vjera i razum iz islamske perspektive - ahmadija.ba · vjera i razum iz islamske perspektive...

Vjera i razum iz islamske perspektiveOdgovor na Papine optužbe protiv Islama

Vjera i razum iz islamske perspektive Odgovor na Papine optužbe protiv Islama Bosanski prijevodFaith and Reason From the Islamic PerspectiveA Response to the Pope’s Allegations against Islam Bosnian translation

Provjera teksta / Text review: Wasim Ahmad

Prvo izdanje: januar 2015.

Izdavač: Verlag der IslamGenfer str. 11, 60437 Frankfurt am Main, Germany

ISBN: 978-3-932244-18-6

Ovu knjigu možete dobiti na slijedećoj adresi / Available from the following:

Mesdžid Baitul-IslamAhmadija muslimanski džematTuzlanska 1b, 71000 Sarajevo, Bosna i HercegovinaTel/Fax.: 00387-33-612612www.ahmadija.bae-mail: [email protected]

“Bog islama je onaj Bog kojeg vidimo u ogledalu prirodnih zakona i stvaranju. Islam ne predstavlja nikakvog novog Boga, nego Onog Boga Koji se spoznaje unutarnjim svjetlom i savješću, nebom i zemljom.”

Madžmua’a ištiharat,sveska II, str. 310.

Sadržaj

Predgovor ....................................................................................................................... 7

DIO I: Govor petkom hazreti Mirze Masroor Ahmada, Halifatul Massiha V, poglavara Ahmadija muslimanskog džemata raširenog u cijelom svijetu ........11

1. Odgovor na kritiku islama na Papinom predavanju ........................................132. Putevi islamskog učenja koji vode do svjetskog mira ......................................413. Pravo na samoodbranu u islamu ..........................................................................55

DIO II: Osvrt na različite aspekte predavanja Pape Benedikta XVI ..............73

1. Analiza Papinog predavanja .................................................................................751.1. Historijski kontekst Manuelovog dijaloga .......................................................................781.2. Papina kritika islama .............................................................................................................791.3. Prvi dijalozi sa kršćanskim carevima ..................................................................................831.4. Zaključci ..................................................................................................................................891.5. Kršćanski autoriteti i razum ................................................................................................901.6. Pravila za međureligijski dijalog ..........................................................................................95

2. Učenje islama o džihadu .......................................................................................992.1. Termin džihad ..................................................................................................................... 102

2.1.1. Etimologija riječi džihad ............................................................................................. 1022.1.2. Džihad u islamskoj terminologiji .............................................................................. 103

2.1.2.1. Džihad protiv vlastitog ega .................................................................................. 1042.1.2.2. Džihad Časnog Kur’ana, tj. propovijedanje i širenje Časnog Kur’ana ........ 1052.1.2.3. Džihad imovine, tj. darivanje na Allahovom putu .......................................... 1062.1.2.4. Džihad mačem, tj. borba u cilju vlastite odbrane ............................................ 107

2.2. Poistovjećivanje džihada sa “svetim ratom” ................................................................... 1082.3. Pojmovi džihada na početku islama ................................................................................ 1092.4. Da li islam dozvoljava prisilu u vjeri? ............................................................................. 1122.5. Vrijeme objave ajeta – Nema prisile u vjeri (2:257) ..................................................... 1152.6. Stanje muslimana na početku odbrane ........................................................................... 1162.7. Pozadina odbrambenih ratova ......................................................................................... 118

2.7.1. Brutalni progoni muslimana ...................................................................................... 1182.7.2. Agitiranje među plemenima protiv muslimana ..................................................... 1202.7.3. Obustavljanje progona iz vjerskih razloga .............................................................. 121

2.8. Odobrenje za samoodbranu ............................................................................................. 1222.9. Upute u vezi s odbrambenim ratom ............................................................................... 1232.10. Ajeti u vezi s ratnom situacijom .................................................................................... 1262.11. Završna riječ ....................................................................................................................... 150

3. Ratovi u vrijeme Časnog Poslanika, s.a.v.s. .....................................................1523.1. Učenje islama o ratu ........................................................................................................... 1533.2. Prigovori da su ratovi vođeni zbog novca i zemlje ....................................................... 1643.3. Prigovor na prisilu u vjeri .................................................................................................. 1693.4. Drugi dolazak Obećanog Mesije ..................................................................................... 178

4. Nemuslimani u islamu ........................................................................................1794.1. Kršćani i pagani u Časnom Kur’anu ............................................................................... 1794.2. Ljubaznost Časnog Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima .................................. 1824.3. Pitanje džizije ....................................................................................................................... 1844.4. Tretiranje kršćana i mnogobožaca ................................................................................... 189

5. Vjera i razum iz islamske perspektive ...............................................................1915.1. Transcendentnost ............................................................................................................... 1915.2. Odnos Bog – čovjek ........................................................................................................... 1935.3. Božije postupanje i razum u islamu ................................................................................. 1965.4. Da li Bog može postupati nerazumno? .......................................................................... 1985.5. Citat od Ibn-Hazma i stvarnost citata ............................................................................ 2015.6. Predodređenje protiv slobode volje ................................................................................ 2055.7. Kršćanstvo i razum ............................................................................................................. 208

6. Islam – religija znanja i argumenata .................................................................2106.1. Argumenti i dokazi u Časnom Kur’anu ......................................................................... 2126.2. Značaj znanja u islamu ....................................................................................................... 2166.3. Časni Kur’an – znanje i mudrost ..................................................................................... 220

7. Šta je hazreti Časni Poslanik, s.a.v.s., donio novo? ........................................2237.1. Vjerovanje ............................................................................................................................. 225

7.1.1. Predstavljanje Boga ...................................................................................................... 2257.1.2. Pozicija čovjeka ............................................................................................................. 2297.1.3. Život čovjeka na Drugom svijetu .............................................................................. 231

7.2. Norme ponašanja ................................................................................................................ 2347.2.1. Ponašanje u društvu ..................................................................................................... 2357.2.2. Ekonomija ...................................................................................................................... 2397.2.3. Politika ........................................................................................................................... 2467.2.4. Učenje o ženama ........................................................................................................... 252

7.3. Duhovni razvoj čovjeka ..................................................................................................... 2577.3.1. Nastavak objave ............................................................................................................ 2577.3.2. Bit vjerskih učenja ........................................................................................................ 2587.3.3. Molitva i obožavanje .................................................................................................... 2647.3.4. Sredstva kojima se može stići do Boga ..................................................................... 2667.3.5. Duhovna stanja čovjeka .............................................................................................. 267

7.4. Završna napomena.............................................................................................................. 270

Ahmadija muslimanski džemat .............................................................................271

ODGOVOR NA PAPINE OPTUŽBE PROTIV ISLAMA 7

Predgovor

Dijalog između islama i kršćanstva imperativ je ovog časa. Njegova nužnost sve se više naglašava. Niko neće da odustane od toga. Ali on nikako da se pokrene. Koji su razlozi za to? Jedan razlog, čini se, leži u tome što se za jednu takvu razmjenu između dvije religije vezuju prevelika očekivanja. Vjerovatno se nakon stoljetne distance i razlika moraju učiniti mnogi koraci da bi se približili jedni drugima i putem razgovora i komunikacije postigli stanje koje se i u govornom smislu može označiti kao interreligiozni mir. Nepobitna je i činjenica da put do svjetskog mira vodi preko interreligijskog mira.

Akademska razmjena preko vjerskih sadržaja može pružiti osnove za međusobno razumijevanje. Ali u praksi izgleda da je od najveće važnosti zajedničko angažovanje za visoke moralne ciljeve u društvu, koji su svojstveni svim religijama. Kada se za dobrobit u svim oblastima života nastupa udruženim snagama, proces približavanja može se naročito ubrzati.

Najvažniji za upoznavanje i približavanje je međusobni respekt. Časni Kur’an zahtijeva od muslimana da se moraju pažljivo odnositi i prema božanstvima politeista. U protivnom će se druga strana osjećati isprovociranom, i može pokazati neku reakciju koja nam se ne bi svidjela.

Predavanje pape Benedikta XVI, koje je predmet ove knjige, ne obrađuje dijalog na prvom mjestu, nego naglašava nužnost usaglašavanja vjere i razuma.

VJERA I RAZUM IZ ISLAMSKE PERSPEKTIVE8

Religija treba odbijati iracionalizam i to je jedan način gledanja koji treba pozdraviti. Svakoj izjavi, bilo da je religiozna ili neke druge prirode, a koja je u proturječnosti s racionalnošću, treba prići sa skepsom.

Razum primijenjen u svakodnevnici vodi primjerenosti. On treba biti naše osnovno mjerilo na kojem možemo utvrditi ono dobro u postupcima. Dobro ne treba ostati samo ideal, nego treba biti čvrsto utjelovljeno u realnosti. To je cilj koji islam u pogledu suživota u društvu postavlja svojim pristalicama. Samo sigurna spoznaja Boga omogućava čovjeku da se uvijek i u svakoj životnoj situaciji drži dobra. Bog je, prema islamu, čovjeka stvorio samo za to da Njemu služi, da Ga spoznaje i da u svom životu reflektira Njegove osobine.Jedno Božije svojstvo je i Njegova mudrost. On bez svrhe nije ništa stvorio. Zato se od svakog čovjeka traži da u svojim riječima i djelima bude mudar. Jer mudrost reflektira red koji je Bog stvorio. I svaka vrsta nemira znači udaljavanje od ove mudrosti, znači kršenje Njegovog reda.

Samo ime religije islam nosi poruku islama, što znači mir. Svaka odlika islama koja odstupa od ovog programa sigurno nije islam. Nemir i nered u suprotnosti su s islamom. Stoga se prikazivanje religije Muhammeda, s.a.v.s., koje proturječi ovom konceptu mora korigovati. To je najotmjeniji zadatak muslimana širom svijeta.

Na predavanju u Regensburgu sadržane su rečenice koje očigledno u islamu žele vidjeti nešto drugo, što nije religija mira. Stoga ćemo u ovoj knjizi opširno obraditi spomenute aspekte. Time se islamsko stanovište treba učiniti pristupačnim što široj publici. Međutim, ovdje se ne radi o opširnom prikazu Poslanikovog života ili sadržajima iz Časnog Kur’ana. Mnogo više se u općerazumljivoj formi odgovaralo na pitanja koja je Papa načeo.


Smisao i svrha ovog rada jeste u tome da se jasno iznese islamska perspektiva. Na početku ove knjige objavljuju se tri obraćanja (hutbe) glavnog poglavara Ahmadija muslimanskog džemata za cijeli svijet – hazreti Mirze Masroor Ahmada, Allah ga pomogao. Na to se nastavlja stav na Papino izlaganje, koji je raščlanjen na sedam poglavlja. Hazreti Halifatul Massih povjerio je izdavaču zadatak da zajedno s jednim kolegijem autora detaljno izloži razne aspekte islamskog učenja, o kojim se na tom predavanju govorilo.

Mukhtar A. Cheema, Mubarak. A. Tanweer i brojne druge kolege sarađivali su na pripremi ove knjige. Svima njima se od srca zahvaljujem.

Na kraju, molimo Svevišnjeg Allaha da mnogima otvori srca i da im omogući da steknu uvid u istinsku i stvarnu bit islama. Amin.

Haider Ali ZafarGlavni imam Ahmadija muslimanskog džemata Njemačka


DIO I

Govor petkom hazreti Mirze Masroor Ahmada,

Halifatul Massiha V, poglavara Ahmadija muslimanskog džemata

raširenog u cijelom svijetu


1. Odgovor na kritiku islama na Papinom predavanju

Prijevod hutbe sa džume od 15. 9. 2006. koju je vodio hazreti Mirza Masroor Ahmad, poglavar Ahmadija muslimanskog džemata raširenog u cijelom svijetu

Ja svjedočim da nema niko vrijedan obožavanja osim Allaha. On je Jedan i nema partnera. I ja svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik.Poslije ovoga ja tražim utočište kod Allaha od šejtana, prokletog.U ime Allaha, Milostivog, Darovaoca bez traženja, Samilosnog. Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Darovaocu bez traženja, Samilosnom,Vladaru Sudnjeg dana. Mi jedino Tebe obožavamo i jedino od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas na Pravi put – na put onih kojima si dao blagodati, na koje se nije srdžba izlila, i koji nisu zalutali. (1:1-7)


Jučer je na vijestima javljeno da je Papa na svom predavanju koje je održao na jednom univerzitetu u Njemačkoj spomenuo neka učenja islama i Časnog Kur’ana. On je za hazreti Poslanika, s.a.v.s., neka je mir i milost Allahova s njim, pozivajući se na jednog drugog autora, rekao stvari koje ni u kom pogledu nemaju nikakve veze s islamom. Ovo odgovara njihovom poznatom načinu postupanja: pričaju šta hoće, a pri tome se pozivaju na druge, kako bi sami izbjegli odgovornost. Na isti način je Papa iznio neka mišljenja i pokušao da pobudi pogrešna razmišljanja o Časnom Kur’anu, islamu i osnivaču islama, neka je mir i milost Allahova s njim. Ovo je, s jedne strane, uznemirilo muslimane. S druge strane, takvi događaji pokazuju također šta oni (koji govore tako nešto) u svome srcu osjećaju prema islamu. U pogledu Papinog stava jedno takvo izlaganje s takvim stavom nije primjereno, čak i ako bi se pozivalo na nekog drugog.

Danas se u svijetu, a i na Zapadu, na ovaj ili onaj način potpiruju osjećaji mržnje protiv muslimana. Tako je ovim izlaganjem doliveno dodatno ulje na vatru. Bilo bi preporučljivo ukazati na to da među muslimanima postoje organizacije koje nisu dobronamjerne i koje primjenjuju silu. Međutim, ti njihovi postupci ne odgovaraju učenju islama. To je moglo poslužiti miru u svijetu za koji svi moraju zajedno raditi, kako bi nedužni ljudi bili sačuvani od nevolja i razaranja. Umjesto toga Papa je ukazao svojim pristalicama na to da je islam sam odgovoran za sve. Ja sam bio mišljenja da je Papa jedna mudra i učena osoba, ali da posjeduje malo znanja o islamu. Međutim, ovom izjavom je objelodanio da uopće ne poznaje temelje islama.On kaže da je Isusov predstavnik. Onda bi morao da se shodno svojim vjerskim uvjerenjima potrudi da unapređuje mir u svijetu, jer je poznato da je Isus učio čak da se i sa neprijateljem dobro postupa.

Prije svega se mora konstatovati da su (na navedenom predavanju) hazreti Poslaniku, s.a.v.s., i Časnom Kur’anu podmetnute netačne stvari, što je isprovociralo muslimane. Sada će, kao reakciju na to,


oni muslimani koji ne znaju kontrolisati svoja osjećanja, činiti neprimjerene stvari, tako da će ovi imati ponovo priliku za još veću propagandu. Tako će time, među pristalicama Pape koji žive na Zapadu i islam smatraju jednom ekstremističkom religijom, mržnja protiv muslimana porasti.

Neka Allah, dž.š., pokaže svoju milost i zaštiti svijet od nemira. To treba da bude molitva Ahmadija. Oni trebaju, moleći Allaha, svako u svojoj zemlji odgovoriti na postavljena pitanja.

Mi danas imamo samo ta dva oružja koja možemo upotrijebiti (molitvu i razgovor).

Nikada nijedan Ahmadi nije pokazao neku drugačiju reakciju i to, ako Bog da, nikada neće ni učiniti. Ja ću sada izložiti te prigovore koje je Papa izgovorio protiv Kur’ana i hazreti poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Ove detalje smo zatražili iz Njemačke. On kaže da je čitao neki dijalog čiji je tekst publicirao neki univerzitetski profesor.

Ovaj dijalog između jednog učenog cara i jednog Perzijanca dogodio se godine 1391. u Ankari. Taj kršćanski učenjak konačno je napisao dijalog. Papa također dodaje da je dijalog napisao kršćanin. Papa priznaje da je ovaj dijalog izdao lično kršćanin; stoga se u njemu češće nailazi na njegove vlastite izjave (ovdje se raspoznaje i njihova iskrenost. Riječi muslimanskog partnera u tom razgovoru pojavljuju se prekratko u odnosu na njegove vlastite riječi.)

Ukratko, on postavlja sljedeća pitanja: Kaže da će se u svome predavanju dotaći tačke koja slijedi. Car ovdje spominje džihad – a sigurno je znao da u islamu nema prisile u vjeri; on se poziva na suru Al-Bakara, ajet 257. Onda kaže da je car sigurno poznavao i kasnija učenja u vezi sa Svetim ratom. Kaže da u Kur’anu postoji učenje u vezi s različitim tretiranjem kršćana i nevjernika (to je njegovo lično


shvatanje). Car svome sagovorniku u jednoj zaprepašćujuće gruboj formi postavlja principijelno pitanje: “Kakve veze ima religija sa silom?”

Nadalje on kaže: “Pa pokaži mi šta je Muhammed, s.a.v.s., donio novo.” Kaže da tu ima samo ono što je loše i nehumano, a da je Poslanik učio da religiju treba širiti silom. (Bože sačuvaj!) Citirajući riječi cara, Papa kaže: “Zašto je nerazumno da se religija širi silom. Jedno takvo učenje je suprotno biću Boga i duše. Bog ne voli prolijevanje krvi. To je protivno razumu i Božijem biću. Vjera je plod duše, a ne tijela.” Nadalje izlaže: “Za cara se ova rečenica sama po sebi razumije, jer je on rastao u grčkoj filozofiji. U islamu je Bog apsolutno uvzišen. On nije vezan ni za jednu našu kategoriju, pa ni za kategoriju razuma.” Onda on citira, pozivajući se na islamskog (muslimanskog) učenjaka Ibn-Hazma, koji je navodno rekao: “Ništa ne može obavezati Boga da nam otkrije istinu. A ako On hoće, čovjek mora biti i idolopoklonik.” (Postavlja se pitanje da li je to Ibn-Hazm zaista rekao, nema referenci.)

Kao što sam već rekao, i sam Papa dodaje da su u tom dijalogu careve riječi detaljnije reproducirane nego što je slučaj s odgovorima muslimanskog učenjaka. A kršćanin koji je ovu priču napisao očigledno nije dovoljno uzeo u obzir argumente druge strane, jer je htio da se prikaže pametnijim. Jasno je da on pritom nije pravedno postupio. Ali, kako bilo da bilo.

Šta mi muslimani, mi ahmadije, mislimo, ja ću vam ukratko referisati pomoću Kur’ana i primjera iz života Poslanika, s.a.v.s., neka je mir i milost Allahova s njim. Opširno se ne može ulaziti u diskusiju. Ako Bog da, za Papu će se sačiniti odgovori. Pokušat će mu se dostaviti ti odgovori kako bi upoznao ispravno učenje islama, ukoliko ga do sada nije upoznao. Pretpostavlja se da će Papa, shodno svojoj poziciji, ove odgovore prostudirati bez predrasuda i razmisliti o njima.


Mi Isusa Krista veoma poštujemo. Smatramo da je on bio Božiji poslanik. Mi vjerujemo u sve poslanike koji su došli raznim narodima i veoma ih sve poštujemo. I kršćani bi trebali imati u vidu osjećanja muslimana i cijeniti i respektovati hazreti poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Kao što sam rekao, Papa kaže, pozivajući se na cara, da je on poznavao ajet 257. sure Al-Bakara. Ovaj ajet glasi ovako: Nema prisile u vjeri (2:257). On kaže da ova sura potječe iz ranog perioda. To nije sasvim tačno. Ova sura je objavljena u prve dvije godine u Medini. Zatim Papa kaže da je car poznavao i kasnije sure i kasnije učenje džihada. Da li ih je zaista poznavao, teško je reći. Sigurno je da ne posjeduje način posmatranja koji je bez predrasuda.On kaže da se u Kur’anu nalazi uputa da se nevjernici i kršćani drugačije tretiraju. Ali prisila nema nikakve veze sa religijom. U učenjima hazreti Poslanika, s.a.v.s., kako kaže, naći će se – Bože sačuvaj – samo ono što je loše i nehumano i ništa drugo. Kaže da je Poslanik, s.a.v.s., također učio da se njegova vjera mora širiti putem sile. On prije svega podmeće islamu određena učenja koja sa islamom apsolutno nemaju nikakve veze, a onda iz toga zaključuje kako su ova navodna učenja oprečna razumu, i da nisu u skladu s Božijom pravednošću. On (car) kaže – da bi se jedno razumno stvorenje uvjerilo u nešto, nije potrebna sila ili oružje. On je sasvim u pravu kad kaže da razumna osoba ne treba ni silu ni oružje. Ali danas se vidi da njihove velike sile stižu iz udaljenosti od više hiljada milja da bi rješavale stvari drugih naroda silom. U vezi s tim Papa ne daje nikakav stav. Prije svega, oni bi trebali svojim ljudima objasniti šta rade ispravno, a šta pogrešno.

Da li su to previdjeli historijske ratove kršćanstva? Ko je odgovoran za ova nasilja, ko za događanja u Španiji? Tamo je vladala inkvizicija,


čije pojedinosti ja ovdje ne bih htio opisivati, ali oni su o tome imali tačna saznanja.Zatim se kaže da je car poznavao i kasnija učenja (islama). Nasuprot tome, taj učenjak (car) izgleda nije znao kakvo je učenje islama o širenju vjere. Šta islam stvarno u ovu svrhu propisuje, govorit ću u sljedećem izlaganju.

Islam je prirodna religija. On sigurno nije učio da se jedan obraz pridržava dok se po drugom udara. Ali oni kojima je učenje bilo dato trebaju se zapitati koliko oni prakticiraju to učenje. To su, ustvari, nedostaci njihovog učenja koje je u današnje vrijeme kršćane udaljilo od kršćanstva. U crkve danas gotovo niko ne ide osim starijih muškaraca i žena. Počeli su iznajmljivati crkve za neke druge priredbe (vancrkvene). Na Zapadu se na brojnim mjestima vidi da su crkve na prodaju.

Edwin Lewis, jedan američki profesor, napisao je da ljudi u 20. stoljeću nisu spremni priznati Isusa za Boga. Sir Cyril, predsjednik St. Johns Collega u Oxfordu, piše da se ne smije zaboraviti kako jedan veliki dio muškaraca i žena u Evropi i u SAD-u nisu kršćani. Možda bi bilo tačno ako bi se reklo da većina njih više nisu u kršćanstvu. Oni sami priznaju da to učenje polahko nestaje, oni to dobro znaju. Stoga im ostaje samo jedan izlaz, naime, da pogrešnim postupcima ponižavaju islam.

Kakve, ustvari, ima veze sa stvarnošću navodno učenje islama o primjeni sile, na koje ukazuju nemuslimani? Tvrdi se da je car poznavao zapovijedi Kur’ana. Neka samo pažljivo pogledaju šta Kur’an u vezi s ovim kaže:

I reci: Istina je to što je od Gospodara vašega; zato, ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje. (18:30)


Allah je dao da hazreti poslanik Muhammed, s.a.v.s., objavi kako je islam istina od Njega i neka svako ko hoće vjeruje u to, a onaj ko neće, neka ne vjeruje. Jer postoji zapovijed: Nema prisile u vjeri. (2:257)

Zatim u Časnom Kur’anu stoji:

Ti reci: O ljudi, zaista vam je došla Istina od Gospodara vašega. Zato, ko se uputi, uputi se za sebe, a ko god zaluta, zaluta samo protiv sebe. A ja nisam čuvar nad vama. (10:109)

Hazreti Poslanik, neka je mir i blagoslov Allahova s njim, doživio je kako to učenje treba da se primjenjuje. Tako su Ansari (stanovnici Medine koji su prihvatili islam) ranije svoju djecu neposredno po rođenju davali plemenu Banu-Nazir. Kasnije je Banu-Nazir zbog svojih pogrešnih koraka bio u obavezi napustiti grad, a Ansari su tražili da im se vrate njihova djeca. Hazreti Poslanik, neka je mir i blagoslov Allahova nad njim, rekao je u vezi s tim: “Ono što ste dali, ne možete tražiti nazad.”1 U vjerskim stvarima nema prisile. Djeca će ostati kod njih (kod plemena Banu-Nazir).

To je bilo učenje Poslanika, s.a.v.s. Halife i ashabi (sljedbenici) Poslanika, s.a.v.s., vjeru su istinski prihvatili i slijedili. Tako jedan rob od hazreti Umara, r.a., lično prenosi kako je hazreti Umar, r.a., od njega nekoliko puta tražio da prihvati islam. On kaže da se uvijek predomišljao. Na to je hazreti Umar, r.a., rekao: “Imaš pravo na to, jer u vjeri nema prisile.” Kada se bližio momenat njegove smrti, hazreti Umar, r.a., rekao je robu: “Slobodan si, sada možeš ići kuda želiš.”

1 Ova djeca su jevrejske vjere, njih nije dozvoljeno protiv njihove volje prevoditi u islam.


To je učenjenje o slobodi vjere u islamu i njena praktična primjena. Nikad nijedan rob nije bio prisiljen na to. A Papa kaže da u islamu postoji prisila i stravičan teror.

Zatim u Kur’anu stoji:

I reci onima kojima je bila data Knjiga i neukim ljudima: Jeste li vi prihvatili islam? Ako su prihvatili islam, onda su oni sigurno upućeni; a ako se okrenu, onda je tvoja dužnost jedino da dostaviš (poruku). A Allah prozire (Svoje) robove. (3:21)

To znači da su presuda i kažnjavanje jedino u Božijoj ruci; on najbolje zna kako treba postupati s ljudima. To su odgovarajuće upute. Ajet koji sam upravo pročitao potječe iz vremena nakon osvajanja Meke, dakle, iz vremena kada su muslimani posjedovali vlast.

Stoga ne bi trebalo davati neosnovane prigovore, nego koristiti razum i objektivnost. U islamu ne postoji nijedan jedini primjer upućivanja u vjeru putem sile.

Hazreti Poslaniku, s.a.v.s., zamjera se da je koristio prisilu. Međutim, njemu naprotiv nikad nije bilo prihvatljivo da neko samo prividno prihvati vjeru. Prenosi se da je neki zarobljenik pitao zašto ga drže u zatočeništvu kad je on ipak musliman. Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je: “Da si vjeru prihvatio prije zarobljavanja, to bi bilo ispravno.” “Sada”, reče mu Poslanik, “kao zarobljenik hoćeš da postaneš musliman, samo da bi se oslobodio zatočeništva”. Hazreti Poslanik, s.a.v.s., nije ga htio prisilno uvesti u islam. On je htio da ljudi vjeru u Boga


prihvataju svim srcem.2 Stoga je ovaj zatočenik pušten na slobodu razmjenom dvojice muslimana.Islam dozvoljava rat samo onda dok neprijatelj vodi agresorski rat ili hoće da muslimane silom odvoji od njihove vjere (Fitna). Kada ovo teško vrijeme prođe, muslimani nemaju pravo voditi rat.

U Časnom Kur’anu kaže Allah Ta’ala:

... sve dok ne nestane smutnje i vjera bude samo radi Allaha. A ako oni prestanu, onda neće biti neprijateljstva osim prema silnicima. (2:194)

U vezi s ajetom u kojem stoji da je borba protiv agresora dozvoljena toliko dugo koliko traje protjerivanje, postoji sljedeće predanje. Hazreti Ibn-Umar, r.a.,3 kaže:“Mi smo ovu Božiju zapovijest primijenili na sljedeći način: Za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., u početku je bilo veoma malo muslimana. Onoga ko je prihvatio islam nevjernici su zbog islama najsurovije tretirali. Neki su ubijani, neki zarobljeni. Tako smo vodili rat sve dok broj i snaga muslimana nisu postali dovoljno veliki i dok novi muslimani nisu više bili proganjani. Kada niko zbog vjere nije bio proganjan, mi više nismo vodili rat.”

Zatim, Allah Ta’ala kaže u Časnom Kur’anu:

2 To znači da niko iz straha od progona neće odustati od svoje vjere.3 Sin hazreti Umara Abdullaha, r.a.


O vjernici! Budite čvrsti radi Allaha, svjedočite u ime pravde i nemojte da vas neprijateljstvo nekog naroda navede da ne postupate pravedno. Budite pravedni, to je najbliže bogobojaznosti. I bojte se Allaha. Zaista je Allah uvijek obaviješten o onom što vi radite. (5:9)

Ova pravednost je u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., donijela revoluciju (i kasnije je bila jedna revolucija). Ako pogledamo živote ashaba i ispitamo ih, konstatovat ćemo da je potpuni preobražaj u njihovom životu bio takav da se on ne može ostvariti prisilom, nego tako što se srca promijene. Tako se i sa neprijateljem postupa miroljubivo, tako da kod njega izazovemo divljenje. Prilikom mirnog zauzimanja Meke (od strane Poslanika, s.a.v.s.) jedan ogorčeni, smrtni neprijatelj islama, Ikrima, pobjegao je iz grada. Njegova supruga je molila Poslanika, s.a.v.s., da mu oprosti. Poslanik, s.a.v.s., oprostio mu je. Ovo praštanje je u potpunosti pozitivno izmijenilo život Ikrime. Tako se revolucija kod njega nije dogodila mačem. Postao je stoga čvrst vjernik kakav se može postati samo kroz ljubav.

Srca su postala ispunjena iskrenošću kakva se može postići samo kroz ljubav. Ljudi su pokazivali takvu spremnost za žrtvovanje koja nije moguća bez potpunog preobražaja u srcu. Za čast islama ljudi su pokazali takvu svijest koja se ne može razviti bez dubokog razumijevanja ovog učenja.Ashabi su pokazali jedan takav osjećaj za čast i takvu ljubav da se u historiji mogu naći mnogi dokazi za to. Ikrima, r.a., o kojem sam upravo govorio, ranije se u svakoj bici borio protiv hazreti Poslanika, s.a.v.s., neka je mir i blagoslov Božiji s njim. On je pokušao svim svojim silama ugasiti islam. Kada je Meka pala, on je pobjegao iz Meke jer je smatrao sramnim da živi pod vlašću Poslanika, neka je mir i blagoslov Božiji s njim.Zatim je postao musliman, i to tako čestit da se u vrijeme hazreti


Abu-Bakra, r.a., borio protiv razbojnika pokazujući veliku hrabrost. U jednoj bici došlo je do snažnog napada neprijatelja, a postoje zapisi da su ljudi pokošeni kao što trava biva pokošena srpom. U tom opasnom momentu Ikrima je prodro sa svojim pratiocima u sredinu protivničke vojske.Neki su ga opominjali da bude oprezan i govorili da nije momenat da prodire u neprijateljske redove. Ikrima nije slušao te pozive. Umarširao je uz povike: “Ja sam se za Laata i Uzza4 borio protiv Poslanika, s.a.v.s., neka je mir s njim. Danas se u bici za Allaha neću povući.”Kada je nakon bitke pronađeno njegovo mrtvo tijelo, vidjelo se da je ono bilo prorešetano, s puno rana od mača i koplja.

O Ikriminoj spremnosti za žrtvovanje kažu da je uvijek kompletan ratni plijen koji bi dobio dijelio siromašnim. Darivao je bez oklijevanja, kako to vjera uči. – Dakle, srca su se izmijenila, a takve promjene ne mogu se postići mačem.5

Nemuslimani prigovaraju da su ljudi konvertirali pod prisilom, a historija odbija takve optužbe kroz razne događaje. Već smo vidjeli kakvo je bilo učenje hazreti Poslanika, s.a.v.s., u vezi s ovim. Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ako neki nemusliman koji je usmenim ili nekim drugim ugovorom postao građaninom islamske države bude ubijen od ruke muslimana, ovaj (musliman) ne samo da treba biti podvrgnut ovosvjetskoj kazni nego ni na Drugom svijetu neće moći uživati u ljepotama Dženneta.

Kakav je bio primjer sljedbenika Poslanika, s.a.v.s.? Prenosi se da je hazreti Umar, r.a., naišao pored nekog mjesta gdje su nemuslimani na grub način zahtijevali plaćanje džizije. Hazreti Umar, r.a., zastao je i uzrujan upitao šta se dešava. Odgovoreno mu je da ovi ljudi neće

4 Mekanska božanstva.5 Uporedi djela: Assaba, Assad al-ghaba i Ata’aba.


da plate džiziju i da su rekli da nemaju snage za to. Na to je hazreti Umar, r.a., rekao: “Nema razloga da ih se opterećuje teretom koji ne mogu nositi. Pustite ih na miru. Ja sam čuo Poslanika, neka je mir i blagoslov Božiji nad njim, kako kaže da će neko ko nanosi bol drugom na Sudnjem danu doživjeti Božiju kaznu. Tako su ovi nemuslimani oslobođeni poreza.6

Hazreti Umar, r.a., na osnovu izričitih uputa hazreti Poslanika, s.a.v.s., posebno se brinuo o građanima nemuslimanima. Prije njegove smrti napisao je testament za svoje sljedbenike. U njemu je stajalo: “Upućujem halifu koji dođe poslije mene da postupa lijepo i blago prema ljudima nemuslimanima pod islamskom vlašću, da ispunjava njihove ugovore, da ih štiti i da se treba boriti za njih protiv njihovog neprijatelja. I ne smije ih opteretiti teretom koji ne mogu nositi.”7

Da su nemuslimani konvertirali pod prisilom, kako bi bila moguća ovakva situacija. Sa Jevrejima iz Khaibara Poslanik, s.a.v.s., sklopio je jedan ugovor. Poslanik, s.a.v.s., njima je uvijek slao svog ashaba Abdulaha bin Rawaha, r.a., da bi od njih naplaćivao porez. Prilikom podjele žetve ophodio se tako blago da je žetvu dijelio na dva dijela i rekao bi im: “Možete uzeti dio koji vam se dopada.” A ostatak bi uzeo sa sobom kao porez.8

Kao što sam već spomenuo, hazreti Umar, r.a., prema učenju i uzoru na Poslanika, neka je mir i blagoslov Božiji nad njim, veoma se trudio da svojim nemuslimanskim podanicima osigura njihova prava i olakšice. On je svojim guvernerima naložio da posebnu brigu posvete željama nemuslimanskih građana. Lično se informisao o eventualnim problemima nemuslimana. Kada je jedna delegacija nemuslimana posjetila hazreti Umara, on im je prije svega postavio pitanje da li

6 Kitab ul-Khiraj.7 Kitab ul-Khiraj, str. 72.8 Abu-Dawud, Kitab al-Buju.


imaju bilo kakvih problema s muslimanima. Odgovorili su da su od muslimana doživjeli samo dobar odnos prema njima i pridržavanje ugovornih odredbi.9

Kada je osvojena Sirija, muslimani su naplaćivali porez od kršćana u Siriji. Ali nakon kratkog vremena nastupila je opasnost od rata od strane Rimskog carstva. Islamski emir hazreti Abu-Ubaida, r.a., vratio je kršćanima cijeli iznos poreza koji je uzeo. Rekao im je: “Zbog ratase ne možemo pridržavati vaših prava, tako da nam nije dozvoljeno da zadržimo taj novac.”

Na to su se kršćani molili za muslimane i govorili su: “Pobijedite Rimljane i ponovo budite vladari ove zemlje.”10 Kada su se vratili kao pobjednici, ponovo su uzimali poreze kao ranije. O prisili nije moglo biti govora.

Ako oni koji napadaju hazreti Poslanika, s.a.v.s., prime na znanje ove događaje bez predrasuda te prouče historiju, shvatit će koliko je dobar bio Poslanik, s.a.v.s., prema nemuslimanima. Kada bi nekoga pozivao u islam, to je činio s ljubavlju i blagošću, jer je u tome vidio prednost za onog drugog.

U jednom predanju se izvještava da su hazreti Poslanik, s.a.v.s., neka je mir i blagoslov Božiji nad njim, i njegovi ashabi, čak i u vrijeme kada su imali moć i vlast, posebno vodili računa o osjećanjima nemuslimana. U Medini se bio razbolio jedan mladi Jevrej. Kada je hazreti Poslanik, s.a.v.s., čuo za to, posjetio ga je da bi se raspitao o njegovom stanju. Vidio je da je slab. Pozvao ga je u islam. Ovaj poziv je imao utjecaja na njega. Ali tu je bio prisutan i njegov otac, pa mu je uputio jedan upitan pogled. Otac je rekao da on nema ništa

9 Tabari, sveska V, str. 2560.10 Kitab ul-Khiraj Abu-Yousuf, str. 80-82, Futuh al-Buldaan, str. 146.


protiv ako hoće da prihvati poziv u islam. Onda je mladić izgovorio Kelime-i-šehadet i postao je musliman. Ovome se Poslanik, s.a.v.s., veoma obradovao. Rekao je: “Hvala Bogu da je jedna duša spašena vatre Pakla.”11

Pomoću nekoliko događaja opisao sam učenje Kur’ana i primjer ponašanja Poslanika, s.a.v.s. Ovi primjeri su razotkrili istinu naspram onih prigovora koji govore o tome da se islam širio silom.Jasno je kako se islam širio. Takve prigovore i istinoljubivost tih ljudi razotkrivaju i događanja u Španiji koje sam na početku spomenuo (prigovore čine neprijatelji).

U vezi s tim, navest ću nekoliko primjera šta u ovom pogledu kažu kršćanski orijentalisti koji imaju objektivna mišljenja.

Thomas Carlyle piše:

“Mišljenje o Muhammedu, s.a.v.s., danas kod nas kaže da je on bio jedan intrigantni prevarant, utjelovljenje neistine, da se njegova religija sastoji samo od obmane – sve ovo se postepeno ispostavilo kao neodrživo. Laži koje su blagonakloni revnosnici širili o ovom čovjeku u osnovi su samo sramne za nas same... Samo vrijeme će sve ovo pobiti. Riječi ovog čovjeka (tj. hazreti Poslanika) u međuvremenu su postale vodilje za 180 miliona ljudi unazad 1.200 godina... Riječima Muhammeda, s.a.v.s., vjeruje danas veliki broj ljudi, kao nijednoj drugoj riječi. Da li trebamo misliti da se radilo o lošoj čaroliji za koju su živjela i umirala tolika stvorenja Svemogućeg. Ja, u svoje ime, nisam spreman da prihvatim takvo shvatanje.”12

Sir William Muir, koji je djelomično i pisao stvari koje se baziraju na predrasudama i greškama, piše:

11 Buhari, Kitab ul-Jana’iz.12 Thomas Carlyle, On Heros-Worship and the Heroic in History, str. 43, University of Nebraska Press, 1966.


“Možemo otvoreno priznati da je hazreti poslanik Muhammed, s.a.v.s., zauvijek zbrisao mnoge oblike praznovjerja koje je zatamnjivalo Arabijski poluotok. ... U društvenom pogledu islam nije oskudijevao u socijalnim vrlinama. Islam može biti ponosan na jedan stepen umjerenosti koji nije poznat niti jednoj drugoj vjeri.”13

Edward Gibbon piše:

“Posljednja razmišljanja u vezi s karakterom hazreti poslanika Muhammeda, s.a.v.s., jesu u smislu koristi ili negativnog odraza njegovog učenja po dobrobit stanovništva. Njegovi najogorčeniji i najtvrdoglaviji protivnici, i jevreji i kršćani, čak i ako ga ne priznaju za istinskog poslanika, sigurno će reći da je donio jedno korisno učenje, pa i kad kažu da ono nije na nivou njihovog (tj. priznaju da je islam najbolja religija nakon njihove – referent), ...žrtve umrlice (kumirima) ukinute su, na njihovo mjesto su stupile predanosti Bogu koje su vrijedne hvale i bezazlene: molitva, post i milostinja... On je vjernicima udahnuo duh milosrđa i prijateljstva, preporučivao je socijalne vrline. Svojim zakonima i propisima ukinuo je osvetu i potlačenost udovica i siročadi. Ujedinio je zaraćena plemena kao poslušne i pobožne pristalice. Njihova hrabrost koju su rasipali u međusobnim borbama mogla se s punom energijom usmjeriti protiv spoljnog neprijatelja.”14

John Devonport je pisao:

“Velika je greška smatrati da je vjera koju Kur’an poučava širena putem sile. Oni koji nemaju predrasuda otvoreno će priznati da je vjera Muhammeda, s.a.v.s., ukinula ljudske žrtve, a umjesto toga poučavala je molitvama Bogu i blagosti. Ona je učinila da se javlja svijest za darežljivost i društvenu harmoniju, a potisnula je

13 Sir William Muir, The life of Muhammad, vol. IV, str. 534, Kessinger Piblishing edition, 2003.14 Edward Gibbon, The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, vol. V, str. 231.


neprijateljstvo i vječne svađe. Poslanik, s.a.v.s., bio je istinska blagodat za Istok. Iz ovog razloga njemu nije bilo potrebno da primjenjuje ona krvava sredstva koje je Musa, a.s., bez izuzetka koristio da bi ukinuo idolopoklonstvo.”Devonport nadalje piše: “Poslanik je bio jedna izvanredna snaga koju je Svevišnji stavio na raspolaganje da bi na vjeru i probleme ljudi pozitivno utjecao. Zato je neprimjereno da ga iz neznanja vrijeđaju i preziru.”15

Edward Gibbon također kaže:

“Poslanik, s.a.v.s., ratove muslimana objašnjavao je kao svete; ali iz raznih propisa i primjera iz njegovog života halife su odabrale učenja o toleranciji... Arabija je bila hram i posjed Muhammedovog Boga... Politeisti i idolopoklonici koji ga nisu priznavali mogli su zakonski biti ubijeni od njegovih obožavalaca; međutim, njegov mudri način ophođenja obavezivao ih je na jedno ispravno ophođenje s njima.”16

Tolstoj je pisao:

“Nema sumnje da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., bio jedan od najvećih reformatora koji je stekao velike zasluge za ljudsko društvo.Dovoljno je reći da je jednu cijelu naciju uveo u svjetlo istine i njih učinio pristalicama mira i spokoja. Preferirao je asketski život i izbjegavao krvoproliće i ljudske žrtve. Pokazao im je put za napredak i civilizaciju. To je jedan izvanredan uspjeh koji može postići samo onaj kome je data skrivena snaga. Ovaj čovjek zaslužuje respekt i čast.”17

15 Devonport, An Apology for Muhammad and the Qur’an, 1869.16 Edward Gibbon, The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, vol. V, str. 315. Penguins Classic, 1st published 1788. This edition 1996.17 http://www.islaam.net/main/display.php?id=1392@category=12 Stanje 7. 11. 2007.


George Bernard Shaw je rekao da su srednjovjekovni monasi iz neznanja ili predrasuda stvorili jednu vrlo ružnu sliku islama. I ne samo to, uputili su mu uvredljive izraze.On je najpreciznije proučavao sve ove stvari i došao je do zaključka da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., morao biti nazvan spasiocem čovječanstva.

Rev. Bosworth Smith je pisao:

“On (Muhammed, s.a.v.s.) bio je kako poglavar jedne države tako i vjerske zajednice. Tako su u njemu sjedinjeni papa i car. On je ipak bio papa bez posebnih pripisivanja časti sebi i car bez legija. Bez regularne armije, bez tjelohranitelja, bez policije, bez utvrđenih prihoda od države. Ako je neko vladao istinski u ime Boga, onda je to bio Muhammed, s.a.v.s., jer on je imao svu moć bez sredstava koja su za to potrebna.”18

Pringle Kennedy je pisao:

“Muhammed, s.a.v.s., bio je, da bi se što tačnije formulisalo, jedinstvena figura svog vremena. Da bi se njegov fantastični uspjeh mogao shvatiti, moraju se proučiti okolnosti njegovog vremena. U vrijeme njegovog rođenja od Isusa Krista je bilo prošlo pet i po stoljeća. Tada su stare religije Grka i Rimljana i hiljadu i jedna država oko Sredozemnog mora bile izgubile svoju vitalnost. Na njihovo mjesto došao je jedan živi cezarizam. Religija Rimskog carstva sastojala se u tome da se obožava država koju je car otjelovio. Bilo je i drugih vjera, ali one su morale istovremeno prihvatiti ovaj kult ili čak priznati njegovu nadmoćnost. Ni cezarizam nije mogao zadovoljiti. Religije i sujevjerja Istoka (u Egiptu, Siriji, Perziji) za mnoge su u

18 R. Bosworth Smith, Muhammad and Muhammadanism, str. 262.


rimskom svijetu bile zanimljive i imale su mnogo zastupnika. Fatalna greška mnogih od ovih religija bila je da su u različitom pogledu bile beznačajne (ignorabilne)... Kada je kršćanstvo na početku četvrtog stoljeća osvojilo cezarizam, ono je postalo kvazi i samo postalo cezarizam. To više nije bila čista vjera koja je postojala već 300 godina. Izgubila je spiritualnost, ritualizirana je i materijalizirana.

Ali kao što je sve to izmijenjeno za nekoliko godina, tako je do 650. godine nakon Krista jedan veliki dio ovog svijeta postao sasvim drugačiji od onog kakav je bio. Ovo je jedno od najznačajnijih poglavlja ljudske historije... Ova fantastična promjena... vodila je jednom čovjeku – iako ga ta promjena uglavnom uopće nije stvorila. Taj čovjek je bio Poslanik, s.a.v.s., iz Meke (nasuprot mišljenjima ekstremističkih kršćana i orijentalista s predrasudama). Ne može se poreći ogromno djelovanje koje je imao život Poslanika na historiju ovog svijeta (mora se priznati da je njegova revolucija najbolji primjer za jedan preobražaj do kojeg je došlo samo preko jednog čovjeka.”19

Samuel P. Scott je napisao:

“Ako je cilj jedne vjere u tome da podigne značaj morala, da iskorijeni zlo, da podstiče ljudsku sreću, proširuje ljudski intelekt – ako čovjeku njegova dobra djela trebaju služiti na Veliki dan, jer će cijelo čovječanstvo biti pozvano na posljednje svođenje računa, onda niti je nevažno, a niti je nerazumno prihvatiti da je Muhammed, s.a.v.s., zaista bio Božiji poslanik.”Postoje mnogi citati, ali ja ću to ukratko sažeti.20

Ruth Cranston navodi:

19 Pringle Kennedy, Arabian Society at the Time of Muhammad, str. 8, 10, 18, 21.20 S. P. Scott, History of the Moorish Empire in Europe, str. 126.


“Muhammed, s.a.v.s., nikad nije započeo nikakav rat niti prolivanje krvi. Svaki rat koji je on vodio bio je odbrambeni. Kada se borio, to je bilo samo zbog preživljavanja. Borio se oružjem i na način kako je to bilo uobičajeno u njegovo vrijeme. ‘Kršćanske’ nacije koje danas obuhvaćaju 140 miliona ljudi (1949) i koje su nedavno jednom jedinom bombom pobile 120.000 bespomoćnih civila, zaista nemaju nikakvo pravo da jednom vođi nešto prebacuju kad je u njegovim bitkama u najgorem slučaju palo svega pet do šest stotina ljudi. Žrtve (koje su pale u tim bitkama) i to u najkrvavijem i tamnom vremenu sedmog stoljeća minorne su u odnosu na žrtve koje smo mi prouzrokovali u naprednom i prosvijećenom vremenu. Potpuno su prešućena masovna ubijanja za vrijeme inkvizicije i krstaških ratova kada su krstaški ratnici ponosno konstatovali da su se kretali u krvi muslimanskih nevjernika, koja je dosezala do koljena.”21

Zatim je Devonport napisao:

“Može se s izvjesnošću i apsolutnom sigurnošću reći da, u slučaju da su umjesto muslimanskih boraca za slobodu i Turaka zapadni prinčevi vladali Azijom, oni muslimane ne bi tretirali s takvom vjerskom tolerancijom koju su muslimani pokazivali prema kršćanstvu. Ovo se zasniva na tome da je samo kršćanstvo prema svojim istomišljenicima postupalo sa surovošću i velikim predrasudama i brutalnošću.”22

Obećani Mesija23, neka je mir s njim, piše:

“Čitalac članka je prigovorio kako je u Kur’anu naređeno da se drugi ljudi prevode u islam silom. Izgleda da ova osoba ne zna sama da misli, a niti raspolaže sa dovoljno znanja. Ona samo prakticira

21 Ruth Cranston, World Faith, p: 155 Ayer publishing, 1949.22 John Devonport, ibid.23 Hazreti Mirza Ghulam Ahmad (1835–1908), Obećani Mesija i Mahdi islama, osnivač Ahmadija muslimanskog džemata.


hvalospjev kršćanskih svećenika, jer su oni na osnovu svoje mržnje i predrasuda, po navici, pisali u svojim knjigama da islam naređuje prisilno konvertiranje. Takva osoba i njena braća su, ne provjeravajući lično, ponovili prigovor svećenika.” U Kur’anu jasno stoji ovaj ajet: Nema prisile u vjeri. Sigurno se Pravi put razlikuje od zablude (2:257). Razlika između istine i laži je očigledna, tako da nije potrebna prisila. Čudno je kada Kur’an sasvim izričito govori da u vjeri ne smije biti prisile. Ljudi čija su srca zatamnjena zbog mržnje i neprijateljstva ne prestaju napadati Božiju riječ.

Sada ćemo citirati drugi ajet i zahtijevamo od tih autora da pravedno i bogobojazno ocijene da li ovaj ajet poučava prisili ili naglašava da je zabranjena prisila u vjeri.

Ako neko od mnogobožaca zatraži sklonište od tebe, podaj mu sklonište dok ne čuje Božije riječi; onda ga odvedi sigurnom mjestu njegovom. To je zato što su oni ljudi koji ne znaju. (9:6)

Ovo olakšanje je za dotične potrebno iz razloga što oni islam stvarno ne poznaju. Da je Kur’an dozvolio prisilu, ne bi u njemu postojalo učenje da ako jedan nevjernik neće da sluša Kur’an i nije spreman prihvatiti islam, treba ga odvesti na mjesto gdje on nalazi svoju sigurnost. Umjesto toga, u Kur’anu bi stajalo da prisilite nekog idolopoklonika da prijeđe na islam čim bude u vašim rukama.24

Slijedeće pitanje koje je on (Papa) postavio glasi da je Bog islama takav Bog koji ne prihvata razum. Ali Bog islama je takav Bog koji poziva ljude da koriste razum da bi stekli saznanje o Njegovoj egzistenciji.

24 Čašma-e Ma’rifat, Ruhani Haza’in, sveska 23, str. 232.


Ako svuda vlada predstava da postoji samo Jedan Tvorac neba i zemlje, mora se i prihvatiti da je On Svemogući. Ne treba ismijavati sliku Boga u islamu, nego koristiti razum i refleksiju. Obećani Mesija, neka je mir s njim, kaže:

“Bog islama je onaj Bog kojeg vidimo u ogledalu prirodnih zakona i stvaranju. Islam ne predstavlja nikakvog novog Boga, nego Onog Boga Koji se spoznaje unutarnjim svjetlom i savješću, nebom i zemljom.”25

Na jednom drugom mjestu Obećani Mesija, a.s., kaže:

“Mi smo dali primjere nekoliko dokaza postojanja Boga. Sada skrećemo vašu pažnju na Božije atribute kojima nas Kur’an poziva:

On je Allah, nema boga osim Njega, Znalca nevidljivog i vidljivog. On je Darovalac bez traženja, beskrajno Milostivi, Samilosni. (59:23)

To znači da je Bog bez partnera i niko drugi mimo Njega nije vrijedan obožavanja i pokornosti. Ova tvrdnja je donesena iz razloga što bi se moglo shvatiti da On može, da je imao partnera, biti nadvladan od protivnika i u ovom slučaju bi Njegovo božanstvo bilo u opasnosti. Tvrdnja da niko nije vrijedan obožavanja mimo Njega znači da je On savršen Bog i da su Njegovi atributi ljepote i savršenstva na vrhuncu. Ukoliko bismo odabrali boga iz svemira opremljenog savršenim atributima ili da u svojim umovima promišljamo najbolje i uzvišene atribute koje taj bog posjeduje, istinski Bog bi bio uzvišeniji od svih naših uobrazilja. Onaj Koga niko ne može nadmašiti i od Kojeg niko ne može biti uzdignutiji. To je Taj Bog, pa će pridruživanje bilo koga Njegovom obožavanju biti najveća nepravda.”

25 Madžmua’a ištiharat,sveska II, str. 310.


U islamu ne postoji širk.26 Ali ovu nepravdu čine kršćani, koji jednog Božijeg poslanika hoće da predstave kao Boga.

Zatim Obećani Mesija, a.s., kaže:

“Onda je rekao: ‘On je Znalac nevidljivog.’ To znači, On Sam zna o Svom Biću. Niko ne može obuhvatiti Njegovo Biće. Mi možemo vidjeti oblik Sunca i Mjeseca, i ostalih stvorenja, ali ne možemo vidjeti Božiji oblik. Onda je rekao: ‘On je Znalac vidljivog.’ Znači, ništa nije skriveno od Njegovog vida. I nazivajući Ga Bogom, nije dozvoljeno misliti da On nije obaviješten o bilo čemu. On svaki trun svemira ima u dometu Svog vida. No, čovjek ne posjeduje tako obuhvatnu viziju. On zna kad može uništiti ovaj sistem i kad će se pojaviti Kijamet. Osim Njega, niko drugi ne zna kad će se to dogoditi. On je Taj Gospodar koji zna sva ova vremena. Onda je rečeno: On je milostiv (59:23). Ovo znači da prije nastanka života i prije nekih njihovih djela, iz Svoje čiste milosti (a ne iz bilo kojeg drugog razloga, ne kao naknadu za neko djelo) – On osigurava mirnu atmosferu za svakoga. Npr., On je za našu dobrobit doveo u postojanje Sunce i Zemlju, i sve druge stvari, prije nego što smo mi postali, i prije nego što je bilo kakvo djelo učinjeno od nas. Ovaj Božiji dar je u Božijoj Knjizi označen kao Rahmanijjat, i zbog ovoga je On nazvan Rahman (Milostiv). Onda je rekao Ar-Rahim, što znači – Taj Gospodar koji nagrađuje dobro za dobra djela i ne dopušta da bilo čiji trud bude izgubljen. Zbog ovog atributa On je nazvan Rahim, i ovaj atribut je označen kao Rahimijjat.”

Onda je rečeno: “Vladaru Sudnjeg dana” (1:4). Ovo znači da On svačiju naknadu drži u Svojoj ruci. On nije odredio nikakvog zastupnika kome je podario vlast na nebesima i na Zemlji, a da Sam 26 Pripisati Bogu druga.


sjedi odvojeno od toga i da ništa ne radi, da taj zastupnik dadne nagradu i kaznu ili da će On dati. Dakle, On nije u potrebi. On posjeduje sve moći. Bogu nije potre-bno da sačini konzilij da bi od njega imao podršku. Kada se radi o razumu i o prigovoru, da slika Boga u islamu nije u skladu s razumom, treba reći da njihova slika Boga prije proturječi razumu. Oni imaju tri Boga. Bog funkcionira kao kvazi, kao jedan demokratski odbor. Ako jedan od te trojice ne bi bio saglasan, teško je donijeti odluku.

Obećani Mesija, neka je mir s njim, kaže dalje:

“On je Vladar bez ikakve mahane” (59:24). Očito je da ljudska vrhovna vlast nije bez mahane. Naprimjer, ako bi svi podanici jednog zemaljskog vladara napustili svoju zemlju i iselili se u drugu, njegova vladavina bi se završila. Ili, ako bi svi ljudi bili pogođeni glađu, kako bi ikakav prihod bio skupljen za vladu? Ili, ako bi ljudi raspravljali s njim o tome šta je to što on posjeduje više od njih i zbog čega treba da mu budu pokorni, koju sposobnost on može dokazati. Ali Božije kraljevstvo nije takvo. On može uništiti sve u jednom trenutku i može stvoriti druga stvorenja. Da On nije bio takav Stvaralac (da posjeduje sve moći), Njegovo kraljevstvo ne bi ustrajalo bez nepravde. Naprimjer, odakle bi On, nakon što je oprostio i jednom dao spas ljudima svijeta, donio drugi svijet? Bi li On nastojao da zgrabi one kojima je već dao spas, tako da ih može poslati natrag na svijet i nepravedno uzeti nazad Svoj oprost i spas? U takvom slučaju Njegovo Božanstvo bi se pokazalo manjkavo i On bi postao nesavršen upravljač kao i ovozemaljski vladari, koji stalno izriču nove zakone za svoj narod i koji su u mnogim prilikama zlovoljni. I kad u svojoj sebičnosti uvide da ne mogu nastaviti bez nepravde, oni tome pribjegavaju bez grižnje savjesti.27

27 To znači da nepravdu piju kao majčino mlijeko. Bog u islamu pri Sebi nema nikakve nepravde.


Naprimjer, zakon kralja daje odobrenje da putnici malog broda budu uništeni kako bi se spasio veliki brod, ali Bog nije u takvoj dilemi. Da Bog nije Svemoćan, i da nije imao moći da stvori iz ničega, On bi provodio nepravdu umjesto moći kao slabi vladari, ili bi se držao pravde i rastao se od Svog božanstva. Božija plovilica na temelju pravde nastavlja svoje putovanje sa punom moći.

Onda je rekao: Darovaoca mira (59:24). Znači, On je osiguran od svih mahana, i problema, i teškoća, i On je Darovalac sigurnosti za sve. Značenje ovoga je – ako bi On sam zapao u probleme, ili bio ubijen od naroda, ili da je mogao biti neuspješan u Svojim željama, kako bi srca ljudi u takvim slučajevima mogla biti umirena da će ih takav bog sigurno osloboditi od nevolja?

Svemogući Bog opisuje stanje lažnih bogova sljedećim riječima:

Zaista, oni koje vi pozivate mimo Allaha ne mogu stvoriti ni mušicu, makar se u tome udružili zajedno. I ako bi mušica išta od njih otela, oni to ne bi mogli ponovo od nje izbaviti. Zaista su bez moći, i onaj koji traži, i onaj od koga se traži. (22:74-75)

Mogu li takvi biti bogovi? Bog je Taj Koji je moćniji od svih onih koji posjeduju moć, Koji ima prevlast nad svim. Njega niko ne može uhvatiti ili Ga ubiti. Oni koji zapadnu u takve greške ne poznaju Božiju čast i ne znaju kakve vrste Bog treba biti. Onda je rekao da je Bog Darovalac mira i izlaže dokaz Svojih atributa i Svog Jedinstva. To


podrazumijeva da onaj ko vjeruje u Istinskog Boga ne može doživjeti stid u nekom društvu, niti kod Boga, jer je opremljen snažnim dokazima. A onaj ko vjeruje u takozvanog boga biva u velikoj nevolji. On svaku bešćutnu stvar opisuje kao tajnu da mu se ne bi rugali i nastoji sakriti vidljive greške.

Onda je rekao: Zaštitnika, savršeno Nadmoćnog, Ispravljača neispravnog, Uzvišenog (59:24). I rekao je: “On je takav Gospodar Koji je Stvoritelj tijela i također Stvoritelj duša, i On je Taj Koji pravi oblik u maternicama. Njegova su najljepša imena koja se mogu zamisliti.” I onda je rekao: “Svi stanovnici neba i svi stanovnici Zemlje veličaju Njega. On je Moćni, Mudri” (prema ajetu 59:25).

Navedeno ukazuje na to da su nebeska tijela također naseljena i njihovi stanovnici slijede Božiju uputu.

I onda je rekao: Sigurno je Allah uvijek kadar učiniti sa svakom stvari šta god On želi (2:21). To pruža veliko zadovoljstvo za Njegove obožavaoce, jer šta se može očekivati od boga koji je slab i bez moći?

Onda je rečeno: Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Darovaocu bez traženja, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana (1:2-4). Njegovo ovlaštenje nije bilo dato ni u čije ruke.

Onda je rečeno: Ja odgovaram na molitvu molitelja kad Me zove (2:187). To znači da je On Taj koji prima molitve.

Onda je rekao: Vječno Živi, Samouzdržavani, Sveodržavajući (2:256); život svakog života, i potpora svakog bića. On je Vječno Živi, jer da On nije vječno živi, Njegovi obožavaoci bi se zabrinuli da On ne umre prije njih.


Onda je rekao: Proglasi: Ti reci: On – Allah, Jedan je! Allah nikoga ne treba, a svi trebaju Njega! Nije rodio i rođen nije! I Njemu niko ravan nije (112:2-5).28

Obećani Mesija, a.s., neka je mir s njim, kaže: “Ne smije se zaboraviti sljedeće: Vjera koja je poznata kao kršćanstvo nije kršćanska, nego paulinska religija.” Krist ni na jednom mjestu nije učio o trojstvu. Dok je on živio, on je zastupao učenje Jednog Jedinog Boga, pored Kojeg ne može biti drugog boga. Nakon njegove smrti i njegov brat Jakob, koji je bio njegov predstavnik i svetac, učio je o Božijem Jedinstvu. Paulus se bez osnova okrenuo protiv ovog sveca i počeo je da propovijeda protiv njegovih ispravnih shvatanja vjere. Na kraju je Paulus u svom nastojanju išao dotle da je sačinio jedno novo vjersko učenje i svoju zajednicu potpuno odvojio od učenja Tevrata.

On je učio da u kršćanstvu više nije potreban šerijat (zakon) nakon žrtve ispaštanja Krista. Govorio je da je dovoljna krv Isusova da bi se grijesi otklonili, te da nije potrebno slijediti Toru. Zatim je u ovu religiju unio još jednu nečistoću, a to je da je dozvolio konzumiranje svinjskog mesa. Nasuprot tome, Isus je označio svinju kao nečistu. Stoga je u Evanđelju istaknuta njegova riječ da se ne bi smjele njegove perle bacati pred svinju. Ako Isus sveto učenje poredi s perlom, onda iz toga jasno proizlazi da on, nasuprot ovome, svinju smatra nečistom. Zapravo, među Grcima je bilo uobičajeno konzumiranje svinjskog mesa, kao što je to slučaj i danas u cijeloj Evropi. Paulus je, da bi zadobio srca Grka, objavio da je svinja dozvoljena za njegovu zajednicu. U Tevratu (Tori), međutim, stoji da je svinja zauvijek zabranjena. Čak nije dozvoljeno ni doticati je. Ukratko, sve zlo u ovoj vjeri potječe od Paulusa.29

28 Filozofija islamskog učenja.29 Izvor kršćanstva, str. 36-37.


Papa je primijetio da između jelinstva i vjere koja se bazira na Bibliji postoji veliki sklad. U stvarnosti, to nije vjera Kristova, nego je to bio pokušaj da se pridobiju Grci. Pravedni Grci to znaju i kažu sasvim otvoreno kakva je slika Boga u islamu.

Edward Gibbon piše u vezi s tim:

“Vjera Muhammeda, s.a.v.s., ne sadrži sumnju ili dvosmislenost. Kur’an je izvanredan dokaz za Jedinstvo Božije... Poslanik iz Meke je odbijao molitve kumirima i ljudima, zvijezdama i planetama, i to iz racionalnih razloga... Prvi princip otkrivenja i racionalnosti potvrđen je glasom Muhammeda, s.a.v.s. Od Maroka do Indije njegove pristalice odlikuje činjenica da oni važe kao predstavnici Jedinstva Božijeg ( I. O. Unitarians).”30

To je Bog u islamu, Koji onoga što misli razumno dovodi do uvjerenja da se u Bogu islama mogu naći racionalni argumenti.

Na kraju, svakom ahmadiji kažem sljedeće: Stalno se stvaraju nove fronte protiv islama. Usljed ove situacije možemo uspješno izići iz toga ako padnemo na koljena pred Bogom i Njega zamolimo za pomoć. Pozivajte Boga jače nego do sada. Neka On pokaže znake svoje Svemoći. Neka se svijet oslobodi lažnih Bogova. Kada ovi ljudi danas zbog svoje moći i bogatstva postaju nadmoćni i napadaju islam, strijele naših molitvi će, inšallah, slomiti takvu aroganciju.

Obraćajte se Bogu, Koji je Bog univerzuma, Koji je Gospodar svjetova, Koji je Bog Muhammeda rasullulah,31 da bi se vlast Jedinog Boga, Koji nema partnere, uspostavila u svijetu. Muslimanske zemlje također moraju misliti na to da trebaju otkloniti svoje marginalne

30 Edward Gibbon, The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, vol. V, str. 177-178.31 Allahov izaslanik.


razlike. One se trebaju ujediniti i potruditi se da uzvise ime poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Trebale bi prestati činiti stvari koje onda drugima daju priliku da prstom pokazuju na njih. Neka vam Allah bude na pomoći.


2. Putevi islamskog učenja koji vode do svjetskog mira

Prijevod hutbe hazreti Mirze Masroor Ahmada, poglavara Ahmadija muslimanskog džemata za cijeli svijet, od 22. 6. 2007.



Kad se svuda u svijetu proširi nemir i svugdje konstatira nedostatak sigurnosti, onda Bog, kao što znamo, šalje svog izaslanika da bi vodio Njegovo stvaranje i sačuvao Njegove robove od nevolje. Izaslanici se šalju onda kada na Zemlji više uopće ne postoji bogobojaznost. Vidjeli smo: prije 1.400 godina, kada na svijetu više nije bilo bogobojaznosti, kada je bio potpuni nered na kopnu i moru, Bog je hazreti Časnom Poslaniku, s.a.v.s., neka je mir i blagoslov Allahov s njim, objavio Časni Kur’an. Time nam je ukazao na put kako se mogu zadovoljiti prava Boga i ljudi. Taj put je bio ili zaboravljen kod pristalica ranijih poslanika ili ranijim poslanicima nisu date upute s tako visokim standardima.Što se tiče idolopoklonika, oni su već dostigli vrhunac neznanja. Dakle, mi smo Kur’anom upućeni na ono najvažnije u životu – na bogobojaznost (Taqwa). Taqwa je nešto veoma važno. Ako je čovjek shvati, može u jednoj osobi razviti božanska svojstva, može reflektirati Božija svojstva u svojoj ličnosti i pobrinuti se da se ona šire u svijetu.

Obećani Mesija, neka je mir s njim, ukazuje na ovo važno svojstvo u jednom od njegovih spisa:

“U poređenju s drugim zapovijedima, u Kur’anu se poziva, s velikim naglaskom na to da kod čovjeka postoji bogobojaznost (Taqwa), i na trezvenost. Razlog za to je sljedeći: Strah od Boga (Taqwa) daje snagu da se izbjegava svako loše djelo. I on nas podstiče na to da žurimo učiniti svako dobro djelo. Tajna za ovaj posebno veliki zahtjev leži u tome da Taqwa za čovjeka u svakom pogledu predstavlja, takoreći, hamajliju za sigurnost; ona je čvrsto utočište u kojem je čovjek zaštićen od svakog iskušenja. Bogobojazan čovjek može se sačuvati od raznih beskorisnih i opasnih konflikata u koje drugi dospijevaju i u međuvremenu propadnu. Naglost i podozrenje takvih ljudi dovodi do nesloge u zajednici i protivnicima daje povoda za kritiku.”32

32 Ajjam us-Sulh, Ruhani Haza’in, str. 342.


Zbog toga je bogobojaznost osnova vjere. Sve dok je ona određivala postupke muslimana, oni su mogli nositi u svijet poruku od Boga, a čiste duše su im se mogle pridruživati. Potječući iz Arabije, islam se proširio u druge zemlje Azije. Raširio se na Dalekom istoku, a i u Africi je jedan dio njegovih blagoslova, pa i u Evropi se vihorila zastava islama. Ali kako je bogobojaznost (Taqwa) stalno iščezavala, kada je duhovni mir morao popustiti pred egoizmom, kada je namjesto ljubavi i naklonosti nastupila mržnja, nepodnošljivost i zla ćud, nestalo je milosti i blagoslova kod muslimana, koje je Bog odredio za one koji bogobojaznost nose u svojim srcima. Ali kao što sam već rekao, Allah, dž.š., da bi otklonio ono što nije dobro na moru i na zemlji, hazreti poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., dao je odgovarajuće učenje. To učenje je ono koje će tamu pretvoriti u svjetlost. Ovo učenje će nemir na svijetu otkloniti svojom porukom mira. Sve ovo su izgubili oni koji strah od Boga više nisu imali u srcima. Ali Bog nije povukao obećanje koje je dao poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., koji je donio najnoviji zakon: da će islam na kraju dobiti nadmoć nad svim religijama.

Ovu milost su izgubili oni koji nemaju straha od Boga, ali religija islama nije ni u kom slučaju izgubila na značaju. Danas je Bog za ponovno rođenje islama (renesansu) odredio istinskog miljenika hazreti Poslanika, s.a.v.s. Danas moraju oni koji vjeruju u Obećanog Mesiju, a.s., vratiti ovo izgubljeno naslijeđe muslimana tako što će živjeti u pravom učenju islama i svoja srca ispuniti bogobojaznošću.

Dakle, odgovornost je na svakom ahmadi da ovu poruku mira širi u svim pravcima. On svakog pojedinca treba u srcu uvjeriti da islam nije religija sile, nego predvodnik međusobne ljubavi i naklonosti. Islamsko učenje na svakom nivou zahtijeva mir i sigurnost. Islam je pružio jedno lijepo učenje o tome kako narodi i nacije mogu živjeti međusobno u miru. Protiv toga ne može biti niti ljudsko mišljenje, a


niti učenje neke druge religije. Ako se ovo lijepo učenje bude slijedilo, može se uspostaviti mir u svijetu.

Nakon Drugog svjetskog rata nastala je još jedna organizacija pod nazivom Ujedinjene nacije (UN), kako bi osigurala međunarodni mir. Ali vidimo da se ovoj organizaciji događa isto što i njenim prethodnicima – Savezu naroda. Važni i čuveni ljudi posvetili su se tome da zajedno uz veliko planiranje stvore ovu organizaciju. Nastali su veliki odbori.

Vijeće sigurnosti trebalo je održati svjetski mir i riješiti konflikte. Za ispitivanje ekonomskih stvari koje mogu dovesti do konflikta također je osnovano jedno vijeće. Osnovan je Međunarodni vrhovni sud. I pored svega, svi možemo vidjeti šta se danas događa u svijetu. Ovaj neuspjeh bazira se na nedostatku bogobojaznosti.

U Ujedinjenim nacijama neke su se nacije postavile iznad drugih – kako zbog svog bogatstva, inteligencije, moći, nauke ili zbog svog hibrisa (oholosti), ili što se smatraju predvodnicima mira i sigurnosti. Postoji trajno članstvo i privremeno članstvo. Ovakva organizacija na dva načina ne može nikad dovesti do pravde. Njima nedostaje duhovne razboritosti, pomoć od Boga i bogobojaznost. Kada jedna velika sila uživa specijalno pravo da nadglasa mišljenje većine, jedno takvo specijalno pravo nikad ne može voditi u sigurnost.Ako će se u svijetu forsirati sigurnost, onda je to kroz učenje koje je Allah Ta’ala prenio hazreti poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. Uslov je pritom bogobojaznost. Ja ću ovdje navesti nekoliko primjera:

O ljudi, Mi smo vas stvorili od muška i ženska; i Mi smo vas podijelili u narode i plemena da biste se upoznavali


(jedni druge). Uistinu, kod Allaha je najplemenitiji onaj među vama ko je najbogobojazniji. Sigurno, Allah sve zna (i) uvijek je obaviješten. (49:14)

To je učenje islama za bratstvo među ljudima. Da bi se to bratstvo i mir u svijetu učvrstili, Allah je svakom vjerniku koji je bogobojazan zapovjedio da u svakom momentu slijedi ovo učenje i širi ga u svijetu. Samo ova zapovijed može dovesti do međusobne ljubavi i poštovanja, kao i do bratskih odnosa svih ljudi međusobno.

Možete osnovati još toliko savjeta sigurnosti, ali nećete otkloniti nezadovoljstvo u svijetu, jer moćne nacije imaju više prava od drugih. Svjetski mir se može garantirati, nezadovoljstvo se može otkloniti samo ako se iskorijeni pogrešna i nepravedna predstava o nacionalnoj nadmoći. Ovo nezadovoljstvo ne može prestati sve dok iz mozga i srca ljudi ne iščezne ova uobražena predstava o nacionalnoj i rasnoj nadmoći. Mir se u svijetu ne može ostvariti sve dok oni koji zbog svoje rase, nacije ili zemlje budu imali kompleks više vrijednosti i dok se vlade ne uvjere u to da smo svi mi Ademova djeca; nastali smo prema prirodnim zakonima od spoja muškarca i žene. Kao ljudi smo pred Bogom svi isti. Ako je neko veći u očima Boga, onda je to zbog njegove bogobojaznosti. A o tome Bog najbolje zna. Niko ne može sam odrediti, vidjeti ili provjeriti stepen svoje bogobojaznosti.

Bog kaže: Ukoliko čovjek može biti veći od nekog drugog, to ne ovisi o njegovoj rasi, naciji ili boji kože i njegovom bogatstvu, a niti o visokoj poziciji u društvu. Nijedna nacija ne može se smatrati većom zato što vlada nekim drugim, slabijim ljudima. U očima svijeta može biti od velikog značaja to da li se ima vlast ili moć, ali za Boga to nema nikakvo značenje.

Ono što Bog ne priznaje, pa i ako je navodno postavljeno s jednim dobrim ciljem, ni u kom slučaju ne može uspjeti. Islam uči da su


svi ljudi kao jedna porodica. Ako žive zajedno kao jedna porodica, brinut će jedan za drugog kao što to i čini jedna porodica, a unutar porodice vlada ljubav i naklonost. Bog je u ovom ajetu objasnio da narodi i plemena postoje da bi ljudi upoznali jedni druge: ovaj je Pakistanac, ovaj je Englez, on je Nijemac, on je Afrikanac. Ali kao ljudi, svi su jednaki.

Siromašni imaju isto tako osjećanja kao i bogati. Stanovnici Istoka imaju ista osjećanja kao stanovnici Zapada. Stoga, prema Kur’anu, treba imati u vidu međusobna osjećanja. Ako poštujete međusobna osjećanja, živjet ćete u miru, a to uči Časni Kur’an. Ukratko, svakoj naciji Bog je dodijelio jednu posebnu osobinu, svaka ima svoje posebnosti. Od toga ljudi moraju profitirati kako bi međusobno održali ljubav i naklonost. Prema islamu, to su mjerila za jedan trajan mir. Kao što sam već rekao, mogu se formirati još mnogi savjeti sigurnosti, još mnoge organizacije, ali oni nikad neće trajno brinuti o miru i sigurnosti. Ovo učenje islama nije samo jedna teoretska predstava, nego je Časni Poslanik, s.a.v.s., neka je mir i blagoslov Božiji s njim, sam proživio to učenje. On je pokazivao naklonost prema siromašnim, pokazao je ljubav prema robovima, onima obespravljenim pomagao je da dođu do svojih prava, pozicije u društvu. Hazreti Bilal je bio jedan afrički rob. Pomoglo mu se da dođe na slobodu. Ali u drušvu nije imao neku visoku poziciju. Slijedeći upute Časnog Poslanika, s.a.v.s., dostigao je jedan visoki društveni rang da ga je sam hazreti Umar oslovljavao sa “sayyadna Bilal” (naš poglavar Bilal). To je dakle put kako se može raditi za trajan mir.

Prilikom posljednjeg hodočašća Poslanik, s.a.v.s., sasvim je jasno izjavio da su svi ljudi Ademova djeca. Zato Arap nema prednosti pred nearapom, a isto tako nearap nema prednosti nad Arapom. “Isto tako, vaša boja kože ili rasa nisu razlog za to da se osjećate nadmoćnijim”, tako je rekao Poslanik, s.a.v.s. Ovo lijepo društvo stvorio je hazreti Poslanik, neka je mir s njim. I upravo ovo društvo mora danas stvoriti


općinu Obećanog Mesije prema uputama Časnog Poslanika, s.a.v.s.

Za međunarodni mir Bog je izdao zapovijed pred kojom će zanijemiti kritičari (on im daje zadovoljavajući odgovor) koji tvrde da se islam širio mačem i da je poučavao korištenje sile. Nasuprot tome, Bog u odnosu na one koji ne vrše pritisak na muslimane i ne napadaju ih(u nekim okolnostima muslimani su bili prisiljeni ratovati), dakle, prema onima koji ne podižu mač protiv muslimana zabranjuje svaku moguću grubost. Štaviše, muslimani su dužni da prema njima miroljubivo postupaju, čine im dobra djela, da u ophođenju s njima ispunjavaju sve zahtjeve pravednosti – bez obzira da li su kršćani ili jevreji ili pripadaju nekoj drugoj religiji.

Obećani Mesija u vezi s tim kaže:

“Bez sumnje, ljudima druge vjere trebate činiti dobra djela; budite dobri prema njima i odnosite se prema njima pravedno, jer Bog voli ljude koji tako postupaju.”33

Ovo odgovara zapovijedi Kur’ana, gdje Allah Ta’ala kaže:

Allah vam ne zabranjuje da onima koji se nisu borili protiv vas zbog vaše vjere i koji vas nisu istjerali iz vaših domova činite dobročinstvo i da postupate pravedno; zaista, Allah voli one koji čine pravdu. (60:9)

33 Nur-ul Kur’an, 2, Ruhani Hza’in, sveska 9, str. 435.


Ovdje se ukazuje na zapovijed Kur’ana koja stoji na drugome mjestu. Naime, ako muslimani moraju potegnuti mač da bi riješili nemir, onda im je to dozvoljeno. Ako ljudi nepravdu i nemir čine i podižu mač protiv muslimana, muslimani im kao nacija i kao vlada smiju objaviti rat. Međutim, ova dozvola se ne smije zloupotrijebiti. Prema onima koji se ne bore protiv muslimana, ne vrše pritisak na njih, ne vode rat protiv njih i ne rade na tome da ih istrijebe – muslimani su dužni ispuniti sva traženja pravednosti, činiti im dobro i s njima miroljubivo postupati.

Za ovo se muslimanima daje obećanje da će ih Bog voljeti. Da li se objavljuje rat ili daje izjava nepriznavanja, ovo pravilo važi samo za one koji nemaju ništa drugo da čine u svijetu osim da unose nemir. Stoga Allah ne dozvoljava da se sa takvim ljudima sklapa prijateljstvo ili da ih volimo.Ali ako je neko miroljubiv, muslimanima nije dopušteno da bez razloga ugrožavaju njegov mir. Ovdje se mora razjasniti i to da je zadatak vlade da objavljuje rat ili da pokaže reakciju. Ako bi svako ko pripada nekoj maloj ili velikoj grupi sebi prisvajao to pravo, time bi unutar državne vlade došlo do narušavanja mira u zemlji. To je ono što danas pokušavaju neki koji su postali ekstremisti. Oni narušavaju mir u vlastitoj zemlji i time dovode islam i muslimane na loš glas.

Postoji još jedna Božija naredba koja je za međunarodni mir i za međureligijske odnose od velike važnosti. Bog kaže:

I ne psujte one koje oni pozivaju mimo Allaha, da ne bi oni, iz neprijateljstva, psovali Allaha u neznanju. (6:109)

Obećani Mesija, neka je mir s njim, u vezi s ovim ajetom piše: “U Kur’anu Bog podučava respektu i učtivosti. Tako tamo stoji: I ne psujte one koje oni pozivaju mimo Allaha, da ne bi oni, iz neprijateljstva,


psovali Allaha u neznanju. Pa pogledajmo, iako prema Božijem učenju kumiri ne predstavljaju ništa, Bog nas opominje da se s poštovanjem odnosimo, jer ovdje se kaže muslimanima: Ne smijete koristiti ružne riječi o kumirima, nego treba drugima na jedan miran način iznijeti svoje mišljenje. Inače bi druga strana mogla biti isprovocirana i mogla bi početi vrijeđanje Boga; a u tom slučaju vi ćete biti uzrok za ovo vrijeđanje.”34

To je zapovijed islama za mir u društvu i u svijetu. Ako se na svaku prljavštinu reagira prljavštinom, to je isto kao da sami sebe vlastitim rukama zaprljamo. Protivnici nešto kažu i vi napadnete njihove kumire, a kao reakcija na to može doći do vrijeđanja Boga s njihove strane. S ovim ekstremnim primjerom muslimanima treba biti jasno da prilikom razgovora postupaju mudro. Nije dozvoljeno da postanete kukavice ili snishodljivci. Ali ne gubite iz očiju zapovijed za “lijepo opominjanje.”35

Kao što sam već rekao, Bog ovdje poučava: “Ako bi se neprimjereno reagiralo, drugi bi napali (stvarnog) Boga. Musliman jako pazi na svoj osjećaj časti za Boga, a tako bi i trebalo da bude. Zbog pogrešne reakcije kasnije bi uslijedilo pokajanje i čovjek bi bio odgovoran zbog toga što neko ogovara (psuje) Boga.” Dakle, ako se ismijavaju ličnosti, sveci i vođe drugog, to bi moglo provocirati pretjeranu reakciju. Također, jedan hadis govori da je hazreti Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ne psujte svoje očeve.” Na to je neko upitao: “Pa ko psuje svoje roditelje?” Hazreti Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: “Ako o nečijem ocu govorite ponižavajući ga, on će reagirati na to psovanjem vašeg oca. Zato je ovo isto kao da biste vi lično psovali svoga oca.” Islam ovo poučava u interesu mira. Tako je idolopoklonstvo (širk) u islamu najveći grijeh i

34 Poruka mira, Ruhani Haza’in, str. 460.35 Qur’an 16:126.


Bog kaže da ga On nikad neće oprostiti, ali ipak stoji o onima koji su idolopoklonici da se s njima treba ophoditi s poštovanjem. Musliman se treba ponašati tako da njegovi postupci reflektiraju moral jednog pravog muslimana.

Danas je svaki musliman dužan propagirati ovo lijepo učenje. Što se tiče pitanja kako treba postupati s onima koji ismijavaju islam, o njima se u islamu kaže da ih Bog pušta da u svojoj nesreći svoja djela vide kao lijepa. Smatraju da se veoma lijepo ponašaju. Na Drugom svijetu će se opet vratiti Bogu. Tada će ih Allah obavijestiti o tome šta su činili. On će s njima postupiti prema zasluzi.

U vezi s ovim Allah Ta’ala kaže:

(O vodiču i svjedoče), vas dvojica bacite u Džehennem svakog nezahvalnika (i) neprijatelja (istine), koji je sprečavao svako dobro, i nasilnika, koji stavlja u sumnju, koji je uzimao drugog boga pored Allaha. Zato ga vas dvojica bacite u strašnu patnju. (50:25-27)

Bog će ovo reći čuvarima Džehennema; oni će na Drugom svijetu biti podvrgnuti paklu. Ako je Bog nešto za sebe zadržao, mi ne moramo o tome razmišljati.Danas se mnogo diskutira o Rušdiju. Takvi ljudi koji, ustvari, nemaju nikakvo vjersko shvatanje ipak obožavaju nekog Boga. Oni od svjetskih organizacija, važnih ličnosti ili vlada prave bogove. Za njih je Allah Ta’ala nešto predodredio. Ako neki među muslimanima (iz protesta) izvrše razaranja ili pokušaju izvršiti samoubilačke napade, ili predlažu druge reakcije, trebalo bi znati da će sve to donijeti jednu pogrešnu predstavu o islamskom moralu.


Mi ćemo samo odaslati pogrešnu sliku islama i ništa drugo nećemo učiniti nego što ćemo kroz ta razaranja sami sebi naštetiti. Rušdijeve izjave koje je iznio protiv islama, protiv hazreti Poslanika, s.a.v.s., čak i protiv meleka i Boga traju već godinama. Ove radnje odgovaraju njegovoj prirodi i on ih nastavlja. Ako mu na osnovu ovih izjava ili iz bilo kojih drugih razloga neka vlada dodijeli odlikovanje ili zvanje i time ignorira osjećanja muslimana, onda je ta njihova stvar prepuštena Bogu.

Bog kaže da će se On Sam o njima postarati. Osim toga, ne može se reći da u Evropi više uopće nema pristojnih ljudi. Ima mnogo onih koji su to kritikovali. Jedan parlamentarac je rekao da će dodjela titule viteza Rušdiju samo ugroziti mir u svijetu, a inače neće postići nikakav cilj. On je tu knjigu napisao prije deset-dvanaest godina.

Prije bi se moglo reći da je njemu dato da tu knjigu napiše, jer se danas pokazalo da se iza toga skriva neka druga ruka. I tada su ovdašnji komentatori mislili kako je dokazano da iza ove knjige stoji neko drugi i da Rušdi nije sam to uradio. Govori se da je to jedna teška zavjera protiv islama. Da bi se ljudi pokrenuli protiv muslimana, planiralo se da se muslimanski svijet na određeni način isprovocira, a zatim iz toga izvuče još više kapitala. Ali i muslimani im sami pružaju dovoljno prostora za napade. Nema svrhe izvesti nekoliko protestnih marševa i onda ostaviti stvar da miruje. To je jedna teška zavjera. Paljenjem zastava, fotografija i lutki ili protestnim marševima ovoj zavjeri se ne može stati ukraj. Ovakvim akcijama će prije drugi postići svoje ciljeve. Time se oni jačaju u svojoj obmani da islam kao religija dozvoljava takve akcije. Na takvo njihovo ponašanje muslimani bi trebali pokazati jednu stvarno pametnu reakciju. A ona se sastoji u tome da mi učenje islama slijedimo u daleko jačoj mjeri nego što je to do sada bio slučaj. Od ovoga će kritičari zašutjeti. Molite se za blagoslov za hazreti Poslanika, s.a.v.s. Ovo će duhovno popraviti


Ummu (zajednicu muslimana). Objasnite svijetu kakav je bio način života Poslanika, s.a.v.s. Ali ove zadatke danas u stvarnosti može ispuniti samo ahmadi, jer je on vjerovao u stvarnog miljenika hazreti Poslanika, s.a.v.s. (tj. u Obećanog Mesiju). Ako se danas neko može suprotstaviti prigovorima protivnika, onda su to ahmadije. Ako danas neko može svijetu pokazati lijepo učenje islama, onda su to samo ahmadije. Stoga je danas više nego ikada obaveza ahmadija da jače nego ranije mole za blagoslove na Poslanika, s.a.v.s. Kada je Rušdi izdao svoju knjigu, hazreti Halifatul Massih IV, gospodin Arshad Ahmadi dao je da se napiše jedna knjiga koja je nosila naslov Rušdie-Hounted by His Unholy Ghost. Knjiga je brzo razgrabljena, odnosno postojalo je sasvim malo primjeraka. Ona je sada na nekim mjestima izmijenjena, jedno poglavlje je dodato. Hazreti Halifatul Massih IV dao je autoru neke upute u vezi s tim. Rekao sam mu da treba opet da štampamo tu knjigu. Nedavno je jedna izdavačka kuća (ne mogu da se sjetim imena) i sama prodavala tu knjigu. I Džemat će odštampati tu knjigu i uskoro će se moći naći. Također, postoji i prijevod te knjige na urdu. Trebalo bi tu knjigu dati na čitanje obrazovanim i ozbiljnim ljudima kako bi svijet saznao istinu. Jednim takvim postupkom ljudi će upoznati visoke moralne vrijednosti islama. Svijet će saznati za istinske puteve koji vode rješavanju svjetskih konflikata. Pa, Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu kaže da svjetski mir zavisi od pravde. Časni Kur’an opisuje koliko visok treba biti stepen pravednosti.

O vjernici! Budite čvrsti radi Allaha, svjedočite u ime pravde i nemojte da vas neprijateljstvo nekog naroda navede da ne postupate pravedno. Budite pravedni, to je


najbliže bogobojaznosti. I bojte se Allaha. Zaista je Allah uvijek obaviješten o onom što vi radite. (5:9)

Objašnjavajući ovaj ajet, Obećani Mesija, neka je mir s njim, kaže:“Neprijateljstvo prema nekom narodu ne treba da vas odvoji od pravednosti. Budite pravedni, jer u tome leži bogobojaznost (Taqwa)...” Obećani Mesija, a.s., kaže dalje: “Ima ljudi koji ne puštaju druge na miru, koji vrše pritisak, vrše masakre, proganjaju i ubijaju djecu i žene. Jednom takvom narodu pripadali su mekanski nevjernici. Vi znate kako je protiv takvih zlih ljudi prakticirati pravednost. Ali Časni Kur’an nigdje ne dozvoljava da se prava takvih smrtnih neprijatelja omalovažavaju. On opominje da se čvrsto treba držati pravde i istine... Ja kažem istine, da bude lakše da se s neprijateljem prijateljski postupa, ali teže je štititi njegova prava i pred sudom ne istresati pravdu iz rukava – to je veoma teško i moguće je samo onima koji posjeduju stvarnu hrabrost.”

Nadalje, Obećani Mesija, a.s., kaže: “Ovdje nam Bog ne stavlja na srce ljubav, nego mjerilo ljubavi. Onaj ko sa svojim smrtnim neprijateljem ispravno postupa i ne gubi iz vida pravdu i istinu, on je taj koji zaista voli.”36

Obećani Mesija, a.s., kaže da nas Bog ne poziva u ljubav, nego nam naređuje: “Stepen vaše ljubavi treba da bude veoma visok. Bilo je nekih koji su svoje neprijateljstvo zaoštravali do maksimuma – a sjetite se ekstremnog neprijateljstva s kojim su Mekanci dočekali muslimane: ubijali su i postupali krajnje svirepo – i prema takvim zločincima muslimani moraju pokazati pravednost. Time i ljubav raste. Ovdje se objavljuje poruka ljubavi koja će svijetu donijeti istinski mir i sigurnost.”

36 Nur-ul Qur’an, Ruhani Haza’in, sveska 9, str. 410.


Takva je istinska ljubav islama i takva su mjerila koje on postavlja. Tako će se ispuniti i zahtjevi pravednosti i ostvariti mir. Takav je bio i način života Poslanika, s.a.v.s. Ona je mnoge vođe u Meki ponukala da prihvate islam. Ona je postala utočište za neprijatelje.

“Neće Vam se danas dogoditi ništa loše.”37 Ove Poslanikove riječi tada su zauvijek raširile miris mira. To je najveće spiritualno stanje od kojeg zavisi sigurnost u svijetu.

U suprotnom, mnoge velike vlade koje su pravedne postale bi igračke u rukama urotnika. Oni će slijediti upute takvih organizacija u čijim je rukama ekonomska moć. Prividno izjavljuju da žele podržavati mir, ali praktično rade na uspostavljanju nemira na kopnu i na moru.

U kontekstu ovoga, ja sam prezentirao nekoliko zapovijedi Kur’ana koje oslikavaju besprijekorno islamsko učenje. Neka nam Allah, dž.š., uskoro podari dolazak mirnijih dana, jer u svijetu nastaju i vlade koje pokazuju istinsku sliku islama. Neka dođu takvi muslimanski šefovi vlada koji će se staviti u zaštitu istinskog miljenika hazreti poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i imama i prakticirati istinsko učenje o miru i koji će se bogobojazno ponašati.

Da bi se ovaj cilj postigao, ahmadi treba da se moli svim srcem, to je njegova zadaća danas. Neka Allah, dž.š., usliši naše molbe i učini zemlju jednim svijetom punim ljubavi, sigurnosti i mira i neka je samo jedan Bog na svijetu – Bog, Jedan Jedini, Onaj Koji nema Sebi sličnog.

37 Kada je Poslanik, s.a.v.s., ušao miroljubivo u Meku, obratio se svojim progoniteljima riječima: Neće vam se danas dogoditi ništa loše.


3. Pravo na samoodbranu u islamu

Prijevod hutbe hazreti Mirze Masroor Ahmada, poglavara Ahmadija džemata za cijeli svijet, od 29. 6. 2007.



Na hutbi posljednjeg petka govorio sam o učenju islama koje može doprinijeti poboljšanju, pravdi, miru, razumijevanju i sigurnosti, te sam u vezi s tim iznio nekoliko zapovijedi iz Časnog Kur’ana. Prema tom učenju, u svijetu se pomirenje i sigurnost mogu postići samo ako se zadovolje zahtjevi pravičnosti. Međutim, preduvjet za to je bogobojaznost (Taqwa). U Časnom Kur’anu se vrlo često i uporno opominju ljudi na bogobojaznost, tako da je teško i pretpostaviti da bi vjernik ikad mogao podsticati na nemir.

U vezi s ovim sam spomenuo zapovijed iz Časnog Kur’ana prema kojoj muslimani ni kao pojedinci, a ni na nekom nivou vlasti nemaju pravo na osnovu neprijateljstva nepravedno postupati prema nekom narodu. Islam uči da se sa svakim narodom gradi i njeguje jedan odnos koji se bazira na principima miroljubivosti i spremnosti na pomirenje; izuzimaju se narodi koji muslimane prisiljavaju na rat.

U vezi s ovom temom, ja ću razmatrati učenja Časnog Kur’ana, i to iz kojih razloga Kur’an dozvoljava vođenje rata i gdje su tu povučene granice i koje bi strašne posljedice imalo to ako se u određenim situacijama ne vodi rat, kao što su morali činiti muslimani iz ranog perioda. Iz toga će se shvatiti da je odobravanje vođenja rata služilo miru i sigurnosti, a da se nije radilo o tome da se u svijetu podržava nemir i potpiruju konflikti.Ovo posljednje protivnici danas često tvrde putem svoje propagande. Kada se takvim protivnicima i onima koji ih podržavaju predoči na koji način njihovi istomišljenici ili srodnici njihove nacije pokušavaju uništiti mir i dobro u svijetu, ostanu bez odgovora.

Međutim, nije naša namjera da se i dalje širi mržnja, netrpeljivost i predrasude.Stoga ću ja iznijeti učenje islama o tome. Iz njega se jasno zaključuje iz kojih razloga je ranije rat bio odobravan. Time će se lijepo učenje


islama još bolje rasvijetliti. Ovdje se radi o jednom učenju koje se ne treba zanemariti u poređenju s drugim religijama, njegove prednosti i ljepota su očigledni. Niti jedno učenje mu nije doraslo.

U vezi s ovim ahmadija prilikom pružanja odgovora nekom protivniku ne smije zauzeti apologetičan odbrambeni stav.

Svaka zapovijed u Časnom Kur’anu puna je mudrosti i omogućava nam da zadovoljimo Allaha, dž.š., a i ljude oko sebe. Ratovi koji su se morali voditi u vrijeme hazreti Poslanika, s.a.v.s., ili pravednih halifa, imali su, prema riječima Obećanog Mesije, tri razloga.

Prvo, radilo se o defanzivnim mjerama, vlastitoj odbrani, tj. o zaštiti tijela i života i održanju lične slobode odlučivanja.

Drugo, vođeni su da bi se kaznilo, recimo, za ubojstvo svojih vjerskih istomišljenika. Kad bi muslimani bivali napadnuti, vođen je rat protiv agresora, da bi se oni kaznili. Muslimani su imali svoju vladu i imali su pravo izvršavati kaznu.

Treće, radilo se o tome da se ponovo uspostavi vlastita sloboda, tj. da se slomi moć onih koji su ubijali ljude što su bili prešli na islam; dakle, da bi se slomila moć takvih ljudi koji su krajnje surovo postupali prema onima što su primili islam, ubijali ih ili mučili, samo zato što su postali muslimani.

Pa, pogledajmo kakvo je to učenje Kur’ana u pogledu raznih ratnih situacija. Čovjek s prosječnom inteligencijom u vezi s tim učenjem konstatovat će da bi, ukoliko u to vrijeme muslimanima nije bilo dozvoljeno braniti se oružjem, mir bio narušen i ne bi bilo garancije za sigurnost. To učenje je izvanredno, tako da se, kao što sam već rekao, učenje neke druge religije ne može porediti s ovim, bilo to kršćanstvo ili judaizam ili neka druga religija.


U Časnom Kur’anu Allah Ta’ala kaže:

Dozvoljena je (borba) onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja – zaista je Allah kadar da ih pomogne. (22:40)

Nadalje stoji:

...one koji su bili nepravedno istjerani iz svojih domova samo zato što su govorili: Naš Gospodar je Allah – a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi, doista bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u kojima se često Allahovo ime spominje. A Allah će sigurno pomoći onoga ko Njemu pomaže. Allah je zaista silan, moćan. (22:41)

Odobrenje za rat je dato zato što nije bilo opravdanja za nepravdu koja je učinjena muslimanima, i za ubojstva nad njima. Oni su imali svoju vladu. Ako bi ih neko napao ili htio ubijati, odobreno im je da se bore i čine odmazdu. Ili, kao vlada, trebalo je da kažnjavaju napadače.Drugo na što ću se pozvati, jeste činjenica da su bezrazložno protjerivani iz svojih kuća. Koja je njihova krivica? Samo u tome što kažu: “Naš Gospodar je Allah.”A Allah je rekao: “Da nije bilo odobrenja koje je dato muslimanima nakon jednog dugog perioda progona i patnji, u cijelom svijetu bi se nailazilo na nemir i anarhiju.”


Izdata je i sljedeća osnovna zapovijed: “Ukoliko se neki narod masovno proganja od strane nekog drugog naroda, onda je onome kojeg progone – ako ima vlastitu vladu, a time i odobrenje za ratovanje, dozvoljeno da se bori protiv onih koji ga progone.”

Smisao i svrha toga je da se agresija okonča. Ni u kom slučaju se iz osvete ne smije pretjerano postupati. To je zabranjeno. Ova mudra zapovijed služi i zaštiti drugih religija. Ovdje se kaže da bi, ukoliko ne bi postojalo pravo i odobrenje za samoodbranu, Božija kuća svake vjere bila razorena rukama onih koji čine zlodjela. Upravo bi ovo dovelo do veće mržnje i mira na Zemlji više ne bi bilo. Bog ovdje kaže da je uvijek dozvoljeno zločinca spriječiti od vršenja zločinačkog djela. Neopravdani su prigovori koji se upućuju prema islamu u vezi s ovim. Ukoliko neosnovana sila uzima maha, radi njenog sprečavanja mora se uključiti državna vlast. Islam ne vrši prisilu zbog vjere; to nije dozvoljeno. Nikad niko nije bio prisiljen da prihvati islam, a to nije ni dozvoljeno, takva zapovijed ne postoji. Vjerovanje je odluka svijesti svakog pojedinca. Zato svako ima pravo da svoj život vodi prema svom uvjerenju. U ovom ajetu muslimani se strogo upozoravaju na to da, ako imaju vlast, ne smiju nepravedno rušiti manastire, crkve i sinagoge. Inače bi i drugi na isti način porušili njihove džamije; na jednu nepravdu doći će druga i to će uvijek dovoditi do sve većeg broja konflikata.

Na veliku žalost, u nekim islamskim zemljama – i u Pakistanu – postoje mulle (hodže) koji u ime islama, a radeći u svoju korist, kršćane stavljaju pred ultimatume. Nedavno se u novinama mogla pročitati jedna takva informacija. U Čarsaddahu38 dali su kršćanima ultimatum da prijeđu na islam. U protivnom bi bili ubijeni, a njihova crkva bila bi razorena. Prije nekoliko godina crkve su tamo razarane.

38 Mali grad u sjeverozapadnoj pograničnoj provinciji (KPK) u blizini Pešavara.


Ove stvari dovode islam na loš glas. One protivniku daju mogućnost da prstom pokazuje na islam. Muslimani se svugdje moraju stidjeti, jer su se u osnovi prestali pridržavati Allahovih zapovijedi.

Allah obećava da će pomoći ako se muslimani zalažu za to da se okončaju nemiri i agresije. Mi danas ni kod jedne muslimanske vlade ne možemo vidjeti znakove za pomoć od Boga. Oni su u jednom mizernom stanju. I ahmadije bivaju proganjani (progone ih neke islamske vlade). Često im se pokušavaju rušiti džamije, a na nekim mjestima takvi su pokušaji bili uspješni. Sva ta djela znače neposlušnost prema Bogu. Stoga oni sve više gube na Božijoj milosti.Pa vidite kakva je situacija u Pakistanu. Kao što sam već rekao, slično je i u drugim zemljama. Ukoliko vlade ne bi ove neuke mulle držale pod kontrolom, to bi značilo objavu rata protiv Boga. Što se tiče ahmadija, oni se drže uputa Obećanog Mesije, mir neka je s njim, i na neučtivost ne reagiraju na isti način. Oni se pridržavaju zakona onih zemalja u kojima žive i podnose nepravdu gdje im se dogodi. U vrijeme Obećanog Mesije (neka je mir s njim) bez daljnjeg je zabranjeno voditi ratove oružjem. Ahmadije ne smiju reagirati silom na silu. Ipak će Allah, dž.š., prema Svom obećanju, nama priteći u pomoć.

U svim islamskim zemljama gdje ahmadije bivaju progonjene, i gdje se protiv njih izdaju zakoni, vlade se konačno moraju probuditi, jer Bog u Kur’anu zapovijeda:

...a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi... (22:41)

Ova zapovijed bi tim muslimanima zbog njihove nezahvalnosti mogla postati osudom. Allah, dž.š., nije rekao da zapovijed odbrane oružjem važi samo za muslimane i da je to samo njima dozvoljeno,


ako ih proganjaju. Naprotiv, to važi za sve religije. Ako jedna od njih mora trpjeti nepravdu, Bog će za nju nešto učiniti. Ahmadije nisu samo muslimani, oni također vjeruju u imama svoga vremena koji se pojavio prema predskazanju hazreti Poslanika, s.a.v.s. Tako mi slijedimo zapovijedi hazreti Poslanika, s.a.v.s., na najbolji način.Ahmadije su oni u čijim je srcima najjače ukorijenjena kalima Lailaha illellah Muhammedur-Resulullah, i koji shvataju duh ovog ispovijedanja vjere i u to najviše vjeruju. Time što neki muslimani progone ahmadije i ruše njihove džamije griješe kod Boga, a to stoji u sljedećem hadisu: “Onaj koji napadne drugog muslimana, nije musliman.” Kao što sam već rekao, definicija muslimana znači da on vjeruje u kalimu Lailaha illellah Muhamedurr-Resulullah i da u to vjeruje. Džemat Obećanog Mesije neće primijeniti silu ni protiv koga. Mi živimo pod raznim vladama, ali mi sami nemamo svoju vladu. Osim toga, džihad je bio potpuno zabranjen u vrijeme Obećanog Mesije i to u smislu da se nikad ne smije pokazati grubost. Mi, naravno, nikad ne bismo primijenili silu, pogotovo ne protiv onih koji izgovaraju ovu kalimu i iskazuju se kao pristalice hazreti Poslanika, s.a.v.s. Neka oni rade po svom nahođenju, ali mi im poručujemo mir. Mi vjerujemo da nisu daleko dani kada će Bog stvoriti okolnosti koje će okončati naše proganjanje. Ako ne danas, onda će to biti sutra. Ahmadije će, inšallah, udisati zrak slobode. Ako ove vlade i njihovi huškači na nemire ne prestanu sa svojim djelovanjem, Allah, dž.š., prema Svome određenju kaznit će takve, a mi se, normalno, pribojavamo da bi ovi tada svojim postupcima mogli prekoračiti granice. Možda će biti među njima mnogi koji ne postupaju prema islamskom učenju, za njih ne postoje granice, oni se neće suzdržavati.Oni mogu prekoračiti sve granice. Mi se moramo moliti i za one koji nas progone, neka ih Allah, dž.š., dovede u situaciju da koriste svoj razum. Ova poruka umiruje progonjene i ugrožene muslimane. Ali za one koji se deklarišu kao muslimani, a pored toga ne prestaju, u tome je opomena. Kao što je


već nagoviješteno, u navedenom ajetu je Allah, dž.š., svakome jamčio sigurnost. Onaj ko je musliman a ne postupa prema islamu bit će obuhvaćen kaznom.

Oni koji sebe nazivaju muslimanima trebali bi izbjegavati sve što islam dovodi do lošeg glasa, a oni bi trebali profitirati od ovog učenja, koje uči da se moramo promijeniti i još jače slijediti Božije zapovijesti. U protivnom, Bog nam neće nikada pomoći. Daj, Bože, da muslimani ovo shvate. Neka prema ovoj zapovijedi brane svakog ko je progonjen i neka svakog progonitelja spriječe u nepravdi. Kao što sam rekao, sigurnost muslimana zavisi od toga.

U slijedećem ajetu Allah Ta’ala kaže:

...oni koji, ako ih Mi učvrstimo na Zemlji, obavljaju namaz i daju zekat i naređuju dobro, a zabranjuju zlo. A kod Allaha je kraj svih stvari. (22:42)

Tako se ponašaju oni koji su muslimani (istinski muslimani). Kada dođu do vlasti, kada uz Božiju pomoć pobijede one koji čine zlodjela, kad imaju svoju vladu, pod kojom mogu živjeti prema islamskim propisima, morali bi se sami preispitati i prisjetiti se da su sve dobili zahvaljujući Božijoj milosti. Oni trebaju kazati sami sebi: “Ne smijemo postati onakvi kakvi su oni koji oduzimaju slobodu drugim ljudima.”

Od islamske vlade očekuje se da se sloboda mišljenja i svijesti garantira svim ljudima, bez diskriminiranja neke religije ili ljudi drugih pripadnosti i da svako može slobodno učestvovati u politici zemlje


gdje za sve građane postoje iste šanse za razvoj. To je zadatak islamskih vlada. Ove islamske metode vođenja države moći će se savladati, a i prava građana moći će se ostvarivati tek kada se bude imalo u vidu da Bog svakoga gleda šta radi. Ako ja ne poštujem prava nekog drugog, Bog bi me mogao vidjeti, jer On sve vidi. Zato musliman, kada ima vlast i živi u miru i sigurnosti, mora postati istinski Božiji rob.

Bez tog svojstva, bez obavljanja molitvi, bogobojaznost se ne može zadržati u srcu. Ispravne molitve su one koje se obavljaju uz istinsku bogobojaznost i Taqwu. Inače, Bog je rekao da ima mnogo onih koji se mole, a na koje pada Božija srdžba. Njihove se molitve ni u kom slučaju ne primaju. Dakle, pitanje je da li mi svoje molitve obavljamo kao što to čine oni koji se pridržavaju Božijih zapovijedi. Osim toga, moraju se podnositi i finansijske žrtve umjesto od drugih uzimati novac. Nadalje, oni moraju pozivati na činjenje dobrih djela i uzdržavati se od loših. Svi ovi zadaci ne mogu se izvršavati bez bogobojaznosti.

Rezimirajući navedeno, može se reći da jedna islamska vlada, nakon što stekne vlast, ne smije prijeći na to da moć povećava nedozvoljenim sredstvima. Štaviše, ne razlikujući religije i rase, ona treba štititi prava svih građana i pomoći siromašnim da dobiju bolju društvenu poziciju. To je njen zadatak, da u društvu i zemlji vlada atmosfera mira i sigurnosti. Ova vlada naročito ima obavezu garantirati da svaki građanin može po svojoj volji slijediti religiju svoga izbora i obavljati svoje molitve, te da se štite Božije kuće. To su garancije mira i sigurnosti.

Dužnost je svih islamskih vlada da ovu sliku islama proslijede u cijeli svijet. Ahmadija muslimanski džemat nema vlast; mi se možemo samo moliti za to da im Bog daje snagu da se u životu ponašaju prema istinskom islamu. Na islam se napada sa svih strana. To se bazira na


pogrešnoj predstavi o islamu i na pogrešnom ponašanju muslimana.Ako muslimanske vlade budu postupale ovako kako je opisano, pogrešne predstave o islamu izbrisat će se iz glava ljudi.

Nadalje, Bog kaže da je islamskim vladama odobrio rat iz već navedenih razloga. Ali i pored ovog odobrenja, postoje mnoga ograničenja. Postoje pravila i obaveze. To nije odobrenje za ubijanje. Kao što je već rečeno, postoji sljedeća zapovijed: “Ako neprijatelj na vas vrši agresiju, ne smijete vi postati agresor; ratne radnje morate ograničiti na to da se agresija okonča. Sama islamska vlada ne smije počiniti agresiju.”

U Časnom Kur’anu Allah Ta’ala kaže:

I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prekoračujte granice. Allah zaista ne voli one koji pretjeruju. (2:191)

Zatim se kaže:

I ubijajte ih gdje god ih sretnete (u toku borbe) i protjerujte ih odakle god su oni vas protjerali; jer smutnja je gora od ubijanja. I ne borite se protiv njih kod Mesdžidil-harama, dok se oni u njemu ne budu borili protiv vas. A ako se oni bore protiv vas, onda ih ubijajte; takva je kazna za nevjernike. (2:192)


Zatim je rečeno:

Pa ako oni prestanu, sigurno Allah najviše prašta (i) milostiv je. (2:193)

Zatim se kaže:

I borite se s njima sve dok ne nestane smutnje i vjera bude samo radi Allaha. A ako oni prestanu, onda neće biti neprijateljstva osim prema silnicima. (2:194)

Islamsko učenje se zasniva na pravdi koja podržava sigurnost. Rat treba voditi u ime Boga. A kod jedne radnje koja se obavlja u ime Boga ne smije biti ničega što je i najmanje nepravedno. Zato se pod izrazom Borite se na Allahovom putu smatra da se treba boriti protiv onih koji ne dozvoljavaju molitvu, koji vrše nasilja i kao što je već rečeno – tek onda kada ta zlodjela i napadi uzmu maha. Prilikom tih borbi trebalo bi se pridržavati isključivo ove Božije zapovijedi. Rat koji se vodi radi ličnog bogaćenja ili proširivanja svoje vlasti, u islamu je apsolutno zabranjen.

Osim toga, Časni Kur‘an nas opominje: Rat je dozvoljen ako neprijatelj prvi napadne. Kada se protiv nekog naroda vodi rat, nije svaki pripadnik tog naroda samim time i neprijatelj. Ko tako postupa, prekoračuje granice, a to Bog ne voli. Rat je dozvoljen samo protiv onih koji nastupaju kao pripadnici armije.

Druga zapovijed glasi da se rat mora ograničiti. Nije dozvoljeno da se rat proširuje kako bi se kaznio neprijatelj. Također je zabranjeno da se


ratuje u blizini Božijih kuća, osim ako neprijatelj na to ne prisiljava. Time se isključuje mogućnost da se vjerskim objektima nanese šteta.

Stoga, hazreti Poslanik, s.a.v.s., zapovijeda pripadnicima svoje vojske da naročito zaštite Božije kuće ili crkve, da se ni u kom slučaju ne oštećuju i nikada ne ruše. Naravno, ne dolazi u obzir nikakva bitka u okolini Mesdžidil-harama. To je kuća Allaha, dž.š. Ona treba ujediniti sve narode u miru u jednu jedinu zajednicu (ummatun wahida). Svetost ovog mjesta ne smije se dotaći ni pod kojim uslovima, osim ako bi muslimani ovdje bili napadnuti. U tom slučaju su prinuđeni da koriste oružje za svoju odbranu.

Dakle, Allah, dž.š., dozvolio je rat samo da bi se ugasio nemir u svijetu. Ako protjerivanje (fitna/smutnja) ili agresija prestanu, Časni Kur‘an zapovijeda muslimanima da obustave sve mjere protiv neprijatelja. Ako je zagarantirana vjerska sloboda, ne treba počinjati ratove u političke svrhe. Tako glasi učenje islama. Da je islam zagovarao upotrebu prisile, ne bi postojalo uputstvo: “Ali ako oni odustanu, (onda) znajte da neprijateljstvo nije dozvoljeno.”

Dakle, nema opravdanja za to da se traže prigovori radi nastavka rata. Svako ima pravo da živi shodno svojoj vjeri. Rat je dozvoljen samo ako neprijatelj vodi rat, a ne da bi oni mijenjali vjeru.

Allah, dž.š., također kaže:

Reci onima koji ne vjeruju, ako prestanu, ono što je prošlo bit će im oprošteno; a ako oni ponove (zlo djelo), zaista je primjer prijašnjih naroda (nalik njima) već prošao. (8:39)


Zatim je rekao:

I borite se s njima dok ne nestane smutnje i vjera potpuno bude radi Allaha. Ali ako oni prestanu, zaista Allah dobro vidi ono što oni rade. (8:40)

Zatim je rekao:

A ako okrenu leđa, onda znajte da je Allah vaš zaštitnik. Kako odličan zaštitnik i kako odličan pomagač! (8:41)

Dakle, Bog je dao Poslaniku, s.a.v.s., da objavi kako se ratovi ne vode da bi se protiv drugih poduzimali napadi i nad drugima vršila zlodjela. Štaviše, protivnici su rezultat nesuglasica. Hazreti Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Vi ste nas proganjali u Meki. I vi nas prisiljavate (budući da sada živimo u Medini) da ponovo ratujemo.” To se dogodilo nakon Bitke na Bedru, koja se vodila kratko nakon iseljenja iz Meke u Medinu. Tada su bila svježa sjećanja na progone i strahote u Meki koje su nevjernici vršili nad muslimanima. Napali su muslimane u Bici na Bedru i doživjeli poraz. Ovo je muslimane osnažilo, a vjera u Boga je postala jača. Ali Bog je dao objaviti da srca muslimana ne nose u sebi mržnju ili prezir ili želju za osvetom. Od svakog muslimana očekuje se da je on oličenje mira. Stoga se u spomenutom ajetu protivnicima poručuje: “Bog će oprostiti vama vaše grijehe koje ste počinili time što ste napali muslimane, a ako zaključite mirovni ugovor, muslimani će ga se pridržavati. Ali ako ne prestanete, oni su prisiljeni. Ako vaš napad i maltretiranje muslimana nastavite, muslimani će morati ustati i izvršiti odmazdu, da bi se okončala nepravda. Ako se muslimani budu morali boriti za Allahovu vjeru i za mir u svijetu, borit će se.”


Također se prigovora formulaciji: “...dok ... vjera u Allaha ne bude (slobodna).” Kritičari kažu da se ovdje muslimanima zapovijeda da se bore i islam šire mačem sve dok cijeli svijet ne bude vjerovao u islam. To je jedna glupost kojom se islam teško optužuje. Ako se ova izjava sagleda u kontekstu i ako se uporedi s drugim ajetima, od kojih sam neke već citirao, konstatovat ćemo da se na ovom mjestu moglo misliti samo na sljedeće:

Za svakog čovjeka je vjera ono što on lično ima sa svojim Bogom i svako neka uzme za sebe religiju i vjeruje kako mu se dopada. Svaki musliman je dužan da širi poruku islama, ali nema pravo druge ljude prisiljavati da prihvate tu vjeru. Samo Bog može uvesti u vjeru. Izraz “dok ima vjera u Allaha” znači da sve što se čini treba činiti po volji Allaha. Nikoga ne smijemo prisiljavati da vjeruje. Ako neko neće da vjeruje, to je njegova lična odluka. Bog vidi kako se svako od nas ponaša, a shodno tome Bog će ga i prihvatiti.

Hazreti Poslaniku, s.a.v.s., također se prigovara da bi – Bože sačuvaj – krenuo s vojskom kako bi prisilno uvodio u vjeru, te da je zbog toga i vodio sve ratove. Pri tome se navodi argument da je Poslanik, s.a.v.s., u svojim pismima koje je slao carevima koristio sljedeće arapske izraze: Aslim teslam; aslimu, taslamu. Kritičari ove riječi objašnjavaju na sljedeći način: Treba da pristupite islamu, tada ćete biti zaštićeni. U protivnom ćemo protiv vas krenuti ratnom silom i prisiliti vas da vjerujete!

Prvo se ukazuje na to da je hazreti Poslanik, s.a.v.s., ova pisma sačinjavao samo radi objavljivanja, pri čemu je naglašavao da je poruka islama poruka Božije milosti i mira, te zato oni kojima se obrati trebaju slijediti učenje islama. Ovi kritičari ipak imaju široke poglede na svijet, pa da su samo upotrijebili bar toliko razuma da vide kako je hazreti Poslanik, s.a.v.s., pisao tadašnjim toliko moćnim carevima i pisma je poslao otprilike u isto vrijeme.


Prema kritičarima, u pismima koja su bila poslata paralelno za više velikih careva u to vrijeme, oni na koje su pisma bila adresirana pozivani su ili da prihvate islam ili da se pripremaju na napad. Da je ovo tačno, nijedan razuman čovjek ne bi mogao shvatiti da bi neko istovremeno pokrenuo rat protiv cijelog svijeta. Tada je moć islama bila veoma ograničena.

Kritičari bi ovdje trebali uključiti svoj razum i razmisliti. Hazreti Poslanik, s.a.v.s., bio je poslat od Boga i njegova vjera u Boga bila je nepokolebljiva. On je ova pisma carevima poslao iz saosjećanja sa ljudima, jer je bio čvrsto uvjeren da se mir može naći samo u islamu. Ova religija je jedina koja može unaprijediti i širiti mir. Zbog toga bi svijet trebao prihvatiti ovu vjeru. Pisma su carevima poslata samo iz ove namjere.

Bog je hazreti Poslanika, s.a.v.s., svojom posljednjom objavom poslao svijetu. Zato je hazreti Poslanik, s.a.v.s., s odgovarajućim uvodom pozivao careve u islam.

On je imao običaj da svakom nepravedniku, koji je htio muslimane prisiliti na rat u cilju istrebljenja muslimana, poručuje:“Islam je poruka mira. Ako hoćete da nas prisilite na rat, mi bismo željeli da ga izbjegnemo i šaljemo vam poruku mira. Ako želite da prakticirate svoju vjeru, smijete to činiti i obavljati Božije službe prema vašim ritualima. Ali trebate prestati terorisati muslimane i iritirati ih. Ali ako ne prestanete, morat ćete prihvatiti poslušnost ukoliko izgubite. Međutim, možete i bez rata stupiti u poslušnost islama (kao građani), i u tom slučaju će vam biti pružena sva prava.”

Dakle, na osnovu rečenog, prigovor da je hazreti Poslanik, s.a.v.s., ovim pismima izrekao prijetnje – Bože sačuvaj – potpuno je neodrživ.


Kao što se može i vidjeti, ovdje se radi o izvršenju zapovijedi. Dok vjera u Allaha ima za posljedicu proganjanje silom, hazreti Poslanik, s.a.v.s., morao se brinuti za očuvanje mira, tako da svakome bude zagarantirana sloboda vjere. Historijski je dokazano da je hazreti Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme bitaka brinuo za ljude koji su bili u težem položaju, a i sve druge je opominjao u tom smislu.

Hazreti Poslanik, s.a.v.s., rekao je da u ratu čovjek ne smije varati. Ako bi u bitkama napadao, to bi činio uvijek danju. Naređivao je da se moraju poštedjeti djeca, žene, svećenici, religijske vođe i stari ljudi. Onaj ko nije podigao mač također treba biti pošteđen, čak i ako je mlađi čovjek sposoban za borbu. Osim toga, u stranoj zemlji ne smiju se širiti strah i strahote. Kad bi se za vojni lager odabirao neki prostor, to ne bi smjelo ugrožavati ljude koji su u blizini. Ovoga se bezuslovno moralo pridržavati, a onaj ko to nije činio, o njemu se govorilo da se ne bori za Boga, nego za vlastiti ego. A ratovi koji su se vodili za ego dovodili su samo do nepravde i napada. Da bi se ovi napadi i nepravde izbjegli, i da bi se podržao mir, muslimanima je naređeno da se bore u ime Boga. Tada je hazreti Poslanik, s.a.v.s., pokazivao takvo saosjećanje da je govorio: “Nepijatelja u ratu ne smijete povrijediti u lice.”Treba se truditi da se neprijatelju nanese što manje štete. Također, postoji i obaveza da se posebna briga vodi o zarobljenicima.

Zabilježeno je kako je neki zarobljenik iz Bitke na Bedru pričao da je bio zarobljen kod jedne porodice. Ljudi u toj kući jeli su hurme, kaže on, a meni su dali hljeba da jedem, pa čak i kad bi neko dijete uzelo komad hljeba u ruke, ono bi ga meni dalo. Rekao je da se stidio i da je vraćao taj hljeb. Ali zbog islamskog učenja, oni su insistirali da pojedem hljeb. Čak su se i djeca znala tako uzorno ponašati.


To se baziralo na učenju mira, učenju međusobne ljubavi i naklonosti, te poštovanju međusobnih prava, koje je hazreti Poslanik, s.a.v.s., prenio svome ummetu. Svako je dijete znalo da islam nije ništa drugo nego ljubav i mir.

Prema tome, za jedan dobar odnos s nekim drugim narodom važno je da se prema njegovim diplomatama i poslanicima lijepo postupa. Postoji izričita uputa hazreti Poslanika, s.a.v.s., da se posebno lijepo mora odnositi prema inostranim predstavnicima vlasti i da ih treba respektirati. Čak i ako se prave greške, moraju se opraštati. Za unapređenje mira hazreti Poslanik, s.a.v.s., učio je – ako neki musliman bude odgovoran za napad na nekog zarobljenika, isti je dužan da ga oslobodi. To su, dakle, zapovijedi i upute koje pokazuju da islam ni u kom slučaju ne uči da se ratovi vode zbog ratovanja. Oni se vode za islam, za Allaha, za slobodu vjere i svijesti – da bi se svijetu donijeli mir i sigurnost.

O zarobljenicima se uči: Ako neki zarobljenik ili rob nema nikoga koji za njega može preuzeti otkupninu, a on sam nije u stanju da plati tu sumu, u tom slučaju važi sljedeće:

A one od vaših sluga koji žele da vam daju otkup i naprave pismeni ugovor o svom oslobađanju oslobodite sa pismenim ugovorom ako vidite da su sposobni, i dadnite im nešto od imetka koji je Allah vama dao. (24:34)

Tada je troškove ratovanja snosio svako pojedinačno. Stoga je onaj kod kojeg je zarobljenik bio smješten morao sam da pokriva njegove troškove. Ako za to nije imao mogućnosti, svi muslimani zajedno su plaćali te troškove, da bi on bio oslobođen na osnovu jednog pismenog ugovora. Tako mu je omogućeno da može sam za sebe brinuti za svoje izdržavanje.


Kao slobodan građanin društva on se tada može uključiti u poslove u cilju napredovanja zemlje, jer njegovo poslovanje neće koristiti samo njemu, nego će biti korisno i za društvo. To je lijepo učenje islama koje u svakom pogledu i za svaki sloj znači mir i brine za to da svi ljudi postanu slobodni građani društva.

Neka Allah, dž.š., svakom ahmadiju podari snagu da u svijetu objašnjava razne aspekte ovog lijepog Allahovog učenja – koje sam opisao u nekoliko obraćanja – te da približi ove lijepe i prosvjetljujuće upute.


DIO II

Osvrt na različite aspekte predavanja Pape Benedikta XVI


1. Analiza Papinog predavanja

Mohammad Ilyas Majoka

Duhovni poglavar Katoličke crkve papa Benedikt XVI održao je 12. septembra 2006. godine jedno predavanje na Univerzitetu u Regensburgu, o temi veze između vjere i razuma.

Na tom predavanju Papa je citirao neke izvode iz jednog dužeg dijaloga koji se održao, vjerovatno, 1391. godine između bizantijskog cara Manuela II Palaiologosa i jednog turskog učenjaka. Ovaj dijalog sadrži neutemeljenu kritiku učenja islama. U citat je Papa na nekim mjestima unio i svoje sopstvene napomene koje dodatno pojačavaju negativan dojam o učenju islama. Prije svega citirat ćemo mjesta iz tog predavanja u kojima je kritiziran islam.39

I. “Na ovom predavanju bih se želio dotaći samo jedne – u konstrukciji dijaloga više marginalne tačke – koja me je u vezi sa temom vjera i razum fascinirala i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o ovoj temi. U sedmom dijelu razgovora (...) koju je izdao prof. Khoury, car počinje pričati o temi džihada. Car je sigurno znao da u suri 2:257 stoji: Nema prisile u vjeri – to je jedna od ranih sura iz vremena, kako nam poznavaoci kažu, kada je Muhammed, a.s., i sam još bio bespomoćan i ugrožen. Ali car je naravno poznavao i kasnije nastale odredbe o džihadu koje su zapisane u Časnom Kur’anu.”

39 Ovdje su citati iz originalnog sadržaja predavanja. Tekst je kasnije prerađen na nekoliko mjesta.


Bez upuštanja u pojedinosti, kao što je različita obrada od “ljudi svetog pisma” i “nevjernika”, on se svome partneru u razgovoru obraća u jednoj zaprepašćujuće gruboj, za nas iznenađujućoj formi, i to sasvim jednostavno, sa centralnim pitanjem u pogledu odnosa religije i sile uopće.On kaže (citiram): “Hajde pokaži mi šta je Muhammed donio novo, tu ćeš”, tako on kaže, “naći samo ono loše i nehumano, kao što je to da je propisao da se vjera koju on propagira, širi mačem.”40

Zatim Papa kaže:

II. “Car onda detaljno obrazlaže zašto je širenje vjere putem sile suprotno razumu. Ono je protivno biću Boga i biću duše. Doslovno ću još jednom citirati: ‘Bog ne voli prolijevanje krvi, postupci koji su protivni razumu (...) biću Boga su neprihvatljivi. Vjera je plod duše, a ne tijela.’ Onome ko nekoga želi uvesti u vjeru potrebna je sposobnost da dobro priča i da ispravno misli, a njemu ne treba sila i prijetnja. Da bi se jedna razumna duša uvjerila, nije potrebna njegova ruka, nisu potrebna sredstva za fizičko zlostavljanje a naročito ne jedno od sredstava kojima se nekome može prijetiti smrću...”

III. “Odlučujuća rečenica u ovoj argumentaciji protiv uvođenja silom glasi: Postupanje koje je protivno razumu, protivno je Božijem biću. Izdavač, Theodore Khoury, u vezi s tim komentariše: Za cara kao jednog Bizantijca koji je izrastao u grčkoj filozofiji ova rečenica je evidentna. Za muslimansko učenje je naprotiv, kaže nam Khoury, ‘Bog je apsolutno uzvišen. Njegova volja nije vezana ni za jednu od naših kategorija pa ni onda kada je riječ o razumnosti.’”

IV. “Khoury s ovim u vezi citira jedan rad poznatog francuskog islamologa, R. Arnaldeza, koji ukazuje na to da Ibn-Hazm ide tako

40 Predavanje Pape od 12. 09. 2006. na Univerzitetu u Regensburgu, Vjera, razum, univerzitet.


daleko u objašnjenju da se Bog ne pridržava ni svoje sopstvene riječi i da ga ništa ne obavezuje na to da nam otkrije istinu. Ako bi on to htio, i čovjek bi se morao ponašati kao idolopoklonik.”

V. “Da li se samo kod Grka vjeruje da je postupanje protivno razumu neprihvatljivo za Boga ili to uvijek važi ili se samo po sebi podrazumijeva? Ja mislim da je na ovom mjestu vidljiv dubok sklad između onoga što je u najboljem smislu grčko i s druge strane vjere u Boga koja se zasniva na Bibliji.”

U pogledu gore navedenog dijaloga Papa primjećuje da je to jedna gruba izjava od cara.Osim toga poglavar katolika napominje da je dijalog 1391. zabilježio sam car; tako se i razumije zašto su njegova sopstvena tumačenja iznesena mnogo opširnije u odnosu na tumačenja njegovog turskog partnera s kojim razgovara. Istina je, međutim, da Papa u svom cijelom govoru ni na jednom mjestu ne kaže da izjave cara smatra netačnim.

Zbog ovog predavanja širom svijeta je uslijedio protest muslimana, kao i nekoliko objektivnih intelektualaca koji nisu muslimani. Povodom masovnog protesta Papa je izjavio da mu je žao što je njegovo predavanje pogrešno shvaćeno. Pozivanje na dijalog trebalo je poslužiti unapređenju međureligijskog dijaloga.41 Međutim, ni u jednom momentu Papa se nije izjasnio da su izjave cara bile netačne. Za unapređenje međureligijskog dijaloga ipak bi bilo primjerenije da se ističu zajedničke vrijednosti kako bi se dijalog vodio na zajedničkoj osnovi. Ovdje je ipak u okviru jednog govora o vjeri i razumu odabrana jedna krajnje nepodobna metoda. Postavlja se pitanje zašto je Papa koji važi za učenjaka i koji je nekada bio univerzitetski profesor uopće citirao jedan takav upitan izvod.

41 Berliner Tagesspiegel od 26. 09. 2006.


Prije nego što se vratimo ovom pitanju, potrebno je objasniti historijski kontekst navedenog dijaloga:

1.1. Historijski kontekst Manuelovog dijaloga

Car Manuel II Palaiologos bio je od 1391. do 1425. bizantijski car sa sjedištem vlade u Konstantinopolju (današnjem Istanbulu). Njegova politička karijera počinje 1369, kao namjesnika Salonikija. Tada je na vlasti još bio njegov otac, Johannes V, car Bizantije. Oblasti koje leže oko Salonikija već su bile zauzele Osmanlije, za koje je Saloniki morao plaćati danak. Iz ovog razloga je Manuel II Osmanlijama morao prilikom osvajanja Philadelphije (danas Alasehir) služiti vojnu službu. U aprilu 1387, kratko prije kompletnog osvajanja Salonikija od Osmanlija, Manuel II je pobjegao u Lesbos. Istovremeno je Johannes V kroz unutrašnje građanske ratove i poraze od Osmanlija izgubio prijestolje. Kada je 1390. uz pomoć Osmanlija ponovo došao na prijestolje, njegov sin Manuel II je morao ostati kao vazal na dvoru osmanskog cara. Nakon smrti Johannesa V u februaru 1391. Manuel II je pobjegao od sultana u Konstantinopolj i postao car Bizantijskog carstva koji je bio u propadanju. Odatle je počeo svoje “svete ratove” protiv Osmanlija. Za vrijeme dok je Manuel II provodio pod osmanlijskim nadzorom, morao je učestvovati i u nekim vojnim pohodima na strani Osmanlija. U to vrijeme Manuel II je od oktobra 1391. do decembra 1391. bio gost osmanskog sudije iz Ankare koji je nosio zvanje Mudarris – muderis. Sa njim su vođeni i dijalozi koje je Manuel II kasnije sam objavio i koji su poznati kao “26 dijaloga sa jednim Perzijancem”.

O njima piše prof. Wilhelm Baum:

“Osim zapisa Cara ne postoji niti jedan neovisni dokaz za to da su se razgovori uopće dogodili. U vezi s njima mora da se radi o kombinaciji


činjenica i fikcija... Car je vjerovao njegovim izvorima odbrane kršćanstva od islama zbog njegovog djeda po majci, Johannesa VI Cantacuzenosa. Ona je opet imala svoje osnove u “Confutatio Alchorani” od dominikanskog monaha Ricolda von Montecroce (umro 1320), koju je na grčki jezik bio preveo Demetrius Kydones. Djed i unuk su tako ostali potpuno vjerni tradicionalnoj bizantijskoj antiislamskoj polemici.”42

Iz ove pozadine lahko je shvatiti zašto car jednog carstva koje je u raspadu, koji protiv muslimana mora progutati poraz jedan za drugim, prilikom razgovora sa jednim muslimanom priča tonom koji je pun predrasuda i zamjerki. Papa ipak predstavlja cara kao jednog učenjaka čiji se obim znanja putem lektire otkriva u njegovom dijalogu sa muslimanskim učenjakom. Naročito njegovo poznavanje islama bilo je izrazito ograničeno i poticalo je uglavnom iz kazivanja. Osim toga u tadašnje vrijeme još nije postojala nauka o orijentalistici koja je danas na Zapadu odgovorna za poznavanje islama. Upadljivo je ipak i očigledno ograničeno Papino poznavanje islama koje se pokazuje u njegovim napomenama u vezi sa citatima.

1.2. Papina kritika islama

Papina kritika islama u tekstu ima dvije forme. S jedne strane se pomoću citata cara Manuela prave prigovori od prof. Khourysa i Rogera Arnaldeza. Na drugoj strani Papa svojim sopstvenim riječima kritikuje islam. Ova posljednja spomenuta forma kritike u detalje glasi:

a. pojam džihad prevodi se sa “sveti rat” i oba pojma se predstavljaju kao sinonimi,

42 Wilhelm Baum, An Online Encyclopedia of Roman Emperors, Manuel II Palaiologos http://www.roman-emperors.org; Barker John W., Paleologos, New Brunswick, 1969


b. kod ukazivanja na ajet Nema prisile u vjeri (2:257) budi se utisak da miroljubivo učenje islama potiče iz vremena kada je Muhammed, s.a.v.s., bio još slab i bez moći. Kasnije, nakon postizanja moći, pozivalo se na borbu,

c. postavlja se tvrdnja da u Časnom Kur’anu postoji učenje o “svetom ratu”,

d. prigovara se da Časni Kur’an za one čija je knjiga Biblija propisuje drugačije tretiranje nego tretiranje nevjernika.

Ova četiri prigovora potiču od samog Pape. Za preostale prigovore Papa koristi citate drugih. To su sljedeći citati:

a. on citira cara Manuela II Palaiologosa: “Pokaži mi, šta je to Muhammed donio novo, tu ćeš naći samo ono loše i nehumano,”

b. Muhammed, s.a.v.s., propisao je “da se vjera koju on propovijeda, širi mačem”. Ova fabrikovana teza služi Papi kao premisa za njegove dalje navode, da je naime širenje vjere silom protivno razumu i da je postupanje protivno razumu neprihvatljivo biću Boga. Dakle, onaj ko bi htio nekoga uvesti u vjeru treba da ima sposobnost dobrog govora i ispravno razmišljanje, a ne silu i prijetnju. Ustvari ovakav stav je sam po sebi ispravan, ali Papa iz cijelog razgovora u riječima Khourysa donosi sljedeći zaključak:

c. “Za cara kao jednog u grčkoj filozofiji izraslog Bizantijca ova rečenica je evidentna. Za muslimansko učenje, naprotiv, Bog je apsolutno uzvišen. Njegova volja nije vezana ni za jednu od naših kategorija pa bila to i kategorija razumnosti”. Donosi se dakle zaključak i dobija


utisak da je za cara na osnovu njegovog obrazovanja iz grčke filozofije bilo očigledno da Bog ne može tražiti da se postupa protivno razumu te prema tome ne može biti sile u vjerskim stvarima. Ali budući da muslimanski Bog nije vezan za pravila razumnosti, on uči da se u vjerskim stvarima primjenjuje sila. Papa podmeće muslimanskom Bogu ovo neprihvatljivo shvatanje.

d. Da bi sada dokazao gledišta koja pripisuje muslimanima, Papa citira iz Khouryjeve knjige, a koji opet citira nekog drugog autora Arnaldeza, koji u svojoj knjizi ukazujući na Ibn- Hazma, piše da je ovaj izjavio da Bog nije vezan za svoju riječ i da ga ništa ne obavezuje na to da nam objelodani istinu. Kada bi On htio, i čovjek bi morao da bude idolopoklonik.(Na ovom mjestu trebalo bi provjeriti da li je Ibn-Hazm uopće iznio ovu tezu, te ako jeste u kojem je to on kontekstu učinio).

Nakon što je na jednoj fabriciranoj tezi Papa podigao svoju teoretsku građevinu, on donosi sljedeći zaključak:

e. postoji uska veza između uvjerenja da Bog nikad ne djeluje nerazumno, i vjere koja se bazira na Bibliji. Na kraju se dakle donosi zaključak da su učenja kršćanstva u potpunosti u skladu sa razumom, dok su islamska učenja oprečna razumu.

Iz gornjih navoda jasno je da je Papina kritika islama izražena namjerno i da se on u tu svrhu oslonio na druge izvore.


Tačke u kojima na predavanju kritikuje islam

Sopstvena Papina kritika islama1. Pojam džihad prevodi se sa “sveti rat” i ova oba pojma se predstavljaju kao sinonimi. 2. Ukazujući na ajet Nema prisile u vjeri (2:257) stječe se utisak da miroljubivo učenje islama potiče iz vremena kada je Muhammed, a.s. (neka je mir s njim), bio još slab i bez moći. Kasnije, nakon što je stekao moć, pozivalo se na borbu. 3. Postavlja se tvrdnja da u Časnom Kur’anu postoje učenja u vezi sa “svetim ratom”. 4. Prigovara se da Časni Kur’an za narod knjige propisuje jedan drugačiji tretman od tretmana za nevjernike.

5. Pokaži mi šta je to Muhammed donio novo, tamo ćeš naći samo ono loše i nehumano.6. Muhammed je propisao da se “vjera koju on propovijeda mora širiti mačem”.

Širenje vjere silom proturječi razumu, a postupanje koje je protivno razumu Bog ne prihvata.

Papa postavlja sljedeće teze:

Kao dokaz za to on navodi:

Papa donosi sljedeći zaključak:

U carevim riječima dataje sljedeća kritika:

U carevim riječima Papa argumentuje protiv sile u vjeri:

Kao dokaz za to on navodi pozivajući se na Ibn-Hazma:

7. Za muslimansko učenje, međutim, Bog je apsolutno uzvišen. Njegova volja nije vezana ni za jednu od naših kategorija pa ni kategoriju razumnosti.

Bog se svojom riječi ne obavezuje i On nije dužan da nam otkriva istinu. Ako bi On to htio, i čovjek bi morao da bude idolopoklonik.

Postoji tijesna veza između uvjerenja da Bog nikad ne postupa protivno razumu i između vjerovanja koje je zasnovano na Bibliji.

Za cara je ova rečenica evidentna.

Car je rastao u grčkoj filozofiji.


1.3. Prvi dijalozi sa kršćanskim carevima

Papa je svoje predavanje počeo jednim citatom cara Manuela II. Ovaj je bio vladar jednog carstva u propadanju, koji je svoju poziciju kao regionalnu silu morao predati muslimanima. U historiji se ipak spominje više kršćanskih vladara koji su se s povodom izjasnili o vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s., i učenjima islama. Ovi vladari su bili daleko moćniji i utjecajniji od Manuela. Ako bi se pozivalo na nekog cara, takvi carevi bi za ovo bili daleko podobniji. Ovdje bismo željeli ukazati na dva monarha: bizantijskog cara Heracliusa, i Negusa, kralja Abesinije. U predanjima se kaže da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., nakon Ugovora o miru iz Hudejbije, kojeg je sklopio sa svojim progoniocima iz Meke, slao pisma kraljevima okolnih nacija i carstava. Jedan od tih kojem je poslato takvo pismo bio je i bizantijski car Heraclius.43

Da bi ispunio zavjet, on se u to vrijeme uputio u Jerusalem. Tamo je od guvernera Ghassana dobio pismo poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Tada je ogorčeni neprijatelj muslimana i predvodnik plemena Kurejšija, Abu-Sufijan bin Harab, bio također na trgovačkom putovanju u Siriji i nalazio se u Gazi. Kada je Heraclius saznao da je jedan trgovački karavan Arabljana u blizini, pozvao ih je da dođu kod njega i postavio je nekoliko pitanja Abu-Sufijanu o Poslaniku islama. U autentičnoj zbirci Hadisa al-Buharija, izvještava se o dijalogu između Heracliusa i Abu-Sufijana, kako slijedi:

“Abu-Sufijan im je rekao: Heraclius ga je pozvao sebi zajedno sa ostalim članovima njegovog karavana; oni su svi bili u Siriji zbog trgovine. Ovo se dogodilo u vrijeme kada je Poslanik, s.a.v.s., sa Abu-Sufijanom i ostalim pripadnicima Kurejšija, koji su odbijali vjeru, sklopio mirovni ugovor. Oni su došli kod njega (kod Heracliusa); on je bio u Jerusalemu.

43 Siratun nabi Ibn-Kasir, urdu prijevod Hadajetulah Nadvi, tom 2, str. 347, Maktaba Qudusia, Lahore, oktobar 1996.


Primio ih je u svome dvoru. U tom momentu bili su se sakupili i velikodostojnici bizantijskog carstva. Heraclius ih je pozvao da priđu naprijed, a pozvao je i svoga prevodioca. Upitao je ko je od vas bliski srodnik čovjeka koji kaže da je Poslanik, s.a.v.s. Abu-Sufijan navodi da je on na to pitanje odgovorio: ‘Među svima ovima ja sam bliski rođak.’ Na to je Heraclius rekao da ga puste da dođe do njega, a njegovi pratioci treba da stoje iza njega. A onda je rekao prevodiocu: ‘Pitam za onog čovjeka (Poslanika), pa ako bi Abu-Sufijan lagao, neka njegova pratnja odmah saopći da on laže.’ Abu-Sufijan je rekao: Tako mi Boga, ako se ne bih bojao da pred drugim tu stojim kao lažljivac, onda bih sigurno o Pejgamberu, s.a.v.s., govorio neistinu.Nakon toga on mi je postavio prvo pitanje:

Kakva je njegova porodica?

Rekao sam: Među nama on pripada jednoj uglednoj porodici.

Pitao je: Da li je neko drugi tvrdio da je Poslanik?

Rekao sam: Ne.

Pitao je da li je neko od njegovih predaka bio kralj.

Rekao sam da nije.

Pitao je da li su njegovi pripadnici bogati ili slabi.

Rekao sam da oni nisu oni moćni nego su slabi.

Upitao je da li se broj njegovih pristalica povećava ili smanjuje.

Rekao sam: Ne smanjuje se nego se povećava.


Da li se događa da ljudi pristupe njegovoj vjeri a onda se kasnije iz nezadovoljstva okrenu od njega? Rekao sam: Ne.

Pitao je da li je on prije ove tvrdnje nekad lagao.

Rekao sam da nije. Mi imamo s njim jedan mirovni ugovor. Ne znamo kako će se on u ovom ugovoru ponašati. (Abu-Sufijan kaže: Nisam imao priliku da mojim navodima osim ovih riječi još nešto dodam).

Heraclius je pitao da li su ratovali protiv njega.

Rekao sam: Da.

Pitao je: Kakav su ishod imale te borbe?

Rekao sam, ponekad dobijemo mi, ponekad on, ponekad on nama nanese štetu a ponekad mi njemu.

Pitao je: Čemu Vas on uči?

Rekao sam da nas poučava ovako: Molite se samo jednom jedinom Allahu i ne vjerujte nikakve bogove pored Njega; prestanite s onim šta govore vaši preci; on nas uči molitvi, istinitosti, uzdržljivosti i dobroti prema rodbini.

Onda se on (Heraclius) okrenuo prema prevodiocu i rekao mu da me upita sljedeće: ‘Pitao sam te za status njegove porodice, ti reče da on pripada jednoj uglednoj porodici. Svi poslanici se pojavljuju u uglednim porodicama svoga naroda.’ – Zatim sam te upitao da li je neko drugi od vas tvrdio da je Poslanik. Ti kažeš, ne. Ali da si


potvrdio, pomislio bih da on nešto oponaša što je već prethodno rečeno. – Upitah te da li je među njegovim precima bilo kraljeva. Ti reče da nije. Da je među njegovim precima bio neko kralj, pomislio bih da bi on želio ponovo uspostaviti vladavinu svojih predaka. – Upitao sam te da li ste ga uhvatili u laži prije nego je zatražio poslanstvo. Rekao si, ne. Jer ja znam da nije moguće da neko u odnosu prema svojim sunarodnicima govori uvijek istinu, a o Bogu priča laž. – Zatim sam te upitao da li su mu vjerovali oni moćni ili oni slabi. Ti reče da su slabiji među vama njegove pristalice. Uvijek su takvi pristalice poslanika. Zatim sam te upitao da li se povećava ili smanjuje broj njegovih pristalica. Rekao si da se broj povećava. Tako se dešava sa vjerom dok ne postigne svoju savršenost. – Upitao sam te onda da li mu ljudi povjeruju a kasnije odlaze od njega? Rekao si, ne. Tako se ponaša sa nekim poslanikom kada njegova prijatnost osvoji srca. Onda sam te upitao da li prekrši svoju riječ. – Rekao si, ne. Takvi su poslanici, oni nikad ne prekrše svoju riječ. – Upitao sam te šta vam on naređuje. Ti kažeš da vas on poučava da se molite Allahu, da ne obožavate ništa osim Boga i da se ne držite idolopoklonstva; i on vam nalaže molitvu, istinitost i skrušenost. Dakle, ako je istina sve to što kažeš, mjesto na kojem stoje moje noge uskoro će pripadati njemu. Znao sam već da će se pojaviti neki poslanik. Ali nisam slutio da bi se on pojavio među vama (Arabljanima). Kad bih znao da ću sigurno doći do njega, zaista bih se potrudio da ga potražim, i kad bih bio kod njega, prao bih mu noge.”44

Slično se može reći i o Negusu.45 Za vrijeme vladavine ovog vladara neki muslimani koje su Kurejšije iz Meke masovno protjerivale, iselili su se u Abesiniju. Nadali su se da će tamo moći živjeti u miru. Kurejšije su poslale jednu delegaciju koju su sačinjavali Abdullah

44 Sahih al-Buhari, Kitab kama bada al-wahyy.45 Al-Nadjashi, the Encyclopaedia of islam, New Edition, Tom VII, Leiden, 1993.


bin Abi-Rabiah i Amr bin al-As prema Ashama, koji su mu predali poklone. Zadatak delegacije je bio uvjeriti kralja da istjera iz zemlje muslimane koji su pobjegli u njegovo carstvo. Ashama nije donio jednostranu odluku, pozvao je muslimane sebi i pitao ih o njihovoj vjeri. Na strani muslimana odgovarao je Hazreti Džafer bin Abu-Talib, kako slijedi:

“... bili smo neznalice, bili smo idolopoklonici, jeli smo meso uginulih životinja, bili smo ogrezli u besramnost, prekidali smo veze sa rodbinom, ugrožavali smo susjede, a oni moćni među nama su iskorištavali slabije. Takvi smo bili tada, a onda je Allah među nama odredio poslanika čiji su plemenito porijeklo, istinoljubivost, čestitost i skrušenost nama svima bili poznati. On nas je pozvao da vjerujemo u Allaha i poučio nas njegovom jedinstvu i da se njemu trebamo klanjati; mi i naši preci smo obožavali na njegovom mjestu kumire, s tim treba da prestanemo. Ovaj izaslanik nas je učio da govorimo istinu, da ne činimo nevjerstvo, da njegujemo rodbinske veze, da budemo dobri prema susjedima, da izbjegavamo ono što je zabranjeno i ubistva i umorstva. Zabranio nam je da loše postupamo i oduzimamo novac od siročadi i vrijeđamo čestite žene. Zapovijedao nam je da se molimo jednom Bogu i da mu ne pridružujemo druga. Naredio nam je da obavljamo namaz, da dijelimo zekat i da postimo.”

Ukratko, on je opisao kralju propise islama i zatim je rekao:

“Mi kažemo da je on, zaista, poslanik i u njega smo vjerovali. Ono što je od Allaha primio, to mi slijedimo. Dakle, mi vjerujemo u tog jednog Boga, ne pripisujemo mu druga i smatramo zabranjenim sve što nam je zabranjeno a smatramo dozvoljenim ono što nam je dozvoljeno. Ovi su nas nemilosrdno proganjali. Mučili su nas i maltretirali zbog naše vjere. Postavili su se između nas i naše religije.


Mi smo se iselili u tvoju zemlju. Tebe smo isticali između ostalih. Naše srce se odlučilo da bude tvoj susjed. O kralju! Mi smo se nadali da kod tebe nema nepravde!”... Kralj je upitao da li on pri sebi ima nešto što je poslaniku od Allaha objavljeno. Hazreti Džafer je potvrdno odgovorio na ovo pitanje. Nakon toga kralj je zatražio da mu nešto pročita o tome. Proučio je početak sure Ka-Ha-Ain-Sad (sura Merjem)... Njemu su izbile suze... Rekao je: “Ovo i ono što je Isa, a.s., donio, jesu svjetla koja dolaze sa istog izvora.”Negus je odbio molbu Kurejšija. Rekao je da ove ljude neće predati Kurejšijama. Sljedećeg dana su izaslanici Kurejšija došli ponovo kod kralja i rekli da su muslimani govorili nešto neprilično o Isau, a.s. Negus je ponovo pozvao muslimane sebi i pitao ih šta bi oni rekli o Isusu Kristu. Na strani muslimana odgovarao je Hazreti Džafer: “Mi govorimo ono što je nama naš vjerovjesnik donio, naime on je sluga Božiji, njegov izaslanik, njegov duh i njegova riječ.” Kralj je uzeo jednu slamku u ruku i rekao: “Tako mi Boga, ja vjerujem da ti ono što kažeš, ni za ovu slamku, nisi umanjio veličinu Isusa, sina Marijina.”46

To su primjeri kršćanskih kraljeva koji nisu bili slabi i bez moći kao Manuel, nego su posjedovali ogromna carstva. Ali bili su pravedni i posjedovali su u izvjesnoj mjeri hrabrost da kažu istinu.Ako je Papa za međureligijski dijalog htio da navede primjer jednog kršćanskog vladara, trebalo je da prije svega spomene ova dva vladara, jer su oni imali moć i utjecaj, nisu se kao Manuel dali voditi predrasudama i neistinom. Ova dva vladara su mnogo više rekli od onoga što im se razumom činilo ispravnim.

46 Ibn-Hišam, sveska 1.


1.4. Zaključci

Iz gornjeg prikaza se vidi da se za ovo predavanje sasvim ciljano posezalo za izvjesnim citatima koji su onda uzeti za osnovu. Direktor SAD-američkog instituta Stratfor Geopolitical Intelligence, dr. George Friedmann, piše sljedeće u svome komentaru o Papinom predavanju: “Očigledno je da je Benedikt dao jednu dobro osmišljenu izjavu. Također je očigledno da Vatikanu nije bilo nepoznato kako će islamski svijet na ovo reagovati. Izjava posjeduje jednu verbalnu razornu snagu koja je obuhvaćena u jednu formu i koja je Benediktu omogućila da očuva uvjerljivu mogućnost opovrgavanja. Ustvari, Papa je to prikazao minornim time što navodi da se ne radi o njegovim mislima nego o mislima nekog drugog učenjaka. Papa i njegov štab saradnika su znali da to ništa ne mijenja, osim što se Benediktu ostavlja mogućnost da se distancira od izjave ukoliko dođe do neizbježnog protuudarca.”47

Da li je Papa prilikom svojih prigovora protiv islama i njegovog osnivača, skriven iza riječi drugih, zaboravio dio kršćanske historije u kojoj su kršćani prisiljavali druge na promjenu vjere?

Papa u svom predavanju neosnovano prigovara časnom vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s., da je o miru poučavao samo u periodu dok je još bio bez moći a u opasnosti. Čuveni njemački historičar filozofije prof. Kurt Flasch, u vezi s ovim primjećuje:

“Kada je kršćanstvo nakon 313. došlo na vlast, prisvojilo je sebi u kratkom vremenu one mjere prisile pod kojima je do tada i samo patilo. Kada je bilo bez moći, plediralo je za slobodu vjere. Gdje je

47 Faith, Reason and Politics: Parsing the Popes Remarks, dr. George Friedmann http://www.stratfor.com, stand 20. 09. 2006.


bila državna religija, reagiralo je fundamentalistički sirovo protiv grupa heretika. Tamo gdje je u 19. stoljeću predstavljalo većinu, polemiziralo je protiv ideje tolerancije.”48

Čuveni jevrejski mirovni aktivista i novinar Avnery piše:

“Kada su katolici osvojili Španiju od muslimana, zaveli su vladavinu religioznog terora. Jevreji i muslimani su bili postavljeni pred strašan izbor: postati kršćani, biti poubijani ili napustiti zemlju.”49

Mišljenje koje Papa pripisuje Ibn-Hazmu, također je zastupao Duns Scotus, kojeg se Papa kratko dotiče u daljem toku svoga izlaganja. Zašto se Papa ipak upušta u jednu neosnovanu kritiku protiv islama umjesto da se ograniči na kršćanstvo? Jedan razlog za ovo izgleda da je to pokušaj da se skrene pažnja slušalaca sa strašne historije religiozne sile od crkve, kako bi se razum i kršćanstvo mogli prezentirati kao homogeno jedinstvo. Jer učenja crkve, naročito učenje o trojstvu i nebrojeni akti sile, umorstva i spaljivanja u ime vjere, ne poklapaju se sa ljudskim razumom.

1.5. Kršćanski autoriteti i razum

Od mnogobrojnih knjiga koje su kršćani izdavali, a koje se bave neslaganjem s razumom, jedna interesantna knjiga potiče od čuvenog kršćanskog filozofa koji se smatrao svetim, Augustinus von Hippo (umro 430. nakon Krista). U toj knjizi je data korespondencija Augustina sa nekom osobom po imenu Simplician, kasnijem biskupu Milana, u kojoj on vodi jednu filozofsku diskusiju o kršćanskom učenju milosrđa.48 Suddeutsche Zeitung Nr. 239 od 17. 10. 2006, O crkvenim ocima i ostalim fundamentalistima, Kurt Flasch.49 Reflections on Histor and Religion: Muhammeds Sword, Uri Avnery, Baltimore Chronicle, 23. 09. 2006.


Ovu korespondenciju Augustin je objavio 398. godine, koja je danas među kršćanskim ekspertima poznata kao učenje o milosrđu. Njen prvi prijevod uradio je prof. Kurt Flasch 1990. On je i objavio tu knjigu s predgovorom pod naslovom Logika zastrašivanja, jer prema njegovom mišljenju knjiga umjesto učenja o milosrđu, prije sadrži jedno učenje o zastrašivanju. On ovako piše:

“Očigledno, Augustin je pod pojmom milosrđa podrazumijevao nešto drugo od onoga što danas najveći broj ljudi pomisli u vezi s tim... Kod Augustina milost i zastrašivanje pripadaju zajedno.”50

U pogledu prisile u vjeri, on zatim piše:

“Augustin 397. godine još ne piše o progonu jeretika, ali on ovdje postavlja osnove za svoje opravdanje sile.”51

O Augustinovom stvarnom transponiranju nakon objavljivanja njegovog stava piše Flasch:

“Deset godina nakon naše rasprave Augustin je mobilizirao vojsku za očuvanje pravovjernosti i za savladavanje kršćana koji odstupaju. Od tada su pravovjerni grcali doslovno u krvi grješnika. Tako je Augustin postao klasičar vjerske netrpeljivosti.”52

Ovu teoriju koju je Augustin uveo ne treba potcjenjivati jer ona je prihvaćena kako u Katoličkoj tako i u Evangelijskoj crkvi, a Augustinovi spisi imali su kasnije uticaj na kršćansku filozofiju i učenje. Tako Flasch piše:

50 Kurt Flasch, Logika zastrašivanja, str. 13, 1990.51 Ista knjiga, str. 12.52 Ista knjiga, str. 14.


“Kako katoličko tako i evangelijsko kršćanstvo su se u svečanim izjavama zvanično bazirali na Augustinovoj teoriji, ne u detalje ali u osnovnim crtama.”53

Osnova za vjerski motiviranu silu i potčinjavanje, a koja je stvorena ovom teorijom, dolazi do izražaja svuda gdje su kršćani bili na vlasti. Ona je služila kao opravdanje za bezbrojne strahote u ime vjere, kao npr. spaljivanje vještica. Flasch u vezi s ovim primjećuje:

“Augustinov prodorni tekst ilustrira historiju terora u Evropi; on baca svjetlo na historiju zapadnog kršćanstva, sve do fanatizma Robespierra i pročišćenja 20. vijeka.”54

Vrijedna napomene jeste činjenica da je Augustin, jedan značajni crkveni otac, objavio navedenu teoriju 398. godine, dok se njen njemački prijevod pojavio prvi put 1990. Do tada su sve ostale Augustinove knjige već bile prevedene, jedino je ova knjiga bila čuvana od javnosti. Budući da kršćanstvo u potpunosti zastupa učenja koja imaju proturječje sa razumom i općim smislom, treba shvatiti da Papa za svoje predavanje nije mogao dati pozitivan i prihvatljiv primjer iz njegove sopstvene religije.Zato je on pokušao da neobičnim okolišenjima – naime pomoću neosnovanih prigovora protiv islama – poveže razum sa kršćanskim učenjem. Divergencija između kršćanske vjere i nauke naročito je evidentna u zapadnom svijetu. Realnost je da svake godine jedan veliki broj kršćana okreće leđa crkvi. Crkva čak stoji pred problemom kako osigurati održavanje mnogih crkvenih zgrada, na čije su zatvaranje prisiljeni svake godine. I u Njemačkoj se svake godine zatvaraju crkve. Prošle godine prof. Petzinka sa Tehničkog

53 Ista knjiga, str. 14.54 Ista knjiga, str. 16.


univerziteta u Darmstadtu odabrao je za svoje studente, kao temu diplomskog rada, pitanje – kako se crkve koje su neiskorištene usljed smanjenog broja posjetilaca i za čije održavanje nema mogućnosti, mogu rekonstruirati u smislu iskorištenja. On piše:

“Činjenica da su crkve izgubile svoj društveni monopol kao instanca životne orijentacije, dovodi do smanjenja potrebe za crkvenim prostorom a time nažalost i do propadanja crkvenih zgrada... U Frankfurtu na Majni evangelističke crkve imaju npr. prostor za 400.000 kršćana, a prijavljeno je samo 145.000 članova. Odvažne prognoze pretpostavljaju da se svaka treća od 32.000 njemačkih crkvi prije ili kasnije mora prodati ili srušiti. Kod više od 1.000 crkvi u Njemačkoj već danas je nužno rekonstruiranje.”55

Papi bi u vremenu kada sve više ljudi napušta crkvu i kada se crkve moraju zatvoriti, bilo pametnije da učenja Biblije dokaže kao razumna, kako bi ljude vratio u crkvu. Sa svojom neosnovanom kritikom islama Papa može pridobiti simpatije fundamentaliziranih kršćana iz Evrope, ali srca onih koji su crkvu napustili, on time sigurno ne može ponovo pridobiti, jer njena učenja nisu u skladu sa razumom.

Jedan dalji razlog za neosnovanu kritiku islama mogao bi biti u namjeri da borbi nekih zapadnih zemalja koje su pripisali islamskom ekstremizmu, pruže intelektualnu potporu.56

Protiv Papinog predavanja pojavila se kritika raznih intelektualaca objektivnog mišljenja, a to je da Papa treba voditi dijalog ali da nije bilo pametno napadati islam. Berliner Zeitung piše:55 Prof. dipl. ing. Karl-Heinz Petzinka, stručna oblast projektovanje i tehnologija zgrada, Univerzitet Darmstadt.56 Faith, reason and Politics: paarsing the Popes Remarks, dr. George Friedmann, http://www.stratfor.cor.


“On (Papa) je izjavio da je za dijalog kultura, a taj apel je izričito bazirao na citatu kojim se prebacuje da je Muhammedovo učenje loše, neljudsko i nerazumno.On je dakle pružio ruku pomirenja ali je prethodno brzo pljunuo u nju... Prema kojem neumjerenom razumu je Papa postupio? Ne mora se biti poslanik da bi se predvidio sadašnji gnjev. Mnogi stoga pretpostavljaju da je svjesno htio da provocira... To da islam sebe samog smatra razumnom vjerom u poređenju sa kršćanstvom koje vjeruje u čuda, sa misterioznom pobožnošću, Ratzinger ne spominje. Ali on prije svega ne kaže kako treba da dođe do dijaloga kultura.”57

Vrhovni vođa širom svijeta poznatog Ahmadiyya Muslim Jamaata, Hazrati Mirza Masroor Ahmad, osvrnuo se na Papino predavanje sljedećim riječima:

“Danas se u svijetu a i na Zapadu, na ovaj ili onaj način, šire osjećaji mržnje protiv muslimana. Stoga je s ovim izjašnjavanjem dodatno doliveno ulje na vatru. Bilo je bolje da se ukaže na to da među muslimanima ima organizacija koje nisu dobronamjerne, koje zagovaraju silu, ali takvo postupanje ne odgovara učenju islama. Ovo je trebalo poslužiti miru u svijetu, u čijem cilju svi moraju sarađivati, kako bi se nedužni ljudi sačuvali od šteta i razaranja. Umjesto toga, Papa je svojim pristalicama ukazao na pravac da je samo učenje islama za sve odgovorno. Ja sam bio mišljenja da je Papa jedna mudra i obrazovana ličnost i da posjeduje malo znanja o islamu. Međutim, s ovim izjašnjavanjem objelodanio je svoje potpuno nepoznavanje islama. On polaže pravo na to da je Isusov predstavnik. Tada bi se morao, shodno svojim ličnim vjerskim uvjerenjima, potruditi da doprinosi miru u svijetu, jer poznato je da je Isus učio da se čak i sa neprijateljem treba lijepo postupati. S jedne strane poslaniku

57 Berliner Zeitung od 16. 09. 2006, Benedikts Ring, str. 4, prilog Christiana Escha.


Muhammedu, s.a.v.s., i Kur’anu se spočitavaju netačne stvari, što je provociralo neke muslimane. Sada, kada kao reakciju na to takvi muslimani, koji svoje osjećaje ne mogu kontrolisati, rade neprimjerene stvari, oni će ponovo imati priliku za još više propagande. Na drugoj strani će se time među pristalicama Pape, koji žive na Zapadu i smatraju islam jednom ekstremističkom religijom, povećati mržnja protiv muslimana.”58

1.6. Pravila za međureligijski dijalog

U vezi sa reakcijama koje su uslijedile na njegovo predavanje, Papa kaže da je njegova namjera bila samo da unaprijedi međureligijski dijalog. Na pitanje koliko su njegove izjave pogodovale tom cilju, već smo odgovorili. Sada se treba posvetiti pitanju kojih se pravila prilikom jednog međureligijskog dijaloga mora obavezno pridržavati i o čemu treba voditi računa kako se osjećaji pripadnika drugih vjera ne bi povrijedili i kako bi se dijalog uspješno nastavio. Neka od pravila koja u vezi s ovim Časni Kur’an određuje, navedena su u sljedećem:

1. Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu kaže:

Ti reci: O sljedbenici Knjige! Dođite oko riječi jednake između nas i vas... (3:65)

Dakle, prvo se mora ujediniti u pogledu onog zajedničkog. A smisao je u tome da se razrađuju zajednički planovi koji su korisni za čovječanstvo.

58 Hutba u petak od hazreti Mirze Masroor Ahmada, Halifatul Mesiha V, 15. 09. 2006, vidi Dio I ove knjige.


2.

I ne psujte one koje oni pozivaju mimo Allaha, da ne bi oni, iz neprijateljstva, psovali Allaha u neznanju. (6:109)

Ovdje se upozorava na to da se poštuju osjećanja drugih. U debatama, naročito debatama religioznog karaktera, nerijetko dolazi do žučnih rasprava prilikom kojih se strane međusobno izjašnjavaju uvredljivo u vezi sa Bogom u kojeg oni drugi vjeruju. Tako se ponovo proizvodi međusobna mržnja i obje strane se na kraju još više udaljavaju umjesto da se zbližavaju. “Praktično učenje u ovoj pouci skriva u sebi jednu duboku mudrost. Ako neki čovjek povrijedi vjerske osjećaje nekog drugog, ovaj drugi time stiče pravo da odgovori. I ako to učini, ne gleda se da li je njegovo kritikovanje vjere po sebi opravdano ili nije. Tada obje strane imaju isto pravo da kontriraju.”59

3. Zatim se u Časnom Kur’anu kaže:

Ili, imate li neki nadmoćan i svijetao dokaz? Onda donesite svoju Knjigu, ako ste istiniti. (37:157-158)

Jedno drugo pravilo glasi da prilikom diskusije o religijama svaka strana iznosi svoje argumente iz svoje svete knjige. Za jedan međureligijski dijalog ovo je jedno veoma razumno pravilo, jer ako svaka strana iznosi da njena sveta knjiga ima božansko porijeklo, onda je uredu da svaka strana iznese svoje argumente iz svoje svete knjige. Na ovaj način Časni Kur’an postavlja dijalog na jedan intelektualni nivo i daje mu jedan naučni okvir.

59 Detaljnije u knjizi Islamski odgovor na suvremena pitanja od hazreti Halifatul Mesiha IV, r.h.


4.

I pomažite jedan drugom u dobročinstvu i bogobojaznosti; a nemojte pomagati u grijehu i neprijateljstvu. (5:3)

Ovdje se precizira gore navedeno pravilo koje kaže da se kod postizanja zajedničkih ciljeva treba sarađivati. Tako se kod zajedničkih namjera treba paziti na to da se ne smije oštetiti drugi. Časni Kur’an preporučuje da se usaglasi u tome da pripadnici neke konfesije nisu jedini vlasnici istine nego da i drugi imaju istine i nose u sebi iste osobine. Časni Kur’an jasno o tome kaže:

5.

A od onih koje smo Mi stvorili, bili su ljudi koji su upućivali ljude sa istinom i time su provodili pravdu. (7:182)

6.

Pozivaj putu Gospodara svoga mudrošću i lijepim savjetom... (16:126)

“Za postizanje boljih odnosa unutar raznih vjerskih pravaca, ovo je stav kojem bi se svaki čovjek nužno morao prikloniti. Bez podrške međusobnom razumijevanju putem jedne takve dalekovidnosti, velikodušnosti i simpatije sa pipadnicima drugih konfesija, trajno osiguranje religioznog mira nije moguće.”60

Pravila koja je islam postavio u cilju jedne bolje međureligijske klime vode tome da se među pripadnicima raznih religija poboljšava 60 Detaljnije u knjizi Islamski odgovor na suvremena pitanja od hazreti Halifatul Mesiha IV, r.h.


razumijevanje, naklonost, tolerancija i spremnost za dijalog. Ova pravila odgovaraju logici i prirodnom ljudskom razumu. Stoga ih se treba pridržavati radi bolje koordinacije među religijama.

Nakon ove detaljne analize Papinog predavanja slijedi jedna opširna diskusija onih aspekata islama kojih se Papa dotakao. Iscrpno se obrađuju primjedbe i nesporazumi. Objašnjava se kako učenje islama ustvari uopće izgleda, kakva je slika Boga u islamu i koju novu poruku i koje novo učenje islam treba ponuditi ljudima na ovom svijetu.


2. Učenje islama o džihadu

Muahammad Ilyas Munir

Najveći prigovori koji se danas iznose protiv islama glase da islam zagovara silu i borbu, a da su ubistvo i usmrćivanje u islamu u izvjesnom smislu na dnevnom redu. Kaže se da su muslimani, shodno tome, mačem i silom ljude uvodili u islam, a da islam sam ne može pružiti dokaze koji ljude inspirišu i koji su ih mogli pokrenuti da bez osnova prijeđu na islam.

Ovaj potpuno neodrživi i neistiniti prigovor u daljem tekstu će se s raznih aspekata pobliže razmatrati i prikazati u svjetlu Časnog Kur’ana. Islamsko učenje o džihadu mnogi pogrešno shvataju i stoga ga i napadaju. Glavna tačka kritiziranja je da je islam zbog tog učenja religija prisile i terora (Bože sačuvaj!).

I papa Benedikt XVI u svom predavanju govori slično o poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., i njegovom učenju, koji je prema Časnom Kur’anu poslat kao milost za sve svjetove. Ovaj napad u Papinom predavanju nema apsolutno nikakvog opravdanja. Papa je detaljno na osnovu jednog citata rekao da je Poslanik u svome učenju pozivao u džihad s ciljem da se njegova religija širi vatrom i mačem. Rekao je da su ljudi silom uvođeni u islam. Ovaj prigovor protiv islama jedna je velika nepravda. Mi ćemo o takvim prigovorima i njihovoj pozadini opširno diskutirati u svjetlu Časnog Kur’ana.


Za pobijanje ovih prigovora pored Časnog Kur’ana uzet ćemo u razmatranje i rječnike arapskog jezika i biografiju Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba.

Također bismo željeli napomenuti da Papu prilikom njegovog napada na islam podržavaju i takvi muslimani koji zastupaju pogrešan stav da se religija može širiti i silom i da je to igralo ulogu kod širenja islama.Na osnovu njihovog neznanja ili ograničenosti neke muslimanske grupe čvrsto stoje na tom stavu koji su oni spoznali kao svoj pristup, jer su sami bili udaljeni od prvobitnog islama.

Ovo daje drugoj strani povoda i priliku za kritiziranje islamske vjere. Ahmadija muslimanski džemat uvijek se strogo distancirao od ovih izlaganja, odbijao ih i osuđivao uvijek jasnim riječima. Tako je osnivač Džemata, hazreti Mirza Ghulam Ahmad (1835–1908), neka je mir s njim, rekao:“Obećani Mesija je došao na svijet da bi otklonio ideju sile u ime vjere. Svojim uvjerljivim argumentima i dokazima on treba pokazati da je islam vjera kojoj za širenje ni u kom slučaju nije potreban mač. To su umnogome više unutrašnje ljepote njenog učenja, njene istine i mudrosti, i dokazi i argumenti, i živi znakovi milosti od Boga, i Njegova vlastita sila privlačenja, koja je uvijek bdjela nad napredovanjem i širenjem islama. Svi ljudi koji prigovaraju da je islam širen mačem trebaju znati da je njihova tvrdnja samo laž. Duhovna djelovanja islama u cilju njegovog širenja nisu usmjerena na upućivanje ljudi na prisilu. Onaj ko sumnja treba biti sa mnom i vidjeti da islam pruža dokaz za svoje postojanje argumentima i znamenjima.”61

Već na samom početku ove diskusije željeli bismo skrenuti pažnju Papi na to šta svete knjige kršćanstva govore o učenjima koja on podmeće islamu.

61 Malfuzat, tom III, str. 176, 1984, London.


Po pravdi, on islamu ne bi trebao prebacivati ništa od onoga što se njegovom učenju može daleko prije i u većoj mjeri prebacivati.

Detalji u vezi s ovim aspektom obrađeni su u trećem poglavlju ove knjige. Ipak, na ovom mjestu napominje se da je Isus, prema Evanđelju, i sam rekao:

“Ne treba da mislite da sam došao da donesem mir na zemlji. Ja nisam došao da donesem mir, nego mač.” (Mat. 10:34)

Iz ovog razloga on je mač smatrao onim što je najnužnije za njegovu vjeru, i pored velike oskudice, naredio je da ljudi prodaju odjeću da bi kupili mačeve (Luka 22:36). Ovaj način ponašanja baziran je, prema Evanđelju, na tome da je Isus vjerovao kako će on ponovo uspostaviti kraljevstvo Davidovo i vladati. U životu bila mu je pružena jedna posebna prilika jer je na tome mogao gajiti nadu. Pri tome je prestao biti blag i pokazao je grubost (Mat. 21:3f ). Ali on ovo učenje nije mogao sam primjenjivati; njegovi učenici su na tome radili. Ali kasnije generacije kršćana shvatile su ovo učenje kao suštinu svoje vjere i primjenjivali su silu veoma često. Ostale zapovijedi Krista kasniji učenici nisu tako čvrsto primali k srcu. Međutim, poziv da svako treba nositi mač primijenjen je u potpunosti. Da bi ispunili svoju želju da se ponovo uspostavi Davidovo prijestolje, oni su – kada je bilo potrebno – pustili da rijekama teče krv neprijatelja, kako to i Stari zavjet zapovijeda.(5. Mojsijeva, 7:1-3 – Navodi se da je dalje Tora zakon.)

U Starom zavjetu stoji:

“... I kada njih GOSPODAR, tvoj Bog, pred tebe žrtvuje, da ih ti udaraš, nad njima treba da sprovedeš kaznu. Ne treba da sklapaš savez sa njima i da budeš milostiv prema njima.”


Ukazuje se na to da je, prema kršćanskom uvjerenju, ovo učenje o nemilosrdnosti Boga. Ove činjenice moraju se spomenuti iz razloga što oni koji su neprijateljski raspoloženi prema islamu ponovo govore o širenju islama vatrom i mačem, a pri čemu učenje surovosti koje je sadržano u njihovoj vlastitoj knjizi najradije prešućuju.

Prigovaranja o širenju islama uvijek iznose kršćanski i ostali protivnici islama, iako su isti već bezbroj puta bili poraženi.

Nakon ovog kratkog razgovora o kršćanskom učenju vraćamo se temi džihada.

2.1. Termin džihad

2.1.1. Etimologija riječi džihad

Pojam džihad danas se na Zapadu prevodi isključivo kao “sveti rat”, iako ovaj prijevod riječi nije tačan. Osnovno značenje riječi džihad glasi “truditi se, nastojati”. Ona je izvedena iz osnove “dž-h-d”. U poznatom rječniku arapskog jezika “Lisan-al-Arab” stoji sljedeće značenje ove riječi:Pod “džihad” podrazumijeva se da se neki posao obavi uz najveću snagu, napor, trud. I za neku izrazito mukotrpnu djelatnost kaže se također riječ džahada. Na arapskom se kaže džahada dabatahu džahadan – on je svoju životinju opteretio do potpunog isrcpljenja. Također, ova riječ ima i značenje – uložiti svu snagu u nešto. Tamo također stoji: “Džihad je oblik uvećavanja za slučaj kada se poduzima krajnji napor, pa bilo to u ratu, prilikom govora ili kod bilo koje druge stvari.”62

62 Lisan ul-Arab, ispod riječi (ghd).


Poznati orijentalist i lingvist Edward William Lane u svome rječniku Arabic-English Lexicon, koji je poznat u cijelom svijetu, često obrađuje riječ džihad. Prilikom objašnjavanja osnove riječi gahada on piše: (džahada): On je nastojao, radio, mukotrpno radio; trudio se, koristio svoju snagu, nastojanja, napore, sposobnosti; radio je energično, valjano, mukotrpno, marljivo, vrijedno, neumorno, ozbiljno ili snažno; bio je neumoran ili vrijedan; trudio se, odnosno ulagao je vanredan trud.63

Iz toga jasno proistječe da pojam džihad potječe od riječi džahada i da se koristi u svakodnevnici za izvanredne napore, trud i zamor. Ovaj pojam je tek kasnije korišten za vjerske ratove.

Pogrešno je prevoditi ovu riječ samo sa “rat”. I u Časnom Kur’anu ova riječ nigdje se ne koristi isključivo za rat. Tamo se, ako se govori o defanzivnom ratu, koristi pojam “qital”.

2.1.2. Džihad u islamskoj terminologiji

U islamu se pojam “džihad” koristi u smislu nastojanja, odnosno truda za stvar vjere. Svako studiranje Časnog Kur’ana, predanja Časnog Poslanika, s.a.v.s. (ta predanja se nazivaju hadisi), kao i analiza arapskih rječnika jasno pokazuju da je u učenju i historiji islama pojam džihad različito korišten za različite prilike i u raznim okolnostima, i to:

1. džihad protiv vlastitog ega

2. džihad Časnog Kur’ana, tj. propovijedanje i širenje Časnog Kur’ana

63 Edward William Lane, Arapsko-engleski leksikon.


3. džihad imovine, tj. darivanje na Allahovom putu, odnosno u neku dobru svrhu

4. džihad mačem, tj. vlastita odbrana oružjem

Pojedinačne varijante objašnjavaju se u daljem tekstu.

2.1.2.1. Džihad protiv vlastitog ega

Najveći neprijatelj čovjeka je njegov vlastiti ego. Zato je Allah, dž.š., vjernike opomenuo da cijelog svog života vode džihad protiv svog vlastitog ega. Tako npr. opominje:

A one koji se trude radi Nas, Mi ćemo sigurno uputiti prema Našim putevima. A uistinu je Allah sa onima koji čine dobro. (29:70)64

Allah, dž.š., također na drugome mjestu govori o stvarnoj primjeni ovog džihada:

I borite se na Allahovom putu kako je pravo da se borite. On je odabrao vas, i nije vam stavio nikakve teškoće u

64 Sura Al-Ankabut, ajet 70.


vjeri; ovo je bila vjera vašeg oca Ibrahima. On (Allah) vas je nazvao muslimanima i prije, i u ovom (Kur’anu), tako da Poslanik može biti čuvar nad vama, i da vi možete biti čuvari nad ljudima. Zato obavljajte namaz i dajite zekat, i čvrsto se držite Allaha. On je vaš Gospodar. Kako dobar Gospodar i kako dobar Pomagač! (22:79)

U ovim ajetima Allah zahtijeva od vjernika džihad i kaže radi preciznijeg objašnjenja da obavljaju molitvu, da plaćaju zekat (porez za društvene potrebe) i da se drže Allaha, dž.š. Nadalje, Allah opominje ljude da pokazuju strahopoštovanje prema Njemu i da se Pejgamber, s.a.v.s., uzima kao posrednik da se dođe do Allaha. Pročišćenje vlastitog ega i služba Bogu, dakle, najvažniji su oblik džihada. Džihad protiv vlastitog ega, o kojem se govori u upravo citiranim ajetima, okarakterisan je i od Poslanika, s.a.v.s., kao najvažniji oblik džihada. Tako je on jednom definisao jednog mudžahida: “Jedan (istinski) mudžahid je onaj koji se bori protiv vlastitog ega (nefsa).”65

Ovaj hadis objašnjava, ne samo značenje i važnost pročišćenja svog ega nego pokazuje i najvažniji oblik džihada.

2.1.2.2. Džihad Časnog Kur’ana, tj. propovijedanje i širenje Časnog Kur’ana

Poslije “najvećeg džihada”, odnosno džihada protiv vlastitog ega, najveće potenciranje u Časnom Kur’anu stoji na propovijedanju i širenju Časnog Kur’ana. Ovo je u Časnom Kur’anu označeno kao “veliki džihad”. U vezi s tim, Allah u Kur’anu kaže:

65 Tirmidi, Fadail ul-Gihad.


“... i njime se (Kur’anom) bori protiv njih velikim džihadom.” (25:53)66

Ovim se nije mislilo ni na šta drugo osim na džihad pera i riječi kao napor pomoću intelektualnih sposobnosti. Imam Ibn-Qayyim Al-Gauziyya (preselio 1350. n. e.) piše objašnjavajući ovaj ajet:To znači, prakticiraj Časnim Kur’anom veliki džihad. Ova sura potječe iz vremena u Meki. A sa Časnim Kur’anom ovdje se misli propovijedanjem, a džihad argumentima.67

U Časnom Kur’anu ponovo se poziva na propovijedanje Božije riječi. Time treba prenijeti učenje islama na sve ljude, da bi cijelo čovječanstvo izašlo iz mraka krivovjerja. Tako u Časnom Kur’anu stoji:

Pozivaj putu Gospodara svoga mudrošću i lijepim savjetom i raspravljaj s njima s najboljim argumentom. (16:126)

Dakle, treba razumne među protivnicima pozivati na Allahov put uvjerljivim argumentima koji će otkloniti njihove sumnje. I jednostavnim ljudima treba se obraćati jednostavnim argumentima, jer oni neće biti u stanju da shvate finese. A s onima koji su spremni svađati se, mora se blago diskutirati, kako se oni u svojoj tvrdoglavosti ne bi još dalje distancirali od islama.

2.1.2.3. Džihad imovine, tj. darivanje na Allahovom putu

Na ovaj oblik džihada Časni Kur’an poziva sljedećim riječima:

66 Gahid..., dakle imperativ jednine od ghd. Džihad – u smislu propovijedanja kur’anske poruke.67 Badai-ut-Tafsir Al-Gami, Ibn-Qayyim Al-Gauziyya, III, strana 212.


Iziđite, lahki ili teški, i borite se sa svojim imetkom (pomaganjem) i svojim životima na Allahovom putu. Ovo je bolje za vas, da samo znate! (9:41)

Džihad imovine u Časnom Kur’anu spominje se na raznim mjestima i u raznim kontekstima. Ovdje treba zapaziti činjenicu da se na svakom mjestu džihad vlastite imovine spominje ispred džihada svoje ličnosti, čime se misli na lično angažovanje za tu stvar. Time Allah nije rasvijetlio samo značaj džihada, nego je konkretizirao i rang džihada mačem.68

2.1.2.4. Džihad mačem, tj. borba u cilju vlastite odbrane

Pod ovim džihadom trebaju se, u najširem i prenesenom smislu, podrazumijevati i religiozni obračuni i silom oružja u cilju vlastite odbrane. Nažalost, u novije vrijeme značenje džihada reducirano je samo na borbu i rat, iako to sa stanovišta Časnog Kur’ana ni u kom slučaju nije opravdano. Gdje god se u Časnom Kur’anu govori o borbi, uvijek se koristi riječ qital, što je jedan od mnogih oblika džihada koji se smije upotrijebiti za vlastitu odbranu i u cilju ponovnog uspostavljanja slobode koja je nepravedno oduzeta. U Časnom Kur’anu se kaže:

68 Ova tematika nalazi se na sljedećim mjestima u Časnom Kur’anu: 4:96; 9:20; 9:88; 61:12; 41:16; 8:73.


Dozvoljena je (borba) onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja – zaista je Allah kadar da ih pomogne – one koji su bili nepravedno istjerani iz svojih domova, samo zato što su govorili: Naš Gospodar je Allah. (22:40-41)

2.2. Poistovjećivanje džihada sa “svetim ratom”

Prigovaranje islamu u današnje vrijeme u pogledu džihada podrazumijeva da muslimani pod tim podrazumijevaju sveti rat. Kaže se da bi oni iz tog razloga svoj bijes stalno iskaljivali u borbi, te time ugrožavali sigurnost, red i mir. Nažalost, neki pojmovi koji u stvarnosti potječu iz kršćanskog jezičkog područja pogrešno se pripisuju islamu. Tako se postupa i sa tzv. “svetim ratom”. U islamskim izvorima (Kur’an i Hadis) nigdje se pojam džihad ne nalazi u značenju “sveti rat”. Ovaj izraz potječe više od kršćana. Kao dokaz za to ne služi samo Biblija u kojoj se može naći ovaj pojam, nego i historijska činjenica da je crkva zaista stoljećima, pozivajući se na ovu svetu dužnost, svoje ljude slala u rat. Tako u Starom zavjetu u knjizi Joel glasi:

“Objavite ovo po narodima! Spremajte se za sveti rat, podignite junake neka dođu i idu svi vojnici. Raskujte raonike svoje na mačeve, i srpove svoje na koplja; tko je slab, neka reče: junak sam. ( Joel 3:9-10)69

Iz ovog se vidi da je pojam “sveti rat” postojao stotinama godina prije početka islama i on nije korišten ni za šta drugo osim za vjerske ratove. Osim toga, jedan prethodnik pape Benedikta XVI, papa Urban II (1088–1099) godine 1095. n. e. koristio je upravo ovaj izraz za Prvi krstaški rat.70

69 U prijevodima Biblije na urdu pojam “sveti rat” u međuvremenu je promijenjen.70 August C. Krey, The First Crusade – Prvi krstaški rat, Princeton, 1921, str. 36-40.


2.3. Pojmovi džihada na početku islama

Što se tiče pojma džihad, on se u svom osnovnom i najvažnijem značenju u islamskom učenju mogao naći od samog početka. Kao dokaz prezentira se nekoliko kur’anskih ajeta na osnovu kojih se ne vidi samo koje značenje džihad ima u islamskom učenju, nego koji pobijaju i tezu protivnika da su se muslimani u vremenu slabosti i potčinjenosti pokazivali pomirljivim, a nakon što dođu do vlasti, pozivaju na džihad.Svi kur’anski ajeti koji slijede potječu iz vremena u Meki, kada su muslimani još bili slabi i kada borba mačem, dakle “qital”, još nije bila dozvoljena. Ipak, džihad je – u stvarnom smislu – bez sumnje prakticiran i u mekanskom periodu. Tako u Časnom Kur’anu stoji:

A one koji se bore radi nas71 Mi ćemo sigurno uputiti prema našim putevima. A uistinu je Allah sa onima koji čine dobro. (29:70)

A ko se bori, bori se samo za sebe; uistinu je Allah neovisan u cijelom svijetu. (29:7)72

I uistinu, Gospodar tvoj je prema onima koji su se iselili nakon što su bili proganjani, i onda se borili i strpljivi

71 Gahidu – džihad u smislu nastojanja. 72 Riječ boldiranim slovima u originalu: gahada – u smislu nastojanja (29:8) objašnjava kako treba da se vodi ovaj džihad: a oni onima koji vjeruju i čine dobra djela mi ćemo sigurno odstraniti njihova zla djela i sigurno ćemo im dati nagradu, prema njihovim najboljim djelima koja su činili (29:8).


bili – sigurno, poslije toga tvoj Gospodar najviše prašta (i) milostiv je. (16:111)73

Ovi ajeti jasno kažu da pojam “džihad” u islamskoj terminologiji ne znači ništa drugo nego krajnji napor i korištenje sredstava koja stoje na raspolaganju radi postizanja jednog plemenitog cilja na Allahovom putu. A činjenica da svi prethodno citirani ajeti potječu iz perioda u Meki, ukazuje na pogrešno tumačenje ovog pojma od protivnika. Džihad je već u Meki bio aktivno prakticiran, ali ne u formi borbe ili rata, nego kao džihad protiv vlastitog nefsa i džihad Časnog Kur’ana propovijedanjem i širenjem Časnog Kur’ana. Ovaj džihad je i pored svih pritisaka i progona nastavljen s punom odlučnošću. A Časni Poslanik, s.a.v.s., primao je objave u kojima su protivnici bili jasnim riječima pozivani i bilo je objavljeno:

Reci: O vi nevjernici! Ja neću obožavati onoga koga vi obožavate, niti vi obožavate onoga koga ja obožavam. I ja nikad neću obožavati onoga koga vi obožavate, niti ćete vi obožavati onoga koga ja obožavam. Vama vaša vjera, a meni moja vjera. (109:2-6)

Papa Benedikt XVI postavlja tvrdnju da su se muslimani u fazi slabosti i potčinjenosti zauzimali za slobodu vjere, ali nakon zauzimanja vlasti prelazili su u borbu i silu. Međutim, kad se preciznije razmotri, činjenice govore sasvim suprotno. I u fazi slabosti i potčinjenosti protivnicima islama obraćalo se i pozivalo ih se s punom odlučnošću. Ova činjenica također dokazuje da islam ni u kom slučaju ne

73 Ovo mjesto je iz sure 16 (An-Nahl), koja je objavljena u Meki.


podrazumijeva rat kao određujući znak džihada. Štaviše, džihad je u prvi plan stavljao propovijedanje i širenje vjere. Ovdje nedvojbeno islam jasno poručuje da prisila ni u kakvim okolnostima nije dozvoljena.

Tako glasi:

Pa ako se oni raspravljaju s tobom, ti reci: Ja sam Božijom voljom svu svoju pažnju usmjerio prema Allahovom zadovoljstvu, a i oni koji me slijede. I reci onima kojima je bila data Knjiga i neukim ljudima: Jeste li vi prihvatili islam? Ako su prihvatili islam, onda su oni sigurno upućeni; a ako se okrenu, onda je tvoja dužnost jedino da dostaviš (poruku). A Allah prozire (Svoje) robove. (3:21)

Kroz formulaciju: Vi ste se borili i pokazali ste strpljenje, u navedenom ajetu 111, sura 16, jasno se kaže da je i strpljenje jedan veliki džihad. Tako su se upravo u periodu Meke utjecajni, hrabri i moćni ljudi, kao što je bio “Omer bin Al--Hattab, r.a., Hamzah, r.a., ili Adbur-Rahman bin Auf, r.a., nakon svoga prelaska na islam obratili Časnom Poslaniku, s.a.v.s., i zamolili za dozvolu da zbog počinjenog zlodjela nad nedužnim muslimanima izvrše odmazdu nad izvršiocima tih zlodjela. On je ipak stalno upozoravao da budu strpljivi. Ovo demonstriranje velikog strpljenja i suzdržanosti bili su, dakle, jedna forma džihada kojoj se davao prioritet.74

74 Nisai, Kitab ul-džihad, poglavlje Wugub ul-gihad.


Osim toga, pojam džihad pojavljuje se u dva sljedeća ajeta, koja pobliže objašnjavaju značenje tog pojma:

A Mi smo čovjeku naredili dobročinstvo prema svojim roditeljima; a ako se oni prepiru (džahadaka) s tobom i traže da Meni pridružuješ75 ono o čemu ti nemaš znanja, onda ih ne slušaj. Meni je vaš povratak i Ja ću vas obavijestiti o onom što ste radili. (29:9)

A ako se oni prepiru (džahadaka) s tobom o tome da Meni pridružuješ nekoga o kome ti nemaš znanja, ne pokoravaj im se, ali se na ovom svijetu druži s njima uljudno; i slijedi put onog koji se priklanja Meni. Onda će Meni biti vaš povratak i Ja ću vas obavijestiti o onom što ste radili. (31:16)

2.4. Da li islam dozvoljava prisilu u vjeri?

Za pobijanje kritika koje se oglašavaju protiv islama da on uči upotrebi prisile i sile prije svega je važno objasniti šta islam kaže o sili u vjerskim stvarima. Da li je, dakle, sa stanovišta islama dozvoljeno druge ljude prinudno uvoditi u islam i širiti vjeru mačem? Za slučaj da je islam korištenje sile smatrao dozvoljenim, moglo bi se u najmanju ruku

75 U originalu: gahada od gahada.


pomisliti da su islamski ratovi vođeni radi prisile ljudi da prihvataju islam. Ali, ako se može dokazati da prisila u islamskom učenju nije dozvoljena, dolazi se nedvojbeno do zaključka da je uzrok vođenja ratova morao biti sasvim drugi, koji nije značio uvođenje ljudi u vjeru putem sile. Nijedan razuman čovjek ne može povjerovati da su Časni Poslanik, s.a.v.s., i njegovi sljedbenici prisilnim uvođenjem tako otvoreno istupali protiv vlastitog učenja koje je za njih potjecalo od Boga, te da su time stavljali na kocku svoju vlastitu vjerodostojnost. Osim toga, savremenici bi jedno takvo oprečno ponašanje sa sigurnošću kritikovali na sav glas.

Takva kritika u historiji ipak nije zabilježena. Uvidom u Časni Kur’an može se reći da već od početka postoje ajeti koji su govorili protiv prisilnog širenja vjere.

U Časnom Kur’anu čitamo:

I reci, istina je to što je od Gospodara vašega, zato ko hoće neka vjeruje, a ko neće neka ne vjeruje. (18:30)

Ti reci: O ljudi, zaista vam je došla istina od Gospodara vašega. Zato, ko se uputi, uputi se za sebe, a ko god zaluta, zaluta samo protiv sebe. A ja nisam čuvar nad vama. (10:109)

Zatim Časni Kur’an jasno kaže:


Nema prisile u vjeri. Sigurno se pravi put razlikuje od zablude; zato ko god odbija šejtana, i vjeruje u Allaha, zaista se uhvatio za tako jaku dršku čije je slamanje nemoguće. A Allah je Onaj koji sve čuje (i) ima trajno znanje. (2:257)

Argument protiv korištenja prisile u vjeri Allah, dž.š., daje u istom ajetu, gdje stoji da se istina jasno razlikuje od zablude. I Allah, kao Onaj Koji sve čuje i Koji sve zna, u izvjesnom smislu bdije nad ovim. Ne samo da se izričito zabranjuje svaka primjena prisile nego se čak zahtijeva blago tretiranje ljudi koji drugačije misle i naređuje se da ih pozdravljamo riječima mira:

I sjetite se njegovog (Poslanikovog) govora: O Gospodaru moj! Ovi ljudi nikako neće vjerovati. Zato se oprosti od njih i reci: Selam, a uskoro će oni znati. (43:89-90)

Također, na drugom mjestu Allah isključuje svaku sumnju u pogledu agresivne ratne politike na taj način što, ne samo da dozvoljava prijateljstvo prema ljudima koji se bore protiv muslimana, ali ne zbog vjere, i koji ih nisu protjerali iz njihovih domova nego podržava miroljubivo postupanje prema tim ljudima:

Allah vam ne zabranjuje da onima koji se nisu borili protiv vas zbog vaše vjere i koji vas nisu istjerali iz vaših domova činite dobročinstvo i da postupate pravedno; zaista Allah voli one koji čine pravdu. (60:9)


2.5. Vrijeme objave ajeta – Nema prisile u vjeri (2:257)

U vezi s isječkom iz ajeta – Nema prisile u vjeri – papa Benedikt XVI tvrdi u svome predavanju da ovaj ajet potječe iz vremena u kojem Poslanik, s.a.v.s., još uvijek nije imao vlast i dok je bio ugrožen. Time se stječe utisak da su muslimani nakon dobijanja vlasti odstupili od ove zapovijedi i prešli na to da ljude uvode u islam silom oružja. Ova Papina tvrdnja nije tačna i pokazuje njegovo nedovoljno poznavanje historijskih činjenica. Ona, također, svjedoči o tome da Papa gleda s predrasudama i ne vidi ništa drugo do tvrdnje koje su postavili protivnici islama. Ovo postaje jasno i na osnovu pogrešnog vremenskog svrstavanja predmetnog kur’anskog ajeta, jer ne samo da ovaj kur’anski ajet nije objavljen za vrijeme mekanskog perioda od 13 godina nego je objavljen tek četiri godine nakon iseljenja u Medinu! To je bilo vrijeme u kojem su muslimani u Bici na Bedru već davno bili postigli vidljivu pobjedu, dok je Bitka kod Uhuda već bila prošla, a snaga muslimana je stalno rasla. U ovim okolnostima prisilno uvođenje ljudi u vjeru bilo je moguće. Međutim, upravo u tom vremenu je izdata zabrana prisile (2:257).76

U vezi s ovim, potrebno je ukazati i na to da Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu obećava posebno visok rang onim ljudima koji su još prije dolaska na vlast i prije pobjede protiv neprijatelja učestvovali u džihadu u cilju vlastite odbrane. Ovo jasno pokazuje da se džihad, kojem uči Bog u islamu, mora obavljati neovisno o pitanju sile ili nemoći. Tako stoji u Časnom Kur’anu:

76 Abu-Dawud, Kitab al-Gihad, Hadit nr. 2682 i Ibn-Hišam, sveska III.


Oni među vama, koji su pomagali i borili se prije pobjede, nisu isti. Oni su po rangu viši od onih koji su tek naknadno pomagali i borili se. (57:11)

Ovim Časni Kur’an rangira one koji nakon pobjede i dostizanja moći učestvuju u defanzivnom ratu i daje im prednost u odnosu na one koji su se borili prije u stanju nemoći i u stanju slabosti. Ovdje se ne radi o tome da se rat vodi nakon postizanja moći, nego naprotiv, radi se o smislu i svrsi i nužnosti rata. Dakle, džihad se obavljao prije zauzimanja vlasti i pred Allahom je bio daleko većeg ranga nego što je kasniji džihad. Jedan pogled u historijske knjige pokazuje da je najviše ratova vođeno u vremenu Časnog Poslanika, s.a.v.s., prije osvajanja Meke, a time, dakle, u periodu kad su pobjeda, osvajanje i moć bili sasvim neizvjesni. Ova historijska činjenica dalja je indicija za konstataciju da su ovi muslimani vodili samo borbe za preživljavanje.

2.6. Stanje muslimana na početku odbrane

Poseban aspekt u vezi s prigovorima Pape jeste opće stanje muslimana u momentu kad su počeli da se brane oružjem protiv agresivnih ratnih pohoda svojih neprijatelja. Zapravo, i njihovo tadašnje stanje proturječi tezi prisile. Allah, dž.š., opisuje ovu situaciju sljedećim riječima:

Naređena vam je borba i vi to ne volite; no moguće je da vi ne volite neku stvar, a to je dobro za vas, i moguće je da vi volite neku stvar, a to je zlo za vas. Allah zna, a vi ne znate. (2:217)


Muslimani su nakon jednog dugog perioda potčinjenosti i progona protjerani iz svoje domovine. Mnogi muškarci i žene ubijani su zbog svoje vjere. Neprijatelji nisu prestajali s njihovim proganjanjem i svim snagama su se i dalje trudili da muslimane silom odvoje od njihove vjere. Tek tada je Allah, dž.š., dozvolio vjernicima da podižu mač protiv onih koji su ga prvi podigli protiv njih, kako bi time spriječili da muslimani budu uništeni.

Napadače je trebalo zaustaviti u njihovim planovima. Pored svega toga, muslimani su bili protiv borbe jer su kao vjernici bili miroljubive i pomirljive prirode. Osim toga, muslimani su imali svega nekoliko stotina ljudi, a druga strana je mogla pozvati borce iz cijele zemlje. Muslimani su provodili besane noći u stalnom strahu i bojazni. Kako su mogli pod tim okolnostima početi nasilni rat u cilju uvođenja u vjeru silom? Opis duševnog stanja muslimana iz Časnog Kur’ana jasan je dokaz za činjenicu da su ratovi muslimana služili čistoj samoodbrani i samozaštiti, a ni u kom slučaju nasilnom uvođenju ljudi koji nisu njihove vjere.

S obzirom na ovo stanje Allah, dž.š., energično ih opominje u jednom drugom ajetu:

A šta je sa vama pa se ne borite na Allahovom putu i za muškarce i žene i djecu koji su učinjeni slabim i koji mole: Naš Gospodaru, izvedi nas iz ovog naselja, čiji su stanovnici silnici, i odredi za nas neke prijatelje od Sebe i odredi za nas nekog pomagača od Sebe? (4:76)


Ovim ajetom Allah jasno objašnjava da borba ne služi da se dođe do moći i utjecaja i potčini neprijatelja. Protivnici su u odnosu na muslimane toliko nadmoćniji u pogledu sile i snage da je prirodno to što se muslimani nerado suprotstavljaju njihovoj nadmoći. Ipak, Allah, dž.š., zahtijeva od vjernika da ne ustuknu pred borbom i obećava im da će On biti uz njih.

2.7. Pozadina odbrambenih ratova

Sad se postavlja pitanje pod kojim uslovima i protiv kojeg agresora se muslimani smiju braniti oružjem i, nadalje, koji su razlozi za to postojali. Časni Kur’an detaljno prilazi tome. Uz to, historijski zapisi daju jasnu informaciju o tadašnjim dešavanjima. Proučavanjem ovih izvora neće biti teško doći do ispravnih zaključaka. Uslov je da se ti izvori prihvataju bez predrasuda. Sada ćemo razmatrati sljedeće aspekte ove tematike:

1. progoni muslimana s krajnjom brutalnošću

2. podržavanje drugih plemena protiv muslimana

3. obustavljanje progona iz vjerskih razloga (fitna)

2.7.1. Brutalni progoni muslimana

Muslimanima je Allah, dž.š., dozvolio da se smiju braniti pomoću oružja. Ovo Časni Kur’an obrazlaže prije svega sljedećim riječima:

Dozvoljena je borba onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja... (22:40)


Dobro nam je poznato kako je nepravda koju su muslimani u Meki iskusili preko ruke svojih protivnika, s jedne strane, vršena u formi verbalne sile, tj. morali su podnositi prezir, podsmijavanje i krajnje uvredljivo ponižavanje svoje vjere. S druge strane, muslimani su silom sprečavani da obožavaju jednog Boga i da objavljuju učenje o Jedinstvu Boga.77 Bili su brutalno skrhani i mučeni.78 Bespravno su pronevjerili novac i imovinu muslimana i bojkotirali su ih. Na taj način je nad muslimanima trebalo vršiti ubijanja i uništenje.79 Neki od njih su usmrćeni na svirep način. Njihove žene bile su obeščašćene. Pod pritiskom neki muslimani su se iselili u Abesiniju.80

Kurejši nisu pustili na miru one koji su se iselili i poslali su jednu delegaciju na dvor abesinijskog vladara Negusa, kako bi ga uvjerili u to da muslimane izruči Mekancima, da bi ih ovi mogli odgovoriti od njihove vjere ili ih jednostavno pobiti. Osim toga, vođa Mekanaca Abu-Džahl81 izjavljuje o Poslaniku, kojeg su muslimani voljeli iznad svega, sljedeće: “Ako bih ikad vidio da Muhammed (s.a.v.s.) obavlja na Kabi svoju molitvu, ja bih mu svojom nogom smrskao vrat.” (Bože sačuvaj!) Oni su više puta pokušali takve najave pretvoriti u djelo. Poslanik je bio izložen najgorim strahotama. Njemu su priređivali probleme svake vrste. Stanovnici grada Ta’if, koji su bili u rodbinskoj vezi s Kurejšima, bacali su kamenje na Poslanika, s.a.v.s., samo zato što im je on prenio Božiju poruku. Na kraju su sva plemena iz Meke pod rukovodstvom Kurejša jednoglasno odlučila da ubiju poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kako bi poruku islama uništili već u korijenu i ispovijedanje jednom Bogu zauvijek izbrisali s lica Zemlje. U ovaj napad trebao se uključiti po jedan mladi čovjek iz svakog plemena u

77 Ibn-Hišam, sveska II.78 Ibn-Hišam, II.79 Ibn-Hišam, II.80 Ista knjiga.81 Ogorčeni protivnik poslanika Muhammeda (S) u Meki.


Meki. Ti su ljudi trebali zajednički napasti poslanika Muhammeda, s.a.v.s. No ovaj je plan propao. Poslanik, s.a.v.s., uspio je, uz Božiju pomoć, napustiti kuću neopaženo i sakriti se u pećinu Taur.82 Na osnovu ovih grozota Časni Kur’an dozvolio je muslimanima da se oružjem brane protiv progona. S obzirom na ova neprijateljstva, očigledno je da su se neprijatelji muslimana prvi uhvatili oružja protiv njih. Pod ovim okolnostima neka druga nacija mnogo bi se ranije prihvatila oružja. Međutim, muslimani su ostali strpljivi jer ih je Časni Poslanik, s.a.v.s., uputio na strpljenje i opraštanje. Dakle, općenito gledano, radi se o samoodbrani.

2.7.2. Agitiranje među plemenima protiv muslimana

Dok je poslanik Muhammed, s.a.v.s., živio u Meki, podnosio je svako proganjanje s prisebnošću i strpljenjem. Na kraju je bio prisiljen da se iseli iz rodnoga grada Meke. Ali njegovi progonitelji ni nakon toga nisu ga ostavili na miru. Umjesto da prestanu s neprijateljstvima, njihova mržnja još se više pojačala, a time i njihove aktivnosti protiv Časnog Poslanika, s.a.v.s. S velikom revnošću i neumoljivošću, prihvatili su se posla kako bi zbrisali islam. Tako su Kurejšije iz Meke zatražili, prije svega, od dva arapska plemena u Medini (Aus, Khazradž) da prestanu s podrškom muslimanima (Abu-Davud, Kitabul-Ihradž). Nakon što u tome nisu imali uspjeha, posjećivali su pojedinačna arapska plemena i huškali ih protiv muslimana. Kurejšije su bili čuvari Kabe i imali su veliki utjecaj na ostala arapska plemena. Na osnovu ovih vrlo obimnih agitacija Kurejšija, mnoga arapska plemena postala su smrtni neprijatelji muslimana. Tadašnja Medina može se jednostavno opisati kao grad usplamtjele vatre.83 U mnogim predanjima izvještavalo se o tadašnjem položaju Medine. Ubayy bin Kaab, r.a., koji je spadao u starije Poslanikove sljedbenike, prenosi:

82 Ibidem, Ibn-Hišam, III.83 Mustadrekulhakim, tom 2.


“Kada su poslanik Muhammed, s.a.v.s., i njegovi sljedbenici stigli u Medinu i Ansari (pomagači) im pružili podršku, cijela Arabija je zajednički stala protiv njih. Muslimani su bili u tolikoj brizi da su i noću, dok su spavali, sa sobom držali oružje, a preko dana im je oružje bilo spremno za reagovanje budući da su se pribojavali neočekivanog napada. Jedan drugom su govorili da samo žele preživjeti do vremena kada budu mogli noći provoditi u miru i kad se ne budu morali bojati nikoga osim Allaha.84

U vezi s ovim vremenom, u Časnom Kur’anu stoji:

I sjetite se kad vas je bilo malo (i) smatrani ste slabim na Zemlji, (i) bojali ste se da vas ljudi ne zgrabe, ali On vam je utočište dao i Svojom pomoći vas pomogao i opskrbio vas lijepim stvarima da biste bili zahvalni. (8:27)

2.7.3. Obustavljanje progona iz vjerskih razloga

Poznato je da huškanje i agitiranje protiv druge društvene grupe predstavlja veliku opasnost za društveni mir. Časni Kur’an poziva se na takve aktivnosti Mekanaca i kaže:

... a smutnja je gora od ubijanja.” A oni neće prestati da se bore s vama dok vas ne odvrate od vaše vjere, ako mogu. (2:218)85

84 Nisai, Kitab ul-džihad.85 Ovo mjesto pokazuje da su to bili protivnici muslimana koji su ih htjeli silom odvojiti od njihove vjere; dakle, bili su to neprijatelji Poslanika i njegovih pristalica, koji su radili na prisilnom konvertiranju, a ne muslimani. Oni su se samo branili.


Na drugom mjestu ovakvo ponašanje Mekanaca spominje se sljedećim riječima:

Oni žele da vi ne vjerujete kao što oni ne vjeruju, pa da postanete jednaki... (4:90)

Hazreti Abdulah bin Umar, r.a., sin drugog halife hazreti Omera, r.a., poziva se na ajet u kojem se kaže da se protiv neprijatelja mora boriti sve dok progon ne prestane (vidi navedeno). On u vezi s tim kaže: “Kad su muslimani brojčano bili veoma slabi, onda je onaj koji je vjerovao u islam bivao ili ubijen ili uhvaćen. Ali kad se broj muslimana povećao, nije više bilo progona (fitna).”86

2.8. Odobrenje za samoodbranu

Upravo je opisana teška situacija muslimana u Meki, a zatim nakon iseljenja i u Medini. Svoje stravično progonstvo podnosili su gotovo 13 godina i morali su napustiti svoju domovinu. Ipak njihovi mekanski protivnici nisu ih puštali na miru i s jednom jakom vojskom krenuli su na Medinu. U tom trenutku Časnom Poslaniku, s.a.v.s., nije preostao drugi izbor nego da se bori protiv napada agresora. Poslanik Muhammed, s.a.v.s., u ovoj situaciji dobio je objavu da on i njegove pristalice imaju odobrenje da se brane oružjem, jer ih bez razloga i potpuno nepravedno napadaju:

Dozvoljena je borba onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja – zaista je Allah kadar da ih pomogne – one koji su bili nepravedno istjerani ih svojih domova samo zato što su govorili: “Naš Gospodar je Allah”... (22:40-41)

86 Ovo kazivanje opisuje kur’anski pojam fitnu, tj. koristi se u smislu potčinjenosti zbog vjere do prisilnog rekonvertiranja pod prijetnjom smrću ili hapšenja.


Ovom objavom muslimanima je prvi put bilo dozvoljeno da se od napada brane oružjem. Da ovo odobrenje nije dato, društveni i vjerski mir bio bi potpuno uništen.

Nadalje, citirano mjesto iz sure 22 (Al-Hadž) glasi:

...a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi, doista bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u kojima se često Allahovo ime spominje. A Allah će sigurno pomoći onoga ko Njemu pomaže. Allah je zaista silan, moćan. (22:41)87

2.9. Upute u vezi s odbrambenim ratom

Nakon što smo opširno diskutirali o razlozima odobrenja samoodbrane, sada ćemo razmotriti detalje ovog odobrenja i vidjeti koje se granice ovdje postavljaju muslimanima. Ukoliko u vezi s ovim proučimo Časni Kur’an, konstatovat ćemo da on u slučaju bezizlaznog položaja muslimana dozvoljava samoodbranu, ali uz stroge uslove. U vezi s ovim postavlja se nekoliko pravila kojih se mora pridržavati u slučaju defanzivnog rješavanja spora. Sve ovo jasno ukazuje na to da islam dozvoljava odbrambene ratove samo u slučaju teškog, očajničkog položaja.

• Prije svega, mora se naglasiti da je samoodbrana oružjem dozvoljena jedino protiv onih koji se bore protiv muslimana i

87 Ovaj ajet pokazuje da se kod ratova muslimana nije radilo o ratnim pohodima u cilju konvertiranja. Ustvari, pravo da se čovjek brani od vjerskog progona dato je u ovom ajetu, ne samo muslimanima nego i monasima, kršćanima, jevrejima. Prema ovom ajetu, nije posebno pravo muslimana da se smiju braniti, nego svako ko je ugrožen zbog svoje vjere ima pravo braniti se. Dakle, govori se općenito o samoodbrani.


koji ih napadaju. U vezi s tim, Časni Kur’an kaže:

I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas. (2:191)

• Prilikom jednog takvog spora treba imati u vidu sljedeće:

...ali ne prekoračujte granice jer Allah zaista ne voli one koji pretjeruju. (2:191)

• Nadalje, muslimanima se stavlja na dušu da u svakom slučaju potraže miroljubivo rješenje, te ako protivnik izrazi volju za mir, muslimani odmah moraju taj mir zaključiti:

A ako budu skloni miru, budi i ti sklon, i uzdaj se u Allaha. Zaista on sve čuje (i) ima trajno znanje. (8:62)

• Osim toga, Časni Kur’an obavezuje muslimane da i u stanju rata poštuju ove ugovore. Tako se do u detalje mora pridržavati ugovora s protivnicima. Ovo se mora učiniti i u situaciji kad se moraju pretrpjeti gubici. Časni Kur’an o tome kaže:

...i oni koji paze na svoje amanete i na svoje obaveze. (23:9)

• Hazreti Pejgamber, s.a.v.s., uvijek se pridržavao ove zapovijesti. Hazreti Hudaifah, jedan ashab Muhammeda, s.a.v.s., iznosi: “Sljedeće me je spriječilo u tome da učestvujem u Bici na Bedru. Ja i Abu-Sahl krenuli smo u Bitku na Bedru i Kurejšije


su nas uspjele zarobiti. Pitali su nas da li se želimo pridružiti Muhammedu, s.a.v.s. Rekli smo da ne želimo, da idemo za Medinu. Povjerovali su nam da idemo za Medinu i da se nećemo boriti na strani Poslanika. Otišli smo Poslaniku i ispričali mu šta nam se dogodilo. Na to je Poslanik rekao: – Idite i ispunite svoje obećanje. Što se nas tiče, uputimo dovu protiv neprijatelja.”88

• Muslimani se također upućuju na to da svakom mnogobošcu koji to zamoli osiguraju sklonište. On tako treba dobiti priliku da čuje Božiju riječ. Ali, muslimani su također dužni da ga zdravog i čitavog odvedu tamo gdje se osjeća sigurnim.

A ako neko od mnogobožaca zatraži sklonište od tebe, pruži mu sklonište dok ne čuje Božije riječi. Onda ga odvedi sigurnom mjestu njegovom. (9:6)

• Pod svim okolnostima morate biti pravedni. Često se u historiji

dešavalo da narod koji pobijedi krajnje nepravedno postupa prema poraženom, pri čemu nema morala i pristojnosti. Tako poražene izlažu strahovitim zlostavljanjima i mučenju. Časni Kur’an strogo zabranjuje takva djela. Štaviše, musliman treba prema svom gorkom neprijatelju pravedno postupati. U Časnom Kur’anu se u vezi s ovim kaže:

88 Muslim, Kitab al-Džihad.


O vjernici, budite čvrsti radi Allaha, svjedočite u ime pravde i nemojte da vas neprijateljstvo nekog naroda navede da ne postupate pravedno. Budite pravedni, to je najbliže bogobojaznosti. I bojte se Allaha, zaista je Allah uvijek obaviješten o onom što vi radite. (5:9)

Da situaciju još jednom razmotrimo: Neprijatelj s kojim se mora postupati apsolutno pravedno progoni muslimane, upada s vojskom, raspolaže armijama koje su mnogostruko veće od muslimanskog stanovništva i nad njima u svojim redovima ima iskusne i istrenirane borce. Ovaj neprijatelj je ubijao žene i djecu muslimana.U ovoj situaciji zahtjev za pravdom izgleda, ne samo težak nego i natčovječan. Ali muslimani su se pridržavali zapovijesti Časnog Kur’ana u pogledu pravde. Prijateljsko postupanje s neprijateljem može se prihvatiti. Ali štititi prava neprijatelja i njima pravdu ukazivati, to je izvanredno teška stvar.

2.10. Ajeti u vezi s ratnom situacijom

Protivnici islama kritiziraju Časni Kur’an da sadrži ajete u kojima se muslimani pozivaju na rat. U pogledu navedene diskusije, vidi se da se pozivanje na rat u Časnom Kur’anu javlja samo u slučaju nužne odbrane. Samoodbrana je danas internacionalno priznato pravo. UN O-Charta navodi u članu 51 izričito pravo svakog naroda da se smije braniti od agresije neprijatelja. Taj član glasi:“Ova Charta u slučaju oružanog napada protiv neke članice Ujedinjenih nacija nikako ne ugrožava prirodom dato pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu, dok međunarodni Savjet bezbjednosti ne donese potrebne mjere.”

O učenju Časnog Kur’ana u vezi s džihadom već se opširno diskutiralo. Nakon ovih uvodnih riječi željeli bismo se posvetiti pojedinačnim


ajetima Časnog Kur’ana koji postaju meta kritike jer sadrže upute za rat. Na kraju, na osnovu sljedećih diskusija o predmetnim ajetima postaje očigledno jasno da Časni Kur’an ni na jednom mjestu ne sadrži poziv na agresivni rat.

Ajeti iz sure 2, koji govore o ratu, objašnjavaju se sada u kontekstu. Uzajamno povezano posmatranje ovih ajeta pokazuje da su muslimani primali odobrenje za samoodbranu ukoliko ih je jedan vojno i finansijski nadmoćniji neprijatelj ratom ugrozio.

1.


Objašnjenje: Prema ovom ajetu odbrambeni rat je dozvoljen protiv onih koji napadaju i koji se bore protiv muslimana. Hazreti Halifatul Massih I, r.a., piše u svome komentaru Časnog Kur’ana: “Ovaj ajet su Časni Poslanik, s.a.v.s., i njegove prve halife shvatali tako da se ne smiju napadati dječaci, žene, stari i svi oni koji su miroljubivi.”89

2. Časni Kuran kaže:

I ubijajte ih gdje god ih sretnete (u toku borbe) i protjerujte odakle god su oni vas protjerali; jer smutnja je gora od

89 Haqaiq ul-Furqan, vidi pod 2:191.


ubijanja. I ne borite se protiv njih kod Mesdžidil-harama, dok se oni u njemu ne budu borili protiv vas. A ako se oni bore protiv vas, onda ih ubijajte; takva je kazna za nevjernike. (2:192)

Ovo mjesto se odnosi samo na one koji su počeli rat protiv muslimana, o kojima je bilo govora već u 2:191. ...gdje god da ih nađete. Ova rečenica razjašnjava da je kod odbrane dozvoljeno samo postupanje protiv armije napadača, ali ne smije se napasti svako pojedinačno, gdje god se naiđe na njega. Treba se boriti s armijom napadača, gdje god se pojave s agresivnim namjerama.

3.

Pa ako oni prestanu, sigurno Allah najviše prašta (i) milostiv je. (2:193)

Objašnjenje: Ovaj ajet kazuje da se čak i oni koji su podigli oružje protiv muslimana mogu nadati Božijem oprostu bez daljih uslova ukoliko odustanu od svojih ratničkih namjera i vrate se miru.

Nadalje, u Časnom Kur’anu stoji:

4.

I borite se s njima sve dok ne nestane sumnje i vjera bude samo radi Allaha. A ako oni prestanu, onda neće biti neprijateljstva osim prema silnicima. (2:194)

Objašnjenje: Navedena mjesta iz Časnog Kur’ana ne izazivaju sumnju u to da je fitna (vjerski progon) opasna za mir. Stoga treba poduzeti


mjere da se ona okonča. Istovremeno se muslimanima napominje: Kad se više ne budete morali plašiti da će vas vaši protivnici zbog vjere ubijati, i kada se stvori jedna društvena atmosfera da svako svojevoljno može birati svoju religiju, i kada progonitelji i tlačitelji prestanu sa svojim represalijama i više ne budu ugrožavali mir i harmoniju u društvu, onda za ovaj slučaj važi zapovijed da se svaka ratna radnja okonča. (2:194)

Što se tiče riječi “fitna”, ona je već objašnjena. ...i vjera bude samo (slobodna) radi Allaha, ovdje se misli kad muslimani budu mogli slobodno vjerovati, ne plašeći se progona, rata i agresije.90

Kao što se vidi iz konteksta, ove riječi ne mogu značiti da bi sve ljude trebalo prisilno uvoditi u vjeru u Allaha. Ovo se opovrgava u riječima iz 2:194: A ako oni prestanu, onda neće biti neprijateljstva osim prema silnicima. Dakle, na ovom mjestu se tvrdi da je rat dozvoljen samo dok druga strana ne prestane s ratovanjem i ne bude i dalje ugnjetavala muslimane da bi oni odustali od svoje vjere, dakle, sve dotle dok svaki pojedinac može slobodno da vjeruje u religiju po svom izboru.

Obećani Mesija, a.s., neka je mir s njim, kaže:

“Iz ovog ajeta proizlazi: Treba da se borite protiv idolopoklonika Arabije, dok ne bude više pobuna i dok Bog ne bude zadovoljan. Ovo ne opravdava nikakvu prisilu. Iz ovoga proizlazi da se protiv neprijatelja treba boriti samo dok se ne slomi njegova sila i ne otkloni agresija i nemir. Oni koji su u sebi potajno vjerovali trebaju otvoreno slijediti islamske zapovijedi. Da je Bog – neka je Njegovo Veličanstvo uzvišeno – namjeravao prisilu, zašto bi onda bili mogući džizija ili mirovni ugovori, i iz kojih bi se razloga jevrejima i kršćanima 90 Fitna u kur’anskom kontekstu podrazumijeva da se muslimani bojkotom, ratom, silom i agresijom masovno stavljaju pod pritisak da bi odustali od svoje vjere i da bi se vratili ranijem politeizmu. Ostala mjesta u Kur’anu potvrđuju ovo značenje riječi. U vezi s ovim, fitna znači prisilno konvertiranje muslimana. Ovdje, dakle, Kur’an jasno zabranjuje svaki oblik prisilnog uvođenja u vjeru.


dozvolilo da plaćaju džiziju i stignu do mira i da u islamskom svijetu mogu voditi miran život.”91

U Časnom Kur’anu na nekoliko mjesta koristi se, zajedno s pojmom rat, i pojam na Allahovom putu. Ako priđemo razjašnjenju ovog pojma (1:191), možemo shvatiti njegovo principijelno značenje. Dakle, ovdje se kaže da se na Allahovom putu treba boriti protiv onih koji vas, tj. muslimane, napadaju. To pokazuje da borba na Allahovom putu može biti samo odbrana ili mjera nužne odbrane. Tamo gdje se u Časnom Kur’anu govori o “borbi na Allahovom putu” misli se na borbu u skladu s Božijim uputama i zapovijedima. Ratovi iz ličnih motiva ili zbog širih ciljeva ne spadaju u ovu kategoriju. Ovaj ajet također spominje da se ne smiju poduzimati pretjerane mjere (“ne pretjerujte”), jer Bog ne voli ljude koji to čine. Dakle, u “borbu na Allahovom putu” spada i to da čak i prilikom vlastite odbrane treba izbjegavati svaku nepravdu i svako pretjerivanje. U kontekstu navedenoga iz Časnog Kur’ana, pojam “borba na Allahovom putu” ima samo ovo značenje.

Sada ćemo navesti neke ajete koji sadrže ovaj pojam:

5.

Borite se na Allahovom putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna. (2:245)

6.

91 Džang-i-muqadas, Ruhani Haza’in bd. 6, diskusija od 3. juna 1893.


Neka se onda bore na Allahovom putu oni koji su prodali sadašnji život za budući. A ko god se bori na Allahovom putu, bilo da bude ubijen ili pobjednik, Mi ćemo mu sigurno dati veliku nagradu. A šta je s vama pa se ne borite na Allahovom putu i za muškarce i žene i djecu koji su učinjeni slabim i koji mole: Naš Gospodaru, izvedi nas iz ovog naselja, čiji su stanovnici silnici, i odredi za nas neke prijatelje od Sebe, i odredi za nas nekog pomagača od Sebe? Oni koji vjeruju bore se na Allahovom putu, a oni koji ne vjeruju bore se na putu šejtanovom. Zato se vi borite protiv prijatelja šejtanovih; sigurno je šejtanova spletka slaba! (4:75-77)

Objašnjenje: U ovim ajetima muslimani se upućuju da se bore protiv onih tirana koji nisu samo muslimane prisilili na rat i koji nastavljaju svoje agresije, nego se oni prema slabim muškarcima, ženama i djeci u svom naselju ponašaju kao tirani i krajnje nepravedno. Nisu samo muslimani meta njihove agresije nego i bespomoćni stanovnici naselja moraju da trpe njihovu nasilničku prirodu. Stoga su muslimani dvostruko dužni da se njihovoj agresiji odupru oružjem, kako bi branili ne samo sebe lično nego i kako bi slabe i potčinjene iz svoga naselja oslobodili iz kandži ovih nasilnika.

7.


I pripremite za njih koliko god možete snage i opremljenih konja na granicama, čime ćete zastrašiti Allahovog neprijatelja i vašeg neprijatelja i druge pored njih koje ne znate, Allah ih zna. A šta god potrošite na Allahovom putu, to će vam biti u potpunosti vraćeno i nećete biti oštećeni. (8:61)

Objašnjenje: U vezi s ovim ajetom, protivnici islama kritiziraju da se time muslimani uče da pripremaju ratove i vrše teror. Ova zamjerka uopće nije opravdana. Predmetni ajet sadrži duboke poruke. Obećani Mesija, a.s., komentira ovaj ajet ovako:

Kao “ribat” označavaju se takvi konji koji se postavljaju na granicu za stražarenje. Allah Ta’ala naređuje ashabima da trebaju biti spremni za odbranu protiv neprijatelja. Riječ “ribaat” podsjeća na to da njihova priprema treba biti potpuna i efektivna. Ashabima su prenesena dva zadatka: na jednoj strani, za odbranu od vanjskih neprijatelja (agresija), a na drugoj, morali su pružati otpor u spiritualnom smislu. “Ribaat” prema rječniku znači ono iznutra i ljudsko srce.

Ovdje je na suptilan način ukazano na to da se mogu koristiti samo oni konji koji su ukroćeni i istrenirani. I danas se isto tako vodi računa o treningu konja, kao što se uče djeca u školama. Ako se ne treniraju i ne ukroćuju, ne bi se pokazali korisnim. Štaviše, korištenje takvih konja moglo bi biti opasno i štetno.

Ovdje se ukazuje i na sljedeće:

Osobe (nafus), odnosno ribaat moraju biti trenirani i obrazovani. Njihove snage i sposobnosti moraju usavršavati svoje djelovanje u okviru granica koje je Bog postavio. Ako vi to ne činite, ne možete dobiti borbu koja se stalno dešava iznutra u čovjeku, protiv opasnog


neprijatelja, odnosno šejtana. Onako kako na ratnom polju nije važna samo snaga nego i obrazovanje, isto tako za ovu borbu koju čovjek vodi iznutra u sebi duše moraju raspolagati potrebnim obrazovanjem i odgojem. Ako to nije slučaj, duša će u borbi protiv šejtana biti podređena i doživjet će veliku sramotu. Naprimjer, neko ima oružje, topove, puške itd., ali ih ne može koristiti, pa tako neće nikad pobijediti neprijatelja. Isto tako, neko može posjedovati oružje i može ga koristiti, ali nema snage, neće nikad uspjeti. Iz ovog primjera se uči da nije samo dovoljno posjedovati znanje – npr. za upotrebu oružja – nego se treninzima i vježbom može razviti potrebna snaga. Ako neko zna rukovati mačem, ali nije vježbao, on će na bojnom polju izvesti nekoliko pokreta mačem i onda će mu snaga popustiti. On će se umoriti i konačno sam postati žrtva neprijatelja. Stoga mora biti svjestan da znanje i rad sami nisu prednost ukoliko ih ne prate djela, vježba i napor. Vidite, vlasti ne dozvoljavaju da vojnici beskorisno sjede. Tokom perioda mira u cilju treninga obavljaju se ratne vježbe. Uobičajene završne vježbe i parade ipak se redovno obavljaju.92

Drugi aspekt koji se javlja u ovom ajetu jeste sljedeći:

Muslimani se upućuju da se naoružavaju u cilju vlastite odbrane. S tim ciljem trebaju povećavati svoje snage i s odgovarajućim jahačima kontrolisati granice. Ovo će zaplašiti neprijatelja. Osim toga, ima drugih, nepoznatih neprijatelja koji će biti impresionirani pripremama. Protivnik se ne pridržava svojih ugovora i krši riječ. Ne može se pouzdati samo u obećanje, a zanemariti vlastitu odbranu. Defanzivne sposobnosti moraju se pojačati tako da neprijatelju ne preostaje ništa drugo nego da se pridržava ugovora. Trebalo bi da vidi da muslimani postaju jači i da su se naoružali za vlastitu odbranu. Usljed toga neprijatelj se neće usuditi da iskoristi vašu odanost, jer vi ne kršite riječ i držite se svoga poštenja.

92 Report Jalsa Salana, 1897, str. 65-69; Tafseer hazrati Massih Moud(A), sveska II, str. 236.


Ukratko, mirovni sporazum je važan, ali se istovremeno moramo brinuti za vlastitu odbranu. Na ovaj aspekt se odnosi pojam ribat ul hail. (Namještene granične postaje s konjima.)Tamo gdje je opasnost protivnici moraju vidjeti postojanje sposobnosti za odbranu. Oni bi trebali znati da granica ni na jednom mjestu nije bez straže i da je osigurana. Neprijatelj ni u snu ne smije pomisliti da bi mogao na muslimane izvršiti iznenadni napad. Time će se neprijatelj u svojim ratnim namjerama obeshrabriti.

Drugi cilj koji treba postići ovim mjerama je sljedeći: Neprijatelja u njegovim napadima treba dočekati s takvom odlučnošću i čvrstinom da to kod drugih neprijatelja izaziva strah. Ovo se ne treba dešavati usljed tvrda srca ili surovosti. Druga strana mora odustati od vođenja jednog besmislenog rata. Ajet sadrži poruku koja je suprotna onome što joj kritičari pripisuju. Ako se pojedinci koji se ne daju poučiti oštro kazne, većina će biti poučena ovim primjerom i odustat će od ratnih planova. A ovih postupaka ne treba se pridržavati kod ratova, nego prilikom priprema za odbranu. Ako se vlastite granice nadziru i štite korištenjem svih snaga, to će saznati i drugi neprijatelji, koji u tom slučaju neće ni pomisliti da izvrše agresiju. Ove sigurnosne mjere očigledne neprijatelju nužne su za trajno održavanje mira.93

8.

Zato, ako se s njima u ratu sukobite, onda ih razbijte tako da zadate strah i njima i onima koji su iza njih, da se opamete. (8:58)

Objašnjenje: Rječnik “Lisan-ul-Arab” objašnjava tu riječ izrazom “Zadajte im strah” na sljedeći način:

93 Ders-ul Kur’an – objašnjenje Kur’ana od hazreti Halifatul Massiha IV.


“Božija riječ glasi da se uništi njihova međusobna pripadnost i jedinstvo, da se razbiju.” ... glasi dakle nekog protjerati ili odbiti. Rječnik također spominje da se ovdje misli na to da bi jedna odlučna odbrana imala za posljedicu to da oni koji u pozadini imaju ratne namjere odustaju od napada.

Ili da se preko njih utječe na one koji su iza njih. Ovaj ajet se odnosi i na situaciju kada su muslimani prisiljeni ratovati. Za takve prilike muslimani se upućuju da ni u kom slučaju ne pokazuju slabost, nego da se odbrane hrabro i kuražno, kako bi i drugi koji podržavaju agresora stekli takav dojam i da se ne bi usudili da napadnu. Ovo će spriječiti dalje napade. Islam hoće u svim okolnostima da stvori jednu mirnu situaciju. Stoga on ukazuje na to da, ako napadač na bilo koji način pokaže volju za mir, moraju i muslimani signalizirati spremnost za mir (8:62). Stvarni cilj jeste okončanje rata i stvaranje mira.

9. U suri At-Tauba (9) opširno se govori o događajima koji su slijedili po ulasku muslimana u Medinu. Zbog posebne situacije koja je tada vladala neki ajeti izgledaju kao povod za kritiku. U daljem tekstu navodit će se ti ajeti i objasniti njihova pozadina. Također se opisuje kako su Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi pretvarali u djelo upute iz sure At-Tauba:


(Ovo je) proglas oslobađanja (svake obaveze) od Allaha i Njegovog Poslanika prema mnogobošcima s kojima ste zaključili ugovor. Zato putujte zemljom četiri mjeseca, i znajte da nikako ne možete onemoćati Allaha i da će Allah poniziti nevjernike. I proglas od Allaha i Njegovog Poslanika ljudima na dan velikog hadža – da su Allah i Njegov Poslanik potpuno oslobođeni mnogobožaca. Zato, ako se pokajete, to će biti bolje za vas; a ako se okrenete, onda znajte da ne možete onemoćati Allaha. I obavijesti o bolnoj kazni one koji ne vjeruju, osim onih od mnogobožaca sa kojima imate ugovor i koji nisu prekršili svoja obećanja prema vama i nisu nikoga protiv vas pomagali. Zato ispunite ugovore s njima do njihovog roka. Zaista, Allah voli one koji su bogobojazni. A kad sveti mjeseci prođu, borite se s mnogobošcima (koji su prekršili dogovor) gdje god ih nađete i uhvatite, i opsjedajte ih, i sjedite na svakoj zasjedi. No, ako se oni pokaju i budu obavljali namaz i davali zekat, onda oslobodite njihov put. Zaista, Allah najviše prašta (i) milostiv je. Ako neko od mnogobožaca zatraži sklonište od tebe, podaj mu sklonište dok ne čuje Božije riječi; onda ga odvedi sigurnom mjestu njegovom. To je zato što su oni ljudi koji ne znaju. (9:1-6)


Objašnjenje: U ovim ajetima sure At-Tauba naređuje se borba protiv mnogobožaca. Ovdje se ne govori o općoj mobilizaciji protiv svih mnogobožaca. Ovdje se uglavnom govori o onim mnogobošcima koji su imali ugovore s muslimanima, a koji su jednostrano prekršeni; ovo u pravom značenju podrazumijeva da su se ugovorom bili obavezali da će se pridržavati mira, ali da su jednostrano prekršili taj dogovor tako što su protiv muslimana krenuli oružjem. Stoga treba protiv njih ustati dok ne okončaju svoje napade. Ovo je općenito prihvaćen princip. Što se tiče onih koji se pridržavaju ugovora, protiv takvih muslimani ne smiju poduzimati nikakve mjere, kao što u Časnom Kur’anu stoji:

...osim onih od mnogobožaca sa kojima imate ugovor i koji nisu prekršili svoja obećanja prema vama i nisu nikoga protiv vas pomagali. Zato ispunite ugovore s njima do njihovog roka. Zaista, Allah voli one koji su bogobojazni. (9:4)

Dakle, u ovoj suri se radi o ratu sa stranama koje su buntovničke, koje su svoje ugovore jednostranom agresijom učinile nevažećim.

Ali prije poduzimanja bilo kakvih koraka protiv takvih koji prekidaju ugovore imate vremena u trajanju od četiri sveta mjeseca, da razmislite, da li želite i dalje ostati u ratnom stanju s njima ili želite da se vratite miru. Ukoliko se oni ovdje ne pokažu razumnim i ne iskoriste rok koji im je dat, muslimani se upućuju na to da krenu protiv njih i da


ih opsjedaju. Čak i u takvoj situaciji muslimani se upozoravaju da trebaju biti pravedni. Prema ovim ajetima, takvi buntovnici imaju mogućnost da pokažu pokajanje i da prime islam. Ili mogu moliti za utočište koje im muslimani moraju pružiti i onda moraju onog koji traži utočište odvesti do mjesta gdje on misli da je siguran (to znači – kuda on želi da ide).(Prinudno konvertiranje u islam, kako to u vezi s ovim mjestom u Kur’anu neki misle, isključeno je. Inače, upravo ovo posljednje upućivanje ne bi imalo smisla.)Pritom bi oni koji su našli utočište kod muslimana imali priliku da čuju Božiju riječ (Kur’an) i tako bi mogli sami formirati određeno mišljenje o islamu.Pejgamber, s.a.v.s., u toku svog života nikad nije htio silom uvoditi u islam ljude koji su kod njega tražili utočište. Utočište nije vezano ni za kakve uslove. U to se može uvjeriti svako na osnovu događaja koji su slijedili nakon povratka muslimana u Meku. Pejgamber, s.a.v.s., oprostio je svim ljudima, a neki su prije toga dizali ruku na muslimane i učinili im veliku nepravdu.94

Tog dana je Poslanik, s.a.v.s., proglasio generalnu amnestiju. Ikrama, sin Abu-Džehela, koji je bio zakleti neprijatelj islama, prvo je pobjegao iz Meke, ali onda je čuo za generalnu amnestiju. Pejgamber je i njemu oprostio ne postavljajući uslove.

10.

94 Ibn-Hišam, II.


A ako oni prekrše svoje zavjete poslije svog ugovora, i vrijeđaju vašu vjeru, onda se borite protiv vođa nevjerstva – zaista, oni su takvi da njihovi zavjeti ne vrijede. (Zato se borite sa njima), možda će odustati. Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su svoje zakletve prekršili, i koji su namjeravali da istjeraju Poslanika (iz domovine); to su oni koji su prvi započeli (nasilje)? Zar se vi njih bojite? Ne, Allah ima veće pravo da se Njega bojite, ako ste vjernici. Borite se protiv njih, da ih Allah vašim rukama kazni, i ponizi ih, a vas pomogne protiv njih, i izliječi grudi ljudi koji vjeruju... (9:12-14)

Objašnjenje: U ovom ajetu daje se odobrenje da se bori protiv onih koji krše miroljubivo pravno uređenje. Riječ din ima također značenje zakon i vladavina. Riječ ta’n ima osnovno značenje da se nešto povrijedi kopljem. (Lisan) Pod pojmom ta nu fidin treba shvatiti prekršaj zakona, odnosno odmetništvo. Pri tome treba voditi računa da vjerski propisi islamskog prava ne važe za nemuslimansko stanovništvo. Dakle, oni nisu obavezni da se pridržavaju Šerijata. Stoga se ovaj ajet može odnositi samo na ljude koji se opiru povinovanju pravnom redu i time izazivaju nemir i nered u zemlji. Mjere protiv grupa ovakve vrste odobrene su u Časnom Kur’anu, jer se time mogu zaplašiti i na kraju će njihovo buntovništvo “popustiti” i živjet će kao miroljubivi ljudi. Obećani Mesija, neka je mir s njim, komentira ovaj ajet na sljedeći način:

“Kur’an kaže (smisao je sljedeći): Ako mnogobošci prekinu svoje ugovore i napadnu vas zbog vaše vjere, borite se protiv vođa nevjernika jer oni se ne pridržavaju svojih zavjeta tako da ne prestaju s nasilništvom. Zar se nećete boriti protiv onih koji su ugovore prekinuli i rade na tome da Poslanika protjeraju iz njegovog grada, a oni su bili ti koji su počeli s protjerivanjem i ubijanjem.”


Razuman čovjek, čitajući ove ajete, shvatit će da ovo mjesto iz Časnog Kur’ana nema nikakve veze s prisilnim uvođenjem u vjeru. Mnogobošci iz Arabije bili su odgovorni za velike tragedije i krvoproliće među muslimanima; ubijali su njihove žene i djecu na bestijalan način. Stoga su oni, s njihove strane, zaslužili, ako bi se kažnjavali prema Isusovom zakonu (Tora)95, da im kazna bude smrt, a da njihovi mladi i stari budu mačem kažnjeni; da se protjeraju iz njihovih gradova i sela, a da se ovi pretvore u prah i pepeo. Ali naš Poslanik, s.a.v.s., neka je mir s njim, to nije dozvolio. Iako su oni krivi zbog počinjenih masakara i zločina koji zaslužuju smrtnu kaznu, Poslanik, s.a.v.s., dao im je mogućnost da svaki od njih koji se pokaje i dobrovoljno primi islam može živjeti u miru.Ali ovakvo ponašanje, koje se odlikuje velikom obazrivošću i milošću, podvrgava se kritici. Ratovi Musaa se, naprotiv, smatraju svetim. Zaista je žalostan ovakav odnos. Da se postupalo ispravno, ne bi uopće bilo teško shvatiti razliku. Čudno je da je Bog poslaniku Musau, kako kažu, dozvolio da može ljudima u Egiptu bespravno oduzimati stvari iz kuće96 i nakit i to jednostavno zadržavati za sebe i isto tako prevarom uzimati u posjed ove stvari i pridodati ih svome imetku.

Musa je također smio prema neprijatelju postupati tako nemilosrdno da je ubio stotine hiljada djece i opljačkao njihovu imovinu, pri čemu je jedan dio morao odvojiti za Boga. Mojsije je sebi smio uzeti svaku ženu koja mu se svidjela. Pod određenim uslovima smio je zatražiti i danak. Tada su spaljivana sela i gradovi protivnika. Bog je... u vrijeme našeg Poslanika, s.a.v.s., upućivao: “Zabranjeno je ubijanje djece i žena; monahe treba ostaviti na miru, njive se ne smiju spaljivati, crkve se ne smiju rušiti. Smije se ustati protiv onih koji su kao prvi krenuli ubijati muslimane. Doduše, moraju se zaštititi oni koji plaćaju džiziju

95 Uporedi: Numeri, poglavlje 31, vidi i poglavlje 31 ove sveske.96 Vidi: Egzodus 12:2 i 12:25, kao i Egzodus 12:29.


ili – kao Arapi koji su zbog krvoprolića nad muslimanima zaslužili smrtnu kaznu – ako prihvate islam. Onome ko hoće da čuje Božiju riječ treba pružiti zaštitu i, ako bude prihvatio Boga, treba ga odvesti tamo gdje će biti miran. Žalosno je da se sada napada ovaj Bog. Žalosno je da oni koji prigovaraju jednom takvom učenju, i koji masakre, ne izuzimajući čak ni djecu, o čemu se govori u Tori, pripisuju Bogu.”97

U ajetima 13 i 14 navode se dalji razlozi za postupanje prema mnogobošcima i objašnjava da su se oni (sa svojim napadima) ogriješili o državni red i tako pobrinuli za haos i nemir u zemlji. Ovdje treba ukazati i na poseban oblik glagola tuqatiluna. Ovdje se radi o glagolskoj osnovi VI od q-t-l (boriti se međusobno, jedan s drugim ratovati).98

Ovaj glagol tuqatiluna zahtijeva dva učesnika. Glagol tuqatiluna podrazumijeva da se ovdje poziva na otpor protiv ljudi koji su već podigli oružje i koji šire u zemlji silu i strah.Tuqatulina ovdje, dakle, znači upotrebu oružja protiv nekog koji se već nalazi u borbi, u ovom slučaju protiv državnog reda i mira.99

Sve to se potvrđuje izrazom u ovom ajetu awwala marratan: Protivnik je prvo počeo silom. Nadalje su to buntovnici, oni koji prekidaju ugovore i oni koji su se zakleli i koji žele protjerati Poslanika, s.a.v.s., ili mu naštetiti na drugi način.

Ovako detaljno istraživanje tog ajeta dokazuje da se u njemu ni u kom slučaju ne poziva na borbu protiv onih koji drugačije vjeruju i da ovdje nema prostora za prigovore i kritiku.

97 Gang e-Muqadas, str. 265, 3. juni 1893.98 Vidi Hans Wehr, Arapski rječnik: pod q-t-l se u arapskom jeziku naziva kategorija kao bab mufa ala (iz ove osnove izvedene su imenice kao muaniqa=zagrljaj ili musafiha=pružanje ruke; dvije strane učestvuju u jednoj radnji).99 (Čašma-i Marifat, Ruhani Haza’in, sveska 23, strana 229-231).


11. U suri 9 osim toga može se pročitati:

Borite se sa onima među njima kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju u Allaha, niti u Sudnji dan, i ne smatraju haramom ono što su Allah i Njegov Poslanik zabranili, i za vjeru ne uzimaju istinsku vjeru – dok ne plate džiziju (svojom) rukom i budu poniženi. (9:29)

Objašnjenje: To ne znači da se bez opravdanja i razloga smije krenuti protiv onih kojima je Knjiga data. Uslovi koji važe za borbu opširno su opisani u Kur’anu i moraju važiti i u ovom slučaju.

Glavni razlog za borbu jeste da neprijatelj prvi napadne. Dakle, kada oni kojima je Knjiga data počnu s napadom, odbrana protiv njih je dozvoljena. Ako bi oni u toj borbi bili pobijeđeni i tada se izjasnili da plate danak, spor ne treba nepotrebno produžavati. Štaviše, ovo treba prihvatiti, te im se i pored njihove agresije treba oprostiti. U ovom ajetu se nijednom riječju ne govori o tome da oni kojima je Knjiga data treba da uđu u islam silom (to se u historiji nije nikad ni dogodilo).

Izraz an yadin tiba nafsin znači dobrovoljno (Tadž-ul Urus). Oni, prema tome, trebaju dati svoju saglasnost za plaćanje džizije (porez koji u određenoj islamskoj državi plaća nemuslimansko stanovništvo, a koji se propisuje iz razloga što su ovi oslobođeni ratne službe).Za plaćanje ovog poreza na njih se ne smije vršiti pritisak ako su dobrovoljno spremni da kao građani jedne zemlje poštuju zakone i izvršavaju svoje obaveze. Wa hum sagirun – i ovaj izraz je dao povoda


za mnoge spekulacije iako je njegovo značenje jasno. Oni koji su se digli na oružje, trebaju se podvrgavati sili vladajućih (sagirun ).

Obećani Mesija, a.s., ovako objašnjava ovaj ajet:

Iz svih ovih ajeta proizlazi da su jevreji i kršćani u Arabiji toliko zalutali s pravog puta i toliko postali nekarakterni da su sami radili nešto što im je Bog u njihovim knjigama zabranio – krađu, pronevjeru, ubistvo, lažno svjedočenje, pridodavanje druga Bogu – sve ove zabranjene stvari oni su radili s takvom predanošću da su to čak uključili u svoju vjeru... Bili su opasni za zemlju. Njihova nedjela su uzimala maha... Razumni ljudi mogu shvatiti da je za uspostavljanje javnog mira bilo potrebno krenuti protiv takvih kriminalnih elemenata. Hazreti Pejgamber, s.a.v.s., nije bio samo poslanik, nego ga je Bog postavio za vrhovnog poglavara s nadležnostima koje podrazumijevaju moć i na toj funkciji on je bio odgovoran da čuva interese države. Stoga je njegova obaveza bila da poduzme nešto protiv onih koji izazivaju nemir i zlodjela u zemlji, te da izmučene ljude, čija je egzistencija bila uništena zlodjelima ovih drugih, oslobodi iz njihovih kandži.Ovo se mora shvatiti na sljedeći način:Poslanik je od Boga primio dvije službe. U jednoj je službi bio Poslanik, s.a.v.s., tako da je sve objave koje je primao od Boga objavljivao ljudima. Njegova druga služba bila je služba vladara i halife. Na osnovu ove službe uobičavao je da se kažnjava svako ko izaziva nemir ili ometa javni red i mir, te je brinuo o pravu i redu.

Situacija je u Arabiji u to vrijeme bila takva da su mnogi Arapi bili lopovi i razbojnici, a mnogi drugi su činili druge zločine. S druge strane su bili oni kojima je bila data Knjiga, koji su imali izrazito loš karakter i bespravno su uzimali imovinu drugih. Dok su Arapi noću provodili svoje pljačkaške pohode, na svjetlu dana su pljačkali siromašne ljude.


Kada je Bog hazreti Pejgamberu, s.a.v.s., dao vlast nad Arabijom, Poslanik je imao obavezu da nešto učini protiv zločinaca, bandita, lopova, razbojnika i podrivača mira, da kazni one koji nisu bili spremni da prekinu sa svojim zlodjelima. Svako može shvatiti da je to važno za jednog kralja. Ako je npr. narod nekog kralja žrtva napada, pljačke, krađe iz niskih motiva – zar nije obaveza kralja da protiv takvih podstrekača nemira krene u rat i da ih prema pravu kažnjava, kako bi u zemlji ponovo uspostavio mir. Ova borba protiv onih kojima je Knjiga data nije bila iz razloga da ih uvodi u islam, nego da bi se zemlja sačuvala od njihovih nedjela.

12.

Šta je s vama pa ste se podijelili u dvije skupine u pogledu licemjera? A Allah je njih oborio zbog onog što su oni zaradili. Želite li vi uputiti onoga koga je Allah ostavio u


zabludi? A koga Allah ostavi u zabludi, ti za njega nećeš naći puta. Oni žele da vi ne vjerujete kao što oni ne vjeruju, pa da postanete jednaki. Ne uzimajte, zato, prijatelje između njih, dok se oni ne isele na Allahovom putu. A ako se oni okrenu, onda ih uhvatite i ubijte gdje god ih nađete; i ne uzimajte između njih nekoga za prijatelja ni za pomagača, osim onih koji su povezani sa narodom s kojim vi imate sporazum, ili onih koji vam dođu u takvom stanju da njihova srca zaziru od toga da se bore s vama ili da se bore sa svojim narodom. A da je Allah htio, On im je mogao dati da vas nadvladaju, onda bi se oni sigurno borili s vama. Zato, ako se oni drže podalje od vas i ne bore se s vama, i ponude vam mir, onda vam Allah ne dopušta nikakav postupak protiv njih. Vi ćete nailaziti i na neke druge koji žele da budu mirni od vas i da budu mirni od svog naroda. Kad god budu povedeni prema smutnji, oni budu naglavačke bačeni u to. Prema tome, ako oni vas ne ostave i ne nude vam mir i ne zaustavljaju svoje ruke, onda ih uhvatite i ubijte, gdje god ih nađete. Ovi su (vaši neprijatelji) protiv kojih vam Mi dajemo otvoren dokaz. (4:89-92)

Objašnjenje: Često se kritizira izraz onda ih uhvatite i ubijte u ajetu 90. Ovdje se zamjera da se poziva na ubijanje svih protivnika. Međutim, takvi kritičari ignorišu kontekst ovog ajeta. Iz konteksta se jasno vidi da ovdje nije zastupljeno nikakvo učenje koje bi se moglo napadati. Jedna relevantna interpretacija ovih ajeta razjasnit će da se ovdje govori o licemjerima ( ). Kaže se kako oni hoće da muslimani odustanu od svoje vjere kao što su to oni učinili. Na ovom mjestu Allah ukazuje vjernicima na to da oni ne smiju uzimati licemjere za svoje pomagače, jer oni nisu na strani muslimana. Ovo bi moglo štetiti cijeloj zajednici. Zatim kaže – dok ne krenu Allahovim


putem. To znači da ih ne treba uzimati za pomagače sve dok ne napuste svoje subverzivne aktivnosti i iz dubine srca ne postanu njihovi prijatelji. Zatim se kaže: ako se jasno okrenu. To znači, kada postanu razbojnici i sasvim otvoreno počnu podržavati neprijatelje, i boriti se protiv muslimana, onda se moraju tretirati isto kao i drugi agresori. To znači: onda ih uhvatite i ubijte gdje god ih nađete. Ako se naiđe na njih u toku ratnih dešavanja, taj krug osoba ne treba biti pošteđen (samo zato što su se prethodno prividno pokazali kao dobročinitelji). Prema njima treba postupati isto onako kao prema drugim neprijateljima koji napadaju. Ovdje se, dakle, sasvim jasno govori o ljudima koji se ponašaju razbojnički i prelaze neprijatelju. Ali o njima već u prvom ajetu postoji ograničenje: Ako pripadaju nekoj grupi s kojom su muslimani sklopili neki ugovor, njih ne treba napadati. Ili ako oni npr. u sebi ne nalaze spremnosti da vode rat s muslimanima. U ajetu koji slijedi može se pročitati:

13.

Zato, ako se oni drže podalje od vas i ne bore se sa vama, i ponude vam mir, onda vam Allah ne dopušta nikakav postupak protiv njih. (4:91)

Objašnjenje: U vezi s ovim krugom ljudi (licemjera), muslimanima se kaže: Ako se oni drže dalje od vas, ne vode rat i nude vam mir, tada muslimani od Boga nemaju dozvolu da postupe protiv njih. Iz navedenog dijela ajeta vidi se da se ovdje ne preporučuje po svaku cijenu boriti se protiv licemjera. To je dozvoljeno samo onda kad oni učestvuju u agresivnim ratovima protiv muslimana. Ako odustanu od agresije, protiv njih se ne smije istupati.100

100 Ajet 12 i 13, MTA-emisija u vezi s prijevodom Kur’ana, od 18. 5. 1995. sa hazrati Mirzom Tahir Ahmadom, Khalifatul Massihom IV.


14.

O vi koji vjerujete! Borite se s onima koji su u vašoj blizini među nevjernicima i neka osjete oštrinu s vama; i znajte da je Allah sa bogobojaznim. (9:123)

Objašnjenje: Ovaj ajet sadrži izraz onima koji su u vašoj blizini ( ). Neki kritičari misle da se iz ovog treba zaključiti kako se na ovome mjestu muslimanima naređuje da se bore protiv arapskih plemena koja žive u njihovoj blizini i da postepeno proširuju krug onih protiv kojih se krenulo. Ova arapska riječ ipak znači “najbliži” (rođaci, poznanici). Prema tome, ovaj ajet govori da, ako dođe do bitke u kojoj se vaši bliski srodnici bore protiv vas, vi u tom slučaju ne smijete protiv tih srodnika pokazivati blagost. Riječ “čvrstina” u arapskom jeziku znači nešto što je tako čvrsto i tvrdo da u njega ne može ništa prodrijeti. Stoga muslimani ne trebaju dozvoliti da mnogobošci utječu na njih i da oni na njih djeluju.101

15.

Nijednom poslaniku nije dozvoljeno da ima zarobljenike osim ukoliko u Zemlji bude krvavog rata. Vi želite dobra ovog svijeta, dok Allah (za vas) želi drugi svijet. A Allah je moćan (i) mudar. (8:68)

16.

A kad se sukobite s nevjernicima, udarajte ih po vratovima;

101 Haqaiq ul-Furqan od Maulana Nur ud-Dina, hazrati Khalifatul Massih I. I prijevod emisije o Kur’anu sa hazrati Khalifatulom IV od 4. 1. 96.


A kad se sukobite s nevjernicima, udarajte ih po vratovima; i kad prolijete mnogo krvi njihove, onda ih vežite čvrsto – poslije, ili ih oslobodite velikodušno ili otkupninom – sve dok rat ne prestane. Tako treba da bude! A da je Allah htio, On je Sam mogao uzeti osvetu, ali On neke od vas iskušava drugima. A onima koji su ubijeni na Allahovom putu – On njihova djela nikada neće poništiti. (47:5)

Objašnjenje: Neki koji nisu obdareni visokim razumom prigovaraju da se ovdje radi o pozivu na krvoproliće. Naprotiv, u ovom ajetu govori se o tome u kojoj se situaciji smije zarobljavati. Prema ovom ajetu, za to postoji samo jedna mogućnost i to ukoliko dođe do regularnog rata. U svim ostalim situacijama pripadnici nekog neprijateljskog naroda ne smiju se zarobljavati. Čak i u neprijateljstvu nekim osobama iz tog naroda ne smiije se oduzeti sloboda. U ovom ajetu se ističe značaj ljudske slobode. Što se tiče zarobljenika koji su u ratu zarobljeni, nakon rata moraju biti oslobođeni, ili plaćanjem iznosa za otkup zarobljenika ili bez naknade i iz dobročinstva – prema neprijatelju koji je prethodno izvršio agresiju!

Ni ovdje se ne govori o tome da Poslanik treba voditi krvavi rat, jer je to zabranjeno u Kur’anu.

Radi se o tome da Poslanik, s.a.v.s., ukoliko agresijom bude prinuđen na krvavi rat, smije uzimati zarobljenike, a inače ne. Naglašava se da se protivnicima ne smije oduzimati sloboda ukoliko je rat regularan. Samo ako između dvije strane dođe do krvavog rata, jedino se tada smiju zarobljavati ljudi.

(Haqaiq ul-Furqan od hazreti Halifatul Massiha I, i Tarjumatul Quaran emisija MTA, 30. 11. 95. od hazreti Halifatul Massiha IV.)


17.

Zaista, onima koji vode rat protiv Allaha i Njegovog Poslanika i nastoje činiti nered na Zemlji, kazna je samo da budu grubo ubijeni, ili razapeti, ili da njihove ruke i njihova stopala budu odsječeni na unakrsnim stranama, ili da budu istjerani iz zemlje. To će biti poniženje za njih na ovom svijetu, a na ahiretu oni će imati veliku kaznu (određenu)... (5:34)

Objašnjenje: Ovom ajetu se prigovara da su muslimani poučeni da protiv svojih neprijatelja primjenjuju teške mjere i da ih drakonski kažnjavaju. Prije svega, mora se objasniti da se ovdje misli samo na one koji u društvu brinu za nemir i anarhiju tako što se suprotstavljaju zakonu.

Što se tiče kazni koje su ovdje navedene, mora se razmisliti: Da li Kur’an hoće da se tako teške kazne izvršavaju? Da li je Poslanik, s.a.v.s., ikad izvršio jednu takvu kaznu? Ako jeste, na kome? Samo na onima koji su počinili bestijalna zlodjela. Ni na kome drugom. Bilo je licemjera u Medini, ali nijedan jedini nije dobio takvu kaznu. Nijedan nije razapet. Ovdje se, prije svega, govori o ljudima koji su u zemlji izazivali nered. Ukoliko je počinjena teža povreda u smislu prekida mira u zemlji, koju je čovjek prouzrokovao, utoliko teže mora biti kažnjen. U prethodnom ajetu kaže se:

...ko god ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili nije činio nered na Zemlji, kao da je ubio cijelo čovječanstvo... (5:33)


Ako neko prouzrokuje nemir, smije se primjereno kazniti. Ali ne teže nego što je zlodjelo koje je počinio izvršilac. Ovo je osnovno pravilo za razumijevanje ovog ajeta. Zatim Allah kaže u Kur’anu:

...osim onih koji se pokaju prije nego što njima ovladate. Zato, znajte da Allah najviše prašta, (i) milostiv je. (5:35)

To znači: Bog kaže da onaj ko počini takvo djelo – bilo ubistvo ili druge strahote – ali ako se počinioci prije njihovog hapšenja već budu popravili i više ne budu činili takva djela (dakle, ako ne predstavljaju više opasnost za društvo), ne smiju se kazniti. Tada im se mora dati pravo na život. To je jedan važan dio cjeline. Ako se ignoriše, interpretacija prethodnog ajeta može se iskriviti, a to neki i čine. Na kraju, to znači da ovo učenje objavljuje Bog, Koji najviše prašta i Koji je milostiv. Ove kazne imaju za cilj dobrobit svih građana i njihovu zaštitu od opasnosti.102

2.11. Završna riječ

Iz kompletne diskusije u ovom poglavlju bez sumnje proizlazi da Časni Kur’an jasno govori o tome da se za širenje vjere nikad ne smije koristiti prisila ili sila. Naprotiv, potrebno je ukazati na prednosti vjere i dobrim uzorom pridobiti srca ljudi. Borbe u ranom islamu ne ostavljaju prostora za donošenje zaključka kako je upotreba oružja u ime vjere dozvoljena. Ove borbe bile su čisto defanzivne mjere protiv napadača koji su silom htjeli udaljiti muslimane od njihove vjere. Prema Časnom Kur’anu, nema prisile u vjeri. (2:257)

102 MTA-emisija u vezi s prijevodom Kur’ana, od 5. 7. 1995. sa hazrati Mirzom Tahir Ahmadom, Khalifatul Massihom IV.


Što se tiče džihada mačem, dakle samoodbrane, duhovni sin i sljedbenik (halifa) hazreti poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kojeg je Bog odredio za naše vrijeme za sudiju i pravednika, imam Mahdi i Obećani Mesija, a.s., napisao je sljedeće odlučujuće riječi:

“Vidite, ja sam s jednom porukom došao vama. Ona glasi da se džihad više ne može voditi mačem. Ali džihad koji je nužan, da bi prosvijetlio našu dušu, treba voditi i dalje. Ja to ne govorim od sebe lično, nego je to Božija volja. Razmislite o hadisu Sahiha Buharija, u kojem se o Mesiji kaže: Jaza ul-harb.”

To znači da će Mesija, kada dođe, okončati vjerske ratove. Zato, naređujem vama, koji pripadate mome jatu, da se držite podalje od takvih misli. Vi trebate prosvijetliti svoju dušu i povećati svoje suosjećanje i dijeliti bol onih koji pate. Trebate brinuti za pomirenje na Zemlji. To će dovesti do toga da se vaša vjera širi. Ne trebate se čuditi kako je to moguće. Isto kao što je Bog kod današnjih otkrića za ispunjenje fizičkih potreba koristio sve ovozemaljske elemente i sve ovozemaljske stvari, i to bez posredovanja bilo čega, znači: On je pokazao da željeznica može mnogo brže ići nego konji – isto tako će On sada za duhovne potrebe bez posredovanja ljudskih ruku koristiti meleke s neba. Veliki nebeski znaci postat će vidljivi. Bit će mnogo svjetlosnih pojava koje će mnogima otvoriti oči.103

103 Government Angrezi aur Džihad, str. 14, Ruhani Haza’in, sveska 17.


3. Ratovi u vrijeme Časnog Poslanika, s.a.v.s.

Dr. Mohammad Dawood Majoka

Opširna diskusija o ajetima iz Časnog Kur’ana koji govore o ratovima u islamu nalazi se u poglavlju 2 ove knjige. Na sljedećim stranicama govori se o prigovorima koji se javljaju u vezi s ratovima protiv Časnog poslanika hazreti Muhammeda, s.a.v.s. Na osnovu predrasuda ili nedovoljnog poznavanja, protivnici uzimaju za predmet svoje kritike sve aspekte života hazreti Časnog Poslanika. Tema ovog poglavlja nije davanje odgovora na svaku pojedinačnu tačku kritike ove vrste. Mi ćemo razvrstati različite prigovore u tri kategorije i za svaku kategoriju dat ćemo opće primjedbe i odgovore. Tako ćemo ukazati na sve netačnosti koje postoje u dotičnim prigovorima. Pri tome ćemo uzeti za osnovu autentične historijske izvore i knjige s predanjima. Ove tri kategorije na koje se prigovori upućuju jesu sljedeće:

1. Kaže se da je rat nepoželjan akt, a da su ga muslimani vodili. Ovdje spadaju svi prigovori koji u pozadini imaju činjenicu da je hazreti Časni Poslanik, s.a.v.s., vodio ratove, a da ih Isus Krist nije vodio, te da je ta okolnost razlogom da se Isus Krist u tom smislu smatra boljim.104

2. Druga kategorija prigovora jeste da Poslanikovi ratovi nisu vođeni u cilju samoodbrane, nego s namjerom da se zaposjednu teritorije i da se gomila bogatstvo.105,106

104 AL-Kindi, The Apology, translated by W. Muir, London, UK, 1887, str. 100.105 AL-Kindi, The Apology, translated by W. Muir, London, UK, 1887, str. 46.106 C. G. Pfander: Mizan ul-Haqq, Religius Tract Society, London, UK, 1910, str. 353.


3. U treću kategoriju spadaju prigovori teže prirode. Pritom se Časnom Poslaniku, s.a.v.s., podmeće da je ratove vodio s ciljem da svoje neprijatelje eliminiše i da ih silom uvede u svoju vjeru. U takve prigovore spada i ovaj: Kaže se da su muslimani, dok su bili slabi, propovijedali mir, ali čim bi se domogli vlasti, počinjali bi voditi ratove i ubijati svoje protivnike, da je islam širen silom i metodama prisile. U takve prigovore spada i neosnovano podmetanje u Papinom predavanju, koje je činio citiranjem dijaloga cara Manuela. Papa pritom nije samo pročitao citat, nego je upleo svoje vlastite komentare koji u vezi s temom reflektiraju njegovo viđenje.107

Na sljedećim stranicama nalaze se odgovori na prigovore koji spadaju u već navedene tri kategorije. Kao najvažniji izvor prezentirat ćemo dokaze iz Kur’ana. On nesumnjivo važi kao najvažniji i najautentičniji dokument o vremenu i životu hazreti Časnog Poslanika, s.a.v.s. Pomoću odgovarajućih citata moći će se vidjeti kako su se hazreti Časni Poslanik, s.a.v.s., i njegove pristalice ponašali u vezi s ratom. Iznijet će se historijske činjenice o okolnostima koje su tada vladale. Poznavanje ovih činjenica u osnovi će biti dovoljno za pobijanje prigovora koji se neprekidno iznose. Osim toga, prezentiraju se same izjave Poslanika (hadisi) u vezi s ovim temama tako da se može sagledati i stav Poslanika u tom pogledu. Na kraju ćemo pogledati i izvještaje iz historijskih knjiga.

3.1. Učenje islama o ratu

Da li je osnovan prigovor da islam favorizira rat? Da li se ljudskom životu u islamu ne pridaje značaj? Odgovori na ova pitanja dovest će do objašnjenja kako se islam i Poslanik odnose prema ratu. Prije

107 s. Kapitel 1, Analyse


svega, ukazujemo na osnovne ajete Časnog Kur’ana koji se bave relevantnim temama:

•

...ko god ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili nije činio nered na Zemlji, kao da je ubio cijelo čovječanstvo; a ko njega ostavi u životu, kao da je ostavio u životu cijelo čovječanstvo. (5:33)

•

Naređena vam je borba, a vi to ne volite. (2:217)

•

...i ne recite nikome ko vam uputi selam: Ti nisi vjernik. (4:95)

Iz ovih ajeta proizlazi sljedeće: Poslanik nije želio rat, nije bio za prolijevanje krvi. Islam izjednačava ubistvo jednog čovjeka sa ubistvom cijelog čovječanstva. Ali islam je jedna realna vjera. Različite aspekte stvarnosti islam ne ignoriše. Štaviše, daju se rješenja za razne probleme i izazove života. Moguće je da čovjek biva suočen s jednom tako velikom prijetnjom koja, ne samo da bi mogla uništiti njegovu vlastitu egzistenciju nego i egzistenciju svih njegovih srodnika i prijatelja. U jednoj takvoj situaciji islam dozvoljava da onaj ko je ugrožen poduzme korake u cilju svoje vlastite samoodbrane.


Nepoduzimanje takvih koraka ili popustljivost mogla bi imati isto značenje kao i kolektivno samoubistvo. Ovo je razlog i objašnjenje zašto islam dozvoljava vlastitu odbranu protiv agresora. Taj princip priznale su sve nacije u svako doba. U UN-u ovo pravo važi i danas na internacionalnom nivou.

Čak i pristalice navodnog i pretpostavljenog Isusovog učenja, prema kojem treba sačuvati jedan obraz ako se udara po drugom, prihvataju taj princip i različitim sredstvima stavljaju se u odbranu protiv napada neprijatelja. Pa ako kršćanska gospoda teorijski opširno diskutiraju o ovom učenju, praktično njihova dvohiljadita historija dokazuje da se navedeno učenje Isusa realno ne može primijeniti. Međutim, princip samoodbrane, koji je postavljen u islamu, odgovara zahtjevima realnosti. Što se tiče korištenja sile, predstavnici Krista ne mogu se izostaviti. Činjenica je da su kršćanske nacije u svojoj historiji prolile više krvi nego svi drugi narodi zajedno.

Što se tiče islama i ratova na koje su njegove pristalice bile prisiljene, muslimani su sami u vrijeme rata poduzimali najveće napore za ponovno uspostavljanje mira. Citirani ajeti iz Kur’ana jasno objašnjavaju da muslimani ne ulaze u ratove zbog ličnih prednosti ili interesa, nego su im mnogo prije ove radnje bile nametnute.

Poslije postavljanja za Božijeg poslanika, Poslanik, s.a.v.s., živio je u Meki otprilike trinaest godina. Za to vrijeme Poslanik, s.a.v.s., i njegova mala zajednica brutalno su i nasilnički proganjani da bi se prisilili na odricanje od svoje vjere. Mnogi su ubijeni. Neki su bili izloženi nesnosnoj vrelini na pustinjskom pijesku i bivali bičevani (hazreti Bilal, r.a.). Neki su morali ležati na gorućem uglju (Habab, r.a.), što je ostavilo trajne ožiljke na njihovoj koži.108

108 Ibn-Madžah, Kitab Almuqadama, nr. 150 (brojevi hadisa odgovaraju brojanju Tarqim ul-alamiyya).


O tome izvještavaju i autori sa Zapada. Karen Amstrong piše o strahotama koje su Mekanci izvršili nad Bilalom i Ammarom bin Yassirom, r.a.: “Umayyah, vođa Gumaha, običavao je svog abesinskog roba Bilala izvoditi napolje kad je najvrući dio dana, da ga vežu u lance i da ga ostave na suncu na žarećem utjecaju sunčevih zraka, pri čemu bi stavljao jedan veliki kamen na njegova prsa... Pleme Mahzuma je porodicu oslobođenog (roba) Ammara bin Yasira, r.a., tretiralo toliko loše da je njegova majka na kraju umrla od tih posljedica.”109

Kasnije je objavljen bojkot protiv muslimana, koji je trajao tri godine. Stanovnici Meke primili su naređenja da ne prodaju muslimanima prehrambene proizvode.110

O tome piše čuveni britanski historičar Gibbons:

“Pošto je on (Poslanik) još uvijek imao podršku svoje porodice, preostale pristalice Kurejšija usaglasile su se da prekinu sve kontakte sa Hašimovom djecom. S njima nije trebalo trgovati, niti je ko trebao ženiti nekoga od njihovih pripadnika, niti su članovi njihove porodice trebali da se udaju za njih. Ovo je trebalo da važi sve dok ne postanu spremni da predaju Muhammeda, s.a.v.s., pravdi njihovih bogova. Ovaj dekret (njihov međusobni ugovor) bio je okačen na Kabi. Izaslanici Kurejšija progonili su izbjegle muslimane čak do srca Afrike. Opkolili su Poslanika i njegove najvjernije ashabe. Odsjekli su im dovode za vodu. Međusobna neprijateljstva još više su potpirivali povredama i uvredama.”111

109 Karen Amstrong, Muhammad, 1992, pp. 121-122.110 Ibn-Hišam.111 Gibbon, Decline and Fall of the Roman Empire, chap. 50.


I pored svih ovih zlodjela, Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme boravka u Meki nije nikad razmišljao o tome da protiv ove nepravde upotrijebi silu. Umjesto toga, Časni Poslanik, s.a.v.s., savjetovao je svoje sljedbenike da se isele u Abesiniju, jer tamo neće biti proganjani. Mekanci su išli za muslimanskim izbjeglicama i u Abesiniju i pokušali su nagovoriti tamošnjeg cara da im preda muslimane.112

Situacija je postala toliko kritična da su Mekanci odlučili ubiti poslanika Muhammeda, s.a.v.s., pa su opkolili njegovu kuću. Poslanik je bio prinuđen pobjeći iz svog rodnog mjesta i morao je potražiti utočište u Yatribu, mjestu udaljenom oko 430 kilometara od Meke (danas je to Medina). Na tom putovanju pratio ga je njegov odani prijatelj Abu-Bakr. Prije nego što su stigli u Medinu, morali su se sakriti od svojih progonitelja tri dana u jednu pećinu.

Od tada Poslanik nije više živio u Meki, dakle, više nije bio stanovnik svoga grada, nego je živio u Medini koja je stotine kilometara udaljena. Međutim, Mekanci ga ipak nisu pustili na miru. Stanovnicima Medine prijetili su napadom ukoliko ih ne istjeraju.113

Nisu ostali samo na prijetnjama, nego su ih pretočili u djelo. I pored tadašnjih poteškoća pri putovanju, oni su s jednom relativno snažnom vojskom od hiljadu ljudi umarširali u Medinu.114

Ove činjenice govore za sebe. U ovakvoj situaciji bilo je nemoguće da Poslanik, s.a.v.s., odluči započeti rat. Naprotiv, muslimanima se preporučivalo da u svakoj prilici potraže jedno miroljubivo rješenje, što će se moći vidjeti i dalje u obradi učenja islama. Ubrzo je Poslanik, s.a.v.s., bio prinuđen ratovati. Nije mu bilo preostalo ništa drugo nego da se brani. Prvi ajet koji je objavljen u vezi s ovim glasi:

112 Ibn-Hišam, vidi Gibbon.113 Abu-Dawud, Kitab u-Hiraq.114 Ibn-Hišam.


Dozvoljena je (borba) onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja – zaista je Allah kadar da ih pomogne – one koji su bili nepravedno istjerani iz svojih domova samo zato što su govorili: Naš Gospodar je Allah – a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi, doista bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u kojima se često Allahovo ime spominje. (22:40-41)

Pored ove dozvole muslimanima je stavljeno na znanje:

Zato, ako se oni drže podalje od vas i ne bore se s vama, i ponude vam mir, onda vam Allah ne dopušta nikakav postupak protiv njih. (4: 91)


A ako budu skloni miru, budi i ti sklon, i uzdaj se u Allaha. Zaista, On sve čuje (i) ima trajno znanje. (8:62)


Svi ovi ajeti pokazuju da je Poslanik, s.a.v.s., u najvećoj nevolji bio prinuđen upotrijebiti oružje i u cilju vlastite odbrane krenuti u borbu kada je bivao napadnut od svojih progonitelja. Povod za ovaj napad nije bio da im Poslanik nanese štetu ili da im nešto uzme. Bio je napadnut samo iz razloga što se molio jednom Bogu i druge ljude pozivao da čine isto. Ova bitka je bila čisto defanzivne prirode. Istovremeno su muslimani upućivani da, ukoliko neprijatelj u bilo kom pogledu bude tražio mir, moraju odmah sklopiti mir. Moraju izbjegavati neprimjerene postupke. Zato se Poslanik, s.a.v.s., prilikom zaključivanja Hudaibiya-primirja složio s tim, iako je ovo za muslimane podrazumijevalo uslove koji im nisu išli u prilog. Ali on je dao prednost miru, a ne ratovanju. Neki Poslanikovi prijatelji smatrali su ovaj ugovor sramotom.115

I prilikom lične samoodbrane oružjem muslimanima je naređeno da imaju obzira u svakom pogledu: neka ne uznemiravaju žene, djecu, starije osobe i vjerske službenike, odnosno monahe; ne treba spaljivati čovjeka niti stablo; ne treba varati neprijatelja.116

Sva ova ograničenja data su iz razloga što namjera islama i Poslanika, s.a.v.s., uopće nije bila započinjanje rata. Njihova namjera je bila vlastita samoodbrana. Tako su oslobađani neprijatelji koje bi muslimani zarobili, nakon što su dali obećanje da više neće učestvovati u ratu protiv muslimana.117

Nasuprot tome, u Starom testamentu nalazimo na mnogim mjestima da su biblijski poslanici često vodili ratove i pri tome postupali krajnje nemilosrdno. Bivši predsjednik Izraela Chaim Herzog u svojoj knjizi Biblijski ratovi ovu temu je opširno obradio.118

115 Ibn-Hišam.116 Muslim, Kitab al-Gihad, nr. 3261.117 Ibn-Hišam, Gazwah Humra Al-Asad.118 Chaim Herzog, Biblijski ratovi, Bechtermuenz, 2001.


Kad se pogleda učenje Biblije o ratu, čovjeku stane dah. To učenje je toliko zaprepašćujuće da se čovjek opravdano pita kako ona zaista može potjecati od Boga. U Brojevima (poglavlje 31) čita se da je Mojsije naredio da se pobiju svi muškarci iz Midiana, da se ne štede ni žene, a da se djevojke ostave na životu.119

Njihovi gradovi su spaljeni i pretvoreni u prah i prašinu. Ali ovo je tek početak. Kad su ljudi koji su prihvatili odgovarajuće učenje došli do veće moći, postupili su još bestijalnije: 60 gradova jednog naroda je napadnuto i spaljeno, poubijani su svi muškarci, žene, pa čak i djeca. Posjedi i imovina stanovnika su opljačkani.120

Ali ovo još nije ono najstrašnije što su činili. Granica krvoločnosti još nije dostignuta. Biblija je učila da u zemlji koja je naslijeđena ne smije ništa biti ostavljeno na životu što diše.121

Čak i životinje treba poubijati. Ukoliko su stanovnici nekog grada po svojoj savjesti htjeli umjesto vjere kojoj uči Biblija odabrati za sebe neku drugu vjeru, morali su u tim slučajevima, ne samo svi ljudi i životinje ovog odmetničkog grada biti ubijeni nego su i njihova dobra morala biti spaljena.122

Nasuprot ovome, islam uči muslimane da ne smiju odbiti mir ako ga neprijatelj nudi, iz razloga što ta ponuda dolazi od nekoga ko nije njihove vjere (4:95). Ukoliko neko odustane od islama i odabere neku drugu vjeru, to je potpuno dozvoljeno. Niko nema pravo da ga zbog toga kažnjava. O eventualnoj kazni u ovom slučaju odlučit će Sam Bog (4:138).

119 “Ubijte svako muško dijete i poubijajte sve žene koje su imale odnos sa muškarcem! Ali svu djecu i sve djevojke koje nisu imale odnos sa muškarcima ostavite za sebe na životu” (Brojevi, 31:17).120 Deuteronomium, poglavlje 3.121 Deuteronomium, poglavlje 20, stih 16.122 Deuteronomium, poglavlje 31.


Islam uči da se ljudi trebaju braniti. U protivnom, bit će razorene sve bogomolje, i one drugih vjera kao i džamije. Nasuprot tome, Biblija podučava, kada se u svetoj zemlji porobi neki narod, s njima se ne smije sklopiti mirovni ugovor, niti treba koga ostaviti u životu, dok se bogomolje tog naroda trebaju srušiti i razoriti (Deuteronomium, poglavlje 7).

Ukoliko bi neko prigovorio da je ovo učenje prvobitno bilo sadržano u Bibliji, a da su ga kasniji poslanici ukinuli, onda neka se na njegovo zadovoljstvo ovdje napomene da je ovo učenje i kasnije ponovo potvrđeno, kod Samuela 15:3 i Ezekiela 9:5-7. Nabraja se pojedinačno da se moraju pobiti muškarci, žene, djevojke, čak i mala djeca i da se ne smije ukazivati milost.

Ako sada Papa kaže da je Isus Krist ovo učenje proglasio nevažećim, i da krišćani u to učenje nisu vjerovali, ne preostaje nam ništa drugo osim da podsjetimo na to da nijedan narod s pokorenima nije tako bestijalno postupao kao kršćani u prošlosti. Kad god bi kršćani pobjeđivali neku naciju, uvijek su izvršavali najteže zločine nad njom.

Ovdje bi bilo primjereno uporediti ponašalje sljedbenika poslanika Muhammeda, s.a.v.s., s postupcima predstavnika Krista.

O osvajanju Jerusalema od strane krstaša jedan svjedok je napisao sljedeći izvještaj:

“Neki naši ljudi (koji su milosrdno postupali) odrubljivali su glave neprijateljima. Druge su strijelama pogađali tako da su padali s tornjeva. Neke su duže mučili na taj način što su ih bacali u vatru. Po ulicama grada mogle su se vidjeti glave, ruke i noge nabacane jedne preko drugih. Da bi se moglo proći, moralo se ići preko leševa ljudi i konja. Ali ovo je ipak bilo manje u poređenju s onim što se desilo u


Solomonovom hramu, mjestu gdje se obično obavljaju molitve. Šta se tamo desilo? Ako kažem istinu, nećete imati snage povjerovati.

Dovoljno je ako spomenem da se po hramu i u predvorju moralo jahati u krvi koja je dosezala do koljena i do uzdi konja. Ustvari, to je bila pravedna i veličanstvena Božija odluka da se ovo mjesto ispuni krvlju nevjernika (znači muslimana), jer je tako dugo patilo pod njihovom blasfemijom. Grad je bio pun leševa i krvi.”123

Drugi svjedok piše:

“U ovom hramu ubijeno je skoro desetine hiljada ljudi. Da si tamo bio, vidio bi kako su naše noge sve do gležnjeva bile obojene u crveno od krvi ubijenih. Pa šta dalje treba da pričam? Niko od njih nije ostavljen na životu, uopće nisu poštedjeli žene i djecu.”124

Potrebno je podsjetiti na to da se ovi događaju nisu odigrali za vrijeme nekog političkog rata. Na ove pohode su pozivali lično predstavici Krista i imali su njihovu punu podršku (idejnu i praktičnu). Značajni predstavnici ovih crkvenih poglavara i velike vjerske vođe odigrali su u ovim ratovima centralnu ulogu. I prilikom osvajanja Andaluzije od strane “nevjernika” imamo istu sliku. Ne samo da su u velikom broju ubijani i protjerivani muslimani nego je uz Papinu saglasnost osnovana sveta španska inkvizicija. Ova institucija trebala bi biti dobro poznata Pontifexu (najvišem religijskom poglavaru), jer je on sam do svog izbora bio vođa svete kongregacije rimske i univerzalne inkvizicije. Ako Bog ne voli prolijevanje krvi – a bez sumnje Bog ne voli prolijevanje krvi – šta onda misli Papa o već opisanoj historiji kršćanstva?

123 August C. Krey, The first Crusade: The Accounts od Eyewitnesses and Participants, Princeton, 1921, pp. 257-262.124 Frederick Duncan and August C. Krey, Parallel Source Problems in Medieval History, Harper+Brothers, New York, 1912, pp. 109-115.


Nasuprot ovome, vidjet ćemo jedan primjer iz islamske historije.

Za vrijeme drugog pravednog halife muslimana hazreti Omera, r.a. (neka je Allahova milost nad njim), muslimani su osvojili Jerusalem (637. godine po Kristu). Oni su slijedili primjer poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i nisu u osvojenoj zemlji otimali tuđe vlasništvo sebi, niti je iko izvan ratnih dešavanja bio napadnut ili povrijeđen, a pogotovo nije bilo krvoprolića. Čak i kršćanski autori potvrđuju ove događaje. Na osnovu mirovnog ugovora hazreti Omer, r.a., ušao je u grad bez primjene sile. U ugovoru je hazreti Omer, r.a., također obećao da kršćani i dalje mogu zadržati svoje bogomolje. Historija je ovaj značajni događaj zabilježila:

“Jednostavnost s kojom je on (Omer) putovao mnogo je ljepša od carskih povorki punih sujete i pompe. Osvajač Perzije i Sirije jahao je na crvenoj kamili. Ona je pored jahača nosila i jednu tašnu sa žitom, jednu sa datulama, jedan drveni tanjir i jedno kožno crijevo za vodu. Gdje god bi odmarao, pratioci su se smjeli, bez razlike, pridružiti njegovom jednostavnom objedu. Objedi su bili blagoslovljeni molitvama i napomenama zapovjednika vjernika...Nakon što je kapitulacija bila potpisana, ušao je u grad bez straha ili opreznosti i razgovarao sa patrijarhom o njegovim relikvijama. Kada je došlo vrijeme za molitvu, stajali su zajedno u Crkvi uskrsnuća. Ipak, halifa je odbio da obavi molitvu u crkvi. On je preferirao da se moli na stepenicama Konstantinove crkve. Mudri i časni motiv koji se skrivao iza ove odluke objasnio je patrijarhu sljedećim riječima: ‘Da sam udovoljio Vašoj molbi, budući muslimani bi mogli povrijediti ugovor s Vama iznoseći obrazloženje da su htjeli slijediti moj primjer (i koristiti crkvu kao mjesto za obavljanje molitve).’”125

125 Edward Gibbon: History of the Decline and Fall of the Roman Empire, Edited by JB Bury, 1906, New York, vol. 9, Frank de Fau & Company, chapter 51.


Čak i katolička enciklopedija Catholic Encyclopedia kaže da muslimani prilikom osvajanja Jerusalema nisu prolivali krv i da nisu ni dotakli kršćanske bogomolje.126

3.2. Prigovori da su ratovi vođeni zbog novca i zemlje

Drugi prigovor glasi da je hazreti Poslanik, s.a.v.s., vodio ratove da bi nagomilao novac i zaposjedao zemlje. Jedno je već rečeno u prethodnoj diskusiji.

Poslanik je tek nakon jednog dugotrajnog proganjanja – koje je u Meki trajalo 13 godina – bio prinuđen od agresora da se prihvati oružja u cilju vlastite odbrane. Treba ispitati koliko je tačan ovaj prigovor da se radi o pljačkaškim pohodima. Takvi ratovi zahtijevaju da napadač bude jači od onog koji je napadnut. Ili on mora biti u stanju da zavara žrtvu i da istovremeno napadne iz pozadine. Razumna osoba ne može prihvatiti da neko ko je vojno i u svakom drugom pogledu slabiji, ne koristeći se ratnim lukavstvom, praktično svojoj žrtvi najavi napad s namjerom da od napadnutog uspješno opljačka novac i njegova bogatstva. Kakva je bila situacija kod ratova u kojima su muslimani učestvovali pod vođstvom Poslanika, s.a.v.s.?

Što se tiče moći muslimana, ona je tokom svih bitki bila znatno manja od snage neprijatelja, npr. bili su slabo opremljeni. Kod prve bitke situacija muslimana bila je tako slaba da se u Kur’anu kaže:

A Allah vam je već pomogao na Bedru kad ste bili slabi. (3:124)

126 The Catolic Encyclopedia, vol. 8, New York, 1910, unter Jerusalem


Zatim u suri 8 (ajet 6) kaže da je među nekima od njih koji nisu htjeli ići u rat127 bilo i licemjera koji ustvari nisu bili na strani muslimana. Položaj muslimana bio je toliko težak da je Poslanik molio Boga: “Ako danas muslimani dožive poraz, islam će biti iskorijenjen i neće biti nikoga ko će se moliti Bogu.”128

Poslanik je stajao na čelu vojske koja se sastojala od njegovih 313 ashaba, koji nisu imali ni dovoljno životinja za jahanje, a niti su raspolagali sa dovoljno hrane i odjeće. Protivnika je bilo oko 1.000, a bili su daleko opremljeniji oružjem i životinjama za jahanje. U drugoj bici koja se odigrala između muslimana i Mekanaca, na strani muslimana bilo je 700, dok je protivnik imao vojsku od 3.000 ljudi. Muslimanima je u toj bici nanesena velika šteta, čak je i sam Poslanik, s.a.v.s., bio teško ranjen.129

Prilikom treće velike bitke muslimani nisu uopće bili u stanju da se otvoreno suoče s neprijateljem na bojnom polju. Stoga su iskopali rov da bi tako spriječili neprijatelja od direktnog jurišnog napada na Medinu. U vojsci Mekanaca bilo je oko 10.000 ratnika.130 Muslimana je bilo ukupno 3.000. Prilikom ove opsade Medine situacija s muslimanima je, prema Časnom Kur’anu, bila sljedeća:

Kad su vam došli iznad vas i niže vas, i kad su vam se oči skamenile, i kad su vam srca (skačući) došla do grla, i vi ste gajili razne misli o Allahu. (33:11)

127 Ne samo da su muslimani bili u slabijem položaju nego je bilo i nekih među njima koji nisu htjeli ratovati.128 Muslim kitab as-sir wal. džihad.129 Ibn-Hišam.130 Ista knjiga.


Isti takvi ratni odnosi između muslimana i njihovih protivnika bili su kada su muslimani u osmoj godini po Hidžri krenuli u posljednju bitku u životu Poslanika, s.a.v.s. O tome postoje u Kur’anu sljedeće riječi:

...i za vas je Zemlja postala tijesna, i pored toga što je široka, pa ste se okrenuli bježati. (9:25)

Dakle, muslimani su u odnosu na protivnika u svim bitkama u pogledu broja i opreme bili slabiji. Na osnovu ovih historijskih činjenica, nikad se ne može smatrati da su muslimani išli u te bitke s ciljem da od protivnika oduzmu novac i bogatstvo. O takvim pohodima ovdje se ne može govoriti, jer muslimani u nekim slučajevima nisu bili u mogućnosti da svoje vlasništvo sačuvaju od pljački neprijatelja.

Sada moramo razjasniti pitanje da li su muslimani, koristeći se prevarama, pljačkali svoje neprijatelje. U vezi s ovim, pozvat ćemo se na sljedeći ajet Časnog Kur’ana koji naročito poučava u pogledu oružanih obračuna:


Muslimanima je od samog početka zabranjeno da prema neprijatelju postupaju prevarantski.131

Osim toga, muslimanima je naređeno da nikad ne napadaju iz zasjede, kako to čine razbojnici, nego da sačekaju svanuće dana.132

131 Muslim Kitab as-sir wal-gihad 132 Sahih al-Buhari, Kitab ul-azan.


Ne smiju bez najave početi bitku, nego je moraju objaviti i neprijatelja prije svega pozvati na mir (Muslim, Kitab ul-džihad...). Ovi historijski dokazi pokazuju da se kod ovih bitaka muslimana nije radilo ni o kakvim pljačkaškim pohodima. Uostalom, poslanik Muhammed, s.a.v.s., svojim je pristalicama jasno zabranio da zbog novca ili drugih materijalnih interesa ulaze u bitke:

O vjernici! Kad putujete na Allahovom putu, jasno se raspitajte i ne recite nikome ko vam uputi selam: Ti nisi vjernik. Vi tražite imetak ovog života, a kod Allaha je obilata dobit. (4:95)

Ovaj ajet kazuje da se ponuda za sklapanje mira ne smije odbiti na osnovu toga što se ratom očekuje gomilanje ovosvjetskih dobara.

Što se tiče ratnih zarobljenika, Kur’an poučava:

Nijednom poslaniku nije dozvoljeno da ima zarobljenike osim ukoliko u Zemlji bude krvavog rata. (8:68)

Dakle, nije dozvoljeno zarobljavati pripadnike protivničke grupe koji ne učestvuju u ratu. Zarobljavanje je dozvoljeno samo tokom regularnih bitaka, a zarobiti se mogu samo oni koji su učesnici u ratu. O tretiranju ovih zarobljenika Časni Kur’an jasno upozorava muslimane:

...poslije, ili ih oslobodite velikodušno ili otkupninom. (47:5)


To znači da se takvi ratni zarobljenici mogu pustiti na slobodu ili iz milosti, a dozvoljeno je i da se od njih zahtijeva novac za otkup. To je jedan vid kazne zato što su učestvovali u ratu protiv muslimana. Ukratko rečeno, islam ne dozvoljava da se jedan slobodan čovjek jed-nostavno bespravno liši slobode. To je dozvoljeno samo protiv onih koji učestvuju u ratu.

Islam, dakle, pridaje veliki značaj tome da muslimani prilikom svojih oružanih sukoba ne misle na lično bogaćenje. Tako je Poslanik, s.a.v.s., rekao, ako neko ko je učestvovao u bici na osnovu toga dođe do novca ili bogatstva, kod Boga će dobiti samo jednu trećinu nagrade, a ako u ratu ne uzme novac, Božija nagrada će biti potpuna.133 Onaj ko u bitku ulazi zbog novca ili slave, neće od Boga biti nagrađen.134

Također je rečeno da, ako se neko bori na Božijem putu, a u glavi postoji makar mala želja za novcem, taj uopće neće biti nagrađen.135

Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., jednom putovao sa svojim drugovima. Zalihe karavana su bile pri kraju. Tada su neki ashabi negdje uhvatili nekoliko koza i zaklali ih. Kad je Poslanik, s.a.v.s., saznao za to, pobacao je lonce u kojima je meso bilo pripremljeno i rekao:

“Jesti ono što je pljačkom uzeto, znači isto kao jesti lešinu.” Poslanik, s.a.v.s., također je rekao da onaj ko počini pljačku i krađu nije jedan od nas, tj. nije jedan od muslimana.136

Iz citiranih kur’anskih ajeta i predanja vidi se da muslimani, s jedne strane, uopće nisu imali moć da se upuštaju u pljačkaške pohode, a

133 Muslim, Kitab al-amara.134 Sahih al-Buhari, Kitab ul-Fard135 Abu Dawud, Kitab ul-Gihad.136 Tirmidi, Kitab al-Sir.


s druge strane, nisu smjeli iz zasjede, prevarom ili iskorištavanjem nepažnje neprijatelja prisvajati sebi novac ili imovinu neprijatelja. Oni nisu smjeli činiti takva djela. Kako se mogu pripisivati muslimanima pljačkaški pohodi ako je bilo apsolutno zabranjeno uhvatiti i nekoliko koza.

Da li se ikako može prihvatiti i da li je spojivo s jednim takvim učenjem islama i islamskim postulatima koji su prethodno opisani da se u slučaju pobjede masakriraju muškarci, žene, starci, djevojčice i djeca i da se ubija i njihova stoka i spaljuju njihovi posjedi (Dtn. 20:16 i 13) – pa ako bi neko i povjerovao u jedno takvo licemjerno kritiziranje, zaista čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se rasplače nad takvim podmetanjem neistine. Ako neko baci neutralan pogled, bez predrasuda na ova dva učenja koja se odnose na rat, on sigurno ni u kom slučaju ne bi mogao prigovoriti postupcima Poslanika, s.a.v.s.

Međutim, za nadaleko proširene nesporazume u vezi s islamom, mi nikako ne možemo prigovarati jednostavnim ljudima. Historija kršćanstva i Zapada puna je pljačkaških pohoda, porobljavanja drugih naroda i agresivnih ratova, tako da oni očigledno ne mogu ni vjerovati da su katkad i potlačeni i proganjani ljudi iz nužne odbrane morali posegnuti za oružjem.

3.3. Prigovor na prisilu u vjeri

Kod prigovora treće kategorije radi se o navodnoj upotrebi sile Poslanika kako bi širio svoju vjeru i druge prisilio da prihvate islam. Ovaj prigovor zasniva se na još jednoj većoj grešci nego što su dva navedena prigovora protiv Poslanika islama, s.a.v.s. Mi smo već opširno iznijeli uslove pod kojima je Poslaniku, s.a.v.s., i njegovim pristalicama bilo dozvoljeno da se brane i oružjem.


U vezi s tim, detaljno smo prikazali položaj tadašnjih muslimana. Oni su bili manjina i oskudno su snabdijeveni ratnom opremom. Pod ovakvim okolnostima nemoguća je tvrdnja da je Poslanik izazivao ratove kako bi druge prisilio na prihvatanje njegove religije. Ipak, i pored ovakvih spoljnjih uporišta, postoje prije svega sadržajni razlozi za opovrgavanje tvrdnje o korištenju prisile. Kur’an je Časna knjiga muslimana, i ujedno najstariji izvor o njihovom životu i djelovanju u ranom islamu i kategorički odbija to da se neko uvodi u islam prisilnim putem. Osim toga, i sama biografija Poslanika, s.a.v.s., pokazuje da on nikad u ovom pogledu nije primijenio silu. O prigovoru Pape da je islam u periodu bez vlasti zastupao drugačije učenje u poređenju s vremenom kad je raspolagao vlašću i moći, već je vrlo detaljno diskutovano u drugom poglavlju ove knjige i on je pobijen. Ne bi na ovome mjestu trebalo ulaziti u to.Vraćamo se pitanju šta je Poslanik, s.a.v.s., poučavao u vezi s prisilnim uvođenjem u vjeru. Da li je Poslanik, s.a.v.s., ikad prisilio nekoga da prihvati islam? Šta kažu historijski izvori u vezi s tim?Islamsko učenje o slobodi vjere tako je poznato, da je čak i Papa, koji, kako izgleda, ne posjeduje dublje poznavanje učenja islama, priznao ovo mjesto u Kur’anu, gdje stoji: Nema prisile u vjeri (2:257). Ali Kur’an ne ostaje samo kod ove izjave. U sljedećim ajetima čitamo:

...ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje. (18:30)

Vama vaša vjera, a meni moja vjera. (109:7)

Osim toga, Kur’an je objavio da će i oni koji imaju drugu vjeru, ako slijede svoju vjeru istinski i ispravno, biti od Boga nagrađeni.

Sigurno, oni koji su vjerovali, i jevreji, i Sabijci, i kršćani


Sigurno, oni koji su vjerovali, i Jevreji, i Sabiani, i kršćani – ko god vjeruje u Allaha i Sudnji dan i čini dobra djela, nad njim neće biti straha i oni neće tugovati. (5:70)

U ovom ajetu obećano je pripadnicima drugih vjera, koji ne poznaju poruku islama, da ukoliko vjeruju u Boga i u Sudnji dan, nemaju razloga da se plaše i tuguju. U pogledu ovog učenja u Kur’anu, prigovor da je Poslanik, s.a.v.s., vodio ratove kako bi druge natjerao da prihvate njegovo učenje, nije samo kršenje pristojnosti, nego i jedna velika nepravda protiv tvorca islama.

Da pogledamo sada kakav je primjer bio sam Poslanik, s.a.v.s., u vezi s ovim. Najveći dio svoga života Poslanik, s.a.v.s., proveo je u Meki. Tamo se u potpunosti može isključiti primjena sile protiv drugih. Poslanik, s.a.v.s., i njegove pristalice tamo su bili podvrgnuti najbrutalnijem progonu. I protivnici islama slažu se da je Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme, a tako i poslije mekanskog perioda, i sam bio žrtva sile i progona, tako da se ne može reći da je Poslanik, s.a.v.s., ikad koristio silu. Čim je Poslanik, s.a.v.s., prešao u Medinu, bio je priznat za poglavara grada. U Medini su tada živjeli kako Jevreji tako i idolopoklonici. Svi historičari se slažu da nikad nijedan pripadnik ove dvije neislamske grupe nije prisilno prešao na islam. Naprimjer, ni najžešći neprijatelji islama nisu niti jednom tvrdili da su Jevreji u Medini bili prisiljavani da prijeđu na islam. Isto tako je bilo i sa idolopoklonicima u Medini. Dakle, ako Poslanik, s.a.v.s., nije nikoga u Medini (gdje je imao moć i ovlaštenja da vlada) preveo u islam silom, kako je to bilo gdje drugo mogao učiniti?

Prema tome, neko može tvrditi da je Poslanik, s.a.v.s., u svojoj posljednjoj fazi života, kad je bio vladar Arapskog poluotoka, koristio prisilne mjere uvođenja u islam. S jedne strane, takav je prigovor apsurdan, jer ako to Poslanik, s.a.v.s., nije učinio u Medini, zašto bi to učinio kad je bio neograničeni vladar Arabije.


Osim toga, poznati su nam detalji o načinu postupanja poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u vrijeme kad je Meka pala u ruke muslimana. Tamo se Poslanik, s.a.v.s., bio vratio u svoje rodno mjesto sa oko deset hiljada pristalica i to bez ikakve sile i miroljubivo, a pri tome nije došlo ni do kakve borbe ili prolivanja krvi.137 Tog dana je Poslanik, s.a.v.s., objavio: “Onaj ko zatvori svoja vrata i ostavi oružje, siguran je.”138 Pri tome Poslanik, s.a.v.s., nije nikog prisiljavao da odustane od svoje stare vjere i da pristupi islamu. Čak je dozvoljavao svojim neprijateljima da ostanu u svome gradu, i da se drže svoje tradicionalne vjere. Na kraju, drugi aspekt zaslužuje pažnju: bitke protiv muslimana vodili su Mekanci koji su bili u srodstvu s muslimanima. Da li se uopće može pomisliti da su muslimani vodili ratove protiv svojih bliskih rođaka kao što su roditelji, braća, amidže itd., da bi ih prisilili na ulazak u svoju vlastitu vjeru?

I činjenice iz životnih priča Poslanikovih drugova govore upravo o nečem drugom. Oni su zbog svoje vjernosti islamu i Poslaniku, s.a.v.s., trpjeli velika nasilja od ruku svojih bližnjih i morali su napuštati zemlju. Da su bivali prinuđeni da uđu u islam, bilo bi nemoguće pomisliti da su u ime islama s takvom odvažnošću trpjeli jedan takav progon, pa bi prvom prilikom okrenuli leđa islamu. Može neko kazati da su prvi muslimani dobrovoljno vjerovali, a da je kasnije uslijedila prisila. Na takav prigovor treba odgovoriti da jedan od najvećih događaja islamske kulture, naime, mirovni ugovor Hudaibiya, pobija takav stav.

Prema uslovima tog ugovora stoji i odredba da, ako neko iz redova muslimana odustane od islama i priključi se Mekancima, neće ga sprečavati u tome, niti će biti predat muslimanima. Ali drugačije je

137 Ovdje treba napomenuti da pretežna većina stanovnika Meke tada nije vjerovala u islam, nego su bili vezani za idolopoklonstvo.138 Muslim, Kitab ul-Gihad.


bilo kada neki Mekanac primi islam, jer ako bi želio otići, morao bi se vratiti u Meku.139 Ovaj ugovor je sklopljen u šestoj godini po Hidžri. Mi, ipak, u historiji ne možemo naći niti jednu jedinu osobu koja bi koristila ovu klauzulu u tekstu ugovora, te napustila islam i prihvatila staru vjeru. Ovdje se postavlja pitanje šta se dogodilo s ljudima koji su navodno bili prinuđeni na vjeru.

Potrebno je podsjetiti i na ovo: Hudaibiya ugovor je zaključen tek nakon 19 godina od poslanstva. Nakon toga je Poslanik, s.a.v.s., živio još samo četiri godine. Ova okolnost dokazuje da do Hudaibiya ugovora niti jedna jedina osoba nije bila prisiljena na to da vjeruje u islam (inače bi oni nakon sklapanja tog ugovora izašli i pristupili Mekancima). Prije tog ugovora broj muslimana je bio relativno mali. Ali nakon sklapanja ugovora njihov broj je rapidno rastao. A to je uslijedilo bez obzira na činjenicu da je, prema ugovoru, neko ko pristupi islamu morao biti izručen Mekancima i on bi bio izložen mučenju s njihove strane. Prema Ibn-Hišamu, broj muslimana u momentu sklapanja tog ugovora iznosio je 4.100. Nakon tri godine, otkako su se muslimani vratili u Meku, bilo ih je 10.000. Iz ovih činjenica može se zaključiti da islam nije širen za vrijeme rata, nego u periodu mira, koji je počeo nakon sklapanja ovog ugovora. Poruka islama je mnogo efikasnije mogla biti poslata i objavljena u ovoj miroljubivoj atmosferi. Poslanik je slao delegacije u razna arapska plemena i na lijep način ih pozivao da pristupe islamu. Tako su poslate delegacije u Abesiniju, Egipat, Perziju i u Bizantijsko carstvo.140 Ovaj način gledanja dokumentovan je činjenicama o širenju islama u vrijeme poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Što se tiče Starog testamenta, uopće nije potrebno govoriti o njegovom učenju, jer u njemu se čak zahtijeva da se ubijaju, ne samo ljudi druge vjere nego i njihove životinje i imovina (kao što je već

139 Buhari, Kitab al-Magazi.140 Ibn-Hišam.


opširno opisano). Ipak, kakav je stav kršćanstva u vezi s ovim? Jedno ispitivanje u pogledu ovog pitanja bilo bi sigurno veoma interesantno. Jedan prethodnik Benedikta XVI, zastupnik Isusa na zemlji, papa Inoćentije III nije samo protiv muslimana objavio Četvrti krstaški rat, nego je i protiv svoje vlastite braće po vjeri zbog izvjesnih razlika vodio ratove. Njegov Albižanski krstaški rat posebno je ozloglašen po svojoj brutalnosti. Papa Inoćentije III zastupao je stav da je dozvoljeno primjenjivati silu u vjerskim pitanjima, a ako bi neko silom prihvatio kršćanstvo, tada:

“...on prima pečat kršćanstva i može u tom cilju biti prinuđen da slijedi kršćansku vjeru kao neko ko je, doduše uslovno, samovoljno pristao, a u stvarnosti nije spreman (prihvatiti kršćanstvo)...

Jer milost krštenja primljena je i oni, pomazani svetim uljem primili su udio u tijelu Boga, mogu biti redovno prisiljavani da se drže vjere koju su prethodno pod prisilom prihvatili, kako ime Boga ne bi oskrnavili i oni ne bi prezirali i smatrali beskorisnom vjeru kojoj su pristupili.”141

Treba shvatiti da ovdje ne govori obični Krist, niti neki kršćanski vladar, nego zastupnik Krista na zemlji. Njega Katolička enciklo-pedija slavi kao velikog papu. Ako Benedikt XVI sada ima neko drugo shvatanje, ono je kontradiktorno mišljenju prethodnih papa. Prinuđeni smo reći da je, sve dok je imala moć, crkva ne samo da je druge uvodila prisilno u vjeru nego su čak i crkveni poglavari od kršćana energično tražili da to čine.Međutim, današnji Papa se ne bi usudio da izda jednu takvu naredbu, nego on danas mora prikrivati navedeno poglavlje historije onog uređenja koje on danas predvodi. Stoga on pripisuje islamu stvari iz vlastite historije, da bi se profilirao kao predstavnik vjerskih sloboda.

141 Grayzel, Solomon, The Church and the Jews in the Thirtheenth Century, New York: Hermon, 1966, pp. 103.


U vezi s ovim, interesantno je znati kako Benediktovo predavanje komentira čuveni njemački filozof Kurt Flasch:

“Papa uči da je vjera stvar duše; ali mnogi kršćanski mislioci, počev od Augustinusa do u kasno 19. stoljeće ovu su misao doduše ponavljali, ali zatim i dodali sljedeće: Sigurno je da vjera počiva na slobodnom pristanku, ali su ljudi tako upleteni u grijehe i loše navike da ih mi ne moramo iz toga oslobađati fizičkom i vojnom silom, da bi nakon toga slobodno pristajali. Augustinus likujući opisuje kako su kršćanski disidenti, vraćeni u crkvu od strane vojnika, koje je on pozivao, zahvaljivali vraćanju. Jer odgojeni strahom, oslobodili su se zablude. Tomas Aquinas je naime učio: Onaj ko zanemari kršćansku vjeru, taj zaslužuje smrt... Nakon što crkva na Zapadu više ne može zapovijedati policijom i vojskom, hvali slobodu vjere, koju je još u 19. stoljeću svečano napustila.”142

Ali širenje kršćanstva mačem nisu propagirale samo pape. I car i kraljevi koji se danas određuju kao “veliki” i smatraju vjernim slugama kršćanstva, stalno su se trudili da kršćanstvo šire putem sile. Karlo Veliki (768–814) vodio je krvave ratove kako bi Nijemce uveli u kršćanstvo. Pri tome su poubijane hiljade Saksonaca. Kada su Saksonci kapitulirali, između ostalog, postavljen je uslov da svaki njemački nevjernik koji neće da se pokrsti i drži do svog kulta, mora biti ubijen.143

Ne samo da su ljudi bili prinuđeni da vjeruju u kršćanstvo nego se i sumnjalo u njihovu vjeru. Tako je papa Inoćentije IV inkvizitorima 1252. otvoreno odobrio da hereticima mučenjem iznude priznanje i da se prisile na odustajanje od imena njihovih suboraca. Nakon ponovnog osvajanja Španije od kršćana sa tamošnjim jevrejima

142 Kurt Flasch: Berliner Zitung 22. 9. 2006, Feulleton, str. 31.143 Capitulatio de partibus Saxonie.


i muslimanima postupalo se na najokrutniji način i uz krajnju bestijalnost. Neki od njih nisu više mogli podnositi užase od crkve, pa su konvertirali u kršćanstvo. Da bi se samo donekle predstavila slika te nepravde, dovoljan je podatak da je u periodu velikog inkvizitora Toquemada (1478–1498), prema procjenama, oko 8.800 ljudi živo spaljeno. Ta zlodjela u Španiji počela su nakon izričitih instrukcija od pape Sixtusa IV od 1. novembra 1478. Utjecajni i visoki monasi crkve nadgledali su izvršenja naredbe.144

Autor Schaff piše o učešću crkve u tim zolodjelima:

“Na nesreću, mučenja je odobrila najveća crkvena vlast... Četvrti Lateran-konzilij (1215) dao je povoda za najstrašnije krstaške ratove protiv Albigensera i Waldenzera, radi osnivanja zloglasnih crkveno-političkih sudova inkvizicije.

Kao najefektivnije sredstvo za kažnjavanje i čišćenje hereze ovi sudovi uspostavljaju mučenje. Oni su pronašli rafinirane metode mučenja koje su bile gore od onih koje su bezbožni progonitelji izvršavali u Rimu.”145

Koje su vrste bile te rafinirane metode mučenja i koju je inovaciju crkva u vezi s ovim uvela, može se vidjeti u tome da su crkveni oci preuzeli neznabožačke pomisli starih Evropljana, da bi ih pokrenuli na pokrštavanje.

Tako je crkva npr. htjela donositi svoje presude tako što je svećenik govorio razne molitve, i onda puštao da se jedan željezni štap dobro zagrije u vatri. Zatim je na kraju postupao na sljedeći način:

144 P. Schaff, History of the Christian Church, 1882, vol. 4, S. 217.145 Ista knjiga, vol. 4, pp. 216.


“Svećenik će poprskati svetu vodicu na željezo i reći: Blagoslov oca, sina i svetog duha neka se spusti na ovo željezo na kojem će se vidjeti ispravna presuda Boga.” Optuženi treba da odmah uzme to željezo i da ide po jednoj liniji od devet stopa. Nakon toga njegove ruke treba da se zapečate za tri dana. Ako se na tragu koje je željezo ostavilo na njegovoj ruci pojavi gnojava krv, treba ga proglasiti krivim. Ali, ako ostane neozlijeđen, treba da se izgovara slava Bogu.146

To je neslavna uloga koju je crkva igrala prilikom širenja kršćanstva.

Nasuprot tome, jedan veliki dokaz za mirno širenje islama vidimo u činjenici da Indonezija, najveća muslimanska zemlja, u kojoj živi 190 miliona muslimana, nikada nije bila upletena u vojni sukob s nekom islamskom silom. I u Kini danas žive milioni muslimana.Ali, historijska je činjenica da muslimani nisu nikada vojnički istupili protiv Kine. Dok su muslimani vladali u Španiji, ova civilizacija je bila najnaprednija i za mnoge su ta stoljeća islama u Španiji bila zlatno doba, ne samo za Jevreje koji su tamo našli utočište od svojih kršćanskih mučitelja. U Indiji su muslimani vladali nekoliko stoljeća. Međutim, velika većina ove zemlje je danas hinduistička. Kako je to moguće ako je islam navodno učio da se ljudi drugih vjera prisilno konvertiraju? Već na početku islamske historije Egipat je postao dijelom islamskog carstva. U kršćanstvu je egipatska Koptska crkva uvijek igrala značajnu ulogu. Ako je islam (kako Papa navodi) učio prisilnom konvertiranju, zašto su onda Kopti pod islamskom vladavinom zadržali svoju vjeru, zašto nisu promijenili vjeru pod pritiskom? Ukratko, prigovori se zasnivaju na religijskim predrasudama i pobijaju se historijskim činjenicama.

146 F. Henderson, Select Historical Documents of the Middle Ages, London, George Bell and Sons, 1910, pp. 314.


3.4. Drugi dolazak Obećanog Mesije

Osnivač Ahmadija muslimanskog džemata, koji je u današnje vrijeme dobio od Boga zadatak da ponovo oživi i pruži primjer istinskog učenja islama, piše u vezi s ovim:

“Savjetujem vas da loša djela izbjegavate i da s bližnjim njegujete istinsko milosrđe. Očistite svoja srca od mržnje i podozrenja. Na taj način ćete postati ljudi koji su slični melecima (anđelima). Kako je nečista vjera u kojoj se ne poučava o milosrđu prema ljudima. Kako je nečist put koji je pun trnja egoističnih predrasuda. Vi, koji ste sa mnom: vi ne treba da radite tako... Vidite, ja sam došao vama sa jednom zapovijedi, koja glasi da džihad više ne treba voditi mačem, ali džihad prosvjetljenja vlastite duše treba i dalje da se nastavlja. Ja to nisam rekao sam od sebe, nego je to Božija volja... Zato naređujem onima koji su moji sljedbenici da napuste takve ideje. Oni treba da očiste svoja srca i povećaju svoju ljudsku milost i samilost s onima koji pate i šire pomirenje u svijetu. Time će se njihova vjera nadaleko proširiti.147

Na drugom mjestu Obećani Mesija, a.s., piše:

“Obećani Mesija, a.s., došao je na svijet da bi se otklonila pomisao kako je sila u ime vjere dozvoljena. Za svoje širenje islam ni u kom slučaju ne treba mač. Naprotiv, on će se širiti zahvaljujući svojim prednostima, istinom i mudrošću, argumentima i dokazima, živim znacima podrške od Boga i kroz Njegovu silu privlačnosti.Zbog toga bi trebali znati svi oni koji podmeću islamu, da se on širio mačem kako su njihova podmetanja neosnovana... Sada je Bog odlučio da On zaštiti svetu vjeru islam od kritika koje su iznosili ljudi s negativnim stavom prema islamu. Oni koji tvrde da je islam širen mačem morat će se uskoro stidjeti.”148

147 Government Angrezi aur Džihad, Ruhani Haza’in, sveska 17, str. 14.148 Malfuzat, sveska 3, S. 176.


4. Nemuslimani u islamu

Dr. Abdur Rahman Bhutta

Papa je na svom predavanju, pozivajući se na dijalog Manuela, kritikovao da islam poučava kako nemuslimani i mnogobošci trebaju biti različito tretirani. Za ophođenje s narodom Knjige – koji se drži Biblije, postoji, dakle, neko drugo učenje, a za ophođenje s mnogobošcima paganskih vjera učenje je drugačije. Iako bi bilo očekivati od Pape da ovu tvrdnju potkrijepi nekim ajetom iz Časnog Kurana, to on nije učinio. Mi ćemo u ovom poglavlju ispitivati kakvom ophođenju s kršćanima i pripadnicima ostalih vjerskih pravaca uči Časni Kur’an i kako je hazreti Časni Poslanik, s.a.v.s. (neka je mir i Allahova milost nad njim) – primjenjivao ovo učenje u svakodnevnom životu i koji je to razlog za to, ako u islamu postoji razlika u ophođenju s kršćanima i s paganima.

4.1. Kršćani i pagani u Časnom Kur’anu

Časni Kur’an uči da se, u principu, sa svakim čovjekom prijateljski odnosi. Religiozne razlike ne trebaju igrati važnu ulogu. U svakodnevnom odnosu s ljudima koji pripadaju raznim oblastima društva ni na jednom mjestu ne poučava se o nekom različitom odnosu prema njima. U vezi s ovim, dajemo nekoliko primjera.

Časni Kur’an uči da se s pripadnicima svake vjere i svakog naroda pravedno odnosi i da im se čini dobro. U Časnom Kur’anu se kaže:


Zaista, Allah naređuje pravednost, i dobročinstvo, i da dajete kao (što dajete) bližnjim svojima; i zabranjuje bestidnost, i ružan govor, i prekoračenje. On vas savjetuje da primite pouku. (16:91)

Ovdje Allah ni u kom slučaju ne uči da se različito odnosi prema kršćanima i mnogobošcima. On daleko više (općenito) opominje da se sa svakim čovjekom pravedno postupa, i ne samo da se bude pravedno nego da se ljudima čini dobročinstvo i još da se njeguje ophođenje kakvo se njeguje sa svojim najbližim. Allah, dakle, naređuje pravednost i ljubaznost prema ljudima nemuslimanima (historijski – to su jevreji, kršćani i politeisti, odnosno pagani iz Arabije):

Allah vam ne zabranjuje da onima koji se nisu borili protiv vas zbog vaše vjere i koji vas nisu istjerali iz vaših domova činite dobročinstvo i da postupate pravedno; zaista, Allah voli one koji čine pravdu. (60:9)

Dakle, Časni Kur’an kaže: Ako želite da dostignete Allahovu ljubav, treba da budete dobri prema svakom čovjeku koji se ne bori protiv vas i koji vas ne progoni, pa čak i prema ovim posljednjim treba da postupate prema načelima pravednosti. Ovim ajetom se pobijaju mišljenja koja se javljaju na osnovu nedovoljnog shvatanja drugih mjesta u Kur’anu, kao što je, recimo, prigovor da se ne smije sklapati prijateljstvo s nemuslimanima. Ne samo da se daje izričita preporuka za sklapanje prijateljstva nego se daje i za dobro ophođenje.


Zatim, daje se uputa da se imaju u vidu vjerski osjećaji nemuslimana i da se ne ismijavaju njihovi tzv. bogovi, kao što je rečeno:

I ne psujte one koje oni pozivaju mimo Allaha. (6:109)

Ni ovdje se ne zagovara razlika između naroda Knjige i mnogobožaca. Kaže se da se oni koje oni obožavaju ne vrijeđaju bez obzira na to koga oni smatraju dostojnim vjerovanja. Ovdje spadaju i idoli Hindusa, i trojstvo, i kršćanski sveci koje oni prizivaju. Isto tako je utvrđeno mjerilo za raspodjelu proizvodnje, radnih mjesta i službi. Tako u Časnom Kur’anu stoji:

Uistinu, Allah vam naređuje da povjerenje dajete onima koji imaju pravo na to, i da, kad vladate među ljudima, vladate s pravdom. A sigurno je vrlo dobro ono što vam Allah savjetuje! Allah sve čuje, vidi duboko. (4:59)

Prema islamskom učenju, svim građanima, bez obzira na to da li su muslimani ili nemuslimani, treba dati iste mogućnosti za posao, proizvodnju i radna mjesta. Podjela službi ne bi se trebala zasnivati na određenom vjerskom uvjerenju, niti na pripadnosti nekom, da oni uvijek moraju pravedno postupati.

Iz navedenih ajeta jasno se vidi da je u islamu za ophođenje s nemuslimanima propisano učenje pravičnosti, prijateljstva i simpatije. Različito tretiranje naroda Knjige i pagana nije dozvoljeno. Ovo nam je također poznato i iz prakse hazreti Časnog Poslanika, s.a.v.s.


4.2. Ljubaznost Časnog Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima

Način kako je hazreti Časni Poslanik, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim) – kojem je objavljen Časni Kur’an – slijedio kur’ansko učenje i kako ga je prenosio muslimanima, lijep je uzor za nas. On nam je i u ophođenju s nemuslimanima dao odlične primjere i pokazao kako se kur’anska učenja u ovom pogledu trebaju prakticirati. U daljem tekstu se navodi nekoliko primjera iz života Časnog Poslanika, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim).

• Prijateljsko ophođenje prema mnogobošcima iz Meke

Mekanski mnogobošci krajnje surovo su proganjali muslimane zbog njihove vjere i prisiljavali ih da napuste svoju domovinu. Detalji o ovim strahotama opširnije su obrađeni u drugom i trećem poglavlju. Zlostavljanja i zlodjela kojima su muslimani bili izloženi bila su strahovita, da se čovjeku kosa digne na glavi kad o njima sluša. Muči-telji muslimana nisu bili zadovoljni time, pa su stalno vršili napade na muslimane koji su pobjegli u Medinu. I pored toga, Časni Poslanik, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), naređivao je da se prema njima uvijek postupa lijepo i prijateljski. Jedan veličanstven primjer za ovo jeste spremnost da se ovim progoniteljima oprosti u momentu osvajanja Meke.Kada su muslimani bez rata i na jedan miran način uzeli grad Meku, Časni Poslanik, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), rekao je da treba da se objavi: “Za svakog čovjeka koji svoja vrata zatvori, miran je. A mir je i za onoga koji uđe u kuću Abu-Sufjana (poglavara Meke, koji je primio islam tokom osvajanja Meke). A onaj ko uđe u džamiju Al-Haram, i za njega je mir.” Nakon što je on (neka je mir i milost Allahova nad njim) ušao u Meku, otišao je do Kabe i održao govor u kojem je pitao:


“O Kurejšije! Kakvo ponašanje očekujete s moje strane prema vama?” Kurejšije su odgovorili: “Šta god ti učiniš, ti ćeš učiniti najbolje. Ti si naš brat vrijedan poštovanja, sin jednog brata vrijednog poštovanja.”

Na to je Časni Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Svi ste vi slobodni, niko od vas nije zarobljen.” Časni Poslanik, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), imao je moć i snagu da ih kazni i da zatraži odmazdu za počinjenu nepravdu. Uprkos tome, on im je sve oprostio, iako su bili Mekanci koji su prema muslimanima iskazivali mržnju i neprijateljstvo, nanosili im bol i strahote, napadali ih i započinjali ratove u kojima su prijatelji i rođaci Časnog Poslanika, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), gubili živote.149

• Prijateljsko ophođenje prema Mekancima za vrijeme sušnih perioda

Svojim ponašanjem Časni Poslanik, s.a.v.s., pokazao nam je da se prema nemuslimanima ponaša, ne samo jednako nego i s oprostom i simpatijom. Tako je jednom Abu-Sufjan došao u Medinu 4. godine poslije Hidžre za vrijeme sušnog perioda i zamolio Časnog Poslanika, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), za upućivanje dove Allahu da bi prestao sušni period.150 U četvrtoj godini po Hidžri u Meki je, naime, zavladala suša. Stanovnici Meke morali su za to vrijeme podnositi teške muke. Kada je Časni Poslanik, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), saznao za to, iz saosjećanja je poslao svoje srebro za siromašne i bijedne u Meki.151

Ovim je Časni Poslanik, s.a.v.s., dokazao da i u odnosu na svoje najveće neprijatelje pokazuje najdublje i istinsko saosjećanje. Vrijedna je

149 Ibn-Hišam.150 Sahih al-Buhari (Istiqa).151 Tarih ul-Hamis.


zapažanja činjenica da se radi o jednom vremenu kada su muslimani od Mekanaca, ne samo podnosili probleme nego su se morali braniti od mnogih napada moćne mekanske vojske na Medinu, napada, koji bi, da su bili uspješni, uništili muslimane. Ali, Časni Poslanik, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), pomogao je agresorima za vrijeme ove sušne katastrofe. Mnogobošcima je ova blistava karakterna crta Časnog Poslanika, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), bila poznata. Oni su mogli računati na to da bi im Časni Poslanik, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), u teškim vremenima pomogao, bez obzira na njihove svireposti, iako su tih svojih svireposti bili potpuno svjesni.

• Miroljubivi odnos prema kršćanima od Nadžrana

Nakon osvajanja Meke kod Poslanika, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), došli su predstavnici kršćana iz Nadžrana. Delegacija se sastojala od 14 visokorangiranih osoba. Oni su stigli kod Časnog Poslanika, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), da bi s njim vodili jednu religioznu diskusiju. Dok je razgovor trajao, nastupilo je vrijeme molitve za kršćane. Kad su htjeli da na kršćanski način obave molitvu, Časni Poslanik, s.a.v.s., dozvolio im je da se oni mogu moliti u njegovoj džamiji. Dakle, oni su se okrenuli u pravcu istoka i obavili su Božiju službu na svoj način u džamiji Časnog Poslanika, s.a.v.s.152 Ovim je Časni Poslanik, s.a.v.s., dao jedan odličan primjer za vjersku toleranciju, ne samo za muslimane nego i za sve ljude.

4.3. Pitanje džizije

Džizija – Kad je riječ o miroljubivom odnosu prema nemuslimanima i mnogobošcima, i džizija je jedna važna tema koja se često pogrešno

152 Ibn-Hišam.


shvata. I stoga se kritikuje i kaže da su nemuslimani bili dužni plaćati džiziju, a da ona nije tražena od muslimana. Tako se širi utisak da je islam diskriminirao nemuslimansko stanovništvo. U vezi s ovim, ukazujemo na suru Taubah, ajet 29 (vidi poglavlje 2). Neki smatraju da je sistem džizije vrijedan kritike, iako je to jedan porez, između ostalih, koji plaća nemuslimansko stanovništvo da bi se pokrili javni troškovi, a taj je time samim poreskim obveznicima dobrodošao. Ovim novcem vlada je finansirala održavanje prava stanovništva, što je u njihovu korist i za njihovu skrb.

Time što su raspoređivali vojsku, muslimani su brinuli o sigurnosti i odbrani života i posjeda nemuslimana (nemuslimani su bili oslobođeni vojne službe). Na prigovor da je ovaj porez bio ograničen samo na nemuslimansko stanovništvo, može se odgovoriti da je, kao prvo, vojna služba bila zamijenjena plaćanjem poreza. Vojnu službu su obavljali muškarci iz muslimanskog stanovništva. Nemuslimansko stanovništo bilo je oslobođeno toga. Bilo je pravedno da se zahtijeva džizija, kako bi određenim dijelom i nemuslimansko stanovništvo moglo pokriti davanja islamske vlade koja su bila raspoređivana za odbranu. Osim toga, kada se bolje pogleda, jasno je da je u islamu poreski sistem ustvari bio podijeljen na tri oblasti:

1. porez koji važi samo za muslimane, npr. “zekat”,2. porez koji je važio samo za nemuslimane, npr. džizija,3. zajednički porez (važi za sve) koji je shodno okolnostima i

dotičnoj situaciji mogao svakoga obavezati, npr. najamnina.

Razlog za ovu podjelu bio je što je islamska vlada morala pokrivati i takve zadatke koji su se odnosili na islamsku vjeru, pa bi bilo nepravedno da se nemuslimansko stanovništvo time opterećuje. Shodno tome, islam poučava najstrožijoj poreskoj pravednosti. Jedne poreze plaćaju samo muslimani, a druge nemuslimani. Što


se, dakle, tiče poreza koji su propisani muslimanima, npr. “zekat” – taj porez se mogao koristiti za sva davanja države, kako za vjerske tako i za ovosvjetske svrhe. Ali porezi koje su plaćali nemuslimani, dakle, “džizija”, nisu se mogli koristiti za vjerske svrhe islama; oni su korišteni za opće potrebe. Iz tog razloga je u najvećem broju slučajeva “zekat” (koji su bili dužni plaćati muslimani) bio veći od poreza “džizije”. Sve u svemu, izgleda da je sistem plaćanja poreza imao pravednu raspodjelu tereta. Doduše, žalosno je što neinformisani ljudi koriste upravo ovo kao osnovu svojih prigovora. Čak i neznatan porez koji je plaćalo nemuslimansko stanovništvo nije plaćalo cjelokupno nemuslimansko stanovništvo. Društvene grupe koje su bile oslobođene tog plaćanja bile su sljedeće:

1. svi koji su svoj život posvetili izričito vjeri (svećenici, monasi itd.),

2. sve žene i djeca,3. svi stari i osobe u staračkoj dobi koji nisu bili sposobni raditi,4. slijepi i drugi ljudi s invaliditetom,5. svi siromašni čija finansijska situacija nije dozvoljavala plaćanje

džizije.

Kod naplate džizije pridržavalo se sljedećih pravila:

1. onima koji plaćaju džiziju bilo je prepušteno da je plate u gotovini ili da predaju nešto što ima tu vrijednost,

2. za naplatu džizije važila je izričita naredba da se apsolutno ne primjenjuje nikakva strogost, a prije svega bilo je zabranjeno fizičko kažnjavanje onih koji nisu plaćali,

3. ako umre neko ko je državi bio dužan dio džizije, to mu je bilo otpisano, tako da rodbina i nasljednici nisu bili time opterećivani.

Sistem je opterećivao samo one koji su mogli nositi teret tog poreza.


Islam ovdje pokazuje pravednu podjelu poreza, dakle, sistem koji je svojevremeno išao očigledno daleko ispred. Kod određivanja džizije izbjegavala se, inače, svaka strogost. Ako neki obveznik plaćanja džizije usljed svoje finansijske situacije nije mogao ispuniti tu dužnost, bivao je oslobođen plaćanja ovog poreza. U vezi s ovim, interesantan je sljedeći historijski događaj:

Prenosi se da je hazreti Omer, r.a. (neka je Allah zadovoljan s njim), prolazio pored jednog mjesta gdje su nekoliko nemuslimana prilikom naplate džizije strogo kažnjavali. Kad je to vidio, hazreti Omer, r.a. (neka je Allah zadovoljan s njim), odmah je zastao i ljutito upitao: “Šta se ovdje dešava?” Odgovoreno mu je: “Ovi ljudi ne plaćaju džiziju i kažu da nemaju sredstava za to.” Hazreti Omer, r.a. (neka je Allah zadovoljan s njim), naredio je: “Onda nema razloga da se opterećuju nečim za što nemaju sredstava. Pustite ih na miru. Čuo sam od Allahovog Poslanika (neka je mir i milost Allahova nad njim) da će onoga ko drugima nameće opterećenja na ovom svijetu, Allah kazniti na Sudnjem danu.”153

Profesor Thomas W. Arnold piše:

“Ovaj porez je propisan kršćanima ne kao kazna zato što odbijaju da prihvate islam, kako nam to neki hoće nametnuti. On je plaćan zajedno s nemuslimanskim građanima države čija ih je vjera sprečavala od vojne službe i to za sigurnost koja je bila zagarantirana od muslimanske vojske... i veoma je vrijedno zapažanja da je kršćanski narod, ako je služio u muslimanskoj vojsci, bio izuzet od plaćanja ovog poreza...Južni Rumuni, takozvani Armatoli, koji su za vrijeme 16. i 17. stoljeća činili jedan važan dio u turskoj armiji, te Mirditi, jedno pleme

153 Kitab ul-Khirađ.


albanskih katolika koji su držali brda sjeverno od Scutarija, bili su oslobođeni od plaćanja poreza pod uslovom da su u ratna vremena pružali vojnu pomoć.”154

Na osnovu izričite upute Časnog Poslanika, s.a.v.s. (neka je mir i milost Allahova nad njim), hazreti Omer, r.a., imao je toliko obzira prema nemuslimanskom stanovništvu da je na samrtnoj postelji dao sljedeću oporuku:

“Dajem savjet halifi koji će nakon mene doći da u svojoj islamskoj vladi s nemuslimanskim stanovništvom postupa s mnogo pažnje i ljubavi. Treba se pridržavati ugovora s njima i štititi ih. On treba da se za njih bori protiv njihovih neprijatelja i da ih ni u kom slučaju ne opterećuje onim što ne mogu podnositi na svojim plećima.”155

To je bio smisao i svrha džizije, koja se uzima kao meta kritike. Oni koji su u vremenima prve četverice halifa plaćali džiziju nisu se nikada žalili budući da su na osnovu plaćanja ovog poreza imali pravo na sve državne mehanizme i olakšice. Da bi se isti održavali, muslimani su morali podnositi mnogo veće fizičke i finansijske žrtve. Za vrijeme hazreti Omera, r.a. (neka je Allah zadovoljan s njim), muslimani su nakon osvajanja Sirije uzimali poreze od tamošnjih kršćana. Kratko nakon osvajanja muslimanima je ponovo prijetila opasnost od rata, tako da je vojskovođa islamskih trupa hazreti Abu-Ubaidah (neka je Allah zadovoljan s njim) vratio kršćanima kompletan porez jer se usljed rata njihova prava više nisu mogla štititi. Tako oni nisu imali ni pravo da zadržavaju uplaćeni porez.156

154 Prof. Thomas W. Arnold, The Spread of Islam in the World, S. 60-62, New Delhi, 2003.155 Al-kamil fi Al-tarih, sveska II.156 Kitab ul-Khiraj, S. 80-82, Futuh al-Baldaan, S. 146.


4.4. Tretiranje kršćana i mnogobožaca

Postoje brojna važna principijelna poređenja između kršćana i muslimana. Npr., monoteizam je prvi i najvažniji stup islama, a u to vjeruje i narod koji pripada kršćanstvu. Također, jedan dio muslimanske vjere podrazumijeva da se vjeruje u sve poslanike naroda Knjige i njihove objavljene knjige. Stoga je sasvim normalno da narod Knjige stoji bliže muslimanima na osnovu onog zajedničkog, dok između muslimana i onih koji tradicionalno ne važe kao narod Knjige postoji manje zajedničkog. Pri tome bi trebalo imati u vidu sljedeće: Narod Knjige nije preferiran da bi se drugi diskriminirali, nego se to bazira na prirodnoj sklonosti čovjeka da onima koji su mu po nečemu bliži pruža veću pažnju. Kritika zbog bolje pozicije naroda Knjige je nerazumna, jer bi to bilo isto kao kad bi se kritikovao neko ko sa svojom porodicom njeguje bolje kontakte nego sa strancima. Čovjek je “društvena životinja” i u svakom društvu odnosi imaju posebnu važnost, bilo da su fizičke, religijske ili spiritualne prirode. A u islamu poštovanje odnosa i zaštita njihovih prava imaju jedan posebno visok rang. Na ovome mjestu važno je razjasniti da se u odnosu muslimana prema narodu Knjige i mnogobošcima smije praviti razlika samo onoliko koliko vjera obavezuje muslimane na to. Inače su svi ljudi – da li muslimani, narod Knjige, ili pripadnici drugih vjera – u okviru društva ravnopravni. Također važi propis da se jednako tretiraju.

Što se tiče ženidbe s politeistima i kršćanima, islam to dozvoljava s ljudima Knjige, a sa mnogobošcima je zabranjeno. Ovom zabranom ostaje jasno da se s narodom Knjige njeguje poseban odnos i da im nije nametnuta nikakva neosnovana obaveza. Brak s mnogobošcima je zabranjen zato što musliman u njemu neće naći vjersko i spiritualno jedinstvo, lično i emocionalno zajedništvo, koji su potrebni za jedan uspješan sretan bračni život. U islamu se brak ne sklapa iz fizičkih potreba (seksualnog zadovoljstva), nego je svrha braka posebna.


Uostalom, islam nije prva vjera koja je uvela takve obaveze. I druge vjere preferiraju da se sklapaju brakovi iste vjere. Tako se u Bibliji zabranjuje ženiti s “mnogobošcima”,157 čak se zabranjuje i kontakt s njima.158 Nekim narodima je obaveza da svoje kćerke ne udaju za pripadnike drugih naroda, a niti da za svoje sinove uzimaju kćerke od ovih.159

Islam, podsjećamo još jednom na to, propisuje isti odnos kad se radi o zajedničkom životu ljudi različitih vjera u jednoj državi, u jednom društvu. Što se tiče ljudskih prava, islam propisuje poglavaru države da sve grupe jednako tretira, kao što Časni Kur’an kaže:

Uistinu, Allah vam naređuje da povjerenje dajete onima koji imaju pravo na to, i da, kad vladate među ljudima, vladate s pravdom. A sigurno je vrlo dobro ono što vam Allah savjetuje! Allah sve čuje, vidi duboko. (4:59)

A kada se radi o sklapanju brakova muslimana s nemuslimanima, islam – pored drugih vjera – muslimanima, zbog osnovnih vjerskih obaveza i duhovnog napretka, nije dozvolio sklapanje braka s mnogobošcima.

157 Deuteronomium, 7:7.158 2. Korinther, 6:14.159 Nehemija, 10:20-30.


5. Vjera i razum iz islamske perspektive

Naveed Hameed

U ovom poglavlju radi se o odnosu vjere i razuma s islamskog stanovišta. U kontekstu prigovora koje Papa iznosi, iz perspektive islama obrađuje se pitanje šta religija Časnog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kaže o Božijoj uzvišenosti, da li Bog, prema islamu, može poučavati o nečemu što nije spojivo s razumom i šta Časni Kur’an kaže u pogledu pojmova voluntarizam i sloboda volje. Nadalje, razmatra se “Citat” od imama Ibn-Hazma, koji je prezentirao Papa.

5.1. Transcendentnost

Prije nego što počnemo govoriti o Božijoj slici u islamu i Njegovom odnosu prema razumu i racionalnosti, potrebno je definirati pojam transcendentnosti koji Papa koristi, ali ga nedovoljno rasvjetljava. Ova riječ dolazi iz latinskog transcendere i znači prekoračenje. Ako se u odnosu na Boga govori o transcendentnosti, to znači da je Bog s one strane fizičkih i materijalnih granica (uzvišen).160

U ovom smislu Bog je u islamu, kao i u mnogim drugim religijama, uzvišen. Časni Kur’an u vezi s ovim govori u sljedećem ajetu:

Oči Ga ne mogu dostići. (6:104)

160 A. Ulfig, Leksikon filozofskih pojmova, 2003.


U Časnom Kur’anu spominju se mnoge Božije osobine (imena). Čovjek može na svoj način i unutar svojih mogućnosti usvojiti ove osobine. Ipak, ne smiju se Božiji atributi reducirati na ljudsku dimenziju. Stoga, Bog kaže u Časnom Kur’anu:

Ne postoji niko nalik Njemu... (42:12)

Ne postoji ništa što bi moglo sličiti Bogu na bilo koji način, bilo to fizički ili u nekoj drugoj osobini. Doduše, u Časnom Kur’anu se spominje ruka Božija. Iz toga se ne smije zaključiti da je ona slična ljudskoj ruci. Ona je ovdje više metafora koja simbolizira Božiju moć i snagu. U svetim knjigama religija često se koriste metafore i slike. U Bibliji se npr. govori o Sinu Božijem. Naravno, ovdje se ne misli o rođenom sinu, nego o čovjeku koji na poseban način uživa ljubav i privrženost Boga. Pri tome se ukazuje na to da, s jedne strane, Časni Kur’an ne govori o jednom apsolutno uzvišenom Bogu, kako to shvata negativna teologija. S druge strane, antropomorfna slika Boga nema nikakve veze s Časnim Kur’anom. U vezi s ovim, navodimo jedan citat iz rasprave osnivača Ahmadija muslimanskog džemata hazreti Mirze Ghulam Ahmada:“U pogledu spoznaje postojanja Boga umjerenim načinom smatra se da mi kod objašnjenja atributa Boga, s jedne strane, nismo skloni tome da iste uopće poričemo, a s druge strane, da odbacimo mišljenje kako se Bog treba porediti s materijalnim bićem. Ovo je stav Časnog Kur’ana u vezi s Božijim atributima. On priznaje Boga kao Onoga Koji vidi, čuje, zna, govori itd. On nas, međutim, istovremeno opominje da ga ne smijemo poistovjećivati s Njegovim stvaranjem. On, dakle, kaže: Ne postoji niko nalik Njemu... (42:12)

Zato ne objašnjavajte primjere o Allahu. (16:75)


To znači da niko s Bogom ne dijeli Njegovu ličnost i Njegove atribute i da niko nema nikakve sličnosti s Njegovim stvaranjem. Boga moramo sebi predstavljati kao Onoga Koji je između poređenja i uzvišenosti. “Jer to je umjereni put. Islam slijedi zlatni srednji put u svim svojim učenjima.”161

Nakon što smo objasnili islamski koncept uzvišenosti, okrenimo se sada važnom pitanju da li se iz transcendencije Boga u islamu može zaključiti da čovjek ne bi mogao imati nikakvu komunikaciju, vezu ili blizinu s Bogom, pitanju da li se Bogu, prema islamskom shvatanju, mogu pripisati radnje koje su nespojive s razumom. S islamskog stanovišta, na oba pitanja moramo dati negativan odgovor. Detalje u vezi s ovim dat ćemo u sljedećem tekstu.

5.2. Odnos Bog – čovjek

Budući da je Bog, prema islamskom učenju uzvišen, to ne isključuje činjenicu da čovjek može uspostaviti odnos ili komunikaciju s Bogom ili da čovjek nije u stanju osjetiti suptilne i skrivene osobine i moći Boga. Ovakvo mišljenje ne bi bilo ispravno već i zbog toga što je Bog uspostavio živu komunikaciju sa svojim robom Časnim poslanikom Muhammedom, s.a.v.s., i njemu objavio svoje znake i svoj zakon. Osim toga, u Časnom Kur’anu stoji:

A za svaki narod ima jedan vođa. (13:8)

Islam pokazuje jednog živog Boga, Koji je ljudima za sva vremena objavio svoje znakove i Koji to i danas još čini i činit će u budućnosti. Dakle, svaki čovjek može njegovati živi kontakt s Bogom. Dok Časni

161 Hazreti Mirza Ghulam Ahmad (A), Filozofija učenja islama, Frankfurt/M, 1997.


Kur’an, s jedne strane, govori o uzvišenosti Boga riječima:

Oči Ga ne mogu dostići (6:104),

s druge strane, kaže:

...ali On dostiže oči (6:104).

Bog Svemogući, može se objelodaniti čovjeku. Ova komunikacija s Bogom nije ograničena samo na Poslanika. Štaviše, Allah u Časnom Kur’anu šalje radosnu vijest svim ljudima:

...o čovječe, ti se zaista moraš mnogo truditi prema Gospodaru svom; i onda ćeš se sresti s Njim. (84:7)

Bez sumnje, čovjek mora uložiti veliki trud kako bi postigao svoj cilj da se sretne s Bogom. Ali onaj ko ispuni takve uslove i trudi se na odgovarajući način, sigurno će biti počastvovan komunikacijom s Bogom. Jer Bog kaže u 2:187:

...zaista sam Ja blizu. On je blizu, ali On je daleko, On se može vidjeti (Zahir) iako je On skriven (Batin). Ali On je blizu onih ljudi koji se trude za Njega i istovremeno se drže dalje od onog što je loše. On se pokazuje onima koji svoje egoistične sklonosti potpuno drže pod kontrolom, koji su od svijeta odmaknuti i tonu u Boga. Prema tome, Bog je uzvišen, na ovaj način i imanentan. Na iste činjenice ukazuju i sljedeći ajeti iz Časnog Kur’ana:•


Allahu pripada istok i zapad; zato, kuda god se okrenete, tamo ćete naći Allahov odbljesak. Sigurno je Allah Darovalac uvećanja (i) On sve zna. (2:116)

•

I On je s vama gdje god da ste. I On dobro vidi sve što radite. (57:5)

U ovim ajetima govori se o Božijoj sveprisutnosti i podsjeća se na to da je Bog s nama gdje god da se nalazimo.

Nadalje, u Časnom Kur’anu se kaže: Allah je svjetlo nebesa i Zemlje (24:36). Međutim, susret i komunikacija s Bogom ne može se ostvariti materijalnim putem. Kontakt s Bogom moguć je samo duhovno i to za onoga koji za Boga izvrši izvanrednu promjenu u svom biću i djelovanju; njemu na kraju pripada poseban susret s Bogom. Bog će mu pokazati svoje posebne znakove. Kad čovjek svu svoju pažnju usredsredi u potpunosti na Boga i skrene svoj pogled od svijeta, njemu će Bog dodijeliti posebnu pažnju. U tom stanju on može, takoreći, Boga vidjeti svojim očima.

Islamski izvori pored otkrivenja govore i o drugim mogućnostima kako čovjek s uzvišenima može stupiti u kontakt.

Ja odgovaram na molitvu molitelja kad Me zove (2:187), da bi ih ojačao i pomogao. Prihvatanje molitvi je jedna stvar koju svaki čovjek može doživjeti. Time može steći uvjerenje o postojanju Boga. Osim toga, mogu postati svjesni Boga putem stvarnih snova, vizija, inspiracije, učiniti da steknu uvjerenje u Njegovu egzistenciju. Ukratko, Bog je, prema islamskom shvatanju, uzvišen, ali to ne znači da se okrenuo od svijeta.


Obećani Mesija, neka je mir s njim, u svojoj knjizi Filozofija učenja islama opširno opisuje mogućnost da čovjek može stupiti u direktnu komunikaciju s Bogom i govori sljedeće o svojim vlastitim iskustvima:

“Ja bih bio kriv za veliku nepravdu prema čovječanstvu, ako u ovo vrijeme ne bih proglasio da je Božija blagodat meni dodijelila status koji sam upravo opisao i počastio me je govorom čije sam odlike upravo iznio u detalje, da bih ja udijelio svjetlo slijepima i uputio tražitelje Jednog, Koji je do sada bio izgubljen, i da onima koji prihvate istinu dadnem radosne vijesti o toj svetoj fontani o kojoj mnogi govore, ali je samo mali broj nađe.”162

5.3. Božije postupanje i razum u islamu

Mišljenje i razum čovjeka nisu neograničeni, jer njegovo znanje nije bezgranično, a i sposobnost da izvlači zaključke iz tog znanja ima svoje granice. Ako čovjek prigovara određenim Božijim postupcima, radi se o tome da on nije u mogućnosti da ih shvati, jer mu nedostaje znanja o određenim stvarima ili ne može da spozna mudrost koja se skriva iza Božijih postupaka. Da li se iz ovoga može zaključiti da islam smatra mogućim da jedan Božiji postupak bude protivan razumu? Taj utisak je Papa htio da pobudi. Ali ovo uopće nije tačno.Prema islamskom shvatanju, moguće je da čovjek ne može shvatiti određene Božije postupke. Ali ovo ne znači da Božije postupanje nije u skladu s razumom. Časni Kur’an uvijek poziva čovjeka da se služi svojom oštroumnošću i razumom, da razmišlja i reflektira. To znači da čovjek treba razmišljati sam ili udvoje.

...ustanite pred Allahom, dvoje po dvoje, i jedno po jedno, i onda dobro razmislite. (34:47)

162 Hazreti Mirza Ghulam Ahmad (A), Filozofija učenja islama, str. 137.


To znači da oni razumni prilikom razmišljanja o stvaranju vide Božije znakove:

Zaista, u stvaranju nebesa i Zemlje i u smjeni noći i dana znakovi su za ljude od razuma... (3:191)

Časni Kur’an je knjiga Jednog Mudrog Boga:

(Ovo je) Knjiga čiji su ajeti učvršćeni – od Mudrog i uvijek Obaviještenog – i jasno objašnjena. (11:2)

Nadalje, Časni Kur’an ukazuje na to da Bog, Kome pripada potpuno znanje i beskrajna mudrost, ljudima nikad ne šalje učenje koje oni ne mogu shvatiti i čiji teret njihov razum ne može nositi.

Allah ne opterećuje nijednu dušu više od njene moći. (2:287)

Značenje ovog ajeta, posljednjeg u suri Al-Bakara (druga sura), glasi da se čovjek ne prisiljava da vjeruje u nešto što njegova svijest ne prihvata i što proturječi njegovom razumu. Nasuprot tome, islam zahtijeva, ne samo to da se sva njegova učenja baziraju na razumu i mudrosti nego se traži i od Časnog Poslanika, s.a.v.s., koji donosi to učenje, da pored zakona donese i mudrost; ...on im uči Njegove ajete, i čisti ih, i uči ih Knjizi i mudrosti... (62:3). To znači da on ne treba ljudima da objavljuje samo zakon, nego da iznosi argumente i razloge za te propise. Konačno, Časni Kur’an označava mudrost kao veliku milost:


On daje mudrost kome On hoće, a kome bude data mudrost doista mu je dato veliko dobro; a niko neće primiti savjet osim onih koji posjeduju mudrost. (2:270)

Časni Kur’an od ljudi zahtijeva da razmišljaju o Božijem stvaranju; da li u njemu vide ikakav nedostatak: Ti ne vidiš nikakve proturječnosti u stvaranju Milostivog, pa baci pogled – vidiš li ikakav nedostatak? (67:4). Istovremeno se kaže da ljudi u stvaranju neće naći nikakav nedostatak, a to znači da je stvaranje potpuno, perfektno i sasvim odgovara mudrosti u svakom pogledu. O onima koji su bili kažnjeni u Časnom Kur’anu se kaže da će govoriti da bi, da su samo slušali ili imali razum, sigurno izbjegli kažnjavanje.

A oni će reći: Da smo (pažljivo) slušali ili da smo imali pameti, mi ne bismo bili među stanovnicima Vatre. (67:11)

U pogledu ovog učenja islama, sama po sebi je apsurdna tvrdnja da bi Bog mogao islamu pripisati postupanje koje nije u skladu s razumom. Učenje islama bazira se na razumu i racionalnosti, stoga je jedan eminentni poznavalac islamskog, jevrejskog i orijentalnog mišljenja napisao:

“Ne znam da li bi ikad bilo korisno religije svrstavati prema racionalnosti, ali ako bi se to i učinilo, gotovo da nema sumnje da bi islam zauzeo visoko mjesto.”163

5.4. Da li Bog može postupati nerazumno?

Postavlja se pitanje da li, prema islamskoj religiji, Bog može narediti nešto što nije u skladu s razumom, da li se Bogu može pripisati neki

163 Prof. Oliver Leaman, A Breaf Introduction to Islamic Philosophy, 2001, S. 15.


postupak koji ne odgovara racionalnosti. U vezi s ovim, Časni Kur’an nam saopćava da Bog ima moć da izvrši svoje namjere.164

Ovdje se ne kaže da Bog ima moć da uradi sve stvari, jer bi takve riječi nekoga zavele da neopravdano prigovara. Tako se katkad postavljaju pitanja da li bi Bog imao moć učiniti da umre; i da li Bog ima moć stvoriti boga koji je isti kao On. Ove stvari ne mogu se odnositi na Boga i moraju se odbiti kao neprimjerene. Bog kao najveće i najsavršenije biće ne može ni činiti neprimjerene stvari. Da bi se ljudi sačuvali od takvih grešaka, u Časnom Kur’anu stoji da Bog ima moć da čini ono za što se On odluči. Kao potpuno biće, Allah će samo postupati u potpunosti. Apsurdne namjere kao što su da Sam Sebe uništi ili stvori istog boga kao što je On, ne mogu se ni u kom slučaju pripisati Bogu.

Osim toga, mora se istaći da Časni Kur’an posebno ističe mudrost Boga, što nijedna druga knjiga ne radi. U daljem izlaganju citiramo neke ajete Časnog Kur’ana kao primjere u kojima se govori o Božijoj mudrosti. Uostalom, u Časnom Kur’anu se na oko 100 mjesta govori o mudrosti Boga, pa i daleko više nego bilo gdje drugo: 1.

(Ovo je) Knjiga čiji su ajeti učvršćeni – od Mudrog i uvijek Obaviještenog – i jasno objašnjena. (11:2)

2.

Oni su rekli: Slavljen si Ti! Mi ne znamo osim ono čemu nas Ti poučiš; sigurno si Ti Onaj Koji ima vječno znanje (i) mudar si. (2:33)

164 2:111 – izvedeno je iz korijena sa značenjem nešto htjeti, namjeravati.


3.

Allah daje ovo svjedočenje pravedno, da nema boga osim Njega – i meleci i oni koji posjeduju znanje (svjedoče o ovom) – nema boga osim Njega, Moćnog, Mudrog. (3:19)

4.

Sva hvala pripada Allahu, Čije je sve što je na nebesima i na Zemlji. I Njegova je sva hvala na Ahiretu; i On je mudri (i) obaviješteni. (34:2)

5.

A da su sva drveća na Zemlji olovke, a da je more (tinta), (i) da ga zatim sedam drugih mora pomogne, ni onda Allahove riječi ne bi bile završene. Sigurno je Allah moćan (i) mudar. (31:28)

6.

I On je Taj koji je nebesa i Zemlju stvorio sa Istinom; a na Dan kad On kaže: Budi!, to nastane i bude. Njegova riječ je Istina, i Njegovo će biti kraljevstvo na Dan kad se u rog puhne. Znalac je nevidljivog i vidljivog. On je mudar, uvijek obaviješten. (6:74)


U ovom ajetu podsjeća se na to da je Časni Kur’an od jednog Boga, Koji je stvorio nebesa i Zemlju u mudrosti i oblikovao ih na kompletan način. Isto kao što je fizički svijet Božijom mudrošću jedno perfektno stvaranje, i zakon koji dolazi od Tvorca nebesa i Zemlje, također je kompletan i u svakom pogledu ispunjava zahtjeve mudrosti i razuma.Prema ajetu 11:2, Časni Kur’an je knjiga čiji su ajeti sačinjeni jasno i razgovijetno, on je od jednog Mudrog i Sveznajućeg Boga.

5.5. Citat od Ibn-Hazma i stvarnost citata

Papa citira muslimanskog mislioca srednjeg vijeka porijeklom iz Kordobe imama Ibn-Hazma, s riječima da se Bog u islamu ne veže za svoju riječ i ništa ne može obavezati Boga da nam objelodani istinu, a ako bi On to htio, ljudi bi morali obožavati kipove. Prije nego što uđemo u razmatranje ove izjave, željeli bismo podsjetiti na to da su sve tvrdnje u islamu zasnovane na Časnom Kur’anu. Časni Kur’an je Božija riječ. Zatim treba navesti riječi Časnog Poslanika, s.a.v.s., kao drugi izvor islama (hadise). To su objašnjenja i izjave Časnog Kur’ana, koje nam je Poslanik, s.a.v.s., dao i to na osnovu veoma bliskog odnosa koji je imao s Bogom i Časnim Kur’anom. Stoga se za muslimane neka riječ koja se pripisuje Poslaniku, s.a.v.s., a proturječi Časnom Kur’anu, ne može smatrati autentičnim prenošenjem Poslanikovih riječi. Dakle, ako ovaj princip važi čak i za poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koliko obavezujuće ovo pravilo mora biti za kasnije svece, sufije i učenjake.

Nakon ovog načelnog razjašnjenja okrenimo se izjavi imama Ibn-Hazma i pokušajmo obrazložiti šta on hoće da kaže i koji stav Časni Kur’an ima prema ovoj izjavi.

Prvo pitanje je da li se u islamu Bog veže za svoju riječ ili ne. Učenje islama u vezi s ovim je jasno i nedvojbeno:


•

...sigurno, Allah ne krši (Svoje) obećanje. (3:10)

•

...i ti nećeš naći nikakve promjene u Našem sunnetu (sunnet – kao Božiji postupak). (17:78)

Drugi dio izjave Ibn-Hazma jeste da Bog ničim nije dužan objelodaniti nam istinu. Ovdje je stav Časnog Kur’ana jasan. Časni Kur’an jasno govori o tome da je Božija riječ uvijek istinita i da je Bog Sam istina (jedno Božije ime glasi: Al-Haq, dakle, istina). U Časnom Kur’anu čitamo:

•

Poslije su oni vraćeni Allahu, svom istinskom Gospodaru. (6:63)

•

On objašnjava istinu. (6:58)

•

Zato se čuvajte prljavštine idola, i čuvajte se lažnoga govora. (22:31)

Laž se u Časnom Kur’anu smatra toliko lošim djelom da se ona u posljednjem ajetu poistovjećuje s idolopoklonstvom. Ova mjesta u Časnom Kur’anu to sama objašnjavaju.


Treći dio izjave koja treba da potječe od Ibn-Hazma glasi: “Ako bi Bog htio, ljudi bi morali biti idolopoklonici.”

Ovo u potpunosti proturječi ajetima Časnog Kur’ana. Riječ Božija izričito naređuje ljudima da izbjegavaju idolopoklonstvo.

I obožavajte Allaha i nemojte Mu nikakvog druga pripisivati. (4:37)

Allah, doista, neće oprostiti da Mu se drugi ravnim smatraju; a sve osim toga On će oprostiti kome On hoće. A ko god smatra druge Allahu ravnim, zaista je počinio veliki grijeh. (4:49)

Zato se čuvajte prljavštine idola, i čuvajte se lažnoga govora. (22:31)

Časni Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi bili su izloženi brutalnom progonu jer su odbili idolopoklonstvo. Zbog toga su podnosili neopisiva zlostavljanja. Pa može li se onda islamu pripisati odobravanje idolopoklonstva bilo koje vrste? Sigurno su imamu Ibn-Hazmu bila poznata ta mjesta.

Nakon što smo objasnili stanovište Časnog Kur’ana u vezi s izjavom Ibn-Hazma, ispitat ćemo šta imam Ibn-Hazm tačno misli sa svojim riječima. Ovu izjavu imama Ibn-Hazma moramo staviti u kontekst onih njegovih pisanih izjava koje je izdao u cilju odbrane svoje Škole razvoja mišljenja (Zahiriten), a protiv škole Mutazila. Ona se mora


posmatrati i shvatiti samo u svjetlu ovog teološkog neslaganja koje je staro skoro hiljadu godina. Bez želje da se debata u vezi s ovim proširi, željeli bismo ukazati na to da su kako Ibn-Hazm tako i Mutazila na neki način zastupali ekstremne stavove. Mutazila su zastupali mišljenje da je Bog u svojim postupcima i svojoj svemoći vezan – dužan u vezi s nekim stvarima. Npr., Bog je dužan da dobro označava kao dobro, a zlo kao zlo. Što je po sebi dobro, to Bog naziva dobrim, a što je stvarno loše, Bog to naziva lošim.165 Ovdje se mora razjasniti da riječima kako je Bog dužan, Mutazila nisu nikako mislili da bi neka vanjska sila obavezala Boga na to. Štaviše, Božije osobine uslovljavaju da On postupa na odgovarajući način. Ibn-Hazm i ostali učenjaci strogo su reagovali na izjavu da je Bog dužan nešto činiti. Oni su zastupali mišljenje da ako hoće, Bog može označiti stvari koje su u našim očima dobre kao loše, a stvari koje su u našim očima loše označiti kao dobre. Ništa po sebi nije ni dobro ni loše, nego tek onda kad Bog kaže da je nešto dobro ili loše. Ibn-Hazm piše:

“Nije ništa loše osim ono što Allah, dž.š., smatra lošim, a ništa nije dobro osim ako to Allah, dž.š., obilježi kao dobro... Ako On sve poslušne i meleke (anđele) i poslanike zauvijek gura u Džehennem (Pakao), to je Njegovo pravo i pravednost od Njega. Ako on šejtane (satane) i nevjernike zauvijek pošalje u Džennet (Raj) i nagradi, to je Njegovo pravo i Njegova pravednost. Budući da je Allah sve ove stvari negirao i o Sebi objavio da On to ne čini, ove stvari važe kao pogrešne, nepravedne i grješne.”166

Doduše, Ibn-Hazm kaže da bi Bog, kao Svemogući, mogao kažnjavati za dobra djela i nagrađivati za loša djela. Dakle, On sasvim jasno negira tu mogućnost, jer piše da Bog to neće učiniti, jer je On sam to opisao kao nepravedno. Upućivalo se na mogućnost da je smisao i svrha toga

165 S. H. Nasr, Encyclopedia of Islamic Philosophy, 2002, S. 198.166 Ibn-Hazm, Al-fasl fil-milal wa-alahwa i wanihl, Beirut, 1986.


da se proturječi stavovima Mutazila. Naravno, nema sumnje u to da je Ibn-Hazm o nekim pitanjima izrazio ekstremne poglede. On je zastupao teoriju da Bog hoće da ljudi budu idolopoklonici, jer da On nije htio, niko ne bi ni bio idolopoklonik.167

Ali on u istom poglavlju svoga djela jasno objašnjava da Bog nije zadovoljan time da neko bude idolopoklonik. Dakle, izgleda da je njegovo mišljenje kako je Bog htio da neki ljudi budu dobri, a drugli zli, te da jedni vjeruju, a drugi ostanu nevjernici. Da to nije bilo tako, svijet bi bio monoteističan i niko ne bi bio politeist ili idolopoklonik. Ali Bog nije saglasan s idolopoklonstvom i zbog toga je za to predvidio kaznu.

Mjesto na kojem se upućuje na Ibn-Hazma i koje Papa citira istovremeno je citat iz treće ruke.168

Da je Papa izbjegao prezentirati jedan citat iz treće ruke, i da je umjesto toga slijedio principe istraživanja prema kojima je ovaj citat u djelu Ibn-Hazma morao ispitati u ukupnom kontekstu, bio bi u mogućnosti izbjeći ovu grešku. Ukratko, nismo mogli naći neko mjesto kod Ibn-Hazma gdje je on izjavu kako bi Božije postupanje moglo proturječiti razumu i mudrosti predstavio apsolutno istinito.

5.6. Predodređenje protiv slobode volje

Kada u vezi s ovim preciznije posmatramo mjesta u Časnom Kur’anu,169 stvar se sama od sebe objašnjava. U suri 5 (ajet 49) kaže se:

167 Ibn-Hazm, Al-fasl fil-milal wa-alahwa i wanihl, sveska 1:

168 Ibn-Hazm citira Arnaldez, a ovoga citira Khoury, a ovoga opet Papa.169 Vidi i 2, 196: “I svojim rukama sebe u propast ne bacajte.” Ovo mjesto citira Rodwell, također kao dokaz slobode volje u islamskom učenju (uporedi Kur’an, London, 1966, fusnota za 2, 196).


Da je Allah želio, On bi vas, sigurno, učinio jednim ummetom, ali On želi da vas iskuša onim što vam je dao. Natječite se, onda, jedan s drugim u dobrim stvarima. (5:49)

Ovaj ajet objašnjava kako treba da se shvata Božija volja u odnosu na vjeru. Bog neće nikoga prisiliti na to da vjeruje, nego On hoće da čovjek dobrovoljno vjeruje i hoće tako da iskuša ljude. U Časnom Kur’anu opisuje se sljedeća svrha stvaranja Univerzuma: Da bi vas On iskušao, Koji je najbolji od vas u svom postupanju, Univerzum je, prema tome, stvoren da bi Bog ljude iskušao i vidio koji od vas najbolje postupa; da vas On iskuša ko čini najbolja djela. (11:8)

Na drugom mjestu u Časnom Kur’anu se kaže:

I reci: Istina je to što je od Gospodara vašega; zato, ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje. (18:30)

I ovaj ajet potvrđuje činjenicu da uzvišeni Bog nikome nasilu ne nameće Svoju volju. Bog je ostavio ljudima slobodu izbora između dobrog i zlog. Božija volja je da čovjek dobrovoljno i vlastitim trudom spozna svoga Boga, u Njega vjeruje i postane Njegov poslušni sluga. Božija riječ: “Da sam htio, svi bi vjerovali” – treba da se shvati tako da Bog zaista hoće da čovjek vjeruje dobrovoljno i prema svojoj vlastitoj odluci. Time će od Boga dobiti najbolju nagradu.

Ukoliko bi se usljed citata Ibn-Hazma stekao dojam da Bog ljudima silom nameće svoju volju, dovoljna su citirana mjesta iz Časnog Kur’ana da bi se ovaj dojam izbrisao. U vezi s ovim je učenje Časnog Kur’ana potpuno racionalno i shvatljivo. Islam je jedna religija sredine: A Mi smo vas ovako odredili ummetom sredine (2:144); koja u svakoj


stvari zabranjuje da se ide u jedan ili drugi ekstrem. U svjetlu učenja Časnog Kur’ana egzistencija idolopoklanika ne može se pripisati Bogu. Časni Kur’an poučava upravo suprotno. Ukoliko Ibn-Hazm bilo gdje zastupa voluntarizam, mi to ne možemo prihvatiti. Doduše, mora se ukazati na to da je kroz primjer Ibn-Hazma Papa odabrao jednog naučnika što pripada jednoj školi mišljenja koja danas uopće ne postoji. Mišljenje ove škole pripisano je cijelom islamu, tako da se trebao dobiti dojam da je islamsko učenje iracionalno.

S druge strane, Papa nije spomenuo one škole razvoja mišljenja koje su zastupale racionalne stavove, kao filozofi, teolozi (mutakallimun), naučnici i mističari. Ovdje spadaju poznati mislioci kao što su: Ibn-Sina, Avveroes, imam Razi, imam Zamašhari, Ibn-Haldun, Ibn-Arabi i mnogi drugi. To su bili racionalisti čija su se djela dugo vremena koristila kao udžbenici na zapadnim univerzitetima. Oni spadaju sigurno u predvodnike renesanse.

Što se tiče islama, racionalnost je jedna važna zapovijest Časnog Kur’ana i svaki musliman je dužan slijediti tu zapovijest. To nije samo zahtjev čovjeku da koristi razum i razboritost. Bog u Časnom Kur’anu daje svoj vlastiti primjer kako je Njegovo postupanje u skladu s mudrošću, razumom i pravednošću. Zabranjeno je da se Bogu pripisuje nešto što je nerazumno. Prema Časnom Kur’anu, ovo je krajnje nepoželjno (17:91-96). U ovim ajetima protivnici poslanika Muhammeda, s.a.v.s., zahtijevaju stvari koje su nerazumne. Na to Bog objavljuje Poslaniku da na takve zahtjeve odgovori: Allah je najveći. Bog je najveći i Njegovo postupanje je suprotno takvim iracionalnim zahtjevima. Ovo mjesto jasno dokazuje da Časni Kur’an objašnjava kako je Bog bez ikakvih iracionalnosti. Ovdje se kažnjavaju sve one laži koje tvrde da je u islamu postupanje Boga nespojivo s razumom (Bože sačuvaj!).


5.7. Kršćanstvo i razum

Papa je govorio o temi razuma i vjere i u vezi s tim prezentirao je jedno mjesto kod imama Ibn-Hazma, dok muslimani nisu vezani za njegovu izjavu. Ipak, njegova vlastita izjava u vezi s vjerom i razumom vrlo je začuđujuća. S jedne strane, on daje primjer jedne stare škole razvoja mišljenja muslimana i kaže da se u islamu Bogu može pripisati nešto nerazumno. S druge strane, on postavlja zahtjev za širinom razuma. Sad se postavlja pitanje, ako treba da se pokaže volja za širinom razuma, ko ovdje treba povući granicu i gdje je treba povući. Da li on ovim hoće da se ona vjerska mišljenja koja odbijaju svi razumni ljudi kao iracionalizam, pojave kao razumna? Npr., ovdje bi bilo opravdano pitanje kako izgleda odnos nekih kršćanskih dogmi prema razumu.

Ako se detaljnije posmatra, u kršćanskim spisima nalaze se mišljenja iz tog učenja koja se teško mogu razumom objasniti, npr. nasljedni grijesi, žrtva ispaštanja i trojstvo. Ako Božije postupanje u kršćanstvu ne proturječi razumu, kako to Papa stalno naglašava, zašto onda postoje određene dogme koje nisu u skladu s razumom? Papa podmeće islamu voluntarizam (naravno, i nekim unutarkršćanskim konkurentima, ali to nije naša tema). Ipak, taj voluntarizam, kako se čini, zastupa i Papa, ako se pogleda Stari zavjet. Npr., mi znamo iz knjige Geneza da su Adam i Eva jeli sa stabla spoznaje, čime su počeli razlikovati dobro i zlo i zato su od Boga kažnjeni i protjerani iz vrta Eden (Geneza 3:22). Ali ako Adam i Eva, prije nego što su jeli s ovog stabla, nisu imali spoznaju o dobru i zlu, zašto ih je Bog kaznio? Nije li to bila iracionalna radnja?

Ali ne ostaje se pri tome. Ne kažnjavaju se samo Adam i Eva, nego se ti grijesi rođenjem prenose na njihovu djecu i djecu djece (nasljedni grijeh). Šest hiljada godina unazad svaki rođeni čovjek rađa se


kao grješnik, jer su Adam i Eva kažnjeni za svoje djelo iako u tom momentu nisu posjedovali svijest za dobro i zlo. To izgleda veoma razumno! (Toliko ironije smjelo bi biti dozvoljeno.)Ali Časni Kur’an ovo razjašnjava sa malo riječi:

I nijedan nosilac neće nositi teret drugog. (6:165)

Prema Časnom Kur’anu, svaki pojedinac će sam polagati račun za svoja djela. Prema tome, djeca Ademova neće odgovarati za djela koja oni nisu počinili. Na kraju smo slobodni uputiti jedno pitanje Papi: Koje je od ova dva učenja bliže razumu i pravdi?


6. Islam – religija znanja i argumenata

Dr. Abdur-Rahman Bhutta

Papa se u svom predavanju pozvao na jednu izjavu cara Manuela. Time je Pontifex potaknuo mišljenje da islam poučava širenju svojih vjerskih dogmi silom i potčinjavanjem. U vezi s ovim, on je pročitao sljedeći citat cara Manuela:

“Vjera je plod duše, a ne tijela. Dakle, onome ko hoće uvesti u vjeru nekoga potrebna je sposobnost da zna dobro pričati i ispravno misliti, a ne nasilu i prijetnjom... Da bi uvjerio jednu razumnu dušu, nije potrebna njegova ruka, niti kakvo oružje kojim se fizički udara po nekome, niti bilo kakva sredstva kojima bi se nekome moglo zaprijetiti smrću...”

Tako je Papa razvijao predrasudu da religija islam podučava da se njeni principi šire silom i prisilom, umjesto da se ona dokazuje argumentima. Utisak je apsolutno pogrešan, neosnovan i oprečan je činjenicama. Intenzitet kojim Časni Kur’an naglašava slobodu savjesti, argumentaciju i korištenje razuma gotovo da se ne može naći u nekoj svetoj knjizi druge religije. Kad se proučava Časni Kur’an, postaje jasno da je čisti, prvobitni islam, kako ga je poslanik Muhammed, s.a.v.s., učio i prakticirao, preteča slobode mišljenja. Što se tiče cara Manuela, on je, prema Papinim riječima, bio obrazovan čovjek i poznavao je Časni Kur’an. Da je car Manuel, kako to Papa tvrdi, stvarno pažljivo proučio Časni Kur’an, znao bi da je on s ciljem


uvjeravanja drugih ukazivao na isti put koji i on predlaže. Doduše, Časni Kur’an je to učinio još prije 1.400 godina ispred njega:

Pozivaj putu Gospodara svoga mudrošću i lijepim savjetom, i raspravljaj s njima s najboljim argumentom. (16:126)

Stoga, u ovom poglavlju treba na osnovu Kur’ana i hadisa jasno objasniti da islam naročito naglašava kako svoje učenje dokazuje argumentima. Baš zbog toga potrebno je posebno težište dati na nužnost stjecanja znanja.

Također se pokazuje da Kur’an sadrži beskonačno blago mudrosti i znanja koje svaki čovjek u dijalogu sa svojim sagovornikom može koristiti kao izvor argumentacije.

Da bi se dobile tačne informacije o bilo kojoj religiji, važno je okrenuti se svetom pismu dotične religije i posmatrati njeno temeljno učenje i principe vjere; ni u kom slučaju definitivno mišljenje ne bi se trebalo donositi posmatranjem načina postupanja i tradicija pristalica dotične religije iz određene epohe.

Žalosno je da se i Papa, kako se čini, bavi islamom samo površno i da je stvorio jedno mišljenje koje se, izgleda, bazira na posmatranju postupaka muslimanskih naroda i da nije osjetio potrebu da objektivno prouči Svetu knjigu islama i njegovo temeljno učenje.

To bi bilo otprilike kao kad bi neko stvorio mišljenje o Isusu Kristu i njegovom učenju tako što bi razmatrao Tridesetogodišnji rat u Evropi. Jedan takav način udaljava čovjeka od stvarnih istina i vodi u pogrešnom pravcu.


6.1. Argumenti i dokazi u Časnom Kur’anu

Islamsko učenje iscrpno govori o važnosti znanja i mudrosti. Kod pozivanja u islam i njegovu objavu, argumenti i razumni dokazi igraju osnovnu ulogu. U Časnom Kura’nu se kaže:

Pozivaj putu Gospodara svoga mudrošću i lijepim savjetom, i raspravljaj s njima s najboljim argumentom. (16:126)

U ovoj pouci Časnog Kur’ana sadržane su sve vrline koje treba usvojiti da bi nekog pozivali u svoju vjeru. U lijepoj “Opomeni” sadržani su dobri argumenti, dobro ponašanje i korištenje učtivog jezika. Također se ukazuje na to da dijalog ne treba voditi s namjerom da se onom drugom priredi poniženje, nego da se dođe do istine, dobročinstva i suosjećanja. U vezi s ovim Uzvišeni Allah, dž.š., kaže u jednom ajetu:

A ko bolje govori od onog ko poziva Allahu, i čini dobra djela, i koji govori: Ja sam zaista od onih koji se potpuno pokoravaju! A dobro ne može biti jednako zlu. Zabranjujte (zlo) s onim što je najbolje. I gle, odjednom – neprijatelj tvoj postat će ti bliski prijatelj. (41:34-35)

Časni Kur’an pridaje veliki značaj dokazima. On izričito naglašava da je neko činjenično stanje prihvatljivo samo onda kad za njega postoje jasni dokazi (bayyina):


...da sa otvorenim dokazom pogine onaj za koga je bilo određeno da pogine, a da s otvorenim dokazom preživi onaj za koga je bilo određeno da preživi. (8:43)

U ovim ajetima objašnjava nam se da bi naš razgovor sa sagovornikom trebao imati cilj da se poziva na Božiji put, a ne da se prikazuje ono što se zna ili želja da se neko ponizi. A najbolji razgovor je onaj u kojem se pred očima vidi zadovoljstvo Allaha, dž.š., i kad učesnici u razgovoru govore istinu. Nadalje se ukazuje i na to da onaj koji upućuje opomene, upućuje druge i mora i sam da ih se pridržava. U drugom ajetu se kaže da dobro i zlo nisu jednaki, stoga na kraju sigurno istina pobjeđuje. Ako se nešto ne smatra tačnim, treba činiti dobre i primjerene stvari da bi se to promijenilo. Ovdje se istovremeno podsjeća – ako bi protivnik u diskusiji sebi dozvolio nedolično ponašanje, da se čovjek mora čuvati grubosti i uvreda, a ni u kom slučaju ne vraćati istom mjerom. Ovo je, prema Kur’anu, sasvim isključeno. Nasuprot tome, dobro uzvraćanje treba značiti odvraćanje od toga. Nadalje, Bog je argumentima pokazao da bi pokušaj da se na zlo odgovori dobrim djelima utjecao na dušu protivnika i preokrenuo njegovo srce. Ovo bi na kraju dovelo do toga da onaj ko se prema nekome odnosi neprijateljski i surovo postaje vjernim prijateljem.

Proučavanjem Časnog Kur’ana postaje jasno da on svaku tvrdnju zasniva na argumentima, te da svaka tvrdnja koju postavlja protivnik zahtijeva argumente. Npr., jedna je tvrdnja u Kur’anu da je Kur’an Božija riječ. Nasuprot tome, protivnici islama proturječe i kažu da ga je osnivač islama lično napisao. Stoga, Časni Kur’an kao argument za istinitost svoje tvrdnje kaže:


A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili robu Svom, onda donesite sličnu suru ovoj, i pozovite svoje pomoćnike mimo Allaha, ako ste istiniti. (2:24)

Zar oni kazuju: On je to izmislio? Ne, nego oni neće da vjeruju. Neka oni onda donesu govor sličan ovom, ako su istiniti. (52:34-35)

Zar oni govore: On je to izmislio? Ti reci: Donesite onda vi suru sličnu ovoj, i pozovite u pomoć sve koje možete mimo Allaha, ako ste iskreni. (10:39)

Ili govore: On je to izmislio? Ti reci: Onda vi donesite deset izmišljenih sura kao što su ove, i pozovite koga god možete mimo Allaha (u pomoć), ako ste istiniti. (11:14)

Ti reci: Da se ljudi i džini skupe svi zajedno da donesu slično Kur’anu, oni ne bi mogli donijeti sličan njemu, makar pomagali jedni drugima. (17:89)


Ako je to, dakle, knjiga jednog čovjeka, pa i vi ste ljudi. Sačinite svi vi samo jednu suru kao što je ova! Ovaj argument je tako očigledan i čvrst da ga do dana današnjeg niko nije mogao opovrgnuti.

Isto tako, Kur’an zahtijeva argumente od protivnika kada spominje njihove tvrdnje:

A oni kažu: Sigurno neće niko ući u Džennet osim jevreja ili kršćana. Ovo su samo njihove želje. Ti reci: Iznesite čvrst dokaz, ako ste istiniti. (2:112)

Čitaj u ime Gospodara svoga, koji je stvorio. On je stvorio čovjeka od ljepljivog ugruška. Čitaj! A Gospodar tvoj je najplemenitiji. Koji je poučio perom. Poučio je čovjeka onome što on nije znao. (96:2-6)

Uči ga (Gospodar) velikih moći. (53:6)

Ukratko rečeno, Časni Kur’an često poziva čovjeka s argumentima, da razmisli i da upotrijebi svoj razum, jer Kur’an se naziva utjelovljenjem argumenata i razuma. Bog se obraća svim ljudima i kaže:

O ljudi, došao vam je očit dokaz od Gospodara vašeg, i Mi smo vam objavili jasno svjetlo. (4:175)


U ovom ajetu Kur’an govori o jednom dokazu i jednom argumentu koji, ne samo da sija kao sunce nego svijetu daruje svjetlo. Zašto bi bila potrebna sila i prisila da bi se širilo jedno učenje koje se zasniva na pametnoj i svijetloj argumentaciji? Ovo je svjetlo koje osvjetljava dušu i ono se uopće ne može silom unijeti u srca:

Zaista vam je stiglo prosvjetljenje od Gospodara vašeg; zato, ko primi prosvjetljenje, on će to učiniti za sebe; a ko ostane slijep, on će biti protiv svoje duše. A ja nisam čuvar nad vama. (6:105)

Navedeni ajeti dovoljni su da bi se otklonili nesporazumi kako islam neće argumentima da uvjerava, nego da poziva da se njegovo učenje sprovodi silom oružja, snagom ili prijetnjom. Islamskom učenju nisu potrebna takva zločinačka sredstva i barbarske radnje, a islam to i ne dozvoljava. Islam se zalaže za miroljubivu koegzistenciju i za suživot i traži da se diskusije i razmjena mišljenja vode u jednoj prijateljskoj atmosferi i na razuman način.

Sada ćemo ispitivati kakav značaj imaju znanje i stjecanje znanja u islamu. Ove aspekte islama posmatrat ćemo u svjetlu Časnog Kur’ana i uputa i pouka osnivača islama Muhammeda, s.a.v.s.

6.2. Značaj znanja u islamu

Prvi i posljednji cilj religije jeste da čovjeka uzvisi u njegovim duhovnim stepenima i da ga dovede do Allaha, dž.š., te da između Boga i čovjeka uspostavi aktivni kontakt. Islamska religija je objasnila kako je za postizanje ovog cilja potrebno znanje, a u Kur’anu Allah, dž.š., često govori o znanju i objašnjava znanje kao osnovu svih važnih stvari. U vezi s kontaktom s Allahom, On je jasno rekao:


Samo se Allaha boje, među Njegovim robovima, učeni. (35:29)

Dalje kaže:

Ti pitaj: Da li oni koji znaju i oni koji ne znaju mogu biti jednaki? Zaista, samo oni razumni primaju savjet. (39:10)

Znanje je povezano s argumentima, jer bez znanja se ne može voditi nikakva diskusija. On kaže:

Slušajte! Vi ste ti koji se raspravljate o onome o čemu ste imali znanje. Zašto se onda raspravljate o onome o čemu nemate znanja? Allah zna, a vi ne znate. (3:67)

A ovo su primjeri koje Mi objašnjavamo ljudima, ali niko to ne razumije osim onih koji imaju znanje. (29:44)

Hazreti Poslanik, s.a.v.s., nalaže da se dolazi do znanja. Kaže se:

On je Taj koji je poslao jednog uzvišenog Poslanika nepismenom narodu između njih, on im uči Njegove ajete, i čisti ih, i uči ih Knjizi i mudrosti. (62:3)


Kao što smo vam Mi poslali Poslanika između vas, koji vas uči ajetima Našim, i čisti vas, i uči vas Knjizi i (njenoj) mudrosti, i uči vas onome što niste znali. (2:152)

On je Taj koji je radi svjetla Sunce stvorio, i Mjesec radi sjaja, i odredio za njega etape, da biste vi znali broj godina i računanje. (Sve) ovo Allah je stvorio s istinom. On objašnjava znakove za ljude koji znaju. (10:6)

I Mi smo noć i dan učinili dvama znakovima, pa brišemo znak noći, a znak dana pravimo svijetlećim, da tražite blagodati Gospodara svoga, i da znate broj godina i računanje. I Mi smo svaku stvar u potpunosti objasnili. (17:13)

Toliko mnogo poziva za stjecanje znanja i izjava Osnivača islama, s.a.v.s., ne možemo naći ni u jednom učenju nekog drugog osnivača religije. U vezi s ovim, navest ćemo nekoliko hadisa hazreti poslanika Muhammeda, s.a.v.s. On je rekao:

“Allah pomaže onima među svojim robovima koji pomažu svojoj muslimanskoj braći, a onome koji u cilju postizanja znanja ide na put, On će olakšati put do Dženneta.”170

170 Muslim, Kitab ul-Zikr wad-da wa al-taubah.


Istaknuta pozicija nekoga ko traži znanje, a koja je opisana u ovom hadisu, nenadmašiva je. Zasluživanje Dženneta s religioznog stanovišta je smisao života, a stjecanje znanja je ovdje objašnjeno kao jedno važno sredstvo za postizanje toga cilja. U jednom drugom hadisu se kaže:

“Stjecanje znanja je obaveza za svakog muslimana.”171

Poslanik Muhammed, s.a.v.s., rekao je:

“Onaj ko u cilju stjecanja znanja krene na put, na Allahovom je putu, dok se ne vrati.”172

U drugom hadisu se može pročitati:

“Tražite znanje, pa i ako biste morali ići i u Kinu po njega.”173

U kratkim rečenicama prethodnih kazivanja iz hadisa predstavljena je obimna tematika značaja i izvanredan uzor znanja na vrlo lijep način, kratko i sažeto. Hazreti Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Onoga ko u cilju stjecanja znanja putuje, Allah, dž.š., uvest će u Džennet jednim od mnogih puteva. Sigurno je da meleci od radosti šire svoja krila iznad onog koji traži znanje. I sve što je na Zemlji i nebesima, čak i svježina mora, mole za oprost za njega. Sigurno je da onaj koji traži znanje nadmašuje onoga koji se moli istom mjerom savršenosti kao što je ima puni mjesec u noći obasjanoj mjesečinom u odnosu na zvijezde. Sigurno je da su učenjaci nasljednici poslanika, a nasljedstvo poslanika nije zlato i srebro, nego znanje.”174

171 Ibn-Madžah, Kitab-ul Maqaddama, Bab Fadl ul Ulama.172 Tirmidi, Kitab ul-ilm.173 Kunzal-amal, nr. 28698.174 Kunzal-amal, nr. 28746.


Ovo su jasne riječi Osnivača islama, koje su od velike važnosti i kojima se potencira značaj i izvanrednost znanja. Jedan takav pristup u pogledu nauke ne može se naći ni kod jednog drugog osnivača religije. Nijedna druga religija ne može dokazati kod sebe jedan takav primjer.

6.3. Časni Kur’an – znanje i mudrost Kao što je već navedeno, Papa je u svome govoru ostavio dojam da je islam religija u kojoj se ne traži znanje, niti mudrost, i da se ne želi dokazivati argumentima, nego probijati silom.Ovdje ćemo razmatrati kako se ovakva tvrdnja može ocijeniti u svjetlu Kur’ana.Prema Časnom Kur’anu, Bog je stvarni izvor svega znanja.

...oni ne obuhvataju ništa od Njegovog znanja osim onoga što On želi. (2:256)

Poruka je ovdje jasna. Naime, ljudi mogu imati pristup u područja nepoznatog, ali samo u onoj mjeri koliko to On dozvoljava. To podrazumijeva i da tzv. svjetsko istraživanje i saznanja na kraju nisu potpuno ovosvjetska. Svako razdoblje koje otvara novu perspektivu znanja u skladu je s Božijim davanjem i Božijom odredbom.175

U vezi s ovim, Časni Kur’an kaže da su blaga znanja neograničena i beskonačna. Čovjeku se to znanje postepeno daje i to prema njegovoj potrebi. U Časnom Kur’anu Bog kaže:

175 Hazreti Mirza Tahir Ahmad, Revelation, Rationality, Knowledge and Truth, London, S. 276.


I ne postoji nijedna stvar a da njene riznice nisu kod Nas i Mi to spuštamo samo u poznatoj mjeri. (15:22)

“Najljepša poruka koja se dostavlja ovim ajetom glasi da je svijet nepoznatog beskonačan i nedostižan, ali čovjeku se ipak stalno daje pristup tom svijetu, mada u određenoj mjeri, onoliko koliko Bog smatra da je u skladu s potrebama i zahtjevima vremena. Shodno tome, ovi kur’anski ajeti o “Nepoznatom” i “Neviđenom” ni u kom slučaju ne daju povoda za slijepo vjerovanje i neznanje. Naprotiv, oni zahtijevaju konstantno istraživanje tako što čovjeka uvjeravaju da ono što on poznaje i posmatra kao stvarnost jeste samo jedan mali dio u poređenju s onim što on ne zna. Zato ljudsko nastojanje mora uvijek biti istrajno u traženju znanja, jer je okean tajni prirode neiscrpan.”176

Obećani Mesija hazreti Mirza Ghulam Ahmad, a.s., opisuje posebnosti Kur’ana sljedećim riječima:

“Danas je u svijetu od svih objavljenih knjiga Časni Kur’an otvorenim znakovima dokazao da je ovo Božija riječ. Temeljni princip Časnog Kur’ana za spas potpuno je u skladu s istinom i ljudskom prirodom. Njegova vjerovanja tako su savršena i dobro utemeljena da su neoborivi i snažni dokazi svjedoci njegove istinitosti. Njegove naredbe stoje samo na istini. Njegova učenja su potpuno čista od svake vrste širka, novotarija i obožavanja stvorenja. U njoj je cjelovita žudnja za Tevhidom (Božijim Jedinstvom), za poštovanjem prema Gospodaru i isticanjem savršenstva atributa Jednog i Jedinog Boga. To je knjiga koja ima izvanrednu vrlinu da obiluje potpuno i čisto učenjima o Božijem Jedinstvu i ne dopušta da na bilo koji način ljaga ili mahana ili propust ili bilo kakve druge klevete budu bačene protiv Uzvišenog Stvaraoca. On ne nameće silom svoje vjerovanje. Naprotiv,

176 Ista knjiga, S. 277.


onim učenjima koja objašnjava Kur’an dokazima prethodno daje razlog za njihovu istinitost. On svoje ciljeve dokazuje i pokazuje sa značajnim obrazloženjem i snažnim dokazom. Predstavljajući jasne argumente, da objasni svaki princip koji izriče, on čovjeka vodi čvrstom vjerovanju i potpunom shvatanju realnosti. Vrlo jasnim argumentima on odbacuje sve nedostatke, nečistoće, nepravilnosti i odstupanja koji su ušli u vjerovanja ljudi, u njihov rad i govor. On, također, uči o svim pravilima koja su vrlo bitna za ljude, jer ih moraju znati kao ljudska bića. Kur’an brani od svake vrste fesada (nereda) takvom silom kakvom se on širio u današnje doba. Njegova učenja su potpuno izravna, snažna i dobro uravnotežena, kao da su ogledalo Božije odredbe i istinska slika zakona prirode. On je kao sunce koje hoće da osvijetli unutarnje oko i čulnost srca.” (Roohani Khazain, tom 1: Braheene-e-Ahmadiyya)177

177 Brahin-e-Ahmadiyya, S. 81-83.


7. Šta je hazreti Časni Poslanik, s.a.v.s., donio novo?

Dr. Mohammad Dawood Majok i mr. Abdul-Latif

Citat bizantijskog cara Manuela, koji je Papa iznio u svom govoru, sadrži i pitanje: Šta je novo donio Muhammed, s.a.v.s.? Car sam daje odgovor na to pitanje i kaže: “Samo ono što je nehumano.” Nema sumnje u to da se nisu komentirali navodi takvih citata (što znači prešutnu saglasnost) od strane odgovornih i tako doveli do teških predrasuda o islamu. Papa nije doprinio tome da se predrasude sruše, nego naprotiv, svojim neodgovornim diskusijama on ih je još više pojačao. Razmatrajući ovo pitanje, mi ćemo u ovom poglavlju predstaviti one aspekte učenja hazreti poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji prethodno u drugim religijama (odnosno u njihovim knjigama) nisu postojali.

Šta je novo donio hazreti Poslanik, s.a.v.s.? To možemo saznati samo ako usporedimo učenja vjere koju je on donio, znači islama, s učenjima ranijih religija. U daljem tekstu ograničit ćemo se na to da učenja kršćanstva i judaizma usporedimo s islamom, jer su ove dvije religije najbliže islamu, a i car Manuel i Papa pozivaju se na njihovu tradiciju (onu iz Starog i Novog zavjeta).

Prije svega, treba napomenuti kako novo učenje koje je donio islam možemo podijeliti na tri oblasti. Prva su ona učenja koja prije islama uopće nisu postojala. Druga su ona učenja koja su postojala prije islama, ali su s islamom u potpunosti ili na kompletan način


oslobođena svojih nedostataka. Konačno, islam je ponovo oživio ona učenja koja su ranije postojala, ali su bila izgubljena tokom vremena.

Kao što je već naglašeno, učenja jedne religije mogu se odrediti samo pomoću njenih prvobitnih izvora. Ovo je važno i potrebno i zbog toga što su pristalice religija u međuvremenu pokušale prilagoditi svoje učenje općoj modi ili trendu da bi se pojavila kao moderna. Neki idu čak i tako daleko da svoje lične predstave daju kao postulate svoje religije.

Ili daju predanja koja su oprečna Kur’anu, pa i ako ih pripisuju Poslaniku, s.a.v.s., za muslimane je neprihvatljivo.178 Glavni izvor judaizma je Stari zavjet, a za kršćane je to Novi zavjet. Prema mišljenju njihovih pristalica, te knjige su prikazivanje Božije riječi. Stoga ćemo se kod usporedbe učenja ograničiti na ove glavne izvore. Sekundarni izvori se mogu koristiti samo za objašnjenje glavnih izvora, sve dok im ne proturječe.

Pri ovome treba biti jasno kako mi Starom i Novom zavjetu i ne možemo prebacivati da njihovo učenje nije potpuno i kompletno, jer oni to pravo za sebe uopće ne zadržavaju. Štaviše, Isus je nedvojbeno rekao: “Još vam imam mnogo toga reći, ali sada to ne možete nositi. No, kad dođe on, duh istine, uputit će vas u svu istinu, jer neće govoriti na vlastiti poticaj, nego će govoriti ono što čuje, i objavit će vam ono što dolazi.”179

Duh istine – dakle, poslanik Muhammed, s.a.v.s. – to je učinio u svoje vrijeme i tražio je jasno i glasno da njegova učenja budu potpuna i kompletna, kao što je rečeno u ajetu: Danas sam Ja za vas usavršio

178 Postoji dogovor među naučnicima za hadise da se ne može prihvatiti tradicija koja proturječi Kur’anu, čak i ako bi njena spoljašnja obilježja kao lanac predanja i sl. odavali sličnost s njom.179 Joh. 16:12-13.


vašu vjeru i upotpunio Svoju blagodat prema vama (5:4). On je od svih svojih protivnika zahtijevao da prezentiraju neko učenje koje je iste vrijednosti kao i Kur’an i rekao je da oni to neće moći: A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili robu Svom, onda donesite sličnu suru ovoj, i pozovite svoje pomoćnike mimo Allaha, ako ste istiniti (2:24). Sljedeća usporedba, dakle, treba služiti samo tome da se predstave novi i kompletni aspekti učenja islama.

Za ovo poređenje željeli bismo odabrati tri oblasti:

1. vjerovanje,

2. djela – norme ponašanja,

3. duhovnost.

Kod svih triju oblasti usporedit ćemo učenja islama s učenjima drugih religija, da bismo vidjeli šta je to novo donio Muhammed, s.a.v.s., i u čemu se nalaze posebnosti ovih učenja.

7.1. Vjerovanje

Iz područja dogmatike i nauka o vjeri ponovo bismo izabrali tri aspekta koji su temeljni za svaku religiju: predstavljanje Boga, pozicija čovjeka i život nakon smrti. Mi ćemo sada usporediti učenje islama prema ova tri aspekta s učenjima ranijih religija.

7.1.1. Predstavljanje Boga

Predstava o Bogu, koju islam prezentira na jedan kompletan način, u ranijim religijama egzistira samo djelomično. Prije islama Bog je bio Bog plemena i Bog porodice, iako je bio nazivan i Tvorcem


svijeta. Stari testament predstavlja Boga kao Boga Izraela (Egzodus 5:1, Egzodus 9:1). Čak je i površno posmatranje Starog testamenta dovoljno da se konstatira kako je Bog tamo posebno zainteresiran samo za narod Izraela. Jevreji su njegov odabrani narod (Dtn. 7:6) i On ih je odabrao između svih naroda (Dtn. 14:2). Zato je, prema Bibliji, Izraelcima data zemlja sedam naroda i naređeno je da se ti narodi u potpunosti unište (Dtn. 7).

Ne treba zaboraviti da je odabran rod Izraelaca (Amos 3:2), a ne jevrejska religija. Iz ovog razloga su oni ljudi koji su, doduše, pripadali jevrejskoj vjeri, ali nisu mogli dokazati svoju pripadnost jevrejskom narodu na osnovu svog porodičnog stabla, smatrani nečistim (Nehemija 7:64). Također je bilo objavljeno da Bog voli Izrael, ali mrzi Esau! (Mal. 1:2-3)

Ovaj stav je važio i nakon dolaska Isusa. Isus je jasno rekao: “...Spas dolazi od Jevreja” ( Joh. 4:22). On je i svojim ponašanjem stalno dokazivao da je njegova poruka namijenjena samo Jevrejima. On je svojim pristalicama naredio: “Ne idite nevjernicima i ne ulazite ni u jedan grad Samarićana, nego idite izgubljenim ovcama Kuće Izraela (Mat. 10:5-6). Isus je s takvom jasnoćom naglasio kako je njegova poruka samo za Jevreje da je objavio: “Ja sam poslan samo izgubljenim ovcama Kuće Izraela” (Mat. 15:24). Ali kad ga je neka kananićanska žena zamolila za pomoć, njegova prva reakcija bila je: “Nije ispravno uzeti djeci hljeb i bacati psima” (Mat. 10:6). Ovu predstavu o drugim narodima donosi Novi zavjet! Isus je i u praksi tako radio, što objašnjava zašto su svi njegovi učenici bili Izraelćani.Na kraju Evanđelja prema Mateju pripisuje se Isusu izjava da apostoli među svim narodima trebaju uzimati učenike. Ali ova izjava ne proturječi već navedenom učenju. I ovdje se misli na plemena Izraela koja su u to vrijeme bila rasuta po raznim zemljama i živjela u dijaspori. Ovo se potvrđuje i ponašanjem Isusovih učenika, koje je Isus direktno podučavao (Apostelg 11:1-3, Apostelg 11:19).


Prema tome, ne treba čuditi da je Paulus, koji je, ustvari, osnivač današnjeg kršćanstva, naišao na jak otpor direktnih Isusovih učenika, kad je počeo bezbošce navoditi da prihvate kršćanstvo. On se morao pred njima pojaviti i opravdavati (Apg. 15). Pod utjecajem Isusovog učenja ni on također nije mogao da ne prizna kako je spas “prvo za Jevreje”, a onda za Grke (Rim. 1:16). Ali i ovo je jedno Pavlovo otkriće. Isus je bio odlučno protiv toga da objavi Evanđelje drugim narodima.

Islam je jedina vjera koja predstavlja jednog univerzalnog Boga. U prvoj suri Časnog Kur’ana Bog je označen kao Gospodar svih svjetova (1:2). Islam ovo naglašava i također objavljuje da je Bog jedan Bog svih naroda i da je zbog toga svim narodima poslao poslanike; a nije bilo naroda kojem nije bio poslan onaj koji upozorava (35:25), kako bi učestvovali u milosti Božijoj. Time je islam stvorio osnovu za jedan respekt među svim narodima, jer muslimani posmatraju osnivače svih vjera kao istinite ljude koji se boje Boga. Osim toga, islam pruža pripadnicima drugih religija radosnu vijest da je islam religija koja se Bogu više dopada, ali ako neko iz neznanja ili zbog pogrešnih predstava ili nekog drugog razloga ne bi pristupio islamu, njega Bog, ukoliko čini dobro i vjeruje u Boga i Sudnji dan, neće ostaviti nenagrađenog: Zaista, oni koji vjeruju, i jevreji, i kršćani, i oni koji vjeruju u neku drugu Božiju knjigu – ko god vjeruje u Allaha i Sudnji dan i dobra djela čini – imat će nagradu svoju kod Gospodara svoga; i nad njima nema straha, oni neće tugovati. (2:63) Da li postoji ijedna druga religija koja ljudima druge vjere pruža nešto slično? Prema konceptu univerzalnog Boga, Poslanik, s.a.v.s., objavio je: Ti reci: O ljudi! Uistinu sam ja svima vama Allahov Poslanik (7:159). Ovo nije bila samo teoretska objava. Praktično je među njegovim pristalicama, osim Arapa, bilo i Perzijanaca (Salman), Rimljana (Suhaib), Etiopljana (Bilal), Kopta (Maria), Izraelaca (Abdulah bin Salam) i drugih.


Hazreti Poslanik, s.a.v.s., pisao je i pisma vladarima u Arabiji, Perziji, Bizantiji, Etiopiji i Egiptu i on ih je sve zajedno pozivao u islam (Ibn-Hišam).

Niti jedan osnivač religije prije hazreti Poslanika, s.a.v.s., nikad nije pozivao drugi narod u njegovu vjeru, osim njega. Nisu to činili ni Mojsije, ni Isus. Današnja uvjeravanja njihovih pristalica kako je njihova religija univerzalna, samo su jedan prigovor da bi se ova činjenica zataškala i da bi se što veći broj ljudi sa svih strana svijeta mogao primamiti. Možda ovdje izvjesnu ulogu igra i ravnodušnost prema izjavama vlastitih knjiga.Što se tiče Božijih osobina, u ranijim religijama o tome se nije tako opširno i temeljito govorilo kao što je to slučaj s islamom. Oni spominju samo nekoliko poznatih osobina. Islam, međutim, ne kaže samo: A za Allaha su sva lijepa imena (7:181), nego obavještava o osobinama koje u ranim religijama nisu bile spomenute, npr., niti jedna religija prije islama nije isticala Božije osobine: a Allah veoma brzo obračunava (24:40), a ni Darovalac uvećanja (2:116) ili ispravno upućeni (2:158). Islam ne samo da spominje više Božijih osobina nego koriguje razne nesporazume o već spomenutim osobinama. Sve religije vjeruju u Boga na ovaj ili onaj način, kao Milosrdnog, Milosnog, Onog Koji prašta, Tvorca, Gospodara. Nažalost, oni nemaju to, kako stoji u Kur’anu:

A oni ne cijene Allaha kao što On ima pravo da bude cijenjen (6:92).

U hinduizmu vlada predstava da Bog može sve stvoriti, ali ne duše. Prema kršćanstvu, Bog je u svim drugim stvarima pravedan, ali kod nasljednih grijeha On nije ispravno postupio kad je kaznu za Adamov grijeh prenio do Sudnjeg dana na njegovo cijelo potomstvo.


Kršćanstvo također misli da Bog ne može oprostiti grijehe čovjeku bez njegove protuusluge i zato je Isus morao umrijeti za grijehe drugih. Hazreti poslanik Muhammed, s.a.v.s., nije svijetu govorio mnogo novog samo o Bogu i njegovim osobinama, nego je otklonio i mnoge greške kod već poznatih osobina.

I o Biću Boga bilo je pogrešnih predstava kod ranijih religija. Tako su Jevreji mislili da je Bog, takoreći, njihov srodnik i da prema njima stoji u jednom posebnom odnosu, a da se za druge narode uopće ne brine. Kršćanstvo je Bogu većinom pridodalo jednog sina i na taj način dovelo u pitanje jedinstvo Boga. Takvi koncepti stoje u suprotnosti sa samim osnovama ovih religija i općenito izgleda da imaju probleme s logikom!

Islam je, međutim, učio da je Bog apsolutno slobodan od bilo kakvog učestvovanja nekog drugog u njegovom Božanstvu (112:2). Njemu ni za kakav zadatak (niti za oproštaj grijeha) nije potreban nikakav sin (112:4). Njemu također nije potreban niko da bi dokazao Svoju egzistenciju ili demonstrirao Svoju moć (112:3). On je apsolutni Vladar svega, Neovisan o bilo kome, Tvorac, i Onaj Koji opskrbljuje, ali Koji sve može ponovo oduzeti i oduzet će. Njegovo Biće je nedjeljivo i bez bilo kakve izmjene, smanjenja ili povećanja.

7.1.2. Pozicija čovjeka

Drugi aspekt koji smo odabrali za ovo poređenje iz oblasti nauke o vjeri jeste pozicija čovjeka. U religijama prije islama ili uopće nema nikakvih učenja o poziciji čovjeka i svrsi njegovog stvaranja ili egzistiraju samo krhka i nezadovoljavajuća učenja. Stari zavjet, doduše, kaže da je Bog stvorio čovjeka po Svojem obličju. (Gen. 1:26)Ali praktično nigdje ne priznaje ostalim ljudima, osim Izraelaca, da su ljudi (Dtn. 7, Mal. 1:2-3 itd.). To se može vidjeti i iz diskrimini-


rajućih zakona prema drugim narodima. Kršćanstvo u svojoj prvobitnoj formi, i prema Isusovim riječima, tome nije ništa dodalo.Već smo vidjeli da Isus Izraelćane označava kao sinove Božije, a druge narode kao “pse” (Mat. 15:26). Islam je kao prva religija u svijetu objavila i objasnila ideju jednakosti svih ljudi, te da podjela na narode i plemena služi kako bi ljudi mogli spoznati jedni druge. Ali bliži je Bogu onaj koji se najviše boji Boga (49:14 i 4:2).

I Biblija i Kur’an objašnjavaju da je njihov zadatak u tome da ljude približe Bogu kako bi pokušali usvojiti Božija svojstva. Međutim, kad preciznije pogledamo Bibliju, konstatovat ćemo da Bog Biblije nastoji spriječiti čovjeka da dobije neku sličnost s Njim. Tako je prvo zabranio čovjeku da jede sa stabla spoznaje dobra i zla (Gen. 2:17), iako je ova spoznaja bezuslovno potrebna za stjecanje Božije blizine. I kad je On vidio da čovjek može razlikovati dobro i zlo, nakon što je jeo sa stabla, On ga je protjerao iz Raja iz straha da bi mogao postati sličan Bogu (Gen. 3:22). Dakle, ako Bog hoće da čovjek postane kao On, pri čemu će sebi prisvojiti Njegova svojstva, zašto ga je u tome spriječio? Nasuprot tome, islam nije Bogu pripisao takvo nerazumno postupanje i čovjeka je uputio da prihvati Božija svojstva (2:139).

O stvaranju čovjeka obavještava Stari testament da je Adamov grijeh uzrok da žena djecu mora da rađa uz bolove (Gen. 3:17) i da je Zemlja zbog njega prokleta (Gen. 3:17). Novi testament ide jedan korak dalje i kaže: “Svaki čovjek od rođenja nosi grijehe i proklet je” (Rim. 5:12-18). To je, dakle, predstava Biblije o prirodi čovjeka i njegovom rođenju. Suprotno tome, islam kaže da je svaki čovjek pri rođenju potpuno bezgrešan i nedužan. Svaki se čovjek rađa prema Allahovoj prirodi. (30:31)180

180 Buhari, Kitab al-Gana iz, nr. 1270.


Kad bi se objektivno uspoređivale razne religije vezano za teme rađanja čovjeka, svrhe njegovog rođenja, predstave nasljednog grijeha, formiranja prirode čovjeka, diskriminacije zbog rasne i klasne pripadnosti itd., došlo bi se do rezultata da islam predstavlja jedno učenje koje odgovara razumu.

7.1.3. Život čovjeka na Drugom svijetu

Treći dio koji je u vezi s naukom o vjerovanju i čini jednu od osnova svake religije jeste predstava o kraju čovjeka i o životu nakon smrti. Ovo drugo postoji u svakoj religiji. U Starom zavjetu postoje samo indicije na život nakon smrti. Postoji predstava o Raju i Paklu i da će tamo ljudi biti nagrađeni ili kažnjeni, ali ne postoji detaljna predstava o njegovom smislu i biću. Ovdje se islam preciznije posvećuje tom pitanju tako što se prvi put jasno objašnjava da Raj i Pakao nisu nikakva materijalna mjesta, dok, nasuprot tome, Biblija kaže da je Bog kod Edena osigurao jednu baštu (Gen. 2:8) itd. Prema islamu, to su mnogo više duhovna stanja. Islam također poučava da Pakao nije vječna kazna. Bog ne mrzi ljude, kako to čine neki ljudi, stoga ih ne kažnjava za čitavu vječnost. Međutim, u Bibliji se zastupa mišljenje da je Pakao vječan i materijalan.181 Prema islamskim shvatanjima, Pakao treba posmatrati kao jednu vrstu gorke medicine nakon koje ga svi ljudi na kraju napuštaju (78:24182; 11:108f ).

Objasnit ćemo detalje u vezi s Rajem i Paklom. Oni nisu nikakva ostvarenja želja, niti fantazije, nego se radi o dobrim i lošim djelima koja će u svijetu poslije smrti biti vidljiva u duhovnoj dimenziji.Da bismo ih shvatili, oni su opisani u vidu poređenja:

181 Uporedi Jes. 33, 14, Mat. 25, 41-466, vidi i: The Catholic Encyclopedia, pod riječju “hell”(“svijetao”).182 78:24 – ahqabba u ovom ajetu znači “stoljeća”.


I podaj radosne vijesti onima koji vjeruju i čine dobra djela, da su za njih bašče kroz koje rijeke teku. Kad god im odatle bude dato neko voće kao opskrba, oni će reći: Ovo je ono što nam je i prije bilo dato. A bit će im davano samo slično tome. (2:26)

Tako se vjera izjednačava s baštom, a dobra djela s rijekama (2:26) koje teku kroz baštu, jer upravo ovo paralelno navođenje riječi postoji u Kur’anu na više mjesta. I tako, kao rijeka, učini ih plodonosnim i dovodi do cvjetanja i konačno do plodova, a tako se dešava s dobrim djelima u vjeri. U Raju treba da bude u izobilju mlijeka i vina. Ali to ni u kom slučaju nije vino ovog svijeta, nego nešto duhovno, što ne pomućuje čula.

A za onog ko se bojao položaja Gospodara svoga, dva su Dženneta. (55:47)

Isto tako, mlijeko i voda se ne mogu poistovjetiti s pićima na ovom svijetu (47:16), jer se ova voda nikad neće pokvariti; a to je mlijeko čiji se ukus nikad neće promijeniti (47:16).

Ukratko, Kur’an govori o Raju kao jednom duhovnom mjestu. Opisi u Kur’anu su metafore.

U Kur’anu čitamo: Već prema trudu, čestitosti i predanosti u njemu će postojati razni stepeni (46:20) i tamo će uživati u plodovima svojih djela (vidi i: 77:43-44).

Jedite i pijte prijatno zbog onoga što ste radili u danima koji su prošli. (69:25)


U srcima ljudi koji su u Raju neće biti nepodnošljivosti ni neprijateljstva:

I Mi ćemo iz njihovih srca gnjev ukloniti, oni će kao braća na divanima sjediti, jedni prema drugima. (15:48)

Ova mjesta pokazuju da je Raj, prema islamu, jedno duhovno mjesto ili stanje ispunjeno apsolutnim mirom i oni će u njemu dobiti vječnu nagradu za svoja dobra djela.

Islam je objasnio i detalje šta je svrha kažnjavanja na Drugom svijetu. Onaj ko svoj život provede suprotno Božijim zapovijedima i okrenut od njega, prema Kur’anu, stići će u Pakao, kao što teški bolesnik proživi teško liječenje. Time će biti oslobođen svojih duhovnih slabosti i može sazreti za Raj (jedan razvoj koji je propustio na ovom svijetu). Radi se o onima za koje se kaže: “Govorit će: Mi nismo bili među onima koji su se molili, niti smo hranili siromašne. I upuštali smo se s onima koji se upuštaju u besmislen govor. I poricali smo Sudnji dan dok nam smrt nije došla.” (74:44)

Dakle, oni koji ne misle na Boga, čine drugim ljudima zlo i upleteni su u loša djela, iskusit će ovu kaznu. Grijesi se porede s ranama.

... niti ikakve hrane osim vode od ispranih rana, koje niko ne jede osim grješnika.” (69:37-38)

Rane grijeha koje postoje u njihovim srcima, pred njima će se, takoreći, materijalizirati i njihove posljedice će morati jesti, tj. nositi (69:37-38), (78:26). Gorjet će u vatri oholosti i rata, koju su na ovom svijetu rasplamsavali (22:9-11), (5:65), (2:82) itd. Ali svemu ovome će jednom doći kraj, tako da će ovi jednom biti prečišćeni i oslobođeni od kazne (78:24), (11:108).


Na kraju će biti potpuno očišćeni i ući će u Raj. Prema svojim djelima oni će imati razne stepene. Da li postoji neka druga religija osim religije Muhammeda, s.a.v.s., koja je tako opširno i temeljito objasnila život nakon smrti?

Sažetak usporedbe vjerskih učenjaBr. Učenje Biblija Kur’an1. Predstava o Bogu Bog nacija i

plemenaUniverzalno

2. Božiji atributi Ograničeno i nepotpuno

Potpuno i univerzalno

3. Jednakost ljudi Preci Izraela imaju prednost

Svi ljudi su jednaki

4. Stvaranje čovjeka Time je Zemlja prokleta, N. Z.: Prokleta i nasljedni grijeh

Svi ljudi se rađaju prema Božijoj prirodi i nedužni su

5. Raj i Pakao Predstavljeni su čisto materijalno

Duhovno (u metaforama)

6. Pakao Vječan Ograničen7. Značenje Raja i

PaklaNema Duhovne

metafore ljudskih djela i njihove posljedice

7.2. Norme ponašanja

Postoji posebna veza između religije i normi ponašanja za ljude. Svaka religija zahtijeva od svojih pripadnika da se pridržavaju određenih propisa za ponašanje i da slijede njena moralna načela.


Ovdje ćemo se morati zadovoljiti sa samo nekoliko primjera.

Ljudskom društvu općenito su potrebne tri vrste pravila ponašanja: ona kojima se reguliše međusobno ophođenje ljudi, ona kojima se reguliše ekonomija i, konačno, ona koja se odnose na politiku i organizaciju društva. Mi ćemo usporediti islamska učenja s učenjima drugih religija u pogledu ove tri oblasti.

7.2.1. Ponašanje u društvu

Suživot ljudi u jednom društvu zahtijeva od svakog da se pridržava određenih smjernica. Ova osnovna pravila ophođenja u društvu opisana su u svim religijama. Svaka religija npr. zabranjuje i upućuje svoje pripadnike da se izbjegava laž, prevara, brakolomstvo, ubistvo i nemir. To je zajedničko svim religijama kao što su judaizam, kršćanstvo (uostalom i hinduizam) i islam. Prva razlika koja postoji između islama i drugih religija u ovom pogledu odnosi se na važnost smjernica. Ranije religije su na osnovu svojih ograničenja na pleme ili narod (religije koje se odnose na pleme ili narod) ograničavale i važnost svoga učenja. Tako, npr., u judaizmu postoji zapovijed da se bratu po vjeri daje pozajmica bez kamata (Lev. 25:35-38), a od drugog bi trebalo uzimati kamate (Dtn. 23:20). Isto tako se zapovijeda da u sedmoj godini (Sabbat-godina) Jevrejima oproste dugovanja, ali od drugih naroda bi trebalo utjerivati dug i poslije sedme godine (Dtn. 15:3). Nasuprot tome, islam je potpuno zabranio sve oblike kamata, bez obzira na to kome se novac posuđuje (2:281). I o dugovanjima islam uči da se prilikom potraživanja duga mora imati obzira, te da se pri tome ne čini diskriminacija u pogledu nacionalnosti ili religije dužnika.

Druga razlika je u tome da je islam u cilju poboljšanja svakodnevnog života ljudi utvrdio pravila na detaljan i suptilan način. On ne ukazuje


samo na greške u ponašanju koje u knjigama ranijih religija nisu bile navedene, nego i na one greške koje nisu spomenute u ranijim knjigama. U pogledu propisa o ponašanju, islam npr. poučava da se izbjegava arogantan hod i da se primjereno korača, da se ne govori preglasno (31:19), da se izbjegavaju beskorisne aktivnosti (23:4). Ne smiju se drugi ljudi ili narodi ismijavati (49:12), ne smije se ulaziti bez dozvole u tuđu kuću (24:28). Ako domaćin kaže da ne može primiti posjetu, treba se odmah vratiti i ni u kom slučaju ne insistirati da se uđe u kuću (24:29).Osim toga, u kuću se ulazi na vrata (2:190). Koga se pozdravi, treba da odgovori još ljepšim pozdravom (4:87), treba izbjegavati opojne stvari, jer je njihova šteta veća od koristi (5:19), treba govoriti istinu, i to bez okretanja i izvrtanja istine,183 čime će se popraviti vlastito ponašanje (33:71), ne treba pronevjeriti stvari koje su vam povjerene (4:59),184 treba se pridržavati obećanja, biti umjeren kod jela i pića (7:32), ne treba jesti samo ono što je čisto, nego i ono što je dobro (tayyab),185 ne treba biti rasipnik, treba dati onome ko zamoli, ali i onome ko ne zamoli (npr. zbog stida) (51:20), ne treba na Zemlji sijati nemir (2:205-206), ne ubijati nedužne (17:34), nikad se ne približavati brakolomstvu (17:33), prema neprijatelju treba biti pravedan (5:9), treba biti dobar prema roditeljima (17:24); nadalje, ono što je dobro, treba naređivati, a što je loše zabraniti (31:18), s ljudima razgovarati na najbolji način (2:84), podržavati jedan drugog u dobrim namjerama, ali ne u lošim stvarima (5:3), ne treba učestvovati u zavjerama (58:10) itd.Konačno, islam ne propisuje samo da se čini dobro, nego da se svi ljudi trebaju međusobno takmičiti u činjenju dobrih stvari (pri izvršavanju obaveza treba da pokušaju nadmašiti jedan drugog, jer će

183 Ovaj zahtjev prevazilazi saamo izražavanje istine i očekuje se od onoga koji govori da otvoreno iznosi činjenice koje se baziraju na stvarnom stanju bez zataškavanja i iskretanja.184 Povjereno dobro može da bude i idealne prirode kao npr. sudska služba i sl., što se mora savjesno obavljati.185 Tayyab: jela i pića koja su vjerski dozvoljena (halal), ali za konzumenta mogu biti i zdrava.


ovaj takmičarski duh za dobro postupanje učvrstiti vrline u društvu). To su sve temeljna pravila koja su potrebna da bi se iz jednog čovjeka u pravom smislu načinilo jedno društveno biće. Ona su prvi korak ka jednom miroljubivom i civiliziranom društvu.

Ako se ovih učenja ne pridržava, ne može se izgraditi stabilno društvo.I kod ovih temeljnih smjernica učenje islama prevazilazi druge religije. Danas se ova učenja na osnovu iskustava svuda općenito dobro priznaju. Međutim, prije islama nijedna religija ih s takvom jasnoćom i opširnošću nije formulirala.

Treća razlika može se naći u tome da je čak i u slučaju takvih pravila ponašanja o kojima su govorila ranija učenja, islam otklonio greške, nedostatke ili ekstremne načine gledanja starih. U judaizmu je npr. naređeno da se za odmazdu uzima oko za oko, a zub za zub (Egzodus 21:23-25). Isus naređuje da se drugi obraz mora pružiti dok se udara po jednom. (Mat. 5:39)Oba ova učenja predstavljaju ekstremne stavove. Nema uvijek smisla svetiti se ili izvršiti odmazdu. Ali isto tako, nema smisla beskrajno praštati. Praktično su i kršćanski narodi ovo Kristovo učenje napustili i zadovoljavali se time da se ponekad u slučaju praštanja po svaku cijenu negativni načini ponašanja ponavljaju. Nasuprot tome, islam je rekao da je potrebno kažnjavati kriminalne elemente (2:179-180). Inače, društvo neće više biti sigurno od njih, bit će čak ohrabreni da bez smetnje nastave sa svojim krivičnim djelima. Međutim, islam istovremeno poučava da kažnjavanje nije uvijek ispravno. Kada se uoči da neko ko je napravio grešku pokaže kajanje i popravi se kroz opomenu, njemu treba oprostiti. Bog će ga za to nagraditi (42:41). Islamska učenja su ta koja su obećavajuća za ljudski razum. Da li neko može zaista nešto prigovoriti ili prezentirati neko bolje učenje?Islam je također poučio da se čovjek nikad ne treba približavati zabranjenim stvarima i djelima (2:188). Ukoliko se usudi prići


tome suviše blizu (ako se previše približi granici), sigurno će nekad i prekoračiti tu granicu. Stoga islam, nasuprot kršćanstvu, nije poučio da se vino pije samo u određenoj mjeri (Tim. 5:23), nego je rečeno da alkohol ima, doduše, korisnih strana, ali su štete od njega veće od prednosti (2:220), te da zato alkohol uopće ne treba piti, niti mnogo, niti malo (5:91-92). U praktičnom životu savršeno učenje islama potvrđuje se i po tome što se u kršćanskim zemljama gdje se pije alkohol mnogo ljudi ne može obuzdati i ne mogu stati kod malo pića, te tako postaju teret za sebe, a i za društvo, kako u finansijskom tako i u drugom pogledu. Ima mnogo zločina koje alkoholičari počine nad djecom i ženama, a mnogi ljudi umiru svake godine u nesrećama kojima je u krajnjem slučaju uzrok konzumiranje alkohola.

U diskusiji o učenjima u pogledu svakodnevnog života vidjeli smo da je Biblija (Stari zavjet) poduzimala razne mjere prema pripadnicima vlastitog naroda i stranih naroda na osnovu plemenske pripadnosti i da su Isus i njegovi učenici ovu razliku održali. Ali, u Bibliji se nailazi i na diskriminaciju invalidnih osoba.

Tako stoji da su slijepi, oduzeti, oni s defektnim nosom, oni koji imaju jednu kraću nogu ili ruku, pogrbljeni, patuljasti ili čija je ruka ili noga slomljena, ili oni s mrljom u oku itd., nepogodni za svećeničku službu i ne smiju voditi službu Božiju (Lev. 21:16-24). Islam nije utvrdio takva ograničenja za invalidne osobe. Tako je islam invalidnim osobama pružio istu poziciju kao i zdravim. U islamu ne postoji zabrana za invalide za vođenje službe Božije.

Dakle, islam je univerzalno postavio pravila ponašanja u društvenim odnosima. On je pojasnio i poučio novim i važnim aspektima ponašanja. I on je otklonio nedostatke u učenjima koji su prije islama bili poznati, te ih je time otklonio.


Sažetak usporedbe u društvenom ophođenjuBr. Tenma Biblija Kur’an1. Primjena pravila Ograničeno na

IzraelceZa sve ljude

2. Učenja o ponašanju

Samo osnovna pravila

Prošireno i sveobuhvatno

3. Učenja o ponašanju

Nema odmjerenosti. Stari zavjet: KažnjavanjeNovi zavjet: Opraštanje

Primjereno: Kažnjavanje je dozvoljeno, ali opraštanje je bolje, ako vodi poboljšanju

4. Društvo Diskriminiranje invalidnih osoba

Nema zabrane za invalidne osobe

7.2.2. Ekonomija

Druga velika oblast života je ekonomija, bez koje ne funkcionira nijedno društvo. Religije prije islama malo su govorile o privrednom sistemu. Kad se pogleda njihovo učenje u vezi s ekonomijom, konstatovat će se da nemaju ponuditi ništa slično tome. U islamu postoji bezbroj uputa za ovu oblast, dok se druge religije (da ostanemo kod iste slike) zadovoljavaju sa malo njih. U judaizmu postoji samo nekoliko postavki ovog učenja koje se najčešće odnose na Sabbat-godinu, npr. oslobađanje jevrejskih robova i rasterećivanje jevrejskih dužnika (Dtn. 15:1). Ima i nekoliko uputa u vezi s nasljednim pravom. Islam je, nasuprot tome, rasvijetlio sve aspekte ekonomije vrlo opširno. Npr., islam je u nasljednom pravu izgradio čitav sistem zakona. Za pripadnike jednog oporučitelja propisani su tačni nasljednički dijelovi. Tako je npr. za sina, kćerku, bračnog


partnera, sestre, braću, majku i oca (svakog srodnika) jasno definiran dio nasljedstva (4:12-13, i 4:177). U religijama prije islama uzaludno možemo tražiti takva opširna pravila. Zbog nedostatka takvih konkretnih pravila u pogledu nasljeđivanja, u religijama prije islama ne čudi kada prilikom diobe nasljedstva često dolazi do svađa.Prema ranijim religijama, nasljednica je na gubitku ako je živ muški nasljednik (Num. 27:8). Čak i kod muških nasljednika dijelovi nisu tačno utvrđeni. Samo se saznaje da prvorođeni sin treba dobiti duplo više u poređenju s ostalim sinovima (Dtn. 21:17).

Nasuprot tome, islam je sasvim jasno utvrdio da i muškarci i žene u svakom slučaju imaju pravo na nasljedstvo:

Za muškarce je dio od nasljedstva koje ostave roditelji i bliža rodbina; a za ženu je također dio nasljedstva koje ostave roditelji i bliža rodbina, bilo to malo ili mnogo – (ovo je) obavezni dio. (4:8)

Islam je također proširio krug osoba koje imaju pravo na nasljedstvo:

Propisano vam je, kad nekome od vas smrt dođe, ako on ostavlja neki imetak (u naslijeđe), da napravi oporuku za svoje roditelje i bližu rodbinu, da postupaju na dobro poznat način. (2:181)

Islam je uz to obavezao svoje pripadnike da napišu ugovor o poklonu (2:283) i detaljno je objasnio ko treba pisati ugovor i ko treba biti svjedok (2:283). Kod zaključivanja nekog posla također je potrebno pisanim putem utvrditi (potvrde itd.). Vidi (2:283).


Kamate vode u jedan sistem da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Ovo je islam u potpunosti poništio. U Kur’anu stoji:

...a Allah je trgovinu dozvolio, a kamatu zabranio. (2:276)

Zatim su muslimani upućeni da dužnicima oproste preostali kamatni dug (2:279). Također se navode opasne posljedice kamatnog sistema (2:276): Oni koji jedu kamatu ne ustaje drugačije osim kao osoba koju je šejtan izbezumio (svojim) dodirom. To znači da ovi ljudi zbog svoje pohlepe za novcem gube mir i opuštenost koji su potrebni za duhovni razvoj.

Islam zekatom uvodi jedan poreski sistem koji se bazira na investicijama. Nasuprot drugim religijama koje propisuju poreze na primanja (desetina u Bibliji, Dtn. 14:22), islam propisuje porez na imovinu koji se plaća na imovinu koja preostane nakon ispunjenja ličnih potreba i stoji neiskorištena jednu cijelu godinu. Ova praksa garantira veću pravednost. Čini se primjerenim da se plaća porez na imovinu koja se ne nalazi u privrednom opticaju, a time ne doprinosi društvu.

Kur’an također utvrđuje za koje se svrhe smije koristiti novac od zekata (2:274). Hazreti Poslanik, s.a.v.s., dao je tačne upute na koju vrstu imovine i koliko se poreza mora platiti (vidi Buhari, Kitab al-Zakat). Naglašava se da plaćanje u vidu milostinje po svojoj volji krije u sebi mnoge prednosti za društvo. Spominju se i ciljevi za koje se prikupljeni novac (zekat, milostinja) smije koristiti: Sadaka je samo za siromašne i bijednike, i za one koji je sakupljaju, i one čija srca treba privući (vjeri), i za oslobađanje robova, i za one u dugovima, i za ono što se troši na Allahovom putu, i za putnike. (9:60)


Islam će time spriječiti da se bogatstvo jedne nacije koncentriše u rukama malog broja ljudi. Ako se novac koristi za siromašne, oskudne i putnike, to će imati za posljedicu nastanka monopola i oligarhije:

...da ne bi ovo (bogatstvo plijena) kružilo samo među vašim bogatašima. (59:8)

Međutim, što se tiče učenja kršćanstva u vezi s ovom tematikom, ukazujemo na Isusovu zapovijed u pogledu sirotinje, prema kojoj se uopće ne treba sakupljati novac (Mat. 6:19). Ovo proturječi prirodi čovjeka.

Za maloljetne koji još nisu u stanju razumno postupati s naslijeđenom imovinom, islam objašnjava da je nužno postaviti staratelja. Time treba izbjeći da oni iz neznanja ili neiskustva izgube imovinu svojih predaka.

Nemojte slaboumnim predavati svoj imetak koji pripada vama i koji je Allah za vas odredio sredstvima uzdržavanja. Zato ih (od tog imetka) hranite i odijevajte i govorite im blago. (4:6)

I ispitujte siročad dok ne dorastu za brak; onda, ako u njima uvidite zrelost, dajte im njihov imetak; i nemojte ga


jesti rasipnički i u žurbi od straha da oni ne odrastu. A ko je bogat, neka se uzdrži (da ne jede njihov imetak); a ko je siromašan, neka jede (od toga) pravično. A kad im vraćate njihov imetak, onda neka budu svjedoci s njima. A Allah je dovoljan za obračunavanje. (4:7)

I za trgovinu postoje opširne upute. Mora se tačno mjeriti (6:153), a dozvoljeno je u trgovini ostvarivati dobit (4:30). Međutim, nije dozvoljeno podmićivati u cilju da se steknu neopravdane prednosti:

I nemojte svoj imetak jesti među sobom s lažima i prevarom, i nemojte ga nuditi vlastima da bi na grješan način jeli imetak drugih ljudi (nacionalni), a vi to (dobro) znate. (2:189)

Islam uči da trgovina i dobit ne smiju postati smislom života. Ne smije se skretati s duhovnog napretka (62:10). Potom je opširno pojašnjeno kako treba da se odvija kupovina i prodaja. Ne smije se jedna roba pokazati, a onda druga prodati.186 Nije dozvoljeno miješati se u pregovore o kupovini nekoga drugoga.187 Prilikom trgovanja ne smije se lagati i varati.188 I za poljoprivredu postoje upute.189 Dakle, ne postoji nijedan aspekt trgovine u vezi s kojim nisu utvrđene opširne upute i smjernice. Islam je poklonio veliku pažnju tome da se dobrovoljno jedan dio svoga imetka poklanja u humanitarne i općekorisne svrhe. Ovo bi

186 Muslim, nr. 147.187 Buhari, br. 1995.188 Buhari, nr. 1968.189 Predanja za Buyyu i Mazra u knjigama Ahabita.


trebalo činiti samo sa legalno i ispravno zarađenim novcem. Osim toga, treba voditi računa o tome da ono što se daruje ima dobar kvalitet.

O vi koji vjerujete! Trošite od dobrih stvari koje ste zaradili, i od onog što Mi za vas izvadimo iz zemlje... (2:268)

Potrebno je javno darivati kako bi drugi vidjeli i imali primjer pred sobom, ali i darivati u tajnosti, kako se ne bi hvalisalo darivanjem, što šteti duši (13:23). Zatim se opominje da se pod normalnim okolnostima ne treba niti tvrdičiti ili premalo davati, a ni previše:

I oni koji, kada troše, nisu ni rasipni ni škrti, nego ostaju između. (25:68)

Ne treba darivati samo onda kad se ima toliko da novca i ostaje, nego i onda kada i samim nama treba i kada se moramo odricati. Drugima se mora dati prednost i darivati da se udovolji Allahovoj volji. “...oni koji daruju kada imaju viška, a i kada im nedostaje” (3:135).

Uz sve ove upute dolazi i opomena da se darivanje prema primaocu ne predstavlja kao usluga. (2:268)

Ukratko, i u ovoj oblasti postoji jedan opširan sistem koji je objašnjen, a čije se pojedinosti ovdje ne mogu detaljno razmatrati.


Sažetak uspoređivanja učenja vezano za ekonomijuBr. Tema Biblija Kur’an1. Nasljedno pravo Nema udjela za

žene, ako postoje muški nasljednici u nasljedstvu

I muškarci i žene imaju udio

2. Nasljedno pravo Prvorođeni sin ima dupli udio

Svi sinovi imaju isti udio

3. Nasljedno pravo Samo mali broj njih dobije nasljedstvo

Krug nasljednika je veći

4. Finansije Diskriminiranje drugih naroda

Jednakost za sve

5. Sakupljanje imovine

Novi Zavjet: ne skuplja se

Novac se ne smije sakupljati u rukama malih grupa ljudi

6. Osnova za poreze Primanja Ono što preostane od sopstvenih potreba

7. Siročad i maloljetnici

Nema učenja Sistem starateljstva

8. Finansijske žrtve Samo temeljne upute

Opširne i potpune upute


7.2.3. Politika

Treći aspekt ljudskog života odnosi se na uređenje i organizaciju društva, dakle politiku. Islam je prvi put izložio principe političke organizacije i regulirao internacionalne odnose. U judaizmu je politika bila ovisna o volji cara ili vjerskih vođa. Kršćanstvo je učilo: “Dajte caru ono što je carevo” (Mat. 22:21). To znači da su prava vlastodržaca u jednom izvjesnom dijelu osigurana, iako njihove granice nisu jasno definirane, ali o pravima onih nad kojima se vlada nije bilo ni govora. Ko treba da vlada? Ovo je važno pitanje. Biblija na ovo odgovara samo da onaj koji vlada mora biti od Izraelaca, neko iz iste narodne religije (Dtn. 17:15). Time su i u ovom pogledu diskriminirani ljudi drugih vjera. Islam u vezi s ovim nije postavio nikakve granice. Svaki građanin može postati vladar države. Islam naređuje vlastodršcima da u svim okolnostima moraju biti pravedni:

...kad vladate među ljudima, vladajte s pravdom. A sigurno je vrlo dobro ono što vam Allah savjetuje! Allah sve čuje, vidi duboko. (4:59)

Vjerske ili druge razlike ne treba da služe kao izgovor za nepravedno postupanje:

...i nemojte da vas neprijateljstvo nekog naroda navede da ne postupate pravedno. Budite pravedni, to je najbliže bogobojaznosti. (5:9)

Vlastodršcima se naređuje da u svim važnim stvarima odluke donose uz međusobno pružanje savjeta. “...i oni koji slušaju svoga Gospodara


i obavljaju molitvu i čiji je način postupanja stvar međusobnih konsultacija, i koji daruju od onoga što smo im Mi dali” (42:39, 3:160).

Dakle, vlastodršci ne mogu ignorisati volju naroda. Islam građane nije prepustio samovolji vlastodržaca. I njihova prava su utvrđena. Oni se trebaju uključiti u konsultacije. To treba uraditi u svim predmetima. Vlada nema prostora za prosuđivanje, nego mora vršiti konsultacije.

Ako bi vlastodršci pozvali građane da učine nešto loše, narod im u takvim prilikama nije dužan pokazati poslušnost:

...i ne slijedi nikoga među njima ko je grješan i jako nezahvalan. (76:25)

Ali čak i u ovoj ekstremnoj situaciji nije dozvoljeno da se čine neredi protiv državnog autoriteta ili da se nagovara na nemire. Umjesto toga se preporučuje da se iseli (4:98). Divljaštvo ili subverzivne aktivnosti u svakom slučaju izostaviti:

...i ne traži da činiš nered na Zemlji. Uistinu, Allah ne voli one koji nered čine. (28:78)


Zbog ovoga smo Mi sinovima Israilovim propisali da, ko god ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili nije činio nered na Zemlji, kao da je ubio cijelo čovječanstvo; a ko njega ostavi u životu, kao da je ostavio u životu cijelo čovječanstvo. I sigurno su njima došli Naši vjerovjesnici sa jasnim znakovima, a opet su mnogi od njih počinili prijestupe na Zemlji. (5:33)

Međunarodni odnosi ne mogu biti sastavni dio ranijih religija, jer nisu bile internacionalne. Islam je prvi put objasnio da su svi ljudi jednaki (4:2; 49:14) i da nijedan narod nije u srodstvu s Bogom, a da su drugi kao “psi” – kako je to objasnila Biblija (Dtn. 7:6; Dtn. 14:2; Amos 3:2; Mat. 15:26). Hazreti Poslanik, s.a.v.s., opširno je objasnio da nijedan Arap nije u prednosti pred nearapom, niti bijelac ima prednost nad crncem.190 Biblija je, nasuprot ovom razumnom učenju, objasnila da će potomci Hama uvijek biti robovi drugih naroda, a učenjaci Jevreja crnce su obilježili kao potomke Hama (Gen. 9:24, Talmud, Sanhedrin 10:8b). Islam je izjavio da ima različitih naroda i klanova, da bi ljudi jedni druge mogli bolje upoznati (49:14). Bog nije u srodstvu ni s kim. On će dati prednost onome ko Ga sluša i ko se boji Boga.

O ljudi, Mi smo vas stvorili od muška i ženska; i Mi smo vas podijelili u narode i plemena da biste se upoznavali

190 Musnad Ahmad bin Hanbal, 22391.


(jedni druge). Uistinu, kod Allaha je najplemenitiji onaj među vama ko je najbogobojazniji. Sigurno, Allah sve zna (i) uvijek je obaviješten. (49:14)

Samo ovo islamsko učenje, koje sve narode smatra ravnopravnim, može činiti osnovu internacionalnog mira.

O razlikama koje nastaju između naroda islam uči da svi narodi zajedno treba da postupe protiv onoga ko prekrši pravo. Ukoliko se onaj koji nema pravo ne prikloni zajednici naroda, ovi drugi ga smiju i kazniti, ali samo dok ne uvidi i ne okonča svoje nepravedno postupanje. Njega ne treba nesrazmjerno kazniti ili nepravedno se odnositi prema njemu (49:10). Ovaj princip koji je islam predstavio još prije 1.400 godina danas u Ujedinjenim nacijama prihvataju svi narodi. Ali savršenost ovog principa koji je predstavio islam još nije postignuta i uobičajeno je da se izriču prekomjerno oštre kazne i da se ne pridržava uvijek pravde. Podjela Njemačke nakon Drugog svjetskog rata i dodjela njemačkih oblasti drugim nacijama bila bi jedan primjer takvog ponašanja. I nepravedno ponašanje velikih sila protiv malih država postalo je uobičajena stvar. Ukoliko narodi ne bi postupali prema islamskom principu, nikada neće postići stabilan mir u svijetu. Islam poučava da narodi traže svoja prava na internacionalnom nivou i da trebaju poštovati prava drugih (60:11). Na osnovu sporova ne smije se pripadnicima drugih religija onemogućavati put do njihovih svetinja (5:3). Ukoliko bi neki narod nepravedno bio napadnut, on ima pravo da se brani (22:40). Ali islam hoće da izbjegne nemire i rat (2:217; 5:33). Stoga, treba zaključiti mir ako onaj koji napada to ponudi (4:91). Čak i za vrijeme rata ne treba prema neprijatelju nepravedno postupati (2:191). Bez prethodne najave neprijatelja ne smijemo napasti u noći.191

191 Buhari, 575, Muslim, 3261, 2792, Abu-Dawud, 2294 i 2247.


Ne smije se zaplijeniti imovina neprijatelja.192 Osim u toku rata, neprijatelja ne smijemo hapsiti (8:68). Stare ljude, svećenike, djecu i žene ne smijemo napadati.193 Hazreti Poslanik, s.a.v.s., svojim primjerom pokazuje da bi trebalo potpisivati ugovore o miru.194 Časni Kur’an opominje da se ugovori ne smiju kršiti (16:92). Mir bi trebalo zaključivati na istom nivou, a ne na način da se pokušava dokazati nadmoć nad onim drugim. Čak bi trebalo, mira radi, prihvatiti prividno ponižavajuće uslove.195 Također se prema neprijatelju ne smijemo nepravedno odnositi (2:191).

Dakle, i ovdje postoji jedna duga opširna lista uputa koje je islam prvi put prenio svijetu, od kojih je nekoliko njih vrlo kratko predstavljeno u navedenom izlaganju. Koja su učenja Starog zavjeta u ovom pogledu? Ako neprijatelj odloži svoje oružje, treba ga uhapsiti i poslati na prinudni rad (Dtn. 20:11). Ne smije se ostaviti na životu u oblasti obećanoj od Boga (Dtn. 20:16). Treba zaplijeniti njegovu imovinu (1. Sam. 27:7-11). Ako bi stanovnici nekog grada napustili religiju Starog zavjeta, treba ih sve mačem pobiti, poklati njihove životinje i spaliti njihovu imovinu (Dtn. 13). U 1. Samuelu u poglavlju 15 (ajet 3) sasvim opširno se izlaže da treba poubijati stare ljude, mladiće, djevojke, žene, pa čak i dojenčad i ne pokazivati nikakvu samilost! Treba pobiti čak i ovce i koze. Naređuje se da u Svetoj zemlji s neprijateljima ne bi trebalo sklapati ugovore o miru. Treba ih pohvatati i porušiti njihove bogomolje (Dtn. 7). Nasuprot tome, islam kaže da ne treba psovati idole onih koji imaju drugu vjeru (6:102) i garantira sigurnost bogomolja drugih vjera (22:41). To je razlika koja postoji između religije koju je donio Muhammed, s.a.v.s., i ranijih religija.

192 Abu-Dawud, 2330.193 Buhari, 2792, Abu-Dawud 2294 i 2247.194 Buhari, Kitab al-Magazi.195 Buhari, Kitab al-Magazi, Ibn-Hišam: Suluh Hudaibiya.


Sažetak političkih poukaBr. Tema Biblija Kur’an1. Principi sistema

vlastiGotovo da nema pouka u vezi s ovom temom

Opširne izjave.Vlast treba da se zasniva na konsultacijama i pravdi

2. Narodi svijeta Izraelci su iznad drugih na osnovu svog porijekla, oni su odabrani narod i zato su bliski Bogu.

Svi narodi su jednaki. Nema prednosti Arapa nad nearapima, nema prednosti bijelaca nad crncima. Samo pobožnost približava Bogu.

3. Internacionalni odnosi

Nema učenja Opširni navodi

4. Ako dva naroda zarate

Nema učenja Sijati mir. Ako neka strana neće da prestane, svi ostali treba da je zajedno spriječe

5. Postupanje premaneprijatelju

U Svetoj zemlji ne smiju nijedan čovjek, dijete i životinja biti ostavljeni na životu. Osim ako su poslani na prinudni rad.

Ako bi neprijatelj htio sklopiti mir, treba mu to pružiti. Čak se ni neprijatelju ne smije učiniti nepravda

6. Bogomolje drugih vjera

Treba uništiti. Treba ih zaštititi. Njihovi idoli se ne smiju psovati.


7.2.4. Učenje o ženama

Islam se danas naročito napada na osnovu nesporazuma u vezi s učenjem o ženama. Stoga se čini potrebnim da se usporede učenja islama i ranijih religija i u ovom pogledu.

U judaizmu, a i u kršćanstvu žena se smatra slugom supruga (Gen. 3:16). Stoji napisano da muškarac nije stvoren za ženu, nego da je žena stvorena za muškarca (1. Kor. 11:9). Diskriminirajuće pravilo u Bibliji je i to da žena po rođenju sina treba da ostane nečista samo jednu sedmicu, a poslije rođenja ženskog djeteta dvije sedmice (Lev. 12:2-5). Islam o tome ne uči, a ne pravi ni razliku između sina i kćeri. Časni Kur’an kaže da su muškarci i žene stvoreni jedni za druge kao odjeća (2:188), a da žene imaju ista prava kod muškaraca kao što muškarci imaju kod žena (2:229).

Prije islama žene su za vrijeme menstruacije smatrane nečistim (Lev. 15:19). Ne samo to, nego je čak rečeno da svi koji za vrijeme tih dana dotaknu ženu ostaju nečisti do noći, a krevet na kojem ona sjedi postaje nečist i svako ko sjede na taj krevet također ostaje nečist do noći (Lev. 15:20-25). Žena je time za vrijeme tih dana obilježena kao biće najgore vrste, koje se ne smije dotaći, koje je nečisto. Islam, naprotiv, kaže da su ti dani samo jedan period patnje za ženu (2:223), i ako se ona dotakne u tim danima, to ne znači da onaj ko ju je dotaknuo postaje nečist.196

O pokrivanju glave kršćanstvo kaže da bi žena u crkvi trebala biti pokrivene glave, kao znak da je potčinjena svome mužu, ali muškarci to ne treba da čine, jer je muž njen gospodar (1. Kor. 11:3-10). Sasvim suprotno ovome, pokrivanje glave u islamu shvata se drugačije kako

196 Buhari, nr. 488.


za muža tako i za ženu, kao znak časti, jer su i sam Poslanik, s.a.v.s., i njegove žene držali pokrivenu glavu.197 Iz ovog razloga muslimanski učenjaci i carevi držali su uvijek pokrivenu glavu. Prema kršćanstvu, ženama nije dozvoljeno da govore u crkvi, niti da drže govore muškarcima (1. Kor. 14:34, 1. Tim. 2:12). Islam nije spriječio žene da govore i upućuju muškarce. Supruzi hazreti Poslanika, s.a.v.s., Aiši, r.a., njegovi ashabi često su postavljali pitanja iz vjere. Stoga je u autentičnim knjigama hadisa samo od nje preneseno 3246 izjava Poslanika, s.a.v.s., u kojima je ona dala odgovore na razna pitanja.

U nasljednom pravu Biblija je odlučila da ženi ne pripada ništa dok su živi muški potomci (Num. 27:8). Islam, naprotiv, upućuje na to da ženama u svakom slučaju pripada nasljedni dio iz nasljedstva oca, sina, brata i supruga (4:12, 13, 177). Ovom prilikom također bi trebalo napomenuti da je islam prepolovio udio kćerke u odnosu na sina, ali to se obrazlaže time što muž, kao prvo, ima obavezu izdržavanja, dakle, mora davati novac i za svoju porodicu. A žena smije zadržati za sebe svoj novac, a osim toga, prilikom udaje žena od svoje porodice dobija miraz, što za muža nije predviđeno. Dakle, time je izjednačena razlika u ovome.

Ukoliko se desi slučaj da muž okrivi ženu za bludničenje, a ne bude svjedoka, Stari zavjet predviđa da žena treba da pije nečistu vodu, pa ako tada njen stomak natekne, to je znak da je kriva (Num. 5). Islam, međutim, u ovakvom slučaju poučava da se i muž i žena zakunu četiri puta (24:7-10). Nema diskriminacije prema ženi.

Prije islama nije bilo ograničenja u broju žena koje bi muškarac mogao istovremeno da oženi. U Bibliji se govori o stotinama Solomonovih žena (1. Kralj. 11:3). Islam je veliku važnost dao sklapanju braka

197 Muslim, 2420, Musnad Ahmad bin Hanbal, 25399.


(4:4) i u posebnim okolnostima dozvolio do četiri žene, a imati više od četiri u svakom slučaju je zabranjeno:

A ako se bojite da nećete postupati pravedno prema siročadima, onda oženite žene koje želite, po dvije, i po tri, i po četiri. A ako se bojite da nećete postupati pravedno, onda samo jedna (je dosta), ili one koje vaše desne ruke posjeduju. To je najbliži (način) za vas da se čuvate od nepravednosti. (4:4)

Žene prije islama nisu imale pravo na razvod braka. Navodno je Isus rekao da čovjek ne treba razdvajati ono što je Bog spojio (Mr. 19:1-12). Hazreti Poslanik, s.a.v.s., ostavio je pravo na razvod braka, kako mužu tako i ženi.198 I sam kršćanski svijet u ovom pogledu ne pridržava se učenja Biblije, nego prije slijedi učenje hazreti Poslanika, s.a.v.s., što dokazuje njegovu savršenost i razum.

Razvedene žene prije islama smatrane su osobama druge klase. Tako je Biblija npr. zabranila svećenicima da ožene razvedenu ženu (Lev. 21:7). Kršćanstvo je također učilo da žena koja se ponovo uda, dok je bivši muž živ, čini blud (Rim. 7:3; 1. Kor. 7:39). Islam za razvedenu ženu nije postavio takve propise. Hazreti Poslanik, s.a.v.s., oženio je Zaynab bin Džahaš, koja je bila razvedena i time pokazuje da i razvedene žene uživaju isto tako čast i ugled kao i druge žene u društvu.199 Prema Bibliji, udovice nemaju isti položaj kao djevojke, pa je stoga svećenicima zabranjeno da žene udovice (Lev. 12:24). Islam, naprotiv, pridaje veliki značaj tome da se udovice uzmu za ženu: I udajite udovice između vas (24:33). Hazreti Poslanik, s.a.v.s., oženio

198 Buhari, 4868.199 Abu-Dawud, 3252, Ibn-Maga, 1898.


je Hatidžu, r.a., koja je tada bila 15 godina starija od njega i već dva puta postala udovicom.200

Prije islama žene, po pravilu, nisu mogle za sebe odabrati muža. U Bibliji postoji jako mnogo primjera gdje su žene jednostavno bile udavane bez svoje saglasnosti. Čak je dozvoljeno da otac proda svoju kćerku (Egzodus 21:7-11), ili da kao nagradu pokloni nekome svoju kćerku (Sudija 1:12; 1. Sam. 17:25), ili čak da je uda umjesto naknade – plaće za obavljeni rad (Gen. 29:15-20), gdje je on lično profitirao od tog rada, a njegova kćerka ništa nije dobila. Sasvim suprotno ovome, hazreti Poslanik, s.a.v.s., upućuje da se mora imati saglasnost žene, bilo da je djevojka, razvedena ili udovica.201 On je također naredio da se ženama prilikom udaje preda određena suma novca ili imovine (mehr-vjenčani dar)202, čime ona sama raspolaže, a ne njen otac, niti bilo ko drugi.

Sažetak usporedbe učenja o ženamaBr. Tema Biblija Kur’an1. Muškarac i žena Žena je stvorena

za muškarcaMuškarac i žena jednako vrijede

2. Rođenje Dvostruko duži period nečistoće kod rođenja kćeri

Nema takvog učenja

3. Žena za vrijeme mjesečnog pranja

Nečista je i sve što nju dotakne je nečisto

Menstruacija je stanje kada se žena ne osjeća dobro

4. Žena u vjeri Žena ne smije govoriti u crkvi

Nema ograničenja u ovom pogledu

200 Ibn-Hišam.201 Buhari, 4741, Muslim, 2546, Buhari, 4743.202 Buhari, 4753, 2520.


5. Žena kao učiteljica Ne može držati nastavu muškarcu

Nema ograničenja

6. Nasljeđivanje žena Ženi ne pripada udio ako postoje živi muški nasljednici

U svakom slučaju ima udio u nasljedstvu

7. Ženidba sa ženama

Nema ograničenja, može imati više stotina supruga

Jedna supruga, u posebnim okolnostima do četiri

8. Pokrivanje glave Žena treba da pokrije glavu, kao znak njene potčinjenosti

Pokrivanje glave je znak časti za muškarca i ženu

9. Razvod braka Prema Isusu, osim kod brakolomstva, ne treba se razvoditi

Razvod je dozvoljen, ali nije poželjan

10. Pravo žene na razvod

Žena nema pravo na razvod

Žena ima pravo na razvod

11. Saglasnost žene kod udaje

Nije potrebna Potrebna je

12. Razvedeni Ograničenja za razvedene

Nema ograničenja za razvedene

13. Udovice Ograničenja za udovice

Nema ograničenja za udovice


7.3. Duhovni razvoj čovjeka

Treći aspekt učenja koje smo odabrali za ovo poređenje jeste duhovni napredak čovjeka i njegov odnos prema Bogu. Zadatak jedne religiije, njena svrha i njen cilj jesu da se traži i nađe blizina Boga. Sad se, dakle, postavlja pitanje da li se može postići Božija blizina. Da li su i danas mogući rangovi blizine Boga koji su ranije postizani (kao što su ih postizali poslanici)? Ko može postići Božiju blizinu? I s kojim sredstvima se može postići Božija blizina? To su pitanja koja jasno objašnjavaju razliku između islama i ranijih religija. U vezi s ovim, treba još napomenuti i Službe Božije i molitve, jer i one imaju cilj da pomognu čovjeku da se približi Bogu.

7.3.1. Nastavak objave

Već smo napomenuli da su ranije religije bile ograničene, jer su se odnosile samo na jedan narod, pa stoga ne čudi da se kod njih nalaze upute u pogledu Božije blizine samo za jedan narod, jer oni traže da isključivo oni imaju Boga! Islam je prvi put u historiji svijeta objavio da je Bog jedan univerzalni Bog, da su svi ljudi isti i da je Bog svim narodima poslao svoje poslanike (16:37). Svaki narod ima istu mogućnost da bude u Božijoj blizini (49:14). Ovo je prva razlika koja postaje vidljiva u vezi s ovim između islama i drugih religija. Ali stvarna razlika između islama i drugih vjera sastoji se u tome da je, prema islamskom učenju, i dalje moguć živi odnos prema Bogu. Islam uči da svaki čovjek, ako hoće, i danas, Božijom milošću, može duhovno ići naprijed i povećati osjećaj predanosti, te tako izgraditi živi odnos prema Bogu. Bog čuje molitve (14:40), ali islam Ga ne ograničava na slušanje i prihvatanje molitvi, nego objašnjava da Bog i odgovara na molitve i danas kao i u ranija vremena (40:61). Tako islam kaže da još postoji mogućnost da se danas prime objave i da uglavnom postoje tri načina kojima Bog ljudima pruža svoje poruke


riječima: jasnom objavom, vizijama i stvarnim snovima (42:52). Ovo je jedini put koji čovjeku daje snagu. Stoga je u islamu u svako doba bilo ljudi s kojima je Bog isto tako komunicirao kao s Musaom, a.s., ili Isaom, a.s., i On im je neoborivo dokazao svoje postojanje tako što im je govorio: Ja sam to, Allah, nema drugog boga osim Mene, rekao je (20:15). U naše vrijeme osnivač Ahmadija muslimanskog džemata Mirza Ghulam Ahmad Qadiani, a.s., objašnjava:

“Ja bih bio kriv za veliku nepravdu prema čovječanstvu, ako u ovo vrijeme ne bih proglasio da je Božija blagodat meni udijelila status koji sam upravo opisao i počastio me govorom čije sam odlike upravo iznio u detalje, da bih ja udijelio svjetlo slijepima i uputio tražitelje Jednog, Koji je do sada bio izgubljen, i da onima koji prihvate istinu dadnem radosne vijesti o toj svetoj fontani o kojoj mnogi govore.”203

Ova Božija milost od Njega koja predstavlja direktno vođenje i danas se pruža.

7.3.2. Bit vjerskih učenja

U svakoj religiji postoje mali pasusi ili molitve da bi se osnovna vlastita uvjerenja u jednoj skraćenoj formi reproducirala – bit vjerskih učenja. Ovi kratki tekstovi svakodnevno se koriste prilikom službi Božijih ili drugih ritualnih povoda. Oni oslikavaju učenje religije i želje njenih pripadnika; istovremeno pokazuju i njihova visoka očekivanja i njihove maksime u postupcima. I u ovom pogledu trebalo bi međusobno usporediti religije. Za ovo poređenje odabrali smo po jednu molitvu iz Starog zavjeta, naime Schema Jisrael, i iz Novog zavjeta, molitvu koja je učena prilikom propovijedi na Gori – “Oče naš”; a za islam suru Al-Fatiha, poglavlje kojim se otvara Časni

203 Islami Usul ki Filasfi RK 10, S. 143, Filozofija učenja islama; ovdje je prijevod autora priloga.


Kur’an. Prvi dio Schema Jisrael nalazi se u Dtn. poglavlje 6, stih 4-9.

Riječi molitve su:

“Slušaj, Izrael! Gospodar naš Bog je jedan jedini. Zato treba da Gospodara, tvoga Boga, voliš cijelim srcem, cijelom dušom i svom snagom. Ove riječi na koje te ja danas obavezujem treba da stoje napisane u tvom srcu. Treba da ih ponavljaš tvojim sinovima. Treba da pričaš o njima kad sjediš kod kuće i kad ideš ulicom, kad ideš spavati i kada ustaješ. Treba da ih vežeš na sebe kao znak oko ručnog zgloba. One treba da budu ukras na tvome čelu. Treba da ih napišeš na vrata svoje kuće i na kapijama tvoga grada.”

U Dtn. 13:13-21, opisuje se nagrada koju dobiju djeca Izraela kad se pridržavaju Božijih naredbi cijelim srcem i cijelom dušom, a spominje se i kazna koja će biti izrečena kad oni ne poštuju naredbe. U Num. 15:37 zapovijeda se da se radi sjećanja na ovo učenje na odjeću ušiju posebni ukrasi.

Pridržavanje molitvi imat će za posljedicu sljedeće: “A sada, ako budete slušali moje naredbe, koje vam danas dajem, da volite svoga Gospodara, vašeg Boga i služite mu cijelim srcem i iz cijele duše, dat ću vašoj zemlji kišu u periodima kada treba da pada, ranu i kasnu kišu, da skupljaš svoje žito, svoje ulje.” (Dtn. 11:13)

O kazni koja će slijediti, ako se ne pridržava molitvi, kaže se: “Ali čuvajte se da se vaše srce ne zanese, da padnete i služite drugim bogovima i njima se molite, pa da se onda rasplamsa ljutnja Božija nad vama, i da se nebo zatvori, pa da kiša ne padne i da zemlja ne daje svoje rastinje, te vi tako uskoro budete iskorijenjeni iz dobre zemlje koju vam je Bog dao.” (Dtn. 11:16-17)


U vezi s ovim citatom, može se konstatovati sljedeće: On se odnosi na jevrejski narod. Naglasak leži na jedinstvu Božijem i na nagradi, odnosno kazni. Onaj ko se cijelom dušom i cijelim srcem preda, njemu se obećava materijalna dobrobit, tj. ovozemaljska dobra. Ne spominje se život nakon smrti. Ne kaže se odakle se može crpiti snaga da bi se moglo ponašati prema zapovijedima (recimo, molitvama).

U kršćanstvu jedna molitva za vrijeme propovijedi na Gori igra centralnu ulogu, a to je “Oče naš”. Tekst je sljedeći:

“Oče naš, koji jesi na nebesima, neka je sveto ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Hljeb naš svagdanji daj nam danas, i oprosti nama grijehe naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.”

Ovdje treba primijetiti sljedeće: Ovo učenje ne može se označiti kao sveobuhvatno. Prevladava misao o ovosvjetskim stvarima (svakodnevni hljeb).

Ako se uporede ove riječi s molitvom koju upućuju muslimani, nekoliko razlika ne može se previdjeti. Molitva u islamu jeste sura “Al-Fatiha” i njen sadržaj je sljedeći:

U ime Allaha, Milostivog, Darovaoca bez traženja, Samilosnog. Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom, Darovaocu bez traženja, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana. Mi jedino Tebe


obožavamo i jedino od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas na Pravi put – na put onih kojima si dao blagodati, na koje se nije srdžba izlila, i koji nisu zalutali. (1:1-7)

Na početku Allah opisuje četiri osobine koje se označavaju kao glavna svojstva Boga. Ona se navode u jednom prirodnom redoslijedu, a to znači u redoslijedu u kojem se djelovanje ovih svojstava ispoljava u svijetu. Božija milost stiže svijetu na četiri načina. Prvi oblik milosti (Gospodar svjetova), apsolutan je i neograničen. Ovo svojstvo služi svim stvorenjima, jer ona Njemu treba da zahvale za svoje postojanje. To znači da za sve što iz ničega nastaje i postiže savršenstvo treba zahvaliti ovoj Božijoj osobini. Nakon toga Bog u ovoj molitvi spominje svojstvo da je Milostiv. Ova osobina omogućava stvorenjima da dođu do svih stvari koje trebaju za svoju egzistenciju. I ovaj oblik milosti ne pruža se bez lične zasluge stvorenja; ona se može označiti i kao opće dobročinstvo. Ona nije posljedica nikakvog djela od strane stvorenja. Zahvaljujući ovoj osobini, sva stvorenja žive i zadovoljavaju svoje potrebe i sačuvana su od nesreće. Ono što stvorenje svojom prirodom poželi, to mu se pruža. Niti jednom biću nije uskraćena dobrobit od ove osobine. Treći oblik je posebna milost. Za opću milost koja se pruža zahvaljujući ovom svojstvu stvorenje ne treba da se trudi; ono mu stoji na raspolaganju. Ali za stjecanje posebne milosti koja izvire iz milosrđa Božijeg potrebno je samoprosvjetljenje, dova, unutarnja istinska predanost, pažnja prema Bogu i vlastiti napor stvorenja shodno njihovim sposobnostima. Ova milost pruža se onome ko je traži i ko se trudi u tom pogledu. Ova osobina po prirodi spominje se na trećem mjestu nakon osobine milosrđa. Ako čovjek izvrši svoja djela, radi se o nagradi za njegovo nastojanje. Nagrada se ostvaruje osobinom “Maliki Yaumiddin”, što znači – Gospodar Sudnjeg dana. Milost koja se pruža čovjeku ovom osobinom naziva se faidan-e-khas.204

204 Milost sasvim posebne vrste.


Ona se pokazuje kad se završava univerzum materijalnih mogućnosti. Tada sasvim otvoreno nastupa apsolutna Svemoć Božija. Onaj koji je zaslužuje stječe potpuni uvid i iskustvo o tome da On posjeduje apsolutnu vlast Čija volja, naklonost i posebna svemoć ljudima pruža jednu veliku milost i jedan veliki užitak. Za svoja dobra djela on će dobiti savršenu i trajnu nagradu koja je izvanredno jasna, uzvišena i poželjna. Time Bog omogućava ljudima da dođu do svog cilja. Ova Božija osobina opovrgava učenje kršćanstva o žrtvi okajanja. Ovom osobinom islam prezentira jednog Boga, Koji nije samo sudija, nego i vladar i car. On ne mora kažnjavati svakog grješnika u svim okolnostima. Osobina vlasti Božije zahtijeva da On ima moć da prašta i da pokrije grijehe grješnika ako smatra da treba biti tako.Četiri oblika milosrđa spomenuta su u suri Al-Fatiha u jednom fantastičnom jezičkom izražaju redoslijedom kojim se iskazuje njegovo djelovanje. Dakle, snaga Božije riječi nalazi odraz u stanju u prirodi i stvaranju. Govori se na jedan način koji svaki posmatrač može jasno raspoznati u prirodi.

Sva ova najznačajnija Božija svojstva treba da pokaže Bog, Koji svijetu prezentira Kur’an i o Čijoj egzistenciji želi da ih uvjeri. Njihovom refleksijom postaje vidljivo Lice Božije. Duša osjeća užitak i spušta se pred Boga. Stoga se u ovoj molitvi o Bogu govori u trećem licu. Tada iz onog skrivenog ova četiri svojstva dolaze na vidjelo. Zato je potrebna elokvencija da se od ove tačke o Bogu više ne govori u trećem licu, nego se Bogu obraća u drugom licu. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo. Ovdje se, dakle, koristi drugo lice. Ajeti koji slijede stoje u uskoj vezi s prethodno navedenim svojstvima. Četiri Božije osobine – svojstva i Njegovo ime “Allah” su u stvarnosti pet okeana. I čudo je elokvencije Kur’ana da on prvo spominje ovih pet, nakon čega slijedi pet ajeta. Ovim ajetima – pet ajeta slaže se s pet okeana Božijih svojstava. Svaki ajet odgovara


ovim svojstvima i stoji za njih. Sve nijanse ovih osobina obogaćuju značenja ajeta koji su u vezi s njima. Prvi okean je Allah, dž.š., Uzvišeni. Prema njemu stoje riječi – samo Tebe obožavamo. Ovim se ističe značaj službe Božije i kaže se da se čežnja u ljudskoj duši može umiriti samo obožavanjem Boga. Drugi okean je – Gospodar svjetova. Za jednog nemoćnog i bespomoćnog slugu Božijeg velika je utjeha da je njegov Bog Gospodar svjetova. Riječima – samo od Tebe pomoć tražimo, on doziva jednog Boga, Koji je nadležan za održanje i razvoj Univerzuma (rabb). Svojstvo da je On Onaj Koji održava, razvija i pomaže čovjeku tako što ono čini da svaka stvar prema svojoj osobenosti dobija potrebne karakteristične crte. On ne dozvoljava da ova stvar ostane nesavršena. Treći okean je – Milostivi. Ovom svojstvu odgovara rečenica: Izvedi nas na Pravi put. Svojstvo milosti stavlja na raspolaganje onome koji je završio svoj razvoj svojstvom rabb, sve što mu je potrebno za njegovu egzistenciju. Stoga ono dolazi nakon svojstva rabb. Četvrti okean je – milosrđe. Ono se iskazuje rečenicom: ...na put onih kojima si Ti ukazao milost. Ovo je iz razloga da bi poseban Božiji rob bio ubrojan u one robove kojima je Bog ukazao milost. Zapravo, u specijalnim milostima koje su date milosrđem mogu učestvovati samo oni pobožni, a drugi ne. Peti okean je – svojstvo vlasti Božije na Sudnjem danu.

O tome kaže rečenica: ...na koje se nije srdžba izlila i koji nisu otišli krivim putem. Jer stvarna priroda Božije srdžbe i to da je čovjek podložan greškama i pogrešnom doći će do izražaja tek na Sudnjem danu. Tog dana Bog će se pokazati sa svojim nezadovoljstvom i svojom milošću. Čovjek će iz Božije ruke iskusiti, shodno svojim djelima, čast ili sram.Ovo učenje islama u skraćenom obliku sigurno je nešto posebno i jedinstveno. U tome se Bog predstavlja. Svojstva koja sadrži molitva stoje u jednom redu i povezana su. Čovjek se upućuje na molitvu i na službu Božiju.


Ali istovremeno se podstiče na to da nastoji postići Božiju milost i upozorava se na kaznu. Molitva nije ograničena, jer ona govori kako o milosti na ovom svijetu tako i o onoj na Drugom svijetu. Učenje islama i sadržaj Kur’ana obuhvaćeni su u ovoj suri sasvim kratko i pregnantno. Ništa važno ovdje nije ispušteno – islamsko učenje (predstavljeno ukratko).

7.3.3. Molitva i obožavanje

Kako se može postići blizina Božija? Sve religije kažu da dobra djela pomažu ljudima da se približe Bogu, ali ujedno i uče da je čovjek slab. Isus kaže da je duh voljan, ali tijelo je slabo (Mk. 14:38). Onda se postavlja pitanje kako čovjek može slijediti upute Božije i razvijati se duhovno da bi uspostavio potpunu vezu s Bogom. Odgovor na ovo pitanje ne nalazimo niti kod Isusa, a niti kod drugih. Islam je kao prva religija odgovorio na to pitanje i objasnio da je Bog izvor blagoslova i milosti. On je Taj Koji čisti ljude od grijeha i njihova srca ispunjava svojom ljubavlju. Dakle, neka čovjek Njega moli za pomoć. Zato je Kur’an učio da Boga molimo: Uputi nas na Pravi put – na put onih kojima si dao blagodati... (Al-Fatiha 1, 6). Tada će Bog čovjeku pokloniti sposobnost i snagu kojima će moći slijediti Njegove upute i On će mu otkloniti sve slabosti. Pouke koje su date u ovoj suri već su opširno obrađene (7.3.2.) i uspoređene s Biblijom.

Sveobuhvatne i potpune pouke o molitvi (u islamskoj terminologiji “dova”) dao nam je hazreti Poslanik, s.a.v.s. On nas nije uputio samo da se svakom prilikom i u svim okolnostima molimo, nego nas je poučio kako treba da se molimo i šta treba da molimo npr. kad se ulazi u neko prijevozno sredstvo, kad se ide na spavanje, kad se probudimo, kad se ugleda mjesec, kada se počinje s nekim poslom itd. Ove pouke su tako opširne i obuhvatne da nema životne situacije za koju nam nije pokazao molitvu. Učenici Isusovi su, nasuprot tome, znali malo


o molitvi i njenoj filozofiji. Kad u svojim (određenim) nastojanjima nisu imali uspjeha i kad su pitali Isusa, on im je morao objasniti da se poteškoće savladavaju molitvom (Mk. 9:29).

O dovama postoji jedna opširna lepeza službi Božijih (služba Božija – ritualna molitva) koje je islam uveo. Ranije religije nisu ni objašnjavale zašto je potrebno obožavanje, a niti se u njihovim molitvama vidi unutarnja povezanost i svrha. Kršćani se npr. sakupljaju nedjeljom u crkvi i slave Boga, ali zašto? Samo zato što im je to zapovjeđeno? Važno je znati zašto se molitva obavlja, osim što je to jedno dobro djelo? Zašto se ljudi zbog toga trebaju sakupljati? Kršćanski religijski izvori, međutim, o tome šute, i to toliko da su razne dijelove rituala sačinili crkveni oci, odnosno oni potječu od Isusa.

Islam objašnjava da je molitva potrebna jer je u molitvi sadržano dobro za čovjeka. Čovjek je stvoren da služi Bogu, tj. da Njegove osobine reflektira u sebi (51:57). A da bi se ova svrha ispunila, njemu je potrebna Božija pomoć, a nju dobije, između ostalog, kroz ritualnu molitvu, koja predstavlja i jednu formu dove.205 Ovim molitvama čovjek se udaljava od grijeha, čisti se kao kad se kupa u rijeci.206 Islam također objašnjava da se moramo Bogu zahvaljivati za Njegovu milost i dobro koje nam je dao, to je obaveza čovjeka (2:153), a jedna metoda kako se to može činiti jeste, ustvari, u molitvi. Neovisno o dovama koje se mogu izgovarati u svako doba dana, islam je propisao određeno vrijeme kada se obavlja služba Božija. Osnivač islama pokazao je muslimanima svojim vlastitim primjerom kako se treba moliti. Poslanik, s.a.v.s., utvrdio je i vrijeme, poučio ponašanju za vrijeme obavljanja molitve i opširno je objasnio šta treba činiti pod otežanim okolnostima, npr. u slučaju bolesti, putovanja, nevremena itd.207

205 Tirmidi, 3293.206 Ibn-Maga, 1387.207 Poglavlje o molitvi u knjigama Ahadita.


Prije islama druge religije su same ograničavale molitvu. Nije se smjela svugdje obavljati molitva. Za to su predviđene crkve, sinagoge i hramovi. Islam je objasnio da je cijela zemlja pogodna za obavljanje molitve (2:145).208 Prije islama je i onaj ko predvodi molitvu bio ograničen, a za određene ljude (ili plemena) bilo je zadržano pravo na to. Među Jevrejima to su bili potomci Arona, a među kršćanima svećenici koji su blagoslovom odabrani od crkve. Islam je ukinuo i ova ograničenja i oslobodio muslimane svake vrste vjerskih obreda. Dakle, svaki musliman može predvoditi službu, obavljati vjenčanja, dženaze itd.

7.3.4. Sredstva kojima se može stići do Boga

Časni Kur’an je naveo osam načina kojima se može stići do Boga i ispuniti stvarnu svrhu ljudskog života. To su sljedeći:

1. spoznati Boga na ispravan način, jer vjera u jednog zamišljenog i mrtvog boga čovjeku ne može pomoći. Časni Kur’an je to opisao veoma opširno. Nasuprot drugim religijama, islam ni za jedno svojstvo Boga nije spomenuo da je izostavljeno ili da više ne važi, a niti je u svom temelju smatrao mogućim da nedostaju ili da su ograničena;

2. ljubav prema Bogu koja nastaje posmatranjem i odražavanjem Njegove ljepote i Njegovog savršenstva. Jer ljudsko srce privlači i ljepota. Stoga je Časni Kur’an tako opširno predstavio svojstva Boga i Njegovo savršenstvo. Nasuprot ranijim religijama, islam nije objasnio da ljubav Božija pripada prvenstveno nekom plemenu ili narodu;

3. razmišljanje o milosti koju nam je Bog podario. Osim ljepote,

208 Vidi i Buhari: 419.


i milost je nešto što privlači čovjeka. Zato se milosti i dobrote Božije u Časnom Kur’anu tako opširno spominju. One počinju i prije rođenja čovjeka i bezbrojne su;

4. važno je i nužno tražiti pomoć od Boga, da bi se stiglo do Njega. Za ovo je potrebna molitva. Ovu temu smo već opširno obradili;

5. drugi put da bi se došlo do Boga jeste nastojanje i žrtva. Ovdje spadaju i finansijska žrtvovanja na Božijem putu i drugi napori, npr. post, hadž, tj. put u Meku itd.;

6. istrajnost je još jedno sredstvo koje je potrebno da bi se ovaj cilj postigao. Oni koji se upute na put prema Bogu moraju proći kroz teška iskušenja. Oni koji pri tome ostanu istrajni, prema Časnom Kur’anu, na kraju će biti uspješni;

7. mogućnost da se dostigne blizina Bogu leži u tome da čovjek boravi u društvu osoba koji su posebni robovi Božiji. Ovo je iz razloga što su čovjeku potrebni uzori. On dijeli iskustvo drugih pobožnih ljudi, pa time može još više naučiti i na taj način sebe popraviti;

8. osmo sredstvo da bi čovjek stigao do Boga jesu otkrivenja, vizije i snovi, koji putnicima prema Njemu daju sigurnost da se nalaze na Pravom putu i tako dodatno pospješuju svoju čežnju za Bogom.

7.3.5. Duhovna stanja čovjeka

Nakon osam sredstava uz čiju pomoć se može ostvariti blizina Bogu potrebno je znati kroz koja stanja čovjek prolazi za vrijeme svog duhovnog razvoja. Ovo je iz razloga da bi čovjek mogao znati gdje se upravo nalazi, a put koji je prešao ohrabruje ga i on vidi koliko još treba da učini i tako povećava svoju skrušenost. Časni Kur’an je objasnio tri osnovna stanja čovjeka:

1. prirodno stanje čiji se izvor naziva “nafs amara” (naređeni Ego ili zavodeći Ja). To je stanje u kojem je čovjek skrenuo s Puta


pravog. Sklon je svakoj vrsti grijeha i grešaka, jer je u tom stanju svrha njegovog postupanja ispunjenje njegovih neposrednih i egoističnih želja. Pri tome se ne pridržava nikakvog kodeksa u ponašanju;

2. stanje smirenosti i civiliziranosti, čiji je izvor “nafs lawwama”. To je stanje u kojem on postaje civiliziranim čovjekom. Savjest čovjeka se budi i opominje ga kod grešaka i on počinje zapažati svoje greške te pokazuje kajanje i pokušava savladati svoje greške;

3. duhovno stanje čiji je izvor, prema Časnom Kur’anu, “nafs mutma inna” (smirena duša). Ovo je duhovno stanje gdje duša postiže unutarnji mir i postaje smirena. Ona, takoreći, sama lebdi prema Bogu. Čovjek od sebe tjera sve grijehe i čini sva dobra djela.

Ova tri stanja imaju duboku unutarnju međusobnu vezu. Stoga je Časni Kur’an dao opširne upute o sva tri ova stanja. Osnovne pouke o jelu, piću, ženidbi i udaji, životu, stanovanju, ophođenju itd., imaju svrhu da ljudi prema njima postupaju i na taj način stignu do drugog stanja. Osim toga Časni Kur’an sadrži principijelne upute za sve životne situacije. Ako postupa prema ovim poukama, i ako se trudi, postat će jedan civiliziran, miroljubiv i dobar čovjek, koji svoje osobine i sposobnosti ispravno koristi i na kraju može da postigne treće stanje – smirenu dušu. U ovom stanju čovječija duša po samoj prirodi priklanja se Bogu. Osim toga, u ovom stanju čovjek je vođen Časnim Kur’anom, čime mu se pokazuje put napretka. Njegove duhovne pouke čine čovjeka čovjekom koji je izgubljen u ljubavi prema Bogu.


Sažetak usporedbe duhovnih učenjaBr. Tema Biblija Kur’an1. Božija blizina Mogu je postići

samo jevreji i kršćani

Svaki čovjek je može postići

2. Svrha molitve Hvaliti Boga Moliti Boga za pomoć

3. Svrha života Nije jasno Obožavanje Boga, tj. u sebi reflektirati Božija svojstva

4. Svrha za postizanje cilja

Nema pouka Molitva, nastojanje

5. Otkrivenje riječima

Bilo je u ranijim vremenima

I danas se nastavlja

6. Dova Nepotpuna učenja

Opširna učenja, objašnjenje filozofije

7. Služba Božija Vremensko ograničenje i ograničenje prema lokaciji

Neograničeno, uvijek i svugdje(ritualne molitve)

8. Osobe koje predvode molitvu

Određene osobe Može biti svaki čovjek

9. Sredstva kojima se može stići do Boga

Nepotpuni podaci Opširno objašnjenje sredstava

10. Duhovna stanja čovjeka

Nepotpuni podaci Opširne i kompletne pouke i filozofija


7.4. Završna napomena

U ovom poglavlju izložena su vjerska učenja islama, njegove norme ponašanja i duhovna učenja i postalo je jasno da je hazreti Poslanik, s.a.v.s., donio novo učenje. Posebnost njegovog učenja jeste da je ono univerzalno za sve narode i za sva vremena. U islamu je ispunjeno ono što je nedostajalo ranijim učenjima. Ono sadrži opširne i dodatne upute koje čovjeku daju prave smjernice za svaku priliku.

Osnivač Ahmadija muslimanskog džemata Obećani Mesija i Mahdi islama, a.s., kaže:

“Za poređenje sadašnjih religija, a onda za spoznavanje istinskih re-ligija među njima, onaj koji traži istinu mora voditi računa o tri aspek-ta: prvo, šta ova religija uči o Bogu; drugo, onaj koji traži istinu treba imati u vidu šta ta religija koju on sebi bira poučava o njemu samom i općenito o ljudskom načinu ponašanja; treće, onaj koji traži istinu treba da odabere vjeru čiji Bog nije neko biće koje se pretpostavlja, u koje se vjeruje na osnovu bajki i mitova, a može biti i da On liči na nekog umrlog... Ako neko spozna da određena religija prevazilazi ova tri aspekta, njegova je obaveza da tu religiju odabere za sebe.”209

209 Nasim-e-Da’wat, (Ruhani Khaza’in) 19, S. 373.


Ahmadija muslimanski džemat

Ahmadija muslimanski džemat jedan je islamski reformatorski pokret. Njega je osnovao 1889. hazreti Mirza Ghulam Ahmad (neka je mir s njim) u Kadianu (Indija), po Božijoj zapovijedi. Bog ga je odredio da bude Obećani Mesija i Mahdi islama. Cilj pokreta je da prvobitni islam, koji je, nažalost, otišao daleko u zaborav, oslobodi njegovih okorjelosti i da ga ponovo uspostavi u svoj njegovoj ljepoti.

On će čovjeka izvući iz zablude o islamu. To trebaju postići članovi pokreta na taj način što će se truditi da shodno zapovijedima Kur’ana budu uzor ljubavi, milosrđa i pravednosti. Raditi ne misleći na koristoljublje – to nastoje njeni članovi, onako kako to i Časni Kur’an zahtijeva. Stoga je treći poglavar pokreta hazreti Mirza Nasir Ahmad dao pokretu sljedeći moto:

Ljubav svakome, mržnja nikome

Shodno tome, pokret (džemat) u mnogim zemljama je podigao bolnice i škole koje su stavljene na raspolaganje stanovništvu. Također, osnovao je jednu internacionalnu humanitarnu organizaciju pod imenom “Humanity First”. Pri svome humanitarnom radu on pomaže ljudima koji su u patnji putem materijalnih darivanja, ljekarske pomoći itd.

Više od jednog stoljeća nakon osnivanja pokret ima po cijelom svijetu više miliona članova koji žive u preko 185 zemalja svijeta. Njima su, među ostalim, pripadale najpoznatije ličnosti, kao sir Zafarulla Khan, prvi pakistanski ministar vanjskih poslova i kasniji


predsjednik Međunarodnog vrhovnog suda, prof. dr. Abdus Salam, prvi muslimanski nosilac Nobelove nagrade za fiziku; poznati pjesnici, pisci, kulturni radnici, kao i novinari i političari.

Nakon smrti osnivača godine 1908, prema učenju poslanika Muhammeda, s.a.v.s., odabran je jedan halifa za sljedbenika. Sada Džemat vodi hazreti Mirza Masroor Ahmad, V halifa osnivača pokreta. Zbog progona u Pakistanu vrhovni poglavar živi u egzilu u Londonu. Njegova džuma petkom koja se uživo prenosi preko TV kanala pokreta MTA (13.00 h gmt – 14:00 našeg vremena), sedmična je vodilja za mnoge milione članova Ahmadija muslimanskog džemata.

U Njemačkoj džemat broji preko 30.000 članova i raspolaže sa 36 vlastitih džamija sa kupolom i munarom, izgrađenih prema klasičnom načinu gradnje, i oko 70 drugih džematskih centara. On ima lokalne džemate u oko 180 gradova i mjesta, koje predvode odabrani predsjednici. Žene u džematu imaju vlastitu organizaciju žena sa predsjednicama koje same biraju. Džemat ima svoju izdavačku kuću (Izdavačka kuća islama) i izdaje mnoge časopise na njemačkom jeziku.

AkoželitevišeinformacijaoAhmadijamuslimanskomdžematupreporučujemoVamslijedećuliteraturunabosanskomjeziku:

Filozofijaučenjaislama•Osnovneibitneinformacijeoahmadijanstvu•Istinaoahmadijamainjihovomsvetomosnivaču•Knjigaonamazu•Preporodvjere•LjubaznostČasnogPoslanikapremadjeci•AhmadiSara•AhmadiSaraiduudžamiju•Molbazanašubraću isestre•Zaštosampostaoahmadi•Porukamira•Ahmadijamuslimanskidžema’at–kratakuvod•Odgovornaprimjedbeprotivahmadija injihovogosnivača•Našeučenje•OdabraniajetiizČasnogKur’ana•OdabranihadisiČasnogPoslanikaislama•OdabranihadisiČasnogMesije•HazretiAhmad-ObećaniMesija•Halifatuahmadijatu• Oporuka • Šta je Ahmadijamuslimanski džema’at ponudio čovječanstvu? • Islamskiodgovor na suvremena pitanja • Potreba za Imamom • Časni Kur’an i kosmologija •UvjetiBai’ataiodgovornostiahmadimuslimana•Islam–mojavjera•LjubaznostČasnogPoslanikapremadjeci•HazretiSejjidaHatidžar.a.•Blagoslovljeniuzor,ČasniPoslaniks.a.v.s. i stvarna pozadina karikatura • Stvarno značenje izraza ‘Khataman-Nabiyyeen’• Predskazanja ČasnogKur’ana •Halifa je određenodBoga • Ponovnouspostavljanjehalifata•Hulafa-e-Rašedeen•Božijauputstvazamuškarce iženenavedenauČasnomKur’anu•Islamskiveo•Ulogaženeuislamskomdruštvu•Ženauislamu•Odgovorinačetiripitanjagosp.Siradžuddina,kršćanina•Ponovnauspostavasvjetskogmira•ŽivotMuhammedas.a.v.s.imnogedrugeknjige,brošureimaterijali...

Bilokakveinformacijeoislamuililiteraturunaraznimjezicimamožetedobitinaslijedećimadresama:

Bosna i Hercegovina:MesdžidBaitul-IslamTuzlanska1b71000SarajevoTel.00-387-33-612612Web:www.ahmadija.baE-mail:[email protected]

Belgija:Brusselstraat31700Sint-Ulriks-Kapelle(Dilbeek),BrusselsTel.00-32-2-4666856Holandija:DeMoskeeOostduinlaan792596JJ,DenHaagTel.00-31-703-242881Kanada:Baitul-Islam10610JaneStreetMaple,OntarioL6A3A2

Švedska:NasirMoskeTolvskillingsGatan1414-82GotenborgeTel.00-46-31-414044Švicarska:MahmudMoscheeForchstrasse3238003ZurichTel.00-411-3815570Njemačka:GenferStrasse1160437FrankfurtamMainTel.00-49-69-50688600Fax.00-49-69-50688666Norveška:AhmadiyyaMuslimMissionFrognerVN530266Oslo2Tel.00-472-244718Velika Britanija:TheLondonMosque16GressenhallRoadLondonSW185QLTel.00-44-20-8870-8517