zapisano je (4)maticacrnogorska.me/files/82/22 zapisano je - branko...sklapati nikakve dogovore....

313MATICA, br. 82, ljeto 2020.www. maticacrnogorska.me

Vladika Danilo (1677–1735)

Da je vladika Danilo Petrović Njegoš rodonačelnik dinastijePetrovića, bio prvi vođa jedne balkanske zemlje koji je primljenna dvor cara Petra Velikog 1715. godine.

Matica, Podgorica, zima – proljeće, 2013, str. 57.

Da je vladika Danilo novac koji je dobijao iz Rusijepozajmljivao, a onaj kome je pozajmljivao bio je u obavezi daplati 6% kamate. Tim novcem je pomagao sirotinji, ali i zidaomanastire, čak i Cetinjski manastir 1724. godine.

Kapisoda, Ljubomir, Manastir Stanjevići, Cetinje, 1998, str. 30.

arhiv

ZAPISANO JE (4)Branko Borilović

This issue of the journal contains the segment “It has beenrecorded” representing an archive of quotations conceived as abrief review of published records on Montenegro andMontenegrins throughout different periods. In this issue wepublish the records related to the Petrović dynasty.

314 MATICA, br. 82, ljeto 2020. www. maticacrnogorska.me

Da su Zećani sakupili 1000 dukata za otkup vladike Danilakada su ga Turci na prevaru uhvatili 1707. godine. Ostali diootkupa od 2000 dukata sakupili su Crnogorci prodajom„skupocjenih crkvenih odježda“.

Karadžić, Vuk Stefanović, Crna Gora i Crnogorci, CID, 2017, str. 41.

Da je mauzolej vladike Danila na Orlovom kršu izgrađen ponacrtu knjaginje Jelene i pod nadzorom inženjera Radovića.Kamen za podizanje mauzoleja dobavljen je sa Ljubovića, agradili su ga Korčulani i domaći majstori. „Medaljon“ sa likomvladike Danila uradio je srpski umjetnik Đorđe Jovanović.

Vesnik srpske crkve, Beograd, sv. X, oktobar 1896, str. 941.

Da su zemni ostaci vladike Danila Petrovića Njegošaprenešeni na Orlov krš 7. septembra 1896. godine.

Vesnik srpske crkve, Beograd, sv. VII, jul 1896, str. 647.

Da je na mjestu današnjeg spomenika vladici Danilu naOrlovom kršu Ivan-beg Crnojević bio podigao tvrđavu „radizaštite od neprijatelja“. Tvrđava je porušena kad i Cetinjskimanastir 1692. godine, a tragovi su se viđeli sve dok nije„sravnjen za podizanje spomenika vladici Danilu“.

Cetinje i Crna Gora, Beograd, 1927, str. 25.

Vladika Sava (1702–1782)

Da je vladika Sava Petrović imao dobre veze sa napuljskimdvorom. Zbog toga je u Napulju 1751. godine sa crnogorskimpasošem uputio Stanoja Humca i Vučetu Martinovića „izslobodne knjaževine Crne Gore....“ da „izvide“ teren zapreseljenje jednog broja Crnogoraca u ondašnju Kraljevinu

Branko Borilović


Dvije Sicilije (Napulj). U ovu regiju je trebalo da se iseli tridesetporodica iz Cetinja, Ćeklića i Bjelopavlića.

Istorija Crne Gore, III knjiga, tom I, Titograd, 1975, str. 311.

Vladika Vasilije (1709–1766)

Da je Vladika Vasilije poslao na školovanje u Rusiju„dvanaest mladića iz najuglednijih crnogorskih kuća: RafailPetrović, Ivan Petrović, Vojin Petrović, Ivan Petrović, PetarRadonjić, Toma Marašević, Sava Radonjić, Simeon Plamenac,Nikola Plamenac, Gavrilo Radulović, Mihailo Borilović i IvanVukotić“.

Stanojević, Gligor, Mitropolit Vasilije Petrović i njegovo doba(1740–1766), Beograd, 1979, str. 152.

Da je Sima Milutinović u svojoj knjizi „Istorija Crne Gore“zapisao da je carica Jelisaveta predložila vladici Vasiliju da jojpošalje toliko Crnogoraca da od njih sastavi naročiti„Crnogorski puk“.

Đorđević,Vladan, Evropa i Crna Gora, Beograd, 1912, str. 87.

Da je vladika Vasilije smatrao da sa 50.000 dukata, koje bidobijao iz Rusije, mogao urediti državu i „braniti svojunezavisnost“. Takođe je smatrao da Crna Gora u svojem„stenju“ krije zalihe srebra i zlata, pa traži od Rusa da mupošalju stručnjake koji će rudno blago vaditi iz zemlje.Zauzvrat, Crnogorci će kovati novac sa likom ruske carice. Htioje i da nabavi štampariju „da ne bi do veka prosjačio po Rusijipotrebne crkvene knjige“.

Đorđević, Vladan, Evropa i Crna Gora, Beograd, 1912, str. 108.

Zapisano je (4)


Da je vladika Vasilije, u pismu od 29. 04. 1753. godinePraviteljstvujušćem senatu, rekao i ovo: „No kako sam za vrememoga bavljenja ovde video, da mnogi Srbi (srbijanski ljudi)dolaze u Rusiju i da od Milosti Njenog ImperatorskogVeličanstva dobiju časti i dostojanstva, to sumlje ne može biti daće se neki Srbi bez osnova nazivati Crnogorcima i plemićima(šljahtičami – poljski plemić, prim. B.B) te na taj način dobijatičasti i dostojanstva, i takvih može biti već ima“. Dalje kaže daće on u buduće davati „svedodžbe“ Crnogorcima koji buduželjeli da stupe u službu Nj. I. Veličanstva „da se ne bi kojekakve varalice izdavale za dobre Crnogorce i da ne bi ružili„čast crnogorskog naroda“. Sve to je srpski istoričar JovanTomić okarakterisao kao „nesrpsku stvar“.

Đorđević, Vladan, Evropa i Crna Gora, Beograd, 1912, str. 83.

Da je vladika Vasilije 3. maja 1754. godine doživio velikepočasti u Rusiji. Najprije je primljen od strane carice Jelisaveteu manastiru Veskresenskom u Moskvi, a potom su dugorazgovarali. Vasilije se zalagao da jedan dio Crnogoraca preseliu Rusiju i kao „dobar otac“ starao se o njihovoj bezbjednosti isticanju carske milosti.

Mitropolit crnogorski Vasilije Petrović Njegoš ili Istorija Crne Goreod 1750-1766. godine. Napisao Marko Dragović, Cetinje, 1881, str.14–15.

Da je vladika Vasilije u pismu grofu i diplomati Bestuževu-Rjuminu (1693–1766) napisao sljedeće: „Po vašoj želji evo ćuvam napisati slijedeće o narodu crnogorskome. U staro vrijemecrnogorski se je narod nalazio pod vladom prirodnijeh svojihknjaževa. Poslije tih knjaževa ostala je republika pod vladomsvojih mitropolita...“

Mitropolit crnogorski Vasilije Petrović Njegoš ili Istorija Crne Goreod 1750-1766. godine. Napisao Marko Dragović, Cetinje, 1881, str. 10.

Branko Borilović


Da je vladika Vasilije u Cetinjskom manastiru otvorio „školeza mlade ljude, koji su željeli posvetiti sebe svešteničkojslužbi“. U pismu grofu Bestuževu-Rjuminu on se žali da mu jenarod neobrazovan, a da je prirodno bistar i da mu treba pomoćza otvaranje škola riječima: „Takvoga su uma Crnogorci da i nemnogo učeni Crnogorac može predobiti govorništvom velikogafilozofa rimskoga“.

Mitropolit crnogorski Vasilije Petrović Njegoš ili Istorija Crne Goreod 1750–1766. godine. Napisao Marko Dragović, Cetinje, 1881, str.6–7.

Da je vladika Vasilije u svojoj knjizi „Istorija o Crnoj Gori“,zapisao da „Baoša“ zetski knez, nije htio biti ni u kakvomdogovoru sa srpskim knezom Vukanom i da sa njim nećesklapati nikakve dogovore. Dalje je zapisao: „Malo đe Srbljibitku dobiše, bez Crnogoraca i Brđana“.

Istorija o Crnoj Gori, Cetinje–Titograd, 1985, str. 49–51.

Da je vladika Vasilije zapisao i ovo: „Crnogorci od svojihsaveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni, a pored togaTurcima zajedno na Crnogorce pođoše u rat Hercegovci, kojimaTurci nikad ne dozvoljavaju da nose oružje, osim kad idu u ratprotiv Crne Gore“

Istorija o Crnoj Gori, Cetinje–Titograd, 1985, str. 77.

Petar I Petrović Njegoš ( 1748–1830)

Da je Petar I Petrović Njegoš, kao komandant crnogorsko-bokeških trupa u borbama protiv velike i moćne Napoleonovevojske, 1806. godine prilikom opsade Dubrovnika, savjetovaosvoje podanike riječima: ,,Ja molim svakog Crnogorca iPrimorca u tri puta zaklinjem Bogom svedržiteljem da ne bi u

Zapisano je (4)


sela nikakve zulume oli pakosti činili. Koji me ne osluša da gaBog gospod žestoko i nemilosrdno porazi“.

Da je 1788. godine Petar I, svojim „uplivom odvratioMahmud pašu Skadarskog, od ratovanja protiv Rusije“ zbogčega je dobio Orden Aleksandra Nevskog. O tome je pisao V.Bronevski koji zapaža da je Vladika govorio italijanski,francuski i ruski jezik tako dobro kao da govori „svojimprirodnim slovenskim jezikom“.

Zbornik Više pomorske skole u Kotoru, br. 3–4, 1976/1977, str. 59–60.

Da su mnogi stranci Petra I Petrovića Njegoša oslovljavali kaogospodara Crne Gore, pa i Karađorđe. Toliko je bio cijenjen unarodu da su njegove riječi „bile jače od odluka svih zborova“.Važio je za vladiku-asketu, a ne za vladiku-knjaza.


Da je car Aleksandar I 1803. godine okrivio Petra I da je htioda „proda“ Crnu Goru Francuskoj. Ruski Sinod je bio još oštriji,pa je njihov izaslanik grof Marko Ivelić zaprijetio da će Petra Iuhvatiti i poslati u Sibir. Zbog toga su se Crnogorci 1804.sakupili na Cetinje i poslali „aber“ u kome se kaže da „RuskiSinod nema pravo nad arhijerejima koji nijesu njemupotčinjeni“. Takođe, ističu da nijesu zavisni „ni od koga, samošto smo slušali nastavlenija i pokoravali se vlasti našihmitropolita, koji su nas naučili braniti pravoslavnu vjeru i svojuslobodu“.

Istorijski zapisi, Cetinje, knj. IX, sv. 1, 1953, str. 77–78.

Da su Bokelji na skupštini u Risnu odlučili da pozovu vladikuPetra I kako bi zajedno sa Crnogorcima onemogućili ulazak Fran -cuza u Boku. Crnogorska Skupština je prihvatila ovaj pre dlog 27.februara 1806. godine. Kako bi mobilisao i Brđane za isti

Branko Borilović


poduhvat, uputio im je poslanicu u kojoj piše: „Kazaće vi gospo -din Petronije i ostali vaši Brđani, koji su ovamo dohodili, kako jefaleći boga, Boka i sve ovo primorje danas s nama i mi s njima...“

Matica, Podgorica, proljeće 2010. str. 184.

Da je vladika Petar I 1806. godine pozvao na Cetinje glavareCrne Gore i Brda, đe su odlučili da brane Boku od francuskihtrupa. Bokelji, obradovani tom odlukom, izaberu vladiku Petraza člana i predsjednika odbora, koji je tada upravljao Bokom.

Glasnik Srpskog učenog društva, knjiga XLII, Beograd 1875, str. 155.

Da je Vladika Petar I, na pitanje zašto je ratovao protivFrancuske, maršalu Marmonu odgovorio „da se Crna Goranalazi pod zaštitom Rusije koja ga je obasipala dobričinstvima,smatrao je svojom dužnošću da joj se pokori...“. Na kraju ga jeVladika uvjeravao da će „Crnogorski narod živjeti u dobrimsusjetskim odnosima i da se nećemo imati prilike požaliti, te dabi mu bilo drago da bude u milosti njegovoga vladara“.

Maršal Marmont, Memoari, Split, 1984, str. 69.

Da je ruski dvor naredio Svetom sinodu da proglasi Petra IPetrovića Njegoša za jeretika. U gramati koju su mu poslalistoji: „Narod ne poučavate u vjeri i zakonu, pa još što je gore počitave godine propustite bez službe božje. Takvo žalosno stanje,koje prijeti opasnošću hristijanskoj vjeri u Crnoj Gori i Brdima,obratilo je na sebi pažnju Svetog Sinoda koji vas smatra zaučitelja zla“. Na gramatu su Crnogorci odgovorili: „A mi narodcrnogorski i brdski dobro poznajemo vas, i uvjereni smo da odonoga što vi nama obećavate ne bi za nas nikakva ni slova, ničast ni sreća posljedovala“.

Backović, Marko, Crna Gora pri kraju devetnaestog vijeka,Beograd, 1895, str. 59.

Zapisano je (4)


Da je vladika Petar I Petrović Njegoš prodao dva svoja brodaVasu Đurasoviću, bokeškom kapetanu.Vladika je brodove dobiona poklon od admirala Senjavina (ruski admiral, jedan odnajpoznatijih tokom Napoleonovih ratova, prim. BB.). Brodove„San Pietro“ i „San Nikola“ Vladika je prodao za 20.000 fiorina.

Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, XVII, 1969, str. 79.

Da je maršal Marmon 1808. godine poklonio veoma vrijednusliku vladici Petru I. Radi se o portretu Napoleona koji jeukrašen dijamantima.

Maršal Marmont: Memoari, Split, 1984, str. 106.

Da je vladika Petar I 1777. godine, kada je došao u posjetuRusiji, bio ne malo iznenađen odlukom petrogradskog,,oberpolicmajstora“ da napušti Petrograd i Rusiju. Njegov korte(kortež – pratilac/ prim. BB) bio je sekretar opat Dolći (FranciskoDolći de Visković – prim. BB). Kao i Petar I, i opat Dolći je biopod velikom prismotrom petrogradskih vlasti. Ruske vlasti su odnjega tražile da okleveta vladiku i predstavi ga kao varalicu kojane može biti arhijerej bez ,,dopuštanja ruskog Sinoda“. Na teklevete vladika im je odgovorio: ,,Zar oni ne znaju da vlast ruskogSinoda ne izlazi izvan granica ruske države i da slavenoilirskinarodi imaju slobode u crkvenijem pravima“.

Đorđević, Vladan: Crna Gora i Rusija, Beograd, 1914. str. 11.

Da je krvna osveta u vrijeme vladike Petra I toliko bila uzelamaha da je samo u sukobu Čevljana i Bjelica bilo 75 ,,mrtvihglava“, a od toga samo u Velestovu 71. Od 4000 kuća u CrnojGori, jedna četvrtina je bila u zavadi, što će reći oko 1000 ljudije imalo problema sa krvnom osvetom.


Branko Borilović


Da se titula ,,veliki vojvoda“ („obervojvoda“) prvi putpominje u Crnoj Gori u vrijeme vladike Petra I i to u slučajuSrbina Nikole Davidovića „koji je imao prilike da učini Rusijitakvih usluga da je sada njen povjerenik u ozbiljnimposlovima“. Vladika je njegovom prezimenu dodao i prezime,,Crnojević“ ne bi li ga zbog toga Rusi i Crnogorci smatralinasljednikom nekadašnjih crnogorskih vladalaca. Na opštemnarodnom crnogorskom zboru on je dobio punomoćje dapregovara sa Rusima oko važnih pitanja Crne Gore, pa i o tzv.21 ,,artiklu“ (članovi – prim. BB)“. U trećem članu ovihuputstava se kaže: ,,Kada je 1797 propala mletačka republika,mi smo braneći grad Budvu dva puta odbranili bokeljskuprovinciju od Francuza, za vreme poslednjeg rusko-austrijskograta s Turcima...“


Da je Tomo Krstov Popović iz Herceg Novog objavio podatakkoji govorio o posljednjim trenucima i smrti vladike Petra I. Utekstu kaže sljedeće: ,,6. oktobra u veče ustao je, pripremiookrute, upalio svijeću, stavio na sto krst i jevanđelje, pomolio seBogu i za tim izdahnuo“.

Brankovo kolo, Sr. Karlovci, 1907, str. 663–664.

Da je jedan francuski general predložio vladici Petru I dvobojcrnogorskog i francuskog vojnika. Prema legendi, Petar I jeprihvatio prijedlog i odredio predstavnika crnogorske vojske.Bio je to korpulentni Čevljanin po prezimenu Gardašević.Francuski vojnik, koji je bio vješt ovom tipu borbe, pokušao jeismijati protivnika time što mu je povukao učkur iz gaća čimega je izložio svojevrsnom poniženju. Upravo taj nedostojanpostupak skupo ga je koštao. Naime, Gardašević budući da jebranio svoju čast i čast crnogorske vojske dodatno je biomotivisan pa je protivnika gorštački, boksom pogodio u tijelo i

Zapisano je (4)


zajedno sa njim našao se na zemlji. Kad se pridigao u rukama jedržao protivnikov „grkljan“.

Krstović, Slavko: Sport u Tivtu, 2011, str. 66.

Da je Simeon Petrović Orlović, rodom iz Like (Hrvatska), biopisar kod vladike Petra I i mnogo ga je volio i cijenio. On je i uvladičino ime vršio prepisku sa mnogim znamenitim ljudimaonog vremena, a pregovarao je i sa austrijskim vlastima okopograničnih mjesta. Bio je omiljen među Crnogorcima iBokeljima zbog toga što je umio da se ,,dodvori“ Rusima, te jenazivan ,,kolležsij asessor“ (sudski pomoćnik, prim. B. B).

Spomenik SKA LII, drugi razred, 44, Beograd, 1914. str. 51.

Da je vladika Petar I ostavio amanet bratstvu Kustudijama:,,Da vi je na amanet kuća Petrovića, nedajte da ih gazeGuvernadurovići, stavite im se u odbranu“.

Backović, Marko Đ.: Crna Gora pri kraju devetnajestoga vijeka,Beograd, 1895. str. 4.

Da je vladika Petar I lično poznavao guvernera Pariza,maršala Miratu. Naime on mu se 1804. godine obratio skrećućipažnju ,,na važnost Crne Gore i na usluge koje bi ona moglaučiniti Francuskoj“.

Zapisi, sv. 1, jul 1927. str. 7.

Da je na Skupštini u Dobroti, 1813. godine, proglašenoujedinjenje Crne Gore i Boke. Jedan od zaključaka je bio: „Onese jedna drugoj zaklinje Gospodom Bogom, na vjernost i da ćeuvijek ostati sjedinjeni u svakom slučaju i događaju“.

Rotković, Radoslav, Kratka ilustrovana istorija crnogorskog naro-da, Cetinje, 1996, str. 96

Branko Borilović


Petar II Petrović Njegoš

Da je Petar II Petrović Njegoš smatrao da Crna Gora nećedobiti „međunarodno priznanje i samostalnost“ dok su nanjenom čelu mitropoliti. Zbog toga je slao rođake (Danila iPavla) na školovanje u Rusiju sa ciljem da jednog dana preuzmuupravljanje Crnom Gorom.

Istorijski zapisi, Cetinje, knj. IX, sv. 1, 1953, str. 414.

Da je Petar II Petrović Njegoš, svoju čuvenu rečenicu:„Crnogorci ne ljube lance“ izgovorio aprila 1851. godineprilikom posjete Vatikanu i crkvi sv. Petra. Tu mu je sveštenikpokazao časne verige i začuđeno upitao: „Zar ih neće Vašasvetlost celivati?“. Na ove riječi, Vladika je odgovorio:„Crnogorci ne ljube lance“.

Nenadović, Ljuba: Pisma iz Italije, Beograd, 1971, str. 90.

Da je u Klivlendu (SAD) otkriven spomenik Petru II PetrovićuNjegošu. Otvaranje spomenika preko Berlina direktno su pratilei radio stanice u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.

Zetski glasnik, Cetinje 12. IX. 1936, str. 3.

Da se Petar II Petrović Njegoš u jednom pismu od 19. juna1844. zahvalio gubernatoru dalmatinskom, u svoje i bratovo ime,na „zlatne sahate koje ste izvolili na dar poslati mome bratu Peru“.

Petrović Njegoš, Petar II: Pisma III (1843–1851), Beograd, 1955,str. 130.

Da je Njegoševo djelo „Šćepan Mali“, štampano mimonjegove volje „Vukovom ortografijom“. Tom prilikom je rekao:„E, nije vrijedno, povjeriti kome štogod“. Rukopis je predao

Zapisano je (4)


Andriji Stojkoviću u Trstu, „doduše, nijesam mu rekao da pečatani starim ni novim pravopisom, on me molio za rukopis, ja sammu ga dao da čini s njim što hoće“. Ali nije očekivao da ćeknjiga biti pečatana novom ortografijom i zato kaže: „Ima ko teputeve krčiti bez crnogorskog Vladike“.


Da se Petar II Petrović Njegoš bavio u Napulju „opisivanjemCrne Gore i njene istorije, na francuskom jeziku“. U tome mu jepomogao tamošnji advokat Đuzepe Kaza. Vladika je Kazidiktirao, a ovaj zapisivao njegove riječi na francuskom jeziku.Po pisanju Nenadovića „to je delo već gotovo“. Njegoš jenamjeravao ovaj zapis poslati francuskom izdavaču „po imenuBelanžen“, a bila je „udešena za strance, koji nas ne poznaju“.

Nenadović, Ljubomir: Pisma iz Italije, mart, 1851, str. 26–27.

Da je Petar II Petrović Njegoš sebi odredio mjesto „ukopa“?Bilo je to 1837. godine kada je izašao na Lovćen sa bratomPerom, Stevanom Perkovijem, Đorđijem i mnogim glavarima.Uzeo je jedan kamen sa vrha Lovćena i rekao: „Draga braćo! Saovim kamenom postavljam temelj mojoj vječnoj kući!“ – Na teriječi odgovorio mu je brat Pero: „Bog s tobom Gospodaru štogovoriš tako mlad, za tvoju vječnu kuću! Čemu da se na vrh oveplanine kopaš kada imaš gotovu raku u Svete Gospođe naCetinje“.

„Ovo je moja poslednja volja koju ste vi dužni ispuniti i daviše o tome ne govorimo“ – rekao je vladika.

Boka, Veliki ilustrovani kalendar za godinu 1912, str. 58-59.

Da je Trifun Đukić, književnik (otac poznatog režisera islikara Radivoja Lole Đukića, prim. B. B) zapisao da suNjegoševi stihovi našli mjesto i u crkvenoj upotrebi. U tekstuopisuje kako je Simu Popovu Davidoviću iz Paštrovića

Branko Borilović


napravljena šteta, izgorjela mu je „trnica“ (pojata, prim. BB) iuništen maslinjak. Pošto nijesu mogli naći krivca, tamošnji sve -štenici su čitali stihove (kletve) Njegoševe „bog veliki i njegovasila, u zemlju im sjeme skamenilo“, na čemu su svi prisutniuzviknuli: „Amin“. Takvih je primjera bilo još po Crnoj Gori.

Godišnjica Nikole Čupića, knj. XLVII, Beograd, 1938, str. 148–152.

Da se Petar II Petrović Njegoš, u pismu od 24. jula 1845,zahvalio austrijskom dvoru za olakšanje dacije za sir crnogorski.

Glasnik Narodnog muzeja Crne Gore, Nova serija XII, Cetinje,2016, str. 148.

Da se Petar II Petrović Njegoš, maja 1848. godine, obratioBokeljima sljedećim riječima: „Boka je i Crna Gora tako spojenikao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedan običaj i jezik, i jedanbez drugoga ne može ni živjeti ni umrijeti, i zato vas ja u srcu nerazlikujem od Crnogoraca, i gotov sam vazda zlo i dobrodijeliti“.

Glasnik Narodnog muzeja Crne Gore, Nova serija XII, Cetinje,2016, str. 155

Da se Petar II Petrović Njegoš upoznao u Napulju sa „vice-admiralom amerikanske vojne lađe“ i da je dobio poziv da ihposjeti. Poziv je prihvatio i otišao u društvu Ljube Nenadovićakojeg je za tu priliku obukao u crnogorsko odijelo. Viceadmiralga je dočekao na lađi, gdje mu je ukazana posebna počast. Nalađi su bili postrojeni kadeti dok je vojna muzika svirala ispodmnoštva zastava među kojima je dominirao „veliki amerikanskibarjak“ sa svojim zvijezdama. Na brodu je dobio na poklon,,malu ali vrlo lijepu mapu Sjeverne Amerike, kao i novčićkovan u vrijeme oslobođenja američkih naroda“, a vladika jedarovao admiralu crnogorsko oružje. Nenadović dalje kaže da„Vladika istinski ljubi Ameriku“. U jednom trenutku on je

Zapisano je (4)


admiralu rekao da je razmišljao da napusti „Jevropu“ i pređe uAmeriku.

Kada je sašao s broda, topovi su počeli gruvati, a „dvadeset ijedan top pozdravio je suverena Crne Gore“ uz poklič „Eviva,eviva!“

Nenadović, Ljuba: Pisma iz Italije, Beograd, 1971, str. 31–32.

Da je jedan engleski lord kada je upoznao Petra II PetrovićaNjegoša u Napulju rekao: „Budite uvjereni, da mi je milije štosam video i upoznao Vas, nego Napulj“.


Da je Italijanski kralj naručio „naročiti voz“ koji je „krenuo izNapulja zbog Vladike“. Vladika je putovao iz Napulja doKazerte, đe je bio smješten kralj. Na stanici je dočekan od stranekraljevih ađutanata, a prilikom ulaska u kraljevsku sobu,dočekan je od strane mnogih oficira i generala.


Da je Njegoš posjetio Svetu Stolicu/Vatikan aprila 1851.godine. Tom prilikom najviše se zadržao pred Isusovom slikom.Oduševljen njenom ljepotom rekao je: „Kako bi ova Hristovaslika mogla progovoriti, prve bi joj riječi bile: Ne činite drugimaono što sami sebi ne želite. Vjera bez dobrih djela, mrtva je“.

Nenadović, Ljubomir: Pisma iz Italije, Beograd, 1971, str. 82.

Da se na Cetinju nalazio spomenik Petru II Petroviću Njegošusa petokrakom. U tekstu je objavljena i slika spomenika.

20. oktobar, 16. septembar 1951, str. 2.

Da je Petar II Petrović Njegoš pri susretu sa Nenadovićemrekao: „Ala se mi Sloveni narobovasmo“ i nastavio: „Ali, mi

Branko Borilović


Crnogorci bogami, nijesmo. Svakom slobodnom čovjekumožemo slobodno u oči pogledati. Ni pred kim se ne moramozastiđeti“.


Da se Petar II Petrović Njegoš peo na Vezuv u specijalnojstolici koja je za njega napravljena, a naizmjenično su ga nosilačetiri nosača. Pri izlasku na Vezuv, vladika je u krater vulkanaubacio 2 kubure.

Nenadović, Ljubomir: Pisma iz Italije, Beograd, 1971, str. 37–38.

Da se jedna ulica u Pompeji zove: „Il Principe di Montenegro“(Knez Crne Gore), a to ime je dobila u Njegoševu čast, koji je1851. godine posjetio ovaj drevni grad.


Da su Petar II Petrović Njegoš i ban Jelačić bili bliskiprijatelji. Zbog toga je vladika 30. oktobra /11. novembra 1848.godine htio da pošalje 1000 Crnogoraca kako bi pomogliHrvatima u borbama protiv Mađara. Iako je to bila njegovazamisao, nije uspio da je realizuje iz razloga što nije imaobrodove koji bi mogli prevesti toliko ljudi. Imao je naraspolaganju samo 2 broda, koji su mogli da prime svega 500ljudi. Pod pritiskom Beča, ban Jelačić je odbio pomoć, uz velikuzahvalnost vladici. Čuveni hrvatski istoričar Ferdo Šišić kaže daje „gest Crne Gore spram Hrvata“ 1848. godine, bio plemenit,viteški i hrabar“.

Zetski glasnik, Cetinje 1934, br. 42–43, str. 2.

Da je Petar II Petrović Njegoš na proputovanju iz Dubrovnikaza Crnu Goru svratio u manastir Savina. Zanimljiv je opisvladičinog izgleda: „Bio je u dugačkoj gornjoj haljini s bijelompostavom, haljina mu je bila od bijele kadife, nju su u ono

Zapisano je (4)


vrijeme nosili i svetovnjaci“. Na kraju zaključuju da je bioveoma otmen.

Srđ, Dubrovnik, br. 3, 1906, str. 283.

Da je na Cetinje „pedeset žilavih Crnogoraca prevuklo čuvenibilijar Petra II Petrovića Njegoša, kada je morem stigao iz Trsta“.

Barneski, Renato: Jelena Savojska, Beograd, 1988, str. 96.

Da je Petar II Petrović Njegoš prilikom boravka u Rimu vidiolijepu srpkinju Milicu Stojadinović koja mu se dopala. Ujednom trenutku je rekao: „Lijepa ona – lijep ja, pjesnik ona –pjesnik ja, da nijesam vladika – eto knjeginje Crnoj Gori“.

Večernje novosti, jul 1970, str. 19.

Da su Petra II Petrovića Njegoša još za života neki Crnogorci,a i Rusi, klevetali govoreći „kako ne misli na svoju pastvu, da sebavi čitanjem knjiga, stihotvorstvom i lovom, da pije i karta“.


Da je „sedamnaestogodišnji Rade Tomov kad je čuo da gaCrnogorci traže da preuzme prijesto, pobegao i sakrio se. Jedvasu ga našli rođaci, odmah odveli u crkvu i obukli muvladičansku odoru. Od stida i muke Rade samo što nijezaplakao. Odupirao se i rekao: „Što činite ljudi od mene, Bog visudio! Ne mogu ja vladičine haljine prije reda nedostojno nasebe stavljati!“ Na to mu je Stanko Stijepov poviknuo: „Muč’tu! Grijeh na moju dušu.....“.

Večernje novosti, 8. jul 1974, str. 17.

Da je Petar II Petrović Njegoš „na katoličkim praznicima uPrčnju imao posebno mjesto u horu pred glavnim oltarom“.

Matica, proljeće, 2013 str. 71.

Branko Borilović


Da je „Tablju“ iznad Cetinjskog manastira podigao Petar IIPetrović Njegoš. Tablja je prvobitno zamišljena kao objekat zaodbranu manastira. Od te ideje odvratili su ga njegovi najbližisaradnici zbog njene nepristupačnosti za izvlačenje topova.Kasnije su na Tablju isticali posječene turske glave.


Da se „Biljarda“ prvobitno zvala „Nova kuća“. Biljardom suje Crnogorci prozvali zbog igre zvane bilijar, a u njoj je Petar IIPetrović Njegoš napisao „Gorski vijenac“. U Biljardi su živjeliknjaz Danilo i kralj Nikola sve dok 1864. godine nije sebipodigao dvorac.

Nedaliko od Biljarde je 1910. godine sagrađen „Domslobode“, današnji Vladin dom.


Da je za Petra II Petrovića Njegoša zapisano: „Ljepotaljudska, visok, stasit i moćan – mladi Crnogorski Herkules umroje kada je imao svega 38 godina. Ni Italija, ni Beč, ni ljekarievropski ga nijesu spasili i pošto se uvjerio u njihovu nemoć,rezignirano je odlučio da umre u svojoj siromašnoj dragoj muotadžbini“.

Markov, Evgen: Putovanje po Srbiji i Crnoj Gori, S. Petreburg,1903, prijevod 2005, str. 310.

Da je Petar II Petrović Njegoš u svojoj „Bilježnici“ unosiolična zapažanja i misli, kao i stihove iz francuske poezije. Odukupno 129 sačuvanih stranica, 25 je ispisano na francuskomjeziku. Bilježio je i stihove Viktora Igoa i Lamartina. Od Igoa jeprepisao čak 200 stihova, a 160 od Lamartina.

Bilježnica, Budva, 1915, str. 3.

Zapisano je (4)


Da je Petar II Petrović Njegoš prepisku sa poznatimslovenačko-hrvatskim pjesnikom Stankom Vrazom uvijekzavršavao riječima: „Dragi gospodine Vraže, vrag mi nije mionigda, Vraz vazda“.

Cetinje i Crna Gora, Beograd, 1927, str. 185–186.

Da je Petar II Petrović Njegoš svom „duhovnom bratu“Aleksandru Puškinu održao opijelo na groblju u SanktPetersburgu. Za Puškinovu smrt Njegoš je saznao upravoputujući za Rusiju 22. februara 1837. godine. Bilo je to samodesetak dana poslije Puškinove sahrane. Po opisu S. Gruzinova,Njegoš je „kleknuo na koljena kraj malog drvenog krsta, spustioglavu do zemlje i dugo ostao u tom položaju. Zatim je ustao,pogledao u nebo, i počeo recitovati stihove...“

Pobjeda, 13. 01. 1991, str. 10.

Da je Eduard Grij (austrijski carski savjetnik i okružnipoglavar u Kotoru, prim. BB) u pratnji Petra II, 31. marta 1842.godine posjetio Crmnicu.

Milović, Jevto M: Dnevnik austrijskog komesara Eduarda Grija od07. 04. 1842. godine, Titograd CANU, 1985, str. 446–465.

Da se Petar II Petrović Njegoš nalazio na dopisnoj karti kojuje izradila „Knjižnica Pahera i Kisića u Mostaru“. Dopisnica salikom Petra II, štampana je povodom 50-godišnjice smrtivelikog pjesnika.

Golub, Sombor, 01. 11. 1901. godine, str. 270.

Da je Stane Lazova iz Bajica još za života Petru II PetrovićuNjegošu govorila: „Doći će vrijeme da se pas kubasicom veže ada je ne smije pregristi“. To je rekla povodom zabranekorišćenja voda (mora) samo za „Slavensku narodnost“. U

Branko Borilović


citiranoj knjizi se nalaze i karte turskih zemalja u Evropi đe sevidi samo Crna Gora kao slobodna zemlja.

Medaković, V. M. G.: Hristijani na Balkanskom poluostrvu,Beograd, 1885, str. 127.

Da su „Slovenci dok bi dočuli na stanici da je doša’ vladikacrnogorski, svi ljudi od nauke i stručni ljudi, trčahu da videvladiku. Svaki bješe, srećan koji mogaše viđeti vladiku ali jošsrećniji onaj koji mogaše š njime govoriti“. Njegoš je sa sobomnosio smotane cigarete od poznatog lješanskog duvana koje jedarivao prisutnima. Slovenci su ove cigarete dijelili u višekomada, kako bi im ostajalo i za drugi dan, a neki su ihjednostavno zadržali kao uspomenu.

Istorijski zapisi, Titograd, 1963, knj. 20, str. 358.

Da su „Celjske novine“, u broju od 29. novembra 1850.godine, obavijestile svoje čitaoce o Njegoševoj posjeti tomgradu: „Prekjuče imadosmo ovdje zvijezdu jugoslovensku –crnogorskoga vladiku, putujućeg u društvu dvojice Crnogoracau Beču. Kao svagdje, tako se i ovdje svijet divio ovoj dikijugoslovenstva, koju je priroda tako obilato nakitila, svimaduševnim i tjelesnim silama“.

Istorijski zapisi, sv. 1, Titograd, 1961, str. 75.

Da su prve vijesti o smrti Petra II Petrovića Njegoša objavilenovine u ,,Zadru (7. XI), Zagrebu (8. i 10. XI), Trstu (10. XI),Beču (10. i 13. XI), Temišvaru (12. XI), Ljubljani (12. XI),Beogradu (13. i 14.), itd...“.

Istorijski zapisi, 1963, str. 349–376.

Da je Petar II Petrović Njegoš 1837. godine htio da putuje uPariz, ali su ga u tome spriječili Rusi. Rusi mu nijesu dali

Zapisano je (4)


dozvolu ni da posjeti Petrograd jer se kako kažu ,,svojimponašanjem u Crnoj Gori kompromitovao“. Nešto kasnije, ipakje otputovao u Petrograd.

Istorijski zapisi, sv. 1. 1954, str. 85.

Da je prilikom putovanja za Trst, Petar II Petrović Njegošsvratio u Zadar, đe je ,,zbog erđavog i slabog zdravlja“ odlučioda ostane na brodu kojim je putovao. Na brodu su ga posjetili ipoklonili mu se ,,politički i vojni starešine“, a vojna muzika ,,napoštenje njegovo svirala je na obali“.

Istorijski zapisi, sv. 1–3, 1952, str. 53.

Da je saksonski kralj Fridrih Avgust 1838. godine poklonioNjegošu ,,prsten sa brilijantima i svojim monogramom“. Njegošje za uzvrat ,,kralju sastavio odu koju je docnije prevela nanjemački Tereza Albertina Luiza fon Jakob“.

Istorijski zapisi, sv. 1/3, 1952, str. 40.

Da su mnogi Crnogorci za vrijeme Njegoševog odsudstva (odseptembra 1846. do marta 1847. godine) zbog velike gladiprimali od Turaka mito kako bi iskazali neposlušnost CrnojGori. Na udaru su bile skoro sve nahije, jedino se ,,katunskanahija dobro drži“ iako im je bilo više ,,potreba no svijemadrugim“.

Istorijski zapisi, sv. 1/3, 1952, str. 14.

Da je Petar II Petrović Njegoš u Biljardi, pored ostalog naučiomnoge strane jezike. Francuz Antid Žom, učio ga je francuskijezik, Danilo Kokotović njemački, kao i crtanje topografskihkarata i slikanje. U Biljardi je učio i italijanski jezik, a učitelj muje bio Milorad Medaković.

Istorijski zapisi, 1951, str. 15.

Branko Borilović


Da su Italijani Petru II Petroviću Njegošu prilikom posjetePompeji „otkopali“ jednu sobu. Na jednom otkopanom zidu odpepela ukazala se slika Herkulesa „kako ga ljubav razoružava“.Slika ga je toliko impresionirala da je poželio da se izradi kopijakoju bi ponio sa sobom.

Istorijski zapisi, 1951, str. 42.

Da je Petar II Petrović Njegoš prilikom boravka u Beču,otkupio Karađorđevu sablju, koju je kasnije opjevao u jednojpjesmi. Takođe je otkupio od manastira Dečani Dušanov krst.Krst je poslije njegove smrti vraćen istom manastiru.(Interesantno je da je krst prethodno ban Jelačić preslikao, kakobi i Zagrebački muzej imao kopiju ovog eksponata – prim. BB.).

Po pisanju Medakovića, Njegoš je volio starine, ali nije brinuoo njima: „Čudno je i neponjato, kako su vladici starine bile mile,a nije ih znao čuvati“. U tekstu su opisani i drugi primjeriNjegoševe nebrige prema starinama.

Istorijski zapisi, sv. 1/3, 1951, str. 41-49.

Da se Petar II Petrović Njegoš u Napulju, sreo sa Rotšildom unjegovoj vili (Poljski dvorac). Nenadović opisuje Njegoševusuperiornost u odnosu na sve prisutne zvanice. Pričao im je oCrnoj Gori i njenom narodu.


Da je Frančesko D‘ Ongaro Njegoša upoznao u Trstu. Jednomsu prisustvovali pozorišnoj prestavi i o tome je zapisao: „Ja samga upoznao u pozorištu, baš kad je gospođica Fic-Sam igrala‘Gizelu’. Ta igra dovede našeg vladiku do ushićenja i on napisau počast ove pariske silfide prijatnu ditirambu (horska pjesma -prim.B.B) koju sam ja odmah u italijanske stihove preveo iputem novina javnosti predao“.

Ongard, Frančesko D.: Crnogorka, Novi Sad. 1876, str. 11.

Zapisano je (4)


Da je Petar II Petrović Njegoš jednom prilikom, družeći se saitalijanskim piscem Frančeskom D’Ongarom izjavio: „Ja ću odCrne Gore napraviti uzornu državu“.

Ongard, Frančesko D: Crnogorka, Novi Sad. 1876, str. 11.

Da je Milorad Medaković (srpski istoričar i biograf Njegošev1824–1897) pišući o njemu i o posveti „Gorskog vijenca“zapisao: „Njegoš je prvobitno posvetio knjazu MilošuObrenoviću, pa naknadno, zbog nekog nesporazuma, okrene tuposvetu Karađorđu...“.

Večernje novosti, jul 1970. godine, str. 19.

Da je 1844. godine Petar II Petrović Njegoš na poklon dobiogeometrijski mali i veliki aparat.

Pisma III (1843–1851), Beograd, 1995, str. 128.

Da je Petar II Petrović Njegoš poslao Antona Drobca da naučisnimanje „obraza dagerotipom“ (jedna vrsta foto aparata – prim.BB).

Cjelokupna djela P. P. Njegoša. Pisma III 1843–1851, Beograd,1955, str. 275.

Da je Petar II Petrović Njegoš 1844. godine, po svoj prilici u 32.godini života, naučio da pliva. Zapis kaže da se vladika ,,uglavnom zanima učenjem plivanja“ i da se kupa ,,čak dva putadnevno, kad vrijeme dozvoli“. Predhodno je ,,dao na znanje“guverneru dalmatinskom da želi posjetiti Prčanj đe ,,namjerava dase kupa u moru“. Želio je da iznajmi kuću ,,Bizmalika“, ali kakonije bila završena odsjeo je kod Filipa Lukovića. Nažalost, vrije -me mu nije bilo naklonjeno tako da se ubrzo vratio na Cetinje.

Zapisi, Cetinje, XIX, sv. 5, maj 1838. str. 311–312.

Branko Borilović


Da je stogodišnji Njegošev otac Tomo Markov, prilikompristupanja odru na kojem je ležao njegov rano preminuli sinRade, rekao: ,,Pomaga vi Bog braćo Crnogorci, dao Bog i svetaTrojica, da ova smrt mojega sina, a vašega i moga gospodarabude srećna za sve nas i našu vitešku zemlju“! Poslije ovihizgovorenih riječi sagao se, poljubio krst i vladičinu ruku, azatim nastavio: ,,Veliki sine, diko moja, radosti mladih dana,snago ponose i kreposti starosti moje i slavo roda našega, zardoživjeh da te i takvoga vidim? Bog ti dao rajsko naselje;vaistinu Bože i smrt ti je lijepa, sve ti pristoji pa i smrt“. Jošjednom je poljubio krst i ruku i oprostio se riječima: ,,Žalio bihte i u obraz poljubio, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičanskojti si prvosvešteno lice, sve ti prosto bilo“.

Bosanska vila, Sarajevo, god. XXV, br. 16 i 17. 1910. str. 250.

Da je crnogorski prosvjetni klub „Njegoš“ u Saut Čikagu, zavrijeme svoje godišnje proslave, priredio i veče prikazivanja„Gorskog vijenca“. Proslavi je prisustvovao veliki broj zvanica,među kojima i jugoslovenski konzul V. Vukmirović.

Slobodna misao, br. 37, 1935, str. 4.

Da je A. Andrić u svojoj knjizi ,,Geschichte des FurstenthumsMontenegro“ (str. 128) zapisao da je preveo Njegoševu himnuupisanu u kubet crkve sv. Petra u Rimu 1. juna 1851. godin. Istapjesma je objavljena u časopisu „Danica“ urednika LjudevitaGaja, br. 8 od 24. februara 1863 (str. 113).

Da je dr Umberto Urbani, prevodilac ,,Gorskog vijenca“ naitalijanski jezik, Njegoša stavljao u kategoriju najslavnijihevropskih pisaca, poput Dantea, Šekspira i Getea.

Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, Kotor, knj. XI, 1963, str. 5.

Zapisano je (4)


Da su Filip i Jozo Luković bili prijatelji sa kućom Petrović-Njegoš, posebno sa Petrom I i Petrom II. Jozo je Njegoša primaou salon koji je bio jedinstven na Jadranu. Bio je uređen ufrancuskom rokoko stilu. Štukaturu u salonu radio je švajcarskiumjetnik Karlo de Nedrocis oko 1750. godine.

Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, Kotor, 1963, str. 15.

Da je kontesa Ekaterina Vlastelinović još za života darovalasvoj dio Prevlake vladici Petru II Petroviću. Nasljednik vladikePetra II, knjaz Danilo, prodao je Prevlaku svome sekretaruMiloradu Medakoviću za 1.000 forinti, a ovaj opet mitropolituNićiforu Dučiću za 3.000 forinta. Dučić je svoj dio Prevlake1882. godine za isti novac ustupio opštini Krtoljskoj.

Jadranska straža, III godina, broj 3, mart 1925, Split, str. 67.

Da su Bajice uputile protestno pismo austrougarskim vlastima1916. godine, zbog odluke da se posmrtni ostaci vladike Radaprenesu sa Lovćena na Cetinje.

Večernje novosti, jul 1970, str . 19.

Da je prilikom gradnje kapele na Lovćenu 1925. godine „kraljAleksandar naredio da se Njegošev grob, koji se nalazi unutra ugrobnici – kapelici, okiti raznim ornamentima, a polilelei usredini kapele okićen je incijalima kraljevima. Ulazna vrata nakapeli izgravirana su znakom dinastije Karađorđevića“.


Branko Borilović


Knjaz Danilo (1826–1860)

Da je knjaz Danilo pozvao 500 zvanica ,,iz sve Crne Gore“prilikom sklapanja braka sa Darinkom Kvekić iz Trsta.

Plamenac, Rade Turov: Memoari, I dio, Podgorica, str. 5.

Da je knjaz Danilo 1860. godine oduzeo sve barjakeVasojevićima, koje su dobili od Karađorđa i da ih je zamijeniosvojim crnogorskim barjacima.

Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, tom XIV, 1939, str. 106.

Da se u vrijeme knjaza Danila u crnogorskim školama počeoizučati sv. Sava.

Bratstvo, 1908, str. 63–67.

Da su aprila 1853. godine knjaz Danilo i Senat izdali naredbusvim nahijama „za poradi mrtvačkijeh trpeza, da ih niko nesmije činiti, niti se nad mrcem grebati, niti kosu sjeći“. Takođeje uredbom zabranjeno da se godišnje samo jednom „krsno imeslavi“. Ko ne bude poštovao ove odredbe ima se globiti„cekinah deset“.

Zakonik knjaza Danila, Titograd, 1982, str. 48.

Da je u „Zakoniku knjaza Danila“ iz 1855. godine, došlo dofalsifikovanja nekih podataka. Naime, u članu 92, prepisivač M.Medaković je dodao riječi „do jedino srpske“ što u originaluteksta ne stoji (u ovom Zakonu na više članova je intervenisanočime je originalni tekst povrijeđen – prim. BB).

Bojović, Jovan: Zakon knjaza Danila, Titograd, 1982, str. 165.

Da su na Cetinju megdan (dvoboj) podijelila dva rođakaVukčevića i to pop Nikola i stotinaš Filip Savov. Pošto ih u tom

Zapisano je (4)


suludom naumu nije mogao odvratiti ni sam knjaz Danilo, kojiih je više puta mirio, nevoljno je prihvatio dvoboj i odobrio ga.Dvoboju je predhodila svađa rođaka oko stoke, odnosno okoispaše u planini. Knjaz im je iz riznice donio dva jednaka mačakojima su započeli dvoboj. ,,Po dogovoru zavađenih dvoboj seodržao mačevima, javno pred glavarima i knezom. Filip ječekao na megdanu, a pop ga je napadao, jer je on zvao nadvoboj“. Pošto su jedan drugom nanijeli lakše povrede, popNikola ipak nije mogao nastaviti jer je bio posječen prekoslabine tako da je došlo do pomirenja. Od tog trenutka rođaciVukčevići ostatak života proveli su u velikoj ljubavi i slozi.Živjeli su kao rođena braća.

Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, tom III, 1928. str. 105.

Da se malena Crna Gora pominje u čuvenom romanu ,,VelikiGetsbi“ poznatog američkog romanopisca Frensisa S.Ficdžeralda. (Njegovi romani su obavezno štivo (lektira) zasrednjoškolsku i studentsku populaciju u Americi. Roman jeadaptiran i izvođen na Brodveju kao pozorišni komad aekranizovan je pod nazivom ,,Veliki Getsbi“ prim. BB). Unjemu se, između ostalog, govori i o odlikovanjima koje jeglavni junak Getsbi dobio, pa se pominju i crnogorskaodlikovanju. U tom kontekstu pominje Crnu Goru za koju kažeda se nalazi na ,,Jadranskom moru,, i da je njen narod ponosani hrabar te da je imao ,,burnu“ istoriju. Pokazao je orden nakojem je pisalo – ,,Orden di Danilo“, a u krugu „Montenegro,Nikolas Rex“. Sa druge je stajala posveta: ,,Majoru DžejuGetsbiju za izvanrednu hrabrost“.

Ficdžerald, Skot F.: Veliki Getsbi, Beograd, 2001, str. 75.

Branko Borilović


Knjaz/Kralj Nikola (1841–1921)

Da se po povratku Petra Karađorđevića sa Cetinja, beogradskaštampa podijelila u dva tabora. Jedan tabor je otvorio„najgrozniju graju protiv Knjaza i Crnogoraca“.Toliko su dalekoišli „da stane pamet pred tvornicom takvih grozota“.

Drugi tabor sa vladom na čelu „samo se hirio jer je ta vikasamo nekom godila“.

Memoari Gavra Vukovića, Cetinje – Podgorica, 1985, str. 61.

Da je jedan engleski državnik kralju Nikoli otvoreno rekao daje Crna Gora „satrap ruski“ i da je „mnozina“ zbog toga nesimpatišu. „Stoga, dakle, dokle se god bude nahodila u tomeobliku, neka se ne nada iskrenoj potpori Engleske.“

Memoari Gavra Vukovića, Cetinje – Podgorica, 1985, str. 52.

Da knjaz Nikola nijednog stanovnika stare Srbije, Brda,Skenderije ili nekog drugog kraja nije pitao „zna li srpski zborit”nego zna li naški, „zna li katunski zborit, učite se zboritkatunski“. Takođe kaže da knjaz „ne polagaše svog povjerenjana srpstvo, nego mnogo više na hrvatstvo“.

Plamenac, Rade Turov: Memoari I dio, str. 243.

Da je Lazar Mijušković odbio da iz državne kase isplati10.000 fiorina kralju i sviti koja je već bila zakazala odmor i„banje“ u inostranstvo. Na kraljevo insistiranje da mu iz kasedonese pare, Mijušković se branio da taj novac nije predviđenbudžetom i da ne bi bilo u redu da neki državni činovnici ostanubez mjesečne nadoknade zbog njihovog nekontrolisanogtrošenja. Takav stav Mijuškovća prouzrokovao je da se svitavrati sa puta iz Rijeke i Bara đe su već bili otputovali.

Mijušković, Lazar Đ.: Uspomene, Nikšić, 2016, str. 16–17.

Zapisano je (4)


Da je knjaz Nikola 1886. godine poklonio Jovanu JovanovićuZmaju, srpskom pjesniku, imanje u Baru, tačnije Ismail-Pašin dvo -rac i imanje pod Volujicom, sve u cilju da se nastani u Crnoj Gori.

Pristan grad kojeg nema, Bar, 2006, str. 52.

Da je Petar Plamenac, bivši ministar spoljnih poslova CrneGore, izjavio za list „Nova Evropa“ (26. maj 1926.) da „jedinosrbijanski poslanik savjetuje kralju da zaključi mir i da odmahzatim abdicira“.

Mijušković, Lazar Đ.: Uspomene, Nikšić, 2016, str. 149.

Da je Poenkare, ondašnji predsjednik Francuske republike, usvojim memoarima na str. 349 zapisao izjavu Delaros Vernea(….) u kojoj stoji da kralj Nikola razmatra mogućnostseparatnog mira i da bi „ustupio položaje planine Lovćen kojadominira nad Kotorom u zamjenu za Skadar u Albaniji“.


Da je dvor prijestolonašljednika Danila na Cetinju građenizmeđu ostalog i od sredstava koja su uplaćivana na poštu CrneGore na Cetinju. Tadašnji upravitelj pošte, Špiro Popović,uplaćena sredstva nije prosljeđivao nadležnim službama (ubudžet) već ih je zadržavao i predavao na dvor knjazu Nikoli.


Da je “mafija jednom ponudila knjazu Nikoli izlišnu svotunovca pod uslovom da im on dozvoli da onđe (okolina Bara)sagrade Kazino poput onog u Monte Karlu”. Na to im je knjazodgovorio: „Ja sam vođa ljudi, a ne stražar kockarskoga salona”.(Isto je nuđeno na ostrva Skadarskog jezera, prim. BB).

Matica, Podgorica, zima, 2010, str. 221–222.

Branko Borilović


Da je kralj Nikola, kada su mu Crnogorci prilazili na ljubljenjeruke, insistirao da to predhodno učine kraljici pa tek ondanjemu. Sve je to radio ne bi li naučio Crnogorce da poštuju svoježene. Svjestan je bio da je to „daleko najozbiljnija mana“ ukarakteru crnogorskog naroda.

Matica, Podgorica, zima, 2009, str. 167.

Da je Žil Vern svoju jahtu prodao crnogorskom knjazu Nikolii to je bila prva plovna jedinica koja je plovila pod zastavomCrne Gore 1886. godine.

Izvor: Internet

Da je knjaz Nikola bio veliki prijatelj sa Edvardom VII,kraljem Velke Britanije, Irske i carem Indije od 1901. do 1910.godine. On je knjaza Nikolu nagovarao da Crna Gora učestvujena Olimpijadi. Naravno da za to nije bilo ni sredstava nitakmičara tako da je predlog odbijen. Kada je kralj Edvardumro, u znak korote odloženo je otvaranje Zetskog doma.

Rotković, Radoslav: Kratka ilustrovana istorija crnogorskognaroda, Podgorica, 2005, str. 356.

Da je kralj Nikola, po pisanju Đ. Markotija jednom strancu nanjegovu opasku da Crna Gora nema što da izvozi, odgovorio:„Zaboravili ste na moje šćeri“.

Rotković, Radoslav: Kratka ilustrovana istorija crnogorskognaroda, Podgorica, 2005, str. 350.

Da je 24. juna 1876. godine „Hercegovačka vojska proglasilaKnjaza Nikolu I Petrovića Njegoša za gospodara odHercegovine“. Toga dana na Crnom Kuku bila se skupila svacrnogorsko-hercegovačka vojska koja je brojala 18.000 vojnika.

Zapisano je (4)


Vojsku, barjak i oružje blagoslovili su mitropolit crnogorskiIlarion i arhimandrit Visarion Ljubiša.

Plamenac, Rade Turov: Memoari, I dio, Podgorica, str. 218.

Da je knjaz Nikola bio u jako dobrim odnosima sa bugarskimknezom Ferdinandom. Toliko su bili prisni da je Ferdinandgovorio: „Ti si moj otac, a ja sam tvoj sin“.

Plamenac, Rade Turov: Memoari, I dio, str. 243.

Da je knjaz Nikola dobio najljepša imanja u Nikšiću,Podgorici (Kruševac), Spužu, Ulcinju, Baru i drugim mjestima.Ta imanja su mu donosila velike prihode. Samo tokom 1890.godine, prihodovao je oko 100.000 fiorina.

Đurović, Mirčeta: Trgovinski kapital u Crnoj Gori, tom I, Podgorica2008, str. 128–129.

Da je kralj Nikola dobio na poklon od turskog Sultanaparobrod koji je bio dugačak oko 120 stopa, jačine 400 konjskihsnaga. Krma je bila postavljena „svilom i kadifom a pod njom jedivan salon. Oko njega su kabine za spavanje i mermerna banja.Osvijetljen je, a na bokovima su postavljena dva topa“.Parobrod se zove „Zmaj“ i ide 15 milja na „sahat“.

Bosanska vila, Sarajevo, 1899, str. 198.

Da je barjaktar Milić Žugić, krčeći zemlju koju mu je darovaogospodar 1893. godine, naišao na „oklop i podoklopnu košulju,za koju narod kaže da je vojvode Momčila. Istu je poslaogospodaru „kao znak starine bivšeg zmaja od Pirlitora“.

Glas Crnogorca, Cetinje, br. 42, 10. 10. 1894, str. 1–2.

Da je povodom pogibije „Austro-ugarskog prijestolona slje -dnika NJ. C. Kr. V. Franca Ferdinanda i njegove supruge

Branko Borilović


Vojvotkinje od Hoenberga“ crnogorski gospodar narediopetnaestodnevnu žalost. U zvaničnom saopštenju Cetinja sekaže da je to bio „teroristički akt usamljenih fantasta, zbog kojihispaštaju hiljade nevinih“.

Glas Crnogorca, Cetinje br. 33, 21. 06. 1914, str. 2.

Da je kralj Aleksandar I, odlikovao njegovo visočanstvoknjaza Nikolu I ordenom sv. Save I stepena, za njegove zaslugena prosvjetnom i književnom polju.

Vesnik srpske crkve, sv. I–II , januar–februar 1896, Beograd, str. 155.

Da je knjaz Nikola bio u kumovskim vezama sa knjazomSrbije Mihailom Obrenovićem. Mihailo je krstio „prvorođenodijete knjaza Nikole, knjeginju Zorku“. Zasluga za kumstvopripada Jovanu Sundečiću (sekretar knjaza Nikole) koji je uticaona to da se izmire „Cetinje i Biograd“.

Spomenica, Proslava 50-godišnjice rada Jovana Sundečića, Cetinje1899, str. 30.

Da je predsjednik Amerike Vudro Vilson 4. jula 1918. godineuputio kralju Nikoli telegram sljedeće sadržine: ,,Njegovomvisočanstvu Nikoli kralju Crne Gore. Iskreno zahvaljujemVašem Visočanstvu na plemenitim čestitkama koje ste mi takoljubazno uputili 4. jula, i koje visoko cijenim. Dubokosaosjećam sa Vašim Veličanstvom u nesreći koja je snašla CrnuGoru najezdom nemilosrdnog neprijatelja. Uvjeren sam da VašeVeličanstvo i blagorodni i junački narod Crne Gore neće bitipotlačen, nego da će vjerovatno, da su Sjedinjene Državeodlučne da vide da će sa konačnom pobjedom koja će doći bitiosiguran i priznat integritet i pravo Crne Gore. Šaljem VašemVeličanstvu svoje najbolje želje“.

Vijesti, Podgorica, 27. 05. 2006, str. X.

Zapisano je (4)


Da je kralj Nikola putujući za Beč svratio u Zagreb, đe su muZagrebčani priredili svečani doček. Poslije dočeka on je rekaopratiocima: „Bolje je da nas smatraju crvenim Hrvatima, pa danas dočekaju kao pravu braću, nego da nas drže za braću adočekaju kao neprijatelje, kao što neki drugi rade, ne čulo mi seza riječ“.

Fakta Montenegrina, Zagreb, 15. 01. 1999, str. 1.

Da je knjaz/kralj Nikola jednom Crnogorcu, koji je upornotražio da mu se da barjak, odgovorio: „Ne daje se to u portik,nego na bojnom polju“.

Pobjeda, Podgorica, 05. 04. 2009, str. 19.

Da je 17. avgusta 1862. godine na knjaza Nikolu izvršenatentat. Toga dana na njega je pucao Savo Milov Radonjić saLipe Dobrske i neznatno ga ranio. Savo je brzo uhvaćen, ali jejoš brže utekao zatvorskim čuvarima još dok su ga sprovodili naCetinje. Pobjegao je u Tursku đe je poslije 13 godina uhvaćen ilikvidiran.

Zapisi, časopis za nauku i književnost, Cetinje, jul – decembar,1967, str. 291–292.

Da je knjaz Nikola odlikovao „II stepenom Danilova ordena“čuvenog naučnika Nikolu Teslu.

Bosanska vila, Sarajevo, 15. 01. 1895, str. 144.

Da je knjaz Nikola 1869. godine posjetio Berlin i da je bio„odlično“ primljen. Pruski kralj odlikovao ga je „Ordenomcrvenog orla“.

Dva Petrovića-Njegoša, Vladika Danilo Petrović i knjaz Nikola,Beograd, 1896, str. 43.

Branko Borilović


Da je Franc Jozef I 1869. godine ustupio knjazu Nikoli svojujahtu „Fantazija“ da ga dovede od Trsta do Kotora prilikompovratka iz Rusije.

Dva Petrovića-Njegoša, Vladika Danilo Petrović i knjaz Nikola,Beograd, 1896, str. 43.

Da se 1880. godine knjazu Nikoli javio potomak porodiceBalšić, iako je poznato da je porodica Balšić izumrla još 1421.godine. Knjazu se obratio izvjesni Panajot Balša (PanaioteBalsche) kao direktni potomak ove porodice, a imao je titulu„eksministar i ekssenator Rumunjski“.

Zapisi, Cetinje, avgust 1935, str.125.

Da je kralj Nikola, u proglasu od 26. septembra 1912.godine, rekao da „viteške ruke sa mačevima pružaju namKraljevi: Srbije, Bugarske i Grčke, čiji su narodi u ovomesvetome poduzeću s nama zbratimljeni“. Nastavio je:„Zamnom, junaci, da ruke pružimo braći u nevolji, kao iviteškoj Malesiji, koja se evo dvije godine lavovski bori zasvoja prava, slobodu i sjedinjenje sa Crnom Gorom“. Proglasje završio poklikom: „Živjeli Crnogorci! Živio BalkanskiSavez“.

Balkanski rat u slici i reči, Beograd, 1913, str. 237.

Da je kralj Nikola pisao američkom predsjedniku Vilsonu,povodom odnosa Srbije spram Crne Gore: „Ma kako da su bilibestidni (Srbi) ja sam bio prvi da im pružim ruku, objavljujućiAustriji rat, premda sam bio uvjeren, da izazivanje potiče snjihove strane ubistvom u Sarajevu i od njihove Crne ruke.Zločinstvo nad predstolonašljednikom i njegovom ženom bilo jeuzrok, zašto svijet danas oplakuje dvadeset miliona žrtava.Strašna pomisao, da ta zemlja neće da uvidi počinjeni zločin za

Zapisano je (4)


koji je ona odgovorna pred čovječanstvom isto kao i Viljem!“(Viljem VI, njemački kralj – prim. BB).

Nikola Petrović i njegov dvor, Sarajevo, 1919 str. 31.

Da je knjaz Nikola jednom rekao: „Da je moj Crnogoracradnik, kao što je junak, Crna Gora postala bi bogata zemlja“. Toje istakao u depeši prilikom proslave krsne slave Zadruge(Spasov-dan 1908. godine) u Nikšiću đe je bila formirana „Prvanikšićka zemljoradnička zadruga“.

Zapisi, časopis za nauku i književnost, Cetinje, 1929, sv.1–6, str. 378.

Da su članovi Dvorskog savjeta bili: knjaz Nikola, knjaginjaMilena, g-din Božo Petrović, vojvoda Petar Vukotić (tastNikolin), vojvoda Ilija Plamenac, vojvoda Miljan Vuković,vojvoda Stanko Radonjić. Svi oni su podržavali budući brakkraljeve ćerke Zorke i Petra Karađorđevića, osim StankaRadonjića koji je tvrdio da su obije dinastije (Obrenović iKarađorđevic) „tanke i labave“.

Večernje novosti, 15. 02. 1969. godine, str. 18.

Da je prilikom boravka u Petrogradu knjaz Nikola doživiovelike počasti. Naime, ruski car ga je imenovao komandantomPetnaestog streljačkog gardijskog puka, koji od tog trenutkanosila ime: „Puk Njegovog Visočanstva Knjaza Nikole“.


Da je Ornitološko društvo u Moskvi 1896. godine izabraloNjegovo Visočanstvo Knjaza Nikolu I, za svog počasnog člana.

Da je kralj Nikola „poslao u čuveni carski licej kodGalatasaraja i po drugim školama u Turskoj 28 mladića iz CrneGore i Boke. Bili su pitomci Sultana Abdul Hamida“.

Matica, br. 77, proljeće 2019, str. 484.

Branko Borilović


Da je kralj Nikola prilikom povlačenja uzeo mnogodokumenata „od doba Nemanjića do 1915. godine. Jedan diokoji je bio uzeo vraćen je sa Bojane i zakopan (pet godina) uvlažno cetinjsko tle“, đe su mnoga dokumenta na „pergamentu iartiji“ propala. Srećom Njegoševa pisma nijesu mu bilainteresantna tako da je dobar dio pronađen i sačuvan. IstoričarDušan Vuksan ih je otkrio poslije 16 godina na tavanima ipodrumima dvorskim. Sudbina Njegoševe biblioteke je slična.„Ostaci knjiga koje nijesu razgrabljene na ovaj način, rasule suse po čitavom Cetinju, valjda i po čitavoj Crnoj Gori.“

Cetinje i Crna Gora, str. 192.

Da je prostor Crne Gore bio interesantan velikim evropskimsilama, pa je kralj Nikola „bez ikakvog ustručavanja od njihvukao korist. Od Rusije je dobijao godišnju potporu (8.000dukata), od Francuza 50.000 franaka, od Austrije da preuzmetroškove za izgradnju kolskog puta Kotor–Cetinje.


Da je, prema opisu Renata Barneskija, kralj Nikola bio„veoma lep čovek, snažan, simpatičan, velikodušan, drskosvestan svoje nesumnjive privlačnosti, tip muškarca od kojegžene ne mogu da se spasu, ili radije to i ne žele“.


Da je engleska kraljica Viktorija, 4. maja 1898. godine, uBakingemskoj palati primila knjaza Nikolu. Na prijemu jeengleska kraljica nosila najveće crnogorsko odlikovanje –Danilov orden s brilijantima, a crnogorski knjaz NikolaViktorijin orden s brilijantima. Prijemu je prisustvovao ipredsjednik engleske vlade Solsberi.

Istorijski leksikon Crne Gore, Crn-Cu, Podgorica, 2006, str. 345.

Zapisano je (4)


Da je car Aleksandar III Romanov jednom prilikom 1889. go -dine knjazu Nikoli nazdravio riječima: ,,Pijem u zdravlje knjazacrnogorskog, jedinog iskrenog i vjernog prijatelja Rusije“. Mnogogodina kasnije ruska politika više je bila okrenuta prema Srbijiiako se ,,srpska politika nikada nije čvrsto vezivala za Rusiju“.

Rakočević, Novica: Vrijeme knjaza i kralja Nikole 1878–1918,Beograd, 2006. str. 23.

Da je Nikola Vukotić (bratanić knjeginje Milene) obezbijedionovac za put donosiocima bombi u poznatoj Bombaškoj aferi.Vukotić je bio crnogorski emigrant i oficir srbijanske vojske. Ujednoj beogradskoj banci potpisao je mjenicu na 800 dinara.

Rakočević, Novica: Vrijeme knjaza i kralja Nikole 1878–1918,Beograd, 2006. str. 51–52.

Da je 1880. godine knjaz Nikola naredio da se vojska popiše iuredi. Vojska je podijeljena na prvu i drugu klasu. Sanovodobijenim krajevima formirana su 42 bataljona, od kojih sučetiri bataljona bila popunjena muslimanski življem. Vojska sepoučavala u ,,duhu crnogorskom“, onako kako je knjaz Nikolazahtijvao.

Rakočević, Novica: Vrijeme knjaza i kralja Nikole 1878–1918,Beograd, 2006. str. 128.

Da je knjaz Nikola 7. oktobra 1886. godine sa papom LavomXVIII potpisao Konkordat po kojem su crnogorski rimokatolicidobili slobodu vjeroispovijesti. Na osnovu ovog dogovorapostavljen je prvi arcibiskup u Baru Šimun Milinović. Njega jezamijenio 1910. godine Nikola Dobrečić.

Rakočević, Novica: Vrijeme knjaza i kralja Nikole 1878-1918,Beograd, 2006. str. 132.

Branko Borilović


Da knjaz/kralj Nikola nije pravio nikakve razlike među svojimpodanicima, pa bili oni pravoslavne, katoličke ili muslimanskevjeroispovijesti. Naprotiv, u svemu ih je smatrao ravnopravnim.Zbog toga je dr Laza Tomanović u knjizi ,,Pedeset godina naprestolu Crne Gore 1860–1910, zapisao: ,,Kao što dobar roditeljne čini razlike između svoje djece, tako ni Knjaz Nikola ne pitako je kakve vjere, nego samo je li zaslužan i sposoban“.

Pedeset godina na prestolu Crne Gore 1860–1910, Podgorica, 1998.str. 115.

Da je knjaz Nikola odlikovao papinog sekretara, kardinalaMariana Rampolu Velikim krstom Danila I za nezavisnost.Kardinal Rampola je zaslužio ovo odlikovanje jer je kod papeporadio da se pitanje o Zavodu sv. Jeronima u Rimu završionako kako je knjaz Nikola zahtijevao.

Da se Grujica Nikčević, kao blizak rođak knjeginje Milene,predstavljao kao „Princ“, zbog čega je knjaz Nikolaprotestvovao kod predsjednika Francuske Republike. Pošto jeizgubio „blagodjejanje“ kod Milene i gospodara, Nikčević jepao u nemilost. Obilazio je evropske dvorove, a najviše jeboravio u Parizu i Ženevi. Vratio se u Crnu Goru i ubrzo biozatvoren, ali i ucijenjen da ubije emigranta Sava Ivanovića.Pristao je na zavjeru, a potom pronašao Ivanovića u Italiji iotkrio mu plan. Pošto je na prevaru vraćen u Crnu Goru, ubrzoje ubijen od strane R. N. Abramovića i P. Vukotića u Budvi.

Backović, Marko: Crna Gora pri kraju devetnaestog vijeka,Beograd, 1895, str. 19.

Da je Nj. V. Kralj Nikola Petrović-Njegoš dao prvi prilog zapodizanje džamije na Cetinju.

Cetinjski vjesnik, Cetinje, broj, 100, 18. XII 1910, str. 4.

Zapisano je (4)


Da je kralj Nikola lično otpratio Ibrahim-bega, osmanskogkomandanta grada Bara prilikom njegovog oslobođenja 8. I 1878.Pošto mu je Ibrahim-beg predao ključeve grada i sablju, kraljNikola mu je rekao: ,,Zadržite je i nosite je ponosno, jer ako gradnijeste mogli održati, svoju vojničku čast sjajno ste očuvali“.

Leksikon Bošnjaka/Muslimana Crne Gore 1806–2016, Podgorica,2016. str. 176.

Da je u vrijeme Malisorske bune 1910–1911. godine CrnuGoru „zapljusnuo“ veliki broj izbjeglica. Samo u Podgorici 10.V 1911. godine slilo se 3.934 osobe kojima se davala hrana.Dodatnih 502 osobe izdržavao je narod Zetske kapetanije. Zbogtakvog odnosa prema stanovništvu ovih krajeva, kralj Nikola jeimao oštrih rasprava sa ruskom diplomatijom i njihovim vojnimpredstavnikom na Cetinje.

Rakočević, Novica: Vrijeme knjaza i kralja Nikole 1878–1918,Beograd, 2006 str. 72–73.

Da je Andrija Jagošev Radović, u brošuri koja je bilanamijenjena crnogorskoj dijaspori, kako bi podržali ujedinjenjeCrne Gore i Srbije rekao: „Da je kralj Nikola odbio oba mojaprijedloga za ujedinjenje i nastavio: Šta više, lično mi je kazao:Kakva Jugoslavija!– Poslije ovoga rata, treba da budu tri države,Crna Gora, Hrvatska i Srbija“.

Za Crnu Goru, Pariz, april 1918, str. 6.

Da je po riječima A. Radovića, kralj Nikola „proglašavaozaseban crnogorski narod! Njegov sin, knjaz Petar (u jednominterjvuu u rimskoj Tribuni), tera još dalje. On tvrdi daCrnogorci nijesu Srbi i da će propasti ako se ujedine sa okolnimsličnim narodima, Srbijancima, Bosancima, Hercegovcima,Dalmatincima, itd“.

Za Crnu Goru, Pariz, april 1918, str. 55.

Branko Borilović


Da je Isidora Sekulić, srpska spisateljica, kada je čula da jeposječen stari brijest na Cetinju, pod kojim je sjedio kraljNikola, rekla: „Bolje da je ostao brijest, no oni koji su naredilida se posječe.“

Rotković, Radoslav: Kratka ilustrovana istorija crnogorskog naroda,Podgorica, 2005, str. 404

Potomci knjaza/kralja Nikole

Da je princu Danilu, preko crnogorskog počasnog generalnogkonzula u Milanu Karminatija, predloženo od strane generalnogimperatora i njemačkog cara „da izjavi kralju Nikoli da će dobitipolovinu srpske Maćedonije i odmah 5 miliona talira ako seusprotivi prolazu srpske vojske kroz Crnu Goru. Karminati jeotputovao u Rim i predlog predao Popoviću (Evgenije,crnogorski generalni konzul u Rimu, prim. BB), a ovajproslijedio kralju Nikoli. Kralj nije odgovorio na ovaj predlog,iako ga je Danilo još jednom pokušao ubijediti da se saglasi sanjim, i to preko Martinovića, bivšeg konzula u Skadru. Ali jebilo već „dockan“. O tačnosti ovih podataka autor teksta kaže:„Ostavljam da ih čitaoci i istoričari prokomentarišu“.

Matica, br. 77, proljeće 2019, str. 583.

Da je Pavle, sin crnogorskog knjaževića Mirka (Nikole)Petrovića (Podgorica 1910 – Pariz 1933), kao mladić u emi gra -ciji u Francuskoj, snimao, razvijao i montirao amaterske filmo -ve. Godine 1931. počeo je profesionalni rad u Parizu kao sara -dnik (asistent režije) na realizaciji igranog filma „Naga žena“.

Kosanović, Dejan: Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca natlu Jugoslavije 1896–1945, Beograd. 2000. str. 174.

Zapisano je (4)


Da je B. Đonović, u feljtonu o Petrovićima, zabilježio da sucrnogorske princeze Milica i Stane, školovane u ženskominstitutu „Smoljni“ u Petrogradu. Tretirane su kao „vladarskekćeri“. U Institutu su imale „posebne apartmane sa namještajemiz dvora, čak su imale i posebnu trpezu i carska kola naraspolaganju, a nosile su i najelegantnije toalete“.


Da je italijanski kralj Vitorio Emanuel, da bi se sreo safamilijom Petrović i budućom vjerenicom Jelenom, inkognito saKrfa poslao telegram u kojem se kaže: „Jedan otmeni lovacjavio se sa Krfa da bi rado došao u Crnu Goru, kod knjaza naCetinje, da koji dan provede u lovu po Skadarskom jezeru“.Zbog takvog sadržaja telegrama, koji nijesu razumjeli kraljevisaradnici, do susreta nije došlo.


Da je vjeridba Jelene Petrović i kralja Italije Vitoria Emanuelabila u jednom momentu dovedena u pitanje. Naime, „iznenadaposlije prve pozitivne reakcije, Rusija je okrenula ćurak i ruskaštampa a i diplomati, posebno cetinjski Rusi u poslanstvu“. Ovajnegativan stav je izazvan ustupkom knjaza Nikole da Jelenapređe u katoličku vjeru.


Da je Vitorio Emanuel boravio na Cetinju do 2. septembra1896. godine. Boravak je iskoristio za šetnje po planinama,posjete drugim gradovima, lov i ribolov, kao i igranje tenisa naigralištu iza dvorca kralja Nikole.


Da su se mnogi Italijani pitali odakle je njihova princeza.Većina je ime zemlje odakle je Jelena Savojska povezivalo sa

Branko Borilović


gorkim likerom zvanim ,,Amaro“ Stanislava Kobjankija.(Kobjanki je bio lični prijatelj kralja Nikole i proizvođaččuvenog pića Amaro Montenegro, prim. BB). On je u Crnu Gorudolazio zbog aromatičnih trava, od kojih su crnogorski čobanipravili ljekoviti čaj „karik“, a koji je uvozio kao glavnu sirovinuza ovo alkoholno piće.


Da je italijanski kralj i crnogorski zet Vitorio Emanuel III odSavoje svojoj ženi Jeleni poklonio jahtu i dao joj ime ,,Jela“(skraćeno ime od Jelena). Istim imenom se zvala i vila Jelene iVitoria Emanuela u Egiptu, u kojoj su živjeli poslije progonstvaiz Italije 1946. godine.


Da je R. Barneski u svojoj knjizi o Jeleni Savojskoj, zapisao je -dnu crnogorsku izreku koja glasi: „Daj mi jednu jedinu vlas tvojekose i njome ću zašiti oči da ne vidim više nijednu drugu ženu“.


Da je kraljica Italije Jelena Petrović Savojska na putu zaBugarsku, đe joj je ćerka Joana bila udata, dobila poziv od„Saše“ Karađorđevića (rođenog sestrića) da ga posjeti uBeogradu. Poziv nije prihvatila nego je čitav sat sjeđela u vozuSimplon-Orijent ekspres.

Večernje novosti, 14.03. 1969. godine, str. 20.

Da se knjeginja Zorka upoznala sa Petrom Karađorđevićemprilikom odmora u Višiju (Francuska). Poslije upoznavanjaprošlo je neko vrijeme dok je na nagovor kralja Nikole maršaldvora Mišo Popović utanačio njihov ponovni susret na Cetinju.

Večernje novosti, 15.02. 1969. godine, str. 18.

Zapisano je (4)


Da je princ Mirko Petrović Njegoš bio sjajan strijelac. On jejednom prilikom „vjernom ađutantu Mrgudu Jovićeviću sa 15metara iz pištolja zvanog ‘Gaser’ pucao u cigaretu koju je ovajdržao u usta i napola je prekinuo“.

Andrijašević, Živko: Nacija s greškom, Cetinje 2004, str. 261.

Da je prilikom kraljeve posjete Carigradu, vojvoda Gavro Vu ko -vić zapisao podatak da su se na jednom skupu poslanici Aus tri je iSrbije, koji su se nalazili u dvoru na Visokoj Porti, najviše in -teresovali o kandidaturi knjaza Mirka za makedonskog guvernera.

Zapisi, časopis za nauku i književnost, Cetinje, jul–decembar, 1927,str. 353.

Razno

Da su Petrovići rodom od Hercegovine, od „stara vlastelinskakoljena. Dva brata, Jerak i Rajić, prešli su za Ivana Crnojevića uZetu, kad su Turci ovladali Hercegovinom“.

Dva Petrovića Njegoša, Vladika Danilo i knjaz Nikola I, Beograd,1896, str. 5.

Da su „Crnogorci ranije bili priključili sebi Kotor i u njemupostavili 70 kuća plemićkih.“ Plemićke porodice su bilePetrovići, Radonjići i Bogdanovići.

Vasilije, Petrović: Istorija o Crnoj Gori, Cetinje – Titograd, 1985,str. 41.

Da je Gavrilo (Gajo) Ivov Petrović bio narodni poslanik. Bio je„radno lice u drami Milutina Tomića Đetić u parlamentu. (Tomićje djelo objavio pod svojim pseudonimom Nikac od Rovina).

Rudić, Petar: Kako sam se oženio od Erakovića iz Njeguša, BijeloPolje, 1981, str. 4.

Branko Borilović


Da je Arsenije Čarnojević poveo na put u Jerusalim popa SavuKaluđerčića (Kaluđerovića – prim. BB), arhiđakona Danila(Petrovića, prim. BB), Visariona (Borilovića, prim. BB) i jošnekoliko sveštenika. Tom prilikom posjetili su Hristov grob.

„Dnevnik patrijarha Arsenija Črnojevića o putovanju u Jerusalim 1683.godine“, Glasnik Srpskog učenog društva, Beograd, 1872, str. 185.

Da su crnogorski glavari poslije ratova 1876–1878. dobilivelike posjede širom Crne Gore. Tako je vojvoda Božo Petrovićdobio Brezovik sa 387 rala zemlje, vojvoda Marko Petrović 220rala zemlje i četiri mlina, vojvoda Petar Vukotić (kraljev tast) 218rala, tri mlina i 26 motika vinograda u okolini Podgorice, itd.

Đurović, Mirčeta: Trgovinski kapital u Crnoj Gori, tom I, Podgorica2008. godine, str. 129.

Da je Mihailo Pupin dao prilog društvu „Knjeginja Zorka“, uiznosu od 50.000 din.

Narodna riječ, Cetinje, god. 10, br. 14 (13. april 1928) str. 5

Da je kraljica Milena krstila dijete njemačkog poslanikaEkarta na Cetinju.

Zapisi, časopis za nauku i književnost, knj. III, Cetinje, 1928, str. 77.

Da je Đorđe Petrović bio sinovac Petra I i prvi školovani oficiru Crnoj Gori. Đorđe je bio pretendent na crnogorski „presto“,ne samo za života vladike Rada, već i njegova nasljednikaknjaza Danila. Naime, poslije povratka u Crnu Goru 1834.godine poželio je da sjedne na vladičansku stolicu. Negovu željuspriječio je niko drugi nego njegov ugledni otac Savo poljubivširuku vladike Rada čime ga je priznao za Gospodara.

Zapisi, glasnik cetinjskog istorijskog društva, knj. XVIII, sv. 5–novembar, 1937. str. 334

Zapisano je (4)


Da je Labud, sin vojvode Petra Filipova Vujovića (Petar je biopobratim knjaza Danila i kum kralja Nikole, prim. BB) bio1874. jedan od prvih telegrafista u Crnoj Gori, a kasnije idirektor te službe. Nakon oslobođenja Nikšića „lično sam ugradu otvorio telegrafsku stanicu“ kaže Labud. Ovim povodompoznati srpski književnik, diplomata i ministar Ljuba NenadovićLabudu je posvetio pjesmu sljedeće sadržine:

„Odleteo Labud pticaOd Cetinja do Nikšića; Neka živi Crna GoraOd istoka pa do mora!Neka živi Labud ticaI telegraf tanka žica“.Ratnik, Beograd, god. XLIV, sv. IV. 1928, str. 55.

Da je dr Sadik Strinić bio prvi školovani ljekar muslimanskevjeroispovijesti u Crnoj Gori i stipendista kralja Nikole. Poslijezavršenih studija radio je kao „fizikus“ na Cetinju i više mjestau Crnoj Gori. Nosilac je brojnih odlikovanja među kojima iDanilovog ordena IV stepena iz 1910. godine.

Leksikon Bošnjaci/Muslimani (1806–2016), Podgorica, 2016. str. 319.

Da je Risto Rundo, Trebinjac koji je živio na Cetinju, bioveliki poštovalac knjaza Nikole. On je 1909. godine u Bečuprekinuo izvođenje operete „Vesela udovica“ zbog toga što jenjen sadržaj ružio ugled knaževske familije. O ovom događajuje pisala evropska štampa. Kao predstavnik poznate njemačkefirme „Singer“, Risto je bio imućan. Posjedovao je biciklo što jebila prava rijetkost u to vrijeme, pa su mu građani Cetinjaispjevali stihove: „Risto Rundo gazda, na bicilo vazda“.

Kovačević, Jelena: Zaboravljeni sreski ljekar Petar Rundo, davaoje i više nego što je mogao, Radio Trebinje, url: https://radiotre bi -nje.com/vijest/zaboravljeni-sreski-ljekar-petar-rundo-davao-je-i-vise-nego-sto-je-mogao/?lang=lat

zapisano je (4)maticacrnogorska.me/files/82/22 zapisano je - branko...sklapati nikakve dogovore....

Documents