VOJVODSKO BRATSTVO KOSOVČIĆA18. 03. 2013. 

  Bratstvo Kosovčića je od davnina nastanjeno na području visokog  Durmitora, u  plemenu Drobnjaci,  nekadašnjoj staroj Hercegovini, danas sjeverozapadnoj Crnoj Gori. Ono se tu nastanilo u selima Pošćenje i Duži, a kasnije i u selu Samobor kod Gacka. Bratstvo je oduvek negovalo usmenu predaju zahvaljujući brojnim sveštenicima kojih je uvijek bilo i koji su postovali kult predaka i Svetog Save, bratstveničkog zaštitnika i sveca. Njemu je danas u selima Duži i Samobor, posvećen hram, ali i novopodignuti manastir na Goliji, čiji je ktitor Miodrag Daka Davidović potomak Kosovčića. Porodična predaja najdalje ide do vojvode Lapca koji je bio vođa slovenskog plemena Novljana od kog uglavnom potiče svo drobnjačko stanovništvo. U doba plemenskog  seljakanja po Balkanu prvo su se bili nastanili u okolini Travnika, a po nekima i Novog, po kome su i prozvani Novljani. Nedugo zatim sišli su do Neretve, da bi napokon došli u  predjele današnjih plemena Pive,

Banjana i Drobnjaka. Nakon vojvode Lapca pominje se Orli-ban Kosovčić (XIII vijek), kome se pripisuje podizanje danas porušenog manastira Jelovca u Drobnjaku. Manastir je porušen u XIX vijeku, a potomci vjeruju u njegovu skoriju obnovu. Danas se predio u Pošćenju u kome je on živio zove Banovina.  Andrija Luburić, etnolog, učenik i saradnik Jovana Cvijića, po nagovoru, odlazi na vrletni Durmitor i počinje iscrpna istraživanja, koja  1930. godine izlaže u monumentalnom djelu „Drobnjaci, pleme u Hercegovini“. Poslije svog doseljenja u sela Duži i Pošćenje, Kosovčići  se dijele na dvije grupe - Đurjanoviće  i Omakaloviće. Prvi su naselili selo Duži, a drugi Pošćenje. Đurjanovići su potomci vojvode Đurjana koji je, prema predanju, bio učesnik Kosovske bitke. U njoj je predvodio Drobnjake preživjevši boj zadobivši sedam rana. Kasnije je za to učešće kneginja Milica, udovica kneza Lazara Hrebeljanovića poklonila drobnjačkom manastiru Bijela ikonu presvete Bogorodice, koja je bila sačuvana do prve polovice XIX vijeka. On se spominje i u narodnoj pesmi u kojoj knez Lazar Hrebeljanović piše knjige svojoj vlasteli da dođe u boj na Kosovo. Vojvoda Đurjan ili Đurica spominje se u ,,Priči o boju Kosovskom“, , nepoznatog  autora s kraja XVII vijeka kao prisutan na kneževoj večeri. I danas se u Drobnjaku vide razvaline njegove  kule.  Za njega je vezana legenda koja kaže da je poslije boja isprosio Grlicu, udovicu Stefana Musića za svoga brata Joka. Grlica je prema predanju bila u rodbinskim vezama sa Nemanjićima. Rodila ju je Nemanjića odiva, kako navode potomci i, kako to piše istoričar Milan Karanović u svome djelu  ''Dinarska plemena Nemanjićkog porijekla“ (1937). Ostala je i u bratstvu priča da je ono za slavu uzelo svoga sveca Svetog  Savu, princa Rastka Nemanjića. Prema toj legendi, Joko je bio starac, nimalo naočit kao brat mu Đurjan. Đurjan se poslužio lukavstvom prilikom prošnje plemenite Grlice, te nahvali brata Joka kako je slikom i prilikom kao on. Mlada Grlica je otom i došla sa pratnjom i darovima u Drobnjake gdje, shvativši da je prevarena, krene natrag. No, narod sa sveštenstvom je prekumi da ne bruka pleme i ostane tu. Preokret se desio na lokalitetu Kumine bukve, jer su je tu, vele, prekumili da ostane, što ona učini pod uslovom da u crkvi narod potvrdi sve što ona rekne. Ona reče da sve što se rodi u starca Joka, prozvanog Omakalcem, jer je umakao hljeb u svadbarsko jelo, umetne i  bude naočito kao vojvoda Đurjan.Jedan od potomaka Joka i Grlice, zvao se po stricu Đjurjan i naslijedio ga je u vojvodstvu. Njihov unuk Đurica Kosovčić je, prema predanju, bio oženjen od Crnojevića. Zanimljivo je da se na području nahije Komarnice, tadašnjeg naziva predjela drobnjačkog plemena u defteru od 1477. godine spominju dva Crnojevića koja su tamo živjela. Sin tog Đurice je bio Vučur, prozvan Omakalovićem po starcu Joku Omakalcu. Živio je u doba pada Hercegovine pod Turke. Pleme je tada i dobilo izvjesnu autonomiju pod uslovom da daje vojsku pri ratnim pohodima. U defteru iz 1477. godine nahija Komarnica je zapisana kao nahija u vojnicima. Vučur je upravo sa pedesetak plemenika išao u Malu Aziju da ratuje za sultana. Tamo se odvažio neki Arapin koji je izazvao i samog sultana na dvoboj. Kako je mnoge pobijedio, među vojskom pročuje se njegov izazov. Prijavi se Vučur kao sultanov zatočnik da mu izađe na megdan. Podijelio je Vučur megdan sa obijesnim Arapinom i pobijedio ga. Kada je sultan pročuo kako je za njega hrabro pobijedio, on mu zauzvrat dariva beratom spahiluk u selu Samobor  kod Gacka, crvenu kabanicu i ogromnu količinu sukna abe. Potomci njegovi prozovu se po suknu abi, Abazovići. Vučurev sin Marko Abazović, doselio se sa četiri sina na očev spahiluk u prvoj polovici XVI vijeka i od njegovih sinova su danas tamo četiri bratstva: Slijepčevića, Starovića, Davidovića i Popovića. Te porodice su dugo zadržale svoje privilegije i zemlju, a učešćem u ustanku vojvode Grdana 1597. godine na njihovo mjesto i funkciju čuvara raskršća puteva dolaze čuveni Čengići, koji su ih oduvijek poštovali kao stare imaoce berata i nosioce kneževskog zvanja. Od Abazovića je bio i jedini drobnjački vladika Dionisije. On je stolovao potkraj XVII vijeka u manastiru Jelovcu, a spominje se u jednom konzularnom izvještaju upućenom mletačkom Senatu u kome se spominje njegova smrt kao veliki gubitak za Mletke. Poznata su i tri serdara Bašovića: Savo, Milutin i sin mu Đorđije. Živjeli su u XIX vijeku. Orodili su bratstvo Kosovčića sa kraljevskom kućom Petrović-Njegoša tako što se Ćana, sestra vojvode Bože Petrovića, crnogorskog senatora, predsjednika senata i bliskog rođaka kralja Nikole Petrović-Njegoša, udala za Vojina Bašovića, brata serdara Đorđija. Kosovčići su se vremenom podijelili u dvije široke bratstveničke loze, Omakaloviće i Đurjanoviće. Danas se u

Đurjanoviće računaju prezimena: Memedović, Malović,  Ćeranić, Vilotijević, Pavićević, Mandić, Mašić, Barac i Baranin. Od Omakalovića su prezimena: Abazović, Grbović, Aleksić, Bašović, Vojinović, Radulović, Kočović, Simunović, Duković, Golović, Kovijanić, Pušelja, Sandić, Vuković, Ćorović, Odović, Perišić, Kadić, te pomenuta: Slijepčević, Starović, Davidović , Popović i njihovi ogranci, čuveni sarajevski Despići, Jeftanovići i drugi. Zajedničko za sve ove porodice je da slave svetog Savu  kao i da do kraja XX vijeka nisu stupali u brakove. Svetozar Tomić je u svom djelu ,,Drobnjak“ 1902. godine zapisao da u selima Duži i Pošćenje ima 31 kula, od kojih je diobom i razgradnjom do danas ostalo 10-ak. U knjizi ,,Vlastela ilirskog grbovnika“, dr. Srđana Rudića, izdanje Istorijskog instituta (2006) napominje da je preko narodne tradicije u takozvane ilirske grbovnike ušao i grb Kosovića i da se vjerovatno odnosi na drobnjačko bratstvo Kosovčića. U dalmatinskim pjesmama bugaršticama spominju se tri Kosovčića: Milan, Nikola i Ivan kao pobratimi Miloša Obilića. U većini grbovnika upravo se grb (K)Obilića nalazi odmah pored grba Kosovića- Kosovčića.Potomci Kosovčića danas žive složno u pomenutim selima i svake godine pred bratstveničku slavu u januaru organizuju sabor Kosovčića. Na saboru se okupe, druže i  zbore o prošlim i budućim vremenima. Potomaka ovog velikog roda danas ima po cijelom svijetu. Još na početku XX vijeka, bilo je od njih 177 domova u Drobnjaku i još 80 u Samoboru kod Gacka. Upravo toj brojnosti se duguje izuzetna snaga i životnost bratstva koje je dug niz vijekova davalo plemenu jake predstavnike i upravljalo njime. I danas potomci Kosovčića daju izuzetne ljude u svojim oblastima života. Ima od njih profesora univerziteta, privrednika, pjevača, vrhunskih sportista reprezentativaca, tv i filmskih stvaralaca, pisaca, kao i sasvim običnih ljudi koji čuvaju svoju tradiciju i spremni su da je prenesu potomcima.