58

Znanost

Brusače dijamanata možeš pitati sva-šta, nadajući se ipak nekom odgovo-ru, ali napustite svaku nadu da ćete išta doznati od engleskih batlera i knjižničara koji čuvaju rijetke knjige.

Ja sam ipak bio naivan i zatražio preporu-ku da razgovaram s kustosom Beineckeove zbir-ke rijetkih knjiga i rukopisa u Yaleu. Pitao sam ga čita li tko najdragocjeniju inkunabulu koju čuva-ju signiranu kao MS 408, Voynichev rukopis? Koje su najozbiljnije teorije o njenom sadržaju? Ljuba-zan je odgovor bio da ih ima nekolicina i da ozbilj-no rade, ali da o tome ne bi govorio dok ne obja-ve knjige.

"UOSTALOM", REKAO MI JE curator Kevin Repp pomalo rezignirano, "uskoro će se cijeli rukopis pojaviti na internetu pa više i nećemo moći znati tko ga sve proučava, što o njemu tko misli da je otkrio i koliko je to ozbiljno." To se i

dogodilo, faksimil rukopisa objavljen je u pro-sincu prošle godine u cijelosti. Voynichev ruko-pis potpaljuje maštu eksperata koliko i neukih kombinatora sposobnih da bez ozbiljnih udu-bljivanja, spojivši nespojivo, donesu najčudnije zaključke. Kustos koji je zvučao pristojno, ali je na moja pitanja odgovarao s prizvukom potište-nosti, onako kako zamišljam robota Marvina iz Adamsova "Autostopista". Čovjek koji čuva naj-vrednije knjige svijeta, među inima i jednu izvr-snu Gutenbergovu Bibliju, mora da se uvježbao u ljubaznom otklanjanju ekstravagantnih zahtje-va iz medija sa svih strana svijeta.

Brojni crteži cvjetova, korijenja, zeljastih stabljika nalaze se u rukopisu, ali samo ih se nekoliko može izdaleka dovesti u vezu s nekom poznatom vrstom

— Vojnichev rukopis—

tekst MIROSLAV AMBRUŠ KIŠ foto NCL

Dekodiranje najzagonetnije knjige

na svijetuU talijanskom dvorcu

okupit će se znanstvenici i kao u romanima Dana

Browna pokušati pročitati tekst star 600 godina koji

je napisan nepoznatim pismom i pun je astroloških

simbola, crteža biljaka i golih ženskih tijela

Michael Wojnich, američko-poljski trgovac (gore), kupio je rukopis 1912. u Italiji, u vili Mondragone

59 8/5/2012

Nejasno je zašto su svakome od znakova

u isječku Zodijaka podijeljene spirale 30

crteža golih ženskih tijela

60

Znanost

Gospođu Ellen Doon, koja ga je zamijenila, uopće ne namjeravam masirati. Voynichev zago-netnim ilustracijama urešen spis od 272 strani-ce, napisan nepoznatim pismom i na nepozna-tom jeziku, još čeka da bude provaljen. Međutim, nema ni izdaleka naznake da bi se moglo pro-niknuti u "tekst" 170.000 ispisanih znakova koji bi mogli biti alfanumerički, ili u kakvih 35.000 "riječi", ako su ti znakovi u njih uopće grupirani. Dešifriranjem knjige bavila se gomila ekscentrič-nih luđaka, ali i statističara koji su računalno-lin-gvističkom metodologijom uspjeli razbiti dosad najtvrđe kriptirani klasični knjižni orah kao što je rukopis Copiale (Nacional 836 od 22. stude-noga 2011.). Ničija tvrdnja o uspjehu dosad nije potvrđena, pa su mnogi izjavili da je Voynich knjigu krivotvorio ne bi li se opako narugao zbu-njenim učenim glavama. No, barem se potpuno izvjesno ustanovilo koliko je taj svezak star, ali nije isključeno ni da ta maštovita podvala potječe još iz doba Leonarda da Vincija. Dakako, pojavlji-

vali su se i ekshibicionisti koji su posve neuteme-ljeno taj svezak pripisivali samom Leonardu. Pri-pisivali su ga i filozofu i alkemičaru Rogeru Baco-nu, bez jasne potvrde.

Umjesto da gnjavim kustose, u petak 11. svib-nja u Villi Mondragone u mjestu Monte Porzio Catone na vršku brežuljka 20-ak km jugoistoč-no od Rima volio bih biti obični kućni miš. Ondje se okupljaju najveći poznavatelji i proučavatelji toga rukopisa. Njihov skup u dvorcu, koji je i kon-gresni centar rimskog sveučilišta Tor Vergata,

Collegio Romano ostao je bez novca pa je prodao Wojnichu 30-ak rukopisa; Wojnichu 30-ak rukopisa; na kraju je završio kod antikvara koji ga je 1969. antikvara koji ga je 1969. darovao sveučilištu Yaledarovao sveučilištu Yale

mogao bi biti prvi prizor novog zapleta kakvog ljetnog uzbudljivog romana Dana Browna. O tome što znaju govorit će profesori Rino Caputo, Granco Giannini, René Zandbergen, Greg Hod-gins, Nick Pelling, Jorge Stolfi, Gordon Rugg, Kla-us Schmeh, Johannes Albus, Rich SantaColoma i Wolfgang Lechner, od kriptografa do forenzi-čara, od lingvista statističara do povjesničara umjetnosti i tehnologa.

UPRAVO U TOJ VILI prije točno stotinu godi-na, 11. svibnja 1912., rukopis je kupio poljski pustolov, revolucionar, britanski i američki trgo-vac starinama i bibliofil Wilfrid Michael Vojni-ch (1865.-1930.), rođen kao Michał Wojnicz. Ta se gesta smatra "ponovnim otkrivanjem" ruko-pisa koji je već tada bio stariji od pet stoljeća. Za potrebe ovoga članka bavit ćemo se izni-mno uzbudljivim sadržajem i poznatom sudbi-nom zagonetke knjige, mada nije nimalo manje izazovan ni sam čovjek koji ju je iskopao i pred-stavio tri godine kasnije u svojoj novootvorenoj

Franco Giannini talijanski je znanstvenik koji je suvremenom elektroničkom tehnologijom proučavao tekst

Gordon Rugg je škotski

lingvist koji od 2004. proučava

tekst (desno); Nick Pelling je računalni

stručnjak i autor knjige

o Vojnichevu rukopisu (dolje)

61 8/5/2012

Da bi to mogao biti nekakav čarobnjački tekst, daju naslutiti i astronomske, astrološke i kozmo-loške ilustracije. Neki su crteži, poput prikaza Zodijaka i poznatih zviježđa, sasvim jasne. Neja-sno je već zašto su svakome od znakova u isječku Zodijaka pridijeljene spirale 30 crteža golih žen-skih tijela, kojima rukopis i inače obiluje.

Povijest knjige, nakon što ju je Wilfrid Voyni-ch otkupio u Villi Mondragone od poglavara isu-sovačkog sveučilišta Petrusa Beckxa, poznata je. Te je 1912. Collegio Romano ostao bez novca pa je odlučio potiho prodati nešto od svog inventa-ra. Voynich je kupio 30-ak rukopisa. Nakon što je Voynich 1930. umro, njegova supruga, spisate-ljica Ethel Lilian Voynich (kći slavnog matemati-čara Georgea Boolea), poslije smrti 1960. oporu-kom ju je ostavila prijateljici Anne Nill, koja ju je 1961. prodala antikvaru Hansu P. Krausu. Ovaj je, ne našavši kupca, rukopis 1969. donirao Sve-učilištu Yale.

ZANIMLJIVA JE I RANIJA povijest knjige, koja i nije toliko nepoznata, ali u njoj postoje velike rupe. Iz jednoga pisma iz 1666., koje sadržaj te knjige nedvosmisleno opisuje, knjiga je nekoć pripadala Rudolfu II. (1552.-1612.), caru Svetog Rimskog Carstva, češkom i ugarsko-hrvatskom kralju, koji ju je bio platio 600 dukata. Ovaj ju je dao na čuvanje Jakubu Hořčickom (latinski: Jaco-bus Sinapius) od Tepenca (1575.-1622), češkom lje-karniku, alkemičaru, botaničaru, osobnom liječ-niku i glavnom nadzorniku Rudolfovih botanič-kih vrtova. Njegovo ime još se i danas može vidje-ti upisano na jednom od listova ako se osvijetli ultraljubičastim svjetlom. Sljedeći njen poznati vlasnik bio je stanoviti Georg Bareš, mračni praš-ki alkemičar koji je, također bio zbunjen njenom zagonetnošću, a za svezak je u jednom pismu ljutito napisao da mu "samo beskorisno zauzi-ma mjesto u knjižnici". Ovaj je napokon knjigu, kopiranu u dijelovima, poslao sveznadaru i ori-jentalistu isusovcu Athanasiusu Kircheru (1601.-1680.) na Collegio Romano, koji je napravio prvu ranu studiju egipatskih hijeroglifa i napisao prvi rječnik koptskoga jezika. Kircher je tražio izvor-nik, ali mu ga Bareš nije htio dati. Baš ta kores-pondencija izravno potvrđuje da se radi upra-vo o knjizi poznatoj kao Voynichev rukopis. Pre-dao ga je prijatelju Janu Mareku Marciju, rektoru Karlova sveučilišta u Pragu, a ovaj je knjigu ipak poslao Kircheru, svom dugogodišnjem prijatelju u dopisivanju. I potom se knjiga više ne spomi-nje puna dva stoljeća, do Voynicheva ponovnog otkrića. Najvjerojatnije je bila zajedno s Kirchero-vom ostalom ostavštinom na papinskom sveuči-lištu Gregoriani, sve dok Vatikan nije 1870. okupi-rao talijanski kralj Vittorio Emmanuelle i opljač-kao mnoge vatikanske dragocjenosti. Prema naj-novijem istraživanju rukopis je u panici, zajed-no s drugim postojećim Kircherovim spisima, sakriven u Villi Mondragone u kojoj još postoji ex libris, signatura za nju koji je sačinio Petrus Bec-kx, njen prodavač.

Novom svijetu. Na takve se ilustracije nado-vezuju crteži s označenim pojedinim dijelovi-ma biljaka, korijenom, stabljikom, cvijetom, listom, povezane s okvirićima pomalo nalik na popise sastojaka, recepte, a u blizini se pojav-ljuju i posude kao što su ljekarnički tarionici i slične. Kao da bi to mogao biti rani travarski ili (nadri)liječnički priručnik kakav je mogla pri-bilježiti svestrana svetica benediktinka Hilde-gard iz Bingena (1098.-1179.), mističarka, vidar-ka i skladateljica.

knjižari i antikvarnici u New Yorku. Kolika je bio zagonetka taj rukopis kad je predstavljen, ništa manje nije zagonetan ni danas. Nitko ne zna tko ga je sročio prije šest stoljeća, što u njemu piše, kojim pismom i jezikom, o čemu govore izni-mno vještom rukom crtane višebojne ilustracije na finom pergamentu, čije je značenje na razne načine nerazumljivo.

Na svakoj stranici nacrtana je barem jed-na, katkad i dvije biljke rukom nekoga tko ima dobro oko za botaničko-poljoprivredno-ljekar-ničke pojedinosti raznih biljaka. Tu je sijaset cvjetova, korijenja, zeljastih stabljika - samo ih nekoliko možete izdaleka dovesti u vezu s kakvom poznatom vrstom! Radiokarbonskom metodom dokazano je da je knjiga nastala početkom XV. stoljeća, prije Kolumbova rođe-nja, što je oborilo teoriju da ju je mogao zapi-sati kakav rani redovnik, učeni pratitelj pre-koatlantskih putovanja, jer neke biljke pod-sjećaju na one koje se mogu pronaći samo u

Iz pisma iz 1666. doznaje sa da je knjiga pripadala i ugarsko-hrvatskom kralju ugarsko-hrvatskom kralju Rudolfu II., koji ju je dao Rudolfu II., koji ju je dao na čuvanje botaničaru Jakubu Hořčickom

Rino Caputo je lingvist i domaćin skupa; Jorge Stolfi je računalni stručnjak (dolje)

Vojnovichev rukopis pun je astronomskih simbola i

botaničko-poljoprivredno-ljekarničkih biljaka