VICENTE BLASCO IBÁÑEZ

Među narančama

BIBLIOTEKA P A N O R A M A

NakladnikOpus Gradna j. d. o. o.ZagrebE-mail: opus.gradna@gmail.com

Glavna urednica: Maja Pleslić

Prijevod: Biljana Isailović

Adaptacija: Bartol Tomić

Slika na naslovnici: Retrato de señorita sevillana, autor: José Villegas Cordero © de la fotografia Museo San Telmo

Tisak: Tiskara Zelina d. d., ožujak 2015.

ISBN 978-953-57971-4-2CIP zapis je dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000899129

VICENTE BLASCO IBÁÑEZ

Među narančama

Naslov izvornikaVicente Blasco Ibáñez ENTRE NARANJOS

Cátedra, Letras Hispánicas© Herederos de Vicente Blasco Ibáñez Ediciones Cátedra, S. A., 1997 Juan Ignacio Luca de Tena, 15. 28027 Madrid© za hrvatsko izdanje Opus Gradna j. d. o. o. 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju novinskih osvrta i stručne kritike.

Među narančama

Prvi dio

3MEĐU NARANČAMA

1

„Prijatelji te čekaju u kasinu. Jutros su te vidjeli samo na tre-nutak, žele te čuti, žele slušati o Madridu.“

Doña Bernarda uputila je mladom zastupniku prodoran, ispitivalački pogled stroge majke koji je Rafaela podsjetio na njegova dječačka strahovanja.

„Hoćeš li ići ravno u kasino?“ dodala je. „Sad će krenuti i Andrés.“

Rafael se pozdravio s majkom i don Andrésom koji su ostali sjediti i uživati u kavi, i izašao iz blagavaonice. Na ši-rokim stubama od ružičasta mramora, u tišini te prostrane, stare, gospodske kuće, osjetio je blaženstvo, kao kad čovjek uđe u toplu kupku nakon dugog puta.

Poslije dolaska i bučnog dočeka na postaji, uz zaglušujuće klicanje i glazbu, pozdravljanje i tapšanje po ramenu, i mnoš-tva ljudi koji su zakrčili ulice Alcire u želji da ga vide izbliza, on je sada prvi put bio sam, svoj gospodar. To je značilo da je mogao šetati i zastajkivati kako mu se prohtje i da se pritom nije morao usiljeno osmjehivati i poklanjati pažnju ljudima koje je jedva poznavao.

Disao je punim plućima dok je silazio stubama uronjeni-ma u tišinu u kojoj se čuo samo odjek njegovih koraka. Kako mu je izgledalo veliko i divno dvorište sa zelenim sanducima u kojima su rasla stabla banana, širokih i sjajnih listova! Tu

4 VICENTE BLASCO IBÁÑEZ

su protekle najljepše godine njegova djetinjstva. Dječaci koji su tada virili iza velikih dvorišnih vrata, vrebajući prigodu za igru sa sinom moćnoga dona Ramòna Brulla, bili su isti oni koji su mu prije dva sata mahali svojim snažnim težačkim rukama i pratili ga od postaje do kuće, kličući svom zastupni-ku, slavnom sinu Alcire.

Njegovoj je taštini godila ta razlika između onog što je bilo nekada i onoga što je sada, mada se negdje duboko u njemu vrzmala misao da je srdačan doček organizirala njegova am-biciozna majka i odani don Andrés, zajedno sa svim prijate-ljima koji podržavaju veličinu obitelji Brull, moćnici i lokalna gospoda.

Shrvan uspomenama poslije višemjesečnog boravka u Madridu, Rafael je zastao u dvorištu i promatrao balkone na prvom katu, a potom prozore na hambarima — gdje se često skrivao kad se majka ljutila na njega — i, nakraju, nalik sjaj-noj plavoj kopreni, komadić neba okupan suncem koje je do-zrijevalo kao i zlatni grozdovi plamenih naranči.

Na trenutak mu se učini da vidi oca, naočitog i ozbiljnog dona Ramòna, kako šeta dvorištem s rukama na leđima i bi-ranim riječima odgovara na pitanja stranačkih pristaša koji su ga pratili i gledali s obožavanjem. Kad bi barem mogao uskrsnuti toga jutra i vidjeti svoga sina kojeg pozdravlja čitav grad!

Blagi šum nalik na zujanje muha narušavao je duboku ti-šinu kuće. Zastupnik je pogledao prema balkonu čija su vra-ta bila odškrinuta. Njegova majka i don Andrés razgovarali su u blagavaonici, vjerojatno o njemu, kao i uvijek. Uplašivši se da ga ne pozovu i da tako izgubi ovu blagodat samoće, Rafael je napustio dvorište i izašao na ulicu.

Bilo je dva poslijepodne. Iako je bio mjesec ožujak, bilo je toplo. Naviknut na hladan madridski vjetar i zimske kiše, Rafael je uživao u blagom povjetarcu koji je širio miris vrtova po tijesnim gradskim ulicama.

5MEĐU NARANČAMA

Prije nekoliko godina bio je na hodočašću u Italiji: majka ga je dala jednom kanoniku iz Valencije da se brine o njemu, i on se nije htio vratiti u Španjolsku, a da ne posjeti don Carlo-sa. Rafael se prisjetio uličica Venecije prolazeći ulicama stare Alcire, dubokim poput bunara, sjenovitim, uskim, pritisnu-tim visokim kućama, jer su graditelji, štedeći prostor otočkog grada i zbog porasta stanovništva, morali ići u visine, ostav-ljajući slobodan prostor za kretanje.

Ulice su bile puste. Svi oni ljudi koji su prije nekoliko sati sudjelovali u svečanom dočeku sada su već bili u poljima. Samo su dokoni sjedili u kavanama pokraj kojih je zastupnik brzo prolazio, a iz kojih su dopirali izmiješani glasovi i uzvi-ci, topao, zagušljiv zrak, zveket žetona i bilijarskih kugli od slonovače.

Rafael je stigao do Mosta Arrabal, jednog od dvaju izlaza iz staroga grada, podignutog na otoku. Rijeka Júcar valjala je svoju blatnjavu, crvenkastu vodu oko stupova mosta. Na vodi se ljuljalo nekoliko čamčića privezanih za kuće na oba-li. Rafael je među njima prepoznao barku kojom je nekada odlazio na usamljene izlete rijekom; zaboravljena od svoga vlasnika, ona je polako gubila sloj bijele boje.

A onda je pogledao most: njegova velika gotička vrata, ostatak nekadašnje utvrde; grudobrane od požutjelog, nagri-zenog kamena, kao da su ga noću grickali riječni štakori, a zatim dva kamena udubljenja u kojima su se nalazili oštećeni kipovi, prekriveni prašinom.

Bili su to kipovi zaštitnika Alcire i njegovih sestara sve-tica: obožavanog svetog Bernarda, princa Hametea, sina maurskog kralja Carleta kojeg je kršćanstvu privukla mistič-na poezija kršćanskog obreda. Njegovo krvavo čelo bilo je probodeno klinom mučenika.

Prolazeći pokraj kipa, u Rafaelu su oživjele uspomene iz djetinjstva, nad kojim je lakovjerno i fanatično bdjela pobož-na majka. Taj oštećeni i jednostavan kip bio je poput kućnog duha ovdašnjim stanovnicima. Djetinjasta legenda o neprija-

6 VICENTE BLASCO IBÁÑEZ

teljstvu i borbi između svetoga Vincenta i svetog Bernarda, plod narodne pobožnosti, vratila mu se u sjećanje.

Jednom je, na svom propovjedničkom putovanju, blago-glagoljivi fratar stigao u Alciru, zaustavio se kod mosta ispred kovačeve kuće i zamolio kovača da mu potkuje magarca. Kad se spremao poći, kovač je zatražio da plati uslugu, na što je sveti Vincent, bijesan jer je navikao živjeti na račun vjernika, pogledao u Júcar i ljuto prokleo:

„Jednog će se dana pripovijedati: ovdje je nekad bila Al-cira.“

„Ne, dok je čuva Bernardo“, uzvrati mu sa svog postolja kip svetog Bernarda.

I stvarno, ovdje je još uvijek stajao kip sveca koji, kao na vječnoj straži, stalno gleda u Júcar kako bi spriječio zlokobno prokletstvo svetog Vincenta.

Istina, rijeka je rasla i izlijevala se svake godine, dolaze-ći čak do samih nogu svetog Bernarda, i malo je nedostajalo da ga njezina bujica odnese; istina, svakih je nekoliko godina uništavala kuće, pustošila polja, davila ljude i činila brojna strašna zlodjela, ispunjavajući tako kletvu zaštitnika Valenci-je, ali zaštitnik Alcire bio je moćniji, o čemu svjedoči činjenica da je grad i dalje čvrsto stajao na svojim nogama, usprkos svim pustošenjima i stradanjima koja su uvijek dolazila s ve-likim kišama kada bi voda nadirala iz Cuence.

Rafael se nasmiješio svemoćnom svecu, kao prijatelju iz djetinjstva, a onda prešao most i ušao u Arrabal, vrlo živa-han, novi, prostrani dio grada. Izgledao je kao da su one stisnute kuće s otoka, iznurene stalnom tjeskobom, grupno prešle na suprotnu obalu, gdje su se raštrkale na sve strane, poput učenika kad izlaze iz škole.

Zastupnik se zaustavio na početku ulice u kojoj je kasino. Do njega je dopirala vika, življa nego obično, zbog njegova dolaska. Što bi ondje radio? Razgovarao s njima o svemu što se odnosilo na okrug, o berbi naranči ili borbi s pijetlovima;

7MEĐU NARANČAMA

morao bi im opisivati šefa vlade ili karakter svakog ministra poimence. Pomalo uznemiren, pomislio je na don Andrésa, svoga mentora, koji se po preporuci njegove majke nikada nije udaljavao od njega. Ako bi se na trenutak i odvojio od njega, to bi činio samo zato da ga prati izdaleka... Ma, neka ga čekaju u kasinu! Čitav je dan pred njim, imat će vremena svratiti u taj zadimljeni salon u kojem će svi, čim ga vide, skočiti na njega zasipajući ga pitanjima i raznim novostima.

Omamljen suncem juga i proljetnim mirisima usred zime, skrenuo je u uličicu koja je vodila prema poljima.

Nakon što je iza njega ostala stara židovska četvrt, a on se našao u ravnici, počeo je disati duboko, htio je napuniti pluća životom, svježinom i bojama svoje zemlje.

S obje strane rijeke protezali su se vrtovi naranči čije su se zelene, okrugle krošnje nizale u ravnim redovima, odsjaj sunca iskrio je na njihovim sjajnim listovima, izdaleka je do-pirao zvuk strojeva za navodnjavanje, nalik zujanju kukaca, vlaga iznad kanala, pomiješana sa sitnim oblacima iz dimnja-ka strojeva, starala je u zraku najnježniju izmaglicu kroz koju se probijala zlatna svjetlost popodneva prožetog sedefnim odsjajima.

S jedne se strane uzdizao brežuljak San Salvador s kape-licom na vrhu, okruženom borovima, čempresima i kaktusi-ma. Učinilo mu se da mu taj jednostavni spomenik narodne pobožnosti, poput brbljavog prijatelja, otkriva razlog zbog kojeg je napustio stranačke pristaše i bio neposlušan prema majci.

Međutim, nešto drugo, snažnije od puke ljepote prirode privlačilo ga je da se uputi izvan grada. Kada su ga ujutro prve zrake sunca probudile u vlaku, prije nego što je otvorio oči „ugledao“ je vrt naranči, obalu Júcara i jednu kuću plave boje, upravo onu koja se nazirala u daljini, između okruglih krošnji, ondje na obali rijeke.

Koliko ju je puta tijekom posljednjih mjeseci vidio u svo-jim maštanjima!...

8 VICENTE BLASCO IBÁÑEZ

Često mu se događalo, tijekom popodneva u Kongresu, dok bi slušao šefa vlade koji je za govornicom oštrim rije-čima uzvraćao na optužbe opozicije i postajao umoran od beskrajnih rasprava, da mu misli odlutaju. Pred njegovim sklopljenim očima počela bi se širiti sivkasta izmaglica, kao da se zgušnjavala vlažna podrumska polutama dvorane za sjednice. U toj izmaglici, kao na filmskom platnu, isticali su se nizovi stabala naranči i plava kuća s otvorenim prozorima; kroz jedan od prozora dopirala je melodija i blagi, umilni glas koji je pjevao njemačke pjesme i romanse. Činilo se da te pje-sme ublažavaju stroge i prodorne riječi šefa vlade. Rafaela bi iznenada probudili pljesak i vika. Slijedio je trenutak glaso-vanja i on bi tada, još uvijek gledajući posljednje obrise plave kuće koji su se gubili, upitao zastupnika pokraj sebe:

„Kako glasujemo? Za ili protiv?“ Ista mu se slika javljala i navečer u Kraljevskom kazalištu,

gdje mu je sama glazba prizivala u sjećanje glas iz vrta koji se poput zlatne niti provlačio među narančama; također, poslije večere s kolegama iz Odbora, kada bi svi s cigarama u ustima i veselo raspoloženi poslije ukusnog objeda odlazili u neku kuću od povjerenja, gdje ne bi bilo ugroženo njihovo dosto-janstvo državnih predstavnika, provesti ondje ostatak noći.

Sada je, ispunjen snažnim osjećajima, ponovno ugledao plavu kuću. Prilazio joj je blago oklijevajući, s određenim strahom koji nije mogao sebi objasniti i zbog kojeg je gubio dah.

Pored njega su prolazili povrtlari, sklanjajući se s puta, dok im je on smušeno uzvraćao pozdrave.

Svi će raširiti glas o tome gdje su ga vidjeli. Neće proći puno vremena i to će saznati i njegova majka. Navečer će biti burno kod kuće. Hodajući prema plavoj kući, Rafalel je s gorčinom razmišljao o svojoj situaciji. Zašto ide onamo? Za-što sebi komplicira život teškoćama koje ne može savladati? Sjetio se dvije-tri kratke, ali žestoke scene s majkom otprije nekoliko mjeseci. Kako li je samo pobjesnjela ta autoritativna

9MEĐU NARANČAMA

gospođa, vrlo pobožna i strogog morala, kad je saznala da njezin sin posjećuje plavu kuću i da se sprijateljio s jednom strankinjom s kojom nisu razgovarale poštene osobe iz gra-da; o njoj su dobro govorili jedino muškarci u kasinu, kad su bili daleko od očiju svojih obitelji.

Bile su to više nego burne scene. Tih je dana trebao biti iza-bran za zastupnika. Zašto je želio ukaljati ime obitelji i upro-pastiti svoju političku budućnost? Je li se zbog toga njegov otac cijelog života borio služeći stranci, često i s puškom u ruci? Jedna „komedijašica“ mogla bi uništiti ugled kuće Brull, ionako iscrpljene tridesetogodišnjim bavljenjem politikom i izborima za gospodu iz Madrida, baš sada kad je njezin pred-stavnik nadohvat tome da ubere plod tolike žrtve osvajanjem poslaničkog mjesta i da tako možda spasi stare posjede, izgu-bljene zapljenama i opterećene hipotekama...

Slomljen riječima svoje energične majke, koja je bila duša stranke, Rafael je obećao da više nikad neće svratiti u plavu kuću, da više nikad neće vidjeti „komedijašicu“, kako ju je nazivala doña Bernarda, izgovarajući tu riječ bijesno sikćući.

I već je tada uvidio vlastitu slabost. Usprkos obećanju, ponovno je otišao. Prilazio joj je zavojitim puteljcima, okolo naokolo, skrivajući se kao kad je bio dječak i s prijateljima odlazio krasti voće u vrtovima. On, čije se ime spominjalo širom okruga, on koji samo što nije stekao povjerenje naroda, što je bio vječiti san njegova oca, zadrhtao bi od straha čim bi se susreo s nekom vrtlarkom, dječakom ili prosjakom. A kada bi se pojavio u plavoj kući, morao se pretvarati da je došao slodobnom voljom, bez ikakva straha. Tako je, bez majčina znanja, i dalje posjećivao tu ženu, sve do odlaska u Madrid.

Prisjećajući se svega toga, Rafael se pitao što ga je to tjeralo da ne sluša majku i da izaziva njezinu strašnu ljutnju.

On je u toj kući pronašao samo iskreno prijateljstvo bez predrasuda, jednu pomalo ironičnu dušu koju je usamljenost natjerala da među nižima od sebe izabere najmanje lošeg pri-jatelja. Ah! Kao da i sada čuje njezin hladan i skeptičan smijeh

10 VICENTE BLASCO IBÁÑEZ

kojim je dočekala njegove riječi pune vatrene strasti! Onaj njezin drski i okrutni smijeh što ga je šibao poput biča, kad joj se usudio izjaviti ljubav!

„Ne podnosim romantiku, Rafaelito!... Ako želite da osta-nemo prijatelji, može, ali samo pod uvjetom da se prema meni ponašate kao prema muškarcu. Da budemo prijatelji i ništa više.“

Gledala ga je sjajnim, đavoljim, zelenim očima, a onda sje-la za klavir i zapjevala jednu od svojih predivnih pjesama, kao da je htjela da čarolija umjetnosti podigne između njih dvoje zid.

Ponekad bi je uznemiravali Rafaelovi pogledi, njegove riječi pune ljubavi i obožavanja, pa bi mu rekla grubo iskreno:

„Nemojte se zamarati. Ja više ne mogu voljeti, savrše-no poznajem muškarce. Ako mi ipak neki muškarac uspije vratiti vjeru u ljubav i učini da ga zavolim, to nećete biti vi, Rafaelito.“

On je ipak ostajao ondje, bezosjećajan na uvrede i prezir tog groznog prijatelja u suknji, ravnodušan prema sukobima koje je slijepa strast mogla izazvati u njegovoj obiteljskoj kući.

Htio se osloboditi svoje žudnje, ali nije mogao. Da bi se otrgao njezinoj zavodljivosti, razmišljao je o prošlosti te žene: govorio bi sebi da, unatoč njezinoj ljepoti, aristokratskom izgledu, kulturi kojom ga je nadmašivala, njega, običnog pro-vincijalca, ona je ipak bila samo pustolovka koja je prošla pola svijeta, padajući iz zagrljaja u zagrljaj. Bilo bi divno kad bi je osvojio i kad bi mu postala ljubavnicom jer bi užitak tjelesnog dodira dijelio s prinčevima i slavnim umjetnicima, ali, jer je to bilo nemoguće, zašto ustrajati, čemu se dalje ponižavati i narušavati spokoj vlastitog doma?

Kako bi je zaboravio, pretresao bi po uspomenama njezine riječi i stavove s namjerom da ih pretvori u mane. Osjetio bi okus zadovoljstva kad bi, poslije toga, razmišljao o njoj bez želje da je ima, osjetio bi spokoj eunuha koji hladno i rav-

11MEĐU NARANČAMA

nodušno promatra golu ljepotu pred svojim nogama poput mrtvoga mesa.

Tijekom prvih dana svoga madridskog života mislio je da je izliječen. Nova sredina, stalno draškanje njegove tašti-ne, od pozdrava vratara u Kongresu do divljenja koje su mu iskazivali oni koji su dolazili od njega zatražiti propusnice za lože, itekako su mu godili. Sva gospoda, o kojima je njegov otac govorio s takvim poštovanjem kao da su polubogovi, dr-žala su ga sebi ravnim, oslovljavanje s „uvaženi gospodine“, dok mu se cijela Alcira obraćala s „ti“ u znak srdačne blisko-sti, druženje sa zastupničkim klupama konzervativne većine s brojnim vojvodama, grofovima i markizima, kojima je zas-tupnički položaj služio da još više istakne njihov ugled, kao i zgodna djevojka ili dobar trkački konj — sve ga je to opijalo, ošamućivalo, bacalo u zaborav njegovu ljubav i rađalo pomi-sao da je potpuno izliječen od nje.

Međutim, kad se navikao na novi život, kad je izgubilo čar novine sve što je i godilo njegovoj taštini, ponovno su mu izranjale snažne uspomene. Noću, čim bi mu san oslabio vo-lju, plava kuća, zelene, đavolaste oči njezine vlasnice, jedre, pune usne i ironičan osmijeh koji je poigravao između blista-vih, bijelih zuba, postali su neizbježno središte svih njegovih sanjarenja.

Čemu se dalje opirati? Mogao je razmišljati o njoj do mile volje, majka to ne može saznati. I potpuno bi se prepuštao ljubavnim maštarijama u kojima je udaljenost još više uljep-šavala tu ženu.

Osjetio je snažnu želju za povratkom u svoj grad. Mislio je da su duga odsutnost i razdvojenost uklonili sve prepreke. Ni majka mu više nije izgledala tako strašno. Tko zna, možda bi mu se kad bi se vratio — sada kad ga je, kako je mislio, novi život promijenio — bilo lakše nastaviti taj odnos i mož-da bi ga ona bolje prihvatila umorna poslije duge samoće!

Još malo pa će Skupština završiti s radom. Morao je udo-voljiti stalnim molbama stranačkih kolega i doñe Bernarde da

12 VICENTE BLASCO IBÁÑEZ

napravi „nešto“ — bilo što — „nešto“ za dobrobit grada. Jed-nog popodneva, u prvom satu rada, kad u dvorani za sjedni-ce nije bilo nikog osim predsjednika, poslužitelja i nekoliko novinara koji su drijemali u svojoj loži, ustao je i s knedlom u grlu zbog uzbuđenja, zatražio od ministra za javne radove da bude aktivniji u izgradnji nasipa protiv poplava u Alciri. Riječ je o projektu sadržanom u debeloj knjižurini, starom oko šezdeset godina, koji je još uvijek bio na početku.

Poslije ovog zahtjeva mogao se vratiti kući s aureolom „sposobnog“ zastupnika, „ljubomornog branitelja naših ma-terijalnih interesa“, kako ga je nazvao lokalni stranački tjed-nik. Jutros, čim je izašao iz vlaka, dok ga je gomila pritiskala, zastupnik se, gluh za Kraljevski marš i klicanja, propinjao na vrhove prstiju tražeći pogledom, u daljini, između zastava, plavu kuću i drvored naranči.

Kad je popodne stigao k njoj, od uzbuđenja se sav naježio, a u želucu je osjetio bol. Još je jednom pomislio na majku, koja se ponosila njegovim ugledom i strahovala od ogovaranja ne-prijatelja, kao i na one demagoge koji su jutros stajali na vra-tima kavane i ismijavali svečani doček. Ipak, svi su obziri bili odbačeni kad je ugledao stabla visokih oleandra i šiljatih bo-rova i dva plava pilastra koja su pridržavala dvorišna vrata sa zelenim željeznim rešetkama, odgurnuo ih je i ušao u vrt.

Stabla naranči protezala su se u redovima, stvarajući širo-ke, ravne staze od crvene zemlje, nalik na ulice nekog moder-nog grada iscrtane geometrijskom preciznošću čije su kuće bile krošnje sjajne tamnozelene boje. S obje strane staze koja je vodila do kuće prepletale su se trnovite grane visokih ru-žičnjaka. Na njima su se počeli javljati prvi pupoljci, vjesnici proljeća.

Kroz šum povjetarca koji je njihao grane drveća i cvrkut vrabaca koji su skakutali oko drveća, do Rafaela je doprla da-leka glazba, lagan zvuk klavira — kao da su prsti jedva do-dirivali tipke — i tih, sramežljiv glas, nekoga tko pjeva samo za sebe.

13MEĐU NARANČAMA

Bila je to ona. Rafael je prepoznao glazbu: Schubertova melodija, omiljena u ondašnje doba, tog maestra „koga tek treba otkriti“, kako je govorila umjetnica u žargonu, aludira-jući na činjenicu da su popularnost stekla samo najjednostav-nija djela sjetnog kompozitora.

Mladić se približavao laganim korakom, oprezno, kao da se plašio da će njegovi koraci prekinuti melodiju koja je njež-no uspavljivala vrt, utonuo u san pod zlatnom popodnev-nom svjetlošću.

Stigao je do malog trga ispred kuće i ponovno ugledao palme, kamene klupe prekrivene pločicama s oslikanim cvi-jećem. Tu se je ona često smijala dok ga je slušala.

Kroz odškrinuta balkonska vrata vidio se blago savijeni komad plave svile: haljina na leđima jedne žene.

Čuvši Rafaelove korake, pas je zalajao u dnu vrta, kokoši koje su kljucale zrna razbježale su se kokodačući a glazba je prestala; čulo se pomicanje stolice, kao da je netko ustao.

Na balkonu se pojavila široka haljina nebesko plave boje. Jedino što je Rafael vidio bile su oči, zeleni bljesak koji je is-punio svjetlošću čitav balkon.

„Beppa! Beppina!“ povikne odlučan, prodoran i topao so-pran. „Otvori vrata.“

I nagnuvši glavu s tamnoplavom kosom, prekrivenu de-belim pletenicama kao starinskom zlatnom kacigom, reče ša-ljivo uz prijateljski osmijeh:

„Dobro došao, Rafaelito. Ne znam zašto, ali očekivala sam vas. Već smo čuli za vaše velike uspjehe: čak su i do ove pu-stinje doprli glazba i klicanje naroda. Čestitam, gospodine poslaniče. Izvolite ući, uvaženi gospodine.“