Srpske narodne pjesme

Sku pio ih i na svijet izdao V u k S tef. K arad i. K njiga druga, u kojoj su pjesm e ju nake najstarije. u B eu, u tam pariji jerm enskoga m anastira 1845.

Sadraj

1. Sveci blago dijele. 2. Opet to, ali drukije. (iz C rne gore). 3. akon S tefan i dva anela. 4. Ognjena Marija u paklu. (iz Crne gore) 5. B og nikom duan ne ostaje 6. K um ovanje G ria M anojla. (iz C rne gore). 7. Z arunica L aza R adanovia. 8. Jovan i divski starjeina. (iz C rne gore). 9. B raa i sestra. 10. Milan-beg i Dragutin-beg. 11. Mujo i Alija. (iz Crne gore). 12. Z m ija m ladoenja. 13. O pet to, ali drukije. (iz Crne gore). 14. Nahod Simeun. 15. Opet Nahod Simeun. 16. Predrag i Nenad. 17. Car Duklijan i Krstitelj Jovan. (iz Crne Gore). 18. asni krsti. 19. Car Kostantin i ae sam oue 20. K ako se krsno im e slui. 21. K o krsno im e slavi, onom i pom ae. 22. Sveti Nikola. 23. Sveti Savo. 24. Opet sveti Savo. 25. enidba kralja V ukaina 26. Zidanje Skadra. 27. D uan hoe sestru da uzm e. 28. U daja sestre D uanove.

29. enidba D uanova. 30. Nahod Momir. 31. Ban Milutin i Duka Hercegovac. 32. enidba kneza L azara. 33. S m rt D uanova. (kom adi od pjesm e). 34. U ro i M rnjavevii. 35. Zidanje Ravanice. 36. Opet zidanje Ravanice. 37. M ilo u L atinim a. 38. M arko K raljevi i vila. 39. M arko K raljevi i L jutica B ogdan. 40. Sestra Leke kapetana 41. Djevojka nadmudrila Marka. 42. M arko K raljevi. i V ua deneral. 43. Carica Milica i zmaj od Jastrepca. 44. B anovi S trahinja. 45. Car Lazar i carica Milica. (o boju Kosovskom). 46. Propast carstva Srpskoga. 47. M usi S tefan. 48. S m rt m ajke Jugovia. (iz H rvatske). 49. Carica Milica i Vladeta vojvoda. 50. K om adi od razlinijeh K osovskijeh pjesam a. 51. Kosovka djevojka. 52. Jurii Janko. 53. Obretenije glave kneza Lazara. 54. M arko K raljevi i soko. 55. O pet to, m alo drukije. 56. enidba M arka K raljevia. 57. M arko K raljevi poznaje oinu sablju. 58. O pet to, m alo drukije. 59. M arko K raljevi i F ilip M adarin. 60. M arko K raljevi i beg K ostadin. 61. M arko K raljevi i A lil-aga. 62. M arko K raljevi i M ina od K ostura. 63. M arko K raljevi i 12 A rapa. 64. M arko K raljevi i ki kralja A rapskoga. 65. M arko K raljevi u A zakoj tam nici. (komad od pjesme).

66. M arko K raljevi i A rapin. 67. M arko K raljevi i M usa kesedija. 68. M arko K raljevi i em o B ranin. 69. M arko K raljevi ukida svadbarinu. 70. Lov Markov s Turcima. 71. Marko pije uz ramazan vino. 72. Turci u Marka na slavi. 73. O ranje M arka K raljevia. 74. S m rt M arka K raljevia. 75. Radul-beg i B ugarski kralj im an. 76. Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija. 77. O pet to, ali drukije. 78. B olani D ojin. 79. enidba ura. 80. ureva Jerina. 81. Smrt vojvode Kaice. 82. enidba T odora od S talaa. 83. Oblak Radosav. 84. Smrt vojvode Prijezde. 85. Sekula se u zmiju pretvorio. 86. O pet to, ali drukije. (kom adi od pjesm e). 87. enidba P opovia S tojana. 88. enidba V laia R adula. 89. enidba M aksim a C rnojevia. 90. enidba ura arnojevia. 91. Sm rt Jova D espotovia 92. enidba Z m aj-Despota Vuka. 93. P ora od A vale i Z m ajognjeni V uk. 94. enidba T odora Jakia. 95. R opstvo i enidba Jakia epana (iz B jelopavlia) 96. enidba Jakia M itra. (iz S inja). 97. Jakiim a dvori poharani. 98. D ijoba Jakia. 99. O pet dijoba Jakia. (iz C rne gore) 100. Jakii kuaju ljube 101. enidba Jova B udim lije.

Najstarije pjesm e junake

1. Sveci blago dijele.

M ili B oe! uda velikoga! Ili grmi, il' se zemlja trese! Il' udara more u bregove? Niti grmi, nit' se zemlja trese, Nit' udara more u bregove, V e dijele blago svetitelji: Sveti Petar i sveti Nikola, Sveti Jovan i sveti Ilija, I sa njima sveti Pantelija; N jim ' dolazi B laena M arija, Roni suze niz bijelo lice. Nju mi pita Gromovnik Ilija: "S estro naa, B laena M arija! "Kakva ti je golema nevolja, "T e ti roni suze od obraza?" A l' govori B laena M arija: "A moj brate, Gromovnik Ilija! "K ako ne u suze proljevati, "K ad ja idem iz zem lje Inije, "Iz Inije iz zem lje proklete? "U Iniji teko bezakonje: "N e potuje m lai starijega, "N e sluaju eca roditelja; "Roditelji porod pogazili, "Crn im bio obraz na divanu "Pred samijem Bogom istinijem! "K um svog kum a na sudove era, "I dovede laljive svjedoke "I bez vjere i bez iste due, "I oglobi kum a vjenanoga, "V jenanoga ili krtenoga; "A brat brata na mejdan zaziva; " ever snasi o sram oti radi,

"A brat sestru sestrom ne doziva." Njoj govori Gromovnik Ilija: "S ejo naa, B laena M arija! "Utri suze od bijela lica, "D ok m i ove blago pod'jelim o, "O ti' em o B ogu na divane, "M oliem o B oga istinoga, "N ek nam dade kljue od nebesa, "Da zatvorim' sedmera nebesa, "D a udarim ' peat na oblake, "D a ne padne dada iz oblaka, "P laha dada, niti rosa tiha, "N iti nou sjajna m jeseina, "Da ne padne za tri godinice; "D a ne rodi vino ni enica, "N i za crkvu asna leturija." K ad to ula B laena M arija, Utr suze od bijela lica. Kada sveci blago pod'jelie: P etar uze vince i enicu, I kljueve od nebeskog carstva; A Ilija munje i gromove; P antelija velike vruine; Sveti Jovan kumstvo i bratimstvo. I krstove od asnoga dreva; A Nikola vode i brodove; P a odoe B ogu na divane, M olie se tri bijela dana I tri tavne noi bez prestanka, M olie se, i um olie se: B og im dade od nebesa kljue, Z atvorie sedm era nebesa, U darie peat na oblake, T e ne pade dada iz oblaka, P laha dada, niti rosa tiha, N it' obasja sjajna m jeseina: I ne rodi vino ni enica, Ni za crkvu asna leturija.

Puno vreme za tri godinice: C rna zem lja ispuca od sue, U nju ivi propadoe ljudi; A B og pusti teku bolezanju, B olezanju stranu srdobolju, Te pomori i staro i mlado, I rastavi i milo i drago. Cio ostalo, to se pokajalo, Gospodina Boga vjerovalo. I ostae B oji blagosovi, Da ne padne leda ni snijega Do jedan put u godini dana; Kako onda, tako i danaske. B oe m ili, na svem tebe vala! to je bilo, vie da ne bude!

2. O pet to, ali dru kije. (iz Crne gore).

Z bor zborie B oi apostoli Boga moli Ognjana Marija: Z bor zborie na nebeska vrata, O tud doe G rom ovnik Ilija, A pita ga Ognjana Marija: " e si bio, m oj brate Ilija?" - "K azau ti, O gnjana M arija: "Ja sam bio u zemlju prokletu, " eno jeste B oe nezakonstvo: " e ne m ole B oga, da pom ogne, "I ne slua porod roditelja, "A ne slua m lai starijega; " e kum kum a ne dri za kum a, " ever snasi o sram oti radi; " e brat brata po sudovim ' era "I m ui ga m ukah pred T urcim a; "Ne svetkuju sveca nikakvoga, "N iti egu u crkvu svijee, "N iti slue B ou leturiju."

O no ree, na noge ustade, I G ospodske dare dijelie, to je njim a G ospod poklonio: Sveti Petar i apostol Pavle E v' uzee punje i enicu

[1], Svet' Ilija groma nebeskoga. A Marija munju i strijelu, S veti T om a peat od oblakah, A raneo jesenje brijeme, A Nikola na vodu brodove, S veti S pase itnjega cvijeta, Sveti Savo leda i snijega, S veti Jovan sabor anelim a, A orije proljetnje cvijee. K ad aneli

[2] dare dijelie, O ni sv'jetu m uke udarie: Ilija ih grom ovim a gaa, A Marija munjom i strijelom, Ne mogli ih Bogu obrnuti. A raneo navali brijem e, Nikola im zatisnu brodove, Sveti Petar i apostol Pavle U zee im punje i enicu I od zem lje svakoji beriet; P a ih B oe sunce izgorelo, Gorelo ih tri godine danah, Dok uzavre mozak u junaka, D okle pue kami u lugove, A osanu gora kroz planine; Dokle crna zemlja ispucala, P ue crna zem lja po tri lakta, Te se lome konji i junaci; S veti S avo putio snijega, Tri godine snijeg ne opade, D ok u svijet nita ne ostade, I ovari ovce izgubie, Iz svijeta ele pobjegoe, Sa svijem se svijet dotamani,

D o u S r'jem u, u to m jesto upno; E se kupe Srijemski glavari Na sakupu pred bijelom crkvom, T u dooe m logi svetenici, P osjedae, e je M jesto kom e; O tud doe sam oue ae, P a im ae rije progovara: ,S vi se, brao, na noge dignite, "I pruite m ene desne ruke, "Vjeru dajte, da me ne varate!" S vi jedanak od zem lje skoili, I svi aku desnu ruku dadu; T ada ae njim a progovara: "Ho'te, Bogu da se obrnemo! "D a sluim o B ou leturiju, "Da molimo Boga po zakonu." Svi se bjehu k Bogu obrnuli, Po tri puta ljube zemlju crnu; I poslua porod roditelja, I poslua m lai starijega, I brat brata ne vodi na sudu, N i ga m ui m ukah pred T urinom , I svetkuju sveca svakojega, I svi mole Boga milosnoga B ez prestanka i dnevi i noi Po pravilu, ka' je Bogu milo; I B og im je uslia' m olitve, Smilova se Bog na sirotinju, Te se opet svijet naslijedi.

1) U Crnoj se gori punje zove ono vino, s kojijem se ustaje u slavu; a enica se ovdje spom inje radi koljiva, poskura i krsnoga kolaa.

2) U vie pjesam a sluao sam , da se sveci zovu aneli

3. akon S tefan i dva anela.

R ano rani akone S tevane U nedelju pree jarka sunca, P ree sunca i pre leturgije, On ne ide u bijelu crkvu, V e on ide u to polje ravno, T e on seje belicu penicu, Al' eto ti dva putnika stara, boju su m u pom o nazivali: "B oja pom o, akone S tevane!" A on njim a lepe odgovara: "D'o Bog dobro, dva putnika stara!" Al' besede dva putnika stara: "B oga tebi, akone S tevane! "Koja tebi velika nevolja, "Te si tako rano uranio "U nedelju pree jarkog sunca, "P ree sunca i pre leturgije, "P a ti seje belicu penicu? "Ili si se junak pomamio; "Ili si se danas poturio, " asnog krsta pod noge zgazio, " asnog krsta i krasnog zakona, "I svoju si veru izgubio; "Te si tako rano uranio "U nedelju pree jarkog sunca, "P ree sunca i pre leturgije, "P a ti seje belicu penicu?" A l' besedi akone S tevane: ,O Boga vam dva putnika stara! "K ad pitate, da vam pravo kaem : "Ta nisam se junak pomamio, "N iti sam se danas poturio, "Nit' sam svoju veru izgubio, "Nit' sam krsta pod noge zgazio, " asnog krsta i krasnog zakona; "V e je m eni velika nevolja; "Z at' ja ranim u m ojem u dvoru "Devet nemo, drugo devet slepo,

,To ja ranim s mojom vernom ljubom; "I B og e m i greha oprostiti." Al' besede dva putnika stara: ,Ajdem ote akonovom dvoru, D a vidim o akonovu ljubu, to nam radi ljuba akonova." O detae akonovom dvoru, Al' je ljuba rano uranila U nedelju pree jarkog sunca, P ree sunca i pre leturgije, O na ini belicu penicu; B oju su joj pom o nazivali: "B oja pom o, akonova ljubo!" O na njim a lepe odgovara: "D'o Bog dobro, dva stara putnika!" Al' besede dva putnika stara: "B oga tebi akonova ljubo! "Koja tebi velika nevolja, "Te si tako rano uranila, ,Uranila u svetu nedelju "P ree sunca i pre leturgije, "T e ti ini belicu penicu? ,Ili si se mlada pomamila? "Ili si se danas poturila ,I svoju si veru izgubila, " asnog krsta pod noge zgazila, , asnog krsta i krasnog zakona; "Te si tako rano uranila "U nedelju pree jarkog sunca, "P ree sunca i pre leturgije, "Te ti ini belicu penicu?" A l' besedi akonova ljuba: "O Boga vam, dva putnika stara! "K ad pitate, pravo da vam kaem : "Ta nisam se mlada pomamila, "N iti sam se danas poturila, "Nit' sam svoju veru izgubila, "Nit' sam krsta pod noge zgazila,

" asnog krsta i krasnog zakona; "V e je m eni velika nevolja; "Z at' ja ranim u m ojem u dvoru "Devet nemo, drugo devet slepo; "To ja ranim s mojim gospodarom; "I B og e m i greha oprostiti." Al' besede dva putnika stara: "O B oga ti, akonova ljubo! "D aj ti nam a tvoje m uko edo, "M uko edo iz kolevke zlatne, "D a zakoljem ' tvoje m uko edo, "I od eda krvi da ugrabim ', "D a pokropim ' tvoje bele dvore: " to je nem o, progovorie ti, " to je slepo, sve e progledati." A li m isli akonova ljuba, Ona misli misli svakojake, Dok je mlada na jedno smislila, P a im dade edo iz kolevke, I zaklae edo prenejako, I od eda krvi ugrabie, P okropie po belom e dvoru: to je nem o, progovorilo je, to je slepo, sve je progledalo. D igoe se dva stara putnika I odoe s B ogom putovati, O svre se akonova ljuba, Pa pogleda na zlatnu kolevku, A l' joj edo sedi u kolevki, Pa se igra jabukom od zlata, P a besedi akonova ljuba: "M ili B oe, na svem tebi fala! "G di dooe dva putnika stara, "Z aklae m i edo u kolevki, "I od eda krvi ugrabie, "P okropie m oje bele dvore, " to je nem o, progovorilo je, " to je slepo, sve je progledalo,

"E vo edo sedi u kolevki "I sigra se jabukom od zlata!" P rogovara edo iz kolevke: "Slatka majko, moja slatka rano! "Ono nisu dva putnika stara, "V e su ono dva B oja anela."

4. Ognjena Marija u paklu. (iz Crne gore)

"D aj m i, B oe, od rajevah kljue, "Da od raja otvorimo vrata, "D a ja doem proz raj u pakao, "D a ja viu ostaralu m ajku, "N e bih li joj duu izbavila!" Boga moli, i umolila ga, O d raja joj kljue poklonio, I njom posla Petra apostola, T e od raja otvorie vrata, I prooe proz raj u pakao; A l' tri druga po paklu etaju Jednom drugu noga gorijae, A drugome ruka do ramena, A treem u glava gorijae. No Marija apostola pita: " to su, P etre, B ogu zgrijeili, "Te se mue m ukah estokijeh?" - "K azau ti, O gnjana M arija! " to ovom e rusa gori glava, "Ovaj nije darovao kumu: "Kuma njemu svetoga Jovana, "A on njojzi pare ni dinara; " to ovom e gori desna ruka, "Njom je klao ovce prehodnice; " to ovom e treem noga gori, "Njom je bio i oca i majku." N jih m inue, naprijed prooe, Ali sjede do dva stara starca,

Njima gore i brade i glave. No Marija apostola pita: "K auj, P etre, to su zgrijeili?"- "K azau ti, m oja m ila seko! "Ovo bjehu od zemlje sudije, "Mirili su mrtve i ranjene[3] "I u kmestvo sijedali krivo, "I prokleto uzimali mito; ,A nijesu jote doekali, " to injahu, kad oni m ogahu, "Kamatnika, seko, i mitnika "D o dva tezi B oe prokletnika." P a m inue m alo ponaprijed, T u naoe jednu nevjesticu, e joj gore i noge i ruke, A propa' joj jezik proz vilice, A vise joj zmije o dojakah; K ad je vie O gnjana M arija, On' ijetko apostola pita: " to je, kuka, B ogu zgrijeila, "T e se m ui m ukah estokijeh?"- "K azau ti, m oja m ila seko! "G rijenica j' krm arica bila, "U vino je vodu prisipala "I za vodu pare uzimala; "Im ala je obreena m ua, "H odila je njega na drugoga; "K ad se m lada vjenavala njim e, "B aila je na sebe m aije, "D a njim nem a od srca poroda, "A Bog joj je pisa' sedam sinah, "Eto joj ih, seko, o dojakah, "S a njim a e pred G ospodom poi." I pooe m alo ponaprijed, A naoe babu ostaralu, To je majka Ognjane Marije, Njojzi gore i noge i ruke, I gori joj kosa navrh glave;

A Marija stade pored majke, Pa upita ostaralu majku: "K ai, m ajko, to si zgrijeila? "Ne bih li ti duu izbavila." No Mariji majka govorila: "Ja nem am to, do kam ena kazat': "Kad ja bijah na bijes[4] evojka, "Jedno jutro uskrsenje doe, "M oja m ajka do pred crkvu poe, "M en' ostavi da siguram ruak, "K ad m i m ajka ispred crkve doe, "Mene golu u haljine nae, "Udari me rukom i prstenom, "Ja njom ud'rih o duvar od kule, "Tade me je proklinjala majka ""Zaludu se udavala, sinko!" " "U davah se tri etiri puta, "I tu ja bih u B oga zloesta, "N e odrah m ua ni jednoga. "K ad se, sinko, udadoh etvrtom , "Tu ja naoh dvoje pastoradi, "Jedno ludo od dvije godine, "D rugo, sinko, od pune etiri, "U zee m e eca B ogom m ajku: "K ad m i eca iz igre dooe, "K od m ene se oba zaplakae, "P laui m i starij' govorae: ""S kroj m i, m ajko, bijelu koulju." "Mjerih mu je o kamenu stancu[5]". "M lai ree: ""D aj m i ljeba, m ajko"" "Ja mu dadoh komat zemlje crne " Jo se baba jaditi hoae, No joj ne da Petre apostole. No je Petar za ruku dofati, I bai je m eu avolim a: " ekaj vrae, dri je avole!" T o je bilo, a B oe pom ozi!

3) T.-j. raspre zbog pobijenijeh i ranjenijeh, kao to se u C rnoj gori i onuda po okolini inilo do sad.

4) T.-j. odrasla i stala na snagu.

5) D a ne raste vie, nego da ostane onako, kao kamen.

5. B og nikom du an ne ostaje

Dva su bora naporedo rasla, M eu njim a tankovrha jela; To ne bila dva bora zelena, N i m e' njim a tankovrha jela, V e to bila dva brata roena: Jedno Pavle, a drugo Radule, M eu njim a sestrica Jelica B raa seju vrlo m ilovala, Svaku su joj milost donosila, N ajposlije noe okovane, Okovane srebrom , pozlaene Kad to vid'la mlada Pavlovica, Zavidila svojoj zaovici, Pa doziva ljubu Radulovu: "Jetrvice, po Bogu sestrice! "N e zna kaka bilja od om raze? "Da omrazim brata i sestricu." Al' govori ljuba Radulova. "oj Boga mi, moja jetrvice! "Ja ne znadem bilja od omraze, "A i da znam, ne bih ti kazala: "I m ene su braa m ilovala, "I milost mi svaku donosila." K ad to zau m lada P avlovica, Ona ode konjma na livadu, Te ubode vranca na livadi, Pa govori svome gospodaru: "Na zlo, Pavle, seju milovao, "Na gore joj milost donosio!

"Ubola ti vranca na livadi." Pavle pita sestricu Jelicu: "Z ato, sejo? da od B oga nae!" S estrica se bratu kunijae: "N isam , brate, ivota m i m oga! " ivota m i i m oga i tvoga!" To je bratac seji vjerovao K ad to vie m lada P avlovica, O na ode nou u gradinu, T zaklala sivoga sokola, Pa govori svome gospodaru: "Na zlo, Pavle, seju milovao, "Na gore joj milost donosio! "Zaklala ti sivoga sokola." Pavle pita sestricu Jelicu: "Z ato, sejo? da od B oga nae!" S estrica se bratu kunijae: "N isam , brate, ivota m i m oga! " ivota m i i m oga i tvoga!" I to bratac seji vjerovao. K ad to vie m lada P avlovica, O na ode vee po veeri, T e ukrade noe zaovine, N jim a zakla edo u kolevci. Kad u jutru jutro osvanulo, O na tri svom e gospodaru K ukajui i lice grdei: "Na zlo, Pavle, seju milovao, "Na gore joj milost donosio! "Z aklala ti edo u kolevci; "A ko li se m ene ne vjeruje, "Izvadi joj noe od pojasa." S koi P avle, kan' da se pom am i, P a on tri na gornje ardake, A l' jo sestra u dueku spava, Pod glavom joj zlaeni noevi; P avle uze zlaene noeve, Pa ih vadi iz srebrnih kora,

A li noi u krvi ogrezli; K ad to vie P avle gospodaru, T re sestru za bijelu ruku: "Sejo moja, da te Bog ubije! "Bud mi zakla konja na livadi "I sokola u zelenoj bai, "Z at' m i zakla edo u kolevci?" S estrica se bratu kunijae: "N isam , brate, ivota m i m oga! " ivota m i i m oga i tvoga! "A ko li m i ne vjeruje kletvi, "Izvedi m e u polje iroko, "P a m e svei konjm a za repove, "R astrgni m e na etiri strane." Al' to bratac seji ne vjerova, V e je uze za bijelu ruku, Izvede je u polje iroko, Priveza je konjma za repove, P a ih odbi niz polje iroko. e je od nje kaplja krvi pala, O ne raste sm ilje i bosilje; e je ona sam a sobom pala, O ne se je crkva sagradila. Malo vreme za tim postajalo, Razbolje se mlada Pavlovica, Bolovala devet godin' dana, Kroz kosti joj trava pronicala, U travi se ljute zmije legu, O i piju, u travu se kriju. L juto tui m lada P avlovica, Pa govori svome gospodaru: "O j uje li, P avle gospodaru! "Vodi mene zaovinoj crkvi, "Ne bi li me crkva oprostila." K ad to uo P avle gospodaru, Povede je zaovinoj crkvi; Kad su bili blizu b'jele crkve, A l' iz crkve neto progovara:

"Ne id' amo, mlada Pavlovice: "C rkva tebe oprostiti ne e." K ad to zau m lada P avlovica, Ona moli svoga gospodara: "Oj Boga ti, Pavle gospodaru! "Ne vodi me dvoru bijelome, "V e m e svei konjm a za repove, "P a m e odbi niz polje iroko, "N ek m e ivu konji rastrgaju." T o je P avle ljubu posluao: Priveza je konjma za repove, P a je odbi niz polje iroko. e je od nje kaplja krvi pala, O ne raste trnje i koprive; e je ona sam a sobom pala, Jezero se one provalilo, Po jezeru vranac konjic pliva, A za njim e zlaena kolevka, Na kolevci soko tica siva, U kolevci ono m uko edo, Pod grlom mu ruka materina, A u ruci tetkini noevi.

6. K u m ovanje G ria M anojla. (iz Crne gore).

Dvije su se kume podignule, Dvije kume, u jednoga kuma, U onoga G ria M anojla; Jedno jeste tanana Grkinja, A drugo je bijela Vlahinja. U V lahinje edo m uko bilo, U G rkinje nije, no evojka, I dooe kum u na dvorove, T e krstie dvoje ece ludo. A kad sjutra zora dolazila, N o da ree tanana G rkinja: "M io kum e, G riu M anojle!

"P rom ijeni ovu ecu ludu: "D aj ti m ene edo V lahinjino, "A V lahinji da dam o evojku, "I dajem ti B ou vjeru tvrdu, "D va u ti ga izmjerit' sa zlatom." Prevari se, Bog da ga ubije! P a razm 'jeni dvoje ece ludo. Ondolen se kume podignule, Kad Vlahinja planinama bila, N eto joj se edo usciktalo; M ajka m u se bjee prepanula, P a poinu nasred drum a puta, T e razvila ono edo ludo; Ali nije m uko, no evojka! njom udari o kam enu stancu, Sta ju cika, kako zmije ljute, P a otide natrag kukajui. K ada kum u na dvorove doe, K um u svom e rije govorila: "A za Boga, moj kume Manojle! " to prodade kum a za cekine? "Platio ga svetome Jovanu!" A on joj se krivo kunijae: "A nijesam, moja mila kumo, (A dijete dri na koljenu) "Ta ne ijo od ovoga meso!" T ada m lada na dvorove poe I beiku praznu ponijela. A Manojlo konja uzjahao, I G rkinji na dvorove poe, T e m u m lada edo naplatila. Pa ondolen otide Manojlo; Kad je bio drumu u planinu, Na put srete jedno jagnje crno, P a upali estoku strijelu, Te pogodi ono jagnje crno, P a g' ispee drum u u planinu, Ispee ga, pa objedovao,

Jedno plee u zobnicu baa, Pa otide na svoje dvorove. Al' ga srete vjerenica ljuba, O na bjee suzna i krvava, N o ju pita G riu M anojlo: " to je tebe, m oja vjerna ljubo?" S ve m u, to je, po istini kaza: "Iskoi m i iz ruku dijete, P rovre se crnijem jagnjetom , "I utee m ene uz planinu." M anojlo se tade sjetovae: "Ja sam, ljubo, jagnje doekao, "Ubio ga, pa ga ispekao, "I od njega, ljubo, objedova', "I plee sam m esa ostavio; "Vrzi ruku u zobnicu vrancu!" O na bai u zobnicu ruku, O no plee m esa dofatila, A l' je ono od eteta ruka! Tader mu je ljuba govorila: "A Manojle, trag ti poginuo! "Ti ne bio prodavati kuma." Bogu fala, jer j' ovako bilo!

7. Z arunica L aza R adanovia.

K ad se eni R adanovi L azo, On isprosi lepotu devojku, I sakupi iljadu svatova, O de pravo dvoru devojakom ; Daleko i majka ugledala, Ugledala, pa je besedila: "S ad u stati na dvor na kapiju, "D a ja gledam kiene svatove." Kad su svati blizu dvora bili, B esedila devojaka m ajka: "Idu, erko, kieni svatovi, U ije e dvore ulaziti?

" ija e i m ajka doekati? " ija l' braa konje privatiti? " ij' li baba vinom posluiti? " ija l' seja darom darivati?" K ad devojka rei razabrala, Besedila svojoj staroj majki; "Oj starice, mila majko moja! "T o je, m ajko, R adanovi L azo, "I to su m u kieni svatovi, "I pravo e naem belom dvoru; "V ee slai m oje bele dare: "T i e, m ajko, svate doekati, "M oja braa konje privatiti, "Moja seja darom darivati, "Mili babo vinom napojiti." Dok su svati u dvor ulazili, Zavadi se majka i devojka, Ne o grade, ni o vinograde, V e o jednu tananu koulju; M ajka oe da ostavi sinu, A devojka svom e uvegiji; Tad' se majka na nju naljutila, Pa je stala dvoru na kapiju, Na studen se kamen naslonila, Na kamenu grozne suze lije, N ju m i pita R adanovi L azo: "Oj Boga ti, mila majko moja! "Koja ti je golema nevolja, "T e ti nisi svate doekala, "V e si stala dvoru na kapiju, "Na studen se kamen naslonila, "I na njega grozne suze roni?" Majka Lazi tijo odgovara: "A o L azo, zete nesueni! "K ako u ti ja vesela biti, "K ako l' svate jadna doekati, "Kad je tvoja umrla devojka, "Jue sm o je m ladu saranili?"

Onda Lazo majki govorio: "Kazuj groblje, gdi je ukopana. "Da ja vidim i mrtvu devojku." K ad je m ajka rei razabrala, B esedila R adanovi-Lazi: "Ja ti groblja ne smem kazivati, "Jer je kod nas udan adet post'o: "Kad umire pod prsten devojka, "Ne kopa se u to novo groblje, "V e se baca u to sinje m ore." K ad to uo R adanovi L azo, B esedio kienim svatovm a: "O j svatovi, m oja brao draga! " ekajte m e u belom e dvoru, "Dok otidem na nove pazare, "Da ja kupim svile svakojake, "D a ja pletem m reu arovitu, "D a ja traim po moru devojku, "Il' ' u m eni ivo srce pui." Kad je Lazo ovo besedio, S luala ga tanana robinja, Pa je njemu tijo besedila: "G ospodaru, R adanovi-Lazo! "Nije tvoja umrla devojka, "V e se ona s m ajkom zavadila, "Ni o grade, ni o vinograde; "V e o jednu tananu koulju: "M ajka oe da ostavi sinu, "A devojka tebi da ponese." K ad je L azo rei razabrao, On besedi kumu i deveru: "Oj Boga vam, kume i devere! "V i idite gore na ardake, "Dovedite lepotu devojku, "U njene joj dare ne dirajte, "Jer u mene dosta dara ima." K ad to uo kum e i devere, P osluali R adanovi-Lazu:

O tidoe na gornje ardake, D ovedoe lepotu devojku, U dare joj ni dirnuli nisu. K ad su B oji zakon savrili, D evojka se sa rodom oprata: Ljubi oca, ljubi staru majku, L jubi brau i m ilu sestricu, Pa je majki onda besedila: "Oprosti mi, mila majko moja! " to sam tebi, m ajko, sagreila." Ali majka kune bez prestanka: "M ila keri, i tebe ne bilo! "Ni doprla tamo, ni ovamo! "V e ostala sredi gore arne." K ad devojka rei razabrala, U d'rie joj suze od oiju. D igoe se kieni svatovi, O dvedoe lepotu devojku. K ad su bili sredi gore arne, Al' devojku zabolela glava, B esedila svom runom deveru: "O j devere, m oj zlaen prstene! "T i m i zovni R adanovi-Lazu. "K ad je dever rei razabrao, B re ode R adanovi-Lazi, Pa je Lazi tijo besedio: "A jde, L azo, bre u natrage, "D evojka se naa razbolela, "Na kuma se glavom naslonila." K ad je L azo rei razabrao, On otide lepoti devojki, P a je pita R adanovi L azo: " to je tebi, lepota devojko? " to je tebe zabolela glava?" Devojka je njemu besedila: "G ospodaru, R adanovi-Lazo! "D e m i skupi kiene svatove." S kupi L azo kiene svatove,

Devojka im lepo zafalila Na ljubavi i na prijateljstvu; Svakom dala po kitu bosiljka, L azi dala tananu koulju, Za koju se s majkom zavadila, Pa je njemu tijo besedila: "N a koulju, R adanovi-Lazo! "Pod grlom joj puce jadikovo, "Jadikovo i em erikovo: "K udgod odi, neka jadikuje; "A gdi stane, da em erikuje; "A mene je zabolela glava, "A od srca preboleti ne u." T o izusti, pa duicu pusti. Tad' je Lazo svatom besedio: "S ad na noge, kieni svatovi! "S nadaci joj raku iskopajte, "A sabljam a sanduk sateite, "V ie glave ruu usadite, "Oko groba klupe napravite, "N ie nogu bunar iskopajte: "R ad' m irisa nek se ruom kite, "Od umora na klupe sedaju, "A od ei ladne vode piju." esto L azo na grob izlazio, P a je pit'o svoju zarunicu: "Jel' ti, duo, zem lja doteala?" Devojka mu mrtva odgovara: "N ije m eni zem lja doteala, "V e je teka m aterina kletva."

8. Jovan i divski starjeina. (iz Crne gore).

Car hoae izgubiti ljubu, C ar hoae, i nevolja m u je, E mu ljuba mlogo zakrivila, I za to je care pomrzio;

Ma je sluge izgubit' ne dadu, N o se m ole caru estitom e, T e gospou svoju izm olie: C ar je svoje sluge posluao, P okloni joj ivot za godinu. Ona sina im ae Jovana, P a etetu svom e govorila: "O kamo te, moj Jovane sine! "H oe li se odricat' od m ajke?" Dijete su suze propanule, Pa dijete majci govorilo: " uje li m e, m oja m ila m ajko! "Ja u s tobom po sv'jetu bjeati." A njemu je majka govorila: "Hajd' uljezi caru u saraje, "Te izvedi gojena Labuda, "D a bjeim o, sinko, po svijetu." S koi Jovan od zem lje na noge, T e je m ajku svoju posluao (A nema mu do petnaest ljetah), I Labuda svoga izvodio, B aie se njem u o ram ena; No je Jovan majci govorio: "A za Boga, moja mila majko! "Kad m' odvoji od oca mojega, "Koji nema do mene jednoga, "K ud em o se, m ajko, dijevati?" A majka je sinu govorila: "D a bjeim o, sinko, po svijetu, "A od cara i moga i tvoga, "A daleko trideset konakah, " e ne care ni uti ne m oe, "A nekm oli oim a vieti." O ni bjee zem ljom i svijetom , D ok dooe u divsku planinu, T u naoe studenu peinu, Ali u nju sedamdeset divah, M eu njim a divski starjeina.

K ad Jovana divi ugledae, K renue se, da m u uzm u glavu; estok li je ludani Jovane! Od bedrice sablju izvadio, Slobodno je njima udario, I pos'jee sedam deset divah, A skri m u se divski starjeina. On je s majkom nojcu boravio; A kad sjutra dan i zora doe, No se Jovan strpljeti ne moga', V e on u lov u planinu poe Na njegova gojena Labuda, Te on lovi srne i koute; Kad po podne sunce navalilo, O n otide u peinu k m ajci I donese srnu i koutu, Da zarani odagnatu majku. No mu majka tader besjedila: "O Jovane, hajde pred peinu, "T e poini trudan i um oran." O n poslua roditelja svoga. Hitro Jovan pred peinu poe, A majka mu diva ugledala U peinu, divsku starjeinu, P a joj divski starjeina vika: "Hajd' ovamo, Jovanova majko! "H odi k m ene, da aikujem o." A ona mu tader besjedila: "H odi k m ene, divski starjeina! "H odi k m ene, da m i lice ljubi." A on joj je tader govorio: "Ja ne smijem od Jovana tvoga, "Koji zgubi sedamdeset divah, "N o kad doe Jovan u peinu, "A ti tvoje dijete upitaj, "Boji li se do Boga i koga, "Pa najprije igru zametnite, "Prokletoga u ruke prstena,

"Oko njega te se kune krivo, "D ijete je ludo i nevjeto, "T i e njega lasno nadigrati, "P ak m u svei ruke naopako, "A ja u ga onda pogubiti, "P ak em ' onda m i aikovati." A kad Jovan u peinu doe, V eerae gospodsku veeru, Pa mu tader majka govorila: "O Jovane, moj jedini sine! "Ti izgubi sedamdeset divah, "A ti ide, sinko, planinam a, "B oji li se do B oga i koga?" N o joj Jovan rije govorio: "Ja se bojim Boga velikoga, "Ne bojim se nikakva junaka, "Doklen mi je gojeni Labude." Tad' Jovanu besjedila majka: "O Jovane, moj jedini sine! "Mi smo jadni, sinko, obojica, "Hod', da malu igru zametnemo." Jovan svoju posluao m ajku, P a je njom e igru zam etnuo, Ponajprijed u ruke prstena; O n m ogae nadigrati m ajku, O n m ogae, nego ne hoae, No je njega majka nadigrala: "Ja sam tebe, dijete, dobila." Pa mu obje savezala ruke Od lakatah te do vrh nokatah; Ludi Jovan rastegnu rukama, Na sedmoro konop raskinuo. K ada sjutra dan i zora doe, Jovan poe u lov u planinu. K ad na drum u carevom e doe, Iz svijeta srete iridije I pred njim a iridiju R ada, e eraju ezdeset tovarah

S ve na golo vina i enice; Jovan im se na put uinio, I pred njima kapicu skinuo: "M olim vi se, brao iz svijeta, "P rodajte m i ezdeset tovarah "S ve na golo vina i enice, "Da ja ranim odagnatu majku, "D a vi platim utijem dukatom." iridije robu m u prodale; N o ga pita iridija R ade: "A tako ti, dijete Jovane! " e je tvoja ostarala m ajka?" Jovan m ajku u peinu kae; P a s' ondolen njim a podignuo, K ad daleko od peine bili, M a peinu bjehu ugledali, I Jovana ugledala majka, Pa se ona vrnu u peinu, P a je divu rije govorila: "Nu hod', dive, da mi promislimo, "Evo ide dijete Jovane, "Kako bismo njega izgubili, "P a m i tader da aikujem o." A div joj je rije govorio: "U ini se bez nevolje bona; "A kad doe dijete Jovane, "On se hoe m ajci prepanuti, "P a e m ajku za ponude pitat': ""Bi li, majko, kakvijeh ponudah?" " "T i e njem u ovako kazati: ""Ja bih, sinko, sa bukve jabuku ""Iz velike vode K aladijnske;" " "U vodu je nesita adaha, " to prodire konje i junake, "I kod nje su dva ljuta arslana, " to iziju ivoga junaka; "N e bi li ga prodrla adaha, "Il' izjeli dva ljuti arslana."

P a kad Jovan u peinu doe, Ali bonu nahodio majku; S jede Jovan m ajci vie glave, alosne ga suze propanule: "Kuku mene, moja mila majko! "Bi li, majko, kakvijeh ponudah?" O na m u je rije govorila. "Ja bih, sinko, sa bukve jabuku "Iz velike vode K aladijnske, " ini m i se, bi m i bolje bilo." S koi Jovan od zem lje na noge, I Labuda svoga uzjahao, P a otide noi bez m jeseca, Hitro Jovan k vodi dolazio, I u vodu ugoni Labuda, Te dofati sa bukve jabuku, A kad bio ukraj vode ladne, O pazi ga nesita adaha, N a Jovana uri uinjela, N a sablju je Jovan doekuje, I adahi glavu okinuo; A l' skoie dva silni arslana, I veliku vodu zam utie, A Jovanu skau na L abuda, Dijete je srca estokoga, O ba ih je iva ufatio, Labudu ih za rep savezao, Povede ih zelenom planinom, U peinu m ajci dolazio, I dade joj sa bukve jabuku. K ad to vie Jovanova m ajka, Jovanu je rije govorila: "O Jovane, da te, sinko, pitam: "B ud sam ide zelenom planinom, "Da t' ufate od gore hajduci, "Da ti spute obadvije ruke, "B i l' ti i to zadralo ruke?" A Jovan joj tader govorio:

"Ja bih svato, m ajko, raskinuo, "Do prokleto drndarsko tetivo." K ad to ula Jovanova m ajka, O na skoi od zem lje na noge, I tetivo hitro nalazila, Pa je njemu ruke savezala Od lakatah te do vrh nokatah, Od nokatah lije krvca crna, Pa je Jovan majci govorio: "A za Boga, ostarala majko! "O drijei m oje b'jele ruke, "Jer m i, m ajko, obje otpadoe." Ona trnu od zemlje na noge, Hitro diva iz peine vika. B rzo divski doe starjeina; O d Jovana m uku napravie: O badva m u oka izvadie, B aie ga ukraj od peine. P a su one nojcu boravili. K ada sjutra dan i zora doe, N o se kuka s divom dogovara: " uje li m e, divski starjeina! "Ti dofati ludoga Jovana, "S lijepa ga na L abuda bai, "Povedi ga zelenom planinom, "T e ga bai u jam u studenu." S koi dive, dofati Jovana, K ad ga dive bjee dofatio, Stade cika ludoga Jovana, Pa ih kumi Bogom velikijem: "N em ojte m e u jam u baivat', N o m e ba'te na drum u planinu." No mu majka ni habera ne ma, V e je ona divu govorila: "B ai, dive, vraga i avola." Povede ga zelenom planinom, S ilnu jam u ukraj drum a nae, P a ga jam i u dubljinu bai.

K ud e diva nesrea taknuti! Ali je to Gospod naredio, Te mu sveza nad jamu Labuda, P a otolen u peinu poe. M alo bilo, nita ne stanulo, D a je kom e alost posluati: Stoji cika gojena Labuda, Labud bije jamu kopitima (O d kopitah cjepanice skau), Da dofati zubom gospodara; Ali stade tutanj uz planinu: E vo ide tridest iridija I pred njim a iridija R ade, Kad pogleda ukraj druma puta, V iti L abud vi' luda Jovana, N o govori iridija R ade: "N u viite, m oja brao draga! "Eno Labud ludoga Jovana, " e m u pusti u planinu viti, "Bog zna, mu je Jovan poginuo; "H aj'te, brao, da vidim o one." K ad dooe na jam u studenu, V iti L abud, kopitam a kae; T adar skoi iridija R ade, I sastavi tridest konopaca, I zasuka po dva u jednoga, Te napravi petnaest komata, Pa se Rade preko pasa sveza, S pustie ga tridest iridija; T u Jovana u ivotu nae, I izvadi ludoga Jovana, P a m u b'jele odrijei ruke, Krenu da ga vodi po svijetu; Kumi Rada dijete Jovane: "B ogom brate, iridija R ade! "Ne vodite mene po svijetu, "N o m e ba'te na pusta L abuda, "Z ajm ite m e vodi K aladijnskoj,

"E um rijeh od ei junake; "A poite dva tri u K osovo, "A u moje Bogom posestrime, "P osestrim e krm arice Jane, "N eka doe vodi K aladijnskoj, "Da me zajmi u polje Kosovo, "Razumna je uma i pameti, "Guslara joj u svijetu nema, "N e bi li m e guet' nauila." To je Rade za Boga primio, T e ga bai na konja L abuda, A zajm i ga vodi K aladijnskoj, T u Jovana bjee ostavio, A sahiju posla u Kosovo. Kad je Janu haber dopanuo, Hitro dvije dozivala sluge, T e joj sluge konje dovedoe, P a otide njim a niz K osovo. S am na vodi Jovan K aladijnskoj, P iti m om e, kako zm ija ljuta, N o ga ula od planine vila, K Jovanu je brzo doleela, Kad pogleda ludoga Jovana, E su njem u oi izvaene, U m i njega vodom K aladijnskom , Pa je vila Boga zamolila, I Jovanu oi satvorila. K ad se Jovan oih dofatio, I svojega uzjaha Labuda, Pa ga igra pokraj vode ladne, Poje Jovan iz grla bijela: "M ili B oe, na svem u ti fala, "K oji si m i bio na pom oi! "No ne fala mojoj staroj majci, "Koja svoje iskobi dijete!" A li ide krm arica Jana Na silnoga hata debeloga, A kad vie ludoga Jovana,

Prije su je suze propanule, Pa se potljen grohotljivo smije "Blago mene, mio pobratime! "B og zna, su ti oi proboljele?" R uke ire, u lica se ljube, Za velje ga jade upitala, to j' od m ajke edo doekalo, to uini! prokleta joj dua! Pa se ladna napojie vina O ndolen se oni razdvojie: Jana minu u polje Kosovo, Jovan poe da trai krvnike. A kad Jovan pred peinu doe, A l' m u sjedi pred peinu m ajka, S trana diva u perinu bite, Pa pogleda, ugleda Jovana, P a je divu rije govorila: "Kuku, dive, evo Jovan ludi!" P a skoie od zem lje na noge: S tan' da vidi Jovanove m ajke, K ako pram a kuka u planinu! D iv uljee u lednu peinu. Brzo Jovan majku ufatio, Pa joj sputi obadvije ruke, F rk je bai na silna L abuda, A divu je glavu okinuo, Pa se Jovan bai na L abuda, On otide zemljom i svijetom, D a on trai svoju postojbinu. K ad se bjee prim aknuo blizu, N ogo caru m utuluci gredu: K oji prvi na m utuluk doe, Njima hate nesedlane daje; K oji drugi na m utuluk doe, Njima spenzu nebrojenu daje; K oji trei na m utuluk doe, N jim a ohu nekrojenu daje Kad ispade Jovan na Labudu,

eljna li ga sluge ugledale, A caru su rije govorili: "A evo ga, dragi gospodaru!" S koi care iz svoje stolice, Te car svoje susrete dijete, alosno je sina prigrlio, P a Jovanu rije govorio: "A Jovane, sve ti prosto, sinko! " to uini od oca svojega? Ja sam reka', nikad doi ne e " P a m u silni em luk udarie; N o se caru dijete poali, to je njem u uinjela m ajka; P a skoie, te je ufatie, O bukli joj tananu koulju, N am azae prahom i katranom, P a zadie su etiri strane; Ali vika Jovanova majka: "Ne daj majku, dijete Jovane! "Izgorje ti m ajku oganj ivi." N o joj Jovan rije govorio: "A neka te, prokleta ti dua!" S va izgorje o njegovoj dui.

9. B raa i sestra.

Rani majka devet mili sina I desetu ercu m ljezinicu; Ranila ih dok ih odranila, D okle bili sini na enidbu, A evojka bila na udaju, Nju mi prose mlogi prosioci Jedno bane, drugo denerale, T ree prosi iz sela kom ija M ajka daje u selo kom iji, B raa daju s preko m ora

[6] banu, Jo su braa sestri besjedila: "Ja ti poi, naa m ila sejo,

"Ja ti poi s preko m ora banu, "M i em o te esto pohoditi: "U godini svakoga mjeseca, "U m jesecu svake neeljice." T o je sestra brau posluala, O na poe s preko m ora banu. A l' da vidi uda velikoga! Ja B og pua od sebe m oriju, Te pomori devet milih brata, Sama osta samorana majka. Tako stade tri godine dana. L juto piti sestrica Jelica: "M ili B oe, uda velikoga! " to sam vrlo brai zgrijeila, "T e m e braa pohoditi ne e?" Nju mi kore mloge jetrvice: "K uko jedna, naa jetrvice! "T i si vrlo brai om rznula, "T e te braa pohoditi ne e." L juto piti sestrica Jelica, L juto piti jutrom i veerom . A l' se m ilu B ogu raalilo, P a on posla dva svoja anela: "Id'te dolje, dva m oja anela, "Do bijela groba Jovanova, "Jovanova, brata najm laega, "V aijem ga duhom zadanite, "O d groba m u konja nainite, "O d zem ljice m ijes'te kolae, "O d pokrova reite darove; "Spremite ga sestri u pohode." H itro idu dva B oja anela Do bijela groba Jovanova, Od groba mu konja nainie, N jinijem ga duhom zadanue, O d zem ljice m ijese kolae, O d pokrova rezae darove; S prem ie ga sestri u pohode.

H itro ide nejaak Jovane; Kad je bio dvoru na pomolu, Daleko ga seja ugledala, M alo blie pred njeg' ietala, O d alosti vrlo zaplakala, R uke ire, u lice se ljube; Pa je seja bratu besjedila: "Jeste l' mi se, brate, zatjecali, "Kad ste mene mladu udavali, "D a ete m e esto pohoditi: "U godini svakoga mjeseca, "U m jesecu svake neeljice? "Evo danas tri godine dana "N ijeste m e jote pohodili!" Jo je njem u seja besjedila: " to si tako, brate, potavnjeo "B a kan' da si pod zem ljicom bio?" B esjedi joj nejaak Jovane: " uti, sejo, ako B oga znade! "Mene jeste golema nevolja: "D ok sam osam brata oenio, "I dvorio osam milih snaha; "A kako se braa ienie, "D evet b'jelih kua nainism o; "Za to sam ti pocrnjeo, sejo." I on bio tri bijela dana. Oprema se sestrica Jelica, I oprema gospodske darove, D a daruje brau i snaice: B rai ree svilene koulje, A snahama burme i prstenje. Al' je Jovo vrlo ustavljae: "Ti ne idi, moja mila sejo, "D ok jo brae u pohode doe." A l' Jelica ostanuti ne e; Ona spremi gospodske darove; Otale se Jovo podigao I sa njim e sestrica Jelica.

A kad blizu dvora dolazie, Kod dvora je prebijela crkva. P a besjedi nejaak Jovane: "T i poekaj, m oja m ila sejo, "Dok ja odem za bijelu crkvu: "K ad sm o srednjeg brata oenili, "Ja sam zlatan prsten izgubio, "D a potraim , m oja m ila sejo." O de u grob nejaak Jovane, A ostade sestrica Jelica ekajui nejaka Jovana. ekala ga, pa ga potraila, Al' kod crkve mlogo novo groblje: Tu se odmah jadu osjetila, e j' um r'o nejaak Jovane. Hitro ide dvoru bijelome; Kad je blizu dvora dolazila, Al' u dvoru kuka kukavica; To ne bila sinja kukavica, V ee njina ostarila m ajka. A Jelica na vrata dolazi, O na vie iz grla bijela: "Jadna majko, otvori mi vrata." Stara majka iz dvora besjedi: "Id' odatle, od Boga morijo, "Devet si mi sina umorila, "I m en' hoe ostarilu m ajku?" A Jelica bila besjedila: "Jadna majko, otvori mi vrata, "Ovo nije od Boga morija, "V e Jelica tvoja m ila erca." Pa joj majka otvorila vrata, Z akukae, kano kukavice, R ukam a se b'jelim zagrlie, O bje m rtve na zem lju padoe.

6) "s preko mora" mjesto: iz preko mora.

10. Milan-beg i Dragutin-beg.

Dva se brata vrlo milovala: Beg Milane i beg Dragutine. K oliko se braa m ilovala, Pod njima se dobri konji ljube. Beg Milan-beg bratu govorio: "A m oj brate, bee D ragutine! "H odi, brate, da se ienim o." Beg Dragutin bratu govorio: "L asno bi se, brate, ienili; "A l' kad tue seje sastavim o, "T ue e nas seje zavaditi, "B aka e nam dvore pograditi, "Izm eu njih trnje posaditi, "I kroz trnje vodu navratiti, "Neka trnje u visinu raste, "Da se nikad sastat' ne moremo." Beg Milan-beg brate ne sluae, V e isprosi lijepu evojku I iskupi kiene svatove, T e dovede lijepu evojku, N ainio enluk i veselje. K ad je bilo noi po jaciji, M ladijence u erdek svedoe; K ada bee u odaju ue, A evojka stoji pod duvakom , On za sobom zatvorio vrata, D ie curi puli duvak s lica, S inu lice, kano arko sunce, Beg zagrli lijepu evojku, H otijae, da je i poljubi; A l' m u veli lijepa evojka: "Gospodaru, bego Milan-bego! "Ne dam tebi lica obljubiti, "Dok ne vidim tvoga brata glave, " e se m rtva po avliji valja." Ondar joj je bego govorio:

"N e budali, lijepa evojko! "Volim brata od oinjeg vida; "Ko bi mog'o bratu kidisati?" V eli njem u lijepa evojka: "A ko ti je ao kidisati, "T i e sjutra rano uraniti, "Pa ti hajde u lov u planinu, "I povedi brata Dragutina, "Ponesite sive sokolove, "Povedite hrte i zagare, "P a kreite tice jarebice, "N apuajte sive sokolove, "Nek fataju tice jarebice; "A kreite srne i koute, "N apuajte hrte i zagare, "N eka taru srne i koute; "P a najpolje, bego M ilan -bego, "Ti zametni hajku u planini, "Pa ti kreni zvijera arslana, "Svoga brata metni na busiju, "O tkuda e arslan udariti, "P a e njega arslan pogubiti." To je bego odmah kail bio, O n joj ree, da e uiniti; T ada m u je lice doputila. Kad u jutru zora zab'jelila, P oranio bee M ilan -bee, Ide bratu u drugu odaju, Da on budi brata Dragutina; Al' mu bratac prije uranio, N a dem ir se pender naslonio, P a prem ilja m isli svakojake. N jem u M ilan B oju pom o daje, D ragutin m u ljeve prifatio; Milan mu je onda govorio: "A m oj brate, bee D ragutine! "Jesam , brate, lova poelio, "Da idemo u lov u planinu."

Dragutin je bratu govorio: "M oj roeni brate, M ilan -bee! "Ja sam noas zao san usnio: " e nam m unja od zapada sinu, "A grom pue iz vedroga neba, "P a u nae udario dvore, "Ja umrijeh, ti prebolje, brate." Milan-beg je bratu govorio: "A moj brate, bee D ragutine! "San je klapa, a Bog je istina; "Nikad sanku vjerovati nije; "Da idemo u lov u planinu." D ragutin je brata posluao: "H ajde, brate, zovi nae sluge, "Da povedu hrte i zagare, "Da ponesu sive sokolove, "Dok ja idem snahi u odaju." Pa od zemlje na noge skoio, Te on ide snahi u odaju. K ad unie snahi u odaju, A li snaha kod pendera sjedi, N joj D ragutin dobro jutro vie, S pram njeg' snaha na noge skoila, Dragutinu Boga prifatila, Bijelu mu poljubila ruku P odm ae m u zlaenu stolicu, eerli m u kavu iznijela I pred kavu eenu rakiju. N jojzi veli bee D ragutine: "Snaho moja, Milan-begovice! "Jesi l' m i se juer um orila "A jaui konja velikoga? "Jesi li m i noas poinula "U ardaku na m eku dueku "Mom Milanu na desnici ruci?" Na to njemu snaha odgovara: "A evere, m oj zlaen prstene! "Jesam ti se jue um orila,

"A li sam ti noas poinula "U ardaku na m eku dueku "Tvom Milanu na desnici ruci." A l' da vidi bega D ragutina! O n se m ai rukom u depove, Pa izvadi devet prstenova S ve od ista saliveni zlata I u njima dragi kamenovi, I uza njih stotinu dukata, Te dariva svoju snahu dragu. Snaha mu je poljubila ruku, Izvadila od zlata maramu, Ts dariva bega Dragutina. I odoe u lov u planinu; O ni diu tice jarebice, N apuaju sive sokolove, Te fataju tice jarebice; O ni kreu srne i koute, N apuaju hrte i zagare, T e fataju srne i koute. P a najpolje hajku zam etnue, A Milan-beg pometa busije, Dragutina metnu na busiju, O tkuda e arslan udariti. Z avikae po gori hajkai, I krenue zvijera arslana, Na bega je arslan udario; Kad sagleda zvijere arslane, Kad sagleda bega Dragutina, N a bega je juri uinio. Beg se brani drvljem i kamenjem, I najpotlje zlaenom m aram om , to je njega snaha darivala; Ufati ga zvijere arslane, A l' zavika bee D ragutine: " e si, brate, bee M ilan -bee? "Pogubi me zvijere arslane!" K ad to uo bee M ilan -bee,

T ada m u je ao brata bilo, P a potee bratu po avazu; Kad dopade bratu u busiju, Al' na bratu ruse glave nejma. ao bilo begu M ilan -begu, B re jae konja velikoga, Pa on ode dvoru bijelome; P a on ode na gornje ardake, Pa uzima svoju vjernu ljubu, T e je baca s gornjega ardaka On je baca na mermer-avliju, M rtva tuna na avliju pade. On nakupi bisage dukata, Pa posjede konja velikoga, On ostavi dvore i timare, Pa otide glavom po svijetu.

11. Mujo i Alija[7]. (iz Crne gore).

D va su brata divno ivovali: Jedno Mujo, a drugo Alija; K oliko su divno ivovali, Ispod sebe konje mijenjali I sa sebe svijetlo orue; Pa se digli na jezero mutno, U jezero utvu ugledae, O ba su ju pozlaena krila. M ujo puti sivoga sokola, A A lija pitom u uricu, U lovie utvu u jezero. M ujo ree: "S oko je ufati." A A lija: "N ije, no urica" T o je M uju a' na sv'jetu bilo, P a sjedoe pod jelu zelenu, I pod jelu piju vino ladno, U vino ih sanak prevario. To gledale tri bijele vile,

Najstarija vila besjedila: " udne onjen dva dobra junaka! "Koja bi ih vila zavadila, "D ati u ju stotinu cekinah." N o najm laa poleela vila, P oleela na bijela krila, O na pade M uju vie glave, Pa mi tople suze prolijeva, Dok Mujovo progorelo lice; S koi M ujo, ka' da se pom am i, K ad pogleda, ugleda evojku, P a aliju brata dozivae: "Ustan', Ale, doma da idemo!" S koi T ure od zem lje na noge, Pa je Muju bratu govorio: "A ne, M ujo, ra te ubila! "Tebe dvije, a mene ni jedna!"[8] T o je M uju a' na sv'jetu bilo, O d pojasa povadi handara, I Aliju na srce ud'rio. Pade Ale na zelenu travu, A M ujo se oga dofatio, Z a se bai lijepu evojku, I okrenu dvoru niz planine. S tade cika A lijna vrania, A le ranjen brata dozivae: "O ti M ujo, brate i krvnie! "Povrni se, Mujo, na tragove, "U zm i m oga m aloga vrania, "D a ne viti pusti proz planinu; "A bie ti po druini fala, "K a' si svoje oi izvadio!" Tad' se Mujo natrag povratio, Te on uze Alijina vranca, N a njeg' bai lijepu evojku, I uminu Mujo planinama. Kad je bio nasred druma puta. Srete vrana bez desnoga krila,

P a je tici rije govorio: "A tako ti, crna tice vrane! "Kako ti je bez desnoga krila?" No mu tica piskom odgovara: "Mene jeste bez krila mojega, "Kako bratu, koji brata nema, "Ka' i tebe bez Alije, Mujo!" Onda Ture sobom besjedilo: "Z lo ti, M ujo, dananje junatvo! "D a bud li m e tice prekorie, "D a kako te braa i druina!" No mu tade vila govorila: "Povrni se, Mujo, na tragove! "Nekada sam vidarica bila, "Ja bih tvoga brata izvidala." Povrnu se Mujo na tragove, A kad tam o do jezera doe, Za sobom se Ture obrnulo, V ie vranca, a nem a evojke! Brzo Mujo pripade Aliji, A li m u je dua ispanula. K ad to vie M ujo T ure m lado, O d pojasa handar povadio, Njime svoje srce prekosio.

7) Jam ano je ova pjesm a u narodu naem u starija od T uraka u naijem zem ljam a, nego su ova im ena poslije uzeta, i ja ih nijesam htjeo mijenjati.

8) V alja da je M ujo bio oenjen, ili se A liji prividjelo, da kod Muja stoje dvije djevojke?

12. Z m ija m ladoenja.

S tan'te, brao, da vi udo kaem : O eni se kralje od B udim a Eto danas devet godin' dana, N ita kralje od poroda nem a. P odie se kralje M ilutine,

Prav' otide u lov u planinu, Da on lovi lova po planini. T ako njem u B og i srea dade, N it' ulovi srne ni koute; V rlo kralju eca odolela, P a se die na vodu studenu, Te se napi vode studenice, Zakloni se za jelu zelenu; Malo vreme za tim postajalo, Eto otud do tri gorske vile, N apie se vode studenice, P a kod vode stae besediti; No besedi vila najstarija: " ujete l' m e, do dve m ile erke! "Z nate l', erke, jeste l' zapazile, "K ad s' oeni kralje od B udim a? "Eto danas devet godin' dana, "K ako je se jadan oenio, "I ne ima od srca poroda." Jo ovako vila besedila: "Zna li koja kakoga lijeka, "Ne bi l' ljuba trudna zahodila?" O be m lae nita ne govore, Salt govori vila najstarija: "D a zna kralje, kako ja to znadem , "Da sakupi Budimske devojke, "Da donese mlogo suho zlato, "D a saplete onu sitnu m reu, "S itnu m reu od suhoga zlata, "Da je baci u tiho Dunavo, "Da uvati ribu zlatnokrilu, "Da joj uzme ono desno krilo, "Opet ribu u vodu da pusti, "K rilo da da gospoi kraljici, "Nek izede ono desno krilo, "Jednak e m u trudna zahoditi." A to kralju i slua i gleda, O n se die u grada B udim a,

Pa sakupi Budimske devojke, I donese mlogo suho zlato, Te saplete onu sitnu m reu, S itnu m reu od suhoga zlata, M ee m reu u tiho D unavo; T ako njem u B og i srea dade, Te uvati ribu zlatnokrilu, Pa joj uze ono desno krilo, Opet ribu u vodu pustio, K rilo nosi gospoi kraljici, Te joj daje ono desno krilo; Kak' izede ono desno krilo, Jednak mu je trudna zahodila. Nosi breme za godinu dana, D oe vrem e, brem e da se im a, N em ade se jedno m uko edo, No s' imade jedna zmija ljuta; Kako pade zmija na zemljicu, Jednak zmija u duvar odmile. T ad' otra kraljica gospoa, Pa ovako kralju besedila: "K am en, kralje, da se obraduje, "O braduje od srca porodu! "N em ade se jedno m uko edo, "No s' imade jedna zmija ljuta; "Kako pade zmija na zemljicu, "Jednak zmija u duvar odmile." Tade kralje 'vako besedio: "Vala Bogu na njegovu daru!" Tako stade za sedam godina, No besedi zmija iz duvara: "O moj babo, od Budima kralje! " to ti eka, te ne eni m ene?" Mrda kralje tamo i ovamo, Jo ovako kralje besedio: "Moja zmijo, moj hudni porode! "K o e dati za zm iju devojku?" No ovako zmija besedila:

"O moj babo, od Budima kralje! "Ti osedlaj konja Lastavicu, "Pa ti idi ka Prizrenu gradu "O d P rizrena caru estitom e, "C ar e dati za m ene devojku." K ad to zau od B udim a kralje, On osedla konja Lastavicu, P a se m ee junak na drugoga, Pravo ode ka Prizrenu gradu; K ada doe caru pod dvorove, Sam ga care s kule ugledao, Pa on sljeze niz kulu visoku, Te ga srete u svojoj avliji, R uke ire, u lice se ljube, Z a junako pitaju se zdravlje, Pa ga uze za desnicu ruku, Odvede ga na visoku kulu, S lug' uzoe konja Lastavicu, O dvedoe u novoga ara. P ie vino tri bijela dana, D ok se rujna ponapie vina, Doke vince uljeze u lice, A rakija stade govoriti; U zm ui se kralje od B udim a, Poznade ga dare od Prizrena, Pa je njemu bio besedio: "A Boga ti, kralje od Budima! " to je tebe, kaka je nevolja? "T e si m i se tako uzm uio?" Stade kralje njemu besediti: " uje m ene, care od P rizrena! "Z na li, care, jesi l' zapazio "K ad sam ti se jadan oenio? "Za punijeh do devet godina "Ja nemadoh od srca poroda; "Kad s' napuni devet godin' dana, "N em ade se jedno m uko edo, "No s' imade jedna zmija ljuta;

"Kako pade zmija na zemljicu, "Jednak zmija u duvar odmile. "Et' od tade sedam godin' dana, "No besedi zmija iz duvara: ""O moj babo, kralje od Budima! "" to ti eka, te ne eni m ene?" " "Ja sam 'vako zmiji besedio: ""Moja zmijo, moj hudni porode! ""K o e dati za zm iju devojku?" " "No je mene zmija besedila: ""O moj babo, od Budima kralje! ""Ti osedlaj konja Lastavicu, ""Pa ti idi u Prizrena bela ""K a onom e caru estitom e, ""C ar e dati za mene devojku."" "I ja sam se jadan potrudio "I ka tebe care dohodio." No ovako care besedio: " uje m ene, kralje od B udim a! "Ti mi idi u Budima grada, "Te ti pitaj zmiju u duvaru. "M oe li se zm ija podvatiti, "D a dovede kiene svatove "Od Budima do Prizrena bela, "Da ih nigde sunce ne ogreje "Jo nikakva rosa ne okvasi; "A ko s' m oe zm ija pouzdati, "Ja u dati za zm iju devojku." K ad to zau od B udim a kralje, Izvedoe konja L astavicu, O n se m ee konju na ram ena, Ode pravo preko polja ravna, Kano zvezda preko vedra neba. Kad je bio do blizu Budima, Jo je kralje ovako m islio: "Avaj mene! do Boga jednoga! "G de u nai zm iju u duvaru, "D a joj kaem od cara pozdravlje?"

T am an doe na B udim ska vrata, Prije njega zmija progovara: "O moj babo, od Budima kralje! "Dade l' care za mene devojku?" No ovako kralje besedio: "Zmijo moja, moj hudni porode! "A ko s' m oe, zm ijo, pouzdati, "D a odvede kitu i svatove "Od Budima do Prizrena grada, "Da ih nigde sunce ne ogreje "Niti kakva rosa pa orosi, "Dade care za tebe devojku; "A ko l' ne m o' odvesti svatova, "Ne da care za tebe devojku." No ovako zmija progovara: "Kupi svate, hajde za devojku; "Ja u odvest' kiene svatove, "Da ih nigde sunce ne ogreje "Ni kaka ih rosa pa zarosi." S akupie silu i svatove, S akupie hiljadu svatova, Svi svatovi u kraljeva dvora, Izvedoe konja L astavicu, S am se konjic po avlije eta; T u viknue ti laki aui: "H azur da ste, kieni svatovi! "H azur da si, m ladi m ladoenja!" K ad to zau zm ija iz duvara, Tad' se smile zmija niz duvara, Pa se primi konju uz koleno, Pa se zavi sedlu na jabuku; O krenue niz B udim a grada, Zadede se jedan modar oblak Od Budima do Prizrena grada, B a ih nigde sunce ne ogreja Nit' ih kakva rosa zarosila. K ad otoe u P rizrena grada, U ljegoe u dvore careve,

Svi svatovi konje provaaju, S alt ne eta zm ija L astavicu, S am a joj se po avlije eta. udno ih je care doekao, I udno ih darom darivao: S vakom svatu od svile koulju, M ladoenje konja i sokola, Jo odvie P rizrenku devojku. B re viknue ti laki aui: "Hazur da ste, kieni svatovi! "Hazur da si, kume i starojko! "Hazur da si, Prizrenka devojko! "V rem e doe, polazit' hoem o." S vi svatovi konje pojahae, Jo uzjanu P rizrenka devojka, Kad to vide zmija iz duvara, Tad' se smile zmija niz duvara, Potprimi se konju uz koleno, Pa se zavi sedlu na jabuku; O krenue niz P rizrena grada, P o vie njih jedan m odar oblak. S vi svatovi konje razigrae, Stade igrat' zmija Lastavicu, K oliko je njega raljutila, U Prizrenu istrla kaldrmu I Prizrena redom pokvarila, B a se kurvi pograditi ne e Za punijeh dvanaest godina, to je caru kvara uinjeno. P a otoe zdravo i veselo, O tidoe u B udim a grada, S vadbu 'grae za nedelju dana, Igrae je, pa je proigrae, Svaki ode ka svojemu dvoru, Zmija osta u svome duvaru, Kralj ostade na svome divanu; D oe vrem e, da s' svedu m ladenci, D a se svede m om e i devojka,

Izvedoe lijepu devojku, Izvedoe na kulu visoku, T urie je podu najviem u. K ad je bilo noi u ponoi, Stade graja kule na visinu, T ad se krade kraljica gospoa, Ona s' krade od poda do poda, D ok izljeze podu najviem u, Na oda. tvorila vrata, ta da vidi? uda golem oga! N a jastuku od zm ije koulja, U dueku dobar junak spava, Zagrlio Prizrenku devojku!! Svaka ma rada je porodu, T e ukrade od zm ije koulju, P a je turi na tu vatru ivu, P a potra kralju gospodaru: "Blago tebe a i mene kralje! "Ja se digoh na visoku kulu, "Na odaji ja otvorih vrata, "N a jastuku od zm ije koulja, "U dueku dobar junak spava, "Zagrlio Prizrenku devojku; "Ja ukradoh od zm ije koulju, "P a ju turih na tu vatru ivu." " to je, ljubo, izela te zmija!" P otrae kule na visinu, ta da vide? uda golem oga! M rtav junak u dueku lei, Zagrlila g' Prizrenka devojka, I ovako ona besedila: "Jaoj mene, do Boga jednoga! " to ostadoh m lada udovica! "O svekrvo, da te Bog ubije! "A mene si m alo uinila, "A sebe si gore dopravila." Osta majka bez sina svojega, Od nas pesma, a od Boga zdravlje!

Nas lagali, mi polagujemo.[9]

U narodu naem u im a i pripovijetka, kako je ena rodila zm iju, pa kad su je ovako oenili i m lada vidjela, da u vee iz zm ijine koulje izlazi prekrasan m om ak te s njom e spava, a u jutru se opet zavlai u zm ijinu koulju, ona se dogovori sa svekrvom , pa m u koulju spale na vatri. K ad se m om ak probudi, on otide od ene u svijet, kazavi joj, da se s djetetom, s kojijem bila trudna, ne e rastati, dokle ga ne nae i on ruku na nju ne m etne, a prije da ga ne e nai, dok ne podere gvozdene opanke i ne satre gvozden tap traei. P o tom ona, traei ga svuda, doe k suncu, no ono joj kae, da ga danju nigdje vidjelo nije, i poalje je k m jesecu, da pita njega, nije li ga on gdje nou vidjeo. N a pohodu odande pokloni joj suneva m ajka zlatnu preslicu sa zlatnom kudjeljom i s vretenom . K ad doe k mjesecu, i on joj odgovori, da ga nigdje vidjeo nije "Nego", veli, "idi k vjetru, te njega zapitaj, nije li ga gdje vidjeo, jer se on zavlai svuda." K ad odande poe, pokloni joj m jeseeva m ati zlatnu kvoku s piliim a. K ad doe k vjetru i zapita ga, on joj kae, da ga je u toj i u toj zem lji vidjeo, gdje se oenio

9) G djekoji pjevai esto dodaju na svretku pjesm e: "O naj lae, koji m eni kae, "O naj lae, a ja polagujem ."

S tijem pjeva pokazuje, da ni on sam ne dri sve za samu istinu, to se pjeva i caruje. K ad ga onam o nae i opanci joj se poderu i tap prebije, ona s onijem darovima od suneve i m jeseeve m ajke potkupi njegovu enu, te joj dopusti, tri noi s njim e da prenoi. P rvu i drugu no kraljica svoga m ua neim opoji, te je i ne vidi i ne uje njezine rijei: "Kralju, metni ruku na mene, da bih se rastala s tvojijem djetetom;" a treu doznavi on to od sluge

svoga, m etne u vee pod bradu suner, te u njega saspe ono pie, koje m u kraljica donese, i tako ostane pri sebi i m etnuvi na nju ruku, ona se rastane s djetetom i rodi mu sina zlatne kose i zlatnijeh ruku; po tom on ostavi onu zemlju i kraljicu, a s prvom se enom i s djetetom vrati u svoje preanje kraljevstvo.

13. O pet to, ali dru kije. (iz Crne gore).

P roetae do dva kaluera P o prini pokraj m ora slana, etaju se, razgovaraju se: "Fala Bogu, fala jedinome! "U jadnoga Mihaila bana "K ako nem a m ukoga eteta, "D o im aju devet evojakah! "D a li znade gospoa banica, "D a ponese m reu od bisera, "Da je zapne moru na izvoru, "D a ufati ribu od es krilah, "Da izije ribi desno krilo, "Imala bi zlatoruka sina." O no njena zaula jetrva, A jetrva Kojadinovica, S ve joj, to je i kako je, kaza. P onesoe m reu od bisera, Z apee je m oru na izvoru, U fatie ribu od es krilah. V ii kuke K ojadinovice! On' izjede ribi desno krilo, A banici dala je lijevo; Obje dvije trudne ostanule. Nogo vii K ojadinovicu! Ona ima zlatoruka sina, A banica zmiju kraosicu, Zmija joj se u krioce valja.

K ad to vie M ihaile bane, On doziva slugu Radosava: "A nu hodi, moja vjerna slugo! "Uzmi ovu zmiju kraosicu, "T e je bai m oru u puinu." S koi sluga, zm iju dofatila, I bai ju m oru u puinu. A kad sluga doma dohodila, Al' je zmija prva ugrabila, I dola je u krioce m ajci. K ad je nojca o veeri bila, Z atvorie zm iju u odaju, I njom hojde V erua evojka, N ajprva ker M ihaila bana, K oliko se brata ueljela, Od zmije se odvojit' ne hoe. A kad nojca po veeri bila, B ai zm ija krila i okrilje, I oturi od sebe koulju. K ad to vie V erua evojka, Ona jasno od radosti visnu, Iz odaje izljeze evojka, Svojoj staroj govorila majci: "Ha, nu hodi, moja mila majko! "Da ti vidi udo neglejano: "Nije ovo zmija kraosica, "No je ovo ognjaniti zmaju, "N a njega su do tri obiljea: "V ua apa i orluja panda, "Iz zubah m u ivi oganj skae; "Divan li je, jad ga zadesio! "I m ene je noas govorio, "D a e sutra leet' pod oblake, "Za godinu dom a doi ne e." O no ree, suzam a prosula, A m ajka je veseliti poe: "N e boj m i se, m oja keri m ila! "N jega hoe ustaviti m ajka."

P a uljee u odaju brzo, Ukrade mu krila i okrilje, I ukrade od zm ije koulju, S ve u ivi oganj zapretala, Na oganj je sina izgorela.[10]

Napomena

10) S vretak ove pjesm e vidi se da je vrlo skraen.

14. Nahod Simeun.

U ranio starac kaluere Na Dunavo na vodu studenu, Da zavati vode na Dunavu, Da s' umije i Bogu se moli; Namjera je starca nanijela, N ae starac sanduk od olova, Isturila voda pod obalu, M lidijae u njem u je blago, Odnese ga u svog namastira; Kad otvori sanduk od olova, A l' u njem u blaga ne bijae, V e u njem u jedno m uko edo, edo m uko od sedam danaka; Iz sanduka edo izvadio, Pokrsti[11] ga u svom namastiru, Lijepo m u im e naenuo, N aenuo: N ahod S im eune. N e e davat' edo na dojilje, V e ga rani u svom nam astiru, R ani njega m edom i eerom . K ad je bila edu godinica, Kolik' drugo od tri godinice; Kad je bilo od tri godinice, Kolik' drugo od sedam godina; A kad bilo od sedam godina, Kolik' drugo od dvanaest ljeta; Kad je bilo od dvanaest ljeta,

Kolik' drugo od dvadest godina. udno S im o knjigu izuio, N e boji se aka nijednoga, Ni svojega starca igumana. Jedno jutro u svetu neelju Izili su aci nam astirski, Te s' igraju igre svakojake: S kau skoka, m eu se kam ena, P reskae im N ahod S im eune, P reskae im , kam enom odm ee; M ani bjehu aci nam astirski, Pa govore Nahod-Simeunu: "S im eune, jedan nahodnie! "T i ne im a roda ni plem ena, "T i se ne zna od roda kakva si, "Tebe j' na'o starac igum ane "U sanduku vodi pod obalom." M uno bjee N ahod -Simeunu, O de S im o u svoju eliju, P a uzim a asno jevanelje, ati S im o, a suze prosipa. Dolazi mu otac igumane, Pa on pita Nahod:Simeuna: to je tebe, S im eune sine? "T e ti roni suze od oiju? " ta je m alo u m om nam astiru?" Veli njemu Nahod Simeune: "G ospodine, oe igum ane! "K ore m ene aci nam astirski, "Da se ne znam od roda kakva sam, "D a si na'o m ene pod obalom : "V e uje m e, oe igum ane "A ko znade B oga istinoga, "Daj ti mene tvojega ogata, "Da ja idem u svijet bijeli, "D a ja traim , od kakva sam roda: "Al' sam kakva roda horjatskoga; "Da l' od kakva roda gospodskoga;

"Ja l' u skoit' u tiho D unavo." ao bjee starcu igum anu, Pazi Sima, kako svoga sina; Poreza mu sv'jetlo odijelo, Dade njemu hiljadu dukata I ogata svoga iz podrum a. Ode Simo u svijet bijeli, Hoda Simo devet godinica, T rai S im o roda i plem ena, A l' kako e njega nahoditi, Kad nikoga pitat' ne umije? Kada nasta godina deseta, Na um pade Nahod-Simeunu, Da on ide svome namastiru; O n povrati svojega ogata. Jedno jutro bjee uranio Ispod grada bijela Budima; Odrast'o je Nahod Simeune, A ljepi je od svake evojke, D obro svoga odgajio oga, Poigrava poljem Budimskijem, A zapjeva grlom bijelijem; Gleda njega Budimska kraljica, Kada zgleda Nahod-Simeuna, O na vie tananu robinju: " ivo idi, tanana robinjo, "P od junakom uvati ogata, "K ai njem u: "K raljica te zove, "N eto tebe im a govoriti." O de ivo tanana robinja, Pod Simom je konja uvatila, Simeunu tiho govorila: "O junae! zove te kraljica, "N eto tebe im a govoriti." T ad' S im eun povrati ogata U avliju pod bijelu kulu, D ade oga tananoj robinji, A on ode uz bijelu kulu.

K ad izie gospoi kraljici, Kapu skida, do zemlje se svija I kraljici B oju pom o daje, Kraljica mu Boju pom o prim a, Sjede njega za sovru gotovu, D onesoe vino i rakiju I lijepu svaku akoniju. Sjedi Simo, pije rujno vino, A l' ne m oe gospoa kraljica, V e sve gleda N ahod -Simeuna. K ad je noca bila om rknula, T ad' kraljica ree S im eunu: "Skidaj ruho, neznana katano! "V alja tebe noiti s kraljicom "I obljubit' Budimsku kraljicu." Simeuna vino prevarilo, R uho skide, lee sa kraljicom , Te kraljici obljubio lice. Kad u jutru jutro osvanulo, Simeuna popustilo vino, T e on vie, to je uinio, S im eunu vrlo m uno bilo, S koi S im o na noge lagane, O prem i se, pa ode oginu, U stavlja ga gospoa kraljica N a eerli kavu i rakiju, S im eun se ne e ustaviti, V e on svoga usjede ogata, Ode Simo niz polje Budimsko. Dockan Simu na um pripanulo, O stalo m u asno jevanelje Kod kraljice na bijeloj kuli; V rati S im o pom am na ogata, U avliji konja ustavio, A on ide na bijelu kulu, A li sjedi gospoa kraljica, S jedi m lada kuli na penderu, O na ati asno jevanelje,

Roni suze niz bijelo lice; R ee S im o gospoi kraljici: "Daj, kraljice, asno jevanelje." O dgovori gospoa kraljica: "Simeune, dugo jadan bio! "U z'o as ga roda potraio! "A u gori do'o u B udim a "I noio s gospoom kraljicom "I kraljici obljubio lice! "Ti si svoju obljubio majku!"[12] K ad to zau N ahod S im eune, Proli suze od bijela lica, P a uzim a asno jevanelje I kraljicu poljubi u ruku, O de S im o do svoga ogata, Usjede ga, ode namastiru. Kad je bio sprema namastira, Ugleda ga otac igumane, P ozna svoga oga iz podrum a I na njemu Nahod-Simeuna, M alo blie pred njeg' izlazio, S im eune spade od ogata, Pokloni se do zemljice crne, Ljubi oca u skut i u ruku. Govori mu otac igumane: " e si m ene, N ahod -Simeune? " e si m ene toliko vrijem e?" Veli njemu Nahod-Simeune: "N e pitaj m e, oe igum ane! "U z'o as sam roda potraio, "A u gori do'o do B udim a." S ve se njem u ispovie S im o. K ad to uo otac igum ane, Uze Sima za bijelu ruku, Pa otvori tavnicu prokletu, eno lei voda do koljena, I po vodi guje i jakrepi, Simeuna baci u tavnicu,

Pa zatvora tavnicu prokletu, K ljue baci u tiho D unavo, Pa je starac tiho govorio: "K ad izili kljui iz D unava, "Simeun se grija oprostio!" Tako stade za devet godina. Kada nasta godina deseta, A ribari ribe povatae I u ribi kljueve naoe, D okazae starcu igum anu; Igumanu na um pade Simo, Pa on uze kljue od tavnice, Te otvori prokletu tavnicu, U tavnici vode ne imade, N iti gm iu guje i jakrepi; U tavnici sunce ogrijalo, Simo sjedi za stolom zlatnijem, U rukam a dri jevanelje.

11) U govoru bi se kazalo: krsti ga; a pokrstiti govori se za onoga, koji je kakve druge vjere, n. p. T urina ili ifutina.

12) V alja da je u jevaneliju, sprijed ili na kraju, bilo zapisano, ije je ono, ko je on, i ega radi ide po svijetu.

15. Opet Nahod Simeun.

Rani care u Janju devojku Od malena do desnog kolena, Ne rani je, da je drugom daje, V e je rani, da je za se uzm e; C are oe, a devojka ne e; Nju mi prose lale i veziri, Lale prose, al' je care ne da, V e on uze pod silu devojku. Po tom malo vreme postajalo, Malo vreme, tri godine dana,

M ed njim a se m uko edo nae, Al' ga m ajka negovat' ne m oe, V e m u savi knjige i koulje, P a ga zali u olovo teko, Pa ga baci u to more sinje: "Nosi, more, sa zemlje nepravdu; "Ranitelj je kako i roditelj." P odie se patrijaru S avo, P odie se itar lov loviti; Lov lovio letnji dan do podne, I od lova pita ne ulovi, K ad se dvoru bee povratio, B og m u dade i srea donese. T e on nae sanduk od olova, Isturila voda pod obalu, U sanduku edo m uka glava, N it' se sm eje, nit' ruicu daje, N i krteno, ni zlam enovano; U ze S avo edo m uku glavu, Odnese ga Vilendari crkvi, P a krstie edo m uku glavu, Lepo su mu ime nadenuli, Lepo ime: Naod Simeune. Kad je dete do konja doraslo, D obra konja i svetla oruja, L epo dete knjigu izuilo; Al' besedi patrijaru Savo: " edo m oje, N aod -Simeune! "Ja sam tebe, edo , odranio, "Ranio sam al' rodio nisam, "N a'o sam te m oru pod obalom ; "U zm i, sine, knjige i koulje, "Pak ti idi od grada do grada, "T e ti trai roditelja svoga." U ze S im a knjige i koulje, Pa on ode od grada do grada, A kad doe ba u Janja grada, U Janju se care prestavio,

Prestavio, i saranili ga, O sta sam a carica gospoa, Osta sama u bijelu dvoru, Nju mi prose lale i veziri, L ale prose, a carica ne e, V e besedi carica gospoa: "O dber'te se ezdeset delija, "N a lepotu da nem a lepega, "Na visinu da nema viega; "Ja u stati na bela bedem a, "B aciu se zlaenom jabukom , "K o ugrabi zlaenu jabuku, "O noga u verna ljuba biti." O dbrae se ezdeset delija, N a lepotu da lepega nem a, N a visinu da viega nem a, I stadoe gradu pod bedem a, A carica gradu na bedema, P a se baci zlaenom jabukom ; Tu se desi Naod-Simeune, T e ugrabi zlaenu jabuku, P a se vena s caricom gospoom . Po tom malo vreme postojalo, Malo vreme tri nedelje dana, P odie se N aod -Simeune, P odie se itar lov loviti, O sta sam a carica gospoa, Osta sama u bijelu dvoru; Kad carica postelju pretresla, O na nae knjige i koulje: "M ili B oe! na svem u ti fala! "D a vrlo sam B ogu sagreila!" Kad je bilo sunce na zaodu, Ide Sima iz lova itroga, P red njeg' eta gospoa carica, Roni suze niz gospodsko lice: " edo moje, Naod-Simeune! "D a vrlo si B ogu sagreio!

"Jer si svoju obljubio majku "U neznanju, m oje edo drago!" K ad to zau N aod -Simeune, Proli suze niz gospodsko lice, Pravo ode Vilendari crkvi, Pade Savi preko svilna krila, Stade grozne suze prolivati: "A moj babo, patrijaru Savo! "D a ti kaem do dve do tri rei: "Ja sam B ogu vrlo sagreio, "Jer sam svoju obljubio majku "U neznanju, roditelju Savo! "M oe li m i za to duovati?" Al' besedi patrijaru Savo: " edo m oje, N aod -Simeune! "Ne mogu ti za to duovati; "N ije ala svoja stara m ajka! "Ovako ti mogu duovati: "Da sazidam kulu od kamena, "Da te bacim u kamenu kulu, "P ak da kljue u m ore zabacim ; "K ada kljui iz m ora izau, "O nda e se greka oprostiti." Pa sazida patrijaru Savo, On sazida kulu od kamena, Baci Simu u kamenu kulu, A kljueve u to m ore sinje. P roe vrem e trideset godina, D igoe se po m oru alasi, I po m oru ribu povatae, U vatie ribu zlatopernu, P oklonie patrijaru S avi, Kad je Sava ribu rasporio, U ribi je kljueve naao, Za to Sava i zaboravio. Poem vide, po tom i poznade: "Jaoj m eni do B oga vinjega! "Ja sam Simu i zaboravio,

"O vo s' kljui od m ojega S im e." Pa otvori na tavnici vrata, Al' se onde Sima prestavio, Prestavio, i posvetio se; G las dadoe na etiri strane, S kupie se m logi svetenici, T e atie tri dni i tri noi, I drae velika denija I atie velike m olitve: M ole sveca, kud e svetac poi; O e svetac V ilendari crkvi; O nde nam je svetac poivao A u krasnoj Vilendari crkvi. B lago onom bratu rianinu! Koj' celiva i prilog pridaje, Prilog daje, i oim a gledi.

16. Predrag i Nenad.

Rani majka dva nejaka sina, U zlo doba u gladne godine, Na preslicu i desnicu ruku. Lepa im je imena nadela: Jednom Predrag, a drugom Nenade. Predrag majci do konja doraste, A do konja, i do bojna koplja, P ak odbee svoju staru majku I pribee gori u ajduke. O sta m ajka ranei N enada, Nenad braca ni zaznao nije. I Nenad je majci dorastao A do konja i do bojna koplja, P ak odbee svoju staru m ajku, I pribee gori u ajduke, Ajdukova tri godine dana. On je junak mudar i razuman, I srean je svuda na m ejdanu; U ini ga druba stareinom ,

S tareova tri godine dana. A l' se m laan zaelio m ajke, D rubini je brai besedio: "O j drubino, m oja brao draga! "Ja sam vam se zaelio m ajke, "A jte, brao, da delim o blago, "Da idemo svaki svojoj majci." D rubina ga rado posluala. Kako koji izasipa blago, T aj se njem u i zaklinje teko: Koji bracem, a koji sestricom; A kad Nenad svoj' izasu blago, D rubini je brai besedio: "O j drubino, m oja brao draga! "Brata nemam, a sestrice nemam, "V e: tako m i B oga jedinoga! "Desnica mi ne usala ruka "Dobru konju griva ne opala! "I britka m i sablja ne rala!

[13] "N i u m ene vie nem a blaga." Kad su tako podelili blago, Nenad sede na dobra konjica, P ak se die svojoj staroj m ajci L epo ga je doekala majka, P red njeg' nosi slatku akoniju. K ad su bili seli za veeru, Nenad majci tijo besedio: "Oj starice, moja mila majko! "Da mi nije od ljudi sramote, "Da mi nije od Boga greote, "Ne bi rek'o, da si moja majka: "Z at' m i nisi braca porodila, "Jali braca, jali milu seju? "K ad sam bio s drutvom na deobi, "S vaki m i se zaklinjae teko: "koji bracem, a koji sestricom, "A ja, m ajko, sobom i orujem , "I dobrijem konjem ispod sebe."

Stara mu se nasmejala majka: "N e budali, m laani N enade! "Ja sam tebi braca porodila, "P redragoga tvog brata roenog, "I jue sam za njeg' razabrala! "Da s' naodi i da ajdukuje "U zelenoj gori Garevici, "P red etom je junak aram baa." B esedi joj m laani N enade: "Oj starice, moja mila majko! "Pokroj na me sve novo odelo, "Sve zeleno od oe zelene, "A okratko s goricom Jednako, "D a je idem braca da potraim , "D a m e iva m oja elja m ine." Besedi mu stara mila majka: "N e budali, m laani N enade! "Jer e ludo izgubiti glavu." A li N enad m ajke ne sluae, V e on ini, to je njem u drago: On pokroji na sebe odelo, S ve zeleno od oe zelene, A okratko s goricom jednako, Pak usede na dobra konjica, I die se braca da potrai, D a ga iva elja m im oie. N igdi svoga on ne puta glasa, Niti pljunu, ni na konja viknu; A kad doe gori G arevici, K lie Nenad, kako soko sivi: "Garevice, zelena gorice! "N e rani li u sebi junaka, "P redragoga m og brata roena? "N e rani li u sebi junaka, "koji bi me s bracem sastavio?" Predrag sedi pod jelom zelenom, Predrag sedi, pije rujno vino; K ad saslu'o N enadova glasa,

D rubini je brai besedio: "O j drubino, m oja brao draga! "Ispadnite na drum za busiju, "D oekajte neznana deliju, "Nit' ga bijte, niti ga globite, "V e ga iva m eni dovedite: "Otkudgod je, on Je roda moga." Ustalo je trideset momaka, Na tri mesta sve po deset stalo. K ad na prvi deset naiao, N itko ne sm e pred njeg' da izie, D a izie, da konja privati, V e ga stae strelom strijeljati. B esedi im m laani N enade: "N e streljajte, brao iz gorice, "N e bila vas vaeg brata elja, "Kako mene i brata mojega! " to m e tuan ovud poteralo!" O ni njega propustie s m irom . K ad na drugi deset naiao, I oni ga strelom strijeljae, I njima je Nenad besedio: "N e streljajte, brao iz gorice, "N e bila vas vaeg brata elja, "Kano mene i brata mojega! " to m e tuan ovud po teralo!" I oni ga propustie s m irom . K ad na trei deset naiao, I oni ga strelom strijeljae, R asrdi se m laani N enade, Pak udari na triest junaka: Prvi deset sabljom posekao, Drugi deset konjem pogazio, T rebi s' deset po gori razbee, Koje k gori, koje k vodi ladnoj Glas dopade Predragom junaku: "Z le ga seo, P redrag aram baa! "D oe tebi neznana delija,

"Isee ti po gori drubinu." P redrag skoi na noge lagane, Pak uzima luke i strijele, Pak izlazi na drum na busiju, Pak zaseda za jelu zelenu, Skida njega strelom sa konjica Na zlo ga je mesto udario, N a zlo m esto, u srce junako. Vrisnu Nenad, kako soko sivi, V ritei se po konju povija: "J'o junae, iz gore zelene! " iva tebe, brate, B og ubio! "Desnica ti usanula ruka, "Iz koje si strele ispustio! "I desno ti oko iskoilo, "S kojim si me, more, namotrio! "Jo te tvoga brata elja bila, "Kano mene i brata mojega! " to m e tuan ovud poteralo, "Naopako a po moju glavu!" K ad je P redrag rei sasluao, Iza jele njega zapituje: "T ko si junak, i ijeg si roda?" Ranjen Nenad njemu odgovara: " to m e, m ore, ti za roda pita? "O d m ene se oeniti ne e; Ja sam junak m laani N enade, "Imam staru samoranu majku, "I jednoga brata roenoga, "P redragoga m og brata roena, "P ak se digo da njega potraim , "D a m e iva m oja elja mine, "Naopako a po moju glavu!" K ad je P redrag rei razabrao, Od stra ljuta strele ispustio, P ak pritra ranjenu junaku, Skida njega s konja na travicu: "Ta ti li si, moj brate Nenade!

"Ja sam P redrag tvoj bratac roeni "M oe li m i rane preboleti? "Da poderem tanane koulje, "Da te vidam i da te zavijam." Ranjen Nenad njemu odgovara: "T a ti li si, m oj brate roeni! "Vala Bogu, kad sam te video, "T e m e iva m oja elja m inu; "Ne mogu ti rane preboleti, "V e ti prosta m oja krvca bila!" T o izusti, pa duicu pusti. Nad njim Predrag jade jadikuje: "J'o Nenade, moje jarko sunce! "R ano ti m i ti bee izilo, Pa mi tako rano ti zasede! "M oj bosilje iz zelene bae! "R ano ti m i bee procvatio, "Pa mi tako rano ti uvenu!" P a potre noe od pojasa, Te udara sebe u srdace, Mrtav pade pokraj braca svoga.

13) Z a udo je, kako se u C rnoj gori ne kunu orujem , a pripovijedaju, da je u A rnauta, njihovijeh susjeda, najvea zakletva: "T ako m e puka ne prevarila u najveoj nevolji!"

17. Car Duklijan i Krstitelj Jovan. (iz Crne Gore).

Vino piju do dva pobratima N a prinu nakraj m ora slana, Jedno jeste care Duklijane, A drugo je Krstitelj Jovane. P oto su se napojili vina, N o da ree K rstitelj Jovane: "Hodi, pobro, da se posigramo, "T i korunom , a ja u jabukom ."

P a skoie, te se posigrae: Sveti Jovan otisnu jabuku, Ona pade moru u dubine, Tople su ga suze propanule, N o m u care rije progovara: "A ne plai, dragi pobratim e! "Ne moj mene ugrabit' korunu, "Ja u tebe izvadit' jabuku." Jovan m u se B ogom kunijae, A da mu je ugrabiti ne e. Tade care u more upliva, A polee Jovan na nebesa, Pred Gospodom te je izlazio, P a je pred njim rije govorio: "B oe vjeni i presveti oe! "H ou li se tobom zaklet' krivo "H ou l' caru ugrabit' korunu?" G ospod njem u rije govorio: "O Jovane, moja vjerna slugo! "Zakuni se mnome triput krivo, "Teke ne moj mojijem imenom." S veti Jovan slee na prinu. Tade care iz mora izide, I iznese u zube jabuku; Pa su opet igru zametnuli: Sveti Jovan otisnu jabuku, Opet pade moru u dubine, A Jovana suze propanule, No mu zbori care Duklijane: "A ne boj se, mio pobratime! "Ne moj mene ti ukrast' korunu, "Ja u tebe izvadit' jabuku." Jovan m u se B ogom kunijae, Kune mu se Bogom po tri puta, A da m u je ugrabiti ne e. C ar korunu vre pod kapicu, Kod nje stavi tacu zloglasnicu, Pa u sinje more uronio.

Sveti Jovan more zaledio, On zaledi dvanaes ledovah, Pa ugrabi od zlata korunu, I polee k nebu u visine, A zakrkta tica zloglasnica, U dno mora care opazio, Pa se zagna moru iz dubine, Tri je leda glavom prolomio, Pa se natrag opet povratio, I na glavu kami dofatio, Mali kami od hiljade okah, I prolomi dvanaes ledovah, Pa je svoja rasklopio krila, Z a Jovanom u poeru poe, D ostie ga na nebeska vrata, Za desnu ga nogu ufatio, to dofati, ono i okide. Suzan Jovan pred Gospodom doe, Sjajno sunce[14] na nebo donese, I B ogu se Jovan poalio, Kako ga je care nagrdio. Gospod mu je tade govorio: "A ne boj se, moja vjerna slugo! "S vakom e u tako uiniti." To je bilo, a Bogu za slavu.

Napomena

14) D o sad svuda bjee koruna (corona, kruna), a ondje sunce! Ja sam jo u djetinjstvu sluao, gdje se ovaj dogaaj i pripovijeda u narodu ovako:

K ad su avoli otpali od B oga i utekli na zem lju, onda su i sunce odnijeli sa sobom , pa ga avolski car nabio na koplje i nosio na ram enu. K ad ve zem lja protui B ogu, da hoe sva da izgori od sunca, onda B og polje svetog A ranela, da gleda kako da uzm e sunce od avola K ad sie sveti A raneo na zem lju,

on se udrui s avolskijem carem ; ali se avolski car osjeti, ta on hoe, pa se dobro uzm e u pam et. Hodajui tako po zem lji njih dvojica zajedno, dou na m ore i stanu da se kupaju; a avo udari koplje sa suncem u zem lju. P oto se m alo prokupaju, onda ree sveti A raneo: "D e da ronim o, da gledam o, koji m oe dublje." A avo m u odgovori: "H ajde de " Onda sveti A raneo zaroni, i iznese u zubim a pijeska m orskoga. S ad :greba i avo da zaroni, ali se boji, da m u sveti A raneo ne odnese sunce U tom e mu padne na um, te pljune, i od njegove pljuvanke postane svraka da m u uva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. K ako avo zaroni, sveti A raneo prekrsti rukom m ore, te na njem u postane led od devet arina debeo, pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake stane kreka. K ad avo uje svraji glas, onda ve vidi ta je, pa se bre bolje vrati natrag. Kad gore, ali se m ore zaledilo, ne m oe na polje! O nda se bre bolje vrati opet pa dno mora, te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteci za svetijem A ranelom ! O naj bjei, a ovaj za njim ! T am an kad sveti A raneo korai jednom nogom k B ogu na nebo, avo ga stigne, te m u noktim a iz tabana u druge noge iupa veliki kom ad m esa K ad sveti A raneo doe sa suncem onako ranjen pred B oga, onda zaplae: " to u, B oe, ovako grdan?" A B og m u ree. " uti, ne boj se; ja u narediti, da svi ljudi im aju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u svijeh ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas.

18. asni krsti.

Vino pije care Kostadine U lijepu mestu Carigradu U svojemu dvoru gospodskome, njim e piju B oji apostoli:

Sveti Petar i apostol Pavle; Al' besedi care Kostadine: "O vrovni boji apostoli! "G di su sade nai asni krsti?" "U koga su cara estitoga?" A besede B oji apostoli: "O veliki care Kostadine! "N ai s' krsti u zem lji Jevrejskoj, "U prokleta cara Jevrejina; "D ii, care, svu vojsku riansku, "Idi s vojskom na zemlju Jevrejsku, "Te poaraj svu zemlju Jevrejsku "Poaraj je i ognjem popali, "I uvati cara Jevrejina, "T e ga m ui m ukam ' svakojakim ; "A l' je tvrda vera u ivuta, "N a m uka e care um rijeti, " asni krsta ne e prokazati; "M akni, care, estoke aue "Do bogata dvora carevoga, "O d carice edo ugrabite, "T i naloi do dva ognja iva, "M etni edo m e' dva ognja iva, "N eka piti, kano zm ija ljuta, "A svaka je majka milostiva "I na svoje edo alostiva. "Carica e krste prokazati." K ad je care razabrao rei, K njige pie na etiri strane, T e pokupi svu vojsku riansku, Ode s vojskom na zemlju Jevrejsku, Svu Jevrejsku zemlju poarao, Poarao, ognjem popalio, Uvatio cara Jevrejskoga, M uio ga m ukam ' svakojakim : Prebio mu i noge i ruke, P ovadio i oi i zube, N a teki ga m uka um orio,

A l' je tvrda vera u ivuta, Gdi na muka care poginuo, asni krsta ne te da prokae! C ar nam ae estoke aue Do bogata dvora carevoga, O d carice edo ugrabie, N aloie do dva ognja iva, M etnu' edo m e' dva ognja iva. P isnu edo, kako zm ija ljuta, A pristupa prokleta Jevrejka, A pristupa, a suze proliva, Ljubi cara u skut i u ruku, arnu zem lju, gdi papuom stoji. "O veliki care Kostadine! "O estiti care K ostadine! "O d ognja m i edo odmaknite, "Ja u vae krste prokazati." Pa zausti prokleta Jevrejka, Z austila krste da prokae, Pa i opet ne te prokazati! P lanu care, kako vatra iva: "B lie k ognju edo prim aknite! "B lie k ognju edo prim akoe, P isnu edo, kako zm ija ljuta, Suze roni prokleta Jevrejka, Vrlo moli cara Kostadina: "O veliki care Kostadine! "O za Boga, care Kostadine! "O d ognja m i edo odm aknite "Ja u vae krste prokazati." O d ognja joj edo odm akoe, A govori prokleta Jevrejka: "V idi care O ubar

[15] planinu? "D ii vojsku, idi pod planinu, "T e raskopaj O ubar planinu, "N ai ete kam en stanoviti, "Vi razbijte kamen stanoviti, "P rosue se m logi krsti zlatni.

" to Jevreji krste sakovali "N a priliku kako vai krsti, "D a se vai krsti ne poznadu." D ie vojsku care K ostadine, Te otide gore pod planinu, R askopae O ubar planinu, I naoe kam en stanoviti, I razbie kam en stanoviti, P rosue se m logi krsti zlatni, to Jevreji krste sakovali N a priliku kako nai krsti, D a se nai krsti ne poznadu, Odnose i caru Kostadinu, Uzima i care Kostadine, Pa i care o kamen udara, Prebiju se na dvoje na troje; K ad donee nae krste asne, Car zamanu da ud'ri o kamen, Pred njime se kamen rasprskao Kad to vide care Kostadine, Onda care na noge ustade, T e se asnom krstu poklonio I asnoga krsta celivao, I celiva sva vojska rianska Kad je care krste izbavio, D ie vojsku, ode dvoru svom e Dok je bio care Kostadine, asni krsti na zem lji sijali, S jali krasnom narodu rianskom , Kad preminu care Kostadine I estita carica Jelena, O nda asni krsti vaskrsoe, V askrsoe gore na nebesa, Te sijaju na onome svetu, Kako sunce na ovome svetu.

15) Jedni pjevaju Obljuba mjesto O ubar.

19. C ar K ostantin i ae sam oue

Slavu slavi care Kostantine U proljee estit danak urev, Tri je care sovre postavio: Jedna sovra od suvoga zlata, D ruga sovra od srebra istoga, T rea sovra drva im irova. Koja sovra od suvoga zlata, Za njom sjedi dvanaest vladika I etiri stare patrijare; K oja sovra od srebra istoga, Z a njom sjedi trista kaluera; K oja sovra drva im irova, Za njom S jedi trista ece aka, M eu njim a ae sam oue. A l' poeta care K ostantine, O n se eta od sovre do sovre, K ad doeta sovri suva zlata, eno sjedi dvanaest vladika I etiri stare patrijare, Smjerno im se care poklonio I ovako njima besjedio: "O za Boga! dvanaest vladika! "I etiri stare patrijare! "Ne bi ste l' mi mogli duvovati: "Ja sam teak grije uinio: "Jesam bio svoje roditelje "Kako bih se grija ostajao?" Veli njemu dvanaest vladika I etiri stare patrijare, Ne govore Bogu po zakonu, V e govore caru po hateru: "K runo naa, care K ostantine! "L ako em o tebi duvovati: "T i naini krune pozlaene "Sve od srebra i suvoga zlata "A iskiti dragijem kamenjem,

"Te pokloni na dvan'est vladika "I etiri stare patrijare, "T ako e se grija ostajati." O pet eta care Kostantine, D ok doeta sovri srebra ista, eno sjedi trista kaluera, Smjerno im se care poklonio I ovako njima besjedio: "O ci sveti, trista kaluera! "Ne bi l' mogli meni duvovati: "Ja sam grije teak uinio: "Jesam bio svoje roditelje, "Kako bih se gruja ostajao?" V eli njem u trista kaluera, Ne govore Bogu po zakonu, V e govore caru po hateru: "K runo naa, care K ostantine! "L ako em o tebi duvovati; "T i nam pii trista parusija "B a na ovo trista kaluera, "Jo pogradi b'jele m anastire, " e e ivljet' m logi kalueri, "Za te molit' Boga bez prestanka, "T ako e se grija ostajati." O pet eta care K ostantine, D ok doeta sovri najposljednjoj, N ajposljednjoj, drva im irova, eno sjedi trista ece aka, M eu njim a ae sam oue, I njima se care poklonio, I ovako bio besjedio; " eco m oja, tri stotine aka! "Ne bi ste l' mi mogli duvovati: "Ja sam grije teak uinio: "Jesam bio svoje roditelje, "Kako bih se grija ostajao?" eca m ue, nita ne govore, N o besjedi sam oue ae,

Ne govori caru po hateru, V e govori Bogu po zakonu: "K runo naa, care K ostantine! "L ako em o tebi duvovati: "T i naini luevu eliju, "N am ai je lojem i katranom , "Z atvori se, care, u eliju, Z apali je sa etiri strane, "N eka gori s veer' do svijeta, "A k' ostane, care, u eliji, "Onda si se grija ostajao." K ad to uo care K ostantine, T o je njem u vrlo m uno bilo, P a on gradi luevu eliju, Namaza je lojem i katranom, U nju baca ae sam oue, Z atvori ga care u eliju, Z apali je sa etiri strane, O na gori s veer' do svijeta. Kad u jutru bijel dan osvanu, Rano rani care Kostantine, D a obie ae i eliju; Kad je care dolje dohodio, O d elije nita do pepela, N asred njega sam oue ae; U ruku mu knjige saltijeri, Te se moli Bogu po zakonu. K ad to vie care K ostantine, O n se bjee vrlo zaudio, Kako osta ae sam oue, B re gradi luevu eliju, Namaza je lojem i katranom, Z atvori se care u eliju, Z apali je sa etiri strane, O na gori s veer' do svijeta; Kad u jutru danak osvanuo, P oranilo sam oue ae, D a obie cara i eliju;

K ad je ae tam o dohodilo, O d elije nita do pepela, O no trai cara po pepelu, Desnu mu je nahodilo ruku, Ruka mu se desna posvetila. to se caru ruka posvetila, N jom je m loga dobra uinio: Mloge gladne jeste naranio, A edne je care napojio, G ole, bose jeste preoeo, Nadgledao nita i uboga; Za to mu se posvetila ruka.

20. K ako se krsno im e slu i.

Sveca slavi Srpski car Stepane, S veca slavi, svetog A ranela, Svu gospodu na sveca sazvao, S azvao je trista svetenika I dvanaest veliki vladika, I etiri stara proigum na. Lepo i je care posadio: Sve koleno jedan do drugoga, A car S tepan ladno vino slui, G ospodarom redom au daje, Kako carski valja i trebuje P osluiti krsno im e svoje. A l' besede gospoda rianska: "C ar estiti, ogrejano sunce! "To je nama zazor i sramota, "Da ti nama ladno vino slui, "Nego sedi s nama za trpezu, "S lugam ' podaj, neka vino slue." Prevari se srpski car Stepane, Te on sede s njima za trpezu, A jo nije ni slave napio, A zaista ni metanisao, S lugam ' dade, da m u vino slue,

D a m u sluge krsno im e slue, Ne poslui krsno im e svoje Jedan danak, kako jedan asak. D ok car S tepan na nogu stajae, S tajae m u sveti A raneo, S tajae m u na desnom ram enu, Miluje ga krilom po obrazu; Kad car Stepan sede za trpezu, R asrdi se sveti A raneo, Ud'ri cara krilom po obrazu, Pa otide iz careva dvora. To iz dvora niko ne video, R azm a jedan kaluere stari, Pa on proli suze niz obraze; Gledali ga carevi dvorani, Pak su njemu tijo besedili: to je tebe, stari kaluere? " ta t' je m alo u carevu dvoru? "Il' t' malo izest', il' popiti? "Ili si se, stari, prepanuo, "C ar ti ne e m ilostinje dati?" A l' besedi stari kaluere: "P ro'te m e se, carevi dvorani! "Ni mi j' malo izest' ni popiti, "Niti sam se starac prepanuo, " to m ' car ne e m ilostinje data; "N ego vide, to video nisam : "Dok car S tepan na nogu stajae, "S tajae m u sveti A raneo, "S tajae m u na desnom ram enu, "Milue ga krilom po obrazu; "Kad car Stepan sede za trpezu, "R asrdi se sveti A raneo, "Ud'ri cara krilom po obrazu, "Pa otide iz careva dvora." T o dvorani caru dokazae, Onda care na noge ustade, I podie trista svetenika,

I dvanaest veliki vladika, I etiri stara proigum na; T e uzee knjige carostavne, T e atie velike m olitve I drae velika bdenija Z a tri dana i tri noi tavne; M ole s' B ogu i svet' A ranelu, Te se na to jedva smilovao, S m ilovao sveti A ranele, Te je caru greke oprostio, to je care seo za trpezu, A jo nije ni slave napio, A zaista ni metanisao.

21. K o krsno im e slavi, onom i pom ae.

to protui rano u nedelju, U nedelju prije jarkog sunca, U sokolu gradu bijelome U tam nici P etra M rkonjia? Oglasuje, da je soko sivi, Po istini vojvoda Todore. A ko tui, za nevolju m u je: Sutra mu je krsno ime sveto, K rsno im e, sveti eorije, A nem a ga im e proslaviti, P ak bratim i kapidiju m lada: "B ogom brate, kapidija m ladi! "Otvori mi na tamnici vrata, "D a ja idem P etru M rkonjiu, "Da se molim Peri gospodaru, "Da me pusti na Boga na jemca,