Lisica je bila uvjerena da je najpametnija na svijetu. Svojom lukavošču se voljela svugdje poslužiti. Jednog dana sretne rodu...

Rodo, dođi jednom kod

mene na večeru. Da se malo družimo.

Doći ću, baš mi je drago.

U dogovoreni dan, roda se uputi lisičinoj kući. Čitavim je putem razmisljala o velikođušnoj ponudi lisice. Lisica ju je

dočekala na vratima i ljubazno pozvala u kuću...

Uđi, slobodno!

Za večeru je lisica pripremila gustu juhu. Čim je roda sjela za stol, shvatila je prave namjere lisice. Nije mogla jesti hranu zbog svog dudog kljuna. Ali roda je

poslje večere, lisicu pozvala na ručak...

Žao mi je, šteta što ti se moja

juha nije svidjela...

Uff.. Treba se popeti ovdje...

Nadajući se da je čeka prava velika gozba, lisica, puna snege, počela se penjati stepenicama.. Do ulaznih vrata

bila je umorana i gladna...

Roda je pripremila najfinije poslastice, sve je tako imalo tako fini miris. Ali roda je jel stavila u posude s ukskim dubokim grlom, iz kojih lisica

nije mogla jesti, njezin jezik bio je prekratak. Tako je lisica ostala prazna želuca..