Iščekivati Prisutnogaod 3. do 24. prosinca 2017.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIV • CIJENA: 13 KN122017

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIV. (2017.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Radost u odsutnosti Prisutnoga

naša tema: Iščekivati Prisutnoga 2 Došašće – jedno od imena Prisutnosti, I. Šaško

Iščekivati Prisutnoga, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

S. Slišković, I. Raguž, I. Šaško, A. Vučković, D. Runje

Prva nedjelja došašća

Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

Druga nedjelja došašća

Treća nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

u duhu i istini: Prilozi za liturgijski pastoral 38 Molitva pred Iščekivanim

trenutak 40 Zašto poljubac evanđelistaru?

12 • 2017 

Đuro Seder, 2004.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   12–2017.

živo vrelo 1

VRadost u odsutnosti Prisutnoga

V rijeme došašća početak je liturgijske godine koju valja razma-trati u cjelini, a koja se predstavlja u stupnjevitome slavljenju Kristova otajstva, očitovana u stvarnosti ‘izmjenjivanja nepri-

sutnosti i prisutnosti’. Pritom prevladava navještaj Prisutnosti, odnosno Dolaska, u raščlambi dvodijelnosti ‘eshatološkoga došašća’ (od prve ne-djelje došašća do 16. prosinca) i ‘utjelovljenskoga, inkarnacijskoga doša-šća’ (od 17. do 24. prosinca).

Cijeli je kršćanski život hod prema obraćenju, a cijela liturgijska godi-na poziva nas na promjenu životnoga smjera koji je vezan uz prisutnost prolaznoga. U tome došašće odražava ozbiljnost, svijest o budnosti i po-trebnoj tišini iz koje se uzdiže radosni polet.

Evanđelja na početku došašća pripadaju onima koja se svrstavaju u ‘Evanđelja o kraju svijeta’, iz čega bi se moglo iščitati konačno poništenje jedne vrste prisutnosti, one prolazne. Znakovito je da latinska riječ finis, posuđena i unesena i u hrvatsko pojmovlje, znači i ‘završetak’ i ‘cilj’. Isus, i onda kada naviješta kraj, misli na cilj i objavljuje smisao i svrhu, a time i vrijednost prolaznoga. On objavljuje prema čemu smo usmjereni i kamo idemo; objavljuje svoju prisutnost u mnoštvu odsutnosti.

Slike o ‘odsutnome gospodaru’ upućuju na Isusa koji je bio mrtav, čija je smrt najdublje iskustvo odsutnosti, ali živi kao Uskrsnuli na puno načina, čuvajući nadu protiv kušnje odsutnosti.

Vrijedno se spomenuti dvaju iskustava Isusovih učenika i učenica. Na kraju Evanđelja po Marku, u tzv. ‘prvome završetku’, čitamo o ženama na grobu koje ne nalaze Isusovo tijelo, prisutnost umrloga, nego mladića koji im govori o drukčijoj prisutnosti: Uskrsnu! Nije ovdje!, želeći ot-kloniti njihovu preplašenost. Međutim, zapisano je da su žene pobjegle, jer ih je spopao strah i trepet… Neobičan završetak susreta s Viješću o Prisutnome – strah. I mi se bojimo Božje odsutnosti, strah nas je Boga koji je daleko. A toliko je životnih trenutaka u kojima prevladava osjećaj da nas je Bog ostavio.

Drugi je primjer učenika na putu u Emaus. Oni susreću ‘stranca’ i ne prepoznaju ga sve do lomljenja kruha, do geste koja je u sebi ‘evanđeoski čin’, sažetak Evanđelja, Riječ koja je postala tijelom i djelom. Vide ga na tren i odmah nakon toga nestaje. No, i to je dovoljno da Prisutnost po-stane vidljivom, radosnom, čujnom – i da segne onkraj svake odsutnosti.

Urednik

NAŠA TEMA Iščekivati prisutnoga

2

DDolaženje i dolazak kao prvu sliku mogu ostaviti neku dvojnost koja bi se dala prepoznati u tome da postoje vrijeme i okolno-sti u kojima nekoga negdje nije bilo te vrijeme i okolnosti u ko-

jima netko tamo jest. Liturgijsko vrijeme došašća, u ritmičnosti slavlja i liturgijske godine, trajno živi sakramentalnu stvarnost Kristova otaj-stva, zajedništva s Njime, povezujući Božju vječnost i povijesnost Nje-gove objave u Isusu Kristu. Upravo zbog toga je moguće živjeti Božju prisutnost i iščekivanje. Tu se nalazi i objašnjenje poimanja kršćan-skoga vremena koje ne zatvara i ne započinje ciklus ponavljanja, nego je cikličnost dio linearnosti, protegnutosti koja sadrži Božje postoja-nje, stvaranje vremena, povijesni tijek i završetak u Bogu.

Iznimno je važno za kršćansko razmišljanje usvojiti tu cjelinu ko-ja, izvirući iz načela otajstva Kristova utjelovljenja, omogućuje zdru-ženost nečega što bi moglo biti viđeno kao dvojnost. U tome se nalazi i razlog zbog kojega došašće smije – kao i svako drugo liturgijsko vri-jeme – biti nazvano imenom Prisutnost. Ipak, došašće to ime i stvar-nost najljepše raslojava, otkriva njegove nijanse; nakon završetka li-turgijske godine te navještaja Božjega kraljevanja i obnove, ozračje se utišava i svaki titraj dobiva svoju vrijednost, svaki dah svoje mjesto, svaki zvuk svoje značenje. Traženje i otkrivanje, susret i prepoznava-nje ulaze u novo motrište, ali na temeljima proživljenoga, noseći sa sobom iskustvo svoje življenosti. Zazivanje, traženje i prepoznavanje Prisutnosti kao i radost zajedništva u Njemu obilježuje to liturgijsko vrijeme. Ti su naglasci vidljivi u svim odlikama, nutarnjim gibanjem i izvanjskim očitovanjima liturgijske proslave i kršćanske duhovnosti došašća s istaknutim likovima proroka, sv. Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije.

Hrvatska riječ prisutnost otkriva postojanje ‘pri nečemu ili ne-komu’. ‘Biti pri’ vezana je ponajprije uz sadašnjost. Slični su se poj-movni izrijeci na taj način oblikovali i u drugim jezicima. Najviše ih u europskome kontekstu ima poveznicu s latinskim korijenom na koji ću se uskoro osvrnuti. Posebnost nudi njemački, a nju je dobro u je-zicima usporediti s riječima koje se tiču ‘sadašnjosti’. Tako nailazimo na riječ anwesend koja očito smjera na neku oslonjenost, na blizinu, dok riječ za ono što je sadašnje (gegenwertig) u sebi sadrži sučelje-nost s nečim, biti okrenut nasuprot, prema nečemu/nekomu, licem u lice, oči u oči, što se najviše odražava u riječi nazočnost. Nazočnost je uži pojam od prisutnosti.

Došašće – jedno od imena PrisutnostiIvan Šaško

Vrijeme došašća je poput vremena epikleze,

zaziva za Božju prisutnost snagom Duha Svetoga. I terminologija

koja prevladava u liturgijskim navještajima pokazuje zaziv, čežnju,

tihu prisutnost: glas, koraci, rosa, straža,

bdjenje, novost, radost, ispunjenje…

2živo vrelo 3

Crkva u liturgiji slavi Prisutnost i kuša Vječnost.Kuzma Kovačić: Krist u slavi, detalj; reljef u crkvi Svete Mati slobode, Zagreb;© Župa Duha Svetoga, Zagreb.

Naveo sam to zbog toga da bismo u razmišljanju o prisutnosti vidjeli raznolikost mogućnosti prisutnosti i prisuća, a u povezanosti s liturgijom. Pomoć nam dolazi od latinskoga pojma za prisutnost - praesentia, iz ko-jega jezici izvode riječi za sadašnjost i sadašnje, pa čak i za dar (present, presente). Kao što je vidljivo, dolazi od glagola prae-esse, sastavljenoga od prijedloga ‘pred’ i glagola ‘biti’. Ta se složenica može tumačiti prostorno, kao nešto što je pred nekim, ali dopušta mogućnost vremenskoga odnosa, to jest da je nešto ‘prije‘ nekoga i nečega. U svijest doziva i izravnost, neposrednost. Bilo kako bilo, lijepo je misao proširiti na područja blizine, nazočnosti, dara i predpostojanja.

Dva molitvena tekstaU liturgijskim tekstovima došašća pojam ‘praesentia’ i njemu slični nisu če-sti, za razliku od onih koji se tiču bdjenja i iščekivanja. No, oni koji su prisut-ni imaju posebnu znakovitost iz koje se iščitava značenje. Tako u Rimskome misalu u došašću pronalazimo dvije molitve koje navodim u nastavku, s ti-me da upozoravam na odstupanje hrvatskoga prijevoda u slobodi koja izo-stavlja riječ prisutnost, zbog čega se ne vidi težina te riječi i razloga njezine ugrađenosti u molitvu:

a) Zborna molitva utorka prvoga tjedna došašća: »Gospodine Bože, va-pijemo k tebi: oprosti nam grijehe i pomozi u nevoljama života; utješi nas dolaskom svoga Sina (ut, de Filii tui venientis praesentia consolati), da nas više ne okuži stara zloća grijeha.« Premda bi trebalo točnije prevesti i ostali dio teksta, onaj koji nas zanima kaže: »da, utješeni prisutnošću tvoga Sina koji dolazi«. Čini se nevažnim detaljem, ali molitva govori o utjesi prisut-nošću, a ne samo dolaskom Isusa Krista. Osjeća se trajnost koja očito seže u cjelovitost Božjega plana. Uz to svakako je važno uočiti povezanost s utje-hom kao čvrstim osloncem i zajedništvom, što se vidi i u sljedećoj molitvi:

NAŠA TEMA Iščekivati prisutnoga

4

b) »Svemogući Bože, ti nas po Ivanu Krstitelju opominješ da pripravimo put Kristu Gospodinu. Ne dopusti da klonemo od umora i bolesti dok čeka-mo dolazak tvoga Sina koji nam vraća snagu i zdravlje (qui caelestis medici consolantem praesentiam sustinemus).« Zbog velikoga odstupanja prijevo-da od izvornika, vrijedi navesti cijeli tekst molitve na latinskome: »Omnipo-tens Deus, qui nos praecipis iter Christo Domino praeparare, concede pro-pitius, ut nullis infirmitatibus fatigemur, qui caelestis medici consolantem praesentiam sustinemus.« Kao što vidimo, u izvorniku se uopće ne spominje Krstitelj, nego samo pripravljanje puta; kao ni vraćanje snage i zdravlja. Ova molitva Srijede drugoga tjedna došašća donosi nijansu u sintagmi utješna prisutnost nebeskoga Liječnika, a latinski tekst ne sadrži riječ dolazak. Tako je pojam prisutnosti puno širi i time govorljiviji u liturgijskome smislu.

Vrijeme došašća je poput vremena epikleze, zaziva za Božju prisutnost snagom Duha Svetoga. I terminologija koja prevladava u liturgijskim na-vještajima pokazuje zaziv, čežnju, tihu prisutnost: glas, koraci, rosa, straža, bdjenje, novost, radost, ispunjenje…

Zajednica vjernika slavi bogoslužje u iščekivanju i nadi da će Božje obe-ćanje postati stvarnošću. To epikletsko raspoloženje i stav očituje se u ra-znim liturgijskim elementima. Cjelina liturgijskoga slavlja živi od obećanja i zbilje Božje prisutnosti (praesentia Dei); od obećanja da je on tamo gdje su dvojica ili trojica skupljeni u njegovo ime (usp. Mt 18, 20). Ipak, ta se pri-sutnost ne može jednostavno pretpostaviti, nego za nju valja iznova moliti, u povezanosti s vjerom Crkve i pojedinih vjernika, kao i u povezanosti sa

spomenom i nadom. Epikleza u svojim oblicima ne smije biti shva-

ćena kao ohrabrenje, nego kao molbeni zaziv Bo-ga nad osobe i stvari. Ona je molitveno držanje puno iščekivanja vjerničke zajednice koja stupa pred nevidljivoga Boga, nevidljivoga očima, ali vidljivoga vjerom i srcem, da bi se obnovila si-gurnost njegove prisutnosti koja se u liturgijskoj predaji izražava kao prisutnost Duha Svetoga.

Epikleza u sebi sadrži odlike došašća, jer ostvaruje čežnju iščekivanja i obraćenja, učvr-šćujući nadu. Baš kao i došašće, ne zaustavlja se na jednome događaju u povijesti (rođenje Bogočovjeka vremenu), nego ima vrijednost pripravljanja za slavni dolazak Gospodinov na kraju vremena. Njegov dolazak u tijelu daje sigurnost povratka u kojemu ćemo ga vidjeti kao što jest (usp. 1Iv 3, 2). Epikletski je i zaziv: Dođi, Gospodine – maranatá, koji okupljena zajednica Crkve upućuje Spasitelju, upućuje na njegovu prisutnost u sakramentima, osobito u euharistiji. U njoj Krist postaje našom hranom i postaje dijelom nas, a mi njegovim otajstve-nim Tijelom.

Došašće je vrijeme Susreta.Marie-Anastasia Carré, 2009.

4živo vrelo 5

U vremenu milosti za milost vremenaDošašće je iznimna prigoda za susret s Prisutnošću, pri čemu smo svjesni neobičnoga obrata. Naime, došašće najizravnije proturječi duhu materija-lizma, daleko od zatvaranja u prolaznost, a ujedno se baš u vrijeme došašća svojim pramcem duboko i nepodnošljivo zario materijalizam te je ono pod svojim imenom poprimilo društvene sadržaje u proturječnosti s kršćan-stvom. Pa ipak, oznake završetka jednoga ciklusa sustava brojenja dana i mjeseci, novi početak liturgijske godine u podudarnosti s završetkom gra-đanske godine, ostavljaju (ne samo crkvenu nego i društvenu) podlogu za razmišljanje o vremenu.

Budući da osim zazivanja Prisutnosti liturgija govori o njenoj djelotvor-nosti, o trajnoj Prisutnosti, s pravom se postavlja pitanje gdje je ona i kako vidljiva. Kako je moguće slaviti misleći na drame i boli, bijedu i nasilje koji prožimaju našu sadašnjost i otežavaju misli o budućemu? Pritom se pojav-ljuje i napetost s crkvenim govorom o ‘vremenu milosti’. Koliko je on dopu-stiv u ozračju svakidašnjih vijesti koje pobuđuju jezu?

Već to sugerira postojanje raznih načina gledanja i življenja vremena. Ne zanemarimo činjenicu da se o vremenu krize najviše govori s motrišta gospodarskih (ne)mogućnosti. Vjera nam daje drugo motrište s kojega pro-matramo i iščitavamo i ovo vrijeme u kojemu živimo kao milosno vrijeme, vrijeme u kojemu je Bog prisutan i djeluje da bismo bili sretni.

Božja riječ objavljena u Svetome pismu pokazuje da se vremenu ne pri-stupa u smislu trajanja, nego – kako je to i danas u nekim kulturama – u smislu kakvoće, u smislu konkretnih odnosa prema smislu događaja kojih smo dionici. Vrijeme je ‘mjesto’ susreta s Bogom, ozračje dodira stvorenosti i vječnosti. To vrijedi za cijelu Bibliju, stranice koje se i otvaraju i zatvara-ju vremenskim naznakama. Prva je rečenica: »U početku stvori Bog nebo i zemlju« (Post 1, 1), a na kraju Knjige Otkrivenja čitamo također vremensku napetost, adventsku čežnju i riječ o milosti: »Svjedok za sve ovo govori: ‘Da, dolazim ubrzo!’ Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima!« (Otk 22, 20-21).

Po tome nam je jasnije da je Bog, koji nadilazi svijet i koji je stvorio vrije-me, prisutan u vremenu, u povijesti od njezina početka do završetka prema svome planu. U suvremenosti smo skloni shvaćati vrijeme kao nešto čime možemo raspolagati, kao neku vrstu praznoga spremnika koji treba ispuniti aktivnostima i organizirati prema svojim ciljevima. Nije pogrješno raspore-đivati vrijeme da bismo u njemu živjeli na dobro drugih, ostvarivali nama povjereno, ali je važno trajno biti svjestan darovanosti vremena te da postoji veći i širi plan. Želja za posjedovanjem i vladanjem vremenom u biti je aro-gancija koja ne vodi u spokoj i zadovoljstvo, nego u nemir koji ne dopušta živjeti, kušati ljepotu vremena.

Ta napetost je vidljiva i u nekim biblijskim knjigama, kao što je Propo-vjednikova. Navodi iz njegova trećega poglavlja tumače se različito. Neki misle da je u njemu snažna skeptičnost čovjeka slabe vjere: budući da ne vidi smisla u protjecanju vremena koje donosi muku, poziva da se uživa u sadašnjemu trenutku, užitcima zemaljskoga života, jer se čini da je to jedino što je raspoloživo. To da »nema ničega novog pod suncem« izgleda uvjerlji-

NAŠA TEMA Iščekivati prisutnoga

6

vim i lako se s time složiti, ali nije riječ samo o onome što je ‘pod suncem’. Čovjek ne može dohvatiti puni smisao vremena, a naslućuje da je dio puno šire stvarnosti. Razumije da postoje vremena koja su među sobom različita i proturječna (vrijeme smijanja i plakanja, rađanja i umiranja), ali ne može raspolagati i upravljati vremenom koje mu bježi.

Ali to nije završetak misli biblijskoga pisca. Na kraju nam govori da čo-vjek koji polazi od pitanja o vremenu i vremenima može imati pouzdanja da je iznad svega što je ‘pod suncem’ postoji Bog koji je sve učinio dobro. Propovjednik poziva na poštivanje otajstva i na (straho)poštovanje prema Bogu, od kojega živi sigurnost i ljubav. Vjernik i vrijeme, kao i druge stvar-nosti kojima bez Boga ne može doprijeti do nutarnjega smisla, pristupa kao daru, miran u pouzdanju.

Proroci su izabrani narod poučavali da u povijesnim događanjima znade čitati prisutnost Božje vjerne ljubavi; da ne vidi povijest samo kao susljed-nost događaja bez smisla. Tako povijest postaje vremenom milosti, povijest spasenja, ‘sveta povijest’. Odatle, iz te Prisutnosti, dolazi ponavljano ohra-brenje, tako često izrečeno u Bibliji: Ne boj se! Ne bojte se! Cijeli Stari zavjet povijest je vjerne ljubavi koja se obnavlja u vremenu, pronalazi puno načina očitovanja i koja ne slabi u teškim okolnostima. Istinitost ljubavi očituje se i u tome što je sačuvana u vremenu.

Evanđelje i cijeli Novi zavjet jest Radosna vijest o vremenu. Na samome početku susrećemo nosivu rečenicu i sažetak Evanđelja po Marku: »Ispu-nilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!« (Mk 1, 15) Evanđelja stanu u tvrdnju da je vrijeme s Kristovim utjelovljenjem i vazmenim otajstvom dosegnulo puninu, po kojoj se – snagom Duha Svetoga i rađanjem Crkve – ostvarila novost.

Evanđelisti su to razumjeli i u svjetlu Uskrsnuća ponovno čitali otajstvo Utjelovljenja. Isusovim Rođenjem nismo samo pred rođenjem jednoga dje-teta, nego pred obnovom povijesti. Povijest je na nov i konačan način ispu-njena Božjom prisutnošću: iščekivani Mesija je došao, Kraljevstvo je među nama, u nama. Tako smo mi već dionici vječnosti, a svaki je trenutak ujedno i milosni trenutak u kojemu možemo živjeti, iskusiti Božje spasenje.

Ponekad je dobro vjernički si posvijestiti da živimo u vremenu nakon Kristova dolaska i razmisliti kako je bilo živjeti prije. Kada imamo poteš-koću vjerovati da je Božje kraljevstvo oko nas i u nama, pritisnuti raznim nevoljama i bolnim iskustvima, možemo ponirati dublje i susresti upravo tu istinu, ali u tome poniranju treba napustiti sebičnost i naše pretpostavke osluškujući što Bog govori u Riječi. A on govori o tome da je njegov put u ljubavi koja ne mijenja svijet iznenada, nego ulazi u slabosti, bijedu i dramu u kojoj je potrebna naša ljubav, naš ulazak u Božji pogled. Bog nas zahvaća, dopustio se ‘pripovijedati’ u Isusovu životu i objavljuje da želi biti naviješten svjedočanstvom našega života.

Ljepota u osjećanju BogaIsus na više mjesta poziva na prepoznavanje i čitanje ‘znakova vremena’, znakove Božje prisutnosti, posijane u našemu vremenu. Došašće je vrijeme za takvo prepoznavanje koje vraća nadu, radosno se suočavajući s budućim.

6živo vrelo 7

Došašće je vrijeme bistrenja pogleda i pročišćavanja srca; ono je vrijeme ‘osjećanja Boga’. A to nije teško. Boga se ‘osjeća’, doživljava u iskrenome susretu s prirodom, u umjetnosti, u susretima s ljudima, u ljubavi, u Sveto-me pismu, a potrebna je ona vještina pozornosti koju nam je Bog darovao, jer on želi da ga osjetimo, upozoravajući nas na ljepotu. Božji neprijatelj ima trajnu zadaću biti dija-boličan, odvojiti nas od Boga, a jedan od najbr-žih putova jest odvajanje od ljepote. Rainer Maria Rilke u jednome pismu mladom pjesniku piše da ako mu svakodnevni život izgleda siromašnim, ne treba optužiti život, nego sebe, jer očito nije dovoljno pjesnik da bi u životu proniknuo bogatstvo koje se u njemu nalazi.

Pogled vjere koji se traži od nas kršćana sličan je umjetnikovu: vidjeti bogatstvo u vremenu koje nam je dano, okusiti sadašnjost koja je prisutnost, u otajstvu odnosa s prošlošću i budućim. Crkva ponovno zaziva: Dođi, Gos-podine! Onoga koji je prisutan, da bismo ga vidjeli kao učenici, Uskrsloga s licem obasjanim darom ljubavi. Dolazak u tijelu i susret s Učenicima nakon uskrsnuća temelj su naše sigurnosti da Gospodin dolazi na kraju vremena koja ne smijemo jednostavno ‘spržiti’ neosjetljivošću i nestrpljivošću, nego živjeti u stupnjevitosti koja daje okus vremena.

Vrijedno je stoga uložiti truda u izvanjske znakove življenja toga vreme-na – u obiteljima, u župnim i drugim vjerničkim zajednicama. Za to nije potrebno puno sredstava, nego osjećaja i ljubavi koja, otkrivajući i tražeći, čekajući i moleći, čuva smisao.

Na tome tragu je važno da blagi miris čekanja koji se širi iz jutra i večeri adventskih dana, čežnje koja kapa s voska adventskih svijeća, ne bude pre-brzo prekriven valovima svjetala, zvukova i mirisa već navodno dočekanoga. Važno je da u nama rosu i slutnju ne izbrišu darovi u rukama Mudraca. Jer s time nam se nositi: s likovima kojima su pridana sveta imena, pjesmama koje nose bliske nam riječi, a ipak ne pomažu da budemo više ljudi na Božju sliku, jer se vremenu oduzelo vrijeme, jer mu se uskratila objava milosti potrebna svakomu čovjeku.

Konačno, vraćajući se na po-četne misli, i jaslice u latinskome imenu imaju prizvuk prisutnosti: praesepium. Misli se na prednji odijeljeni prostor nekoga većeg prostora koji čuva nešto, ostavlja na sigurnome, ovdje misleći na hranu. Ta prepoznata odijelje-nost na tragu je poimanja sveto-ga. Isus je došao da svaki prostor bude posvećen, ali da po Logosu bude smislen, ‘logičan’. Zato su nam potrebne jasle u koje ćemo pohraniti smisao za hranu u vre-menima kada je Prisutnost teže prepoznatljiva.

Vrijeme koje nije ispunjeno vječnošću postaje nadmetanje trenutaka, osoba i događaja.Umberto Boccioni.

NAŠA TEMA Iščekivati prisutnoga

8

UUmjeti iščekivati i njegovati duhovnost iščekivanja danas postaju sve težim zahtjevom koji se stavlja pred čovjeka, navlastito pred onoga koji želi hoditi putem evanđelja.

Danas se, naime, sve pokazuje žurnim, neodgodivim. Za čekanje nema vremena, jer čekanje je, reći će se, ‘gubitak vremena’. Što se ne može postići odmah, to kao da i nije potrebno. Od toga se lako odustaje i biva proglašeno nedostižnim. Stoga čovjek danas, čini se, ne čeka nikoga i ne iščekuje ništa. Ili barem želi graditi kulturu u kojoj bi sve bez odgode bilo dostupno i ostvarivo. On želi postići, djelovati, imati… Iščekivanje bi tako pokazalo čovjekovu nemoć i ovisnost o drugomu. Zato iščekivanje ne nalazi mjesta u njego-vim brigama, još manje među životnim stavovima. Pomišlja da bi stekao sve kada bi mogao gospodariti vremenom. No, vrijeme mu svakoga trenutka izmiče iz ruku. Trenutak u kojemu pomisli da ga je stekao, već je iza njega, izvan njegove moći, i nestaje u prošlosti. Posjedovanje vremena stoga se prepoznaje u umijeću njegova gu-bljenja, u mudrosti prihvaćanja prolaznosti.

Nemoć ispravnoga vrjednovanja vremena rađa nesposobnošću za strpljivost. Gdje nema strpljivosti, sužava se prostor za drugo-ga; drugi postaje smetnja jer ‘zauzima’ vrijeme za koje mislimo da pripada nama. Životno ‘naguravanje’ s vremenom istiskuje druge iz prostora življenja i iz obzora u kojemu bismo htjeli vidjeti radost i puninu života.

Neumijeće ophođenja s vremenom prenosi se i na odnos s Bo-gom. Nestrpljivi smo sa Strpljivim, s onim od kojega je sve, pa i vrijeme. Njemu vrijeme nije prepreka, jer sve je u njemu; i duljina vremena u kojemu iščekujemo ispunjenje njegove pravednosti i ljubavi, ne niječe njegovu blizinu. On je, naime, »onaj koji dolazi«, »isti je jučer, danas i uvijeke« (usp. Heb 13, 8). Zato prorok opomi-nje: »Ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!« (Hab 2, 3). Rasvijetljen istinom Kristova vazmenoga otajstva, pi-sac Poslanice Hebrejima o njemu kaže: »Jer još malo, sasvim ma-lo, i Onaj koji dolazi doći će i ne će zakasniti« (Heb 10, 37). Onaj koji je čekan i željen, ne kasni, jer žudnja i čekanje daju unaprijed iskusiti njegov dolazak.

Iščekivati PrisutnogaMisli o duhovnosti došašća

Ante Crnčević

Advent je milosno vrijeme koje nas uči

iščekivanju, hraneći u nama čežnju za Bogom,

oslonjenu na Božju čežnju za nama. Zar bi bilo moguće čeznuti za

Bogom i iščekivati njegov dolazak da već nismo

iskusili ljepotu njegove prisutnosti i snagu

njegove blizine? Advent je iščekivanje Prisutnoga.

8živo vrelo 9

Kad Krist dođe u svojoj slavi…Đuro Seder: Drugi Kristov dolazak, triptih.

Nestrpljivost s vremenom i nespremnost za čekanje očituju čovjekovu nemoć prihvaćanja čežnje koja je utisnuta u njegovo srce. No, svaki put kada zastane pred životom, čovjek u sebi otkriva čeznuće koje ga trajno prati: kao dijete želi odrasti, u odraslosti čezne za ostvarenjem i uspje-hom, u odmakloj dobi iščekuje vrijeme mira i odmora… Na kraju, »dolazi vrijeme u kojemu otkriva da se uistinu malo nadao, ako nije ostalo ništa čemu bi se nadao« (papa Benedikt XVI.). Čovjekova je čežnja neispunji-va u vremenu, jer najdublja čovjekova čežnja nadilazi vrijeme. Čežnja i iščekivanje otkrivaju se kao temeljne odrednice ljudskoga života; no, ne kao znak čovjekove nesavršenosti i nedovršenosti, nego kao put trajnoga rasta do punine koja je onkraj vremena.

Advent je milosno vrijeme koje nas uči iščekivanju, hraneći u nama čežnju za Bogom, oslonjenu na Božju čežnju za nama. Zar bi bilo mo-guće čeznuti za Bogom i iščekivati njegov dolazak da već nismo iskusili ljepotu njegove prisutnosti i snagu njegove blizine? Advent je iščekivanje Prisutnoga.

Liturgija – igra spomena, prisutnosti i iščekivanjaOblikovanje početka liturgijske godine kao vremena priprave i iščekiva-nja izraslo je iz kršćanske svijesti o Bogu prisutnom u ljudskoj povijesti te iz spoznaje da njegova prisutnost vodi povijest k njezinu ispunjenju. Liturgijska dinamika iščekivanja i čežnje za Bogom ne niječe njegovu pri-sutnost, nego ju čini djelatnom u životima ljudi i preobrazbenome hodu kroz vrijeme.

Za stolom posljednje večere Isus, kako zapisuje evanđelist Ivan, obe-ćaje učenicima dar Duha Svetoga i kaže im: »Odlazim i dolazim« (Ypago et erhomai), odlazim Ocu i dolazim k vama (Iv 14, 28). Površno čitanje te Isusove pouke nosi opasnost njezinoga razumijevanja u značenju dvaju

NAŠA TEMA Iščekivati prisutnoga

10

Stvaranje je prvo djelo Božje ljubavi, koja ga očituje

prisutnim u svemu stvorenju.Đuro Seder: Stvaranje;

Samostan Uzvišenja svetoga Križa, Sarajevo-Kovačići.

vremenski razdvojenih događaja: odlazim i doći ću, ili: odlazim i vratit ću se. Pouka je, međutim, izrečena dvama glagolima u prezentu: odlazim i dolazim, čime se izriče da Isusovo zajedništvo s Ocem ne umanjuje zajed-ništvo s učenicima. Nije riječ o dvama susljednim činima, nego o njihovoj neodvojivosti, štoviše, o jedinstvenome događaju. Isus odlazi k Ocu da bi na nov način bio sa svojim učenicima. Njegova se prisutnost i dalje kuša po njegovu dolaženju. Iščekujemo Prisutnoga. Možemo ga iščekivati sa-mo u snazi njegove prisutnosti, u snazi Duha Svetoga po kojemu ostaje trajno prisutan u nama. U dubini vjernikova srca plamti »tiho iščekivanje Prisutnosti« (brat Roger iz Taizéa). Stoga je advent na jedinstven način »vrijeme prisutnosti i iščekivanja Vječnoga« (papa Benedikt XVI.). Kr-šćanski je život iščekivanje Krista ne zato što on ne bi bio prisutan među nama, nego upravo suprotno: iščekujemo Krista jer on svojom prisutno-šću hrani našu nadu u ispunjenje potpunoga zajedništva s njime u Očevoj slavi. Da nije među nama, naša bi iščekivanja usahla, nade izblijedjelje, a čežnje potonule u kratkotrajna zadovoljstva trenutaka prolaznosti.

Te nas misli vraćaju k temeljnim teološkim promišljanjima o vreme-nu, ka kršćanskoj teologiji vremena prema kojoj pojavak Vječnoga u vre-menu ne dokida vrijeme, nego mu daje smisao i vrijednost. Poteškoće u iščitavanju i oblikovanju jasne teologije vremena dolaze, dobrim dijelom,

iz pokušaja da se vječnost promatra u odvojenosti od Božjega spasenjskoga po-javka u vremenu (C. Dotolo). Objavom u vremenu, Bog je vrijeme zahvatio vječ-nošću i darovao mogućnost njezinoga iskustva već u vremenu. Življenje vjere nudi se kao trajno »kušanje vječnosti«, koja u uvjetovanosti vremenom posta-je »tvrdom hranom«, jer sve spasenj-sko protuslovi logici vremena i svijeta. Prihvatiti dar spasenja znači prihvatiti protuslovlje vječnosti, dopustiti da ona zahvati vrijeme, kako bi vrijeme bilo predslovlje njezinog punoga ostvarenja. Bog, Prisutni, postaje novom mjerom vremena. »Vječnost je budućnost koja je, ne prestajući biti budućnost, ipak sadaš-njost. Vječnost je danas koje je svjesno da je više nego danas.« (F. Rosenzweig).

Tema prisutnosti dotiče svekoliku liturgiju Crkve, jer sva je Crkva i sva li-turgija stvarnost Kristove prisutnosti. Crkva ne slavi liturgiju pred Kristom, za njega, ili tek u spomenu na njega ili pak u nadi susreta s njime; ona liturgiju slavi u Kristu, koji je isti jučer, danas i uvijeke.

10živo vrelo 11

Njegova prisutnost združuje u novi spasenjski trenutak događaj spasenja iz povijesti i obećanu puninu koja pripada vječnosti.

Liturgija Crkve sveto je vrijeme jer nas uvodi u Kristovu prisutnost. Možemo govoriti o načinima Kristove prisutnosti u liturgiji (usp. SC 7), ali iz toga govora ne smije izostati misao da je liturgija po naravi očitova-nje i događaj Prisutnosti. Nisu, naime, obredni čini oni koji bi ‘stvarali’ prisutnost Krista i njegova otajstva, nego snaga Kristove prisutnosti da-ruje liturgijskim činima spasenjsku djelotvornost. Sva se liturgija, naime, događa u igri spomena, prisutnosti i iščekivanja. Izostane li jedna od tih dimenzija, liturgija prestaje biti kršćanskom, jer bi se dogodio raskid koji priječi cjelinu spasenjske povijesti, sadašnjega trenutka i darovane vječ-nosti. No, postoji i druga opasnost: da se život vjere svede na vremensku jednodimenzionalnost – na grčevito vezanje na prošlost, tradiciju, gleda-jući samo u njoj vrijednost i veličinu, ili da se vjera izgubi u traganju po budućnosti, ne umijući vidjeti spasenjsku vrijednost i darovanost sadaš-njega trenutka; jednako se navezanost na sadašnjost može pretvoriti u isprazni kult vremena.

U prisutnosti Vječnoga povijest biva vrijedna spomena, a vječnost ka-dra zaokupiti sadašnje nade i čeznuća. Liturgijsko iskustvo Prisutnoga osposobljuje nas da vječnost prihvaćamo u njezinoj drukčijosti i novosti, te u njezinu svjetlu oblikujemo vrijeme koje je pred nama. Bez toga ob-zora, življenoga kao memoria futuri, život se može lako pretvoriti u iscr-pljujuću brigu kako produžiti sadašnji trenutak i kako zaštiti budućnost od vječnosti.

Uvijek je potrebno isticati da se liturgija, kao slavljenje Kristova djela spasenja, tiče vremena i da ju nije moguće promatrati izvan suodnosa s vremenom koje živimo. U razgovoru sa ženom Samarijankom, koja izriče pitanje svojih sunarodnjaka gdje je mjesto ispravnoga kulta – u Jeruza-lemu ili na Gerizimu – Isus umjesto odgovora o mjestu govori o vreme-nu: »Dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjatelje traži Otac.« (Iv 4, 23). Stoga se kršćansko bogoštovlje više tiče mjesta, nego vremena (C. Duchesnau, G. Bonaccorso). U vremenu iščekivanja, u ozračju Prisutnoga, sve postaje hram, a vrijeme, promatrano kao kairos, poveznica svih životnih isku-stava i svih trenutaka.

Adventska igra spomena, prisutnosti i iščekivanja daje prepoznati dra-gocjenosti i milosnost vremena. Možda ni u jednome razdoblju liturgijske godine kategorija vremena kao iskustva spasenja nije tako bliska kao u adventu. U adventu prihvaćamo novost vremena, prepoznajemo vječnost koja silazi u vrijeme, živimo ljepotu dara vremena, dok u drugim dijelovi-ma godišnjega liturgijskoga hoda nastojimo ‘duhovno iskoristiti’ vrijeme, oblikovati ga i ispuniti svojim djelima. U adventu se izručujemo vremenu koje se izručilo vječnosti. Zato liturgija adventa molitvenim izričajima i odabranim svetopisamskim odlomcima smješta življenje adventa u tije-san odnos s vremenom. Glagoli bdjeti, iščekivati, biti u tišini, slušati – vla-stiti liturgiji adventa – pozivaju nas da prepoznamo darovanost vremena.

NAŠA TEMA Iščekivati prisutnoga

12

Došašće je vrijeme trudnoće koja rađa darom Vječnosti.

Antonio Veneziano: Djevica koja nosi Život, kraj 14. st.;

crkva sv. Lovre, Montefiesole, Italija.

Advent – vrijeme trudno vječnošćuKršćanska misao rado predstavlja vrijeme adventa u slikama iščekivanja, čekanja. No, to »iščekujuće iskustvo« ostaje skromno ako se došašće pro-matra tek kao vrijeme priprave za slavljenje svetkovine Kristova rođenja. Otajstvo adventa i vremena priprave koje je prethodilo Kristovu rođenju posve je uronjeno u »otajstvo iščekivanja«. Kristov dolazak na svijet zbi-va se polagano, tiho, nezamjetno… U pitanju Ivana i njegovih učenika: »Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« izriče se čudesna ti-šina i blagost Gospodinova dolaska. Samo čekanje ispunjeno nadom mo-že nazrijeti njegovu blizinu i prisutnost. Ne dolazi nasilno, poput ratnika, nego u obličju nemoćnoga djeteta, potrebnoga ljudskoga iščekivanja, pri-hvaćanja i pomoći. Spasitelj, Moćni, predaje se u ruke nemoćnih ljudi.

Advent kao vrijeme iščekivanja lijepo se razaznaje u slici trudnoće. Dvije adventske trudnoće, Elizabetina i Marijina, potiču nas na iščekiva-nje koje je puno nade i radosti jer je moguće već živjeti ono što se išče-kuje. Trenutku rađanja prethodi vrijeme strpljivoga čekanja, nadanja, majčinskoga osjećanja prisutnosti života kojega još ne vidi. Majka osjeća život, živi s njime i za njega, u potpunosti se podlaže životu kojega ne vidi; živi sva uronjena u trenutak kada će ga vidjeti; može »vidjeti« kako raste i prije nego što ga vidi; može osjetiti njegove otkucaje, pokrete, ali joj

je još uvijek uskraćena punina radosti zbog njegova dolaska. Premda ga ne vidi, majka razgovara s još nerođenim djetetom, pjeva mu, čuva ga, pazi na njega, hrani ga paze-ći što jede… Ljubi ga premda ne zna kakvo će biti, hoće li joj donijeti boli ili radost… U tome iskustvu životnoga iščekivanja ništa ne može narušiti sigurnost u njegovu pri-sutnost i blizinu. Štoviše, majci u tome mi-losnome vremenu ništa nije bliže od djeteta koje iščekuje, i ništa joj nije pred očima više od djeteta koje još ne vidi. Majčin razgovor s djetetom koje nosi pod svojim krilom, sli-ka je najiskrenijega razgovora. To je jedini »nutarnji« razgovor. U njemu nema mjesta prijetvornosti, uljepšavanju ili skrivanju. Sve je zahvaćeno istinom i ljubavlju jer majka i dijete jedno su.

Advent je poput vremena trudnoće i maj-činstva: onaj koji ima doći već je prisutan i nitko ne dvoji o njegovoj prisutnosti. Može ga se ’susresti’, osjećati, slušati prije nego što ga se vidi, radovati se unaprijed njegovu dolasku. Došašće je utroba u kojoj se rađa novi odnos s Kristom, utroba iz koje se rađa novi način življenja vremena koje je trudno

12živo vrelo 13

vječnošću. Božja riječ je nositeljica života; nastanjujući se u nama, rađa u nama Božju prisutnost, koja nas same rađa na novi život. Kršćanin živi vrijeme, radosno čuvajući njegovu trudnoću vječnošću.

Adventska tišinaAdventskoj ‘trudnoći’ vječnošću – potrebna je tišina, slušanje, kako bi-smo mogli čuti glas Onoga koji dolazi »izdaleka«, iz vječnosti. Trudnoća je vrijeme tišine, šaputanja koje je puno povjerenja i nadanja. Trudnoća sluša tišinu. Današnjim načinima oblikovanja adventskoga vremena naj-više nedostaje tišine. Štoviše, današnje se oblikovanje adventa nerijetko bori protiv tišine, ispunjajući sve bukom i potiskujući čovjekovu potrebu za tišinom. Buka se sve očitije doživljava kao ustajanje protiv svakoga otvaranja vremena vječnosti. Buka kao da želi u potpunosti ispuniti tre-nutak, zatvoriti ga, ne dopustiti da bude otvoren ičemu drugom. Buka ‘paralizira’ vrijeme.

Iščekivanju su vlastiti tama i tišina. Samo u tome ozračju moguće je dati prostora nadi koja ispunja iščekivanje. Tišina je mjesto prisutnosti Iščekivanoga. Tišina je preduvjet da čujemo sebe i spoznamo svoja najdu-blja čeznuća. Stoga čežnje nema gdje buka svijeta zaglušuje glas nutrine.

U tišini se događa razgovor kojemu nije potrebna riječ, razgovor u ko-jemu nema straha da će biti krivo shvaćen ili da ne će biti pozorno slušan. Advent živi šutnju koja je potrebna za rađanje Riječi. Time se adventska šutnja razlikuje od one korizmene. Korizmena je šutnja askeza, odricanje od riječi, »post govora«, kako bismo mogli uroniti u otajstvo Kristova tr-pljenja i smrti, pred kojom zastaje svaka riječ. Adventska šutnja je šutnja ‘trudnoće’ i nadanja, šutnja koja iščekuje objavljenje Riječi. I u adventu bismo imali Onomu koji dolazi puno toga reći, ali sve što bismo htjeli reći može stati u zaziv vjere i pouzdanja: »Dođi, Gospodine, Isuse!«. Ne izričemo mu želje i potrebe, kako bi sve naše želje stale u vapaj: »Dođi!«.

Šutnja i tišina postaju adventska molitva, molitva koja odjekuje ti-šinom, ispunjenom prisutnošću Onoga koga iščekujemo. Advent daje iskusiti šutnju i tišinu kao metafizičku formu kozmosa, još nepreobraže-noga Božjom objavom. Zato je adventsko iskustvo nadanja i iščekivanja u milosnosti tišine čudesno oslikano stihom iz Knjige Mudrosti: »Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijesto-lja…« (Mudr 18, 14-15).

Kršćanska je osjetljivost za dar adventske tišine odnjegovala poseban oblik iščekivanja svetkovine Kristova rođenja: mise zornice, slavljene u zoru, u vrijeme tame i tišine, pripravljaju nas za Svjetlo i za Riječ. Pro-slov Ivanova evanđelja Krista koji utjelovljenjem dolazi na svijet naziva dvama velikim naslovima: Riječ i Svjetlo. Advent oblikuje prostor tišine i tame, objavljuje nam nas same u iskustvu tame i tišine, kako bismo bili rasvijetljeni Riječju i Svjetlom.

Stoga i osobna molitva u adventu pronalazi trenutke tišine. Dietrich Bonhoeffer poučava: »Potrebno je zastati u tišini rano ujutro, jer prva

NAŠA TEMA Iščekivati prisutnoga

14

riječ pripada Bogu; priliči ostati u tišini prije počinka, jer Bog ima zadnju riječ. Dobro je uroniti u šutnju prije slušanja Riječi, kako bi naše misli bile usmjerene prema Gospodinu; dobro je ostati u tišini i nakon slušanja Riječi, kako bi nam i dalje mogla govoriti i u nama pronaći svoj dom.«

Molitva Anđeoskoga pozdravljenja (Angelus), urasla u svagdanju po-božnost mnogih kršćana, daje uvijek iznova osjetiti tišinu i tamu kao pro-stor Božje objave. Povijest te molitve vodi nas do generalnoga kapitula Franjevačkoga reda u Pisi godine 1269., kada je, pod vodstvom sv. Bo-naventure, određeno da braća svaku večer pozdravljaju Presvetu Bogo-rodicu molitvom Ave Maria i zvonom zvona, prisjećajući se na taj način otajstva Gospodinova utjelovljenja. Predaja je, naime, pripovijedala da se susret Anđela i Marije zbio baš u predvečerje, u vrijeme tišine. (Taj je franjevački oblik pobožnosti ubrzo prihvaćen u Milanu, potom i drugdje, da bi ga papa Ivan XXII. (+1334.) uveo u Rimu, a petnaesto će stoljeće donijeti proširenje te molitve i na jutro, a potom i na podne.) Duhovnost adventa progovara jezikom šutnje.

U vremenu došašća dva se uzora ponizne i šutljive vjere nude kršćan-skoj duhovnosti: Blažena Djevica Marija i njezin zaručnik sveti Josip. Ma-rija na primljenu riječ ostaje sama: »I anđeo otiđe od nje.« (Lk 1, 38). Taj čudesni završetak evanđeoskoga odlomka o događaju navještenja Isusova rođenja stavlja Mariju u šutnju koja spoznaje, prihvaća, iščekuje, razma-tra, moli, uranja u Riječ koja postaje tijelom. Marija ostaje sama, suoče-na s onim što nikomu ne može povjeriti. Ne može ni od koga očekivati razumijevanje i prihvaćanje. Može očekivati samo osudu. Ostaje sama, živeći u prisutnosti Iščekivanoga. Ta je šutnja prostor vjere koja ne ovisi o pogledu drugih, o brizi za ono što će drugi misliti, kako će ju doživljavati… Šutnja je neodvojiva od otajstva utjelovljenja. Armenska liturgija u jedno-me himnu pjeva da je Marija najprije začela uhom, slušanjem; da je preko uha Riječ sišla u njezinu u trobu gdje je primila ljudsko tijelo.

Drugi uzor adventske šutnje, sveti Josip, riječ anđelova objavljenja čuje u snu. Sve je trebalo utonuti u šutnju, u san, da bi se »razumio« čudesni put Božjega silaska u svijet. Origen pojašnjava da Božja objava zahvaća ne samo razum, intelekt, nego i ono nesvjesno u nama, kako bi nas otvorio razumijevanju koje je šire od razumskoga i gledanju koje je šire od moći očinjega vida. Kao što nekoć u Adamovu snu nastaje novi život, tako se i ovdje u snu objavljuje novost života.

San je prostor susreta s onim što je šire od naše zbilje. Snom čovjek ne gospodari. U snu je potpuno izručen onomu što čuje i vidi. Tomu se ne može oduprijeti, ma koliko god naprezao svoje snage. San govori tako-đer o tišini i blagosti Božjega dolaska. Spasenje ne dolazi nasiljem, nego tiho. Oslanja se na čovjekovo prihvaćanje, na pouzdanje koja je jedino kadro prihvatiti čudesnost Božje ljubavi. Tek nakon što se probudi, Josip će spoznati da je taj san bio prisutnost Božjega Duha i da su one riječi upućene baš njemu. Nije važno je li ih razumio. Važno je da je u njima prepoznao Božji glas. To je glas koji se nikada do kraja ne razumije. Njega se prihvaća kao put, a hod tim putem uvodi u svu istinu. To je slika vjere.

14živo vrelo 15

Vjera nikada ne vidi u potpunoj jasnoći. Vjera traži prihvaćanje, izruče-nje, susret s neočekivanim…

Adventu, vremenu tišine i iščekivanja Riječi, pristaje svakodnevni molitveni vapaj: »Daj mi Gospodine srce koje umije slušati.« Slušanje može postati dragocjen lijek nama i našemu odnosu prema vremenu. »Ako nema tišine, buka stvara privid da nema Boga. Što je buka napasni-ja, to je Bog odsutniji. Ako svijet ne otkrije ponovno tišinu, propast će.« (R. Sarah, Snaga tišine, 142.).

Sadašnjost kao PrisutnostOnaj koga iščekujemo već je sada s nama, hodi s nama kroz našu povijest i daje smisao vremenu. U ovome bi razmatranju o vremenu i raznim ob-licima prisutnosti bilo korisno uroniti u rasprave J. Deridde i M. Heideg-gera, ali širinu te teme ipak zaobilazimo. Dostatno je reći da se prisutnost ili prisuće ne može svesti na sadašnjost te da sadašnjost može biti lišena prisutnosti. To vrijedi i unutar vjerničkoga iskustva. Zato se oslanjamo na misli iz vrijedne knjige Jan-Heinera Tücka Dar prisutnosti, u kojoj, proširujući razmatranja o euharistijskoj prisutnosti, zamjećuje i analizira nesposobnost suvremenoga čovjeka za prisutnost. Glad za doživljajem, iskustvom i informacijom, želja za stjecanjem i posjedovanjem, rađaju u čovjeku sve većim raskorakom između vlastitoga životnoga vremena i vremena svijeta. Ta ga pohlepa za vremenom čini sve manje sposobnim biti prisutan, premda je uvjeren da želi u potpunosti ‘iskoristiti’ svaki tre-nutak. Mučna utrka s vremenom čovjeka sve više odvaja od vremena.

Božja objava pohađa čovjeka s ljubavlju, tiho, poput sna koji nas blago obuzima, a ipak mu se ne možemo oduprijeti.Marko Rupnik: Josipov san, mozaik, 2009.; Kapela ss. milosrdnica, Rijeka.

NAŠA TEMA Iščekivati prisutnoga

16

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Što se vrijeme više ubrzava i što moderni svijet sve snažnije podriva kul-turalne tradicije i institucije, »tim veću težinu zadobivaju kulture sjeća-nja na ono prošlo« (F. W. Graf, nav. prema: J-H. Tück, Dar prisutnosti, 312).

U tome je promatranju uočljiva sve veća opasnost da se svetkovanje Kristova rođenja, kao i cijeloga adventskoga vremena, umota u nostalgiju koja lako dodiruje srca, ranjavajući ih spomenom na proteklo i izgublje-no – i tu se zaustavi. Opasnost postaje još većom kada društvo prepozna korisnost te nostalgije, pogodne za komercijalizaciju, pa nostalgija lako otvori prostor fantaziji u kojoj do neprepoznatljivosti nestaje kršćansko određenje slavlja, ili se pak svjesno preuzima kršćansku matricu slavlja, obredne geste, pojmove i nazivlje, dajući im značenje koje je lišeno smi-sla i spasenjske povezanosti s vremenom.

Umjesto nostalgije kršćani njeguju spomen. Nostalgija vraća unazad, u proteklo i nenadoknadivo. Spomen oživljuje i daje kušati ono što ostaje unatoč svim mijenama vremena i društva. Za razliku od nostalgije, spo-men je kadar pronaći put do nade, življene kao ‘spomen na buduće’. Kr-šćanski je život »biti u Kristu«, život u kojemu prošlost ne opterećuje, a budućnost ne straši. I kao što spomen na prošle događaje može ponovno oživjeti trenutke radosti i ispunjenja, tako i ‘spomen na buduće’ – jer je već ostvareno u vremenu – može darovati predokus vječnosti. Kršćanska nada nije bijeg od sadašnjosti jer nadanje daje živjeti ono čemu se nada.

Sada vidimo kao u ogledalu, a kada dođe u slavi,

vidjet ćemo kao što jest.Đuro Seder: Susret s Kristom.

16živo vrelo 17

PROSINAC 3 N PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA 4 P Svagdan; ili: Sv. Ivan Damaščanski

Iz 2,1-5; Ps 122,1-9; Mt 8,5-11 5 U Svagdan: Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Lk 10,21-24 6 S Svagdan; ili: Sv. Nikola, biskup

Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Mt 15,29-37 7 Č Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Iz 26,1-6; Ps 118,1.8-9.19-21.25-27a; Mt 7,21.24-27 8 P BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE 9 S Svagdan; ili: Sv. Juan Diego Cuauhtlatoatzin

Iz 30,19-21.23-26; Ps 147,1-6; Mt 9,35-38; 10,1.6-8 10 N DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA 11 P Svagdan; ili: Sv. Damaz I., papa

Iz 35,1-10; Ps 85,9ab.10-14; Lk 5,17-26 12 U Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Guadalupska

Iz 40,1-11; Ps 96,1-3.10ac.11-13; Mt 18,12-14

13 S Sv. Lucija, djevica i mučenica, spomendanod dana: Iz 40,25-31; Ps 103,1-4.8.10; Mt 11,28-30

14 Č Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15

15 P Svagdan: Iz 48,17-19; Ps 1,1-4.6; Mt 11,16-19 16 S Liturgija kvatri: Iz Prigodnih čitanja (str. 179.-189.):

Kol 3,12-17; Ps 145,2-11; Lk 17,11-19

17 N TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA 18 P Svagdan: Jr 23,5-8; Ps 72,1-2.12-13.18-19; Mt 1,18-24 19 U Svagdan: Suci 13,2-7.24-25a; Ps 71,3-6b.16-17; Lk 1,5-25 20 S Svagdan: Iz 7,10-14; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 1,26-38 21 Č Svagdan: Pj 2,8-14 (ili: Sef 3,14-18a); Ps 33,2-3.11-12.20-21;

Lk 1,39-45 22 P Svagdan: 1Sam 1,24-28; Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56 23 S Svagdan: Mal 3,1-4.23-24; Ps 25,4-5ab.8-10.14; Lk 1,57-66

24 N ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Prisutnoga, koji je isti jučer, danas i uvijeke, možemo susresti i spome-nom i nadom, jer milosnost trenutka izranja upravo iz sjedinjenja spo-mena i nade.

Adventski poziv na budnost ne smjera na spremnost za neki budući trenutak susreta, nego nam posvješćuje milosnost našega životnoga sa-da, kako bismo mogli prepoznati Gospodina koji nas pohađa i koji je me-đu nama – Trajno-Prisutni. Jedna antifona iz bizantske liturgije kaže: »U nama je, o sinovi, oko koje ostaje budno danju i noću i gleda nas; u dnu našega srca, o sinovi, prebiva uho koje nas uvijek sluša: Bog.« Kršćanin je uvijek u iskušenju da previdi Prisutnost i Boga traži drugdje, da zanemari Tišinu i traži jasnoću riječi, poput starozavjetnoga Jakova u Betelu: »Zai-sta se Gospodin nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao.« (Post 28, 16).

Katkada se ponašamo kao da je Bog ostao u povijesti, u liku betle-hemskoga Djeteta ili Raspetoga na Kalvariji, ili ga smještamo u ‘daleku vječnost’ zaboravljajući da je njome natopljeno vrijeme koje nam je daro-vano. On je Prisutni. Snaga vjere kuša se i mjeri baš u umijeću odnosa s Bogom prisutnim, u otvaranju njegovoj preobrazbenoj snazi. Sadašnjost je Prisutnost Boga. I zato sadašnjost nije samo sadašnjost. Ona je uronje-na u vječnost. Kršćanin proživljene trenutke ne ostavlja iza sebe, ne pre-daje ih povijesti, ne gubi ih, nego ih ugrađuje u vječnost – doživljavajući svaki dan kao novi korak u vječnost.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

3. prosinca 2017.

Prva nedjelja došašćaUlazna pjesma K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam,Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani!Koji se u tebe uzdaju,postidjet se neće.

Ps 25, 1-3

Zborna molitvaSvemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak.Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ovaj kruh i vino, dar tvoje dobrote. U ovoj službi pre-tvaraš ih u sakramenat svoga Sina: daj da nam on bude dar vječnog otkupljenja.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 63, 16b-17.19b; 64, 2b-7O da razdreš nebesa i siđeš!

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek.Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova,zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojihi radi pleménâ baštine svoje!O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmoi opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrioi predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac:mi smo glina, a ti naš lončar –– svi smo mi djelo ruku tvojih.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 80, 2ac.3b.15-16.18-19Pripjev: Bože, obnovi nas,

razvedri lice svoje i spasi nas!Pastiru Izraelov, počuj,ti što sjediš nad kerubima, zablistaj,probudi silu svoju,priteci nam u pomoć!

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Tvoja ruka nek bude nad čovjekom desnice tvoje,nad sinom čovječjim kog za se odgoji!Nećemo se više odmetnuti od tebe;poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Drugo čitanje 1Kor 1, 3-9Očekujemo objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! On će vas učiniti i postojanima

18živo vrelo 19

MOLITVA VJERNIKA

Ulazna: 339.1 K tebi, GospodineOtpj. ps.: Gospodine, Bože naš (ŽV 12-2008)Prinosna: 362.3 i 4 Padaj s nebaPričesna: 350.1 Gospodin će dati sreću ili: 352 Nebesa Stvorče zvjezdanihZavršna: 363 Sine Božji ili: 362.2 Padaj s neba

Braćo i sestre, rasvijetljeni svjetlom Božjih obećanja, izručimo svoje živote nebeskomu Ocu i molimo zajedno:

Obnovi nam nadu, Gospodine.

1. Vodi svojim Duhom Crkvu, zajednicu tvojih vjernika da, vjerna putu evanđelja i zauzeta u ljubavi za sve ljude, uvijek svjedoči sigurnu nadu u Kristov dolazak, molimo te.

2. Čuvaj u svojoj istini papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da po njihovu mudrome vodstvu sva Crkva vjerno kroči putem spasenja, molimo te.

3. Otvori srca svih kršćana pozivu koji im upućuješ; daj da u evanđeoskoj odgovornosti izgrađuju društvo u kojemu žive te tako uprisutnjuju tvoje Kraljevstvo među ljudima, molimo te.

4. Snagom svoje utjehe budi bliz svim prezre-nima i siromašnima, a nas ispuni djelatnom ljubavlju za ljude koje povjeravaš našoj brizi i kršćanskoj odgovornosti, molimo te.

5. Pokaži svoju dobrotu našoj pokojnoj braći i sestrama i primi ih u svoje nebesko kraljev-stvo, molimo te.

Oče nebeski, u ovim molitvama povjeravamo ti svoje živote. Čuvaj u nama nadu, koja životu daje ljepotu i radost, i pomozi nam da s pouzdanjem u tebe kročimo putem na koji nas pozivaš. Po Kristu Gospodinu našemu.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Bdijte jer ne znate kada će doći Gospodin.Marko Rupnik

Popričesna molitva Gospodine, daj da nam bude na korist slavljenje ovih otajstava: po njima nas u prolazu zemaljskim životom nauči ljubiti vječna nebeska dobra. Po Kristu.

do kraja, besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Ps 85, 8Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Evanđelje Mk 13,33-37Bdijete: ne znate kad će se domaćin vratiti.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Prva nedjelja došašća

Imenom advent ili došašće Crkva označava vrijeme intenzivne priprave za svetkovinu kojom slavi Božje rođenje u ljudskoj povi-

jesti. Zato su Starozavjetna čitanja adventskih nedjelja odlomci proročkih najava toga do-gađaja. Nastajale su uglavnom u trenutcima kada je poniženomu, poraženomu i rasprše-nomu narodu trebalo vratiti nadu. Kad je sve izgledalo izgubljeno, pojavljivale su se osobe, poput proroka Izaije, koje su iznova rasplam-savale vatru pouzdanja u Boga.

Bog otkupiteljIzaija se u molitvi obraća Gospodinu nazivajući ga Ocem, ali su njegove riječi prije svega upu-ćene vlastitim sunarodnjacima. Kao i u svakoj molitvi, nije potrebno Boga podsjećati na nje-govu očinsku ulogu, nego narod da ne zabora-vi svoga Oca. Izbjegavajući moguće pogrješne aluzije vlastite poganskim suvremenicima, Iza-ija Gospodina opisuje slikom lončara. Čovjek je glina i djelo ruku Božjih. Bog ga oblikuje. Kroz tvar gline Prorok podsjeća na Postanak. »Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemalj-skog i u nosnice mu udahne dah života.« (Post 2, 7). Tako poručuje da Gospodin nije nezain-teresiran za djelo svojih ruku. Nije ga ostavio mrtvim, nego mu je dao svoga Duha. Čovje-ka je stvorio na svoju sliku, a Izraela izabrao za »dragu svo-jinu«. Čitav je narod njegov prvorođenac u smislu volje-nosti i baštine.

Zato psalam današnje li-turgije dva puta spominje »si-na kog za se odgoji«. Čitajući ga u cjelini uviđamo kako Psal mist nastoji identificira-ti Izabrani narod s djecom rođenom iz istinske ljubavi. Spominju se samo sinovi mi-ljenici: Josip, Efrajim, Benja-min i Manaše, čiji očevi nisu

Rođenje slavimo, a dolazak budno čekamoskrivali veću naklonost prema njima u odnosu na drugu djecu. Kao što su oni bili osobito na srcu svojim očevima, tako je Izrael Bogu.

Na ovu intimnu blizinu Gospodina i nje-gova naroda ukazuje i Izaija pojmom otkupi-telj. To je pravni izraz onoga vremena. Okupiti znači otplatiti, odnosno osloboditi od ropstva. Kada bi netko zapao u ropstvo, najbliži je srod-nik imao obvezu otkupiti ga. Izabrani narod, unatoč tome što je svojim otpadom, odmet-ništvom i opačinom odlutao od Boga te pao u stvarno ropstvo kao posljedicu robovanja grijehu, čuvao je svijest o srodnosti s Bogom kao jamcem otkupljenja. Bog mu je najbliži i nema nikoga drugoga tko bi ga mogao ili čak trebao otkupiti. To je zadaća koja izlazi iz Bož-jega očinstva. U biti, Izraelovo prvo iskustvo Boga nije kao stvoritelja, nego osloboditelja. Njegova ispovijest vjere nastaje u trenutku oslobođenja iz Egipta. Izrael od porobljene mase izabranim narodom nije postao činom stvaranja nego oslobođenja. Tako je Bog od prvoga trenutka narodnog sjećanja oslobodi-telj, odnosno proročkim riječima kazano, on je osloboditelj oduvijek: »Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek.«

T. Fornasiero: Svjetiljke bdjenja, 2010.

20živo vrelo 21

Kršćanska je vjera okrenuta životu. Ona vjeruje Bogu živih. Njezin je cilj život i u

svim njegovim stupnjevima kršćanska vjera potvrđuje život kao dar i odsjaj Boga koji je život. Ona potvrđuje život i u trenutcima po-mračenja zbog patnje. On i kao takav ostaje Božji dar te otvara nove mogućnosti bitka i smisla. Zbog toga za kršćansku vjeru ne po-stoji život koji nije vrijedan življenja. Život koji, sa svim svojim sjenama, uvijek ostaje Božji dar povjeren nama kao sudionicima života u služenju u ljubavi jedni drugima, po-staje bogatiji i slobodniji.

BENEDIKT XVI., Eshatologija, 104.

ska orijentacija nije prošlost, nego budućnost. Kršćanin je biće budućnosti. Došašće nas na to svake godine iznova podsjeća. Mi čekamo tre-nutak kada će cijelo čovječanstvo živjeti one vrijednosti koje su bile utjelovljene u Kristu.

No, naše čekanje nije pasivno. Isus pozi-va na budnost: »Bdijete!« Kršćani su poput vratara koji treba bdjeti dok ostali rade »svoj posao«. U semitskom izričaju riječ stražar koji bdije i stablo badema imaju isti korijen. Dok svi spavaju stražar bdije, a badem kao vjesnik proljeća cvjeta prije drugoga drveća. Kršćan-sko življenje treba svijetu biti glasnik prolje-ća Božjega u kojemu će se dogoditi konačno spasenje čitavoga stvorenja. Makar svi drugi »spavali« ponašajući se drugačije, kršćani tre-baju biti svjedoci mogućnosti življenja po uzo-ru na Isusa. Nasuprot uspavanosti sveti Pavao zajednicu u Korintu potiče na postojanost dok čekaju »dan Gospodina našega Isusa Krista«. Za Apostola je kršćanin putokaz. Kao što igla kompasa u svakome trenutku pokazuje sjever, tako i kršćanin živeći po uzoru na Krista uvijek treba ukazivati na njegov dolazak u slavi. On je po svojoj smrti i uskrsnuću već nadvladao smrt, ljubav je pobijedila mržnju i dobro zlo. Već nas je spasio oslobođenjem od grijeha, ali punina spasenja u kojemu će sudjelovati cijelo stvorenje (Rim 8, 19) još uvijek se čeka. Nje-govo Kraljevstvo još nije konačno ostvareno. Kraljevsko će mu dostojanstvo biti potpuno tek kada u svakoj sestri i bratu bude kraljevala ljubav, a cijelo čovječanstvo oslobođeno grije-ha i smrti.

Unatoč tome što nerijetko izgleda kako zlo vlada svijetom, Isus je potvrdio da ono nema zadnju riječ. Čovječanstvo je u jednomu svo-me članu već pokazalo mogućnost biti u cije-losti usklađeno s ljubavlju i voljom Očevom. Sposobno je živjeti puninu vrijednosti ljubavi, solidarnosti i praštanja. Poraz zla je konačan i neminovan. Ističe mu »rok trajanja«. Mi se nalazimo u stanju odbrojavanja vremena. Svjesni smo »milosti Božje koja nam je dana u Kristu Isusu« te radosno kličemo: »Mara-natha, dođi Gospodine Isuse!«.

Slavko Slišković

Čekajući blaženu nadu…Međutim, povijest spasenja ne završava u jaslicama Betlehema. Svođenje adventskog vremena samo na pripravu za svetkovinu Bož-jega rođenja u tijelu osiromašilo bi kršćansku nadu. Unatoč uvriježenom nazivu, razdoblje ljudske povijesti u kojemu živimo nisu godi-ne nakon Krista, nego godine s Kristom. Mi živimo u Kristovo vrijeme! Ono nije beskraj-no trajanje u kome nema iznenađenja i bitnih novosti. Nije ni vječna sadašnjost. Liturgija Crkve podsjeća kako živimo »čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista«. U Simbolu vjere ispovijedamo da će On »opet doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kra-ljevstvu neće biti kraja«. Zato je čitavo vrijeme darovano Crkvi adventsko razdoblje tijekom kojega je povjeren »svakomu svoj posao«.

Evanđelje opisuje Gospodina kao putnika koji je stanovito vrijeme odsutan, aludirajući na njegovu trenutnu tjelesnu nevidljivost. Me-đutim, Krist nas nije napustio, nego je uskr-snućem i ulaskom u slavu Očevu pošao pri-praviti mjesto kako bi nas mogao uzeti k sebi da budemo zauvijek s njime (Iv 14, 3). To će biti njegov slavni dolazak koji u vjeri iščeku-jemo. On je izvjestan, ali ne znamo trenutak ostvarenja. Uvijek se može dogoditi. »Stojim na vratima i kucam« (Otk 3, 20). Stoga kršćan-

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Ulazna: 568.3 Radujem se u Gospodinuili: 763 Zdravo budi, MarijoOtpj. ps.: 572 Pjevajte GospodinuPrinosna: 368 Poslan bi anđel GabrijelPričesna: 351 Božanska Riječi, rođenaHiman (nakon pričesti): 160 ili 161 VeličaZavršna: 600 Zdravo, Djevo čistaili: 371 Raduj se, grade Nazaret

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

8. prosinca 2017.

Bezgrješno začeće Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaRadujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti kao nevjestu, urešenu nakitom.

Iz 61, 10

Darovna molitvaGospodine, milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjeruje-mo, darom svoje milosti una-prijed očuvao od svake ljage: po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 3, 9-15.20Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojega i roda njezina!

Čitanje Knjige PostankaPošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospo-din, Bog: »Gdje si?» – reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa sta-bla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Na trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98,1-4Pripjev: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu

jer učini djela čudesna.Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje Ef 1, 3-6.11-12Izabra nas u njemu prije postanka svijeta.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome. U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu.Riječ Gospodnja.

Zborna molitvaBože, ti si po zaslugama smrti svoga Sina unaprijed oslobodio od svake ljage grijeha začeće Djevice Marije i tako pripravio dostojan stan svome Sinu.Po njezinu zagovoru daj nam da čista srca dođemo k tebi.Po Gospodinu.

22živo vrelo 23

Blagoslovljena među ženama.

Braćo i sestre, Bog je Djevicu Mariju obdario puninom milosti i očuvao ju od svakoga grijeha. Skrušena srca uputimo njemu svoje molitve da i nas obnovi svojom milošću:

1. Marija, Bezgrješna Djevica, slika je tvoje Crkve: daj da zajednica tvojih vjernika, po njezinu primjeru i zagovoru, trajno raste u svetosti života, molimo te.

2. Ti si odabrao Marijinu poniznost za put svoga silaska među ljude: daj da pastiri Crkve budu uvijek poslušni tvomu Duhu te prepoznaju put na koji pozivaš svoj narod, molimo te.

3. Pohodi svjetlom svoga Duhom i naše živote: obnovi nam pouzdanje u tvoju riječ i okrijepi naša nastojanja da svakodnevno živimo dar spasenja, molimo te.

4. Čuvaj naše obitelji u zajedništvu svoje ljubavi: sve roditelje ispuni hrabrošću prihvaćanja dara života i okrijepi ih za radost služenja, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: daruj im mjesto u zajedništvu svojih svetih, molimo te.

Svemogući Bože, ti si dom za svoga Sina pronašao u krilu ponizne i poslušne Djevice Marije. Obnovi u nama sve što je grijehom ranjeno i ispuni nas radošću koja hiti u susret tvome Sinu, Isusu Kristu. Koji živi i kraljuje u vijek vjekova.

MOLITVA VJERNIKA

Pjesma prije evanđelja Lk 1, 28Zdravo Marijo! Milosti puna! Gospodin s tobom!Blagoslovljena ti među ženama!

Evanđelje Lk 1, 26-38Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!

Čitanje svetoga Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kra ljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaSlavno se o tebi zbori, Marijo: iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Popričesna molitva Gospodine, Bože naš! Primljena otajstva neka iscijele u nama rane onoga grijeha od kojega si jedinstveno unaprijed očuvao bezgrješno začeće blažene Marije. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

» Dragi moj pripada meni, a ja njemu«

Bezgrješno začeće Bl. Dj. Marije

V jeroispovijest Marijinoga bezgrješnog začeća uvodi nas u veliko otajstvo Božje milosti. To otajstvo nije započelo tek s Marijom. Ono je prisutno već od samoga stvaranja, od praroditeljâ, tije-

kom cijele povijesti ljudskoga rada, a napose u životu izabranoga, izra-elskoga naroda. Mogli bismo cijelu povijest izraelskoga naroda proma-trati kao pripovijest o velikoj Božjoj milosti. Bog se objavljuje kao Bog milosti u svojemu narodu, a to znači kao Bog koji nije imao potrebe, nije bio dužan biti sa svojim narodom: pomagati mu, oslobađati ga, patiti zbog njega, odnosno svim time pokazivati mu svoju veliku žudnju za njim. Ne, Bog nije imao ni potrebe ni dužnosti ljubiti svoj narod. Ali, Bog je to htio, jer Bog djeluje milosno. Milost označava Božje djelova-nje onkraj potreba i dužnosti. Mi, nažalost, djelujemo, odnosno od nas duh ovoga svijeta želi da djelujemo isključivo prema svojim potrebama i prema svojim dužnostima (dugovima): dajemo onoliko koliko je nama potrebno ili darujemo onoliko koliko smo dužni darovati. Malo kada smo spremni djelovati – u obitelji, svećeničkomu pozivu, poslu, zani-manju – više od svojih potreba i dužnosti. Svijet, naime, prezire milost, jer »da netko daje za ljubav sve što ima u kući, taj bi navukao prijezir na sebe« (Pj 8, 7). Svijet od nas zahtijeva strogu pravednost koja se gotovo uvijek izokreće u bespoštednu borbu za vlastite potrebe i u hladno izvr-šavanje vlastitih dužnosti.

Marijina utroba – Kristov oltarBog nije takav svijet, svijet potreba i dužnosti. Bog je Bog milosti, i to kakve milosti u Isusu Kristu! U Isusu Kristu Bog ide tako daleko u svojoj milosti da se odlučuje spustiti na čovjekovu razinu, želi postati sin jedne zemaljske majke: postati sin poput nas, biti kao zemaljski sin ovisan o zemaljskoj majci, a povrh svega, ljubiti tako intimno i snažno kao što svaki sin ljubi intimno i snažno svoju majku. Bog je zato izabrao Ma-riju da u njoj sinovski ljubi čovjeka, da u svome zemaljskom sinovstvu pokaže svoju veliku milost, svoju neizmjernu ljubav prema čovjeku: u Marijinoj će se utrobi začeti, u Marijinoj utrobi srastati s njom, postajati jedno, primajući od nje tijelo, krv, kisik, život.

Bog već u Marijinoj utrobi postaje jedno s nama, on već Marijinu utrobu shvaća kao oltar na kojem sebe sama predaje, predaje svoj život za nas. Može li se zamisliti veća Božja ljubav od njegova zemaljskog sinovstva u Marijinoj utrobi? Bog je to učinio iz milosti, a ne iz potrebe ili iz dužnosti: »U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.« (1Iv 4, 10). Bog nam u Marijinoj utrobi, kao svojemu olta-ru, otkriva da je istinska ljubav uvijek milost, ona uvijek čini prvi korak, ona prva djeluje, ona ne čeka da osjeti potrebu, da čini samo svoju dužnost. Stoga se danas, na Bezgrješno začeće, slavi Kristova milost u Marijinoj utrobi, milost koja je Marijinu utrobu, bez potrebe i bez dužnosti, očuvala od ljage istočnoga grijeha.

24živo vrelo 25

Marija – punina radosti i razigrana ljubavU Mariji otkrivamo još jednu ljepotu i veli-činu Božje milosti. Kao što nam sâm kazuje, Krist nije došao na svijet zbog pravednika, nego zbog grješnika (Lk 5, 32). To bi već bilo dovoljno za ljepotu i veličinu njegove milosti koja je toliko luda da je okrenuta grješnicima: »Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog po-kaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije.« (Rim 5, 7-8). Štoviše, Bog se više raduje jednoj izgu-bljenoj ovci nego preostalima, njima kojih je devedeset devet, više se raduje jednomu grješ-niku, nego svim pravednicima (Mt 18, 12-14).

Ipak, kad bi Bog bio okružen samo spašenim grješnicima, njegova radost ne bi bila potpuna i savršena, uvijek bi to bila radost zbog grijeha, zbog obraćenja od grijeha. Na neki način i sama ljubav ne bi bila savršena; ona bi bila jedino mi-losrdna ljubav, ljubav spram učinjenih grijeha. Zato Bog čuva Mariju od istočnoga grijeha da njegova radost, njegova ljubav bude potpuna i savršena. Naime, netko tko mi je prirastao srcu, tko pripada samo meni i ja njemu, njega se više ne ljubi (samo) milosrdnom ljubavlju. Tako Bog Mariju izabire zbog sebe, da ona bude njegova i on potpuno njezin: »Dragi moj pripada me-ni, a ja njemu.« (Pj 2, 16). Zato se Bog raduje Mariji zbog nje same, a ne zbog njezina obra-ćenja. On ne ljubi Mariju (samo) milosrdnom ljubavlju, nego onom iskonskom božanskom ljubavlju koja postoji u Bogu prije stvaranja svi-jeta, ljubavlju koju bismo nazvali razigranom, tj. djetinjom, nevinom ljubavlju, a koju nam opisuje Knjiga Izreka: »Bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igraju-ći pred njim sve vrijeme.« (8, 30) Dakle, ako je već ljubav prema nama grješnicima tako velika, ako je radost zbog našega obraćenja tako velika, ako je ona već »milost na milost« (Iv 1, 16), ko-liko li je tek neizmjerna razigrana Božja ljubav prema bezgrješnoj Mariji, koliko tek preobilna Božja radost zbog Marije, »kojoj Dragi pripada, a ona Dragomu«! Veliko je otajstvo Marijina bezgrješnog začeća, veliko otajstvo preobilne Božje radosti i razigrane ljubavi.

Marija – uzrok naše radosti i razigrane ljubaviStoga će uvijek vrijediti za nas, vjernike: Gdje god je Marija, tamo je i velika Božja radost, tamo je njegova razigrana ljubav. Mariju je Isus predao nama da nam bude majka, da bu-de »uzrok naše radosti«, kako molimo u Lau-retanskim litanijama. Kakva čudesna razmje-na! Umjesto ove zemaljske majke, dobili smo Mariju, nebesku majku. Isus je htio da s Ma-rijom smijemo iskusiti tu puninu Božje rado-sti, punine njegove razigrane ljubavi prema nama. Ali vrijedit će također i uvijek: Gdje god je Marija, tamo je velika i naša radost, naša razigrana ljubav. S Marijom smijemo iskusiti i puninu njezine radosti, njezine lju-bavi. Možemo li samo zamisliti kakva je mo-rala biti Marijina radost, radost jednaka onoj božanskoj radosti u Trojedinome Bogu, kako je Marijina ljubav jednaka onoj ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga! Ako je pri Isusovu do-lasku sveti Ivan u utrobi majke poskakivao u velikoj radosti, koliko je tek velika morala biti Marijina radost, jer je u njezinoj utrobi sam Božji Sin! Sada tek malo uviđamo kakvo li je samo veliko dostojanstvo darovano nama, jadnim i nedostojnim grješnicima, u Mariji, Kristovoj i našoj Majci: da se i mi smijemo božanski radovati i božanski ljubiti već sada, ovdje na zemlji.

Bog je Bog milosti, Bog veći od potreba i dužnosti. Zato nemojmo živjeti tek prema svojim potrebama i prema svojim dužno-stima. Slaveći Boga milosti, slaveći Mariju »punu milosti«, i sami budimo osobe milo-sti, mirišimo na Mariju. Ugledajmo se u Ma-riju! S Marijom se zahvalno radujmo velikoj Božjoj radosti zbog nas, radujmo se njegovoj razigranoj ljubavi. S Marijom budimo i sami ‘majke’, osobe koje ‘rađaju’ u drugima milost, život za drugoga, onkraj potreba i dužnosti, a to je život u savršenoj radosti i razigranoj lju-bavi. »Neka Marijina duša bude naša duša da hvalimo Gospodina. Neka Marijin duh bude i naš duh da se radujemo u Gospodinu.« (sv. Ambrozije).

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Ulazna: 339.2 Puče sionski ili: O dođi, Kriste, Spase naš (ŽV 12-2009)Otpj. ps.: 110 Pokaži nam, GospodinePrinosna: 364.2 i 3 Klikujte sada zanosnoPričesna: 353 ili 354 Čuj, jasni glas odjekujeZavršna: 365 Evo, ide čas

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

10. prosinca 2017.

Druga nedjelja došašćaUlazna pjesma Puče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca.

Iz 30, 19.30

Zborna molitvaSvemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu; nebeska mudrost tvoje riječi nek nas uvede u zajedništvo njegove sudbine. Koji s tobom.

Darovna molitvaGospodine, nek nas ponizne molitve i skromni prinosi pomire s tobom: ne možemo se pouzdati u svoje zasluge, priteci nam u pomoć svojom milošću. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 40, 1-5.9-11

Čitanje Knjige proroka IzaijeTješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 85, 9ab-14

Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu,vjernima svojim.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

I Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanje 2Pt 3, 8-14

Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostolaJedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi pri spiju k obraćenju. Kao tat će doći dan Go spodnji u koji će nebesa s trijeskom uminuti, počéla se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobo-žnosti iščekujući i pospješujući dolazak dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena,

26živo vrelo 27

Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze.Nepoznati autor: Ivan Krstitelj propovijeda; katedrala Santa Maria della Scala, Chieri (Torino), početak 15. st.

Bogu, Ocu milosrđa i darivatelju spasenja, povjerimo svoje živote i uputimo mu svoje molitve:

Vodi nas, Gospodine, putem spasenja.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

prodahni ju proročkom snagom i odvažnošću da nepokolebljivo svjedoči evanđelje spasenja te svima bude znak tvoje blizine i ljubavi, molimo te.

2. Za sve kršćane: da, svjesni svoga kršćanskoga poslanja u svijetu, svojom riječju i životom budu svjedoci novoga neba i nove zemlje, molimo te.

3. Za one koji se nalaze u pustinji grijeha: otvori im srca da prime tvoju Riječ i radosno krenu putem obraćenja, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: rasvijetli nam pogled vjere da umijemo prepoznati sve što je u nama grješno i pogubno; obnovi u nama žar vjere i predanja tvomu očinskom vodstvu, molimo te.

5. Braću i sestre koji su preminuli u nadi uskrsnuća primi u radost svoje vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, učini da pustinja što je u nama procvjeta spasenjem te vjernim svjedočenjem tvoje riječi i tvoje ljubavi budemo dostojni zajedništva s tobom u nebeskoj domovini. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas duhovnim jelom. Smjerno te molimo: po sudjelo-vanju u ovom otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti. Po Kristu.

raspasti i počé la, užarena, rastaliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i bes prijekorni, u miru.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 3, 4.6Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze; svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Evanđelje Mk 1, 1-8Poravnite staze Gospodnje.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPočetak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasni-ka svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodi-nu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraće-nja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijeda-jući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devi-nu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I pro-povijedao je: »Nakon mene dolazi jači od me-ne. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

U današnjoj liturgiji Radosna je vijest sažeta u tri riječi: utjeha, strpljenje, početak. U svakoj od tih stvarnosti pro-

govara Božji Duh. »Tješite, tješite moj narod« – tako govori Bog po proroku Izaiji u drugome dijelu njegove knjige, nazvane ‘Knjigom utje-he’. Ta riječ utjehe dolazi nam iz babilonsko-ga sužanjstva izabranoga naroda koji iščekuje oslobođenje i obnovu. Riječ je to upućena na-ma na početku drugoga tjedna priprave za Bo-žić. Nismo naviknuti na riječi utjehe. Svakoga dana zapljusnuti ružnoćom i tjeskobom.

Izvješća o prirodnim nepogodama, uboj-stvima, nasilju, prijevarama, neslozi, o sebič-nostima razne vrste, o nepoštivanju ljudi i stvorenoga svijeta uvlače čovjeka u ocean obe-shrabrenosti u kojemu se ne vidi Bog. Zbilja je tako: tko izbaci iz života Boga, sâm će potonuti i druge utopiti u moru očaja!

Utjeha je tražena poput vode u pustinji; utjeha koja ima snagu prekriti tjeskobe i ne-sigurnosti. Utjeha ljudske prisutnosti i još više utjeha Božjega očitovanja i vidljivosti. Utjeha u kriku ohrabrenja ili utjeha prošaptana u sr-cu. Utjeha je iznenađujuće proroštvo u prosto-ru natopljenom razočaranjem.

Duha Svetoga zovemo Tješiteljem. Nje-mu pjevamo: »Tješitelju tako blag, ti nebeski goste drag«. A gost je dar i istinska utjeha ne

dolazi od čovjeka, nego izvire iz Boga kao dar. Tješite moj narod, obradujte ga darom Božje prisutnosti u vama! Ne ostavite ga prepušte-na zemaljskomu!

Moć glasaU vremenu koje se u liturgijskome slavlju živi kao euharistijski prostor vječnosti, odjekuje riječ jednoga proroka koji je istupio iz mnoš-tva proroka koji su naviještali Božju srdžbu i navijestio poruku nade. Izaija dijeli poniženje izgnanih u Babilon, gleda ruševine, razorenost najsvetijega i moli da nebesa donesu rosu ko-ja će zaliti pravednost i slobodu. U buci jadi-kovke i malodušja pali plamen novih nadanja. Ništa drugo doli glas, ali glas koji je nemoguće zamijeniti s drugim glasovima.

S vrha planine grijeha naroda prorok do-nosi blagu vijest: o Bogu koji oprašta, o kralju i pastiru koji se odriče vlasti, kako bi služio i na prvo mjesto postavio najslabije. Utjeha ni-su samo riječi potpore, nego – ako su riječi – tada i one imaju snagu djelovanja; one su čin, pomoć, zauzetost. Istinska riječ, riječ koja po-staje mojom progovara snagom koja ne posto-ji u ustima drugih, jer nije zaživjela u njihovu srcu. Gdje ti je srce tamo traži riječ utjehe.

Znamo da ne postoji čovjek koji ne treba utjehu. Osjećaji promašenosti, gubitka, bes-

Druga nedjelja došašća

Otajstvo utjehe

MU

DR

OST

CR

KV

E Mnoštvu koje hrli za njim Ivan Krstitelj ja-sno naviješta: »Nakon mene dolazi Jači od

mene« i »On mora rasti, a ja se moram umanjiva-ti«. Naviještanje Boga uvijek vodi kroz priznanje vlastite malenosti, kroz iskustvo služenja, kroz otvaranje prostora Njemu. Njega istinski spozna-jemo u mjeri u kojoj se oslobodimo samih sebe, planova koji su stvarani bez Njega. Ta oslobođe-nost otvara oči i da iznova vidimo sebe u njegovu svjetlu, u jedinoj istinskoj spoznaji. Došašće je vrijeme oslobađanja vremena za Boga.

Zrnje…»Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spuste.« Prorokov poziv tiče se naših »dolinâ«, »prazninâ« koje oslikavaju grijeh propusta – u molitvi, u djelima ljubavi, u izvršavanju zadaća i dužnosti… Gore i bre-žuljci, pak, slike su naše oholosti koja priječi g ledati prijeko, onkraj ove ograničene i prola-zne zbilje. Samo poniznost stvara prostor ra-dosti pred Onim koji dolazi. Obraćenje, stoga, nije tek »okretanje života« i novi početak; ono je zahvat u život, rez koji otklanja rane grijeha i navezanost na svijet.

28živo vrelo 29

pomoćnosti i beskorisnosti, izdaja, nedovoljne snage i nedovoljne vjere oslabljuju nas; lome sposobnost izdržljivosti. Zato utjeha u biblij-skome smislu nije ublažavanje neke boli, nego obnova vjere, učvršćivanje temelja. I Krist, na-kon što je posvema dijelio našu ljudskost, daje nam prvi dar – Tješitelja (usp. Iv 14, 16).

Utjeha je prisutnost koja nas oslobađa od naše izoliranosti; koja se ugrađuje u našu sa-moću, da bi se rodilo zajedništvo. Potrebna nam je riječ utjehe koja nas oslobađa od naših suptilnih robovanja. Crkva je prostor u koje-mu se izgrađuje glas utjehe i gdje je nepresuš-no vrelo utjehe, sposobno nositi proročki po-ziv, bez obzira na našu grješnost i krhkost. U Crkvi živimo Božju strpljivost s nama ljudima. Strpljenje je prostor u kojemu nastaje novost. Iščekivati Krista koji dolazi znači u vjeri biti miran, jer je njegov dolazak siguran, ali jed-nako tako biti radosno nemiran, jer je svaki Božji dolazak novost i iznenađenje; svako je evanđelje početak.

Duhom uronjeni u GlasEvanđelist Marko govori o arhé, o početku koji je nalik novomu Stvaranju. To je velika utjeha Kristove radosti. Krist je smješten na početak; on je prijelomna točka za stari svijet i za staru tjeskobu. S Kristom u našim životima sve počinje iznova. Zbog toga slika pustinje kao praznina koja se otvara punini; odsutnost otvorena prisutnosti; tamo gdje je vladala šut-nja i tišina odzvanja glas; u zebnji grijeha rađa se radost opraštanja. Tamo gdje se činilo da

je dovoljna voda Ivana Krstitelja, progovara krštenje Duhom Svetim. Ne samo čišćenje mi-losrđem, nego prožetost Bogom.

U danima došašća sve treperi od radosti. I bez obzira kakve bile okolnosti u kojima ži-vimo, Bog vraća radost. Naš je poziv navije-štati Boga radosti, a ne Boga straha. Razdire nebesa ne da bismo potonuli u svome grijehu i krivnji, nego podigli glave i vidjeli otvoreno nebo. I svatko tko naviješta kršćanstvo kao tjeskobu i pokušava unijeti u čovjeka malo-dušnost i nemir, ne propovijeda Boga Isusa Krista. Bog postaje čovjekom da bi pomirio i spasio, oživio i darovao vječnost.

U ušima posebno odzvanja riječ: »Svako će tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govori-la.« Predivan proročki izrijek koji ne kaže da će svatko čuti, nego da će svatko vidjeti Božju riječ. I naš glas postaje očitovanjem; naša oso-ba postaje znakom; naša vjera kojom svjedo-čimo Riječ dobiva tijelo i postaje utjehom koja se ne može previdjeti. Ne tješimo mi, već Bog, no Bog je htio nas, da bi on mogao tješiti. Po-trebni smo mu mi, da bi ljude gledao utješnim pogledom, da bi našim rukama prenio dodir utjehe i našim riječima utjehu odjenuo u svoju riječ. Sveti Pavao piše Korinćanima: »Blago-slovljen… Otac milosrđa i Bog svake/cjelovite utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog!«, a Solunjane poziva: »Tješite se uzajamno.« Kao da preriče Isusovu zapovijed: Ljubite jedni druge. Budite bližnji jedni drugima.

Ivan Krstitelj naviješta krštenje Duhom Svetim, onim čijom je snagom rođena i vođe-na Crkva. Duha Svetoga zovemo Parakletos i to grčko ime prevodimo imenima Branitelj i Tješitelj, a doslovno značenje je bliže onomu što znači riječ ‘pratitelj’, onaj koji je zazvan da bude blizu; da ne dopusti glasu da se ne čuje, koraku da posrne, rukama da se umore, srcu da prestane ljubiti.

A došašće jest vrijeme Duha Svetoga, vrije-me utjehe ko je smo i mi nositelji, makar živjeli i trenutke neutješnosti.

Ivan Šaško

William Congdon: »Evo Jaganjca Božjega«, 1961.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 340.1 Radujte se u Gospodinu ili: 364 Klikujte sada zanosnoOtpj. ps.: 347 Duša moja kliče (strofe: 1.- 4.,7.- 8.) ili: Duša moja kliče (ŽV 12-2008)Prinosna: 362.3 Padaj s neba ili: 349 K tebi, GospodePričesna: 350.2 Evo Boga našega ili www.hilp.hr ili: 361 Raduj se, neboZavršna: Sav svijete pjevaj veselo (ŽV 12-2007)

Darovna molitvaGospodine, daj da ti neprestano prikazujemo žrtvu svoga predanja: mi obnavljamo Kristovo otajstvo da tvoje spasenje u nama snažno djeluje. Po Kristu.

17. prosinca 2017.

Treća nedjelja došašćaUlazna pjesma Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!Gospodin je blizu!

Fil 4, 4-5

Zborna molitvaBože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo svečanom službom hvale. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 61, 1-2a.10-11Radujem se u Gospodinu, radujem.

Čitanje Knjige proroka IzaijeDuh Gospodnji na meni je,jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima,iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje;proglasiti godinu milosti Gospodnje.Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao ženik kad sebi vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom. Jer kao što zemlja tjera svoje klice, kao što vrt niknuti daje sjemenju, tako će Gospodin Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.Riječ Gospodnja.

Otpjevna pjesma Lk 1, 46-50.53-54Pripjev: Duša moja kliče u Bogu mojemu.

Veliča duša moja Gospodina,klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,što pogleda na neznatnost službenice svoje:odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,sveto je ime njegovo!Od koljena do koljena dobrota je njegovanad onima što se njega boje.

Gladne napuni dobrima,a bogate otpusti prazne.Prihvati Izraela, slugu svoga,kako obeća ocima našim.

Drugo čitanje 1Sol 5, 16-24Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za do lazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iz 61, 1Duh Gospodnji na meni je, blagovjesnikom biti ubogima posla me.

30živo vrelo 31

MOLITVA VJERNIKA

Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi.

Braćo i sestre, Božja nas riječ poziva na obraćenje i tako u nama pripravlja put obećanom spasenju. S pouzdanjem u Božju dobrotu izrecimo mu svoje molitve:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: okrijepi ju svojim

Duhom da po zajedništvu molitve, po radosnoj nadi i djelatnoj ljubavi uvijek nosi svjedočanstvo tvoga spasenja i tvoje blizine svakom čovjeku, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: daj da proročkom snagom budu glasnici Istine evanđelja i mudri voditelji tvoga naroda, te sva Crkva bude vjerna slika tvoga Kraljevstva, molimo te.

3. Za sve kojima je povjerena odgovornost u upravljanju narodima i briga za opće dobro: rasvijetli ih da budu graditelji mira koji ti daruješ, a sav svijet upravi na put tvoje pravednosti i zajedništva, molimo te.

4. Za braću i sestre koja trpe u siromaštvu i nevoljama života: ti im budi radost i utjeha, a u svima nama probudi snagu ljubavi i radosne brige za sve koji su potrebiti pomoći i blizine, molimo te.

5. Za nas okupljene na ovome slavlju: oslobodi nas od sve ga što nas udaljuje od tebe; daruj mudro i otvoreno srce da prepoznamo milost ovoga svetog vremena te naš život bude dostojan dom Kristu koji dolazi, molimo te.

Oče nebeski, ti nas ne prestaješ darivati svojom dobrotom. Daj, molimo te, da sve dobro koje si u nas pohranio urodi plodom ljubavi i dobrih djela kako bi naši životi postali put kojim dolaziš i uspostavljaš svoje kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaRecite preplašenimsrcima: »Budite jaki,ne bojte se! Evo Boga našega, dolazi da nas spasi!«

Usp. Iz 35, 4

Popričesna molitva Gospodine, utječemo se tvojoj dobroti: po ovoj svetoj gozbi očisti nasod grijeha i pripravi nam duh za buduće blagdane. Po Kristu.

Evanđelje Iv 1, 6-8.19-28Među vama stoji koga vi ne poznate.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgo-vori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:

»Ja sam glas koji viče u pustinji:’Poravnite put Gospodnji!’– kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihva-tiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti re-menje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Ivanovo evanđelje predstavlja Ivana Krsti-telja kao Isusova svjedoka. Njegov identi-tet potpuno uranja u svjedočanstvo o Isu-

su. On sâm nije svjetlo. On svjedoči za svjetlo. Njegova je uloga pomoći drugima da prepo-znaju Isusa kao svjetlo koje dolazi na svijet. Krštenje kojim krsti služi istoj ulozi: pokaziva-nju i upoznavanju Isusa koga još ne poznaju. On je tu među njima, ali nitko u njemu ne pre-poznaje utjelovljeni dolazak Boga među ljude. Ivan im treba olakšati prepoznavanje i pomo-ći im da se otvore i prihvate Isusa. Evanđelist nam najprije kaže koja je uloga Ivana Krstite-lja i kako je poslan od Boga da svi vjeruju po njemu. Potom opisuje Ivanovo svjedočanstvo.

Ivanovo otkrivanje IsusaIz Jeruzalema su Ivanu na Jordan došli sve-ćenici i leviti s pitanjem »Tko si ti?« (Iv 1, 19). Drugi su dolazili slušati ga, a mnogi su silazili u Jordan i dopuštali da ih Ivan krsti. Svećenici i leviti ne svraćaju pozornost na ono što Ivan govori i čini, nego na njega samoga. Tko je on? Ivan je u njihovome naoko jednostavnom pita-nju prepoznao kako ono nije bez pozadine. Oni ga ne pitaju jednostavno tko je on. Oni dolaze sa

sumnjom da bi on samoga sebe mogao shvatiti kao Krista. Ivan dobro čuje neizrečenu sumnju, pa zato ne odgovara tko je, nego tko nije. Kaže da nije Krist. On nema nikakvih pretenzija na mesijansku ulogu. Opažamo, osim ovoga, kako se pitanje identiteta kristalizira u trenutku ka-da znamo tko nismo. Identitet se pokazuje kroz proces razlikovanja i razlučivanja.

Iz Jeruzalema dolaze još dvije ponude. Ivan i na pitanje je li on Ilija, odgovara niječ-no. Razlog je isti. Ivan je svjedok Isusa Mesije. Opažamo kako se pitanje identiteta može rje-šavati ne samo iz nutarnje svijesti o samome sebi i svome poslanju, nego se može birati i kao odgovor na ponude koje dolaze izvana. Svijet uvijek ima spremne uloge koje nudi po-jedincima da u njih uđu. Ivan pokazuje kako identitet nije ono što mi drugi nude da budem. To je razlog zašto i na sljedeću ponudu odgo-vara niječno. Nije ni prorok.

Ivan je dao tri niječna odgovora. U sva tri je odbio ponudu koja mu je došla iz Jeruzalema. Prva i najvažnija nije izrečena izravno, nego prikriveno. Druge dvije su vrlo jasne. No, Ivan za sebe kaže da nije ni Krist, ni Ilija, ni prorok.

Time se uvodi i pitanje tko je. Ono je bilo prvo pitanje koje su mu postavili svećenici i le-viti. No, sada je to pitanje očišćeno od neizre-čenih primjesa. Sada je pitanje sasvim čisto.

Treća nedjelja došašća

Tko si ti?

MU

DR

OST

CR

KV

E

Stjepan Skoko: Ivan Krstitelj, 2010; crkva sv. Jure, Vir kod Posušja.

32živo vrelo 33

Pustinja je mjesto gladi, žeđi i duhovne borbe. Od životne je važnosti povući se u pustinju

kako bismo se borili protiv strahovlade svijeta ispunjena idolima, (…) svijeta koji bježi od Boga utječući se buci. Ovomu modernom svijetu treba pomoći da iskusi pustinju. U njoj se uči držanje od-maka od dnevnih događaja. Tako bismo izbjegavali buku i površnost. Pustinja je prostor Apsolutnoga, prostor slobode. Nije slučajno što je pustinja mjesto u kojem se rodio monoteizma. Pustinja je jedno-božačka, ona nas zaštićuje od množine idola koje proizvodi čovjek. U tom smislu, pustinja je prostor milosti. Odmaknut od svojih zauzetosti, čovjek u njoj susreće svoga Stvoritelja i svoga Boga.

ROBERT SARAH, Snaga tišine, misao 103.

Postavljajući pitanja Ivanu svećenici i leviti rekli su sve o sebi i o onima koji su ih poslali iz Jeruzalema. Njihova je sumnja bila da bi se Ivan mogao predstavljati kao Krist, kao Ilija ili možda neki prorok. Sve su njihove sumnje bile neutemeljene. No, njih će dočekati nešto s čime nisu računali. Propitujući se tko je Ivan, doznat će ne samo tko on nije i tko on jest, nego i ono najvažnije: koga on naviješta i za koga svjedoči. Tako će Ivanovo svjedočanstvo o Isusu već od prvoga trenutka Isusova izlaska u javnost doprijeti do samog središta religio-znoga života, do Jeruzalema i Hrama.

Glas u pustinjiŠto Ivan kaže o samome sebi? Kaže da je glas koji viče u pustinji. To su riječi proroka Izaije. Ivan se vidi u riječima koje su mu prethodile. Sebe i svoje poslanje ne prepoznaje u onome što drugi misle njemu. Vidi se u Božjoj riječi. Ona je dav-no došla na svijet, ali se sada u njemu ispunja. Na sličan će način i Isus govoriti o sebi. Vidjet će sebe i svoje poslanje u riječima proroka Izaije.

Ivan se prepoznaje u glasu. U trenutku ka-da je bio začet, njegov je otac bio bez glasa. Ni-je li ovo način da se kaže kako njegov identitet ne samo da nije ono što mu drugi nude, pa ni ono što je dobio od svojih roditelja, nego ono što dolazi iz odnosa s Bogom? Nije li to upu-

ta da se identitet inače puno jasnije i na puno snažniji način otkriva u odnosu s Božjom ri-ječju, negoli u bilo kojemu drugom odnosu?

Sljedeće pitanje koje među izaslanicima iz Jeruzalema postavljaju farizeji odnosi se na ono što Ivan čini, na krštenje. Koji je smisao krštenja ako je krstitelj samo glas? Ne bi li kr-štenje trebalo biti novi početak? Ivanov je od-govor sasvim u skladu s njegovim identitetom i njegovim poslanjem. On krsti samo vodom. I njegovo krštenje služi da ljudi prepoznaju onoga koji je već tu, ali kao nevidljiv. On je tu, a ljudi ga ne poznaju. Ivan će svojim dje-lovanjem uputiti na njega. On dolazi iza njega i Ivanova se uloga sastoji u pripremi puta za njegov dolazak. Razlika među njima toliko je velika da Ivan smatra kako nije dostojan niti odriješiti remenje na Isusovoj obući.

Ovime je razgovor Ivana i izaslanika iz Je-ruzalema završen. Susreli su Ivana, doznali tko nije i kako sebe shvaća i čuli o Isusu. No Isusa nisu ni susreli niti upoznali. Njihova je pozornost bila usmjerena samo na Ivana. U njima se nije probudila želja da upoznaju onoga koga ne poznaju. Njihova je zadaća bila ispitati Ivana. Obavljena posla vratit će se u Jeruzalem. Isus će svoje djelovanje početi na mjestu gdje je Ivan krstio, a ne u Jeruzalemu.

Kada se kao vjernici nedjelom saberemo oko euharistijskoga stola, tada neposredno prije pričesti svećenik podiže hostiju i izgova-ra Ivanove riječi: Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. (Iv 1, 29). Tim se rije-čima nastavlja prepoznavanje prisutnog Isu-sa. Tu je među nama, ali ga ne poznajemo sve dok nas u njegovu prisutnost ne uvede jasnoća Krstiteljeva glasa. Ivanovo poslanje da glasom pripremi put Isusu živi u liturgiji. Susrećući se s Ivanovom jasnoćom o samome sebi i svome poslanju i mi vjernici osjetimo se ponukanima da sebe, svoj život i svoje poslanje jasnije pro-matramo iz od nosa s Božjom riječju i s prisut-nim Isusom te bivamo osnaženi da od sebe ot-klonimo ponude uloga i identiteta koji dolaze od svijeta, iz ‘centara moći’ ili iz nepozornosti na prisutnoga, a nespoznatoga Isusa.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJA

34

24. prosinca 2017.

Četvrta nedjelja došašćaUlazna pjesma Rosite, nebesa, odozgor, i oblaci, daždite Pravednika! Neka se rastvori zemljada procvjeta Spasiteljem!

Iz 45, 8

Zborna molitvaGospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovlje-nje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošću i mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Sam 7, 1-5.8b-12.14a.16Kraljevstvo Davidovo trajat će dovijeka pred licem Gospodnjim.

Čitanje Druge knjige o SamueluKad se David kralj nastanio u svojem dvoru, a Gospodin mu pribavio mir od svih njego-vih neprijatelja uokolo, reče kralj proroku Na-tanu: »Pogledaj! Ja, evo, stanujem u dvoru od cedro vine, a kovčeg Božji stoji pod šato-rom.« A Natan odgovori kralju: »Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom.« Ali još iste noći dođe Natanu ova riječ Go-spo dnja: »Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovo govori Gospodin: ’Zar ti da mi gradiš kuću da u njoj prebivam? Ja sam te uzeo s paš-njaka, od ovaca i koza, da budeš knez nad narodom mojim Izraelom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom. Ja ću ti pribaviti veliko ime, kao što je ime velikanâ na zem-lji. Ja ću odrediti mjesto narodu svojem Izra-elu, posadit ću ga da na njemu prebiva i da više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije, onda kad sam odredio suce nad svojim izraelskim narodom. Ja ću mu pribaviti mir od svih njegovih neprijatelja. Gospodin će te učiniti velikim. Gospodin će ti podići dom. I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvr-dit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 89, 2-5.27 i 29 Pripjev: O ljubavi tvojoj, Gospodine,

pjevat ću dovijeka.O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka,od pokoljenja do pokoljenjausta će moja obznanjivati tvoju vjernost.Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!«U nebu utemelji vjernost svoju.

»Savez sklopih s izabranikom svojim,zakleh se Davidu, sluzi svome:tvoje potomstvo održat ću dovijeka,za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.«

On će me zvati: Oče moj!Bože moj i hridi spasa mojega.Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svojui savez svoj vjeran.

Drugo čitanje Rim 16, 25-27Otajstvo drevnim vremenima prešućeno.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Onomu koji vas može učvrstiti – po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru – jedinomu mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 1, 38Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.

Darovna molitvaGospodine, svojim si Duhomu krilu blažene Djevice Marije sazdao čovještvo svoga Sina.Molimo te, tim istim Duhom posveti i darove na našem oltaru. Po Kristu.

34živo vrelo 35

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 339.3 ili 341 Rosite nebesa ili: 362 Padaj s nebaOtpj. ps.: 348 O ljubavi tvojoj (strofe: 1.,2. i 4.)Prinosna: 368 Poslan bi anđel Gabriel Pričesna: 355 Riječ spasenja ili: 770 Kog zemlja, moreZavršna: 599 Zdravo budi, Marijo ili: 373-374 O rumena zoro jasna

Marijo, našla si milost kod Boga.Psaltir iz Sankt Peterburga; Parker Library. Sveučilišta Cambridge, UK.

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, svoje molitve uputimo Kristu Gospodinu, koji je u krilu Djevice postao čovjekom i nas učinio svojim hramom. Molimo zajedno:

Dođi, Gospodine Isuse!1. Za Crkvu koja iščekuje tvoj dolazak: ispuni ju

pouzdanjem u tvoju riječ da umije prepoznati ljepotu Evanđelja te svojom prisutnošću u svijetu bude graditeljica tvoga mira i nositeljica ljubavi koja pobjeđuje svaku nepravdu, molimo te.

2. Za braću i sestre kojima trpljenje, siromaštvo i osamljenost oduzimaju radost življenja: pohodi ih svojim mirom, a nas nadahni da u njima i u svim potrebitima prepoznamo tvoje lice, molimo te.

3. Za sve koji su pritisnuti teretom grijeha i za sve koji žive u tami nepoznavanja tebe: potakni ih da se otvore milosnoj snazi tvoga dolaska te iskuse radost tvoga spasenja, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: daj da svi njezini članovu osjete radost pripadnosti tvojoj Crkvi te u zajedništvu vjere otkrivaju put na koji ih zoveš, molimo te.

5. Pohodi, Gospodine, naše obitelji: daj da uvijek budemo otvoreni za tvoju riječ kako bi se među nama obnovilo povjerenje, porasla ljubav i procvala ljepota služenja, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim molitvama izrekli smo otvorenost srca tvomu dolasku. Čuvaj u nama duh trajne i pouzdane molitve da uvijek osjećamo novost života koju si nam darovao svojim utjelovljenjem. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Evanđelje Lk 1, 26-38Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici za-ručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Go-spodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta na šla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Go-spodin Bog dati prijestolje Davida, oca nje-gova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnje-ga osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospo dnje, neka mi bude po tvo-joj riječi!« I anđeo otiđe od nje.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel – S nama Bog!

Iz 7, 14

Popričesna molitva Svemogući Bože, u ovoj smo pričesti primili jamstvo vje- čnog otkupljenja. Molimo te: s blizinom božićnih blag dana nek raste i naša spremnost da dostojno slavimo otajstvo rođenja tvoga Sina. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Sveto pismo puno je primjera koji poka-zuju kako Bog odgaja svoje izabranike kojima njihova posebna uloga u povijesti

spasenja ne dokida ljudske slabosti i potrebu za stalnim rastom u vjeri. Tako i svoga mi-ljenika Davida Bog stalno ispravlja i upućuje na pravi put, kako smo čuli u prvome čitanju. Kad je kralj David rekao proroku Natanu kako namjerava umjesto Šatora sagraditi Božjem kovčegu zidani hram, prorok mu je najprije odgovorio: »Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom.« Bile su to riječi koje je prorok Natan rekao na temelju dotadašnjega iskustva. Bog je već više puta pokazao svoju naklonost prema Davidu, pa je bilo logično za-ključiti da će se Bogu svidjeti i ta Davidova na-kana. Tako je Natan Davidu odmah dao svoj, ali ne i Božji, odgovor. Iste noći, nakon susreta

s Davidom, Natanu se javlja Bog i preko njega šalje Davidu svoju poruku. Ukratko, David ne može Bogu sagraditi dom. Stvari stoje potpu-no drukčije. Ne podiže David dom Bogu, nego Bog Davidu.

Od rukotvorenoga do Nerukotvorenoga hrama Davidova nakana da sagradi hram proizlazi iz njegove nelagodnosti što mu je dvor veći i ukrašeniji od Božjega šatora, ali ima i prizvuk trijumfalističkoga čina kojim obilježava uspo-stavu svoje vlasti i postizanje mira na granica-ma kraljevstva. Takva motivacija nije savrše-na, ali je Davidova nakana savršena prigoda za pouku o pravome mjestu Božjega prebivali-šta. U Božjoj objavi Natanu govor o podizanju Božjega i Davidova doma riječ po riječ prelazi u obećanje o podizanju Davidova potomka koji će biti Božji sin.

Tijek povijesti u kojoj su se jedan za drugim nizali dobri i loši kraljevi na Davidovu prije-stolju i u kojoj je Davidov sin Salomon sazidao hram koji se rušio, gradio i rušio, usmjerio je razumijevanje Božjega obećanja Davidu na lik Mesije – Krista – o kojem prorokovahu svi pro-roci i Zakon do Ivana (usp. Lk 16, 16; Mt 11, 13).

Posebnost navještaja Kristova dolaska jest i u tome što nije naviješten samo njegov dolazak, nego i dolazak njegova preteče. Evanđelist Luka opširno pripovijeda o naviještaju rođenja i o sa-mome rođenju Ivana Krstitelja. U oba događaja istaknutu ulogu ima njegov otac Zaharija. On je također jedan od biblijskih likova koje Bog strpljivo odgaja. Od pravednoga i pohvalnoga vršitelja Zakona – što ga ipak nije dovelo do stupnja vjere u kojem će bez traženja dodatno-ga znaka povjerovati anđelu Božjemu – Zaha-rija se kroz Božju školu šutnje razvija u čovjeka koji prorokuje ispunjen Duhom Svetim. U hva-lospjevu, koji je izgovorio na dan kada je svima objavljeno ime njegova novorođenog sina Iva-na, Zaharija blagoslivlje Boga Izraelova jer on ispunja svoja obećanja i »podiže snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega«.

Četvrta nedjelja došašća

Novi Božji hram

Đuro Seder: Susret anđela i Djevice Marije.

36živo vrelo 37

Biti hram Gospodinu U Zaharijinu hvalospjevu isprepliću se sjeća-nja na Božja obećanja po prorocima i njihovo ispunjenje koje se događa upravo u rođenju Isusova preteče. Stoga se nakon pohvale Bogu koji se sjetio Saveza i zakletve kojom se zakleo Abrahamu, Zaharija obraća svomu sinu Ivanu. Naziva ga »djetetom koje će se zvati prorok Svevišnjega«. Svi proroci, bez obzira na život-nu dob, u trenutku poziva osjete da su pozva-ni već od majčine utrobe, ali je Ivanov slučaj među prorocima ipak jedinstven. Njegov poziv naviješten je i prije njegova rođenja, a njego-vo poslanje poznato je i prije njegova javnoga nastupa. Čitavim svojim životom, od začeća do mučeničke smrti, Ivan Krstitelj naviješta Krista. Pripravlja mu putove i tako pruža spo-znaju spasenja Božjemu narodu. Ivan je čovjek potpuno spreman za Boga koji dolazi u Kristu.

Krist kojega naviješta Ivan u Zaharijinu hvalospjevu slikovito je nazvan Mladim sun-cem koje nas pohađa s visine. Ta slika ne od-govara opažanju ljudskoga oka. Kad ugledamo mlado sunce na istoku, vidimo kako se ono pe-nje iz nizine u visinu, a ovdje Zaharija govori o Mladom suncu koje silazi s visine »da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj«.

Prema svjedočanstvu Svetoga pisma tim silaskom Mladoga sunca s visine plan Božjega

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

Marija odgovara na Božju ponudu rekavši: »Evo službenice Gospodnje«. Ne kaže: »Ma, ovoga ću puta izvršiti Božju vo-

lju, stavit ću se na raspolaganje, a onda ću vidjeti…« Ne. Njezino je »da« potpuno, posvemašnje, za cijeli život, bezuvjetno. Pa kao što je iskonsko »ne« čovjeku zatvorilo prolaz do Boga, tako je Marijino »da« Bogu otvorilo put među nas. To je najvažnije »da« u povijesti, ponizno »da« koje izokreće iskonsko oholo »ne«, vjerno »da« koje liječi neposluh, raspoloživo »da« koje ruši sebičnost grijeha. I za svakoga od nas postoji povijest spasenja sazdana od »da« i »ne«. Međutim, ponekad smo stručnjaci za polovična »da«: izvrsno hinimo da ne znamo što bi Bog htio i što nam savjest nalaže. (…) Ta nas lukavština udaljava od onoga »da«, udaljava nas od Boga i vodi onomu »ne«, grješnomu »ne« ili onomu »ne« osrednjosti.

PAPA FRANJO, Oče naš, 51.

Marija djevica je začela po Duhu Svetome. Biti djevicom u izraelskome narodu bilo je hvaljeno kao krjepost, ali ostati djevicom značilo je biti napušten od Boga, prezren, odbačen, beživotan, neplodan… Zato Marija Djevica, premda sama bez grijeha, očituje Božju veličinu i snagu njegove ljubavi koja sve usahlo i smrtno preobražava u život. U Marijinu djevičanstvu slavimo Božju blizinu ljudskoj slabosti i nemoći. To je okrjepa nade i nama u našoj slabosti, usahlosti, nemoći. Pred njim, koji je Život, ništa ne može ostati bez ploda.

prebivanja među ljudima biva dovršen. Kada je, nakon izlaska iz egipatskoga ropstva, na Sinaju podignut Šator sastanka, »Gospodino-va slava ispunila je Prebivalište« (Izl 40, 34). Slava Gospodinova ispunila je kasnije hram što ga je podigao Davidov sin Salomon (1Kr 8, 10-12). Slava Gospodinova vraća se i u obnovljeni hram podignut nakon babilonskoga sužanjstva (Ez 43, 4-5). No, pohodom Mladoga sunca me-đu ljude silazi nerukotvoreni hram, koji Bog podiže među ljudima. On Božjom slavom ne ispunja samo jedno mjesto, nego čitav svijet.

Pa ipak, ona Davidova početna nakana da Bogu sagradi dom nije bila besmislena i nepotrebna. Nelagodnost zbog toga što živi u dvoru od cedrovine, dok kovčeg Božji stoji pod šatorom, potakla ga je da se potrudi pružiti Bogu dostojnije prebivalište među ljudima. To ima i moralnu poruku. Premda su njego-va shvaćanja Božjega prebivališta bila ograni-čena, Davidova gotovo djetinja želja da Bogu podigne ljepši dom na zemlji, postupno nam je otkrila da Bog doista prebiva među ljudima u Isusu Kristu. Svaka naša želja i trud da Bo-gu načinimo što ljepši dom među nama čini i naš život još ljepšim i uklapa se u ono na što nas proročkim navještajem pozivaju i proro-ci, i Zakon, i Ivan, i sami Krist: da svi živimo zajedno s Bogom koji je s nama.

Domagoj Runje

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Molitva pred Iščekivanim

Stojimo Gospodine na pragu vječnosti,u vremenu rasvijetljenu tvojom prisutnošću,ali još uvijek slijepi da bismo te vidjeli,nemoćni da bismo te susreli u trenutcima koji se izmjenjujui u licima ljudi po kojima nas pohađaš.Još smo zapretani u vrijeme. Brojimo trenutke, a ne vidimo da ih ti nižeš na nit životašto tiho uvire u tvoju vječnost.Razdijeljeni smo u vremenu, ne živimo život nego njegove trenutke,razbijene i nepovezane, raspršene,jer svemu želimo dati vrijeme, dostatno vrijeme,ali samo vremenu ne umijemo dati vremena.Zbog toga smo uvijek negdje drugdjei uvijek između trenutaka koje želimo i spunitisvojim zadaćama, dužnostima, brigama.I dogodi se da smo ispunili sve trenutke,a da život ostane prazan, nedodirnut,jer smo slutili da možemo gospodariti vremenomzaboravljajući njegovu darovanost.

Tvojim silaskom u vrijemesve je, Gospodine, obasjano ljepotom tvoje prisutnosti.Naši su životi u tvojim rukama postali niti na koje nižeš trenutke, naša djela i naša htijenja,ali i sve milosti i susrete, svu blizinu ljudi i njihove poglede, kako bi sve, pročišćeno i oplemenjeno,u tebi našlo ispunjenje i zidalo svetost života, iz trenutka u trenutak – tiho, kako pristaje vječnosti.

38živo vrelo 39

Ne dopusti, Gospodine, da budemo odsutni iz tvoje prisutnosti.Pročisti nam nakane i htijenja da nas ništa ne udaljuje od tebe,i da ništa ne ugasi radost iščekivanja susreta s tobom– jer čiste nakane obznanjuju tvoju prisutnost.

Čuvaj naša srca poniznima i otvorenima za tvoju riječ, posijanu za svjedočanstvo našim bližnjima;pa i kada trnje grijeha ne dopusti zreloga plodačuvaj nas u mudrosti tišine– jer tišina i poučljivost pred Riječju obznanjuju tvoju prisutnost.

Prodahni svojom ljubavlju naše odnose:ukloni zavisti i nadmetanja, prijepore i podmetanja, sve laži i osude, kriva gledanja i ogovaranja;vrati zajedništvo gdje je zavladalo otuđenje a u srca utisni radost koja se raduje radosti drugih – jer ljepota ljubavi obznanjuje tvoju prisutnost.

Gospodine, Iščekivani, Prisutni,koji silaziš k nama, u nas, u tijelo, u utrobu čovještva i u tamu smrti,da nam budeš blizu, sasvim blizu,daj da uvijek, u svakome trenutkukušam snagu tvoje prisutnostii ne dopusti da te ikad prestanem iščekivati, Bože prisutni.Ne dopusti da me moja odsutnost odvede daleko od tvoje prisutnosti,Bože iščekivani.

Amen.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Zašto poljubac evanđelistaru?

Navještaj Božje riječi u liturgiji Crkve čin je u kojemu liturgijska zajednica prepoznaje Kristovu prisutnost: po navještaju riječi sâm Bog govori okupljenom narodu (SC, 7). Taj susret s Kristom ne ostvaruje se samo slušanjem. Budući da se radi o zbilji otajstvenoga susreta, liturgija je razvila obrednost susreta: svećenik prije navješta-ja tiho izgovara pripravnu molitvu; procesija prije evanđelja govori o Kristovu mesijanskom i objavi-teljskom dolasku u zajednicu; zajednica ‘dočekuje’ Krista stojeći; radosna pjesma Aleluja (iubilus), svijeće i miomirisni kâd, kao i poklici nakon navje-štaja evanđelja (Riječ Gospodnja – Slava tebi, Kri-ste), imaju zadaću očitovati vjeru i radosnu hvalu Crkve pred »U-Riječi-Prisutnim«. Nizu znakova kojima zajednica ispovijeda vjeru u Kristovu pri-sutnost pridružujemo i đakonov/svećenikov polju-bac evanđelistara nakon navještaja evanđelja.

Prethodnicu te geste nalazimo u staroza-vjetnoj sinagogalnoj praksi ljubljenja svitaka Zakona nakon njihova navještaja na subotnjim okupljanjima. Kršćanska je liturgija u navješta-ju svetih Pisama posebnu pozornost poklanjala navještaju evanđelja. Stoga je Knjiga evanđeljâ stoljećima bila izrađivana s posebnim marom: pergamene su bile urešene minijaturama i inici-jalima, a korice, koje su redovito nosile reljefni lik Krista u slavi, bile su urešene najdragocje-nijim materijalima, zlatom i dragim kamenjem. Htjelo se na ‘vidljiv’ način pokazati vjeru da je navještaj evanđelja u punome smislu celebra-tio Verbi, slavlje Riječi koja uprisutnjuje Krista. Toj dinamici obrednosti pridružen je i poljubac evanđelistaru. Gesta je nekoć bila u toj mjeri prepoznavana kao čin vjere i poklonstva da su, kako svjedoče Ordines Romani iz 8. st., evanđe-listar ljubili svi nazočni svećenici, a ne samo na-vjestitelj. U sjevernim krajevima Europe gesta je bila proširena na cijelu zajednicu vjernika: svi, i klerici i laici, poljupcem su nakon navje-štaja evanđelja iskazivali poklonstvo pred Kri-

stom. U koptskome obredu još je i danas tako. Od 13. stoljeća u rimskoj liturgiji gesta počinje značenjski blijedjeti tako da je nakon tridentske obnove (16. st.) ona pridržana samo svećeniku navjestitelju evanđelja, a uskraćena đakonu kad on naviješta evanđelje. Prema danas važećim uredbama evanđelistar ljubi navjestitelj (đakon ili svećenik), a ako slavlju predsjeda biskup, evanđelistar se donosi biskupu da on poljup-cem iskaže čast Kristu.

Poljubac evanđelistaru (jednako kao i olta-ru) u liturgiji nosi značenje vjere u živu prisut-nost Krista (jer se poljubac daje osobi) te zna-čenje poklonstva. Latinsko pojmovlje jasnije izriče poklonstvenu dimenziju te geste: poljubac (osculum) iskazuje se usnama koje ispovijedaju vjeru (lat. os, usta). Pred Prisutnim Kristom usne zastaju; pred Riječju ljudske riječi ostaju nijeme; usne traže drukčiji put izricanja hvale. Zato poljubac, dodir usnama, izriče nutarnje raspoloženje duše, poklonstvo čovjeka. I sama riječ klanjanje (adoratio) u svome latinskom izričaju etimološki priziva na »približiti usne« (ad os) Onomu komu se iskazuje čast. Poljubac je tiha i poklonstvena pjesma hvale Prisutnom. Po istome značenjskom kôdu valja nam razumi-jevati i poklik Alleluia prije evanđelja, sa znače-njem »Hvalite Boga«. Taj je poklik u liturgijskoj glazbenoj tradiciji oblikovan kao iubilus, kao pje-sma u kojoj su se »gubile« i nestajale riječi, prera-stajući u radosni i dugi, melodijski bogati, slijed završnoga sloga –ia. To je osobito bilo izraženo u vazmenoj liturgiji. Riječi postaju nedostatne da bi izrazile radost pred Prisutnim. No, usne mogu izraziti više nego što može stati u riječi. Zato su poljubac evanđelistaru i poklik Aleluja – naročito ako ga se ponovi nakon evanđelja, dok svećenik (ili biskup) ljubi evanđelistar – osobito prikladni čini vjere i poklonstva Kristu. Poljupcu koji čine đakon ili svećenik zajednica vjernika pridružuje se svojim poklonstvom vjere.

Čitali smo vaš odgovor o gesti blagoslova evanđelistarom kada slavlje predvodi bi-skup. No, ostala je nerazjašnjena gesta poljupca evanđelistaru kada slavlje predvodi svećenik. Molila bih da nam protumačite njezino značenje.

Silvija Katić, Zagreb

U PRODAJI!

U Liturgijskom kalendaru su za svaki tjedan kroz godinu predviđene po dvije stranice s naznakom liturgijskih čitanja za svaki dan te citatom iz evanđelja dana.

Na kraju kalendara nalazi se Mjesečni preglednik za 2018. godinu. Kalendar ima 152 stranice i tiskan je dvobojno na kvalitetnome papiru u PVC koricama,

što mu osigurava otpornost na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Na veće količine odobravamo popust. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom na: narudzbe@hilp.hr,faksom na broj +385 (0)1 5635 051 ili pozivom na broj +385 (0)1 5635 050.

Cijena: 28,00 kn

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X