražar bio u obilasku, a mijenjali su se svaka četiri sata. «Stiže»,promrmlja Sean kad ugleda tamni lik stražara koji je hodao duž ograde od bodljikave žice.Spusti noćni dvogled i šapne Izviđaču koji je ležao uz njega: «Dvadeset koraka ispred nas,Porky. Ide slijeva udesno.» «Vidim.» Porky Soaves bio je Rodezijac portugalskog podrijetla,stručnjak za praćku. Bio je u stanju pogoditi na pedeset metara goluba u letu, a na desetmetara mogao je čeličnom kuglom razbiti čovjeku lubanju. Porky krene naprijed nečujnopoput noćne ljutice i kad je Kubanac došao u ravninu s njim, podigne se na koljeno i izbacikuglu iz praćke. Lastik praćke zafijuče i stražar se bez glasa stropošta na mekani bijelipijesak. «Naprijed!», zapovjedi Sean tiho i drugi Izviđač krene s teškim škarama. Bodljikavažica popusti tiho zacijukavši. Sean potrči do otvorenog prolaza. Kako su Izviđači ulazili krozotvor u žici, Sean ih je tapšao po ramenu i pokazivao im cilj. Dvojicu je poslao na glavni ulazda likvidiraju stražu, dvojicu da onesposobe centar za vezu, ostale da ispale rafale u barake sastražnje strane i likvidiraju preostale stražare. Ako je sve bilo kao zadnji put, prva kućicadesno od centra za vezu trebala je biti Isabellina. Nicky je trebao biti u drugoj s kubanskomdadiljom koju je Isabella zvala Adra. Prema Seanovoj procjeni, dadilja je bila neprijatelj.Morala je umrijeti. Odlučio ju je smaknuti čim se za to ukaže prilika. Otrči prema nizu kuća,ali prije no što je stigao do njih, jedna žena u centru za vezu počne se derati. Histerični kricitrgali su mu živce sve dok nisu bili prekinuti kratkim rafalom iz automatskog oružja. Počinje!,pomisli Sean, a noć se ispuni pucnjavom, vatrom i smrtnim nabojem okršaja. Isabella jenemirno spavala i probudila se malo prije ponoći. Čula je grmljavinu i huku mlaznih avionakoji su letjeli na velikoj visini. Odmakne mrežu i potrči vani. Vjetar izazvan olujom koja jepristizala s juga dizao joj je spavaćicu oko golih nogu i povijao krošnje palma. Tutanjzrakoplova postao je snažniji i potom oslabio, prigušen vjetrom i oblacima. Činilo se da tamogore, iznad oblaka, ima više zrakoplova. Isabella se ponada da je jedan od njih Lear snjezinim ocem i Garrvjem u kabini. Jeste li uhvatili signal?, pomisli i izoštri pogled kako bipromotrila crno nebo. Tata, čuješ li me? Znaš li da sam ovdje? Ništa nije vidjela, ni jednujedinu zvijezdu, a zvuk motora zamre ostavljajući za sobom samo šum vjetra i hukunevremena koje je nadolazilo sa svojim početnim udarima. Opet počne kišiti, pa se Isabellahitro vrati u kućicu. Obriše kosu i bose noge pa ode do prozora, pogleda uprtog u plažu.«Bože, molim te. Daj da znaju da smo ovdje. Pomogni Seanu da nas pronađe.» Za doručkomNicholas joj reče: «Nisam još mogao iskušati novu loptu.» «Nicky, pa igrali smo svaki dan.»«Da, ali... hoću reći, s dobrim igračima.» Tada shvati što je rekao. «Ti si dobra... za ženu.Mislim da bi bila odličan vratar... uz malo vježbe. Ali, mama, volio bih igrati sa školskimprijateljima.» «Ne znam.» Isabella pogleda Adru. «Njegovi prijatelji mogu doći ovamo?»Adra, koja je stajala uz štednjak, ne okrene se. «Treba pitati Josea», odgovori. «Možda jemoguće dobiti dozvolu.» Tog poslijepodneva Jose i Nicholas došli su u kompleks s jeepompunim crnih dječaka. Nogometna utakmica na plaži bila je bučna i napeta. U tri su navrataIsabella i Jose morali razdvajati gomilu dječaka koji su se potukli. Nakon svakog okršajautamica se nastavila kao da se ništa nije zbilo. Isabellu su Sinovi Revolucije izabrali zavratara, ali nakon što je dobila pet golova, Nicholas, kapetan momčadi, reče joj pristojno:«Mislim da si se umorila, mama, i želiš se malo odmoriti.« I pošalje je izvan terena. SinoviRevolucije pobijedili su Angolske Tigrove dvadeset šest prema pet i Isabella se osjećala

krivom zbog tih pet primljenih golova. Nakon završnog zvižduka uzme iz kutije s darovimavrećicu s dva kilograma bombona i slatkiša, pa su joj nedostatak sportskog umijeća odmahoprostile obje momčadi i njezin kapetan. Za večerom je Nicholas neusiljeno čavrljao i Isabellase nastojala ponašati jednako prirodno, ali njezin je pogled stalno išao k prozoru i plaži. Znalaje da će, ako Sean uopće dođe, to biti ove noći. Opazila je da je Adra zamišljeno promatra.Trudila se da prati što Nicky govori, ali sad je mislila na Adru. Možemo li je povesti sasobom?, upita se. I bi li Adra pošla? Bila je tako povučena i zagonetna da je bilo nemogućedokučiti njezine stvarne osjećaje... osim nepobitne ljubavi za Nickvja. Može li se dovoljnopouzdati u nju daje obavijesti o operaciji izbavljenja? Treba li joj ponuditi mogućnost dabira... ostati ili otići? Iskreno, može li joj oduzeti Nickvja nakon svih tih godina predanostinjemu? Nema sumnje da će joj srce prepući, ali može li se pouzdati u nju i reći joj istinu?Smije li izložiti opasnosti svoju i Nickvjevu slobodu, život svoga brata i svih onih drugihhrabrih mladića koji će ih pokušati izbaviti? Više puta tijekom večere bila je na rubu da svekaže Adri, ali se suzdržala u zadnji čas. Kad je spremila Nickvja na počinak, on joj pružiobraz. Neusiljeno ga poljubi i na trenutak ga privije uza se. «Mama, opet ćeš morati otići?»,upita je Nicky. «Bi li pošao sa mnom, kad bi mogao?», odvrati ona. «I ostaviti svog oca iAdru?» Nicky umukne. Prvi je put spomenuo svog oca i to ju je duboko uznemirilo. To štonaslućuje u njegovu glasu, je li to poštovanje ili strah? Nije bila sigurna. Ne uspjevši sesuzdržati, počne mu govoriti: «Nicky, noćas... ako se nešto dogodi, nemoj se uplašiti.» «Štoće se dogoditi?«, Nicky se iz radoznalosti pridigao i sjeo. «Ne znam. Vjerojatno ništa.» On jepogleda pomalo razočarano i opet legne. «Laku noć, Nicky», prošapta Isabella. Adra ju ječekala u mraku između kućica. To je bila prilika koju je čekala. «Adra», šapne. «Moram tinešto reći. Noćas...» I stane. «Noćas?», upita Adra i kad opazi da oklijeva, nastavi: «Oh, da,noćas će on doći. Poručuje Vam da ga čekate. Nije mogao doći prije, ali noćas će Vasposjetiti.« Isabellu obuzme panika koja joj pomuti razbor. «Oh, Bože... sigurna si?» Potom sepribere. «Divno. Tako sam dugo čekala...» Više nije željela obavijestiti Adru o pokušajuizbavljenja. Kako se može suočiti s Ramonom... sada, kad zna da je on, ustvari, okrutno i zločudovište. Kako mu može dopustiti da je dotiče, a da se pritom ne naježi? «Sada moram ići»,šapne Adra i izgubi se u tami ostavljajući je samu s njezinim strahom. Bila je odlučila daodjene traperice i majicu ispod spavaćice kako bi bila spremna za bijeg kad Sean dođe, aliviše se nije usuđivala to učiniti. Ležala je u tami pod mrežom tako dugo, da se počela nadatida će Sean doći prije Ramona ili da će je spasiti izlazak sunca. Onda, iznenada, shvati da je onu kućici, tu s njom. Osjetila je njegov miris prije no što je čula njegove kretnje. Blagi,nezaboravni miris njegova tijela, miris koji ju je oduvijek uzbuđivao. Osjeti kako joj se svakiživac napinje: nosnice joj se skupiše, a čvor u grlu presječe joj dah. Začuje tiho toptanjekoraka po podu, potom dodir na krevetu. «Ramon.» Dah joj silovito izleti kroz usne. «Da, jasam.» Glas je pogodi kao pljuska. Čula je kako podiže mrežu i ukočila se, skamenila. On jojpomiluje lice vrškom prstiju i Isabella se jedva suzdrži da ne krikne. Nije znala kako da seponaša, što da kaže. Ramon bi odmah shvatio. Osjećala je da je obuzima panika i nije seusudila pomaknuti, prozboriti. «Bella?», obrati joj se upitno i Isabella nasluti prve prizvukesumnje u njegovu glasu. Učas se pribere, ispruži ruke i zgrabi ga. «Ne govori», promrmljastrastveno. «Ne mogu više čekati. Ne govori ništa. Ramon, uzmi me.» Znala je da se ponaša uskladu sa svojom naravi. Mnogo puta u dalekoj sretnoj prošlosti tako se ponašala... pomamno,preplavljena najrazuzdanijom strasti. Pridigne se i sjedne, pa počne trgati odjeću s njega.Moram ga spriječiti da govori, da postavlja pitanja, pomisli očajnički. Moram ga smiriti iuvjeriti ga da se ništa nije promijenilo. S užasom u srcu i Ramonovim mirisom u nosnicamapusti da joj skine spavaćicu. Onda osjeti kako ulazi u postelju, liježe uz nju, gol, čvrst igladak. «Bella», šapne Ramon siktavim glasom. «Tako sam te puno želio, i tako dugo.»Priljubi svoje usne na njezine kao da hoće isisati sve njezino biće, kao da siše sok zrelenaranče. Unatoč stidu koji ju je preplavio zbog izdaje vlastita tijela, Isabella osjeti kako je

obuzima sirova spolna strast. Vodila je ljubav s veličanstvenom, nečovječnom i okrutnom,bezgranično opasnom zvijeri. Strah se pomiješa s požudom i dade joj dodatni poticaj.Osjećala se kao onaj osuđeni bik u areni u Granadi... njegova tragična borba i spora smrt takosu je potresle prije mnogo godina, kad su ona i njezina ljubav bile još mlade i bodre. Kad suse napokon oboje iscrpili, Ramon je opušteno ležao na njoj kao da je mrtav. Isabella se nijemogla ni pomaknuti: grizodušje i Ramonova težina prijetili su da će je ugušiti. Mrzila je sebegotovo kao što je mrzila tog čovjeka. «Nikad nije bilo ovako», promrmlja Ramon. «Sa mnomnikad nisi bila tako dobra.» Isabella se nije usuđivala odgovoriti. Nije znala što bi se moglodogoditi progovori li. Shvaćala je da je na rubu užasnog autodestruktivnog ludila... a, ipak,kad je Ramon legao pored nje i nježno je pomilovao te počeo dirati najintimnije dijelovenjezina tijela, ona raširi bedra i osjeti kako se predaje i prepušta. Ramon počne tiho govoriti.Rekao joj je da je voli. Pričao je budućnosti kad će njih troje biti sretni na sigurnom i tajnommjestu. Laži su bile prekrasne i prizivale su divne slike u Isabellin um. Premda je znala dalaže, očajnički mu je željela vjerovati. Kad je, napokon, Ramon zaspao s licem na njezinimgolim grudima, pomiluje mu kovrče s osjećajem užasnog žaljenja, sa željom za nekomdrugom stvarnošću, za koju je znala da ne postoji. Duboka tjeskoba odagnala je sve drugemisli iz njezine svijesti... i tada, iznenada, spokoj noći narušiše ženski krici i štektanje oružja.Čula je kako se istog časa Ramon budi i skače iz kreveta, gol gibak poput velike divlje mačke.Začuje metalni zvuk zatvarača kad Ramon izvadi pištolj iz futrole odložene na pod uz krevet.Plamenovi i eksplozije obasjaše noć. Ugleda njegov lik na svjetlosti koja je ulazila krozprozor: držao je pištolj u razini očiju, uperen u strop i spreman za paljbu. Tada začuje dragiSeanov glas koji ju je na sav glas dozivao iz mraka. «Bella, gdje si?» Isabella vidje kakotamni Ramonov lik juri do prozora i okreće pištolj u smjeru svjetlosti izazvane eksplozijomručne bombe. «Pazi, Sean!», krikne. »Naoružan čovjek!» Ramon opali dvaput i promijenipoložaj između dva hitca. Izvana nitko ne odgovori na vatru. Sean se nije usudio uzvratiti izstraha da ne pogodi nju ili Nickvja. Isabella se skotrlja iz kreveta i baci se potrbuške na pod.Izbezumljeno je puzila prema vratima. Htjela se pridružiti Nickvju. Morala mu se pridružiti.Prešla je nekoliko metara kad osjeti kako je Ramonova gola mišićava ruka stišće straga okovrata i podiže je. Zadnjim dahom koji joj je preostao vikne: «Sean! Uhvatio me!» «Kurvo!»,prosikće joj Ramon na uho. »Izdajnička kurvo.» Potom digne glas. «Ubit ću je», reče.«Raznijet ću joj glavu!» Odvuče je do vrata, prisili je da side niz stube. «Miči se, kurvo»,zakriješti. «Miči se. Znam tko je Sean. Neće pucati... dok mi budeš štit. Miči se!» Stisak okogrla gušio ju je i nije se mogla oduprijeti. Ramon je odvuče prema Nickvjevoj kućici. Barakacentra za vezu bila je u plamenu. Sa slamnatog krova plamenovi i iskre dizali su se u noćnonebo, a prizor je bio osvijetljen poput pozornice. Vijugave sjene palma plazile su po svijetlompjeskovitom tlu. Uletješe u Nickvjevu kućicu. Adra i dječak bili su šćućureni nasredprostorije, a Adra ga je zaklanjala svojim tijelom. «Oče!», krikne Nicky. «Dodi s Adrom»,zapovjedi mu Ramon. «Budi uz nju. Za mnom.» Iziđoše iz kućice u zbijenoj skupini i uputišese prema parkiralištu. Ramon je čvrsto straga držao Isabellu i slobodnom rukom držao pištoljuperen u njezinu glavu. «Raznijet ću joj glavu», vikne treperavim sjenkama. «Ne prilazi.««Molim te, tata, nemoj nauditi mami», jecao je Nicky. «Ti, šuti!», zareži Ramon. Onda opetvikne. «Povuci svoje pse, Sean, ako ne želiš vidjeti svoju sestru i njezinog sina mrtve.»Trenutak potom Seanov glas odjekne iz tame. «Izvidači, prekinite paljbu! Povucite se!»Ramon je produžio do jeepa. Isabella se gušila. Cijev pištolja bila joj je tako snažno pritisnutana uho da joj je ogrebla kožu. Krv joj je potekla niz vrat. «Molim te! Boli me!», dahtala je.«Nemoj nauditi mami!», vikne Nicholas i izvuče se iz Adrina zagrljaja. Potrči uz bok Isabelli,pa na trenutak Adra ostane sama, nezaštićena. U mraku onstran svjetla požara bljesne plamenpuške i metak zafijuče preko trideset metara brisanog prostora. Dio Adrine glave rasprsne se utekuću crvenu mrlju. Stropošta se nauznak na tlo, raširenih ruku. «Adra!», krikne Nicky. Ali,prije no što je stigao potrčati k ženi, Ramon ga zgrabi rukom oko struka, «Ne, pusti Adru»,

zapovjedi. «Drži se uz mene, Nicky.» Njih troje bili su nasred pozornice osvijetljene kao da jedan. Nije se vidjela živa duša. Leš jedne kubanske vezistice ležao je sklupčan uz zapaljenuzgradu, a dva mrtva padobranca ležala su pored ulaza. Ramon vikne zapovijed našpanjolskom svojim padobrancima koji su možda još bili živi, ali je znao da je to suvišno.Znao je tko su napadači. Prepoznao je ime Isabellina brata čim ga je ona zazvala ipretpostavljao je da su svi njegovi ljudi mrtvi. Vjerojatno su ih pokosili već prvim rafalima.To su čuveni Ballantvne Scouts, bio je siguran u to. Ali, nije mu bilo jasno kako su došliovamo. Znao je samo da ih je na neki način Isabella uspjela pozvati. Bili su tu, u polumraku, ivrebali su priliku da ga jednako brzo i jednako točno pogode kao što su ubili Adru, pruži li impriliku za to. Imao je samo jednu prednost: vrijeme. Znao je da je Raleigh Tabaka čuopucnjavu i da će s uzletišta dovesti kolonu gerilaca kako bi mu pomogao. Radilo se ominutama. Hodajući natraške, priđe najbližem jeepu. Sean ih je pratio preko ciljnikaKalašnjikova. Ležao je potrbuške u podnožju jedne palme, a obris njegove glave bio jemaskiran hrpicom suhog lišća. Na udaljenosti od četrdeset metara jurišna puška podešena napojedinačnu paljbu bila je precizna tek toliko da metak pogodi krug promjera pet centimetara.Naciljao je u korijen Adrina nosa i pogodio ju je u lijevo oko. Metak je raznio jedan dio glave.Ta preciznost nije bila dovoljna da riskira hitac u Ramona Machada. Taj je čovjek znao svojposao. Koristio je dva taoca kao štit i kretao se spretno kao boksač. Sean mu nikako nijeuspijevao naciljati glavu. Seana je prizor gole sestre na žutom svjetlu vatre zaprepastio ipotresao. Grudi su joj bile bijele i nježne, a crni trokut jasno se isticao u dnu trbuha. Znao jeda njegovi Izviđači gledaju u nju... Čak i u žaru bitke način kako ju je Ramon Machadostiskao tjerao je Seana u bijes koji je prijetio da pomuti njegovu sposobnost prosudbe.Osjećao je poriv da ga pokuša pogoditi. Malo je nedostajalo do pritiska kažiprsta na otponac...ali, Ramon spusti glavu iza Isabellina ramena kad su došli do jeepa. Ramon sjedne zaupravljač i povuče za sobom Isabellu i dječaka. Motor se upali i zabruji, a pijesak zaprštiispod stražnjih kotača kad jurne prema ulazu. Sean ispali niski rafal u stražnje gume i vidjekišu iskara kad jedan metak pogodi metalnu kuku. Zatim jeep naleti na metalna vrata i iščupajedan stup. Vrata se srušiše, a vozilo prede preko njih i udalji se brujeći i vukući za sobomsplet metalnih stupova i mreže. Sean skoči na noge i otrči do drugog jeepa. Četiri njegovaIzviđača učiniše isto i naguraše se na stražnjem sjedalu dok je Sean upalio motor i u širokomkrugu okrenuo vozilo kako bi kroz srušena vrata krenuo u potjeru za Ramonom i taocima.Ako je Isabellin crtež bio točan, ta cesta vodila je duž rijeke do sletne staze i cestovneprepreke Esaua Gondelea. Esau će otvoriti vatru na svakoga tko naiđe iz bilo kojeg smjera.Projektil iz ručnog protutenkovskog bacača raznijet će Isabellu i dječaka. Sean pritisne sirenui pusti dugi zvučni signal. Nadao se da će Esau Gondele razumjeti upozorenje i da nećeotvoriti vatru, ali je znao da je to malo vjerojatno. Poneseni drogom, Izviđači su vjerojatnobili laki na otponcu. Stoga mu nije preostalo drugo nego sustići ih. Pritisne papučicu gasa dodaske i uleti u oblak bijele prašine podignut od vozila koje je uskom cestom jurilo isprednjega. Cesta je oštro zavijala udesno. Na trenutak ga izgubi iz vidokruga i zanese se. Jeep senagne na vanjskim kotačima i sleti nakratko u grmlje, ali ga Sean odmah vrati na cestu. Kutvjetra promijenio se kad su skrenuli. Prašina se prorijedila. Sean ugleda pozicijska svjetladrugog jeepa pedesetak metara ispred sebe i uključi duga svjetla. Ramon Machado bio je naprednjem sjedalu i vozio je jednom rukom. Drugu je ruku prebacio preko Isabellinih ramena idržao ju je u neprirodnu položaju ne dajući joj da se makne: glava je bila okrenuta unazad uvratu, kosa je vihorila na vjetru, oči su na blijedom ovalu lica bile širom otvorene i tamne odstrave. Nešto mu je dovikivala... ali riječi su se gubile u vjetru. Nicky se držao za Isabellinosjedalo. Bio je u kratkim hlačama i bijeloj majici. I on je bio okrenut unazad i gledao je jeep spotjerom, a čak i u tim trenutcima očaja Sean je bio iznenađen koliko si majka i sin sliče.Gnjev što je ćutio za čovjeka koji im je prijetio plamtio je poput ognja u njegovu umu idovodio je njegovu hrabrost do granice neustrašivosti. Tada opazi da je drugi jeep nagnut u

jednu stranu. Njegov rafal pogodio je jedan stražnji kotač i dugi komadi gume otpadali su snaplatka. Oštećeno vozilo vuklo je za sobom splet metalne žice i stupova koji je podizaooblak prašine i pijeska i usporavao ga. Sean je hitro smanjivao razmak. Cesta se udaljila odobale i išla je usporedno sa strmom obalom rijeke. Mangrovije su se uzdizale kroz snopovesvjetlosti automobilskih svjetala, a između debala nazirao se tamni odraz vode. Ramon okreneglavu i shvati da je jeep s potjerom metar iza njega. Sagne glavu i olabavi stisak kojim jedržao Isabellu. Zgrabi pištolj i okrene se da nacilja Seanu u lice. Udaljenost je bila manja odtri i pol metara, ali dva su vozila previše poskakivala po izlokanom putu. Metak pogodi bočnimetalni rub vjetrobrana i izgubi se fijućući u tami. Jedan Izviđač podigne pušku da uzvrati navatru, ali Sean mu grubo gurne cijev u zrak. «Ne pucaj!», vikne i uz zaglušni prasak udari udrugi jeep. Od udarca tri glave poletješe unazad, a Nicky je odletio preko stražnjeg sjedala imahao je nogama kroz zrak pokušavajući vratiti ravnotežu. «Skači!», vikne Sean Isabelii. Ali,prije no što je mogla poslušati, Ramon je zgrabi i opet je stisne uz sebe. Sean još jednom udarinjuškom svog jeepa u stražnji dio drugog vozila, iskrivi mu branik i zanese ga. Ramon setrudio da ostane na cesti vozeći samo jednom rukom. Rep vozila nekontrolirano se zanosio.Oblak prašine podignuo se iza stražnjih kotača prijeteći da zaslijepi Seana. Isabella je vikala.Nicky se pridigao i šćućurio na stražnjem sjedalu. Bio je skroz blijed, prestravljen. Još jedanzavoj na cesti bacio je prvo vozilo prema rubu. Dok je Ramon očajnički pokušavao ne izgubitikontrolu, Sean nasluti svoju veliku priliku: ubrza i stigne uz bok drugom jeepu. Nekolikotrenutaka dva su vozila išla usporedno kao zaprega konja. Ramon Machado i Sean Courtenevpogledaše se u oči s udaljenosti manje od dva metra i mržnja prostruji između njih kao iskrestatičkog elektriciteta. Osjećaj je bio iskonski, atavično dubok... dva dominantna mužjakasukobila su se i shvaćala su da jedan od njih neizbježno mora ubiti drugoga. Sean naglookrene upravljač i udari u drugi jeep, tako da su kotači na drugom boku izletjeli s ceste. Deblopalme ogreblo je boju i ulubilo lim duž cijelog boka. Ramon također skrene kako bi jednakosilovito udario u Seanov jeep. Potom pusti Isabellu, opet uzme pištolj koji je odložio na golenoge i uperi ga Seanu u lice nagnuvši se u prazninu između vozila. Njegovo lice bilo jesmrtna krinka bijesa i mržnje. Isabella se baci i zgrabi upravljač. U trenutku kad je Ramonopalio, okrene ga svim svojim snagama. Metak se izgubi u noći, jeep opasno proklizi i sletiniz obalu rijeke. Trenutak prije no što je nestao, Sean je vidio kako Isabella i Ramonnaglavačke lete prema vjetrobranu. Sa stražnjeg sjedala majušni Nickvjev lik bio je odbačenuvis u mrak. Sean prođe dalje boreći se s upravljačem dok se njegov jeep zanosio i okretaopoprečno na cesti. Čim ga je opet imao pod kontrolom, ubacio je u rikverc i brujeći se vratiodo mjesta gdje je nestalo drugo vozilo. Prašina je još lebdjela u zraku i na rubu obale teren jebio razrovan prolaskom guma. Sean iskoči na tlo i otrči na obalu. Jeepje bio u rijeci, ispodnjega. Svjetla su još bila upaljena pod površinom kao dva uronjena mjeseca. Izvrnuo se istražnji kotači vrtjeli su se u vrtlogu bijele pjene. Nicky je nepomično ležao na obali. Seanpotrči niz strmu kosinu. Oklizne se, otkliže, ali zadrži ravnotežu spretno poput mačke iiskoristi silu inercije da brže dođe do dna. Pljusne u vodu kao olimpijski plivač. Uroni udubinu. Svjetla su sjajila u mutnoj vodi, a vidljivost je bila smanjena. Došao je do olupineizvrnutog vozila i zaronio pod njega. Zrak u stražnjem spremniku držao jejeep podignut oddna, pa Sean prođe tim prolazom. Nešto blijedo bilo je pred njim: ispruži ruku i dotakne golotijelo, dvije glatke i bujne dojke. Zgrabi Isabellu za kosu i izvuče je iz olupine. Vrati se napovršinu držeći je u rukama i s golemim olakšanjem opazi da kašlje, dahće i slabašno sekoprca. Izvuče je na obalu. Jedan Izviđač sačuvao je spremnost duha i dovezao jeep na rubkosine, pa mu je snop svjetlosti automobilskih svjetala omogućavao da vidi. Gola i mokra,Isabella se odvuče do Nickvja i zagrli ga. a Dječak se počne otimati i lamatati nogama. «Mojotac!», zajeca. «Moj otac!» U blatu do koljena, Sean pogleda u rijeku. Voda je prodrla umotor jeepa i zaustavila ga, ali svjetla su još bila upaljena. Učas procijeni nuždu za brzimdjelovanjem i odmjeri je sa svojom željom da nađe Ramona Machada. Znao je da je dosad

pojačanje vjerojatno krenulo iz gerilskog kampa. Ostalo je još nekoliko minuta. Već sespremao okrenuti i otići Isabelli kako bi joj pomogao te odveo nju i dijete uz kosinu, kadprimijeti kretanje u vodi. Spazi sjenu, kao da je morski pas prošao između njega i potopljenihsvjetala. Gad!, pomisli i vikne ljudima koji su stajali poviše na obali: «Dajte mi pušku!» JedanIzviđač spusti se skližući niz kosinu. Prije no što je uspio doći do Seana i dati muKalašnjikov, nešto bučne u blatnjavoj vodi. Bio je daleko u rijeci, na granici domašajasvjetala. Ramonova glava izroni. «Pucajte!», rikne Sean. «Ubijte gada!» Kosa je Ramonu palana čelo i voda mu je tekla niz lice dok je teško disao ne bi li došao do daha. S obale jedanIzviđač ispali kratki rafal i voda oko njegove glave uspjeni se od metaka. Ramon dubokoudahne i zaroni. Bose noge pojaviše se na trenutak na površini. Zatim nestane. «Gad! Gad!»,opsova Sean i iščupa Kalašnjikov iz ruku Izviđača koji mu ga je pružio. Ispali dugi gnjevni ibeskorisni rafal u rijeku i metci iscrtaše krugove pjene na mjestu gdje je Ramon nestao.Potom se svlada i pričeka da se glava Ramona Machada opet pojavi na površini, ali oseka sepovlačila i sve je nosila sa sobom. Tamne i čvoraste mangrovije nudile su nebrojene zaklone,a izvan domašaja svjetala voda je bila pretamna. Nakon nekoliko trenutaka shvati da mu jeRamon umaknuo. Morao se pomiriti s tim. Zatomi negodovanje i mržnju pa se okrene kIsabelli. Bila je skroz mokra i prljava od blata. Rub vjetrobrana posjekao ju je odmah ispodvlasišta i sada joj je niz lice tekla krv razrijeđena riječnom vodom. Sean skine mokru majicu ipomogne joj da je navuče. Dok je Isabella gurala ruke u rukave, zadihano upita: «Što je sRamonom?» «Pobjegao je,.gad.» Sean je osovi na noge. «Ostaje nam malo vremena. Moramopoći.» Nicky se izvuče iz majčinog zagrljaja i potrči prema rijeci. «Moj otac... neću napustitisvog oca!» Sean ga zgrabi za ruku. «Idemo, Nicky.» Nicholas se naglo okrene i zarije mubijele zube u zapešće. «Huljo!» Sean ga pljusne po licu i gotovo ga sruši na tlo. «Dosta s timšalama, prijatelju.« Silom ga digne i premda se dječak otimao i koprcao, prebaci ga prekoramena. «Ne idem! Hoću biti sa svojim ocem!» Sean uzme Isabellu za ruku i, noseći Nickvja,povuče je uzbrdo kosinom. Oko jeepa bili su neki novi likovi i Sean ih isprva ne prepozna.Pusti Isabellinu ruku i dohvati Kalašnjikov. «Polako, Sean», reče Esau Gondele trčeći mu ususret. «Otkud si se ti pojavio?» «Zamalo nisi naletio na našu cestovnu prepreku», odgovoriEsau. «Još sekundu i bio bi dobio projektil iz ručnog bacača u stražnjicu. Tamo smo.» Pokažena cestu. «Gdje su vaši gumenjaci?» «Dvjesto metara uzvodno.» «Pozovi svoje ljude.Vraćamo se s vama.» Sean ušuti i nagne glavu. «Ugasi svjetla!», zapovijedi Esau Gondelejednom svojem, koji se nagne u jeep i okrene prekidač. Svjetla se ugasiše. Ostali suosluškivati u mraku. «Kamioni... stižu punom brzinom iz smjera sletne staze.» Jasno su sečuli u mraku. «Novi neprijatelji«, reče Esau. I «Odvedi nas do gumenjaka», zapovijedi Sean.«Toutde suite» i1 Trčali su u skupini duž ceste. Nakon stotinjak metara Esau zaviždiispuštajući dvostruki milozvučni glas noćnog dikkopa: to je bio jedan od znakovaraspoznavanja Izviđača. Zvižduk se ponovi nešto dalje u mraku i Sean udari u debla palmakoja su bila dovučena na cestu kao prepreka. «Dodite!», pozove ih Esau Gondele.«Gumenjaci su tamo.» U tom trenutku ugledaše kroz drveće svjetla u pokretu. Kolona jehitala prema njima iz smjera sletne staze. Nicholas se i dalje otimao i koprcao u Seanovustisku, a Isabella ga je očajnički nastojala primiriti. «Sve će biti u redu, Nicky, zlato. Naši suprijatelji. Vode nas kući, na sigurno.» «Ovo je moja kuća... hoću svog oca! Ubili su Adru.Mrzim ih! Mrzim te! Mrzim ih!», drekne dječak na španjolskom. Sean ga silovito protrese.«Usudiš li se još zucnuti, ljepotane, razbit ću ti glavu.» «Ovuda.» Esau Gondele povede ihtrkom daleko od prepreke. Pedeset metara dalje došli su do dijela obale gdje su bili privezanigumenjaci. Sean se okrene i vidje konvoj kamiona koji je tutnjeći prolazio kroz zavoj na cesti.Blještavi snopovi svjetala sjekli su zrak iznad njih: ali, bili su zaklonjeni kosinom obale. Natoj svjetlosti Sean uoči da su svi kamioni puni naoružanih ljudi. Podigne Isabellu i stavi je unajbliži gumenjak. Ona zapne za mokre rubove majice koja joj je visjela oko nogu i padnekoliko je duga i široka. "II «Glupačo», prosikće Sean i ubaci Nickyja u čamac. To je bila

pogreška. Nicky odskoči kao gumena lopta i kad ga Sean opet pokuša zgrabiti, šmugne muispod ruke i otrči uz kosinu. «Koji vrag!», Sean se hitro okrene i potrči za njim. «Mojedijete!», zajeca Isabella iskačući iz gumenjaka. Krene kroz blato i trkom se uspne obalomkako bi sustigla brata i sina. «Vrati se, Nicky! Molim te, vrati se!» Nicky je trčao premakonvoju. Skakao je kao zec kroz grmlje ispred Seana. Stigao je na šest metara od ceste kad seSean baci i ščepa ga za gležanj. Nakon nekoliko sekunda Isabella se splete o njih dvojicu iispruži se na mekani pijesak. Svjetla konvoja prodoše iznad njih: ali, ležali su iza niskoggrmlja, skriveni pogledima ljudi u kabini prvog kamiona. Nicky opet drekne i pokuša seudaljiti, ali Sean ga spriječi i prekrije mu usta rukom. Kamioni se približiše, a onda zakočišetik ispred debala koja su im priječila put. Prvi je stao šest metara od mjesta gdje su oni biliskriveni u mraku. Sean, koji je i dalje svom svojom težinom držao Nickvja nepomičnog,ispruži ruku i pritisne Isabellinu glavu na tlo. U tami je bijelo lice sjalo kao ogledalo. Čovjekiskoči iz kabine prvog kamiona i otrči provjeriti prepreku, potom se okrene i vikne zapovijed.Desetak gerilaca u maskirnom odijelu iskočiše na tlo i počeše micati debla. Dok su ih podizalii odnosili s ceste, svjetla kamiona obasjaše lice časnika koji im je zapovijedao. Isabellapodigne glavu i jasno ga vidje. I odmah ga prepozna. To je lice bilo nezaboravno. Posljednjiput vidjela je to lice u kombiju koji je vozio njezin polubrat Benjamin Afrika. Njih dvojica išlisu u posjet Michaelu Courtenevju. Vjerojatno je bio najljepši crnac kojeg je ikada vidjela,visok, uznosit i ponosit kao sokol. Čovjek okrene glavu i na trenutak joj se učini da gleda unju. Potom se ponovno okrene i pogleda ljude koji su odnosili debla. Čim je cesta bilaraskrčena, vrati se u kabinu. Zalupi vratima i kamion krene tutnjeći. Konvoj ga je pratio. Kadje zadnji par svjetala prošao iznad njih, Sean stisne Nickvja pod mišku, osovi Isabellu na nogei trkom je povede prema rijeci. Sean je čvrsto držao Nickvja za šiju na prvom gumenjaku dokse flota spuštala niz rijeku. Svjetlo vatre koja je proždirala barake obasjavala je trbuh oblaka,a kroz buku izvanbrodskih motora čuli su se povici i štektanje automatskog oružja. «Na kogapucaju?», upita Isabella, koja se sklupčala uz Seana ne bi li se ugrijala. «Vjerojatno nasjenke... ili medusobno», zakikota Sean. «Za uzaludno trošenje streljiva nema ništa bolje oduznemirenog crnca.» Povlačenje oseke brzo ih je odnijelo iz ušća u lagunu. Kroz noćnidvogled Esau Gondele nazre trag ostalih gumenjaka koji su napuštali plažu. Našli su se naprolazu kroz greben i u redu po jedan krenuli na pučinu. Žuti Lancer pojavi se u lećamanoćnog dvogleda manje od kilometra daleko. Čim su izvukli na palubu zadnji gumenjakvukući ga uz rampu, ribarica se punom snagom uputi prema otvorenom moru. Sean se obratiEsauu Gondeleu. «Kakav je mesarov račun, naredniče?» »Izgubili smo jednog čovjeka,bojniče Courteney», odgovori Matabele jednako službeno. «Jeremiah Masoga. Ponijeli smoga sa sobom.» Izviđači nisu nikad ostavljali svoje mrtve na bojištu. Sean osjeti kako gapritišće uobičajena tuga. Još jedan valjan čovjek otišao je. Jeremiah je tek napunio devetnaestgodina i Sean je računao da će ga vrlo brzo promaknuti. Sad mu je bilo žao što to nije učinioprije operacije. Nema popravka kad je netko mrtav. «Tri ranjena, ali ništa tako teško da ne bimogli večeras proslaviti.» «Neka stave Jeremiaha u hladnjak», zapovijedi Sean. «Poslat ćemoga kući čim dođemo u Capetown. Imat će pogreb sa svim počastima.« Bili su dvjesto morskihmilja od Table Bayja kad je Centaine poslala helikopter tvrtke da pokupi Seana, Isabellu iNickvja. Stara gospoda željno je čekala trenutak da upozna praunuka. Ramon se uhvatio zakorijenje jedne mangrovije kako bi se odupro sili oseke koja se povlačila iz ušća rijeke. Oštrirubovi slatkovodnih školjaka koje su pokrivale korijenje ranjavali su mu ruke, ali jedva da je iosjećao bol. Gledao je na drugu obalu rijeke. Odsjaji vatre koja je proždirala kompleksobasipali su tisućama zlatnih iskara tamnu površinu vode. Gumenjaci su prošli petnaestmetara od mjesta gdje se skrio, do brade uronjen u blato. Motori su brujili u tišini noći. Obrisisu bili neodređeni, tri tamna predmeta veličine vodenkonja hitro su prošla nošena osekomprema ušću i otvorenom moru... ali, učini mu se da je jedan lik u prvom čamcu manji oddrugih i da ima na sebi bijelu majicu. Tek tada, u trenutku kad je gubio Nickvja, shvati da je

na koncu konca otac poput svih ostalih. Prvi put u svome životu prizna si svoju ljubav iovisnost o toj ljubavi. Volio je svog sina i gubio ga je. Ispusti žalostan, bolan jauk. Zatim gapreplavi bijes i zatre sve druge osjećaje. Bio je to izjedajući gnjev za sve one koji su munanijeli taj gubitak. Piljio je u praznu tamu koja je progutala njegova sina i oganj osveterasplamsa se u svakom djeliću njegova bića. Htio je vikom iskazati svoj bijes, prokleti ženu iistresti iz sebe sve svoje negodovanje. Ali suzdrži se. Takvo što nije bilo u njegovoj naravi.Sad je morao biti hladan i čvrst poput čelika. Misli su mu morale biti jasne, ledeno odlučne.Njegova prva misao bila je da je izgubio svaku moć nad Crvenom Ružom. Sada više nijevrijedila ništa ni za njega ni za stvar. Znao je kako će je uništiti, nju i sve oko nje. Oružje jebilo u njegovu umu i trebalo ga je samo uporabiti. Ispusti mangroviju i pusti da ga strujaodnese do zavoja rijeke. Prepliva ga. Dno se polako podizalo pod njim. Dodirne nogamapijesak i iziđe na obalu. Raleigh Tabaka čekao ga je pored zadimljenih ruševina centra zavezu. Ramon posudi hlače i jaknu i hitro se odjene. Kosa mu je još bila mokra i slijepljena odriječnog blata. Dim iz zgarišta zgrada zakrivao je prvu sivu svjetlost zore. Ljudi RaleighaTabake skupljali su mrtve i slagali ih u dugu vrstu ispod palma. Rigor mortis ukočio ih je upoložajima u kojima su izdahnuli. Prizor je bio groteskan. Padobranac Jose držao je ruku nalicu kao da želi zaštititi oči, a grudi su mu bile raznesene eksplozijom ručne bombe. Adra jeimala raširene ruke kao raspelo: pola glave bilo joj je razmrskano. Ramon je pogleda beznekog posebnog osjećaja, kao da je staro, beskorisno odijelo. «Koliko?», upita RaleighaTabaku. «Dvadeset šest», odgovori on. «Svi. Nema preživjelih. Tko god bio, potpuno jeobavio posao. Tko je bio? Pretpostavljaš li?» «Da.» Ramon klimne glavom. «Nepretpostavljam, znam.» I prije no što je Raleigh mogao nešto reći, nastavi: «Osobnopreuzimam projekt Cyndex.» «Druže generale...», Raleigh uvrijeđeno nabra čelo. «Od samogpočetka operacija je bila moja. Ja kontroliram dva brata.» «Da.» Ramon klimne glavom, alinije bilo pogovora. «I odlično si obavio posao. Dobit ćeš sva zaslužena priznanja. Ali, sad japreuzimam vođenje projekta. Krećem na jug čim zrakoplov bude na raspolaganju. Ti ćeš samnom.» «Neće tako završiti, Bella», reče Shasa ozbiljna lica. «Ne možemo hiniti da se ništadrugo nije zbilo. Nisam htio komplicirati operaciju izbavljenja razmatrajući podrobno svenajmračnije vidove ove grozne afere. Ipak, sada, kad je Nicholas na sigurnom ovdje uWeltevredenu, prisiljeni smo to učiniti. Mnoge osobe, uključujući i članove tvoje obitelji,stavili su život na kocku za tebe i Nicholasa. Jedan valjan momak iz Seanove postrojbepoginuo je da bi te spasili. Sada nam moraš otkriti istinu.» Bili su okupljeni opet u oružarnici,a Isabella je bila pred obiteljskim sudom. Centaine je sjedila u naslonjaču pored kamina.Ispravila se. Ruka na bjelokosnoj jabučici štapa otkrivala je plave vene ispod kože tanke kaopergament. Nekoć gusta i neukrotiva kosa sad je bila kratko ošišana i sijeda s plavkastimodsjajima. Izraz lica bio joj je strog. «Isabella, hoću znati sve. Nećeš izići iz ove prostorijeako nam ne otkriješ svaku pojedinost.» «Nana, užasno se stidim. Nisam imala izbora.»«Nisam tražila opravdanja ili isprike, gospodična. Hoću istinu.» «Bella, moraš shvatiti.Znamo da si nanijela užasnu štetu nacionalnim interesima, obitelji, sebi. Sada je na nama daograničimo tu štetu.» Shasa je stajao ispred kamina stisnutih šaka u naborima blazera. Njegovje glas bio manje grub. «Želimo ti pomoći, ali moramo znati istinu da bismo to mogli učiniti.»Isabella ga pogleda s izrazom progonjene životinje. «Mogu li razgovarati nasamo s tobom iNanom?» Baci pogled na braću. Garrv je utonuo u naslonjač ispod prozora i palce je zadjenuoza šarene naramenice, vrteći cigaru iz jednog ugla ustiju u drugi. Sean je sjedio na podbojuispruženih nogu prekriživši gole preplanule mišićave ruke na grudima. «Ne», reče odlučnoCentaine. «Dečki su stavili život na kocku za tebe i Nickvja. Ako si počinila dodatne štetesebi i obitelji, oni će biti zaduženi da te izvuku iz neprilike. Ne, nećeš se tako olako izvući.Zaslužuju da čuju sve što imaš reći. Da ništa nisi prešutjela... jesi li me razumjela?» Isabellaspusti glavu i skrije lice u dlanove. «Dali su mi kodno ime Crvena Ruža.» «Govorirazgovjetno, djevojko. Ne šapći.» Centaine udari štapom u pod, a Isabella se tržne i podigne

glavu. «Činila sam sve što bi mi naredili«, prizna gledajući u lice staru gospodu. «Kad jeNicky napunio mjesec dana, pokazali su mi jedan film. Gotovo su ga utopili... Držali su ga zanoge i uranjali su ga u vodu...» Prekine i duboko udahne. »Obavijestili su me da će mu usljedećem filmu amputirati više dijelova tijela i da će mi ih isporučiti... prste ruku i nogu,podlaktice i potkoljenice i potom... i potom glavu.» Svi su užasnuti šutjeli. Na posljetku,progovori Centaine. «Nastavi.» «Rekli su mi da moram raditi za tatu i pokazati zanimanje zanjegovo djelovanje u ARMSCORu.» Shasa protrne, a Isabella si počne lomiti ruke. «Oprostimi, tata. Rekli su mi da se moram baciti u politiku, kandidirati se za parlament, iskoristitiobiteljska prijateljstva.« «Morala sam posumnjati u tvoje iznenadne političke aspiracije»,gorko primijeti Centaine. «Oprosti mi, Nana.» «Uzalud tražiš oprost», prasne Centaine.«Ničemu ne služi i izaziva. Nastavi, dijete.» «Neko vrijeme ništa nisu tražili od mene...gotovo dvije godine. Onda su počele stizati zapovijedi. Prva se ticala mreže Siemensovihradara.» Shasa krene da će prozboriti, ali se suzdrži i uzme rupčić iz džepića blazera. «Potomsu zahtijevali sve više i više.» »Projekt Skylight?», upita Shasa. Kad Isabella klimne glavom,obrati se Centaine. «Mater, imala si pravo.» Onda opet pogleda kćer. «Sve ćeš to moratistaviti na papir. Sve što si im predala. Hoću popis... datume, dokumente, susrete, sve.Moramo točno znati što si kompromitirala.« «Tata...», započne Isabella. Ali ne nade snage daproduži. »Gospodična, bez prenemaganja«, zapovijedi Centaine. «Cyndex 25», reče Isabella.«Oh, Bože... ne!», zastenje Shasa. «Zato su mi odobrili ovaj zadnji posjet Nickvju... Zbogpodataka o Cyndexu i zbog Bena.» «Ben?», Garry ustane. «Tko je Ben?» «Ben Gama», rečeCentaine oštrim glasom. «Malo crno Tarino kopile, sin Mosesa Game. Čovjeka koji je ubiomog Blainea, čovjeka koji je obeščastio našu obitelj.» I pogleda Isabellu tražeći potvrdu. «Da,Nana. Moj polubrat Ben.» Isabella pogleda braću. «I vaš je polubrat. Ali ne zove se BenGama: zove se Benjamin Afrika.« «Zašto mi je poznato to ime?», upita Garry. «Jer radi zatebe», reče Isabella. «Prisilili su me da ga zaposlim u Capricornu kad sam bila u Londonu.Radi u Capricorn Chemicalsu kao laboratorijski tehničar u odsjeku otrova.» «U tvorniciCyndexa?», upita Shasa u nevjerici. «Nisi ga valjda ti zaposlila?« «Da, pater, jesam.» Isabellase željela tko zna po koji put ispričati, ali tada ugleda bakino lice. Garry ode do stola. Uzmetelefon i nazove centralu u Weltevredenu. «Spojite me s Capricornom... imate broj, zar ne?Hoću odmah razgovarati s direktorom. Hitno je, više no hitno. Nazovite me čim bude navezi.» Spusti slušalicu. «Moramo uhvatiti Bena, moramo ga uhvatiti da ga ispitamo, i toodmah. Ako su ga oni infiltrirali u pogon, učinili su to iz nekog valjanog razloga... ili bolje, iznekog zločinačkog razloga.» «Njihov je», prasne Centaine. Nitko nikad nije čuo tolikogorčine u njezinu glasu ili vidio toliko mržnje na njezinu licu. Svi su je užasnuto gledali.»Revolucionar je, razaratelj. S onim crnim Sotonom od oca i s Tarom koji su mu godinamazatrovali um, mora biti jedan od njih. Dao nam Bog da možemo spriječiti to što kane učiniti,jer mora biti nešto užasno.« Svi umuknuše, pritisnuti grozotama u mislima. Telefon poremetitišinu i Garry podigne slušalicu. «Imam na vezi direktora Capricorna.» «Dobro. Dajte mi ga.Zdravo, Paul. Hvala Bogu što sam Vas našao. Čekajte trenutak.« Pritisne gumb zvučnikakako bi svi mogli čuti razgovor. «Čujte, Paul. U odsjeku otrova imamo jednog zaposlenika. Unovom pogonu pesticida. Benjamin Afrika.» «Da, gospodine Courtenev. Ne poznajem gaosobno, ali ime mi je poznato. Pričekajte, provjerit ću u računalu. Da, evo. Benjamin Afrika.Došao je raditi za nas u travnju.» «Dobro, Paul. Hoću da ga tvrtkina služba sigurnosti uhiti ipritvori. Ne smije ni s kim komunicirati, jasno? Nikakvi telefonski razgovori. Nikakviodvjetnici. Nikakav tisak. Ništa.» «Smijemo li učiniti nešto takvo, gospodine Courteney?»«Mogu učiniti sve što hoću, Paul. Imajte to na umu. Dajte odmah nalog da ga uhite. Ostajemna vezi.» «Dovoljne su dvije sekunde«, obeća direktor. Čuli su njegov glas u pozadini dok jeinterfonom razgovarao sa službom sigurnosti. «Dobro, gospodine Courtenev. Idu privestiAfriku.« «Sad me slušajte, Paul. Kakva je situacija s programom proizvodnje Cyndexa? Jesteli već započeli isporuke vojsci?» «Još ne, gospodine Courtenev. Prva bi trebala krenuti

sljedeći utorak. Topništvo će poslati kamione po nju.» «Dobro, Paul. Kolike ste zalihetrenutačno imali?» «Pričekajte da provjerim u računalu.« Paulov glas počeo je odavatiuznemirenost. «U ovom trenutku imamo 635 spremnika od pet kilograma formule A i istotoliko spremnika formule B. Po svakoj formuli imamo dvadeset šest boca od pedesetkilograma za zrakoplovstvo: bit će predane krajem idućeg tjedna...« Garry ga prekine. «Hoćutočan broj svih spremnika i svih boca. Hoću da odmah pošaljete svoje stručnjake u skladišteda provjere serijski broj svakog spremnika u dokumentaciji pogona... I to mora biti završenoza sat vremena... ili prije.« «Nešto se dogodilo, gospodine Courtenev?« «Reći ću Vam kad meizvijestite o rezultatima inventure. Čekam na ovom broju. Nazovite me što prije... ili još iprije.« Dok je Garry spuštao slušalicu, Sean upita: «Za koliko nas možeš prebaciti uCapricomh «Lear je neupotrebljiv. DCA traži generalku i novu dozvolu za let nakon što jezrakoplov pogođen raketom.« «Garry, za koliko?», ponovi Sean, a Garry nakratko razmisli.«Queenair je spor, ali svejedno ćemo potrošiti manje vremena nego da čekamo civilni let zaJohannesburg. Barem ćemo moći sletjeti izravno na Capricornovu sletnu stazu. Krenemo li zapola sata, možemo stići rano poslijepodne.« «Ne bismo li trebali obavijestiti policiju?», upitaShasa, a Centaine zapovjedno udari štapom u pod. «Bez policije. Za sada... ili još bolje,nećemo je uopće umiješati ako to možemo izbjeći. Uhvatimo crno Tarino kopile i prisilimo gada nam kaže istinu. Ali, moramo naći načina da sve ostane u obitelji.» Prekine kad zazvonitelefon. Garry podigne slušalicu i nekoliko sekunda ne progovori. Potom reče: «Razumijem.Hvala, Paul. Stižem hitno. Trebao bih sletjeti na Capricornovu stazu oko jedan poslijepodne.«Prekine vezu i pogleda zabrinuta lica nazočnih. «Ptica je pobjegla. Benjamin Afrika nije sepojavio u tvornici već četiri dana. Nije se javljao i nitko ne zna gdje je.» «A zaliheCyndexa?», upita Shasa. »Provjeravaju ih. Izvijestit će nas kad sletimo u Capricorn»,odgovori Garry. «Pater i Nana moraju ostati u Weltevredenu kako bi održavali veze. Budete linam trebali prenijeti neku poruku dok smo u letu, nazovite kontrolni toranj zrakoplovne lukelan Smith i tražite da nas spoje.» Baci pogled na brata. «Sean ide sa mnom. Možda ću semorati poslužiti silom.» Sean priđe ocu i pruži ruku. «Pater, ključevi spremišta oružja.» Shasamu ih preda. Sean otključa bravu velikih čeličnih vrata i otvori ih. Ude u blindiranu prostorijui prouči nakratko zbirku pištolja i revolvera, a onda izabere Smith & Wesson 357 magnum.Uzme kutiju metaka s police i stavi revolver za pojas. «Bolje da i ja uzmem jednog.» Garrymu se pridruži. «Garry», pozove ga Isabella», «idem i ja s tobom i Seanom.» «Nemoj nisanjati, mavourneen.» Garry se nije ni okrenuo da je pogleda. Izabere parabelum Heckler &Koch od 9 milimetara. «Ne možeš nam više dati nikakve korisne informacije.« «Naprotiv,mogu. Vi ne znate kako izgleda Ben. Ja sam ga u stanju prepoznati... a, ima nešto što vam jošnisam rekla.» «Što?» «Reći ću vam tijekom leta.» Garry izravna dvomotorac BeechcraftQueenair na sjevernu rutu i okrene se da rukom pozove Isabellu, koja je sjedila u putničkojkabini. Isabella otkvači pojas i nagne se na naslon njegovog sjedala. «Onda, Bella, da čujemo.Što nam još možeš reći?» Ona pogleda Seana, koji je sjedio na sjedalu kopilota. «Sjećaš seone noći na ušću Chicambe, kad je Nicky pokušao pobjeći i kad smo se vratili da gauhvatimo?» Kad Sean klimne glavom, ona nastavi: «Sjećaš se gerilskog časnika koji je dao dase makne cestovna prepreka? Evo, dobro sam mu vidjela lice i bila sam sigurna da sam ga većprije toga vidjela. Bila sam potpuno sigurna... ali, stvar nije imala smisla, barem do sada.»«Kada i gdje si ga vidjela?» «Bio je s Benom... i išli su na Michaelovo imanje u Firgroveu.»«Michael?», prekine je Garry. «Naš Michael?» «Da. Naš brat Michael Courteney.» «Misliš daje Michael umiješan u ovu aferu?» «Ne mislite li i vi? Inače, zašto bi imao posla s ANCovimteroristom... i Benom?» Nekoliko su trenutaka šutke razmišljali. Potom Isabella nastavi.«Garry, ti očito sumnjaš da je Ben ukrao spremnik ili dva Cyndexa. Ako je povezan steroristima, kako misliš da bi ga iskoristili? Bi li ga mogli ispustiti iz zrakoplova?« «Da, to bibio najvjerojatniji način.» «Michael ima zrakoplov u Firgroveu.» «Sranje», promuca Garry.«Daj, Bože, da nije istina. Daj da Mickey nije umiješan... molim te.» A C «Već godinama

Michael izdaje one komunističke novine», gnjevno primijeti Sean. «I kad je već tako,sprijateljio se s gomilom terorista. Nitko mu ne odgovori. Garry reče: «Bella, donesi svakomepo CocaColu, molim te.» Isabella ode do bara i uzme iz hladnjaka dvije limenke. Popili su,potom je Sean spustio limenku i podrignuo. «Jutros je otvoren Uskršnji sajam Randa», reče.Garry se okrene i zagleda se u njega. «Kakve to, dovraga, veze ima?» «Nikakve.» Sean senaceri. «Uskršnji sajam Randa... najveća i najpoznatija manifestacija u našoj zemlji. Polamilijuna ljudi okupljenih na jednom mjestu. Sva industrija koja predstavlja svoje proizvode,pa poljoprivrednici, poslovni ljudi... bit će nazočni i svi čelnici Južne Afrike. Službenootvaranje je večeras u osam, s vatrometom, vojnom limenom glazbom, automobilskimutrkama i skokovima. Premijer će održati govor, a svi glavešine bit će u tamnom odijelu skaranfilom u zapućku. Jasno, dovraga, da nema nikakve veze.» «Skrati, Sean», prosikćeGarry. «Potpuno si u pravu, Garry.» Sean se nastavi zlobno smijuljiti. «Hoću reći, ovi izANCa su uljuđene i pristojne osobe. Ako i dignu u zrak koji automobil i ubijaju ljudestavljajući im oko vrata zapaljenu automobilsku gumu, to ne znači da nisu dobre duše.Kvragu, ne smijemo biti prestrogi prema njima. Ruska magnetna mina u prepunoj robnoj kućije jedno, ali ne bi nikad pomislili da zaliju Uskršnji sajam Randa Cyndexom 25, zar ne?»«Ne.» Garry odmahne glavom. «Hoću reći, Ben i Mickey su naša braća. Ne bi nikad učinili...ne..» Ne završi rečenicu, potom gnjevno prasne: «Kvragu, da smo u Learu, već bismo bilistigli.» Radio zakriješti i Garry namjesti slušalice. «Charlie Sierra XRay, ovdje informacijelana Smitha. Imam poruku za vas odaslanu od Capricorna. Spremni za prijem?» «Slušamo,informacije.« «Evo poruke: Sve zalihe i serijski brojevi odgovaraju. Kraj poruke.» «Boguhvala», promrmlja Garry. «Traži da provjere što je u spremnicima«, umiješa se Sean iGarrvjev se izraz lica promijeni. »Informacije, molim vas, prenesite Capricornu sljedećuporuku: Uzeti uzorke iz svih spremnika. Kraj poruke.» Garry skine slušalice. «Htio bih da nebude istina», reče. «Ali, u pravu si, Sean. Nisu idioti. Bilo bi lako otisnuti lažne serijskebrojeve na par spremnika i zamijeniti ih.» «Za koliko stižemo?» Garry provjeri. «Za sat...hvala Bogu, imamo vjetar u rep.» Sean se obrati sestri. «Zlato, učini mi uslugu. Idući put kadpoželiš muškarčinu, izaberi nekog manje opasnog... Jacka Trbosjeka, na primjer.» Sletna stazaCapricorna bila je označena divovskim likom divojarca iscrtanog bijelim kvarcem. Jasno seisticala usred smeđeg velda i vidjela se s udaljenosti od osam kilometara. Garry je vještosletio i dovezao zrakoplov do hangara, gdje su ih čekala vozila i skupina upravitelja tvornicena čelu s Paulom, generalnim direktorom. Dok su Garry i Sean iskakali na tlo i pomagaliIsabelli, Paul im trkom priđe. «Gospodine Courteney, bili ste u pravu! U dva mala spremnikanalazi se samo kisik. Netko ih je zamijenio. Tko zna gdje je završilo deset kilograma Cyndexa25!» Užasnuto ga pogledaše. Deset kilograma bilo je dovoljno da uništi cijelu vojsku.»Vrijeme je da pozovemo policiju. Moraju naći Bena Afriku. Imamo li njegovu adresu?»,upita Sean. «Već sam poslao ljude kod njega doma», umiješa se Paul. «Nema ga. Gazdaricakaže da se posljednjih dana nije pojavljivao. Nije došao ni jesti ni spavati.» «Firgrove», rečepoluglasno Isabella. «Točno», trgne se Garry. «Sean, najbolje da ti odmah podeš tamo. PovediBellu sa sobom, pokazat će ti put i identificirat će Bena ako ga sretnete. Ja ću voditi operacijuodovud. Bit ću u dvorani za sjednice. Zovite me čim stignete u Firgrove. Tražit ću od policijeda vas podupre i da pokrene lov. Moramo pronaći nestale spremnike.« Sean se obrati Paulu.«Trebam auto... brzi auto.» «Uzmite moj.» Paul pokaže na novi BMW parkiran poredhangara. «Pun je goriva. Evo ključa.« «Dodi, Bella.» Potrče do BMWa. «Fangio, nemoj da tezaustavi prometna policija, upozori ga Bella dok je Sean sportski automobil ubrzavao donajveće brzine. «Trebali smo poslati policiju u Firgrove prije nego što smo krenuli izCapetowna. Bože, već je tri.» «Nismo mogli ništa prije no što smo postali sigurni da je netkoukrao par spremnika Cyndexa», primijeti Sean. Potom pruži ruku i uključi radio. Bella gaupitno pogleda. «Vijesti u tri», objasni on i namjesti na radiopostaju Radio Highveld. Sajamje bio treća vijest. «Već od jutros rekordno mnoštvo prošlo je kroz ulaze Uskršnjeg sajma

Randa koji se danas otvara. Glasnogovornik organizacijskog odbora izjavio je da je brojposjetitelja već danas u podne prešao dvjesto tisuća.» Sean isključi radio i udari šakom poploči s instrumentima. «Michael!», vikne. «Uvijek su osjetljiva srdašca ta koja su sposobna zanajčudovišnije ispade! Koliki su nevini ljudi mučeni i ubijeni u ime Boga, mira i bratstvamedu ljudima?» Opet udari šakom, pa mu Bella dodirne ruku ne bi li ga primirila. «Sean,uspori. Moraš skrenuti desno na sljedećem izlazu.» Uhvati se za vrata kad je Sean proklizio uuskom zavoju. «Je li još daleko?» «Nešto više od tri kilometra.« Sean raskopča jaknu i izvučeiz pojasa Smith & Wesson. Palcem zavrti bubanj. «Što imaš namjeru s tim revolverom?«,upita uznemireno Bella. «Ben i Mickey...» «Ben i Mickev imaju jako kreposne prijatelje«,reče on i vrati oružje za pojas. «Evo.» Bella se ispravi i pokaže rukom. «Eno ulaza uMickevjevo imanje.» Sean uspori i skrene na zemljani put. Produžio je umjerenom brzinomdok nisu ugledali zgrade imanja. Stane i krene BMWom unatrag okrećući ga poprečke naputu. «Zašto to činiš?», upita Bella. «Idem pješke», odgovori Sean. «Nema smisla da najavimsvoj dolazak.« «Ali, zašto si zaustavio auto nasred puta?» «Da blokiram svakoga tko pokušana brzinu zbrisati.» Sean izvadi ključeve i iziđe. «Ti čekaj ovdje. Ali ne u autu. Sakrij setamo, u drveću, i ne diži glavu dok te ja ne pozovem. Jasno?» «Da, Sean.» «I nemoj zalupitivratima», upozori je brat dok je izlazila. «A sad, da čujem. Gdje Mickev drži zrakoplov?««Iza kuće, na kraju voćnjaka.« Isabella pokaže rukom. «Odovud ga ne možeš vidjeti, ali nećeti promaknuti. Hangar je od valovitog lima, hrdav i ruševan.» «Tipično za našeg Mickeyja»,progunđa Sean. «Sad se pridržavaj onoga što sam ti rekao. Sakrij se.» I dade se u trk. Sišao jes ceste i potrčao pazeći da stalno bude zaklonjen voćnjakom i kokošinjcem. Bio je stotinjakmetara od verande kuće. Perad je čeprkala oko njegovih nogu kad je stao iza zida i promotriokuću. Vrata i svi prozori bili su širom otvoreni, ali činilo se da nema nikoga. Sean preskočizidić i ude. Salon i kuhinja bili su prazni, premda su u sudoperu bili poslagani prljavi tanjuri ičaše. U sve tri spavaće sobe netko je nedavno spavao. Kreveti su bili raspremljeni, po podu jebila razbacana odjeća, a muški higijenski pribor u kupaonici i na noćnim ormarićima. Seanuzme jednu košulju i okrene ovratnik. S unutarnje strane bila je prišivena crveno izvezenaetiketa s imenom B. Afrika. Baci košulju na pod i bešumno se hitro vrati do vrata kuhinje:bila su otvorena i vodila su u voćnjak pun stabala koja su kukci uništili. Nešto dalje vidio sekrov hangara od valovitog lima, a na jednom je stupu visio, otužno se njišući, vjetrokaz nalikupotrebljenom prezervativu. Sean potrči kroz drveće dok ne dođe do hangara. Pripije se uzvaloviti lim i nasloni uho na nj. Čuo je žamor glasova, odveć nerazgovjetnih da bi razumioriječi. Provjeri revolver kako bi bio siguran da drška stoji tako da ga može hitro izvući ipolako krene prema zelenim drvenim vratašcima. Prije no što je stigao do njih, vrata seotvoriše i dva čovjeka iziđoše na sunce. Ben Afrika bio je vrlo ponosan na svoje spretne ruke.Kleknuo je na pilotsko sjedalo Cessne Centurion i zavio je zadnje matice kojima su dvajednaka spremnika bila pričvršćena za pod ispred putničkog sjedala s desne strane. Bušilicomje brižljivo napravio rupe kako ne bi oštetio žice instrumenata koje su prolazile ispod poda.Naravno, mogao je pustiti spremnike nepričvršćene, ali to je bilo protiv njegova instinkta.Postojala je opasnost da neki kovitlac tijekom leta ošteti ventil ili cijevi. Smjestio je čeličnespremnike tako da pilotu ili putniku bude na dohvat ruke ručica ventila. Spremnik u kojemu jebio sastojak A bio je obojen u crne i bijele kvadratiće, s tri crvene crte oko središnjeg dijela.Sastojak bio je u crvenom spremniku sa samo jednom crnom crtom. Svaki spremnik imao jena sebi otisnut serijski broj. Ben je morao pribjeći svim svojim umijećima kako bi prepraviodva obična spremnika kisika za medicinsku uporabu tako da budu isti takvi. Ručno je urezaoserijske brojeve. Spremnici su bili dovoljno mali da se mogu unijeti i iznijeti iz Capricornovapogona u posebnim džepovima sašivenim s unutarnje strane mantila. Trebalo je mnogodomišljatosti i savršen osjećaj za vrijeme kako bi s njima prošao sigurnosnu provjeru naglavnom ulazu. Spremnici su bili spojeni Telementom od nehrdajućeg čelika koji je biopričvršćen na oba otvora. Ben ga je izradio na malom polovnom tokarskom stroju u dnu

hangara. U odlučnom trenutku prvo su morali biti otvoreni ventili spremnika, potom jepodizanje ručice na Telementu omogućavalo da se dva sastojka pomiješaju i postanu aktivni.Nervni plin pod pritiskom je prolazio kroz savitljivu pojačanu cijev koja je išla između sjedalado prtljažnika. Ben je izbušio rupu promjera tri centimetara kroz pod i metalnu oplatuCenturiona. Kraj cijevi izlazio je kroz rupu i virio desetak centimetara. Ben ju je pričvrstio izačepio otvor kitom Pratlev koji je stvrdnjavanjem postao neporozan poput željeza. Plin setrebao raspršiti u zrak ispod zrakoplova daleko iza prednjih sjedala, a kretanje zrakoplovaotklanjalo je opasnost da mu osobe u njemu budu izložene. Svejedno, zbog veće sigurnostitijekom ispuštanja plina, trebali su odjenuti zaštitne kombinezone i disati zrak iz boca.Kombinezoni su visjeli u hangaru. Bili su to protupožarni kombinezoni za prvu pomoć urudnicima zlata. Ben po drugi put stisne engleskim ključem matice Telementa kako bi biosiguran da ne pušta.. Na posljetku zadovoljno zagunđa i iziđe natraške kroz vrata kabine.Obriše krpom ruke i ode do radnog stola. Druga dva čovjeka nagnula su se nad topografskizemljovid. Ben stane uz Michaela Courtenevja i s ljubavlju mu prebaci ruku preko ramena.«Mickey, sve je spremno», reče svojim napadnim londonskim naglaskom. Potom se obratiRamonu Machadu. Ben ga je obožavao. Nasamo s Michaelom govorio je o njemu sastrahopoštovanjem sjemeništarca koji razglaba o papinoj nepogrešivosti. Michael je, pak, biosvjestan grozomornosti misije i trebali su mu mjeseci propitivanja savjesti kako bi se uvjerioda je bezuvjetno treba izvesti da bi borba bila okrunjena pobjedom. Ramon je očito slutionjegovo oklijevanje. «Michael, nazovi meteorološku službu i doznaj kakva je prognozavremena za večeras.» Michael uzme telefon sa stola, okrene broj meteorološke službe zračneluke lan Smith i posluša snimljenu prognozu. «Vjetar još uvijek puše na 290 stupnjevabrzinom od pet milja», ponovi. «Nema promjene od jutros. Vrijeme je stabilno, pritisak zrakaje stalan.» «Dobro.» Ramon uzme crveni flomaster i nacrta kružić oko položaja sajma natopografskoj karti. Potom obilježi smjer vjetra. «Evo. Ovo će biti vaš smjer približavanja, okokilometar i pol uz vjetar u odnosu na cilj. Pokušajte se zadržati na visini od tristo metara.Otvorite ventil plina kad preletite vodotornjeve. Vidljivo su osvijetljeni kako zrakoplovi upreletu ne bi udarili u njih.» «Da», reče Michael. «Baš jučer sam preletio područje. Stadion ćebiti obasjan reflektorima i bit će predstava s laserima... ne mogu pogriješiti.« «Bravo, druže.»Ramon mu uputi jedan od svojih rijetkih, neodoljivih osmijeha. «Tvoje su pripreme vrijednehvale.» Michael spusti pogled i Ben se ubaci: «Čuo sam na vijestima u jedan da je već upodne bilo dvjesto tisuća posjetitelja. Bit će ih vjerojatno pola milijuna kad Vorster budedržao govor na službenom otvorenju. Danas ćemo zadati ključan udarac na putu do slobode.»«Vorsterov govor trebao bi početi u sedam navečer.» Ramon uzme program koji suorganizatori sajma dijelili u javnosti i prouči ga. «Ali, moglo bi biti nekoliko minuta kašnjenjai moramo to uzeti u obzir. Vjerojatno će govoriti četrdesetak minuta, najviše sat. Vojnimimohod počet će u osam. Kad ćete uzletjeti ?» «Uzletimo li u šest i tri četvrt», odgovoriMichael nakon kratkog razmišljanja, «imajući u vidu da treba četrdeset osam minuta leta,kako sam jučer izmjerio, bit ćemo na cilju u sedam i trideset tri minute.» «To bi trebalo biti uredu», prihvati Ramon. «Vorster će još uvijek govoriti. Dvaput ćeš preletjeti cilj. Visina tristometara, kilometar i pol uz vjetar. Nakon drugog preleta okreni na zapad i kreni ravno premagranici s Botswanom. Koliko traje let na sastanak s Raleighom Tabakom?« «Tri sata ipetnaest minuta», odgovori Michael. «Dakle, stići ću večeras u jedanaest. U međuvremenupreostali plin će se raspasti.» «Raleigh Tabaka osvijetlit će stazu bakljama. Čim sletite,uklonite spreminke i cijevi za plin i zapalite zrakoplov. Potom će se Raleigh pobrinuti da vasprebaci u Zambiju i bazu Tercio.» Ramon promotri lica dvojice sugovornika. «To je sve.Znam da smo raspravili sve pojedinosti desetak puta, ali, ima li pitanja?» Dva brataodmahnuše glavom i Ramon se ironično nasmiješi. Unatoč različite boje kože i gustoće kose,sličnost je bila izrazita. Revolucija ne bi mogla pobijediti bez te poslušnosti i slijepe vjere,pomisli Ramon i obuzme ga neuobičajen osjećaj zavisti zbog njihove vjere lišene svih

zadrška. Neka ostanu u uvjerenju da će njihov čin promijeniti svijet i prokrčiti put svjetskomsocijalizmu i bratskoj ljubavi... Ramon je znao da stvarnost nije tako jednostavna. Zavidio jetoj dvojici na vjeri, ali se pitao imaju li doista hrabrosti da podnesu sirovu stvarnost pokoljapola milijuna ljudi i crvenog terora koji će uslijediti nakon pobjede revolucije. Uzvišena vjerau pravednost njihova čina dopustit će im da otvore ventile dvaju spremnika bezopasnogizgleda: ali, mogu li izdržati prizor pola milijuna leševa u grču okrutne smrti? Preživljavali susamo ljudi od čelika, a dva brata nisu bili od tih. Crveni teror trebao ih je ukloniti kao i svedruge slabiće. Nakon te večeri oni više nisu bili od koristi i moglo ih se žrtvovati. Prijaznodotakne Michaelovo rame. Znao je da voli kad ga dira drugi muškarac i potrudi se da dodirpostane milovanje. «Sjajno ste se držali. Sada morate jesti i odmoriti se. Otići ću prije negošto uzletite. Svaka vam čast.» Zajedno pođoše do stražnjih vrata hangara. Ali, prije nego štosu došli do njih, Michael zastane. «Želim vidjeti kako je Ben postavio spremnike i pregledatizrakoplov», reče im. «Moram biti potpuno siguran.» «U pravu si što želiš da sve bude bezgreške, druže», potvrdi Ramon. «Kad dođeš kući, čekat će te jelo.» Gledali su ga dok je ulaziou kabinu Centuriona kako bi započeo provjeru instrumenata. Onda zajedno krenuše premaizlazu. Ramon otvori vrata. Kad je s Benom izišao na sunce, Sean Courtenev bio je ščućurenuz hangar, lijevo od njih, i promatrao ih je. Ramona i Seana dijelilo je manje od dva metra.Prepoznaše se čim su se ugledali. Sean zavuče ruku pod jaknu i izvuče veliki magnum.Dvostruko napinjanje udarne igle uspori hitac dijelić sekunde, a Ramon zgrabi Bena Afriku zaruku i povuče ga pred sebe kao štit. Uz bljesak sjajniji od sunca metak koji je Sean ispaliopogodi Benovo tijelo. Zrno s praznim vrhom pogodilo ga je u lijevi lakat, ali nije stalo.Prodrlo je kroz ruku u bok. Ulazna rana bila je velika kao jaje. Metak udari u zadnje rebro irasprsne se. Krhotine su završile u plućima, druge su ranile crijeva. Otcjepak bakrenekošuljice zario se između kralježaka i dopola presjekao leđnu moždinu. Ben je bio odbačen ustranu i skliznuo je niz zid hangara ostavljajući za sobom crvenu krvavu mrlju na hrdavomlimu. Ramon Machado skokom se vrati u hangar prije nego što je Sean uspio ponovno uperitirevolver. Zatvori vrata udarcem noge i izvuče automatski Tokarev iz futrole. Ispali dva hitcajedan za drugim kroz tanak zid ciljajući u točku gdje je mislio da se nalazi Sean. Ali, Sean jeto predvidio: bacio se na tlo i napravio dva koluta. Odredio je Ramonov položaj popucnjevima i kutu hitaca koji su probili valoviti lim. I on opali držeći oružje objema rukama, ametak prođe kroz zid i promaši Ramonovu glavu za tridesetak centimetara. Ramon se zakloniiza Avgasove bačve i dovikne Michaelu, koji je sjedio za upravljačem zrakoplova: «Palimotor!» Michael je sjedio skamenjen od šoka na pilotskom mjestu, ali na Ramonov se nalogtrgne, podigne sklopke, uključi magnete i okrene ključ. Centurionov motor upali se. Michaelgurne ručicu, a zrakoplov zabruji i kočnice kotača zategnu se. «Sada kreni», vikne Ramon iispali nasumce još dva hitca kroz limeni zid. Centurion krene kroz otvorena vrata hangarahitro ubrzavajući, a Ramon potrči za njim, prođe ispod krila i otvori vrata nasuprot pilotu.«Gdje je Ben?», vikne mu Michael dok se namještao na sjedalu. «Ben je gotov», vikneRamon. «Vozi!» «Kako to, gotov?» Michael se okrene i spusti ručicu. «Ne možemo gaostaviti.» «Ben je mrtav.» Ramon ga uhvati za ruku. »Upucali su ga. Gotov je. Moramo otićiodovud.» «Ben...» «Idemo!» Michael opet podigne ručicu i ubrza Centurion. Lice mu je bilou bolnome grču. «Ben», prošapta i doda gas dok Centurion ne pojuri podignuta repa stazom.Stigli su do kraja staze i Mickey zakoči kako bi okrenuo zrakoplov protiv vjetra. «Motor jehladan», objasni. «Nisam ga mogao zagrijati.« «Moramo riskirati», reče Ramon. «Uskoro ćestići policija. Na tragu su nam. Ne znam kako, ali otkrili su nas.» «A Ben?» «Pusti Bena»,zapovjedi Ramon. «Rekao sam ti da uzletiš.» «Kamo idemo... u Botswanu?» Michael je jošoklijevao. «Da. Prvo ćemo dovršiti operaciju. Kreni u smjeru sajma.» «Ali... rekao si da namje policija na tragu», pobuni se Michael. «I kako nas sada može zaustaviti? Trebat će satvremena da zrakoplovstvo digne u zrak jednu svoju Impalu... hajde, hajde!» Michael doda gasi podigne ručicu do kraja. Centurion pojuri stazom. Dok su ubrzavali, ugledaše lik koji je

trkom izlazio iza hangara. Michael prepozna brata. «Sean!», vikne. «Produži!», zapovjediRamon. Sean se baci jednim koljenom na tlo uz rub piste i kad mu se Centurion dovoljnopribližio, ispruži obje ruke u klasičnu streljačku pozu i ispali tri hitca. Svaki put silovitiprotutrzaj podizao je cijev uvis. Zadnji metak pogodi vjetrobran i obojica se instinktivnosagnuše. Metak ostavi za sobom paučinaste napukline, a Michael okrene njušku Centuriona.Digli su se u zrak preko ograde i poletjeli u bistro plavo nebo nad highveldom. Na šezdesetmetara hladni motor zakašljuca, a onda nastavi normalno raditi. «Kreni u smjeru sajma»,ponovi Ramon. «Nećemo moći ubiti Vorstera, ali cilj je svejedno dobar. Skupilo se većdvjesto tisuća ljudi.» Michael izravna Centuriona na tristo metara i okrene. Dok mu jeCenturion prolazio iznad glave, Sean isprazni bubanj u trbuh zrakoplova. Ništa nijepokazivalo da su metci pogodili cilj. Kotači su se dizali dok se zrakoplov neoštećen penjao unebo. Sean skoči na noge i otrči u hangar. Ugleda telefon na radnom stolu. «Hvala Bogu!»Žurno podigne slušalicu. Dok je okretao broj Capricorna opazi rašireni zemljovid i prospektUskršnjeg sajma Randa. Crvenim crtama na zemljovidu je bio obilježen položaj sajma, ajedna je strjelica pokazivala smjer i brzinu vjetra. Telefonist odgovori na treće zvono. «OvdjeCapricorn Chemicals Industries. Dobar dan, izvolite?« «Dajte mi gospodina GarrvjaCourtenevja u dvorani za sjednice. Ja sam njegov brat. Hitno je.» «Ceka Vaš poziv. Odmah ćuvas spojiti.« Dok je čekao, Sean pogleda oko sebe. Opazi zaštitne kombinezone obješene nazidu blizu vrata. «Sean, ti si?» Garrvjev je glas bio napet. «Da, ja sam. U Firgroveu sam.Kako smo i mislili. Michael, Ben i Lisica. Cilj im je sajam.» «Sean, jesi li ih zaustavio?« «Ne.Michael i Lisica su u letu. Uzletjeli su prije dvije minute. Gotvo su sigurno pošli na sajam.»«Sean, jei li siguran?« «Jasno da sam siguran. U Mickevjevom sam hangaru i u ovomtrenutku gledam zemljovid. Sajam je označen, a zabilježeni su smjer i brzina vjetra. Dvaprotupožarna kombinezona vise na zidu... nisu ih stigli navući.« »Obavijestit ću policiju izrakoplovstvo.« «Ne budi glup, Garry. Htjet će zapovijed načelnika stožera i ministra obraneprije nego što dignu lovce ili helikoptere. Trebat će im čitavo stoljeće. A u međuvremenudvjesto tisuća ljudi će umrijeti.« «Što ćemo, Sean?« Napokon je predsjednik uprave zatražiosavjet čovjeka od akcije. «Uzmi Queenair», reče Sean. «Brži je i snažniji od malogCenturiona. Moraš ih presresti i prisiliti da slete prije nego li dođu do sajma.» «OpišiMickevjev Centurion«, zatraži žurno Garry. «Gore plav, dolje bijel. Oznaka je ZSRRW,Romeo Romeo Whisky. Znaš položaj Firgrovea i pravac koji moraju slijediti da bi došli dosajma.» «Odmah krećem», reče Garry i prekine vezu. Sean uzme revolver sa stola gdje ga jeodložio i izbaci prazne čahure. Izvadi iz jakne kutiju sa streljivom i hitro napuni bubanj.Trkom se vrati do vrata i s oružjem na gotovs stane sa strane i otvori ih nogom. Potom sesagne i uperi revolver vani. Ben je napravio nekoliko metara prije no što se srušio na tlo.Ležao je pod jednom breskvom. Gubio je mnogo crvene arterijske krvi koja je natopilakošulju i hlače. Lijeva ruka visjela je na komadiću rastrgana mesa, a kost je virila kao ražanj.Sean se ispravi i zakoči Smith & Wesson. Iziđe i stane gledajući Bena. Ben je još bio živ. Smukom se okrenuo kako bi ga pogledao. Oči boje pečenog šećera bile su pune strašne patnje.«Krenuli su, zar ne?», promrmlja. «Uspjet će. Ne možete nas zaustaviti. Budućnost je naša.»Isabella stigne kroz voćnjak. Spazi Seana i pode mu u susret. «Rekao sam ti da ne izlaziš»,zareži Sean. «Zašto me nikad ne poslušaš?» Isabella opazi Bena na tlu i stane. «To je Ben!Oh, zaboga, što si mu učinio?» Napravi još nekoliko koraka i baci se na koljena poredispruženog tijela. Nježno pridigne Benovu glavu, ali taj pokret mu razdere nešto u ranjenimplućima. Počne kašljati. Mlaz krvi poteče mu kroz rastvorene usne niz bradu. «Oh, Bože,Sean! Ubio si ga», zajeca Isabella. «Nadam se», reče Sean tiho. «Nadam se svim svojimsrcem.» «Sean, brat ti je.» «Ne», reče Sean. «Nije mi brat. Šupak je.» Dok je palio motoreQueenaira, Garry Courteney brzo je računao. Capricorn je bio oko stotinu kilometara bližesajmu od Firgrovea, a pored toga Queenair je bio sedamdeset ili osamdeset čvorova brži odCenturiona. Prošlo je sedam minuta otkad ga je Sean nazvao, devet otkad je Mickev uzletio.

Kako bilo, nije bilo previše vremena. Nije se usuđivao pomisliti gdje će presresti Centuriona ipresjeći mu put. Samo je jedna mogućnost bila izvjesna. Morao je krenuti izravno na sajam ipotom se vratiti nazad, u susret Michaelu. Morao je igrati na kartu susreta licem u lice. Dok jepodizao ručicu i jurio Queenairom po stazi, uoči s blagim iznenađenjem da još uvijek ima uzubima napola popušenu cigaru. Pusti upravljač velikog dvomotorca i udahne punim plućima.Cigara je bila kubanska i pomisao na tu ironiju sudbine nagna ga na smješak. Mirišljavi dimmalo mu smiri živce. «U tim stvarima nisam dorastao Seanu», reče si. «Draži su mi uzburkandan na burzi ili kupovina dionica.« Doda gas i poveća brzinu za petnaest čvorova. Opazisajmište s udaljenosti od deset kilometara. Mnoštvo divovskih balona lebdjelo je u zraku kaojato šarenih kitova. Nepregledna parkirališta blještala su od odsjaja sunca na tisućama vozila.Okrene i vrati se ravno u smjeru Firgrovea. Nagne se naprijed u sjedalu. Škiljio je krozvjetrobran i pušio cigaru dok je u sebi računao brzinu, vrijeme i udaljenost. «Ako ihpresretnem, bit će to za pet ili šest minuta...« Garry se prekine kad mu pogled privuče odsjajsunčeve zrake na nečemu ispred njega, na manjoj visini. Namjestio si je naočale na nosu i tkozna po koji put prokleo svoju kratkovidnost. Pomno promotri pokušavajući opet ugledati tajodsjaj. Stambena naselja bila su iza njega i sad je letio iznad prostranstva ispresijecanogmrežom cesta, s raštrkanim malim selima. Uzorane njive i plantaže ometale su mu vid iizazivale niz optičkih varka koje su ga zbunjivale. Af.. Ustreptalo ih je tražio promatrajući času nebo, čas u prostranstvo ispod sebe. Očekivao je da Centurion leti na mnogo manjoj visiniod njegove. Prvo opazi sjenu. Lebdjela je i poskakivala po njivama kao skakavac. Odmahzatim opazi mali plavi zrakoplov. Bio je tristo metara niže i tri kilometra ispred njega. Garrynagne njušku Queenaira i započne poniranje kako bi ga presreo. Dva zrakoplova išla su si ususret brzinom od gotovo petsto čvorova i prije no što je Garry uspio spustiti Queenair na istuvisinu, Centurion proleti ispod njega kao plava munja. Garry podigne krilo kako bi okrenuo upunoj brzini, te krene u potjeru za Centurionom iskorištavajući veću Queenairovu brzinu da biga sustigao. «Stići ćemo za desetak minuta», reče Michael Ramonu. «Spremi se.» Ramon senagne naprijed i dotakne obojene spremnike pričvršćene vijcima za pod između njegovihnogu. Pažljivo otvori ventile na vrhu oba spremnika. Začuje strujanje, koje se odmah zaustavina glavnom ventilu Telementa. Sad je još samo njega trebao otvoriti pomakom ručice usmjeru suprotnom smjeru kazaljke na satu kako bi pomiješani otrovni plin šumeći ušao udugu cijev i izišao iz nje ispod trbuha zrakoplova. Ramon se ispravi i baci pogled naMichaela, koji je sjedio za upravljačem. «Sve je spremno...», obavijesti ga. Onda utihne izaprepašteno pogleda kroz veliki bočni prozor uz Michaelovu glavu. Golemi srebrenasti trupispunio je staklo prozora. Drugi zrakoplov letio je uz njih i pilot ih je gledao. Čovjek je biokrupan, ali djetinjeg lica, imao je naočale s rožnatim okvirom i opušak cigare u uglu ustiju.«Garry!», prestravljeno krikne Michael. Garry podigne desnu ruku i pokaže palcem na tlodajući mu jasan znak da sleti. Michael je instinktivno krenuo u silazni okret ponirući prematlu kao kamen, a onda je izravnao zrakoplov tek nešto poviše krošanja drveća. Pogleda uogledalo i vidje Queenairovu srebrenastu zaobljenu njušku stotinu metara od svog repa kakomu se brzo približava. Podigne Centuriona uvis i naglo okrene. Ali, u trenutku kad ga jeizravnao, srebrenasti zrakoplov bio je iznad njega. Garry je oduvijek bio vještiji pilot iQueenair je bio brži. «Ne mogu mu umaknuti!» «Leti na cilj», grubo mu zapovjedi Ramon.«Ne može ništa učiniti.» Michael se ponadao da će u novim okolnostima Ramon odustati odoperacije, pa se nevoljko vratio na prvotni pravac. Bio je na šezdeset metara visine, tik iznadkrošanja najvišeg drveća. Garry ga je slijedio u okretu i letio je usporedno s njim. Vršcinjihovih krila bili su udaljeni tek metar. Garry mu opet dade znak da sleti. Michael je, pak,zgrabio mikrofon radija. Znao je da je Garry na frekvenciji 1187 MHz. «Žao mi je, Garry»,vikne. «Moram to učiniti. Žao mi je!» Garrvjev glas zatutnji iz zvučnika u kabini. «Mickey,odmah sleti. Još nije kasno. Možemo te izvući iz ovoga. Ne budi kreten.» Michael žustroodmahne glavom i produži. Garrvjevo lice se skameni. Pustio ga je da malo odmakne i prije

no što je Mickey uspio reagirati, ubacio je Queenairovo krilo ispod Centurionova repa. Potomje naglim pokretom odbacio uvis rep malog zrakoplova i natjerao ga na gotovo okomitoponiranje. Centurion je bio prenisko i poniranje prebrzo da bi se Michael uspio pribrati prijesudara s krošnjom visokog stabla. Michael podigne ruke kad ga ugleda: ali jedna suha grana,debela kao ljudska ruka, probila je vjetrobran već oslabljen Seanovim hitcem. Vrh granepogodi ga u korijen vrata, zarije se između ključnih kosti, proburazi ga lakoćom medicinskeigle i iziđe između lopatica. Sila inercije zrakoplova u padu slomi granu, koja je virila izMichaelova vrata kao kvrgavo koplje. Centurion je nastavio let bučno udarajući u krošnjestabala. Krila su se otkinula, prvo jedno, pa drugo, i brzina se smanjila. Na posljetku seprobije kroz drveće, a trup bez krila udari u tlo, odskoči i otklizi do ruba kukuruzišta. AABRamon Machado ispravi se u sjedalu, iznenađen što je još uvijek živ. Pogleda Michaela: ustasu mu bila razjapljena u nijemom kriku, otkinuta grana virila mu je iz vrata, a mlaz krvišikljao je po ostatcima vjetrobrana. Ramon otkvači sigurnosni pojas i pokuša ustati. Osjeti dase ne može pomaknuti i spusti pogled. Lijeva je noga bila slomljena. Bila je iskrivljena kaokuhani špaget između sjedala i spremnika za plin. Nogavica je bila poderana do koljena iručica ventila od nehrđajućeg čelika bila je zabodena u list. Dok ju je gledao, pažnju muprivuče prigušeno šištanje plina. Slomljena noga je otvorila ventil. Cyndex 25 prolazio je krozcijev i izlazio je kroz otvor ispod trupa. Ramon zgrabi kvaku vrata i pokuša ih otvoriti svomsvojom težinom. Bila su zaglavljena. Ugura ruke ispod koljena slomljene noge i pokuša gaosloboditi. Noga se nategne i osjeti krajeve slomljene kosti kako taru jedan o drugi, ali kao ustupici za medvjede, nije se mogao pomaknuti zbog čelične ručice ventila. Odjednom osjetimiris badema. Nosnice ga počeše peći, ispuštati srebrenastu slinu koja se spuštala na usne ibradu. Oči su mu postale žeravice, a vid se smrači. Stravična bol nasrne na njega u mraku.Nadilazila je svako njegovo dotadašnje poimanje boli i patnje. Krikne. Urlao je i urlao, sjedećiu barici mokraće i izmeta, dok se njegova pluća nisu ispraznila i nije više mogao ispustiti niglasa. Centaine CourtenevMalcomess sjedila je na panju na rubu šume i gledala je psa idječaka koji su se igrali. Kuja je bila najljepše štene iz zadnjeg legla Dandy Less prije no štoje Centaine morala zbog bolesti dati uspavati staru šampionku. Kći je naslijedila sve najboljemajčine osobine. I nju je očekivala šampionska karijera, Centaine je bila uvjerena u to. Nickyju je izazivao starom svilenom čarapom napunjenom jarebičjim perjem. Učio je jednako brzokao kuja i činilo se da ima urođeni dar za razumijevanje pasa i konja. Ima to u krvi, pomislizadovoljno Centaine. Pravi je Courtenev, unatoč španjolskom imenu i tituli. Onda pomisli naostale Courtenevjeve. Sutradan su se Shasa i Elsa Pignatelli trebali vjenčati u robovskoj crkvikoju je Centaine dala brižljivo obnoviti. Vjenčanje je bilo vrhunski društveni događajdesetljeća na Rtu Dobre Nade. Gosti su pristizali iz Engleske i Europe, iz Izraela i Amerike.Nekoliko godina unatrag Centaine bi od Shase bila tražila da osobno sve isplanira i nadzirepripreme za svadbu. Ali, sad se zadovoljila time da sve prepusti Belli i Elsi. »Pustimo ih nekase zabavljaju«, rekla je odlučno. «Ja ionako imam puno posla sa svojim ružama, psima iNickyjem.» Pomisli na Bellu: bila je skrušena i ponizna, ali Centaine nije bila sigurna da je todovoljno. Dugo je raspravljala sa samom sobom i Shasom prije no što je pristala da prikrijeunukina djela i zaštiti je od posljedica njezine izdaje i pravedne zakonske kazne. Ali, moraokajati grijehe. Centaine je odrješito opravdala svoju širokogrudnost. Cijeli će život moratibiti na usluzi svim članovima naše obitelji i narodu ove naše prekrasne zemlje koju je izdala.Potrudit ću se da dokraja plati svoj dug, pomisli. Onda se okrene i pogleda mladu kuju koja jenašla vrećicu s perjem koju je Nicky sakrio u trstiku na obali potoka. Mahala je dugimsvilenkastim repom kao pobjedničkim barjakom dok je malom gospodaru donosila vrećicu.Na posljetku su dječak i kuja došli zajedno sjesti uz Centaineine noge. Nicky je golom ipreplanulom rukom zagrlio životinju i stisnuo je uz sebe. «Jesi li joj izabrao ime?», upitaCentaine. Potrošila je gotovo dvije godine da razbije dječakovo opiranje, ali slutila je da ga jenapokon otrgnula uspomenama na Adru i prethodni život. «Da, Nana. Zvat ću je

Dvadesetšesta.» Nickvjev engleski jako se poboljšao otkad ga je Centaine upisala u WesternProvince Junior School. «Neobično ime. Zašto si ga izabrao?» «Nekoć sam imao jednog psa...zvao se Dvadesetšesti.» A ipak, uspomene na to vrijeme bile su gotovo u potpunosti izbrisaneiz Nickvjeva pamćenja. «Čini mi se dobar razlog... i ime je lijepo. Dandy Dvadesetšesta odWeltevredena.» «Da! Da!» Nicky zagrli kuju. «Dandy Dvadesetšesta.» Centaine ga nježnopogleda. Još je bio zbunjen i nije se snalazio, ali je bio iz dobroga roda i žilama mu je teklakrv velikih ljudi. Daj mi još malo vremena, pomisli. Daj mi još malo vremena da gaprovedem s njime. «Nicholas, hoćeš li da ti ispričam jednu priču?», upita. Znala je pričatičudesne priče o lovu na slonove i lavove, o ratovima s Burima, Zuluima i Nijemcima, oizgubljenim rudnicima dijamanata i o zračnim dvobojima te o tisuću drugih stvari koje suočaravale dječaka. Zato mu ispriča priču o brodolomu i brodolomcu koji je završio naužarenoj obali. Pričala mu je o putovanju kroz svirepu pustinju u društvu malih žutihpatuljaka... i Nicholas je s njima, korak po korak, išao tom začaranom stazom. Na koncu,Centaine pogleda na sat i reče: «Za danas je dosta, mladi gospodine. Tvoja majka pitat će segdje smo.» Nicholas hitro ustane kako bi joj pomogao. Zajedno su sišli s brežuljka do velikekuće, dok je mlada kuja skakutala i trčala oko njih. Hodali su polako, jer je Nanu boljela noga,a Nicky ju je držao za ruku i pomagao joj na najtežim dijelovima nizbrdice.

Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji danas Zambija kao dijeteengleskih doseljenika. Odrastao je i studirao u Južnoj Africi, diplomiravši ekonomiju naSveučilištu Rhodes.Posvetio se isključivo književnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha svojih prvih knjiga,od tada je objavio tridesetak romana, zasnovanih na brižljivim bibliografskim pripremama istrastvenim istraživanjima najudaljenijih kutaka planeta. Naime, Smith od studenog doveljače obično putuje Australijom i Novim Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom ne bi liupoznao njene najdivljije i najnepristupačnije krajeve. Ostali mjeseci u godini posvećeni supisanju.U svom spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999. godine pridržavao točnoodređenog rituala: radio je od osam ujutro do tri popodne i sve što bi napisao tijekom danadavao je na čitanje Danielle kojoj su posvećena mnoga njegova djela. Nakon dvogodišnjestanke izazvane tom obiteljskom tragedijom nastavlja svoj književni rad objavivši novi diosvoje sage o drevnoj egipatskoj civilizaciji, roman Plavi horizont posljednje je njegovo djelo.Živi u gradiću Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na rancu Leopard Hill, koji je zapravorezervat egzotičnih životinja.