ZANE GREY – 1966.

Naslov originala

THE VANISHING AMERICAN

IZUMIRUĆI AMERIKANAC

GLAVA 1.Na znake jutarnjeg izlaza sunca, potjerao je Nophaie svoje stado ovaca i koza u pustoš, na obronke pod kaduljom. Aprilski je zrak bio hladan i oštar, prožet suhim mirisom visoravni. Taddy i Tinny, njegovi ovčarski psi, budno su bdjeli nad stadom i lavežom vraćali bezbrižne ovce natrag, ako bi koja odlutala ili se udaljila od stada. Mršave, sive prilike vukova ili. rumenkaste divljih mačaka kretale su se kroz kadulju poput sjena.Nophaie se okrenuo licem k istoku, onamo gdje se iznad golema nazupčaina kamenjara rumena boja ineba prevratila u zlatnu. Činilo se kao da će odanle sinuti sjajna svjetlost da obasja zemlju. Nophaie je nagonski osjetio da se mora časak zaustaviti, da ništa drugo ne misli doli samo da promatra- i očekuje onu svjetlost. Vrata na svakom hogainu, gdje su obitavali njegovi suplemenici, rastvarala su se suncu na uranku. Oni obožavaju sunce, elemente, sve u prirodi.Nepomično je stajao Nophaie, sedmogodišnji indijanski dječak, vitak i visok, okrenuo tamno lice prema istoku, a tamne oči. upro ozbiljnim pogledom u onu četvrt nebosklona otkuda oduvijek dolaze svjetlost i toplota. Jednom je tankom smeđom rukom pridržavao gunj na ramenima, a drugom stezao luk i strelice.Dok je zurio u onom pravcu, pustinja se divno preobrazila. Okomiti mračni kameni zid daleko naprijed odjednom je planuo crtom plamena; a s njegovih visova slila se nad sive nizine svjetlost sunca što se dizalo. Niophaieu je sunčev izlaz bio početak svega — ispunjenje obećanja — odgovor na molitvu.

Kad je plameni krug zlata ozario pustinjske bedeme, suviše vatren i prejak za čovječje oko, No'phaie je odvratio pogled i stao se kroz arkade kadulje spuštati za svojim stadom. To mu je bio svakodnevni zadatak. Ima tome već dvije godine kako mu je otac povjerio čuvanje stada. Kad mu je bilo pet godina, Nophaie se prvi put istakao. Nalazio se na pašnjacima s ostalom djecom, na sakupljanju plemenskih stada. Odjednom se pješčana oluja srušila na pustinju, obavivši ih svojim gustim, žutim -plastom. Osim Nophaiea, svi su se mali čobani prestrašili i razbježali da potraže sigurnost u svojim hoganima. Jedino je Nbphaie ostao uz ovce. Nije ih smio tjerati u susret oluji. One su tumarale i tumarale i najzad zalutale, a s mjima i Nophaie. Tri dana kasnije pronašao ga je otac, gladna i ustrašena, ali vjerna svojoj dužnosti. Hvalili su ga. Stekli su povjerenje u njega. Sad su mu pričali legende i bajke (lare) koje se rijetko pripovijedaju tako mladim dječacima, a on je o njima razmišljao i snatrio.Nophaiev pastirski posao bio je samotan i ugodan. Sve,što je imao da radi bilo je da tjera stado od travnjaka do obronka pod kaduljom, polako, korak po korak, i da ga o zalasku sunca vrati u kućni obor, vazda na oprezu pred grabežljivom zvjeradi što se šulja za stadom.On se i sam osjećao jednom česticom ove crvene i purpurne pustoši. Bila mu je dom. 'Rodio se u sjeni one divne gorske kose koja se u krivulji protezala s istoka na zapad, uzdižući se s one strane pustoši. Uđup-ci u njoj, označavali su kanjone. Njene stijeoe i litice dizale su se kao kakvi samotni obelisci i spomenici, masivni stupovi od crvena kamena što strše u nebo, goli, tvrdi i moćni, šibani vjetrom, pijeskom i mrazom. Između tih samotnih stijena i kamenih zidina . prostiralo se pješčano tlo pustinje istačkano sivdloin kadulje, sivozelemim pjegama trave i paprati, u daljini purpurno.Ovog su se proljeća ovce rano jagnjile — prerano s obzirom na mrazan dah praskozorja. Nekoliko je ja-gnjadi podlegalo studeni. Nophaie je mnogo ružičasto i bijelo jagnješce zavio nježno u svoje ćebe, ugrijao ga i njegovao sve dok mu sunčeva toplota nije omogućila da0se zdravo i živo vrati svojoj majci. Sad su već i janjci i jarići bili stari nekoliko dana, pokriveni svojim ovna-stim runom, te su nestašno poskakivali kaduljom. Neki . su bili posve crni, a mnogi čisto bijeb'. Neki su imali i noge i uši crne. Jedno je janje bilo sasvim bijelo, ali s crmom glavom. Drugo pak posve crno s bijelim repi-ćem. Gluhu tišinu pustinjske zore često je prekidalo umiljato prodorno blejanje janjadi i meketanje jaradi. Nophaie je tumarao za njima, od vremena do vremena Sjedao na kakav kamen i neprekidno promatrao, osluškivao, osjećao. Volio je stado, ali to nije znao. Njegov je posao bio samatan, ali on to nije shvaćao.Stado je dokono napredovalo, nalik bijelo istačkanoj mrkoj masi na sivoj pozadini, cupkajući kadulju i brsteći korov. Taddy i Tinny trčkarali su amo-tamo i oko stada, veoma važni i ozbiljni, pravi indijanski psi koji znaju svoj posao i koji tek vrlo rijetko laju da opomenu pokoju nestašnu ovcu. Nophade je tromo slijedio stado i prartio ga budnim okom,

okupljen svojim poslom. Jedan se orao spustio sa sivoga silnog timora na vrhu gorostasnog, crvenog kamenog tornja, oborio se strelovito s neba i preletđo preko stada, ali kad je ugledao indijanskog dječaka na straži opet se vinuo put neba, raširenih krila i slobodan, odrazujući se na nebeskom plavetnilu svojim tamnim poput luka savitim likom. I kojot se odazvao svojim tugaljivim gladnim zavijanjem. S grebena se oglasila kanjonska lasta svojim ćurlikavim, slatkim, čudnim, divljim pjevom.Sunce se povisoko diglo. Zlatni pojas njegove svjetlosti, koji je resio vrhove stijena, visoravni zvane »mesa« i kamene spomenike, proširio se prema dolje, potiskujući sjene i hladovinu. Osvit sa svojom ledenom korom izblijedio je i rastopio se pred toplotom dana. A pustinja se opet izmijenila. Kao da je neka jarka svjetlost, što sve upija, progutala sjenu, boju i svježinu. Nophaie se nije razlikovao od drugih indijanskih dječaraca, samo što se činilo da se u njemu jače ističu dominantne značajke njegova plemena i rase. Bio je nasljednik poglavice. Majka mu je umrla u porodu, šapćući neka čudna i mistična proročanstva. Stari vračevi, plemenski mudraci okupljeni oko njega za vrijeme jedne bolesti u djetinjstvu, prostrti su svoje slike od

rL.pijeska po glatkoj površini jedinog kamena i divili se njegovu brzu ozdravljenju, proričući mu neznana i velika djela. Prozvali su ga Nophaie — Ratnik.Tradicije njegova plemena — izražene pjesmom, pričama i plesom — zauvijek su se duboko urezale u nje-' govo pamćenje. Srčanost indijanskih ratnika spominjala se još samo u vezi s prošlošću, ali njen. je duh živio. Dječaka su odgojili u duhu razumijevanja ratničke na-ravj i poštivanja oca i dugog niza poglavica od kojih je potjecao. Još prije nego li je Nophaie prohodao, počeo je upoznavati tajne života u prirodi. Donosili su mu ptice, guštere, zmije, rogate žabe, škorpijone, poljske štakore i skočimiše, sviće i zečeve, kao i ostala mala divlja stvorenja pustinje, da ih pripitomi, da se s njima igra, da ih proučava, upoznaje i zavoli. Tako su mu zarana utisnuli u mozak briljantni i jarki kolorit pustinjskog života. Ljubav prema ljepotama prirode, koja mu je bila prirođena, izrana se počela razvijati. Navike svih pustinjskih bića postale su dijelom njegovih dječačkih vježbi. Isto je. tako u njegovom shvaćanju vrlo brzo zauzeo najvažnije mjesto zelena zemljan pokrivač sa svem svojom ljepotom i svim svojim značenjem — trava, zelena s proljeća, kosmata i puna sjemenki u kasno ljeto, izblijedjela u jesen; kadulja sa svojim slatko gorkim mirisom i vječitim sivilom; kaktusi, otrovni, ali plodni, skrletme i riđe boje; šarengrm boje karmina; pustinjski korov koji nije neupotrebljiv i bezvrijedan; cvijeće u dubokim kanjonima, mahovina na vlažnom kamenju uz potok što protječe u hladu litica; paprat i lišaji; cedrovi sa svojim purpurnim plodovima, i pinije na visoravnima, i na planinama goleme smreke smeđe kore, dostojanstvene i plemenite, kraljice visina.Drugo po redu što je Nophaie naučio bila je potreba da lovi, kao i ljubav prema lovu i uzbuđenje koje on donosi. NophaJe će jednog dana zavjeti od svoje lovačke vještine i hrabrosti. Stoga se upoznao s tragovima, znakovima, glasovima i mirisima svih životinja okolne pustinje baš kao što se upoznao sa žiteljima u svom hoiganu.Nophaie je dokono lunjao s ovcama kroz kadulju i pijesak podno šutljivih, moćnih samotnih litica nalik na kamene tornjeve. Bio je nesvjesno i neizrecivo sretan,jer mu je duh bio u savršenom skladu sa stvarnošću i duhom prirode što ga je okruživala. Tumarao je začaranim krajem misterija nad kojim s ljubavlju bdije Veliki Duh. Nije imao briga, ni potreba. Nije bio sebičan. Tek je nejasno nešto načuo o prijetnji, koja se s bijelom rasom nadvija nad Indijaočevom zemljom. U svom je životu vidio samo nekoliko bijelih ljudi.I tako je Nophaie korakom gonio svoje stado kaduljom, zadovoljan i zaduben u misli, pazeći, osluškujući, osjećajući, dok su mu se mozgom vrzli snovi i čežnje, pjesme i legende o bezgraničnoj ljepoti i poeziji njegova života.Kako se samotno doima golemo prostranstvo, prekriveno rumenom kaduljom što se rastvara podno crvenih tvrđava od stanca-kamena! Kako su šutljive i mrtve te caklaste, škuljama istačkane stijene! Kako je miran i svečan dan! Ali se Nophaie nije nikada osjećao usamljen. Nije shvaćao što je to samoća. Blag, sladak uzdah koji je udisao bio je prožet šaptom duhova. Izinad crvenog kamenog zida na zapadu stršila je crno-bijela kupola — gorski vrhunac, zaodjenut bjelilom čistog snijega, obrubljen borovima — to je bio Nothsis Ahm, dom Utsay Asthon i oni su zajedno izradili sunce od vatre — onj su stvorili sve. Utsay je Veliki Duh, koji pokatkad stupa u vezu s vračevima javljajući se iz njihovih slika od pijeska. Zato je Nophaie tog jutra, kad je okrenuo leđa izlazu sunca, a lice prema planini, u jednom dahu izrekao svoju molitvu Velikom Duhu.I Nophaie je vjerovao da mu je dobro, da mu je molba uslišana. Suštaj kadulje bio je glas; hladan dodir lahora na obrazu poljubac nevidljivog i prijaznog duha što bdije nad njim; stijena o koju se odupro rukom zvučan odziv što je odjeknuo duboko iz njene duše. Kad bi jastreb jedrio u niskom letu iznad njegove glave, čuo bi lepet krila koje pokreće snaga u njegovu tijelu. Sunčana svjetlost što obuima sve, bila mu je osmijeh Utsavja, zadovoljnog sa svojim narodom.

Nophaie je koračao oprezno, da ne bi gazio po pustinjskim jaglacima što su cvali u sjeni kadulje. Iz tih širokih, bijelih cvjetova gledaju oči preminulih rođaka koji ga promatraju odozdo iz Sretnih Lovišta. Paze da li će on hodati ravno?

Da li će govoriti iskreno? Njihova ljubav živii dalje i bit će vječna. Ni za Nophaiea ni za njegov soj nema smrti duha. Ne postoji, ni zlo, osim u onome što misli, a misliti zlo o sebi, o biio kome, to je grijeh. Misliti o ziu stvara zlo.I tako je Nophaie tumarao kaduljinim stazama, po-nosao i čio poput mlada orla, nepovjerljiv i plah, maštajući o snima što su mu ih dočarali mudri ljudi njegova plemena. Sa sedam godina života počeo je shvaćati što znači biti poglavica.- Poglavica mora jednog dana osloboditi svoj narod. Ali najviše je volio da bude sam, u pustinji, da osluškuje glasove prirode i tihe šaptaje svoje duše. U sjenj hogana, među dječacima i djevojčicama, om je bio samo Nophaie. Bili su ljubomorni na njega. Zamjerali su mu što se pravi važan. AH napolju, u pustoši, u hladnim, rujnim zorama i svečanim, vrelim podnevima i za zlatnih zalaza sunca, kad se sumrak meko prikrada, a odozgo s baršunastog modrila smješkaju mu se bijele zvijezde — Nophaie je mogao da bude samo Nophaie, da sluša i osjeća, da sazna kako četiri vjetra ineba šapuću o njegovoj budućnosti i o tome kako će on pronaći lijek da spasi svoj narod.A Niophaie nije stupao sam. Bezbrojni su dusi stupali ukorak s njegovim lakim koracima. Kadulja je bila purpurni sag, mirisan i sladak, prožet tihim, mekim uzdasima vjetra što piri kroz nju. Plitka brzaci vode što je uz žubor vijugala crvenim pješčanim koritom, bijelo pO'rubljemim, pričali su Nophaieu o zimskom snijegu koji se sada otapa u brdima, o vodi kojom će se ovce napajati cijelo ljeto, o Utsayjevoj dobroj volji. Na istoku, na zapadu i na jugu dizali su se crveni bogovi isklesani iz kamena, činilo se kao da se kreću zajedno s Nophaieom, prekrivaju ga svojom sjenom i nadvijaju se nada nj kad on zastaje, motreei ga svojim nijemim licima. Iako su bili vrlo daleko, činilo mu se da su vrlo blizu. U njihovim su tajnovitim kamenim ćelijama obitavale duše Indijanaca — bezbrojne popuit bijelog šljunka u potocima. Bljesak brzokrile kanjonske ptice donosio mu je poruku. Bljesci rastopljenog mraza, iskričavog i čistog, bili su kaplje suza njegove majke koja je vječno bdjela uza nj, tumarala s njim stazama kadulje, prateći ga na svakom koraku. Sunce, mjesec, klisuras ljudskim licem, crni gavran što grakće svojim zlogukim glasom, čegrtuša što se sunča, pauk što zatvara svoja mala vratašca nad sobom, ptica-rugalica, pjevica koja zna sve pjesme — svi su se družili s Nophaieom, sve su to bili njegovi glasnici. A posvuda okolo i iznad njega, u velikoj tišini, u gorostasnim barijerama od kamena, u širokom žaru jarke sunčeve svjetlosti kao da je postojao život u skladu s njim, bezglasan i vječan život koji je osjećao, ali ga nije mogao vidjeti.O smiraju Nophaie se već nalazio daleko u otvorenoj pustinji, u društvu s brojnim njenim spomenicima, visoravnima i masama rubnih kamenjara što se isprije-čiše između njega i zlatno-purpurnog sjaja na zapadu. Vraćajući se kući sa svojim stadom, Nophaie je pomnim okom motrio rumenu panoramu sunca što zalazi l oblaka što neprekidno mijenjaju oblik. Sjaj nekako srodan s njegovim vizijama krunio je kupolu Nothsis Ahma i slijevao se niz orijaške stubove i kameine tornjeve što su lomili osvijetljeni horizont. Sunce se spuštalo za rastrgane gromade mekih oblaka, pjenušastih i srebrnih, iz kojih su probijale zrake, zlatne na sredini zapadnog nebosklona, prelazeći brojnim nijansama u grimiz ondje gdje su gusti, gljivoliki, valoviti usukani oblaci dopirali do modrog zenita.Dok je Nophaie zurio u sliku s ushitom u svom skit-ničkom gorljivom srcu, sva se priroda uokrug njega čudesno preobrazila. Sunce je izronilo donjim dijelom svog koluta ispod bijelog ruba oblaka, upalivši cijelu velebnu panoramu sjajem zlata, ruja i opala. Trak svjetla kao iz kakva svemirskog reflektora sine nebom, boje je bilo vedro na istoku, gdje su ljubičasta i jorgo-vamove boje maglica, poiprimile sjaj zlata. Od blistavila zapadnog neba odudarale su monumentalne stijene sa svojim silhuetama kao naslikane na izlaštanoj caklini sunčanog zapada, crne i oštrih obrisa sablasne i kolosalne, nepomične, kao kakvi živi kameni bogovi.Lavež opomene jedinog od ovčarskih pasa odvrati NO'phaievu pažnju od zalaska sunca. Primicala se banda bijelih ljudi na konjima. Nekolicina njih odgalopirala je naprijed i ispriječila se između indijanskog dječaka l njegova doma. Ostali prijahaše. Imali su izabrane ko-

11nje, divlje, zaprašene i-zapjenjene a mule-samarnjake, teško natovarene. I ljudi i životinje bili su iscrpljeni.Nophaie je dotle svega nekoliko puta vidio bijelce. Nijedan od njih nije nikad ni pokušao izvršiti neko nasilje. Ali je sada u ovima instinktivno osjetio opasnost.

»Treba nam mesa«, uzviknuo je jedan od njih, čovjek tamna lica.»Bilo bi bolje da pronađemo squaw, vlasnicu ovog čopora i da ga kupimo od nje«, predloži drugi. , »Može, što si sveznalica«, zareži prvi. »Zašto squaw?« »Zato što one uvijek imaju ovaca.« Ovi su ljudi iz pustoši bili i izmoreni i gladni, a možda i nisu bili baš čestiti, sudeći po rezervnim jahaćim konjima koje su vukli za sobom. Više puta su kra-domice pogledavali prema istoku. Na njihovim zajapurenim licima ogledavala se nestrpljivost i zloćudnost, »Za to nemamo vremena«, progovorio je taminoliki. »U redu, ali ne bi valjalo ni da navučemo Indijance na vrat. Ja kažem da budemo strpljivi j kupimo meso.« »Au, a zatim ćeš reći da jedemo konjsko meso«, odvrati mu onaj što se zvao Može. »Mazni dijete po glavi, ščepajmo par ovaca i odmaglimo. Tako ja mislim!«Izgleda da se Mozeova ideja dopala još nekima u bandi. Bili su nervozni i užurbam!Nophaie nije razumio njihov jezik, ali je u sebi osjećao opasnost koja mu prijeti. Nenadano se zaletio među konje i hitro poput jelena jurnuo kroz kadulju.»Neka netko uhvati momčića«, naredi autoritativan glas.Jedan jahač podbode konja i u trku obori Nophaiea, ispruži ruku, ščepa ga i prebaci preda se preko sedla.»Bili«, oglasi se vođa, »nema smisla da zlostavljaš dijete. Pričekajte sad... svi.«Taj je čovjek bio visok, koštunjav, sjedokos, jastrep-skih očiju. Njima je pretraživao kaduljine ravnice sve do kamenih stupova. Ali dokle god je sezao pogled nije bilo ini Indijanaca ni hogana. Zatim je progovorio: »Bili, pridrži dijete, a netko neka potjera ovce ispred nas. Tu negdje mora biti voda. Pronaći ćemo je i ulogoriti se.«12»Ha!« usklikinu Bili s negodovanjem. »Ako već govorimo o smislu, kakva ti je to ideja, kapetane, da vučemo sa sobom ovoga teškog derana?«»Pa, ne bi bilo pošteno da ga ubijemo ni zbog čega, a ima smisla da mu dozvolimo da još noćas stigne kući.«»U redu, ti si gazda. Ali ja ću požderati kadulju ako nas u prkos tome. ne budu progonili Indijanci.«»Bili, ti si sjajan momak«, progunđa drugi. »Možda će dječakova obitelj do sutra pronaći naše tragove, ali ja se kladim da neće.«Nophaie je kao prazna vreća visio preko konja. Nekoliko milja dalje, jahač ga zbaci s konja. Banda se zaustavila da prenoći. Dječaku su lasom svezali i ruke i noge. Čulo se blejanje ovaca, a malo zatim i tiho tapkanje njihovih papaka dok su ih gonili u pustinju. Jedan bijelac dao mu je da jede i pije, drugi ga je pokrio gunjem. Nophaieva je straha nestalo, ali se u njegovu srcu rodila tmurna mržnja. Nije zaspao.Čim je svanulo, banda je već trkom jahala prema jugu, a Nophade nije mogao ništa učiniti — morao je s njima. Prije no što se spustila noć toga dugog dana, kao da se među ljudima vratilo dobro raspoloženje. Prestali su gledati preko ustalasanih proplanaka pod rumenom kaduljom i niz milje dugačke arkade cedrova. Izbjegavali su indijanske hogane i skretali s dobro utar foanih puteva. Narednog dana neki su od bandita bili skloni da puste Nophaiea, ali se vođa opet usprotivio.»Držim da je tu snošljivo samotno, a mi ne želimo da dijete zaluta i skapa od gladi.«O podne dan kasnije oni su oslobodili Nophaiea i pokazali mu put prema nekom indijanskom logoru. Zatim O'tkasaše zavijeni u oblak prašine. Poslužili su se njime surovo i obazrivo, nesvjesni kakvu su ulogu odigrali u njegovoj sudbini. Ali Nophaie nije nikad stigao do indijanskih hogana. Desilo se da je na njega nabasala druga skupina bijelih ljudi drugačijeg izgleda i glasa. To su bili turisti, koji su razgledavali Zapad vozeći se kroz rezervat. Imali su kola, osedlane konje za jahanje i Zapadnjake koji su se starali o njima. Nophaie je opet stao bježati, alj ga je jedan jahač stigao i odvukao ga pred žene tog društva.13

" indiJans:koS dječaka!« uskliknula je»Povedlmo ga sa sobom«, dodala je druga Neka starija žena koja se našla u tom skupu promaja je i proučavala ga, ali ne samo radoznalo. I ona je b,la pnjazna. Zamislila je da uradi nešto plemenito.lujem" f1*"06 ^^ P°Ve*t ĆU te M Sobom da te šk°-Odvukli su Nophalea sa sobom silom. Oteli su ga pustinji i odveli daleko na istok.I tako Je Nophaie punih osamnapst godina živio među bijelim ljudima te se i školovao u njihovu koledžu.GLAVA 2.Kad se vlak stao približavati gradu na Zapadu koji joj je bio cilj Marian Warner je shvatila da ta vožnja nije san, nego prvi čin slobode za kojom je čeznula, prvj korak u njenu jeddnu veliku pustolovinu. Sva nije-na uzbuđenja, smjelost i osjećaji što su se nagomilali u njoj kao da su sada prerasli u paničnu strepnju.Prošli su dugi dani otkako se ukrcala u vlak u Phi-ladelphiji. Laća prijatelja, njene tetke — one nekolicine koji su je voljeli — izblijedjela su kao da su točkovi vlaka svakim okretom sve više potiskivali njeno pamćenje. Jedva se sjećala kako se otrgla od svojih i prepustila struji da je nosi. Ali je do posljednjeg časa sačuvala svoju tajnu.Tamo negdje daleko otraga, tamo gdje je prešla granicu ove pustinjske države, postala je svjesna ponovnog buđenja svojih već davno umrtvljenih čuvstava. Zar joj je prvi pogled na izblijedjelo sivilo pustoši uznemirilo srce? Sta da misli o onoj neobičnoj pruzi crvenih i žutih klisura o onim golim kamenim tvrđavama koje joj izgledaju gotovo

nestvarne? U njoj su pobudile nekakvo neodređeno, ali snažno čuvstvo. Bio je april. Oblaci su bili sivi, a vjetar je pred sobom kotrljao iščupani korov i vijao prašinu. Zaista je gola, surova i negostoprimljiva ova pustoš! Njeno je pro-stranstvo unijelo u Marian divljenje i strah. Milje i milje goleti — krša — sivih ravni — crnih planina u daljini — i opet onih čudesnih fasada od crvenih litica! Između njih bilo je tek nekoliko i na daleko razbacanih rančeva. Jedno stado goveda kao da se izgubilo u15

beskraju. Marian je naprezala umorne oči ne bi li spazila konje i jahače, sjaj crvenih gunjeva Indijanaca, ali uzalud. 'Potom je ponovo, kao i toliko puta za vrijeme duge vožnje utekla pismu koje ju je potaklo da putuje na Zapad.Oljato (Mjesečni na na vodi)Feb. 10, 1916. Draga Marian,Tvoja pisma i darovi mili su mi kao majsko cvijeće. Nisam ih dobio za Božić, jer nisam odjahao u Kaidab. . Vrijeme je hladno, a ja sam se morao brinuti, za svoga jedinog živog rođaka. Bio je bolestan. Sad mu je bolje. Prejahao sam devedeset milja do postaje između izlaza i zalaza sunca stazom koja je poznata samo Indijancima, l cijelim sam putem mislio na tebe, na svoju ljubav prema tebi, koju vrijeme i daljina samo pojačavaju. Sjećao sam se koliko voliš konje i kako si čeznula za divljim i samotnim mjestima. Poželio sam da si sa mnom.Ali usprkos radosti koja me obuzela pri sjećanju na tebe, moj povratak iz stanice duboko me ogorčio. Opet sam došao u dodir sa sve većim nevoljama moga naroda j svijetom bijelih ljudi kojeg sam se odrekao.Marian, moji sunarodnjaci su sada imućni. Rat je donio sobom lažne vrednote. Vani je cijena pedeset centi po funti. Za konje i ovce plaćaju se cijene koje Indijanci nisu nikad mogli ni zamisliti. Oni smatraju da će to potrajati vječno. Zato neće da štede. Žive od danas do sutra i glupo troše novac. A kada se situacija promijeni, naglo će osiromašiti, jer će silno porasti cijene hrani i odjeći.Ovdje sam sada već skoro godinu dama, a nisam se još namjerio ni na jednog jedinog Indijanca koji bi stvarno bio kršćanin. Prošao sam uzduž i poprijeko cijeli ovaj dio rezeirvata. Indijanci su mi pripovijedali da je među mjima bilo mnogo dobrih misionara i prijaznih bijelaca koji su proučavali njihove potrebe, pomagali im i s vremenom sfricali njihovo povjerenje. Ali iz ovih ili onih razloga^ tafcvi bijelci nisu dugo ostali među Indijancima.16A nama je silno potrebna pomoć. Dođi ovamo u rezervat i radi godinu ilj dvije među mojim sunarodnjacima. To ti neće škoditi. A mogla bi učiniti mnogo za njih. Mogla bj biti učiteljica u Mesi ili nekoj drugoj školi. Nitko -ne bi nikad saznao da sa došla radi mene.U svojim pismima mi predbacuješ mnogo toga. Ali ja nisam nj jednog trenutka zaboravio naše ljeto u Cape Mayju. Proživljavam svaki susret s tobom i ljubim te više nego tada. Čini mi se kao da sam sad ostario. Postao sam pametniji tu u svom pustinjskom domu, u sjeni starog Nothisis Ahna. Rodio sam Se podno te velike gore. Kad sam bio dječak, otelj su me i odvukli iz mog doma pod njenim crvenim stijenama, Vratio sam se poslije osamnaest godina. Spalio sam odjeću bijelaca i knjige — čak i svoje trofeje s rugby utakmica — sve osim tvoje slike. Obukao sam nošnju od jelenje kože i pamuka, okitio se srebrom. Rijetko govorim engleski i opet sam Indijanac. Nisam više Lo BIandy, nego Nophaie!Bio sam mlađ i pun temperamenta onoga ljeta u Cape Mayju. Pio sam bijelčev alkohol, Marian. Hvalili su me, čestitali, tražili jer sam postao proslavljeni sportaš — igrač rugbvja i baseballa, dobitnik tolikih pobjeda protiv timova velikih koledža. Plesao sam i igrao kao i bijeli studenti koledža.N>

Onda sam upoznao tebe, Marian. Razlikovala si se od drugih bijelih djevojaka. "Zaljubio sam se u tebe na prvi pogled i poštivao te kad sam te upoznao. Zbog tebe sam prestao piti. Za Indijanca, koji je jednom osjetio okus viskija nije mala stvar da ga se odrekne. Zaljubio sam se u bijelu djevojku. Nazvao sam je Beno w d i cleash, bijelom djevojkom modrih o<čdju. I siguran sam da me je tvoj upliv poštedio od udesa koji Je zadesio više čuvenih sportaša Indijanaca — Sockalexisa, na primjer, koji je upropastio karijeru i zdravlje u roku od jedne kratke godine.Ali, kad sam se vratio među svoje, sa mnom se zbila velika promjena. Nije se ništa promijenilo u ljubavi prema tebi, ali sam prestao bita mlad. Ja sam sad zreo muškarac, star poput ovih kađuljinih brežuljaka od kojih sam toliko toga naučio. Sebičnosrt me nagonila da

17trčim za tobom, nije bilo pravo da te ljubim, da ti otimam c jelove — iako su oni najbolje utjecali na moj život. Jer ja sam Indijanac.Kad sam se jedinom našao ovdje, zaboravio sam sve one divlje snove, ma kakvi bili, koje sam snivao. Uvidio sam da je život mog plemena tragedija. Nepravda koja se nad njim vrši najcrnja je ljaga na bijelom čovjeku. Obavezni školski sistem za indijanske dječake i djevojčice pun je mana. Loš misionar je apostol mržnje i podmitljivosti. Njegovi postupci masu postupci dobrog misionara. Ja sam školovani Indijanac — poglavica u svom plemenu. Ja vidim njegovu bijedu. Vidim da ono nestaje. Ne mogu uzeti za ženu Indijanku, jer volim tebe. Ne mogu imati dijete, jer volim tebe. Ne mogu upoznati nijednu drugu ženu, jer tebe volim. A kad Indijanac voli, onda on voli zauvijek. Neizmjerno je lakše Indijancu da ljubi bijelu ženu, nego li njoj da ljubi njega. Ne znam zašto.I tako Marian, ovdje nisam više Lo Blandy, nego Nophaie. Moje ime znači Ratnik. Crveni pijesak koji gazim dio je mesa i kostiju mojih predaka. Ovdje ću živjeti do kraja svoga života i pomiješati svoje kosti s njihovim. Učinit ću za

njih sve što budem mogao. Ali jao! Osamnaest godina obrazovanja koje su mi silom nametnuli bijelci, samo su mi otvorile oči da vidim bijedno stanje i udes Indijanaca.Dođi, Marian, u Oljato — dođi da mi malo pomogneš ili makar da samo vidiš divljinu i ljepotu mog zavičaja, kako bi kasnije tvoje sjećanje bdio uvijek puno boja i muzike, veličanstvenosti i mirisa Indijančeve zemlje.NophaieMarian odloži pismo. U tom je momentu jedino bila svjesna svojih emocija. Svako ponovno čitanje onih redaka kao da je izazivalo novo osjećanje boli, tuge, milja, ljubavi i strahopoštovanja.»Nophaie, Ratnik«, govorila je sama za se sanjarskim glasom. »Nekako mu i odgovara to ime.«Kako ga je upoznala? Bilo je to u gradiću Cape May, gdje je grupa studenata koledža priredila utakmice u baseballu s profesionalnim i amaterskim timovima koji su im došli u posjetu. Njena tetka s kojom je živjela, i većina njenih prijatelja iz Philadelphije provodili su18uvijek po nekoliko tjedana na moru. A Marian je uživala u utakmicama, kupanju, plesu kao i svaka druga djevojka. Jednog ljetnog popodneva poveo ju je prijatelj na igralište i pokazao joj slavnog igrača Indijanca. Kako se čudno osjećala! Poslije, sjećajući se toga prvog čuvstva, osjetila je nekakavu čudnu bol. Pogled joj je pao na visokog, gologlavog sportaša, vitke, ali snažne građe, gipka struka i širokih, snažnih ramena. Lice mu je bilo tamno, kosa cima kao ugljen. Ali, ma koliko bio privlačan i lijep, nije bila uzbuđena samo njegovim izgledom. Ona je bila posve moderna mlada žana i prisustvovala je velikom broju koleških utakmica. Ali je ovaj Indijanac u akciji bio naprosto divan. Kao rugby zvijezda stekao je veliku slavu, trj godine za redom birali su ga u reprezentativni tim. No i da nije bio sjajan igrač, bio bi lijep za oko. U momčadi je igrao na položaju izvan polja, a pravila igre bila su takva da nije Imao mnogo posla, ali je morao puno trčati. A tako je trčao, te je Mlarian bila sve jače ushićena. Kako se lako kretao — kakav mu je bio korak! Marian je otkrila da mu se ne divi samo ona. Ovom Indijancu sportašu nije potrebani njen pljesak. Pri kraju utakmice, u kritičan čas za domaći tim,' on je udario loptu tako snažno da je odletjela daleko izvan dohvata protivničkih igrača. Masa je zaurlala od oduševljenja. Indijanac je jurnuo prema prvom krugu i skrećući, kao da je trku davao sve jači tempo. Marian je osjećala kako joj srce lupa, kako najednom uživa i ponosi se Indijančevim fizičkim podvigom. Trčao je kao što su valjda trčali trkači Grci ovjenčani svojim pobjedama. Kakvom brzinom! Kako nevjerojatno brzo i sve brže! Zatim je učinio zaokret i potrčao prema svome polju, a masa ga je bodrila divljim urlicima. Izgledalo je kao da je primijetio Marian kad je projurio mimo nje, veličanstven u svom trku. Postigao je gol i povećao broj zgoditaka za svoj tim, podvig koji je publika nagradila burnim aplauzom. Marian, je i sama na sebi uočila kako se prepušta frenetičnom oduševljenju.Te noći na plesu jedan je prijatelj upitao Marian:»Jesi li se upoznala s Lo Blandyjem?«»Lo-om! A tko je on ili ona?« radoznalo će Marian.19Hjj^^^^^^^^^M^^^

»Onaj indijanski as kojeg si đamas gledala na utakmici. Lo Blanđy.«I tako se desilo te se Mariaoi našla licem u lice s indijanskim sportašom kojem se divila. I mada to nije baš tada shvatila, -činjenica jest da se u njega zaljubila na prvi pogled. Nešto u njoj, o čemu nije nikad prije ni sanjala, privuklo ju je tom Indijancu. Imao je fino, tamno lice markantnih crta i prodorno cime oči. Bilo je nečeg plemenitog u njegovu liku, ili u načinu kako je držao glavu ili u njegovu oTlujskom pogledu.»Hoćete li plesati sa mnom?« upitao ju je neusilje-nim tonom, kako bi je pitao svaki drugi student.Marian je zaplesala sa Indijancem — što joj se učinilo vrlo važnom i neobičnom činjenicom. Bilo je očito da on nije prošao nikakav plesni tečaj, kao što to običava većina mladića, ali je bio lagan i jak; držao ju je u naručju bez onoga smionog stiska kojim se služj većina mladića; Marian je uživala u tom plesu.Zatim su se ponovo slučajno susreli na plaži i pošto nije došao nitko drugi, a oni su osjetili obostrani interes, dugo su razgovarali. I tako je Lo Blandy postao jedan od njenih brojnih obožavatelja, na veselje njenoj tetki i prijateljima.No za Marian su ti sastanci positali strahovito ozbiljni. Ona se zaljubila u Indijanca. Borila se protiv sebe — a zatim se predala i prestala se boriti. Zatim je Marian počela odlaziti na sve baseba.ll utakmice. U tom je Indijancu otkrila navike i principe daleko bolje nego kod ostalih bijelih mladića.I tako je onog ljeta za hladnih jutara obasjanih svjetlošću jantarove boje, na morskoj obali, i za noći obasjanih mjesečinom, kad je u plesu lebdjela u taktu muzike, Marian. na dušak iskapila aromatični magični napitak ljubavi.Pitala se da li je njena narav isto tako vjerna i postojana kao Indijančeva. Da li će ona voljeti jedinom i samo jednom? Jalova pitanja. Ona voli sad, i u tome je sva njena bol.Zurila je kroz prozor vlaka na prizor, krajolik koji je promicao. Sad se kraj izmijenio. Na pustinjskom tlu, koje se postepeno diže, pojavilo se veoma lijepo, tamno-zeleno grmlje između kojeg se bjelasala izblijedjela tra-20va. Više nema na vidiku nikakvih kamenih litica. U pozadini se propinju šumoviti brežuljci. Zatim je nisko zeleno grmlje ustupilo mjesto većem drveću smeđih debala, širokih grana i zelenih krošanja. Borovi! Obradovala im se. Htjela se veseliti svakoj sitnoj radosti ili novom saznanju, htjela je sebe uvjeriti da će joj ovaj ludi put na Zapad donijeti mova iskustva, znanja i bolje shvaćanje ljudi. Ni dosad se ndje stidjela svoje ljubavi prema Lo Blandyju, a sad je osjećala da bi u toj ljubavi mogla doseći veličanstvenu kulminaciju. Ali nikako ndje htjela da sa svojim osjećajima upozna tetku i prijatelje. Nitko od njih nije ni slutio istinu o onome što se zbilo u Cape Mayju. A sad se ona nalazi u vlaku, već daleko na Zapadu, te će ubrzo uzeti prvo prevozno sredstvo koje joj se nađe pri ruci da stigne u indijanski rezervat. Sto je dalje putovala, to joj se njen položaj činio sve nerealnijim. Pa ipak se radovala. U najdubljoj svojoj nutrini osjetila je buđenje neobičnih čuvstava. Nastojala je da u vlastitim očima opravda svoj čin. Sigurno joj se ne može zamjeriti jedan izlet u slobodu. Ona je, doduše, živjela u jednoj sredin; s odveć labavim nazorima, ali time nije rečeno da je opravdavala drskost i ludost. Zapravo je mrzila žene koje piju i

puše, raskalašene plesove, nedostatak učtivosti, nepobitan pad morala. Zato se obradovala prilici da pobjegne iz te atmosfere. No povrh ljubavi prema Lo Blandyju, ili poštene želje da pomogne njegovu narodu, gonio-ju je nekakav silan poriv, nekakva skrivena, urođena ljubav prema divljini. Prerija, planine, more, pustinja, sve ju je dozivalo svojim neodoljivim glasom. Jednog dana bi se svakako morala odazvati tom pozivu.»Nemam nikakve bliske rodbine«, govorila je sebi, nastojeći da se iskreno opravda. »Imam dvadeset i tri godine. Svoj sam gospodar. Uvijek sam maštala o časnoj ljubavi — o braku i djeci. Možda uzalud! Tetka i prijatelji smatrali bi me ludom. Oni me ne razumiju. Ja ne odbacujem život. Ovdje mogu koristiti. Mogu njemu pomoći... Nophaie — kakvo neobično, krasno ime... ! Nisam bogata, ali imam nešto novaca i sada ću ga s radošću upotrijebiti. A budućnost — neka bude kakva bude.«

21Tako je orna dokrajčila svoju zbunjenost l ušutkala glas savjesti te se posve predala jedinstvenom zovu onog što je ležalo pred njom. Oduvijek je čeznula za tim da učini nešto drugačije, neobično, veliko. Ponešto je putovala, predavala u školi, pokušala se baviti novinarstvom i izvjesno kratko vrijeme oduševljavala se glumom. Bila je svjesna da na kraju nije polučila ništa. Sad, međutim, pred njom se pomaljalo blistavo lice avanture, misteriozno i primamljivo, spojeno sa radom koji bi je mogao oplemeniti i potpuno zadovoljiti.Flagerstown, prvi grad na Zapadu koji je Marian ikad vidjela, nije ni izdaleka bio onakav kakva ga je ona zamislila. Sve što je znala o Zapadu skupila je iz knjiga i filmova, no-, s vremenom će saznati da ti izvori nisu uvijek vjeran odraz stvarnosti.Bio je to gradić u procvatu, pun automobila, veoma živ zahvaljujući željezničkoj stanici i trgovini drvetom i stokom. Nije imao nikakva obilježja tipičnog pograničnog grada. Marian se pomalo iznenadila što ni vlasnik hotela, ni bankar, ni poštanski službenik, ni trgovački pomoćnik u dućanu, kao ni stočar kojem se ona slučajno obratila, nisu pokazali ni najmanje radoana-lo'siti prema njoj. Kad se raspitivala o indijanskom rezervatu, jednostavno je rekla da je zanimaju Indijanci i da bi pošla onamo po svom novinarskom zadatku. Morala je sebi priznati da nije uopće impresionirala Zapadnjake. BiU su učtivi i ljubazni, ali i nekako rezervirani. To je za nju bila novost. Na Istoku se beskonačno susretala s jednom činjenicom — da je mlada, ženstvena i privlačna. Ovdje, međutim, nije bilo one atmosfere nabijene seksom. Zapad je bio mlađ, krepak, otvoren. Mariain je već počela osjećati da nema onih okova kojima je bila opterećena. Ondje, kod kuće, ideali većine sastojali su se u potjeri za bogatstvom, užicima, uzbuđenjima. Gradovi su bili prenapučeni. Mladi su ljudi napuštali zdravu provinciju da bi se sjatili u prepune centre i miješali se s tomašnjim življem te se borili za opstanak u gusto naseljenim četvrtima. Marian je osjećala jalovost i lažnost takva života — osjećala je da taj život znači početak dekadence.Dognala je da poštar polazi iz Flagerstowna dvaput tjedno za Mesu, Red Saody i Kaidab, naselje u razer«22vatu. Poštanski činovnik bio je ljubazan te joj je išao na raku. Narednog jutra javio joj se hotelski nosač, da joj ponese prtljagu. Našla se pred jednim rasklimanim fordom — neviđenom starudijom! I ono što je od njega preostalo kao da je bilo sastavljeno žicom i bisagama. Bila je tu i krletka s nekoliko pilića koje je netko slao poštom. Do vozača bilo je sasvim malo slobodnog prostora očito rezerviranog za Marian.»O bože!« uskliknula je Marian gledajući onaj sumnjivi stroj. »Hoće li se to držati? Je li sigurna vožnja?« »Ovaj će vas Indijanac dovesti živu i zdravu onamo, gospođice«, odgovori joj nosač.»Indijanac! Da li je šofer — Indijanac?« »Da, gospođo. I nimalo ga ne smeta da li vije snijeg ili pijesak.«Marian bi se mogla od srca nasmijati, usprkos nelagodnosti koju je osjećala. Ali nije mogla drugo nego da bulji bespomoćno u omu mašinu. Tad se pojavio mlad čovjek u otrcanoj tamnoj odjeći. Na malim stopalima nosio je smeđe mokasine od jelenje kože zakopčane srebrnom dugmadi. Tamno mu je lice bilo napola skriveno crnim sombrerom. Vidjelo se da je mlad. Marian je uočila njegove ruke kad je uzeo volan — tamne, uske žilave ruke lijepa oblika i vrlo gipke. Sjeo je na šo-fersko sjedalo i pogledao u nju. Bio je još mladić. Lice mu je bilo oštrih crta, koža glatka poput svile, bez bora i mrka kao bronca, čelo nisko, a oči crne kao noć. One su odjednom zasjale inteligencijom i humorom. Taj je Indijanac osjetio njeno zaprepaštenje.»Vi spremni ići?« upitao ju je razumljivom englešti-raom. Njegov -je ton malo zapanjio Marian. N,ešto u njemu, tiha neka nota podsjeti je na glas Lo Blandvja. »D-a, mislim da jesam«, promuca Marian. Smije li se odvažiti na to dugo putovanje pustinjom u tom strašnom autu'skalupljenom od hrpe starog željeza i s njegovim indijanskim vozačem? Marian nije mogla baš olako obračunati s izvjesnim predrasudama koje joj je usadio Istok.»Vi ići Kaidab?« pitao je šofer. »Da«, odgovorila je Marian.»Ja dovesti vas tamo — pet sati«,' odvratio je on sa smiješkom. U njemu kao da je primijetila bljesak ra-23

zumijevanja. On joj je čitao misli i želio da je razuvjeri. Marianin nov duh naglo je oživio. Spalila je sve mostove za sobom.»Hoće li biti hladno?« upitala je u trenu kad se htjela popeti u kola.»Trebati vam neko vrijeme gunj«, reče on.Marian nije imala pokrivač, ali je ponijela teški kaput koji će joj isto tako dobro poslužiti. Ona 'ga navuče. Zatim se stisnu na uski prostor uz vozača. Na-cereni nosač joj zaželi »Laku noć«! i taj sumnjivi oproštaj nije nimalo umanjio Marianiinu zabrinutost.Indijanski šofer pomakao je nešto zbog čega je klimavi auto zapucketao kao pištolj i posrnuo naprijed. Marian nije mogla suspreći uzdah straha. Zgrade s kvadratnim pročeljima i čudnim visokim natpisnim pločama počele su promicati silnom brzinom. Naiprijed se bijela asfaltna cesta pretvorila u mrku zemljanu, a zatim se pojavio dug obronak obrašten borovima. Hladan, bridak, jedak vjetar hladio je Marianine obraze, štipao ih je svojim mraznim dahom, a donosio je sa sobom neobičan, suh miris. Kola su projurila pored niza zgrada, a slijeva se otvorio vidik na moćnu zeleno-bijelu planinsku masu što je skrivala svoj vrh u tmastim valovitim oblacima.»Oluja«, reče Indijanac. »Mi požuriti tako da pobjeći od snijeg.«Ako je bilo potrebno još nešto da se Marian potpuno demoralizira, onda je to bila brzina koju je razvijao auto. Tek se sada pokazalo koliko mu je izgled lažan.»Oh, da me sada vide!« promrmljala je, stišćući se u svom to-plom kaputu i izvirkujući iz njega da promatra divni zeleni šumski proplanak. Mislila je na one kod kuće koji bi se zaprepastili nad njenom smjelošću. Možda je to bio čas prekida. Ali, ma što to bilo, sve njene zle slutnje i prkos nadjačao je tihi glas radosti.24GLAVA 3.Cesta, kojom je IncLija^ic voui« iJtviazMa je borovom šumom. Između visokih stabala Marian je od vre-' mena do vremena mogla vidjeti oblacima zastrte planine.Hladnoća, oštar vjetar, dan što se sve više smrkavao, sa svojom zloslutnom prijetnjom oluje, nisu ni najmanje ohladili Mariani« entuzijazam i radost koju je probudila slobodna priroda. Morala je vidjeti sve, osjetiti sve, iskusiti sve svakim svojini osjetilom. Koliko se sjećala, cio je život provela zatvorena u gradu kao u nekoj krletki. A u srcu joj je ležala ljubav prema prirodi. Konačno! Duboko je udahnula britki zrak. A jak, prodoran miris bora poče je bodriti. »Kakve su to planine?« upitala je. »Španske planine«, odgovori šofer. Postavila mu je i druga pitanja na koja je on dao kratke nedovoljne odgovore. Možda je morao usredotočiti svu svoju pažnju da održi auto na cesti. A osiin toga, kola su toliko klopotala i zveketala da konverzacija zaista nije bila laka. Marian je prestala postavljati pitanja.Cesta je vodila kroz borovu šumu kakvu Marian nije još nikad vidjela i koja joj je divno mirisala nakon boravka u gradovima i vožnje željeznicom. Trava je bila suha, olovnobijela, ali je zelenilo borova bilo prava blagodat za oči. Automobil je prevalio deset milja šume, projurio otvorenom dolinom, krasnim krajem za rančeve, kako je prosudila Marian, odakle se pružao25veličanstven vidik na planinske kose, a zatim ponovno zašao u šumu samo s tom razlikom što se tlo sada činilo kao da je od samog pepela.S grebena kose pozdravio je Mlarianine oči neobičan i pust prizor — široka crna dolina, obronak od crna pepela i bujica stvrdnute i nazubljane crvene lave, a iza njih podnožja od crne troske, glatka i strma, valovita i s krestama poput pješčanih sprudova koje je moć'- irao vjetar. Linija borova krunila je prvi brežuljak, !:<k se pod tim zelenim pojasom pružala duga kosina od snijega u napadnom kontrastu sa svojom čistom bje i inom od troske crne poput ebanovine. Cio lanac ovih podnožnih brežuljaka uzdizao se prema jugu, bivao sve viši i gladi, nalik avetnim i mračnim spomenicima koje je podigla razorna snaga vulkanske erupcije prije mnogo vjekova. Iza i iznad tog lanca brežuljaka stršila je planina od troske, neobično goletna. čudesno obojena purpurnom, crnom i crvenom bojom.Marian je toliko toga vidjela u tom izbrazdamom i opustošenom predjelu da je požalila što je njime projurila tolikom brzinom. Uskoro je njen indijanski vodič stigao do šumske nizbrdice, izjurio iz zone pepela ponovo na tvrdu cestu, gdje se Marian poboja da će svaka strelovito provaljena milja biti i njezina posljednja.Malo-pomalo borovi su bivali sve manji i rjeđi, tako da je sve češće pucao pogled na otvorene krajeve. Onda je auto naglo, zaobišavši krševit niz brežuljaka, jurnuo u rijetku šumu iza koje se prostirala prostrana siva pustoš. Pustinja! Marian nije ni pokušala zatomiti usklik ushita i stranopoštovainja.Ona je iz brzih kola pregledala mnogo milja pustinje. Borovi su iščezli, zamijenili su ih cedrovi, a iza njih razvijale su se i talasale bijele, izvaljane, silne milje pus'toši. Prevladavale su samo dvije boje — crna i siva. Ali, kako meke i baršunaste! Samo se Zapad pričinjao go pred pogledom koji nije imao granica; a ondje je redoslijed zaobljenih brežuljaka, golih, izuzev trave, vodio dolje u pustinju. Cedrovi i krivudava cesta privlačili su

Marianin pogled dokle god je dopirao, prema nekakvim nejasnim nizom orijaških stepenica, maglovitih boja, nedostižnih i nevjerojatnih. Gdje crta horizonta razdvaja ovo zabitno purpuuno tlo od neba?

Ali je nebo bilo tmurno, a oblaci što su se protegu obzorjem tmastoolovne boje i koprenaste zavjese oluje ispunjali su cio prostor. Pustinja se protezala dalje milju za miljom te se valjala veličanstveno uzbrdo, cijela otvorena oku.Mlarian je prikovala pogled trudeći se da obuhvati sav prizor. Prošli su trenuci i milje, kadli se odje-dared odzada sruči silovit zaputi vjetra noseći siv plašt kiše i snijega, obavivši auto. Sa sobom je donio oštru studen. A kiša se uskoro prometnu u tuču. Obasula je Marian. Mnoga zrnca građa odbijala su se od stakla vjetrobrana i bockala joj lice. Protiv ovakve studeni i rukavice i džepovi pružali su- slabu zaštitu. Marian je trpjela. Činilo joj se da su joj se obrazi, nos i uši skrutili poput leda. Svijet što se razastirao uokolo auta bio je bijel, njime je mela snježna vijavica. Nebo je bilo mračno. Kad bi Mlarian od vremena do vremena otvarala oči, ne bi vidjela daleko ispred kola. Ali ta tama nije ipak spriječila Indijanca da brzo vozi, pa je tako Marian, uz boli i strepnje, herojski uživala u tom satu vožinje.Napokon se sivi oblak rasvjetMo, snijeg prorijedio, a modrilo neba zasjalo kroz tanku bijelu sumaglicu. A i ona je izblijedjela ili se rastopila, a zatim je oluja promijenila smjer, te je velik dio neba sinuo vedrinom. Marian je sad postala svjesna da se nalazi duboko dolje u pustinji, okružena posve golim gorskim lancima i silno udaljenim vidicima. Snijeg je prestao sipi-ti, a zemlja je svoju crnobijelu boju zamijenila zaga-sitocrvenom. Još jednom se auto popeo na uzvišicu •odakle se Marian pružio nov pogled na duge milje pustinje. Ovdje se nje jače dojmilo neizmjerno prostranstvo horizonta i padina, a naročito silan opseg svjetlosti. Sunce je izašlo iza naslage oblaka, a pustinja je umnogostručila svoje crte i boje i najedared skinula masku i otkrila svoju zapanjujuću ljepotu.Jedanput je Indijanac zaustavio kola da nešto ispita u motoru, što je omogućilo Marian da izađe i protegne ukočene, promrzle udove. Nakon toga, kad su nastavili putovanje, ubrzo joj je postalo udobno pod toplim suncem, te je konačno zaboravila i na bolove i na bojazni, posve zaokupljena pustinjsikdm krajem. Šofer

27rje vozio nizbrdicom ništa maoje nego puna tri sata. Ta ih je vožnja dovela do naizgled nezgrapnog željeznog mosta preko gudure krševitih stijena kojom je protje-cala blatna voda. Tu je sunce upravo žeglo, tako da je Marian morala skinuti svoj teški kaput.S druge strane rijeke prostirala se vjetrom čvrsto nabita šljunkovita ravnica, uz njan blag uspon došli su do druge uzvišice. Vidik koji se pružio s njenog sljemena potvrdio je Marianina divotna očekivanja. 2ivo-bojna pustinja prostirala se u tr; vodoravne naslage što su se penjale visoko poput planina, divno obojene, crvene purpurne, siive i žute, sve tamo do nebeskog modrila. Bio je to kraj šaranih stepenica. Prizor je nadmašio Marianinu moć poimanja. Jedino je bila u stanju da se divi i čudi mozaiku boja i neobičnom prostranstvu zemlje i krša. A to je tek bila kapija Lo Blamdvjeva zavičaja! Kakav će onda biti Oljato? Marian je bila zbunjena vlastitim dojmovima. Jednom se i obazrela iza sebe, kao da bi se htjela uvjeriti da je izvjesnu udaljenost prevalila, da je kraj koji Je sad upoznala zaista stvaran, a ne plod snova. Spektakl iza nje silno se razlikovao od onoga pred njom: milju za miljom koso se spuštali pustinjski proplanci, naizmjenično sivi i crveni, pa su se potom penjali do velike, mračne visoravni' s koje su Španske planine odražavale na nebu svoje vrhove ogrnute čistim, bijelim snijegom.Slijedeći sat, u roku kojeg je auto projurio preko golih pješčanih i šljunčanih ravnica i uspeo se nanizanim stepenicama od obojena, kamena, prošao je prebrzo za Marian. Sunce je žarilo. Na sjeveru, prema kojem su jurila kola, skupljalo se sve više olujnih oblaka. Iznad posljednje stepenice pustinje zemlja je bila nalik prostoru pokrivenu ruševinama i rasulom, zoni tmurnog crvenila i neobičnog sivila, gdje je zub vremena oblikovao kamen i glinu u fantastične oblike. Mlarian je taj predio podsjetio na pakao. Ali i on joj uskoro ne-sta za leđima i oma se nađe sučelice širokoj dolini koja se protezala između blistavih kam>anih stijena. Tio doline tvorila su soonozelena polja djeteline a u kontrastu s

njima vrele su se kamene stijene činile gole i ukočene. Marian je spazila zelenu skupinu drveća i dva ravna kućna krova.28

»Kakvo je to mjesto?« upitala je šofera. »Copenwashie«, odgovorio je Indijanac. »Da li ova polja pripadaju indijanskim farmama?« »Neka. Bijeli ljudi imati sada najviše zemlje.« »Pa zar to nije indijanski rezervat?« nastavila je Marian radoznalo.Sofer je samo zagunđao zlovoljno. Vozio je punom brzinom kroz ravnu dolinu, dižući oblake prašine. Onda je zaustavio kod prve kuće i u nju unio neke pakete. Marian nije vidjela nikoga. Ali su na poljima radili živopisno odjeveni težaci. Ona zaključi da su Indijanci. Nastavivši vo<žnju, vodič joj prstom pokaza nekoliko oi-skih kamenih kuća koje su se skutrile u pozadini ispod nagnutih litica, okružene drvećem koje se počelo zelenjeti. To su bili domovi misionara. S te strane ceste se uspinjala uz bok strme kotline. Gore, na vrhu uzvi-šenja, tlo je bilo ravno, prekriveno čupavim niskim grmijem zagasito zelene boje. U daljini su se ukazale sive i crvene zgrade i duge pruge ogoljela drveća. Auto je stigao do njih za nekoliko časa'ka. Marian je bila sva obuzeta radoznalošću.»Mesa. Mi kratko vrijeme tu stati«, reče šofer, zau-stavivši kola pred jednim kamenim zdanjem. Bilo je golemo', a tek nekoliko prozora, a izgled mu je bio prilično negostoprimljiv. U blizini su stajali mali, divlji, čupavi poni, opuštenih uzda te grubo izrađenim, ravnini sedlima na sebi.»Jesu li to indijanski konji?« upita Marian.»Jesu. Ne mnogo dobri. Vi čekati«, odgovorio joj vodič uz ohrabrujući smiješak. »Ovo trgovačka stanica. Ljudi prijazni. Vi ući. Ja uzeti poštu.«Marian izađe iz kola, radosna što može ponovno ispružiti udove i prošetati gore-dolje. Spazila je široku aleju s drvoredom, sa lijepo izgrađenim sivim kamenim kućama s jedne, a velikim zgradama od crvena kamena s druge strane. To su vjerojatno bile zgrade državne škole. Ali kako su odudarale od krajolika! Gorostasna ravan pustinje kao da ih je opasala, naglašu-jući njihov nesklad. Aleja je bila tako dugačka da Marian nije mogla vidjeti šta leži na njenom kraju. Tada obrati pažnju trgovačkoj postaji iz koje su upravo izašla tri muškarca — Indijanca. Na sebi su imali29

odjeću bijelaca, pa čak i cipele i šešire, ali nisu pobudili Marian i no divljenje. Kakva tamna lica, tajnovita i besćutna — kakve prodorne crne oči! Indijanci su je promatrali. Ugledavši ih, Marian osjeti nešto kao razočaranje, kao da je prevarena u svojim iluzijama. Tada se pojavio bijelac, visok, žutokos, poštena lica.»Uđite. Ja sam Patoo, trgovac«, oslovi je on. »Moja žena se uvijek raduje posjetiocima. Mora da ste umorni i gladni. A do Kaidaba je još dobar komad puta.«»Hvala vam. Gladna sam, ali nisam umorna«, odgovori Marian, pošavši za njim i čudeći se kako je saznao kamo ona ide. On je provede kroz skladište golemo kao kakva dvorana, u kojem su tezge i police bile pretrpane razinom robom. Iz skladišta su prešli u drugi dio kuće, u udobnu i prijatnu gostinjsku sobu. Tu Marian upozna trgovčevu suprugu, mladu i Ijepuškastu žanu, veoma ljubaznu i prijaznu. Ona nije ni riječju ni pogledom pokazala nikakvu znatiželju. Samo se silno obradovala što je upoznala strankinju i pružila joj malo odmora i osvježenja. Mariani se vrlo dopala. »Ja putujem za Kaidab«, reče Marian. »No, to me raduje. Lijepo od vas što vas to zanima. Sam bog zna da su Indijancima potrebni prijatelji. Mi trgovci vjerujemo da smo jedini koje oni imaju.«Marian je postavljala prigodna pitanja u vezi s Indijancima, pazeći da ne ostavi dojam kao da je nedolično znatiželjna. Sve u svemu provela je ugodan sat u čavrljanju s gospođom Paxton.»Nadam se da ćete opet svratiti u Mesu, rekla joj je domaćica dok su prolazile kroz dućan. S vratiju Marian spazi jednog bijelca kako stoji kraj automobila i razgovara s indijanskim vozačem.»Ono je Friel«, rede gospođa Paxton. Pogled na omog čovjeka očito je promijenio tak njenih misli. »Tko je Friel?« zapita Marian. »On je misionar«, odgovori gospoda Paxton, »ali od onih, bojim se, koji će prije postići da Indijanci zamrze crkvu, nego što će ih nadahnuti pravim duhom kršćanstva.«Ponešto zbunjena, Marian ne odgovori na ove riječi gospođe Paxton. »Hvala vam na dobroti«, rekla je. »Sigurno ćemo se opet vidjeti. Zbogom.«

Marian je pošla prema kolima. Začuvši njen korak, čovjek o kojem je govorila gospoda Paxton okrenu se da je pogleda. Marian je bila navikla na susrete sastran-cima i na to da ih odmah svrsta na posve žens.ki način. Ali ovog čovjeka nije mogla svrstati ni u kakav tip.»Ja sam Friel«, rekao je, dotaknuvši se prstom svog sombrera. »Mogu li vas nečim, uslužiti?«»Ne, hvala«, odgovori Marian.Njegovo je lice bilo preplanulo od boravka u prirodi, ali Mariani nije bilo ni zanimljivo, ni simpatično. Ona je u hipu spazila blistaj radoznalosti u njegovim očima, a zatim kad ju je dobro promjeno od glave do peta, i sjaj i divljenje.»Putujete sami«, reče on. »Smijem li znati u koju svrhu?«Marian mu ispripovjedi ono što je rekla trgovčevoj ženi i nato najprije osjeti, a potom i ugleda na onom čovjeku pojačano zanimanje za nju pomiješano nekom notom neprijateljstva.»Imate U dozvolu da posjetite rezervat?« upita je on.»Nemam. Da li je obavezna?«»Ja — pa — nije, ne bih rekao. Ali je uvijek najbolje da se posjetioci najprije jave gospodinu Blucheru.«»Tko je on?«»Vladin agent koji upravlja rezervatom.«»Vrlo dobro. Gdje ga mogu naći?«»Gospodin Blucher je na žalost odsutan, jer prisustvuje nekoj istrazi. Ali ja ću preuzeti na sebe — da bude sve kako treba. Da li biste željeli razgledati školu?« 'Marian pomisli da je možda nepravično procijenila tog čovjeka, koji je bio vrlo vješt na riječima, ali neovisno od toga u pogledu gospodina Friela bilo je nečega neprijatnog. Nije voljela sresti takav pogled dva puta. No pomislila je da bez obzira na sve mora prihvatiti ovdašnje ljude kakvi jesu i mora od njih i učiti, po mogućnosti čuvajući sv^je dostojanstvo.»Bilo bi zaisita interesantno vidjeti indijansku dječicu. Možda ću se vratiti ovamo da radim s njima. Ali sada nemam vremena.«»Mogu vam ovdje osigurati namještanje«, on će najednom. Bio je prenagao.31

pw^

L»A kakvu vlast vi imate?« upite ga Marian neuvijeno. Nije mu ini zahvalila.»Pa, zapravo nemam ovlaštenje da namještam ljude«, on odgovori. »Ali od zgode do zgode angažiram ljude da rade za mene. S Morganom sam u vrlo dobrim odnosima. On je ovdje vlast.«»Morgan«?»On je ovdje već preko dvadeset godina. I vodi sve poslove.«»Što je on?« »Misionar.«»Tako... Ako se vratim ovamo radi posla — na koga najprije da se obratim?«»Dođite ravno do mene, a zatim ćemo k Morganu. Kad biste dobili namještenje prije no što biste njega posjetili, brzo biste ga izgubili.«»Zaista? Pa, razmislit ću o tome«, odvrati Marian ulazeći u auto.Friel je uze za ruku, ali ne da joj pomogne, nego da je spriječi da uđe u kola.»Dajte da vas ja ođvezem u Kaidab. Imam ovdje svoja kola. U ovoj prljavoj krntiji nema mjesta. Osim toga, ovako lijepa djevojka kao što ste vi ne bi se smjela voziti sama s jednim Indijancem.«

»Zašto ne? On je poštar. Plaćam mu zato što me vozi.«»Oni su svi jednaki, ti indijanski klipani. Niste si-* gurni ini s jednim od njih.«»Ako je to istina, gospodine Friel, onda to ne služi na čast vašem misionarskom radu. Ja ću ipak riskirati da se vozim s ovim Indijancem. Zbogom.«S tim riječima Marian sjedne u kola i dade šoferu znak da potjera auto. On to i uradi na način kao da se raduje što napušta ovu okolinu. Marian se zvali u sjedalo isto tako spremna za put. Povjetarac je bio ugodan. Široka šarena prostranstva su ih dozivala. Nju je donekle zbunila izvjesna vrućina koju je osjetila u žilama. Nakon trijeznog razmišljanja Marian shvati da je ona više zamjerila uvredu nanesenu Indijancu, negoli on sam. Stoga mu se obrati.»Jeste li razumjeli što je onaj čovjek i>ekao?«32»Ja ga znati. Njegova glava veliki bat prevučen kožom.«Marian je morala priznati da Indijanac ima i razbora i smisla za originalnost. Stoga je mjesta odagnala neraspoloženje. Vožnja pustinjom je važnija. Koliko li ima od Kaidaba do Oljata? Svaka pređena milja približava je zavičaju Lo Blandvja. Neprestano je šaputala njegovo indijansko ime, trudeći se da ga usvoji i učini bliskim. Ali joj nije uspijevalo. Svaka pomisao na njega jačala je Mariaminu..slutnju da će se ona naći u kušnji, neshvatljivoj i silnoj po svom značenju. A ipak, kakvo slatko uzbuđenje — kakva neobična žarka i magična slast!Sivi oblaci uskoro su zastrli sunce i Marian je ponovo osjetila studeni vjetar. Opet se sva uvila u kaput. Sofer je skrenuo s ceste za Mesu na sjever i vozio je uvalom g'dje Marian nije mogla vidjeti daleko. Zatim su se neko vrijeme vozili preko pješčanog terena, uspeli se uz dugačak obronak koji je vodio na ravni plato oskudno ozelenjen rašćem i okružen monotonim sivilom daljina. Tu je Indijanac potjerao punom brzinom. No vožnja je bila prebrza i prebučna a da bi Marian u njoj uživala. Pa ipak je gledala čas na jednu čas na drugu stranu, željna da sve vidi. Prema istoku pružala se duga nazubljena linija modre zemlje ili pećina, koja je očito označavala kanjon. Na zapadu jedina vrijedna pažnje bila je jedina litica, nalik na,panj, usamljena, ravno odsječena vrha i golih, kosih strana. Uskoro se pokazalo da je siva tmica naprijed u stvari snijeg, silovita i žestoka oluja koja je stavila Marian na novu kušnju. Zakopavši lice u šal i ovratnik kaputa, ona se skutrila i izdržala je. Međutim je proteklo vrijeme, a protekle su i milje puta. Kad se oluja udaljila, a sunce opet zasjalo, Mtoian je primijetila da su stigli do prostranog crvenog bazena pješčanih obronaka i ozidanog niskim klisurama kojih su naličja sjala mo-krinom.U dva sata Indijanac je zaustavio auto pred Red Sandyjem, trgovačkom stanicom nalik na tvrđavu, smještenom visoko na sljemenu neizmjernog pješčanog proplanka. Trgovci, dva mlada čovjeka, bili su isto tako brižni i ljubazni kao što su bili Paxomovi. Marian se .

£ istinski radovala što je mogla ogrijati ozeble obraza i ruke. Trgovci su je poveli do potkrovlja nad dućanom. Tu je bilo toplo, a gunjevi, košare i drugi predmeti indijanskog zanatstva nekako su ovamo pristajali i davali prostoriji živu notu. A kako je sablasno hujao vjetar napolju!S prozora kuće pružio se Marianinim očima divan vidik koji ju je očarao. Pust i stravičan! Činilo se kao da 'se neizmjeran bazan prostire na sve četiri strane svijeta. Pod natmurenim nebom ljeskale su se bare. Vegetacija je bila tako oskudna i rijetka da je grmlje, izraslo tu i tamo, podsjećalo na životinje. S druge strane te pustoši dizao se krug bijelih klisura, goletaih i turobnih, što su ih elementi izgrizli u neobične i nepravilne oblike. Ta je masa pećina naglo završavala okomitom liticom okrenutom prema jugu. Prema istoku se protezao i šarenio pojas pustoši nad kojom se dizala crna visoravan koja se pružala prema sjeveru sve do samog horizonta. Prateći pogledom liniju horizonta, Ma-rian ugleda nekakvu nejasnu rumenobijelu kupolu. Dugo je na njoj zadržala svoj udivljeni pogled, ali ne samo zbog njene ljepote. Ona ju je mamila. Izgledala je nestvarna, tako je tamno bilo njeno rumenilo i tako eterično njeno bjelilo.»Da li je ono neka planina«, upitala je jednog od trgovaca.»Svakako«, odgovori joj on. »To je stari Niothsis Ahn, koji Indijanci obožavaju.«Marian se vrati autu gdje ju je čekao Indijanac. Gotovo je zamrzila tu brzu vožnju pustinjom. Nije joj dala vremena ni da shvati, a kamoli da razmišlja. Samo je još jedan čas posvetila Red Sandyju. Bilo je u njemu ljepote, ali kako stroge! Nije bdio ni živcrta, ni pokreta. Dominirale su crvene boje, ali se nisu isticale. Stapale su se sa tmumosmeđom, smeđom, svjetloljubi-častam i sivom. Možda su niski oblaci prouzročili te šture efekte. Tišina je bila svečana.Putem, dok su se spuštali u pješčani bazen, Marian je ugledala tamne prilike Jahača kojd su im se približavali obišavši liticu. Promatrala ih je kako postaju sve veći, dok ih nisu sreli i dok nisu projahali pored nje. Indijanci, dva muškarca i jedina žena, jahalj su na ču-pavim panijima,. iza sedlala imali su svezanu ćebad i ovčje kože. 2ena je bila krupna, u nekoj širokoj, prljavoj haljini, lice joj je bilo ozbiljno, tamno, a kosa ne-počešljana. Ti su Indijanci samo izdaleka izgledali slikoviti.Nato je čitav sat auto soptao pješčanom cestom, većinom uzbrdo, s koje se vidik pružao samo na istočnoj strani. Tu je dugačka, cima, ravna planina poprimila nekakve finije crte. Čopori malih konja istačkali su sivozeleno tlo. Na vrhu jednog brežuljka pojavio se jahač Indijanac goneći konja galopom, te je cijeloj slici dao notu divljine i života. Malo kasnije vozač skrene Mariani pažnju na zemljanu gomilu na kojoj je zijevala mračna rupa. »Hogan. Indijanska koliba«, on reče. Kako gruba i primitivna! Doista, mora da su potrebe tih Indijanaca veoma male.Marian je spoenala da samo s uzvišica može shvatiti ovu nevjerojatnu golemost, bezgraničnost pustinje. Stigli su na vrh jednog brda, s kojeg je mogla razgledati kraj nadaleko i naširoko, spustiti pogled i njime preletjeti preko prerije, sve tamo do goletne pustoši što se propinje prema rumenim i crnim visovima. Te su boje privukle njeni pogled.

Postepeno su u njenim očima izgubile značaj one visoravni što su se nanizale zdesna i kameniti brežuljak obla vrha što se dizao slijeva. Sat kasnije razabrala je da su na ovim visovima crne cedrove šume, a rumene livade pod kaduljom. I još mnogo prije no što će stići do onih prekrasnih čistih krpa rumeni, ona je osjetila miris kojim je odisao zrak. Postajao je sve oštriji, jači, slađi. Prepoznala je miris kadulje. Ali kako divlji i neobičan, gotovo zagušljiv, ali i okrepljujući! Tu je nestalo goleti. Našli su se na velikoj visini. Sa svih strana prostirala se cedrova šuma i polja kadulje.Da taj dvadeset milja dugačak uspon nije polagano prelazio iz pustoši u zelenilo, iz starosti i jalovosti u krasne visine sa svježim, mirisnim zrakom i prekrasnim bojama Miarian ne bi bila spremna za slijedeći prizor koji će je očarati još jače. Ali je ovako imala mogućnosti da se spremi za nj, da ga nasluti. Zato se i nije posve zbunila prizorom koji joj se pružio kad35•j^^^^

je automobil izjurio iz šume strmini usjekom i najednom iza jednog zavoja izbio drugačiji svijet ka-rnangara.Cesta se pružala kroz dug, uzak klanac nad kojim su stršile litice crvene, zlatne i žute boje, tako visoke da je Marian morala gledati gotovo okomito uvis da bj vidjela rubove. Nisu izgledale kao litice, već kao kamena lica planina. Marian je zurila uvis sve dok je nisu zaboljele oči.Auto je prebrzo jurio, a klanac je bio prekratak. Izbijao je u naboranu sivu puštanju s crnom visoravni zdesna, što se pružala u krivudavoj liniji prema istoku, i crvenim kamenim zidom slijeva što se gubio prema sjeveru parajući mebo. Deset milja dalje kameni bedemi su se razmaknuli, a s jednog drugog brežuljka Marian prvi put baci pogled na Kaidab. Pisma i poklone Lo Blandvja slala je na ovu trgovačku stanicu. A sad — ugledala je svega nekoliko nistolh kamenih kuća ravna krova. Kakovo primitivno j jezivo naselje! Pa ipak, nijedan od onih prekrasnih prizora koje je vidjela na putu za vrijeme duge vožnje, nije je prožeo tolikim uzbuđenijem kao sada ova slika.GLAVA 4.u blizine, trgovačka postaja Kaidab pokazivala je bujnu živost i djelatnost. Marian je gledala i gledala sa sve većim užitkom i divljenjem.Prvo, tamo se nalazio izvjestan, broj čupavih indijanskih ponija bez ulara, koji su stajali podignutih glava, te su kolutajući crnim očima poprijeko gledali po-štarev automobil. Nekoliko ih nije imalo sedla, već samo pokrivače svezane na hrptovima; jedan je bio gotovo ružičast, sa neobično svijetlim očima i prekrasnom dugom grivom i repom; većina ih je bila crvenkasto-riđe boje, a bio je jedan mali, vatreni vranac, koji je privukao Mairianin pogled.Indijanski su težaci tovarila na jedna kola velike platnene vreće napunjene vunom. Naokolo je bilo besposličara, koji su se dokono naslanjali na kameni zid trgovačke postaje. Njihov je izgled nekako zadovoljio Marian. Vrana kosa, bezizražajna lica bakrene boje, oči crne poput noći, mršave i uspravne prilike, odjevene u »omot i pamučnu tkaninu, sa srebrnim i staklenim ukrasima — svi su ti elementi njihove vanjštine nekako odgovarali sentimentalnoj slici koju je Miarian bila unaprijed zamislila.Pred otvorenim pročeljem jedne zgrade, očito skladišta, drugi su Indijanci trpali vunu u duge vreće, što je bio veoma težak posao sudeći po njihovim naporima da drže vreću uspravno i da u nju nabijaju vunu. Sva je unutrašnjost te otvorene zgrade bila pretrpana ormama, užadi, gomilama bijelih vreća, vune i koža. Marian osjeti neugodan vonj ovaca. Sunce je bilo vruće i žarilo crvene pokrivače. Bosivuda su zujale muhe. I na-37

pokon tu se našlo i tuce mršavih pasa, divljeg izgleda i radoznalih očiju, koji su njuškali oko Marian. Nijedan nije mahnuo repom. Bijelci u košuljama zasuka-nih rukava, znojna lica i ruku, zaprljani, popravljali su jedan automobil, koji je bio isto tako raskliman kao poštanski. Dvije Indijanke natovarene zavežljajima izašle su na otvorena vrata trgovačke postaje. Starija je bila debela i prijazna lica. Nosila je široku haljinu drečećih boja i srebrne ogrlice, a na leđima veliki svežanj ili kutiju. Kad je prošla kraj Marian, djevojka spazi tamno lišće djeteta što je izvirivalo kroz rupu na toj kutiji. Druga žena, mlada, vjerojatno kći starije, imala je izvjesne draži. Nešto ljupko zračilo je s njena glatka i tanina lica. Bila je vitka. Na malim stopalima imala je smeđe mokasine. Haljina joj je naizgled bila od somota, a srebrni ukrasi bili su optočeni ne-brušenim plavim kamenčićima. Stidljivo je pogledala Marian. Zatim se pojavio jedan Indijanac na konju, koji sjaha blizu MHrian. Bio je star,njegovo je mršavo lice bilo posve naborano, a kosa mu bila protkana vlasima sivim poput željeza. Nosio je tanku pamučnu košulju i radno odijelo — onakvo kakvo nose bijelci, ali od materijala najgore kvalitete. Iza njegova sedla visio je dug zavežljaj, kozja koža smotana s krznom pre-ma unutra. On je od veže i odnese u trgovačku postaju. Dojahalo je još Indijanaca. Jedan poni počeo je uzmicati i ritatd se. Psi su lajali; kovitlaci topla i mirisava vjetra podizali su prašinu; vonj ovčje vune postade jači; tihi grleoi glasovi Indijanaca miješali su se s oštrijim i jačim glasovima bijelaca.Jedan muškarac, čvrste građe, živa oka, krupnim korakom izađe iz postaje, držeći jednu ruku na ramenu Indijanca poštara. Bio je gologlav i bez kaputa, na flanelskoj košulji imao je samo prsluk. Čizme su mu bile grube i prasne.»Unesi njen prtljag«, reče on Indijancu.Kad joj se približio, Marian osjeti kako je promatra pogledom u isto vrijeme prodornim i prijaznim.»Raduje me što vam mogu zaželjeti dobrodošlicu, gospođice Warner.« reče. »Očekujem vas već dva sata. Ja sam John Withers.« Marian mu pruži ruku. »Očekivali ste me?« upitala je radoznalo.38»U ovoj zemlji novosti brzo putuju«, odgovorio je on sa smiješkom.« Jedan je Indijanac dojahao prije dva sate s viješću da dolazite.«

»Ali kako mi znate ime?« updta Marian još uvijek začuđeno.»Žena mi je rekla i kako se zovete i kako izgledate. Ona će se sigurno veseliti da vas vidi. Uđimo.«Marian pođe za njim u dvorište pokraj trgovačke postaje gdje je malo podalje stajala nis'ka slikovita kamena kuća s krovom od crvene zemlje. Marianina znatiželja pretvori se u čuđenje. Sva je ustreptala od izvjesne slutnje. Otkud je gospođa Withers mogla saanati kako ona izgleda? Withers je uvede u prekrasnu prostoriju koja je blještala bojama indijanskih ruk'otvorina. Pokrivači na podu i na otomanu, košare na vijencu kamina i po zidu, jedan čudno obojan friz s indijanskim likovima, sirovim, elementarnim i upadljivim — sve je to davalo neku posebnu atmosferu. U otvorenom kaminu plamtjela je žarka sjajna vatra, U toj je prostoriji bilo i udobnosti i knjiga. Iz te sobe prelazilo se u dugu blagovaonicu s istim indijanskim ukrasima. A iz nje je vodio širok hodnik, neobičan zibog svoje dužine, kao i zbog raznovrsnosti i živobojnostj svojih ukrasa.Marian je imala upravo toliko vremena da baci samo još jedan brz pogled, kadli u sobu stupi žena vitka stasa i markantna lica.»Dobro došli u Kaidab, gospođice Wawier«, reče ona toplo i ispruži ruke. »Drago nam je što snio vas upoznali. Nadamo se da ćete dugo ostati.«»Hvala, gospođo Withers. Vrlo ste ljubazni. Ja — i ja se radujem što sam došla ovamo«, odgovori Marian malo smetena i nervozna.»Vozili' ste se dugo i bilo je hladno. Crveni ste od prašine. Oh, poznajem ja taj put! Pred dvadeset pet godina prošla sam ga ina koriju.«»Da, bilo je teško. I hladno — gotovo sam se smr-znula. Ali, bilo je i divno!«Withers se veselo nasmije na djevojčine riječi. »Pa to uopće i nije neki put! VI ste tek na rubu prave divljine. Mi ćemo

vam je pokazati.«r»John, odnesi prtljag gospođice Warner u drugu sobu. I pošalji joj malo tople vođe. Neka se gospođica najprije opere i presvuče, pa ćemo onda razgovarati.«Gostinjska soba, u kojoj se Marian smjestila, bila je isto tako neobična i privlačna kao i ostale. Odisala je čistim mirisom zemlje. Zidovi su bili od crvenkaste cigle i hladni. Dok se prala i mijenjala prašinu odjeću, Mariam je sređivala svoje dojmove o gospođi Withers. To nije obična žena. Ona osjeća prema Marian nekakvu posebnu naklonost. Marian je to intuitivno osjetila. Međutim, sigurno je da je ta žena navikla da dočekuje goste u ovoj divljini. Iz nje zrači, u izvjesnom smislu, oma snaga duha što će se osjetiti u žena visokog ranga kada "dočekuje goste. Doduše, u slučaju gospođe Withers ta snaga počiva na njenoj jednostavnosti, na nekakvom nesvjesnom dostojanstvu.No, Marian nije gubila mnogo vremena ni na svoju toaletu ni na razmišljanje o gospođi Withers. Kako je i sama osjetila simpatiju prema svojoj domaćici, a slutila je da će čuti neke novosti, to se žurila da se što prije vrati u dnevnu sobu. Tamo ju je čekala gospođa Withers.»Jako ste slatki i lijepi!« uskliknula je domaćica gledajući Marian s oduševljenjem. »Ovdje ne nailaze često ovakve djevojke. K tome u pustinji nema plavuša.«»I meni se čini«, odgovori iMarian, »Neću dugo ostati Benow di cleash!... Da li se tako kaže?«Gospođa Wither se nasmije. »Da, svakako!« U njenom je glasu bilo neke posebne nježnosti.»Gospođo Withers, vi znate od koga sam dobila to ime?«»Naravno, i drago mi je što to znam«, ozbiljno će domaćica, i pruži ruke koje Marian instinktivno prihvati. Djevojka se zagledala u ono neobično lice mistične snage, osjenčano mislima i brigama, prodornih očiju.»Sjednimo«, reče gospođa Withers vodeći djevojku do otomana. »Drugom prilikom ćemo porazgovarati o našim tajnama... Ovdje netko uvijek smeita... Nlaj-prije želim da vam kažem dvije stvari; a znam da će nas one spojiti jakim prijateljstvom.«»Nadam se — vjerujem u to«> odgovori Marian^ pokušavajući da zadrži mir.»Pazite. Čitav sam život provela među Indijamrima«, reče gospođa Withers svojim tihim glasom. »Zavoljela sam ih još dok sam bila dijete. Dugo godina živim u ovoj divljoj zemlji. Potrebne su godine dobre volje i proučavanja da se razumiju Indijanci... Ovi ovdje dolaze da se brinu o meni. Dali su mi i ime. Oni mi vjeruju i uzdaju se u mene. Zovu me na svoje rasprave, na diobe vlasništva, nasljeđa, onoga što su im pokojnici za života ostavili, povjeravaju mi svoje nevolje. Upoznala sam njihove snove, religiju, molitve, legende i pjesme, doznala sam značenje njihovih vračanja i plesova. I što više učim od njih, to ih više volim i cijenim. Nisu oni onakvi kakve ih opisuju bijelci u većini. Oni su djeca prirode. Dobronamjerni su i plemenita srca. I među njima ima kriminalaca, ali daleko manje nego među bijelcima. Pjesma o Hiawathi je istinita, ona važi za sve Indijance. Oni žive u jednom začaranom, mističnom svijetu nastanjenom duhovima, gdje se čuju neobični glasovi, muzika, šapat Boga i vječnosti. Jednostavni su poput male djece. Oni sve personificiraju, u svemu nalaze simboliku.«Gospođa Withers časak zašuti, gledajući u Mariansvojim izražajnim očima.j

»U svoje vrijeme ovaj Eabačeni kraj bio je daleko od putova bijelih ljudi. Zato, ukoliko se tiče ovoga plemena, kod njih je zakasnila demoralizacija i degradacija. Ovo pleme, Nopah, jest najponosnije, najinteligentnije, najbrojnije i najbogatije od svih plemena što su preostala u Sjedinjenim Državama. Takozvana civilizacija još nije dosegla Kaidab. Ali ona dolazi. Osjećam da će slijedeće godine biti teške za Indijanca — možda i odlučne za njegov udes«.»Oh — zar nema nikakve nade?« promrmlja Marian. »Izgleda da zaista nema nikakve, ako se na to gleda trezveno i bez milosti. Ali ja gledam na to pitanje kao što Indijanac gleda na sve. On započinje svoju molitvu sa »neka sa mnom bude sve dobro« i završava je sa »sada je sa mnom sve dobro«. On osjeća — on vjeruje. Dopuštate mi da vam pomognem shvatiti Indijanca... Radi vaše sreće!«Marian nije mogla zaustiti od iznenađenja.

41»Nophaie mi je pokazao vašu sliku, pričao mi o vama«, nastavi gospođa Withers svojim izvanredno mekim glasom. »Ah, nemojte se zaprepastiti. On je dobro učinio što mi se povjerio ... Upoznala sain ga istog dana kad se vratio s Istoka. Sjetila sam ga se. Znala sam ga kao dječaka, malog pastira koji je odbio da napusti svoje stado u pješčanoj oluji. Poznajem mjesto gdje se rodio. Znala sam i konjokradicu koji ga je oteo. A i ženu koja ga je povela na Istok i dala u školu... Ali se'Nophaie nije sjetio mene. Otišao je na kaduljioe obronke Nothsis Ahna, a kad je dojahao natrag, nije više nosio odijelo bijelca, niti je govorio bijelčevim jezikom, čak je i ime odbacio. Ostao je samo Nophaie. Indijanci mi pričaju o njemu. On je poglavica koji želi fla im pomogne na način bijelog čovjeka, ali Indijanci 'žele da bude čarobnjak... Ja sam uvidjela što ga muči i kad je došao ovamo razgovarala sain s njim. Pomogla sam inu. On je ponovo učio svoj jezik. Vidjela sain da je nesretan. I na kraju ma je pričao o vama, pokazao mi vašu sliku, ispovjedio mi svoju ljubav.«Marian pokrije usplamtjelo lice uzđrhtalim rukama. Ne zato što je ova dobra žena saznala njenu tajnu, nego zato što joj se srce uzburkalo kad je čula one riječi istine i shvatila da njena ljubav nije nikakav san nego neizbježna činjenica. Nophaie je ljubi. On je to priznao toj plemenitoj ženi, prijateljici Indijanaca.»Marian, nemojte se stidjeti Nophaieve ljubavi«, nastavi gospođa Withers umirljivim tonom. »Nitko drugi to ne zna. John sumnja, ali nije siguran. Ja vas razumijem, suosjećam s vama, a znam i više. Vi ne biste bili ovdje da ine ljubite Nophaiea.«»Naravno da ga... ljubim«, reče Marian nesigurno, otkrivši lice. »Vi ste me krivo shvatili. Ja se ne stidim ... To je samo zato što ste mi to otkrili taiko naglo.«»Nemojte se obazirati na mene — i na to što ja sve anam«, odgovori žena. »Ovo je pustinja. Vi ste ovdje među jednostaivtnim ljudima. Ovdje nije ništa zamršeno. Vaše će krive pretpostavke otpasti poput zelenih ljusaka.«Skupivši hrabrost, pokrenuta intenzivnom i savršeno aaguimiom simpatijom, Marian ukratko ispripovjedi go-spođi Withers o svojoj romantičnoj ljubavi s Nophaiomp42a zatim o uslovima pod kojim je živjela i o svojoj odluci da se jednim zamahom oslobodi, da živi neko vrijeme na Zapadu, i da, pomažući Indijancima možda nađe nešto sreće.»Ah! Vi ćete se nažalostita, a isto tako bit ćete čudesno sretni«, odgovori gospođa Withers. »Što se tiče Nophaiea — vi ćete ga spasiti. Njegovo je srce slomljeno. A kad se Indijancu slomi srce, on umire... Ja pratim Nophaiea. On je imao u koledžu pred sobom značajnu karijeru. Bio je sjajan student i veliki sportaš. Čula sam da mu je otac bio izvanredan trkač. I već generacijama nije nitko nosio kamen kušnje hnibrih tako dugo koliko on. Ali šta će Nophaievo školovanje i junaštvo značiti ovdje, to je pitanje. On mora naučiti da bude Indijanac. Osamnaest godina provedenih vani učinilo ga je više bijelcem nego crvenokošcem. On se više nikada neće vratiti životu bijelca. Marian, pitam se da li vas to zabrinjava? Hoćete li biti iskreni sa mnom?«»Ne. Neću tražiti od njega da se vrati«, odgovori Marian.»I vi kažete da nemate nikakvih bliskih i dragih veza?« pitala je gospođa Withers dalje uprijevši svoj magnetičan pogled u Marian.»Nikakvih jako bliskih ili dragih.«»A zasitili ste se vještačkog života — modernih navika r- i svega onoga ...»»Zaista jesam«, prekide je Marian.»I vi stvarno čeznete za jednostavnim životom u prirodi?«»Čeznem!« usklifcnu Marian gotovo strastveno. »Ja ... ja ne znam šta je to, ali mislim da se ispod moje bijele kože krije divljak!«»A imate li što novaca?«»Oh, nisam bogata ali ni siromašna.«»I ljubite Nophaiea... kako sigurno nećete ljubiti drugog muškarca — bijelca?«»Ja — ja ga volim strašno«, šapnu Marian. »Kako bih mogla predskazati budućnost — i kakvu moguću ljubav — ponovo? Mrzim i samu pomisao na to. Oh, postavljala sam sebi to pitanje u posljednje vrijeme čed-43

sto — brak zbog novca ili koristi — radi doma — radi djece — zbog ičega osim ljubavi? Ne! Ne! Nije to za mene.«»A hoćete li se udati za Nophaiea?« upita gospoda Withers.Mariain uzdahnu. Obrazi su joj se ponovno žažarlli, ali ne od stida, nego od emocije koju je obuzdavala. Ova iskrena i jednostavna žena dinnula ju je do samog dna duše.»Nophaie je Indijanac«, nastavi gospođa Withers. »Ali on je pravi muškarac. Nikad nisam vidjela plemenitijeg čovjeka — bijelca ili crvenokošca... Mislim da ste sretna djevojka. Ljubiti i bita ljubljena — živjeti u ovoj pustinji — gledati njenu divljinu i veličaj-nost— učiti o njoj od Indijanaca — posvetiti se plemenitom dl ju. Nadam se da uviđate vrijednost takve istine!«»Ne vidim baš posve jasno, ali vam vjerujem«, odgovori Marian. »Vi izražavate nešto što je maglovito i duboko u meoi — što želi da izađe... Ne smijem zaboraviti da vam kažem — da me Nophaie nije nikad pitao da se udam za njega.«»Pa sigurno ne zato što on to ne bi želio, vjerujte mi«, odvrati gospođa Withers. »Za mojih dana vidjela sam Indijance kako umiru od ljubavi, ali Nophaie ih sve tuče... Sto ćete učiniti — poslati po njega ili odjahati k njemu?«»Ja — ja bih se radije sastala s njime vani — dalje— negdje u pustinji«, odgovori Marian zbunjeno. »Ali, da li je to u redu? Nečuveno je ovo što ja radim. A ja to želim. Moji najsnažniji osjećaji to traže. Ali ja sam osjetljiva — ne želim da to ljudi znadu. Oh, to je meni svojstven kukavičluk i zavaravanje.«»Sigurno će sve biti u redu. Joto će vas povesti da se sretnete s Nophaijem«, odgovori gospođa Withers toplo. »I nitko neće, osini mene i Johna, znati za vašu tajnu. Mii ćemo reći ljudima i svakome tko bi se slučajno zadesio, da ste otišli da radite među Indijancima.«»Hvala vam ... Tako će mi biti lakše dok se ne snađem ... Ja sam prilično smiono nastupila, ali md se čini da je moja hrabrost istekla.«»Ovi prvi dani bit će teški za vas. Ali nemojte se obeshrabriti. Sve će biti dobno. Vi ste mladi, zdravi^44snažni. Imate razuma. Steći ćete ovdje sjajno iskustvo i time ćete pomoći sebi, da budete bolji i sretniji.« U tom kritičnom času u sobu nahrupi John Withers. »Gle, vaš je izgled dobar lijek za oči, što rekli Indijanci«, on će srdačno, gledajući djevojku iznenađenim i očaranim pogledom. »Što će učiniti pustinja toj puti...! Pa, gospođice, Pahute je upravo dojahao. Vidio je jutros Nophaiea i razgovarao s njim. Mislim da će vas obradovati da to čujete.«»Oh — danas! Tako blizu!« uskliknu Marian. »Baš se to ne može nazvati blizu — ako mislite na mjesto gdje se nalazi Nophaie. 'Gotovo stotinu milja.« »Sto vam je rekao?« zapita Marian živo. »Ne mnogo, ja sam ga samo pitao da li je vidio Nophaiea, Rekao je da ga je vidio jutros o izlas'ku sunca. Ntophaie je bio s ovcama. Upravo je vrijeme jagnje-nja. Nophaie je velik ovčar. Već sam čuo kako se vratio pastirskom životu. Pahute se nasmijao i rekao: Nophaie je odbacio svoj bijeli duh i vratio se danima svoje mladosti. Mislim da se sivi Indijanci raduju što se Nophaie odrekao života bijelaca.«»Mogu li vidjeti tog Pahutea?« upita Marian. »Dođite ja ću vas upoznati«, odgovori Withers smijući se.»Da, pođite s nflim«, dobaci gospođa Withers. »Ja se moram postarati za večeru.«»Ne želim upoznaiti tog Pahutea niti da on vidi da me zanima«, reče Marian Withersu kad su izašli iz kuće. »Mlislim da je to stvar osjećaja. Želim samo da — da pogledam Indijanca koji je baš danas vidio Nop-haieja.«»Samo sam se salio, gospođice Wamer«, odvrati Withers ozbiljno. »Taj Pahute je zao Indijanac. Na žalost ima svašta na duši. Ubio je i bijelaca i Indijanaca. »Oh! Čula sam ili valjda čitala da su te borbe i krvoproliće stvar prošlosti.«»Svaikako«, reče Withers s nekom tmurnom notom u glasu. »Ali ste čuli ili čitali neistinu. Naravno, granica nije divlja i zla kao što je bila pred. četrdeset godina kad sam bio dječak. Niti tako surova kao pred petnaest godina kad su Indijanci ubili mog brata. Ali ipak je ta granica daleko od toga da bude pitoma.«45

•^^^^^

On povede Marian kroz stražnji dio sive kamene zgrade u dućan. Pod je bio kamen, u sredini je bio slobodan kvadratni prostor oivičen sa svih strana tezgama iza kojih su se nalazile velike police pretrpane robom. Za tezgama su se naslanjali Indijanci. Marian spazi čuperke crne kose boje gavranova krila, kako izviruju ispod zgužvanih i zaprašenih crnih sombrera. Vidjela je gdje se bljeskaju srebrne kopče na opasačima i drugi ukrasi. Začula je zveket srebrnog novca i tihe glasove u kojima su preovladavali nekakvi slogovi što su zvučali kao »toa« i »taa«. Svi su ti Indijanci bili leđima okrenuti djevojci, pogađali su se s bijelcem što je stajao iza tezge. Iza njih, na policama, šarenile su se tkanine,

konzerve, svakojake kutije i staklenke. Sa stropa visila su sedla, uzde, fenjeri, lasa — bezbroj raznovrsnih artikala potrebnih Indijancima.»Eno vašeg Pahutea«, reče Withers upirući prstom s vrata. »Nije baš jako zgodan, zar ne?«Marian izviri iza trgovca i spazi malenog jednog Indijanca razbojničkog izgleda, gotovo posve cima, okrugla lica, s velikim nosom i s pogledom tako drskim i opasmim da mu se ne bi lako našlo premca. Indijanac je imao sombrero s visokim, koničnim tuljcem i krutim, širokim obodom. Šešir mu je bio crn kao i kosa i okićen svijetlim perlicama. Odjeća mu se sastojala od prljave somotske košulje i plavih radničkih hlača. Za pojasom srebrom okovanim nosio je oveći revolver. Jedan ručni zglavak, crn i žilav, s kojeg mu je visio kožni bič, bio je okićen sjajnom, širokom srebrnom narukvicom. Sve u svemu, taj Indijanac nije predstavljao neku prijatnu i ohrabrujuću sliku gradskoj djevojci koja se tek našla u pustinji. A ipak, njegov je izgled fascinirao Marian.»No, šta kažete za njega?« nasmiješi se Wiifchers.»Nisam baš posve oduševljena«, odvrati Marian a grimasom. »Više volim da ga gledam iadaljega. Ali... izgleda kao... «»Kao nešto pravo. Budite sigurni da to i jest Ali, istini za volju, ovaj Pahute nije počinio niti jedino zlodjelo niti ikakvu opačinu otkad se Nophaie vratio. Indijanci kažu da je Nophaie porazgovarao s njim i da mu je ,dao dobar lijek', kako oni kažu.«46»O kakvom se to lijeku radi?« upita Marian. »Indijanci prave lijekove od cvijeća, korijenja, kore drveća i trava, te ih koriste za bolesti, baš kao i bijelci. Ali riječ ,lijek' također znači molitvu, otvoren razgovor, mističnu moć vrača plemenskog, a također i korištenje crteža na pijesku.« »A šta je to?«»Kad vrač dođe u posjetu bolesnom Indijancu, on pravi crteže na jednom ravnom kamenu pomoću pijeska različitih boja. On zapravo crta svoju poruku Velikom Duhu. Ti su crteži lijepi, umjetnički. Ali, malo ih je bijelih ljudi vidjelo. A najljepše je to što se pomoću njih gotovo uvijek izliječi bolesni Indijanac.« »Onda, Nophaie je počeo pomagati svom narodu?« »Dakako.«»Jako mi je drago«, tiho će Marian. »Sjećam se kako je uvijek smatrao da neće biti nikome koristan.« »I nama je drago, također. Vidite, gospođice Warner, iako mi živimo od Indijanaca, ipak mi pošteno radimo za njih.«»Trgovac u Mesa rekao mi je gotovo to isto i k tome kako su trgovci jedini prijatelji koje Indijanci imaju. Je li to tačno?«»Tako mi mislimo. Ali sam ja znao i neke misionare koji su zaista bili pošteni — ljudi — koji su koristili Indijancima.« '»Zar oni svi ne rade na korist Indijancima?« Trgovac je pogleda oštrim, ispitujućim pogledom, kao da mu je to isto pitanje bilo često postavljeno a odgovor iziskuje mnogo takta.»Na nesreću, ne svi«, on otpovrne neposredno. »Mislim da u svakom zvanju ima ljudi koji izdaju svoj poziv. Nlaravno, ne bismo to očekivali od jednog misionara. Ali te izuzetke nalazimo upravo u Morganu i Frie-lu. Oni su loši lijek. Zlo što ga oni čine, u mnogim slučajevima, pottre se dobrim i naporima koje ulažu oni misionari koji iskreno rade za dobrobit Indijanaca. Pravo rečeno, neki misionari ne mogu ni izdržati dugo ovdje, ukoliko se ne pokore Morganu.«»Pa to je nepojmljivo!« zapanji se Marian. »Zar taj Morgan zaista ima takvu moć da smeta poštenim misionarima?«47»Da li ima, pitate?« otpovnne Withers mrko podrugljivim tonom. »Mislim da ima. On se uvijek potrudi da se otarasi onih misionara koje ine može držati u šahu. Sto se toga tiče, on se uvijek otarasi svakoga.«»Ta, kako to može izvesti, za milog Boga?« Marian će Ijutito.»Nitko zapravo ine zna kako. No, mi, koji smo već dugo u ovom rezervatu, naslućujemo ponešto. Morga-nova moć se možda oslanja na kakve političke ili crkvene ličnosti, a mo>žda i na jedine i na druge. U svakom slučaju, on .visoko kotira kod Misionarskog odbora ina Istoku. Taj odbor, nema dvojbe, sastoji se od dobronamjernih crkvenih ljudi koji bi htjeli pomoći Indijancima. Ja sam upoznao jedinog od njih — predsjednika. On smatra da svaki napad na Morgana, u stvari, predstavlja reakciju nekog ljubomornog misionara ili insinuaciju neke druge crkve. Mislim da. otuda i potiče Morganiova moć. Ali će jednog dana i oni progledati i onda će ga najuriti.«»Kakva razlika ..: u ovom misionarskom poslu ... između onoga što čujemo i čitamo*, i onoga što je u stvarnosti!« šapne Marian zanesena mislima, sjećajući se Noiphadejeva pisma.»Tako je«, potvrdi Withers. »Uzmimo na primjer ' slučaj mladoga Ramsdella, kauboja misionara. On je svojim načinom rada rasrdio Morgana. Kauboj misionar stekao je simpatiju i povjerenje Indijanaca. Morgan i njegovi saveznici pobojali su se uticaja što će ga Rams-dell steći kod Indijanaca. On je zajedno s njima kopao kanale, orao, sijao i gradio. Bio je i dobar mehaničar, trudio se da Indijance nauči koječemu. Nadalje, nije se trudio da im religiju usadi makar silom. U njegovim govorima nije bilo mjesta ni ognju paklenom ni sličnim stvarima. Možda je Indijancima bilo najvažnije to što Ramsdell nije nikad dirao u njihove žene. On je bio nebrušeni dijamant, propovjednik-radnik, I nato šta je Morgan učinio? On je sazvao svoj sud> otvorio istragu. Om, Friel, i agent Butcher proglasili su sami sebe nekakvim Misionarskim odborom ovdje. Izveli su Ramsdella pred svoj sud i optužili ga da propovijeda po-ganstvo. Ta se optužba zasnivala na tome što se on oblačio u indijansku odjeću, kako bi zabavljao indijansku djecu. Druga je optužba bila da nije valjan misionar zato što i odviše prijateljuje s nama trgovcima. Otpu-stiše ga. I tako vlada kršćanski Moloh! Ponekad se i ne ćudim što su Indijanci tako nepovjerljivi i što nas tako preziru.«Withers kao da je najedared shvatio kako je svojom pričom duboko zaprepastio Marian. Međutim, nastavio je dalje, isto tako živo, premda ne toliko temperamentno kao ranije. Objasnio je kako su ovdje često slani misionari koji su inače u životu propali u drugim zvanjima. Neki uopće nisu bili nikakvi propovjednici. Mnogi su bili slabići koji su se

našli daleko od civilizacije i praktički u mogućnosti da vladaju jednim bespomoćnim narodom. Pali su u iskušenje. I za zle posljedice koje su nastale, treba više kriviti okolnosti koje su takve ljude uputile u tu golet i pustoš negio same ljude. I, na kraju, reče Withers, sam je sistem kriv — sistem koji neznalački i proizvoljno šalje ljude slabih kvaliteta da podignu kulturni i moralni nivo Indijanaca.Marian je duboko osjetila kako je ovo pitanje rada misionara veoma delikatne i složene prirode. Isti je dojam stekla kod Paxtanovih. Opet se sjetila Nophaie-va pisma koje je još jučer ponovo čitala, i sad je stala sticati izvjestan lični dojam o nečemu što mora predstavljati strahovit problem. I najedanput shvati da više nije u neodumici u pogledu svojih motiva ili namjera — konačno je nepozivo odlučila da ostane ovdje u pustoši.»Gospođice Wanner, hoćete li da po ovom Pahuteu pošaljem kakvu poruku ili pismo Nophaieu?« upita Withers. »On će sutra odjahati u puštanju.«»Neću, radije ću i sama krenuti«, odvrati Miarian. »Vaša mi je supruga rekla da ćete me vi odvesti. Hoćete li biti tako dobri?«»Zna se da ću vas odvesti«, on potvrdi. »Tamo negdje imam nešto ovaca, a moram poći i iz drugih razloga. Samo, znajte da je to dugačak put za novajliju. Umijete li dobro jahati?«4 - 49

r

»Pomalo sam jahala, a prošlog mjeseca pohađala sam tri puta tjedno školu jahanja. Prilično sam se uvježbala. No, naravno, nisam nikakav pravi jahač. Ali, mogu se naučiti.«»Dobro je što ste malo vježbali prije nego ste krenuli na Zapad. Staze su ovuda prilično teške, za vas će to biti velik napor. Kad hoćete da krenemo?«»Čim vi možete.«»Onda, neka bude prekosutra. Ali, nemojte misliti da ćete ianenaditi Nophaieja. To je nemoguće.«»Zašto? Ako već ne govorimo nikome ništa?«»U ovoj pustinji vijesti putuju ispred vas. Kao da ih same ptice nose. Neki će nas Indijanac vidjeti na putu, projahat će pored nas, reći će nekom drugom Indijancu i tako će vijest stići do Nophaieja prije nas.«»Kakva vijest?«»Da trgovac Withers jaše prema Zapadu zajedno sa Benow di cleash. Zar se Nophaie neće zamisliti?«»On će znati.«»Svakako. I krenut će nam u susret. Ja ću vas voditi stazom Pahute. Bit ćete, osim mene prvi bijeli čovjek koji je jahao tom stazom. Mora biti da ste jako hrabri, djevojko.«»Da sam jako hrabra? Oh, moja tobožnja samouvje-remost! Glupa moja sitna taština! Gospodine Withers, ta ja sam sva prestrašena... od svega — od golemosti, od neobičnosti ove pustinje... od onoga što morain učiniti.«»Znam da ste prestrašeni. To je sasvim prirodno. No, počnite smjesta da učite. Koristite se očima i oću-tima. Nemojte brinuti. Uzmite sve onako kako jest. Budite odlučni da se suprotstavite svakoj prepreci. I sve će biti u redu.«U to netko zaizva gospodina Wdthersa iz dućana i on se i&priča i prepusti Marian samoj sebi. I tako, sile-'ći se snagom volje, Marian odbaci svako oklijevanje i odgađanje i stupi među pse koji su se tiho motali i njuškali oko nje, čupave ponije razrogačenih očiju i dokone Indijance koji su je pozorno motrili. Uspjela je da prođe između njih ne izđajućd svoje prave osjećaje.50Malo-pomalo se privikla na to, bar što se tiče Indijanaca ali joj nije bilo ugodno među onim psima-ovčari-rna blijedih očiju, a plašila se da je koji konj ne udari. Zainteresirali su je radnici što su krcali vunu. Nagomilali su ogromne smeđe vreće na kola u kup visok punih petnaest stopa. Marian se pitala da li oni namjeravaju krenuti u ovaj kasni sat. Ubrzo

ju je stao gu-sra oštar vonj ovčjih koža i ona se udalji, te prođe pored grupe Indijanaca prema kapiji dvorišta. Uto je gospođa Withers s vrata pozva na večeru.GLAVA 5.Dvadeset četiri sata provedenih u Kaddabu bili su za Marian puni i bogati novim emocijama.Zalaz sunca iznad duboke gudure i između crvenog gorskog bedema i cime visoravni na zapadu — prozračni, purpurni i bijeli oblaci obrubljeni zlatnim ognjem što su se kretali nebom; čudno turobno sumračje što se produbljivalo u pustinjsku noć s tamnomođrim nebom koje zrači milijunima zvijezda; šetnja u samotnu, melankoličnu, tihu pustoš; divino vrijeme provedeno TI -razgovoru sa ženom koja je upoznala i zavoljela dušu i život Indijanaca; predaja slatkom počinku kad se oči skupljaju kao pod uticajem čarobnog štapića; naglo buđenje iza sna kad se mrtva tišina najednom prometne u zavijanje i divljem staccatu i s turobnim krikovima; hladna, oštra, osvježujuća zora; zatim dan pun uzbuđe-nja, među kojima i jahanje preko pješčane zeleno istač-kane ravnice u pratnji indijanskog dječaka — sve je to nekako jačalo i produbljivalo promjenu u Marianinu srcu, bistrilo njen duh i u njoj učvrstilo čudesnu spoznaju ljubavi prema pustoši. Kao da se ta ljubav razvila kroz dug period. Iz tih je časova u njoj izraslo shvaćanje bezgraničnih mogućnosti koje pružaju život^ sreća i rad. Tek je sada shvatila značenje izreke: »Svijet je pun najrazličitijih stvari.«Te večeri na ponovnom i još važnijem savjetovanju sa gospođom Withers, Mardan je raspravljala o svom zaposlenju. Obje su se složile da bi trebalo početi u Mesi na bilo kakvom poslu u indijanskoj školi. Odlučile su da se Marian vrati u Kaidab u slučaju da joj se ponuda izjalovi, i na vlastitu inicijativu počne raditi međujn<jijancima. Uzete su u obzir vjerojatne Nophaive želje i prijedlozi. I gospođa Withers i Marian predvidjele su da će on to odobriti. Ma šta on rekao, samo će inspirirati Marian i podstaknuti je na još veće napore. Sto se ticalo jezika, Marian je zaključila da će brzo tiaučti koliko joj treba da se može sporazumijevati sa Indijancima.Narednog jutra Marian je ustala u pet sati. Da li ju je ovako razdragao studeni pustinđski zrak? Kako je čudna dugačka crna linija horizonta sa svojim oštrim siluetama odraženim na čistom blijedozlatnom blista-vilu neba! Marianino je srce nabujalo i snažno zakucalo. Kako je život sladak! Bila je zahvalna za taj novi smisao. Voda je bila tako ledena da su je zaboljeli prsti. S pravim je užitkom obukla grubu, toplu odjeću za boravak pod vedrim nebom — flanelsku bluzu, jahače hlače i čizme. Uz njih je uzela kaput, sviter i debele rukavice. Ali šeširić, koji je ponijel^, nekako nije sada bio prikladan. Bio je suviše otmjen'i premalen. Ipak ga je morala uzeti, jer drugog nije imala. Ostale potrepštine strpala je u malenu putnu torbicu od vune.Kad se našla napolju, sunce je već bilo izašlo i činilo se kao da je izgubilo svoj sjaj. Nekakva je siva maglica zastrla nebo. Vjetar je bio hladao, duhao je na mahove i poigravao se djevojčinom kosom. Indijanci su ujahali u postaju, gdje je radni dan već bio počeo. Withers, go-loglav i bez kaputa kao obično, upravljao je tovarenjem dviju mula. Očito nije bio zadovoljan s načinom kako su ljudi vezali goleme zamotke šatorskog platna, jer je trzajem razriješio petlju i ironično uzviknuo: »Nije , to dijamantni uzao.« I nato im pokazao kako valja vezati uzao. Marian nije mogla shvatiti ono zamršeno vezivanje čvorova, ali je vidjela kako se Withers i njegov pomoćnik, jedan s jedne, a drugi s druge strane mazge, odupiru nogom o nju i vuku iz sve snage da pritegnu užad. Nikakvo čudo što je jadna mula stenjala oborenih ušiju, osvrćući se kao da prosvjeduje. Marian pomisli kako je pravo čudo da se životinja nije raspuknula. U tom času Withers je opazio. Zastao je u poslu.»Deder John, trkni u kuću i potraži gospođicu Warner«, rekao je gotovo ozbiljno.53

Dovedena u nepriliku, Marian se zbuni. Da li je moguće da je gospodin Withers nije prepoznao? Zaista, činjenica je da je u muškoj odjeći izgubila svoje djevojačko dostojanstvo i nešto od svog izgleda.»Ali... gospodine Withers! Ja... ja sam gospođica Warner«, ona reče gotovo protiv volje. Nije mu posve vjerovala.On se široko osmjehne i stane treptati očima. »Pa da, mislio sam da ste muško«, reče. »I pitao sam se odakle takav momčić. Svakako ste dobar lijek za moje oči.«Njegovo iskreno divljenje godilo je Marian. Ona bi se mnogo radije pojavila pred Nophaieom u izrazitoj ženskoj odjeći, kakvu je nosila kad ju je prvi put ugledao. No, ovdje oma ne bi bila podesna. Načas ju je usrećila pomisao da bi je možda i Nophaie smatrao privlač- . nom u tom jahaćem odijelu.»Mislim da će danas biti vjetra«, reče Withers, pozorno osmotrivši istočno obzorje. »Ne biste li mogli odložiti put za sutra?«.»Oh, ne, ne bih!« povika Marian užasnuto. »Gospodine Withers, pa vi me mislite valjda ozbiljno da ne treba poći?«»Da, mislim, ali ako vi tako osjećate, onda sigurno idemo«, odgovori on odlučno. »Morat ćete se prije ili kasnije priviknuti, na pijesak. Jeste li ponijeli naočari?« »Da, svoje naočari za auto.« »Dobro, ali morat ćete uzeto drugi šešir.« »Oh, toga sam se bojala — njegova izgleda, mislim. Sto ne valja na njemu?«»Lijep je, ali nije dobar. Potreban vam je sombrero široka oboda. Štitit će vam lice od sunca i kiše. Focrnjet ćete od sunca, gospođice.«»To mi ineće smetati gospodine Withers«, odgovori Marian. »Moja koža izgleda nježna, ali je uistinu otporna. Najprije pocrvenim — potom preplanem.«»Vidjet ćemo. Ja ću vam dati jedan sombrero, ako ga nemate.«

Još se nikad jedan sat nije djevojci tako odužio koliko onaj potreban Withersu da se spremi. Zajutrak joj se učinio suvišnim, iako je bila gladna. Čitavo to vrijeme bila je sivjesna značajnih i pronicljivih pogleda54gospođe Withers i mjenog nježnog smiješka razumijevanja i simpatije. Ova žena, koja voli Indijance, shvaća Marian i zajedno s njom proživljava ove uzbudljive momente njena mladog života. Pa ipak je u tim privlačnim očima friga stalno lebdjela poput sjene. Withers je bio veseo i peckao Marian zbog njena dječačkog izgleda. Napokon je zajutrak završio, a nastupilo je čekanje.»Marian, na pragu ste napornog, ali veličanstvenog Izleta. Ne mogu vam ga opisati nikakvim riječima. Nema riječi kojima bi se dao opisati Nophaiejev zavičaj. Upamtite, nećete požaliti ako budete pažljivo promatrali pustinju... i budite oprezni na planinskim stazama. Zbogom.« iDva Indijanca pognaše tovarne mazge ispred Marian. Withers ju je uputio neka uzjaše i krene ,za njima. On će ih slijediti. Na njezino razočaranje, umjesto jednog od čupavih indijanskih mustanga, dali su joj kratkog, čvrstog konja, koji uopće nije bio živahan, a bio je baš ružan. Ali kad ga je uzjahala, spremna da se prilagodi sedlu i pokretu, ustanovila je na svoje,iznenađe-nje da ne mora maknuti ni prstom. Konj je krenuo. Kretao se žustro, ali to nije bio kas. Ona je jučer jahala kasom koji ju je ubrzo izmorio. Ovaj korak joj je nov, a ona je bila uobraaila da ponešto ana o konjima. Osjećala se kao da sjedi u stolici za ljuljanje koja se kreće ravnicom, ako je nešto takvo moguće. Kretanje ju je ushitilo.Jedan od Indijanaca bio je star, sudeći po njegovoj sijedoj kosi i pognutim ramenima. Oko glave nosio je crvenu bandanu; tariM, šarani, pamučni gunj prekrivao mu je ramena, a duge su mu se noge klatile ispod stremena. Drugi Indijanac bio je dječak od svojih četrnaest godina čiji se izgled svidio Mariani. Njegova poput eba-novine crna kosa talasala se na vjetru. Lice mu je bilo tamnosmeđe, okruglo i prijatno; uz oči crne kao i kosa, nasmiješene poluotvorene usne što su pokazivale ravne, bijele zube, bio je zaista lijep mladić.Marian je odlučila da vidi sve. Ali upravo zbog tih slikovdito odjevenih Indijanaca i tovarnih mazgi što su skakutale, zaboravila je da gleda išta drugo. Osjećala je hladno udarce vjetra, miris prašine, jahala je lako bezHjP^^^^^^fl

ikakva napora. Odjednom, mustanzi l mule ispred nje nestadoše s vidika. Put se spuštao niz strm obronak. Kad je stigla do ruba, ugledala je duboku crvenu puko-tiniu oštrih stijena, a dolje, u dnu, tekla je blatna, bučna brzica.Mazge i mustanzi silazili su nizbrdicom \orak po korak pravo prema vodi. Indijanci su naglo ujahali u brzicu, ispod njih prskalo je blato i voda. Glasnim povicima bodrili su mazge. Marian osjeti da joj se koža ježi, a srce ludo udara. Očito se njezin konj nije više obazirao ni na strmine ni na ravnine. Jednostavno je jurnuo dolje! Djevojci nije bilo lako da se održi u sedlu.' Premda nije gledala pravo u mazge, ipak je spazila da su im noge utomule duboko u dno brzice. Čula je i neku buku otraga.»To je živi pijesak«, viknu Withers odozgo. »Nije opasno, ali ipak morate potjerati kulaša.«Ali ona nije dospjela ni da se odluči. Kulaš sklianu namiže i počne se koprcati u živom pijesku. Marian se po prvi put prestraši. Osjetila je kako mu je jedna noga propala, zatim druga pa još jedina. Ali on nije stao. Nije dopustio da mu propadnu dvije noge odjednom, i kad je jednom stao na čvrsto tlo, prešao je oštrim kasom muljevitu braicu i popeo se strmim pjeskovitim putom na vrh O'bale. Tu je Marian ponovo gurnula nogu u stre-meo i uspjela se smiriti prije nego je Withers stigao do nje.»Kako vam se sviđa kulaš«, on upita. Ni riječi nije rekao o tom strašnom mjestu!»Mi... mislim da mi se mnogo sviđa«, odgovori ona. »To sam i mislio. Taj je konj stvoren za korak. Na njemu ćete proći i onuda gdje biste s drugog pali. Samo ga pustite neka ide. Zna stazu i neće skrenuti s nje. Bojim se da će nas sada šibati vjetar.«Withers priđe tovarnim mazgama i ubrza njihov korak. Indijanci su i dalje nehajno klipsali na čelu. A Marian osta prepuštena svom konju, putu i prizoru koji | ju je okruživao. Naprijed ispod naoblačenog neba, pojaviše se goli, žuti, kameniti brežuljci. Otraga naširoko razjapljena naplavina ravnog smeđeg tla, što se prostirala prema trgovačkoj postaji i žalim, se naglo dizala56j produžavala u daljini sve do nepravilnog zida visoravni, koji se svojim crnim obrisima odražavao prema nebu.»Ne... ne može biti da ja ovo stvarno doživljavam«, promrmlja Mariam za sebe. Ne bi se mijenjala ni s kim na svijetu. Mogla se slobodno prepustiti svojim osjećajima.Staza je vodila u tjesnac preko niza kamenih brežuljaka. S obaju strana dizale se kose stijene i postepeno se uspinjale do impozantnih visina. U šupljarama i nišama raslo je kržljavo cedrovo drveće kojem je korijenje izbijalo iz tvrdog kamenjara. Marian je s olakšanjem ustanovila da se ovdje ne osjeća vjetar. Kulaš je stupao korakom, daleko iza konja na čelu karavana. Po krševitim dijelovima staze kretao se sigurno kao po pijesku. Tek je sada djevojka shvatila kako je bio pravilan Withersov izbor. Pristranci su se polako zatvarali, postajali sve viši, a putanja se penjala uzbrdo. Marian nije mogla vidjeti daleko. Sada je osjećala ugodnu toplinu. Možda će je podrug sata postepenog uspinjanja dovesti na sljeme grebena s kojeg će moći da gleda u daljinu. Kakav ju je grandiozan prizor pozdravio! Wit-hers ju je čekao, očito zato da s njom dijeli taj užitak.»Mislio sam da će vam se dopasti taj komad zemlje dug deset milja«, reče. »Onu veliku crnu hrid što strši s ravnice zovu 'El Capitan'. A onaj oštri spomenik što ga vidite tamo Indijanci nazivaju 'Vitkom liticom'. Dvaput je viša od vašeg spomenika Neznanom vojniku u Washingtonu.«

Duga, zelena, široka i ravna bila je pustinjska inizija, što se pružala do onih okomitih stijena, usamljenih i nalik stražarima u daljini. Deset milja! A činilo se da nema više od tri milje. Ipak je Marian, jašući naprijed i stalno promatrajući one statue, brzo otkrila kako je daljina varljiva. Cio sat nisu ti pustinjski monumenti promijenili ni oblik ni veličinu n! boju. I kad je najzad prolazila između njih, zurila je u njih sa strahopočita-njem, divila se granitnom veličanstvu Capitana i divoti crvenog pješčara Vitke litice. To su bili stražari pred kapijom, koja je vodila u zemlju pustoši, a koja je nadilazila Marianina shvaćanja. Djevojka je mogla samo57

gledati i gledati, i Withersu postavljati pitanja. Jašući neprestano dalje sat za satom, polako je shvaćala ovu varljivost daljina, čudesnost boja, golemost visoravni, sablasnu, fantastičnu i simboličnu uzvišenost kamenih obeldsaka.Hladan vjetar, oblaci što su sve jače tamnjeli, učestali zapuši uzvitlane prašine i kratkotrajne oluje s pljuskovima — Marian nije ništa osjetila od svega toga. U njenu je dušu ulazilo nešto veliko. Je li ovo zavičaj Indijanaca? Sto su bijelci shvatili od prirode, divljine i osamjne koje su stvorile ovu djecu pustinje? Sta se zbiva u duhu rase koja živi u toj začaranoj zemlji?Onda se oko sredine popodneva dogodilo ono čega se Withers bojao i što je prorekao. »Pješčana oluja«, rekao je, »ali nije jaka. Brzo će proći. Pokrijte usta i nos šalom.«Žuti se plašt srušio sa zapada, a kroz taj zid od prašine sjalo je sunce šturo i sablasno, boje magneta. Čudni međaši naprijed naprosto su iščezli. Zamah pustinjske oluje bio je tako žestok i nagao, te se činilo da je progutao i stijene i niziju, pa se stuštio na Marian veličanstvenom i neumitnom tačnošću. Zatim ju je svu obavio.Marian pomisli da je najednom oslijepila. Poče se daviti i gušiti. Morala je disati kroz šal koji joj se učinio gusti ovojem što ne propušta zrak. Nestalo joj zraka. Pluća su joj se nadimala. Vonj prašine činio se gust kao i sama prašina. Na licu i na vratu osjećala je kako je oštro bockaju one sitne, hrapave čestice. Već je bila pala u očajanje, kadli prođe čelo oluje. Put još uvijek nije bio ugodao, ali su s vremenom zapuši uzvitlane prašine oslabjeli i najzad se oluja udalji prema istoku i dohvati se visoravni. Sunce izađe i svojom prijatnom toplinom zagrije Marianine promrzle ruke i obraze i osvijetli pustinju. Ubrzo je došao najljepši momenat dana, pred smiraj, kad je bilo tiho i toplo.Withers ju je opet sačekao.»Stižemo na jedno važno mjesto. Još vam nisam kazao. Ovo je kaduljina ravan gdje je Nophaie nekada čuvao svoje ovce. Ovdje su ga oteli... Tamo prijeko, ispod one crvene mese, nalazi se mjesto gdje su lopovi potjerali njegovo stado. Mi ćemo se ulogoriti u bliziniOfttoga mjesta. A na onu stranu — tamo gdje je ona gole-jna napuklina u crvenoj stijeni — nalazi se prolaz u Dolinu bogova. Tamo je Nophaie rođen.«Withers odjaha dalje. Marian je najprije zurila za njim, a potom u sivu kadulju. Zaustavila je konja. Tu! Nophaie, indijanski dječačić, samotni pastir, tu je otet! Grudi joj se naduše pod bujicom emocija. Oči joj se zamutiše suzama, mekana siva boja tla posta mutna i magličasta. Obrisala je oči. Svukud naokolo, dokle god joj je dopirao pogled, nikakva kamena međaša. Svuda naokolo prostirao se širok pojas sivozelne, blage uzva-Ijane kaduljine ravni, sve do visokih stijena od kojih je najbliža bila ona crvena mesa na koju joj je Withers skrenuo pažnju. Marian sjaha, nabra pregršt miomiri-sne kadulje i stavi je u džep na bluzi, s namjerom da je sačuva zauvijek. Zatim, dok joj je jedna ruka počivala na konju, zagledala se preko ravni u visoravan gdje se rodio Nophaie. Mnogo je njoj značilo što gazi samim tlom koje je upoznalo Nophaiejeve dječačke korake, što gleda divlje kamene kule u čijoj sjeni se on rodio. Prekrasni

monumenti, stupovi i kolone s kojih se odbija žutilo i crvenilo sunčeva smiraja i što lome liniju obzorja i vrhovima svojim paraju na nebu bijele oblake. Dolina bogova!Marian uzjaha i ne osvrnu se više. Srce joj bilo puno. Naprijed se protezala staza, krivudajući kroz kadulju. Dovela ju je u sjenku moćne crvene mese, ogromne kamene mase s kamenini kolonama što se nanizaše kao orgulje, silne gromade što stoji sama usred pustinje, daleko od glavne stijene visoravni. Withers je udario logor na jednoj travnatoj zaravni. Vatra je već gorjela. Konji su se valjali. Indijanci su rastovarivali mazge.»Sjašite i uđite«, veselo će Withers pozdravom kojim se dočekuje namjernik kod logorske vatre. »Smjestite se i odmorite. Ubrzo ćemo večerati.«Sad je Marian osjetila kako je kosti bole i koliko su joj umorni mišići. Obradovala se odmoru. Nia ovom putu sve ju je interesiralo, ali joj je sada bilo najvažnije da se posveti onome što ju je proganjalo cijelo vrijeme — mislima na Nophaieja. Silila se da prati Withersa kako obavlja logorske poslove. On kao da se uopće nije žurio, ali ipak, kao po nekoj čaroliji, za nekoliko minuta59već je divno mirisala večera, a za Marian je prostrta ćebad nad kojom je razapet malen šator. Spavanje u prirodi nije bilo posve novo djevojci. Ona je već imala prilike da sjedi za logorskom vatrom u Maineu i na Adirondacksu. Ali je ovo sad bilo posve drugačije, baš kao što joj je logorska peć kojom se koristio Withers bila nešto sasvim novo, čudno i čarobno. Bio je to zapravo crn željezni tiganj s poklopcem. Withers je bacio poklopac u vatru. Tiganj je dotle počivao na naslazi crvenog žara, nagnut na jednu stranu. Iz tijesta je Wit-hers napravio pogačice, stavio ih u tiganj, potom je pomoću jedne grančice podigao poklopac iz vatre i položio ga na tiganj. Onda je preko poklopca naslagao žara a zatim kao da je zaboravio na sve to. Marian je bila znatiželjna da vidi šta će biti.»Naprijed i grabi«, nešto kasnije reče Withers svojim srdačnim tonom.»Sta da grabim?« upita Marian.»Tako se na Zapadu pozivaju ljudi da jedu.«»Ah, tako... a šta je bdio s pogačicama u onom crnom tiganiju?«»Poštovana gospođice, kad budete okusili moje pogačice, tek ćete onda znati, šta ste dosada propustili u životu«, nasmije se trgovac, pa zbaci poklopac s tignja. Marian je jedva vjerovala vlastiiteni očima. Casak kasnije sjedila je prekrštenih nogu na komadu jedrenine na kojem je Withers postavio večeru. Mliris što joj je stao dražiti nos odjedared je u njoj probudio silnu glad. I tako je započela svoj prvi objed u pustinji, s oduševljenjem i apetitom dotle nedoživljenim. Withers posluži najprije nju, potom Indijance, koji su stajali gledajući ga živim pogledom, a najzad li sebe.U duh sivoj, živ i spreman da sve primi, Marian je usjekla sliku toga momenta — živopisne Indijance, trgovca Zapadnjaka, autoritativnog, pametnog i ljubaznog, miris šunke, kave i toplih pogačica, prodorno hladan vjetar što puše i nagoni joj dim u lice, prijatna toplota s vatre što joj grije leđa, a izvan logorskog kruga nejasna kaduljina ravan opkoljena visokim stijenama.»Vama bogme ne fali apetita«, primijeti Withers na svoj osebujan način.»Stidim se same sebe, gospodine Withers«, odvrati Marian. »Ali, treba mi oprostiti, jer nikad nisam bila tako gladna niti sam ikad okusila ovako dobre stvari. Niste se uzalud hvalili svojim pogačicama.«Trgovac je očito uživao u Marianinu teku i u pohvali jela. Zadovoljan je bio i nešto kasnije, kad je Marian insistirala da i ona učestvuje u logorsikim poslovima nakon večere. Djevojka je počela shvaćati povezanost između Withersove jednostavmosti i njegove osebujne samopouzdane, sirove snage.Hladno je bilo, ali Marian ne obuče svoj teški kaput nego se omota ćebetom i pođe da se prošeta malo dalje od1 logora. Na dalekim stijenama zasja večernja rumen, kao njoj posebno namijenjena. Kakvo nježno, fino, mekano rumenilo i žutilo! Dok ih je tako promatrala, boje su blijedjele. Sumrak kao da je dugo trajao, ali najzad ipak pade noć. Marian se osjeti sama u pustinji. Mjesto gdje je Nophaie bio zarobljen, zajedno sa svojim stadom, bilo je beskrajno samotno i tužno. Oko djevojke brisao je studen vjetar, /čudnovato nečujno. Tišina je bila apsolutna, ničim poremećena. Marian osjeti da ne bi dugo mogla podnijeti takvu tišinu. Velike su zvijezde gorjele bijelim sjajem na plavom nebu ponad crnih stijena. Već same misli, emocije i čamotinja brzo bi odagnale Marian natrag u logor, a povrh toga bilo joj je hladno, osjećala je umor od dugog i napornog jahanja, a čudovišna je mrtva tmica budila strah u njoj. Stoga se okrenula prema crvenom plamsaju logorske vatre.Bližeći se logoru, upila je u se još jednu sliku — jarki sjaj logorske vatre što je isticao crnu, vjetrovitu prazninu pustinjske noći, Indijanci što sjede ispred rumenog ognja i Withers što stoji leđima okrenut vatri. Grube i snažne prilike, osebujno karakteristične za sve što se odnosi na kolorit i život Zapada, ističu se u oštrim silhuetama.»Da, već sam se spremao da vas zovnem«* reče trgovac. »Ne smijete se udaljavati od logora noću, bolje reći nikada. Najbolje da sada legnete. Sutra ćemo se naći na stazi Pahute.«

Marian se zavuče pod maleni šator koji je bio tako nizak te ga je dodirivala glavom sjedeći na svom leža-

Ju. Od svitera i kaputa složila je uzglavlje, umorno je skinula cipele i zadovoljno se opružila pod tešku vunenu ćebad. Pokušala je još štogod misliti, shvaćati sve što se desilo, razmišljati i sanjariti o budućnosti, ali je onda najedared svlada san.Ujutro je Withers zazva. Izvukla se ispod malog šatora. Spazila je lijepo savilo zore, hladne i bistre, s prodorno slatkim mirisom pustinje. Velika se mesa crno i oštro odražavala prema zlatastom nebu na istoku.»Danas se penjemo na vrh«, objavio je trgovac na svoj karakterističan način.Sat nakon polaska, Miarian shvati na što je on ciljao, premda joj uopće nije bilo jasno kako se može prevaliti onaj stravični crveni zid prema kojem su jahali. Onako izbrazdan i strm, izgledao je kao kakva nepre-lazna planina. Čovjek se možda i može popeti uz onaj kosi kamenjar što mu je u podnožju, ali ta kosina ne doseže- baš mnogo visoko. Ali će Marian i po stoti put uvidjeti da slika koju gleda izdaleka poprima posve drugačiji lik kad joj se nađe u neposrednoj blizini.One crte nalik na brazde ispadoše zapravo ispupče-nja i nizovi pukotina, nagibne osuline i mase drohnih stijena, kroz koje i preko kojih se uspon činio ipak mogućim. Marian se s uzbuđenjem približavala toj visokoj barijeri. A naročito se uzbudila kad je Withers skrenuo sa dobro označene staze i pošao drugom stazom, krševitom i nejasnom, što je vodila pravo prema onom kamenom zidu. Ovo mora biti ta famozna indijanska staza kojom nije nikada kročila inoga drugog bijelca osim Withersa.»Evo naše staze Pahuta«, reče Withers sjahavši. »Vodi gore... Zao mi je, ali morat ćete pješke. Penjite se polako — često se odmarajte — a na opasnim mjestima držite se konju s gornje strane.«Indijanci su se već penjali, vodeći svoje mustange. Mazge su krivudavom stazom teglile svoje tovare. I Withers započe uspon. Onda krenu i Mariam, živo i samopouzdano, motreći na sve strane. Naročito je se dojmila činjenica što evo ipak gazi kakvom takvom stazom ina tom beskrajnom usponu koji se.čini gotovo okamitun. Kad god bi zastala da dflđe do daha, gledalabi u Indijance. Oni se nisu odmarali. Mti su se odmarale mazge. Staza je bila savršeno usječena, najprije je u cik-caku išla uz prvu dugačku kosinu, pa se hvatala ispupčenja i raspuklima, pa je krivudala s jedne na drugu stranu kroz jedan prolom između grebena! Djevojku je hvatala vrtoglavica kad bd pogledala prema rubu. Indijanci joj izmakoše iz vida, a potom i mazge, dok se Withers polako penjao daleko ispred nje. Mari-ani se ovakav raspored nije naročito dopao, a shvatila je da se ne dopada ni njenom kulašu. Počelo joj je strašoo smetati što se konj, iza nje, penjao i sam prebrzo. Miarian je morala iči ispred njega, a to joj je bilo sve teže, naročito na nekim naročito strmim dijelovima staze. Kulaš ili nije mogao ili nije htio da se penje polako.»Pazite dolje! Sklanjajte se, kamenje pada!« viknu Withers daleko odozgo.Kako je staza krivudala rik-cakom, on se našao baš iznad Marian, a izgleda da se ispod nogu njegova konja otisnulo kamenje. Marian je čula kako se ono valja nizbrdo i brzo se skloni pod jedno isipupčenje u stijeni. Valjajući se sve brže i u sve većoj gomili, kamenje se stropošta ispod nje. Štropot se pretvori u grmljavinu a potom iščeznu.Djevojka nastavi uspon, ali sad bez daha i gotovo bez mrvice samopouzdanja. Oni tamo na Istoku ne znaju ni šta je obično brdo! Sjetila se jednog prijatelja koji uopće nije htio da ide pješice, makar i po ravnom, a da ne govorimo uzbrdo. Zagrijala se Marian i zadah-tala, a ubrzo je osjetila kako sva gori i sve je boli. Teret nekakav kao da joj pritišće grudi, a inoge su joj olovne. Naučila je da je duži odmor gori od nikakvog odmora. Kad bi zastala duže nego tren, bilo bi joj i odveć slatko i dobro. I tako je poartala dalje uzbrdo, bučno dahtala, sva vrela i mokra, trudeći se da izbjegne kulašu i da ne gleda dolje u prazninu koja je postala stravična. Nad njom je svjetlo jačalo. Začula je trgov-čev veseli povik ohrabrenja. Beskonačan joj bio posljednji krivudav komad puta do vrha!»Fino! Sad ste položili ispit penjača. Samo, znajte da ovo nije ništa prema kanjonu Pahute«, reče joj Withers.63?

r

»Oh! zadahta Marian spuštajući se ina jedan kamen. Nije bila u stanju da govori. Grudi kao da su joj bile zgnječene. Trgovčev je kompliment primila s dvojbom i porugom.»Odmorite se malo«, reče Withers ljubazno. »Zatim pogledajte oko sebe. Nalazimo se na rubu Nopahie-jeva kraja.«Ove riječi pobudiše novo zanimanje kod djevojke. Najprije se osvrnula da pogleda iniziju iz koje se popela. Kako je daleko dolje! Staza kao da se spuštala pravo dolje, a ona se ipak popela njome. Sad vidljiva, na beskrajnom prostranstvu pustinje isticala se tako zvana Dolina bogova. Vrhovi onih monumentalnih stijena ležali su u razini s velikim zidom s kojeg je Marian gledala. Znači da su pripadali istom sloju crvenog pješčara. Sav taj prostor dolje i između ovih stijena zapravo je izđuben vremenom. Vjetrom, pijeskom i mrazom! To je Mariaini bilo jasno, ali opet i nevjerojatno. Što znače vijekovi! Ovaj kraj ljepote i tajnovitosti obećaje da će je promijeniti. Daleko, daleko, ti se crveni kameni bo" govi dižu, samotni, divotni i veličanstveni. Dugo ih je promatrala i postepeno se pribra i snaga joj se vrati.»Drago mi je što vam se dopada ova pustinja, kao što vidim«, ozbiljno će Withers. »Malo je onih kojima se ona dopada. Doduše, malo ih je koji imaju tu sreću da uživaju u vidiku sličnom ovome. Hoću da kažem da mi ovdje imamo jedan prekrasan kraj. Indijanci, konji, ptice — malo živih bića koja naizgled i ne postoje, jer ih zapravo viđamo veoma rijetko. Prema tome, nema u što drugo da gledamo doli u ovo prostranstvo — i nemamo na što drugo misliti. Zato je Indijanac velik. On je nalik na okolinu u kojoj živi.«»Ja ... ni sama ne znam... šta osjećam ... a kad bih znala... ne bih umjela to iskazati«, odvrati Marian. »Želim ovdje provesti dane i mjesece... Ali, nakon toga, da li bih ikada više mogla biti sretna?«»Sreća često zavisi više od određenih mjesta nego od određenih ljudi«, otpovrne Withers. »No, da krenemo. Mi smo se popeli tek na prvi stepenik ovih stuba.«Sad je Mlarian zazirala da pogleda prema zapadu. Ipak ju je nešto gonilo na to. Prema nebu se dizao nov zid, golem i mrgodan, divlji, obrubljen zelenim drve-ćern. Bio je blizu, a prema sjeveru se naglo prekidao. Withers je jahao kroz cedrovu šumu. Marian se pope na konja, pri tom osjećajući oštru bol, i krenu za trgovcem trudeći se da ga ne izgubi iz vida. Staza se jedva razabirala. Djevojci se, međutim, činilo da bi po ovom golom tlu mogla slijediti i svježe tragove konja koji su išli ina čelu.Zaravan obrasla mirisnom zelenom šumom završavala se u podnožju kamenite kosine gdje je VVithers sačekao djevojku.»Pustite kulaša neka sam bira put«, on reče. »Ja ću paziti na vas. Pazite, naišao sam na svježe tragove jednog indijanskog konja na stazi. Kladim se da je onaj Pahute kojem ste se vi divili odmakao ispred nas. Ako je tako, No'phaie će nam krenuti u susret još prije zalaza sunca.«Marian pokuša da odagna misli na takvu mogućnost. One su izazvale pustoš u njoj, oduzele su joj razbor i moć koncentriranja na sve teži put kojim mora ići. Željela je da sve vidi, a ne da satima samo sanjari. I žudjela je za susretom s Nophaiejem, ipak se bojala toga momenta.Withers sada nije žurio nego je svoj korak uskladio djevojčinom. Nijoj je bilo lakše što ga ima u blizini, iako nije bila raspoložena za razgovor. Međutim, trgovac nije mnogo govorio, s obzirom na vrijeme i udaljenost.Počeli su dug uspon preko žute kamenite goleti, talasaste, brežuljkaste, s brdašcima i uvalama. Takav je teren omogućavao čovjeku da se nekako penje prema vrhu. No, teren i nije bio baš sasvim gol. Marian je spazila gdje u nekim sikrovitim mjestima rastu patuljasti cedrovi, tamo gdje su drobnija zemlja i voda omogućile sjemenu da se razvije.Ta se čudna kosina protezala pola milje, do goleme kamene zaravni koju je Marian vidjela još odozdo. Sad joj se činilo da se našla na samom vrhu visoravni. Ali se ponovo prevarila. Prema zapadu dizale su se' još dalje i više tačke. Prema sjeveru, pak, ležali su dugi, crni planinski klanci okrunjeni bijelim vrhovima. 65»Sad pogledajte natrag!« uskliknuo je Withers, s nekakvim naročitim tonom. »Ovdje sam bio samo jednom, ali nikad nisam mogao zaboraviti tu sliku — i nikad je neću zaboraviti!«S te visine pružao se pred Marianinim pogledom prizor veličanstven, zapanjujući — milja za miljom sivo--zeleme pustinje — crveni kameni bedemi s obiju strana portala pred Dolinom bogova — a između tih golemih stražara, bijeli

šiljci, svijetli, tajnoviti, uzvišenu, Indijancima sveti. Marian osjeti kako joj se sama duša oplemenjuje. Ima li živa stvora koga neće ganuti ovaj prizor? Kakve li slike vječnosti Prirode! Pred njenim živim duhom bijesnu spoznaja uzvišenosti života. Nop-haie joj je darovao ovu svetinju i ona više nikada neće biti onakva kakva je bila. Ubrzo će ga vidjeti — Indijanca koga ona voli — koji joj je uznemirio srce i pobudio duboke osjećaje u njoj, a sad i rađanje jednog plemenitog razumijevanja.Priroda se pred Marian pokazala u svojoj besmrtnoj misiji i djevojka je poni TIH o naučila svoju prvu lekciju.GLAVA ćS tog vidikovca usred beskrajnog terena Withers povede djevojku prema zapadu. Popeli su se najprije na jednu liticu, potom su išli podno stjenovitog zida u čijoj je sjenci raslo bujno raslinje. Tu je zrak bio vlažan i hladan. Ispod zida su šupljine bile ispunjene naslagama snijega pokrivena slojem crvene prašine.Marian je uživala u jahanju tom stazom. Tlo je bilo od mekane crvene zemlje, bez kamenja i dubljih jaruga, njime je staza vijugala ispod litice, u sjenci, kroz guste pinije i cedrove. Sa svake tačke pružao se uvijek nov pogled na divlju visoravan. Na kraju toga puta ispod moćnog kamenog zida, Mlarian osjeti kako joj niz kičmu plaze ledeni žmarci; nad glavom su joj visile trošne stijene, a ispod nogu otvorio se ambis nagao i beskrajan, tisuću stopa dubok, bezdan zlokoban, nad kojim je put bio krajnje opasan.Ponovo Marian izbi na sunčevo svjetlo, pred njom se opružila pustinjska ravan. Vidjela je naprijed Indijance i tovanne mazge kako ulaze u tamnozelenu šumu cedrova i pinija, daleko veću i gušću od onih šuma dolje. Prema zapadu pružale se mnoge milje šume na valovitom terenu što se postepeno dizao i pretvarao na kraju u ravan pod rumenom kaduljom. Na obzorju tamne boje dizao se crno-bijeli vrh jedne planine za koju se Marian učini da mora biti Nothsis Ahn koju je najprije ugledala kod Red Sandvja. Nakon nekog vremena planinski se vrh izgubi iza linije obzorja.S vremenom joj je jahanje postalo neugodno — stalo ju je umarati sjedenje u sedlu i držanje nogu u stremenju. Sto je toliko dugo izdržala, nesumnjivo je67trebala zahvaliti ležernom kulaževom koraku. No, sad je počela osjećati posljedice dugog jahanja. I zaista je bila sretna što se našla na ravnom terenu, jer je već strepila od slabe staze. S druge strane, uživala je i u svom bolu i umoru. Usprkos vrelom suncu, zrak je bio hladan, a tako pun suhog i slatkog miomirisa, te se Marian činilo da će je omamiti. S vremenom nestadoše joj s vida svi kameni putokaza. Pred njom je bila samo valovita zelena šuma isprskana krpama rumenila. Primijetila je da je drveće sve veće, lišće sve zelenije, a kadulja sve mirisni ja.Sunce se visoko popelo i gorjelo žarko. Djevojci je u lice puhao topao povjetarac nabijen slatkastim mirisom pustinje. Ona je jahala i jahala, gubeći svaku predstavu o vremenu. Nikakav umorni bol nije mogao uništiti njeno oduševljenje i zanimanje, niti onu uvijek prisutnu svijest da je Nophaie sve bliži. Na tom beskrajnom, uzvaljainom platou bilo je svakojakih interesantnih životinja — tamnoplavih sojki što su ispuštale ' neobične, prodorne krikove, guštera što su strelovito bježali spreko golog crvenog tla, jastrebova u niskom letu i zečeva što su se skočimice skrivali u kadulju.Glad je podsjetila Marian da su prošli sati i otkrila joj da je jahala do podneva. Pet sati neprestanog jahanja! S četiri milje na sat, prevalila je sve u svemu dvadeset milja. Pitala se da li je Buckskin umoran. On je polako trupkao, postojano i ležerno kao da za nj ne znače ništa ni daljina ni vrijeme, a ni sunce. Marian pojede svoj sendvič i komadić čokolade, te srknu iz svoje čuturice, zadovoljna i zahvalna za tako jednostavan doručak. Bilo je to sve što joj je trebalo da se održi u snazi. Kad je prije, u njezinom životu, prašini dvopek crne kore bio istodobno i užitak i blagoslov? Kako joj često nije prijala čokolada! A o vodi i njenoj osvježavajućoj moći nije znala ništa. Znači, postoji momanat kad i hrana i piće znače mnogo. Ako je tako, onda znači da takav momenat postoji i za druge stvari!l Marian je jahala dalje, zadubljena u misli koje su se nizale jedina za drugom. Odjednom uzgleda i spazi naprijed u zeleno ošumljemoj zemlji grdnu raspuklinu. Withers je bio sjahao i čekao ju na rubu bezdana. Daleko iza njega, Marian ugleda suprotoi rub raspukline,crvenozlatnu, golu liticu koja se okomito rušila u provaliju. Djevojka se zapanjila. Kao da se pred njom rastvorila sama zemlja. Dojahala je do Wrthersa i tek sarfa vidjela da je ponor tako dubok te mu ne može sagledati dna. Trgovac je zaustavi još prije ivice ponora.»Kanjon Pahute«, reče. »Opaka stvar. Morate brzo koračati, jer konji ine mogu ići polagano, ja ih moram voditi. Nemojte me izgubiti s vida, inače ćete izgubiti put.«Marian sjaha, preda uzde trgovcu i odšeta do ruba provalije. Ispod nje zijevnu stravičan i go, blistav kanjon, silno širok i dubok, bez ikakve vegetacijo, sjajile mu se gole živobojne stijene.»Bijelci ne zalaze u kanjon Pahute«, Withers reče, stojeći kraj nje i zureći u kanjon. »T« je najdivljije i najljepše mjesto na Zapadu. Mfelim da će ostati tako čaroban i onda kad njime budu prolazili turisti u automobilima. Šta vi mislite?«On se mrgodno nasmijao s izvjesnim prizvukom zadovoljstva. Marian nije bila kadra izustiti ni jednu riječ. Bila je zapanjena. Već je vidjela velike kanjone na slikama, ali s njih nije stekla ni približnu predodžbu stvarnosti koja se sad pružala pred njenim očima.»Divno!... Stravično!« uskliknula je osjećajući silnu privlačnu snagu dubina. »Oh! Izgleda nemoguće da se čovjek tu spusti čak i kližući.«»Dozvolite da ja siđem dolje s konjima prije nego' Se počnete klizati, da se ne biste skotrljali na mene«,reče trgovac. »I bit će bolje da kližete, ako želite jošdanas vidjeti Nophaiea. Morat ćemo požuriti da se pop-nemo na drugu stranu prije nego padne mrak.«»Zar — zar doista mislite — da će doći pred nas?« upita Marian.»Kladio bih se u to... Pazite da ne iščašite nogu na ovom kamenju.«

Tim riječima Withers spetlja uzde Marianiinog konja o jabučicu sedla i započe silazak. Pod kulašem se odronjavalo raspucalo kamenje. Trgovac pođe za njim, vodeći svoga konja. Morali su se spuštati naglo da ne bi izgubili ravnotežu. Iz dubine duboko odozdo dopirali su69

HI^^^^W

milozvučni glasovi Indijanaca koji su podvikivali maz-gama. Po rušenju i kotrljanju kamenja moglo se najbolje prosuditi kakva je kosina daleko dolje.Mariao uputi dug, uzbuđen pogled rubu suprotne litice, sigurna da će je Nophaie tamo sačekati. To joj se mjesto činilo najprikladnije za taj susret za nju tako značajan. Onaj zeleno oivičeni, crvenozeleni rub kanjona, silan i lijep, veličanstven i samotan poput orlujske vrleti — jamačno je bio osmatračnica s koje je Indijanac osmatrao i na kojoj je čekao. Kad je zatim spustila pogled niz taj bok kanjona, zaprepastila ju je golema visina i moćan masiv zida. Bio je udaljen pet milja, a ipak joj se učinio tako visok, okomit i golem da nije mogla zatomiti krik. Mora 11 se uspeti na nj da bi još danas ugledala Nophaieja! Učini joj se apsurdnom i sama ta pomisao. Ta ona nema krila! Ne, nemoguće je shvatiti te Zapadnjake, crvenokošce i bijelce, koji savlađuju prepreke što ih je postavila priroda!Podno divnog zida prostirala se. ravna ploha žutog pijeska, preko koje je vijugala blistava rječica, nalik na bijeli konac, što je sjala na suncu. Posvemašnju golet toga dna kanjona oživljavalo je nekoliko skupina drveća sočno zelena lišća. To je lišće bilo svijetlozelano, što je značilo da nije zimzeleno i da je ljeto sišlo i u ove dubine.Marianin se pogled vrati na kosinu pod njenim nogama. Nagdb je bio od svojih četrdeset pet stepeni, a staza je bila napravljena od uske trake drobnog kamenja. Djevojka duboko udahnu i spremi se da krene. No, prije no što će započeti silazak koji će je lišiti slike tog davnog kanjona u sivoj njegovoj dužini i širini, ona zasta da zadovolji oči i upije prizor u se. Strmina se spuštala gotovo okomito, bila je gadoa, a daleko dolje završavala se jednom živobojnom zemljanom ravninom, izboranom i raspucanom. Prema sjeveru se širio u golemi amfiteatar silno divljeg izgleda, prekriven brežuljcima, stijenama, slojevitim zaravnima i stjenovitim slazovima te bezbrojnim lepezastim fasetama ilovače, mozaik crvene, žute, rumene, sive i ljubičaste boje, što se u svojoj goleti sijao i blještao na suncu.Kanjon Pahute imao je sve što je i Dolinu bogova činilo nezaboravnom slikom, a uz to je odisao eudno-70vatom čamotinjom, truleži i smrću. I priroda ima svoje hirove, zato je ovdje tako nemilosrdno ogoljela zemlji-no lice- Marian nije mogla shvatiti s kakova je razloga vrijeme svojim kataistrofalnim djelovanjem moralo ras-cijepdti taj prekrasan plato pokriven cedrovima i pinijama. Pa ipak, zar bi se inače otkrili oni minerali jake boje, koji su doslovce opčarali Indijanca i dali mu materijal za njegove boje.Miarian je protiv svoje volje skrenula pogled s te krasne panorame kanjona. Ali, tek što je učinila nekoliko koraka, a već je zaboravila sav onaj prizor. Svu je njenu pažnju naglo i žestoko zaokupio put sa svojim podmuklo skliskim kamenjem i uopće opasnom prirodom. Ugruvala se kod prvog pada, gadno je zgulila lakat. A i taština joj bila povrijeđena. Opet je krenula, ali sad mnogo pažljivije, ubrzo je divlje mlatarala rukama i balansirala na kamenju koje se valjalo. Ovaj put se održala na nogama, samo se dobrano prepala. Nla toj stazi oprez nije dovoljan. Mora koračati Iako i brzo, da bi prešla preko rasutog kamenja prije nego se ono izvrne pod njom. Silazak ju je toliko uzbudio da je ubrzo zaboravila na oprez. Kretanje joj je oslobodilo duh i što je brže napredovala, manje se bojala. Kod najgorih mjesta na stazi, kod onih dugačkih kosina od rasutog kamenja na mekanom tlu, ona se zaustavljala i dugo birala kamenje preko kojeg će udariti. Zatim bi otskakutala dolje, krećući se sve brže dok najzad nije postala posve sigurna u svoje noge. Jedinom je ugledala konje i Withersa daleko dolje, kako se s mukom probijaju niz izbrazdano tlo od crvene zemlje. Što se više spuštala, to joj je bilo lakše. Ili je put bio bolji ili se ona izvježbala — ali činjenica jest da se počela čak i zabavljati iako je tu i tamo posrtala, pa se koji put i udarila. Važno je bilo da održi ravnotežu. Spuštala se u cik-caku i disala sve teže. Kamenita je padina bivala blaža, omogućujući nešto lakši silazak. Posvuda je ležalo kamenje veliko poput kuće. Marian konačno istrča iz predjela kamenja na crveno zemljano tlo još uvijek strmo<, ali gdje se moglo kročiti slobodnije i sigurnije. Kad je podigla pogled da vidi crveni rub kanjona visoko gore, jedva je povjerovala svojim očima. Kako je svojim sitnim ali mnogim koracima skratila

71rudaljenost! l dok je žalosno trljala mjesto gdje se je ugruvala, ponosila se svojim uspjehom. Onda je preko mekanog i lakšeg terena trčala do kulaša koji je stajao na stazi, uzde mu se vukle po zemlji, a malo naprijed čekao je Withers. Marian uzjaha i tek sada se sjeti kako je od uzbuđenja zaboravila i boli i timor. Poginala je konja do Withersa.

»Niste vi mekušac«, reče om veselo.»To se vama samo cimi«, otpovrne Marian. »Moje su noge naizgled zdrave, ali vas uvjeravam da na njima ima i mekanih mjesta.«»Jeste li se sklizali?«»Jesam ... a mislim da bih nadbila u trčanju neke igrače baseballa koje sam gledala.«»Sad produžite ma konju i ne plašite se opasnih mjesta na stazi. Samo se držite.«Trgovac se nasmija i okrenu konja prema nizbrdici. Marian pusti slobodno uzde kulašu. Dolje se pružala glinena kosina, raznovrsnih i,čudnovatih izgleda, jedna za drugom, za crvenom žuta, za žutom ljubičasta, a za ovom blijedočokoladne boje. Koinji su sklizali niz tako strme dijelove staze da se Marian jedva držala u sedlu. Na nekim mjestima njen se kulaš jednostavno klizao. Na taj bi način obično dospio u duboku jarugu te se onda penjao uz njenu suprotou stranu. No, nije se penjao polako. Samo dno jaruge O'bieno bi preskakao i već bi kaskao na drugoj strani još prije no što bi Marian stigla da se bolje smjesti u sedlu. Ona se zbog toga stidjela, ponekad bi je zaboljelo, a ponekad bi se pomalo i uplašila. Vjerno se držala Withersovih uputa, ali tu i tamo plahovito i panično. Usprkos tome, doživjela je izvjesne trenutke uzbuđenja i užitka, isprepletenih s drugim osjećajima. Činilo joj se da se spušta u samu utrobu zemlje. Što je dubok ovaj kainjon! Predma je još bilo rano poslije podne, sunce je tek doticalo zapadni zid svojim zrakama. Od samog tog »držanja« Marian se silno umorila te se uistinu obradovala kad se najzad spustila na jednu pjeskovitu naplavinu i preko nje stigla na dno kanjona.Voda, što se odozgo činila tamnom, srebrnom niti, bala je zapravo plitka i široka mutna bujica prema kojoj su konji pobrzali da se napoje. Withers je skočio 972konja, ispružio se potrbuške i utažio žeđ. Indijanci su se zaustavili kod jedne skupine i stali razgovarati s jedinim Indijancem bez konja.»Odmorite se u hladu onih topola«, predloži trgovac. »Kod uspona trebat će vam sva snaga. Vidim tamo neke Pahute.«Tek kad je prešla pješčanu ravan i stigla do topola, Marian primijeti da Indijanaca ima više a ne samo jedan. Opazila je jednu Indijanku s djetetom, kako sjedi iza skupine drveća. Pošto je sjahala, Marian pretraži đepove da nađe nešto što bi dala djetetu. Pronašla je komadić čokolade koji joj je ostao od doručka. Onda se približi majci i djetetu.Na pijesku je tinjala vatra. Pored nje su se nalazile dvije posude s ostatkom hrane. Žena je mlada i prilično lijepa, pomisli Marian. Imala je taninu haljinu od nekog debelog materijala, ogrlicu od zrnaca oko vrata i srebrne narukvice s tirkizima, vrlo proste izrade. Dijete je bilo žensko, staro oko tri godine, sitna rasta i malena, prestrašena i tamna lišća. Majka.je bila tako padozriva da se Marian iznenadi. Zaista je bilo nečeg divljeg u tim dvjema stanovnicama kanjona, a napose u crnoj, kuštravoj kosi curice.»Evo«, nasmiješi se Marian pružajući čokoladu. Silino ju je zabavljalo gledajući kako dijete, usrpkos nesumnjivom strahu, naglo pruža smeđu ručicu i grabi čokoladu. Ono se zatim stislo uz majku, kao da bi se htjelo sakriti iza nje. Marian zaželi da ostane .i da pokaže svoje prijateljstvo, ali se upravo zbog toga udalji, shvativši da ona u stvari plaši dijete i dovodi majku u nepriliku. Iz sjene topola promatrala ih je s interesom i simpatijom. Nigdje se nije vidjela nikakva koliba ili bilo kakve nastambe, ali' nije bilo dvojbe da ovi Indijanci tu žive. Onda Marian uoči njivu na ravnom dnu kanjona. Muškarac Pahute, koji je razgovarao s Wit-hersom, imao je u ruci lopatu s grubo otesanim držalom. Kakav krupan Indijanac! Bio je mlad i nimalo nalik prljavim, pogurenim Indijancima koje je ona vidjela u Mesi. Dok ga je gledala, Indijanac podiže jaku, sposobnu šaku i s nekakvom osobitom gracijom, izražajnim i sporim pokretom pokaza prema nekoj tafki Iza i negdje iznad kanjona. Bio je to lijep pokret.73

Withers priđe djevojci.»Onaj Pahuta na čije smo tragove naišla prošao je ovuda rano jutros. On će se sigurno sresti s Nophaiejem. I kazat će mu ono isto što je rekao i ovom Indijancu.«»Sto?« upita Mariain zaustavivši dah.

»Benow di cleash na stazi Pahute«, nasmiješi se trgovac. »Ovim Indijancima je to možda čudno, ali neće biti čudno Nophaieju.«Umjesto odgovora Marian usta, odvrati lice i uputi se k svom konju. Kad je posegnula za uzdom primijeti da joj orukavičena ruka drhti. Uvidjela je da se snažno suzdržava, ali da ne može imati više povjerenja u sebe.Opet je pošla za Withersom i Indijancima. Oni su jahali uz kanjon do jednog prekida u stijeni, gdje su počeli ulaz. S uzanim i nazubljenim ulazom, ždrijelo je prosiijecalo kameni masiv. Svaki put kad je bacila pogled niz onaj dugi prokop u samom kršu, sve tamo do njegova samog kraja, Marian je osjetila kako joj je uzburkano srce.Withers joj je dopustio da jaše dug komad puta. Ispod desnog zida ždrijela tekla je pješčana ravan. Na dnu ždrijela tekao je potok i brzao preko kamenja. Staza je dijelom tekla u sjeni topola blistavo zelena i svježa lišća. No, ubrzo je na traci pijeska stalo izbijati kamenje. Marian spazi Indijance iznad sebe i lijevo, kako se mučno veru uz drobnu i sklisku ozubinu.Na gazu preko brzice VVithers je zamoli da sjaše. On joj napuni čuturicu. Marian ustanovi da je voda hladna i fina, bez trpka okuša i vrlo prijatna.»Trebalo bi da pijete češće«, reče joj Withers, motreći je. »Osušit ćete se u ovoj pustinji. Ta, pred vama je uspon. Idite polako. Pazite. Cesto se odmarajte. Ne možete skrenuti s puta.«Tim riječima pođe izboonom strme stijene iz mekog plavog krša, vodeći Marianina konja. Svog je konja povjerio jednom Indijancu.Ponešto sa strahom, Mariain je pogledala uvis. Ugledala je samo komad plava neba u obliku klina kao usječena u onaj crveni procijep visoko gore. Straga je gudura prodirala daleko i duboko u tlo. Strane njen«i tlo sastojale se od meteža stijena svih veličina i oblika. Marian je nešto nagonilo da gleda uvis, ali u onome što je vidjela nije nalazila nikakvo ohrabrenje.Uspon je započela štedeći snage i obuzdavajući revnost. Imat će dosta vremena, bude li ikad svladala tu strašnu strmen, da misli na Nophaiea. Usprkos onome što je rekao Withers, Marian je imala malo vjere u svoje nade. Možda će se tek sutra sastati s Nophaiem. Pretražujući očima tragove konja i znake na stazi, polako se penjala trudeći se da ne troši energiju uzalud. Pomislila je kako staza mora biti veoma stara, sudeći po onome što sigurno moraju biti brazde usječene na rubovima staze i na mjestima gdje nisu stigli usovi i povremeni odroni. Tu i tamo se odmarala, sjedala ili se naslantjala na svaki prikladniji kamen. Nakon pola sata gudura se širila, u sredini je imala izgled zdjele, a naokolo su se dizale krševite kosine. Nakon još pola sata, izlaz iz gudure činio se svejednako dalekim, ali su kameniti slojevi sad bili cijeli, nerazbijeni. Dno je gudure zatrpano kamenjem koje je palo sa stijena unaokolo.Staza je tekla lijevom stranom i vodila je prema pravom visećem brdu klisura, stijena, strši i uglova, što se sive zajedno činilo neprolaznim. Već se penjala cijeli sat, a vidjela je da se nalazi još uvijek na početku. Uspon nije bio svugdje jednak, Marian je nailazila na nizove kamenitih stepenica, koje su vodile do ploha preko kojih je tekla staza, te na dugačke, uske kamene izbočine pod kojima se spuštao abmis, posve gole, glatke i podmuklo lose, a pretvrde da bi u njih mogjla zariti čavle svojih čizama. Marian nije mogla Shvatiti kako se konji mogu uopće uzverati preko tih kliskih dijelova staze. A da su u tome ipak uspjeli, dokazivale su joj bijele ogrebotine što su ih ostavile na kamenu njihove željezne potkov«.Više puto je čula Withersa i Indijance kako se probijaju stazom daleko ianad nje. Zveka čekića ozvanja-la je reskim tonom. Ona je primijetila da na jednom samaru visi nekakav čekić kratke drške, sad je shvatila (njegovu srvrhu na putu. Withers je s njime lomio stijenj« i odvaljivao uglave na izbočinama kako bi ih

73n

mazge mogle zaobići sa svojim tovarima. Marian se radovala tim zastojima, jer se mogla dugo odmarati i za to vrijeme prepuštati snovima.Na mjestima gdje je staza bila najgora, ona je puzala rukama i nogama. Pred injom je bilo beskrajno stubište od vrletaa kamena svakojaka oblika, s uglovima, pukotinama, oštrim bridovima i uskim rubovima. Najviše se plašila uskih ivica. Ako bi se negdje na takovoj ivici poskliznula tu bi joj bio kraj. Kročeći preko takvih ivica, nije se usudila virnuti u ponor koji je sad postao strašno dubok.Tako se Marian s naporom penjala te je dospjela i visoko gore i duboko u guduru. Nebo je bivalo sve svjetlije. Sada se crveni zupčasti rub stijena gudure činio dostižnim. Dolje su se počele skupljati purpurne sjene podno dubokih zidova. Marian pogleda na sat — pet sati. Pobojala se da je ipak presporo išla ili da se predugo odmarala. Pa, ipak, tako joj je

naredio Wit-hers. No', sam dugačak uspon, ustrajan napor, suzdržavanje emocija, pa i samo vrijeme sve više opterećeno napetošću, počeli su slabiti, njene snage. Možda je sada i trebalo da se duže odmori, ali ona to nije htjela. Na svakom opasnom mjestu postajala je nervozna i žurilo joj se. Jednom je izgubila uporište, pala i udarila u tvrdu izbečenu hrid. Zaboljelo ju je, adi je strah koji je pri tom pretrpjela, bio gori od bola. Trenutak jedan sva se tresla, srce joj se steglo. Sta bi bilo da se poskliznula na jednom od onih uzanih mjesta!»Oh, sve je ovo — previše novo — i teško za mene«; dahtala je. »Gospodin Withers me nije smio — prepustiti — samoj sebi.«Shvatila je da je jednostavno ostavljena neka se snađe kako zna. Ali, da nije bila dorasla ten usponu, Withers je ne bi nikad ostavio. Do najskrovitijih dubina svoga bića osjećala je onaj jedan jedini trenutak koji je iziskivao svu ojenu hrabrost i sive njene sile. Narugala se sebi, ali je upoznala pravi strah — nešto što nije osjetila nikad prije u životu. I ona je pobijedila taj strah. Nastavila je penjanje grizući uzdrhtale usne kako bi ih smirila.Put se opet promijenio. Mjesto tvrdog kamena sad je bio mekani, crveni pješčar; a umjesto dugačkih tetbočina i kratkih stepenica sad je staza tekla u širokim zavojima sa stijenama koje su stršile iznad provalije. Marian je sad lakše hodala. Da nije bila umorna, brzo bi se penjala. Međutim, ovako je vukla umorne noge korak po korak uz dugačke kosine staze.Šest sati a sunce na zalazu već je žutim svojim tracima bojilo daleke vrhove kamenjara. Na svakom zavoju Marian se činilo da ima pred sobom još samo kratak uspon, ali nikako da stigne do kraja. Pa ipak, usprkos iznurenosti i očaju, djevojku je u jednom trenu očarala ljepota gudure. Možda zbog sunčeva zalaza i onih zlatnih zraka ma visovima, ili zbog purpurnih sjena u provalijama ili pak zbog veličajnog pogleda s uzvišice na koju je stigla. Divlje carstvo osame! Ovdje se orlovi sigurno drže pandžama svojim za litice!Na jednoj goloj izbočiini, Marian je polako išla oko jedinog oštrog ugla. Onda je zastala da se odmori i uprla oči dolje, u nevjerojatne stepenice uz koje se uzverila. Grudi su joj se nadimale. Hladan vjetar što je duvao odozdo hladio joj je vruće, nepokriveno čelo.Odjednom je prestravi jedan krik. Prodoran i čudan razlegnuo se dolom, a jeke s kanjonskih stiiema ponovile su ga te se odbijao od litice do litice, dok nije sablasno zamro dolje duboko u ponorima gudure.Podigavši glavu, Marian preleti pogledom preko kamenjara iznad sebe. Tamo je opazila silhuetu Indijanca koja se' odražava na nebu boje zlata. Vitka i visoka, nepomična poput kipa, ta je crna figura bila u jedinstvenom skladu s divljinom i ljepotom onih visina.»Nophaie!« prošapta Marian, a srce joj poskoči.On podignu ruku i domahmi joj polaganom gestom, značajnom i uzbudljivom. Marian mu odgovori mašući svojim sombrerom i pokuša ga zazvati, ali je glas iznevjeri upravo u tom trenutku. Okrenuvši se, pohita naglim koracima, prožeta vatrom, te pođe stazom oko onih nekoliko posljednjih okuka.Kako je bio beskrajan taj uspon — i nedostižan onaj greben! Ali je Marian nadmašila samu sebe. S vrtoglavicom, napo slijepa, dok joj je srce tuklo kao da će puča, uputila se uzbrdicom prema Niophaieju. Vidjela ga je nejasno kao u snu. Prilazio je. Kako je svjetlost čudna! Zar je već noć? Rub kamenjara postao je nejasan, potamnjeo je i zatalasao se.7677stir — dječak Nophale, tamo kod ovaca. Ovaj trenutak mi je sretan i zato, jer anam da me ljubiš iako sam Indijanac.«»Da, ja — ja te ljubim, Nophaie«, ona će tiho, nesigurno. Željela je da to on opet sazna, odmah.Zatim su, držeći se za ruke, gledali preko zarumenje-nih dubina i zlatom obrubljenih litica prema beskrajnom pustinjskom prostranstvu. Dok je Marian gledala i nastojala shvatiti čudesnu uzvišenost momenta, sunce je zapadalo. Čekaju je bezbrojne blagodati — sreća u ljubavi, u samoprijegoru, rad koji je čeka, spoznaja ove samotne i lijepe zemlje gledane očima i duhom jed- f nog Indijanca. Marian se sad pitala zašto je bila u ne- / doumici i zašto se plašila. ;»Dođi, moramo poći«, reče joj Nophaie. »Ti si umorna i gladna. Withers će se ulogoriti nekoliko milja dalje odavde.«»Withers!« ponovi Marian i sitno se nasmije. »Zaboravila sam i njega — i logor — pa čak i da sam gladna.«»Sjećaš li se kako si mrzila školjke i voljela sladoled, onda u Cape Mayju?« on upita.»Da, i što se toga tiče nisam se promijenila«, Marian odgovori veselo. »TI .se sjećaš, zar ne? ... Pa, gospodine moj, što misliš o Jaoku Bailevju?«»O tvom partneru u plesu? Opet sam ljubomoran — kad te slušam kako izgovaraš njegovo ime.«»Nophapie, kad si otišao nije bilo "više razloga za to. Bila sam ti vjerna.«I Marian je odjednom osjetila kako je upravo smiješno sretna i kako ju je spopala nekakva luda, njoj nesvojstvena želja da muči Nophaiea i da slomi njegovu suzdržljivost. Ona je oduvijek osjećala tu njegovu tipično indijansku snagu koja je nju unekoliko ljutila na čisto ženski način. Sad ga je našla čudnijim nego ikada, još nedokučivijiim, usprkos ljubavi koja je »jada iz njegovih očiju.Mustang mu je bio veoma krupan, kakva Marian još nije vidjela; divlja, čupava životinja žućfcasfosmeđe dlake. Kad je trebalo da ponovo pojase, Marian je te puke ženske taštine zaželjela da to izvede lako i spretno, kako bi zadivila Nophaieja. Ali joj se pokušaj izjalovio jer, nije imala snage. Tad su pojahaili jedno uz drugo mirisavom ravnicom, obraslom kaduljom i pini-jama, nad kojom je blistao odsjaj zapalog sunca. Trenutak je bio romantičan, činio se Mlariaini kao ostvarenje njenih snova. Tu je suton, pa ljepota ove pustinjske divljine i najzad čovjpk koga ona voli. Nju ne smetaju ni njegova boja koet, ni rasa. Malo je govorila o njihovim posljednjim susretima na obali, zatim o svojim prijateljima koje je i on poznavao i napokon i o svom domu u kojem se nije osjećala sretnom. Nophaie ju je slušao šutke. Međutim, progovorio je čim je ona počela pričati o svom dolasku na Zapad i o tome kako su je Withersovi primili. Rekao je da je Withers

dobar čovjek, trgovac, koji pomaže Indijancima a ne koristi svoju postaju zato da ih pljačka. Gospođa Withers \predstavlja Indijancima više nego što im je ikad pred-jstavljao bilo koji bijelac.! Najednom se u sve gušćem sumračju ukazao sjaj Vatre. Marian se spustila za Indijancem u plitku guduru gdje je tekla vođa u kojoj su se odražavale tamne grane cedrova i plamsaj! logorske vatre. Withers je pripremao večeru.»No, evo vas«, veselo je kliknuo. »Marian, malo ste blijedi, untoč tome što vas je preplanulo sunce. Sjašite i priđite. No, jeste li se popeli uz kanjon Pahute? Ha--ha! Pazio sam na vas... Nophaie, pusti klulaša i dođi da mi pomogneš... Samo malo, pa ćemo lijepo i udobno smjestiti ovu našu damu novajliju.«Marian pomisli kako bi joj zaista moglo biti mnogo udobnije, ali da ne bi mijenjala sreću koju osjeća ni za kakvu udobnost. Jedva je imala snage da se dovuče do sjedišta koje joj je pripremio Withers. I zaspala bi smjesta, onako ugodno opuštena i u toplom, da je trgovac nije veselo pozvao na večeru: »Naprijed i navali!« »Žao mi je, ali mi je morate donijeti«, odgovorila je Marian. »Ako ustanem^ srušit ću se.«Nato su je Withers i Nophaie poslužili, a ona je otkrila da ni iscrpljenost mi fizičke muke misu nadvladale glad, pa je jela s užitkom, Nophaie je sjedio kraj nje, a na licu mu je poigravala svjetlost logorske vatre. Ostala diva Indijanca došla su po večeru polagano i tiho, te su sjela da jedu.80

i crNakon jela, brzo su Withers i Nophaie obavili preostale poslove. Ona dva Indijanca kao da su se stopila s mrakom što ih je okruživao. No čas potom doprli su do Marian meki, neobični zvukovi njihovih glasova, a zatim ih više nije čula. Withers je podigao mali šator pod pinijom uz vatru i potom otegnuo: »Pa, mislim da je to sve.« Zaželjevši zatim Nophaieju i Mariani laku noć, diskretno se povukao do svog ležaja pod susjednom pinijom. Noćna se tišina spustila na/d logor, tišina koju djevojka nije htjela prekinuti, jer joj je bila puna neobične ljepote. Promatrala je Nophaiea. U trepta-voj svjetlosti njegovo se lice činilo rezignirano tužnim^ kao kakva brončana maska kaljana u čemeru. Od vre-mena do vremena on bi podizao lice i svrćao tamni i pogled na Marian. To bi je uzbudilo i ona bi osjetila J kako je svu prožima topao val radosti.»Hoćeš li noćas ostati s-nama?« zapita ga napokon!./ »Neću. Odjahat ću do svog nogama.« »Je li daleko?«»Za tebe jeste. Ujutro ću krenuti natrag, tebi u susret.«»Je li tvoj — tvoj dom u Oljatu?« »Ntije. Oljato je dolje u nizini. Tamo žive neM moji.« »Tvoji? Misliš, rođaci?«On odgovori odrečno i nastavi pričati o svom jedinom živom rođaku. A govorio je i o sebi — kako je izabrao ovaj divlji i najsamotniji dio rezervata, jer je želio da bude daleko od bijelih ljudi. U plemenu je vladao običaj da žene posjeduju ovce, ali je on ipak nabavio malo stado. Ima i nekoliko mustanga. Bio je najsiromašniji od svih Indijanaca koje je poznavao. Nije imao čak ni sedla ni puške. Živio je od prodaje vune i koža i od rada za neke bogate Indijance na ovom području. On ih je podučio kako će im kukuruz uspijevati bolje na uzoranoj zemlji. Gradio im brane da bi zaustavio proljetne bujice što ih stvara snijeg kad se otapa l na taj način sačuvao u njima i vodu za dugi period suše. Njegovu je plemenu bilo najpotrebnije da prihvati druge, bolje običaje i navike. Ali se pleme polako mijenjalo. Ljudi su tražili da najprije vide rezultate. I zato Nophade nije imao mnogo od takvoga rado.82Mariani nije nikada dosad pala na um misao da bi Nophaie mogao biti siromašan. Ona ga je pamtila kao čuvanog sportaša koji je u Cape Mayju primao dobru plaću. Ipak, ovo je mogla pogoditi. Bijeli ljudi mučili su ga da zarađuje novac na određene njihove načine, koje je on sada odbacio.U Mariaminim očima siromaštvo je oduvijek bilo nešto strašno. Ona nije nikad upoznala pravi luksuz, a l nije ga ni željela, ali joj u životu nisu nikad nedosta-\jale jednostavne i nužne stvari. Možda Indijancu sdro-^maštvo ne znači ništa. Pinije mu pružaju stan i toplo-[tu, zemlja prekrivena kaduljom daje mu ležaj, a ovce tiranu. Marian nije htjela pokazati ni samilost ni zbu-^jenost. Mogla bi pomoći Nophaieju. Ali kako? Možda i| ne želi da ima više ovaca, više konja, više odijela i pokrivača, oružje i sedlo. Mora postupati promišljeno i polako. Nophaieva je jednostavnost bila napadna, a Marian je odmah primijetila da on malo jede. To se vidjelo i po njegovom mršavom licu i tankom struku. Zar je ona nekad bila na ručku s tim Indijancem u restoranu Bellevue-Straford? Nevjerojatno! Pa, ipak, zar nije nevjerojatan i ovaj trenutak u samotnoj pustoši, uz plamsaj logorske vatre što obasjava tamno Nop-haievo lice? Koliko je realan život, čudniji od nerealnih snova!Poslije duge šutoje, koju je Mlarian željela prekinuti ali nije imala snage, Nophaie je ustao i pogladio joj kosu.»Benow đi cleash, kapci su ti otežali«, reče. »Moraš spavati a ja ću bdjeti. O izlasku sunca krenut ću natrag. Laku noć.«Hoće li se sagnuti da je poljubi? Sačuvala je sjećanje na njegove cjelove i upamtila ih mada ih je bilo samo malo. Ali se on sada udaljio tiho, njegova se visoka prilika izdužila prema zvijeadanom nebu i potom je iščeznula iz vida.Dugo js Marian sjedjela, borila se protiv sna, kako bi mogla razmišljati o ovom mjestu, o Nophaieu, o svojoj ljubavi i o onome što će iz tog proizaći. U noćnim sjenkama kao da je lebdjela nekakova neumitnost. U Nophaievu pogledu i glasu kao i u priznanju njegova

83položaja, ona je naslutila katastrofu koja će snaći Indijance. Usprkos tame nije se osjećala inesretinom. Slutila je da ona može nešto dati, da u njoj ima snage za to; i da će Nophaie opterećen mučeničkom sudbinom Indijanaca, ipak uživati blagodati i sreću ljubavi.Marian se zaputi k malom šatoru i ležaju od gunje-va. Kako je ugodno leći! Kakav divan odmor ovako se ispružiti i ležati posve mlrmo! San će ubrzo smiriti kucaj srca, otupiti bol u mišićima, ugasiti žar u obrazima. Ali neće li misli na Nophaiea ustrajati čak i u ' njenim snima? Na svjetlu vatre granje je bacalo sa- j blasine i čudesne sjene na mjsn šator. Podigao se lak vjetar i zastenjao u pinijama. Pustoš kao da je bdjela nad njom. /GLAVA 7.Pošto se slijedećeg jutra probudila, Marian shvati kako skupo mora platiti jahanje na konju i penjanje pješice. S doručkom su je morali čekati, a Withers je bio zabrinut, ali se i nasmijao njenom izgledu.»Možda izgledam smiješna, ali mi nije do smijeha«, požali se Marian tužna lica. »Kako ću izdržati do kraja ovog putovanja... ? Oh, te strašne staze, čas uzbrdo, čas nizbrdo!«»Nećemo se vraćati kroz kaejon Pahute«, odgovori Withers. »Sad jedite koliko god možete i prošećite malo uokolo. Vidjet ćete da će vam biti bolje.«Mairian je bila toliko bolna i ukočena da nije imala ni najmanje vjere u ono što je Withers rekao, pa ipak je, slijedeći njegov savjet, spoznala da je govorio istinu. No, bez obzira na to, kad je uzjahala kulaša činilo joj se da će svisnuiti od bolova. Nije bilo druge no iz-diržaifii sve dok joj jahanje ne zagrije krv i olakša bolove. Potom se ponovo počela zanimati za okolinu.Suma pdnija i čedara polako se penjala i nakon jednog sata jahanja stigli su na najviši hrbat. Sunce je već bilo visoko i obasjavalo prostran krajolik rumene kadulje i sikupine pinija i žutih kamenih brežuljaka, sada potpuno jasnih Marianinu pogledu. Kako je jak i sladak miris kadulje! Tlo prema zapadu kao da je bujalo i raslo do u veličanstvene planine, što se Završavala kupolom, koja se ervengela od šume i bijeljela od snijega. A dalje pirema zapadu nejasno su se vidjeli magličasti obrisi pustinjskog kaosa obrubljena crvenim stijenama.89

rPrekrasni prizor, miomiris kadulje, hladni bistri zrak, čudesno rumenilo ustalasne pustoši, gdje više ne prevlađuje beskrajna kamenita golet ili šumsko zelenilo — pobudili su u Marian jučerašnja uzbuđenja. Kakva divljina i sloboda! Visoravan je bila zelena, kao kakovo divno iznenađenje što ga pruža surova pustoš. I tu je carevala ista čama i osamijenost, isto intenzivno i sveprisutno sunčevo svjetlo, ista tajnovitost daljina i nepojmljivi čar prirode.Withers ju je čekao i dok je jahaila uporedo s njim, upro je prstom dolje preko rumene ravnice.»Ntaphaie nam jaše u susret«, reče. »Pokažite mu da imate dobre oči.«Marian je žudno updnjala oči u pravcu koji je Wit-hers pokazivao, ali nije mogla ugledati ništa što bi podsjećalo na konja i jahača. »Oh, ne vidim ga«, uskliknu.»Dolje ulijevo. Ondje u ravnini s onom strminom boje gline, pod planinom. Pređite pogledom tik uz kadulju. .. dvije pokretne tačkiee, jedna bijela druga crna.« »Da! Da! Vidim tačkice. Ali, kako su sićušne! Zar su to konji?«»Svakako. Nophaie jaše vranca, a tjera bjelaša. Kladim se da je to poklon za vas. Rekli su mi da Nophaie ima jednog krasnog mustanga. Ali nije nikada dojahao na njemu do postaje.«»Za mene! Mislite? To bi bilo divno! Oh, da li ću moći da ga jašem?«»Među tim konjima Pahute Indijanaca ima jako pitomih i blagih. Mislim da vam Nophaie ne bi dao nešto divlje.«Od toga časa dalje Marian je pažljivo gledala, pogledom je pratila pokretne tačke. Koji put bi ih gubila iz vida te ih je teško opet pronalazila, ali su postepeno bivale sve veće dok konačno ndsu poprimile oblike konja što su dražesne kaskali kaduljom, dajući toj samotnoj pustoši jednu lijepu notu divljine i života. A došao je i trenutak kad je jasno prepoznala i Nophaiea. Zatim je s divljenjem otkrila da bijeli mustang ima dugu crnu grivu i rep što mu se vijori na povjetarcu. Ugledavši ga izbliza, Marian shvati da nije nikada vidjela tako divna konja. Ugledavši Indijjaoce i mazge, konjse zaustavio, s grebena se ocrtavala njegova prilika podignute glave i uzvijorene grive. Tada ga Nophaie stiže i pogna niz stazu gdje je naglo skrenuo u stranu da obiđe mazge. Konj se prope, zabaci glavu i zanjišta. Kopita su mu odzvanjala o kamenje poput zvonca. Sad je Marian opazila da je bio gotovo čisto bijel, osrednje građe, dobro timaren, crne grive i repa što su dosizali skoro do tla. Već samo to bilo je dovoljno da konj bude krasan. Sad se vidjelo da nije neobuzdan, već samo mlad i živahan, jer je jasno pokazivao sklonost da kaska uporedo s ostalim konjima. Nophaiev jahaći konj, naprotiv, bio je sasvim divlji stvor, crn, čupav pastuh moćne građe, ali nezgrapan, a gubica mu bila sapeta oglavom i uzdama.

Nophaie je pozdravio Marian na svom indijanskom jeziku, a ona je razumjela pozdrav. Dovoljan bi bio njegov 'osmijeh i stisak ruke da je usreće. Zatim on reče, pokazujući bijelog mustanga: »Doveo sam ti jedinog od mojih pomija. On je Pahute, veoma blag konj i veoma lagana koraka; ovdje ne možeš naći boljega.« »Oh, hvala ti, Nophaie! Kako je divan! Zaisita si vrlo ljubazan.... Rekao si da je veoma blag? A meni izgleda kao da bi htio skakati preko mjeseca!«»On bi trčao, živahan je, ali ga možeš jahati«, odgovori Nophaie. »Hoćeš li sada pokušati?«»Voljela bih, ali, Nophaie, ja... pa... za sada mogu samo da ostanem na ovom konju. Možda ću sutra biti sposobnija za to... koliko je daleko do tvog logora, Nophaie?«»Ja nikada ne računam daljinu miljama. Jašući ovim korakom stići ćemo onamo o podne. Kako bi bilo da pođemo kasom? Tako ćeš se odmoriti.«»Kasom...! Withers govori: Samo se držite, a ti sada govoriš o kasu! U redu, povjerit ću svoje jadne, bolne kosti tvojim smicalicama.«Kulašu je bio dovoljan jedan njen dodir i jedna njena riječ, činilo se kao da se i iznenadio i obradovao. Nagnao je na dugačak kas, a Marian je na svoje iznenađenje ustanovila da je ta promjena koraka ugod-. na i da uživa u njoj. Kas je promijenio sve — njene dojmove, krajolik, boje i mirise, pa i samo osjećanje vjetra. Nophaie je jurio pored nje van staze, preko ka-

87

rLdulje. Kako je Marian bio sladak ovaj svjež, mirisan vjetar što joj je šibao po licu! Krv joj jumu žilama, sva je ustreptala.Oduvijek je voljela brzinu i akciju, kad čovjek osjeća kako i duhom i tijelom vlada nad određenim momentom. To što je sad doživljavala nadmašivalo je njane i najsmjelije snove. Ona umije jahati! Nije vjerovala da to može postići. Kasali su dalje, konji su se postepeno ugrijavali, te su napokon prešli u stalam kas kojim su brzo prevaljivali put. Marian pomisli da na svijetu ne može postojati ljepši kraj od ove bezgranične, rumene kaduljine ravinice, zasićene gustim, suhim, slatkastim mirisom, samotne i divlje, s visokom planinom naprijed, a daleko, preko prostranstva, širi se čudovišni, primamni svijet kamenite goleti.To je jahainje opijalo Marian. Kad ju je ina kraju treće ili četvrte milje Nophaie pozvao da pritegne uzdu kulašu i pojase ga korakom, ona je bila bez daha, posve bezbrižna i prepuna lude želje da se utrkuje, da i dalje uživa u toj novoj, izvanrednoj, tek planuloj radosti, željna da krstari kroz pustoš i zaboravi svijet.»Oh! — krasno!« poviče. »Nisam anala — kakav užitak — može biti jahainje... Moraš se utrkivati sa mnom.«»Pričekaj dok sutra uzjašeš svoga bijelog ponija. Trčat će poput vjetra.«Oni usporiše do koraka pa su jahali naporedo. Marian se trgtnu iz snatrenja, svjesna sreće koja ju je obuzela. Hoće li potrajati? Sto ju je prouzročilo? Ona sama, Nophaie, njihova ljubav — ali to ne može u potpunosti objasniti ovo njeno novo shvaćanje života. Nato se sjeti Withersovih riječi da krajevi često imaju više veze sa srećom nego sami ljudi. Šta je time mislio? Ona ispriča Niophaieu šta joj je trgovac rekao i zamoli ga da joj objasni.Nophaie je nekoliko trenutaka šutio potom će: »Ljudi su himbeni. Ljudska je narav nesavršena. Krajevi naprotiv, oni su istinski. Priroda se sama po sebi razvija — neumitno teži za savršenstvom.«Njegov odgovor potaknu Marian na razmišljanje. Kako to čudno zvuči iz usta Indijanca! Načas je zaboravila da je Nophaie bio poznat ne samo po svojim88

sportskim podvizima nego i po znanju u koledžu. Ona mora učiti od njega i možda će tako shvatiti ono izvanredno što se vidjelo iz njegove indijanske naravi koja se razvila u nauci bijelog čovjeka.Može li takav odgoj svršiti drugačije doli tragično? Ono što nije mogla sebi objasniti, Marian je bila u stanju da nasluti.Jahali su dalje kroz zatalasano rumeno more, neko vrijeme korakom, razgovarajući, da bi potom ponovo prelazili u kas, a zatim nanovo laganim korakom. Za Mariain vrijeme nije više postojalo.Odjednom se začulo blejanje ovaca.»Moje stado«, reče Nophaie, odgovarajući na Marian in upitni pogled.»Gdje je?« zapita Marian radoznalo.»Tamo među cedrovima... Beinow di cleash, ovo je Nophaiev dom.«Živim pogledom Marian preleti preko polukruga što ga je Nophaie pokazao laganom i upečatljivom kretnjom. Vidjela je da su se spustili niz milje i milje blagih pristranaka što su se završavali u dolini gdje je rumena kadulja bila gušća, gdje su rasli lijepi cedrovi gajevi i dizali se izolirani crveni i žuti kameniti hum-ci. Gore je stršila velika planina, tako blizu kao da štiti dolinu i njome vlada. Kroz dolinu je tekla rječica kamena korita, njena se kristalno čista voda caklila na blagim nagibima i žuborila u malim vodopadima. Između cedrova dizao se stup plavičasta dima. Marian je osjetila miris dima koji je najednom sjeti kako je uživala kad je palila jesenje lišće. Nad dolinom je vladala nekakva ljetna spokojnost i tišina.Nophaie povede Marian među ceđrove. Mije ih bilo toliko da bi se nazvali šumom, ali su pružali toliko da bude dovoljno da mjesto bpde savršeno u Marianiinim očima. Nophaie izabra za njeno logorište jedan vrlo visok cedar s granjem što se širilo iznad malog vodopada i jezerčića mirne vode u rječici. Ono se kameno korito činilo čvrstim poput granita, a glatkim kao staklo. Tlo ispod cedra bilo je mekano, smeđe i mirisavo. Indijanski šareni grm sa svojom skrleteiom bojom nadme-tao se s bijelim i grimiznim jaglacima.

89r»Ovdje sam mnoge i mnoge sate razmišljao o tebi i sanjario, i pokušavao moliti«, reče Nophaie. »Ovdje ćemo ti razapeti šator i napraviti ležaj, jer moraš spavati pod vedrim nebom, ako ne bude . padala kiša... Hajde, sad malo otpočiini — zatim ću te upoznati s Maahesenie — mojim rođakom, Vidjet ćeš moj hogan i moje ovce.«Pomogao joj je da siđe s konja, čemu se ona veoma obradovala jer je bila gotovo smalaksala; a on joj pripremi ugodno sjedalo u sjeni staroga cedra, kraj kojeg je bilo prekrasno jezerce vode jantarne boje.»Hladna voda otopljenog snijega s Nothsis-Ahna, moje Gore svjetlosti«, on reče.»Nophaie, napuni mi čuturicu«, ona reče. »Oh, kako sam žedna!«Kad se dobro napila ove čiste vode, tako hladne da je morala srkati polagano, shvatila je još jedno značenje pustinje,Nophaie rasedla konje i pusti ih. K njemu skokom priđe jedna dlakava, siva životinja. Marian pomisli da je vuk, ali je to bio pas.»Ox»o je Teddy, moj ovčar — sličan Teđdvju iz moga djetinjstva ... Teđdy, priđi Benow di cleash.«Marian ispruži ruku i zovinu: »Teddy«. On joj priđe polako, poslušno, bez straha i nepovjerenja. Ali su se njegove svijetle, čudnovate oči sjale nekim upitnim, pozornim sjajem. Pas je bio nalik na one pse tiha koraka kod postaje koji su Mlariani ulili strah. No, životinja dopusti djevojci da joj potapše lijepu glavu. Marian je zinala opake pse i one dobroćudne i one ljubomorne, ali još nije vidjela nijednog nalik na Teddyja. Činilo joj se da to zaista jest vuk. Koliko se god ona njemu čudila, toliko se i on čudio njoj, samo što je bio rezerviraniji od nje.Nophaie priđe i pogleda Marian svojim tamnim očima u kojima je blistala blagost i radost.»Benow di cleash, kad te gledam ovdje — kad pomislim da si došla radi mene!« oin uskliknu prvi put S uzbuđenjem.»Nophaie, to meoi znači isto toliko toliko i tebi«, odgovori Marian.»To ne može biti isto«, on odgovori uz ozbiljan osmijeh. »Nije tvoja duša u opasnosti.«»Nophaie!«Ali on joj ne objasni te svoje čudnovate riječi, nego joj samo reče neka se odmori i udalji se zajedno sa psom.Marian ostade sama. U sjeni je bilo hladno, pa se morala pokriti kaputom. Uspavljujući zaij pčela i drugih kukaca miješao se s tihim mrrnoirom potoka. Ti zvukovi kao da su otopili njene misli i otežali joj kapke. Zaspala je. Kad se probudila, učinilo joj se da je odmaklo mnogo vremena, jer se osjećala čudesno odmorenom. Međutim, znala je da nije dugo spavala. Malo dalje Withers i Indijanci) koji su stigli s tovarnim životinjama podizali su logor. Nopahie joj donese njenu putnu torbu i ćebad. Withers ga je slijedio, noseći šator i sjekiru.»Gle, vidi se da vam je udobno«, pozdravi je trgovac. »Nije li davna ova zemlja kadulja i cedra? Nigdje nema drugog dijela pustoši koji bi se mogao usporediti s njom.«»Zemlja u kojoj je uvijek popodne«, ubaci Nophaie ne skidajući pogled s Marian.»Citiraj koju god pjesmu hoćeš«, odvrati nježnim tonom, »više me nećeš ianenaditi.«Dva muškarca podigoše šator Mariani s jedne strane, a s njene druge strane prostriješe šaitorsko platno i ćebad.»Mlada damo, noćas ćete gledaiti zvijezde, a nos će vam bridjeti«, reče Withers.»Bridjeti? Od čega — od zvijezda?« ona upita.

»Od mraza« odvrati Withers i nastavi ozbiljno': »Volim ovu visoravan rumene kadulje. Često sam dolazio ovamo, ali ne stazom Pahute. Vi ne biste ni slutili da se ta divina otvorena ravan tamo prijeko ruši u najstrašniju pustoš, klisure i neprohodne kanjone.«»O, kako ne! Vidjela sam gdje«, odgovori Marian,»Pa, odjahat ću tamo nekih deset milja prema jugu, oko brda, gdje živi jedan stari Pahute«, nastavi Wit-hers. »Kupujem mnogo od njega, a i on od mene. Bogat je i stari je lisac. On soli svoju vunu, a to radi samo još nekoliko Indijanaca.«

»Soli vunu? Šta to zmači?«»Prostire vunu na suncu i pospe je solju. Ta sol navlači vlagu iz zraka i rastapa se u vuni i čini ie gotovo dvostruko težom.«»Withers, nagovorio sam Etenia da to više ne čini«, reče Nophaie.»Jeste li! Bogamu, baš mi je drago, ne samo zbog mene nego i zbog njega. On mi se dopada. Poduzetan je i inteligentan. Najbolju ćebad kupujem od njega, od njegovih žena. Nophaie, on je bogat. Mislim da bi on volio raditi zajedno s vama.«»Da i htio je«, odgovori Nophaie, »ali je tražio da oženim njegovu kćer, a kad sam odbio jako se razljutio. Rekao je da sam tijelom Indijanac, a duhom bijelac.«»Hm! To je ozbiljna stvar«, odgovori Withers i uprtivši sjekiru na rame krenu prema svom logoru. »Je li to ozbiljno, Nophaie?« upita Marian. »Bojim se da jest — za mene.«»Zašto? Zar zato što ne možeš — ne možeš se oženiti ili postati ono što taj Indijanac hoće?«»I jedno i drugo. Vidiš, moj je položaj težak. Moj je narod ponosan što sam se odrekao bijelaca. Ali ond od mene očekuju da se odmah prilagodim njihovu načinu života. Ja sam pokušavao, ali sam promašio u mnogim stvarima.«Te su riječi potakle Mlarian na razmišljanje i oma je počela sagledavati problem pred kojim se našla.»Sad sam se odmorila«, reče ona ustajući. »Povedi me da vidim tvoj hogan i Maah — ma kako ga zoveš.« Nekoliko stotina ili više jardi onkraj potoka na jednoj čistini stajala je nekakva humka od crvene zemlje po obliku nalik na košnicu iz čijeg se oblog krova dizao stup plavog dima. Kad je prišla bliže Marian opazi da je to zapravo zemljom oblijepljen drveni skelet. Vrata su gledala prema istoku.Nophaie joj se obrati na svom, indijanskom jeziku — u čemu ona osjeti nekakav poseban svečan ton kojim on želi označiti svoj poziv da uđe u kuću. Ona se sagnu i uđe. Na sredini nastambe, zvane hogan, tinjala je vatra, dim je s nje kružio naokolo da" bi konačno izbio kroz rupu na krovu. Taj je krov bio čudo dosjet-ljivosti i vještine. U zemlju su bili pobodeni teški cedrovi trupci na kojima je ležao splet debelih grana, a preko ovih je bio sloj od crvene zemlje. Kakva čvrstina i snaga u toj indijanskoj građi!Kraj vatre je ležalo nekoliko željeznih i kamenih posuda. Na jednom stupu visila je butina mesa, a pored nje na tlu bila je vreća brašna uz nekoliko limenki i kutija sa zalihama hraine. U hoganu su bila dva ležaja s jedne i druge strane ognjišta, tik uza zid.»Koji je tvoj?« zapita Marian, nesposobna da svlada radoznalost.»Ovaj«, odvrati Nophaie.Pokazao joj je jedno indijansko ćebe i ovčju kožu s runom prema gore. Očito je koža služila za ležaj, a ćebe kao pokrivač. Mariam se sjeti tvrdih ležajeva Spar-tanaca. Tu li spava Nophaie: Marian se morala siliti da skine pogled s toga ležaja, da vidi što još ima u hoganu — jedan stari kaput, kožna torba ukrašena srebrnim čavlićima i stari lovački nož. To su, eto, Nophaieve stvari i ovo je njegov dom! Oči joj se odjednom za-magliše i zapekoše. Da li zbog oštrog dima drva ili zbog teškog prodoinnog vonja? No', bez obzira na uzroke Marian osjeti da ,ne može ostati tu ni pet minuta duže. Niti bi mogla izustiti ijedne riječi o svojim osjećajima ili dojmovima.»Ja često spavam napolju pod cedrom, ali Maahe-senie to ne voli«, reče Mophaie.»Da vidim tvoje ovce«, odgovori Marian.Oboje su šutke koračali kroz visoko kaduljino grmlje čije su duge svijetlozelene i rumsnkaste grančice dopirale Mariami do ramena. Ona oguli jednu tanku granu, zgrabi nježno lišće i pritisnu ga na usne i nos. Kakav gorak okus — kakav oštar miris što omamljuje kao kakva droga! Vidjela je grimizne bobe ina cedrovima, a na lišću zlatasti mašak nalik na prah.Onda začu blejanje ovaca i meketanje janjadi.

Ubrzo su izbili iz zone ceđara u otvorenu kadulju, gdje Marian s ushićenjem ugleda stado ovaca i koza i mnogu jagnjad. Ako Nophaie kaže da je ovo njegovo stado maleno, kakvo je onda veliko! Računala je da tu mora biti najmanje nekoliko stotima životinja. Bilo ih je najviše bijelih, manje cimah, a nekih i smeđih.8293

rLJaganjci su bili nalik .na bijele pahulje. Obigravali su oko Marianimih nogu bez ikakva straha. Blejanje i me-ketanje nisu prestajali i nekako su prijatno odzvanjali u njenim ušima.Potom ona primijeti Indijanca, visokog i suhonjavog pognutih ramena i sive kose. On se omota -tankim gv.rsjem i pođe prema njoj. Kakvo lice — kakvo svjedočanstvo života na njemu! Godine provedene u pustinji u pustinjskim olujama!»Maahesenie... Benow di cleash«, reče Nophaie. »Kako si?« progovori Indijanac pružajući Marianl smeđu ruku.Ona se rukova s njim, ponovi njegovo ime, ali pomalo nesigurno.»Bijela djevojka doći od daleko?« upita Indijanac pružajući ruku prema istoku. Govorio je razumljivim engleskim jezikom.»Da, veoma daleko«, odgovori Marian. »Sedlo mnogo teško za sjediti — je li?« on upita i žmirne očima.Marian se nasmija i kimnu potvrdno. Kakve oštre oči imaju ti Indijanci! Još izdaleka je ovaj Maahesenie po njenom hodu otkrio ka'ko je ona stradala u sedlu. Štaviše, pored oštrog vida ima i smisla za šalu! Taj stari Indijanac joj se smije. Ali kad se obratio Nophaieu činio je to dostojanstveno i ozbiljno, a po njegovim kretnjama je Marian znala da govori o njoj. Kad je završio, Nophaie je povede natrag u logor.»Što je rekao o meni?« ona upita vrlo znatiželjna. »Nišani shvatio sve. Vidiš kako se polagano privikavam ina materinji jezik. Ali shvatio sam toliko koliko treba da ti polaska. Rekao je da imaš oči kao nebo, a kosu kao sunce. A o tvom tenu da liči na pustinjski ljiljan.«»Neka je blagoslovljen!« usklikne Marian očarana i iznenađena. »A kakav je pustinjski ljiljan?«»Najljepše pustinjsko cvijeće. Raste u dubokim kanjonima.«Marian je opet prospavala nekoliko sati, a kad se probudila osjetila je da su joj se bolovi ublažili i da je unekoliko odmorna. Poslije podne je bdio odmaklo, nestajalo je u svečanoj ljepoti svjetla i- tišine. Osluhnu-la je zuj pčela i žubor vode. Miio potok i živobojna kadulja! Činilo se da u njima nema one surovosti što je svojstvena prirodi i životu, a ipak nakcm nekoliko trenutaka pozornog motrenja otkrila je sitna živa bića što se međusobno uništavaju. Tajna nad svim tajnama da živa bića moraju loviti druga živa bića! Ako vrsta proždre vrstu, zašto ne bi i čovjek čovjeka?»Gasiti mi«, promrmlja Marian, odjednom prestrašena vlastitim mislima, »ova me pusifcinja navodi na strašne zaključke.«Withers sve poeva na ranu večeru. Nophaie je sjedio uz nju, a ostali Indijanci njima sučelice. Svi su odali priznanje izvanrednom jelu, kojim ih je trgovac poslužio.»Pa«, reče on, moj je sistem da prije napornog puta brzo pojedem sve što imam. To mi daje snagu da ga okončam.«Poslije večere Nophaie povede Marian u šetnju. Bio je naročito zamišljen i tužan. Odjednom pokaza na udaljeno vrletno brdo stožasta oblika koje je na svom vrhu imalo nešto nalik na spomenik.»Želim da se popneš onamo sa mnom — noćas ili sutra«, reče.»Povedi me odmah«, ona odgovori. »AH zašto baš tamo?«»Hoću da odanle vidiš moje Pokretne klisure — l moju Goru svjetlosti.«»Nophaie — hoćeš da se popnem onamo — samo zato što su lijepe?« ona upita, željna da pogodi njegove neizrečene misli.»Ne, nego zato što mi daju snagu kad ih gledam s te uzvišice.»Snagu?« ona ponovi. »Zašto ti je sad potrebna snaga?«On kao da je protrnuo i skupio se, s nekim čudnim, slabim grčem njemu neprirođenim.»Da bih ti mogao ispričati što me mori!«Tmurni mjegov pogled, svečani glas i tuga, pojačaše djevojčin strah i ona nasluti katastrofu. Ona će s njim dijeliti njegov jad. Jedinstvena je ta njegova želja — da se ona popne s njim na taj određeni vis, kako bi on skinuo sa sebe teret koji ga tišti. Šutke su prošli preko95kadulje i polako se uspinjali uz goli kameni brežuljak, te je Mardan imala vremena i da se psihički pripremi i na eventualnu propast svojih nada. Obrctnak je bio strm, a uspon tegoban. Gledan iz njihova logora, brežuljak nije izgledao ni približno tako visok kakav je zapravo bio. Uspinjali su se s istočne strane stupajući u cik-caku preko dugačkih kosina i često se odmarali. Kod samog vrha nalazila se uvala, čija se gornja strana završavala kamenim

postoljem na kojem je počivala piramida od stijenja, visoka oko osam do deset stopa, naizgled primitivna, ali nekako opet simetrična i doiS'tojanstvena. Indijancima je predstavljala nešto daleko više od običnog međaša.»Tko je to podigao?« zapita Marian.»Ljudi iz mojeg plemena«, odgovori Nophaie.»A šta predstavlja?«»Mjesto za molitvu. Indijanci se penju ovamo da mole. Ali to rade samo kad imaju zašto da mole.«»Da li svaki Indijanac ima svoju molitvu?«»Ne. Postoje mnoge molitve, ali su stare, one iste koje su molili i naši pređi.«»Jesi 11 se ti molio ovdje?« tiho zapita Marian.»Cesto«, odgovori Nophaie.»Hoćeš li se moliti —• i sada?«»Da, mojim Pokretnim stijenama, Gori svjetlosti i Plavom vjetru.«»Hoćeš li mi dozvoliti da čujeim tvoje molitve?«»To je upravo ono što hoću!«S tim riječima Nophaie uze Marian ponovno za ruku i povede je preostalih nekoliko koraka do vrha kamenog brežuljka, koji im je sprečavao vidik.»Pogledaj, Beinow di cleash!«Marian ga posluša i najednom ušuti, sva uzbuđena, nepomična poput kamene piramide ina koju je bila položila ruku sa strahopoštovanjem. I 'dok je ona tako gledala, Noiphade započe svoju moltivu:»Pokretne lijepe stijene,Dijelom crvene, dijelom bijele,Na koje svjetlost s neba pada.Divna svjetlost!Molitvu ovu sada,Upućujem ja vama:Danas blagoslovite stopalo moje,Blagoslovite noge moje,Blagoslovite tijelo moje,Blagoslovite lice moje.Blagoslovite dušu moju.Dopustite mi danas,Da ustanem s postelje svoje,Da uspravan hodam, NDa groznice nemamDa preda mnom sve bude dobroDa sve što gledam bude dobroDa vjerujem kako je sve dobro.«Marian je gledala i slušala osjećajući da će se u njeno pamćenje zauvijek urezati veličanstvena slika neobičnog fenomena — prividnog života te sablasine zemlje Pokretnih stijena.Ispod nje se najprije prostirala visoravan obrasla cedrovima siva od trave i kadulje i pružala se na istok prema goletnim humcima izoliranim i čudnovatih oblika, što su podsjećali na goleme prethistorijske životinje. Ti humci ležali su raštrkani, stršili su preko goleme zelene ravni, goli, divovskih oblika, obli, činilo se kao da kreću naprijed, da marširaju, kao obdareni nekakvom moći i uzvišenim životom. Pokretne stijene, kao kakva vojska iz golog tla, beskrajna masa stijena . što se dižu i prostiru od sjevera do juga, spuštaju se maržom izdaleka tjerane maglovitim obroncima i bezgraničnim visovima planina!»Benow di cleash, kipar koji je isklesao te Pokretne stijene je vjetar«, reče Nophaie. »Poslušaj našu molitvu:«»Vjetre plavi, poglavico krasni,Pošalji mi dugu da hodam njome.Oblaci plavi da hodam u vašoj obući,Oblaci plavi, da hodam u vašim hlačama,'Oblaci plavi, da hodam u vašoj košulji,Oblaci plavi, da hodam u vašem šeširu,Oblaci plavi, neka iza mene bude mrak.Vjetre plavi, neka preda me bude svjetloŽeno Zemljo, podaj mi kiše mnogo,Da kukuruz zeleni zrije.«Nophaie zatim zamoli Mraian da sjedne pored njega i da se nasloni na kamene piramide. »Promatrat ćemo zalaz sunca nad pustinjom«, on dometne. »Zalaz sunca — ispunjenje, ljepota i kraj Indijančeva dana!... Bijeli ljudi ne ustaju da gledaju pojavu jutarnje svjetlosti. Niti mare da promatraju zalazak sunca. Ali su Indijancima ti momenti ritualni.«Prema zapadu, gdje je Nophaie usmjerio Marianin zanesen pogled, prizor je dosdzao vrhunac veličanstveno-sti, najljepšu manifestaciju kiparskog dara prirode. Sada su se pod purpurnim sjenkama stali ocrtavati ka-injoni, podigle se valovite glavice crvenih stijena. Iz one guste sunčeve sumaglice na samom zapadu prostirali su se veličanstveni

pristrane!, crni i ravni, i bacali sjenu na svijet isklesanih kamenih figura. Još dalje, onkraj usplamtjelog središta zapada, počinjalo je crno, krševito podnožje Nophaieve Gore svjetlosti. Dizala se strmo uvis, okrunjena oblim vrhom s krpama bijelila i crnim rubom. Tamo su vladali čisti snijeg i dostojanstveni bor.Prizor se svakoga trena mijenjao, pustoš je bila o-za-rena kaleidoskopom svjetlosti i boja. Cnnjele se purpurne sjene, blijedjelo je crvenilo i žutilo-. S rascjepkanih oblaka ukosili se debeli snopovi svjetlosti. Usporedo s onim preobraženjem raslo je Mariainino uzbuđenje. Pred njenim se pogledom pružao pojas goleti dug dvjesta a širok stotinu milja, u krivulji s istoka prema zapadu. Nema ljudskog pogleda koji bi mogao dohvatiti svu tu strahotnost i veličanstvenost. Tu je nedovoljno čak i oko sokola ili kondora, koji imaju najjači i najosjetljiviji organ vida. Pokreta nikakvog — osim iluzije da ome stijene marširaju. Ni zvuka nikakvog, ničega osim tvrde, uzvaljame goleti što nadilazi čovjekovo poimanje ali mu oplemenjuje dušu. Svijet golih stijena, i cedrova, i kadulje — svijet Indijanca!U svom je srcu Marian zavapila od sućuti prema Indijancu koga će možda istjerati iz ovog svijeta, tako spokojnog, tako svečanog, tako strašnog, ali koji ipak predstavlja sklonište i mjesto življenja.Tamne granitne zidine postale su tamnocrvene; pokretne stijene micale se kao kakvi mamuti, mistični dokazi minulih doba. Podigla se sumaglica iz sjenovi-tih kanjona, oštro su zasjali posljednji sunčevi zraci, te su i razmjeri postali jasni. Činilo se kao da je karne-nije, izbrušeno milijunskim fasetama, odrazilo i put oblaka odbilo onaj čudesni sjaj, umiruće blistavilo sunčeva zalaza. Sjene se izdužile, uširile i produbile. Marian ne bi um jela reći da li se njeno poimanje boja i razmjera obogatilo ili se izopačilo. Tisuće stijena, okrenutih sučelice suncu, marširaju mu u susret!Zrak posta studen. Tamo daleko, na obzorju, sivilo se spuštalo iznad stijenja i krša. Prekrasni međaši kao da su uzmakli, ustuknuli, umirući zajedno sa zalaskom sunca. Svakog je trena prizor bio sve veličanstveniji. Bio je to kraj koji mije dosuđen bijelom čovjeku. A kakva silna ljepota! Veliko se svjetlo gasilo. Dok je Marian gledala, tamnjele su čudnovate sive sjene nad većim dijelom kamenog prostranstva. Samo na istoku su jarki odsjaji sunca pali na najviše vrhove Pokretnih stijena. Zrake se ukosile, probijajući oblake, snažne su bile i predivne, i na tren čudno nekako osvijetliše bijele vrhove na obzorju. A onda sav onaj daleki istok, poput sjevera, stade blijedjeti i mračiti. Kao kakva magla koja se širi prema suncu na smiraju.Dolje, na povorku Pokretnih stijena padoše crvenkasti odsjaji. Ali je ta prozračna ljepota bila kratkotrajna. Plamena kugla, upola skrivana oblacima, dotače kosine Nothsiis Ahna i krš se po'kri ružičastom koprenom. Nophaieva planina posta tamna i jasna na čeli-čoaplavkastom nebu. Sva visoravan, u sjenama, kao da se kupala u nekakvom eteričnom svjetlu. Čudesne li promjene! Kako je hladno! Sunce zalazi. Nad pustarom se spušta noć. Od sunca je ostala još samo kriška, ona se još uvijek drži, još uvijek je gospodar dana. Ali, eno — zapada i ona! Dan je na izmaku. Što su ružičasti vrhovi kamenitiih brežuljaka!I onda je iščezao disk bijele vatre. Mjesto gdje se sunce spustilo bilo je označeno žućkastim odsjajem što se zadržao na oblacima i nebu. Sad kao da je osjećao onaj kraj golog kamenja, kao da se digao-, jasan i hladan, kao da je segnuio prema mrklini sumraka.Marian se okrene Nophaieu i reče: »Vidjela sam. Osjećam sve što i ti osjećaš ... A sad mi kaži u čemu. je tvoja nevolja.«

Nophaie ustane, podigne i nju, zagleda se odozgo u nju, a na njegovu je licu bio izraz kakav Marian jošrnikad nije vidjela. Na njemu je bilo i tajanstvenosti i tuge, i starosti i snage, sve se to odražavalo na onom licu kao izlivenom iz bronce. A ,oči su mu bile strašne. Mlarian se učini da u njima vidi i samu dušu Indijanca.»Izgubio sam svaku vjeru!« promuklo izusti Nophaie.Marian mije smogla ni riječi od siilinog iznenađenja.»Kad sam se vratio u rezervat, nisam još bio svjestan toga«, nastavi Nophaie kao tjeran nekim porivom. »Pokušao sam se vratiti vjeri svojih otaca. Molio sam se... pokušao sam vjerovati.. Ali ne mogu... u meni više nema nikakve vjere!... Ne mogu više vjerovati u indijanskog boga, a ne želim ni vjerovati u boga bijelaca.«»Oh, Nophaie«, uzdahne Marian, odjedared dolazeći k sebi, »valjda ćeš nanovo steći neku vjeru!«»Nikad više! Ono što sam naučio kod bijelaca ubilo je u mani svaku vjeru. A vjera Indijanca najbolja je za Indijanca. Samo, ovaj Morgan ubija Indijancu njegovu jednostavnu vjeru u njegovog boga. On, Morgan tobože pokušava od Indijanca načiniti kršćanina, a uništava u njem'- svaku vjeru. U cijelom rezervatu nema nijednog pravog kršćanina medu Indijancima.«»Teško mi je to čuti, Nophaie«, odvrati Mlarian. »Znači, ti nemaš nikakve vjere u budućnost?«»Ako nemam nikakve vjere, onda ne vjerujem ni u budućnost.«»Ali, morat ćeš se promijeniti! Morat ćeš! Ja ću ti pomoći. Tvoja je vjera isto tako dobra kao moja. Moramo se zajednički boriti za to.«»Marian, zar me ne razumiješ?« upita Nophaie živo i uzbuđeno. »Znanje koje sam stekao kod bijelaca... moja razvijana inteligencija ... ne dozvoljavaju mi da više vjerujem.«»Ne^dozvoljavaju!« ponovi Marian.

Šutke, upečatljivom gestom raširio je ruke — gestom nemoći koja je Mariani jasno pokazala svu nepromjenjivost i konačnost Nophaieve odluke. Djevojku je srce zaboljele. Ne, oma mije željela da Nophaie prihvati vjeru bijelaca, ali izgubiti vjeru u bilo kakve ideale! Kako da mu pomogne?»Siđimo prije nego mrak padne«, reče Nophaie uzimajući djevojku za ruku.100Sitnim i opreznim koracima, Marian se spusti niz kameniti brežuljak, što nije bilo lako u sve gušćem mraku. Neka je sjeta pala na sivu, šutljivu pustaru. Između sjena u cedrovima plamsala je logorska vatra. Kad su se našli na ravnici, noć je posve pala nad kaduljom.»Nophaie, da čuješ kakav imam plan za rad među tvojim ljudima«, progovori Marian i ukratko mu izloži rezultat svoga razgovora s gospođom Withers.Nophaie prihvati njeno izlaganje s odobravanjem i zahvalnošću. Naročito je zaželio da ona sebi nađe mjesto u Mesi, u školi.»Mnogo dobra možeš učiniti«, on reče. »Male Indijanke će te zavoljeti. Čim ti budeš mogla progovoriti njihovim jezikom, uticat ćeš na njih protiv zla. To su primitivna djeca. Valjat će ti paziti naročito na jednu. Zove se Gekin Yashi — Mala Ljepotica. Ima četrnaest godina, ali je već Lijepo razvijena. Znam joj oca. To je Do etin — Gospodin. To je fin, stari Indijanac. Odobrava školovanje, dopadaju mu se dobri misionari, ali mrzi Morgana koji drži svu vlast u Mesi. I on je veoma zainteresiran za malu Gekin Yashi.«»Ntophaie, čini mi se da pomalo počinjeni shvaćati problem Indijanaca«, odgovori Marian.»To je dobro. A sad mi kaži, hoćeš li malo ostati ovdje? Da zajedno jašemo, da se penjemo po brežuljcima i pričamo?«»Da, ostat ću dva dana. Withers ne može ostati duže... Da jašemo? Pa ja hoću da jurim s tobom preko kadulje!... Onda ću se vratiti u Kaidab, pa u Mesu, gdje ću početi s radom — za tebe, Nophaie. Ti ćeš doći u Mlesu?«»Da, dojahat ću tamo jednom tjedno. Ali moramo se sastajati potajno — negdje u pustinji, radi tebe. Agent Blucher vidio me svega dvaput, ali me odmah zamrzio čim je doznao da sam školovan Indijanac. On je loš čovjek, Marian. Blucher i Morgan su gospodari rezervata i škole, a ne rade ni za vladu ni za Indijance, nego isključivo za sebe. Oni se staraju da dobro ne dopre dovde. Utiču i na državne činovnike, a dobre misionare ili onemogućavaju u radu ili ih se smjesta riješe. Brzo ćeš ti vidjeti kakvi su to ljudi.«101

»Znači, doći ćeš svakog tjedna«, Miarian će radosno. »Oh, to će biti divino! A smatraš da se moramo sastajati potajno? Mene nije stid, Nophaie. Ja sam ponosna što ... što sam ti prijatelj.«»Blucher i Morgan ne smiju doznati da se mi sastajemo«, odgovori Nophaie. »Ako bi to oni otkrili, ti ne bi mogla ostati tamo. Za deset dana odjahat ću u Kai-dab te ću od gospođe Withers doznati šta si učinila u Mesi. Onda ću ti pisati i javiti kad ću doći.«»A kako ćemo se sastati i gdje? Mogu izjahati u pustaru na svom bijelom poraiju.«»Da«, kratko otpovrne Nophaie.Kad je tako pala ta najvažnija odluka, Marian ponovo osjeti kako joj žilama teče neka toplina, kao da je uskrsnula ona njena sreća unekoliko pomućena Nopha-ievim priznanjem. Ona će moći da se češće vida s njim! U tome je bio vrhunac njene sreće — nadahnuće za injen rad. Zar njena ljubav prema njemu i povjerenje što ga ona ima u njega — zar mu time ne može olakšati crne dane mučaništva? Jer njegov život i nije drugo doli mučeništvo.Spustila se pustinjska noć, svježa i tiha, crne su sjenke pokrile kadulju i cedrove, a baršunasto se nebo ozarilo milijardama zvijezda. Marian je koračala kraj Nophaiea, držali su se za ruke, gazili su preko kadulje prema plamsaju logorske vatre. Jedan je kojot svojim zavijanjem zaparao tišinu.Punim srcem, Miarian je osjećala kako i kadulja, i stijenje, i potok što žubori, i noć pustinjska odišu ne-korn duhovnom moći, dišu nekom svojom dušom.102GLAVA 8.Te godine ljetne kiše zakasniše — ali se ipak spu-u posljednji čas, tek na vrijeme da spasu visoravan od teške suše. Nophaiev je narod vjerovao da je svojim ;jtnolitvama i plesom dočarao cme olujne oblake i pljus-kove što zastriješe vidik i duge što lukom premostdše pustinju. Ali Nophaie nije mogao vjerovati u to.Tamo gore, pod samim vrhovima Nothsas Ahna, kiše su čak i u kolovozu bile hladne. Ponekad je padala susnježica, prskala po kadulji, bijeljela ravno kamenje i komade crvene zemlje, i stvarala tanku koricu ina vunastim leđima ovaca. Maahesenie, koji je čuvao stado za vrijeme Ntophaiavih čestih izbivanja, bio je izložen tim hladnim kišama. Kako je bio Indijanac, nije tražio zaklona. Kiša je dobra, pa i kad je hladna. No kad se Nophade vratio iz Kaiđaba, našao je svoga jedinog rođaka veoma bolesnog — oborila ga bolest koja se u njemu razvijala godinama.Kako je čuvao stado na kiši i spavao u mokroj odjeći, Maahesenieja je skolio težak reumatizam. Nophaie se poboja da se vratio prekasno. Teško bolestan, Maahe-senie je legao, sad kad je Nophaie preuzeo stado. Na onoj su visini noći bile hladne, pa čak ni u zoru nije Maaheseniev ležaj u hoganu bio dovoljno topao. Nophaie mu je napravio veoma topao i

udoban ležaj od ovčjih koža i ćebadi; ali njegov bolesni rođak nije htio leći na nj. On je htio svoj ležaj, onaj na koji je oduvijek navikao. Nophaie mu je donio ćebad iz Kaidaba. Ali je tu ćebad dobio prvi Pahute koji je tuda naišao, za duhan.

103LNophaie je htio poučiti tvrdoglavog bolesnika: »Meehesenae, ti imaš orno što bijeli vračevi zovu reumatizam. To je bolest krvi, a napada zglobove i mišiće. Dolazi od dugog izlaganja hladnoći i vlazi. Zato moraš biti u toplom i suhom.«Maahesenie ga pogleda kao da je Nophaie nekakav neiskusan mladić što besposleno priča o nekakvim nerazumljivim stvarima.»Maahesenie je žrtva Zlog duha«, odgovori starac. »Maahesanie je mislio zle misli. Oluja udarila, zdesna ulijevo, a to kriva strana, udarila Maaheseniea kad nije znao koju molitvu izmoliti. l Maahesanieju se tijelo iskrivilo. Maahesenie mora imati lijek da ispravi tijelo. Maahesenie mora pušiti lijek u luli koju vrač nosi u svojoj kesici za čarolije.«Stoga Nophaieu nije preostalo drugo nego da odjaše preko visoravni kako bi doveo jednog plemenskog vrača. Starac vrač došao je s Nophaiem, ali se držao rezervirano prema njemu. Očito bi više volio da u hoganu ostane nasamo s Maaheseniem. Dao je bolesniku lulu, da puši iz nje, potom je uzeo soli iz svoje kesice za čarolije te ju je smočio u ustima i pomiješao s pepelom iz lule. Tom smjesom stao je trljati Maaheseniea, uz to pjevajući neku pjesmu. Nophaie je prepoznao Pjesmu vjetra. Sjetio se kako su treneri njega masirali, i kako masaža divino ublažuje bol u mišićima.Vrač je zatim uzeo nekoliko ravnih kamenova s potoka i na njih nasuo raznobojnog pijeska iz svoje kesice za čaroliju. Bio je savršen umjetnik. Tako sipajući pijesak stvorio je nekakve simetrične figure nad kojima je stao gunđati nekakve tajanstvene riječi. Kad je s tim završio, zbrisao je pijesak s kamenja pa je pokupio svoje stvari, napustio hogan i krenuo svojim putem.Nophaie se nije začudio kad se Maahesenie ponešto oporavio i podigao. Da je to bio mladić, vjerojatno bi ozdravio. Ali pošto se radilo o Iscrpljenom starcu, nikakva vjera nije mogla odagnati bolest. Sutradan ga je snova spopala boljka, ponovo ga mučilo grčenje mišića. Sad je zapao u rezignaciju te je stoički mirno i mrko stao čekati smrt. Nophade je cijelo vrijeme bio čas sa stadom čas sa starcem.Gotovo mjesec dana pošto je Maahesenie obolio, jednog dama u logor dojaha jedan Pahute s pismom za Nophai-ea. Indijanac je za deset sati jahanja prevalio put od Kaidaba. Nophaie uze pismo koje je bilo otkucano na stroju, bez adrese i potpisa. No premda je to pismo bilo na prvi pogled veoma čudno, on je dobro zmao od koga je i kako je važno. Pošto je nagradio Indijanca i pozvao ga da ostane u logoru, povukao se u samoću pod svojim omiljenim cedrom i otvorio pismo. »Tri puta sam dojahala do našeg sastajališta, svakog tjedna na određeni dan, ali tebe nije bilo pa sam se razočarala i zabrinula.Danas sam srela Withersa kod postaje i on mi je rekao da je Maahesanie na samrti. Veoma mi je žao, ali : mi je sada ipak lakše kad znam zbog čega nisi došao. ,' Withers mi je rekao da će ovo pismo sam odnijeti u , Kaidab pa ga poslati po nekom čovjeku tebi. On je veoma dobar i ljubazan. To je čovjek kome se možeš potpuno povjeriti. I tako ti pišem tu, u trgovčevoj postaji, tobože pišem gospođi Withers. Vjeruj mi da je opreznost neophodna. Već sam uvučena u tajnovite spletke i zavjere koje se kuju u ovom strašnom mjestu. Više mi nemoj pisati preko pošte. Ako se ne možeš sastati sa mnom — a ja ću izjahati svakog tjedna na dan koji smo odredili — onda mi šalji poruke jedino preko Withersa. Drugačije 'nije sigurno. Već su mi otvarali poštu koju sam primila s Istoka. I ne sumnjam da su otvarali i pisma koja sam ja slala. Tetka i prijatelji uopće misu dobili neka moja pisma. Mislim da je tome kriva u prvom redu radoznalost ili ljubomora nekih ljudi koji se miješaju u tuđe poslove a možda je to uradio službenik na pošti. On me udostojio svojom pažnjom koju ja nišani prihvatila. No sad znam da je on samo oruđe u rukama Bluchera. Preko njega neće proći ni jedno pismo upućeno vladi ili misionarskom odboru, ukoliko nije povoljno za njega i Morgana. Ja sam u to sumnjala i na sreću pisala sam kući samo o stvarima koje se tiču isključivo mene i ljudi tamo.Prije dva tjedna Blucher me pitao da za njega radini uredski posao po nekoliko sati dnevno, nakon redovitog rada u školi. Smatrala sam da će biti najbolje da mu udovoljim, ali sam tražila jedino slobodno popodne, za onaj dan kad je trebalo da se sastanem s tobom. Blu-105

cher naizgled ima dobro mišljenje o mani. čula sam ga kad je o tome raspravljao s Morgamom. Nazvao me lutkicom te se smijao kad ga je Morgan upozorio neka pripazi na mene. Odgovorio mu je da ja radim svoj posao te se ne miješam s muškarcima niti brbljam sa ženama. Onda je on čuo mene kad sam Friela stavila u red. Ti se sjećaš kakvu sam nezgodu imala s Frielom. Sto se tiče Morgana, Indijanci ga mrze. M za sto godina neće vjerovati niti jednoj rijeH iz njegovih usta. Taj čovjek laže Indijancima, vara ih u poslu i krade im vodu i zemlju. 'Zahvaljujući poslu u Blucherovu uredu doznala sam •koješta. Ovdje i vidim i čitani daleko više no što moj rad iziskuje. I to mi je veoma potrebno. Ja se nalazim ovdje radi tvoga interesa. Blucher, kao Nijemac, veoma je zainteresiran ratom u Evropi. On mrzi Englesku, a mrzi i Ameriku. No, ja zmam kako da se odnosim prema njemu. Morgan, međutim, taj sumnja u svakOiga. On je ovdje prava vlast. Hvali se kako je svojim prethodnicima, u ovoj

rezervaciji uspio »pođmelmuti klipove«. Počela sam shvaćati kako mu je to uspjelo. Čim neki novi službenik ili misionar dođe, Morgan ne gubi vrijeme nego sprovodi svoju osebujnu politiku. Lažima i uvjeravanjima pridobije priđošiicu za sebe, a kad mu to pođe za rukom onda mu postavi zamku. Zamisli neku smicalicu, od onih koje ti već znaš, a koju onda sprovedu njegove prišipetlje. Ukoliko u tome promaši,, smjesta žestoko zamrzi novajliju i gleda da ga se otarasi na svaki način. I Bluchera drži u šaci, što nije teško uočiti. Na primjer, Sam Ween, mješanac, je Blucherov tumač. Blucher mu najviše daje po dvadeset dolara mjesečno, ukoliko mu išta daje. To mi je Sam lično rekao. Međutim, ja sam vidjela dokumente o visiini plaće koju vlada isplaćuje Blucherovu tumaču. Međutim, Morgan ima još nešto na račun Bluchera, osim ovog sitnog potkradanja kase Ujka Sama.Sve što sam dosad navela vodi na glavinu svrhu ovog pisma. Gospođica Herron, matrona mladih Indi-janki, jest Morgan ova desna ruka. Ja sam se pak dobro sprijateljila sa Gekin Yashi. Ona nije samo ljepotica, kako joj ime kazuje, nego je i dobra i umiljata djevojka. Mnogo smo pričale, te mi je ona kazala kakve "je nevolje muče, premda je jako stidljiva i uplašena. Go-106spođica Herron je mrzi. A kako sam se ja zainteresirala za Gekim Yashi, to je gospođica Herron zamrzila i mene. A što se tiče Gekin Yashi, situacija je ovakva: Mior-gan njoj govori o vjeri, a nama učiteljima priča kako je ta djevojka inteligentna i kako će ubrzo postati veoma dotora kršćanka. Ali se meni čini da on nije isključivo zainteresiran da od nje učini dobru kršćanku.Djevojčin otac, Do etin, ne dozvoljava kćeri da ode Morganu kući ili u kapelicu. Protiv toga nema lijeka te su i Morgan i Blucher kivni na Do etina. Morgan je uticao na Bluchera da propiše kako su djevojke oba-veane da odu u kapelu slušati Morgana i njegove propovijedi. Od djevojaka će se tražiti da se drže toga , propisa. Bojim se da će to dovesti do nemira među ^Indijancima.No propis će se sprovesti i Morgan će provesti svoje. 'Gekin Yashi se toliko boji Morgana da fizički dršće samo kad se spominje njegovo ime. Ja ne vidim drugog spasa za nju nego jedino da je ti odvedeš iz ove škole i sakriješ je negdje u divljini, u kakvom kanjonu, dok je Morgan ne zaboravi. S tim će se spasiti Gekin Yashi, ali ne i bilo koja druga djevojka Indijanka koja će doći na red i zapasti u sličnu situaciju. Ti, dakako, shvaćaš da ćeš se izvrgnuti opasnosti, izvodeći takav plan. Opasnosti po svoj život! Ne prijeti ti samo zatvor, nego i smrt. Pa neka je moj plan lud, jer će Indijanci u Mor-gainovoj službi sigurno pronaći Gekin Yashi ma gdje je ti. sakrio, ali ja ne mogu smisliti nikakav drugi.Ovo je dugačko pismo, prijatelju moj, a Witherš čeka. Moja će lična poruka stići do tebe prije nego te vidim, što se nadam da će biti uskoro.«Nophaie je mozgao nad pismom čitajući ga iznova i bivao sve mračniji r zamišljeniji. Plan koji je predložila Marian i njemu je pao na um, a sada, u svjetlu nijemih otkrića, on odluči da preuzme rizik i otme Gekin Yashi iz škole. Vezan je za ležaj svoga rođaka na umoru, a ipak ima mnogo razloga zbog kojih bi morao požuriti u Mesu. Ali sad ne može. Maaheseraie mu je bliži nego Gekin Yashi.Nophaie je čekao, a teret je sve više pritiskivao njegovu dušu. Dok je čuvao stado, iskovao je plan da spasi Gekan Yashi i sakrije je na sigurno mjesto. Lako ju je

107psakriti od bijelaca, ali je gotovo nemoguće od Indijanaca. Pa ipak, mora pokušati.Maaheseniije je umro jedne noći, dok je Nophaie spavao. Premda je to očekivao bio je to za Nophaiea udarac. U prisutnosti smrti, ispoljila se njegova indijanska narav. Svi se njegovi suplemeinjaci boje mrtvaca. A iz te ukočene, sablasne, brončane maske odletio je duh. Kamo je otišao? Gdje je sada? Tajna smrti isto je tako velika kao i tajna života. Čudnovata uvjerenja i vjerovanja Indijanca nisu li isto tako .uvjerljiva kao ona u bijelaca.Bez obzira na to Niophaie se strogo i tačno pridržavao pogrebnih običaja svoga plemena. Indijanci njegova plemena obišli su mrtvaca, ali su Nophaieu prepustili da ga pokopa. Pahuti, koji su tog dana tuda projahali, zaustavili su se da izraze svoju sućut, a potom su ođja-hali dalje. Nophaie se pomirio s činjenicom da Nopasi ne običavaju da ukapaju mrtve. Oni to izbjegavaju kad god je moguće. Inače, pogrebni ritual traje im četiri dana i za to vrijeme oni ne smiju jesti.Nophaie je nekoliko puta prisustvovao sahranama u plemanu. Zmao je šta treba da uradi, premda se nije mogao sjetiti većine molitava i naricaljki.Najprije je obukao Maahesenia u njegO'VU najbolju odjeću, obuo mu mokasi-ne i ukrasio ga srebrnim nakitom. Zatim se dao na naporan posao da'iskopa raku služeći se samo sjekirom i naoštrenim cedrovini koljem. To je radio cio dan, držeći i ovce u blizini.Narednog je dana, prema plemenskom običaju, probio rupu u hoganu. Maahesenievo mrtvo tijelo ne smije iznijeti kroz vrata, a valja ga nositi do groba u savršeno pravoj liniji. Nophaie je utrošio mnogo vremena da to što bolje izvede. Les je zamotao u najbolji gunj, iznio ga spustio u .raku. Potom je zatrpao mrtvaca i izravnao jamu s kaduljom. Ali to nije bilo sve. Morao je raskoliti Maahesenievo sedlo, i zdrobiti njegov kotao i ostalo kuhinjsko posuđe s kojim se pokojnik služio i sve to mu položiti na grob. Tim uništavanjem trebalo je osloboditi duhove tih stvari, kako bi oni mogli pratiti Maakesenia u Vječna lovišta. Držeći se propisa, Nophaie se uputi u kadulju da dovede Maahesenieve konje od kojih je tri morao, žrtvovati. Ma koliko oz-\ biljno želio da se drži indijanskih obreda čitavim w108

putem morao boriti protiv samoga sebe. Maahesenie nije imao mnogo konja, a Nophaie je mogao u blizini pronaći samo tri. Bili su mladi, krasni i p".ni životne radosti. Kakva šteta ubiti ih. Zašto ih ubiti uopće? To mu je bio najteži zadatak otkako je stigao u postojbinu Indijanaca da odvede ta tri konja do Maahesenieva groba i da ;h tamo ubije. Jednog je konja morao zaulariti kako bi ga Maahesenie na onom svijetu mogao lako uhvatiti.Toga dana o zalazu sunca Nophaie je završio ove poslove, samo nije razorio ili spalio hogan. Odrekao se tog posljednjeg plemenskog običaja, ali nije stupio u hogan i zarekao se da to neće učiniti ni ubuduće. Sebi je podigao sklonište od šiblja pod cedrom gdje je Ma-,iriam spavala. Noć ga je zatekla sama u društvu jedino ;:;psa Teddvja i ovaca. Dugo u noć ležao je Nophaie bu-fdan. Oa je posljednji od svoga roda, a nikad neće imati Idjece. Teško ga pritiskivalo breme života. Veliki Duh »prirode, što je disao oko njega, bio mu je isto tako blizak kao što bi bio svaki od onih duhova u koje Indijanac vjeruje.Tu je — ta tajanstvena sila — vječno biće — bes-krajnost. Život teče dalje. Duh je napustio tijelo. Da li je iščezao ili živi iznova u nekom drugom obliku? Kao Indijanac, Nophaie nije mogao odgovoriti na to. Mogao bi odgovoriti jedino kao ateist. Otkad se vratio u pustinju njegova indijanska duša i razum bijelaca utonuli su u jednu cjelinu, novo biće koje se okrenulo prema prirodi. Kadulja i brdo, blistave crvene stijene i purpurni kanjoni, cedrova stabla, omorike, divna lica pustinjskog cvijeća — to su dijelovi prirodina pravog bića. Nophaie je osjećao snagu duha u klisurama i uživao u snažnom zamahu orlovih krila nalik ma nategnuti luk. Ćula su mu bila upravo indijanski osjetljiva, ali on nije mogao misliti kao Indijanac.U zoru slijedećeg jutra Nophaie je izjahao u kadulju na putu za Mesu. Nekoliko milja od istočnog obronka Nothsis Ahna, skrenuo je s puta i svratio u logor Pahuta gdje je unajmio dječaka da mu pričuva ovce za vrijeme njegove odsutnosti. Pahuti su se obradovali što vide109

rNbphaiea i pozdravili ga dobrodošlicom. Ond su imali mnogo ovaca i konja; potrebe su im bile neznatne; živjeli su miroljubivo i zadovoljno u osami svog pustinjskog zavičaja. Nikad nisu viđali bijele ljude, osim prigodom rijetkih putovanja do trgovačke postaje. Nophaie se morao siliti da shvati ljepotu njihova života. Ako je poneki starac i imao kakvu viziju o budućnosti0 zlu udesu Indijanaca, to nije nipošto pokazivao. Ali je Nophaie slutio zlo koje će doći, pa je tužan i zamišljen jahao svojim putem žaleći što ne može i on biti sretan1 samozadovoljan kao oni Pahute.Put ga je vodio kroz područje starog poglavice No-paha, za koga je Withers bio rekao da soli vunu. Ete-nia, bogataš, izrazio je nekoliko riječi saučešća Nop-haieu zbog gubitka rođaka i zaboravio razdor koji je postojao između njih. Nophaie se tamo nije dugo zadržao. Staviše, on je ponovno vidio svjedočanstvo Ete-nijina bogatstva, kameni hogan impozantnih oblika, obore, kultivirana polja, tisuće ovaca i čopore konja, vode u izobilju i plemenske hogane' razasute po prostranom, ceđrima obraslom, valovitom kraju. Etenia je imao sve što Indijanac može zaželjeti. Ali jedino na čemu mu je Nophaie zavidio bila je jednostavna vjera koju su mu ostavili njegovi preci. Nophaie je kasom jahao kaduljinom stazom. Svjež miris pustoši milovao ga je po licu, a pred očima mu se otvaralo purpurno prostranstvo prošarano zelenim pjegama. Kakva neizmjerna oprečnost između njegovih osjećaja i osjećaja ljudi koji ovdje žive! O tome mu svaki dan pruža gorak dokaz. Kad razgovara s Indijancima služi se njihovim jezikom, ali kad razmišlja, mozak mu izražava misli engleskim riječima. Odavno je nastojao da se toga oduči, ali uzalud. Svaka misao polagano hotimično sročena indijanskim riječima bila mu je razumljiva, pa čak i prirođena, a ipak nije nikad imala isto značenje kao na jeziku bijelaca. U tome i jest njegova tragedija — on posjeduje nagone, emocije, dušu Indijanca, ali njegove misli o sebi, njegova razmišljanja o samome sebi i svom narodu, inisu razmišljanja crvenokošca. Onako kako on gleda ljepotu ove divlje, usamljene zemlje i grubu jednostavnost Indijanca, njegovu čudesnu uzdržljl-vost, njegovu suzdržlji<vu djetinju vjeru u nadnaravno110i besmrtno, tako isto vidi i ravnodušnost tog primitivnog naroda, njegov nezdrav način života, njegovo apsurdno poštovanje vrača, njegov čudnovat nedostatak kreposti, kao i hiljade drugih manifestacija neukosti, kad se usporede s napretkom bijelog čovjeka. Indijanci su bliži čovjekovim iskonskim životinjskim precima.Ali Nophaie nije tek olako priznavao supremaciju bijelog čovjeka. Ima mnogo toga u čemu mu je Indijanac nadmoćniji. Mislio je Nophaie na Maahesenievu rezignaciju prema smrti i kako ju je pondzmo prihvatio i kad se pojavila. »Sine moj«, rekao je Nophaieu, »nemoj \ stajati nada mnom da mi zaklanjaš sunce. Izađi napolje s ovcama. Moj dan je prošao. Pusti me da umrem sam.« Kako je neizmjerno sebičniji i podliji običaj bijelih jljudi! Nophaie se sjećao onog vremena na Istoku, u Cape Mayju, kada je igrao baseball i živio među bijelim ljudima — kako su čovjeka na samrti vještački održavali na životu cijelih pet dana nakon što je trebao da umre. Pet dama neizdržive tjeskobe nametnuli su mu rođaci koji su ga navodno voljeli! Indijanac je u tome bolji. On se ne boji smrti. Njemu će tajnovita

budućnost ispuniti svoja obećanja. Život poslije smrti ispunjenje je sadašnjosti. Bijelcu je mrsko da napusti materijalne užitke; crvemokožac vjeruje u svoju duhovnu metamorfozu.Tog je dana, kao i mnogo puta prije, stigao do Kamena Kušnje što je ležao uza stazu. Po tom je kamenu dječak postajao ratnik. Mnogo ovakvih kamena leži raštrkano po zemlji indijanskoj i dječaci iz svake obitelji natežu se s njima i muče, dan za danom, godinu za godinom, dok ne dođe onaj divan čas, kada ih mogu podići i ponijeti. Potrebne su godine da se razvije i skupi toliko snage. Kad je indijanski dječak kadar podići taj kamen, on postaje ratnik; kad je kadar da ga daleko ponese, onda postaje jak čovjek. Uzmogne li ga ponijeti vrlo daleko, postaje div. Ta je vježba objasnila Nophaieu zašto je Indijanac kadar ponijeti omorikin panj Hi ceo cedar s planine.Nophaie sjaha. Ne može samo tako proći mimo Kamena Kušnje. On mu u lice dobaci izazov. Da okuša111

mušku snagu! Moć koju poštuju bogovi! Snagu ruku koja prekrasnim svjetlom ozaruje tamne oči indijanske djevice!Udahnuvši duboko i prignuvši se, Nophaie obujmi kamen rukama i upne iz sve sile. Podiže ga. Malo ga pomače. A zatim mu strašno oteža u rukama, ote mu se i on ga ispusti, okupan znojem i uzdrhtalih prsiju. Ogorčeno je piljio u taj dokaz indijanske žilavosti. S prezirom se sjećao svojih trijumfa s igrališta — koleških rekorda koje su tako slavili njegovi bijeli drugovi. Svaki momčić iz ove pustinje jak je kao on. A prema muškarcima Nopaha on je pigmejac! Maahesende je u naponu snage podigao taj isti kamen do ramena i nosao ga stotinjak koraka.Nophaie je jahao dalje svojim putem, mislio na Be-now da cleash i promatrao panoramu koja se mijenjala Odjednom mu konj zaobiđe stablo cedra i usplahiri pred jednom hrpom kamenja.Nophaie je često viđao to kamenje, ali ga ono nijd nikad do sada zaustavilo. Zato mu se ovaj momena^ učini naročito značajnim. Kad god Indijanac prolazi ovim putem, bilo da ide u lov ili u potragu koja u sebi krije kakvu opasnost, on će otkinuti jednu grančicu cedra, položiti je na kamenje, poklopiti je jednim kamenom pa će se moliti.Nagon natjera .Nophaiea da posegne za grančicom cedra. On doda svoj kamen spomeniku i pomoli se za dobar ishod svoga puta. Zamisao mu se učini prekrasnom. On je indijanski poglavica koji je krenuo na opasan podvig. Kakvi su snovi i mašta u crvenokošca! Ali uzalud mu je njegovo jednostavno i nagonisko negiranje razuma bijelaca. Učas je taj razum ponovo bljesnuo i oturio golu istinu. Njegov zadatak da spasi dušu Cekin Yashi. Stići će prekasno ili ako ne prekasno, moći će samo da odgodi jedan zločin i jednu tragediju koji su neminovni kao sam život. Nakon osam sati dobrog jahanja, stigao je Nophaie do sljemena goleme visoravni s. kojeg je ugledao zelene pruge jablanova što označavaju položaj Mese. Daleko je taj kraj od kadu-Ijinih visoravni što okružuju Nothsis Ahn. Gola, žutaj pješčana pustoš išarana blijedim zelenilom i dzbrazda-na modrim prugama katneojara, prostirala se i talasala112

u dalj i s triju, strana se otvarala njegovu pogledu. Koprene jare, dižu se lelujavo s pijeska i dima; a mliječno bijeli oblaci valjaju se nisko nad mrkom linijom horizonta.Nekoliko vjetrom izvajanih žutih klisura označavalo je mjesto koje su Nophaie i Marian izabrali za sastajalište. Tamo je bilo svježe sjene i skloništa od kiša i pješčanih oluja, a i položaj je bio povoljan jer se moglo osmatrati nadaleko. Marian nije bila tamo,'niti se njen bijeli mustang ukazao na dugoj, goloj padini što se spuštala prema jablanima. Mogla je biti sredina podneva, za Marian još rano. Nophaie se spremi da čeka.Uskoro je njegova strpljivost bila nagrađena pojavom bijelog konja koji je kasom izbio iz zelenila i usmjerio se prema njegovu sfcrovištiu. Nophaie je promatrao Marian dok se približavala. Naučila je da sjedi u sedlu poput Indijanca. Nophaie osjeti kako se sjene dižu s njegove duše, a sumnje nestaju iz mozga. Uvijek ushićuje pogled na nju. Ona sve više postaje živ lokaz mnogih stvari: istinitosti ljubavi i vjernosti — •lemenitosti bijele žene — značenja života koji je vri-edan svakom ljuskom stvoru — čudesne spoznaje sreće u otporu zlu, u borbi za druge, nečem bezimenom i punom nade, a dubokom i mističnom kao što su izvori u prirodi. Kako on može biti kukavica, kad ga ova bijela žena voli i radi na tome da pomogne njegovu narodu. Ona je negacija svih njegovih crnih misli. Mtisliti zlo isto je što i činiti zlo. Nophaie je shvatio da će biti sretan i da će se s djevojkom rastati ojačan. Ništa ga ne može lišiti ljepote njene prisutnosti.Napokon je ujahala u prolaz između žutih litica i orukavičenom rukom domahnuila njemu koji se bio zgurio gore na kamenoj zaravni. Sjahala je, svezala mustanga za izbočinu litice i popela se do Nophaiea. On joj pomogne onih nekoliko koraka uza strminu i dok joj je držao ruku, znao je da bi mu se ona bacila u naručaj, samo da je raširio ruke. Nikad još nije tako snažno zaželio da je zagrli, da se pređa onoj moćnoj ustreptaloj potrebi za njom. Ali je on dužan- da bude idealan Indijanac, kako ga ona zamišlja. Ona ga je jednom nazvala svojim plemenitim crvenokošcem. Može li on dozvoliti da bilo koji bijelac bude vredniji toga imena?•

rAli je pet tjedana promijenilo Benow dl cleash. Da li se sva razlika sastoji u svijetloj bluzi i suknji, koje je obukla umjesto uobičajene muške odjeće za jahanje? Dok je ona govorila Nophaie ju je slušao i promatrao. Gdje je ona njena lijepa put, tako nalik na sedefastu laticu pustinjskog sago-ljiljana? Lice joj je sad zlatno-smeđe, a mršavije i starije, osim kad se smiješi. Samo joj modre oči i zlatna kosa daju pravo na ime Benow di cleash. I njeno je tijelo ponešto izgubilo raniju punoću. Pustinjsko je ljeto učinilo svoje; orući su vjetrovi osušili njenu put. A na njenom spokojnom licu ucrtala se nekakva tuga koja joj daje novu ljepotu i snagu. On, Nophaie može prihvatiti tu njenu privrženost njemu

i njegovu narodu samo zato jer vidi da se u nje razvija neka finija ženstvenost. S godinama koje će doći, ona neće žaliti kad se bude sjetila ovog vremena i Nop-haiea. On ima moć da to predvidi i zato može da se raduje zajedno s njom.Onda je ona prešla s novosti o svojim prijatelji: na istoku na događaje u Mesi i naravno, pripovijed. mu, kako je ona već umjela, o smiješnim zgodama zl kojih se oduševljavala indijanskom djecom. U školi je bilo i zabavnih i patetičnih momenata. Nophaie je bio zadovoljan kako je ona napredovala u jeziku Nopah, a ipak je osjetio nekakvu neobičnu i neobjašnjivu žalost slušajući Marian kako govori tim jezikom. S priča o indijanskoj djeci prešla je na spletke u Mesi, u koje su sad bili upleteni i prijatelji koje je tamo stekla, neki mladi Teksašanin i njegova žena. Zahvaljujući maki-nacijama Bluchera i Morgana, oni se nalaze u nevolji. Nophaie je poznavao Teksašamina, koji,se zvao Wol-terson. Bio je državni službenik, nadglednik stoke, posao mu je bio da jaše krajem i poučava Indijance kako se vodi briga o ovcama, konjima i govedima. Ono malo što je Nophaie čuo o Woltersonu od Indijanaca, Teksa-šaniinu je moglo samo služiti na čast. Zato je Nophaie s posebnim zanimanjem slušao Mailan te je ubrzo saznao istinu o Walterson0vom slučaju koja mu se učini veoma značajnom.Wolterson je došao u pusitnn'ju iz zdravstvenih razloga. Kako je bio stočar, to su ga imenovali za nadglednika stoke Indijanaca u području oko Mese. Pošto je taj mladi čovjek bio iz fine južnjačke porodice i kako j*imao izvrsne preporuke, to je upravitelju smjesta bio antipatičan. Kad je upitao Bluchera kakva će mu biti dužnost, taj mu je kratko odgovorio: »Jašite naokolo«, i to su bile sve upute koje je Wolterson ikad primio. Morgan je pokušao pridobiti Woltersoma tako što se gospođica Herron najprije ulagivala gospodi Wolterson. Međutim čim su WolterscwiO'Vi otkrili stanje koje je poznato svim starijim stanovnicima Mese, ulagivanje je prestalo. Onda je počelo podmuklo rovarenje protiv i Woltersona.»Pošto ja danas odem«, zaključi Marian, »ti odjaši dolje i obiđi Woltersona. Zatim upitaj Indijance što mi-o mjernu. Blucher će ubrzo smisliti neku optužbu protiv njega i zatražit će istragu. A ako Wolterson ne dokaže da je prav, bit će otpušten. Onda ćemo izgubiti jednog dobrog prijatelja Indijanaca. Wolterson se spri-ateljio s Do etinom, i to je pravi razlog zašto ga Mor-. mrzi.«\ »A... Gekin Yashi?« upita Nophaie polako i lorzmajući.»Još uvijek je u sigurnosti i dobro«, odgovori Marian radosno. »Mlinovi melju kao i ranije, ah' ne tako brzo. Morgan je bio u Flagersto\wnu. Blucher se cijelo vrijeme prepirao sa svojim prirepcima — Javjom Lordom, Ruhrom i Glendonom. Nisam čula mnogo, ali dosta. Sada najviše o Woltersonu, a nešto i o zbrci oko zemlje i vode koju su stvorili Naklsi u Copenwashieu. Friel je dobio povlasticu na zemlju koju su nekad posjedovali ili barem koristili Nokisi. Blucher je, dakako, pomogao Frielu u tom sumnjivom poslu, ali sada to žali zbog svojih novih mušica... Još nije izdana naredba da indijanske djevojke moraju poslije škole obavezno pohađati Morgano'vu kapelicu. Ali je izvjesno da će je izdati... Razgovarala sam s Gekin Yashi. Ona je spremna da bježi. Pronašle smo razloga da ona dobije dozvolu da posjeti oca. Wolterson vrši dezinfekciju Do etinovih ovaca, a Gekin Yashi je jutros odjahala do hogana. Ona je sada tamo i ostat će preko nedjelje. Možeš otići noću onamo i dogovoriti se kako da je sačekaš kad se bude vraćala sama.«»Do etinu će biti drago«, reče Nophaie. »Da li je Wolterson upućen u ovu stvar?«

115»Da i on se slaže. Ali mu ne smijemo dopustiti da i on učestvuje u tome.«»Odvest ću Gekin, Yashi k jednom Pahuteu u Dolini šutljivih stijena«, odgovori Nophaie zamišljeno. »Samo nekoliko Nopaha ana za to mjesto. Duboko je u kanjonima, ispod zapadne strane Nothisis Ahna.«»Dolina šutljivih stijena?« 'Marian se zamisli, zatim će naglo: »Hoćeš li mene jedinom odvesti onamo?«»Hoću, Benow di cleash«, odgovori Nksphaie. »Ali se time izlažeš opasnosti.«»Od čega — koga?«»Od mene!«Marian porumeini ispod svog zlsćanog tena, a pogl upre u Nophaieve oči. Nophaiev sa pogled spusti njenu preplanulu ruku koja je zadrhtala pa se stisl oko rukavice.»Ti... ti se šališ.«»Ne, mislim da govorim istinu«, odgovori Nophai' »Jednog će dana divljak i civilizirani čovjek u me: zapodj'Snuti borbu. Moja Dolina šutljivih stijena je naj-čarobnije, najdivnije i najljepše mjesto — na j samotni je u cijeloj ovoj pustoši. Crvene i bijele stijene su visoko da im ne možeš vidjeti rubove — brzak otopljena snijega, cvijeće, trava i drveće!... Ako te ikada odve-dem onamo, možda te više nikad neću pustiti.«»Ah, ti me samo plašiš«, nasmija se Marian. »Vidim da si još uvijek zadržao nešto od one sportaške okrutnosti. Ali, ako sve prođe dobro, povedi me tamo da posjetim Gekin Yashi. Hoćeš li?«»Možeš li se ti izvući odavde?«»Nophaie, ja neću moći dugo da radim u Mesi«, odvrati Marian. »Jednog će dana Blucher progledati moju dvoličnost. Jer sam se sigurno poslužila svojom ženskom lukavošču da ga obmanem.«»U redu, onda ću te odvesti u moju Dolinu šutljivih stijena«.Marian položi ruku na Nophaievu, zagleda mu se u lice, pa obori pogled, očito susprežući osjećaje.»Nophaie... Gekin Yashi te ljuba.«»To je dijete! Ta, ona me je vidjela svega nekoliko t puta«, prosvjedova Nophaie sjetivši se s mukom Do etiinova prijedloga da oženi njegovu kćer.»Svejedno, vidjela te je dovoljno. Ove indijanske djevojke rano sazrijevaju. Gekin Yashi još nema petnaest, ali je po osjećajima već žena. Meni je ona veoma ljupka i mila. Ona je najbolja učenica u školi. Provela sam s njom sve vrijeme koje sam imala. Vjeruj mi, Morgan nije jedini otrovni gmaz koji ugrožava tu djevojku. Gekin Yashi je prava Indijanka

do srži, ali ima razuma. Ona voli manire i običaje dobrih bijelih žena. Rekla sam joj kako bijela žena, kad voli, smatra sebe posvećenom samo onom muškarcu koji ju je osvojio.«»Marian, zar td misliš da je jedini spas za Gekin Yashi u tome da ju ja oženim?« upita Nophaie.»Mogao bi... biti«, promrmlja Marian kolebljivim glasom. »Ako ... ako ti...«»Ali ja ne volim nju i ne mogu je oženiti«, objasni Ntaphaie. »Bar toliko sam naučio od bijelaca.«Nakon toga više nisu govorili o Gekin Yashi. Nophaie je osjećao ogromnu sućut i nježnost prema bijeloj djevojci. Kako ga je ona nadahnula da ovlada sobom, da potisne bijedu i gorčinu! Pred rastanak ona se ponovo malo oraspoložila, postala nešto veselija i vedrija, A kad je došlo vrijeme da se rastanu, lagano je rukom dotakla -njegovo lice pa je trkom prešla strmen i poja-hala mustanga. Dok se udaljavala u galopu, jednom se okrenula i mahnula mu. Njena je kosa na suncu blistala zlataim sjajem. Nophaie ju je pratio pogledom dok nije nestala iz vida. U njemu se miješala duboka i čudna nekakva čustva — s jedine strane tuga zboig vlastite sudbine, s druge ushićenje što njega, jadnog i izgubljenog Indijanca, ona žena, tuđe, bijele rase uzdiže' na pi-jedesital kao kakvo više biće.116117

GLAVA 9.Na gornjem kraju duge staze što je tekla između drvoreda jablana i koja je predstavljala jedinu ulicu Mese, stanovali su VVoltersonovd, u maloj kamenoj kući koju su sagradili još osnivači naselja. Tu je bio topolik, a u njemu maleno jezerce, oivičeno trskom po kojem su plivale patke, dok su naokolo kosovi i poljske ševe pjevali svoje pjesme. Raslinje je tu bilo bogato, tamnoze-leno, a u svježoj sjenci osjećao se slatki i opojni dah ljeta što je dolazio iz vrele pustoši. . Iza Woltersonove kuće bio je vrt za kojim se prostiralo igralište indijanske škole.Nophaie napoji konja na uskom, brzom potoku što je tekao iz jezerca kroz Woltersonov vrt i duž plota prema voćnjacima. Sunce se spuštalo prema zapadu, danja je žega jenjavala. Dolje, u dnu dugačkog drvoreda Nophaie je spazio Indijance i mustange ispred trgovačke postaje. On prođe kroz otvorenu kapiju i pusti konja da pase po bogatom zelenom travnjaku što je graničio s jarkom za navodnjavanje.»Kako si Nophaie!» začu se nečiji tih i otegnut glas. »Jako mi je drago da te vidim.«Nophaie na svom jeziku uzvrati pozdrav Teksaša-ninu. U rezervatu je bilo jako malo bijelaca koji su ga ikad čuli da progovori na engleskom. Wolterson je bio mlad čovjek, visok i vitak, lica preplanula od sunca i lijepih crta. Na nijemu nije bdio ničeg grubog. Njegove čizme s visokim petama i sombrero sa širokim obodom bili su tipični upravo kao i njegov naglasak.Nophaie ispusti uzde i sjedne kraj mjesta gdje j« Wolterson kopao ogranak jarka za navodnjavanje. Tekrsašanim dobaci Nophaieu kutiju s cigaretama l vrati se poslu. Stazom projahaše Indijanci. Tandrkajući prođoše i jedna teretna kola, vučena šestopregom, natovarena ogrjevmim drvom, a vozač je pješke išao kraj njih. Negdje u Ušću zujale su pčele, a potok je melodioano mrmorio.»Nopahi drže mnogo do tebe i tvog rada«, progovori Nophaie »Ti si prvi nadglednik stoke kojeg su ikad pohvalili. Ako te pozovu pred kakvu istražnu komisiju, dovest ću ti Eteniju, Tohoniaha bi donyja i neke druge utjecajne poglavice da svjedoče za tebe.«»To je zaista lijepo, Nophaie«, odvrati Wolterson. »Slutim da će mi oni trebati.«O Gekin Yashi ništa nije rečeno. Wolterson je govorio o svom plamu dezamificiramja ovaca i u cijelom kraju sve do Etenijina posjeda. Nophaie i Pahuti s visoravni morat će dotjerati svoja stada dolje. U ijizind je trava već porasla, tako da Nopahi ne moraju lutati daleko. Wolterson je obavijestio Nophaieja da će vlasti pokrenuti akciju analize krvi goveda i konja, budući da je stoka počela obolijevati od tuberkuloze, a naročito konji.»Svakog bolesnog konja i bika valjat će ubiti«, rekao je VVolterson ozbiljno. »Ali, hoće li biti teško uvjeriti Indijance da je to potrebno?«»Bojim se da se to ne može sprovesti«, odgovori Nophaie. »Je li zaista nužno potrebno da se izvrši analiza krvi stoke?« •»Mislim da jest. Ja sam poslao prijedlog u Washing-ton, ali mi se ne sviđaju eventualne neprilike s Indijancima ... Nophaie, da li bi mi ti htio pomoći da to objasnim tvojim suplemenjacima?«»Bih, ako najprije uvjeriš mene da je to potrebno.«»Dobro. Kad dođe nalog, najprije ću odjahati na tvoj pašnjak, da vidiš kako vršim analizu. Da li Eteni ima mmogo goveda?«»Ne baš mnogo. Sva su zdrava.«»Nophaie, ona mogu izgledati zdrava, a da ipak imaju tuberkulozu.«U tom času indijanski dječaci i djevojčice počeše navirati iz velike crvene đačke spavaonice, ličili su na bujicu odjeće od plave pamučne tkanine.

119

rNophaie primijeti da su to samo djeca od tri do pet ili šest godina. Ta je horda malenih skakutala, ali šutke, igrala se, ali bez crne bučnosti karakteristične za bijelu djecu. Nekoliko stotina njih raštrkalo se širom igrališta, bio je to živobojan i veseo prizor. Nekoliko je dječaka prišlo žicanoj ogradi te je kroz nju zurilo u Nophaiea. Vidjelo se da su zdravi i da ih dobro paze, a u svakom slučaju bili su čistiji nego bilo koje drugo indijansko dijete. A kako im je pogled bezizražajan! Cime su im oči prazno zurile u Woltersana, a ni Nophaiea nisu gledali s nekim većim zanimanjem.Nophaie opazi i dvije učiteljice koje s,u izašle s djecom na igralište, ali se nisu približile dovoljno da bi ih prepoznao. Uto se pojavi gospođa Wolterscin, pošla je u vrt s rukavicama na rukama i s'lopatam. Bila je to upadljiva mlada žena, tamnoputa poput Indijanke. Na njenoj se puti već ukazivalo djelovanje pustinjskog vjetra i vrućine. Radosno je pozdravila Nophaiea. On primijeti kako joj je pogled preletio preko ona tri indijanska dječaka i iza njih preko igrališta kao da nekog traži.»Bno dolazi Marian s Evaingelinom«, reč« Wolterso-nova žena radosnim tonom. I Nophaie ugleda Marian kako im prilazi vodeći jednu indijansku djevojčicu. Učini mu se da ovaj susret nije baš tako slučajan kako bi se mogao činiti drugima. Obje učiteljice 'promatrale su Marian. A Nophaie je svojim oštrim očima na tran spazio lice neke žene ina prozoru kuće s ome strane drvoreda. Cesta kao da je sada postala prometnija. Indijanci su odjahivali u pustinju. Neki su se stariji učenici igrali s loptom. Prošla su i tri radnika Indijanca s dugačkim lopatama preko ramena.»Dakako«, otegne Wolterson očiju uprtih u drvored.« A evo dolazi i lažov broj jedan rezervata.«»Bobe ne govori tako«, brzo će njegova žena. »Mogao bi te netko čuti. I samo drveće ima uši, a da i ne govorim o ovim indijanskim dječacima.«Nophaie ugleda mladog čovjeka krupne građe, grubo odjevenog, tipično zapadnjački, u hlačama od baršuna, čizmama i sombreru, u kasu kako zaojkreće prolazom. Vidjevši skupinu ljudi u vrtu, čovjek skrenu i za-120bacivši sombrero, deseta do vrata. Lice mu je bilo preplanulo, široko, gotovo prosto, tankih usama i izbu-Ijenih očiju boje cnnog vina.»Kako ste ljudi!« reče glupo se cereći »Tja, valjda ne radite ozbiljno?«,»Zdravo Jay!« odgovori Wolterson. »Ja nemam mnogo vremena osim navečer.«»Tja, čini se da ga imaš naprotiv napretek«, odgovori drugi podrugljivim tonom. »Gle tko je tu — lijepa gospođo. Nadam se da ću naći ženu nalik na nju.«Nophaie je sad prvi put vidio Jay Lorda. Bezbrižan, bešćutan, nehajna držanja, vječno naceren, taj Zapadnjak nije nimalo poboljšao Nophaievo mišljenje o bijelcima. Lordovo držanje, tako upadljivo, oprečno držanju dobroćudnog Wolterscina, koji je u Nophaieu probudio prijateljstvo i prisnost, razdražilo je nešto latentno i uspavano u Indijancu.»Jay Lord, vi ste slab laskavac«, primijeti gospoda Wolterson.»Slab. Nte bih rekao. Ja sam veseljak«, odgovori Lord i ušeta u vrt. Njegov drski pogled pade na Nophaiea i on ga oslovi na jeziku Nopaha.»Čuj, nije li to onaj Indijanac iz koledža?« zapita on Woltersona, vidjevši da mu Nophaie ne obraća pažnju.»Tko?« otegne Wolterson.»De, hajde«, odvrati Lord revoltirano. »Koledž, ovaj je Indijanac išao u koledž. Valjda nećeš reći da jedino ti to ne znaš!«»Jay, ja ništa ne znam.«»Tačno. Prvi put si rekao nešto pametno. A ja mislim da što manje zmaš, to si sigurniji, ha?«Zatim Lord opazi Marian, koja je prišla ogradi s indijanskom djevojčicom. Gospoda Wolterson je pošla prema njima, uzvraćajući Mariani pozdrav. Lord skine sombrero i nisko njime mahne, neotesan u svom shvaćanju dostojanstvenog pozdrava, srčan u svom divljenju.»Ja bih se malo zadržao kod vas«, reče on kad se približio ogradi i naslonio na nju. »Hej, tko je c*va djevojčica? Nisi li Indijanka?«121

r»Nisam«, piskavo će djevojčica začuđujuće dobrim -engleskim jezikom. »Ja sam Evaragelina Warner.«»Ho-ho! Pazi ti to malo Indijance!« usklikne Lord s bučnim smijehom. -j

»Jay, molim vas, nemojte se rugati Evi«, reče gospo- J da Wolterson molećivim tomom. »Svi muškarci joj se "i rugaju što je tako bistra. Ali vi ćete nju pokvariti.« .Nophaie je bio čuo za to trogodišnje čudo od djeteta. Njezina majka bila je sretna što se riješila kćeri, ali se ipak silno ponosila Evinom slavom. Iz nekih čudnih razloga ta je djevojčica, inače punokrvna Indijanka, svom dušom zavoljela jezik i običaje bijelaca, tako da je nakon dvije godine mrzila i samo ime Indijanac. Bila je jedro dijete, krupne glave, okrugla lica, crnih očiju što zure, bujne kose, ni po izgledu ni po izražaju lica nimalo drugačija od ostalih djevojčica Indijanki. Nophaie se živo zainteresira za Evu.»Ne, nisam — nisam«, žestoko odvrati Eva i no-gorn udari u žičanu ogradu.»Svejedno, Eva«, reče gospođa Wolterson, kleknuvši l uzevši ruku male djevojčice. »Nego ideš u krevet.«Odjednom se iza njih začuo nečiji glas, jak i s nekakvim posebnim zvukom, koji naredi:»Zavežite gubicu tom deriščetu!«Nophaie je znao i prije nego što se okrenuo da je to Morgan. I sad je došao u priliku da izbliza vidi tog čovjeka.»Dođi Eva«, reče Marian žurno, podiže se i odvede dijete.Nophaie je gledao Morgana. Bio je to čovjek zrele dobi, srednjeg rasta, krupna tijela, a cijeli je izgled njegov odisao drskošću. Imao je glatko lice na kojem su se posebno isticale blijede oči boje leda i široka usta tankih, stisnutih usana. Nos mu je bio velik, malo crvenkasto plav, a put maslinasta, a ne one zdrave, brončane boje kakva je karakteristična za pustinju. Vidjelo se da taj čovjek nije naročiti ljubitelj prirode. Lace mu je bilo neobičnih, jakih crta, naročito s nagla-šenom misaonosti ili voljom, a izbrazdano dubokim borama, na mrgodnom čelu čupavih obrva. Imao je privlačne snage, i ta privlačnost kao da je poticala iz nje-122gova borbenog duha, iz dinamične sile njegovog mozga, iz njegovog moćnog momentalnog oružja. A sav je zračio netrpeljivošću.Mbrgain se obrati Teksašaninu:»Wolterson, agent mi je rekao da ste jutros odvezli Gekin Yashi kući.«»Jesam, gospodine«, odgovori nadglednik, naslonivši se na lopatu i polako dižući oči. »Kako to?« oštro će Morgan.»Pa«, otegnuto će Teksašaniin, »ako me pitate kakve veze ja imam s tim... vidite, Blucher je dozvolio Gekin Yashi da posjeti oca. Ja pak dezinficiram ovce kod Do etiina. Jutros sam morao odvesti tamo namirnice. Gekin Yashi ae vozila na kolima. To je sive.« »Hm! A kad se vraća?«»Ne znam. Rekla mi je kako se nada da će je otac zadržati kod kuće.«Morganov je nemirni pogled pao na Nophaiea i zadržao se na njemu. Nophaie ukrsti pogled s njim. Iako je tako dugo živio među bijelcima, ndje se mogao naučiti da poput -njih krije ili mas'kira svoje osjećaje. Ono što je zračilo iz Morgana izazvalo je nešto u Nophaieu, nešto iz dna njegove duše. To je bila ona iskonska rasna mržnja crvenokošca prema bijelom neprijatelju! Bio je to nekakav složen osjećaj rođen u tom trenutku. Polako se uspravio u svoj svojoj visini, skrstio ruke na grudima i pogledao Miorgana okom u oko. »Jesi li ti onaj Indijanac iz koledža?« Nophaie nije osjetio potrebu da mu odgovori. »Svakako, on je taj«, ubaci- Jay Lord. »Zovu ga Nophay ili tako nekako.«»Zar ne znaš engleski?« zapita ga Morgan oštro. »Da čujemo malo tvoj žargon s Istoka.«»Ne moram govoriti engleski bogzna kako da bih ga govorio bolje od tebe«, odgovori Nophaie savrš-'io jasnim glasom, a na svoj tih i polagan način. »Staaa!?« isfrflja Morgan.Nophaie ga je samo pogledao nedokučivim pogledom i više ništa ne reče.»Jesi li ikada došao u moju crkvu?« nastavi Morgan,,»Nisam.«»Onda hoću da dođeš.«

123»Zbog čega?« upita Nophaie.»Da čuješ moju propovijed. Ako govoriš engleski tako dobro kako se hvastaš, možeš odnijeti riječ Gospodnju — riječ kršćansku — kući svom poganskom plemenu. Da ih naučiš kako će zaslužiti nebo.«»Mi uopće ne želimo u tvoje nebo«, odvrati No>p-haie, »Ako tamo zaista postoji takav raj o kakvom ti propovijedaš, onda svu zemlju sigurno posjeduju misionari, a Indijanci nemaju gdje uzgajati žito i travu za sijeno.«»Misliš da si pametan, je li«, zareza Morgan.M organe i najgluplji Indijanac u ovom rezervatu dovoljno je mudar da te progleda.«»Ban! Tvoje pleme crijevoždera je preglupo da vidi bilo šta, a ponajmanje da shvati vjeru bdjelog čovjeka.«»Indijancu je njegova vjera beskonačno bolja od bijf-U-2ve.«»Hm!« zapjeni se Morgan. »Jesi li to naučio u koledžu?«»Nisam. Naučio sam to kad sam se vratio među svoje. A, štaviše, naučio sam i da u ovom rezervatu nema ni jednog jedinog Indijanca istinskog kršćanina.«»To je prokleta laž«, zaurla Morgan pocrvenivši.»Sta ti znaš o Indijancima tamo?« zapita Nophaie pokazujući prema pustinji. »Nikad nisi bio- vani u pustinji.«Morganovo je lice polagano problijedjeio, zgrčilo se, vidjelo se da se on uipinje kako bi savladao bijes i zaprepaštenje. No, iako je uspio da se savlada, ipak nije mogao posve doći k sebi od zaprepaštenja. Tu je naišao na Indijanca koji je van dometa njegova iskustva. Ali je upravo u toj nagloj prepreci, u tom iznenadnom zastoju, Morgan iskazao svu svoju

vještinu. Pokazao je da se umije obuzdati. Nophaie je pročitao njegovu prepredenost. A isto je tako svojom profinje-nom intuicijom pogodio da misionar mora biti sklop lupeža i fanatika, bezobzirni uzurpator koji sebe nimalo ne zavarava u potgledu poštenja, ali je istodobno i zanesenjak koji sebe smatra nekakvim apostolom.»Šta ti, po svom mišljenju, anaš o meni?« upita Morgan.124»Samo ono što Indijanci kažu — i što mogu vidjeti«, odvrati Nophaie prezirnim tonom.»Ja sam ovdje misionar prelio petnaest godina No-pahi su odbojni. Oni su suviše ograničeni da ocijene moje djelo.« ,»Ne, gospodine Morgaine«, odvrati Nophaie, »nemate pravo. Moje pleme je jako brzo procijenilo vaše djelo. Nemojte ni pokušavati da me razuvjerite. Ionako ne vjerujem u ono što pričate.«»Bezobraaniče!« izdera se Mbrgain gušeći se od bijesa tako da su zaigrale naslage sala na njegovoj masnoj šiji.»Crkva nam šalje misionare jer, valjda, smatra da će vjera spasiti našu rasu«, nastavi Nophaie. »Državna vlast također šalje svoje ljude. Većinom su to dobri ljudi. U svakom slučaju, te institucije mogu imati i dobre namjere, ali je žalos-no to da se medu njihovim povjerenicima nalaze i takvi kakvi ste vi i Blucher. Da ste vi pravi čovjek, mogli biste pomoći Indijancima. Mogli biste ih naučiti kako da bolje grade, kuhaju, žanju, navodnjavaju, čuvaju svoje blago, i spremaju žito. Mogli biste ih naučiti boljoj higijeni. Popravljanjem njihovog materijalnog stanja mo>gli biste podići i njihov moral. Vi biste im mogli pokazati kako bijelci rade. Ali vi ni sami ne radite — vaše su ruke, koliko vidim, nježnije od ruku gospođe Wolterson, ako mi gospođa Wolte.rson dopušta takvu usporedbu. Ne, gospodine Morgan, vi ne gradite, vi razarate, i to ne samo sve što je indijansko nego i trud i požrtvovnost dobronamjernih misionara.«Morganovo je samoljublje bilo jače od njegove suz-držljivosti. On je morao ponovno prasnuti.»Ja... ja ću te strpati u zatvor!« reče oni teško sapćući.»Zbog čega? Zato što govorim istinu?« zapita Nop-haie s dostojanstvenim prezirom. »Ovo je slobodna zemlja. Ja sam Amerikanac. Pošteni Indijanac.«•»Smlavit ću te zbog toga«, zaprijeti Morgan dižući uzdrhtalu ruku. Nophaie skoči hitro poput munje, tako naglo da su i Morgan i Lord uzmakmuli kao pred napadajem. Morgan je problijedio.125

»Smlavi me na sudu!« odvrati Nophaie prodornim glasom. »Smlavi me pred svojom istražnom komisijom! Ništa ne bih više volio. Tamo ću dovesti Indijance i prave bijelce, da čuju... Je li vam jasno, gospodine Morgan?«AJi Morgan izbjegnu odgovor i mračna pogleda se pokupi, povukavši za sobom Lorda, izađe na vrata i krenu niz drvored. Još je samo đo<pro Lo-rdov glas, tih i promil kao, nošen povjetarcem.Nats se Nophaie okrenu Woltersonu i njegovoj ženi. Uobičajeni Teksašaninov mir bio je poremećen.»Vraški si mu potpalio«, reče Wolterson dišući duboko. »Samo što nije pao u nesvijest, a i ja ... ovo su mi bili najsretniji trenuci otkad sam došao u Mesu!«Ali je gospođa VVolterson bila blijeda i uznemirena.»Oh, kako se razbjesnio!« ona šapnu.»Da, još nisam vidio Mbrgana tako uzrujana«, odvrati njen muž tiho se cerekajući. »Nije mogao vje^ rovati svojini ušima... Nophaie, čuj što će ti reći ovaj Teksašanin. Morgan će ti već vratiti milo za drago. On je otrpio neizrecivu uvredu, i to pred drugim ljudima. Osim toga, uplašio se i ne samo da si ga zapanjio i razbjesnio, nego sd ga i uplašio. Ja sam to osjetio. Dugo proučavam tog čovjeka. Ne mogu mnogo dokazivati, ali osjećam da je sposoban za sve.«»Morgan je kukavica i iažov. Čudim se da ga već odavno nije ubio koji Indijanac«, reče Nophaae. »To dokazuje koliko je moj narod strpljiv i suzdržljiv.«»Nophaie, živio sam među sileđijama«, nastavi Tek-sašanio ozbiljno. »Ne potcjenjuj Morgana. On je bio sirov Zapadnjak kad je prvi put došao ovamo. Dugo je na vlasti. Nlaprasit je — podmukao. Spreman je na sve.«»Onaj koji se prije oboruža — izvojevao je pola bit- * ke«, odgovori Nophaie okrenuvši se svome konju. »Nikada neću danju jahati u Mesu, niti će Morgan ikada saznati da sam bio ovdje.«Davno je već pao mrak, kad je Nophaie stigao do hogana Do etina. Vatra je još uvijek gorjela i u njenom je treptavom svjetlu sjedio otac Gekin Yashi, čovjek koji je tek prošao srednju dob, snažan, upalih grudi, masivne glave i velikih kolutaivih očaju kao u vola.126Nophaie opazi da ga Do etin očekuje. Ponudio ga mesom, kruhom i pićem. Dok je on gladno jeo, njegov je domaćin šutke pušio. Do etin nije bio bogataš sa mnogo konja i ovaca poput većine njegovih susjeda, a mije bio ni poglavica, ali je zbog svoje inteligencije bio ugledan i poštovan u plemenu. Gekin Yashi je bila njegovo jedino dijete. Do etanov pašnjak nalazio se u plitkom kanjonu kojeg je navodnjavao nepresušan izvor. Nophaie se obazirao po sjenama hogana ne bi li ugledao Gekin Yashi i njezinu majku, ali njih tu nije bilo. Vjerojatno ga je Do etin čekao da se s njim posavje-tuje, pa je poslao žene u susjedni rodbinski hogan.

Do etin je od vremena do vremena prekidao šutnju. Složio se da Gekin Yashi pođe s Nophaijem. Ali je sumnjao da je moguće dugo skrivati njegovu kćer. Nophaie se ne smije izvrgnuti riziku da ga vlada kami što je oženio Gekin Yashi, miti može dozvoliti da se sazna kako ju je on negdje sakrio.Do etin je nastavio pričati o svemu što mu je povjerila Gekin Yashi; kako njega Blucher mrzi, kako je Morgan nju • napastovao, kako su je silili da obavlja fizičke poslove za ono vrijeme kad bi trebala biti u školi, kako se okrutno postupa s indijanskom djecom — kako Blucher i njegovi pomoćnici troše sve mlijeko i voće namijenjeno djeci.Niophaie ga je obavijestio o navoj naredbi koju će Blucher uskoro donijeti — da mlade Indijanke obavezno moraju ići u kapelu da slušaju Morganove propovijedi.Do etin je na to žestoko reagirao. »Gekin Yash neće nikada ići Morganu!«Nakon te provale bijesa, on je dugo šutio i mozgao, razmišljajući očito pun sumnje u budućnost. Bilo je u Do etinu nekakve patetike i bespomoćnosti, što dimu Nophaiea.»Do etin, mi smo u vlasti bijelih ljudi«, reče Nophaie ozbiljno. »Postoje i takvi bijeli ljudi koji vjeruju u pravdu za Indijanca. Mteđutim, mi moramo biti dalekovidni. Indijanca će potpuno potisnuti u neplodnu pustoš, a mo'žda će ga i izbrisati s lica zemlje. Eto, mi se borimo protiv toga, Nokdsi se bore da ih ne prevare zbog njihove vode i zemlje, opet mi se upinjemo da

127

rspasimo Gekin Yashi — a to su sve sporedne stvari prema-konačnoj sudbini našeg naroda. Mii se moramo odupirati, ali će kraj svejedno doći.«- »Bolje je da se borimo i umremo kao naši pređi«, Do etin će zvučnim glasom.»Da, bilo bi bolje. Ali tko će se boriti? Samo tu i tamo pokoji Indijanac koji nije slomljen.«Do etin obori tešku, taninu glavu, a mračne sjene, što ih je bacala svjetlost vatre, zaigraše preko njegove nepomične prilike.»Nophaie, ti si mi došao s vizijom budućnosti kakva je u bijelog čovjeka«, on reče.»Da. Tebe su učili da gledaš srcem, a Nophaie je kod . bijelaca naučio da gleda mozgom.«»Sunce Indijančeva dana zalazi«, Do etin prihvati tužno. »Mi smo rasa koja izumire.«U jasnoj, svježoj sivoj zori Nophaie je u pustinji sačekao Gekin Yashi, kako je bilo dogovoreno.Na istoku se nejasno svjetlo dizalo s pijeska i grmlja prema dugom plavom zidu stijenja što je presijecao visoravan, a iznad njega plamtio je blijedo žuti vjesnik sunčeva rođenja. Pustinja je bila tiha kao smrt. Nophaie je čekao, uprijevši naposljetku pogled niz blagi obronak u tačku gdje se Gekin Yashi trebala pojaviti. Ona izbi na vidiku, vitak tamni lik na sivom mustangu. Nophaie osjeti uzbuđenje u tom trenutku. Duboko u njemu pokrenuše se stari indijanski nagoni. On je indijanski ratnik koji očekuje svoju indijansku djevojku. Pustinja se pruža, prostrana i osamljena. Planina i visoravan dolina i kanjon, dugački grebeni posuti drve-ćem, bezbrojne litice i pješčanici pustopoljina — sve kao bez glasa a slavi ljepotu indijanskih legendi o ljubavi.Sunce se podiglo, sjajući sada na kosi Gekin Yashi, crnoj poput gavrana, na licu njenom, nalik na tamni cvijet. Dva su mjeseca promijenila Gekin Yashi. A on je nije nikada vidio drugačije nego u modro prugastoj školskoj haljinici. Sada je na njoj bila jelenja koža i baršun i srebro i perlice — nošnja njenog plemena. Kad je zaustavila malenog mustanga ispred Nophaiea, njene zagasite oči bljesnuše plahim uplašenim pa ipak čudesno sretnim pogledom; a zatim ona obori tamne tre-128paviće. Grudi joj se nadimale. Gekaai Yashi nije mogla sakriti svoju ljubav, a možda nije ni htjela. Nophaie se u srcu rastuži zbog svoje bezvrijednosti i jalovosti svoga života.»Kćeri Do etina, slušaj«, reče on. »Nophaie je Indijanac s duhom bijelca. On se vratio da pomogne svom narodu. On je Do etinov prijatelj. On voli Gekin Yashi, ali kao brat sestru. Nophaie se neće nikada oženiti... On će odvesti Gekin Yashi daleko u kanjon bijelih stijena, k Pahutima, i tamo će je sakriti. I on će uvijek biti njezin brat i nastojati da nju učini nalik na bijelu djevojku Benow di cleash, time što će je učiti što je zlo, a što dobro.«Nophaie je jahao s Gekin Yashi prema sjeverozapadu, izbjegavajući puteve, sakrivajući što je bolje mogao njihove tragove i pretražujući pustinju oštrim očima, ne bi H gdje ugledao indijanske jahače koje je htio iz-bjegnuti. O zapadu sunca skrenu prema hoganu jednog Nopaha u koga je imao povjerenja. Naredni dan pojaviše se na horizontu crni obronci Nothisis Ahna. Gekin Yashi se postepeno osmjelila da progovori i konačno poče razgovarati s Nophaiejem. Tako je on došao u priliku da vidi kako je škola djelovala na indijansku djevojku. Ono što je naučila bilo je uglavnom dobro. A bilo je i nečega lošeg. No kad se ona vrati kući i uda, te kad bude imala djecu, zacijelo će i njoj i njima koristiti njeno školovanje. NO'phaie je to smatrao sigurnim —

ukoliko se ana vrati indijanskom načinu života. Kroz duži vremenski period mnogi će mladi Indijanci oba spola potisnuti prljavštinu i nemannost prirođene njihovim roditeljima. Nophaieu odlanu pri toj pomisli. Prema tome, odgoj koristi mladom Indijancu. U ovom određenom slučaju, za pogrešan sistem i nepravdu koja se namosi indijanskim djevojkama krivi su pojedinci koji drže vlast u rukama. Prostođušna, poštena indijanska djevojka, s primitivnim pobudama i nesputana nekim moralnim zakonom, samo je plijen zvijerima u O'bličju bijelaca. Bijela i crvena rasa ne mogu se miješati. Ako je crvenokožac od prirode plemenit, sanjalica prirode, borac protiv zamišljenih neprijatelja, ratnik protiv ratnika iz drugih plemena, biće koje nije stvoreno za civilizaciju, s druge strane je bijelac u evolu- 129

rčiji za stepenicu više od Indijanca, on je prošao stadij barbarstva, daleko zašao u materijalni napredak, sebičan i intelefctuailiziran, ali na nizbrdici dekadencije, koja je eeizbježiva kao sama priroda. Jer Nophaie je jasno vidio da je priroda taj vrhovni zakon. Indijanac, čak i divljak, bliži je onom savršenstvu na kojemu priroda radi tako misteriozno. Jedinka mora nestati da bi vrsta nadživjela. Prirodni su ideali snaga^ krepkost, plodnost, dug život, sve sami fizički kvaliteti. Ako je priroda bog, onda jedina besmrtnost čovjekova lezi u njegovom potomstvu.Za tri dana Nophaie stiže do logora Pahuta pod namrgođenim čelom Nothsis Ahna, uvjeren da će onih nekoliko Indijanaca, kojima je povjerio Gekin Yashl sačuvati njenu tajnu. Stajalo ga je svih ovaca da tim Pahutama plati uslugu koju će učiniti djevojci. Jer oni nisu mogli napustiti svoj pašnjak za neko neodređeno vrijeme i spustiti se u duboke kanjone — a za to ih je valjalo dobro platiti. Nophaie se nije sjetio toga, ali se sada rado odrekao svoga stada. Mnogo mu je teže bilo da se oprosti s Getom Yashi.»Nophaie! Nophaie!« ona ga zazva kad je krenuo. Njezin povik probije mu srce. Što je to vidio u njezinim tamnim očima? Zaista sjenku Indijančeve kobi! On se vrati da je utješi, da još jednom izgovori riječi za koje se ne bi mogao zakleti da su istinite. Tada opet odjaha.»Nophaie«! njen je slabašan uzvik dopro preko kadulje, ali se on nije osvrnuo.190tGLAVA 10.Od časa kad je dao svoje ovce Pahutima da se brinu za Gekin Yashi, Nophaie je postao nomad — lutalica u kadulji.Sad, kad više nije imao nikakvih odgovornosti, nije bio ničim vezan za svoj samotni dom u visoravni. Ta je činjenica isprva bila bolna, ali on će ubrzo otkriti kako je ta samoftraost neka vrst sebičnosti koja ga odvaja od njegova naroda. On je u prošlosti proveo samo malo vremena među Indijancima, i to uglavnom kad bi od jahao do Kaidaba ili do Mese i natrag. Koliko ion je malo u stvari pomogao! Kad samo pomisli što je sve mogao učiniti! Gledajući sad na to, shvatio je da je tome kriva njegova ljubav prema samoći, tumaranju s ovcama kaduljom, snatrenju o svom neobičnom životu; a kriv je i njegov razum kojim on shvaća da bi mogao otići među svoje suiplemenjaike, ali ne bi nikad mogao postati dijelom njih.Nekoliko posjeta od hogana do hogana pokazalo je Nophaieu da se njegov položaj među Nopahima značajno promijenio. On nije odmah shvatio čemu da pri-pdše tu dobrodošlu promjenu. U domu Etenie ta se činjenica ispoljdla u ljubomori Etenine kćeri — ona i svi Nopahi saanali su da je Nophaie oteo Gekin Yashi. Nophaie se veoma zabrinuo zbog tog otkrića, jer je ono proricalo zlo Maloj Ljepotici, odijeljenoj od plemena. Pošto se posavjetovao sa starim Indijancem, sazmao je da se vijest proširila nadaleko i naširoko preko pašnjaka od jahača do jahača, od hogana do hogana, od usta do usta. Uskoro je svaki Nopah u rezervatu zmao za Nophaievo veliko junačko djelo — da je on oteo Gekin

131ri

Yashi iz Mese. Nophaie je potomak poglavica; sad je postao mudar i junački poglavica. Duh No-paha još' je živio. Nestali su slava i snovi, ali je još uvijek živio čovjek starih vremena, gospodar. Etenda se kleo da u čitavu plemenu nema tog Indijanca koji bi izdao Ge-kim Yashi. Možda će koji puzavi, podli Noki Indijanac, u strahu pred Morganom i Blucherom slijediti trag Gekin Yashi do njena skrovišta. Ali svaki se Nopah diči Naphaievim podvigom. Om je heroj. Sad je još veći Indijanac, jer se poslužio svojim mo>zgom bijela čovjeka da bi spasio djevicu ponosnog Do etina!»Nophaie će uzeta za ženu Gekin Yashi«, zaključio je Etenia. Odao je počast Nophaieu, ugostio ga i naredio svojim ratnicima da posjedaju oko hoganske vatre i da mu pjevaju prekrasne nopaške legende o ljubavi i hrabrosti. Nophaie je bio nemoćan da suzbije dojam što ga je stvorio kod svojih suplemenjaka. Svi Nopahi, a i Pahuti prihvatili su kao gotovu činjenicu da je Maloj Ljepotici i suđeno da bude Nophaieva žena. U jednom jedinom danu on se proslavio. Rezerviranost, prezir i antipatija prema No'phaieu izazvane njegovim odgojem bijelca, nestale su kao po kakvoj čaroliji.Etenia je poznavao svoje ljude. Nophaie je zapravo ostvario tajnu želju svakog Indijanca. I za ciglih tjedan dama jahanja krajem, Nophaie je snažno osjetio koliko su tačne Eteniiine riječi. Svi su ga Indijanci poštivali — dječaci, djevojke, ratnici, poglavice, vračevi. Nopahi su bili ratnici. Oni su još uvijek obožavali snagu i hrabrost' i u prvom redu cijenili borca. Mladež je gledala u Nophaieu čovjeka koga njihovi roditelji smatraju gospodarom, oko čijeg će se veličanstvenog lika jednog dana plesiti legende. I onda je ođjahao na svoj slijedeći sastanak s Marian u Mesi. Cio je sat za vrijeme njihova susreta pričao o promjeni koja je nastala pošto je oteo Gekin Yashl iz vlasti misionara. Pričajući to djevojci kao da je htio raščistiti nejasno i čudno poimanje onoga što mu se dogodilo. A Mairian je bila presretna.»Nophaie, sad je došla tvoja velika prilika«, reče ona gledajući mu u oči radosnim i ozbiljnim pogledom. »Ti možeš postati velika snaga svoga plemena.«132Da prilika mu se pružila a činila se sjajnom. Njega će slušati i slijediti.»Pusti me sad da govorim — ier doskora moram poći«, reče Mariain.»Nitko ne sumnja u tebe. U agenciji jedino zmaju da je Getom Yashi .nestala. Blucher nije mario, ali je Morgan bjesnio. Čula sam ga kako mahnita. To će izazvati svađu između njih. Do etin će nastradati. Bojim se za njega. Kakav je on divan stari Indijanac! Uzbudio me — onako miran, mrk i rezerviran pred onim ljudima. Odgovarao je na svako pitanje koje su mu postavili, a ipak kao da nije lagao. Ovako je to išlo:— Misliš li da je pobjegla? -r- ispitivao je Morgan.— Da — odgovorio je Do etin. .— Kamo?— Tragovi Gekin-Yashi vode na sjever od puta za Mesu i gube se u pijesku.— Ti ćeš nam pomoći da je nađemo, da se vrati. —' Neću,— Da, hoćeš!— Do etin će prije umrijeti nego što će loviti Gekin Yashi.«»Marian, znaj«, reče Nophaie, »Do etin je to isto l meni rekao.«»Oh, bojim se za Do etina«, povika Miarian. »Oni će mu se osvetiti. Nakon što je Do etin otišao, Morgan mi je naredio da napusrbim ured. — Napolje, bljedolika mačko! — povikao je. Gurnuo me napolje i zalupio vratima. Čula sam ga kako kaže: — Blucher kad pronađemo tu indijansku djevojčuru, moraš obznaniti onaj propis. A ako Do etin ne stavi otisak svog palca na taj dokument, zlo će se provesti. A tebe ću pregaziti parnim valjkom — ... Blucher je samo odgovorio: Gle, vraga! Morgan je na to zaurlao: — Da, do vraga! Pregazio sam tim istim pannim valjkom jednaestoricu bivših agenata ovog rezervata i spreman sam da to učinim i s dvanaestim. Ja i Stari Zavjet imamo dovoljno snage za to! — Zatim su utihnuli i ja nisam mogla razu-mijeti šta govore, ali su dugo pričali. Mislim da bi ti mogao savjetovati Do etinu da se odseli u najudaljeniji kraj rezervata.«»On ne bi učinio ni korak«, odgovori Nophaie.133

f»Tada se zaista bojim za njega«, reče Marian. »U Morganovom pogledu, u njegovom temu — osjetila sam nešto... Strašna ćud tog čovjeka kao da se pokazala bez maske. I Blucher je sve gori. On je nešto nervozan, mislim da ga zaokuplja rat u Evropi.«Nophaie se vratio preko Red Sandvja, gdje su ga na trgovačkoj stanici okružili Nopahi koje nije nikada prije vidio, pa je shvatio svoju važnost. Tamošnji je trgovac kupovao vunu po pedeset centi za funtu i tužio se da je nema dovoljno. Indijancima nije bio potreban novac. Oni više misu takli ćebad. Nophaiea je iznenadio ovaj očigledni prosperitet i

nezavisnost što su ih pokazivali ti Ntopahi s ravnica. Nijedna od njihovih bogato ukrašenih ormi nnje bila u zak»gu kod trgovca — što je bio neosporan znak blagostanja.Odjahavši s nekolicinom tih Indijanaca preko pješčanika prema sjeverozapadu, Nophaie je prevalio dvadeset milja pa i više prije nego je napustio posljednjega konjanika na vratima njegova hogana. Niska šivo-zelena obala rijeke bila je posvuda poprskana stadima ovaca i malim skupinama konja i stoke. Kod svakog hogana žene su izvirivale na vrata, buljile u njega, smješkale se i šaputale. Jedna starica prokrči sebi put laktovima.»Naphaie, pogledaj Nadglean nas pah«, reče veoma dostojanstveno, »koja je njegovala tvoju majku pri tvom porodu. Nadglean nas pah ti je prala oči. Ona živi da te vidi, Naphaie, Ratnice... Dođi, sjedni s nama.«Nophaie ostade ondje, goreći od želje da čuje o svojoj majci, sretan što osjeća kako se postepeno sve jače zbližava sa svojim narodom. Kad je pala noć i Nophaiea poslužili večerom hogam je bio dupkom puni. Jeli su satima i pjevali do kasno .u noć. Ova prilika kao da je činila čast i radost tim Indijancima, oni su uživali u Nophaievu društvu. Mnoge su crne oči jače zasjale na njegove riječi.Slijedećeg je jutra jahao svojim putem, više nego ikada impresioniran blagostanjem i srećom Nopaha. Kao da je tek sada mogao logički zaključiti da svih dvadeset hiljada Nopaha u rezervatu uživaju u blagostanju. Njegove su nade porasle toliiko da bi gotovo mogao povjerovati u ono što reče Nadglean nas pah:« Sada je sve dobro.« Samo su mudri starci, poput Etenie134i Do etina nazirali budućnost. Većina je prostodušnih Indijanaca živjela samo u sadašnjosti, smatrajući da njihovo bogasitvo ima samo po sebi svoju vrijednost; oni su jeli, spavali, jahali, čuvali svoje ovce, a nisu ni mislili na propise bijelog čovjeka koji se poput sjene nadvijao nad kadulju.Noć zateče Nophaiea na hrptu velikog obronka što se uzdizao prema kraju visoravni. Udario je kraćim putem od Shibbet tea na zapad prema Eteniimu pašnjaku. Konj mu se umorio. Nophaie ga oslobodi i pusti ga u kadulju, a sebi načini ležaj pod gustim granjem cedra. Za večeru pojede meso i klip kukuruza što su mu ga dali u posljednjem hoganu.Sve istinski indijansko u njamu, što mu je teklo u krvi, uskomešalo mu se ovdje u samoći i osami. Bio je miljama udaljen od svakog puta kojim je ikada jahao. Mogao se orijentirati samo prema Ntothsiis Ahnu. Bio je izgubljen u pustinji, sudeći po shvaćanju bijelca ali mu je njegova priroda crvenokošca govorila da se on ne može nikada izgubiti. Legao je na cedrovo granje, stavio sedlo ispod glave, pokrio se gunj em i zagledao u bijele zvijezde. U tišini se pustoš zatvarala u sebe, spremala se na počinak. Nije bilo ni zvuka, nikakva znaka života, osim daha prirode, prodorne snage nekog nevidljivog duha što je lebdio iznad svega, što je nastavao klisure i strujao u miomirisu kadulje.Dugo je Nophaie ležao sav obuzet čuvstvima kao pravi Indijanac koji je jedini u stanju da u takvim momentima isključi svaku misao. On uopće nije razmišljao, samo je osjećao. Takvu mogućnost bijelac ne poznaje. I premda to nije shvaćao razumom, misaonim procesom, ipak je bio neizmjerno sretan dok se nalazio u tom transu. Jer je vidio beskrajna i slobodna, omeđena samo prugom, obzorja, nad njim se nadvila zvijezdama optočena plava nebeska kupola. Vidio je užarene zvijezde padalice, kako prolijeću preko neba. Vidio je kroz plave dubine u beskraj iza njih. Vidio je sjenu cedra ocrtanu na nebu i tamno sivilo kadulje i nejasne brežuljke avetinjskih obrisa, kao u kakvom praskO'Zorju zemlje. Udisao je suhi miris otpalog, mrtvog lišća što je odisao borovim dahom, te miris cedra, štakora torbara iz rupe u prašnom tlu, miomiris kađu-

135Ll je, slab nagovještaj kiše što je kroz mirni zrak dopirao s neke daleke oluje a iz sedla vonj konja i s nijim pomiješan topao miris svoga tijela. Okusio je dah živih bića i mrtvilo pustoši u komadićima cedrove kore i kadulje koje je nesvjesno žvakao. Uši su mu upijale tišinu — nije čuo ništa do tihog otkucaja bola prirode, to je moglo biti i kucanje njegovog srca u grudima. Osjećao je i svu besmrtnost oko seibe, vezu između svog živog tijela i praha kostiju svojih majmunskih predaka, osjećao je život posvuda iznad sebe, u kamenju i drveću, u noćnim sjenama, u mističnoj zamagljenoj daljim, u prostranoj zemlji na kojoj je ležao i u neizmjernom prostranstvu tamo gore — sve je to osjećao kao dijelove svoga bića.Najedared, u njegovom dokonom, praznom i umra-čanom duhu bijesnu misao, i sjećanje, i slika. On ugleda prekrasno Marianiino lice, okrunjeno žutom kosom — oči ažurnoga plavetnila. Čuvstvo ljubavi ga uzburka poput bujice što je razvalila brane. I sjeti se da je on Nophaie, lutalica, odmetnik svog naroda, čovjek bez doma, bez svojte, bez stada, (najsiromašniji od svih Nopaha, osuđen na iluziju, čovjek čiji se život lomi na rešetkama tuđe mržnje.Kad je stigao na travnatu visoravan ispod Nothsis Atona, Nophaie skupi svoje konje u čopor i pogna ih stazom. Pahute. Te se noći uiogor; u dubokom kanjonu s obitelju koja je tamo živjela, te je vidio da je glas o njemu stigao čak i u taj zabačeni kutak. U svakoj indijanskoj nastambi ukazuje mu se dobrodošlica. O izlaza sunca usmjerio je konje uz ždvobojni pristanak od zemlje i kamena, izbio na cedrom obraslu ravan, a zatim se spustio u kraj gdje leže monumentalne stijene, gdje se s bolom i tugom sjećao Oljata i svog dječa-štva na pašnjacima. Preko crveno-žute pustoši udario je pireu.a Kaddabu.»Naravno da ću kupiti tvoje konje«, rekao je Wit-hers, odgovarajući na Nophaievo pitanje. »Koliko tražiš?«Nophaie je časkom oklijevao, a zatim je rekao iznos.»To je malo«, odgovori Withers. »Dat ću ti pet dolara više po grlu. Šta želiš — gotovinu ili robu?«Nophaie se odluči da za dio svote uzme novu opremu i jedan revolver.

»Mislim da ćeš raditi ono što je Blucher kazao Wol-tersonu — jahati naokolo«, nasmije se Withers. »Mogao bi ponešto jahati i za nas ovdje. Drago mi je da si došao. Moja je žena baš htjela da ti poruči da dođeš.« Nophaie se pitao šta to hoće trgovčeva žena od njega, osim ako nije nešto u vezi s Marianom. Također je htio vidjeti da li je i do nje doprla njegova nova slava koju je stekao otmicom Cekin Yashi. Withersova žena mu se obradovala, htjela je čuti šta je novoga, kako je Marian, ali nije imala ni pojma o otmici Do etinove kćeri.»Nophaie, željela bih da nam ovdje pomognete u jednom malom poslu«, rekla je zatim. »Da li znata onoga poluludoga Indijanca koga zovemo Shoie?« »Ne«, odgovori Nophaie.»On tvrdi da je opčinio jednu ženu koja je umrla. A rekao je i drugim dvjema ženama da namjerava l na njima okušati svoje čarolije. Prva, Nolgoshie stalno je na to mislila i razboljela se. Bojim se da će od toga i umrijeti. Pomognite mi da nagovorimo Shoia da izjavi kako je skinuo sa nje svoju čaroliju. Potom odja-šite do Nolgoshiedna hogana i kažite joj to. Druga je Beleantha, žena, dobrog i bogatog Nopaha. Bojim se da će i ona početi da razmišlja o tom uroku. Kako bi bilo da joj vi kažete da je taj urok obična koještarija i glupost. Tako ste vi i Morganu rekli da govori gluposti — i to se već proširilo cijelim rezervatom!« Oči gospođe Withers blistale su veselo. »Već su me mnogi Indijanci pitali za to. Onaj grlati Lord Jay prepričao je sve to u trgovačkoj postaji u Mesi pred nekolicinom Indijanaca. Talko se razglasilo.«»Ja sam mislio da Jay Lord spada u Morganove sfcuitonoše«, primijeti Nophaie zamišljeno.»Ne, on je Blucherov čovjek. Što se toga tiče, oni se svi međusobno mrze. No, hoćete li ostati ovdje u postaji nekoliko dana i pomoći mi da oslobodimo ove dvije žene od Shoievih čarolija?«»Gospođo Withers, da li vi ozbiljno mislite da te Indijamlke mogu oboljeti i umrijeti od toga?«»Da li mislim? Ja to znam! To se često događa. Za Indijanca je misliti zlo isto što i biti zao. Ako natjerate Indijanca da misli na to, onda to postaje za njega Stvarnost.«

!>>"" *

r»Da, anam, ali još nikad nisam čuo da bi neki suludi Indijanac bio kadar vračati.«»Nophaie, proteći će godine prije nego dobro upo-anate sve praznovjerje vašeg naroda. A nikad ga nećete potpuno razumjeti. Sjetite se da ste živjeli daleko od njih.«»Ja mogu djelovati na njega«, on odgovori, a zatim je ukratko obavijesti o onome što se zbilo u Wolterso-vom dvorištu u Mesi, o svom razgovoru s Do etinom,0 tome kako je odveo i sakrio Gekin Yashi, te o tome kako je reagiralo njegovo pleme.Gospođa Withers se silno zainteresirala, gotovo se uzbudila, ali i zabrinula.»Dakle, tako li je bilo«, uskliknula je. »Pitala sam se odakle taj nagli interes za vas. Nophaie, da ste bilo što drugo učinili ne biste stekli toliku slavu među Indijancima. To će vas visoko podići. Na neki način to je dobro, jer bez obzira na ono što će se dogodite — za vaše se ime zna. S druge strane i nije dobro. Oni će se dočepati Gekin Yashi. Neki od Noki Indijanaca će joj ući u trag. Ako Blucher sazna da je to bilo vaše djelo, uhapsit će vas. Ako pronađu Gekitn Yashi, pitam se što će učiniti Do etin.«Nato je Nophaie ispričao kako je Do ettn bjesnio1 kako se zarekao.»To je veoma slabo«, ona će ozbiljno. »Ako se donese takav propis Do etin ne može spriječiti Čekan Yashi da ide u Morganovu kapelicu. Vidite, Indijanci su u stvari zatočenici u ovom rezervatu. Moraju se pokoravati vlastima. Ako to ne budu htjeli, prisdlit će ih ... To je ono zlo. Do etin će se držaiti svoje riječi i neće popustiti. A to znači za njega zatvor ili još gore.«Nophaie se neko vrijeme > pozabavio izborom svoje opreme, naročito revolvera. Osjećao se novajlijom u rukovanju vatrenim oružjem. Smatrao je da će mu najbolje odgovarati revolver, koji može po potrebi sakriti ili nositi o pojasu.»Evo vam Shoiea«, reče Withers ulazeći u postaju.Nophaie se približi tom Indijancu, osjećajući nekakvo zanimanje i revolt, ali i nekakvu čudnu, neodređenu odbojnost. Ta odbojnost morala je pottcaitd još iz njegova dječaštva — jer su ga takve uspomene iz dje-čaštva često dovodile u zabunu.138 '

ffShoie je mogao biti star oko dvadeset godina. Bio je to ratnik krupne glave i čupave kose. Njegovo bi lice možda moglo impresionirati kakvu praznovjernu Indijanku, ali je Nophaie u njemu vidio samo taštinu i turobmosit, bez inteligencije. Odjeća mu je bila siromašna.

Očito mu je laskalo što je od svih prisutnih Indijanaca skrenuo na sebe pažnju, a prema Nophaieu ponio se s poštovanjem, poput svih ostalih. Nophaie se pravio da ga je Shoie impresionirao, kupio mu cigareta, voćnu konzervu i kekse, te je nakon nekog vremena započeo razgovor o Shoievoj čarobnjačkoj moći. Shoie je, međutim, zanijekao da je općindo ijednu ženu. Ali nakon izvjesnog nagovaranja, priznao je, pravdajući se, da su te žene opsjeli zli dusi koje je on htio istjerati. Nophaie ga konačno skloni na obećanje da će skinuti urok s ovih žena.Nophaie je odlučio da odmah odjaše do hogana ovih Indijanki, vodeći Shoiea sa sobom. Kad su o tome obavijestili gospođu Withers, ona zatraži da se sastane sa Shoieom i s njim časak porazgovara.»Možda će djelovati«, ona reče Nophaieu, »ali ja u •to sumnjam. Shoie je veoma zadovoljan sam sa sobom. Sebe smatra velikim čovjekom. On vidi da može utjecati na ljude svojom moći. A dogodit će se ovo: danas će učiniti, onako kako vi želite, ali će sutra uvjeriti Indijanke da ih je ponovo začarao. Dakle, vidite, on je upravo toliko lud, da ga se praznovjerne Indijanke plaše.«NtalgO'Shie ili Dugonoga žena, živjela je u pustoši, u kanjonu što je vodio do brdske ravni. U području litica što su okruživale visoravan, ležali su brojni hogani. Nophaie je taj svoj put pretvorio u svečanu posjetu, razgovarao je s Indijancima i neke je pozvao da ga prate. Nolgoshie je imala mnogo ovaca, a umjela je izvrsno tkaiti gunjeve. Njezin je muž bio odsutan — nalazio se je u nekom drugom kraju rezervata. Nophaie je zatekao svojtu i prijatelje kako njeguju bolesnu ženu. On je najprije pozivao prisutne žene pred hogan gdje im je kazao zašto je došao i pokazao im Shoiea koji je •tajao po strani, vanredno svjestan svoje važnosti.

139

rLŽene su se obrađovale; dobacivale su tjeskobne i uplašene poglede Indijancu koji je posjedovao čarobnu moć. Nophaie zaključi da će biti najbolje ako uđe ,u hogajj sam bez Shoiea.Nolgoshie je ležala ina svojim prostiračima. Bila je mlada i prilično zgodna. Po svemu što je Nophaie mogao vidjeti, bila je savršeno zdrava. Ali je njena duša bala bolesna.»Nophaie je doveo Shoiea. On je vani«, reče Nophaie sigurnim glasom. »On će skinuti urok s tebe.«Žena se zabulji u Nophaiea, zatim u ostale žene koje su odlučnim kimanjem glava potkrijepile njegovu tvrdnju. Magičan je bio učinik njegovih riječi rua Nolgoshie. S njena je lica nestala svečana maska sumor-mosti. Raskoraci oči i sjedne. Nophaie je razgovarao s injom nekoliko trenutaka, uvjeravajući je da ju je zao duh napustio i da se neće vratiti. Nolgoshie kao da se smjesta oporavila. Nophaie ode, čudeći se kako misao može djelovati ma ljudski duh i tijelo.On odjaha sa Shoieom do najudaljenijeg kraja tih pašnjaka, kojih deset milja zapadno od Kaidaba. Be-leanth je bio kod kuće, veoma zabrinut za svoju ženu. Ona je bila vrlo bolesna. Vrač joj nije pomogao. Nophaie je i s njom razgovarao i smjesta uvidio da se radi o savršeno istom slučaju, kao kod Nolgoshie, samo što je ova žena sama smatrala da se nalazi u mnogo opasnijem stanju. Nophaie nije bio siguran da ga je shvatila. Na njoj nije bilo nikakva zmaka poboljšanja. Nophaie izađe da potraži Beleantha, koji je dozivao Shoiea, što nije bilo mudro od njega, sudeći po riječima gospođe Withers.Narednog dana u Kaidab je stigao glasnik s viješću da je Beleanthova žena umrla. To je Nophaiea duboko potreslo. Poduzeo je sve da to Nolgoshie ne sazna. Uzalud! Njezine su joj vlastite dvorkinje, usprkos savjetima i prijetnjama, saopćile vijest o smrti druge ŽEine koja je bila začarana Shoaeovim zlim finima.Nolgoshie zapade u paničan praznovjerni strah. No;:haie ju je preklinjao svom svojom rječitošću i uvjeravanjem, ali je njoj bivalo sve gore. Nato on galopom odjaha da potraži Shoiea. Napokon ga je našao, baš u140času kad se hvalisao da je ponovo začarao Beleanthovu žemu i da to isto namjerava ponovo učiniti sa Nolgoshie.»Vrati se sa mnom«, naredi mu Nophaie. »Nolgoshie \mora saanaiti iz tvojih usta da si joj skinuo čini.«»Neću!« odvrati Shoie prkosno, zabacujući fcuštravu glavurdu.»Poći ćeš«, Nophaie će oštrim tonom i sjaha.Prisutna Indijanci, svi osim Shoiea, ustadoše iz poštovanju prema Nophaieu. Neki stari poglavica, koji je očito prisluškivao, proturi glavu iz hogana.»Nophaie je gospodar«, on reče. »Shoie je Indijanac smušena uma. On nije vrač. Njegove su čarolije laž.« Nophaie obori Shoiea, izudara ga, pa ga osovi na noge i gurne prema njegovom konju. »Uzjaši«, naredi mu.Tako je Nophaie prisilio okrvavljenog i uplašenog Indijanca da odjaše s njim do hogana Nolgoshie. Ali su stigli prekasno da unesu makar i tračak svjetla u njezin pomračeni um. Nolgoshie je bila u bunilu.

Nophaie otjera Shoiea zaprijetavši mu da će ga ubiti ako bude ikada više tvrdio da će baciti čini na nekoga. Kad se Nophaie vratio u Kaidab s tom viješću, gospođa Wiithers se rastužila, ali se nije iznenadila.»Znala sam da će se upravo to dogoditi«, dodala je. »Nolgoshie će umrijeti.«A slijedeći dan je stigao glasnik s viješću da je Nolgoshie umrla i da nitko neće da je pokopa. Nophaie preuze tu dužnost na sebe.

141rGLAVA 11.Marian je smatrala da je nakon šest mjeseci intenzivnog rada, uz pažljivo proučavanje svega što je napisano o problemu Indijanaca i do čega je mogla doći, najzad prilično shvatila tešku situaciju. U svom promatranju i proučavanju trudila se da bude što kritičnija i nepri strasni ja. Nastojala je da osjećaji ne utiču na sud. I, koliko gad bili neobični i jaki njeni osjećaji, izazvani vezom s Nophaiem, nije dopusitila da joj oni zamagle pogled, da joj ograniče misao ili njen smisao za pravdu. U pustoši i njenim primitivnim stanovnicima bilo je nečega što je izoštrilo njenu moć rasuđivanja i izmijenilo njen nazor na svijetAgente postavlja vlada, a misionari dolaze dobrovoljno. I od toga kakvi su oni ljudi zavisi njihov odnos prema Indijancima i sudbina ovih. Zahvaljujući podršci političara, mnogi su došli na položaj upravnika rezervata, ali je među njima bilo malo sposobnih. Ljudi koji su promašili na drugim poslovima nisu mogli predstavljati garanciju uspjeha u jednoj tako teškoj i složenoj situaciji. A oni zaista plemeniti i dobri suočavali su se s poslom koji je iziskivao svu njihovu oštroumnost i širokogrudnost. Što su bili sposobniji, to im je položaj bio kompliciraniji.Za Indijanca postoje neograničene mogućnosti, ali su također neograničene i teškoće kad mu treba pomoći. Međutim, može se s .priličnom sigurnošću pretpostaviti da agenti ne prihvaćaju imenovanije iz ljubavi prema Indijancima ili iz težnje da čine dobra djela. Marian je doznala potpunu historiju rada čitavog tuceta agenata prije Bluchera i često je uvečer, umjesto da legn«142l spava, zapisivala sve te podatke. Između svih tih agenata bio je jedan jedini koga su Indijanci poštovali i voljeli, koji je pošteno nastojao da im pomogne, ali nije dugo izdržao sa strašnim Morganom.Većina ovih agenata nalazila se zapravo u sasvim 'stranoj, tuđoj sredini. Vršili su dužnost koja im je Wska. Došli su tu zato što su propali na drugim poslo-vjima, ili iz zdravstvenih razloga, ili zato što su uz protekciju dobili službu kojoj nisu bili dorasli, a bilo Je i talkvih koji su se tu sklonili nakon bjegstva iz sredine koja ih je gledala s nepovjerenjem. Neki su se valjano zalagali da se prilagode svom poslu, ali bi brzo spoznali da za to nemaju snage. No, bilo s gledišta Indijanaca, ili vladinih službenika, a naročito s gledišta trgovaca, skoro svi ti. agenti su promašili. Nesumnjivo je taj rijetko sle-žen položaj bio pretežak za svakog čovjeka prosječnih sposobnosti.Potrebne su godine ozbiljnih studija i ljubavi da čovjek nauči razumijevati potrebe Indijanaca.A većina tih pridošlica još ponajmanje razumije pustoš i njeno značenje, njen duboki utjecaj na život, na nedokučivu nemilosrdnost i okrutnost.Bijelci, navikli na život u civilizaciji i udobnosti, razbacani su tu i tamo u grupicama po svim pustinjskim rezervatima. Rade ili besposlice, već prema individualnim sklonostima, ali žive. Na njih utiče njihova okolina. Pustinja je divlja, slobodna, prostrana, otvorena, samotna, šutljiva, grozna i silovita, surova i okrutna, neumitna kao i sva priroda. Sunce se ne obazire na ljude koji žive na mjestima neprikladnim za njih. Zimi i ljeti silino blijesti svjetlost, žar je sunca strašna. Nju ne mogu podnijeti ljudi bijele kože. Beduin, gaučo, Indijanac, svi su oni tamne kože — pigment im je stvoren da odoli sunčevoj svjetlosti. 2ega je mjesecima žarka, bezobzirno djeluje ina mozak i krv. S proljeća duvaju prodorni vjetrovi, lete oblaci pijeska, danima lebde oblaci žute prašine koja bijelcima pali i oči i dušu. Oluje su strašne, nagle, žestoke kao sama priroda pustinje. Zime na visoravnima, na otvorenim prostorima, Ijuite su, duge i ledene.Elementi, usamljenost i samoća, velika praanina, bes-krajnost pustinje, sve to djeluje postojano i neizbježno na mozak bijelih ljudi. Da im srce kuca za ovaj život

143rl da svoje želje ine dijele od pustinje, onda bi ona drugačije djelovala ina njihovu dušu i tijelo. Ali oni većinom mrze ovu divlju zemlju koja ih je ina neko vrijeme zarobila. Na taj način neminovno je da se izopače i tjelesno i duševno. U rijetko naseljenim mjestima, osobito , u pustoši, gdje prirodni elementi otežavaju život, mu-/ škarci i žene uvijek su zaokupljeni sami sobom, a ljudske se slabosti množe. Ljudi padaju sve niže. Mržnjd postaje jača, ljubav žešća, ljubomora, pohlepa, kukavičluk, sebičnost izbijaju ispod tanke opne civilizacije/i preuzimaju maha. Na mukama se

iskazuje slabost flli snaga svakog čovjeka. Samoodržanje je prvi zakon /života, a u pustinji je taj nagon primaran. Ali ima Ijiidi, onih koji vole život na otvorenom i kojima su teškoće dobrodošle, koji u dodiru s pustinjom postaju sve ple-menitiji. I takvi su Indijancima najbliži. A oni koji su se izopačili imaju ispriku da su na nesreću postavljeni u sredinu koja izaziva sve slabosti ljudskog roda.Moguće je baš tim djelovanjem prirode djelomično objasniti zlo koje bijelci čine Indijankama. Bez obzira kakvi su ti bijelci bili u civilizaciji, oni se ovdje u dvlji-ni sučeljavaju sa sirovim životom. I oni na to reagiraju.Djevojka Indijanka iz pustinje je čudnovato i žalosno prijemljiva za sve što dolazi izvana. Ona je primitivna. U njoj još uvijek caruju nagoni. Otac joj je .možda poligamist. Majka je nije učila da obuzdava svo^ je porive. U plemenu ne postoji nikakav strogi moralni zakon kojem bi se ona morala pokoravati. Ona ne smišlja zlo, jer kad bi tako bilo, po njenom uvjerenju bila bi i sama zla. Ona je stidljiva, sanjarka, pasivna, premda puna pritajene vatre, nedužna poput živoitinje, a svakako i njoj nalik. Njezin je mozak riznica legendi i predaja, poezije i muzike, puna djevojačkih maštarija, ali krv joj je crvena i vrela, jer je čedo prirode.\ MoGLAVA 12.Jorgan odloži neka pisma u ladicu svog pisaćeg • stolaV pa je zaključa.»tiblija stoji iza mene«, on promrmlja s notom trijuijifa u piskutavu glasu.Skupio je nekakve listove, ispisane pisaćim strojem, isprljane na dnu ottscima palaca Indijanaca. Stavio je listove u jednu kuvertu koju zapečati i adresara, te je gurne u džep, da je osobno preda poštaru Indijancu. Svoju poštu nije nikada povjeravao poštanskom uredu Mese. Časak je razmišljao, bubnjajući debelim prstima po stolu, lice mu je bilo napregnuto i zabrinuto, čelo mu se smrklo.Pored ureda bila je kapelica u kojoj je Indijancima držao propovijedi. No, to nije bila nikakva jednostavna i svečana prostorija, naprotiv, i odveć je upadala u oči svojom udobnošću i bojama. Također je bilo upadljivo da tu nema ničeg indijanskog. Odatle su jedna vrata vodila u dnevnu sobu, a druga na stražnju verandu.Morgan ustane i priđe otvorenom prozoru. U jutarnjem septembarskom povjetarcu, osjeća se kako se mraz topi. Ljeto se bliži kraju. U voćnjaku se već pokazuju zlatne i brončane boje jeseni, adi se beskrajna pustinja cimi isto tako nepromijenjena kao što je i beskonačna. To široko prostranstvo zelenila i žutila, oivičeno mrkim, nazubljenim prugama kanjona u daljini, s golim površinama pod ilovačom i kamenjem, izgleda kao barijera koja sve opasuje. Morgan nije volio otvoreno prostranstvo.Njegov je prvi posjetilac toga jutra bio Jay Lord.144

145rUšao je lijenim koracima u svojim teškim čizmama, kao čovjek navikao da se tu nađe, nije skinuo sombrero, niti je izvadio cigaretu iz usta. Na drskom je licu namjestio nekakav lažni osmijeh. Po zaprašenoj odjeći vidjelo se da je s puta.»Kako ste, Morgan? Vratio sam se noćas. Još nisam/ vidio Bluchera. Htio sam najpirije do vas.«»Jesi li što saznao?« upita Mtorgan.»Pa, i jesam i nisam«, odvrati Lord. »Ne mogu do zati ono što Blucher hoće. Ti Pahuti su vrlo šutljivi, slutim da onaj Indijanac Nophaie ima mnogo udjel^1 u nestanku Gekin Yashi.«»I ja sam to predosjećao«, promrmlja Morgan voljno. »Blucher te nije htio poslati. Njega nije briga, sad kad je .djevojka dovedena natrag. Ali je vieni stalo. Ja hoću da se primjerno kazni Do etin i onaj,' koji je odjahao s Gekin Yashi.«»Samo mislim da to nećete nikada dokazati u pogledu Do etina i Nophaiea«, suho će Lord. »Morat ćete im nešto podvaliti.« /»Jay Lord, ne sviđa mi se to što govoriš.«»U redu, alko vam se ne sviđa, a vi ostavite«, otegnu Jay Lord. »Rekao sam vam da sam spreman raditi za vas, ali u tajnosti. Tako sam i uradio. Ali meni nemojte pričati bajke. Ja se već deset godina sfcićem po ovom rezervatu.«Mtorganove su blijede oči proučavale surovog, hladnokrvnog Lorda prodornim, mračnim pogledom pronicava čovjeka, koji ne vjeruje nikome.»Vrlo dobro. Nećemo pričati bajke«, odgovori Morgan kratko. »Ti si mi potreban. A ti želiš da zauameš Wolterso>niovo mjesto. Pobrinut ću se da ga Blucher udesi kako treba. Osim toga ću ti i platiti.«»Koliko?« kraitko će Lord.»Onoliko koliiko mi budeš vrijedio«, prasne Morgan. »Nikoga ne plaćam unaprijed.«»Aha! U redu, mi se razumijemo. A da li je moja slutnja o Blucheru ispravna?«»Kakva?«»Pa, niste bili baš naročito jasni, ali ja nekafeo mislim da želite saznati što više o Blucheru, kako biste i njega mogli udesiitd, kad vam to bude odgovaralo.t

146Morgan je razmišljao. Pesnica mu se stisnula, vidjelo se da shvaća da ima posla s lukavim i bei 'osmim čovjekom koga mora privući k sebi i zadržati.»Ti nisi budala, Jay Lord. Zato te i želim zuJr/iati \ ovdje u Mesi ... A sada mi reci, zašto misliš da taj \Indijanac ima udjela u nestanku Gekin Yashi?« \ »Pa, sutradan nakon njena nestanka jahao sam preko Mese«, odgovori Lord. »Našao sam mjesto gdje je CJekin Yashi skrenula s puta. Tražio sam naoko-io sve dbk nisam ugledao u pijesku tragove mokasina i tragove, konja. Bio sam tragač cio svoj' život, u mom kraju nije bilo kauboja koji bi me mogao tući u torre. Srni-stiq sam se na koljena, upamtio kako izgledaju oini t'-a-gav\ mokasina i konja, a onda sam ih izmjerio. SHyxlio sam te tragove cio dan, sve dok nisam or»zio da vođe ravno na sjever. Onda sam se vratio.«»Nastavi«, reče Morgan nestrpljivo. »To su i Nokisi uradili.«»Svakako, ali je njima dugo trebalo da su došli do onoga što sam ja doznao odmah — da će se trag izg'niti čim se dođe do kadulje i kamenitih ravnd prema Nothsis Ahmu.«»Da, ali ako su Nokisi izgubili trag, kako su onda našli Gekin Yashi?«»E, ja sam na svom putu našao upravo odgovor na to. Vaši Nokisi nisu našli Gakin Yashi. Nju su Nokisi ma doveli sami Pahuti, kod kojih je ona bila.«»Hm! Pahuti! Čudno. Zar su se Pahuti uplašili?« »Nisu, ni vas ni Bluchera«, odgovori Lord uz i :mi-čan cerak. »Ovako se desilo. Postoji jedan sulud Kopah koji se zove Shoie. On je čuo da su neki Pahuti sakrili Gefcin Yashi duboko u kanjonima. Naravno, to su znali svi Nopahi. Dobro, taj šašavi crvendać proširio je po jednom Pahutu vijest da je bacio svoje čini na Gekin Yashi kako bi je ubio. On je već ubio dvije žene Nopah svojim čaranjem. Pahuiti su praznovjerniji od Nopsha. I omi su izmamili Gekin Yashi k Nokisima, koji su tragali za njom.«»Dobro!« uzvdknu Morgan. »A kako ti povezuješ onog koleškog Indijanca s tim?«»Da, to je ono najsmješnije — što je meni jasno, ali mi je teško drugome dokazati«, počeše se Lord po glavi.147

r»Dok sam bio gore u onom kraju, pronašao sam gdje je Nophaie živio i gdje je zakopao svog rođaka. To.je veoma divlji kraj. Projahao sam ga i naposljetku pronašao Nophaiev hogan. Tražio sam naokolo tragove konja i mokastoa nalik na one koje sam napustio. I našao sam / ih, jasne kao na dlanu. Pronašao sam jasno otisnute ; tragove mokasina na grobu Nophaieva rođaka. Proučio, sam trag. I na putu ovamo dolje upitao sam Nopaha je sahranio Nophaieva rođaka, a on mi odgovori: Nophaie. — Eto, Morgan, to je moj zaključak. To m-j dokazati samo sebi i nikom drugom. Ja znam tko oteo Gekin Yashi.«»To mi je dovoljno«, odgovori Morgan mrko. »Lo'rd, ti si oštrouman momak. Ja to nisam znao. Sad ćemo raditi zajedno... Idi, ali ništa ne govori Blucheru. Dobro otvori oči i naćuli uši. I svrati k meni češće.«Mbrgan zaustavi poštara i pohrani dragocjenu izjavu u džep povjerljivog Indijanca.Zatim pođe uz sjemovitu aleju između visokih topola prema uredu agenta. Morgan je bio lakonog, korak mu je bio veoma ležeran, premda mu ta osobina nije bila nagonska, kao u Indijanca. On je zapravo odisita imao mnoge neobične novine koje se ne nađu na prosječnom čovjeku. I tako, pošto se nečujno popeo na visoki trijem, začuo je neke glasove. Friel i Warnerova! Morgan za-stade da prisluškuje,»Ostavite me na miru«, umorno je govorila djevojka.Začulo se kako stolica struže po podu, potom nečiji žustar i tih korak i muški brz, gotovo promukao. »Ma-rian, zar vi ne shvaćate što zmači kad vas muškarac voli?«Morgan otvori vrata i uđe. Friel je pokušavao grliti gospođicu Wamer, a ona ga je gurala od sebe.»Hm! Oprostite, mi«, reče Morgan strogim tonom, »Zar sam upao usred ljubavne scene?«»Niste!« vatreno vikne gospođica Wamer oslobađajući se Friela. Lice joj bilo crveno, plamtjele joj tamne modre oči. Grudi joj se nadimale. Morgan je po prvi put primijetio da je ta plavokosa djevojka lijepa. Njega su privlačile samo čunke.»Zar tako?« uskliknu on kao da je iznenađen. »Pa Sto sam onda prektnua?«148»Gospodine Morgan, možete i sami prosuditi«, odgovori djevojka.»Napastuje vas, pretpostavljam«, reče Morgan, kad je djevojka zašutjela, ostavši bez daha.Susprežući uzrujanje, Friel je gledao Miorgana. Friel je bio čovjek koji još nije prekoračio srednju dob, mršav i nervozan.»Slušajte, Morgaa, vi se opet služite vašim starim trikom da nekoga natjerate u škripac«, on zakriješti.»Gospođice Warner, ja vas oslobađam krivice«, Moc-gam će, ne obraćajući pažnju razdraženom Frielu. »Gdje je Blucher?«

»Otišao je u internat da se posavjetuje s gospođicom Herron.«»Molim vas, otiđite po njega. Ne spominjite ovaj nesretni ... slučaj. Prepustite to meni. Nastojat ću da vas više ne napastuje.«Kad je gospođica Warner' otišla, Friel se trgne iz zaprepaštenija i zapadč u bijes. Časak je bio van sebe. Lomatao je rukama, čupao kosu i gušio se u pokušaju da smogne riječi.»Friel, to je ozbiljna optužba!« izjavi Morgan.»Vain s adutom! Izmislite nešto. Smislite nekakav vaš prokleti trik!« uskliknu Friel muklim strastvenim glasom. »Ban! Znam ja vas! Znam kako koristite i najmanju priliku samo da postignete svoje podle ciljeve!... Ja sam iskreno zaljubljen u tu djevojku. Želim da se uda za mene. Vi ste upali dok sam joj se ja udvarao — samo to i ništa više!«»Fiiel, volio bih vjerovati u ono što tvrdite«, odgovori Morgan zajedljivo. »Ali prema jednostavnoj izjavi gospođice Warner ispada da vi lažete ili ne zmate šta radite.«»Nebesa! Pa to je ona rekla u afektu! Ona zna da joj nisam htio učiniti ništa inažao«, protestirao je Friel.»A recimo da pokrenem isitragu? Ako gospođica War-ner potvrdi svoju optužbu i ako ja ispričam što sam vidio — vi ćete biti u neugodnoj situaciji, zar nije tato?«Friel dobaci Morganu anačajan pogled, prodoran i zloćudan a nekako i bespomoćan. Zatim se njegovo ponašanje promijeni. Njega je Morgan zatekao u Ijubav-

149rnoj izjavi koju nije smatrao nikakvim zločinom, a nakon toga je zapao u sasvim prirodan bijes. Aid ga je sad odjednom napustila ona pretgerana jarost, ona impulzivna i eksplozivna srđba.»Istragu?« on jeknu tiho. »Zar biste mi to napravili?«/»Bio sam vam prijatelj. Zadržao sam vas ovdje rezervatu. Ovakvo vaše ponašanje ne dolikuje mišić naru. A ni vaša galama na mene ne zvuči mi kao muzika. Mogao bih pokrenuti istragu.«»Mogli biste«, odvrati Friel sarkastično. »Znači da nećete, dokle god vam budem išao niz dlaku?«»Upravo tako. Sjećate li se one vaše sitne nepravilnosti u pogledu svjedočanstva — onih otisaka palca Indijanaca koji nisu znali da potpisuju odluku o oduzimanju njihove zemlje i prava na vodu? Zemlje na koju vi sada imate pravo?«»Da, sjećam se — a sigurno se sjećam da se ni ta ideja nije rodila baš posve u mojoj glavi.«»To ne možete dokazati«, odgovori Morgan tvrdo. »Prema tome, mislim da ćete biti toliko mudri da budete na mojoj strani. Evo dolazi Blucher. Ni riječi o tome!«Morgan uđe u Blucherov ured i za sobom zaključa' vrata. Čim je pogledao u agente, vidio je da ovaj grozničavo razmišlja.Blucher je bio zdepaste građe, svijetle puti, široka lica germanskih crta. Netolerantnost!»Neka neprilika?« upita Morgae, i to utišanim glasom. Blucherove sivomodre oči se rašire i u njima odjednom zaigraše sitne varnice.»A u kakavoj ste vi neprilici?« on se nasmije. »I vi u nekoj gužvi kao i ja.«»Ne govorite tako glasno«, odgovori Morgan uz značajan pogled, i pokazujući prema vrartama sobe gospođice Warner. »Ja nemam povjerenja u tu djevojku. Moj me je NoM obavijestio da ju je vidio kod Castle Rocks u razgovoru s našim Indijancem situdentom. Ako je to istina, onda mi je mnogo toga jasno. Ali nisam siguran. Noki im se nije mogao približiti. No, mi moramo biti oprezni.«»A alko je istima?« upita Blucher s interesom.150

li»Taj obrazovani Nopah oteo je Gekin Yashi iz Škole.«Blucher se trge na te riječi. »Tko vam je to rekao? Kako znate? Šta ...« »Nije važno kako sam došao do tih podataka. Znam. To je dovoljno.«»Ali ono što vi znate, nije za mene dovoljno«, odvrati Blucher. »Ne nalazim u nje nikakve greške. Stavi-še, ona mi mnogo pomaže. Nedostajala bi mi.«»Pa ja nisam ni predložio da se otarasimo nje«, odvrati misionar. »Ako je vrijedna, izvucite iz nje sve što možete — dok ne budemo sigurni. A dotle, budite . oprezni.«»Kako ćemo biti sigurni? Čitali smo neka njena pisma, ali ona ništa ne dokazuju. Mislim da pretjerujete.« »Ne. Upravo ta njena pisma navela su me na jednu pomisao. Ona je živjela u Philadelphiji i provodila je ljeta na moru. Tarno je gledala baseball utakmice. A saznao sam da je naš student bio jedan od najslavnijih sportaša istočnih sveučilišta.« »Onaj Indijanac!«»Da, onaj Indijanac«, potvrdi Morgan. »Vjerojatno neću zaboraviti poduku koju mi je dao o svom obrazovaniju. Taj Nopah ima mozga. Pa, pitam se, nije H ga gospođica Warner upoznala na Istoku? Pisat ću svom prijatelju u Philadelphiju neka mi da izvjesne informacije, osobito da li je taj Nopah igrao tamo baseball.« »Zašto ne bismo odmah udarili u bit problema?« zapita Blucher nestrpljivo. »Vi radite u potaji.« »Nikad nije mudro pokazati karte.« »Nema smisla da propuštamo priliku. Ja bih pozvao gospođicu Warner«, odgovora Blucher.

Morgan podigne ruku u znak opomene, da zadrži agenta.» Čekajte malo.« Morgan je napregnuto razmišljao. »U redu, dovedite je. Ali pustite da je ja ispitujem. Pokušat ću ovako.«Blucher otključa vrata, otvori ih i zovne: »Gospođica Wamer, molim vas uđite.«Ona uđe, tiha, sabrana, ali je nečije oštro oko moglo Vidjeti kako joj se Lagano steže grlo, a zjenice njenih151

rplavih očiju svjetlucaju se i šire. Morgan je zaizvjesno opazio te sitne znakove uzbuđenja. Svoje hladne, ledene oči upro je u njeno lice.»Gospođice Warner, da H poričete da ste prijateljica studenta Nophaiea i da se s njim krišom sastajete?«Boja s djevojčinih obraza kao da se izgubi, ona pro-blijedi. Kratak uzdah joj se ote. Zatim ona porumeni — tamnim crvenilom — oči joj bljesnuše kao ranije u Friela, glava joj se neustrašivo uspravi.»Gospodine Morgan, moram li shvatiti da sam vaš službenik, kome vi možete postavljati takva pitanja potpuno privatne naravi?« ona spremno odvrati protu-pitanjem.Mbrgan učini laku kretnju rukom kao da daje znak Blucheru da je otpusti. Očigledno mu je njen odgovor bio dovoljan.»Dakle, da li poričete?« umiješa se Blucher.»Nikad neću poreći ništa što bude tvrdio gospodin Morgan«, odgovori djevojka s visine.»Vrlo dobro. To je dovoljno«, reče Blucher, mahnuvši joj prema vratima, koja onda zatvori i zaključa za sobom.Morgan mu dade znak da privuče stolac bliže i šapnu:»To je više nego što sam očekivao. Vaša je lutkica prepredena, mudra žena. Ona se sastaje s Indijancem, Možda je i zaljubljena u njega. U svakom slučaju, nije onakva kakva se pravi.«Agent pogladi bradu i zagleda se u misionara s čuđenjem i gnušanjem.»Morgan, vi tražite pokvarenost u svakom čovjeku i ženi, jer je vaš mozak pokvaren«, on reče. »Ne vjerujem u ono što vi mislite o njoj.«Morgartovo snažno tijelo malo se tngmulo, kao da mu je iznenadni bijes uzburkao krv. Tamna, hladna sjenka u njegovim očima mogla bi potaknuti na razmišljanje svakog čovjeka koji ne bi bio tako tvrdoglav kao Blucher.»Ja obično nalazim ono što tražim«, otpovnne Mou> gao. »Pustimo zasada gospođicu Warner. Kako bd bilo da se pozabavimo slučajem Wolterson?«Agent otključa svoj stol i izvadi neka pisma i spis«.»Wolterson je otprilike već uređen kako treba«, Blucher će mrko. »Svi su moji izvještaji prihvaćeni. Evo kopije pisma koje je Woltersonu uputio komesar Sali-stoury iz Ministarstva unutrašnjih poslova.«Blucher raširi pisma ispisana olovkom i uze čitali:Robertu WoltersonuPreko nadzornika Indijanska škola, MesaGospodine Woltersom,Izvještaji pokazuju da vaš rad kao nadglednika stoke ne zadovoljava; da vam nedostaje energije i inicijative; da se hvališete kako možete živjeti bez rađa; da zanemarujete svoju dužnost i da nisite zainteresirani zadacima koje vam postavlja naša služba; da provodite vrijeme u dokolici, u besposličarenju oko kuće, kod raznih dućana ili na izletima; da gotovo neprekidno ostajete u krevetu dok se ostali službenici nalaze na svom poslu; da ste agencijske pastuhe, koji su vama povjereni, zapustili toliko da je jedan uginuo: i da je zbog vaše nebrige nedavno uganula i jedna junica.To su opravdani razlozi da budete premješteni ili otpušteni iz službe. Ukoliko vi smatrate suprotno, imate rok od deset dana, računajući od dana primitka ovog pisma, da nam dostavite svoj odgovor preko tamošnjeg nadzornika.S poštovanjemOtto Salisburv.»Hm!« uskliknu Morgan. »Nije to baš neka ozbiljna optužba protiv Wolterso>na. Kakav je odgovor poslao?«»Predugačak je da ga čitamo. Uzmite ovu kopiju. Jedna je stvar sigurna, Woltetrsoe se dobro brani, a pruža i jake dokaze. Staviše, ima on neke utjecajne prijatelje u Texasu, jedan je od njih i senator. Najviše što možemo očekivati jest da ga premjeste u neki drugi dio rezervata.«»To će biti dovoljno. Ono što ne želimo jest da se ovdje pokrene kakva istraga. Wotlerson je inteligentan, on bi doveo onog studenta Indijanca koji bi opet dovukao gomilu Nopaha, a oni znaju izvjesne stvari... Vidim da su taj Indijanac, Wolterson, njegova žena, gospođica Warner, trgovci, svi jedna klika koja nastoji da vas smijeni.«153»Zašto mane, zašto ine i vas?«Morgan mahnu rukom, gestom koja mu je bila veoma značajna.»Zato što ste vi samo nadzornik.«

»A za vama stoji Biblija, je li? Blucher će podrugljivo.»Da, da, da!« otpovme Morgan dižući glas.»Morgan, zar vi zaista vjerujete u ono što govorite?« upita Blucher.»Ja to znam«, reče Morgan sigurnim tonom.»Do vraga!... Vi i ono što vjerujete, sve će se to smrviti jednog dana — što ćete duže izdržati, to ćete se gore smrskati.«»Možda. Ali vas neće biti ovdje da gledate i uživate«, odvrati Morgan. »No, skrenuli smo s glavne stvari... Mislim da treba poslati još neke tužbe na račun Woltersona. Kako bi bilo da ga upleteno u otmicu Gekin Yashi?«»Nije potrebno. Woltersono je ionako gotov čim se ja složim s premještajem. Tražio sam da ga otpuste, ali je to izgleda prestrogo.«»Toliko o njemu«, reče Morgan zamišljeno, gledajući u prazno. »Prije nego pređemo na slučaj Do etina razmotrimo malo kako to da mladi Indijanci ulaze inoću u djevojačku spavaonicu.«»Zar to nije moja stvar?« upita Blucher. »Jeste li vi « nadzornik škole i rezervata?«Morgan ništa ne odgovori samo je šutke promatrao agentove lice.»Saznao sam šta je zapravo bilo«, poče Blucher polagano.»Otkuda? Gospođica Herron mi je ispričala sve što je anala još prije nego što ste vi uopće išta doznali.«»Vi mislite da vam je iskpričala sve«, uzvrati Blucher zlobnim tonom. »U stvari, to nije sve. Ja mislim da i ona ima udjela u tom uvlačenju mladića u djevojačku spavaonicu.«»Poznajem gospođicu Herron još od ranije prije nego je postala upraviteljica škole«, odvrati Morgan kao da ta gola činjenica pobija mogućnost krivice.Nadzornik se zabulji u njega, zatim se zasmije. Taj razgovor očigledno nije bio posve dosadan.154»Kakve to ima veze?«»Ima«, odvrati Morgan. »Ja sam gospođici Herron povjerio odgovornu dužnost da pazi na moral učenica Imdijaoki.«»Glupost! Morgan, zar ni preda mnom ne možete svaku stvar nazivati svojim pravim imenom?« upita Blucher. »Hoćete da kažete da ste vi lično dodijelili posao toj gospođici. Zato je ona odgovorna vama. Odgovorna jeste vama, odgovorna za moral djevojaka Indijanka i da vas izvještava o svemu što se zbiva, da vi možete biti u toku događaja.«Morgan učini gestu kao da bi htio reći da mu je skroz nerazumljiv jezik kojim Blucher govori.»Ne mogu ništa dokazati protiv gospođice Herron, pa stoga nema smisla ni da navodim otkud mi tatovi zaključci«, nastavi Blucher.»Da, tu smo-«, odvrati Morgan oštro. »Ja jesam odgovoran za gospođicu Herron. I svaka riječ izrečena protiv nje mora biti potkrijepljena činjenicama.«Blucher nije bio tako ograničen da ne bi shvatio kako je misionar nadmoćan. Ali njegova nemoć niije poticala iz kukavičluka ili nedostatka inteligencije. Bilo je tu nečeg drugog.»Činjenicama. U redu: prva činjenica koju sam ustanovio jest da ti noćni posjeti traju već dugo.«»Kako dugo?«»Otkad ste se vi zainteresirali za Gekiim Yashi«, odvrati Blucher naglašavajući svoje riječi.Taj naglasak kao da je promakao Morganu. »Tako? Onda znači oko šest mjeseci.«»Da. A vi zrnate kako je gospođica Gale započela istragu, time što je ispričala da je Gekin Yashi utrčala u njenu sobu tražeći zaštitu. To se desilo nekoliko dana nakon što "su Gekta Yashi vratili u školu. A sad mi je Gekin Yashi rekla da je prije napuštanja škole nekoliko puta morala juriti k gospođici Herron da je zaštiti... Smiješno, zar ne, da vaša savjesna upraviteljica nije o tome podna jela izvještaj nadzorniku?«Ako se Morgan trudio da mu lice ništa ne oda, nije u tome posve uspk>. Blucher uze cigaru sa svog stola, zapali je i otpuhne nekoliko dimova, cijelo vrijeme ne skidajući pogled sa svog posjetioca.155

»Morgan, ja anam da me i vi l ostali smatrate tupo-glavim Nijemcem«, nastavi Blucher. »Ali ja nisam tako tup da bi mi sve izmaklo ... Sumnjam, pamtite, sumnjam da je gospođica Herron noću bdjela i molila za l spas mladih Indijanki — naročito što se tiče Gekin Yashi. A bez ikakve sumnje znam da se gospođica Herron radovala kad je Cekin Yashi nestala. Isto tako znam iz usta same gospođice Herron da se ona nikako ne slaže s propisom kojim se Imdijankama nalaže da posjećuju vašu kapelu... Zar vam ove činjenice ništa ne kazuju?«»Ništa naročito«, odvrati Morgan s teškim uzdahom, »Samo što ponašanje tih mladih Indijanaca pokazuje koliko su oni pogani i da će takvi ostati ako od njih ne stvorimo kršćane.«»Morgan, vaši obraćenici kršćani postoje samo u vašoj bujnoj mašti«, Nijemac će prezrivo. »Vi Indijancu pokažete nekakav papir, s njega čitate nešto što tamo stoji, Indijanac pritisne palac, a vi to onda pošaljete svojim starješinama — i tako imate obraćenika više!«»Blucher, ono što vi mislite o meni i što ja mislim j o vama nije predmet ovog razgovora«, Morgan će DIXK mišljeno. »Vidim da ćemo mi s vremenom doći u sukob. Ali nam sada predstoji ozbiljan posao za koji je potreb- i no jedinstvo.«»Da, znam«, progunđa Blucher, »i mrzi me da pređeni na to.«»Ako ne kaznite primjerno Do etina i Nophaiea vaš | autorit u ovom rezervatu će se potpuno srozati«, Mlor-gan će važnim tonom. Iz njega je izbijala nekakva po-/i sebma snaga, nekakva neodoljiva nametljiva volja.

.»Prokleti stari Indijanac!« odjedared se ražesti Blucher, a lice mu se zgrči kao u buldoga. »Ja ću ga natjerati da se pokori tom propisu ili... «»Nikad ga nećete natjerati ni na što«, prekide ga Morgan. »Ne znate vi Indijance. Do etin će održati riječ. On, nikad neće pristati da Cekin Yashi dođe u moju crkvu.«»Prokletstvo, to mu ni najmanje ne zamjeram«, uzr vrati Blucher surovo. »Meni mije važna Gekin YasMj156

nego Do etin. On mi se suprotstavio. On će mi okrnjdtt ugled kod Indijanaca. Ali kako da ga primjerno kaznim?«Morgan se nagne naprijed i muklo šapne: »Pošaljite policajca Ruhra, te Glendoma i Navlora, noću, da uhap-ce Do eitina. On će odbiti da se pokori propisu vlade, a oduprijet će se hapšenju.«»Ovaj put se slažemo«, odgovori Blucher. »A šta ćemo sa školarcem?«Morgan brzo pucine prstima, ali mu podignuta ruka zadrhta pred Blucherovim napetim pogledom.»Taj školovani Indijanac predstavlja najveću opasnost u ovom rezervatu, bilo među crvenim kao i među bijelima«, reče Morgan šištećim glasom. »Njega prepustite meni!«»"Onda je sve uređeno«, prihvati Blucher.»Još noćas pošaljite ljude po Do etina«, dometae misionar.»Da, što prije, to bolje. A propis stupa na snagu odmah.«Morgan požuri širokim drvoredom prema svojoj kući. Grabio je kao čovjek kojega ne bi bilo ugodno sresti u kakvoj uskoj ulici. Očito ništa nije vidio oko sebe osim tvrdo utabanog pijeska kojim su mu noge gazile.U njegovom kabinetu sjedio je Indijanac kojeg je očekivao — NoM, vitak, visok, veoma tamnoput čovjek glatke cime kose, vanredno prodornih očaju. To je bio Indijanac koji je pored ostalih usluga Mtargamu doveo natrag Cekin Yashi. On je već odavno bdo misiotnarev špijun i oruđe njegove moći.Morgan ga zgrabi za mišicu, dovuče ga do kauča i primora ga da sjedne, a sam je stajao pred njim gledajući ga s visoka pogledam gospodara. Oblizmuvši usne, Morgan uze muklo uvjerljivim tonom:»Noki, noćas ćeš platiti cio dug Bogu bijelog čovjeka... Idi u Do etinov hogan. Gledaj da si tamo kad padne mrak. Neka te Indijanci vide, ali ne bijelci koji će doći. Promatraj te bijele ljude kad uđu u Do etinov hogan. Prikradi se blizu i slušaj šta će reći. Pouzdaj se157u tamu. Poslušaj šta će odlučiti. UpamM svaku riječ koju čuješ. I dobro otvori oči, parati svaki pokret. Kad bijeli ljudi odu, požuri k meni.«

Nokijeve, kao ugljen crne oči, zasjaše nečim dubljim od razumijevanja. Nopahi su bili vjekovni neprijatelji Nokija.Pošto je Indijanac otišao, Morgan je još dugo sjedio u svom uredu, nepokretan, zadubljen u misli, teška nabrana čela. I tako je on zamišljao svaku buduću mogućnost, dovijao se kako doskočiti svakom iznenađenju, kako skrivati svoje makinacije i strateške poteze, kako zadovoljiti svoj monstruozni egoizam. A za sve to vrijeme u njemu se nije javio ni najtiši, najslabiji glas savjesti.Nakopon je ustao i poluglasno promrmljao: »Ovo će sigurno udesiti Bluchara za vječite vremena!«158

GLAVA 13.Morgan je te noći bdio do kasna. Očekivao je Nokija da se vrati s vijestima o onome Sto se zbilo u Do eti-novu hoganu. Ali Indijanac ne dođe. Ipak je Morgan manje-više uvjerio sama sebe da se ništa neočekivano nije dogodilo. Zato o ponoć odloži Bibliju i pode u krevet. San mu nisu uznemirivali ni bilo kakva mora, ni očekivani posjetilac.Narednog jutra, dok je doručkovao, posjeti ga starac koji je već dugo godina bio državni farmer u Mesi. Starac je bio omalen, ali je iz njegova tijela, stožasta oblika, zračila nekakva sirova vitalnost a na licu mu se ogledalo djelovanje pustoši.»Gospodine Morgan, Nokdji iz Gepenwashija napravili su mi paklensku gužvu.«»Da? A zašto?«»Suša je. Svi su izvori presahli, samo dva nisu. Nokiji nemaju dovoljno vode za sivoju djetelinu. Friel uzima vodu najprije za sebe. Zbog toga se Ntofciji bune. A mislim da imaju pravo!«»Zašto si došao k meni? Ja se brinem za njihove duše, a ne za njihova prava na vodu.«»Pa, Frielovi poslovi uglavnom se odnose na njihova prava na vodu«, odgovori farmer neuvijeno. »A ja ovako mislim: Nokiji su marljivi farmeri. Teško su radili na toj djetelina. Mrsko mi je da im se ona sad osuši. Friel je rekao da se njegovi poslovi mene ne tiču. A ja tražim da Indijanci dobiju nešto više od te vode koja pripada njima.«»Pripada njima? Kako to mislite?«>Nokiji su bili ovdje i prije Nopaha i prije bijelaca.«

150r»To nije iništa. Vođa pripada vlada. A gospodin Friel je od vlade dobio pravo na zemlju i vodu. Ja tu ne mogu iništa, čak i da hoću.«»Frielovi konji ne skapavaju zato što nemaju sijena ili vođe. On prodaje svoje sijeno. Indijancima su po'trebini dobro sijeno i puno vode. Valjda ne mogu otjerati konje u pustinju da se najedu trnja i korova? Nofeiji su prevo>zinici. Oni prevoze namirnice iz Flager-stowma. Od toga žive... a s njima se ne postupa pošteno.«»Idi Blucheru«, reče Morgan.»Upravo dolazim od njega«, odvrati farmer. »Njega to ne zanima, pa me poslao k vama. Mislim da se uzrujao što su njegovi ljudi sinoć ubili jednog Indijanca.«»Zar tako? Nisam čuo«, reče Morgan nezainteresiranim glasom. Starčeve sive oči, oči pustinje, bile su uprte u njega.»To je zbog nekog novog propisa ili nečega što je Blucher naredio«, nastavi farmer. »Do etin je odbio da se pokori, tako sam ja barem čuo. Kad je Rhur sa svojim pomo'ćnđcima Glendonom i Navlorom pokušao da ga uhapsi, Do etdn se odupro, pa su ga morali ubiti.«»To je žalosno«, Morgan ozbiljno mahne glavom. »Ali Indijanci se moraju naučiti da slušaju.«»Gospodine Miargan, hoćete li biti tako dobri, i reci Frielu neka malo popusti s vodom?« upita farmer živo. »On je troši više nego što mu treba. A mi u Cepenwa-shiju nismo imali dovoljno kiše.«»Neću. Ako bih od njega zahtijevao nešto tako, značilo bi da dijelim tvoje mišljenje, to jest da on rasipa vodu, a ja ne mislim tako.«»A-ha!« usfelikniu farmer i naglo se okrene na. petama. Njegove teške čizme zatuitnjale su na trijemu i on ode.Tokom dana Morgan je čuo više verzija o tome kako je ubijan Do etin. Pročitao je kratki Blucherov izvještaj nadležnima u Washingtonu; zapitao je zabrinutu gos'podicu Warner što zma o tome; čuo je Rhurovu priču, a zatim i Glendonovu. Kad je susreo stočnog nadglednika Woltersoea, pokazao se veoma zabrinut te je i njega zapitao što se to desilo. Svi su iskazi bili u biti jednaka, podudarali se s onim što su policajac i njegovi160pomoćnici kazali najprije nadležnim zatim i drugim službenicima. Nije bilo ni uzbuđenja, ni bilo kakovih posebnih komentara. Smrt jednog Indijanca nije značila ništa. Ali kad je Morgan upitao Lorda što je on čuo, ovaj je već poznatoj priči dodao nekoliko svojih riječi. Rekao je: »Pa, to oni kažu!«Kasno toga istog dana Morgan je u svom uredu primio uhodu Nokija iza zatvorenih prozora i žaluzina. Zu-reći u mrko, zategnuto lice Nokija koji je mrzio Nopa-he, Morgan je poslušao dugu priču, ispripovijedanu sa svim detaljima oštrog zapažanja jedinog Indijanca, priču neobičnu, koja se jako razlikovala od svih priča što su kolale na račun tragične smrti Do etina.

Opet je pao mrak. Bila je to jedina od onih večeri kada mlade Indijanke, koje je Morgan izabrao, treba da odu u njegovu kapelu, da slušaju njegovu propovijed. Misionar nije dobro naučio jezik Nopaha, ali je ipak anao koliko mu treba da tim jezikom iskaže svoje misli.Svečano je oslovio mirna, tamna lica. »Morate naučiti da slušate. Vaši su roditelji prestari da uče. Oni su pogani. Njihov bog nije dobar. Njihova vjera ine valja. Vaši roditelji nehaju nikakva izgleda da dođu u nebo. Oni se guše u neznanju i grijehu. Oni će dovijeka gor-jeti u vatri pakla.»Morate zaboraviti pjesme i legende i molitve vaših predaka. Indijanci su pogani. Oni moraju prihvatiti običaje bijelaca, njihov način odijevanja, njihov rad, govor, život i vjeru. Tek tada će Indijanac postati bijeli i u srcu.«Tako je misionar pun sat propovijedao onim mirnim, tamnoputim licima. Zatim je otpustio svoje stado, ali je na vratima kapele povukao jednu Indijanku natrag.»Gekin Yashi, ti ostani«, on reče, držeći djevojku, »ja ću sad propovijedati samo tebi, da bi ti mogla prenijeti moju riječ svojim sestrama.«Ta Indijanka nije imala mirno, tamno lice. Ono joj je bilo blijedo i unezvjereno, ali lijepo, s velikim sjetnim očima i rumenim usnicama. Drhtala je kad ju je misionar odveo od vrata. Najednom ju je gurnuo na klupu i nagnuo se nad nju, napeta tijela, opsjednut svojim fanatizmom.

161f»Gekin Yashi, znaš li da je tvoj otac mrtav?« upita je grubim i oštrim glasom.»On, ne, gospodine«, promuca djevojka klonulo.»Jest... ubili su ga sinoć... ubili su ga, jer se opi- j rao bijelim ljudima koji su došli da ga uhapse. Ali, gri-. jeh ga je ubio. Nlije htio slušati.«Misionar ušuti. Ljupko, mlado lice Gekin Yashi, ob- l liveno suzama iz njenih tragično tužnih očiju, polako se izmijeni, odrveni se u tupom izražaju strave i bola. Za- | tim joj tamna glava klonu na prsa.»Ti si pobjegla Pahutima«, nastavi misionar. »Tko ta | je odveo?«Cekin Yashi ne odgovori.»To je bio Nophaie. I njega će ustrijeliti kao što su J tvoga oca, osim ako ne priznaš svoj grijeh i ne prihvatiš | moju vjeru ... Govori! Da li te je Nophaie odveo?«»Da«, ona prošapta. »Ali Gekin Yashi nije sagriješila. | Ona je ista kao i bijela djevojka Benow di cleash.«Nato misionar zagrmi:»Jesi, sagriješila si. Ti si utjelovljeni grijeh. Samo te l božanska riječ može očistiti. Zamoli me da je izgovorim.'! da se pomolim za tebe! Ja ću te spasiti od ledenih jama l i ognjenih spilja paklenih... Dršci u svom srcu! Padnil na koljena, kćeri poganska! Zamrzi to lažno oboža-l nje prirode... Zavoli mene, bijelog, božjeg čovjeka!| Obećaj da ćeš uraditi ono što ću ti kazati!«Indijanka podigne lice, a zatim i male, smeđe ruke što su podrhtavale kao lišće na olujnom vjetru.»Gekin Yashi... obećaj e«, ona dahne gotovo nečuji;

GLAVA 14.Dok je čekala da je oibpuste, čemu se nadala svaki dan, Marian je i dalje radila kao da se nđšta nije dogodilo. Ali u stvari preostala joj je samo radoznalost šta će biti s državnom školom i iskrena, uporna, nesalomljiva želja da pomogne Indijancima.Jesenji su dani odmicali, bližeći se zimi — bili su to divni, vedri dani za kojih je pustinja neprimjetno mijenjala svoje boje. Noću je vjetar zavijao oko Marianilne spavaonice i šumio u jablanovima. Danju je sunce sjalo na vedrom nebu, blješteći nad pustinjom, natapajući je sveobuhvatnom svjetlošću.Marian više nije izjahivala u pusitinju. Oteto joj je uzbuđenje i uživanje u sastancima s Nophaiem. Ni on ini ona nisu znali da je njegov život u opasnosti, ali su slutili i shvaćali, da je njegova sloboda ugrožena. Nophaie je jedno pismo za Marian povjerio Withersu, a drugo Napahu ovčaru; oba je pisma njoj uručio WoltersO'n. Nophaieve su poruke odisale očajanjem i ljubavlju te siu M&riani bile neizrecivo mile i uznemirile su joj dušu. On je očajan zato što je. razdvojen od nje. Ona mu je potrebna. Mairiam je u svom sve oštrijem bolu čeznula da ode k njemu, da mu postane žena. Rado bi živjela u hoganu. Ali je čak i u svojoj čežnji shvaćala plemenitost Inđijančevu i njegov odnos prema njoj. Ona nije stvorena za hogan — da odgaja djecu u zemljanom brloga poput troglodita. Njenoj se ljubavi pridružilo neizmjerno poštovanje prema Nophaieu. On je pravi čovjek i muškarac. Kako strastveno ona žudi da svijetu dokaže što može stvoriti Indijanac! Ona bi to i nekako mogla dokazati, ako ne svojim skromnim perom, a ono

163

lsnagom pera nekoga kome bi mogla ispričati svoju priču. Isto kao i oma, i Nophaie čeka razvoj događaja, možda i čas kad će nju otpratiti. U međuvremenu ju usrdno zaklinje da izdrži i skupi hrabrost, te da uradi sve što po svom shvaćanju smatra dobrim. No, krik njegova srca za njom, dao je Mariani najviše snage da ustraje. !

Tako je čekala i tjedni su prolazili. A kako su tjedni prolazili, tako se bogatilo njeno poznavanje indijanske djece. No, uz to je sve bolje upoznavala i shvaćala djelovanje mehanizma uprave rezervata. Zato je njen idealizam, tako iskren i čist, izblijedio, pokazao se iluzornim, nade, koje je ona dan za danom gajila, sagorjele su u pepeo gorčine.Između nje i Gekin Yashi utisnula se nekakva čudna, hladna, mračna sjena, slična onoj što je lebdjela u zaga-sitim očima Male Ljepotice. Marian su opsjedale izvje- ' sne bojazni, ali se ona borila da suzbije ono što joj razum govori. Okolnosti su bile takve da je rijetko imala prilike da se nađe s Gekin Yashi, a takvih je prilika bilo sve manje. Gospođica Herran odnosila se prema njoj otvoreno neprijateljski. Marian se nije mogla boriti protiv nadzornice koja je bila svemoćna u školi. Još gore, pri slučajnim susretima s Marianom, Gekin Yashi se nije više onako plahovito i ljupko radovala kao ranije. Mala Indijanka kao da je ostarjela, samo je slu- • šala, ali nije odgovarala. Rijetko je dizala oči. Samo je jednom — dvaput Marian uspjela da probije tu njenu rezerviran ost.Kako se primicala zima, a rat u Evropi pružao svoje pandže sve dalje i dalje preko svijeta, a naročito prema Sjedinjenim Državama, Blucher je sve jače pokazivao svoj fanatizam i duboko uvjerenje da je Njemačka u pravu. Postao je već tako zanesen, da se nije mogao koncentrirati ni na svoje svakodnevne poslove u rezervatu, a kamoli na rješavanje krupnijih problema. Zaboravio je i na oprez, barem u pogledu Marian, a nije bio naročito oprezan ni u razgovoru s ostalim ljudima. Jednog dana se u njegovom uredu okupilo nekoliko službenika, a vrata su bila otvorena. Tih su dana stizale vijesti o njemačkim pobjedama. Društvo je kod Bluchera raz-164govaralo upravo o tim vijestima l u jednom trenutku Wolterson reče: »Netko bi apsolutno trebao ustrijeliti Kaj zera.«Blucher se trgnuo kao da ga je netko udario; na njegovom je licu planula strahovita jarost, strastvena, slijepa. Oslovio je WoltersO'na na njemačkom, a kad je opazio da su svi zinuli u njega, pocrvenio je i nastavio na engleskom:»Da li biste vi ubili Kajzera?«»A vi ne biste?« otegne Wolterson.»Ja svakako ne bih«, Blucher će žalosno1.Teksašanin odgovori bez otezanja:»Ja zacijelo bih, i te kako rado!«Blucher kao da je odjednom u Woltersonu otkrio neprijatelja daleko goreg od onoga koji bi mu mogao kvariti njegove sitne i prljave makinacije u indijanskom rezervatu.Miarian nije čula Blucherov odgovor, ukoliko je ovaj uopće odgovorio. Međutim, utvrdila je da se na Bluche-ru od toga trenutka zbila određena promjena. Nekakva ga je jaka sila izmijenila, njegove je slabosti nestalo kao da je nikada nije bilo. I Marian je razmišljala o tome, kao i o riječima koje joj je uputio Wolterson: »Ako naše drage Sjedinjene Države moraju ući u rat .protiv Njemačke, onda će život u ovom rezervatu zacijelo postati za nas pakao.«I dalje je vrijeme prolazilo, a Marian skupljala svoja zapažanja i učvršćivala svoja uvjerenja. Mnogo toga ima da ispriča Nophaieu kad se prvi put sastane s njim.Moirgan je bio majstor makijavelizma. Većina službenika nisu bili njegovi protivnici, iako su bili dovoljno hrabri da zauzmu određen, svoj stav u pogledu postupka s Indijancima. Morgana su viđali tu i tamo kako po zabitim mjesitama vodi veoma ozbiljne razgovore s Blu-cherovim neprijateljima.Ali najznačajnija od svega bila je činjenica, da na pisma upućena u Washington nisu nikad stizali odgovori, a niti su ih primali oni službenici na koje su bila naslovljena. Poglavica svih Ntopaha, izvanredno inteligentan Indijanac, pisao je pismo, uz pomoć prevodioca, u Washington, u kojem je ianio izvjesne podatke važne

165r

kako za vlasti tako i za rezervat. Marian je pročitala kopiju toga njegova pisma koje je završavalo pitanjem: »Da li je ovaj rezervat namijenjen Indijancima ili mije!« Ali-odgovor nije nikad primio.Htjela-ne htjela, Marian je morala uočiti kako se u rezervatu postupa s indijanskom djecom. Dešavalo se da Morgan na svojoj misi ošamari po kojeg dječaka. Gospođica Herrcn je brutalno kažnjavala đake tjerajući ih da do iznemoglosti stoje pognuti u pasu ili visoko podignutih ruku. Kod takvih kazni su djevojčice često padale u nesvijest. Jednog su dana neki dječaci pretrčali preko trijema Blucherove kuće. Agent je istrčao, ščepao jednoga od njih, oborio ga i stao ga udarati no-, gom. Drugom prilikom, početkom decembra, kad se unatoč blještavom suncu, ledena kora stvorila u kanalima za navodnjavanje, Marian je, žurno prolazeći pored podrumskih vrata jednog skladišta spazila dva Indijanci ća kako sortiraju krumpir s jedne goleme gomile. U podrumu je bilo vrlo studeno, a krumpir je bio pokriven injem. Dječacima je bilo tako hladno da nisu mogli govoriti i jedva su držali krumpir u svojim ručicama. Marian ih je odvela u strojarnicu gdje su se ugrijali. Potom je o tom podnijela izveštaj Blucheru koji ju je izgrdio zbog sentimentalnosti.Zapažanjima i zaključcima Marian je došla na to da obavezno školovanje ipak nešto koristi Indijancima. Od njih se devedeset i devet od sto vraćalo starom životu, hoganu i ovcama. Oni su htjeli-ne htjeli, morali ponijeti sobom ideje o boljem životu, boljim metodama, boljem -gospodarenju. Upoznali su engleski jezik kao i vrijednost novca i trgovine tako su ponekad i protiv svoje volje, bili unekoliko bolje naoružani protiv onih bijelaca koji su posizali u njihova prava. No, te su prednosti ipak bile beznačajne, osobito u pogledu djevojaka, kad bi se usporedile s štetama koje donosi sistem prinudnog školovanja. Marian je bila sve uvjerenija da je cijeli sistem škola i rezervata nepravedan.Relativni nerad, pomanjkanje vijesti od Nophaiea i otvorena ravnodušnost Bluchera i Morgana u Mariani su samo učvrstile bojazni i izvjesnost da će na kraju dobiti otkaz. Shvaćala je da je to samo pitanje vremena. Valjda su zasada snage usmjerene na važnije cilje-166ve. Postala je zamišljena i nervozna, skolile je čudne nekakve slutnje koje nije umjela odrediti. Osjećala je da će se nešto desiti.I jednog jutra, kad je gospođica Herron izobličena lica, blijeda i nemirna, utrčala u sobu gdje je Marian radila, ova je osjetila užas. Slutnje su joj bile opravdane.Nadzornica je uletjela u Blucherov ured čija su vrata bila otvorena.»Gdje je Morgan?« zapitala je piskavim glasom. »Ne rno-gu ga naći.«»Sta se dogodilo?« zapita Blucher mrgodeći se što ga ta žena ometa u radu ili mu prekida nit misli.»Onaj Indijanac, školarac ... provalio je silom u učionicu«, vikne gospođica Herron. »Prestrašio me ... nasmrt. Odvukao je Gekin Yashi u predvorje... pa joj je nešto govorio. Čula sam ga kako spominje Morganovo ime ... onda sam otrčala... prijeko kod Morgana ... da mu kažem ... Oh, Indijanac je strašno izgledao.«»Nophaie!« ciknuo je Blucher. Očito se smeo i mozak mu je stao grozničavo raditi čim je čuo to ime. Bio je silno zabrinut. Kad je gospođica Herron htjela da otrči, on je zadrža. »Vi ostanite ovdje, i da niste ni plsnuli.« Zatim je pograbio telefon.Zaprepaštenje je skamenilo Marian na mjestu gdje se našla kad je gospođica Herron ušla. Još se gore skamenila kad je čula Morganove korake — mekane i spore. Uđe misionar. Vidjelo se da nema pojma o Nopha-ievu prisustvu. Ali je vidio Marian, a zatim i gospođicu Herroin u susjednoj odaji, pa je odmah shvatio da nešto nije u redu.»Sta — zašto ste tu?« on zapita, ulazeći u ured. »Zavežite!« prekide ga Blucher. »Morgan, vrag je odnio šalu. Ovdje je vaš Indijanac s koledža — s Gekin Yashi ... Halo!... Da, ovdje Blucher. Gdje je Rhur? ... Nije tamo? Gdje je? Nađite ga brzo!«Blucher treskom spusti slušalicu telefona i zapilji se u Morgana. Marian je mogla samo djelomično vidjeti misionarevo lice — a bilo je blijedo.»Morgan, onaj je Indijanac sada s Gekin Yashi«, reče agent promuklo. »Vaša prijateljica čula ga je spominjati vaše ime.«

167r»Što — to znači?« lane Morgan s nevjericom.»Ne znam, ali vam ne bio htio biti u čizmama ni za milijun«, odgovori Blucher podrugljivo. »Imate li revolver?«»Niemam.«»No, sad nećete imati Stari zavjet ni iza ni ispred sebe!«»Zaključajte vrata!« rikne Morgan. On se okrene i zalupi vrata. Marian začu kako se ključ okrenuo u bravi.Kad je Miorgan zatvorio vrata, Marian mu je na tren spazila lice i njegov je izgled nju uznemirio. Zagledala se kroz otvorena vrata u dvorište prema zgradi internata. Visoki je Indijanac hitro trčao prema uredu. Marian se uzbudi do dna duše. Nije li već gledala taj' predivni dugački korak. Taj je Indijanac bio Nophaie, trčao je onako kako ga je ona vidjela mnogo puta —: onom svojom neuporedivom brzinom po kojoj se proslavio. Nije dospjela ni da uzdahne još jednom on se dohvatio stepenica i skokom se uspeo na trijem. Po podu zatoptaše noge u mokasimama. Jurnuo je prema Marian — bio je nekako strašan. Oko čela i crne kose imao je čvrsto omotan umazan džepni rubac na kojem" se već skoriela krv. Očima kao da je probadao Mlarian.»Vidio sam M organa kad je ušao«, reče. »Je li tamo s Blucherom?«»Oh ... da ... « šapne Marian. »Zaključali su se. Ne smiješ ... Oh!«Nophaie trgnu odnekud revolver udari njime po zaključanim vratima, a potom ih odrine strahovito jakim udarcem noge. Brava se slomi, vrata se otvore. Nophaie skoči preko praga.Odjednom potaknuta na djelovanje Marian pojuri za njim.Gospođica Herrom ležala je na podu u nesvijesti. Blucher je sjedio duboko u svojoj fotelji, razjapljenih usta, iskolačenih očiju. Sad je bio više prestrašen nego zaprepašten. Morgan je bio mrtvački blijed.Nophaie je u desnoj ruci nisko držao revolver koji je bio otkočen i gotovo neprimjetno podrhtavao. Ldjevom rukom Nophaie značajnom kretnjom poikaza krvavi ovoj na glavi.»Ovo mi nisu dali ufoice Do etiina«, reče, »triput su me našli, ali su promašili. Međutim, baš me je Noki sačekao u zasjedi i pucao u mane... a potom mi je priznao.«

Optuženi nisu bili u stanju ni riječi da izuste. Indi-jančeva je prijetnja bila i jasna i neizbježna i strašna. »Morgan, smatrao sam da moram dobiti i priznanje Gekin Yashi — da te mogu ubiti bez ikakva kajanja koje je u meni usadio odgoj bijelaca.« Miargan stade soptati i zatetura prema zidu. Blucher, siv od straha i prestravljen poče nešto nesuvislo mucati.Marian osjeti kako joj se grudi stežu od uzbuđenja. I taj osjećaj kao da joj dade snage. Odjednom se oslobodila one ledene strave.»Ubit ću vas obojicu«, reče No>phaie. Nato Marian zalupi vratima za sobom, pa skoči između Nophaiea i one dvojice. Shvatila je što mora učiniti i bila je tome dorasla. »Umukmite«, ona naloži.Okrenu se NO'phaieu, priđe mu i položi jednu ruku na njegovo rame, a drugom rukom spusti cijev revolvera prema podu.»Ne smiješ ubiti ove ljude.«»Zašto ne? Blucher je naložio svojim ljudima da ubiju Do etina, a Miorgan je ubio svaki život u Gekin Yashi.«»To je možda istina«, ona odgovori, »ali nije riječ o pravdi, nego o tome da će tebe objesiti ako njih ubiješ.« »Da,, ako me uhvate. A onda bih sudu ispričao tko su i šta su ovi ljudi.«»Nophaie, nitko ti ne bi vjerovao, osim nekolicine koji ti ne bi mogli pomoći.«»Onda ću ih ubiti za odmazdu. Za Gekin Yashi, za moje pleme.«»Nemoj, nemoj! To nije dostojno tebe. Sad si u afektu. Ti su ljudi učinili zlo i njih će kazna stići. Ali ih ti nemoj ubiti!«»Moram. Pravde nema. Tvoja vlada ne postupa ni lijepo ni pošteno s Indijancima. Nikad to nije činila i nikad neće. Neće ona štititi Indijance. Ovi rezervati nisu za Indijance. To su pustoši, zabiti kojima gospodari Šaka bijelaca, da prisvoji milijune dolara, da bere ma-

169sne zarade bez truda... Bijelci su me školovali. I sve moje znanje traži da ubijem te đavole. To moram učiniti!«»Ali ti si čovjek kojega ljubim!« povika Marian nagnana u očaj njegovom hladnom istinom, njegovim bezobzirnim,, opravdanim gnjevom. »Ti si taj! Ako po-staineš ubica, slomit ćeš mi srce... ne mogu zamisliti da budeš odmetnik... pa da te objese... umrla bih! Nophaie, memVza ljubav, mene radi... pusti te ljude, neka žive. Pomisli šta to maci za mene. Udat ću se za tebe. Živjet ću s tobom. Provest ću svoj život pomažući tvom narodu ... samo... samo ako ne proliješ krv.«Ona ga zagrli, prvi se uza nj.Nophaie polako zakoči revolver. »Benow di cleash^ pridrži mi ga«, on reče.Mariain dršćući prihvati teško oružje, na tren pitajući se što je Nophaie naumio. Bilo joj poče naglo udarati, a groza je obuze. Njegov izgled, njegovo držanje, potpuno se izmijeni. Nešto njemu strano, smrtonosno, stoje maločas zračilo iz njega, sad se izgubilo. Sad je podsjećao M.irian na onog negdašnjeg Lo Blandvja.»Gospodo, ova djevojka vaše rase spasila vam je život«, reče. »Htio sam vas ubiti ... Ali vas ipak nitko neće spasiti od šake ovog Indijanca, pa ni vaš bog kojem se klanjate.«Naglo, žestoko okrenu se Morgaou i koljenom ga udari u debeli trbuh, udarcem u koji je unio svu snagu svoga tijela. Nešto je tupo odjeknulo, kao kakav uvukao, težak udar po bubnju. Morgan tresne u zid, snažno udari glavom, razjapi usta i strahovito zahripa. Ostao je bez daha. Odvratno izobličena lica, lomatajućd rukama, on se sruši na koljena.Slijedećeg trena Nophaie se jednim skokom vine na stol, s kojega skoči na Bluchera; stolicu slomi, agenta obori na pod. Indijanac nije ni posrnuo, a kreibnje su mu bile ležerne, gipke i lijepe.Marian nije mogla na kriknuti niti se pomaći da ga spriječi. Bila je kao opčinjena nečim čudnim, novim, stravičnim. Nophaie nije više mislio na ubijanje: htio je samo da udarcima zada jači bol. I ta je njegova nakana pobudila nekakav skriveni poriv u Mariani. Taj poriv kao da je snažno izbio i kuljnuo sivim njenim žilama. I170opčarao ju je Nophaiev postupak. Blucher se pokušao podići na noge, psujući od bijesa i straha, ali nije mogao. Niophaie ga je stalmo obarao udarcem noge. Svaki put kad bi se Nijemac dizao na ruke i koljena, Nophaie bi izmahnuo nogom u mokasini. Udarao ga je i gurao nogom, gurao ga sve bliže Miorganu, koji je već došao do nešto daha. Od još jedinog udarca nogom, agent se svom težinom srušio na misionara koji se bio podigao na koljena.»U koledžu sam naučio mnoge trikove bijelaca«, Nophaie će zlurado i podrugljivo. »Jedan od njih je ovaj udarac nogom. Moji su kolege tvrdili da mogu nogom udariti loptu jače i dalje nego itko drugi. Pošto mi se gadi da svoje poganske crvene ruke ne uprljam na takvim nečistim životinjama kao što ste vi, moram se poslužiti nogom.«I bez naročite žestine i gnjeva on nastavi taj svoj nogomet, dok onu dvojicu nije pretvorio u dvije gomile okrvavljenih jada. Prestao je naglo, kako je počeo. Marian je vidjela da se gospođica Herron osvijestila i sjela. Nophaie pogleda ženu s istim gađenjem kojim je gledao ova dva muškarca.»Trebao bih i vas istući«, reče, »ali mi to brani odgoj bijelaca.«Potom povuče Marian iz sobe, zatvori vrata, te uze revolver iz njene dršćuće ruke.»Ne plaši se, Benow di cleash«, reče, nježno je grleći snažnom rukom. »Ti si me opet spasila. S tim te još više volim. Sad ću se vratiti svojim kanjonima... Ne brini što će Morgan i Blucher učiniti. Oni su kukavice. Oni neće o tome prozboriti ni riječi. Ako te otpuste, idi trgovcu. Ja te molim — ostani u rezervatu još neko vrijeme. Javi mi se po Withersu. Zbogom!«»Oh, Nophaie!« viknu Marian jedva smogavši glasa. On klizne preko trijema, pogleda desno i lijevo, a potom lako skoči niz stepenice pa niza stazu. Marian ugleda njegova konja, privezanog uz ogradu kod vrata. Očekivala je da će se

ljudi štrcati sa svih strana, ali nije bilo nikoga. Srce je djevojci tuklo u grlu. Još je vidjela kako je Nophaie uzjahao konja i otka&ao.171

GLAVA 15.Daleko u zabiti kanjona, u kraju samih stijena, daleko podno bijele kupole Nothsds Ahna, N'O'phaie je našao utočište. Nalazio se u nekoj gotovo nepristupačnoj udubini u Kanjonu šutljivih stijena.Prethodno je u Kaidabu uzeo zalihu namirnica i ure*-dio tako da mu jedan povjerljiv Pahuta jednom mjesečino donese eventualnu Marianinu poštu i određene količine hrane.Uzeo je k srcu Marianinu molbu da ne postane ubica. Jedini način da se izbjegne prolijevanje krvi bio je da se krije u kanjonima, da tu prezimi i sačeka. Bilo je malo vjerojatno da bi ga tu mogli pronaći Bluche-rovi policajci. Svaki njegov trag gubio se još mnogo prije ulaza u Kanjon šutljivih stijena. Između njegova skloništa i platoa Nothsis Ahna ležale su mnoge milje kanjonskih labirinata i golem prostor pofcretoiih stijena. Među tim silnim kršem nigdje staze. Na glatkim, vjetrom izlizanim kamenitim obroncima ne ostaju tragovi kopita i mokasina. Jedna jedina prtina krivuda preko skliskih kosa i između mnogih provalija. Posljednji hogain Pahuta leži na cedrovinom obraslom rubu platoa, kojih trideset milja zračne linije. Sto znači tri dana mučnog putovanja stalno uzbrdo, iz stjenovitih dubina.Nophaie je prodro do samog kraja jednog kanjon-skog krila doline; i tu, gdje noga bijelog čovjeka još nikad nije zakoračila, ulogorio se podno blještavih bijelih stijena što su stršile put neba. To je bilo baš pravo mjesto za osamljenog Indijanca. Visoravan je već zahvatila zima, dok su dolje trave i mahovina bile još zelene, vrbo-172vo i hrastovo lišće je živjelo, iako istanjeno, i žutilom sjalo na suncu, a topole se uporno držale svojih boja. Na zaravnima u prisoju još je cvalo cvijeće. Podnevni su sati bili ispunjeni zujem pčela i kukaca. Na snijegom okrunjenom čelu Nothsis Ahna dizale se omorike, .Nop-haijevo omiljeno drveće, vitke i crne, dok je u do>lju , cedar cvao i čuvao svoje vječno sočno zelenilo. S plani-l ne je sletjela Tolia, modra sojka, sveta ptica u ceremo-1 nijama Nopaha, spustila se da prezimi tu gdje se s 'visokih litica odbija sunčeva toplota. Kosovi su bučnim pojem najavljivali kasni izlazak suinca. Plahe male ptičice kojima Nophaie nije znao ime munjevito su proli-jetale kroz vrbe pored brbljavog potoka i javljale se tu i tamo melankoličnim ćurlikom. A s visokih udubina i napuklina dopirao je slatki, neobično prodoran cvrkut kanjonske lastavice, ptice koja se spušta u sunovrat brzinom strijele.Nophaie je zaključio da mu sada, u njegovoj nevolji može pomoći samo poniranje u sebe i ugušivanje svih tjelesnih prohtjeva, i to tu u sjeni tih samotnih i šutljivih litica. Ako mu tamo u rezervatu prijeti hapšenje zbog napada na državne službenike, onda on ne može nastaviti rad među svojim suplemenjacima. Osim toga, sigurno mu prijeti i nešto gore od hapšenja. Rana od izdajničkog Nokijevog taneta još nije posve ni zacijelila. Postoji, dakle, nekoliko razloga zbog kojih je dobn da se krije, da bude sam, da sačeka ishod koji mu je sudbinom određen. On će izmaći neprijateljima; njega neće zarobiti ledena zima koja sve Indijance vezuje uz njihove hogane; u ovoj prekrasnoj dolini živjet će u potpunoj slobodi; satima će sanjariti i razmišljati, analizirati sebe, odagnati onu svoju žestoku mržnju i nalaziti nekakvu nijemu sreću u slatkoj ljubavi prema Benovv dl cleash.Nophaieva je doliina oblikom bila nalik na polipa samo s nekako užim i krivim tijelom, a dugačkih i krivu-davih krakova. To je tijelo bilo dugačko otprilike jednu milju, a neki su kraci bili i mnogo dulji. Posvukud su se po liticama zabijali ogranci, bezbroj njih. U labirintu te doline bilo je na tisuće skrivenih i nikad još otkrivenih kutaka, pećina, udubina, nastambi prastanovnika i minijaturnih kanjona.173

lU samu masu Nothsds Ahna zadirao je duboko golem rukavac, zapravo divovski kanjon visokih litica tamo u planini i širokog ušća ina ulazu u dolinu, oivičen stijenjem savršeno blisitavim i glatkim a ustalasanim poput morskih valova, crvene i žute boje. Kroz kanjon je proticala voda, tok joj je bio divlji. Za poplava bi ona naglo porasla, nabujala bi od otopljena snijega u gori, dubila svoje vijugavo korito i nosila bezbojnoj kamenje. Između navaljenih stijena krile su se bijele) plohe šljunčanih i pješčanih sprudova između kojih su; rasli jablanovi, a vrbe im pružale sjenu. Prema je zabitnijim krajevima dizale se neprolazne prepreke -guštici trave dugačkih i grubih vlati. Taj je kanjon biq vrhunac divljine i u njemu se najbolje moglo vidje što znači snaga elemenata.

Nophaiea je nešto gonilo da istražuje, da traži, pretražuje da se penje — naročito da se uspinje na visine koje su nedostupne, ali prema kojima mora težiti. Svi Indijanci vole visine, a Nophaie je u svojoj ljubavi prema sa mota om timoru i pogledu u daljinu bio pravi orao. Šutljive stijene van dosega, privlačile su ga više od onih koje su mu bile na dohvatu. I sigurno će doći vrijeme kad će one njemu progovoriti. Ovi će usnuli zidovi progovoriti i drugima, a ne samo crvenokošcu — cijelom čovječanstvu. Ali na to treba čekati i to zaslužiti. Priroda je ljubomorna na svoje tajne. Ona govori samo onima koji je vole.Spokoj i mir vratiše se Nophaieu te mu se činilo kao da dani tonu jedan u drugi, klize i klize prema bezimenom i žuđenom svršetku, prema razotkrivenju budućnosti.Dan je bio neobično topao za to doba godine. O zalazu sumca, kad se Nophaie popeo na stožastu uzvišicu usred doline, glatka je stijena još uvijek bila topla. Osjećao je toplinu njenu kroz mokasine i ugodno mu je bilo da je dirne rukom. Nla nebu je bilo nešto oblaka. Kako nije bilo vjetra, hladni je zraik ostao u planini.Nophaie stiže na oblu glavicu i tu otpočinu. Pčele l kukci zujali su prolazeći kraj njega, očigledno su letjeli prema višim dijelovima doline gdje rastu cedrovi.174Oblaci su na zapadu bili tek ovlaš rastrgani, tek to-Uko da kroz njih sipi blijed, ružičast sjaj na vrhove divovskih bijelih litica. Kroz zjap na sjeveru Nophaie ugleda mutno purpurni rub daleke visoravni. Jedna od \ neobičnih krasota Kanjona šutljivih stijena sastojala se \u tom dugom, oporonp sumraku. Sunce je rano zapadalo 'jer su ga litice suzivale mnogo prije no što bi dan propao. Ali se za^° duS° zadržavao blijedi odsjaj sunca. Nophaie je gledao kako polako blijedi ono slabašno rumenilo, a sjene se sivo dižu. Sad uopće nije mislio na ono o čemu sanja i za čim žudi, samo je osjećao čudnu neku radost ćutiljma svojim upijajući onu ljepotu.Prije nego je mrak obavio dolinu, sišao je s glavice. Spustio se dugim obronkom, sigurna koraka poput ovce, tu i tamo kližući sve niže i niže u tjesnac pun krša, gdje je već pala noć. Tu ga kraj potoka zaustave zvuči koje prije nije čuo — čudno kreketanje kanjonskih žaba. Neobično topao dan ponovo je donio ljeto stanovnicima kanjona. Ali je kreket tih žaba bio slab i sablastan kao da su u polusnu. Jedna bi nekako iz tiha i muklo zače-grtala, druga bi kao zabrujala, treća bi ispustila neku riku i sve to u dugim intervalima. Nato bi slijedili nekakvi ćurlici, ni visoki ni slatki, ali opet nekamo melodiozni. Onda pubnu hladni noćni vjetar i glasovi za-mriješe, te ih Nophaie više nije čuo.No ono malo što je čuo, godilo mu. Dok je sjedio na jednoj golemoj stijeni pala je mrka noć. Osjetio je svu sjetu i spokojsitvo toga trenutka te se sjeti da će imati mnoge ovakve momente koji će možda ublažiti njegovu bol. Nad njim se dizale oble valovite linije mračnih brežuljaka, a iza njih put neba stršale litice oštrih, zupčastih kruna. Na nebeskom prostoru nisu blistale zvijezde, nigdje nikakva plavetnila. Iz sjene podno Nophaiea dopirala je mila neka muzika — zvonki žubor i mrmor, pljuskanje i klokot brze vode što hita preko kamenja. Ona je svojim zvukom naglašavala samoću i tišinu toga pustog kraja. U tom su se času Nophaieu činili daleki i njemu nepotrebni i njegov narod i svijet bijelih ljudi. Za boravak ovdje on će naučiti koliko je toga isprazno i suvišno na ovom svijetu — tko zna, možda će otkriti i ništavnost ljubavi? Šutljive stijene, tako slične golemim očnim kapcima punim snova, duboke sjene, sjeća-175

rL/nje na kroket žaba, blagi, prohladni povjetarac što je donosio dah snijega, golema crna kamena masa plainine i neizmjerno nebo još mističnije bez svojih mirijada zvijezda — sve je u Nophaieu stvaralo osjećanje sićuš-nosti svega živoga i kratkotrajinosti života.Emocije se njegove produbiše, ojačaše. Polako je po-/ puštala gorčina i mržnja s njom. Izgubio je onaj dojarnj tjeskobe pred velebnim klisurama — dojam koji sigurJ no nije bio indijanski. Plemenite se misli počeše obli! kovati u Nophaievu duhu. Svoje nedovršeno djelo, duž nost prema svom narodu, odgovornost prema bijele ženi koja ga je blagoslovila ljubavlju, sve to mora o>pe prihvatiti kao jedine nagrade u svome životu. Emoci.i su ga oplemenile, a um je njegov pobijedio sebično Ali tuga je ostala, ostala je neizreciva tuga pošto shvatio nadmoć i tragediju, prirode.'Zočudo, kao da se neka nada ipak začela u No|>-haieu, nada koja se borila za pobjedu. Sve je jače osjećao kako se ona u njemu kreće. Bilo je to nalik na onu predodžbu o prvobitnom čovjeku što ju je ponekad sebi stvarao tako što je suzio očne kapke i kroz njih gledao u prirodu kao da je on prvi čovjek koji se razvija. Taj je momenat bio poput onoga kad je

osjećao, a nije razmišljao. U svakom slučaju, to je bilo nešto fizičko. Prema tome, u prirodi ne leži samo tajna, nego i spas, ukoliko spasa može biti.Visoko, nasred doline, sjedio je Nophaie opet, a čas smiraja se primicao. Gust zlata s t sjaj krunio je sve rubove i vrhunce što su gledali prema zapadu odakle se slijevala veličanstvena kaskada sunčevog svjetla. Zla-ta9t sjaj pretvarao se u crvenilo visoko gore na kamenim bastionima, a još više, na vrhu Nothsis Ahna, snijeg je bio ružičast. Prema sjeveru se dizala visoka visoravan, zamagljena sumaglicom jorgovanove boje. Mekama, prozračna, umiruća svjetlost milovala je valovite obronke ispod kamenih šiljaka što su dirali samo nebo obojeno sunčevim zlatom.Nophaie je odozgo promatrao veličanstveni prizor. Zamišljao je da ima oko orla što se diže nebu pod oblake. Pod tom impresivnom scenom ležali su mračni kanjoni, crvene uzvišice, pa kraj krša golet sura, s ispucanim, drobnim stijenama. Visoko na oblom vrhu ka-176menog brežuljka stoji samotna ljudska spodoba, nalik na kip — stoji Nophaie — neznatno sićušno biće, atom jedan drhtavi među divovskim spomenicima mrtve prirode. Poput mornara brodolomaca na paiubi s koje strše jarboli i koja tone, Indijanac zuri gore, u čvrstu i vječnu planinu.I tako je Nophaie kao ukopan stajao na toj uzvišici, opčaran svojim obožavanim elementima, sam usred samoće, pritisnut svojim teškim bremenom, dok su njega promatrale bešćutne, nemilosrdne, surove, neproniknute ali pronicave oči prirode.Prolazili su dani, potom i tjedni, i vrijeme više nije postojalo. Na Nothsis Ahnu je zavijao vjetar i skupljali se crni olujni oblaci s kojih su se spuštale sive koprene. Ali dolje, u Kanjonu šutljivih stijena, nije bilo ni zimske studeni ni vjetra. Nophaie je odlazio pod sunčane litice i snatrio u toploti koja se od njih odbijala. Nije istražio još samo jedan rukavac kanjona, to je ostavio kao vježbu duha i tijela za slučaj da potpuno klone.Jedinog dana, daleko odozdo iz kanjona zabruja i odjeknu zov Indijanaca. Nophaie se trge. Zaboravio je da će Withers poslati namimice po jednom Pahuti. I nije zaboravio samo to. A šta je s vijestima? Sad će doznati šta se događa iza ovih šutljivih stijena, u rezervatu, u Mesi. Naposljetku, što najviše želi, dobit će i ono — vijesti od Benow di cleash.Nophaie potrča brzinom Indijanca,, ali radujući se kao bijelac. Gotovo ga revoltirala ta žustrina, praćena čudnim uzbuđenjima. Samoća koju je tražio kao da je sada postala jasnija, Kao da se u njoj ocrtao neprijatelj njegovu razumu. Zabitni su kanjoni mjesto za divljake, a ne za ljude sa razvijenim intelektom.Pahutu je našao u glavnom rukavcu kanjona. Indijanac je vodio teško natovarenu mulu. Nophaie ga odvede u svoj logor, tamo rastovari mulu i skuha Indijancu ručak. Od njega je čuo kako su ga bijeli policajci tražili po čitavom rezervata i vratili se neobavljena posla u Mesu.Pahute ga napusti rano poslije podne. Želio je prijeći preko Pokretnih stijena prije nego što padine noć. Nophaie je opet ostao sam. Ali kako je sada bila drukčija ta usamljenost! U gomili namirnica bilo je nekakvih paketa i paketića. Nophaie se osjećao bogatim.

177Uočio je svoju neizmjernu radost. Nije li tome uzrok što je siguran da je dobio vijest od Marian? Najprije je otvorio najveće pakete, pa je vidio da mu je trgovac poslao mnogo više no što je on naručio. Onda je otvorio jedan lakši omot, veoma brižljivo zapakovan, na kojem je bila cedulja: »Svu sreću želi ti Withersova družina.« U tom je omotu našao cigarete, šibice, čokolade, suhog grožđa, jedan nož, ručnu sjekiricu, veliki komad stavljene jelenje kože s iglama i koncem, vunene čarape l flainelnu košulju. Withers, je znao što mu treba i tomej je dodao mnogo raskošnih stvarčica.Zatim Nophaie žustrim prstima otvori najmanji za-l motale za koji je nekako pogodio da je od Marian. U/ njemu je najprije bilo papira a ispod toga voštano platno i najzad svileni šal lijepo smotan oko nekakv^ mekanog, tamnog predmeta. Nophaie je odmotao šal nađe veliku bijelu kovertu na kojoj je stajala samci jedna riječ: Nophaie. Marianin rukopis! Prožme ga uz-t buđenje. Ne postoji taj smrtnik koji je u jednom trenutku života doživio ovoliku sreću.On odloži pismo i otvori drugi omot veći, plosnatiji, bolje upako'Van u kartonskoj kutiji. Očekivao je da će naći fotografiju i niije se razočarao. Još prije nego što je otvorio poklopac iz paketa ispadne omotnica u kojoj su se nalazile snimke što ih je ona sama napravila u Mesi sa svojom kamerom. Najbolja je bila njena slika na bijelom mustangu kojeg joj je on dao. Sve su bile dobre pa ipak kao da ni jedna nije bila nalik na sliku koju je on nosio u sjećanju. • Pustinja je nemilosrdno djelovala oa Marian. No, kad je Nophaie otvorio veliku omotnicu ugledao je lijepu sliku upravo onog milog lica što ga je on volio i kojeg se je tako dobro sjećao. Bila je to lijepa fotografija snimljena u Philadelphiji, vjerojatno nakon njegova odlaska s istoka.»Benow di cleash« šaptač je, a s onog lica na slici kao da je u krasnom svjetlu zračila sva ljepote bijelog cvijeta. Gledajući kao opčinjen, Nophaie za neko vrijeme zaboravi sve drugo.Kad se ponovno vratio svojim paketima našao je knjiga, časopisa, novina, blokova, olovaka i koverata, malu lovačku torbicu sa šivaćim priborom, kutiju lijekova, ovoje, slatkiše, oraha i kolača i na kraju svegasat sa svijetlećim brojčanikom i privjesak od jelenje kože uk ašen nopaškim dugmetima. Ona nije zaboravila <ja među sve te druge darove ubaci i jednu sitnicu tipično indijansku.\ To ga je uzbudilo više od sveg ostalog. Premetao je Vte poklone, gledao ih i razmišljao kako oni djeluju na Ljega. Oni su bez ikakve sumnje uspostavljali vezu Između njega i svijeta bijelaca. Za onih 18 godina koliko je proveo među bijelcima kad se kao individua ofor-inio i učvrstio, naučio se na ovakve stvari, a ne na one među kojima živi crvenokožac. A što se tiče Marian V^anner ona može i skapavati bez igdje ičega u nekoj kanjonskoj pećini, ali to ničim ne mijenja anjenicu da on ljubi tu djevojku. Može se i duhovno i tjelesno oporaviti u samoći pustinje, ali rr- samoća •-•'••"1 neće pružiti žuđeno zadovoljstvo.

GLAVA 16.Miarianino pismo ponio je sobom na omiljeno mjesto gdje se odmarao i sanjario. Želio ga je pročitati u žu<j-kastoj sjeni Šutljivih stijena. 1Bilo je to neobično mjesto, gdje je kanjon bio veonja uzak, zapadne su litice bile ukošene, a između njihovih visokih crvenih rubova ukazivala se tanka traka nebeskog plavetnila. Tu je kanjon vijugao, oštro je skretao najprije ulijevo pa onda udesno, dajući utisak kao da su ove veličanstvene litice kose. Podno pećine žuborio je potok bistrih zelenkastih voda. Ispod litica stršile su naslage mahovine i trava sive boje, a suha i prodorna mirisa. Lišće topola još je imalo svoju jesenju boju. Tu je zvuk bio nekako avetinjsiki i šupalj i zvučan, a i melodiozan, uvećan jekom. Nophaie nađe svoje uobičajeno mjesto i ostavi Marianino pismo osjećajući kako mu srce kuca sve brže. Da li ovo stvarno on — samotni Nbpah bjegunac u tišini šutljivog kanjona — sjedi tu i u ruci drži pismo plemenite i voljene žene što pripada omraženoj rasi?Predragi Nophaie: Sretna sam što te mogu pozdraviti i poručiti ti da te volim i poslati neke darove. Neka Te oni uvjere u postojanost Benow di cleash. Cijelu knjigu da Ti napišem, i to bi mi bilo malo. Otpuštena sam iz službe gotovo odmah nakon tvog odlaska, naime, Blu-cher i Morgan se neko vrijeme nisu pojavljivali i ja sam bila sama u uredu. Onda su i mene »udesild« i to tako da nisam dobila ni mjesečnu plaću. To mi je, doduše, dobro došlo jer tako imam izgovor da tu i tamo (navratim u ured, što činim ortkada sam se nastanila180kod Pakstonovih. Oni su prema meni vrlo ljubazni i dozvolili su mi da sama plaćam svoje izdržavanje. Koji put im pomažem u dućanu i tako nastavljam svoje proučavanje Indijanaca. Ovdje dobijem sasvim drugačiju sliku o rezervatu.Koliko ja znam u Mesi se još ništa ne zna o tome kako si izmlatio Bluchera i Morgana. Nikad neću zaboraviti onaj dan. I nikada više neću imati povjerenja u sebe, jer ako si Ti tada bio Indijanac, ja sam bila divljakinja. Ja sam se upravo nadimala, tresla i plamsala od zlobne radosti kad god si udario jedinu od onih — lopti. Jedino mi je otada žao što te nikada nisam vidjela kako igraš na onim utakmicama u koledžu po kojima si se proslavio.Moj posljednji razgovor s Blucherom i Miorgcinom bio je prava mora. Blucher je bio otrovan. Morgan me je pokušao zastrašiti kako bih pobjegla iz rezervata. Rekao je — nije važno što je rekao. Bit će dobro da se neko vrijeme kriješ. Ovdje kod nas sprema se vulkanska erupcija. Woltersonovi očekuju svaki dan otpuštanje. S Wo>ltersonovim se saobraća jedino preko nadzornika. A što se tiče rezervata, čak bih i ja mogla upravljati njime bolje, nego što se upravlja. Cijeli je rad te službe satkan od makinacija političara. Ali ti to dobro znaš.Mteni se čini da Bluchera i te kako interesira hoće li Sjedinjene Države ući u rat protiv Njemačke. A ta je mogućnost zaista ozbiljna. Vidjet ćeš to iz posljednjih vijesti u novinama koje ti šaljem. Stigle su damas poštom iz Flagerstowna. Pročitaj ih pažljivo. Ako si No-pah, ti si i Amerikanac. I to pravi Amerikanac punokrvne vrste. Njemački militarizam prijeti miru i slobodi. Ako se objavi rat, nadam se da ćeš svakom Nopahu u ovom rezervatu reći istinu. Jer ja posve sigurno znam da će se Blucher usprotiviti tome da Indijanci pomgnu vojsku Sjedinjenih država. Čitala sam pismo koje je pisao jednom Nijemcu u New York. Oin ga je sam otipkao na pisaćem stroju a kad ga je netko pozvao napolje, ja sam pismo pročitala. Da sam samo mogla imati kopiju ili ga zapamtiti. Ali bila sam uzbuđena — preneražena. Blucher je dušom i tijelom181

rNijemac. Ako stupimo u rat, situacija će u ovom rezervatu biti strašna. Misli na to kako ćeš je dočekati Nophaie. 'Gekiin Vashi sam vidjela samo jednom. Bila je u školskom dvorištu pokraj ograde, a ja sam prolazila svojih putem od Woltersomovih. Ona se čudno izmijenila. Približila sam joj se prije negoli me je ugledala. Zaboljele me. U jednom trenu osjetila sam da bih mogla zaplakati i zaridati... Kad me je ugledala, pobje-l gla je. Zazvah je, ali se oma ni ne obazre. Jedna dje-j vojka Indijanka, koja je nedavno smještena u ovda-šmje rodilište, dobila je dijete, ali će nju poslati u Ra-verside. Tafeo će biti odvojena od svoga djeteta punih pet godina! A kako Indijanke vole svoju dječicu! Čula sam da je Blucher strpao,oca tog djeteta u zatvor. Kako su ti zakoni u rezervatu jezivi i elastični.Ja nemam nikakvih planova. Samo čekam. Budi siguran da neću napustiti rezerva! Mogu me odvesti, ali će morati da me nose. Ova zima nije nikakav problem. Treba mi odmara i želim nešto napisati. Kasnije, ako se ovdje ništa ne

dogodi, možda odem u Kaidab. Nadam se da ćemo se na proljeće vidjeti, jer moraš zmati da sam zaista rekla on,o što osjećam onoga dana kad si došao pred BJuchera i Morgana. Bila bih sretna da se udam za tebe i s tobom podijelim ono što imam pa da zajedno živimo i radimo u tvojem plemenu. Imam sredstva za početak. A kako možemo raditi! Samo bih tražila da svake godine budemo malo u Kalifomiji ili na istoku. Ipak sam toliko tašta da ne dozvolim purtinj-skom vjetru da me posve osuši i otpuhne!Vrijeme i brige mijenjaju karakter, zar ne? Sve što mi se ovdje desilo, samo me je ojačalo. Pustinja je strašna. Ona razara, pa potom gradi. Uopće nisam znala što je to svjetlost — kako je divno sunce, kakvi »u vjetar, prašina i žega — zvijezde, noć i tišina — velika prostranstva — dok nišani došla u pusitinju. Mtažđa je tako i s ljubavlju!Nekako ću izdržati dugu šutnju, jer ti još ne smiješ da mi pišeš. Sanjat ću te, gledat ću te medu liticama. Uvijek, dokle god živim, litice i kameni zidovi uzbuđivati će me i prizvati tugu meni. Banow di cleash.182Nophaie je u užasu zurio u golemi kameni zid nasuprot- N4je mogao vidjeti ni njegove krajeve ni podnožje. Sam tvrd kamen, nepristupačan, nepokretan i neprelazain! Iskušenje s kojim se sad suočio bilo je isto takav zid, barijera, neizdržljivo breme.Benow di cleash ga ljubi. Ona bi se udala za njega. Ona bi podijelila sve što je imala i živjela njegovim životom. Živjela bi s njim! Pripadala bi samo njemu! Ta je činjenica na njega djelovala kao udarac maljem. Ovdje, pod optužujućim oćima Šutljivih stijena osjetio Je da nigdje neće naći nadahnuće koje mu je potrebno. Usamljenost je pojačala njegovu glad za dražicom. Priroda je u njemu tražila svoja prava. Odjeda-red se on osjeti golim, lišen svih ideala, viteštva, dužnosti, lažnih mudrosti odgoja, beskorisnih stega svojih sumnji.Ljudsko biće, muškarac, Indijanac, divljak, divlja zvijer — tako je on nazadovao na ljestvici razvoja. Kao ljudsko biće težio je žrtvovanju, kao muškarac žrtvovao je ljubav, kao Indijanac prožeo je duh svoj plemenitim zanosom, dok je kao divljak osjećao samo kako mu krv vrelo struji, a kao divlja zvijer koprcao se u vlasti nasljednih nagona, siro-vih, divljih i nesavladivih — u vlasti bezuslovnog i nedokučivog zakona prirode.Dok je ležao nepomičan na mahovini činilo mu se da ono što je prirodno, elementarno — nagon, živo meso — mora pobijediti. Ničega drugog i nema u životu. Taj ustreptali splet živaca, žila, organa, krvi i kostiju što tvori njegovo tijelo ima milijune stanica, a svaka pojedina traži svoje pravo da se dovrši, izrazi, reproducira. Smrt ćeliji, organu, tijelu, pojedincu, ali život vrsti! Taj nagon koji je Nophaie nastojao da ubije u sebi jest najčudesniji od svih sila u svemiru.Strašan jedan časak ležao je Nophaie pod stijenama koje kao da su grmjele o tom značenju prirode. Onda je skočio na noge kako bi prisilio to svoje tijelo, tog gnusnog prenosndka, taj živi gorući sud u kojem se isprepleću mišići protkani krvnim žilama, kako bi ga prisilio na iscrpljujući, žestok napor kojim će zagušiti nagon što prijeti da ga upropasti. On mora pobijediti sada — u taj čas — ili izgubiti zauvijek. Misao, razmatranje, razum — izblijedili su u njegovoj svijesti po-183

put blijedih pramenova magle kad se diže zaža sunce. Prije nego uzmogne misliti, mora u sebi ob ti onaj nagom što je nalik na stoglavu aždaju — nagom i da svoj život unese u drugi život. Nophaie nije htio priznati tu vratu samoodržanja. Ako je izludio zbog nagona, ako se bori protiv nagona, ali ga također nagon tjera u pokret da trči i da se penje.Nikoga nije bilo od njegove rase da ga vidi, da dovede njihova vrača da istjera zle duhove što su ga opsjeli. Samo su šutljive stijene imale oči što su ga motrile u njegovom užasu.Nophaie je trčao. Preskočio je potok, skakao s litice na liticu, trčao je duž trnovitih uskih obala, pod visokim izbočinama, preko vododerina, kroz šipražje, pojačavao je brzinu uz kanjon neusporedivim dugačkim koracima Indijanca, trkaća, kojeg su uvježbali veliki majstori koleške atletike. Kakvo neobično mjesto za slavnog atletičara koji je oduševljavao mase — koji je slušao kako topću nogama, kako gromoglasno urlaju kad on trči.Bijelac ga je izvježbao — bijelac ga je odgojio. Ali je Indijanska narav u -njemu pobudila nagon da bježi od sama sebe.Zaustavio se u svom logO'ru samo toliko da spremi dragocjeno pismo Benow de cleash. Ne želi da uprlja taj bijeli papir krasnih i strašnih riječi ljubavi. Mora ih zadržati čitav život, a sada ih se boji. Opet je uzdrh-talo njegovo tijelo, usplamtjela krv u injemu. Potrčao je ravno u klanac kanjona upirući divlji pogled u bijele vrhunce grebena Nothsis Ahna. Nikada se nd jedan Indijanac nije popeo >na taj greben. Ali Nophaie će se tamo popeti ili poginuti u tom pokušaju.U svojim je mokasimama Nophaie lako trčao preko golcg kamenog obronka. Trčao je uz dugi valoviti crveni humak i preko njegovog oblog vrha odakle je često o zalazu sunca promatrao orlove, oštrim okom svojim ispitivao je teren kako bi pronašao najlakši put uz sjevernu stranu Nothsis Ahna. Bilo je stotinjak zamršenih krivuđavih ulaza uz taj greben, ali su svi izgledali čovjeku nepristupačni. Niz valovitu uzvisinu potrčao j« Nophaie, lagan i siguran poput divlje mačke, i preko širokog prostora golog krša do glavnog podnožja stijene.184Tamo se počeo uspinjati dugačkom kosinom, uz glatki smeđi obronak, rebrast i ispruga", i oko glavičastih uglova, pa do dugog nagiba u drug;:a pravcu, sve više } više tim, krivudavim putevima do zavojita i valjkasta ruba crvenog krša.

Stigao je najzad i do posljednje kružne izbočine, obišao je krševitu stijenu, prešao je, i uspeo se u svijet litica, ponora, oštrih i mazubljenih stijena u čudnom kontrastu s valovitim usponom dolje. Ovdje su mu dobro poslužile njegove vještine — oštro oko, stok lak kao u planinske ovce, korak siguran kao u kozoroga. Penjao se sve više preko tih kamenitih utvrda, ostavljao ih za sobom, a one se dizale nada nj, uvijek iznova još uvijek nedostupne. S mukom je išao naprijed i napokon stigao do mjesta gdje se s gromada Nothsis Ahna dizao golemi bijeli greben. Sve je ovo bilo skrivano ofeu odozdo iz doline. Tato se Nophaie popeo do bijelih timara što su se dizali i stršili, te skrivali sve osim samog vrha planine. Nastavio je Nophaie da se vere, spušta, preskače raspukline, puzi duž bezdaniih provalija, plavih dubina, uz rubove litica, obilazeći ih i prolazeći između njih.Napokon se našao van zone bijelog stupovlja i tor-injića! U ravni s orlovim gnijezdima.! Stajao je u podnožju vremešnog vrha Nothsis Ahna, podno usjeka što su ih izderali usovi, podno nagnutih i drotanih stijena. Pogledao je gotovo ravno gore u zelenu traku šume i blistavu snježnu krunu. Ako je penjanje dotle bilo mučno i opasno', sad se činilo nemogućim. Stao se verati, ispod nogu mu je klizilo kamenje odronjavalo se i pretvaralo se u usov. Izveo je Nophaie čuda gipkosti, brzine i izdržljivosti. Poput indijanskih gospodara iz legendi on se našao u društvu orlova, sastao se s krilima vjetra i zakročio rubovima oblaka.Zaustavio se u snijegu među omorikama u šumi zimzelena isprepletenoj nesavladivim preprekama — oborenim stablima, duboko zakopanim u bijeli led visina. Dalje nije mogao ići. NB rubu snijega na jednoj suroj stijeni podigao je kamenu piramidu koju će vidjeti svako indijansko oko odozgo.U britkoj studeni na toj visini gdje je puhao jak sjevernjak Nophaie je stao gledati u prostranu golu185

zemlju dolje. Kako su nejasne bezdane mračne dubine, iz kojih je stigao ovamo!Izgubiše se i ljepota i boje i daljine. Golemi su kanjoni postali pune tamne purpurne niti. Iznad beskrajne sablasne pustoši lebdio je duh očaja, smrt i propadanje. A sunce je odozgo žarilo i svjetlom obasjavalo tu strašnu istinu.Ono zbog čega se Nophaie penjao tako očajnički kao da nije ni postojalo. On je istrošio snage svoje prirode, sve svoje nagone. Za ovaj momemat, a možda i zauvjek On je pobijedio. Na tim visinama ponovno izbiše čuvstva, misao je ponovno bljasnula. Na rubovima njegovih istrošenih mokasina bilo je krvi; nokte je sastrugao do mesa. Kosti su ga boljele, teret nekakav kao da mu je pritisnuo pluća, umrtvili su mu se mišići — i sve je to svjedočilo što je značilo ono penjanje. On je trenutke m™-o mjeriti godinama!Dugo nakon što je pao mrak Nophaie je dovukao svoje izmrcvareno tijelo u logor, da se uvuče u svoj logor i ispruži udove tako ukočene te mu je izgledalo da ih više neće moći pokrenuti.Potom je dane i noći proveo u spavanju i odmoru i tako vratio svoju snagu, ali je bio svjestan da je ovim penjanjem izvršio najveći fizička napor u životu. Teške i naporne utakmice bile su prema ovome dječja igra. Ništavan je bio i trk preko pustinje. Također je shvatio da se više nikad ne bi mogao uspeti na sjeverni greben Nothsis Ahna. Ma koliko on bio indijanski jak, žustar, siguran, okretan, izdržljiv, oštrook i žilav, za ovakav nadljudski podvig ne može zahvaliti samo tim sposobnostima. Pravi poticaj za uspon nekako se povukao, zamaglio, izblijedio, negdje među tajnim mističnim izvorima njegove prirode, ali što su se više nizali dani i mijenjale noći ispod Šutljivih stijena, Nophaie je sve sigurnije zmao da plemeniti dokaz svoje ljubavi prema Mariam nije u tome da se toj ljubavi preda. On neće nju spustiti na svoju razinu. Njemu je posve nemoguće da živi među bijelcima. Oni su mu nanijeli nepravdu, opljačkali ga, lišili ga njegova nasljeđa. Vidio je kako se bijelci nevjerojatno, brutalno i bezobzirno odnose prema njegovoj rasi. Vidio je da njegova rasa izumire. On

ie izumirući Amerikanac. Za njega nema nikakve nade. Ona čudna nada rođena u kanjonu izgorjela je u vatri koju je potakla Mariamina ljubavna ponuda. Priroda je potakla tu nadu, ona ga je zavarala.Šutljive su stijene osjetile Niophaievo odricanje — l kako je čudesno neko svjetlo zablistalo s njihova lica! Benow di cleash ga ljubi, a cn mora slomiti njeno srce. Ali bol će joj dati onu snagu koju joj teret zajedničkog života s njim nikad ne bi dao. Priroda je na svoj zagonetan način međusobno privukla Nophaiea i bijelu djevojku; i nema sumnje da ta nemilosrdna prjroda voli takvo sj^iinjetnije koje bi bilo u skladu s njenom evolucijom. Priroda zna samo za rađanje, obnavljanje, smrt, u svakom živom biću. Ljubav je samo slijepo i poslušno oruđe Prirode. A zar je ljubav trajna? Ako postoje starenje i smrt?Dani su prelazili u tjedne, a tjedni u mjesece. Tri puta je došao Pahute i tri puta je po jedno debelo pdsmo stavljalo u iskušenje Nophaiea, ali se on sive više kalio u svojoj odluci.Mjerio je prolaženje zime po zavijanju vjetra na strmini Nothsis Ahna. Po sunčevoj putanji preko neba, po sve ranijim svitanjima, po sve toplijim danima i kretanju žaba u sumraku. Vrijeme je letjelo, a on je obavljao svoje jednostavne

logorske poslove i lutao i verao se naokolo kao da će jednoga dana ono nedostupno biti njegovo, sanjareći o Marian i zapisujući za nju svoja razmišljanja, doživljaje, proučavajući prirodu u svom kamenim zidovima omeđenom utočištu.Jedini još neistražena kanjonski rukavac ispitao je tek pri koncu svog bivanja u tom kraju. I kako se oduševio i požalio u isti mah kad je ustanovio da se taj rukavac ne da usporediti ni s jednim drugim.Tri je dobre milje išao po teškom terenu dok je došao do mjesta gdje je taj kanjon mijenjao svoju boju, visinu i širinu, korito, izgled neba, svaki svoj oblik.Nophaie ga je nazvao kanjonom bljeska. Boja mu je postala kao u bijelog mramora u mjesecima; zidovi mu bili vanredno visoki i nevjerojatno strmi. Na dnu je bio širok šest stopa te se onda po stranama širio u obliku slova V do oko pedeset stopa širine na vrhu; korito mu je bilo od glatkog sivkastog kamena, tvrdog

187poput željeza, a šumna je bujica u njega usjekla duge glatke brazde. Traka neba između rubova bila je duga, protezala se dokle god oko dostiže.Nophaie nije vidio nikakvih ptica, guštera, kukavica ili pčela, nikakve žabe, nikakvo živo biće ili raslinje. Šuplji i nekako porugljiv glas bujice što se odbijao o kamen bio je jedini zvuk. Korito je brzice svjetlucalo, voda je blistala, stijene su bljeskale, traka je neba sjala.Nophaie se probijao tim divovskim usjekom u golemoj kamenoj masi te se zaustavio tek kad je kamjom postao veoma uzak, a voda koju je valjalo preplivati ako je htio dalje, veoma duboko. Oprezno kročeći s kamena na kamen, Nophaie se popeo do tačke s koje je mogao vidjeti da se na daljem putu kroz kanjon dižu sve gore prepreke. Da li ono slap muklo tutnji? Odlučio je da tamo otpliva jednog dana kad voda ne bude više tako ledena.Kanjon bljeska toliko je očarao Nophaiea da se nije mogao nasititi njegovih čudesnih ljepota. Stao je često odlaziti onamo, a kanjon mu je svaki put izgledao drugačiji. Doduše, šumna se brzica nije mijenjala, ali sve ostalo! U tu golemu pukotinu sunčano svjetlo nije moglo prodrijeti izravno. Noću je mrak u njoj bio tako crn da je Nonphaie morao pipajući tražiti put. Najljepše je bilo poslijepodne. Zbog posebnih oblika rubova litica, s njih se u kanjon odbijalo nekakvo bogato, gusto i blistavo svjetlo zlatne boje. Bljeskanje vode i stijenja bi'lo je isto tako nestalno i promjenljivo kao i sjere o sunčevu zalazu.Goleme litice naginjale su se sada nada nj kako bi ga uplašile da bi se mogle odjednom odroniti i pokopati ga zauvijek pod ovim tlom kamenih rebara. Te litice nisu mrtve stvari. One imaju nekakvu moć, a ljepše su od slika. Zapravo pružaju dojam kao da su kakvi obojeni prozori na kojima bljeska sam duh prirode. Šutljive, Nophaieu uvijek šutljive, pa ipak neoglašenih glasova, Indijanac u Nophaieu bio je prijatelj kamenjara. Zemlja mu je bila mati. I sav morski pijesak i pješčana zrna pustđmje jesu kamen, kamen je i sva veličanstvena gromada Nothsis Ahna, i pustinja. Sama je zemlja kamen, na kamenu ona počiva. Zato je tvrda litica Nophaieva mati, a bljeskanje jesu njeni osmijesi, a šutnja njeni neizgavorljivi glasovi.188Proljeće! Potok je nabujao, voda više nije bila zelena, nego žućkaste. Žabe su promijenile glas, sad im •je svečaniji i miliji. U prisoju su cvali jaglac i krasu-Ijak. Vlati trave izbile su kao pod dodirom magičnog štapića, a topole su izgubile svoje sivilo.Došao je dan kad je glasan zov probudio usnulu jeku šutljivog kanjona. Nophaie se trgnuo. To nije bio glas Indijanca. Da li je duga samoća djelovala na njegov um? On potrča do širokog ulaza između crvenih stijena. Vidio je konje, natovarene mule, jednog Indijanca — a tada iz sjene jednog cedra istupa Withers brišući oznojeno lice.»Zdravo Nophaie!« reče uz osmijeh, živo gledajući Indijanca. »Lijepo izgledaš.«Topli stisak trgovčeve ruke uzbudi Nophaiea, On uzvrati taj stisak i u tome je bio sav njegov odgovor. Teško mu je bilo da se izrazi riječima. Dugo je šutio. Osim toga;, Withers je izgledao nekako neobično napet. Bio je mršaviji, stariji. Kao da u njemu buja nekakvo suspreginuto čuvstvo.»Hajdemo u hladovinu«, reče Withers i okrene se. »Vruće je i ja sam naporno jahao.«Nophaie pođe za njim te sjedoše na jeđam ravan, kamen u hladu. Osjećao je Nophaie da se radi o nečem vanrednom, da je trgovac svojim dolaskom donio nešto novo što valja dodati njegovu, Nophaievu bremenu.»Baci sedla i zavežljaje ovamo«, reče Withers Indijancu koji je došao s njim. »Nophaie, gdje ti je konj?«»Pustio sam ga«, odgovori Nophaie. »Nisam ga već odavno vidio.«»Tako sam i mislio, pa sam ti doveo drugog«.»Zašto sii doveo konja za mene?« zapita Nophaie osjećajući kako je zadrhtao.»Jer mislirri da ćeš poći sa mnom«, odgovori trgovac značajno.»Da li se nešto dogodilo Mariani?«»Svakako — mnogo se toga dogodilo. Ali ona je sasvim dobro.«»Withers, nije lako dojahati ovamo. Put je dug i tegoban. Mora da si imao ozbiljan razlog za to. Pričaj mi.«»Ozbiljan! Paaa, zacijelo je ozbiljan, uzvrati trgovac mrko.189

rL»Zašto si došao?«, zapita No<phaie.»Zbog rata!« planu Withers,Nophaie se jedinim skokom nađe na nogama, uzbuđen i zapanjen.»Nemoguće«, uzviknu.»Da, bogamu!« odvrati trgovac i podigne se sa sjedišta. U njegovim očima sjao je nekakav tvrd čelično siv sjaj.»Sjedinjene Države ratuju s Njemačkom?« »Upravo tako!«»A Blucher i s Indijancima?« Nophaijev glas je bio brz i zvonak.»Do vraga, nisam rekao ni riječi o Blucheru«, prasnu Withers, »ali ću ti ispričati neke stvari koje su se desile izvan rezervata... Nijemci su potopili brod Lu-sitartiju na kojem su se nalazili Amerikanci, muškarci, žene i djeca ... Torpedirali su američke trgovačke brodove — zaprijetili su Predsjedniku Wilsonu — uv~''»iili američku zastavu... Zatim su poslali svoje po . '-r.;ce do samih naših obala ... Predsjednik i Kom-g i ja v i li su rat!«f h£ie se sjeti Marianinih pisama. Neki su se njihov! odlomci sada isticali u njegovom pamćenju pla-menirn slovima. Njemački militarizam! Propast civilizacije! Smrt slobode! Rppstvo za Amerikanca! — Po svakom pravom zakonu i nasljeđu on — Nophaie — bio je iskonski Amerikanac najplemenitije krvi. Iz dubine čitave njegove duše provali čudna žestoka sitrast.VVithers ispruži drhtavu ruku.»Moj je sin već otišao«, reče promuklim glasom. »Nije čekao regrutaciju.«»Regrutaciju! Što je to?«»Novi zakon. Ratni zakon. Svaki muškarac između dvadeset i jedne i trideset i jedne godine bit će pozvan u vojsku i mornaricu — da se bori za svoju zemlju.«»Da li se ta regrutacija odnosi i na Indijance?« zapita Nophaie oštro.»Nte. Oni se ne mogu regrutirati. Ali se vlada obratila Indijancima apelom da se prijave. Kako ja to razumijem, to znači da se regrutiraju, da se popisu.konji i stoka, valjda je to potrebno da bd vlada znala radiinformacije — ili s nekim ciljem koji'meni nije jasan. Svi smo upleteni u rat — bijelci i Indijanci. Ali se Indijanac ne može prisliti da ide u rat.«»A može li ići ako želi?«»Može. Dapače, apelira se na Indijance da idu.«»Ja idem!«Withers se prisili da uzdrhtaiu ruku spusti na Nop-haievo rame i stisnu ga čvrsto. Casak nije mogao progovoriti. Kakvo se neobično uzbuđenje pokazivalo na njegovu ogrubjelu licu! Iz tog su muškarca provalila dotad neizmjerna čuvstva.»Nophaie, ti ne moraš u vojsku! Ti ništa ne duguješ narodu Sjedinjenih Država Amerike. One su ti nanijele nepravdu.«»Ja sam Amerikanac«, odgovori Nophaie zvučnim tonom.»Nisam došao da te pitam hoćeš li u rat«, odgovori Withers živim i osjećajnim tonom. »Došao sam da ti kažem °v° • • • Nopahe varaju. Oni ne znaju šta je to regrutacija. A njima se to prikazuje kao nekakva smicalica, kao trik samo da se oni potpišu, da utisnu otisak palca na papir. Njima se sve to prikazuje na takav način, kao da se radi o još jednoj laži bijelog čovjeka, pa ako se potpišu, može im se desiti da ih odvedu u vojsku... Putem sam sreo starog Bteniu. On mi veli: ,Ako Veliki poglavica u Washingtonu hoće moje mlade ratnike za vođenje rata, zašto od njih ne traži da pođu? Nopahi su uvijek bili ratnici, ali ih se nikad nije sililo da ratuju.' A jedan drugi stari Indijanac mi kaže: ,Neka Nijemci pobiju sve Amerikance. Onda ćemo md dobiti natrag zemlju i živjet ćemo u miru...' Nbphaie, tvoje pleme broji preko dvadeset tisuća duša. Ne možemo dozvoliti da toliki narod vjeruje kako će ih nepravedno otjerati u rat. Mora im se reći istina. Ove lažne glasine o podvali, ta prokleta propaganda, mora se na neki način suzbiti!«»Ja ću kazati Nopahima istinu« »Ja ću povesti Indijance u rat!«odgovori Nophaie.

191

GLAVA 17.Nopliaie se dugo rastajao od svog Kanjona šutljivih stijsna. S istočnog ulaza — visoko ianad uskog klanca između klisura — gledao je dolje u zelenu dolinu kojoj su se crvenjeti krivudavi rubovi i taj mu se prizor zauvijek usjekao u

sjećanje. Osjetio je neko uzbuđenje — ne'ku strepnju ili bol. Zar je to neki čudesan predosjećaj da više nikada neće sanjati ispod tih šutljivih svjetlucavih stijena? Odagnao je tu čudnovatu misao.On i Withers odjahali su munjevitom brzinom do logora Pahuta i ondje prenoćili. Nbphaie se ooda dao na posao. Međutim indjedan od nekolicine prisutnih Pahuta mije imao uslova da bude primljen u vojsku.Drugi dan je Nophaie s trgovcem stigao preko visoravni obrasle kaduljom u Eteniinu domaju. Stari Kopah je imao sinova i rođaka, a konja i stoke više nego ijedan drugi Indijanac u ovom dijelu rezervata. Bilo je važno da njega nagovore da se pridruži akciji koju je Withers nazvao popisivanje.Nophaiea su dočekali s poštovanjem i uslužno. Učinilo mu se da će imati uspjeha u svom novom poslu među Indijancima. Nophaie je zatražio da ga Etenia primi na razgovor i bilo mu je odobreno. Stari Indijanac je zamolio da i trgovac bude prisutan. Nophaie je bio već unaprijed smislio otvoren, iskren i uvjerljiv govor kojim će, po njegovom mišljenju, naići na razumijevanje kod Indijanaca. Održao je taj govor pred Eteniom, upotrijebivši sve svoje umijeće.Stari Nopah je pušio i šutio. Govor ga se duboko dojmio i mije mogao odmah odgovoriti na tako uvjerljive riječi. Konačoo je rekao:192»Nophaie misli pameću bijelog čovjeka — daleko l široko. On bi trebao sjediti u vijećima Nopaha. Etenia mu vjeruje i pirijavit će svoje ime. On će prodati gove-<ja i konje državi. On će reći svojim sinovima: Jedan od vas treba da ide u borbu za Ameriku, za bijele ljude za zemlju na kojoj nas izdržavaju. Etenia će reći svojim sinovima da ždrijebom odluče koji će od njih poći u rat.«Te noći Etenia je sakupio u svojoj kolibi sve svoje sinove i rođake u čast Nophaiea da čuju što on kaže. Naredio je da se održi svečanost na koju je bio pozvan Withers. Častili su se, veselili i pjevali. Onda je ustao stari Nopah i obratio se prisutnima. Držao se svečano i ozbiljno, tajanstveno i mirno, dostojanstveno kao poglavica.»Sinovi moji — i sinovi moga naroda — Etenia je već poodmakao u godinama. Mnogo je radio i obogatio se. Ne duguje nijednom bijelom čovjeku ni srebrno dugme. Ne duguje ni Indijancu... Etenia ne posjeduje mudrost bogova. On ne zna liječiti kao vračevi. Etenia je ostario i želi se os'loniti na mlađe ljude. Zbog toga se obratio Nophaieu.»Naš bijeli otac u Washingtonu objavio je rat jednom opakom inarodu daleko preko široke vode gdje sunce izlazi. Ti zli ljudi su ratnici. Oni su se dugo bavili ratnim umijećem — dugo vremena su izrađivali i puške i metke i prah da se pripreme za rat... Već tri godine se tuku sa svojim susjedima — bijelim ljudima koji su željeli živjeti u miru. Tjeraju te dobre ljude iz njihovih domova, ubijaju muškarce, žene i djecu. Oni će pobijediti ako naš bijeli otac u Washingtomu ne pošalje mnogo mladih ratnika preko širokih voda.»Slagali su nam. Sinovi Etemiini ne moraju ići u rat. Bijeli ljudi koji su proširili te laži zmije su u travi. Njihovi pradjedovi pripadaju omom zlom narodu koji često ratuje. Oni nisu Amerikanci. Oni nisu prijatelji Indijanaca.»Poziva se Eteniin narod da se popiše — da svi prijave svoja imena vlastima — i broj konja i stoke. Etenia vjeruje Nophaieu i bijelom trgovcu. Ovi ljudi nisu lažljive! Nophaie će projahata svuda naokolo da kaže istinu onima koje su prevarili Etenia će se prijaviti te

193

poziva svoje sinove i sve Indijance da pođu njegovim stopama. On će dati jedinog sina da pođe u rat sa Nop. hađeom.«Nophaie tada ustane da i on nešto kaže, duboko dir-nuit Eteninim riječima. Oštrim glasom je osudio opaku rabotu nekih ljudi u rezervatu, i mrkim Nopasima spokojna lica jasno predočio pravu opasnost koja im prijeti. Nije otvoreno nagovarao Indijance da se prijave. Ali završio je govor držeći se odlučno svoga stava.»Nophaie će poći u rat. Nophaie i svi Nbpasi su prvi pravi Amerikanci. On će se boriti za njih. I bit će uvjeren da se više ne bori za bijele ljude nego za Indijance i njihovu zemlju.«Kad su Eteniini sinovi izvukli ždrijeb, ispalo je da mora poći u rat s Nophaieom najmlađi ljubimac starog Nopaha i radost njegovih starih dana.»Etenia kaže da je tako dobro«, izjavio je otac dostojanstveno i ponosno.Kod Kaidaba se skupilo mnoštvo Indijanaca i zavladao je nemir i uzbuđenje, što je bilo sasvim nešto novo i neobično u trgovačkoj postaji.Nophaie je zatekao bijele ljude uzbuđene i izvan sebe; bili su uznemireni i to nisu. mogli sakriti. Nophaie je sa svima porazgovorio. Trgovčeva žena bila je sva napeta od zabrinutosti, rekla je da se kao majka boji za svoga sina, i vidjelo se na njoj da suspreže bijes i da je zabrinuta za položaj Indijanaca. Indijanci su bili uzbuđeni. Skupljali su se u grupice i razgovarah'. Svakog časa nadolazili su na konjima i drugi Nopasi u trgovačku postaju, a Nophaie je opazio da su mrzovoljni, nepovjerljivi i nepristupačni. A kako je on tek u zadnje vrijeme nešto značio, nisu se uopće na njega obazirali. Netko na njih djeluje potajno i snažno. To je predosjetio i otkrio kako i tko taj utjecaj širi. Uvidio je da je prekasno počeo djelovati na Indijance u cjelini i da će mu biti teško da ih nagovori da se prijave, a kamoli da pođu u rat. Međutim, nije htio da ga ta nepovoljna okolnost odvrati od njegova važnog zadatka.Kad je započeo svoje djelovanje, naišao je na Shodea koji je zlim čarima začaravao indijanske žene. Bio je odlučio da će ga ravnodušno mimoići. Ali odjednom se184zaustavio. Taj Indijanac je mlad, jak, sposoban izviđač, izvanredan dreser i tragač konja. Po svom mentalitetu mogao bi se lako oduševiti za rat. Nophaie je odlučio . da svakoga pokuša nagovoriti.»Shoie, ja se idem boriti za Amerikance«, rekao je na nopaškom. »Ti si ratnik. Hoćeš sa mnom?«

»Shoie će se boriti za Nophaiea«, odvrati Indijanac, a tamne oči mu zasvjetlucaju.Nekoliko dana Nophaie je stalno obilazio trgovačku postaju i salijetao Indijance što su ondje navraćali. Njegovo uporno nastojanje imalo je uspjeha, ali svejedno nije bio zadovoljan. Uvijek su ga dočekivali uljudno i s dužnim poštovanjem; ali je naišao na otpor, na sumnju, a kad se ona jednom rodi u glavi Indijanca, gotovo ju je nemoguće izbiti. Jedan stari Nopah je izjavio:»Svi bijeli ljudi su lažljive!« A neki drugi Indijanac je rekao: »Nijedan bijelac ne može meni slagati dvaput.«Odluka vlade da izvrši popisivanje, naišla je na potajan ali snažan otpor. Nophaie nije uspdo doznati ni od jednog Indijanca u čemu se sastoji neprijateljska propaganda. Znao je, međutim, da su odluku o popisivanju krivo prikazali Indijancima i da će se omi baš toga tvrdoglavo držati.Nophaie je promislio da bi mu bilo pametno da od-jaše preko cijelog rezervata i da suzbije tu njemačku propagandu. Namjeravao je da to svakako uradi, ali sad je shvatio da mora požuriti. Međutim, bilo mu je krivo da ode iz Kaidaba sa samo sedamdeset imena Indijanaca koji su obećali da će se prijaviti i sa samo trojicom za vojsku. Withers je na to ozbiljno primijetio: »Nophaie, dobro si uradio.«U tom kritičnom času Nophaie je primio i jedno pismo od Marian koje ga je natjeralo da još više požuri. Poslovi u Mesi su u punom jeku — sve u vezi s ratom. Nophaie mora učiniti sve što je moguće da osujeti njemački utjecaj među Indijancima. Marian zna da će on učiniti najbolje što može i da će onda otići u Francusku da se bori za svoju zemlju. Ona je neko vrijeme bila u Plagarstownu; osjeća se sasvim dobro i u snazi. Sigur-195

rno će sada biti posla za nju u rezervatu. Rat je otvorio ženama nove puteve. Ali kakav god je posao dopadne, on mora shvatiti da će ona doći k njemu, ako on ne bude mogao doći do raje, prije nego ode na vojnu vježbu. Kad je pročitao što mu piše, bilo mu je jako drago da će i za nju poći u rat.A kad je pročitao što je pisala u zadnjem dijelu pisma, uhvatio ga je bijes zbog pakosti nadzornih organa u Mesi. Još je jednom pročitao taj odlomak.»Moj krasni bijeli mustang, Nopah, je mrtav! Morali su ga ubiti. Oh! Skoro ml je srce puklo!... Wo'lterson je bio prisiljein da napravi analizu indijanskih konja zbog tuberkuloze. Rekao je da uopće neće taknuti Nopaha. Ali Blucher je ugledao moga konja i naredio da se napravi analiza. Wolterson je to učinio i izjavio da mu je krv potpuno zdrava. Ali svejedno, Rhur je došao k njemu i-ustrijelio ga.«Nophaie je odjahao u pustinju po svom zadatku i O'bišao skoro sve kolibe. Vidio je da neće moći obaći baš cijeli rezervat, jer mu je preostalo svega nekoliko sedmica do dama kad se trebao javiti u vojsku. Ali jahao je brzo, daleko i do kasna svakog dana. Većina Nopaha u tom kraju već su bili dočuli da je stigao i bili su voljni da ga saslušaju. Svako ime koje bi dodao u svoj popis značilo je mnogo za njegovu stvar. Popis se pomalo povećavao, a time i njegov utjecaj. E da uspije predusresti Nijemca! Bio je sav uzbuđen. Mogao bi povesti u rat odred Nopaha — snažnih, mlađih, neustrašivih Indijanaca, smjelih jahača odgojenih u pustinji. Mučila ga je pomisao da je već zakasnio. To ga je natje-ralo da jaše sve brže i dalje ne bi li pronašao Nopahe koje još nije nitko zaveo.Dani su brzo 'prolazili, a on je pronalazio jednog po jednog, sve više mladih indijanskih ratnika koje će povesti sa sotoom. Dao im je upute i znao je da će oni održati svoju riječ. Od stotine Nopaha kojima je prišao, jedino će pokoji tu i tamo poslušati. Oni što su pristali uz njega, većinom su bili slobodni mladi ljudi, koji su bili siti života i sputanosti u rezervatu. Zadovoljan što su se prijavili i povećali njegov popis, Nophaie je jahao dalje. Često bi .kod kakve kolibe ostavio196iscrpljenog mustanga i zamijenio ga drugim koga bi mu dragovoljno posudili. Ali nijedan Nopah ga nije rado dočekivao kad bi pao mrak. Prilazio im je kao ratnik i poglavica, pa makar njegov narod nije mogao poći za njim.I tako, dok je vrijeme letjelo brzo kao kopita njegovih mustanga, postepeno je počeo raditi u nekom njemu nepoznatom kraju, daleko preko velike visoravni na istoku, gdje ga nitko nije poznavao. Tu mu nije tako teško pronaći pristalice, ali taj je kraj mnogo rjeđe naseljen. Jaka propaganda nije uhvatila maha među ovim Nopasima.Jednog poslijepodneva, taman pred sunčev zalaz, stigao je u neku malu trgovačku postaju koju je držao jedan bijelac što je oženio Indijanku. Posljednji Indijanac, kojega je Nophaie saslušao, upozorio ga je da žurno odjaše do te postaje. Preko dvadeset mustanga stajalo je zaulareno i odriješemo pred niskom kućom od crvenog kamena. Ali nijednog Indijanca nije bilo ina vidiku. Sjahavši, Nophaie priđe vratima i pogleda unutra. Ugledao je mnogo Indijanaca okrenutih leđima, sa sombrerima s crnom trakom, koji su pažljivo gledali jednog bijelca što je sjedio na visokoj tezgi. Taj bijelac bio je Jay Lord.

Nophaie se prišuljao da ga ne bi tko opazio i stao iza Indijanca. Poslušao je. Lord je palio cigaretu. Po svoj prilici bio je prekinuo govor ili još nije započeo. Nije više izgledao onako bezbrižno kao obično. Toga dana njegovo okruglo, tamno lice nije više bilo ravnodušno. Zapravo, Nophaie je odmah opazio da je umoran i da svladava bijes. A napetost koja se tih dana vidjela u očima svih bijelaca bila je i u Lordovim očima.»Indijanci, čujte«, počeo je Lord tečno nopačkl. »Blucher me šalje po čitavom rezervatu da vam kažem da se ne prijavljujete. Nemojte stavljati svoje ime ili otisak palca ni na kakav papir. Ako to uradite, oduzet će vam konje i stoku i morat ćete poći u rat. Ne postoji zakqp koji može -natjerati Indijance da idu u rat. Nitko vas ne može na to natjerati. Ali ako potpišete te papire — ako se prijavite — bit ćete obaveani prema državi. Onda ćete morati otići. Ova naredba o

197rpopisivanju inije to što vi mislite. To je stari trik kojim vas država hoće zavarati. Već su vas ranije prevarili. Poslušajte svoje prave prijatelje i nemojte se prijaviti.«Kad je završio govor, maštao je tajac od uzbuđenja. Tada se javio jedan stari, mršavi, mrki Nopah smežu-rama lica i obratio se govorniku.»Neka bijeli čovjek kaže zašto ga Blucher šalje. Ako vlast laže Indijancima — zato da ih pošalje u rat — onda i Blucher laže, jer je i on vlast.«»Blucher je prijatelj Nopaha«, odvrati Lord. »On ne smatra ovo popisivanje poštenim. Vlast je stvorila za-kom da mlade bijelce potjera u rat. Ona se ne žaca da prevari Indijance zbog istog razloga.«Časak je zavladala šutnja po čemu se vidjelo da Indijanci imaju svoje uvjerenje. Tada je jedan drugi stupio naprijed. Skočio je na tezgu. I to je bio neki stari Indijanac, lica punog ožiljaka, oštra mrka izgleda. Zamahnuo je žilavom rukom prema mladim momcima ispred sebe.»Hagoie će ubiti svakog Nopaha koji se ovdje prijavi!« zagrmi on.Time su izgleda završili svi govori jer su svi Indijanci počeli uzbuđeno žagoriti. Nophaie je iskoristio zgodan čas i kliznuo. Već se bio spustio suton. Otišao je do korala pokraj kuće i sjeo gdje ga nitko ne vidi; čekao je da padne mrak i da razmisli. Odlučio je da ne pusti Lorda da izađe iz postaje, a da mu se ne suprotstavi. Bio je opazio da nabija pušku. Zato ga mora lukavo iznenaditi. Mirno je uvjerio sam sebe da ima dovoljno razloga da ubije Lorda, ine samo u slučaju samoobrane.Indijanci su izašli po dvojica, po trojica iz postaje, uzjahali kooje i ođjahali u tamnu pustinju. Tada je Nophaie vidio da se može još više približiti kući. U zgodnom trenutku prišao je bliže i zaklonio se uz zasjenjeni kameni zid. Izašlo je još nekoliko Indijanaca, i konačno ih je ostalo još svega nekoliko-. Tada, kao što se Nophaie i nadao, Jay Lord je izašao s onim bijelcem oženjanim Indijankom. Ovaj mu je nešto govorio. Po svoj prilici Lord je išao po svoga konja.198»2ena mi je Indijanka iz plemena Nopaha — pa da«, reče trgovac, pomalo bijesan; »ali ja nisam Inđi-iainac — niti sam budala. Nije mi se svidio tvoj govor o tom prijavljivanju.«»Hm! Do vraga, ne galami i drži za sebe to što ti se ne sviđa«, zagunđa Lord. »Inače nećeš dugo ovdje ostati.«Muž Indijanke se vratio u kuću, a Lord je otišao dugim koracima do svog konja.Nophaie se odšuljao za njim. Ali baš kad je uhvatio uzde, izgleda da je Lord nešto začuo, jer se ukočio. Nophaie uperi pušku prema njemu i reče tiho, ali oštro. »Ne miči rukama. Ubit ću te.« »Nophaie?« izlane Lord promuklo. »Da ... Nophaie.« »Pa... što hoćeš?«»Čuj ... Čuo sam što si govorio Indijancima. Sad znam tko je na njih djelovao po cijelom rezervatu. To je njemačka propaganda — a ti govoriš u Blucherovo ime. Ti si isto što i Nijemac. Ti si izdajica. Čuješ li me?« »Do vraga! Nisam gluh«, promrsi Lord, nastojeći da ostane hladan. Lice mu je bilo blijeda mrlja u tami. »Lord, ovaj tvoj govor je izdaja«, nastavi Nophaie. »Zar ti to mora reći jedan Indijanac? ... Da imam vremena, našao bih ja Nopahe, a i bijelce, koji bi mi pomogli da dokažem tvoju krivnju. Ali moram iskoristiti ovo vrijeme što mi je preostalo da ispravim tvoj prljavi posao. Ja idem u rat — da se borim za tvoju zemlju... Znaj, ako ne prestaneš širiti ovu lažnu propagandu u korist Bluchera, odjahat ću. u Flagerstown i javit ću se u vojsku. Onda ću se vratiti u rezervat. Bit ću američki vojnik, izvan zakona. Blucher mi ne može ništa niti me može spriječiti. I onda ću te ubiti... Lord ... kunem ti se da ću te ubiti... Vjeruješ li mi?«»U redu, vjerujem«, odgovori mu Lord osorno. »A ako baš hoćeš da znaš, vjeruj mi, jako mi je milo da mi prijetiš da se ostavim ovog posla.«»Sad svejedmo — uzjaši i okreni mi leđa«, naredi mu Nophaie.Lord tiho prokune i začas se nađe u sedlu. Čuo se Jak, mukao udarac i zveket ostruga. Konj se zaletio i nestao u tami.199

rNophaie je ostao dva dana u kući bijelca oženjena Indijankom, i svi njegovi ozbiljni. razgovori s Indijancima, što su naišli u postaju, kojima je nastojao pobiti podmukle laži koje je Jay Lord proširio, bdli su skoro sasvim uzaludni.Sto je dalje zalazio u ovaj dio rezervata, bio je sve više obeshrabljein, jer su ga Nopasi sve hladnije primali i slušali.Nadošli su topli dani. Ljeto je u pustinji poleglo kao ponjava izmad kadulje, visoravni i pijeska. Jutro bi svanulo svježe i ugodno, nebo je bilo vedro i plavo, sunce bi blještalo kao zlato, a puštanju bi preplavile boje. Ali čim bi sunce stiglo na vrh istočne visoravni, od topline bi se s pijeska podigla maglica. Oko podne bijeli, mekani oblaci podigli bi se iznad horizonta, a onda bi se protegli, raširili i potamnjeli, a katkada bi se iz njih izlio ustalasani pljusak. Svaka oluja bila je popraćena dugom, a ponekad, dok je Nophaie jahao po širokoj pješčanoj pustari, i dok bi se svuda naokolo nad horizontom dizale duge i oluje, nad njim bi sjalo jarko suince. Prošao je mnoge oluje i bio je sretan kada bi ispod svog mokrog plašta izašao sav prokisao.Napokon je okrenuo konja natrag na zapad prema kraju koji je najbolje poznavao. Čitav dan je jahao uz rub dubokog plavog kanjona, a tek onda ga je uspio preći. Gladovao je nekoliko dana, a prespavao bi gdje bi ga zatekla noć.U indijanskim kolibama istočno i južno od Mese naišao je na nove prilike s kojima dotada nije bio upoznat. Budući da je tu počela jače prodirati civilizacija bijelaca, bila je jača i agitacija u vezi s ratom. Nophaie nije naišao na grupe oduševljenih Indijanaca koji bi pristali uz njega. Ovi Nopasi, koji su živjeli na granici civilizacije i u blizini željeznice, znatno su se razlikovali od onih Nopaha daleko na sjeveru. U ovom kraju bile su se proširile glasine o nasilnom novačenju, konfiskaciji marve i vune, i oduzimanju svakog vatrenog oružja. Blucherovi pristaše uspješno su vršili potajni utjecaj. Kroz kratko vrijeme Nophaie je vidio više pijanih Indijanaca nego ikada prije dok je jahao po re-zervatu. Mnogi od njih prodavali su trgovcima vunu, da je se što prije otresu. Blagostanje je bilo dostiglo200vrhunac. Ali nad pustinju se nadvila neka zlokobna sjena. Indijanci kao 'da su je osjećali. Zanemarili su i svoj posao. Odjahali su u grupama u Flagerstown, a vraćali su se sasvim zbunjeni. Groznica je s bijelih prešla na crvene. Vračevi su proricali strasne nevolje Nopasima.Nophaieva neodoljiva želja da povede hiljade Indijanaca u rat, morala se sada rasplinuti. Sav njegov neumorni posao donio mu je samo to da je svega nešto više od četrdeset Nopaha stavilo otisak palca na njegovu listu. Dočuo je iz raznih izvora da se Indijanci prijavljuju u vojsku, ali se o tome nije mogao osvjedočiti dok ne izađe iz pustinje. Razbjesnio se na vlast. Kakva smisla ima u ratno vrijeme držati njemačkog špijuna u jednoj važnoj postaji gdje taj može potka-pati povjerenje hiljade Indijanaca koji su mogli postati valjani vojnici? Kako mogu biti tako strašno glupi i slijepi ti državni činovnici! Blucher je kriv za nevjeru i izdaju. Bio je dovoljno pametan da shvati da se ti Nopasi mogu i žele boriti za Ameriku. Bili su sirti pustara te ih je shvatko mogao lako zavesti. Nophaie je vidio pravu golu istinu. Dotoro je znao što bi se sve moglo postići s ponosnim i hrabrim Nopasima. Jedna slavna stranica američke povijesti — indijanska armija uz bok s. bijelim ljudima u borbi za slobodu — nikad neće biti ispisana. Nophaie je o tome već sanjao. Voli on svoj narod. Poznaje njegove izvanredne ratne sposobnosti. Mogli su ispisati, i bili bi ispisali jednu slavnu stranicu, i time platili državi dobro za zlo. He-roizam za nepravdu! Stekli bi građansko pravo u Sjedinjenim Državama. Kakva divna prilika je izgubljena! Izgubljena! Iz dna duše mrzi Nijemca koji je upropastio najpogodniju priliku koja se ikad pružila njegovu narodu.»Trebao sam ubiti Bluchera«, progunđa Nophaie. »Da sam ga ubio, bio bih učinio hiljadu puta veću korist, nego da sada učinim ne znam što.«Dojahao je u Mesu da se oprosti od Mariain. Dugo se toga plašio i nije htio na to misliti. Ali sada, kad je201

bio gotov s poslom, i kad se već približavao dan kad se on sa svojim Nopasima trebao prijaviti u vojsku, mo-rao je misliti na nju.Koliko god je silno želio da vidi Marian, odlanulo mu je kad je do>znao od Paxtona da se ona nalazi Flagerstownu i da će ga tamo čekati. Ostavila mu kratku poruku gdje će je naći, i zaklinjala ga da ne zadržava dugo u Mesi.Zaista mu je trebalo da ga netko na to upozori. Nikada u životu nije zapao u tako strašno, tmurno raspoloženje. -Ni onda kad je ubijen Do etin, kad ga' je onaj Noki napao iz zasjede, ni kad je stradala jadna mala Gekin Yashi, ni onda nije osjećao bijes kao sada, takvu mržnju iz dna duše. Pomisao na rat probudila je u njemu neke duboko skrivane osjećaje. Opasnost što prijeti slobodnim obalama Sjedinjenih Država, stalno mu je pred očima, a uz to ga muči napad tog bezobzirnog neprijatelja, te u njemu po-buđuje urođene, surove nagome.

U tom raspoloženju stigao je u Mesu, a Marianino uzbudljivo pismo, te blizina Bluchera i Morgana samo su još više raspirili vatru koja je tinjala.Nije se ni potrudio da se sakrije. On je u stvari američki vojnik. Kao vojnik projahao je na tisuće milja. Ni zatvor u rezervatu, ni onaj u Flagerstownu ne mogu ga više zadržati. Ne oklijevajući pomiješao se s Indijancima u trgovačkoj postaji. Bilo ih je neobično mnogo, neki su bili pijani, a svi uzbuđeni; nekolicina je putovala za Flagerstown, s istim ciljem kao i on. Poštar je primio u kola dvojicu kao putnike, i odmah je pristao da uzme i Nopahiea. Bilo je pet sati. vožnje automobilom. Nophaie je bio strašno uzbuđen. Još samo pet sati — i onda Benow di cleash! S kamene ste-penice trgovačke postaje, zagledao se preko pješčane, širom obrasle visoravni, daleko preko mirnih i šarenih pustinjskih stepa u tamne vrhove planinskog lanca. Tamo bi trebala biti Benow di cleash. Sunce se već bilo počelo naginjati prema zapadu, a kad dotakne rub horizonta, on će se sastati s bijelom djevojkom.Zar zaista neće vidjeti Gekin Yashi? Ta misao ga muči. Ne! To će biti još jedna kap u čaši mržnje koju osjeća prema Morganu i Blucheru.202Nophaie nije ćaskao s Indijancima oko sebe, nego je sieo otraga iza njih na kamene stepenice i nabio na lice sombrero da ga ne prepoznaju. Šutio je i pušio cigaretu, sav zabrinut i zamišljen. U školi je završila nastava; virio je ispod sombrera i promatrao male Indijance što su se rastrčali naokolo kao mali automati obučeni u plavo prugasto platno. Kakva li je njihova budućnost? A kad je iza njih kroz živicu ugledao male crnokose Indijanke tamne puti, pomislio je da je za Nopahe svaka od nijlh jedna Gekin Yashi i nije dalje gledao.Neka kola su drndala po cesti dolazeći iz Cepen-vvashiea i zaustavila se pred trgovačkom postajom. Osim vozača u njima su bila i dva bijelca. Jedan od njih je bio Blucher. Zar mu se ono okruglo lice tako izdužilo? Nophaieu uzavre krv. Blucher i njegov drug izađu iz kola i usponi se uz kamene stepenice, razgovarajući nešto jako ozbiljno, što Nophaie nije mogao razumjeti. A kad je Bluchar prošao mimo njega na ulazu u trgovačku postaju, mogao ga je dotaći, da je ispružio ruku.— Ubij ga sada odmah! — šapnulo je nešto u njemu. Bila je to mržnja koja mu nije dala da razmisli. Može li služiti Americi ili svom vlasrtitom narodu na neki drugi način, a da ne ubije tog Nijemca? Ne! Svojim razumom potpuno opravdava tu svoju strašnu želju. Koja korist ako u civilizaciji tamo preko granice pustinje ne znaju ništa o zlobi ovog čovjeka. On to zna. A što onda ako bešćutna i svemoćna državna mašina nikad ništa ne dozna — ili ako se na to ne bude uopće osvrtala — ili ako slijepo zavedeni činovničkom birokracijom i krajnje neupućeni — objese njega što je to učinio? Vidi on to sve. Postoje neke stvari izvan razuma ili sebičnosti. Ali tada mu se pred zažarenim pogledom pojavilo lice Benow di cleash te se opet smirio.Uskoro su izašli Blucher i njegov pratilac, a s njima i Paxton s kojim su, izgleda, razgovarali o brašnu što ga je bio zamijenio za vunu. Blucher je časak zastao na pragu. Opet ga je Nophaie mogao dohvatiti. Ali prošao ga je sav bijes i paklena mržnja jer je računao na ljubav /edine bijele djevojke. Da joj ne nanese bol, žrtvuje najveću i jedinu divlju strast u svom životu. Opet je praivi Indijanac. Kako bi mu bilo lako ubiti tog čovjeka!

203rNevjerojatno koliko ga uzbuđuje l sama ta pomisao! Da mu je ustati — odbaciti sombrero — uprijeti pušku u trbuh tome izdajniku — da mu ga je pogledati nemilosrdno kao Indijanac i prezirno kao bijelac — i iskaliti svu svoju mržnju riječima: »Vidiš, Nijemce! To je/ Nophaie! Kucnuo je zadnji čas tvojoj podlosti!« /Ali -nije ničim pokazao da mu bijes razdire dušu/ Prošao ga je kao dah smrti. Zapanjio se na kakve č -dnf slučajeve čovjek nailazi u životu. Tu, eto, stoji taj Blui-cher, i uopće rie sluti da se u blizini nalazi Indijanac koji se ničega ne boji, koji ga samo za dlaku nije ubio. Bilo je i još uvijek ima zlih ljudi na svijetu — ljudi koji zmaju kakve im opasnosti prijete u životu i imaju hrabrosti da se s njima poigravaju — ali Blucher ne spada u takve. Morgan je hrabriji, još je veći nitkov, a i on je potpuno slijep. Neosjetljiv je na ono što je pravedno i što tišti čovjekovu dušu! Vladin agent i crkveni misionar su sitni, bijedni razbijači, sjeme đavolovo, a svim svojini lukavim i pokvarenim mislima usredotočenim samo na sebe.Toga dana još prije zalaza sunca Nophaie je stigao u Flagerstown i poslao poruku Marian. Prije nego se uputio k njoj, otišao se prijaviti u vojsku u stanicu za regrutaciju i tako je postao vojnik Sjedinjenih Država.Na kraju ulice, blizu gradske periferije, pronašao je broj koji je tražio. Čim je ušao u trijem malene kolibe, Marian otvori vrata. Kako joj je divno zasjalo lice i kosa! Nije vidio jasno dok je ulazio teturajući. Glas joj je nekako čudno zvučao. Tada su se našli sami u maloj sobi s golim zidovima. Sa strahom je očekivao ovaj sastanak, a ni sam nije znao zašto. Želio je samo da je poštedi od bola. Ta djevojka koja ga sada drži za ruke i (netremice gleda svojim tamnim tužnim očima punini bola, ima kao i uvijek ljupko vedro lice, ali ima nešto čudnovato na njemu.»Benow di cleash!« reče on nesigurno.»Nophaie — ljubljeni — moj Indijanac... Ideš u rat«, šapne ona i baci mu ruke oko vrata.Kad se nagnuo prema njezinu bijelom licu da je poljubi, shvatio je zašto se oma tako ravnodušno ponaša.204.. Ali najprije ideš na vježbu?«

Bila je dovoljna samo jedna riječ. Rat! Smilila mu se, osjetio je da je voli više -nego ikada, shvaća je; zagrlio \ ju je čvrsto i ljubio dok mu nije sva blijeda i umorna \ klonula na grudi. Iako su mu njezini poljupci bili slatki \ i topli, podsjetili su ga na ozbiljnost rastanka. Pred \ dugo vremena, u njegovom Kainjonu šutljivih stijena, "iborio se protiv ljubavi. Sada je odlučan, miran i ozbi-\ljani, koliko god je ona slaba i uzbuđena. l »Nophaie... kada ... odlaziš?« šapne ona. »Večeras u deset.« »Oh! ... Tako brzo? . upita ga ona bez daha. »Da.«»Možda te ne pošaiju preko mora.« »Benow di cleash, nemoj gajiti varave nade. Ti želiš da ja odem u Francusku. Ja sam sada spreman za borbu. A neće trebati dugo da moji Nopasi postanu vojnici.«»To znači... u prvim linijama ... u rovovima . .. kao izvidnik i snajper... na najopasnijim položajima!« vikne ona stavivši ruku na usta.»Indijanci neće tražiti sigurna mjesta, Benow di cleash. Ide nas... šezdeset i četiri No>paha, većinu sam ih ja prijavio u vojsku.«Tada joj je ispričao kako je dugo jahao naokolo, kako se zagnjavio suzbijajući Blucherov utjecaj, i kako mu stvar nije pošla za rukom. Ona ga je slušala sa zanimanjem i, osjećajući mržnju prema agentovoj izdaji i ponos zbog N'ophaiea, zaboravila je na ono što je najbolnije na ovom sastanku.»Znala sam ja da je om za Nijemce«, reče, a oči joj zaplamte. »A još kad pomisliš da on ovdje ima dobrih prijatelja. Oh, ovaj grad je izgubio pamet. Kako je onda u Philadelphiji ili u New Yorku?«»Kad su Indijanci tako uzbuđeni, kako li su tek bijelci?« odgovori Nophaie. »Ova ratna psihoza je nešto gadno, divlje, strašno. Ali ja ne mogu ništa izgubiti, a sve mogu dobiti. Ja ... «»Ništa ... ništa ... nemaš izgubiti«, uzvikne ona, za-, jecavši i opet mu baci ruke oko vrata. »Nophaio mane možeš izgubiti... Zar me više ne voliš?«205

r»Da li te volim! Mala moja, ti nisi pri sebi«, odgovori on nježno. Ona je bila toliko uzbuđena i izvan sebe da je tog časa osjetio svu strahotu rata. »Tek danas sam dokazao da te volim, Benow di cleash.«»Kako? Merui nisi — nisi još.«Ispričao joj je kako mu je Blucher prošao na dohvati ruke — u presudnom času kad je u sebi osjetio svu/ svoju surovu indijansku narav, ali se suzdržao.»Jedino što sam mislio na tebe, zadržalo me je da ne ubijem«, zaključi on.»Na mene! Meoi bi to bilo drago«, odvrati ona, a očima joj opet bljesne onaj čudni sjaj. '•Nophaie je ponovo uvidio da ova bijela djevojka inia složen karakter, koji on možda ne može shvatiti. Ona, koja je jednom spasila Blucheru život, sad bi likovala da ga je ubio njezin dragi. Ova ratna psihoza pomutila joj je pamet.»Nophaie, ja bih išla s tobom u New York — u Francusku«, zamoli ga ona.»I ti bi išla! Benow di cleash — ja te ne zadržavam, a]i svakako sam protiv toga.«»U svemu ću te slušati. Pusti me da idem. Mogla bih postati bolničarka — raditi u Crvenom križu — bilo što.«»Ne. Ako me želiš poslušati — ugodi mi — ostani ovdje i pomaži mome narodu dok se ja ne vratim... ili... «»Nemoj to reći«, uzvikne ona i zatvori mu usta poljupcem. »Ne mogu na to ni misliti. Još ine mogu. Možda ću kasnije imati hrabrosti kad ti odeš. Volim te, Nophaie. Miilijun puta više otkad sam došla u tvoju zemlju. Pustinja me promijenila. Čuj, kad ti odeš, poći ću neko vrijeme na istok. Ali obećajem ti da ću se vratiti ovamo i raditi — i čekati.«»U redu je, Benow di cleash«, reče on. »Osjećam da ću se vratiti... Izađimo i prošetajmo. Ne mogu se pozdraviti s tobom u kući.«Zlatni i rumeni oblaci na zapadu pratili su zadnje tragove sunca — bila je to veličanstvena panorama đul zapadnih obronaka planinskog lanca. Na kraju jednog uskog prolaza dizala se niska stjenovita uzvisina, a206odatle se tlo sve više penjalo nad gradom. Tu su rasli veličanstveni borovi. Bili su udaljeni jedan od drugoga, \ ispucani i smeđi, s gustim zelenim krošnjama, i neobi-\ čno su se svidjeli Nophaieu. Dok je s Marian šetao i ispod njih, bio je nekako ozbiljan i divno raspoložen. \A njegova snaga kao da je prešla na nju. Postala je Vmrnija i poprimila je nešto od njegove vjere, od njegove mistike.\ Nestao je topli ljetni zrak, a mjesto njega je zapuhao Hladan vjetar s planine. Nakon zalaza sunca ružičasto rumenilo pomalo je blijedjelo i prelazilo u blijedo plavetnilo. Jedna osamljena zvijezda treperila je na zapadu. Veliki šutljivi borovi potamnjeli su nasuprot nebu.»Benow di cleash, kad. Indijanac na kraju molitve kaže: »Sve je u redu«, on mara baš tako i misliti. Vaš misionar nikada ne tumači da je molitva pokornost životu, prirodi. Molitva bijelaca je strah od smrti — od onoga što dolazi poslije inje. Ja se ne bojim smrti, niti onoga što dolazi poslije nje — ako nešto zbilja dolazi. Jedino se bojim za tebe — i za indijanske žene kao što je Gekiin Yashi. Žene iz mo>ga plemena osuđene su da trpe. To me boli. To je jedan od razloga zbog kojega ateistički odbacujem boga bijelih ljudi. Ima dosta toga od čega žene tjelesno pate. Baš prošle

sedmice kad sam bio u nekoj kolibi, vidio sam kako jedna Indijanka umire pri porodu. Shvati da jedva čekam priliku da zaboravim na sebe u jednom pravednom ratu. Znam što znači rat — i koliko čovjek fizički stradava — ali ako ne poginem, barem će me proći patnje. Možda tamo negdje nađem boga koga nisam mogao naći među svojim tihim kanjonima. Osim toga, u meni se budi čovjek — Indijanac — vatren i oran za borbu. Ako su svi Nijemci kao Blucher, želim ih dosta poubijati... Ne smiješ ni časa bita nesretna zbog moga odlaska u rat. Misli na mene kao na američkog vojnika. Fizičke boli nisu meni ništa. Igrao sam nogomet s takvim povredama da bi bijelci pošli u bolnicu. Drago mi je da mi se pruža ova prilika da opravdam Indijance. Bilo koji-Indijanac, koji nije opterećen zasljepljenošću i nezmanjem svojih predaka, bio bi isti kao ja. I zato te molim, nemoj biti207

nesretna. Ako ostanem živ i opet se vratim u rezervat, možeš zaista imati razloga da budeš nesretna zbog mene. Jer ja zmam da će rat donijeti nevolju, siromaštvo i bolest mome narodu. Ali zato budi sretna da se uza svu svoju patnju mogu uzdignuti ianad svega toga i mržnje i boriti se za tebe i tvoj narod. Ljubav prema tebi spasila me od razuzdana života u koji Indijanac neobično lako zapadne kad se nađe među bijelim ljudima. Ta me je ljubav navela da se oprem svom nevjerovanju. I podigla me dotle da sam počao vjerovati da bih jednom mogao postati onako plemenit Indijanac kao što si me ti u svojoj mašti zamislila.

GLAVA 18.Nakon Nophaieva odlaska Marian* se činilo da je svemu došao kraj. Nije uopće razmišljala što će biti nakon ovog posljednjeg sastanka. A sada kad se sjetila što je sve teško i bolno doživjela u prošlosti, osjetila se izgubljenom i slomljenom. Zapala je u strašnu depresiju iz koje se teškom mukom izvukla. Pustinja ju je zvala; obećanje što ga je zadala Nophaieu, bila je za nju sveta dužnost; ali mije se mogla odmah vratiti svom poslu među Indijancima. Odlučila je da najprije neko vrijeme ode na istok.Onog časa kad je stigla u Philadelphiju, shvatila je da ima poseban, razlog da bude sretna što se vratila, a ne samo zato što joj treba promjena i što se veseli starim usipomenama.Poput ostalih velikih gradova, Philadejphija je bila sva u ratnim pripremama. Svi su bili uzbuđani i zahvaćeni ratnom groznicom. Ravnoteža minnog, sređenog grada, u kojem je vladala bratska ljubav, bila je poremećena. Mariam je opazila da joj se sva rodbina promijenila, kao da je prošlo mnogo godina od njezina odlaska do sada. Bili su je zaboravili. Svak je na svoj način bio zauzet svojim vlastitim brigama u vezi s ratom. Nekome je bio pozvan u rat sin ili brat ili nećak, netko je tražio vojne urede, netko se bavio trgovinom i snabdijevanjem u vezi s ratnim potrebama — zapravo, svatko je vodio računa samo o sebi i svojim poslovima. Mnogi Mariamind znanci^ mladići ispod trideset godina, na ovaj ili onaj način, izbjegli su vojnu obavezu. Ovi su dobro prošli zahvaljujući onima koji su se s mnogo poleta javdli u vojsku prije nego su bili pozvani. Mladim

djevojkama svijet se nekako izmijenilo. Pružile su im se razine mogućnosti pa čak da navuku sivožute vojničke hlače i da voze bolnička kola u Francuskoj. Miarian je mogla naći stotinu zaposlenja, a svako od njih bolje plaćeno nego ikoje što je dotada imala. Bilo je to vrijeme previranja. Vrijeme krajnje živčane napetosti. Vrijeme kad se u čovjeku bude plemeniti osjećaji i sebičnost. Vrijeme koje iskušava majčina srca. Vrijeme koje kod mladih djevojaka izaziva neobične, duboke i dalekosežne instinkte. Vrijeme kad mnogi vojnici zloupo-(trebe čar svoje uniforme.

Marian je imala svoje vlastite razloge da se zbog rata strašno uanemiri. Postala je milosrdna i velikodušna u prosuđivanju drugih ljudi. Ali s divljaštvom i neobuzdanošću nije se mogla pomiriti. Nije zamjeravala nijednoj djevojci što nepromišljeno žuri da se uda za nekog vojnika — jer i ona želi da se uda za .Nophaiea — ali vrijeđala ju je i gadila joj se razuzdanost koju je opazila kod mnogih mladih ljudi. Rat im je dao priliku da naprave bilo kakvu nepromišljenost.Ali i ona je na sebi osjetila tu neobičnu strašnu pojavu.Zašto bi joj srce zaigralo kad bi ugledala nekog vojnika? Zašto bi joj se oči zamaglile kad bi s prozora ugledala vlak pun vojnika gdje juri pirema New Yorku? Silne rasprodaje obveznica ratnog zajma, dobrotvorne sabirne akcije, dobrotvorni sajmovi, plesovi, krcata kazališta, prijavljivanje u vojsku polovine diplomiranih studenata sa sveučilišta u Pennsvlvaniji — usred tog neobičnog uzbudljivog rasipoloženja, Mardan je imala razloga da bude sretna što je došla. Svaki Amerikanac morao je vidjeti i osjetiti te dane. Pustinja ju je bila izolirala i odijelila, tako da joj se činilo da više nije dio te velike Republike. Imala je dovoljno razloga kao svaka žena — osim majki vojnika — da bude ponesena u kaos ratnih zbivanja. Kad god bi se sjetila Nophaiea, zadrhtala bi cijelim tijelom i učinilo bi joj se da je bolesna. Ali ujedno bi osjetila da je ponosna na njega.I ona je sudjelovala u kupovanju i prodavanju obveznica, te u radu Udruženja kršćanske omladine i Crvenoga križa. Ali uprkos obećanju koje je zadalaNophaieu da će se vratiti u rezervat, i ona bi se poput tolikih žena, bila potpuno prepustila ratnom zanosu. Jedva se suzdržala da ne ode u Francusku.Nophaie je malo i rijetko pisao, i to ne onako kao kad su bili u pustinji, ali je od tih pisama živjela i podržavala nadu. U rujnu je otišla na more da se oslobodi vlažnog i zatrovanog gradskog zraka koji je jako teško podnosila, otkad je otišla na Zapad. Otišla je u Cape May i obišla mjesta na plaži kamo je dolazila s Nophaieom.Taj neminnii, vedri Atlantik! Okupala se u zapjenjenom moru i provela nekoliko sata na pijesku. Osjećala • je da se odmara, iako je bilo neobično bučno i živo. Valjanje ogromnih valova, udaranje i huka, bijela pjena i lepršava vodena površina, zeleno ustalasano more tamo daleko — sve te elemente kao da je sada bolje razumjela i više cijenila, sjećajući se pustinje. Ali pustinju je najviše voljela, i svakog dana joj je sve jače u ušima odzvanjao neodoljiv zov prostranih šarenih pustara, samoća i još nešto što nije mogla tačno odrediti. Tako je prošlo vrijeme i jesen je pomalo prešla u zimu. Miarian je kroz to vrijeme uredila svoje malo imanje, a onda je stiglo pismo od Nophaiea u kome joj je javio kada odlazi brodom iz New Yorka za Francusku.' Otišla je .u New York i uzalud se ponadala da će ga vidjeti. Jedino je uspjela da mu čuje glas preko telefona. J bila je neopisivo sretna. Kad je odgovorila »halo«, istog časa je čula kako je zove: »Benow di cleash?« A onda je, sva uzdrhtala u uskoj kabini, čula kako se riječima punim ljubavi na brztou od nje oprašta.I ona se našla s tisućama žena na hobokeinskoj obali kada se ogromni prekooceanski brod otisnuo sa sidrištu. Kao u magli, vidjela je tisuće vojničkih lica. Mož-a je jedan od njih bio Nophaie. Mahala je njima i njemu. Bila je samo jedna između tisuća tih žena koje ostaju da trpe i da ustraju. To joj je bilo teže od rastanka u Flagerstovvnu.Zalepršalo je čitavo bijelo more rupčića! Bljesnula su rumena momačka lica. To je tako divno djelovalo. To djeluje daleko snažnije nego obični događaji u tivotu.

211

Oštro zimsko sunce obasjalo je mnoštvo žena što su plakale, ogromni brod s ljudima preplanulim od sunca, nemirnu zelenu valovitu rijeku Hudson i svjetlucavi §i~a:\ u pozadini.Marian se vratila u Philadelphiju strašno loše raspoložena i prvi put u životu potpuno obeshrabrena. Osim toga, hladno vlažno podneblje djelovalo je na nju loše nakon suhe osvježavajuće pustinje. Malo je bila bolesna, a kad se oporavila, pomislila je da će biti najbolje da počeka do proljeća pa da onda krene na Zapad. U međuvremenu

pozabavila se ratom. Sve njezine bilješke o rezervatu i indijanskoj školi ostale su netaknute. Nije imala snage da ih prepiše za štampanje. Pratila je što pišu novine i časopisi o ratu dok joj nije nastao kaos u glavi. Jednom ju je strahovito potresao i uzbudio jedan o.pds.Neke novine su štampale izvještaj o operacijama u Francuskoj uz neku rijeku na frontu. Zbog nekog ne-spomenutog razloga bilo je važno da se vrši izviđanje s kraja nekog mosta, pod stalnom vatrom njemačkog oružja. Tri je dana jedan vojnik tamo stajao nepomično, okrećem kao stup, na izloženom dijelu mosta. Uspješno je izvršio izviđanje i nije privukao na sebe neprijateljsku vatru. Ali je umro od napetosti i od kreča kojim je bio O'bložen. Taj izviđač bio je Indijanac.»To... to je mogao biti Nophaie!« šapne Marian zaprepašteno.U proljeće dobila je odgovor na pismo što je pisala gospođi Wolterson:Draga Mlarian.Isitioa, kasno ti odgovaram na tvoje drago i zanimljivo pismo. Ali ti ćeš mi oprostiti, jer me stalno čekao posao, posao i opet posao. Zamisli! od šest bijelaca i tri-desetcro sitne indijanske djece jedino ja nisam dobila gripu.Najprije to što pišeš o životu ina istoku, i sve to ostalo u vezi s ratom, toliko me uzbudilo da sam zaže-Ijela da budem kod kuće — jer sam ja rođena na istoku — a opet zahvalila sam bogu da sam ovdje u slobodnom kraju.Kao što znaš, ovdje su nas preselili, te smo napustili Mesu ne žaleći, jedino nam je žao nekoliko zaista do-212brih prijatelja. Sretni smo što smo ostali u službi. Nije ispravljana nepravda što su je Blucher i Morgan nanijeli mome mužu, niti će ikada biti.Sigurno će ti biti drago čuti da je Blucher naglo prekinuo sa svojim pro-njemačkim stavom. Od nečega ili nekoga se prestrašio. Prijatelji mi pišu da se toliko prestrašio, bez obzira od čega, da je počeo raditi u rezervatu. Ali neće dugo biti nadglednik. Postat će 'parni valjak'.Morgan, međutim, i dalje slavodobitno nastavlja sa svojom biblijom. Groean li je taj čovjek! Gotovo je ne-, shvatljivo da jedan takav fanatični đavo ima toliko utjecaja među toliko dobrih misionara.Evo nešto malo vijesti koje su bliže oko nas. Gekin Yashi je opet nestala. U štabu su izjavili da je,pO'bjegla. Ali moj dopisnik iz Mese to ne vjeruje. Nisu uopće ni pošli u potragu za njom. Da je pobjegla, sigurno bi tragali za njom. Ni Ruhr ni bilo koji drugi policajac nije otišao iz Mese. Ja znam što je, a isto tako i Robert. Ali mislim da je bolje da ne kažem u što sumnjam u pismu. Jednoga dana izići će istina na vidjelo. Jadna mala no-paška ljepotica! Kad se sjetim nje, onog čuda od djeteta Evangelime i plemenitog Nophaiea, srce me zaboli. King Poimt nije uopće nalik na Mesu. Voljela sam Mesu, iako sam tamo patila. Ovo mjesto se nalazi visoko gore u pustinji preko dvije tisuće metara nad morem. Pusto je, golo, strahovito hladno, a puše strašan vjetar. Prošle zime snijeg je meo uza samu pješčanu površinu. Nije padao. Ali ima ovdje i ljepote. Velike crvene strmine, obrasle cedrovima i pješčani humci koje vjetar stalno mijenja, žute visoravni i duge bijele padine dolina. Ali samoća,' studen, zavijanje vjetra, to je strasno. Sreća što je gripa došla kasno u zimu. Da. nije stiglo proljeće, sigurno bi bilo svih trideset šest ljudi pomrlo. Svi su oboljeli osim mane. Možeš li zamisliti moje muke? Sve sam ih imala na brizi dok nije došao doktor, a i kasnije opet kad je on otišao. Jadna indijanska dječica bila su strašno bolesna! Jedva sam našla vremena da nešto pojedem, a kamoli da spavam. A kad su se oporavili nije bilo nikoga da mi pomogne.Nemam izravnih izvještaja o haranju gripe u ostalim predjelima rezervata. Ali znam da je prilično pogodila Nopahe. Mkad nisam vidjela gore bolesti. Strah me kad

213

pomislim da će opet doći zima. Toplo vrijeme ubija klice i sve ono od čega se širi ova bolest. Bojim se i pomisliti što bi se sve moglo dogoditi ovdje u rezervatu kad bi se .pojavila na početku zime.U prošlom pismu pišeš da ćeš se vratiti. Veseli nas ta vijest. Pisala mi je gospođa Withers da je primila pismo iz Francuske od Nophaiea i da piše da te je vidio na obali u Hobokenu baš kad je brod odlazio. A ti njega nisi vidjela! — Kakve se sve čudnovate stvari događaju r... Moja su dva brata na frontu u Francuskoj. Kad mislim na njih, sjetim se i Nophaiea.P'>"lan, žsllm ti sve najbolje i javi nam se.TvojaBeatrice Woltersoe.Marian se vratila na indijanski teritorij spremna da radi neovisno za dobrobit Nopaha. U Flagerstownu je iznajmila malu kolibu pokraj borika odakle je vidjela zelene padine i sive vrhove brda. Misleći na dužnost koja je čeka, ovaj put je pronašla udobno mjesto gdje će živjeti kad ne bude u pustinji.Prvo putovanje kroz pustinju dovelo ju je u King Pokit, gdje je korisno provela dan s Wolters«novima. U King Pointu bilo je ljeti svježe i ugodno kao u Flager-stownu. Odmah je došla u sukob s upravnikom indijanske škole koji nije htio prihvatiti nijedan njezin prijedlog. Osim toga, nije imala gdje stanovati. Ta škola je bila mali ogranak centralne škole, a u blizini nije živio nijedan Indijanac. Misionara je tu postavio* Mfcur-gan. A njegova žena je bila prema njoj nekako nepovjerljiva i sumnjičava.

Marian je bilo žao kad je ustanovila da Woltersono-vima tu nije baš dobro. Blucherovo neprijateljsitvo nadaleko je sezalo. Wolterson je naišao na istu onu podmuklu taktiku kakvom se Blucher služio i u Mesi. Još i više, ova visina i hladnoća, i slaba opskrba od strane vlasti nisu pogodovali njegovu zdravlju. Marian mu je savjetovala da napusti službu na indijanskom teritoriju.»Pa da, moram«, on će otegnuto, »ali mrsko mi je da odem baš sada. Izgledalo bi kao da su me izbacili.«Prije nego je otišla, Wolterson joj je nešto predložio te se zamislila. Rekao joj je da se kod Copenvvashiea nalazi mala naseobina Nokija, da svaki dan imaju sve manje vode i zemlje i da ih čeka oštra zima.»Naravno, neće moći prehraniti stoku«, rekao joj je Wolterson.»Zašto?« upita ga Marian.»Zato što imaju manje zemlje nego što su imali ranije i imaju premalo vode. Ne mogu sijati djeteliniu.« »Zašto imaju manje zemlje nego ranije?« »Friel i Morgan posjeduju najveći dio indijanske zemlje.«»O, sjećam se. Ali kako smiju to raditi? To mi je posve nevjerojatno.«»Čuj, ovako stoji stvar«, doda VVolterson. »Najprije je Friel ili Mtorgan izabrao posebnu česticu zemlje koja mu se svidjela. Tada je rekao nadzorniku da u Washing-tonu izjavi da njegova zemlja nije potrebna Indijancima. Naravno, to je bio najbolji komad zemlje. Vlada je dodijelila malo zemlje gdje bi se mogla sagraditi crkva. Malo kasnije su opet javili da je to premalo misionaru da uredi vrt i osuši sijeno. Tada su mu dodijelili još jedan komad i to su također preinačili. Poslije nekog vremena Friel je zatražio i dobio dozvolu za tu zemlju. Ostale dozvole još nisu izdate. Kad uzmu zemlju treba im i vode za navodnjavanje, a često i kakav dobar izvor, a svu tu vodu oduzimaju Indijancima. U pustinji ima vrlo malo vode. Prošla godina je bila sušna. Ova može biti još suša. U tome je stvar.«»Lijepo!« uzvikne Marian. »I tako ti ljudi stječu svoje posjede!«Mlarian je smislila da odatle ode u Kaddab, ali pod utjecajem Wolterso<novih savjeta, i jedva čekajući da vidi divne visoravni obrasle kaduljom koje je Nophaie toliko volta, odlučila je da najprije pregleda polje kod Copenwashiea. U Mesi su je Paxtanovi srdačno dočekali i pod pretpostavkom da bi to moglo biti pametao, ponudili joj da otkupljuje košare i pokrivače.Copenwashie leži dolje na rubu visoravni dvije ili više milja daleko od državne postaje. Ondje je uvijek pusto i suho, a ljeti je od sparine toliko zagušljivo da je za bijelce skoro sasvim nepristupačno.

215Noki su ratari, a ne nomadi kao Nopasi. Ova dva plemena dugo su biji neprijatelji. Jedina stara žena iz plemena Noki, koja je toliko stara da ni sama ne zna koliko joj je godina, jednom je pričala Paxtonu da se sjeća kad su Nopasi na konjima navalili dolje na selo i bacili .Jtfoki-Indijaince oiz litice. Kuće su im imale ravan krov, a bile su napravljene od kamena i sušene cigle; ljeti je u njima bilo svježe, a zimi toplo; u tome su bili mnogo napredniji od divljih Nopaha koji su imali samo kolibe. Cesto se oko kuća nalazio priprost koral. Ono nekoliko šarolikih uličica u selu, koje je Ma-rian vidjela kad je prvi put došla, vrvjelo je od magaraca, pasa, pilića, krava i malih Indijanaca. Gorjela je cedrovina i čitav zrak je njome mirisao. To je Marian podsjetilo na logorsku vatru gore na visoravnima. Tanki vijugavi traci dima izlazili su iz nevidljivih rupa ili dimnjaka.Išla je od vrata do vrata ovih niskih kućica i tražila košare. Vidjela je peći, krevete, šivaće mašine kakve imaju bijelci. Sobe u koje je zavirila, bile su obijelje-ne i čiste. Noki su niska rasta, široka lica i više su joj slični Japancima nego Nopasima, a sve su žene izgledale trudne. Govorile su nešto engleski, ali su bile povučene i sramežljive. Marian se 'baš nisu svidjeli oblici košara, ali platila je koliko su tražili i nije se cjenkala. Tako je polako prokrčila put u ovom poslu za koji se sada odlučila. Kad je otišla iz1 sela i uspela se uz padinu do visine Mese, osvrnula se natrag.Selo je izgledalo kao skupina kamenih i zemljanih koliba na samom rubu provalije. Dolje je ležala široka zelena dolina gdje su .Indijanci radili u polju, a tu i tamo su protjecali potoci vode. Preko doline se dizala ervenožuta strmima koja je dopirala do ruba sablasne pustinje. Nadesno odatle gdje je Marian stajala, dizala se krasna građevina, na dva kata i s kulom, što su je podigli zidari. To je bila Frielova kuća. Mariani nekako nije bilo drago što je tu vidi. Gledala ju je očima Indijanaca. Sjetila se kaubojskog misionara Ramsdella, koji je živio i spavao kao jahači u prerijama. Sa svim tim što je znala, bilo joj je teško da se otrese kojekakvih predrasuda.Paxton ju je bio odvezao dolje u Copemvashie, i savjetovao joj je da radi sigurnosti ne ide pješice. Rijetko joj se pružala prilika da putuje na konju, pa je podesila tako da se sporo krecii i da malo-pomalo zadobije povjerenje Nokija. Ali morala je naći vremena i za druge stvari — za učenje, čitanje, pisanje pisama i održavanje veze sa svim što se tiče rata. Uostalom, ni vrućina u podne nije neizdržljiva te se pomalo i na nju privikla, iako je nastojala da se u to vrijeme zadrži u kući. Unajmila je Indijanca, koji vozi poštu i koji joj se ponudio . da joj nosa pisma u Flagers>town i obavi poslove. Tri--četiri puta sedmično posjetila bi selo Nokija. Svaki put bi kup'ila

košare i ostavila djeci slatkiša, lutaka i svi-raljki. Kad ju je neka žena iz plemena Nokija upitala da li je oma misionar, Marian se učinilo da o sebi nije mogla čuti gore mišljenje od toga. Računala je na neugodne situacije i bila je na njih spremna. Jay Lord bi sjedio na stpenicama trgovačke postaje za vrijeme ljetnih večeri. Mbrgan je nekoga pitao što ta »bljedolika mačka« opet radi u rezervatu? I Friel je doznao, da je došla. Ali čina je bila pametna i nekako bi sretno izbjegla da se sretne licem u lice s bilo kojim od njih. Svejedno, nije mnogo vodila računa kada će ih sresti. Ako uopće može biti sretna, onda je to sigurno ovdje u pustinji, koja ju je nekako izmijenila, i u poslu koji je izabrala. Ali ne može biti sasvim sretna. Naime, No>p-haie joj rijetko piše. Nalazi se »negdje u Francuskoj«. Pisma su mu cenzurirana i malo joj piše o sebi. Stalno živi u strahu da više nikada neće čuti za njega — da će poginuti. Nije se bojala da će možda biti ranjen. Jer on je Indijanac kome rane ništa ne znače. Nije mogla a da ne čita o ratu kao da je to progoni. Sanjala je strašne stvari. Sve više je mrzila Nijemce. Bila je toliko uzbuđena zbog rata da joj nije mnogo pomogla ni tišina u pustinji koja djeluje neobično smirujuće. Život nije bio smiren, ali je bila smirena u duši. Ustajala je, radila je koliko god je mogla među Neukima, nastojeći da ne izgubi vjeru i nadu. Ali dugo vruće ljeto nekako se pro-teglo, a jedino osvježenje bio joj je jedan kratki boravak u svježem brdovitom kraju u Flagerstownu.Kad je završilo ljeto, činilo joj se da je došao kraj i njezinu pustom monotonom životu, punom iščekivan ja.

217r

Jednog dama pozvao ju je Withers i svojim kolima odveo u Kaidab. Njegova se žena nije dobro osjećala te joj je bilo potrebno da promijeni klimu, a zaželjela je da Marian pođe s njom na kraće putovanje u Kalifor-niju. Marian je rado pristala i dok su se pripremale za taj put, odjahala je na konju i popela se visoko na cimu visoravan, odakle je htjela baciti pogled na Nop-haieov zavičaj. Ali odatle je mogla vidjeti samo crvene vrhove'visokih litica u Dolini bogova. Ali i time je bila zadovoljna.Gledajući kroz tu pustu, krasnu pustinju s visokim liticama i zelenim prostranim nizinama, mislila je na malog indijanskog dječaka što se tu rodio, koji je tu u tihoj samoći" pasao svoje stado, slušajući tajne glasove indijaoskih duhova, na onoga koji se sada bori u Francuskoj za bijele ljude i za Ameriku. Osjetila je kako joj nekadašnja snaga prožima srce. Prije je bila tužna, osamljena, zamišljena i zabrinuta zbog Nophaiea. Bila joj je potrebna ljubav. Ali shvatila je da je to krajnja sebičnost i da je u suprotnosti s Nophaieovom pleme-nitošću. Sam pogled na taj visinski kraj vratio joj je nekadašnje raspoloženje. Nije smio nitko vidjeti da joj to nedostaje. Svakim danom bila je sve hrabrija, a kako su nadolazili hladniji dani, sve je više osjećala kako joj se vraća nekadašpja energija.Withers je smatrao da je sada prilika da na kraće vrijeme ode iz Kaidaba. Njegov partner, Golman, rekao je da će posao ići nagore mjesto nabolje. Nopasi su sve siromašniji. Cijena vuni stalno pada. Više se ne traže košare i pokrivači. A Indijanci imaju svega toga napretek. Nijedan se dućan nije zatvorio. Oni ne mogu shvatiti zašto pada cijena njihovoj vuni dok roba u dućanima poskupljuje.»Bit će im ovo najteža zima koju su ikada doživjeli u ovoj pustinji«, zaključi Golman.»Hm, možda imaš pravo«, doda Withers zamišljeno. »A ako još ona gripa zahvati rezervat kad zahladi, gotovo je!«»Zar rat neće nikad svršiti?« uzdahne gospođa Wit-hers.»Svršiti? Pa već je svršen. Nijemci su potučeni. Izgubili su ina vremenu«, oštro će trgovac, a oči mu bijesnu.»Neće izdržati zimu. Skoro bih volio da se ne predadu. Francuskoj je došlo njezinih pet minuta. Trebalo bi pustiti maršala Focha da zbriše Mjerače sa zemlje. Ako to ne učini, Nijemci će već štogod izmisliti d opet će navaliti kad se ukaže prilika i to gore nego ikada.«Withersov sin Ted bio je otišao u Francusku, ali još uvijek se nalazio kao rezerva, u pozadini, a to je očito bjlo strašno krivo njegovu ocu. On je htio da se njegov siri bori. Gospođa Withere, naprotiv, bila je sretna što se njezin jedini sin izvukao. Sestra tog mladića bila je agresivno raspoložena isto kao i njezin otac. Marian je već bila sita rata. Sva ta strašna, nevjerojatna, čudovišna zavrzlama okreće se oko Nophaiea. A ona već mnogo sedmica od njega ništa ne prima.Posljednjeg dana svog boravka u Kaidabu, Marian je nagovorila goSipođicu Withers da odjašu i popnu se na najveći vrh, kojemu se može prići. Withers je poslao s njima Indijanca, jednog od svojih konjanika. Jahali su dugo i naporno-, ali im je bilo krasno. S obronka jednog velikog razvoda Marian je ugledala veliku, prostranu Dolinu bogova — tu crvenu stražu pustinje — što se proteže pusta i veličanstvena prema zamagljenoj daljini. Vidjela je tamnu cjevastu

visoravan pod čijom se sjenom rodio Nophaie. A tamo daleko prema zapadu, naviše, preko ogromnih stepa, ugledala je visoravni obrasle zelenim cedrovima i ljubičastom kaduljom, a iznad njih ogromni Nothsls Ahn s tamnim vrhom.Uzdrhtala je, ali ne samo od straha. Grudi su joj se nadimale, a pred očima joj se zamaglilo. Ta divlja, osamljena, lijepa zemlja kadulje i kanjona! Koliko je samo voli! Po njezinoj čarobnoj ljepoti naučila je cijeniti život. Svim srcem je željela da se popne beskonačnom, neravnom stazom do Nophaieovih Šutljivih stijena. Za nju one nisu šutljive.Taj dan bio joj je sav ispunjen, bolan, a bila je uzbuđena kao nekada. Dok je jahala preko ravne sive pustinje pred Kaidabom, sunce je na zalazu žutim zrakama osulo rubove visoravni u daljini. Ružičasta i blijedolju-bičasta boja zasjenjivale su pukotine u stijenama, a pješčare i travnjaci titrali su ispod blistavog zlatnog bljeska.

219• Withers ih je dočekao ina ulazu. Na licu mu se vidjelo da je uzbuđen, nestrpljiv i veseo; Marian ga nikad nije vidjela u takvom raspoloženju. Ali što ga je moglo tako uzbuditi? Marian je opazila da je nekako ganut.»Sjašite i uđite unutra«, zovne ih om. »Uđite brzo. Imam novosti.«Marian se malo spotakla i potrčala odmah za Wither-sovom kćeri, koja je vikala: »O! Tata je dobio pismo od Teda!«Tako je, doista, i bilo. Gospođa Withers je bila zaplakana, ali već se bila smirila. Trgovac je nespretno prebirao listove papira. Nervozno je micao prstima.»Sis, kasnije možeš sve pročitati«, reče »Ted je dobro. Radi koješta samo da ga ne pošalju u borbu. Kaže, to što sam vam i ja rekao — Švabe su potučeni. HURA! Rekao sam vam da sam pisao Tedu pred nekoliko mjeseci i da sam ga molio da se propita što je s našim Indijancima. Nisam se više nadao da će išta saznati. Ali doznao je dosta toga, pa ću vam sada pročitati. Marian, tvoj Nophaie je dobio orden za zasluge. Znaš li ti šta o tome?«Marian nije mogla ni riječi izustiti, sve da je ubiješ. Činilo joj se da ništa ne osjeća — nije smogla ni riječi u tom najdražem, najveličamstveniijem, najsadržajnijem trenutku svoga života za kojim je toliko čeznula.Trgovac je nespretno prelistavao papire. Prsti su mu stalno podrhtavali.»Evo«, počne on, »ovo pismo ne izgleda baš žalosno kao ostala koja smo primali. Ted piše: 'Imao sam prilično sreće. Slučajno sam nabasao na nekog vojnika — koji je bio u najžešćim borbama u prvim linijama zajedno s nekim našim Indijancima. Dosta toga mi je ispričao o njima. Upoznao je Lo Blandvja dok je igrao nogomet u školi. Taj Lo Blandv je valjda naš Nophaie. Odmah sam se sprijateljio s tim vojnikom. Zove se Munson. Porijeklom je iz Vermonta. Ne samo da je bdo u okršajima u prvim linijama s našim Indijancima, nego je bio i u bolnici s nekima od njih. Zaboravio sam imena i mjesta, ako mi ih je uopće rekao. Ovaj francuski jezik, naravno, vrlo mi je teško razumjeti. Mun-som mi je rekao da je čuo od nekog oficira, da u vojsci ima na tisuće američkih Indijanaca. To nisam znao. Naravno, bilo mi je to drago čuti.»Dosta je Indijanaca poginulo. Ne znam da li među njima ima Nopaha. Ali Indijanac što majstorski lovi medvjede zamkama, to je naš šašavi Shoie, vrač. Munson mi kaže da su mu po tome i dali nadimak, a tečno odgovara opisu koji sam ja dao. Izgleda da skoro svake noći Shode dovuče jednog ranjenog Nijemca u-rovove. Ti njemački vojnici obično imaju slomljenu ruku ili nogu i strašno su ianakaženi. Shoie vrlo malo govori. Ta znaš već kakav je on. Ali kao svi ostali crvenokose!, sjajan je izviđač pa mu daju više slobode nego bijelcima. Indijanci se ne boje kretati po ničijoj zemlji kao ni prolaziti noću kroz pustinju. Promatrali su Shoiea. I otkrili su da on te osakaćene Nijemce povuče u rovo-ve kad ih uhvarti u zamku za medvjede u obliku broja četiri, koju drži privezanu dugom žicom. Shoie otpuže u mrak — kažu uvijek nanjuši mjesta gdje se Nijemci šuljaju — i postavi zamku za medvjede. A onda se brzo odšulja natrag u rov i čeka. Kad jednoga uhvati, odmah se sazna uzduž cijele linije. Jer se Mjenici deru ko sam đavo. Ali svatko bi se derao kad bi upao u zamku za medvjede. Shoie samo kaže: »Ja uhvatiti cijela vražja njemačka vojska!«... Ali drugovi mu to sigurno nisu dozvolili.»A sad još nešto o Lo Blandvju. Munson je ležao s njim u bolnici, i doznao je da je četiri pute bio ranjen, a posljednji put teško. Ali onda je već izgledao skoro sasvim dobro. To je bilo pred tri sedmice. Blandv — ili Nophaie / trebao je biti otpušten iz vojske i poslan kući kao invalid, jer je proglašen nesposobnim. Iskusio je sve strahote rata, samo nije poginuo. To ga je nekako mimoišlo. Munson kaže da se Nophaie uopće ne osvrće na opasnost i na tegobe. Nervmo je rastrojen, a od zatrovanih pluća gasom može lako oboljeti od sušice. Ali Munsonu nije uopće izgledao fizički oronuo. Čini mi se da mi je Munson kazao da je Nophaie upao u onu veliku gužvu Chatoo-Therovja (kako li se to paše?) te je neki oficir skinuo s prsa svoj orden za hrabrost i odmah mu ga dao.

221»'U svatom slučaju, Nophaie je negdje na povratku skupa s ostalim Indijancima. Baš mi je drago. Oduševila nas je vijest da su ih se Nijemci bojali ko vraga. Čini mi se da nisam nikada držao mnogo do Nopaha. Mislim da mnogi Amerikanci, a i ja među njima, nisu nikada dovoljno cijenili crvenokošce.»'Izgleda da neću imati prilike da kvrcnem kojega Frica i zato sam se zbilja zaželio svih vas, mirisnog dima od cedrovine i ovčje vune.«

GLAVA 19.Vijesti o primirju stigle su u Mesu tek kasno poslije podne, tog nezaboravnog novembarskog dana. Donio ih je poštar. Nisu mu htjeli vjerovati. Paxton je poletio na telefon da nazove Flagerstown, ali nitko se ndje odazivao. Mnoštvo Indijanaca skupilo se oko poštara, i svi su mu vjerovali. Samo su bijelci sumnjali.»O, previše je to lijepo da bi čovjek povjerovao«, rekla je gospođa Paxton Marian.»Mora uskoro doći do toga«, uzdahne Marian uzbuđeno. U njedrima je imala Nophaieovo pismo, u kojemu joj je pisao kako Nijemcima pada moral.Paxton uđe dugačkim koracima, napola izvan sebe, ne znajući da li da sfamnja ili da se nada. Skoro je srušio dijete. Zagrlio je ženu — a onda joj se odjednom narugao što se toliko ponadala.

• Marian je izišla kroz dućan i sišla niz kamene stepenice do grupe Indijanaca sakupljene oko poštara. Bilo je Nokija i Nopaha. Bili su vrlo uzbuđeni. Čavrljali su dubokim grlenim glasovima. Marian je osjetila miris viskija. Ali odlučno se probila i došla do poštara.On je bio sasvim pri sebi. Istina, bio je nekako mrk, kao da je ozlovoljen. Možda je bio uzbuđen, ali to se nije vidjelo izvana.»Sto si čuo?« upita ga ona engleski.»Ra.t gotov. Nijemci bježe — viču ne više pucati — traže veliko savjetovanje«, odgovori on.»Tko to kaže?«»Javljaju preko žice. Stalno stižu vijesti preko žice... Ljudi trče naokolo — opajaju se — bdjele žene

223

vrište ko vragovi... svi prekinuli posao — zvone zvona — s velikog dimnjaka na pilani već dugo trubi — ne znate?«Indijanac značajno pokaže na svoje uho, a onda na glavu, da pokaže kako se nekim ljudima vrti u glavi.Marian se žurno vrati do Paxtonovih.»Ljudi, Indijanac govori istinu. U Flageratownu je pravo slavlje. Zbog čega bi to moglo biti ako ne zbog mira.«»O, previše je to lijepo, da bi čovjek povjerovao«, opet će gospođa Paxton.Baš u taj čas dotrči Paxtonov činovnik. Bio je blijed, a izgledalo je kao da će se zagušiti.»Eckersall na telefonu«, izlane. »Svršio je rat!... Friel je donio tu vijest — on i Laamon. Upravo su stigli iz grada. Svi su pomahnitali.«Eckersall je bio farmer plaćan od države dolje u Copenwashieu, a taj stari Zapadnjak nije običavao pretjerivati.Paxtom odjednom sjedine kao da je jedva dočekao da se o nešto nasloni. Njegova žena zagrli dijete i usklikne: »Bogu hvala!«Činovnik otrči natrag u dućan, a Paxtan ustane i potrči za njim. Marian i gospođa Paxtom dugo su jedna drugoj čestitale i od radosti su im suze navrle na oči. Nakon ovih nekoliko jednostavnih reagiranja, oduševljenje je sve više raslo. Nitko nije mislio na večeru. Vani pred trgovačkom postajom, grupa ljudi se stalno povećavala, a bijela lica počela su se pomalo miješati s tamnim. Uto je zvrndajući stigao Frielov auto; u njemu su bila još tri bijelca i nekoliko Indijanaca. Indijanci su Iskočili, a Friel je otišao dalje s kolima. Ugledao je Marian na stepenicama i mahnuvši joj rukom, uzvik-, nuo: »Svršio je rat!« Ona mu je odmahnula, i to je bilo prvi put da je bila sretna što ga vidi. On je nosio tu radosnu vijest. Odvezao se dalje; očito, žurilo mu se da stigne u glavno sjedište uprave.Novembarski zrak je bio oštar i leden. Mariain je bila sva promrzla. Pošla je k Paxtonovima i sjela do prozora u dnevnoj sobi. Tada je ušao trgovac i otvorio prozor.224»Pazi da štogod ne propustiš. Bit će gužve. Blucher je uhapsio nekoliko Nopaha. Kladim se da ih neće moći strpati u zatvor.«Marian se sva pretvorila u oči i uši. Trgovac je neprestano trčao tamo-^amo, a žena je stalno išla za njim. Nastojala je da ga zadrži kod kuće. Zapravo, neko vrijeme vani se nije do-gađalo ništa neobično. Skupina ljudi se neprestano povećavala, tako da se sakupilo preko stotinu šarolikih, tamnih Indijanaca, podijeljenih u nekoliko grupa, a u sredini svake grupe, bez sumnje, nalazio se jedan Indijanac s flašom. Bijelci su stajali po strani.Bilo je prilično tmurno, oblaci su se skupljali na zapadu. Za jedan sat trebalo je zaci sunce. Ljubičasto-siva koprena se raspuknula, a kroz nju je prodro ru-menkast sumporni sjaj koji je obasjao pustinju i obojio naoblačeno nebo. Nije bilo ni tračka srebrne ili zlatne boje. Crvene zrake miješale su se s ljubičastim dajući neobičan, čudesan ton prekrasnom zalazu sunca.Marian je ugledala jednog Indijanca kako trči niz drvored između jablana. Netko od Indijanaca koji su ga gledali, poviče. Ovaj Noki se očito prestrašio, jer je pogledao natrag, a onda jurnuo među svoje drugove.Uto je stigao Frielov auto, s onim istim ljudima. Marian je prepoznala dvojicu među njima. Misionar je dovezao kola do stepenica, zaustavio i izišao. Sigurno je htio poći do prozora da nešto kaže Mariain, kadli jedan od ostalih zovne: »Stani, Friel!«Na to upozorenje misionar se zaustavi i nestrpljivo okrene. Indijanci su gledali prema drvoredu. Marian je čula druga kola. Prije nego ih je ugledala, žurno su prošla četiri bijelca. Prvi je bio policajac Rhur, zadnja dva Glendon i Naylor. Onoga drugoga nije prepoanala. Bili su ljuti i uzbuđeni, ali nisu izgledali previše odva-žoi. Tada su se pojavila druga kola. Vozio ih je Sam Ween, tumač. Mbrgan je bio na papuči, a Blucher je stajao unutra. Mariain nije bilo teško prozreti što namjeravaju. Kad su se kola zaustavila, Mforgan je iskočio, a Blucher izašao.»Uhapsite onog Indijanca«, povikao je. Naravno, Rhuru se nikako nije dalo ući među sakupljene Indijance, koji su odjednom zašutjeli, a jedan

225

od njegovih zamjenika, onaj što ga Marian ndje poznavala, išao je nekako nesigurno za njima. Glendon l Naylor su zaostali, a to je Bluehera još više razbjesnilo. A i Morgan se držao podalje od Indijanaca u prvim redovima, što su prijeteći gledali. Uskoro se kordon probio, a Rhur je uletio i povukao za sobom Indijanca — onoga Nokija koji se bio sakrio. Blucher utrči i veže ga lancima.»Zašto si mu stavio okove, ti glupane?« vikne Morgan. »Indijanci mrze okove. Rekao sam ti da su zle volje. A neki su i pijani!«»Tko to radi?« zagrmi agent.Mlađi Indijanci i po svoj prilici oni koji su bili najviše napiti, odjednom svi skupa krenu prema Blucheru i njegovim ljudima i opkole ih. Sve su im se više približavali vičući.»Pustite tog Indijanca!« vikne Morgan svom sinagom.»Čuj ti njega — prije ću u pakao«, razdere se Blucher.Indijanci stanu žagoriti, bjesniti i ozbiljno prijetiti. Miarian nije više vidjela bijelce u gužvi. Osjetila je kako joj udara bilo od uzbuđenja i straha. Indijanci nisu bili raspoloženi za šalu. Kako su im samo uzdignuta 'lica izgledala tamna i surova! Napravili su čvor. Onda se razbio, kao i maloprije, samo još žešćs, a iz gužve je ispao bijelac, raščupan, blijed i skroz prestrašen. Indijanci su, naime, prisilili Bluehera da skine okove onom Nokiju kojega je uhapsio. Rugali su mu se. Visoko u zraku bljesnule su boce u tamnim žilavim rukama. »Viski!« vikali su neki Indijanci, a mnogi su namjerno pili Blucheru pred nosom. Morao se povući prema trgovačkoj postaji, i slučajno baš pokraj prozora gdje se bila zgurila Miarian.»Koža nategnuta na štap!« poviče jeđam Nto'ki koji je znao dobro engleski. Tada su i NoM i Nopasi prihvatili tu parolu, svaki na svom jeziku. Podrugivainje, prezir, mržnja i prijetnje, sve je to bilo. sadržano u izljevu njihova bijesa.Tada su stariji Indijanci, koji nisu bili pijana, odvukli iz grupe one što su bjesnili i odveli ih podalje odtrgovačke postoje. AH naravno, inije to bio lak posao. Ipak, prevladali su oni prisebniji, a Blucher i Morgan zamalo nisu izgubili glavu.»Sto sam vam rekao?« vikne ljutite misionar.Blucher se nije udostojao odgovoriti. Blijedo, oznojeno lice kao da mu se ukočilo od bijesa. Miarian ga je dobro vidjela kad je prošao mimo prozora iduća prema svojim kolima. Hodao je kao da je u bunilu. Indijanci nisu za njega ništa značili. Dok je naređivao, derao se i pravio bijesne pokrete, a to sve od nesavladive, strašne mržnje. Taj tupi, nezgrapni, bezosjećajni Nijemac izgubio je pamet kad je čuo vijesti.Marian je i Morgana na brzinu pogledala u lice. Da 11 je u njegovim očima vidjela kakav prikriveni podrugljiv izraz, kakav zlobni smiješak? Ili je 'možda svojom osjetljivom maštom izmišljala neke razloge da opravda svoje mišljenje o tom čovjeku? Čudila se misionaru. Kao žena zgražala se nad svojom strašnom predodžbom o njemu. A da li je u pravu ili ne? Bila bi se okladila svim i svačim da mu je u duši taman ponor kao u paklu, a u srcu divljina.Ta dva čovjeka, koja su prema njezinu shvaćanju života odjednom postali tako silini, a tako strašno moćni da joj raspaljuju mržnju, tada su joj polako nestala iz vida.Stigao je decembar, tmuran i studen, ali nije bilo ružnih vremena usilijed kojih pustinja postaje vrlo neugodna za bijele ljude. Vlada je izdala vijest o pojavi gripe po zabačenim dijelovima pustinje. Ništa se nije učinilo da se bolest zaustavi ili da se pomogne Indijancima — osim školskoj djeci. Stvar se nije shvatila ozbiljno.Jedinoga dana Marian je uvidjela da je stekla simpatije Nokija. Nije se nadala da će je taj neobični pustinjski narod tako rado dočekati u svojim zabitnim kućama. Zapravo, bili su vrlo srdačna, vrlo osjetljivi na pri-jaznost i dobrotu. Rado su primali milostinju i poklone, ali materijakiim darovima nije im se moglo lako prodrijeti do srca. Ona je to stvarno otkrila tek kada ih je predobila.

227Tada joj je postalo jasno koliko su je mudro i pažljivo promatrali dok im, se približavala. Odmjeravali su sve što je rekla i učinila, a postupke su joj prosuđivali tek kad su vidjeli kako se stvar dalje razvija.Kad je dobro upoznala prilike ovih Indijanaca, dala se na posao da im na svoj način pomogne. Bilo je male djece i staraca kojima je prijetila sljepoća od trahoma; bilo je djece sa slomljenim kukovima od rođenja; uvijek je bilo ranjenih jahača i bolesnih domaćica i, konačno, čitavo selo je bilo siromašno i svaki dan sve siromašnije.

Rat je možda završio, ali posljedice su tek započele. Bilo je znakova da bi se skoro sasvim mogle obistiniti Withersove zle slutnje.Marian nije nikada vidjela da se državni školski liječnik udostojao dojahati dolje u Copenwashie. Dovela je nekog liječnika iz Flagerstowna. Nakon nekoliko njegovih posjeta i njezine pomoći nakon toga — znatno se poboljšalo stanje. Kad su se nepovjerljivi Noki uvjerili da od svega toga nema nikakvih loših posljedica, nikakvih obaveza, da je sve to samo dobrota Benow di cleash, polako i skoro neprimjetno promijenili su svoje držanje. Na ozbiljnim licima starih Nokija znao se pojaviti smiješak; djeca su sve prijaznije dočekivala Ma-riani; radovali su se njezinim posjetama više nego samim darovima.Bilo joj je teško izdržati i pola sata u tim malenim kućama zbog gustog dima s otvorene vatre. Oči su je od toga strašno pekle, pa čak i grlo. Kad bi izašla na oštar, hladni pustinjski vjetar, odmah bi joj bilo lakše. Činila je sve što može i bila je zbilja zadovoljna da joj napori nisu uzaludni.Paxtan je ostavio svoje poslove da joj priskoči u pomoć. Eckersall, na sebi svojsten, grub, surov način, učinio je sve što Je mogao da joj izađe u susret. Zahvaljujući njima dvojici, rijetko se morala penjati dvije milje uzrbdo na visoravan, po terenu izloženom vjetru. Nije došla u dodir s Blucherom i Morganom, a oni kao da se uopće nisu osvrtali na njezin posao. Ali iako je to tako izgledalo, ipak je imala stalno na umu, šta bi joj sve mogli učiniti. Oni su kao krtice što ruju u mraku.Naravno, budući da je svaki dan sve više dolazila u dodir s nekim Nokima, ovi su prema njoj postali povjerljivi. A kad je prošla polovica decembra, većina iz ovog malog plemena, omi koji su posjedovali konje i goveda, a napose svi prevoznici, našli su se u velikoj stisci u pogledu stočne hrane. Onima koji su bili najpotrebniji, Marian je posudila novaca. Ali situacija je bila takva da s ono malo svog novca nije mogla mnogo učiniti. Zato se povezala s Eckersallom.»Vidim da se sprema zlo«, odgovorio joj je Eckersall. »Noke čeka vražja zima, oprostite na izrazu, gospođice.«»Koliko će stajati sijeno za zimu?« upita ga Miarian, '»Samo na prevoznike otići će tisuću dolara do proljeća.«»Sta toliko! Toliko ne mogu dati.« »Naravno da ne možete. Činite ionako više nego što možete.« i»Gdje bismo mogli dobiti pomoć?« nastavi Marian. »Zbilja ne znam. Imate li kojeg prijatelja kojemu biste se mogli obratiti?«»Teško. Ne znam da li bi nam Withers mogao pomoći.«»Wrthers! Ne vjerujem. Pa taj će se trgovac ove zime upropastiti zbog Indijanaca. Pazite što vam kažem. Sreo sam ga kod Red Sanđvja prošle sedmice. I pitao sam ga kako je u Kaidabu. Samo je odmahnuo rukama.«»Eckersall, tko je ovog ljeta posijao svu ovu djetelinu?« zapita Marian znatiželjno. »Najviše Friel.«»A, tako! A ima li što Blucher?« ' »Krcato. Nešto sam i ja posijao, a ostalo sam dovezao iz grada.«»A što ne bi Indijanci mogli dobiti nešto od toga?« »Jao! Platit će vraški skupo. Baš je sad nekako nezgodno. Blucher je ljut zbog otkupa mesa.« »Kakva otkupa?«»Znate, gospođice, ja sam običan državni činovnik, pa moram držati jezik za zubima. Naravno, imam u vas povjerenje. Ali ne radi se o tome... Reći ću vam što kanim učiniti. Poći ću do agenta i reći ću mu najozbiljnije da treba pomoći Nokima.«

229»Hvala vam, Eckersall. To je lijepo od vas. Možda nešto i postignemo.«Ali Marian se nije mnogo nadala. A kad je od nekoga drugoga saznala što se govori o tom otkupu mesa, izgubila je još više nadu. Sto se zima više približavala, Blucher je sve više salijetao Nokije i Nopahe zbog mesa. Aid nije htio platiti više od pet dolara za jednog vola. Zbog toga su Indijanci prodali malo stoke, a mali Indijanci koji su pohađali školu, dobijali su prilično smanjen obrok mesa. Marian je znala da vlada daje više novaca od onoga što im Blucher nudi. Ali on nikako nije htio platiti više od pet dolara. Nije čovjek trebao biti odviše pametan da shvati zašto on tako radi i što čini s onorn razlikom.Nakon nekoliko dana Marian je opet srela Ecker-salla.•>Eto, i ja i vi smo u nezgodnom položaju«, potuži se on žalosno, odgovarajući na njezina znatiželjna pitanja.»Kako to?«»Pa imamo okapanja zbog tih jadnih Indijanaca... Gospođice, bio- sam kod tog našeg agenta Nijemca i održao sam mu govor ko nikad u životu. Predočio sam mu nevolje Nokija i koliko im se konji muče. Rekao sam mu da je natjerao Nokije da dovoze namirnice iz grada; da im nije dovoljno platio; da ti prevoznici ne mogu zarađivati ni oa koji drugi način. Rekao je da nema toliko sijena da ga dade za dvadeset dolara tonu. Hajde misionaru!... Onda sam pošao Frielu i s njim razgovarao. A on mi je tražio četrdeset dolara po toni!... Ntoki ne mogu toliko platiti. Onda sam se vratio Blucheru i izgrdio ga. A on se na mene okomio: 'Ako Friel traži za svoje sijeno četrdeset dolara po toni, onda će Indijanci morati platiti četrdeset dolara.'«Malo kasnije Marian je naišla na jedinu zapregu na uzbrdici u podnožju visoravni. Kola' su bila nakrcana sanducima i balama te su se kao neko čudovište provlačila kroz pijesak i penjala uz pustinjske brežuljke. Tri para mustanga bila su upregnuta u njih. Šest malenih konja! A sama kost i koža. Kako su samo izgledali

jadni, umorni i gladni. Rebra su im stršila kao kolci na ogradi. Od neprikladne orme na mjestima su im se učinile žive rane.Kočijaši, dva mlada Nokija, išli su pješice. Jedan je držao duge uzde; drugi je išao ispred prednjaka. Bili su umotrni kao i konji. Hodali su sve od Flagerstowna — skoro čitavih osamdeset milja — samo da.konjima bude lakše. Marian ih je ispitivala, ali premda su se smješkali, po odgovorima se vidjelo da su jako potišteni.Nakon ovoga, naišla je i na drugi sličan primjer. Friel je više puta rekao nekom pametnom Nokiju: »Isus Krist će se pobrinuti za sijeno i žito, ako budete vjere*-vttU u »ws mv a^™ vam govorio.« Ovaj misionar ostavio je svoja dva mršava konja da pasu oko trgovačke postaje. Jednoga dana taj pametni Nofci se vozio teući, a u kolima je imao nešto sijena za svoje konje. Kad je No-ki ušao u postaju, izgladnjeli Frielovi konji približili su se kolima i pojeli sijeno. Kad je Noki to opazio, Ijutito je primijetio:»Da, misionar pošao negdje moliti Isusa Krista da pošalje sijeno — a njegovi konji ovdje kradu i jedu moje!«Noki su shvatili da im se zemlja postepeno oduzima te su te zime od stalne napetosti postali samovoljni i razdražljivi. Ranijih godina bilo lm je dopuštano da uzgajaju djetelinu na nekoliko jutara zemlje na školskoj farmi, ali ove godine su im i to uskratili. Ako država oduzme čitavo ovogodišnje sijemo i ako misonar traži nemoguću cijenu za svoje sijano, onda Nokima ne pre-ostaje drugo nego da prestanu prevoziti robu zapregom. Jer konji su im toliko oslabili da ne mogu vući.Konačno je nastupila oštra hladna zima, a pustinja se pretvorila u pravu strašljivu pustoš. Iz dana u dan dizali su se tamni oblaci kao da će nastati oluja.Osim zime, nevolja i neimaština pogodila je mnoge obitelji Nofcija. Uslijed oskudice hrane za ljude i marvu, narod se prestrašio. Marian je kupovala namirnice kod Paxtona — koji je naplaćivao tačno onoliko koliko je njega stajalo — ali to nije moglo dugo potrajati. 'Tada se dogodilo nešto što je izazvalo strašno negodovanje kod Nlokija.

231Friel je hitno otputovao u Flagerstown, gdje je doznao da je cijena brašnu porasla za dva dolara po kvin-talu. Na povratku je slučajno prošao mimo nekoliko kola Nokija koji su išli .u Copenwashie kupiti brašno. Kad je to vidio, hitno se odvezao do trgovačkih postaja u Coponhasieu i Mtesi, i pokupovao sve brašno što su trgovci imali, oko hiljadu kilograma, po staroj cijeni.I prije ovog događaja Friel je bio navukao na sebe opću mržnju. A sada je otišao zbilja predaleko, isko-ristivši strpljivost tih zaista jako suzdržljivih Nokija.Dobio je dozvolu od agente da smije podučavati školsku djecu svaki dan kad imaju nastavu. Uzeo je prvi sat jutarnje nastave i na svoj način tumačio djeci bibliju. Noki su se bunili što je Friel počeo za vrijeme nastave nametati djeci svoja vjerska shvaćanja, te su se potužili agentu. Ali nije pomoglo. Noki su još više negodovali. Bunili su se. Žalili su se vladi, te su im poslali inspektora. On je naredio Frielu da prekiine podučavanje za vrijeme školskih sati. Ali kad je on otišao, vidjeli su Friela kako se dogovara s Morganom i Bluche-rom, i na kraju :'spalo je tako da je nastavio predavati za vrijeme nastave što mu je bilo zabranjeno. Noki su se sastali da vijećaju o toj novoj situaciji i o apsolutnoj zloupotrebi njihovih prava. Poglavica je lično pošao k Mariam i zamolio je da mu pročita inspektorovu naredbu. Ona mu je pročitala ma nopaškom i na engleskom jer on pozna oba jezika.»Benow di cleash, zar ne vidiš da ga moramo ubiti?< upitao je Noki.Marian se prestrašila i svim silama založila da ga uvjeri kako bi takvo ubojstvo .samo pogoršalo njihove nevolje.»Zar ne vidiš da ga moramo ubiti?« ponavljao je poglavica na sve što bi Marian rekla.»Ne, ne, ne smijete«, odgovarala ga je ona. »Pokušajte poslati delegaciju da razgovara s Frielom. Pokažite mu inspektorovu naredbu i recite mu da ste dali bijelcima da vam to pročitaju.«»Zar ne vidiš da ga moramo ubiti?« Poglavica je samo to odgovorio.Ali slijedećeg dana, dok je Friel podučavao djecu, na Mariamim nagovor, skupila se delegacija pred selom.Dan je bio hladan i tmuran, a vjetar šibao kroz pustinju. U selu je pomeo sav snijeg, samo ga je ostalo za uglovima kamenih zidova. Marian je predosjećala da će se nešto dogoditi, pa je posudila konja da odmah od jaše dolje. Za to putovanje trebalo je odvažnosti. Kad se približila selu, ugledala je Noke gdje cestom dolaze na konjima iz Red Sanđvja. A kad je stigla na obronke visoravni, još se jednom uzbunila.U delegaciji Nokija nalazili su se svi muškarci i nekoliko njihovih žena, a uz to mnogo Nopaha. Miarian su zasjale oči od veselja kad je ugledala visoke, zgodne, naočite nopaške konjanike, umotane u pokrivače. Bilo je jasno da se nešto sprema. Mnoštvo ljudi išlo je pješice i na konjima prema školi. Miarian je išla za njima. Bilo je podaleko, a čitavim putem su se i drugi jahači priključivali delegaciji.Marian se začudila i još više uzbunila kad se osvjedočila da i Nopasi idu protestirati. Ona je u tome vidjela nešto daleko značajnije od običnog protesta. Noki su odlučili da spriječe nastavu vjeronauka, za koju su smatrali da je nametnuita i da njihovoj djeci oduzima vrijeme i otklanja pažnju.»Friel, izađi!« povikao je netko jasno i dobrim engleskim izgovorom. Taj glas je Marian upravo odzvonio u ušima. Nesumnjivo neki Indijanac, a'đ da li je Noki? Morala se smiriti od nekog čudnog uzbuđenja. Tješila je samu sebe da je nervozna i da bi joj se lako moglo štogod pričiniti. Ali sve vidi jasno pred sobom, odja-hala je dalje i stigla na tridesetak metara daleko od škole.

Friel se naje odmah pokazao spremam da sasluša Noke. Zato su stali vikati. Netko je udario šakom u vrata. Tada je ponovo odjeknuo onaj jasni, visoki glas Indijanca; nadglasao je sve prisutne i utihnuo ih. »Izađi ili ćemo mi ući!«Tada su se otvorila vrata i pojavio se Friel. U licu je bio crven. Po izrazu sličio je Morganu; držao se autoritativno kao da ne podnosi prigovore. Ali svejedno, nije se baš lagodno osjećao. »Sto hoćete?« upitao je.

233»Izađi van. Preldni s propovijedanijem«, odgovori onaj glavini, a iz mnoštva sa začuju povici potvrđujući njegovu zapovijed.»Neću!« izdere se Friel bijesno. »Blucher mi je dozvolio da predajem. I nastavit ću!«»Pročitaj naredbu iz Washingtona!«Friel odgurne papir što su mu ga gurnuli pred lice. Papir je u rukama držao jedan niski Noki, a kraj njega je bio neki visoki Ntopah. Na glavi je imao široki som-brero nabijen nisko na čelo. Mnoštvo Indijanaca je do-jahalo bliže i nabilo se jedan uz drugoga. Čuo se sve jači žamor.»Hajde! Pođi Blucheru! Da čujemo što kaže! Da se sporazumijemo! Moraš prekinuti svoja predavanja u školi!«»Ne!« poviče Friel žestoko. »Neću prekinuti. I ne idem Blucheru.«Jedan od Nokija što su bili na konjima, baci laso, a omča se ovije Frielu oko vrata. Mnoštvo stane ulati. »Povuci ga van«, poviče onaj glavni.Tada onaj Noki na konju odjaše dalje od škode te, zategnuvši laso, odvuče misionara iz gomile. Nije više bio crven u licu. Objema se rukama grčevito uhvatio za omču oko vrata. Naravno, Indijanci su htjeli samo da ga vežu konopcem i dovuku pred agenta. Neki divlji mladi Noki, na živahnom konju, toliko je potjerao konja da je podigao u zrak prednje noge.»Objesi ga!« zaurla taj Indijanac na jeziku Nokija.Iz gomile se začuje vika. Za tren oka došlo je do gužve. Postalo je opasno. Predugo su ovi Indijanci strpljivo podnosili ratne nevolje i svladavali mržnju. Gorjeli su od želje da se osvete za sve nepravde. Nteiki su od njih bili još opasniji jer su bili pripiti. Ali netko je iz ovog mnoštva shvatio da je Frielu život doista u opasnosti te je odlučio da spriječi ubistvo. Razderao se i probio kordon Indijanaca što su se zbili oko misionara.Taj prodorni krik ne samo da je utišao razbješnjele Noke, nego se i Mlarian ustresla kao nikada u životu. Prepoznala je glas.Visoki Nopah uspio je doći do Friela i svojim dugim rukama zgrabio je zategnuti laso. Snažnim trzajem bacio je Nokija s konja.Kakav stasit čovjek! Kakva snaga! Marian se učinilo da je izgubila svijest. Kada je Nopah došao do daha, podigao se i pokazao lice.»Nophaie!« vrisnula je Marian, ali nije joj se uopće čuo glas. Zanjihala se u sedlu. Uhvatila se rukama za unjkaš. A srce joj se tako steglo da joj je sva krv uzavrela.Nophaie je zamahnuo dugim rukama i skinuo omču Frielu s vrata. Kako mu je samo lice bilo stravično i blijedo! Pao je na Nophaiea ili zato što je stvarno sma-laksao ili se pretvarao da mu je zlo.Nophaie ga je podupro, snažno prodrmao, povukao i progurao kroz gomilu te pustio pred ulazom u školu. Friel je tada oteturao unutra. Kad se Indijanac okrenuo licem prema mnoštvu i onako visok i okretan, krenuo sigurnim korakom, Marian se sasvim uvjerila da je to Nophaie. Stao je gurati natrag pojedine ljude iz gomile, koja je ponovo nagrnula prema školi. Drugi Indijanci, ugledavši se u injega, napravili su kordon da spriječe dalju navalu, tako da je napokon čitavo to mnoštvo, ozlovoljeno i prijeteći rukama, bilo prisiljeno da se vrati u selo.Poslije podne Marian je čekala Nophaiea u dnevnoj sobi Paxtonovih.Kod postaje je srela Withersa. On je bio došao u Mesu s Nophaaeoin da je povede natrag u Kaidab. Tamo im je bila potrebna. Vani je bilo tmurno, a bilo je sve hladnije i sivlje. Od mećave je sva zemlja pobije-Ijela. Vjetar je zavijao. Withers joj je kazao da Nophaie dosta dobro izgleda. Ali tko bi to znao! Stigao je u rezervat iz nekog mjesta ina željezničkoj pruzi istočno od Flagerstowna. Čitava dva dana! Četrdeset osam sati nalazi se u pustinji, a da ona to ne zna! Dojahao je dolje u selo da je nađe. Zbilja se bog smilovao misionaru onaj dan. Jedan Nopah mu je spasio život.Zair Nophaie neće nikada doći? Withers je otišao po njega. Ali Marian više ndje mogla čekati. Da ga samo može vidjeti i dotaknuti da se uvjeri da to nije va-

235ravi san — bila bi mirna, neizmjerno sretna, dovoljno jaka da izdrži svaki udarac!Odjednom je začula korak. Lagan, brz, prigušen šum indijanske mokasine! Srce joj je zastalo. Ušao je Nophaie, Indijanac njezinih snova.»Benow dl cleash«, rekao je sav zadovoljan i sretan.Ona je podigla ruke i usne prije nego je snaga ostavi. A onda, kad ju je zagrlio, nije ništa drugo trebala nego da se preda osjećajima. Trenutaik se strastveno zagledala u njegovo strogo tamno indijansko lice, nešto mršavije, profinjenije i nježnije uslijed brončane boje — a onda nije više ništa vidjela. Ali osjetila je napeta mišiće kako je stežu i pritišću kao gvozdeni obruči. Pritisnuta uz njegova široka prsa, osjetila je kako se nadimlju i pomiču. A tek njegove usne!»Oh, izgledaš dobro! A jesi 11 zbilja dobro?« ponovila je to isto kasnije bezbroj puta.»Dobro sam, da — ali nikad se više neću popeti na sjevernu stijenu Nothsis Ahna«, odgovori on s tužnim osmijehom,»Nophaie! Oh, nisam sasvim pri sebi«, šapne ona. »Izgledaš jak — kao i uvijek... Ali ne, neobično si se promijenio... Oči!.., Nophaie, tvoje usne! Drhte ti.«

»To je od živčane rastrojenosti«, reče on. »Proći će. Inače sam sasvim dobro s obzirom na sve skupa. Od otrovnog plina mogu lako oboljeti od sušice, ali još nisam obolio. Izliječit će me moje drage visoravni obrasle kaduljom.«Marian skoro nije vjerovala svojim očima. Mislila je da će biti osakaćen, skrhan, ostario, oronuo, kad tamo sasvim druga stvar. Pomalo se u to uvjerila. Tada je opazila oorden na tamnoj baršunastoj košulji. Orden za hrabrost! Kako ga je dobio? Svakato, radoznala je.»Benow di cleash, mila moja, nisam bio na svečanim zabavama kao ono kada si me ti znala odvesti u Cape May«, reče on i nasmije se tako da se ona sva ozarila od radosti.»Bio si u borbi! Oh, da čula sam!« uzvikne ona. »Withersov sin je pisao svojima. Upoznao je nekog vojnika koji je tebe poznavao — i ispričao mu je sve o Tebi ... Mruinson!«»Da, tamo smo se sreli. AH vojnici obično o sebi šute, a svoje drugove hvale.«»Nophaie... oprosti mi ... ali -nešto bih bijela znati« reče ne mogavši svladati svoje veliko uzbuđenje. .Otkad te volim i otkad ovdje živim, crni mi se da sam postala još veća Amerikanka... Prava Indijanka! Jesi li igrao nogomet s Nijemcima?«On se nasmije, ali ne kao maloprije. Načas nije uopće izeledao kao Nophaie.»Benow di cleash, igrao sam - da. Ušao sam u po-He Nijemaca - raštrkali su se - razbjezah kao ono Skad pravi nogometaš... Samo imao sam baletu u ruci!«

GLAVA 20.Kad je u januaru Marian stigla u Kaidab, zima više nije bila onako oštra.Withers joj je rekao: »MK smo ovdje svi nekako obeshrabreni i potrebno nam je malo tvoje vedrine. Svi smo imali gripu osim Golmana. Moja žena se nije još oporavila. Najgore je kod ove čudne bolesti to što ostavlja neku slabost. Bit ćeš nam potrebna, a vjerujem da će ti biti bolje i da ćeš biti zadovoljnija u Kaidabu. A ako baš tražiš posao među ovim siromašnim Indijancima ... ha!... mislim da će ga biti dosta. Jer ova zima je tako strašno počela da nas je prilično obeshrabrila.«Marian nije odmah shvatila zašto trgovac tako crno /gleda. Žena mu je bila blijeda i slaba, ali se oporavljala i bila je dobre volje. Sin im je još bio u Francuskoj i sada je bio siguran, barem što se toče Nijemaca. Golman je smršavio i bio je nekako neraspoložen, ali je savršeno do<bro izgledao. Indijanci, koji su služili, bili su isti kao kad ih je Marian zadnji put vidjela. Shvatila je da ne smije na brzu ruku povjerovati da Wither-sovi dobro žive. Nije bilo što vidjeti, ali je osjećala da se nešto događa.Nophaie nije više imao svoga doma, osim pod vedrim nebom, a Withers ga je prisilio da se hrani i stanuje u njegovoj kući. Marian je anala da joj trgovac mora pomoći da zadrži Nophaiea da se ne vrati u kolibu među svoje jer bi to usred zime moglo biti sudbonosno za -njega.Poslije podne, kad je stigla u Kaidab, Mariain je donekle osjetila neko zadovoljstvo i sreću. Ali crne misli počele su je uskoro uztnemiravati. Ona je zaista unijela raspoloženje i veselje jer je bila svjesna da im to duguje. Osim toga, u Nophaieovoj blizini osjećala se skoro bezbrižna iako to ne bi bila priznala.»Marian, trebala si vidjeti Nophaiea u uniformi kad je bio ovdje«, reče gospođa Withers.»U vojničkoj uniformi«, odgovori Marian napeto. »Da, sigurno je u njoj dobro služio.« Tog časa osjetila je neodoljivu želju da vidi Nophaiea u vojničkoj uniformi. Zamolila ga je da je obuče. Ali on nije htio. Opet je navalila, ali on je ponovo odbio. Nekako se čudno ponašao u vezi s tim. Ali Marian se nije obazirala; ustrajala je i pošavši za njim u dugu dvoranu ukrašenu indijanskim umjetninama, dočekala ga u zasjedi.»Molim te, Nophaie, obuci uniformu meni za ljubav«, zamoli ga ona. »To je samo sentimentalna želja jedne djevojke. Nije mi uopće stalo što ona predstavlja. A ta djevojka te voli.«»Benow di cleash, ne mogu je više ni vidjeti«, reče on.»Ali zašto?«»Ne zmam. Nisam je mrzio dok se nisam vratio ovamo ... u pustinju ... kući.«»Oh! Dobro, obuci je sada pa ne moraš nikada više. Samo jednom za mene. Htjela bih te slikati. Znaš... imam te u dresu nogometaša igrača baseballa, u indijanskoj nošnji, a sada bih te htjela imati kao vojnika — kao američkog vojnika. Zašto ne?«Da ga nagovori, trebala mu je samo pružiti ruke i usne i time ga je potpuno predobila.»Ali ti si bijela djevojka«, nasmije se on. »Bijela? Pa da, ali tvoja bijela djevojka.« Htjela je da na neki način pokaže osobitu nježnosti i ljubav prema njemu da mu vrati što mu duguje. Ali kad ga je vidjela kako hoda u uniformi, prestala se Saliti i pokazivati nježnost. Kao da je zanijemila. Kleiri-pava, široka indijanska nošnja nikada nije dobro pristajala Nophaieu. Kao vojnik izgledao je sjajno. Ona Ča je izvela vam na sunce i sva zadovoljna ga fotogra-

239firala. Tada je čitavo poslijepodne, koje su proveli u dnevnoj sofoi pred velikim otvorenim ognjištem, bila > smirena i stalno ga je gledala.Nakon večere on je otišao u svoju so-bu i vratio se u baršunu i debeloj pamučnoj tkanini, s pašom na srebrnim kopčama i mokasinama. Opet onaj isti Nop-haie! Marian je bila zadovoljna. Ona vojnička uniforma bila ju je opčinila. Ona joj izgleda nešto nepostojano. Withers kao da je zaboravio na brige koje ga muče, a i na ono što ga čeka. Zadirkivao je Marian i stalno laskao Nophaieu da ispriča štogod iz rata. I Mariain se pridružila Withersovim molbama. Ali Nophaie nije htio govoriti o sebi. Ispričao je kako su poginula četiri No-paha za vrijeme akcije na frontu, a svaka ta

priča imala je za Marian posebno tragično značenje. Onda im je pričao o Shoieu koji je Nijemce hvatao u klopke uspješnije nego medvjede. Američki oficiri su kasno otkrili neobičnu Shodeovu sposobnost da tokom napada zapazi ili ustanovi slabe tačke u njemačkim prvim redovima. Nophaie je rekao da je to zato što taj Nopah ima izvrstan vid. U svakom slučaju Shoiea su slali u izviđanje po danu i po noći. Znao bi se pritajiti na potpuno golom ravnom terenu. Njemu je dovoljan zec da se sakrije iza njega. Pokazao je pravi indijanski instinkt pri šuljanju.Jednom se Shoie nije vratio s izviđanja. Bilo je javljeno da je nestao. Ali tokom četvrte noći nakon njegova nestanka, on se došuljao natrag u rovove. Neka . straža je nabasala na njega. Shoie nije mogao govoriti i bio je sav krvav, vjerojatno teško ranjen. Kad su ga pregledali, ustanovili su da je bio prikovan za noge i za ruke uza zid i da su mu odsjekli jezik. Kako Shoie nije znao pisati na svom jeziku, a nije razumio ni govor bijelaca, bilo je teško doznati što mu se dogodilo. Konačno su Indijanci iz njegova plemena uspjeli donekle saznati što mu se dogodilo. On se usudio poći predaleko pa su ga zarobili. Nijemci su ga pokušali prisiliti da gpvori ili da im znakovima kaže gdje je ukopan njegov puk. Oni nisu razumjeli Indijanca. A Shoie im se kreveljio. Onda su mu zabili klinove kroz ruke i noge i ostavili ga da visi jedan dan. Zatim su ga opet pokušali natjerati da im kaže što žele, On je isplazio jezik pre-;240ma nesnosnim Nfijemcima. Tada su naredili da mu se odsiječe jezik. I ostavili su ga da i dalje visi. Te noći je Shoie izvukao ruke iz klinova, a onda istrgnuo i one kojim su mu bile prikovane noge. Zatim se došuljao do rovova preko ničije zemlje. I oporavio se od povreda.»Oh... siledžije!« uzvikne Marian. »Zar ga nisu mogli ubiti?«»Benow di cleash, Švabe su kao Blucher«, odgovori Nophaie.Tada je •prvi puit rekao nešto protiv Nijemaca, tada ih je prvi put spomenuo.»A da li je Shoie ovdje?« upita Marian radoznalo.»Mislim da jest«, odgovori Withers. »Bio je danas u dućanu, molio je duhana. Da, sitrašno izgleda kad hoće nešto reći. Indijanci ga se plaše kao nikada. Misle da je uvrijedio zle duhove i da su mu odsjekli jezik da ga kazne za njegova bajanja. Čudno je to što se dogodilo Shoieu!«Bilo je vrlo zanimljivo čuti što Nophaie priča o Parizu, o prijelazu preko oceama brodovima koji prevoze trupe i o svome povratku u New York. Marian nije znala sasvim sigurno, ali je naslućivala da su žene u ratu igrale sasvim sporednu ulogu. Tračak ljubomore razbuktao se u njoj kao plamen, a ohladila se tek kad se potpuno uvjerila da je Nophaie daleko od svega toga.»Wit,hers, ovo će te sigurno mnogo zanimati«, reče Nophaie, »jer se tiče izravno Indijanaca... U New Yorku sam slučajno sreo jednog od svojih nekadašnjih nastavnika iz koledža. Još uvijek me se dobro sjeća. Nije se uopće začudio kad me vidio u američkoj uniformi. I bilo mu je drago da sam nešto postigao. Pozvao me na ručak te smo pričali o mojim školskim danima i uspomenama na nogomet. Pitao me što ću sada radite i da Ji bih se namjestio. Ja sam mu rekao da se vraćam kući i da ću raditi među svojim ljudima. Onda se zamisli. I rekao mi je: ,Mteđu Indijancima sada treba da rade samo civili. Ova državna uprava u rezervatima je zasitarjela. Mit o Indijancima je razbijen. Indijanci se bune protiiv pokušaja da ih civiliziraju, ali samo zato što ih na to navode rezervatski oficiri i političari kojima je stalo da i dalje lako zarađuju novac. Te varalice podržavaju mišljenje da još uvijek postoji

241indijansko pitanje i da država još uvijek mora voditi nadzor nad njima. Skoro svi Indijanci su rođeni pod državnom upravom. Većini njih je potpuno jasno da ovise o državi. Oni ne znaju ništa o namjerama bijelaca '— a to je, naravno, loša strana Indijanske uprave.»Sudjelovanjem u ratu Indijanci su svim pametnim i poštenim Amerikancima dokazali nešto neobično važno. Oni se nisu trebali tući. Prijavilo se u vojsku mjih možda deset tisuća. Mnogi su poginuli. Sudjelovali su u svim rodovima vojske. Sasvim sam siguran da je tim indijanskim vojnicima, besmisleno da primaju američke generale u svoje pleme. I to su samo trikovi političara kako bi održali rezervate pod državnom upravom i zadržali Indijance u pustinji.»To nije samo nepravda prema Indijancima, nego šteta državi i narodu. Sada je, konačno, Indijanac stekao pravo da se pridruži bijelcima, ako hoće, ili da živi slobodno i da ga nitko ne uznemiruje na njegovoj zemlji. Da su ti ljudi iz Indijanske uprave pošteni i da stvarno žele civilizirati Indijance, pustili bi oni njih da žive slobodno i dali bi im građanska prava. Pretpostavimo da država ograniči sve strance i doseljenike koji se nastane u Americi. Nikada ne bi postali pravi Amerikanci kao što ih većina postaje.»Namjera da se stvarno napravi dobro Indijancima podređena je glavnoj stvari — a to je plaćanje osam tisuća državnih namještenika. To je bacanje novca. Stvanno, većina tog novca je bačena!«

Nato je Withers rekao nešto što je zvučilo prilično oštro i na kraju je bijesno upitao Nophaiea da li je taj čovjek spomenuo Morgana.»Nije«, odgovori Nophaie. »Ali kad sam mu rekao da taj misionar s biblijom iza sebe upravlja ovim rezervatom, ostao je zabezeknut.«»Nophaie, kako bi ti riješio indijansko pitanje?« upita Withers. »Ja sam cijeli život proveo među Indijancima. A ne znam da li ijedan bijelac pozna Indijance bolje od moje žene. Mi smo, prema tome, jako zainteresirani. Start Etenia kaže da ti imaš bijelu dušu, a crvenu krv. Kaži nam svoje mišljenije.«Nophaie se nasloni na okvir kamina i gurne vrškom mokasine komad drva koji je pao s vatre. Bio je spo242

kojan i tužan. Čelo mu je bilo zamišljeno. Pogled mu je bio prodoran, oči tamne i sjetne kao u svakog Indijanca, samo u njima je bio neki neobičan sjaj i baš to je Mariam kod njega voljela. Činilo joj se da baš u tome vidi dušu Indijanca — u koju bijelci ne vjeruju. Radoznalo je čekala kako će Nophaie odgovoriti na ovo ozbiljno pitanje koje mu je postavio trgovac i nije vjerovala da će uopće odgovoriti.»Znao bih ja riješiti indijansko pitanje. Najprije bih odalečio misionare kao što je Morgan«, odgovori on Iju-tito i mrzovoljno. »Onda bih Indijancima dao zemlju i slobodu. Neka rade i žive kako hoće — neka šalju djecu u školu — neka se kreću među bijelcima, ineka rade s njima i za njih. Neka se Indijanci žene bijelkinjama, a mlade Indijanke udaju za bijelce. To bi pridonijelo da rasa postane snažnija. Nijedan narod ne bi bio u stanju da savlada teškoće koje sada nas muče. Teško je promijeniti ili popraviti način života odraslog Indijanca. Onakav kakav je bdo, bio je dosta dobar. Taj Indijanac ne želi živjeti kao bijelci. Njemu leži na srcu samo pustinja i njegov narod. On neće nikako da bude ovisan. Neka radi i besposlici sam kako god želi. S vremenom će postati radnik. Indijansku djecu bi trebalo školovati. Da! Ali ne ih učiti da preziru svoje roditelje i da se odreknu svoje vjere. Indijanska djeca bi učila — kao što sam i ja učio. Mene su uništili, natjeravši me da postanem nevjernik. Neka ostave indijansku vjeru na miru... Indijanac se ništa ne razlikuje od bijelca — samo je bliži prirodnom životu — primitivnim nagonima. Kad bi se na primjerima uvjerio da bijelci imaju bolji način života, Indijanac bi im se sigurno pridružio. On će sve prihvatiti samo da ga ne varaju i natjeravaju — mislim da je zlatno pravilo ,Što ne želiš sebi, ne čini drugome', u koje vjeruju bijelci, njihova najbolja religija. Kad bi se toga držali, lako bi bilo s Indijancima.«Kasnije u noći, kad su VVithersovi i ostali ukućani otišli spavati, Marian je još neko •v-ijeme prosjedila s Nophaieom pokraj svjetlucave žerave na ognjištu.Ovo su bili stvarno najsretniji i najljepši časovi kote je provela s njim. On više nije bio onako ogorčen. Bio je divan prije nego je otišao u rat, a kako je tek sa-243

da? Marian se osjećala malena, ponizna, opčinjena pred tim nisofolonim, složenim čovjekom. Osjetila je da ga voli više nego ikada. Malo je zadrhtala i osjetila neku bojazan, iako je bila blažena od sreće. Kako to da se odrekao, ome indijanske zatvorenosti? Sto je on to osjetio što ona ne zna? Da se oslobodio onoga što mu muči dušu — svoje nevjerice — bio bi joj rekao. Bila bi i sama naslutila. Sada joj je bliži nego ikada, a, zapravo, još je dalje. Preostaje joj da se zadovolji srećom koju je sada osjećala iako je zabrinuta i potresena.

Drugi dain je srela Shoiea. Učinilo joj se da joj Wit-hers pokušava odvratiti pažnju od Indijanca u postaji, ali nije mu pošlo za rukom.Ušla je u dućan te pošla iza tezge da se može još više približiti tom indijanskom junaku kojega su izna-kazili Nijemci. Ali nije ga prepoznala. Bio je to sasvim drugi Indijanac, pravi zloduh kako je sam sebe nazvao.. Lice mu je bilo strašno razderano' te je izgledalo da se smije kao čovjek opsjednut đavolom. Shoie je bio potpuno srozan čovjek. Indijanska nošnja, koju je, očito, dobio od nekog Indijanca većeg od sebe, visjela je na njemu i bila je pohabana. Marian nije bilo jasno kako mu nije hladno, jer nije imao pokrivača. Bio se zgurio iznad peći. Odmah je opazio da ga Marian gleda. Ona nije znala da li se ljuti ili mu je drago. Tada je otvorio usta. Pomaknuo je razderane usne i izustio čudne glasove. Nisu uopće zvučali kao riječi. Ali bilo je jasno da hoće nešto reći! Čulo se samo neko mumljanje iz usta u kojima nema jezika. Na Marian je to strašno djelovalo. Pobjegla je.Uz hladno, oblačno vrijeme toga dana, stigle su još i loše vijesti. Bijelci putnici i napaški kuriri javili su da se proširila bolest u predjelima pustinje kroz koje su prošli.»Eto je«, zaškripao je zubima Withers tužno kao Indijanac.Te noći vjetar je u pustinji zavijao ispod kućnih streha. Marian nije mogla dugo zaspati. Kako je tužno! Vjetar bi najprije tiho zafijukao, onda bi jako zahuhtao i opet utihnuo. Marian je drhtala od straha. Čuo se neki neprirodan šum. Osjećala je da donosa oluju, studen^ zlo, kugu, smrt, opustošenje.244U zoru je nastala gusta snježna mećava. Snijeg, grad i prašina napadali su po pustim ravnicama i zamaglili visoravan. Takvo vrijeme potrajalo je dva dana, a onda je pala hladna kiša od koje se snijeg većinom otopio. Onda je opet počela sugradica popraćena oštrom hladnoćom! Sunce se nije uopće ukazalo. Noću se uopće nisu vidjeli mjesec i zvijezde. Nebeski svod bio je zastrt tamnim olovnim valovitim plaštem.Nophaie je jahao naokolo. Ni Withers ni Marian nisu ga mogli zadržati. A zadnjih tjedana tog istog mjeseca dogodila se katastrofa koju je Withers prqrekao.Indijanci su se našli u klopci kao miševi. Nisu bili u stanju da se u svojim kolibama odupru gripi. Nakon tri mjeseca sve veće i veće bijede, odjednom su se našli u strašnom položaju. Nisu imali nikakva prišteđena novca. Imali su samo konje, ovce i žita. Vuna je cijena ,pala gotovo na ništa. Withers je uspio podržati najbolje tkalce pokrivača da rade iako je time gubio. On je uzdržavao te obitelji. A nijedan Indijanac nije izišao praznih ruku iz njegova dućana. Većina Nopaha jela je saino mesa i žita, a sada je došlo vrijeme da mnogi od njih nisu više ni toga imali. Iako je taj narod dobro stajao, za šest mjeseci počeli su skapavati od gladi, bolest ih je potpuno skrhala, a većini je bila i sudbonosna. Brzo su umirali. Oni koje nije pomor i la, ostali su slijepi, nemoćni ili gluhi.U veljači ih je na stotine umrlo od bolesti raa pedeset milja oko Kaidaba. Zahvatilo je čitave obitelji. Mnogo dana nije zasjalo sunce, a noći su bile mračne. Indijanci su povjerovali da su ih sunce i mjesec izdali. Vračevi su ih uspjeli uvjeriti da se jedino mogu spasiti ako jedu konjsko meso. Zato su ubili i pojeli velik broj svojih najboljih konja.Jednog jutra Golman je našao nekog mrtvog Nopaha gdje leži pokraj peći u trgovačkoj postaji. Po svoj prilici bio se sakrio iza tezge dok je trgovac zaključavao. Sigurno dan prije nije još bio bolestan. Noću je obolio od gripe i umro.Ta misteriozna i strašna bolest'strahovito je zaplaši-la Indijance. Oni je nisu smatrali prirodnom bolešću. To je za njih bilo djelo nekog zloduha. I, stvarno, nisu je Indijanci prenosili jedni na druge iako je, nesumnji-245vo, bila zarazna. Javljala se čas tu, čas tamo i posvuda naokolo. Samotne pastire, koji su čuvali ovce, nisu Nopasi vidjeli ni sreli nekoliko tjedana, a onda su ih našli mrtve. U kolibama nađeno je mnogo mrtvih Indijanaca. Pomrlo je staro i mlado, a snažni, zdravi ratnici u cvijetu mladosti pomrli su brže od ostalih. Zaraza je pokosila najprije sve ono što je bilo sirovo i divlje. Nadolazila je iznenada kao udar groma. Indijanac, koji bi osjetio uzetost i .groanicu, odmah bi se predao. Ličio bi ina vuka kad se uhvati u klopku; izramjen, pokunjen, spreman na smrt. Ponosni duh Nopaha pokleknuo je pred mačem zlih duhova.»Gripa — upala pluća?« pitao se Withers sumnjičavo. »Do vraga! To je kuga. Crna kuga. Ratna kuga! Kao da ja ne anam ove Indijance? Prehlada i upala pluća nisu ništa. AH ova prokleta bolest došla je iz samog pakla. Neka mi nitko ne govori da su to bacili! To dolazi ravno iz zraka. Pada odozgo. Mora biti da je to od onog paklenog gasa koji su Švabe pusitile po svi-jetu. Kako bi se inače ta čudna pojava mogla protumačiti? Jučer su neki mormoni ovuda projahali. Rekli siu da su sreli sedam Nopaha na stazi. Ti su Nopasi bili potpuno zdravi. Drugi dan su popadali. Ja sam poslao tamo ljude. Šest ih je bilo mrtvo. Samo je jedan mali dječak bio živ, napola zatrpan ispod mrtvih tijela. Stari Etania pao je s konja i kroz dva sata umro. Njegova obitelj je skoro sva potnorena. Nopasi umiru dok idu ovamo k nama. Mislite li da su bili bolesni kad su krenuli? To mene zabrinjava — način na koji Indijanci obole i kako brzo umru! Bijelac se bori, ali Indijanac neće. Neće protiv ove kuge! To ga vrijeđa, kalko kaubo-ji kažu.«U toku tih strašnih dana Withers je dočuo da je i Cekin Yashi oboljela od te strašne bolesti. NeM bolesni Indijanac dojahao je s tom vijesti i odao im mjesto boravka Mlale Ljepotice. Ona je bila udarta za Beetedju, mladog nopaškog poglavicu koji je bio u Francuskoj, ali Withers nije imao pojma gdje se ona nalazi i nikako nije mogao razjasniti misterij mjezana nestanka.»To je slično Nopahu!« uzvikne trgovac. »Ali, Gekin Yashi je oboljela od gripe. Umrijet će — sasvim sigurno. Možda je još na vrijeme da je spasimo. Muž jojje ugledam Nbpah. Njegova je koliba negdje uz kanjon Nugi. Poslao sam Indijance s konjima do ulaza u kanjon. Ja ću otići kolima. Možda se uspijem dovesti do klanca — možda i do kanjona... Dajte mi lijekove i viskija.«To je govorio Golmanu i svojoj ženi. Marian je sjedila uz vatru i šutjela sva preplašena i ražalošćena. Odjednom je ušao Nophaie i ođgrnu pokrivač. Bič mu je visio oko zgloba. Snježne pahuljice svjetlucale su mu se na sombreru.»Ah! Evo Nophaiea«, reče Withers. »Znao sam da ćeš se vratiti. Jesi li što doznao o Gekin Yashin?«»Jesam. Moramo požuriti. Umire. A ima i dijete.«

Marian skoči na noge spremna da se odmah dade na posao. »Ja ću s tobom«, zamoli ga ona.Nophaie je bio više sklon da pođe s Withersom nego s njom. Ali Mariao je uspjela nagovoriti obojicu, a gospođa Withers joj je u tome pomogla.»Dobro se zamotaj. Uzmi topao kamen za noge«, preporuči joj ona, »i nemoj da ti bude ni previše toplo ni hladno. Burno je — jak je vjetar i sunce.«»Pusti ti sunce«, primijeti Withers. »Jahat ćeš uz vjetar. Imaj to na umu.« *Vožnju u kolima, s toplim kamenom pod nogama l debelim pokrivačem oko tijela i preko lica, nije Marian bilo teško izdržati. Ali kad je sjela na sedlo i krenula uz vjetar, bila je sasvim druga stvar.Bilo je još dosita rano izjutra; nebo je negdje bdio zastrto mutno sivim i raštrkanim rumenim oblacima, a negdje oštrim plavetnilom. Sunce je sjalo promjenljivo. Na polasku nije bilo strašno hladno, iako je vjetar sjekao kao nožem.Mada je bila tužna i uznemirena, Mlarian je ipak s uzbuđenjem gledala oko sebe. Kanjon Nugi je zjapio u širinu, a ulaz mu je bio ukrašen crvenim klisurama po kojima se tu i tamo bjelasao snijeg i crmjeli cedrovi. Visoki vrhovi litica sjajili su se od mokrine. Duboka jaruga vijugala je iz kanjona. Bila je prava zima i studen, ali je Marian svejedno bila očarana; ovaj kanjon

247

ostavio je na nju izvanredan dojam, iako se po ljepoti ni izdaleka nije mogao mjeriti s kam.jonom Pahuite. Litice su bile visoke, izdubljene, goletne, ispucane, žućkaste na suncu, crvene u sjeni, bijele na vrhovima.Marian je osjetila nešto ugodno ali čudno — nešto što isprva nije nikako mogla shvatiti. Tada je taj osjećaj povezala s hladnim, određenim, oštrim mirisom zraka i ustanovila da se osjeća blagi miris kadulje. Tako je opet došla u dodir s najkaraktsrističnijim elementom visoravni. Ali nigdje nije mogla ugledati kadulje te je zaključila da će je sigurno naći malo dalje.Raspršila se oluja koja je prijetila, a vjetar je oslabio i pao. Marian se dobro osjećala u sedlu i zagrijala se jašući. A kad se naoblaka razbila i sunce nadaleko zasjalo, pružila joj se prilika da vidi kanjon.Veličanstveno je djelovao vijugavi ulaz kroz groma-de stijena pustinjske visoravni. Kanjon Pahute je toliko dubok i širok da se ne može čitav vidjeti. Ovaj kanjon ne očarava svojom veličinom. Ima blage rubove naborane vijugama, kupolama, grebenima, vršcima, izboči-narna, strminama, ispupčem jima; a poprečnih manjih kanjona ima toliko da se ne mo'gu ni izbrojiti. U tome se, zapravo, ovaj razlikuje od drugih. Na jednom mjestu Marian je projahala preko prostrane čistine koja je izgledala kao glavčioa kotača iz koje kanjoni kao žbice idu naokolo u svim pravcima. Odozgo je kanjon Nugi morao izgledati kao stonoga kojoj je glavni kanjon tijelo, a poprečni kanjoni noge.Pet-šest milja "uzbrdo kanjon Nugi mijenja oblik. Širi je, grebeni su niži, tako da se može imati mnogo bolji pogled.Široke ravnice obrasle grmi jem lagano su se spuštale sa strmih crvenih strana zemljane jaruge. Kroz nju je tekao plitak blatnjav potok između gromada sivkastog leda. Marian je imala muke dok je na nekoliko mjesta prešla preko potoka. Naslage leda pucale su pod kopitima konja, a konji su morali gaziti kroz vodu da ne padnu u živi pijesak. Strme staze uz mekane pjesko-vite strane isto su joj tako zadavale strah. Da se održi na konju, morala se uhvatiti za prednji unjkaš i za grivu; a kad Je jahala dolje, bilo je još gore, jer se klize'.a naprijed.»Bsnow di cleash, vidiš da ovdje nema hrane za konje i za ovce«, reče Nophaie okrenuvši se i pokazavši rukom prema ravnicama. »A ovo je najbogatiji od svih kanjona. Dvije sušne godine! A vidiš li prazne kolibe?«Marian nije ništa opazila. Ali sada je to na nju jako djelovalo. Kako je zemlja gola! Ni jedine vlati suhe tpa-ve! Osušeno grmlje, sivo kao pepeo, balo je pomiješamo sa zakržljalim cedrovima i nekoliko patuljastih hrastova, i to je bilo sve što je raslo na dnu. kanjona. Duge padine od žutog pijeska, izgažene konjskim kopitima, dizale su se iz jaruge. Na zaštićenim mjestima sa sjeverne strane bjelasale su se strmine pokrivene snijegom.Staza se polako dizala, a kanjon je postajao sve ma-~nji i sve ljepši. Boje su sada bile svijetlije. Komadi zemlje zasađeni ljubičastom kaduljom krasno su odudarali od crvenih stijena. Ovaj jutarnji izgled još je više naglašavao opustjelost i samoću napuštenih koliba. Kako su mračno i strašljivo izgledala vrata, kao oči uprte prema istoku! Tu više ne izlaze Indijanci na svoje pragove da vide kako se sunce probija preko istočnih litica! Tužna tišina ispunja čitav kanjon. Ništa se ne čuje, nema žive duše! Zima snažno djeluje u kanjonu, ali još gore od zime djeluje opustljelost, mrtvilo bez ikakva traga života.Odjednom se siv uskovitlani oblak spustio nisko u kanjon i potpuno ga zamaglio. Snježna mećava. Zastrle su se stijene, poprečni kanjoni, vršci i izbočine, ali je Marian vidjela gornji rub oblaka, tu rijetku sivu uskovitlanu masu nasuprot plavom nebu.Withers je skrenuo ulijevo, u jedan od poprečnih kanjona. Uzak, sa strmim stranama, izgledao je nekako taman i tajanstven pred olujom. Kad je snijeg dopro do Marian, ona se u prvi čas oduševila pahuljastim bijelim plastom; ali kad je postao gust i hladan, pokrila je lice i skrenula pozornost samo na stazu.

Ova staza je išla dalje od svih prethodnih. Marian je jahala čas gore čas dolje sve dok nije osjetila da gubi ravnotežu. Konačno se staza spustila do dna jaruge u pjeskovito korito potoka pokriveno naslagama leda i bistrom vodom dva centimetra dubokom. Vjetar je i?su-bio snagu, utihnuo i nestao kao što je i došao.

Odjednom Marian ugleda neko čudnovato blještavo svjetlo. Pogledala je gore. Snijeg je još uvijek koso padao, a velike bijele pahulje imale su neke čudnovate boje. Plavu — bijelu — zlatnu! Ili to samo tako izgleda pri tom neobičnom svjetlu? To još nije nikada vidjela. Negdje je sjalo sunce, a kroz divnu lepršavu koprenu od snijega blistalo je plavo nebo. Kako je to neobično'! Onda je zrak postao proziran te su ponovo kao zlato zablistali rubovi kanjona odozgo i mnoštvo mozaika na visokim liticama. Svjetlost se sve više širila i postajala žuča; ubrzo su se pojavile ljubičaste padLne obrasle kaduljom koje se dižu iz korita potoka do snježnih strana ispod litica. Ovdje kadulja tako oštro miriše da joj miris nije ugodan. Opija svojim hladnim, jakim vonjem. Mećava se i dalje širila zastirući rubove i ispunjajući uski kanjon za sobom. Naprijed je sve bilo čisto — plavo — žute litice — s kojih je svjetlost prodirala u zatvoreni usječeni dio kanjona. Na tom pustom lijepom mjestu zatvorenom mokrim stijenama, ukrašenom crnim omorikama, sve je bilo pokriveno snijegom i kaduljom.

Kad je Withers stigao uz padinu i sjahao među cedrovima ispred jedine kolibe, Marian se zaprepastila videći da je već stigla na cilj. Bila je zaboravila zašto su ovamo krenuli.Nophaie je sjahao s konja i skinuvši pokrivač s ramena, onako visok, sagnuo se da može ući u kodibu. Withers je naredio dvojici Indijanaca, koje je doveo sa sobom, da nalože vatru ispod cedrova.»Sjaši i protegni se malo«, reče on Mariao. »Oni će brzo naložiti vatru da se zagriješ.«»Zar... zar me nećete pustiti da vidim Gekin Ya-shi?« upita Marian bojažljivo.»Da... ali počekaj«, odgovori on i skinuvši torbu sa sedla, požuri u kolibu.Marian je tek sjahala, a trgovac se već vratio, i to takva lica da je ona zanijemila.»Prekasno!« promrsi on promuklim glasom. »Gekin Yashi je noćas umrla. Beeteina majka je izdahnula sigurno jučer... A ...«»Netko je rekao da ima dijete«, tiho će Marian dok je trgovac oklijevao.250»Dođi ovamo k vatri«, odvrati Wiithers, snašavši se. »Pomodrela si... Da, ima dijete — i napola je bijelo, koliko se može vidjeti... I ono je skoro mrtvo, zadnji su mu časovi. Nema druge nego da ositanem — i da ih sahranim.«»Oh! Withers, pustite me da uđem u kolibu!« zamoli ga Marian.»Zašto? Nije to za tebe — a da i ne govorimo o opasnosti.«»Ne bojim se ja. Molim vas. Osjećam da mi je to dužnost... Ja sam voljela Gekin Yashi.«»Baš zbog toga hoću da ti ostane u sjećanju onakva kakva je bila... Bože! Svaki bijelac koji je štogod učinio kojoj indijanskoj djevojci, morao bi sada vidjeti Gekin Yashi!«»Nikad neću zaboraviti malu nopašku ljepoticu«, proimrlja Marian tužno.»U redu — možeš poći, samo čas«, nastavi Withers. »Moram ti nešto reći. Beeteia je bio jedan od najboljih među mladim Nopasima. Vodio je Gekin Yashi otkad je bila dijete. Ali njoj nije bilo stalo do njega, a Do etin joj nije dao da se uda za njega. Od sramote je pobjegla iz škole u Mesi. Jer Gekon Yashi je bila ne samo lijepa nego i poštena. Ali bilo joj je lakše što je pobjegla. Beeteia ju je našao — to mi je rekao njegov brat koji je kod nas — odveo ju je kući i oženio. I napola bijelo dijete lijepo je primio. Eno sada drži tog jadnog malog prosjaka koji umire — kao da je njegovo vlastito dijete.«Marian skupi snagu i pođe u kodibu. Vatra je još samo tinjala. Vidjela je Nophaiea gdje sjedi pognute glave poferaj jednog mladog Nopaha — sličnog stotinama koje je vidjela; držao je u krilu dijete od četiri-pet mjeseci.Nophaie je nije pogledao; a ni drugi Indijanci. Nagnula se nad malenim sivježnjern i zavirila u izmučeno lice.- Kako je tamna Indijančeva ruka pokraj djetetova lica! Još dok ga je gledala, osjetila je neku strašnu promjenu na njemu — kao da se nekako zagonetno ponaša. Vidjela je da doživljava zadnje časove života. Srce kao da joj se skamenilo, osjetila je divlje nagone potisnute u sebi.

251Iza ova dva Indijanca koja su sjedila, uza sami zid kolibe, ležalo je neko ljudsko tijelo zamotano u pokrivač. Izgledalo je kao od kamena. Snijeg se probio kroz otvarane prozore do smotanog pokrivača. Iza Mariam, na drugoj strani uza zid, ležao je neki manji les koji nije bio sasvim pokriven. Marian je ugledala kosu crnu poput gavrana i učinilo joj se da je prepoznala oblik glave.»Nophaie«, šapne ona. »Ovo... ovo mora biti Gekin Yashi.«»Da«, odgovori Nophaie i ustavši odgrne pokrivač s mrtve djevojke.Odmah je prepoznala Gekin Yashi. Zar to može biti lice šesnaestogodišnje djevojke? Bolest i smrt su joj izinakazile i potamnile lice, ali to nije bila jedina promjena koju je Marian uočila. Gekin Yashine pjesme, snovi i ideali, nestali su još prije nego je umrla. Izgledala je kao zrela ozbiljna oženjena Indijanka. Bila se ponovo vratila sumornom, mističnom indijanskom načinu mišljenja i osjećanja koji je lišen svake gorčine i nadanja, a koji je sada kod nje bio poganski i divlji i još gori s obzirom na njezin dodir sa civilizacijom.Marian pobjegne iz kolibe i vrati se vatri koja je gorjela ispod cedra. Obuzeo ju je strah — a nije anala od čega. Vjera u boga i pobožnost poljuljale su se u njoj iz temelja. Kuga i smrt su strašne, ali lakše ih je podnijeti nego ljudsku prirodu, strast, mržnju, život, Gekin Yashi je umrla, I bolje! Uništeni zgaženi pustinjski cvijet! Zar joj nije doviknula: »Nitko mi nikada ništa lijepo ne govori!« Što znači taj vapaj duše? Kolika je pritajena snaga te probuđene duše?»Nophaie, dijete je umrlo. Reci Beeteii da ga pusti.Withersov glas iz kolibe prekinuo joj je tužne misli. Moramo pokopati ove Indijance i odmah otići odavde.«Marian pruži hladne, drhtave ruke prema vatri. Odlučnost kojom je staloženi trgovac izgovorio te riječi, kosnule su je duboko u dušu. Ljudi kao Withers snose najteži teret. On je susretljiv, osjeća sućut, ali postupa sasvim u skladu sa stvarnošću. Osiromašuje zbog plemena Nopaha, radi kao galijot i izlaže se opasnosti. Kroz njega ona bolje sagledava stvarnost. A to u njojstvara otpor — protiv slabosti i prevelike sklonosti prema idealiziranju i altruizmu — i u ovom času protiv strašne okrutne pošasti.I Nophaie bi mogao oboljeti. A i oboljet će ako bude stalino jahao naokolo izložen oštroj studeni i bolesti. Marian se od straha steglo u srcu. I stalno ju je to mučilo. Drhtala je od uzrujainja. Bjesnila je kao da osjeća na-nog lavice.Withers je izašao iz kolibe praćen Indijancima.»Donesite mi alat«, reče pokazavši svežanj koji je donio.Nophaie je ostao pokraj vrata kolibe o koja se naslonio Beeteia, žalostan i potpuno slomljen. Izgledalo je da hoda po mraku. Nevolja i jad su ga dotukli. I kao da uopće nije čuo da ga Nophaie nešto moli, kao da ga uopće ine opaža. Marian je osjetila da u njemu nešto kuha.

Iza kolibe, na čistini obrasloj kaduljom, napola zaokruženoj cedrovima, Withers je ostavio oba. Indijanca da iskopaju grobove. Onda je opet došao do kolibe i stao sjekirom praviti otvor kroz zemljani sloj i spojene kolce dolje naniže. Marian se sjeti da se Indijanci ne smiju iznijeti van kroz vrata. Očito, gdje god mu je moguće, Withers ne žali truda da održi običaje ovog pustinjskog naroda.Beeteia se okrenuo od Nophaiea i vratio svojim mrtvima. Marian je pozvala Niophaiea k sebi i odvela ga iza šumice cedrova gdje su konji grickali kadulju. Bio je sav utučen. Uhvatila ga je za ruku kako bi se smirila. Uto je trenutačno izašlo sunce i obasjalo litice zlatnim sjajem. Kako divno blista tamnoljubičasta kadulja!»Benow di cleash, nisi trebala doći«, reče on tužno.»Drago mi je d* sam došla. Ovo je strašno djelovalo na mene — upravo strašno«, odgovori ona. »Bilo mi je slabo — pokosilo mi je dušu. Ali nekako sam opet došla k sebi... a sada ti moram nešto reći.«,»Sto ti je ... problijedila si... ti drhtiš!« uzvikne on.»Zar ti je čudno? Nophaie, ja te volim — i strašno sam prestrašena ... Ova grozna pošast!«Nije joj ništa odgovorio, nego ju je rukama stisnuo za ruke i raskolačio oči. Marian se već bila navikla na

253ono mistično, indijansko što bi se nekada probudilo u njemu. Otrgla je ruke i naglo ga zagrlila oko vrata. Osjetila je da ie još više uzbuđena. Htjela je sve do kraja reći i, sva zabrinuta da ga spasi i nagovori da i nju odvede iz pustinje, prešla je preko svih granica ženske finoće i promišljenosti. Nije uopće znala što u času tos ludila govori i čini da bi sebe spasila. Ali onda je odiedinnm sa strahom ustanovila da je u njemu pobudila divlje instinkte.On ju je zgnječio rukama i nagnuo joj se nad lice gledajući je mrko. Nije ju poljubio. To nije indijanski običaj. Na njezino zavodljivo držanje nije joj odgovorio nježnošću, Ijupkošću i ljubavlju. Ponašao se kao primitivan čovjek kome je uskraćeno gospodarenje; bio je toliko surov da ju je skoro ozbiljno uvrijedio. Da nije osjećala užitak i da nije bila ugodno uzbuđena — do krajnjih granica — bila bi vrisnula od bola. Jer ju je zgrabio, nagnuo, poljuljao, podigao i opružio kao divljak kad dođe do neosvojive, nedostižne žene u divljini.Bacao ju je kao vreću preko sedla tako da su joj visjele noge i glava. Kad se već djelomično oslobodila njegovih gvozdenih ruku, s naporom se podigla i smjestila na svome konju. I zanjihala se prema njemu. Jedva je išta vidjela ispred sebe. Ali osjećala je da se oslobodila čvrstog stiska. Tada se odjednom obuzdao l mrko lice mu se razvedrilo — došao je bliže i naslonio lice na njezine grudi.»Bijela ženo... Hoćeš da budem Indijanac«, uzdahne on jako, smirujući se od strasti.Marian se ganula. Nije joj se mogao obratiti na čudnovati ji, zagonetniji način! Ali kako ju je to dirnulo! Ona — koja voli njegovo dostojanstveno držanje — povukla ga je dolje da se tako ponizi! Upotrijebila je svoje tjelesne čari, svu moć radi svoje krajnje sebičnosti! To je za svaku osudu. To je svojstveno ženskoj priroda. Osjetila je gnušanje. Onda se opet počela boriti. Samo zahvaljujući tragediji ovog Indijanca, uspjeda se spasiti u onom času. Gekan Yashi, jadni izbezumljeni Shoie, Beeteda i njegov nesavladiv osjećaj izgubljenosti, Do etiin i Maahasenie — ta čudna bića pojavila su se pokraj Nophaiea. Bilo joj je strašno u tom času. Mogla je raditišto god hoće od njega. Priroda je dala veću snagu čovjeku, ali ipak žana je pobijedila. Ali što će s dušom? Zar da prijeđe preko nje, da je prezre, da je odbaci? »Nophaie... oprosti!« šapne ona zagrlivši mu glavu i prislonivši je na svoje grudi. »Bila sam ... izvan sebe. Ova pošast — ovaj pomor napravio je od mene kukavicu. A pokušala sam i tebe...«»Benow di cleash, već je sve prošlo«, reče on podi-gnuvši glavu i nasmije se kroz suze.Za jedan sait Withers je obavio svoj mučni zadatak. Beeteia nije htio otići s njima. Marian nikad nije mogla zaboraviti kako je tog zadnjeg časa izgledao — snuždeni Indijanac stajao je ispred kolibe u koju više nikad ne može ući i gledao preko grobova svoje majke, žene i tuđeg djeteta kojemu je htio biti otac — preko ravnice obrasle sivom kaduljom, prema golim liticama. A što tamo vidi? Što čuje? Odakle mu još uvijek toliko snage?Withers zagunđa projahavši pokraj Marian da prijeđe na čelo.»Ne mogu više ništa učiniti. Ionako ne bi došao. Taj Ntopah će počiniti nešto strašno. Zabrinut sam za njega. Eh, bit će teško jaha-ti natrag. Probijati se. Ajde, kulašu!«Počeo je padati snijeg te je sav kanjon posivio kao da je sumrak. Marian je jahala za ostalima brzini kasom. Zrak je postajao sive hladniji. Kad su dojahali na čistinu u glavnom kanjonu, tako je zapuhalo da je bilo skoro nemoguće jahati uz vjetar. Nugi je vijugao sav siv, mračan, tmuran i pust, a snježna mećava se spustila nisko i zafijukaia kroz cedrove. Snijeg je bio vlažan. Lijepio se za odjeću i što je jahala dalje, bio je sve gušći. Jedva je vidjela kuda će potjerati konja. I strašno joj je bilo hladno.

Kad je mećava prošla, proširio se vidik u mračnom kanjonu te su se ukazale zamagljene goleti, bijeli rubovi, tamne spilje i pusti goli zaravanci. Onda je uz grebenaste stijene kanjona prohujala vijavica s dugim sivim oblacima. Vjetar sa snijegom zavijao je kroz cedrove. Tek što je Marian stresla snijeg sa sebe, uhvatio

255se drugi sloj, ali ga više nije otresala jer je bila umorna i smrznuta. Grane cedrove šibale su je po hladnom licu. Na kraju putovanja konjima bila je sva sretna kad ju je Nophaie skinuo sa sedla.Kola su prokrčila put kroz snijeg i blato u klancu te su izbila u ravnu dolinu. Opet su se nadvili sivi gusti oblaci i raspršili se.Marian je ugledala visoke strme stijene, velike kao brda, pusti crni vrh poput straže iznad crvenih sjevernih litica, zaobljeni horizont prema istoku i sivo hladno vlažno prostranstvo pustinje.

GLAVA 21.Tri tisuće Nopaha umrlo je od pošasti; bilo ih je mnogo u rezervatu koji su se zarazili i bespomoćno, skrhani bolešću, prdgnuli glave. Pogubna groznica i sujevjerje praznovjernih Indijanaca izazvali su strašan prizor. Kad je nadošlo proljeće s toplim suncem, a na vjetru se razmahao čudnovat zadah smrti, Indijanci su povjerovali da ih je spasilo konjsko meso koje su jeli.I Marian se polako otrgla od straha. Sunce i sve manji broj smrtnih slučajeva među Nopasima, nakon dugotrajne potištenositi, opet su joj polako ulili nadu. Ali n/ije joj se sasvim povratilo ono staro raspoloženje. Ostalo je nešto što se nije dalo iskorijeniti — nešto neodređeno, neraskidivo, zagonetno, što bi osjetila svaki puit kad bi joj se Nophaie nasmiješio.Svi su se trudili da Indijancima olakšaju patnje. Utoliko je Withers išta novca prištedio, te zime je sve izgubio, a možda čak i više. I Marian je ostala gotovo bez novaca. Bijelci kao da su daleko i zaokupljeni svojim vlastitim brigama. Trgovina se u rezervatu odvijala kao obično. A maleni krug bijelaca u Kaidabu živio je potpuno zaboravljen od ostalog svijeta i u skladu sa životnim potrebama Indijanaca.Nafeon zadnjih trzaja zimske hladnoće u ožujku, u travnju su nastale pješčane oluje. Jednog dana bi bjesnio vjetar, a drugog bi se sve stišalo i zatoplilo; zami-risalo bi proljeće u zraku. Saznalo bi se za koji slučaj groznice ali rijetko smrtni.Mlarian je još uvijek bila nekako potresena. Prožimalo ju je neko neobično čuvstvo, neka čudnovata ljubav.

Nophaie je bio odjahao u Oljato, a kako se drugi dan nije vratio, ona se od neizvjesnosti uzbudila, a da nije ni znala da li je to zbog ljubavi ili obične zabrinutosti. Čitav taj dan radila je za Withersa; odgovorila je na 'pisma koja su odavno stigla; cijeli sat se zabavila oko već iznošene i osiromašene garderobe; odjahala je do kamenitog brijega iznad Kaidaba i napela oči prema stazi za Oljato.Uzalud se trudila da se smiri i zatomi ono ž nsko šesto osjetilo. Pitala je za njega u trgovačkoj postaji, gdje je u zadnje vrijeme bilo teško išta saanati. Gladni, ianemogli Indijanci dolazili bi tamo i vrtjeli se naokolo zureći velikim crnim očila sve dok im Withers ili Golman ne bi dali štogod pojesti. Čitavo pleme je skapavalo od gladi.Marian je vidjela Indijance gdje nose lukove i strijele kao nekada, jer su lovci prodali puške ili nisu imali čime kupiti municiju. Vunom se skoro više uopće nije trgovalo. Indijanci nisu više htjeli strići ovce za cijenu koja im se nudila. U

dućanu su pazarili svega nekoliko kozjih koža i rijetko kada koji pokrivač. Bilo je mučno gledati kad bi koja Indijanka došla s kakvim lošim pokrivačem koji Withersu ne bi odgovarao i koji ne bi mo'gao prodati te bi se još cjenkala za svotu na kojoj on ionako strašno gubi. Tako je Withers pomogao No-pasima s njegova područja da se održe u životu. Oni mu nisu bili zahvalni jer nisu uopće shvaćali.Tog dana Marian je ponovo srela Shoiea, izgledao je jezovito ali je ipak smogla snage da ga smiono pogleda. S njim je bio neki mladi Nopah, namrgođen, surova izgleda; bio je odrpani i nepočešljan, a jedna mu je . noga bila sakata. Taj drugi Indijanac ostavio je još strasniji dojam na nju nego Shoie. Gledao je Shoiea kako daje neke znakove i miče izranjenim usnama da bi nešto rekao. Withers je opazio da je Marian zbunjena te joj je protumačio:»Ovaj sakati je jedan od onih nekoliko zločinaca u plemenu Nopaha. On je napao jednu od Eteninih kčer-kica. Kad su ga uhvatili, stavili su mu nogu u vatru i držali je sve dok se nije skvrčila. To mu je bila kaana, a onda su ga izagnali. Sigurno Shoie želi reći da će ga on prokleti.*Marian je časak potpuno zaboravila na sebe gledajući ova dva Indijanca. Izgledali su tako strašno da se zamislila nad misterijem života. U Copenwashieu je vidjela jednu nakazu, nekog bijelog Indijanca, Nokija; imao je bijelu kosu i crvenkaste oči, i strašno je izgledao, ali nije na nju ostavio takav dojam kao ova dva, Usporedila ih je s Baho zohnieom i Nophaieom. Ali čim se sjetila Nophaiea, nije više mogla izdržati u dućanu.Vani je zahladilo. Sunce je zašlo, a nad nagnutim stijenama na zapadu osulo se rumenilo. Kojoti su zavijali. Marian se uputila kroz sumrak. Činilo joj se kao da se nešto golemo i živo kreće kroz pustinju. Osjetila je neku tjeskobu. Kako mračno i prazno izgleda to pusto prostranstvo! Latice s rulja pustare djelovale su zastrašujuće u njezinim mislima.Withers je bio neuobičajeno miran te noći. Žena mu je govorila malo i tiho kao Indijanci. Ali ni on nije imao šta reći. Marian je sjedila uz ognjište i gledala u svjetlucavu žućkastu žeravicu. Odjednom se trgnula iz sanjarenja.»Što je to?« upita.»Konj. Sigurno je Nophaie«, odgovori trgovac kao da mu je lakše.Marian je i dalje sjedila i slušala. Ali osjetila je da joj srce neobično tuče. Napokon se pomaknu i otvore vrata. Nophaie! Oči mu kao u Indijanca, a lice kao u bijelca. Malo je zateturao kad je zatvorio vrata i naslonio se na njih. Drhtao je čitavim tijelom; bio je napet kao skakač kad se sprema na skok. Izbuljio je oči u Marian, a onda pogledao trgovca.»John ... pusti me u sobu da umrem!«Withers zine i smalaksa. Njegova žena vrisne od straha i samilosti.»Zarazio sam se!« prošaputa Nophaie.Miarianina zla slutnja i strah su se obistinili.»Oh, bože ... Nbphaie!« vrisne ona i potrči k njemu.Nophaie se odmakne od nje. Upotrijebio je svu snagu volje jer fizičke snage nije imao. Uhvatio ju je za ramena i odbio od sebe.»Benow di cleash, trebao sam već umrijeti... još Pred nekoliko sati... Ali morao sam te vidjeti... da umrem kao... bijelac!«

259Miariam je protrnula od čudnog dodira njegovih ruku. Kroz bluzu je osjetila njihovu toplinu.»Bijela ženo ... Nophaieova spasiteljice ... vrati se svom narodu ... Sve ... je ... u redu!«Tada je klonuo na nju, a trgovac ga je pridržao. Napola su ga odnijeli u sobu i položili na krevet. Odmah su dali sve od sebe da mu pomognu. Užareno lice, mramorno blijedo, ubrzani puls, teško disanje, lupanje srca — sve su to bili znaci stravične kuge.Jednom, pri slabom svjetlu uljanice, dok je Marjan klečala uz krevet i kao u bunilu zvala: »Nophaie ... NO'phaie!« on je otvorio oči — zamućene, grozne oči bez onog živahnog sjaja; učinilo joj se da je letimično ugledala onaj njegov nekadašnji vedri smiješak, koji mu je prekrio bol u duši tog časa kad ju je blaženo pogledao.Onda joj se pričinilo da neki zao duh otima Nopha-ieov život iz njezinih ruku. Nastala je borba koje Nophaie nije uopće bio svjestan. Otrovna vatra sisala mu je krv. Nije to bila bolest — ni nemoć — nego dah smrti koja je tjerala dušu i počela razarati živo meso. Međutim, Nophaie je imao još snage da se brani.Trgovac ju je zaklinjao da se makne od njegova kreveta i napokon ju je odvukao natrag u dnevnu sobu. Tamo se zgurila uz vatru sva skrhana od boli, Oh, zar je ovo kraj Nophaieova života i njezine ljubavi! Gospođa Withers je došla i otišla tihim korakom i puna obzira, ali nije rekla ni riječi. Noć je polako prolazila. Vjetar se podigao i počeo zavijati kroz mrtvu tišinu. Penjačice su šuštale ispod strehe.Negdje kasino u noći došao je k njoj Withers i nježno je pogladio.»Marian«, rekao je promuklim glasom.»Nophaie ... je li umro?« prošaputa ona dižući se.

»Nije. U nesvijesti je, ali odolijeva — ili sam ja lud... Ima još nešto jako čudnovato. Mnogi od ovih Nopaha koji su umrli od kuge, pocrnjeli su ... Nophaie je rekao da će postati bijel. Kao da nije normalan. To me potreslo. A čudno je i ono što je rekao: »John, pusti me u sobu da umrem!' Marian, to valjda znači da je stvarno konačno došao k svijesti — duša se u njemu260

probudila. A ipak je njegov život ovdje bio beskrajna borba da dokaže svoje naslijeđeno pravo. Ali ne vjerujem da će umrijeti. Prošla mu je kriza koja mnoge pomori. Nisam nikad vidio da se nečiji duh tako bori protiv bolesti. Neće njega skrhati.«Marian se umotala u pokrivač i izašla u mrak. Hladni pustinjski vjetar zapuhao joj je u lice i razmrsio kosu. Zora nije bila daleko. Zvijezde su počele blijedjeti, mrkla noć se primicala. Pustinja i nebo, mrak, žalobni vjetar, tišina — svi u sebi čuvaju svoje tajne. A život posvuda, i tu i tamo1, i samo korak daleko od smrti. »Sve je... u redu!« promrsi ona Nbphaieove riječi. Bila je sva blažena od sreće. Možda No<phaieo'va borba znači nešto više od živote. Vjera njena daje joj to naslutiti. Ponovo se našla s Nophaieom na uzvisini iznad Pokretnih stijena! Zar mu je mračna slutnja blis'ke smrti nadahnula vjeru?Pustinja joj može biti kao dom u mislima i sanjarenju. Ona će joj uvijek neodoljivo utjecati na misli kad mora razjasniti pojmove o životu. Zadrhtala je od radosti po pomisli da mora uvijek imati pred očima visinsku ljubičastu kadulju, zlatom okrunjene litice koje spavaju na suncu, duga zelena prostranstva i strme zasjenjene šutljive stijene — a negdje nasuprot toj pozadini Indijanca Nophaiea.

n261

GLAVA 22.Dolazeći svijesti, Nophaie je u sjećanju zadržao mračine jezovite ponore u koje je neka neobjašnjiva snaga u njemu survala zle duhove.Naslućivao je smrt, a sad je uvjeren da će ostati na životu. Zar se već nije bio pomirio sa smrću? U tijelu mu se razbuktao silan otpor. Izgledalo je kao da se nemilice bori da spasi dušu od zloduha. I kad je došao k svijesti, ta čudna mora stalno mu je pritiskala dušu i ispunjala snove.Toliko su se Withersovi i Marian radovali njegovu brzom odzravljenju da je i on bio sretan, iako nije imao snage da to pokaže. Onti ga vole. Znaju da ga ništa ne dijeli od Benow di cleash. Zar uopće ima nešto što ih dijeli? U čemu je, zapravo, stvar? Mnogo je vremena utrošeno da jasno u pamet dozove svoja stara uvjerenja, vjerovanja i obaveze. Ne može ih se više sjetiti. Postala su mu nejasna. Nešto mu se zbilo u duši ili mu je kuga oštetila pamćenje.Četvrti dan nakon krize, ustao je i hodao naokolo. Izbjegavao je Indijance, a i bijelce, ali je nastojao da prema njima ne bude neljubazan. Oni su ga, izgleda, shvatili i htjeli mu pomoći. Ali dok bi ujutro sjedio na toplom majskom suncu i šetao ispod prolistalih topola, Marian bi ga stalno promatrala. To je osjećao. A kad bi je izbliza pogledao u oči, osjetio bi kako joj se oči sjaje od radosti. Zadrhtao bi od sreće i srce bi mu se razigralo; znao je da o tim osjećajima mora voditi računa.Za nekoliko dana, toliko je ojačao da je već pomislio da može otići iz Kaidaba. U zgodan čas, kad se našao862sam s Withersom, njegovom ženom i Marian, objasnio im je svoju zamisao.»John, molim te daj mi svežang zobi i malo hrane.« »Zašto?« upita trgovac iznenađeno. »Odjahat ću sam ,.. među kadulju ... i kanjone«, odgovori Nophaie zamišljeno.Marian ustane od ognjišta i priđe mu sva blijeda, začuđenih tužnih očiju.»Nophaie, imaš li dovoljno snage?« upita ga ona bojažljivo.»Ili ću ozdraviti ili umrijeti«, uzvrati on sa smiješkom i uhvati je za ruku.»Stvarno, nije to loše«, složi se Withers, obrativši se više svojoj ženi nego njima dvoma. Ona ništa ne odgovori, kao da se slaže. Onda se obratio Nophaieu. »Dat ću ti sve što ti treba. Kada ideš? Sutra? Dovest ću troga konja ili uzmi jednoga od mojih.«»Da, otići ću čim svane, prije nego Benow di cleash ustane«, odgovori Nophaie.»Ideš sam i tamo ćeš biti sam?« upita trgovac. »Časna indijanska riječ«, odvrati Nophaie. »Dobro. Ne moram ti valjda reći da me to malo zabrinjava«, doda Withers pogladivši se po raščupanoj kosi. »Beeteia je počeo buniti Indijance.« »Znao sam ja to«, reče Nophaie. »Beeteia!« uzvikne Marian. »Je li to muž GekMi Yashi? Mladi poglavica kojega sam ondje gore vidjela?€ »Da, to je on«, doda trgovac.»Beeteia je plemenita roda«, upadne gospođa Wit-hers. »On pripada najistaknutijem plemenu Nopaha. On je doista velik poglavica.«»Onda je situacija još gora«, reče njezin muž. »On buni Indijance protiv Morgana i Bluchera. Čujem da je postao sjajan govornik — naravno, ne može preboljeti ' smrt Gekin Yashi. Nastoji da pobuni Indijance protiv bijelaca. Dabome, to nije ništa novo ovdje u rezervatu. I ta pobuna, vjerojatno, neće imati nikakva učinka kao ni ostale. A možda i hoće. Samo ja baš ne volim Bee-tedn upliv. Kako da ga spriječe, a Nophaie?« »Morali biste ga ubiti«, odgovori Nophaie. »Aha! Onda znači jedina nam je nada da od svega toga neće ništa biti«, odvrati trgovac i ustane.263

Gospoda Withers izađe van s mužem i ostavi Nop-haiea sama s Marian. Ona je još stajala pokraj njegove stolice i gledala ga.»Kamo ćeš, Nophaie?« upita ga ona.»Idem do Naze.«»Tako daleko?« uzdahne ona, a glas joj malo uzdrhti od iznenađenja.»Nije to daleko za mene.«»Ali zašto do Naze... ako hoćeš biti sam ... Misliš da moraš poći među kadulju i kanjone?« nastavi ona ozbiljnim tonom.Nophaie joj pusti ruku i uhvati je oko pasa. Osjetio je da se uzbudila i uzdrhtala. Nikad mu nije toliko značila njezina prisutnost i nježnost. Učinilo mu se da je nastao drugačiji odinos među njima — ali ne zna kakav. I to mora ispitati. Postao je nježniji, nije više u stanju da je bilo čim uvrijedi.»Benow di cleash, ne anani tačno, ali mislim da ću otići do Naze jer je ona najveće božanstvo Nopaha.«

»Oh, Nophade!« reče ona smalaksalo. »Zar još patiš? Rekao si mi da su te se nopaški bogovi odrekli. Da čak i Nothsis Ahm nije ništa drugo nego jedna obična siva hladna planina koja nema ni glasa ni duše.«»Da, sjećam se, Marian«, uzvrati Nophaie. »Ne mislim da patim i da sam progonjen kao onda kad sam se uspeo uza sjeverni obronak Nothsis Ahna. Ne zmam objasniti što mi je. Gak mislim da samo fizički osjećam potrebu da odem. Čudno se osjećam. Potrebna mi je samoća. I nekako me Naza privlači. Tamo ću naći svjetlost — a možda i snage u onim šutljivim kanjonima.«»Oh, kad bi se samo mogao smiriti!« prošaputa Marian.Sunce nije bilo još izašlo i bilo je još sve sivo i otužno kad je Nophaie odjahao iz Kaiđaba kroz pustinju. Jedan magarac je njakao i samo njegov glas je remetio tišinu.Na jednoj uzvisini podigao se na sedlu i bacio pogled natrag na trgovačku postaju. Odmah je spazio kako nešto bijelo leprša s mračnog prozora. To ga je Mlariani pozdravljala mašući. Zapravo, znao je da će ga pozdraviti. Zaustavio je konja na uzvisini i dugo ju je promatrao boreći se sa samim sobom. Naravno, mora joj264odgovoriti. Mala bijela marama zalepršala je još jače. Ona je vidjela da je on promatra. .Onda je polako visoko zamahnuo rukom kao Indijanac kad ide na dalek put, do mjesta koje ga zove, odakle će se brzo vratiti. Vidio je kako joj se lice sjaji ina prozoru i učinilo mu se da je radosna. Okrenuo je konja, odjahao na drugu stranu brijega, odakle se više nije vidjela postaja i prisilio se da više ne misli na Marian.Nophaieov konj, veliki jaki dorat, bio je jedan od najboljih Wihtersovih konja; bio je neumoran i lagano je koracao. I kao da nije osjećao teški svežanj i pokrivač koji mu je bio privezan iza sedla. Nophaie je osjećao vrtoglavicu i neku nesigurnost, ali bio je uvjeren da je to od fizičke slabosti. To će mu već proći samo zasada ipak tjera konja laganim kasom. Bilo mu je lakše kad su mu nestali iz vida obori i stoka; otresao se svih mučnih misli i osjećaja, kao uvelog lišća. Ovo putovanje bit će jedno od najvažnijih u njegovom životu. Ima takav predosjećaj iako ne zna zašto. Hoće li se Naza doista iskazati kao pravo svetište? Tada se otresao svih tih čežnja i stao je promatrati oko sebe.Daleko na desnoj strana iznad istočnih litica rumeni sjaj preplavio je sivkastoplavo nebo. Na sjevernoj strani vidio je vrh jednog ogoljelog strmpg brijega koji se dizao iznad kamenitih prijevoja istačkanih žutim ce-drovinia. Čuo je kosa kako pjeva, kako štekću kojoti, a tu i tamo zatrčao bi se koji zec u guštaru; to su bili jedini znaci života u pustinji. Osjetio je miris vatre iz f.-- indijanskih koliba; vidio je Nopahe zagrnute pokrivačima kako ga promatraju s prijevoja obraslog cedrovi-. ma; tada je do njega doprla razuzdana pjesma pastira koji je odlazio sa svojim stadom. Izbjegavao je utrte staze da ne bi sreo ljude svoga plemena. Odlučio je da ni s kim ne izmijeni nijednu riječ dok bude na hodočašću.Prošao je kroz duboku jarugu, a kad je izašao iz nje, uspeo se uza strminu izrovanu i ustalasanu od vjetra i kiše te je stigao do mjesta odakle je mogao pogledati prema Kaidabu, ali je motrio samo naprijed i naprezao oči da ugleda dolinu s velikim klisurama.Ubrzo je ugledao veliko crveno ogoljelo brdo od podnožja sve do vrha; na njemu su bili stupovi kao263

cijevi orgulja, a stršili su kroz pustinju iznad glavine litice visoravni. Sve je to bilo još daleko, ali se nadao da će se te noći tamo ulogoriti i ponovo vidjeti obronke obrasle pitomom kaduljom gdje je kao dječak čuvao očeva stada. Odjednom se začudio i zapitao zašto sada toliko čezne za njima kad od povratka u rezervat stalno izbjegava taj kraj koji ga živo podsjeća na djetinjstvo. Na to ne zna odgovoriti; neće o tome uopće ni razmišljati.Činilo mu se da pustinju sada gleda drugim očima. Taj kraj mu sada izgleda nekako čarobno. Klisure i piramide u kojima već stoljećima žive duhovi njegovih predaka predstavljaju sada veličanstven prizor u njegovim očima, ali nisu to za njega idoli i bogovi pred kojima se kleči i moli. Sada mu dočaravaju sasvim nešto drugo — ljepotu, prirodu, vrijeme i život.Odjahao je u široki kanjon omeđen žutim stijenama te izašao na zelenu pjeskovitu ravnicu gdje je sunce jako grijalo, a prašina se dizala u lepršavim oblačcima. Široko daleko obzorje izgubilo se pred njim; našao se između dugih kosih isprekidanih stijena svakojakih oblika. Satima je jahao osjećajući sunce i vjetar, a u ušima stalno mu je bio topot kopita; konj je kasao dalje kroz dolinu koja se prostirala oko njega, a crvene i žute klisure kao da su putovale skupa s njim. Na drugom kraju doline uspeo se uz inizak klanac gdje se jedina golema crna stijena kao šiljak zabadala u nebo, a s nje se dolje vidjela dolina s golemim liticama; tu je živjelo njegovo pleme i tu se rodio. Zastao je časak pred tim prizorom.Htio je da još tog dana stigne do goleme visoravni sa stupovima poput orgulja koja mu se već sada ukazala u svome sjaju deset milja odatle. Stajala je na ulazu u svetu dolinu gdje svaka litica predstavlja jedno nopaško božanstvo. Bio je iznemogao od umora. Ali ništa ga ne može zaustaviti, jedino da se sruši ili da umre.Kad je stigao do veličanstvene visoravni; sunce na zapadu obasjalo je stijene i litice stalnim, rumenim sjajem. Pustinjski pijesak izgledao je siv nablizu, a Udaljiniu ljubičast. Naslonio se na konja teško dišući i zagledao se u divne blistave oblake izmad crvene prepreke preko koje sutra mora prijeći.Uzak svjetlucav potočić vijugao je kroz pjeskovitu jarugu. U njemu se odražavala boja oblaka i visoravni. Rasedlao je konja, nahranio ga zoblju i pustio nakon što mu je sputao noge. Onda je obavio neke sitne poslove za sebe. Nije osjećao glad, ali se prisilio da štogod pojede. Ovo naporno putovanje ubrzo će mu povratiti urođene nagone.

Blago sivilo sumraka prekrilo je crvene stijene kad je stigao do mjesta gdje je mnoge dane prosjedio kao dječak čuvajući ovce. Odatle s prijevoja nije daleko do visokog osamljenog brijega. .Trava i kadulja su ovdje bujale kao u njegovu djetinjstvu. Miris mu je ispunio nosnice, a tužne i drage uspomene dušu. Našao je ravnu crvenu stijenu na kojoj je sa sestrom sjedio. Koliko je otada prošlo! Ona je mrtva. Njegova plemena više nema. Zurio je kroz sivu dolinu prema pukotini u obliku slova V na južnoj stijeni. Uski svjetlucavi potočić vijugao je kao kakva traka iz kamjona. On se rodio tamo gore gdje se stijene kanjona spajaju. Još se sjeća kad je imao tri godine.»Indijanac u meni govori«, reče sam sa sobom. »Bolje bi mi bilo da sam podlegao kugi. Ona tamo rupa bila mi je dom — a u ovoj dolini sam se igrao. Sada više nema ni doma, mi rodbine, ni igre, Indijanci su završili svoje. Njihova slava i snovi su propali. Njima je sunce zašlo. One koji se odrvaju bolesti, pijanstvu i bijedi koja ih je snašla, proguta* će rasa koja ih je uništila. Crvena će krv postati bijela! To znači da će bijela rasa pobijediti, a Indijanci nestati... On još nema trideset godina, ali se osjeća star. Upropašten je, izgubljen. Nema vdše nikakve nade. I on mora nestati! Ovdje bi mu morao biti grob. Pod ovom kaduljom!... Smrt, san, počinak, spokoj!«Ali Nophaieov razum usprotivio se indijanskom fa-talizmu. Sve je to tako kad sluša svoje nagone, a ne pamet. Još je mlad. Rat ga nije upropastio. Ni kuga ga nije ubila. Tijelo mu je otporno kao pustinjski cedar, a duh nepobjediv kao svjetlost sunca. Ako bude živio, moći će donekle ublažiti težak život svome narodu. Ali

267s*

mržnja — mržnja prema Morganu i Blucheru, prema svim bijelcima koji su nanijeli nepravdu Indijancima — to je rak rana u njegovoj duši. Dok tu mržnju nosi u sebi, ne može biti sretan ni kao Indijanac koji živi po nagonima, a ni kao čovjek odgojen kao bijelac. Onda mu je sinula ohrabrujuća misao da bi zahvaljujući Ma-rian koja ga voli svom krepošću i plemenitošću bijele žene, trebao prijeći preko mržnje, zaboraviti sve patnje i uzdići se ianad osvetljivosti i gorčine. Ona mu je nadoknadila sve što mu je njezin narod učinio nažao.Ali ovdje je osjetio svu gorčinu svoje mržnje. Činilo mu se da njegova ljubav prema Banow di cleash i njezina ljubav prema njemu nisu dovoljno jake da bi nadvladale mržnju. Potrebno je nešto drugo. Tog časa palo mu je na um da je to pravo značenje ovog njegova traženja — njegova hodočašća do Naze.Dugo je tako stajao zamišljeni u sumraku. Bijele zvijezde provirile su iznad tamnih ruševina. Digao se hladni noćni vjetar i zafijukao kroz kaduljino žbuinje. Vatra koju -je zapalio, odrazila se na mračnom podnožju viso-ravtni. Daleko iz doline tiho su zablejali janjci; njihovo blejanje djelovalo je tugaljivo i turobno usred samotne pustimrje.Kad je svanula tiha ružičasta zora i granulo sunce, odjahao je nekom mračnom, neutrtom stazom iz nizine preko prve crvene litice, pa dalje preko ravnice pune kamenja i jaruga te naviše na teren obrastao cedrovima, borovima i kaduljom. Iza njega, u 'nizini, dizale su se veličanstvene latice i stupovi sve do visine na kojoj je Nophaie jahao još uvijek po istom crvenom sloju. Često se okretao da vidi kako se tamni i veličanstveni dižu prema bijelim oblacima.U ovoj sredini dobio je novu snagu; osvježio ga je l jak miris koji je dolazio s hladnim vjetrom, a tjeskoba ga je napuštala sve što je dalje išao. Ne dolazi samo k sebi — premda će uskoro ugledati visinsku ljubičastu kadulju i Nothsis Ahn; predosjeća da će doživjeti nešto inovo, da će naći zadovoljstvo i ohrabranje.Uspeo se jednu milju uza stjenovitu golu strminu koja je bila valovita od humaka, prijevoja, glavica, kanjona i jaruga, a sva od golog žutog kamena. Onda je ušao u zavoj velike klisure tako da više nije vidio ništi268iza sebe. Sada se pred njim najprije ukazala ravnica obrasla cedrovima, nekoliko milja sva crvena od kamena i mjestimično zelena, a pružala se sve do druge litice. Jahao je kasom, a kad je prešao ravnicu, stigao je konačno u dubok kanjon. Zjapio je pod njim oko pola milje u dubinu, a neravne strane bile su mu toliko strme da je tuda mogao proći samo Indijanac. Krenuo je pješice, a konja je poveo za sobom. Osjetio je neku radost kad se spustio u suhi vrući kanjon ispod krivih klisura te kroz labirint velikih crvenih gromada dolje sve do prašnjavih jaruga od šarene ilovače. Ponovo je osjetio svoju pravu snagu, mišići su mu oživjeli; bio je u stanju da izdrži borbu nepoznatih sđla u sebi. Imao je minogo muke dok se uspeo uz 'drugu stranu. Preko ruba protezala se još jedna beskrajna ravnica prema planinskim liticama koje su blještale crvenom, žutom i ljubičastom bojom.

Stigao je ispod njih u sivi sumrak i u malom šumarku cedrova na brzinu se ulogorio. Odatle se izlazi iz indijanskog rezervata. Nema straha da će odsada sretati Indijance! Sada mu je lakše, ali ga je stid što tako osjeća. Zar bježi od svoga naroda na sve moguće načine? Za dvadeset četiri sata i dvaput toliko milja toliko se udaljio od onog poznatog kraja, od osjećaja koji ga sputavaju. Sada mu je lakše i promatrati, i slušati, i mirisati, i osjećati ono što ga usrećuje. Kad bi se samo mogao potpuno tome prepustiti! Noć je hladna, vjetar fijuče kroz krošnje cedara, a kojoti zavijaju.Ujutro se uspeo uz gole litice koje su izgledale ne-prelazne. Činilo mu se kao da je tu granica svih ljudskih strasti. Iscrpljen, sav oznojen i vruć, pao je preko ruba teško dišući. Deset dana prije toga njegov ga je narod napustio kao mrtvaca! Ali su mu bijeli prijatelji priskočili u pomoć. Bijela žena koja ga voli, molila se za njega. Nije mu to priznala; nitko mu to nije rekao, ali on to zna. Sad je živ. I pravi je čovjek.Teškom mukom se digao i uzjahao. Obuzelo ga je neko neobično ugodno, vedro raspoložen!je, a bez nekog posebnog razloga.Dugo je jahao kroz kraj obrastao cedrovima i visinskom kaduljom. U podne se ukazao veliki nopaški ponor, vrlo dubok i iftrok, obložen ilovačom raznovrsnih269m|tt^boja — boje jorgovana, suncokreta, indiga. U njemu ništa ne raste — samo gnjilež i tragovi erozije. Ždrijelo mu je prostrano i zamagljeno mutnim šarenim bojama. Kad je pogledao dolje, koža mu se naježila od uzbuđenja. Vrlo malo Nopaha stavilo je ovdje nogu, a on će proći kroz ovaj kanjon.Preostali dio dana proveo je u velikom iskušenju. Potpuno se iscrpio silazeći niz krivudavu klizavu sirm-Mu po hrapavim stijenama, prašnjavim jarugama, preko užarenih hridina koje su blještale od crvenila te kroz svježe zelene topolike, preko svjetlucava uzburkana potočića, preko ogromne litice koja mu je izgledala kao utvara, uz koju je morao puzati kao gušter.Nagrada mu je bila to što je stigao na valovitu visoravan obraslu ljubičastom kaduljom i zelenim cedrovima, koja je okrunjena plemenitim Nothsis Ahnom. Žute dSjeaie, crni redovi omorika, svjetlucanje bijelog snijega — tako je Planina svjetlosti izgledala u njegovim očima. Ista kao nekada. Samo on se promijenio. Kako bi mogli ratovi sebičnih ljudi promijeniti Nothsis Ahn? A što ga onda to muči? Kad je pogledao gore, učinilo mu se da ga stvarno ništa ne muči. Sigurno planina tako djeluje svojom snagom, svojom dušom i simirenošću.Sur.ce je već bilo nisko na zapadu. Izabrao je čistinu obraslu kaduljom, koja je bila okružena cedrovima i tu se ulogorio pod okriljem Nothsis Ahna.Dva dana kasnije prešao je preko visoravni i sišao niz sjeverni obronak velike planine dolje nisko u kanjone.Ondje je bilo ljeto. Na tihom povjetarcu zrak je bio topao i mirisav. Uz rub uskih puteljaka po crvenoj litici, među srebrnim škriljevcem raslo je zeleno drveće, trava i cvijeće. Toj šarolikosti Indijanci su svojim kistovima dodali cinober i grimiz. Jahao je nizbrdo, ispod svjetlucavih stijena, po suncu i hladovini, uz potoke koji su grgoljili preko stijena, uz prudove obrasle žućkastom mahovinom i bijelim ljiljanima, kroz šumarke zelenih hrastova i topola, sve dok nije stigao dolje u svoj omiljeni puste Kanjon šutljivih stijena, gdje je tako dugo živio u samoći i kojega se uvijek sjećao.270Tu se odmorio ovu noć i slijedeći dan. U tom Dubokom kanjonu gdje je bilo vode i trave u izobilju, konj mu se dobro najeo i napojio. A on je nastojao da slobodno vrijeme provede kao pravi Indijanac, d„ se zadovolji onim što mu pruža priroda. Još je jako uzbuđen. Čini mu se da će u njemu nešto prsnuti, kao kad pukne brana. Ali, ipak, svjestan je da se svakog časa sve više svladava i uzdiže iznad strasti koje salijetaju Beeteiu. Jasno mu je da se u njemu nešto mijenja i da mu to novo sve više obuzima dušu.Kad je sunce zapadalo, nastavio je svoje hodočašće i jahao je cijelu noć niz kanjon Naza Boco u čijim se najvećim dubinama skrivalo veliko božanstvo Nopaha. Dok je jahao, činilo mu se da bdije uoči blagdana. Da putuje po danu, od svijetla se ne bi mogao duhovno sabrati. Strme stijene su u mraku izgledale čas crne, čas srebrne. Između crnih rubova vidio se uski komad plavog neba osut zvijezdama, koji se sve više dizao iznad njega što je dublje silazio u šutljivu utrobu zemlje ižbrazdanu stijenama. Svakog časa sve više je osjećao da ga na kraju hodočašća čeka nešto veličanstveno, savršeno i konačno.Zora je svanula skoro nezamjetljivo, crno nebo je posivjelo. Ali dan je dolazio sporo kao da zavlači. Ugledao je divne, veličanstvene litice planine Naza Boco. Sun-' će je navijestilo svoj veličanstven izlazak i crvenkasto-zlatnim sjajem obasjalo vrhove. Malo-pomalo zlatni sjaj se spustio naniže.Nophaie je zaobišao oštri ugao jedne litice i odjednom zastao zapanjen.Naza! Prekrasni svinuti kameni most — bog Nopaha zasvjetlucao je pred njim kao zlato prema tamnopla-vom nebu. Dugo ga Je gledao kao opčinjen, a onda je od jahao dalje. Najprije rnu se učinilo kao kakvo priviđenje. Dizao se uvis veličanstveno kao Naza, išaran crvenom bojom i crnim prugama, rupičast i izrezbaren, hrapav i izvijugan kao kakvo prirodno remek-djelo. Vjetar i kiša, pijesak i voda su bogovi koji su izrezba-rili Nazu. Ali iako je kao školovan znao da je to djelo prirode, Nophaie je u tome vidio bezgraničnu moć bogova.271

Odjahao je pod most što nijedan Nopah nije dotada uradio. Velike stijene inisu se raspukle; plavo nebo mije se zamračilo; sa svojom crnobijelom krunom visoko iznad usjekline kangona, Nothsis Ahn nije zatutnjao na Nophaiea iako je kao Nopah počinio svetogrđe. Ništa se nije dogodilo. Samo je osjetio da je na tom tihom pustom mjestu svježe i mirisavo, upravo divino, veličan stveno.U hladovini pod jedinim cedrom, rasedlao je konja i skimuo stvari. U kanjonu je već bilo zatoplilo. Kristalna žuta voda u potoku vukla ga je da ugasi žeđ i osvježi se od vrućine.

Čitav dan Je zamišljeno promatrao most iz različitih Uglova da vidi što će mu se dogoditi.Polagani zalaz sunca izgledao mu je neobično čudno u dubinama kanjona. Gledao je kako se čarobno prelijevaju boje, poput duginih na kamenom luku, sve do zlatne na liticama i ružičaste na snježnom vrhu Nothsis Ahna. Ni na kom drugom mjestu nije vidio da toliko traje sumrak. Čitav sat je potrajala ta ljepota, a njezin značaj ositat će mu zauvijek u sjećanju.Tada je pao mrak. Slušajući kako tiho žubori potok, osjetio je još veću usamljenost. Kadikad bi tužno zacvi-Ijele sove. Naza se ponovno dizala u mraku kao kakva sjenka pod nebom, okrunjena srebrnim zvijezdama. Noću most izgleda tajanstveno kao neka utvara. Tada izgleda još veličanstveni je.Nophaie nije zaspao. Nije oka zatvorio. Svakog časa sve je više bio uvjeren da je nečim nadahnut.Pred zoru, zasvjetlucalo je neko zelenkasto svjetlo na sitijenama prema južnoj strani. Mjesec se dizao. Za kraitko vrijeme još je više zasjao. Doskora se svinuta sjena mosta odrazila na suprotnoj sitSjeni, a ispod luka zasjala je blijeda mjesečina koja je djelovala nekako tajanstveno i lijepo.Nakon dvadeset četiri sata bdijenja ispod svetišta, Nophaie je počeo moliti. Do kraja iscrpljen, kao u nekom bunilu, sjetio se molitava Nopaha i izmolio ih glasno, stojeći na mjesečini uspravno, uzdignute glave. Osjećao je neki tajanstven nezadrživ maglom. Prisjetio se prošlosti, izblijedjelih uspomena iz djetinjstva. Činilo mu se da je to zadnja iskra indijanskog misticizma )sujevjerja koji nestaju iz njegove duše. Osjećaj iskrenosti i nekog čeanuća nadmašili su sva njegova dosadašnja prizivanja prošlosti. No ipak je ostao hladan. Očaj ga je svladao. Onda se neočekivano otrgnuo od tog hladnog pritiska. Oslobodio se. U to se uvjerio.Izgubio je osjećaj vremena. Zemlja i život kao da se ne okreću dalje. Da li će ikad više svanuti zora? Kako je zatočen ovdje na zemlji među stijenama! Napokon je našao mjesto i sjeo na jednu veliku iabočinu u stijeni i odatle se ponovo zagledao kao da drugim očima gleda. U čemu se sastoji tajna Naze? Indijanci su joj dali ime i to se sačuvalo još od predaka koji su stigli sa sjevera. Da li uopće ima kakva tajna? Duh koji ja skriven u tom veličanstvenom mostu bio je posvećena ljudska duša. Duhovni život Indijanaca tek krči put po dalekim mračnim stazama prema napretku civilizacije. Gola crna stijena s jedne, mramorna stijena obasjana blijedom mjesečinom s druge strane, okrenuta prema zvijezdanom nebu; a preko zamračenog neba svinula se duga od kamena kao kakva golema utvara u mraku.Nophaie ju je sada ugledao kao da se oslobodio sljepila — vidio ju je u svoj njezinoj čistoći i čvrstini, njezinoj izblijedjeloj ljepoti i zastrašujućoj čarobnosti. Ali izgledala mu je kao obična, prirodna, neživa, nepomična stvar. Stijena mora biti strahovito čvrsta da uzdrži tako golem luk. ljepota sačinjena samo od krute stijene! Svu tu krasotu izdubili su vjetar i voda svojim dlijetom! Rad prirode koji je vijekovima trajao! Spomenik duhu prirode! Ali i on će jednom nestati.• Naza! Božanstvo Nopaha! Most od pješčenjaka! Tu je pred njim. Kako su veličanstvene stijene koje ga tvore! Voda i vjetar su im dali oblik. Tisuće milijuna tona pijeska odronilo se dok je Naza postala onako veličanstven luk, gotovo vječan. Ali ni on nije zauvijek. Osuđen je na propast. Ili će pasti ili se istrošiti. Ta njegova čarobna ljepota oblika i boje, ta njegova ogromna veličina mora se s vremenom smrviti u sitan,pijesak i nestati u potoku koji tiho žubori.Tada je Nophaie shvatio tajnu njezine čarobne moći.Nije to ni ljepota, ni sjaj, ni misterij, ni veličina!To je samo dio njezine čarobne moći. Za njega je omapojam slobode. Njezina usamljenost i samoća za njega

J272

273predstavljaju savršen mir. Tu je pred njim uskrsnula veličina prirode. Dok je tu, osjećat će se slobodan, potpuno zadovoljan. I u svojoj tuzi je sretan. Svoje bdjele voljene djevojke sjeća se kao nečeg uzvišenog.Ovdje nema ljudi, ni sukoba naroda, ni Ijudd, ni žena, ni borbe, ni gramzivosti, ni mržnje, rai pohlepe, ni nepravde, ni podlosti, ni borbe. za materijaJina dobra koju donosa Svjetski rat uz strašne posljedice, ni sile, ni groznice, ni strahote koju rađa novo vrijeme sa svim svojim grubostima i razuzdanošću, i pijanstvom, i za-slijepljenošću — sa svojim poganskim shvaćanjima — nema tome traga ovdje u sjeni veličanstvene Naze. Nema onih grubih zvjerskih lica u ovoj tišini! Ni onih namazanih lijepih ženskih lica! Ni indijanskih plemena otjeranih sa zelenih pašnjaka i rijeka gdje su im živjeli preci, koja su se morala povući u najzabitnije krajeve zemlje! Bijelac još nije stigao uništiti Nazu. Nema ovdje ništa bolesno u duši ili tijelu, nema predodžbe iskvarenosti ljudskog roda, one neshvatljive tupoglavo-sti, krajnje neosjetljivosti prema prirodi, ljepoti, idealima, dobru — nema toga ovdje u kanjonu obasjanom blijedom mjesečinom.Sve dok je vrijeme ne sruši, Naza će tu stajati ispod svjetlucavih šutljivih stijena, sa svojim bojama poput duge i ljubičastim sjenama kad sunce zalazi, a sa zlatnim sjajem i ružičastim koprenama kad sunce izlazi. Svi ti lijepi dani i čarobne noći će proći. Vladat će mir i tišina. Ljepota će se boriti s okrutnim salama.Kad je sunce rastjeralo mrak, čarobna ljepota Naze pročistila je Nophaieovu dušu od indijanskog sujevjerja, cd sumnje i neugodnog straha. Iščezla je tragična sudbina izumirućeg Amerikanca koju je naslućivao u svom tužnom srcu.Tihi ugodni zrak u kanjonu djelovao je snažno na njega. U tom pustom začaranom kraju opet je osjetio mir, pouzdanje i vjeru u život. Prožeo ga je osjećaj besmrtnosti — prisutnosti boga! Borba u duši, borba između indijanskog sujevjerja iz njegove mladosti i odgoja koji su mu kasnije nametnuli bijelci, završila je kao vjera u jednog zajedničkog boga za Indijance i za bijelce.

174

GLAVA 23.U trgovačkoj postaji Kaidab Mariam je zabrinuto gledala prema pustinjskom horizontu.Nophaie je bio odsutan više od dva tjedna. Zadnjih nekoliko dana i noći, događaji su poremetili jednolični tok života u kući Withersovih. Jedine noći odjednom su buknule signalne vatre na svim istaknutim vrhovima oko Kaidaba. Drugi dan projahale su grupe namrštenih šutljivih Indijanaca koji se skoro nisu ni zaustavili u postaji. Tako nešto nije se još nikada dogodilo. Čak ni gospođa Withers nije mogla ni od jednog Indijanca saznati što se dogodilo. Ali njezin muž je rekao da je njemu sve jasno.»Doći će do gužve kod Mese«, rekao je zažarenih očiju. »Nisam još vidio da se Indijanci ovako ponašaju otkad su mi ubili brata pred mnogo godina.«Poslije podne odvezao se nekamo svojim kolima.Te noći su se opet zapalile vatre. Marian je otišla s gospodom Withers i ostalima iz postaje na Echo Peaks da vidi taj čudesni prizor. Činilo joj se da su se nebesa zapalila. Šutjela je kao i gospođa Withers dok su ostali koji su bili s njima, glasno izražavali svoje divljenje i strahopoštovanje. Trgovčeva žena je sav svoj život proživjela među Indijancima te joj se na licu vidjelo da naslućuje zlo. •Drugi dan su mnoge skupine Nopaha prošle mimo postaju. A kad je nastupio mrak, opet su se zapalile vatre i ponovo je nastao veličanstven prizor. Oko ponoći u se izgasile.275

J•Marian je ležala budna u svojoj mračnoj sobici. Kasino u noći uzbunio ju je šum kola. Vraća se Withers, a to može biti dobar anak. Ali kola su velikom brzinom prohujala mimo postaju. Marian se prestrašila. Tako se nešto nije nikad dogodilo. U Kaidabu se uvijek sva kola zaustavljaju, u svako doba. Zato ovo može biti loš znak. Tada je zaspala i utonula u neke jezovite snove.Ujutro samo što je nije spopao očaj. Nophaie je sigurno stradao jer se već davno trebao vratiti. To što se tako dugo ne vraća, sigurno je u vezi s pobunom Nopa-ha. Ipak je stalno gledala put sjevera prema pustinjskom obzorju moleći se neće li odnekud ugledati Nop-haiea.Međutim, pažnju joj je privuklo nešto s druge strane. Šum nekih drugih kola pobudio je u njoj radoznalost. Potrčala je ispod trijema do ulaza. Prema postaji uzduž ceste naglo su se podigli oblaci prašine. Zatim su nestali. Gledala je prema tački gdje cesta skreće preko brijega. Odjednom je ugledala jedna otvarana kola. Činilo joj se da ih pozna. Vozač kao da nije pazio ni na kola ni na sebe. Ona istrči van ina čistimi ispred postaje.Začas je ugledala Withersa koji je bio sav crn od prašine.»Ej, Marian!« pozdravi je on. »Gdje su ostali? Vozio sam kao lud. Ali loše vijesti se čuju iz pustinje, pa sam došao da vam kažem.«»Loše vijesti?« promrsi Marian.»Da, kako izgleda«, uzvrati on zlovoljno. »Uđi i zovi mi ženu.«»A Nophaie!... Jeste li ga vidjeli?« prošaputa ona.

»Čuj, mala, blijeda si ko krpa. I sva drhtiš. Znam, nije čudo. Ali moiraš biti spremana na najgore ... Nop-haiea dovode u Presbrevjevim kolima. Živ je — sve što znamo to je da je ranjen. Ali loše izgleda. Čudno!... Dođi, evo mi žene. I ona je prestrašena.«Dok su je napala vodila, a napola nosili u dnevnu sobu, Marian se očajnički borila da savlada mučninu i nesvjesticu koja ju je zahvatila. Withers ju je spustio na stolicu, a onda se upravio da obriše prašinu s lica.»Što ti je, ženo', i ti si sva blijeda kao Marian«, reče. Kad je pročistio lice, duboko je uzdahnuo i spustio se na stolicu. »Čuj! Beeteina pobuna izgleda gora nego što276smo mislili. Čudno! Ovako nešto nisam još doživio otkad živim u pustinji... Kad sam došao u Mesu, vidio sam mnoštvo Indijanaca, tisuću Nopaha i Nokisa kako urlaju od uzbuđenja i čekaju Bluchera i Mhrgaina. Na sreću nije ih tamo bilo — kako sam čuo, otišli su istjerati nekog zlikovca iz rezervata. Indijanci su mislili da su ođ-maglili u Washington da dovedu vojsku. To ih je razbjesnilo. Onda su ih stari Indijanci opomenuli da glupo rade što se bune. Beeteiu su nagovorili da pobjegne da ne dospije u zatvor. Dosad je sretno prošlo!«Withers zastane i uzdahne, a možda je uz put htio pronaći koji blaži izraz da ne bi prestrašio njih dvije koje su ga gledale izbuljenih oči.»Sinoć smo saznali da namjeravaju zapaliti Pres-breyjevu postaju«, nastavi Withers. »Nisam vjerovao jer Presbrey dobro stoji s Indijancima. Ali sam svejedno bio zabrinut. Zato sam iz Mese odmah otišao do Presbreyja. Odlanulo mi je kad sam vidio da se nije ništa dogodilo njegovoj postaji. Presbrey mi je došao u susret nekako uzrujan. I rekao mi je da su se Brucher, Morgan i Glendon sakrili preko noći u njegovoj postaji i da su tog časa otišli starom cestom preko brijega. Rekao mi je da je kroz tri dana prilično mnogo Indijanaca prošlo mimo njegovu postaju. Jučer više nisu pro-lazili, a sinoć su k njemu došli Blucher i Morgan.«»Ja sam čula njihova kola. Mislila sam da ste se to vi vratili«, reče Marian.»I onda, dok smo Presbrey i ja razgovarali, doja-hala su tri Nopaha«, nastavi Withers. »Odmah smo pomislili da se nešto dogodilo i napokon smo saznali da je Shode (na ušću Nugija s grupom Nopaha. Išli su zapaliti Presbreyjevu postaju, a Nophaie ih je zaustavio. Onda sam rekao Presbreyju da pode za mnom i držao sam se samo uzvisina. Kod Nugija sam ugledao Shoiea s nekih dvjesto Indijanaca. Nophaie je ležao ispod cedra pokraj mog konja koji je bio slomljen od umora. Shoie je bio pokraj njega. Najprije sam mislio da je Nophaie mrtav. Bio je živ, ali je izgledao na umoru. Shoie mu nije ništa govorio. Indijanci su bili mrzovoljni. Nisam odmah mogao shvatiti o čemu se radi. Ali mislim da sam pogodio. Nophaie je sigurno čuo gore na visoravnii-ma da Shoie smišlja neko zlo. A prema onome kako su277

konji i Nophaie izgledali, vidjelo se da su jahali kao mahniti. Svakako, Nophaie je zadržao Shoiea i barem spriječio da ne izgori Presbrevjeva postaja. Zar ne izgleda čudno kad promisliš da su Blucher i Morgan bili sakriveni baš u toj postaji u to vrijeme? Shoie bi ih bio spalio žive. A jedino je Nophaie mogao zaustaviti Shoiea.«»Znači... Nophaie im je spasio život... Morganu ... Blucheru ... Glendonu?« upadne trgovčeva žena.»Da«, odgovori VVithers turobno. »Ne mogu nikako shvatiti... Presbrev je odmah došao pa smo smjestili Nophaiea u njegova kola jer u njima ima više mjesta. Moraju stići za koji čas.«

Mlarian se nešto steglo u grudima te je bez riječi i bez daha otrčala u svoju sobu, zaključala vrata i spustila zastore. Htjela je da bude u mraku. Htjela je da se sakrije i pred samom sobom.U mraku u sobici obloženoj opekom obuzeo ju je bijes kao da su je prvi put u životu svladali primitivni instinteti. »Oh, mogla bi ih ubiti... golim rukama!« promrsi ona. Nije ni slutila da može biti tako opaka. Bila je gora nego majka kad joj oduzmu dijete. Bila je kadra sve uništiti. Nakon toga bila je toliko rastrojena da je skoro samu sebe ubila.Kad je došla k sebi, ležala je na krevetu sva iscrpljena i razbašurena. Malo zatim osjetila je kako ju je bijes izmučio. Zapanjila se da može biti takva, ali nije joj uopće bilo stalo niti se pokajala. Onda se primirila, spustila se s kreveta na koljena i zahvalila bogu! Bila je uvjerena da je Nophaie napravio taj podvig nadahnut kršćanskim duhom. Nophaie je uvijek pošten, uvijek spreman na junačka, plemenita djela, ali to što je spasio tri predstavnika vlade u Mesi od osvete Gekin Yas-himih ljudi, da ne izginu strašnom smrću u vatri, siguran je znak da je Nophaie svojim hodočašćem u Nazu spasio svoju dušu. U to je uvjerena.Netko je pokucao na vrata i prekinuo je u pobožnim mislima.»Mardan, dođi«, pozove je gospođa Withers. »Nophaie je stigao.«Skočila je odmah na noge i zastala sva uzdrhtala i klonula.278Trebalo joj je nekoliko časaka da dotjera kosu i haljinu i da se malo pribere kako se ne bi vidjelo da je uzbuđene. Onda je otvorila vrata i krenula velikim hodnikom; kad je prošla kroz njega i kroz dnevnu sobu do vrata, već se bila potpuno pribrala.Kroz zelene topole ugledala je kola ispred ulaza i skupinu uzbuđenih ljudi oko njih. Gospođa Withers je stajala pokraj vrata i držala ih otvorena. Marian se zaustavila ispred vrata. Vidjela je mokasine i duge noge zamotane u žuto pamučno platno kako se polako spuštaju iz kola. Onda je ugledala pojas ukrašen srebrom i baršunastu košulju. Sve je odmah prepoznala. Srce joj se uzlupalo kao da će iskočiti kad je vidjela da se sve to miče. Onda je iz kola izvirilo Nophaieovo tammo lice i gola cnna glava. Withers i još jedan čovjek pomogli su mu da izađe.Marian znatiželjno preleti očima preko njega. Onako visok i gibak, dobroćudan i snažan, izgledao je kao i obično. Onda mu je jasno vidjela lice. Gledao je umiljato, ali bolno. Smiješio joj se. A nju je istog časa prošao strah i duševna patnja. Potrčala mu je u susret da zaustavi ljude koji su bili oko njega. »Nophaie!« reče ona drhteći. »Sve je u redu«, odgovori on.Sve što je bilo u ljudskoj moći, napravili su za Nophaiea. Ali bilo je očito da umire i da je zadoji tračak njegova duha zatitrao u ovom času, u prisustvu bijele djevojke.Ona klekne pokraj njega.»Nophaie... tvoje hodočašće nije bilo uzalud«, uvjeri ga ona zamuckujući... »Našao si... «»Tvoga boga i moga boga... Banow di cleash«, prošaputa on i pogleda je tužnim tajanstvenim pogledom punim ljubavi. »Sad je... sve ... u redu!... Sad je... sve... u redu!«Malo kasnije Marian je stajala na vratima i gledala Indijance kako jašu prema zalazu sunca. Sunce je na zapadu nadaleko rasprostranilo svoj sjaj i čitav je zapad preplanuo jakim žućkastim rumenilom koje je bli-jedilo daleko na sjeveru.Nasuprot toj sjajnoj pozadini Indijanci su jahali zibi-jeni u grupama, u dugim raštrkanim redovima, u malim skupinama i u parovima. Izgledali su ozbiljno i tu-279

L

žno u toj svečanoj povorci. Skrhani Indijanci i izmoren mustanzi nestajali su polako kroz pustinju. Shoie koj« mu je bio odsječen jezik zadnji je krenuo. Okrenuo s nekako blijed i kao da je nešto zaprijetio. Daleko nć prijed, nasuprot horizontu obasjanom čistom zlatnot bojom, tamne sjemke počele su nestajati kao da jašu to krasno proročansko nebo.»Ovo je kao neko znamenje«, reče Mariain. »Nesta ju... nestaju. Oh, Nopasi!... Samo je u pitanju vri jeme! Moj Nophaie ... ratnik ... nestao je prije njih!...Konačno je samo jedan Indijanac ostao na zamrače nom horizontu — sam Shoie — pognut u sedlu, tužn; izgleda, kao kakvo čudno, nestvarno biće nasuprot za lazu sunca — a bivao je sve manji, gubio se, nestajući... nestajući.-kraj-