zbornik radova - hazudpaar/speleo/zbornikspeleologija/... · 2014-01-20 · otapanja stijena (zbog...

HRVATSKI SPELEOLOŠKI POSLUŽITELJ

speleologija.hr

ZBORNIK RADOVAZBORNIK RADOVA

VOL 1, BR. 1, 2011

1/1/11

-- 20

1120

11

ISSN

184

8-29

61

Nakladnik

Speleološko društvo Velebit

Radićeva 23, Zagreb

Sunakladnici

PDS Velebit,

Radićeva 23, Zagreb

Hrvatski planinarski savez, Komisija za speleologiju

Kozarčeva 22, Zagreb

Za nakladnika

Doc.dr.sc. Darko Bakšić

Glavni urednik

Doc.dr.sc. Dalibor Paar

Urednički odbor

Doc.dr.sc. Darko Bakšić, dipl.ing.šum.

Damir Lacković, dipl.ing.geol.

Dr.sc. Andrej Stroj, dipl.ing.geol.

Dr.sc. Ana Čop, dip.ing.kem.

Petra Bajo, prof. geog. i geol.

Jana Bedek, dipl.ing.biol.

Grafička priprema

urednici i autori radova

Lektura

Marta Malenica

Naslovnica

Seminar o stručnoj izradi speleološkog nacrta, Omiš, 2009.

Snimila: Milena Pribičević

Serijska publikacija izlazi jednom godišnje i daje pregled radova objavljenih na

Hrvatskom speleološkom poslužitelju - speleologija.hr

ISSN 1848-297X Mrežno izdanje

ISSN 1848-2961 CD izdanje

Autori su odgovorni za sadržaj svojih radova.

© 2011 Autorska prava zadržavaju autori radova.

Zagreb, 2011

HHRRVVAATTSSKKII

SSPPEELLEEOOLLOOŠŠKKII

PPOOSSLLUUŽŽIITTEELLJJ speleologija.hr

ZZBBOORRNNIIKK RRAADDOOVVAA

VVOOLL 11,, BBRR.. 11,, 22001111

H r v a t s k i s p e l e o l o š k i p o s l u ž i t e l j – s p e l e o l o g i j a . h r 1 / 1 - 2 0 1 1 | 2

SSAADDRRŽŽAAJJ

Predgovor 3

Što je speleologija? Osnovni pojmovi u speleologiji 4

Kratka povijest speleologije u Hrvatskoj 10

900 godina prvog spomena jedne špilje u Hrvatskoj 15

Nikola Vitov Gučetić 17

Umberto Girometta 19

Speleološka edukacija: Izrada speleološkog nacrta 22

Seminari o stručnoj izradi nacrta speleoloških objekata 25

Speleološki film 29

Šišmiši 33


Ovo je prvi broj serijske publikacije – zbornika radova čiji je cilj dati pregled radova objavljenih na informacijskom portalu Hrvatski speleološki poslužitelj – speleologija.hr kako bi se trajno očuvali podaci, povećala njihova dostupnost i olakšalo citiranje u stručnoj i znanstvenoj literaturi. Teme Zbornika su:

- Pregled svih prirodnih vrijednosti podzemnih krških fenomena u Hrvatskoj (rezultati najnovijih speleoloških istraživanja, detaljni prikaz značajnih špilja i jama u Hrvatskoj, rezultati stručnih i znanstvenih istraživanja u njima).

- Speleološke ekspedicije i istraživanja u Hrvatskoj i Svijetu – aktualna istraživanja, povijest istraživanja.

- Organizacija i tehnike speleoloških istraživanja, speleološka edukacija. - Zaštita špilja i jama, najugroženiji krški fenomeni u Hrvatskoj. Zakonodavstvo i

provedba zaštite prirode. - Znanstvena istraživanja vezana uz krš, špilje i jame. Prikaz rezultata stručnih i

znanstvenih skupova i projekata. Izbor i redoslijed radova u zborniku neće biti kronološki, s obzirom da se brojni podaci mijenjaju ovisno o dinamici aktualnih speleoloških istraživanja, a neke teme se nadopunjuju pa ih je logično prikazati grupirane. Uz svaki rad biti će naveden datum objavljivanja na Hrvatskom speleološkom poslužitelju kako bi ga se moglo staviti u povijesni okvir. Zahvaljujemo se svim autorima, udrugama i organizacijama na suradnji.

Uredništvo


Što je speleologija? Osnovni pojmovi u speleologiji

Autori: Uredništvo. Objavljeno: 12.7.2011.

Speleologija je skup aktivnosti kojima je glavni cilj istraživanje špilja, jama, ponora, kaverni i

drugih podzemnih krških fenomena. Riječ speleologija dolazi od starogrčke riječi spelaion koja

označava prirodnu podzemnu šupljinu.

Primarni cilj speleološkog istraživanja je izrada speleološkog nacrta na temelju mjerenja

dimenzija i pružanja špiljskih kanala te dokumentacija opaženih geoloških, morfoloških,

hidroloških i drugih svojstava. Složenost špilja i jama zahtijeva posebne tehnike i obučenost

timova speleologa te se u dubokim jamama i složenim špiljama aktivnost speleologa može

opisati nekom vrstom podzemnog alpinizma. U tom smislu, dio speleoloških aktivnosti se,

poput alpinizma, može smatrati sportskom djelatnošću.

Stručno i znanstveno istraživanje u speleologiji obuhvaća proučavanje procesa speleogeneze,

podzemne hidrologije krša te bogate špiljske faune (koja je zbog izoliranih uvjeta izuzetno

zanimljiva i često endemskog karaktera).

Tko sudjeluje u speleološkim istraživanjima?

U speleološkim istraživanjima sudjeluju za to obučeni speleolozi s glavnim ciljem izrade

speleološkog nacrta te stručnjaci i znanstvenici različitih profila vezanih uz specifične ciljeve

pojedinog znanstvenog istraživanja.

Najveće špilje i jame u Hrvatskoj

Hrvatski krš je poznat u svijetu po dubokim jamama. U Hrvatskoj je do sada istražena 51 jama

dublja od 250 m, od čega su tri jame dublje od 1000 m (Jamski sustav Lukina jama - Trojama,

Slovačka jama i Jamski sustav Velebita), a ukupno ih je 14 dubljih od 500 m. Najveći broj

dubokih jama nalazi se na planini Velebit.

Najdulja hrvatska špilja prema rezultatima speleoloških istraživanja od 2010. je Jamski sustav

Kita Gaćešina - Draženova puhaljka (preko 19 km duljine). Horizontalna duljina Špiljskog

sustava Đulin ponor - Medvedica, koji se nalazi se ispod grada Ogulina je 16,4 km.

Od špilja s najvećim podzemnim prostorima izdvajaju se špilje na Crnopcu (Južni Velebit):

Munižaba s volumenom 1,8 milijuna m3, Burinka s 1,1 milijun m3 i Kita Gaćešina s 0,8 milijuna

m3 (podaci 2011.).


Koliko ima neistraženih špilja i jama u Hrvatskoj?

Speleolozi svake godine pronalaze veći broj, do sada, neistraženih špilja i jama. Speleološka

istraživanja u većim špiljama i jamama traju godinama (npr. špilje Kita Gaćešina i Munižaba,

jamski sustav Velebita). Također, u dijelu najvećih špilja postoje perspektive za daljnja

istraživanja. Stoga unatoč tisućama do sada istraženih špilja i jama, daleko smo od nekog

konačnog broja istraženih špilja.

Da li su špilje i jame u Hrvatskoj ugrožene i na koji način?

Višegodišnjim uvidom u stanje na terenu speleolozi su pronašli veći broj ugroženih špilja i jama.

U najvećoj mjeri ugrožene su otpadom koji se namjerno baca u njih, zagađenim vodama te

geotehničkim zahvatima u okolišu. Popis najugroženijih krških fenomena napravljen je da se

istakne potreba dodatnih napora nadležnih ustanova za rad na njihovoj zaštiti i saniranju

onečišćenja, preventivnoj zaštiti i edukaciji šire javnosti. Premda su sve špilje i jame zaštićene

zakonom, ovim popisom želimo istaknuti neke posebno značajne, da bi kroz njih istaknuli

potrebu sustavnog rada na zaštiti svih krških fenomena u Hrvatskoj.

Živi svijet u špiljama

Biospeleologija je grana biologije koja proučava život u podzemlju. To je razmjerno novije

znanstveno područje, koje se ubrzano razvija tijekom zadnjeg stoljeća, kako čovjek sve češće i

dublje prodire u podzemlje. Životinje u špiljama dijele se na više kategorija.

Troglokseni su životinje koje upotrebljavaju špilje da bi preživjele određeni period. Ovisni su o

vanjskom okolišu zbog hrane. Najpoznatiji predstavnici ove kategorije su šišmiši.

Troglofili su površinske životinje koje lako žive i razmnožavaju se i u podzemlju. Mogu biti u

potpunosti špiljske populacije.

Troglobionti su životinje koje su se potpuno prilagodile podzemnom okolišu i obično ne mogu

preživjeti izvan špilja. Prilagođene su mraku, visokoj vlažnosti i konstantnoj temperaturi.

Primjer troglobionta je endemna pijavica Croatobranchus mestrovi.

Otvorena pitanja vezana uz biospeleologiju dotiču opskrbu hranom te distribuciju vezanu uz

glacijalna razdoblja - jesu li špiljske životinje preživjele jedno ili više glacijalnih razdoblja i je li to

povezano s njihovim spuštanjem u podzemlje?

Osnovni pojmovi u speleologiji

Speleološka pojava - prirodna podzemna šupljina dulja ili dublja od 5 m (nalaze se pretežno u

kršu, a osim takvih postoje i špilje u vulkanskim stijenama, ledu itd.). Pojam obuhvaća špilje,

jame, ponore, kaverne i druge oblike podzemnih krških fenomena. U stručnoj literaturi u


svijetu riječ "cave" (špilja) obuhvaća u širem smislu sve speleološke pojave. U hrvatskim

speleološkim krugovima i u Zakonu često se koristi ne baš najsretniji pojam "speleološki

objekt".

Špilja - u svjetskoj literaturi riječ ˝cave˝ (špilja) označava svaku speleološku pojavu. U

Hrvatskoj, ovaj se naziv pretežno upotrebljava ako je prosječni nagib kanala manji od 45°

(prema nekim definicijama). Točnija definicija bi bila da je špilja ona speleološka pojava kojoj

geomorfološka svojstva uvjetuju horizontalnije pružanje kanala.

Jama - speleološka pojava sa vertikalnijim pružanjem kanala s prosječnim nagibom

većim od 45° (prema nekim definicijama). Međutim neke špilje ili jame imaju vertikalne ulaze i

često ih se onda definira kao jame bez obzira na ukupno prosječno pružanje kanala.

Krš - specifičan reljef s posebnim svojstvima i fenomenima koji su posljedica specifičnog

geološkog sastava stijena (karbonati - vapnenci i dolomiti) te korozivnog djelovanja vode i

otapanja stijena (zbog toga je voda većinom u podzemlju krša). Dinarski krš je u svijetu poznat

kao klasični tip krša (locus tipicus). Procjenjuje se da krš prekriva oko 50% površine Hrvatske.

Tijekom zadnjih milijuna godina, izmjenom ledenih doba, došlo je do podizanja i spuštanja

srednje razine oceana. Pred kraj zadnjeg ledenog doba, prije oko 18.000 godina, razina mora je

bila niža za otprilike 91 m. Pad razine mora povećao je gradijent između kopna i mora, utječući

na formiranje krša kroz povećanu i dublju cirkulaciju vode kroz karbonatnu podlogu.

Krški fenomeni - pojave koje nastaju u kršu - špilje i jame, ponori, izvori, vrulje, ponikve,

vrtače, škrape, doline, polja, kanjoni.

Speleogeneza - složeni proces nastajanja špilja i jama. Dio je procesa nastanka krša

(okršavanja) te je predmet aktualnih znanstvenih istraživanja. U tim procesima dolazi do

otapanja karbonatne podloge slabo kiselom vodom. Uz otopljeni ugljikov dioksid (CO 2) u

kišnici prolaskom kroz tlo, voda se pretvara u slabu otopinu ugljične kiseline (H2CO3, pH=5.7).

Prolazeći kroz prirodne pukotine voda kemijski reagira i otapa vapnenac ili dolomit. Daljnjim

povećanjem pukotina nastaju kaverne te se otvara put povećanom vodenom toku.

Sige - sige u Dinarskom kršu nastaju kristalizacijom minerala kalcijevog karbonata koji otopljen

u vodi pukotinama ulazi u špilju. Ovisno o uvjetima nastanka postoji veliki broj oblika siga.

Neki pojmovi vezani uz speleološki nacrt špilje ili jame

Speleološki nacrt špilje ili jame - glavni rezultat speleoloških istraživanja je na stručan način i u

skladu sa svjetskim standardima izrađen speleološki nacrt. On se sastoji od tlocrta i profila sa

svim elementima koji su definirani od strane Međunarodne speleološke unije (UIS). Kada je

nacrt izrađen, iz pravilno izmjerenog i tablično prikazanog poligonskog vlaka, izračunavaju se


statistički parametri špilje ili jame - njena duljina, dubina, položaji najudaljenijih točaka,

pružanje kanala itd. Dubina - vertikalna razlika između visine ulaza i visine najniže točke u špilji

ili jami.

Duljina - duljina špiljskih ili jamskih kanala neovisno o njihovom nagibu.. Predstavlja zbroj

realnih (poligonskih) duljina koje speleolog treba prijeći da bi došao od jedne do druge mjerne

točke (pri čemu su izostavljeni izmjereni poligoni koji ne povećavaju duljinu špilje.

Horizontalna duljina - u Hrvatskoj se pod pojmom duljine prije smatrao zbroj horizontalnih

duljina svih špiljskih kanala (horizontalna projekcija prikazana na tlocrtu). Danas je to dodatni

podatak koji se može navesti uz duljinu.

(Oprez: pojmovi duljina i dužina nisu sinonimi)

Volumen - volumen svih špiljskih kanala.

Tlocrt - projekcija speleološkog špilje na horizontalnu ravninu.

Profil - presjek špilje razvučen u ravninu. Profil se sastoji od ravnina koje su okomite na

horizontalu.

Poligonski vlak - sastoji se od dužina povučenih između svake dvije mjerne točke. Dužine su

definirane s tri mjerena parametra: duljinom, azimutom (kutom u odnosu na sjever) i padom

(kutom u odnosu na horizontalnu ravninu). Duljina se mjeri metrom ili laserskim

daljinomjerom, azimut s optičkim kompasom, a pad s optičkim padomjerom.

Ulaz - za speleologe ulaz je jedan od najvažnijih dijelova špilje. Bez ulaza špilja špilja ne bi bila

otkrivena. Međutim ulaz nije standardni dio procesa speleogeneze, već se uglavnom razvija

kasnije u geološkoj prošlosti, kako dolazi do denudacije krškog reljefa iznad špilje.

Kanal - špilje se sastoje od špiljskih kanala. Oni mogu biti različitog oblika, međusobnih odnosa,

formirani u različitim vremenskim periodima i na različite načine. Presjeci kanala mogu varirati

od eliptičnih cijevi koje je napravila voda u brzom kretanju, do kompleksnijih oblika vezanih uz

geološki sastav stijena i proces speleogeneze.

Vertikala - okomiti špiljski kanal kojim se može spuštati samo užetom. Previsna vertikala je ona

u kojoj uže nije u blizini stijene (ruba kanala). Dimnjak je vertikala koja ide prema gore i može

se savladati slobodnim ili tehničkim penjanjem.

Dvorana - mjesto gdje se špiljski kanal znatnije proširi u svim smjerovima.

Polica - mjesto u vertikali gdje se može stajati, može biti poput stepenice ili pak većih

dimenzija.


Upitnik - mjesto na speleološkom nacrtu, na kojem postoje veće ili manje perspektive za

daljnjia speleološkia istraživanja.

Neki pojmovi vezani uz speleološka istraživanja

Speleološka oprema - specijalizirana oprema koja služi za napredovanje u špilji ili jami. Sastoji

se od opreme za postavljanje jama i osobne speleološke opreme.

Opremanje (postavljanje) špilje ili jame - postavljanje elemenata koji služe za napredovanje u

špilji ili jami (sidrišta za užeta i drugih tehničkih rješenja za napredovanje).

Osobna speleološka oprema - uključuje tehnička pomagala (spravice) za kretanje po užetima,

rasvjetu, kacige, zaštitnu odjeću i obuću. U špilje koje nisu turističke, može se ulaziti samo

adekvatno opremljen.

Speleološko školovanje i speleološki nazivi

Speleološka škola - osnovni tečaj kojeg treba završiti da bi se moglo početi baviti

speleologijom.

Speleološki pripravnik - naziv koji se stječe po završetku speleološke škole.

Speleolog - osoba s većim iskustvom u speleološkim istraživanjima. Naziv speleolog stječe se

polaganjem speleoloških ispita i ispunjavanjem određenog broja uvjeta.

Instruktor speleologije - postaje se obranom instruktorskog rada uz prethodno ispunjene

uvjete aktivnosti u statusu speleologa.

Kako postati speleolog u Hrvatskoj?

Mislite da vas privlače špilje i jame? Ukratko ćemo pokušati objasniti na koji način postati

istraživač podzemlja.

Najkraće rečeno, jedini način da se postane speleolog - aktivni istraživač špilja i jama, je učlaniti

se u jedan od speleoloških odsjeka ili klubova koji djeluju u Hrvatskoj. Prije odluke za koga se

odlučiti nije loše baciti pogled na pregled dosadašnjih aktivnosti do kojeg se može doći preko

Hrvatskog speleološkog poslužitelja ili web stranica pojedinih udruga.

Za početak je potrebno završiti speleološku školu. Veći broj speleoloških odsjeka ili klubova

organizira jednom godišnje speleološku školu (obično na proljeće). Speleološke škole se


provode po programu Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza ili Hrvatskog

speleološkog saveza.

Polaznici speleološke škole moraju savladati praktične vještine potrebne za kretanje po

špiljama te tehnike spuštanja i penjanja po užetu. Uče se osnove speleologije, o speleološkoj i

planinarskoj opremi, orijentaciji, bivakiranju u prirodi, čvorovima. Tu su i povijest speleologije,

arheološki i paleontološki nalazi te živi svijet u podzemlju, osnove geologije i hidrologije krša te

krških fenomena, speleomorfologija, klima podzemlja, alpinističke tehnike, izrada nacrta i

dokumentacija speleoloških objekata, zaštita speleoloških objekata, opasnosti u planinama i

speleološkim objektima, prva pomoć i spašavanje.

U okviru speleološke škole održavaju se tijekom tjedna predavanja, a vikendima se ide na izlete

na kojima se uvježbavaju speleološke tehnike i posjećuje niz speleoloških objekata. Speleološke

škole obično traju jedan do dva mjeseca.

Preduvjet za upis u speleološku školu je da je kandidat zdrav, budući da speleologija zahtijeva

fizičku aktivnost. S obzirom da se radi o djelatnosti koja zahtijeva odgovornost i ima poput

drugih aktivnosti u prirodi određene rizike, maloljetne osobe moraju imati potpisanu

suglasnost roditelja. Optimalno vrijeme za početak bavljenja speleologijom je nakon završetka

srednje škole ili tijekom studentskog razdoblja.

Nakon završetka speleološke škole, stječe se naziv speleolog-pripravnik te se tada može

priključiti svim aktualnim speleološkim istraživanjima. U nekim odsjecima ili klubovima ona su

dosta intenzivna i na teren se ide gotovo svaki vikend. Tijekom te daljnje aktivnosti savladavaju

se i usavršavaju razne speleološke vještine te se stječu odgovarajući speleološki nazivi

(speleolog, instruktor speleologije).

Napomenimo još da se speleologijom u Hrvatskoj ne može baviti izvan speleoloških

organizacija. Svi speleološki objekti vlasništvo su Republike Hrvatske. Stoga postoji stroga

zakonska regulativa prema kojoj je za sve posjete i istraživanja u špiljama i jamama potrebno

imati posebne dozvole od strane nadležnog ministarstva. Uz to su potrebne dodatne

suglasnosti nadležnih ustanova ako se radi o istraživanjima u Parkovima prirode i Nacionalnim

parkovima. Zato se speleologijom bavi organizirano, a dozvole se traže putem speleoloških

organizacija.

Također, speleološke organizacije se brinu o kontinuiranoj edukaciji svojih članova putem

seminara i terenskih aktivnosti.

Budući se speleolozi educiraju o vrijednostima špilja te se aktivno uključuju u njihovu zaštitu. U

špiljama i jamama nije dozvoljeno bilo kakvo oštećivanje, zagađivanje i vađenje bilo kakvih

materijala iz njih (siga te svih vrsta nalaza). Sav živi svijet u podzemlju je zaštićen Zakonom o

zaštiti prirode i ne smije ga se ni na koji način uznemiravati.


Kratka povijest speleologije u Hrvatskoj


Prije oko 900 000 godina (staro kameno doba) - akademik Mirko Malez je otkrio da je u špilji

Šandalji kraj Pule boravio je pračovjek Homo erectus (pronađeni su tragovi vatrišta i

materijalne kulture).

Prije 120 000 - 40 000 godina, u polušpilji Hušnjakovo u Krapini boravio je Homo sapiens

neanderthalensis.

Prije 40 000 - 10 000 godina, Homo sapiens je ulazio u špilje Vindija (Varaždin), Mačkova špilju

(Lepoglava), Bukovac (Lokve), Veternica (Zagreb).

Prije 28 000 - 29 000 godina špilju Vindija kod Varaždina nastanjivali su vjerojatno posljednji

neandertalci na svijetu.

Prije 6000 godina (mlađe kameno doba) u špilji Gromača kraj Dubrovnika naši preci su ušli oko

750 m daleko od ulaza i spustili se 85 m duboko pri čemu su savladali gotovo okomit kanal

visok oko 50 m. Pronađeni su ostaci keramičkih posuda i otisci bosih nogu.

Prije 5000 - 4000 godina na Hvaru u Grapčevoj špilji, Markovoj špilji i špilji Pokrivenik

pronađena je neolitska kultura iz tog razdoblja (nalazi znanstvenika Grge Novaka)

1400 p.n.e - 900 p.n.e. (brončano doba) u jami Bezdanjača kod Vrhovina (Horvatova špilja)

pripadnici nekog nepoznatog plemena spuštali su se u jamu 400 m daleko od ulaza i 125 m

duboko.

340. - 420. Sv. Jeronim je boravio u više špilja na području Dalmacije. U tom razdoblju

pustinjaci su boravili u nizu špilja poput Opatje, Zmajeve i Ljubitovice na Braču, špilje iznad Sv.

Nedilje na Hvaru. Sv. Martin je boravio u jednoj špilji u Podsusedu kraj Zagreba.

362. - 366. Sveti Ilar je boravio u jednoj špilji blizu Cavtata. Prema legendi on je Epidaurum

(Cavtat) spasio od strašnog zmaja Voaza iz špilje Šipun.

1096. Prvi pisani podatak o hrvatskoj špilji, crkveni spis na latinskom o granici samostanskog

posjeda Sv. Krševana na otoku Ugljanu gdje se nalazi Špilja u zaljevu Željina.

1536. Pjesnik Petar Zoranić Ninjanin je u knjizi Planine na pjesnički način dao prikaz podzemlja

Velebita i Dinare.


1584. Prvo znanstveno djelo o špiljskim pojavama. Dubrovački filozof Nikola Gučetić proučavao

je špilju Šipun u Cavtatu i špilju Vjetrenicu na Popovom polju i pokušao je protumačiti sige,

vlagu i strujanje zraka u djelu ˝O Aristotelovim meteorima˝.

1689. Slovenski istraživač Ivan Vajkard Valvasor objavio je u knjizi ˝Slava vojvodine Kranjske˝

prvi opis jedne špilje u Hrvatskoj (Druška peć u Učki) i prvi crtež ulaza u jednu hrvatsku špilju

(špilja Tounjčica u Tounju kod Ogulina).

1725. Talijanski znanstvenik Louigi Fernando Marsiglia u djelu ˝Fizička priroda mora˝ opisuje

fenomene rijeka ponornica u Lici.

1774. Talijanski opat Alberto Fortis u knjizi ˝Put po Dalmaciji˝ opisao je više špilja u Dalmaciji

(Rudelić špilje kod izvora Cetine i dr.) i prvi protumačio našu riječ jama.

1776. Sinjanin Ivan Lovrić je objavio opis istraživanja Gospodske špilje kod izvora Cetine

(istražio je nekoliko stotina metara špilje pri čemu je užetom savladao vertikalu 13 m i došao

do sifonskog jezera, za kojeg je zaključio da je povezano s izvorom Cetine).1787. Francuski

istraživač špilja Belsazar Hacquet stvorio je prvi topografski znak za špilje u svijetu i primijenio

ga prvi puta te godine na topografskoj karti Hrvatske.

1835. Julije Fras je opisao osamdesetak naših špilja i jama. U Barićevoj špilji (Ličko Petrovo selo,

Plitvice) je upotrijebio drvene ljestve duge 6 m.

1841. Stjepan Mlinarić je u Danici ilirskoj napisao prvi članak o jednoj špilji u Hrvatskoj na

hrvatskom jeziku (špilja u Sv. Ivanu Zelini).

1855. Tijekom kolere u Dalmaciji, imućniji Splićani su se sklonili u Vrliku te posjećivali špilju kraj

izvora Cetine koja je po tome dobila ime Gospodska. Pri tom je malo uređen ulazni dio špilje.

Dr. Jakov Chiudina je u knjižici o Vrlici iste godine opisao razgledavanje te špilje pod naslovom

˝Pohod Vrličke pećine˝. To je najstariji podatak o turističkim posjetima nekoj špilji u Hrvatskoj.

1880-tih godina Bečki slikar Eugen von Ransonnet uredio je Modru špilju na otoku Biševu za

posjet turista.

1882. J.M. Granić je objavio skicu jedne bezimene špilje u Dalmaciji. Mijo Kišpatić je objavio

rezultate svojih paleontoloških istraživanja u Baračevim špiljama kod Rakovice.

1886. Osnovana je prva udruga vezana uz špilje u Hrvatskoj - Odbor za uređenje špilje

Samograd kod Perušića.

1887.-1930. Članovi Riječkog planinarskog kluba (1885. Club Alpino Fiumano, iza 1919. Club

Alpino Italiano-Sezione di Fiume) speleološki su istraživali u Hrvatskom primorju, Gorskom


kotaru i Istri te istražili više od 200 špilja i jama. Godine 1887. istražili su Šparožnu špilju kod

Kastva, a poslije je uredili za turistički posjet i zaštitili vratima.

1887. Đuro Pilar izradio je prvi pravi topografski nacrt špilje na milimetarskom papiru (špilja

Velika peć na Medvednici).

1892. Geolog Mijo Kišpatić osnovao je u Rakovici Odbor za uređenje Baračevih špilja.

1898. HPD počinje objavljivati časopis ˝Hrvatski planinar˝ u kojem su u većem broju počeli

izlaziti članci o speleologiji.

1898. Dragutin Hirc je objavio u knjizi o Gorskom kotaru prvi crtež na kojem je prikazano

istraživanje jedne špilje - Hajdove hiže. Crtež je izradio slikar Vaclav Anderle.

1899. U Zadru je osnovano Planinarsko - turističko društvo Liburnija, a 1900 njegova

speleološka sekcija (odsjek), čiji su članovi istraživali špilje u okolici. Godine 1903. organizirali

prvu hrvatsku speleološku ekspediciju S kuterom po Kornatskim otocima, a 1908. Odbor za

istraživanje špilja.

1910. U Zagrebu je zaslugom Dragutina Gorjanovića Krambergera osnovan Odbor za

istraživanje špilja u geološkom povjerenstvu kraljevine Hrvatske i Slavonije. To je prva

profesionalna speleološka udruga.

1911. U Splitu je profesor Umberto Girometta osnovao Špiljarski odio na Velikoj realki te je s

učenicima istraživao špilje i jame Dalmacije. U djelu ˝Jame i pećine srednje Dalmacije˝

objavljenom 1923. godine, Girometta daje prikaz glavnih svojstava 472 špilje i jame te

raspravlja o njihovim morfološkim i genetičkim osobinama. Godine 1927. na njegov poticaj

osniva se Sekcija za istraživanje kraških pojava (danas Speleološki odsjek HPD Mosor),

nastavljajući tako tradiciju "jamara" sa Velike realke.

1912. Dragutin Gorjanović Kramberger prvi puta upotrebljava izraz speleologija u Vjesniku

geološkog povjerenstva za Hrvatsku i Slavoniju.

1922. Geolog Josip Poljak je obranio doktorsku disertaciju s temom iz područja speleologije.

Prvi je znanstveno istraživao i špilju Veternicu 1934. godine.

1923. Umberto Girometta u djelu ˝Jame i pećine Srednje Dalmacije˝ opisao je čak 472

speleološke pojave.

1925. Talijanski speleolozi su se spustili u Ponor kod Rašpora na Ćićariji i izmjerili dubinu -450

metra pa je tada ta jama proglašena najdubljom na svijetu. Međutim točnijim mjerenjem jame

1974. godine, hrvatski speleolozi su izmjerili dubinu od samo -355 m.


1949. Osnovana je Speleološka sekcija u PD Zagreb (inicijator Vladimir Redenšek). Nakon toga

speleologija u Hrvatskoj doživljava veliki uspon. Osnovane su speleološke sekcije i u drugim

planinarskim društvima te je pokrenuta speleološka aktivnost u Geološkom institutu i HAZU.

Danas postoji četrdesetak speleoloških udruga koje djeluju pod dvije krovne speleološke

organizacije u Hrvatskoj.

1954. Osnovano je Speleološko društvo Hrvatske.

1955. Osnovan je istraživački zavod u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti pod nazivom

Geološko - paleontološka zbirka i laboratorij za krš, odnosno Zavod za paleontologiju i

geologiju kvartara (od 1974. godine) u kojem je akademik Mirko Malez dao značajan doprinos

znanstvenim istraživanjima u okviru kvartarne geologije i speleologije.

1956. Osnovana je Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza.

1957. Organiziran je prvi speleološki tečaj u Ogulinu. Slijede speleološki tečajevi u Donjoj

Cerovačkoj špilji 1958. te u Tounju 1960. godine. Organizacija speleoloških škola po programu

Komisije za speleologiju započinje 1966., a od osnutka Zagrebačke speleološke škole 1971.

godine one se organiziraju gotovo svake godine u Zagrebu, Splitu, Karlovcu, Šibeniku i drugim

gradovima.

1977. Članovi Speleološkog odsjeka PDS Velebit spuštaju se na dno Ponora na Bunovcu na

dubinu -534 m, čime je tada postao najdublja jama u široj regiji.

1987. Završena su detaljna istraživanja špiljskog sustava Đulin ponor - špilja Medvedica ispod

grada Ogulina, koji je do nedavno predstavljao najdulju hrvatsku špilju s ukupnom

horizontalnom duljinom kanala 16 396 m. Ulazni dijelovi ovog sustava (Đula, Medvedica,

Badanj) poznati su još od davnina. Prva istraživanja izveli su Josip Poljak (1926.) i Mirko Malez

(1956 - 1957.), a detaljna istraživanja izveli su članovi Speleološkog odsjeka PDS Velebit pod

vodstvom Marijana Čepelaka od 1984. do 1987. godine.

1993. Prva speleološka ekspedicija Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza u

jamski sustav Lukina jama - Trojama u NP Sjeverni Velebit. Ekspedicije su nastavljene 1994. i

1995. godine. Jamski sustav Lukina jama - Trojama istražen je do dubine 1392 m što ga je u

trenutku istraživanja svrstalo na 9. mjesto na listi najdubljih jama na svijetu, a i danas je

najdublja jama u Hrvatskoj i uz drugu po dubini Slovačku jamu (dubine 1320 m, istraživanu

između 1996. i 2002.) među dvadeset najdubljih na svijetu. Otkrićem Lukine jame počinje novo

razdoblje u istraživanju dubokih jama na Velebitu koje se nastavlja otkrićem i treće hrvatske

jame dublje od tisuću metara, jamskog sustava Velebita (-1026 m) otkrivenog 2003. godine u

kojem istraživanja još traju.


1998. Osnovan je Hrvatski speleološki savez. Danas u Hrvatskoj udruge koje su registrirane za

speleološku djelatnost (speleološke i planinarske) djeluju unutar Komisije za speleologiju

Hrvatskog planinarskog saveza ili Hrvatskog speleološkog saveza.

2009. Osnovan je Istarski speleološki savez.

2011. Osnovan je Zagrebački speleološki savez kao regionalna organizacija koja okuplja

speleološke udruge na području grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Literatura

Vlado Božić, Speleologija u Hrvatskoj, HPD Željezničar, 2003.

Speleologija, ur. D.Bakšić, D.Lacković, A.Bakšic. Poglavlje V. Božić: Kratka povijest speleologije u

Hrvatskoj. SO PDS Velebit, 2000.

Mirko Malez : 1924-1990. - Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za

prirodne znanosti, 1992. Spomenica HAZU, svezak 66, autori M.Herak, M.Paunović, urednik

V.Majer.

Ivo Rubić, 1939: Prof. U. Girometta kao speleolog. Hrvatski planinar, br. 6. 179-183.


900 godina prvog spomena jedne špilje u Hrvatskoj

Autor: Vlado Božić, Speleološki odsjek HPD Željezničar. Objavljeno: 2.7.2008.

Špilje su ljudima bile poznate još od predpovijesnog doba, kako u cijelom svijetu, tako i kod

nas. Mnoge su špilje ljudi koristili kao skloništa, povremena i stalna boravišta te su o svom

boravku u njima ostavili razne dokaze u obliku oružja, oruđa ili nakita napravljenog od kamena,

bakra, bronce, željeza, drva, životinjskih ili ljudskih kostiju, keramike.

Najraniji pisani dokumenti o nekim našim krajevima i događajima datiraju iz vremena Rimskog

carstva, stari su dakle oko dva milenija. Tada su neki rimski znanstvenici opisivali svoje

teritorije i proučavali prirodu i pojave u njoj. O tome su napisali više značajnih i opsežnih djela

kao na primjer Lucretios (96 - 55 pne.) "De rerua nature" u 6 knjiga, Strabon (63 pne. -19)

"Geografia" u 17 knjiga, Seneca (4 pne. - 65) "Naturales questiones", Plinije stariji (23 - 79)

"Naturalis historia" kao enciklopedija u 37 knjiga, Plinije mlađi (62 - 113) razna pisma u 9 knjiga

i dr. Na žalost ta su djela pisana rukom u jednom primjerku na latinskom jeziku pa su zbog toga

teško dostupna. Kako za sada nema njihovih cjelovitih prevedenih tekstova nije moguće sa

sigurnošću tvrditi da u njima, u dijelovima koji se odnose na naše krajeve, nema spomenutih

špilja i jama. Ti su pisci kao putnici i znanstvenici sigurno mogli vidjeti ili čuti za ove prirodne

fenomene, no to još može biti predmet proučavanja generacijama povjesničara speleologije.

Prvi i najstariji pisani dokument o nekoj špilji u Hrvatskoj je crkvena listina iz 1096. godine

pisana rukom na latinskom jeziku, a predstavlja opis granice posjeda samostana Sv. Krševana iz

Zadra na otoku Ugljanu. U opisu granice stoji: "Od mora prema sjeverozapadu do mjesta Tribis

Vallibus, koji je na vrhuncu brda, pa sve do mora na mjestu zvanom PECHICE, prema jugoistoku

od crkve Sv. Mihovila pa sve do brda zvanog Godinić...". Original ovog dokumenta čuva se u

Povijesnom arhivu u Zadru, a prijepis je objavljen 1877. u knjizi "Documenta historiae

chroatie..." autora Franje Račkog u Zagrebu, na str. 176. Original je djelomično taman i teško

čitljiv. Uz prijepis teksta F. Račkog stoji da je "pechice" slavenska riječ za ime mjesta, a i u

popisu mjesta iste knjige na str. 526 stoji: "Pechicze" - mjesto na otoku Ugljanu.

To "mjesto" je u stvari špilja danas poznata pod imenom Špilja iznad zaljeva Željina. Duga je 28

m, nalazi se na zapadnoj strani otoka Ugljana na oko 100 m nadmorske visine te oko 500 m

sjeverno od zaljeva Željina. Špilju je 1952. istražio i opisao akademik Mirko Malez koji je tada i

otkrio da je to špilja o kojoj postoje najstariji pisani dokumenti u Hrvatskoj.

Nešto mlađi dokument u kojem se ponovo spominje ova špilja datira iz 1166. godine. To je

listina u kojoj "Jedan opat Sv. Krševana popisuje međe zemelja u Kamenjanima, koje je

samostanu Sv. Krševana darovao Kuzma župan lučki". Tu se u dodatku listine spominje "mjesto

koje se zove Pechie". I taj se dokument nalazi u Povijesnom arhivu u Zadru, a prijepis u knjizi


"Codex diplomaticus regni Croatie, Dalmatie et Slovenie" autora Tadeja Smičiklasa, izdane u

Zagrebu 1904, na str. 107-108.

Slijedeći zapis nastao je tek 1584., kada je dubrovački filozof i znanstvenik Nikola Gučetić

objavio raspravu o špilji Šipun u Cavtatu i špilji Vjetrenici na Popovom polju, a kasnije i mnogi

drugi o ostalim špiljama u Hrvatskoj.

Ponovno se Špilja iznad zaljeva Željina spominje kasnije u zapisima iz 1652. i 1737., a 1716.

ucrtana je na topografskoj karti tzv. Mapi Faventini pod nazivom "Pod Pechina". Riječ pećina

pisana kao "pechina" nalazi se napisana na nekoliko najstarijih zemljopisnih skica i karata

Hrvatske, kao na primjer na topografskoj skici otoka Ugljana iz 1166. gdje je napisano "Pechina

osia Grotta" na mjestu gdje se nalazi Špilja iznad zaljeva Željina, zatim na karti Giacoma

Cantellija iz 1690. koja označuje malu špilju iznad Senja danas poznatu pod imenom "Orlovo

gnijezdo" ili "Orlova peć", a kasnije i na drugim kartama.

Najstarija riječ koja u Hrvatskoj označuje špilju je dakle "Pechice, Pechie, Pechicze", odnosno

pećina. Danas u hrvatskom standardnom jeziku treba koristiti riječ špilja. Riječ pećina je

slavenskog podrijetla, a špilja grčko - latinskog (spelaion, spelunca). Očito je riječ pećina došla u

Hrvatsku dolaskom Hrvata, dakle u 7. stoljeću, dok je riječ špilja morala doći mnogo ranije, tj. s

dolaskom Grka i Rimljana. O tome na žalost nema pisanih dokumenata osim toponima u južnoj

Dalmaciji. U hrvatskom jeziku, kao skraćenica od riječi pećina zadržala se u narodu riječ "peć"

koju nalazimo kao toponim u Hrvatskom zagorju, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji

(npr. Velika peć na Medvednici kraj Zagreba, Vlaška peć kod Senja, Zagorska peć kod

Crikvenice, Strašna peć na Dugom otoku, Manita peć kod Starigrad-Paklenice i dr.).

Dokument iz 1096. dokazuje da su ljudi još prije 900 godina dobro poznavali naše špilje te da

su im one, kao što je slučaj na otoku Ugljanu, služile kao orijentiri za označavanje granica

posjeda. Značaj ovog dokumenta je u slavenskom nazivu za špilju u tekstu koji je cijeli pisan

latinskim jezikom. Možda je bilo za očekivati da autor umjesto riječi pechice upotrijebi latinsku

riječ spelunca ili grotta, ali to vjerojatno znači da nije znao značenje riječi pechice te ju je samo

napisao onako kao je čuo da narod zove to mjesto. Međutim, autoru koji je na topografskoj

karti otoka Ugljana iz 1166. napisao "Pechina osia Grotta" što prevedeno znači pećina ili špilja,

bilo je vrlo dobro poznao značenje ove riječi. Možemo biti ponosni na našu speleološku

prošlost.


Nikola Vitov Gučetić

Autor: Nenad Buzjak, Speleološki klub Samobor. Objavljeno: 2.7.2008.

Hrvatski speleolozi 2009. godine obilježavaju dvije važne obljetnice vezane uz ime Nikole

Vitova Gučetića, dubrovačkog državnika, filozofa, književnika i autora prve znanstvene

rasprave speleološke tematike u Hrvatskoj: 460 godišnjicu njegovog rođenja i 425 godina od

izlaska prvog izdanja njegove knjige Sopra le Metheore d' Aristotile u kojoj je spomenuta

rasprava objavljena.

Nikola Vitov Gučetić rođen je 1549. godine u bogatoj dubrovačkoj obitelji. Školovao se u

Dubrovniku i povremeno u Italiji. Nakon završenog školovanja rijetko je napuštao rodni grad.

Bavio se novčarstvom i trgovinom te obavljao niz visokih

dužnosti u upravi Dubrovačke Republike. Čak je 7 puta bio

izabran za njenog kneza. Osim kao državnika koji je život

posvetio blagostanju Republike, njegovi suvremenici su ga

slavili kao filozofa i književnika. Bio je središnja osoba

kulturnog života Dubrovnika. Posjedovao je možda

najveću privatnu biblioteku u gradu. Proslavio se svojim

filozofskim djelima, političkim, sociološkim i pedagoškim

raspravama. U skladu s ondašnjim političkim i kulturnim

prilikama te vjerojatno da bi proširio krug svojih čitatelja,

pisao je na talijanskom jeziku. Da je njegov rad bio

cijenjen i izvan granica Republike dokazuje činjenica da

mu je papa Klement VIII. dodijelio počasni doktorat

filozofije i magistrat teologije.

Godine 1584. u Veneciji je izašlo prvo, a 1585. drugo izdanje

Gučetićeve knjige Sopra le Metheore d' Aristotile (O

Aristotelovim meteorima). Djelo je komentar Aristotelovog

tumačenja prirodnih pojava prema principima prirodne

filozofije. Tumačeći postanak vjetra, Gučetić je spomenuo i

dvije špilje - Šipun kraj Cavtata i špilju u Popovom polju koju

nije imenovao, ali se može pretpostaviti da se radi o špilji

Vjetrenici. Postanak vjetra u špiljama, a na primjeru

Vjetrenice, Gučetić objašnjava ishlapljivanjem elemenata

Zemlje pod utjecajem Sunca. Gučetić je uočio da se vjetar

javlja samo na ulazu, uspoređujući ga s pojavom izrazitijeg

strujanja mora u tjesnacima. Na primjeru spilje Šipun


primijetio je da pojava vjetra u podzemlju ne vrijedi za svaku spilju. Nepostojanje vjetra na

njenom ulazu objasnio je njenom vlažnošću, odnosno pojavom podzemne vode.

No, prema njegovom mišljenju voda pogoduje postanku siga kojima ova špilja obiluje. Iako s

današnjeg gledišta zastarjela, ova je rasprava u speleološkom smislu zanimljiva i važna jer je

Gučetić, u skladu s duhom svog vremena, opažanjem i zaključivanjem na temelju činjenica

uočio razlike između ovih spilja i pokušao ih objasniti. To je dakle najstariji poznati znanstveni

opis špilja u Hrvatskoj i BiH, pa Nikolu Vitova Gučetića možemo smatrati jednim od začetnika

speleologije u Hrvatskoj.

Literatura:

Dadić, Ž. 1984: Osvrt Nikole Gučetića u 16. stoljeću na dvije špilje u okolici Dubrovnika. 9. jug.

speleološki kongres (Zbornik predavanja), 741-746, Zagreb.

Prosperov Novak, S. 1997: Povijest hrvatske književnosti, knjiga 2: Od humanističkih početaka

do Kašićeve ilirske gramatike, 469-479, Izdanja Antibarbarus, Zagreb.


Umberto Girometta Split 16. 7. 1883. – Split 27. 4. 1939.

profesor, speleolog i publicist


Profesor na Velikoj Realci u Splitu, i uz Ramira Bujasa,

utemeljitelj speleologije u Splitu, istraživao je brojne špilje i jame

na području srednje Dalmacije. Nakon srednje škole u Splitu i

studija u Beču od 1908. do smrti profesor je fizike, geografije i

prirodopisa na Velikoj realci u Splitu. Prof. Girometta je bio

prirodoslovac u najširem smislu, bavio se geologijom,

paleontologijom, problemima krša, botanikom, zoologijom i

hidrografijom. Iz svakog od ovih područja zahvatio je po koji

problem i obradio ga. God. 1909. vodi grupu »jamara«, učenika

splitske realke (od 1911. Špiljarski odio); 1927. godine na poticaj

prof. Umberta Giromette osniva se Sekcija za istraživanje kraških pojava (danas Speleološki

odsjek HPD Mosor), nastavljajući tako tradiciju "jamara" sa Velike realke. Objavio je stotinjak

putopisa, pedagoških i stručno-popularnih članaka i brošura.

Dr. Ivo Rubić 1939. godine piše: Giromettu je uvijek interesirao problem krša sa svojim

površinskim i podzemnim, malim i velikim formama. On je znao da su A. Penck, O. Maull i

naročito J. Cvijić napisali lijepih radova o morfologiji i problemima našeg krša, ali su ti radovi

bili pretežno generalni. Trebalo je specijalnih studija. Najinteresantnije je svakako ispitivati u

kršu one prelazne forme, koje nas s površine uvode u podzemlje, a koje su nastale djelovanjem

vode. Onaj dio vode koji ponire, stvara dočiće i doce, vrtače, japage bogodole i kotlove pa onda

snježnice, ledenice, ponore te jame i pećine. Njihov postanak, dubina i razvoj zavisi o vodi

temeljnici. Ako je nepropustljivi sloj vode bliže površini, sve te podzemne i prelazne forme od

površine u dubinu su plitke, malene i slabo razvijene i obratno, ako se on nalazi duboko, sve te

forme su većih dimenzija. Potražiti sve te forme u srednjoj Dalmaciji, lokalizirati ih, utvrditi

njihovo ime, formu, značaj, poći u carstvo podzemlja, gdje po pričanju baba, stoje vukodlaci i

vile, strašila i zli dusi i gdje nitko nije dosada bio, izložiti se ogromnim pogibeljima života bez

koristi i slave samo za znanost, za istraživanje istine, to nije lak ni haran posao. Ali prof.

Girometta nije zastao pred tim poteškoćama. U društvu sa dr. R. Bujasom 1927. godine

osnovao je špiljarsko društvo, koje je nabavilo specijalne ljestve, opskrbilo se telefonom,

fenjerima i specijalnim odijelima. Ovi su "jamari" - tako su ih nazivali u narodu - svake nedjelje

bili vani u prirodi. Po svjetskom ratu nastavio je Girometta istraživati naše pećine sa prof. M.

Margetićem. U nekoliko speleoloških ekskurzija i ja sam nosio kao gimnazijalac ljestve od


čelične žice na svojim leđima, spuštao sam se u pećine i vidio kako je postupao prof. Girometa

kod istraživanja jama i pećina.

Jamari su bili đaci starijih razreda, njih 8 - 10, jače fizičke konstrukcije, koji su pokazivali

zanimanje za tu granu prirodne znanosti. Obično se išlo vani u prirodu svake nedjelje. Išlo se

kolima ili željeznicom do najbliže točke, povelo bi se iz sela seljaka da pokaže lokalitet pećine.

On bi obično putem ispričao sve što se u selu priča o jami. Kad bi došli na teren, prof.

Girometta bi izvadio aneroid hipsometar, konstatirao bi nadmorsku visinu, zabilježio bi

relativnu visinu, ako je bila pećina nad susjednim poljem, razgledao bi padanje slojeva i

pokušao narisati profil, da označi tektoniku tog kraja, koji bi unio mnogo svjetla u razmišljanje

o postanku i obliku dotične pećine. Onda bi se na jednom konopcu privezao uteg da se izmjeri

dubina pećine, pa bi se lagano spuštale žične stepenice. One bi se dobro utvrdile nakon čega bi

se obično on prvi spremao za spuštanje. Opasao bi se kožnatim pojasom i konopom, uzeo bi

acetilensku svjetiljku, a električnu bi objesio o zapučak haljetka da svijetli pri silazu, na glavu bi

postavio čeličnu kacigu, da ne bi kamenje, koje se odronjavalo palo na glavu. Ako je pećina bila

dublja, uzeo bi telefon sobom, obukao bi specijalne papuče sa đonovima od užeta, uzeo bi

neku sisaljku za usisavanje špiljskih kukaca, termometar, busolu i onda bi se vrlo lagano počeo

spuštati. Činilo nam se kao da se ronilac spušta u dubinu mora. Za njim bi išli drugi. Osobito su

čuvari morali paziti na konop koji ga je držao, na ljestve da ne propuste, na telefonske vijesti.

Otkrivati novi podzemni svijet, u kome vlada tama i vlaga, nije bilo lako. Katkad je taj put bio

pun grozota, a katkad divan i čaroban. Takvo čudo od ljepote ukazalo se osobito profesoru, kad

je prvi put ubacio svijetlo u pećinu Vranjače i u pećinu kod Okruga, gdje su stalaktiti i stalagmiti

izgradili vanredne ljepote. Ali ne samo te pećine, već i mnoge druge. Nakon otkrića forma,

silazili bi lagano i drugi jamari, pa je započinjalo istraživanje: kao mjerenje, utvrđivanje oblika,

mjerenje temperature, lovljenje kukaca, po potrebi i iskapanje urušnog materijala da se istraže

zoološki i eventualno prethistorički nalazi. Skoro dvadeset godina je prof. Girometta istraživao

pećine srednje Dalmacije. O svakoj je pravio bilješke, koje je publicirao u dnevnim splitskim

novinama, u stručnim časopisima, u godišnjim izvještajima splitske realke i klasične gimnazije,

u specijalnim malim knjižicama (kao ona o Vranjači). Mimo tog speleološkog materijala ne

može proći niti jedan speleolog srednje Dalmacije koji bude produžio rad prof. Giromette.

Kao sabrano djelo svih njegovih speleoloških radova i ujedno najopširnija i najbolja radnja o

speleologiji Srednje Dalmacije je ona prof. Giromette koja nosi naslov "Jame i pećine srednje

Dalmacije" (Girometta 1923). U toj radnji pisac raspravlja najprije o broju i ovisnosti jama o

dijaklazama, kutu naklona, o nadmorskoj visini. Zatim govori o morfološkim osobinama jama, i

napokon o genetičkim osobinama jama. Slijedi onda popis jama i pećina srednje Dalmacije uz

fizičko-geografske i tehničke napomene i to najprije kopnene Dalmacije: Mosora, Sinjske

Krajine, Osoja, Kozjaka i Opor - planine, pa Lećevićke krajine: okolice Trogira i Zadvarja, Mućke

krajine; općine Makarske i Gradca (Primorskog Biokova); Vrličke Krajine, Imotske Krajine; onda


slijedi opis otočne Dalmacije: Brača, Šolte, Čiova, Hvara, Korčule, Visa i Biševa. Sve je nabrojio i

opisao glavna svojstva 472 špilje. Ova je radnja putokaz u speleologiju srednje Dalmacije. Ona

je pokazala bogatstvo naše speleologije.

Iz specijalnog proučavanja nekih pećina prof. Girometta je iznio na svijetlo veliki i vrijedni

materijal. U stotinama pećina najradije je studirao njihovu faunu, koju je opisao u raspravi

"Fauna cavernarum Dalmatiae" (program V. gimnazije u Splitu 1913-14). U toj raspravi je

prikazao jednog pauka, koji je do tada u nauci bio nepoznat, a dobio je ime Stalita Giromettai.

Iz tih pećina iznio je prof. Girometta entomološke, paleontološke i prethistorijske nalaze, koji

se nalaze u prirodoslovnom muzeju u Splitu. Nalazi iz bakrenog doba koje je našao u pećini

Pothumcima kod Unešića, koštane breče, zubi izumrlog diluvijalnog medvjeda iz naših planina,

sve su to dragocjeni materijali, kojima je osvijetlio prethistoriju Dalmacije pomoću proučavanja

speleologije. Držao je da će speleološki rad pridonijeti obline koristi ne samo na znanstvenom

polju, već i ekonomskom boljitku kršovitih, bezvodnih dalmatinskih krajeva, jer se problem

snabdijevanja vodom tih krajeva može racionalno riješiti jedino istraživanjem jama, pećina i

podzemnog tijeka krških voda. U speleologiji je prof. Girometta tražio ne samo rješavanje čistih

znanstvenih, već i praktičnih problema. Ta je nota pratila cijeli njegov život: gledao je kako

znanost uvesti u praksu, a praktični život rasvijetliti znanošću. Pored drugih problema koji su ga

zanimali, ni jedan nije volio tako kao ovaj speleološki. Stoga je on izabrao svoj pseudonim:

spelaeus, pod kojim nalazimo mnoštvo članaka u mjesnim dnevnicima. Radi toga rada neki su

ga smatrali katkad čudakom. Ali to njega nije smetalo. On je ostao postojan u rješavanju svoga

speleološkog zadatka i dao je mnogo dragocjenih podataka i materijala, na kome mu moraju

potomci biti zahvalni.

Literatura:

Umberto Girometta, 1923: Jame i pećine srednje Dalmacije. Glasnik geografskog društva-

Beograd, sv. 9., 95-120.

Ivo Rubić, 1939: Prof. U. Girometta kao speleolog. Hrvatski planinar, br. 6. 179-183.


Speleološka edukacija: Izrada speleološkog nacrta

Autori: Komisija za speleologiju HPS-a. Objavljeno: 7.7.2011.

VAŽNOST NACRTA U SPELEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA

Glavni rezultat speleoloških istraživanja je na stručan način i u skladu sa svjetskim standardima

izrađen speleološki nacrt. Zato je od izuzetne važnosti da članovi speleoloških odsjeka i klubova

budu kvalitetno educirani o detaljima izrade nacrta.

Točno je definirano od čega se sastoji nacrt speleološkog objekta: od tlocrta i profila sa svim

elementima nacrta koji su definirani od strane Međunarodne speleološke unije (UIS). Kada je

nacrt izrađen, iz pravilno izmjerenog i tablično prikazanog poligonskog vlaka izračunavaju se

statistički parametri špilje ili jame: njena duljina, horizontalna duljina, dubina, položaji

najudaljenijih točaka, pružanje kanala itd. Tada se može objaviti koliko je metara duljine i

dubine istraženo. To su ne samo hrvatske, već i svjetske norme speleoloških istraživanja.

Uvaživši te činjenice Komisija za speleologiju kontinuirano radi na edukaciji u tom području.

Seminar u Starigradu - Paklenici i Rovanjskoj nastavio se na niz uspješnih seminara s tom

tematikom održanih prethodnih godina te je pokazao da u speleološkim krugovima postoji

volja i motiviranost da se savladaju ne samo osnove izrade nacrta već i napredniji postupci koji

uključuju razne oblike obrade na računalu.

SPELEOLOŠKI NACRT NIJE SKICA

Ponekad se u literaturi može naići na komentar da speleolozi rade skicu špilje. To nije točno.

Speleolozi izrađuju speleološki nacrt špilje koji se temelji na mjerenjima dimenzija špiljskih

kanala. Preciznost mjerenja ovisi o upotrjebljenoj instrumentaciji i obučenosti ekipe

speleologa. Današnja preciznost nacrta, koristeći optičke instrumente i laserske daljinomjere

na zadovoljavajućoj je razini. Bitno je naglasiti i da speleološki nacrt ne sadrži samo špiljske

kanale već brojne druge elemente kojima se prikazuje morfološka, geološka i hidrološka

situacija u njima.

Jasno, u nekim specifičnim situacijama poput izvođenja građevinskih radova u kršu, potrebne

su preciznije metode geodetskog snimanja koja posebnom instrumentacijom izvode za to

obučeni stručnjaci.

Duljina špilje

U Hrvatskoj se pod pojmom duljine smatrao zbroj horizontalnih duljina svih špiljskih kanala (iz

horizontalne projekcije prikazane na tlocrtu špilje). Međutim, u svijetu se često pod pojmom


duljine upotrebljava stvarna duljina speleološkog objekta, ona se odnosi na zbroj realnih

(poligonskih) duljina koje speleolog treba prijeći da bi došao od jedne do druge mjerne točke.

Zbog toga je preporučljivo uz svaki nacrt navesti obe duljine, što uz današnju upotrebu

programa Compass nije problem izračunati. Stoga je važeća sljedeća terminologija:

DULJINA (STVARNA DULJINA)

HORIZONTALNA DULJINA

Novosti u tehnikama izrade speleološkog nacrta

- U radu L.Piccini, Acta Carsologica 40/1, 43–52, 2011 daje se pregled upotrebe

morfometrijskih medota u analizi špilja.

- Međunarodna speleološka unija prihvatila je novi način označavanja preciznosti

speleoloških nacrta (UIS mapping grades). Sukladno tome uz svaki nacrt treba navesti

oznaku preciznosti.


Duljina ili Dužina

Autor: Dalibor Paar, Komisija za speleologiju HPS. Objavljeno: 8.7.2009.

U speleološkoj literaturi često možemo naći:

dužina objekta je ...

duljina špilje je ....

Koje je ispravno?

Sa stručnog gledišta, u hrvatskom jeziku zbrke nema. Profesorica Dubravka Glasnović u svojoj

Etimologiji riječi u nastavi matematike kaže: "Učenici često miješaju pojmove dužina i duljina

zbog njihove sličnosti. Zato je potrebno posvetiti posebnu pažnju na tu razliku: dužina je skup

točaka, dok je duljina apstraktan pojam koji se odnosi na broj koliko je ta dužina duga."

Pojedini lektori povezuju pojam dužina s geometrijskim varijablama a duljina isključivo s

vremenskim varijablama. Međutim, to nije ispravno, jer nema uporište u definiciji tih pojmova.

Dužina je geometrijski pojam koji označava skup točaka koje se nalaze na pravcu omeđene

početnom i konačnom točkom. Dužina nema nikakvih mjernih jedinica, niti dodatnih značenja.

Duljina je fizikalna varijabla. Duljinu izražavamo odgovarajućom mjernom jedinicom. Najčešće

se radi o prostornoj varijabli (osnovna jedinica metar) ili vremenskoj (osnovna jedinica

sekunda). Na primjer:

Duljina od točke A do točke B je 20 metara.

Duljina urona u sifon bila je 40 minuta.

U matematici možemo reći: Duljina dužine AB je 20 metara. U speleologiji možemo reći:

Duljina kamenog bloka je 4 m.

Da zaključimo: definicija pojma duljine i dužine proizlazi iz matematike te se isto primjenjuje u

fizici i drugim prirodnim znanostima. Stoga je, što se speleologije tiče, jedino ispravno:

Duljina špilje je 260 m.

Horizontalna duljina špilje je 245 m.


Seminar o stručnoj izradi nacrta speleoloških objekata

Autor: Komisija za speleologiju HPS. Fotografije: Milena Pribičević i Dalibor Paar.

Objavljeno: 8.7.2009.

U Omišu je od 17. - 18. listopada 2009. u organizaciji Speleološkog odsjeka PD Imber održan

seminar Komisije za speleologiju HPS o stručnoj izradi nacrta speleoloških objekata.

Na seminaru su sudjelovali članovi 9 speleoloških udruga iz Hrvatske, Crne Gore i BiH: SO

Imber, Omiš; SO Mosor, Split; PK Pestingrad, Kotor: SO Profunda, Brač; SO Sv.Mihovil, Šibenik;

SO Liburnija, Zadar; SO PK Split, Split; SD Mijatovi Dvori, Tomislavgrad i SO Velebit, Zagreb.

Nakon uvodnih predavanja, na terenskom dijelu u „Mandićevoj špilji“ izrađivao se speleološki

nacrt te špilje, uz poseban osvrt na

izbor mjernih točaka, upotrebu mjernih

instrumenata i detalje izrade radnog

nacrta. Svaki polaznik seminara je

izradio kompletan nacrt te 80 m

dugačke špilje.

Drugi dan seminara u u autokampu

„Lisičina“ sudionici su upoznati s

koracima obrade nacrta na računalu:

od unosa poligonskog vlaka do izrade

kompletnog nacrta na računalu. U

praktičnom dijelu polaznici su nakon

unosa poligonskog vlaka u računalni program Compass uređivali radne nacrte

Seminar je bio temeljen na praktičnom radu te su tempo i razina aktivnosti bili prilagođeni

predznanju polaznika.

Predavači i instruktori na seminaru su bili Teo Barišić, Goran Rnjak, Lovro Čepelak, Ronald

Železnjak, Matija Čepelak i Dalibor Paar.

Zahvaljujemo se domaćinu SO Imber na izvrsnoj organizaciji seminara, a posebno se

zahvaljujemo sponzorima koji su omogućili odvijanje seminara u Omišu: Gradu Omišu, Auto

kampu Lisičina te Velikom domaćinu u selu Naklice - Juri Veliću.

Popis sudionika:

SO Imber , Omiš:


Željko Marunčić – Bospor Nikolina Marić – Nina Roko Pribičević Milena Pribičević Josip Sebeledi Antonio Kovačić Ante Kovačić SO Mosor, Split Goran Rnjak Branimir Jukić Krešimir Prskalo Silvija Vukušić – Mala Ratko Cvitanić Ante Markoč; PK Pestingrad, Kotor: Toni Škanata Ivan Perčin; SO Profunda, Brač: Davor Cvitanić Pero Antunović; SO Sv.Mihovil, Šibenik: Antonija Mihaljević Tatjana Bračanov Nikolina Barišić Teo Barišić; SO Liburnija, Zadar: Nikolina Artić Kristina Zrilić Kornelija Stipčević Mateja Miočić Marko Zornija Livio Kotlar; SO PK Split, Split: Hrvoje Sunara; SD Mijatovi Dvori, Tomislavgrad: Bošnjak Ivica; SO Velebit, Zagreb: Anđela Čukušić Tamara Ćuković Marinko Malenica Ronald Železnjak Lovro Čepelak Dalibor Paar Marta Malenica Matija Čepelak


Seminar o izradi speleološkog nacrta

Autor: Komisija za speleologiju HPS. Fotografije: Martina Dubolnić.

Objavljeno: 3.3.2007.

U Starigradu - Paklenici i Modrič špilji kraj Rovanjske održan je 24. - 26. veljače 2007. godine

seminar Komisije za speleologiju o izradi speleološkog nacrta (špilje ili jame). Seminar je bio

dobro posjećen sa 44 sudionika. U terenskom dijelu, prvi dan se u Modrič špilji uvježbavala

izrada speleološkog nacrta uz poseban osvrt na izbor mjernih točaka, upotrebu mjernih

instrumenata i detalje izrade radnog nacrta. Drugi dan se nakon uvodnog predavanja nastavila

obrada nacrta na računalima, od obrade poligonskog vlaka do izrade kompletnog nacrta na

računalu. Zahvaljujući velikom angažmanu domaćina iz SO Liburnija HPD Paklenica iz Zadra,

seminar je imao odlične uvjete za rad. Zahvaljujemo se NP Paklenica na ustupljenom prostoru

za odvijanje seminara i boravak sudionika.

Popis sudionika seminara

1. Anika Ivković - SO «Liburnija» PD Paklenica

2. Ljubo Majca - SO «Liburnija» PD Paklenica

3. Šime - SOrić - SO «Liburnija» PD Paklenica

4. Tonći Marčić - SO «Liburnija» PD Paklenica

5. Robert Maršić - SO «Liburnija» PD Paklenica

6. Petar Pavešić - SO «Liburnija» PD Paklenica

7. Marijan Buzov - SO «Liburnija» PD Paklenica

8. Tvrtko Dražina - SO «Liburnija» PD Paklenica

9. Marina Jurjević - SO «Liburnija» PD Paklenica

10. Martina Dumbolić - SO «Liburnija» PD Paklenica

11. Josip Petričević - SO PDS «Velebit»

12. Vedrana Jerić-Miloš - SO HPD «Mo- SOr» Split

13. Maja Dasović - SO PDS «Velebit»

14. Predrag Štrbac - SO PDS «Velebit»

15. Davor Matić - SO HPD «Mo- SOr» Split

16. Igor Jelinić - SO Dubovac, Karlovac

17. Luka Mudronja - SO PDS «Velebit»

18. Dean Bratušek - SO PDS «Velebit»

19. Darko Bakšić - SO PDS «Velebit»

20. Irena Cesarec - SO PDS «Velebit»

21. Marin Glušević - SO HPD «Mo- SOr» Split

22. Sanja Frleta - SO HPD «Mo- SOr» Split

23. Marijeta Barišić HPK «Sv. Mihovil» Šibenik

24. Teo Barišić HPK «Sv. Mihovil» Šibenik


25. Livio Kotlar - SO «Liburnija» PD Paklenica

26. Natalija Andačić - SO «Liburnija» PD Paklenica

27. Davor Cvitanić - SO «Profunda»

28. Pero Antunović - SO «Profunda»

29. Jelena Domljanović - SO HPD «Mo- SOr» Split

30. Ivanka Antunović - SO PD «Profunda»

31. Dalibor Paar - SO PDS «Velebit»

32. Bernarda Boban Paar - SO PDS «Velebit»

33. Lovro Čepelak - SO PDS «Velebit»

34. Petra Bajo - SO PDS «Velebit»

35. Tomislav Bajo - SO PDS «Velebit»

36. Blanka Lučić HPK «Sv. Mihovil» Šibenik

37. Filip Filipović - SO PDS «Velebit»

38. Ena Vrbek - SO PDS «Velebit»

39. Ana Katalinić - SO PDS «Velebit»

40. Slaven Nižetić - SO «Profunda»

41. Nikola Marić - SO «Imber» Omiš

42. Željko Marunić – Bospor - SO «Imber» Omiš

43. Ivica Beović - SO «Imber» Omiš

44. Branimir Jurko - SO «Imber» Omiš


Speleološki film


Speleološki film je značajan dio rezultata speleoloških istraživanja, budući da na svjetlo dana

iznosi prirodne vrijednosti i ljepote impresivnih podzemnih prostora, koji su prije toga bili

dostupni tek malom broju ljudi - speleolozima.

Speleološki film je zahtjevan projekt, ne samo zbog tehničkih zahtjeva vezanih uz to da se

snima u mraku, a podzemni prostori su često ogromnih dimenzija, već i uvjeti snimanja (i

transporta opreme za snimanje) su često tehnički zahtjevni i ometani raznim poteškoćama

poput teško pristupačnih i za kretanje složenih kanala, prisutnosti vode, blata, specifičnih

mikroklimatskih uvjeta i sl.

Zadnjih godina hrvatski speleolozi tijekom istraživanja velikih špilja i jama posvećuju posebnu

pažnju snimanju u podzemlju. Za razliku od nekada kada se snimalo "tek uz put" tijekom

istraživanja, danas se tome pristupa sustavnije. U snimanje odlaze ekipe koje su tada

angažirane samo oko snimanja, obraća se pažnja na izbor lokacija i kadrova i snimanjem se

prati dinamika speleoloških aktivnosti. Time speleološki filmovi prestaju biti tek niz snimki

podzemlja, već imaju određenu dinamiku zbivanja, prikazujući speleološku aktivnost u punom

smislu, ostavljajući pritom snimatelju i režiseru mogućnost umjetničkog doprinosa samom

filmu.

Novi filmovi

Promocija filma „Čuvari dubina“ autora Marka Lokasa

U prostorijama Speleološkog odsjeka Željezničar održana je 14. svibnja 2009. promocija novog

dokumentarnog filma o podzemnom svijetu jama i špilja pod nazivom Čuvari dubina, autora

Marka Lokasa, člana PD „Paklenica“ iz Zadra.

Film je sniman u suradnji više speleoloških organizacija na više lokacija u Zadarskoj županiji, na

Velebitu, otocima i zaleđu. Uz vrlo kvalitetne i često impresivne snimke speleoloških objekata i

odličnu montažu, film prati priča koja pojašnjava aktualno stanje u hrvatskoj speleologiji te

uspješno prenosi motive i ciljeve bavljenja speleološkom djelatnošću. U filmu je istaknuta

bogata prošlost aktivnosti Speleološkog odsjeka Liburnija.

1900. godine osnovan je speleološki odsjek/sekcija pri Planinarsko-turističkom društvu

Liburnija. PTD Liburnija tako postaje prva speleološka udruga koja je sustavno istraživala i

uređivala špilje u okolici Zadra, Velebita i otoka.


5. Festival filma vezanog uz planine u Trstu

Autor: Igor Jelinić, SO Dubovac

12. veljače 2009. u Trstu je, u okviru petog festivala filma vezanog uz planine, održana večer

speleološkog filma. Ukrainsko - ruski film o novom svjetskom dubinskom rekordu u Voronji

snimljen je sada već davne 2004., ali je do sada javno prikazan samo u zemljama protagonista i

bio je izuzetno zanimljiv. Kako film o traverzi u najdubljoj jami Norveške koji su snimili dečki iz

GG Brescia zbog tehničkih problema nije mogao biti prikazan, u trenucima iščekivanja rupa je

pokrpana kratkim filmom izvan programa; "Debeljača". Zgodan filmić naših Velebitaša koji ne

govori mnogo o špilji, u stvari ne daje nikakve podatke, ali se ljudima režijski i snimateljski

dopao. Poslije pauze je prikazana "Velebita" istih autora koji je itekako zainteresirao zahtjevnu

publiku. Uz talijanski prijevod film je dao dovoljno napetosti i informacija o toj važnoj jami.

Zadnji na redu je bio "Duga noć", film o poznatom spasavanju iz jame Piaggia Bella. Kako sam

uz autora filma i ja bio pozvan da prije projekcije kazem koju riječ, u nekoliko sam rečenica

ispričao pričicu koja povezuje netom odgledani film i onaj koji se tek očekivao. Nastali su točno

istih dana, a ja sam odlučio ta dva tjedna podijeliti na logor u Italiji i onaj na Velebitu, a odluku

o tome gdje ću biti prvi tjedan je kao vođa logora na Velebitu donio Bakša (..."onaj kojeg ste

vidjeli na početku filma"...). I, dodao sam: "Otišao sam na Marguareis ali se na Velebit nisam

vratio, a zašto, vidjet ćete u sljedećem filmu!"

P. S. Obećao sam organizatorima da ću preporučiti hrvatskim speleofilmotvorcima ovaj festival

za naredne godine!

Na godišnjem skupu talijanskih speleologa koji je održan od 29.10. do 2.11.2008. u

Sant'Omobono Terme (Bergamo) u Italiji prezentiran je rad članica Komisije za speleologiju HPS

te Komisije za speleološko spašavanje HGSS. U okviru programa prikazana su dva filma o

istraživanjima u Jamskom sustavu Velebita i jami Kiti Gaćešini i snimke s vježbe speleološkog

spašavanja u jami Kiti Gaćešini.

Voronya - najdublja jama na svijetu

Autor i snimatelj: Darko Bakšić

Rasvjeta: Robert Erhardt

Montaža: Lovro Čepelak, Darko Bakšić, Ana Bakšić

© Speleološki odsjek PDS Velebit, 2010.

Jama u Birbovoj Dragi - SU Spelunka

Kamera: Ozren Dodič-Špale

Montaža: Maja Sulić i Goran Vertel


Jama se nalazi nedaleko sela Račja Vas na Ćićariji. Pronašli su ju članovi SU Spelunke u proljeće

2002.god. Od tada se u dvadesetak navrata jama istražila do dubine od 293 m i dužine od 1000

m. Zbog svoje specifične morfologije, što u konkretnom slučaju podrazumijeva vrlo teško

napredovanje speleologa kroz kanale jame, ubrzo se našla na "listi" izrazito teško prohodnih

objekata. Dno Jame u Birbovoj Dragi trenutačno predstavlja neprolazan uski kanal.

Velebita 2007

Jamski sustav Velebita (Nacionalni park Sjeverni Velebit, Hrvatska)

Snimatelji: Darko Bakšić i Lovro Čepelak

Kamera: Ronald Železnjak, Luka Mudronja, Filip Filipović

Rasvjeta: Luka Mudronja, Matija Čepelak, Goran Rnjak, Slavek Parzonka,

Tomek Jaumien, Wieslaw Kramek, Daniel Kubiak

Montaža: Lovro Čepelak

Autori: Darko Bakšić i Lovro Čepelak

© Speleološki odsjek PDS Velebit, 2009.

Jamski sustav Velebita otkrili su članovi SO PDS Velebit 2003. godine te su tada započela prva

istraživanja. Do 2007. Velebita je istražena do dubine -1026 m čime je postala treća jama

dublja od 1000 m u Hrvatskoj. Njena posebnost je impozantna Vertikala Divke Gromovnice

dugačka 513 m.

Mjesečeve livade

Montaža: Livio Kotlar

Fotografije: Hrvoje Čizmek, Ivan Huljev

Sudionici istraživanja: Livio Kotlar (voditelj akcije), Luka Lisica, Hrvoje Čizmek, Ivan Huljev,

Krešimir Samodol, Ljubo Majica, Livio Kotlar i Predrag Kurtin - Bodul

© Speleološki odsjek Liburnija, HPD Paklenica, 2009.

Speleološki objekt 'Mjesečeve livade' pronađen je 2000. u predjelu Južnog Velebita poznatijeg

kao "Kamena galerija", kada je ovo područje rekognoscirala ekipa SO Liburnija. Tada su Predrag

Kurtin i Marijan Buzov pronašli manji otvor u stijeni iza kojeg se skrivao ovaj veoma zanimljiv i

lijep špiljski objekt.

Tadašnjim istraživanjem savladane su dvije manje vertikale, 30 i 10 metara, kojima se došlo do

kote 50 metara te se nakon uspinjanja strmim zemljanim kanalom došlo do dvorane gdje su

zaključili da objekt završava i da je izuzetne speleomorfološke ljepote. Prvi prizor otkrivene

dvorane, koji im je po kasnijim prepričavanjima oduzeo dah, tražio je i neku usporedbu pa je

tako dvorana dobila ime Mjesečeve livade. Predrag Kurtin je tada izradio skicu objekta koja je


izgubljena. Tako je ovaj objekt ostao samo u uspomeni prepričavanja kad bi se otkrio neki drugi

kojeg krase sige u pozamašnoj količini.

Prelaskom na metode istraživanja: istraži i dokumentiraj, došlo se do toga da u arhivi odsjeka

nema ni jednog objekta na području Ljubotič Stap, predjela na kojem se uvijek rado planinarilo,

penjalo i špiljarilo. Nedostaju podaci od najmanje 10 objekata oko Stapa, a nema mnogo ni

podataka za predjele Veliko i Malo Rujno, Bojinac i Zavrata.

Zimi 2007. Tvrtko Dražina i Livio Kotlar po završetku speleološke škole usmjeravaju tri akcije na

području Ljubotić Stap kako bi se već istraživane objekte dokumentiralo. Tom je prilikom

istraženo šest jama od kojih je svaka iznova topografski snimljena. Ali, za svaku akciju slijedilo

je Bodulovo negodovanje ''Ne, nije dobro, pa niste bili u Mjesečevim livadama, nju trebate

odraditi i vidjeti što se tamo skriva'' . Tako je nastao interes i postavljen je cilj, planiranje akcije

'Mjesečeve livade' 2009, koja je održana od 9. - 10.5.2009.

Penjanjem preko saljeva dolazi se na podni nivo dvorane ispunjene niskim, vijugavim špiljskim

kamenicama od kojih je polovina ispunjena vodom. Nadvisuje ih u najstrmijem sjevernom

dijelu 1 metar i obujma 2 metra izdignuta kamenica. U suprotnom kraju dvorane širinu do pola

oduzima kontrastni saljev čokoladne boje koji zatvara pod sobom treće jezerce (2 x 4 m ) s

kalcitnom krunom debljine do pola metra i metar iznad vode. U južnom dijelu ovog jezerca po

dubini otvara se perspektiva s mogućnošću napredovanja preronjavanjem. Plafon dvorane

visok je i do 35 metara po pukotinama, a na nekim dijelovima ukazuju se mogući pravci

napredovanja.

Ono što ovu dvoranu čini posebnom je prisutnost gotovo svih spiljskih tvorbi od kamenica,

saljeva, heliktita, stalaktita, koraloida, paleta, zavjesa do špiljskog mlijeka kako se nama čini jer

pod prstima nalikuje bijelome kremastome siru ili pasti. Nadalje, tu su prekrasni kontrasti boja

uzduž čitave dvorane, gdje god osvijetliš. Na dva mjesta magnetna igla ne miruje, a neki

kameni fragmenti imaju iznad prosječnu težinu i izrazitu crnu boju.

Provodeći vrijeme u topografskom snimanju, uvidjelo se da ''Mjesečeve livade'' nismo ni blizu

dovoljno pregledali koliko ona to zaslužuje. Nastaviti istraživanje, preroniti, penjati,

fotografirati, provući se, biološki i geološki istražiti, sve to nas drugi put čeka.

Medjame bez krame

Snimatelji: Krešimir Motočić i Nenad Buzjak

Montaža: Krešimir Motočić i Tomislav Gušćić

Scenarij i režija: Krešimir Motočić

© Speleološki klub Samobor, 2009.

Film Medjame bez krame članova Speleološkog kluba Samobor prikazan je u konkurenciji Sisak

Eco Film Festivala, međunarodnog festivala kratkog filma o zaštiti okoliša održanog 9. i 10. 5.

2009.


Šišmiši

Autori: Uredništvo. Fotografije: Dalibor Paar. Objavljeno: 13.7.2008.

Šišmiši (Sisavci:Chiroptera) uobičajeni su stanovnici špilja. Šišmiši su evolucijski razvili

ponašanje i fizičku prilagodbu (poput tehnike ultrazvučne lokacije nazvane eholokacija) koja im

omogućuje upotrebu špilja kao staništa. Kao troglokseni, oni koriste špilje, ali ne borave uvijek

u njima. Veći broj vrsta hibernira u špiljama budući da one pružaju stabilne uvjete okoliša za

vrijeme dok je vanjsko vrijeme hladno ili promjenjivo. Mnogim vrstama špilje su zaklon kritičan

za njihov opstanak. Pored toga oni koriste špilje za parenje, u njima doje i brinu se o mladima

ili ih koriste kao stanke tijekom migracija. Šišmiši mogu letjeti velike udaljenosti do špilja gdje

će se razmnožavati i hibernirati, posebno u

područjima gdje su špilje rijetke. Kolonije

šišmiša u špiljama su najveće koncentracije

sisavaca na Zemlji (neke kolonije šišmiša u

Americi imaju i preko 20 milijuna jedinki).

Zaštita špilja i jama preduvjet je opstanka

šišmiša. Znanstvenim istraživanjima i

monitoringom stanja na terenu nastoji se doći

do podatka koje vrste šišmiša borave u

pojedinim špiljama te koje su boravile u

prošlosti. U ugroženim špiljama ili u špiljama

gdje se izvode pojedini zahvati (poput

turističkog uređenja) potrebno je razraditi plan

upravljanja kako bi se šišmišima osigurali uvjeti

za opstanak. Posebno je bitno ne zatvarati

ulaze u špilje vratima koja bi onemogućila ulazak i izlazak šišmiša. U takvim objektima potrebno

je pratiti mikroklimatske parametre (temperaturu i relativnu vlažnost zraka), kako ne bi došlo

do njihove promjene te onemogućiti sve vidove zagađenja.

Zbog gubitka prirodnih zaklona, urbanizacijom, devastacijom i zagađenjem prirodnih staništa,

posebice špilja, neke vrste šišmiša danas borave u kućama (tavani, podrumi i druga mjesta koja

mogu simulirati špiljski okoliš). Zbog znatnog smanjenja broja šišmiša u svijetu, na svjetskoj

razini je pokrenut projekt "Šišmiši u kućama", kako bi se potaknula njihova zaštita i omogućio

opstanak.

Broj šišmiša u svijetu je u značajnom padu, 12 vrsta je izumrlo a 75 vrsta je vrlo ugroženo.

Šišmiši su prirodni neprijatelji insekata i hrane se njima u ogromnim količinama. Smanjenjem

broja šišmiša javlja se potreba za kemijskim pesticidima koji ugrožavaju cijeli ekosistem.


Šišmiši u Hrvatskoj

U Hrvatskoj borave gotovo sve europske vrste šišmiša, ukupno 34 vrste, čime se Hrvatska

svrstava u europski vrh. Vrste šišmiša u Hrvatskoj su:

MAMMALS MICROCHIROPTERA

Rhinolophidae Vespertilionidae Molossidae

Rhinolophus blasii, sredozemni potkovnjak Rhinolophus euryale, južni potkovnjak Rhinolophus ferrumequinum, veliki potkovnjak Rhinolophus hipposideros, mali potkovnjak Rhinolophus mehelyi Barbastella barbastellus, širokouhi mračnjak Eptesicus nilssoni, sjeverni noćnjak Eptesicus serotinus, kasni noćnjak Hypsugo savii, savijev šišmiš, primorski šišmiš Miniopterus schreibersi, dugokrili pršnjak Myotis aurascens Myotis bechsteini Myotis brandti Myotis blythii, oštrouhi šišmiš Myotis capaccinii, dugonogi šišmiš Myotis dasycneme Myotis daubentoni Myotis emarginatus, riđi šišmiš Myotis myotis, veliki šišmiš Myotis mystacinus, mali brkati šišmiš Myotis nattereri, resasti šišmiš Nyctalus lasiopterus Nyctalus leisleri Nyctalus noctula Pipistrellus kuhlii, bjelorubi šišmiš Pipistrellus nathusii, šumski šišmiš Pipistrellus pipistrellus, patuljasti šišmiš Pipistrellus pygmaeus Plecotus auritus, dugouhi šišmiš Plecotus austriacus Plecotus kolombatovici, kolombatovićev dugoušan Plecotus macrobullaris Vespertilio murinus, dvobojni šišmiš Tadarida teniotis, sredozemni slobodnorepac, širokouhi zecousnjak


Najstariji fosili šišmiša datirani su na oko 50 milijuna godina. Začuđujuće je da su ti šišmiši su

vrlo slični današnjima. Prije nego što ih je čovjek počeo ugrožavati, šišmiši su bili jako brojni na

Zemlji. U evoluciji šišmiši su imali značajnu ulogu pri održavanju prirodne ravnoteže. Današnje

znatno smanjenje njihovog broja može ugroziti prirodnu ravnotežu na Zemlji.

Šišmiši su sisavci, ali toliko jedinstveni da su ih znanstvenici smjestili u zasebnu grupu

Chiroptera (ime dolazi od grčkih riječi cheir - ruka i pteron - krilo). Sve žive vrste šišmiša mogu

se svrstati u dvije glavne grupe, Microchiroptera (najčešći i rasprostranjeni po cijelom svijetu) i

Megachiroptera (leteće lisice, samo u tropskim krajevima).

Šišmiši rađaju mlade te ih doje. Linnaeus, otac moderne taksonomije bio je toliko

impresioniran sličnostima između šišmiša i primata, da ih je stavio u istu taksonomsku grupu.

Danas se znanstvenici općenito slažu da primati i šišmiši dijele zajedničkog pretka, ali pripadaju

zasebnim grupama.

Neka česta pitanja o šišmišima

Kako šišmiši vide u mraku?

Svi šišmiši imaju oči, ali također koriste posebni sonarni sustav koji se naziva eholokacija.

Eholokacija funkcionira tako da šišmiš kroz usta ili nos odašilje ultrazvučni signal, koji se onda

odbije od objekta (npr. neke prepreke ili kukca kojeg šišmiš lovi za jelo) te šišmiš onda

osluškuje povratni signal i na temelju toga u mozgu formira sliku objekta na sličan način kao

što se formira slika kada gledamo očima. Međutim na taj način se šišmši mogu kretati noću i u

špiljama gdje nema izvora svjetlosti, izbjegavati predatore, zaobilaziti prepreke, locirati hranu

te loviti insekte u potpunom mraku.

Zašto šišmiši vise naopako?

Zbog njihove konstitucije koja je prilagođena letenju, tijelo šišmiša je prilagođeno visenju

naopako. U tom položaju oni mogu visiti bez trošenja dodatne energije. Ova prilagodba ih

također štiti od predatora budući da se mogu smjestiti na sigurno mjesto na stropu špilje.

Što šišmiši jedu? Gdje žive šišmiši vampiri?

U svijetu ima preko 1100 vrsta šišmiša, koji žive na svim kontinentima osim Antartike. Oko 70%

šišmiša u svijetu jedu insekte. Jedan šišmiš može pojesti više od 1000 insekata u jednom satu.

U tropskim krajevima ima vrsta koje se hrane voćem, a neke vrste mogu hvatati male životinje

poput riba, žaba, ptica ili miševa. Postoje samo tri vrste šišmiša koje se hrane krvlju životinja, i

one se nalaze u Latinskoj Americi. Te vrste šišmiša su vrlo nježne i nikad neće napasti čovjeka.

Kako dugo šišmiši žive?

Do sada najstariji uhvaćeni šišmiš u divljini je myotis star 39 godina. Šišmiši su s obzirom na

njihovu veličinu najdulje živući sisavci na svijetu. No za razliku od drugih sisavaca njihove


veličine, imaju vrlo nisku reprodukciju, ženke većine vrsta imaju samo jednog mladunca

godišnje.

Mogu li šišmiši biti kućni ljubimci?

Šišmiši su divlje životinje koje se ne smije uznemiravati i treba im omogućiti život u svojem

prirodnom okolišu. Treba imati i na umu da je kao i kod drugih divljih životinja, mali postotak

šišmiša zaražen bjesnoćom.

Hrvatsko zakonodavstvo kao i zakonodavstva drugih europskih zemalja štiti šišmiše i predviđa

znatne novčane kazne za njihovo ugrožavanje i ubijanje.

Što napraviti ako šišmiš uleti u sobu?

Šišmiš nije opasna životinja i neće napasti čovjeka. Najbolje je otvoriti sve prozore i ostaviti ga

nekog vrijeme samog u prostoriji da bez uznemiravanja može izletjeti van. U nekim zemljama

smatra se da šišmiš donosi sreću, pa je to dodatan razlog da se na takav događaj gleda u

pozitivnom smislu.

Literatura:

Altringham, J.D. 1998. Bats: Biology & Behaviour. Oxford Univ. Press: Oxford.

Bat conservation international, www.batcon.org

Essential Sources in Cave Science, ed. G.S.Proudlove, BCRA Cave Studies Series 16, 2006.

Kunz, T.H., Fenton, M.B. 2003. Bat Ecology. Univ. of Chicago press. Chicago.

Natura 2000, Annex IV Habitat Directive – Vrste koje dolaze u Hrvatskoj, www.cro-nen.hr.

Snimio: Dalibor Paar

http://www.cro-nen.hr/

zbornik radova - hazudpaar/speleo/zbornikspeleologija/... · 2014-01-20 · otapanja stijena (zbog...

Documents