Veliki crkveni raskol 1054. godine

Lukić, Ana

Undergraduate thesis / Završni rad

2012

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:380818

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-18

Repository / Repozitorij:

FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek

Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Preddiplomski studij pedagogija i povijest

Ana Lukić

Veliki crkveni raskol 1054. godine

(završni rad)

Mentor: prof. dr. sc. Stjepan Sršan

Osijek, 2012.

1

Sadržaj:

1. Sažetak.......................................................................................................2

2. Uvod...........................................................................................................3

3. Šizma - značenje........................................................................................4

4. Otuđenje između Zapada i Istoka...........................................................4

5. Focijev raskol.............................................................................................6

6. Bizantska crkva nakon Focijeva pada.....................................................8

7. Na putu k šizmi 1054. godine..................................................................10

7.1. Lik Mihajla Cerularija.....................................................................12

7.2. Stanje na Zapadu..............................................................................13

7.3. Normansko pitanje............................................................................13

8. Veliki crkveni raskol................................................................................15

9. Zaključak...................................................................................................18

10. Popis literature..........................................................................................19

11. Prilozi.........................................................................................................20

12. Popis priloga..............................................................................................22

2

1. Sažetak

Veliki raskol ili Velika šizma (grč. podrijetla, znači ''razderati'') označava kanonsko

odvajanje i prekid liturgijske zajednice između Rimske crkve i Carigradske patrijarhije 1054.

godine za vrijeme patrijarha Cerularija i pape Leona IX. Korijeni ovog raskola potječu još iz

ranijih stoljeća. Na primjer kada je Dioklecijan podijelio Carstvo na Istočno i Zapadno ili

kada je 330. godine Carigrad postao novom prijestolnicom Rimskog Carstva. Jedan od

povoda su i borbe ikonodula i ikonoklasta te Focijev raskol u 9. stoljeću. Te i brojne druge

razlike izašle su opet na vidjelo u 11. stoljeću kada su južnoj Italiji zaprijetili Normani.

Prvotni cilj da se Rim i Bizant ujedine u borbi protiv zajedničkog neprijatelja - Normana,

pomutio je revolucionarni patrijarh Cerularije koji je smatrao da mu se time narušava

autoritet i moć. Ravnopravnog protivnika našao je u kardinalu Humbertu, koji je zajedno sa

svojim poslanicima 16. srpnja 1054. na oltar Hagije Sofije položio bulu kojom izopćuje

patrijarha i njegove pomoćnike. Samovoljni patrijarh, bez careva dopuštenja sazvao je sinod

24. srpnja 1054. godine na kojem je jednakom mjerom odgovorio rimskim poslanicima i

kardinalu Humbertu.

Ključne riječi: Šizma, Focije, Mihajlo Cerularije, Normani, 1054. godina

3

2. Uvod

Veliki crkveni raskol iz 1054. godine, poznat još kao i velika šizma podijelio je Crkvu

na Katoličku i Pravoslavnu za vrijeme patrijarha Cerularija i pape Leona IX. Šizma iz 1054.

godine nije bila prvi raskol unutar Crkve, ali je svakako bila najznačajnija. Detaljnije značenje

šizme biti će opisano u prvom poglavlju. U sljedećem poglavlju opisat će se koji su to bili

neposredni povodi i razlike koje su dovele do udaljavanja Zapada i Istoka i konačno do

raskola. Posljednji značajan događaj koji je još više produbio te razlike bio je Focijev raskol

kada je papa Nikola I. 863. godine anatemizirao Focija, a ovaj odgovorio izopćenjem Nikole.

Nadalje će biti riječi o razvitku Bizantske crkve nakon Focijeva pada, to jest koji su politički

događaji i patrijarsi obilježili to razdoblje. U predzadnjem poglavlju prikazat će se stanje u

Bizantskom carstvu i Rimu, iz koje su se ispoljili glavni akteri Velikog crkvenog raskola:

patrijarh Cerularije, papa Leon IX, kardinal Humbert i Bizantinac Argyros. Okidač koji je

doveo do raskola između Zapada i Istoka bilo je normansko pitanje u kojem se jasno vidi

borba za primat između dviju crkava. Na kraju dolazimo do Velikog raskola iz 1054. kada su

papini legati 16. srpnja položili na oltar Hagije Sofije bulu kojom izopćuju patrijarha i

njegove pomoćnike, a on im jednakom mjerom odgovorio samo par dana kasnije.

4

3. Šizma - značenje

Riječ ''Shizma'' grčkog je podrijetla, a znači ''razderati''. Odnosi se na svaki raskol ili

podijeljenost unutar neke organizirane skupine. Šizma se u katoličanstvu događa kada neka

skupina odbija živjeti u zajedništvu s ostalim dijelovima crkve, ili kada odbija priznati

papinsku vlast. U povijesti katoličke crkve bilo je nekoliko šizmi.

Tako je u 4. st. jedna skupina kršćana nazvana Donatistima, odbila priznati vlast

biskupa, koji se, prema njihovu mišljenju, ponio nemoralno. Donatisti su zaredili svoga

biskupa i tako se odijelili od crkve.

U 11. st. pojavila se šizma između onoga što danas zovemo Rimokatoličkim i

Pravoslavnim crkvama. Rimokatolici su priznavali vlast rimskog biskupa (pape), a

pravoslavni kršćani na Istoku su međutim, smatrali da prvenstvo u Crkvi pripada i biskupima

Konstantinopola, Jeruzalema, Antiohije i Aleksandrije, rimskom biskupu, i da vrhovnu vlast

ima sabor cijele crkve. Ove i neke druge razlike prouzročile su 1054. raskol između Istoka i

Zapada.

Poznate su još šizme nastale u 14. st. tzv. avinjonsko papinstvo, kao i šizma u 16. st.

kojom se od crkve odvojio Martin Luther.1

4. Otuđenje između Zapada i Istoka

Prepirke između Rimske i Bizantske crkve o crkveno - političkim i teološkim

pitanjima imaju dugu tradiciju. U sedmom stoljeću, širenjem Islama, tri od četiri istočna

patrijarhata pala su pod muslimansku vlast: Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem. Gubitak

Egipta i Sirije doveo je do većeg udaljavanja nestorijanaca i monofizita od sveopće Crkve. Te

zajednice koje su bile raširene na području pod muslimanskom upravom počinju voditi

autentičan život, prividno izoliran od ostatka kršćanskog svijeta. Zbog toga se kršćanski Istok

otada počinje izjednačavati s Grčkom ili Bizantskom crkvom, tj. s Carigradskim patrijarhatom

i crkvama koje su nastale kao plod misionarskog djelovanja i koje su mu priznavale

prvenstvo. Te kršćanske zajednice sa središtem u Carigradu činile su Istočnu grčku crkvu.

Klasično Rimsko carstvo izgradilo je jedinstvenu državu na području mediteranskog

svijeta u kojoj su se ipak sakrivale duboke razlike između latinskog Zapada i grčke kulture.

Administrativna reforma koju je proveo Dioklecijan na kraju trećeg stoljeća podijelila je 1 Michael Glazier, Monika K. Hellwig, Suvremena katolička enciklopedija, svezak II, Marjan tisak, Split, 2005., str.

182.

5

Carstvo na Istočno i Zapadno, što je dodatno produbilo već postojeće spomenute kulturne

razlike. Također treba napomenuti da je 330. Carigrad postao novom prijestolnicom Rimskog

carstva nakon čega su se promijenili i crkveni odnosi na Istoku.

Sljedeći uzrok otuđenja između Istoka i Zapada bila je sve rjeđa komunikacija, nastala

kao posljedica jezičnog nerazumijevanja. Prva tri stoljeća jezik Crkve bio je grčki, ali od kraja

trećeg stoljeća, pod utjecajem afričke Kartage, latinski jezik se uvodi u književnost i liturgiju

pa na koncu četvrtoga stoljeća zapadna liturgija postaje u cijelosti latinska. Nepostojanje

zajedničkog jezika nije samo duhovno udaljilo Istok od Zapada već je dovelo i do međusobne

sumnjičavosti i nepovjerenja u vrijeme hereze i teoloških sukoba. Razlike u stezi i obredima

prepoznavale su se i u običnom puku te još više doprinjele naglašavanju podvojenosti.

Kao glavni razlog napetosti i nesloge između Kršćanskog Istoka i Zapada ipak je bilo

uzvišenje Carigradskog patrijarhata na Kalcedonskom saboru 451. godine. Njemu je poznati

28. kanon Kalcedonskog sabora, koji papa Leon I. Veliki nije prihvatio, dao vlast i

jurisdikciju nad svim prostorima Bizantskoga Carstva, neovisno o ostalim trima istočnim

patrijarhatima, a navedeni razlog je bio da je Carigrad smatran ''novim Rimom'', kao glavni

grad Carstva i carska rezidencija. Na taj se način Carigrad pretvorio u glavni patrijarhat

kršćanskog Istoka i suparnika rimskom papi.2 Kalcedonski sabor značajan je još po tome što

je formulirao da se u Isusu Kristu nalaze dvije naravi nepomiješane i nepodijeljene - božanska

i ljudska. Ovaj je nauk naišao u istočnih kršćana na mnogo protivnika. Oni su govorili o

''jednoj božanskoj naravi Logosa koji je postao meso''. Kako se njihov nauk nije mogao

povezati s onim kalcedonskim, oni su se odvojili od Bizantske crkve. 3 Osim toga kršćani na

istoku carstva bili su uvjereni kako vjerno čuvaju prakršćansku baštinu u vjeri i životu te da

ostvaruju pravu slavu (ortho doxa) u liturgiji i vjerskim običajima. Tome su se pridružila

posebna teološka uvjerenja tako da ''ortodoksno'' označava i posebnu pravovjernost u odnosu

na odstupanja od Latinske crkve.4

Odnosi između Rima i Carigrada doživjeli su prvi prekid u petom stoljeću, tzv.

Akacijev raskol, koji je bio prouzročen naginjanjem carigradskog patrijarha monofizitizmu, a

trajao je trideset godina. Još dugotrajniju krizu prouzročio je Leon III. Izaurijac koji je 726.

godine zabranio štovanje svetih slika i naredio njihovo uništenje. Bizantski kršćani pdoijelili

su se tada u dvije struje: ikonodule i ikonoklaste, štovatelje i uništavatelje slika. Leon III.

nastojao je da papa potvrdi njegove edikte protiv svetih slika, a nakon što ga je papa odbio

2 Josĕ Orlandis, Povijest kršćanstva, VERBUM, Split, 2004., str. 70. - 72.

3 Uwe Birnstein, Kronika kršćanstva, Mozaik knjiga, Zagreb, 1998., str. 135.

4 U. Birnstein, Kronika kršćanstva, str. 134.

6

poduzeo je represalije protiv Rimske crkve. Branitelji slika, među koje spadaju redovnici i

široki sloj pučanstva, okrenuli su se tada Rimu tražeći podršku. Njihovi predstavnici, sveti

Teodor Studita ili patrijarh Nicefor i Drugi nicejski koncil 787. godine, prepoznali su

presudnu ulogu pape kao učitelja i cijele Crkve. Na završnoj sjednici, održanoj u Carigradu,

Drugi nicejski koncil, odobrio je štovanje slika, a ikonoklaste izopćio. Odluke je potvrdio i

papa Hadrijan I. okončavši tako tešku vjersku krizu.5

5. Focijev raskol

S prevladavanjem spora oko slika za Bizant je nastupilo razdoblje kulturnog i

političkog uspona, koje se veže uz imena Barde i Focija. Do uzleta je došlo kada se na mjestu

propalog bizantskog univerzalizma pokušao potvrditi rimski. Sukob između istočnih i

zapadnih dijelova Carstva, koji su se sve više razilazili, dogodio se na crkvenopolitičkoj

razini, a bio je utjelovljen u ličnostima dviju crkava, patrijarhu Fociju i papi Nikoli I.

Povod za sukob bili su nemiri unutar Crkve u Carigradu, koji su korijene imali u

rascjepu Bizantske crkve na konzervativno - radikalnu i progresivno - umjerenu stranku.

Nakon poraza ikonoklazma spor se zaoštrio i naposljetku doveo do izopćenja studitskih

monaha. Međutim, kada je Metod 14. lipnja 847. godine umro, na patrijarhijsko prijestolje

zasjeo je Ignacije, sin nekadašnjeg cara Mihajla I. Njegov izbor zadovoljio je radikale jer je

kao strog redovnik bio blizak konzervativnoj stranci. Ipak presudan značaj za njegovu

sudbinu bila je prvenstveno odanost carici Teodori i moćnom logotetu Teoktistu.6

Ignacijev najveći neprijatelj bio je caričin brat Bardas. Njegov ponos najprije je

povrijedila njegova sestra carica koja se u vladanju potpuno oslanjala na spomenotoga

Teoktistu, koji je Bardasa isključio iz regentskog vijeća, a proglašenje mladoga cara Mihajla

III. punoljetnim potpuno je odgađao. Bardas je nad mladim carem uspostavio potpuni utjecaj

budući da je njegov odgoj bio potpuno zanemaren te si tako osigurao put do svojeg uspona.

Tako je pripremio državni udar u kojemu je ubijen Teoktist, a Mihajlo III. proglašen

samovladarom čime je carica izgubila svaku vlast. Od tada njezin štićenik Ignacije na dvoru

gubi moć i time počinje njegov pad. Nakon što je Ignacije načuo da ministar Bardas živi

sablažnjivim životom, odlučio mu je uskratiti pričest. Bardas mu se ubrzo osvetio otkrivši

5 J. Orlandis, Povijest kršćanstva, str. 72.

6 Raymund Kottje - Bernard Moeller, Ekumenska povijest Crkve 1, svezak VI, Teološki fakultet ''Matija Vlačić

Ilirik'', Zagreb, 2007., str. 196.

7

neku urotu za koju je optužena carica te ju je dao zatvoriti u samostan, a Ignacije je optužen

da je znao za urotu te ga je Bardas dao zatočiti na otoku Terebintu 858. godine.

Nakon njegove abdikacije izbor je pao na čelnika carske kancelarije Focija. Ubrzo su

se Ignacijevi pristaše razočarali u patrijarhovu novom kursu te su odbacili Focija i proglasili

Ignacija legitimnim patrijarhom. I sinoda koja je sazvana 859. i koja je službeno svrgnula

Ignacija nije mogla suzbiti otpor njegovih pristaša, koji će se sudbonosno odraziti na ionako

napete odnose između Rima i Carigrada. Na sinodi Bizantska crkva se podijelila u dva tabora,

ignacijevce i focijevce, koji su jedni drugima poricali zakonitost službi i valjanost primljenih i

podijeljenih sakramenata.

U tako zaoštrenim odnosima Focije je ostalim istočnim patrijarsima i papi poslao

službenu obavijest o svom stupanju na patrijarhijsku stolicu, ali je samo usput spomenuo

Ignacijevo odstupanje. Papa Nikola I. uz to pismo primio je i carevo, u kojem ga Mihajlo III.

moli da pošalje legate u Carigrad radi održavanja koncila na kojemu bi se otklonili ostaci

ikonoklastičkih shvaćanja. Papa je poslao legate ujedno im naredivši da izvide što se zapravo

dogodilo s Ignacijem. Legati su na carigradskoj sinodi 861. godine, prekoračujući dane

ovlasti, potvrdili Ignacijevo svrgnuće, što Nikola I. poslije nije prihvatio nego je tražio nove

dokaze o Ignacijevoj krivnji i novi postupak.

U međuvremenu su u Rim stigli Ignacijevi pristaše te papi iznjeli carigradske događaje

prikazavši ih u korist Ignacija. Tako je Ignacijevo svrgnuće na rimskoj sinodi 863. godine

poništeno, a Focije i njegov zareditelj Azbestas svrgnuti. Također su kažnjeni i papini legati

koji su naprečac donjeli odluku o Ignaciju. Kad je vijest o tome stigla u Carigrad, uvrijeđeni

je car poslao papi uvredljivo pismo. U takvim okolnostima uplelo se u rimsko - carigradske

odnose i pitanje bugarske misije s kojim je bilo povezano pitanje kojemu patrijarhatu pripada

Crkva u Bugarskoj, carigradskom ili rimskom.

Bugarski vladar Boris, koji se pokrstio zajedno s bugarskim prvacima, nije bio

zadovoljan bizantskim misionarima koji su to pokrštavanje provodili. Htio je da njegova

zemlja odmah dobije crkvenu samostalnost te da se odmah nekoga odredi za posebnoga

bugarskog patrijarha. Odlučio je poslati izaslanstvo papi s darovima i pismom u kojem je

zatražio da mu papa odredi jednoga biskupa koji će biti prvi bugarski patrijarh te da mu

pošalje rimske misionare.

Papa je u odgovoru na postavljena pitanja pokazao razumijevanje za bugarsku

posebnost u nošnji i običajima, ali je omalovažio bizantske običaje i obrede. Nikola I.

spremno je poslao zatražene rimske misionare, a pitanje bugarskog patrijarha spretno je

mimoišao. Zadovoljan djelovanjem rimskih misionara, Boris je otpremio kući bizantske što je

8

izazvalo osjećaj povrijeđenosti i bijesa u Bizantu, podjednako i kod Focijevaca i kod

Ignacijevaca.

Focije, potaknut tim novim općim raspoloženjem prema Rimu, odlučio se na

protuudarac kakav se u svoj dotadašnjoj povijesti nije dogodio. Obredni problem pretvorio je

u problem vjere i pravovjerja, a izraz Filioque, koji je odnedavna dodavan u nicejsko -

carigradsko vjerovanje u nekim zapadnim pokrajinama napao kao herezu te je to okružnim

pismom dao do znanja ostalim istočnim patrijarsima. Ni to mu nije bilo dosta pa se 867.

godine na sinodi u Carigradu usudi proglasiti papu svrgnutim i izopćenim iz crkve te

posebnim pismom zamoliti zapadnoga cara Ludovika II. da Nikolu I. otjera s položaja. Time

je pokazao svoje neshvaćanje prilika na Zapadu te da nema pojma o stvarnom ugledu pape.

Ubrzo je njegov veliki zaštitnik Bardas ubijen, a samo nekoliko tjedana poslije izopćenja

ubijen je i car Mihajlo III., a na bizantsko prijestolje se popeo Bazilije I. Makedonac. Nakon

toga, točnije u drugoj polovici mjeseca studenog svrgnut je i Focije, što se moglo i očekivati

te je u službu vraćen patrijarh Ignacije. 7

Problem je i dalje bilo bugarsko pitanje. U travnju 878. papa Ivan VIII. poslao je u

Carigrad legate s nalogom da izopće Ignacija ako ne popusti u bugarskom pitanju. Legati su u

Carigradu zatekli Focija na patrijarhijskoj stolici pošto je Ignacije umro 23. studenog 877.

godine. S obzirom na ranija iskustva s Ignacijem, te obećane bizantske pomoći protiv

saracenske prijetnje u Italiji, Ivan VIII. pokazao se spremnim priznati Focija ako se ispriča za

ranije postupke i odrekne Bugarske.

Sinoda održana 879./80. obilježila je Focijevu pobjedu i nije ispunila očekivanja Rima,

ali isto tako nije dovela ni do novog raskola između Focija i pape. Novo svrgnuće Focija 886.

od strane njegova učenika, cara Leona VI., bila je dio careve vladarske politike, koja je često

žrtvovala patrijarhe.8

6. Bizantska crkva nakon Focijeva pada

Novi patrijarh Stefan I. (886. - 893.), brat cara Leona VI., nije mogao dobiti priznanje

od strane nepopustljivih ignacijevaca na čelu s metropolitom Stilijanom Mapasom, zato jer je

za đakona bio zaređen od strane Focija. Stilijan je neprestano pokušavao pridobiti Rim na

svoju stranu u vezi ovog slučaja. Novi patrijarh Antonije Kauleas (893. - 901.) uspio je

Stilijana uvjeriti u besmislenost otpora, a i novi je patrijarh bio primljen u kler u vrijeme 7 Slavko Kovačić, Kršćanstvo i crkva u starom i srednjem vijeku, VERBUM, Split, 2004., str. 150. - 153.

8 R. Kottje - B. Moeller, Ekumenska povijest Crkve 1, str. 197., 198.

9

Ignacija, pa nije bilo razloga za napadaje kao u njegova prethodnika. Sada su i Rim i Bizant

priznali Ignacija, Focija, Stefana i Antonija kao legitimne patrijarhe, tj. barem drugi Focijev

patrijarhat nije više bio sumnjiv. Stilijan je prihvatio takvu odluku te je samo mali broj

njegovih pristaša ostao u šizmi.

Patrijarh Antonije umro je ubrzo nakon tog pomirenja, a uz carevu pomoć na

patrijarhijsku stolicu sjeo je Nikolaj I. Mistik (901. - 907., 912. - 925.). Nikolaj je jedan od

najvećih carigradskih patrijarha, čije je djelovanje u mnogočemu podsjećalo na Focija.

Bizantska je crkva za njegova vladanja proširila granice daleko na istok. Tri su glavne stvari

koje su obilježile vladavinu patrijarha Nikolaja. Prvo se radi o njegovu sudjelovanju u

veleizdaji Andronika Duxa, a onda u pobuni Andronikova sina Konstantina Duxa. Međutim,

najznačajniji je spor o tetragamiji. Leonu VI. umrla je treća žena, a da mu nije darovala sina.

Zato mu je sina i nasljednika uskoro rodila ljubavnica Zoe Karbonopsina i car je htio tog sina,

kasnijeg Konstantina VII. Porfirogeneta, pozakoniti i odrediti nasljednikom. Patrijarh Nikolaj

I. bio je spreman obaviti svečano krštenje i priznati zakonitost princa, unatoč svim državnim i

kanonskim sankcijama koje su bile protiv trećeg braka. Kao uvjet patrijarh je rekao da se

Leon mora rastati sa svojom ljubavnicom. Leon je to obećao, ali je uskoro prekršio obećanje

te se oženio sa Zoe i proglasio je augustom. Na to je patrijarh zabranio caru ulazak u crkvu.

Car se zatim obratio Rimu i patrijarsima Istoka o dopustivosti četvrtoga braka. Nikolaj,

osjećajući da mu je time poljuljana autonomija, caru je spontano ponudio dispenzu, ali car se

sada više nije želio pokoriti svom patrijarhu. Rim je tako poslao legate, koji su donjeli

papinsku uputu da protiv četvrtog braka nema nikakvih kanonskih protivljenja. Isti stav su

imali i legati istočnih patrijarha. Nikolaj je morao poći u progonstvo i napustiti svoju službu.9

Nikolajevim nasljednikom tada postaje Leonov ispovjednik, monah Eutimije (907. -

912.). Bizantska se crkva dijeli na nepopustljive nikolaite i eutimijce, iako se stajalište

Eutimija samo malo razlikuje od stajališta njegovog prethodnika: on drži rimsku odluku

dispenzom za pojedinačni slučaj, koja ga nipošto ne obvezuje da četvrti brak u načelu prizna.

Zajedno sa svojim sinodom odbacuje takvu zamisao i svaki treći brak proglašava

nezakonitim. Svrgnuo je prezbitera Tomu, koji je blagoslovio četvrti carev brak, i nije bio

spreman promijeniti tu odluku ni na molbu carice. Ujedno carici uskraćuje i crkvenu krunidbu

kao auguste. Šizma u bizantskoj crkvi ne može se, dakle, povezati s kanonističkim

Eutimijevim stavom. Ona je više u vezi s tim što je Nikolaj, protivno kanonskim propisima,

bio prinuđen napustiti položaj. Tako je račun morao platiti Eutimije nakon smrti cara Leona

9 Hubert Jedin, Velika povijest crkve, svezak III, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 452. - 455.

10

912. godine. Leona je naslijedio njegov brat Aleksandar, koji je ponovno vratio Nikolaju

njegova prava, a Eutimija sramotno otjerao u progonstvo. Nikolaj je zatim bacio anatemu na

pristaše svog prethodnika i na sve one koje je Eutimije zaredio. U pismu papi Anastaziju III.

Nikolaj zamjera latinskoj crkvi da je tolerancijom tetragamije širom otvorila vrata razvratu,

što je u proturječju s apostolom Pavlom. Zahtijeva i da papa autore rimske odluke kazni

izopćenjem, osim pokojnog pape Sergija III. i cara Leona VI., koji se pokajao. Kako se Rim

nije odazvao tom zahtjevu, papa je izbrisan iz diptiha.

913. godine, nakon Aleksandrove smrti patrijarh je postavljen skrbnikom malenom

Konstantinu VII. Sada je najprije imao posla s pobunom Konstantina Duxa, koju je ubrzo

razbio, izgubivši time mnoge simpatije javnosti. I carica Zoe osporavala mu je politički

utjecaj. Ipak je najgore razračunavanje bilo s pobjedonosnim bugarskim carem Simeonom,

koji je otvoreno posegnuo za bizantskom carskom krunom. Ta provala Bugara dignula je na

noge sve obrambene snage carstva, kao i sjedinjenje Crkve. Mir treba zahvaliti Romanu

Lakapenu, koji se uspeo do položaja careva skrbnika i tasta. 920. sazvan je sinod sjedinjenja

na kojemu je sačinjen dokument koji sadrži sljedeće odluke: uzrok razmirice, četvrti brak

Leona VI., posve je ispušten, četvrti brak će od 1. rujna 920., za sva vremena biti zabranjen, a

treći je brak moguć samo uz ograničenja i crkvenu potporu.

Do sjedinjenja je došlo bez sudjelovanja Rima, pa je nakon zasjedanja sinode Nikolaj

uputio pismo papi Ivanu X. da pošalje svoje legate koji će osuditi četvrti brak u skladu sa

zajedničkom vjerom cijeloga kršćanstva. Papa je Nikolaju odgovorio tek nakon četvrtog

pisma u kojemu se više nisu postavljali uvjeti Rimu. U proljeće 923. godine papinski

izaslanici stigli su u Carigrad i osudili tetragamiju te svečano sklopili mir s Bizantskom

crkvom. Tako je konačno izravnan još jedan težak spor između Rima i Bizanta, u kojem je

Rim pobijedio jasnije nego u aferi patrijarha Focija, što je rezultiralo daljnim udaljavanjem i

nezainteresiranošću bizantske crkve za suradnju s Rimom.10

7. Na putu k shizmi 1054. godine

U daljnjem tijeku povijesti carigradskih patrijarha u 10. st. jasno se ističe tijesna veza

između crkvene politike i politike vladara koji sebe drže carem. Car Roman I. Lakapen (920.

- 944.), koji je nastojao bezobzirnom obiteljskom politikom istisnuti makedonsku dinastiju

svoga štićenika Konstantina VII., htio je za svoju obitelj rezervirati i čast patrijarha. Dok mu

10

H. Jedin, Velika povijest crkve, str. 455. - 457.

11

je sin Teofilakt bio još dijete, postavljao je patrijarhe Stefana II. i Trifona kao svoje

marionete, a kad je Teofilakt napunio šesnaest godina imenovao ga je patrijarhom (933. -

956.). Papa Ivan XI. pod pritiskom je pristao da njegovi legati svečano legaliziraju tu

grotesknu kanonsku situaciju. Za vrijeme vladavine patrijarha Teofilakta, bizantska je crkva

uživala veliko povjerenje bugarskog cara Petra, koji je od nje zatražio savjet o postupku

prema novoj sekti bogumila.

U osobi monaha Polieukta (956. - 970.), Teofilakt je dobio istaknutog nasljednika.

Novi patrijarh bio je neustrašiv prema svim vlastodršcima, tvrd i sirov, zabrinut za čistoću

crkvene discipline, zastupnik karizmatske predodžbe o carskoj moći, ali istodobno neprijatelj

svakog identificiranja političkog interesa s čisto kanonskim i religioznim. On je uskratio

pobjedonosnom caru Nikeforu II. zadovoljstvo da za bizantske vojnike, koji su poginuli u

borbi s islamom, dade kult mučenika, spriječio je brak toga cara s udovicom cara Romana II.,

zloglasnom Teofanom, dokle god je bilo sumnje o duhovnom srodstvu partnera i zabranio

nakon ubojstva Nikefora novom caru Ivanu I. Cimisku, inspiratoru tog ubojstva, da uđe u

crkvu i da se okruni za cara dokle god je na dvoru bila Teofana i dok ubojice nisu bile

kažnjene. Cimisku je postavio uvjet da neće biti krunidbe dok ne poništi cezaropapističke

mjere svog prethodnika, kojima je svaka posveta biskupa bila ovisna o carevu dopuštenju.11

Povod za novi otvoreni sukob između Rima i Bizanta dala je 962. godina, kada je

okrunjen Oton Veliki (936. - 973.). Njegova krunidba bila je znak odlučnog utjecaja jedne

konkurentske nerimske carske moći na papinstvo. Zastupnici papinske aristokracije, koje su

Nijemci protjerali, odlučili su se obratiti Bizantu za pomoć. Bizant je odlučio reagirati kada je

novi car njemačke nacije posegnuo za bizantskim posjedima u južnoj Italiji, a rimska crkva,

slijedeći ga, postavila stare patrijarhijske zahtjeve na to područje. Kao protupotez bizantska je

crkva uzdigla Otrant na metropoliju s pravom ređenja za Acerentilu, Turcicum, Gravinu,

Macceriju i Tricarium. Ratna razračunavanja u južnoj Italiji smirila su se zbog vjenčanja cara

Otona II. s bizantskom princezom Theofano, ali je nepovjerenje i dalje vladalo. To se

nepovjerenje pogoršalo kada je nedostojni papa Bonifacije VII. pobjegao pred otonovskim

grofom Sikkom s blagom crkve sv. Petra na bizantsko područje i odatle nastavio djelovati.

Bonifaciju je nakon više godina uspjelo da se opet učvrsti u Rimu.

Za vrijeme sljedećeg patrijarha Sisinija II. (996. - 998.) opet je došlo do blagih trzavica

između Bizanta i Rima. On je navodno poslao patrijarsima Istoka encikliku patrijarha Focija s

teškim optužbama protiv vjere i discipline Rima. Za one koji pristaju uz ovu tezu,

11

Isto, str. 457. - 459.

12

protjerivanje bizantskog pape Ivana XVI. bio je dovoljan povod za taj patrijarhov korak,

premda se enciklika ne bavi drastičnim događajima u Rimu i da bi svojim glavnim sadržajem,

žalbom na rimsku misiju u Bugarskoj, zacijelo djelovala posve nesuvremeno. Činjenica je

ipak, da je mir s Rimom u doba Ivana XVIII. (1003. - 1009.) bio postignut, iako nije dugo

potrajao. Patrijarh Sergije II. (1001. - 1019.) ponovno je izbrisao rimskog papu iz diptiha, a

glavni razlog tome bio je što je papa Benedikt VIII. podupirao normansku opoziciju protiv

bizantskog gospodstva u južnoj Italiji. Ispreplitanje papinske politike s političkim interesima

Normana i njemačkog cara u južnoj Italiji stvara novi situaciju na tom području, koja će za

vrijeme križarskih ratova ostati odlučujuća, a tek će za vrijeme Karla Anžuvinca doseći svoj

vrhunac. S druge strane, reakcija Bizantinaca miješa crkveno i svjetovno jednako bespomoćno

kao i politika njihovih papinskih protivnika. Upravo je to bilo tlo iz kojega je bizantski

patrijarh Mihajlo Cerularije crpio svoju snagu.12

7.1. Lik Mihajla Cerularija

Mihajlo je nasljednik patrijarha Aleksija Studita (1025. - 1043.), koji je na

patrijarhijsko prijestolje donio malo drevnog duha svog samostana. Njegovi patrijarhijski akti

puni su kanonističkih odredaba pohvalnog reformnog nastojanja, ali je u stvari u doba

propadanja posljednjih Makedonaca na carskom prijestolju, popuštao pred svakom otvorenom

povredom crkvenog prava, bez protesta. Teško je biti pravedan prema njemu, jer njegova

prodorna i revolucionarna ličnost predstavlja iznimku u povijesti bizantskih patrijarha.

Cerularije je već kao mladi aristokrata bio umiješan u neku pobunu i govorilo se kako je težio

za krunom. Pothvat mu je bio otkriven, a kao jedini spas bio je bijeg u samostan. Cerularije je

postao klerik i za cara Konstantina IX. Monomaha (1042. - 1055.) stekao politički utjecaj.

Postavši patrijarhom 1043. godine, crkvene prilike koje je tada zatekao između Istoka i

Zapada, jedva bismo mogli nazvati stanjem formalne šizme, ali ipak stanjem sve veće crkvene

neovisnosti carigradskog patrijarhata nasuprot nestalnim prilikama u Rimu. Opasnije je bilo

što je političko otuđivanje dovelo i do ritualnog otuđivanja, tako da se u Bizantu sve više

vjerovalo da su tamo, u novom Rimu, ostali nepovrijeđeni, neugroženi religiozni običaji,

religiozni život uopće i napokon religiozna vjera. 13

12

Isto, str. 459., 460. 13

Isto, str. 460., 461.

13

7.2. Stanje na Zapadu

1048. godine izabran je novi papa, biskup Toula kao Leon IX. Tako su zaredom bila

izabrana tri biskupa iz Njemačke na papinsku stolicu. S Leonom IX., koji je potjecao iz

Lotaringije, ušao je u Rim lotaringijski reformni pokret. On je iz Lotaringije doveo svoje

savjetnike i dodijelio im rimske kardinalske crkve oduzevši ih time utjecaju rimskoga

gradskog plemstva. Najznačajniji iz toga kruga savjetnika bio je redovnik Humbert, koga je

Leon učinio kardinalom de Silva Candida i nadbiskupom Sicilije. Humbertova zbirka

sentencija ojačala je predodžbe o prvenstvu pape u vjerskim i crkvenopravnim pitanjima.

Leon IX. se s neumornom revnošću založio, u suradnji s Henrikom, za težnje reformista.

Osim protiv simonije sve se češće borba vodila i protiv svećeničkih brakova. Za visoko

svećenstvo bio je brak doduše potpuno neuobičajen, ali je kod nižeg svećenstva, prije svega u

Italiji, ipak bio veoma rasprostranjen. Svećenički brak imao je za posljedicu baštinjenje

crkvenih imanja i time gubitak tih posjeda za crkvu. Ali ipak najvažniji je razlog bio

shvaćanje o moralnoj strogosti koja je brak odbacivala kao nečist način života. Leon IX. je

različitim zemaljskim crkvama u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj s pomoću sinodalnih

zaključaka strogo zapovjedio veću vjersku ozbiljnost, održavanje celibata i zabranio vjersku

simoniju. Time je podvrgnuo zemaljske crkve svome utjecaju i posve ih učinio ovisnima

svojim odlukama, što je bilo u smisli Humbertovih crkvenopravnih rasprava koje su

naglašavale papin primat. Leonove, i prije svega Humbertove predodžbe o papinskom primatu

i pitanjima crkvene prakse, dovele su do Velikog crkvenog raskola.14

7.3. Normansko pitanje

Dio južne Italije, koji je tada još pripadao Bizantu nalazio se u sve nezavidnijem

položaju. Do početka 11. st. ugrožavali su ga Saraceni, koji su bili stalna prijetnja i ostaloj

Italiji pod vlašću njemačkog - rimskog cara i pape. Svima je bilo lakše kad su Normani odatle

potisnuli Saracene. U Bizantu su ih uza sve to uvijek smatrali uljezima jer su njihova

ratoborna plemena tu trajno ostala te su im s europskoga sjevera stalno pristizale nove čete,

tako da su se brzo osilili i počeli bezobzirno širiti područje svoje vlasti zadajući velike

probleme podanicima obaju careva i papa.15

14

Skupina autora, Povijest svijeta, svezak III, Marjan tisak, Split, 2005., str. 320., 321. 15

S. Kovačić, Kršćanstvo i crkva u starom i srednjem vijeku, str. 182.

14

Tu su se odjednom opet srele bizantska i papinska politika pune razumijevanja. Ali

mogućnosti jednih i drugih bile su vjerojatno premalene da bi mogle ukloniti normansku

opasnost. Sada se rodila zamisao o velikom savezu obaju carstava i papinstvu. Najsnažniji

zagovornik te ideje bio je Bizantinac Argyros, kapetan talijanskih posjeda bizantskog carstva.

Cara Konstantina IX. (1045. - 1055.) nije teško pridobio za taj plan, ali je u Cerulariju našao

ogorčena protivnika. Razlozi tom neprijateljstvu bili su kompleksnije prirode. Agyros je bio

sin onog Melesa koji se 1009. pod papinskim i njemačkin protektoratom borio u Apuliji

protiv Bizanta. Agyros je, doduše, bio odgojen u Bizantu, ali je ostao ritualni Latin i na

početku četrdesetih godina kao bizantski zapovjednik u južnoj Italiji igrao vrlo sumnjivu

ulogu. Agyros je, ako ne zbog svog obreda, svakom pravom Bizantincu bio vrlo sumnjiv već

zbog svog političkog podrijetla i prošlosti te ga je zbog tog Cerularije mrzio. U takvoj situaciji

postavljalo se pitanje tko će napokon pokupiti plodove pobjede nad Normanima: papa,

njemački car, bizantski car ili pak Argyros. Osim toga moglo se naslutiti da će koalicija s

papom opet dovesti samo do kontrole rimske crkve nad bizantskom, a svojeglavi patrijarh

nipošto nije bio sklon pokoriti se takvoj kontroli. Tako je on započeo vojni pohod za

diskriminaciju latinske crkve takvom oštrinom kako ga ni Focije nije vodio.16

Njegova

borbena sredstva bila su sljedeća: dao je zatvoriti latinske crkve i samostane u Carigradu,

oštro je osudio latinski običaj bekvasnog kruha kod slavljenja misne žrtve, oštro osudio

celibat, to jest beženstvo svećenika, umetanje Filique u Vjerovanje i tome slično.17

Problem

oko Filique potječe još od ranije kada je Rimokatolička crkva (ali i Pravoslavna podjednako)

promjenila neke dijelove bogoslužja, običaja i drugo. Jedan od primjera je i tzv. Nicejsko

vjerovanje. Dodali su odlomak Svetog pisma poznat kao Filioque. Nicejsko vjerovanje u

svojem originalnom obliku glasi:

“ Vjerujem...u Duh Sveti, Gospodina, Svoritelja Života, koji potječe (dolazi) od Oca, koji je s

Ocem i Sinom zajedno štovan i zajedno uzvišen. ”

Na "zapadu", Vjerovanje je promjenjeno u:

“ Vjerujem...u Duh Sveti, Gospodina, Stvoritelja Života, što proizilazi iz Oca i iz Sina... ”

Jedni su tvrdili da je Duh Sveti zasebno biće, a drugi su Trojstvo smatrali jednim i

nedjeljivim. Filioque postaje pitanje teološke kontroverze od trenutka kad je dodan u Nicejsko

vjerovanje bez potvrde od strane ekumenskog koncila.18

Neki patrijarhovi aktivisti išli su tako

daleko da su u jednoj crkvi u Carigradu u kojoj se bogoslužje obavljalo po zapadnom obredu

16

H. Jedin, Velika povijest crkve, str. 461., 462. 17

August Franzen, Pregled povijesti crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983., str. 158. 18

http://hr.wikipedia.org/wiki/Crkveni_raskol

15

obeščastili posvećene euharistijske čestice tvrdeći da nisu Tijelo Kristovo, jer je kao tvar za

sakramentalnu posvetu upotrebljen bekvasni kruh. Patrijarh je kao što vidimo kao glavno

sredstvo koristio napad na obredne razlike, što je u redovima neukoga puka imalo daleko više

odjeka nego bilo kakva teološka rasprava.19

Kao patrijarhov propagandist djelovao je Leon Ohridski svojim pismom upućenim

tranijskom biskupu, jednom Latinu. To je pismo zapravo bilo upućeno papi i u njemu je

zahtijevao ništa manje nego da latinska Crkva napusti sve obrede koji se ne sviđaju Bizantu.

Značajno je da ta enciklika nije izrekla anatemu. Tranijski je biskup to pismo predao kuriji, a

kardinalu Humberu od Silva Candida bila je povjerena dužnost da na njega odgovori. Tako je

Cerularije našao protivnika koji mu je bio dorastao i čiji se temperament mogao mjeriti s

patrijarhovim. Humbertov odgovor na grčku poslanicu drži sve pravne zahtjeve reformnog

papinstva, ali izobličene povijesno sumnjivim uvećanjima, umetkom Constitutuma

Constantini i pravnim zahtjevima papinstva za južnom Italijom. Kardinal stavlja u račun

grčkoj crkvi više od devedeset hereza. Volja za sporazumom je formalno istaknuta, ali žestina

intonacije davala je malo nade.

U međuvremenu, situacija u južnoj Italiji se zaoštrila. Papi Leonu pošlo je za rukom

sakupiti kontigent četa, na čelu kojega je krenuo protiv Normana. Malo prije toga Argyros je

baš od tih Normana poražen kod Siponta i više mu nije uspjelo da svoje čete udruži s

papinima. Leon IX. pretrpio je težak poraz i pao u normansko zarobljeništvo 28. lipnja 1053.,

iz kojega je pokušavao, koliko je to bilo moguće, rješavati crkvene poslove. Sada je savez što

ga je želio Argyros bio potrebniji nego ikada, te je stoga morao popustiti. Car Konstantin IX.

poslao je kuriji pismo, izraživši želju za crkvenim mirom kao preduvjetom političkog saveza

pa je i Cerularije morao pokleknuti i umjerenim rječima saopćiti papi svoju želju za

sporazumom. 20

8. Veliki crkveni raskol

Sad je kurija odlučila poslati u Carigrad izaslanstvo koje je trebalo uspostaviti mir. Na

čelu im je bio Humbert, uz njega rimski kancelar Friedrich Lotarinški i nadbiskup Petar od

Amalfija. Prije odlaska u Carigrad Humbert je još podrobno vijećao s Argyrosom, koji ga je

upozorio da se čuva patrijarha. Stigavši u Carigrad, car je primio poslanstvo sa svim

počastima, ali je posjet patrijarhu bio više nego hladan. Rimljanima se učinilo da im nije

19

S. Kovačić, Kršćanstvo i crkva u starom i srednjem vijeku, str. 183. 20

H. Jedin, Velika povijest crkve, str. 462., 463.

16

iskazano dovoljno časti, a patrijarhu da nije pozdravljen u skladu s protokolom. Susret je

završio nijemom predajom papinskog pisma (poslanice), koja21

je pozivajući se na

Konstantinovsku darovnicu, koju su uostalom tada i u Carigradu smatrali vjerodostojnom i

nisu je još smatrali krivotvorinom, te na bezuvjetni papin primat izveden iz Petrova

nasljedstva, tražili da se prizna rimski jurisdikcijski primat zapadnih običaja, za koje su tvrdili

da su jedini koji vrijede i koji su u skladu s predajom.22

Patrijarh je uvidio da će ovaj savez ići

na račun njegova autoriteta u bizantskoj crkvi te stoga nije došlo ni do kakva razgovora, već

se patrijarh posvetio revnijoj političkoj propagandi. Dao je prevesti svoj politički spis protiv

Grka, bacio se u polemiku i napokon napao starog monaha Niketu Stethatosa, koji se usudio

pisati protiv azima. Humbertov pritisak na cara doveo je do jadne dispute 24. lipnja 1054. u

Niketinu samostanu, nakon koje je Niketa morao sve opozvati, a njegov spis je spaljen. U

ovoj je situaciji patrijarhu pošlo za rukom u žestokoj polemici, koja nije poštedjela dvor,

stvoriti za sebe raspoloženje pa su legati zaključili otputovati neobavljena posla, ali su

dakako, prije toga položili na oltar Hagije Sofije 16. srpnja 1054. svečanim činom bulu

izopćenja patrijarha i njegovih pomoćnika.23

Kardinal Humbert optužuje patrijarha Mihajla da

svakodnevno sije ''korov hereze''. On po njemu nepravedno nosi naslov ''ekumenskog

patrijarha'': ''No mi ne možemo podnijeti ovu nečuvenu pogrdu i uvredu Apostolske Stolice te

zapečaćujemo (izopćenje) na sljedeći način: Mihajlo, koji je postao patrijarh zlouporabom, u

stvarnosti novak koji je dobio monaški habit samo zahvaljujući ljudskom strahu, sada već

okaljan mnogim najtežim zločinima, i sva njegova pratnja, koja je ulovljena u iste zablude-

neka budu prokleti sa svim krivovjernicima, s vragom i njegovim pratiocima, ako se ne

urazumi.''24

Ovim tekstom podvrgnuta je anatemi ne samo grčka nauka o izlaženju Duha

svetoga, nego i na primjer grčka ženidba svećenika i drugi legitimni grčki običaji. Papa Leon

IX. odavno je bio mrtav. Više se ne može utvrditi jesi li legati to znali. Nakon ovoga akta

legati su se prijateljski oprostili s carem, koji je ostao zbunjen, i krenuli na put kući. Možda

car pri oproštaju još nije imao prijevod bule izopćenja ili još nije razmislio o njezinim

posljedicama. Ubrzo je postao toga svjestan te osjetio dužnost da pozove natrag izaslanike,

kako bi možda na zajedničkom zasjedanju raspravili ta kompleksna pitanja. Međutim, to nije

bilo u patrijarhovu interesu. On je mobilizirao narod i predložio da se zasjedanje održi u

prostorijama u kojima bi se legati osjetili ugroženima. Pokušaj mirenja nije uspio, i kada je i

sam car preporučio papinskim legatima da otputuju, svjetina je počela opsjedati carsku

21

Isto, str. 463. 22

A. Franzen, Pregled povijesti crkve, str. 159. 23

H. Jedin, Velika povijest crkve, str. 463., 464. 24

U. Birnstein, Kronika kršćanstva, str. 134.

17

palaču. Car je odustao od svakog otpora i ustuknuo pred patrijarhovom propagandom:

Argyrosa su prepustili sudbini, a najbliži carevi zastupnici morali su napustiti palaču.

Ono što se dogodilo nakon toga samo je epilog. U nedjelju 24. srpnja patrijarh je

sazvao sinod. Njegova anatema na svoj je način prikazala događaje. Legati su diskvalificirani

kao Argyrosovi, tekst njihove bule izopćenja bio je kao zastrašujući primjer pripojen

semeiomi, a sama bula prikazana kao bula izopćenja protiv cijele ortodoksne Crkve. Za uzvrat

je bačeno prokletstvo na legate i na one koji stoje iza njih.25

25

H. Jedin, Velika povijest crkve, str. 463., 464.

18

9. Zaključak

To je, dakle, bila glasovita šizma iz 1054. godine. Sporno je da li je izopćenje uopće

bilo pravovaljano pošto je papa Leon umro još 19. travnja 1054. što povlači za sobom pitanje

da li je kardinal Humbert za tako dalekosežne korake bio ovlašten jer je novi papa Viktor II.

izabran tek 13. travnja 1055. godine. Formalno gledajući, Humbert svakako nije ustao protiv

ortodoksne crkve kao takve, a još manje protiv njenog vladara, cara, već samo protiv Mihajla

i njegovih pomagača. Isto tako nije Cerularije ekskomunicirao papu ili rimsku crkvu, nego

samo legate i one koji su ih podupirali, tj. Argyrosa i njegove pristaše. Moguće da je posrijedi

bio samo tragičan nesporazum, promašaj i disciplinska pitanja, a spor oko Filique uopće nije

bio središnje pitanje. Tek su tijekom vremena kršćani zapravo postali svjesni da je između

istočno - grčke kršćanske zajednice i Rimsko - latinske crkve došlo do pravog raskola.

Obnova jedinstva otada je među glavnim ciljevima kršćanstva. Održali su se mnogi

unionistički sabori kada se činilo da je tako željeno jedinstvo ponovno uspostavljeno - Drugi

lionski koncil 1274. i onaj u Firenci 1439. Do toga nije došlo, međutim samo pad Carigrada

pod vlast Turaka i nestanak Bizantskoga carstva 1453. učinili su kraj željama i nadama da će

se okončati istočni raskol i povratiti kršćansko jedinstvo. Iako su i danas dvije crkve

podijeljene, papa Pavao VI. i pravoslavni patrijarh Atenagora formalno su ukinuli 7. prosinca

1965. anateme (svečane izjave prema kojima je onaj drugi proklet pod božjom osudom) koje

su bile proglašene 1054. godine.

19

10. Popis Literature

1. Birnstein, Uwe, Kronika kršćanstva, Mozaik knjiga, Zagreb, 1998.

2. Franzen, August, Pregled povijesti crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983.

3. Glazier, Michael, Hellwig, Monika K., Suvremena katolička enciklopedija, svezak II,

Marjan tisak, Split, 2005.

4. Jedin, Hubert, Velika povijest crkve, svezak III, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971.

5. Kottje, Raymund - Moeller, Bernard, Ekumenska povijest Crkve 1, svezak VI,

Teološki fakultet ''Matija Vlačić Ilirik'', Zagreb, 2007.

6. Kovačić, Slavko, Kršćanstvo i crkva u starom i srednjem vijeku, VERBUM, Split,

2004.

7. Orlandis, Josĕ, Povijest kršćanstva, VERBUM, Split, 2004.

8. Skupina autora, Povijest svijeta, svezak III, Marjan tisak, Split, 2005.

9. http://hr.wikipedia.org/wiki/Crkveni_raskol, preuzeto 8.7. 2012.

20

11. Prilozi

Slika 1. - patrijarh Focije

Slika 2. - papa Leon IX.

21

Slika 3. - Karta Europe (prema vjerskoj opredijeljenosti) nakon Velikog crkvenog raskola

22

12. Popis priloga

Slika 1. - http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Great_Schism

Slika 2. - http://povijestokultnog.blogspot.com/2011/07/crkveni-raskol-1054.html

Slika 3. - http://povijestokultnog.blogspot.com/2011/07/crkveni-raskol-1054.html

23