Uvodnik ............................................................................ 3

Intervju sa direktorom Četvrte gimnazije ......................... 3

Mostovi prijateljstva ......................................................... 5

Škola u doba korone .......................................................... 7

Naši učenici su uspješni u sportu ..................................... 11

Intervju sa Aldinom Ćatićem ........................................... 14

Razmjena učenika Sarajevo-Hamburg............................ 15

Sarajevo, ljubavi moja ..................................................... 16

Zero Waste Lifestyle ........................................................ 18

Međunarodni dan borbe protiv korupcije ....................... 19

Prva pomoć ..................................................................... 20

Borba protiv vršnjačkog nasilja ...................................... 21

Društveno korisno učenje ................................................ 24

Dan maternjeg jezika ...................................................... 25

Dan nezavisnosti ............................................................. 28

I love BiH ......................................................................... 30

Tajna Direrove „ Melanholije“ i Direrovog magičnog

kvadrata ......................................................................... 32

U susret Ramazanu ......................................................... 35

Klub lijepe riječi .............................................................. 39

Femine ............................................................................ 41

Školski list Gimnazijalac uređuje i izdaje Četvrta gimnazija Ilidža

Voditeljica sekcije: Dalida Đozić, prof. Bosanskog jezika i književnosti

Razmjena učenika

Društveno korisno učenje

Naši učenici su uspješni u sportu

SADRŽAJ

akon dužeg vremena opet u rukama imate novi broj Gimnazijalca, koji u ovoj

školskoj godini izlazi pod posebnim okolnostima. Doba pandemije je veliko

iskušenje za sve nas, i učenike i profesore.

Zajedno otkrivamo jedan novi svijet,svijet online škole, postajemo svjesni prednosti i

nedostataka elektronskog učenja.Da li je online nastava „nova normalna nastava „ ? Ako jeste,

onda će nam nedostajati naši izleti, ekskurzije, školske priredbe, sportska takmičenja, sve ono

što je u online nastavi ograničeno ili nemoguće.

Približava se Dan škole i tim povodom nastojali smo za ovaj broj Gimnazijalca prikupiti što

više zanimljivih priloga. Sretan vam Dan škole, u nadi da ćemo ovaj broj Gimnazijalca

prelistavati u školskim klupama.

INTERVJU SA DIREKTOROM ČETVRTE GIMNAZIJE ILIDŽA

N

Koliko je Četvrta gimnazija odgovorila na izazov pandemije i online nastave?

Jeste li zadovoljni i da li biste nešto mijenjali?

Kao i sve škole, i naša škola se našla u velikom problemu tokom pandemije u smislu organizacije

nastavnog procesa. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, mogu reći da smo veoma dobro odgovorili

izazovima ove situacije. Svakim danom smo unapređivali i zajedničkim stavovima prevazilazili ovo

teško vrijeme, kako za učenike, tako i za sve profesore. Svojim angažmanom i maksimalanim trudom

uspješno smo realizovali naš zadatak u odgojno-obrazovnom smislu.

Direktor Četvte gimnazije Ilidža, Elvir Korjenić,prof.

UMJESTO UVODNIKA

„Škola je drugi dom“

Da li Vam je draža uloga direktora ili

profesora ?

Svakako su ovo dvije različite uloge, jedna je biti na

čelu javne ustanove, kao što je naša škola, gdje su

obaveze stvoriti sve uslove za odvijanje odgojno-

obrazovnog rada. Sa druge strane, kao profesor

sporta, mislim da je neprocjenjivo zadovoljstvo dati

svoj doprinos u podučavanju naših učenika i

osposobljavati ih za nova životna poglavlja. U svakom

slučaju, i jedno i drugo je veliki izazov…

Recite nam nešto o budućnosti škole iz

Vaše perspektive

Puno toga je u proteklom periodu mog mandata

urađeno. Radilo se na stvaranju i unapređenju

novih projekata, uvođenja novih smjerova u

školi, na koje smo jako ponosni, kao što je IT

smjer. Svakako smo ponosni na međunarodne

projekte saradnje sa drugim školama.

Veoma je važno istaći da smo kroz projekat

energetske efikasnosti uspjeli utopliti školu,

stvarajući što bolje uslove za naše učenike i

profesore, a samim tim i uljepšati centar Ilidže,

kao jedina gimnazija.

Šta biste poručili učenicima koji se tek

trebaju upisati u Četvrtu gimnaziju, a šta

onima koji odlaze ?

Vizija i misija škole je nešto što je bio zadatak na

početku mandata i nešto na čemu treba i dalje

marljivo raditi, kako bi gimnazija dobila zasluženo

mjesto. Uvođenje novih smjerova, novih nastavnih

sadržaja i raznih drugih projekata nesumnjivo će

učvrstiti značaj i ulogu naše škole, a samim tim

osposobiti učenike za njihov uspješan nastavak

školovanja.

Naši budući učenici treba da znaju da naša

Gimnazija obiluje kvalitetnim sadržajima, kao i jako

kvalitetnim nastavnim kadrom, i to je

nešto što je prije svega bitno pri odluci

gdje će provesti četiri naredne godine

svoga obrazovanja. Po mom mišljenju,

pored odgojno-obrazovne funkcije,

škola treba da im predstavlja drugi dom,

gdje će provoditi lijepe trenutke sa svojim

vršnjacima i razvijati nova prijateljstva.

Bliži se i kraj za još jednu generaciju, koja izlazi iz

gimnazije i to je nešto što je možda i najemotivnije

za sve nas. Četiri godine druženja, prijateljstva,

nezaboravnih trenutaka, pa evo i ova godina dana

pandemije, je nešto što zaista ostaje u sjećanju.

Ostaje žal za jednu generaciju koja nije uspjela otići

na ekskurziju. Možemo samo da poželimo našim

maturantima puno sreće i uspjeha u budućnosti, sa

najljepšim željama.

Koju državu/grad biste htjeli

posjetiti?

Trenutno, u ovim danima pandemije,

najviše mi nedostaje Istanbul, grad

koji je na mene ostavio izuzetne

utiske, naročito zbog naših prijatelja

iz bratskih škola.

Na koji koncert biste

htjeli otići ?

U skorijoj budućnosti bih

volio otići na koncert Dine

Merlina.

Jeste li strastveni navijač?

Ne smatram se strastvenim

navijačem, mada, kao sportista,

volim i pratim sve sportove,

naročito našu reprezentaciju.

Bosanska ili strana

kuhinja?

Uvijek bosanska.

Najveća mana ili

vrlina?

Moje mane i vrline

neka drugi procijene.

Koji je Vaš životni

moto?

Rad, red, disciplina i

uspjeh je zagarantovan!

Kada smo davne 2016. godine stupili u kontakt sa

Husein Avni Sozen Anadolu Lisesi školom u

Istanbulu nismo ni pretpostavili da će

profesionalna saradnja prerasti u prijateljski i

bratski odnos sa direktorom Halukom

Degirmenci i kolektivom ove škole. Bratske veze

su postale neraskidive a projekat saradnje i

razmjene učenika most koji povezuje naša dva

grada. Projekat koji traje već petu godinu

omogućio je velikom broju učenika da

posjeti Istanbul i upozna ljepote ovog

božanstvenog grada. Razmjene učenika

su omogućile putovanja, razmjenu

iskustava, upoznavanje kulture i običaja.

Pandemija je onemogućila putovanja ali

ne i saradnju i druženje.

Trenutna situacija nas je potakla

da naš projekat realizujemo

online i da ga unaprijedimo. Od

februara mjeseca zajedno

realizujemo dvije aktivnosti

preko zoom aplikacije.

Prva aktivnost je kurs turskog

jezika za naše učenike, a

druga aktivnost je etwining

projekat pod nazivom Hajde

da razgovaramo u pandemiji.

MOSTOVI PRIJATELJSTVA

MOSTOVI PRIJATELJSTVA Cilj ovog projekta je pomoći tinejdžerima

da raspravljaju o određenim svjetskim

problemima, počevši od pandemije koja

pogađa posebno tinejdžere, i postanu

kreativni u pronalaženju rješenja za

rješavanje trenutnih problema kao što su

tehnološka ovisnost, učenje na daljinu,

izolacija, međunarodna saradnja i

socijalna inkluzija. Tinejdžeri će raditi na

drugom aspektu svake druge sedmice i

stvarati videozapise, plakate, memove i

forume kako bi jedni drugima pomogli i

pronašli izlaz iz teške situacije.

Tokom mjeseca februara i marta

intenzivno se radilo na realizaciji

projekta, a neke od aktivnosti su:

dana 22.01.2021.godine održan je

sastanak putem zoom aplikacije

sa našom bratskom školom

HASAL iz Istanbula.

Tom prilikom su dogovorene zajedničke aktivnosti koje će se organizirati u narednom periodu. U

okviru narednih aktivnosti akcenat je na usavršavanju turskog jezika kroz kurs na kojem će učenici

dijeliti svoja životna iskustva tokom pandemije COVID 19. Aktivnosti putem zoom aplikacije samo

su prvi koraci do skorog viđenja i druženja. Četvrta gimnazija Ilidža zajedno sa bratskom školom

HASAL iz Istanbula priprema projekat koji će biti prvi e twining projekat za Četvrtu gimnaziju Ilidža.

Prvi sastanak, upoznavanje učenika i dogovor o aktivnostima održan je 02.02.2021.godine.

Sastanku su prisustvovali i bivši

učenici gimnazije koji su duži niz

godina bili dio projekta razmjene

sa školom HASAL. Učenici prvog i

drugog razreda učestvovali su u

pozivu koji je održan 09.02.2021.

godine sa profesoricom turksog

jezika, Amrom Erdić. Pozivu su

prisustvovale i profesorice iz

turske škole HASAL, Hande Aydın i

Banu Akyüzlü., zajedno sa svojim

učenicima.

vima nam je poznato da je zbog pandemije

korona virusa 2020. godine donesena odluka

o pohađanju online nastave. U početku se takva odluka činila kao dobra ideja koja bi

nama učenicima napokon donijela više slobodnog vremena za stizanje gradiva i domaćih

zadataka, ali i za odmor i bavljenje raznim hobijima. Međutim, pored prednosti, online

nastava je popraćena i nedostacima koji će se, ako nisu dosad, odraziti na naš život u

budućnosti.

Prethodnih smo dana, zarad

saznanja šta o cjelokupnom

stanju misle naši učenici,

obavili anketiranje. Prema

rezultatima ankete da se

zaključiti da mnogim

učenicima nedostaju

školske klupe i prijatelji, ali

navode i značajne prednosti

ovakvog načina školovanja.

Neke od prednosti koje

učenici navode jesu to što

ne moraju putovati od kuće

do škole i samim tim gubiti vrijeme u prevozu, te mirna kućna atmosfera koja je svakome od

nas veoma dobro došla. Navode da smo ovakvim načinom rada mnogo više potaknuti na

individualni rad i istraživanja koji nas dovode do novih saznanja i otkrića.

S ŠKOLA U DOBA KORONE „Ko želi da uči, on će steći znanje, a ko ne želi,

nebitno je ide li u školu ili prati online nastavu”

Moja želja je da se vrate normalna vremena,

kada smo mogli ići u školu i sjediti u školskim

klupama; kada smo mogli bez razmišljanja

zagrliti svoje prijatelje i pričati s njima, kada

smo mogli diskutovati s profesorima o raznim

temama. Mada, koliko god nam sada bilo teško,

trebamo biti zahvalni što barem na ovaj način

možemo nastaviti obrazovanje u ovoj teškoj

situaciji. Smatram da ovo vrijeme trebamo

iskoristiti što bolje možemo, jer nam je ovo

izvrsna prilika da posložimo sve kockice koje su

nam nedostajale.

Adna Osmanović II1

A

d

n

a

O

s

”Prednosti online nastave su višak

slobodnog vremena, koje učenik može

iskoristiti kako bi

radio na sebi, na postizanju višeg nivoa

znanja iz raznih oblasti. Lično, više sam

vremena

proveo čitajući romane nego bilo koje

druge školske godine, nisam morao

koristiti gradski

prevoz, nastavu sam pratio od kuće.

Ko želi da uči, on će steći znanje, a ko

ne želi, nebitno je ide li direktno u

školu ili prati nastavu online.”

Armin Šetić, IV3

ŠKOLA U DOBA KORONE „Ko želi da uči, on će steći znanje, a ko ne želi,

nebitno je ide li u školu ili prati online nastavu”

Jutarnji budilnik me upozorio da je 8:30, te da je vrijeme da se pripremim za

čas. Palim računar, međutim niti jedna lampica nije zasvijetlila. Monitor ne

daje nikakve „znakove života“. Panično već trčim do šaltera. „Nema struje“,

pomislih. Međutim, obasja vještačka svjetlost moju sobu u jutarnjem sivilu

hladnog dana. Zovem mamu, panično, čiji radni dan je počeo prije dva sata.

„Mama, ne radi mi računar, „mrtav je“, a ima struje“. Šta da radim? Počinje

prvi čas za nekoliko minuta“, već panično govorim. Mama me smiruje i kaže

da provjerim sve dugmiće, da se mali rođak motao sinoć oko mog radnog

stola. Malo smireniji nakon razgovora,opet sve iz početka pregledavam

temeljitije. I zaista, dugme na centralnoj jedinici je bilo isključeno. Mali

rođak je igrajući se sinoć isključio dugme.

Palim već zadihan i crven. Kasnim, na sreću samo prvih pet minuta.

Često se sjetim ove anegdote kada palim računar. Online nastava zaista nam

omogućava brz način komunikacije, ali on istovremeno može biti dosta

stresan ukoliko svaka sitnica i u tehničkom smislu nije obezbijeđena. Sjedanje

u klupi zamjenili smo sjedanjem ispred tehničkih uređaja, koji, ako „izdaju“

i za trenutak, moji vršnjaci i ja osjetimo pritisak i stres. Također „prijatelj

Monitor“ nikada ne može zamjeniti živog čovjeka, naše profesore koji ne

samo riječima nego i gestikulacijom, i osjećanjima prenose znanje.

„Brži“ dolazak na čas preko računara, je zaista nama lakši, ali online znanje u

moru informacija koje dobijamo, bez „žive, ljudske“ riječi postane monotono i

uništava kritičko razmišljanje i razmatranje o mnogim temama koje su nama

srednjoškolcima zanimljive.

Online nastava jeste lakša, jer ne morate trčati na autobus, juriti u rano jutarnje

jutro vani, ne spremati školski ruksak. Međutim online nastava nam „krade“

druženje i učenje u stvarnom svijetu, razmjenu stvarnih emocija koje svi

unosimo u sve što radimo i na osnovu kojih također učimo. Brojevi i slova

online su nam dostupni, ali namršteni ili šajivi pogled profesorice, trčanje

školskim dvorištem, nestašno vikanje, trebaju biti dio školskih uspomena

svakog djeteta, a ne strah od nestanka električne energije, uz ,nažalost,

najboljeg prijatelja, gospodina Monitora.

Davud Čajić I-1

“Ne može računar zamijeniti učionicu”

Godina Covida, težak period za početi jednu novu eru u svom

životu, krenuti u nove pobjede, nazvati se gimnazijalkom. Najaviše

lockdown, škole su se zaključale, a zamijenio ih je jedan obični klik

koji predstavlja ulaz na internet platformu namjenjenu za praćenje

nastave.Školski ruksak je zamijenio računar,olovku tastatura, a

knjigu Google.Prijatelji, oni mi nisu bili nikad bliže,samo par

metara udaljeni od mene ,ali sa druge strane ekrana.Tako blizu, a

tako daleko. Težak je i bolan osjećaj ići sa nekim u razred, a nakon

susreta na ulici sa istim ne pozdraviti se, jer se ne poznajemo, zato

što se noseći maske ne prepoznajemo. Ne, online druženje ne može

zamjeniti drugarski zagrljaj, poruka ne može zamjeniti osmijeh srcu

drage osobe.

Ne može računar zamjeniti učionicu, ne može Google zamjeniti

profesora, a niko i ništa ne može zamjeniti društvo. Sama u sobi sa

komadom najnovijih tehnoloških dostignuća nisam sretna. Tuga u

srcu, molba Bogu na usnama. Spasi nas i pomozi da vratimo realni

svijet, da se život vrati na planetu i da više nikad ne zavlada

pandemija, da Četvrta gimnazija zauvijek otvori vrata i da na

njenim hodnicima ponovo zavlada žamor. I da mi, prvačići, vidimo

ljepote o kojima smo do sada samo slušali. Nedostaje škola,

nedostaje pero i dnevnik, nedostaje olovka i knjiga, nedostaje onaj

sa plavim očima iz zadnje klupe...

Amina Murtić I-2

ŠKOLA U DOBA KORONE

Jutarnji budilnik me upozorio da je 8:30, te da je vrijeme da se pripremim za

čas. Palim računar, međutim niti jedna lampica nije zasvijetlila. Monitor ne

daje nikakve „znakove života“. Panično već trčim do šaltera. „Nema struje“,

pomislih. Međutim, obasja vještačka svjetlost moju sobu u jutarnjem sivilu

hladnog dana. Zovem mamu, panično, čiji radni dan je počeo prije dva sata.

„Mama, ne radi mi računar, „mrtav je“, a ima struje“. Šta da radim? Počinje

prvi čas za nekoliko minuta“, već panično govorim. Mama me smiruje i kaže

da provjerim sve dugmiće, da se mali rođak motao sinoć oko mog radnog

stola. Malo smireniji nakon razgovora,opet sve iz početka pregledavam

temeljitije. I zaista, dugme na centralnoj jedinici je bilo isključeno. Mali

rođak je igrajući se sinoć isključio dugme.

Palim već zadihan i crven. Kasnim, na sreću samo prvih pet minuta.

Često se sjetim ove anegdote kada palim računar. Online nastava zaista nam

omogućava brz način komunikacije, ali on istovremeno može biti dosta

stresan ukoliko svaka sitnica i u tehničkom smislu nije obezbijeđena. Sjedanje

u klupi zamjenili smo sjedanjem ispred tehničkih uređaja, koji, ako „izdaju“

i za trenutak, moji vršnjaci i ja osjetimo pritisak i stres. Također „prijatelj

Monitor“ nikada ne može zamjeniti živog čovjeka, naše profesore koji ne

samo riječima nego i gestikulacijom, i osjećanjima prenose znanje.

„Brži“ dolazak na čas preko računara, je zaista nama lakši, ali online znanje u

moru informacija koje dobijamo, bez „žive, ljudske“ riječi postane monotono i

uništava kritičko razmišljanje i razmatranje o mnogim temama koje su nama

srednjoškolcima zanimljive.

Online nastava jeste lakša, jer ne morate trčati na autobus, juriti u rano jutarnje

jutro vani, ne spremati školski ruksak. Međutim online nastava nam „krade“

druženje i učenje u stvarnom svijetu, razmjenu stvarnih emocija koje svi

unosimo u sve što radimo i na osnovu kojih također učimo. Brojevi i slova

online su nam dostupni, ali namršteni ili šajivi pogled profesorice, trčanje

školskim dvorištem, nestašno vikanje, trebaju biti dio školskih uspomena

svakog djeteta, a ne strah od nestanka električne energije, uz ,nažalost,

najboljeg prijatelja, gospodina Monitora.

Davud Čajić I-1

Pandemija je drastično promijenila naše živote i primorala nas da naučimo

neke stvari,npr. morali smo prihvatiti online školovanje kao sastavni i

sigurniji vid obrazovanja. Naravno, kao i sve ostalo ovakva nastava ima

prednosti, ali i mane.

Najveća mana koju moram spomenuti je to što nam je uskraćeno druženje.

Moram priznati da mi nedostaje druženje u učionici i izvan nje, nedostaje

društvo, ali i profesori koji bi nam objašnjavali gradivo. Jednostavno mi

nedostaje osjećaj da sam u školi. Ovdje dolazimo do druge mane, a to je da

nekada zapravo nemam osjećaj da idem u školu. Trudim se da na vrijeme

obavim sve školske obaveze i nakon toga imam dosta slobodnog vremena,

tako da mi se zna desiti da zaboravim da idem u školu i da sutradan imam

nastavu. Treća mana je to što neki predmeti nisu lagani i zaista se i profesori

i učenici moraju više truditi kako bi shvatili lekcije. Četvrta mana je

ispitivanje, jer mislim da je to dosta stresnije online, nego kada se išlo u

školu. Prije ispitivanja se uglavnom stresiramo oko činjenice da se ne bi

trebali zbuniti, da osposobimo uređaje kako u toku časa ne bi došlo do nekih

tehničkih problema... U svakom slučaju definitivno je teže i stresnije

odgovarati online, nego uživo. Peta mana je što tokom jednog online dana

imam osjećaj da nemam dovolljno vremena, jer nekada od svih obaveza ne

stignem doručkovati do 11:30 , ali tu manu bih mogla pripisati sebi, jer ja

zapravo želim da sve zadatke završim na vrijeme kako bih imala više

slobodnog vremena.Međutim, uz sve ove mane tu su i prednosti. U svakom

slučaju online škola nas je prvensteno naučila da budemo organizovaniji ,jer

smo se morali organizovati kako bismo izvršili sve obaveze bez da nešto

zaboravimo. Online škola nas je, također, naučila da budemo samostalni jer

sve svoje obaveze više-manje obavljamo sami. Što se mene tiče ja se trudim

da sve radim sama bez pomoći prijatelja ili roditelja tako da sam u svakom

slučaju još više samostalna nego prije i mislim da je to zaista odlično. Još

jedna od prednosti je i polaganje online testova i ne, ne mislim na polaganje

testova varanjem. Mislim na to da smo kući, u ambijentu koji nam je poznat i

udoban pa se tako ne osjećamo previše nervozno ili stresno kako bi se

osjećali u školi. Uglavnom palimo kamere kako bi profesori bili sigurni da ne

varamo i ono što mi se dopada je tišina tokom testa. Iako su kamere upaljene,

mikrofoni nisu, tako da je potpuna tišina i dosta je lakše skoncentrisati se na

test. Sljedeća prednost je to što smo imali dosta istraživačkih radova i samo

istraživanje je bilo nevjerovatno zanimlljivo. Profesori su se trudili da nas

potaknu da što više sami istražujemo i mislim da nam je to bilo i neophodno,

ali i uzbudljivo.

U svakom slučaju, iako online školovanje nije idealan vid obrazovanja po

mom mišljenju često zna biti dosta je lakši, a nekada čak i zabavniji od

klasičnog odlaska u školu.

Nejla Tefterdarija I-2

oliko je ovakav način izvođenja nastave

zaista dobar, najbolje će pokazati vrijeme.

Iako smo u prilici samostalno istraživati i posvetiti se radu na sebi, ono što je

sigurno jeste da će online čas teško zamijeniti kontakt uživo, odnosno, pogodniji

način da nam profesori adekvatno prenesu potrebno znanje, te da ocijene da li smo

ga usvojili ili nismo. Učenici, također, navode i nedostatke koji se pored već navedenih tiču i

problema koji zahvataju čitavo društvo. Takvi se problemi tiču boravka u društvu, među

prijateljima. Učenici postaju asocijalni i gube potrebu da budu u blizini ljudi. Također, koliko

god se profesori trudili da objasne određene oblasti, ne uspijevaju u potpunosti u toj misiji.

Učenici kao i svi ljudi, postaju manje produktivni, ne osjećaju toliku obavezu za izvršavanje

zadataka i sl.

Koliko god

je na

početku

bilo teško

priviknuti se

na

zatvorenost

u četiri zida,

sada nam je

to postala

svakodnevn

ica. Mnogi

su odlučili

iskoristiti

vrijeme na kvalitetan način, tako što su se posvetili sebi, planiranju svoje budućnosti i

uživanju u tišini sa svojim mislima.

K ŠKOLA U DOBA KORONE „Ko želi da uči, on će steći znanje, a ko ne želi,

nebitno je ide li u školu ili prati online nastavu”

U ovom periodu došlo je do otkrivanja novih hobija, što

je doprinijelo kvalitetnom provođenju vremena. .

. Naravno, pored dobrih strana naša četiri zida,

p..postoji i mračnija strana, a to je nekada upravo ta

zatvorenost koja može utjecati na psihu i gubljenje

fizičke aktivnosti. Anksioznost i depresija postaju sve

češći slučajevi kod učenika.

“Smirujuće, imam vremena za

sebe i da razmislim o budućim

planovima za život, ali s obzirom

na sve okolnosti malo mi fali i

društvo kako i boravak napolju.”

Sarah Hodžić, učenica

IVrazreda.

Kako utječe upravo ta zatvorenost

odgovorila nam je Almedina

Korjenić, učenica II4

razreda.

“Loše. Nema fizičke aktivnosti, što

na neki način dovodi do loše

psihičke aktivnosti. Naravno, tu ima

i pozitivnih stvari kao što su

realizacija nekih stvari za koje prije

nismo znali ili koje nismo

primjećivali. Npr, neki hobiji ili

stvari koje možemo učiniti sada, a

da prije nismo.”

Sanela Šutković i Amar Gradišić

Učenici naše škole Sanela Šutković i Amar Gradišić tokom mjeseca januara sudjeluju na

Svjetskom takmičenju narodnog stvaralaštva, na festivalu Sheikh Zayed u Abu Dabiju,

Ujedinjeni Arapski Emirati, kao članovi folklorne sekcije.

“Igram folklor već dvanaest godina, a

u ovom KUD-u već pet. Ove godine

sam imao čast da odem na Sheikh

Zayed Heritage Festival u Abu Dhabi

u Ujedinjenim Arapskim Emiratima,

gdje sam boravio skoro dva mjeseca.

Sa svojom grupom sam predstavio

Bosnu i Hercegovinu sa različitim

igrama. Ostavili smo odličan utisak

na organizatore i publiku. Nadam se

da ćemo opet imati priliku da

predstavljamo Bosnu i

Hercegovinu.”, rekao je Amar.

Afan Zukić

NAŠI UČENICI SU USPJEŠNI U SPORTU

Školski uspjeh i uspjeh u sportu itekako mogu ići zajedno. Uz dosta želje, truda i zalaganja možemo

vidjeti učenike izuzetno uspješne sportiste i odlične učenike.

Jedan od takvih je i naš Afan Zukić, učenik Četvrte gimnazije Ilidža, član karate kluba Champion i

reprezentativac karate reprezentacije Bosne i Hercegovine. Karate je sport, kojim se profesionalno bavi

već 13godina.

Evo šta Afan kaže o ovom sportu i svojim uspjesima.

"Karate je drevna borilačka

vještina nastala u starom Japanu i

kao takva opstala je

kao nacionalni sport Japana.

Jedan je od atraktivnijih sportova

u kojem možemo vidjeti raznih

situacija, ali sama riječ

"atraktivan" ne znači nužno i

bezopasan. Dešava se dosta

situacija iz kojih moji protivnici ili

ja izlazimo povrijeđeni, a zna se

desiti i težih povreda. Sam dokaz

da se može biti primjeran učenik,

vrhunski sportista i dobar čovjek

su moje kolege i treneri i naravno

moja malenkost. Oko 90% mojih

kolega i trenera su pohađali

Četvrtu gimnaziju, a svi su

vrhunski sportisti. Što se tiče

mene, ne bih da puno nabrajam i

volio bih da ostanem skroman,

ali neke rezultate ću izdvojiti:

višestruki balkanskim prvenstvima

2015. i 2016. godine, državni

ekipni prvaci (KK Champion)

2017. i 2018. godine, perspektivni

sportista Kantona Sarajevo i

reprezentativac Bosne i

Hercegovine u karateu, a pri tome

odličan učenik u Četvrtoj

gimnaziji. Ako samo dovoljno

rasporedite svoje vrijeme i

poredate prioritete, možete s

lakoćom postići uspjehe kao što

smo mi postigli. Pozvao bih

buduće maturante osnovnih škola

da razmisle o upisu u Četvrtu

gimnaziju jer u pravom okruženju,

otvaraju se mogućnosti za

napredak. Jačajmo našu Bosnu i

Hercegovinu, kako kroz sport tako

i kroz obrazovanje!"

Ema Agić

„Ja sam Ema Agić. Učenica sam drugog

razreda Četvrta gimnazija Ilidža.

Član sam udruženja “Život s Down

sindromom FBiH”. Roditelji su me učlanili

2008. godine. Aktivna sam u radu Kluba

mladih koji se zove “Neka,

ja ću”. Naš Klub mladih se

bori za inkluziju na svim

poljima. Učimo

samozastupanje. Da ja

pričam u svoje ime, a ne

neko drugi.

Godine 2019. je naš Klub

dobio od Grada Sarajeva

„zlatni novčić“ kao

priznanje za izvrsnost u

inkluziji.

Iste godine sam trčala

utrku Fun Run na

Sarajevskom polumaratonu

i prodavala kilometre u okviru kampanje

„Trčim za inkluziju“. Zajedno sa sestrom

sam prikupila 626,28 KM i to smo uplatile

udruženju „Život s Down sindromom“.

Učestvovala u kampanji „Ponosni na

sebe“, My Right u Bosni i Hercegovini,

bila sam zaštitno lice kampanje.

Godine 2018. sam dobila priznanje

Unicefa za promicanje prava djeteta u

medijima.

Treniram u Klubu ritmičko-sportske

gimnastike “Olimpik” od 2010.godine.

Učestvovala sam na brojnim

takmičenjima i sportskim

manifestacijama gdje sam

osvajala uglavnom 1. mjesto.

Također se bavim i skijanjem,

učestvovala sam na Prvenstvu

Bosne i Hercegovine u

Specijalnoj olimpijadi u

skijanju 2019. godine.

Osvojila sam 1. mjesto u

slalomu i 2. mjesto u

veleslalomu.

Sviram gitaru, završila sam

Osnovnu muzičku školu na

Ilidži, klasa kod nastavnice

Alme Kahvedžić-Žilić. Najviše volim da

sviram pjesme Zdravka Čolića i

Zabranjenog pušenja. Od ove školske

godine sam se učlanila u sekciju hora, ali

za sada imamo samo online časove.Volim i

glumu. Glumila u predstavi „Priče s

livade“.“, rekla je Ema

Emir Duraković

NAŠI UČENICI SU USPJEŠNI U SPORTU

“Moje ime je Emir Duraković. Imam 16 godina i učenik sam drugog

razreda Četvrte gimnazije Ilidža, a rukomet treniram od svoje

jedanaeste. godine. Treniram u rukometnom klubu "Respect"

Sarajevo, i sa ovim klubom sam postigao mnoge rezultate, otišao u

mnoge gradove, upoznao mnogo dobrih prijatelja, ali najveći uspjeh u

svojoj kratkoj karijeri sam postigao ove godine. U novembru 2020.

godine dobio sam poziv u senirosku reprezentaciju SAD-a da idem na

Svjetsko prvenstvo u Egiptu 2021. god.”, rekao je Emir.

27. Svjetako prvenstvo u rukometu bit će prvo prvenstvo na

kojem će učestvovati 32 ekipe. Među njima je i tim USA, čiji

je član i naš učenik drugog razreda Emir Duraković. Emir je

ujedno i najmlađi član tima. Emiru želimo puno sreće.

Tarik Karić

“Moje ime je Tarik

Karić, rođen sam

19.9.2005. godine u

Sarajevu i učenik sam

prvog razreda

Četvrte gimnazije

Ilidža. Ja sam golman.

Prve golmanske

korake sam napravio

u ekipi Famosa iz

Hrasnice, tačnije

njihove fudbalske

škole "Fair play".

Trenutno sam prvi golman kadetske ekipe

FK Željezničar, koji su ujedno i jesenji

šampioni Premier lige BiH za kadete bez

ijednog zabilježenog poraza.

Od 2018. godine redovno

sam pozivan na

okupljanja, prvo

Pionirske fudbalske

reperezentacije BiH, a

zatim i kadetske

reprezentacije. U

reprezentaciju sam

pozivan 15 puta. Za BiH

sam zabilježio 5 nastupa,

primio tri gola. Sa

fudbalskom

reprezentacijom BiH

učestvovao sam na turnirima u Litvaniji i

Hrvatskoj, kao i u BiH. Branio sam protiv

fudbalskih reprezentacija Litvanije, Rusije,

Makedonije, Gruzije i Zambije.”, rekao je

Tarik.

Tarik Trgo

Tarik Trgo rođen je 10.11. 2004. godine u Sarajevu. Učenik je prvog razreda Četvrte

gimnazija Ilidža. Član je takmičarske ekipe PK " BOSNA" od 2012. godine. Reprezentativac

Bosne i Hercegovine. Učestvovao na svim državnim prvenstvima od 2014. godine. Nosilac

titule državnog prvaka u kategorijama: mlađi kadeti, kadeti i mlađi juniori u više disciplina.

Najperspektivniji sportista Kantona Sarajevo za 2016. godinu. Državni rekorder u disciplini

200m leđno. Godine 2019. na zimskom državnom prvenstvu isplivao je perspektivnu normu

za Comen Cup ( Mediteranski kup) i

Centralno evropsko prvenstvo.

Višestruki državi prvak i viceprvak

u više disciplina na zimskom,

ljetnom i otvorenom prvenstvu

Bosne i Hercegovine. Na više

mitinga osvojio Cup najuspješnijeg

u svojoj kategoriji. Na posljednjem

državnom prvenstvu održanom u

Banjoj Luci i Sarajevu 26.12.2020.

godine Tarik Trgo je ponio titulu

državnog prvaka u disciplini 100 delfin i viceprvaka 50 delfin do 16 god. Štafeta PK Bosna u

kategoriji do 18 godina u čijem sastavu je bio i Trgo Tarik oborila je dva državna rekorda i to:

4x50 slobodno i 4x50 mješovito. Iskrene čestitke našem Tariku.

NAŠI UČENICI SU USPJEŠNI U SPORTU

Nekada učenik, sada profesor

Aldin Ćatić je profesor Historije i bivši

učenik Četvrte gimnazije. Omiljen je

među učenicima, ali i kolegama. Rado

se prisjetio svojih srednjoškolskih dana

i sa nama podijelio lijepe uspomene.

Šta se promijenilo od onda kada

ste sami bili učenik ?

Pa nije puno toga. Većina

profesora je i dalje tu jer sam ja

školu završio prije sedam, osam

godina što nije tako davno.

Promijenio se vanjski izgled škole

kao i neke stvari unutar same

škole. U tehnološkom pogledu

smo bogatiji nego prije kada sam

ja išao u školu što je za pohvalu.

Ko Vam je predavao od profesora koji još uvijek

rade ?

Predavali su gotovi svi profesori koji su i danas u

školi. Možda je lakše da spomenem one koji nisu

sada uposlenici škole, a to su profesori

Hajrulahović, Macić, Mulaosmanović, te

profesorica Emira Hrasnica koja mi je ostala

u lijepom sjećanju, rahmet joj duši.

Jeste li imali problema sa

nekim predmetom ?

Pa nisam imao problema. Možda

je to malo gruba riječ, ali uvijek

sam bio bliži grupi društvenih

predmeta tako da sam neke druge

znao zanemariti na uštrb historije,

geografije ili sociologije. Moram

biti iskren, matematiku nikada

nisam volio.

Kakav je osjećaj biti profesor u srednjoj školi

u koju ste sami išli ?

Na početku je bilo malo neobično, ali sam se

brzo prilagodio iz razloga što sam većinu

profesora znao od ranije kao i oni mene. Dosta

su mi pomogli svi profesori, a pogotovo

mentor, profesorica Amila Tahirbegović kojom

se ovom prilikom i javnom zahvaljujem. Tako

da je meni bilo ugodno i zanimljivo raditi ovu

godinu dana bez obzira na pandemiju i sistem

online nastave.

INTERVJU SA ALDINOM ĆATIĆEM

RAZMJENA UČENIKA SARAJEVO - HAMBURG

Učenica Sibel iz Hamburga :

„Putovanje u Bosnu i Hercegovinu je

ono najbolje što sam do sada

doživjela!“

Zakašnjelo pismo iz Njemačke,

objavljeno u decembru 2020. u

hamburškim novinama „Elbe

Wochenblatt“

Sarajevo, ljubavi moja

Einige Gedichte zum Thema „Meine Stadt Sarajevo - zum 6.April“

Heute ist ein besonderer Tag,

von unserer Stadt Geburtstag.

Du, meine Stadt, bist sehr sehr alt,

mit dir ist deinen Bürgern nie im Herzen kalt.

Du feierst viele Feste,

deine Bürger sind die besten.

Wir werden dich immer bewachen,

du wirst uns immer viel Spaß machen.

Tarik Muhović, IV1

Eine schöne Stadt, von Bergen umarmt,

durch die ein schöner Fluß fließt.

Ein starker Übelebender, mit einer reichen Kultur,

und Geschichten zum Erzählen.

Ein Ort, den ich mein Zuhause nenne,

mit schönen Erinnerungen,

es wird immer so bleiben...

Mein Sarajevo.

Hana Sofović, IV3

Sarajevo, wo ich geboren und aufgewachsen bin.

Auf der ganzen Welt gibt es nicht so eine Stadt wie

Sarajevo.

Sarajevo ist meine Vergangenheit, Gegentwart und

Zukunft.

Hier habe ich meine schönsten Momente erlebt.

Hier sind alle meine Geheimnisse und Träume.

Mein Herz gehört nur hierher.

Sarajevo ist einzigartig.

Nur hier sind Gebirge und Flüsse so schön,

Gerichte so lecker, Menschen so humorvoll.

Selma Ljuhar, IV4

SARAJEVO, LJUBAVI MOJA

Es gibt eine kleine Stadt, eine olympische Stadt, namens Sarajevo.

Die Hauptstadt von Bosnien und Herzegowina, umgeben von wunderschönen Bergen.

Mit der Bosna-Quelle am Fuße des Berges Igman.

Durch die Geschichte hat Sarajevo viel gelitten.

Viele Kriege, Leiden, Eroberungen hat die Stadt erlebt, aber am Ende immer gewonnen.

Am 6.April feiert die stolze Stadt ihren Geburtstag und erzählt jedem von uns ihre

Geschichte,

die niemand vergessen wird.

Radončić Melisa, IV1

Der 6.April

Meine Stadt hat heute Geburtstag.

An diesem Tag habe ich einen besonderen Herzschlag.

Als ich in meinem Zimmer lag, dachte ich :

“Die Soldaten, die meine Stadt geschützt hatten, waren so stark.“

Heute ist kein gewöhnlicher Tag, denn meine Stadt feiert ihren Geburtstag.

Es ist ein echter Freud

Sarah Kovač IV2

SARAJEVO, LJUBAVI MOJA

„Zero Waste Lifestyle“

Zašto je Nejla Kurtović, IV1, za svoju prezentaciju na ispitu DSD 2 /

Njemačka jezička diploma 2/ izabrala temu „Zero Waste Lifestyle“?

„Izabrala sam ovu temu jer je

očigledna činjenica da je

otpad ogroman problem u

današnjem društvu i tema o

kojoj bi se trebalo mnogo

više govoriti. Zero Waste

Lifestyle je ideja životnog

stila bez proizvodnje bilo

kakvog otpada. Po definiciji

je utopija, jer je nemoguće u hiperkonzumerističkom,odnosno

isključivo potrošačkom društvu tako živjeti. Cilj ovog pokreta je

ustvari da se proizvodnja otpada svede na minimum i za to postoji

mnoštvo načina. Ja sam u

svojoj prezentaciji

predložila neke od njih.

Mnogi misle da je

potrebno nešto veliko da

bi se situacija popravila,

međutim i male stvari,

kolikogod se činile

nebitne, mogu imati

veliki uticaj. Promjena

počinje malim koracima i od svake osobe pojedinačno. Pokušajte.“

ZERO WASTE LIFESTYLE

Saradnja Sociološke sekcije Četvrte gimnazije Ilidža i Ureda za borbu

protiv korupcije

U okviru međunarodnog dana borbe protiv korupcije Sociološka sekcija Četvrte

gimnazije Ilidža dala je svoj doprinos kroz zapaženu prezentaciju koju su

povodom tog dana objavili članovi ove sekcije. Ured za borbu protiv korupcije

je ostvario saradnju sa obrazovnim ustanovama, a posebno istaknutu saradnju

ima sa Četvrtom gimnazijom Ilidža, čije materijale redovno objavljuje na

službenim stranicama.

Članovi Sociološke sekcije Četvrte gimnazije na čelu sa profesoricom Amilom

Ahmethodžić pripremili su prigodnu prezentaciju koja je na zanimljiv i poučan

način ukazala na problematiku korupcije.

Prezentacija ukazuje na nesagledive i štetne posljedice koje korupcija može

imati u cjelokupnom društvu. Stasavaju nove generacije koje mogu prepoznati

korupciju i ukazati na nju.

Upravo su obrazovne institucije mjesto sa kojeg se može poslati najsnažnija i

najiskrenija poruka protiv ove pošasti našeg društva. Sociološka sekcija već

godinama kroz razne aktivnosti, kroz različite medije ukazuje na problem

korupcije i ustrajava na buđenju svijesti kod mladih.

MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV KORUPCIJE

Svjetski dan reanimacije

Uspješna saradnja Četvrte gimnazije i Zavoda za hitnu medicinsku pomoć

Lijepo i korisno druženje učenika i profesora Četvrte gimnazije i Zavoda za hitnu

medicinsku pomoć KS traje od 2019. godine.

Kvalitetna i zanimljiva predavanja iz Prve pomoći, izvrsni edukatori i veliki broj

zainteresiranih učenika garant su saradnje koja će, nadamo se, postati tradicionalna. Učenici

su prošli BLS edukaciju pri čemu su stekli znanje o pružanju prve pomoći unesrećenima u

različitim stanjima, kako koristiti AED, aparat koji služi za reanimaciju.

Praktično su probali sve naučeno, pri čemu su koristili svu raspoloživu opremu. Nezaboravno

iskustvo u kojem su učestvovali učenici i profesori Dželović Šefik, Mašić Adela i Sinanović

Manela.

Saradnja sa Zavodom za hitnu medicinsku pomoć KS nastavljena je i u oktobru 2020. godine ,

kada su učenici i profesori naše škole prisustvovali obilježavanju Svjetskog dana reanimacije.

Iz lijepog i poučnog druženja učenici su mnogo naučili o prvoj pomoći, reanimaciji, načinom

održavanja života. To je znanje koje možemo primijeniti u svakodnevnom životu.

U okviru obilježavanja dana oživljavanja, učenici naše škole su iskoristili priliku i sve

prisutne podsjetili na važnost prevencije i očuvanja zdravlja.

Aktivnost obilježavanja Ružičastog oktobra pridružili su se i naši učenici i profesorice Manela

Sinanović, Adela Mašić i Merima Bećarević, a tim povodom su izradili i podijelili ružičaste

trakice.

PRVA POMOĆ

Šta je vršnjačko nasilje?

Danas, širom svijeta, nažalost ,postoje razni oblici nasilja kao što su: nasilje nad ženama kao i

nasilje nad muškarcima, psihičko nasilje, fizičko nasilje, verbalno nasilje, socijalno nasilje,

seksualno nasilje, vršnjačko nasilje, silovanje, te incest. Ovaj put ću se osvrnuti na vršnjačko

nasilje.

Šta je to vršnjačko nasilje? Vršnjačko nasilje je nasilje prilikom kojeg osoba ili skupina

vršnjaka/inja sistemski uznemirava ili napada drugu osobu, a veže se za tinejdžersku

populaciju.

Može biti: verbalno (dobacivanje, izrugivanje, nazivanje pogrdnim imenima, omalovažavanje,

prijetnje), socijalno (izbjegavanje, izostavljanje iz društva, isključivanje iz aktivnosti, širenje

netačnih informacija), psihološko (oštećivanje imovine i bacanje stvari, prijeteći pogledi,

praćenje), fizičko (guranje, podapinjanje, udaranje), ekonomsko (omalovažavanje zbog

finansijske razlike poput jeftinijeg telefona, odjeće, obuće i dr). Odnos nasilnika i žrtve

obilježava neravnoteža emocija i moći, pri čemu je žrtva uznemirena, te preplavljena ljutnjom

i strahom, a napadač miran i nadmoćan. Motiv za nasilje nisu ljutnja ili prethodni konflikt,

već prezir prema žrtvi koja je po nečemu drugačija (visoka, niska, pametna, siromašna,

mršava, starija, mlađa…). Posljedice su te da žrtva postaje bespomoćna, puna straha, te se kod

žrtava može razviti i posttraumatski stresni poremećaj tj. anksiozni poremećaj uslijed kojeg

osoba osjeća konstantnu preplavljujuću zabrinutost s kojom se ne može izboriti. Žrtvom

nasilja se postaje kada osoba ne reagira tj. ne prijavi nasilje osobama koje joj mogu pomoći

(roditeljima, nastavnicima, prijateljima, direktoru, policiji…). Također jedna od posljedica je

ta da žrtva prestane komunicirati sa porodicom i prijateljima, zatvori se u sobu sa negativnim

mislima i razmišlja o samoubistvu kao jedinom rješenju. Djeca koja su žrtve vršnjačkog

nasilja su uglavnom povučenija djeca, nižeg samopouzdanja i samopoštovanja, te lošijeg

školskog uspjeha.

Takva djeca su anksiozna, depresivna i ponekad imaju napade panike. Također se mogu

primjetit promjene u odlasku i povratku iz škole, kašnjenje, izbjegavanje nastave, modrice,

trzaji na jake i iznenadne zvukove… Žrtvi možemo pomoći, najprije, tako što ćemo

uspostaviti dobru komunikaciju kako bi shvatila da nije sama i da nam može sve reći,

odnosno da stekne naše povjerenje, kako bi na vrijeme uočili neke stvari i spriječili da dođe

do mnogo većih posljedica.

Ako ne budem oobraćali pažnju na pojavu nasilja, onda ćemo nanijeti još više štete. Ako si

žrtva nasilja, nemoj trpiti, nemoj da te bude strah i sramota reći. Prijavi, reaguj i zaustavi na

vrijeme! Borbom protiv nasilja djeci obezbjeđujemo sigurniju budućnost i ono najvažnije,

učimo ih kako da izrastu u ljude sa velikim srcem.

Šuman Arduana

BORBA PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA

Prevencija vršnjačkog nasilja u školama

Vršnjačko nasilje je svakodnevnica u našem društvu, iako svake godine pišemo sastave i

razgovaramo o tome na časovima. Mentalitet u kojem živimo često ne dopušta žrtvi da

slobodno istupi i govori o ovom problem. Nasilnik se često pravda rečenicom da je to bila

obična šala.

Šala nije kad nekoga ponižavate, gazite njegovu čast i dostojanstvo, sve samo zato što se ne

uklapa u mehanizam unifikacije ponašanja i izgleda. Nisam se samo jednom susreo sa

uvredama, predrasudama, pokušajem neverbalne agresije. Problem nikada nije u žrtvi nego u

pojedincu ili grupi, u nedostatnom odgoju ili u činjenici da su I sami bili žrtve nasilja, pa je

agresija jedina komunikacijska vještina sa kojom raspolažu. U njihovom kosmosu agresija je

normalna komunikacija. Moramo kao pojedinci koji se uklapaju u šablon društveno

prihvatljivog, shvatiti da živimo u društvu koje će nerijetko izjednačiti zlostavljača I žrtvu.

Kolektivna šutnja ponekad je razlog kontinuiranog nasilja nad vršnjacima. Zbog toga svi oni

koji su bili ili već jesu žrtve trebaju hrabro istupiti u javnosti, obratiti se institucijama, prije

svega pomoći sami sebi, jer niste rođeni da budete žrtva.

Svakog od nas prate predrasude, mišljenje drugih onama, ali isto tako to nema veze sa onim

što mi jesmo, sa našom osobnošću.

Armin Šetić

Šala

Šala nisu suze

Šala nije ponižavanje

Šala nije modrica

Šala nije histerija

Šala nije šamar

Šala nije nedozvoljen

dodir

Šala nije uvreda

Nasilje nije smijeh i

zabava,

Već zlo pojedinca

Armin Šetić

BORBA PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA

STOP NASILJU!

Previše je riječi uzaludno izgovoreno o temi nasilja. Riječi nisu dovoljno sredstvo. Protiv

nasilja se treba boriti primjerima i djelima, stvarnim idejama koje trebaju biti ostvarene. Neka

ideje ne ostanu samo ideje. Zajedno možemo promijeniti svijet u kojem živimo. Nismo ni

svjesni koliko. Čak i najmanja podrška može značiti čitav svemir osobi koja se osjeća

napušteno. Osvrnimo se oko sebe i nemojmo se oglušiti na nečiji poziv upomoć.

Sajra Bečirović

BORBA PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA

„ Misli globalno - djeluj lokalno „

DKU potječe iz američkog građanskog obrazovanja, tj iz odgoja za demokratsko djelovanje, a

temelji se na ideji da učenici kroz socijalno učenje i građanski angažman stječu demokratski

način razmišljanja i djelovanja. U projektima DKU učenici se bave potrebama svoga grada,

svoga kvarta ili društva u cjelini te time doprinositi općem dobru.

Projekti se mogu provoditi na kulturnom, socijalnom i političkom području , kao i na

području zaštite prirode i okoliša.

Područje zaštite prirode i okoliša pruža raznovrsne mogućnosti za djelovanje DKU , u skladu

sa motom „ Misli globalno - djeluj lokalno „

Učenici naše škole su kroz projekat DKU učestvovali u akciji čišćenja okoliša pod nazivom

„Počešljajmo Trebević“. U pratnji bibliotekarke Nihade Muratović i profesorice Snježane

Karaga, naši učenici su i u teškim uslovima pandemije dali svoj građanski doprinos zaštiti

okoliša.

DRUŠTVENO KORISNO UČENJE

Maternji jezik je dio našeg bića

Bosančica

Maternji jezik je jezik koji

čovjek uči od djetinjstva. To je

jezik koji učimo od roditelja i

drugih članova porodice, a tim

jezikom ostvarujemo prvu

socijalizaciju sa ostalim

ljudima. To je čvrst temelj

kulturne baštine. On igra dvije

bitne uloge. Prvu, kao

instrument komunikacije i

drugu kao znak identiteta

jednog naroda. Također, nudi bogat i potpun uvid u to kako zajednice razmišljaju i žive, kao i

u historiju i kulture ljudi širom svijeta.

Jezik nije samo sredstvo komunikacije. U velikoj mjeri prožima našu kulturu i život i na

mnogo načina je pokazatelj profinjenosti naroda. Jezik i ljudska kultura blisko su povezani, a

jedno je neodvojivo od drugoga. Kad se čovjekova pažnja usmjerava ka analiziranju njegove

kulture, prirodno je da treba pokušati detaljno ispitati sredstva komunikacije. Ovo je

neophodno za njegovo društvo. Izuzetno složen ili svestran kod, tj. jezik, koristi se za

razmjenjivanje naših misli i iskustava sa drugim ljudima. To jezik čini prirodnim fenomenom

koji čovjek nauči u ranoj dobi u želji za komunikacijom sa drugim ljudima. Maternji jezik

bitan je aspekt nečijeg odgoja jer oblikuje način na koji oni percipiraju svijet i način na koji se

netko izražava. Budući da ljudi iz različitih regija imaju različite maternje jezike, mnoge

institucije i roditelji podučavaju svoju djecu drugim jezicima kako bi mogli komunicirati s

više ljudi, bez ikakvih jezičkih barijera. Osoba bi mogla razgovarati na više jezika, ali, ako joj

se govori na maternjem jeziku, tada prevladava osjećaj bliskosti i pristrasnosti. Tužno je

vidjeti da maternji jezik u široj upotrebi gubi svoj značaj u odnosu na neke druge jezike.

Međutim, maternji jezik ostaje neodvojiv dio nečijeg postojanja, jer se kaže da je maternji

jezik čovjekovo istinsko „sredstvo duhovitosti.“

Kakav god bio naš maternji jezik, moramo ga prihvatiti. Nema sumnje da čovjek svoja

skrivena osjećanja izražava na svom maternjem jeziku. Razumijemo i razmišljamo na svom

maternjem jeziku. Utjecaj maternjeg jezika pratit će čovjeka do njegove smrti. Prakticiranje

maternjeg jezika presudan je aspekt čovjekova života. Jezik stvara svijest o načem

individualnom i kulturnom identitetu, olakšava učenje i usvajanje drugih jezika, održava

porodice čvrsto povezanim. Da bi se očuvala kultura jednog naroda, ljudi se uvijek moraju

truditi da svoj maternji jezik njeguju po svaku cijenu.

Faris Delić

MEĐUNARODNI DAN MATERNJEG JEZIKA

Moj maternji jezik

Dok sam dijete bila

svaku riječ sam upila,

poput spužve kada vodu kupi,

tako sam naučila i riječi u školskoj klupi.

I od majke čula sam fraze, sintagme i slova,

djetinjstvo je bilo vrijeme bez muke i bola.

Na ljuljački bijaše djevojčica mala,

tufne na odjeći i sandale lakne,

hladna bijela kafa u čaši

i graja djece i smokva stara.

Upamtih miris jezera,

pa naučih kako se zove;

Zapamtih okus smokava

pa sjetih se džema što djeca vole;

Naučih opisati miris bijele kafe i

onomatopeju djetinjstva i graje.

Maternji jezik usvojila sam brzo,

naučila sam pisati, čitati i rečenice tvoriti,

i knjige voljeti.

Danas živim ljubav jezika koji sam

prisvojila,

jer me njegova ljubav osvojila i mir mi

poklonila

–svaki put kada olovku u ruku uzmem.

Svi jezici svijeta lijepi su na neki način,

mada ni jedan nije kao ovaj moj,

riječi se isprepliću i grle,

slova usne vuku da osmijeh naprave i

optimizam izgovore,

a duša osjeća spokoj

jer si svoj na svom.

Fatima Mujezinović II4

MEĐUNARODNI DAN MATERNJEG JEZIKA

Pismo stećku

Stojim pred tobom,

Tako si mi blizak i drag,

Pa se pitam:

„Otkud takav osjećaj?

Dal’ zbog istih korijena,

Ili što u historiji ostavi dubok trag?

Možda i zbog sudbe gorke što spaja

tebe nekad i mene sad!

Posmatram te Gorčine na stećku,

što te vrijedne ruke uklesaše

i poruku znanom i neznanom ostaviše,

Kosu ti mahovina prekrila,

a bršljan hercegovački hižu obavila

Ti gordo i stameno prste raširio,

dobrodošlicu i znanom i neznanom nazvao.

Poruku na pismu kojeg nazva bosančicom

stoljećima staru ostavio:

„Da je zemlji mojoj i znan i neznan jednako mio,

Ali da pazi na ruku kome bude darivao,

I svoj jezik bosanski grčevito branio

i ljubavlju zalijevao kad o njemu

potomcima bude govorio

i u amanet ostavljao!“

Mak Sabljić I2

Moj maternji jezik

,,Šćeri, ponesi neni taj ibrik da pokvasim dušu”, zazva me stara nana. Bješe to starica od

svojih 80 i kusur, sitna, krhka, ali čvrsta i snažna poput ćuprije na Drini. Pamtim svaki izraz

njenog lica, svaku bora koja je treperila na

čelu dok bi me milovala ručicama punim

godina i mukotrpnog rada. Dok sam

upoznavala staru nanu ,majku moje nane,

zavoljeh taj njen, moj, naš jezik. Koliko sam

samo bila sretna kad čujem neki ,,starinski”

izraz. Koliko se u meni probudi lijepih

osjećaja svaki put kad neko izgovori nešto što

drugari ne razumiju pa ja onda sva ponosna

,,prevodim”. Stoljećima ga nazivaše raznim

imenima, svojataše, prisvajaše i odbacivaše,

ali jezik moj maternji ostade i opstade. U

granicama nam najljepše domovine i izvan

nje odjekuje pjesma bosanska, čuje se

bosanski glas. Ponosni i prkosni Bosanci i

Hercegovci hrabro čuvaju svoju tradiciju.

Gordo čuvaju svoje nasljedstvo. Iza sedam

gora i sedam mora nalazi se mala zemlja u

kojoj se govori jezik sa sedam padeža. Bosna

je to, i Hercegovina. Teško je nekad prevesti

bosanske izraze , čak i nemoguće, jer u ostalim jezicima nema te topline, nema tog bosanskog

merhameta, bosanske duše. U srcu Bosna i Hercegovina, na usnama jezik bosanski izgovara

ono naše: "Jedna si jedina, moja domovina".

Amina Murtić I2

MEĐUNARODNI DAN MATERNJEG JEZIKA

"Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite“

Odmalena nas uče kako su u laži kratke noge i sa tom floskulom smo već svi dobro upoznati. Kroz

život se susrećemo sa raznim situacijama, ljudima, dešavanjima koji nas tjeraju da budemo više ili

manje iskreni, ali i realni. Makar jednom smo se svi našli u situaciji gdje smo vagali, da li je pametniji

izbor biti brutalno iskren ili ipak malo tu istinu da „ublažimo“. S

obzirom na to da sam već uveliko u periodu života gdje se

nazivam adolescentom, prolazio sam, a i dan danas prolazim

kroz razne situacije zajedno sa svojim prijateljima. Uvijek

sam bio tip osobe koja svoje probleme i misli ne izgovara

naglas. Nekako sam oduvijek volio da se samostalno nosim i

borim sa svime. Prijatelji su od prvog dana stekli veliko

povjerenje u mene, te su podršku i utjehu tražili u mojim

riječima. Čovjek u životu nailazi na mnoge poteškoće i jako je

važno imati nekog ko će mu pružiti podršku i saslušati ga. Često je

dobra stvar posavjetovati se sa nekim čisto radi realnosti gledanja na

situaciju i „bistrine“ razmišljanja. Nerijetko smo između dvije vatre, između

brutalne istine ili brutalne laži. Brutalna istina bi podrazumijevala iskreno, stoprocentno

viđenje i mišljenje, bez obzira da li će to neko pogrešno shvatiti ili se možda i uvrijediti, što nikada ne

bi trebala biti nečija namjera. Brutalna laž podrazumijeva sve ono suprotno od onog što zaista mislim.

Laž je nedostatak istine, prosto rečeno. Razlog laganja je većinom strah od povređivanja nama dragih i

bliskih ljudi. Međutim, time se postiže kontra-efekat.

Kao što sam već rekao, često sam bio u situaciji gdje sam birao između istine ili laži, ali sam se uvijek

nekako odlučivao za istinu, instikt, odgoj koji je doprinosio tome. Često su se prijatelji znali na mene

ljutiti kada im kažem kako zapravo stvari stoje, da sami moraju snositi posljedice zbog vlastite

pogreške. Kao što i sama tema kaže „lijepe laži ne pomažu“, i ljudi moraju imati realan pogled na svoj

život i na ljude oko sebe. Ne kažem da sam duhovni iscjelitelj, ali jesam zagovornik istine. Ponekad je

ljudima potrebno pomoći da shvate kroz šta prolaze pa i da je na kraju krajeva sve prolazno i rješivo,

samo treba dosta strpljenja da se stvari stave na svoje mjesto. Ipak, i gorke istine mogu biti ljekovite.

Kao što i sam Marko Porcije Katon kaže: „Više volim neprijatelja koji mi u oči govori istinu, nego

prijatelja koji me laže“, i u potpunosti se slažem s tim. Nema gore obmane, prevare, poniženja od laži.

Laž je karakteristika nemoćnih, nemoralnih, pohlepnih ljudi, šarlatana... a takav epitet niko ne želi da

ima uz svoje ime.

Kako sazrijevamo i stičemo razna iskustva, sve više shvatamo značaj iskrenih riječi koje su nam

upućene. Godinama spoznajemo ko su pravi prijatelji, a ko je tu samo iz koristi. Sreća pa je tako.

Trebamo i moramo, na kraju krajeva, da se trudimo postati što kvalitetniji ljudi, što za sebe što za našu

okolinu. To, naravno, podrazumijeva da nas krase: moral, etika, poštenje, obrazovanje, dobar duh,

namjera... Sve što ne želimo da se nama desi, ne trebamo raditi drugima. Ako ne želimo da nas neko

„tješi“ lažima, nego da nas suoči sa istinom, onda to isto radimo i drugima. Treba svima otvoriti oči

koliko jemoguće. Svaka „ruka spasa“ je od koristi kada je čovjek u nedoumici ili kada ne vidi izlaza iz

stanja koje ga je zadesilo.

Tako je i naš prvi predsjednik često isticao da je „duša ta koja razumije i vidi i ono što um i oči često

ne vide.“

Grebović Ibrahim

DAN NEZAVISNOSTI

BOSNA

Htjeli su mi te oduzeti

Preživjela si

Htjeli su mi te uništiti

Pobjedila si

Gorde zelene doline,

plave rijeke i šumovite planine

Hrabra srca i iskrene duše

nisu dali

Borili su se svojom čašću i

istinom

da sačuvaju narod tvoj

Bosanski

Da sačuvaju kamen humski

Da neprijatelj ne sruši

Ono što ljubav sagradi

Vječna budi zemljo moja

Sjaj krune tvoje

Neka vječno plamti

Armin Šetić

DAN NEZAVISNOSTI

Moja Bosna

Tebi je ona ništa, a meni je Bosna

sve.

Kad me pitaju, a šta je to „sve“

Pa to sve je Bosna!

Tako mala,

Ali ,ipak, na tvoju stranu uvijek

bih stala.

Tako mala, ali jaka,

Kao pero lahka.

Vjetar bi je oduhao, ali mi je ne

bismo dali

U obranu Bosne naše mi bismo

stali.

Tako mala,

Ali ipak zemlja moja.

Tako mala, ali nikad tvoja.

U nju malu ljubavi je tone stalo

Znajte da to nije malo

Jedna zemlja

Rijeka bistra ravna tebi nije

Sunce s neba sjaja tvoga

dostojno nije

Pa čak ni zvijezde,

Što se na nebu navečer nadviju,

Pa čak i one tebi se s puta

sklanjaju

Ti si kao plavičasti nebeski

svod,

Bijela ptica

Sunčev sjaj u tami

Lamija Zeković I4

What are some reasons why I love Bosnia and Herzegovina?

One of the main

reasons why I love

Bosnia and

Herzegovina are the

films. Imean there

are so many iconic

and beautifully

made films out

there, that a lotof

people do not know

of. Ones of those

films are

“Grbavica” directed by Jasmila Žbanić,“No Man’s Land” an academy award winning film

directed by Danis Tanović and a brand new movie “Quo Vadis, Aida?” that made it on the

Academy Award for the Best International Feature film list.I am very happy and glad that

film-making is still alive in this country, because, on so many occasions, I have thought that

the art of film-making has ended in this country, and that people just stopped caring about the

development of it. But the latest movie ‘’Quo Vadis, Aida’’ proved me wrong.It proved

everyone wrong.

What I also love about Bosnia and Herzegovina is, of course, its natural beauties. There are

variety of beautiful sceneries and landscapes all around it. The ones I find the most beautiful

are the mountains. When I was around 12 years old, I reached the top of a mountain called

“Bjelašnica”. I found out how beautiful it was and a memory of that event, I always keep

cherishing.

Also, another reason why I love Bosnia and Herzegovina is that my own home is in it. No

matter how many times I tell myself that I do not like living here, my country is and will

always be my homeland, the place where my family and my home is. No matter where I am

and where I will be, my heart stays here - in the south-eastern country that not many people

even know of. But it holds such a beauty in everything, in its people, its nature, arts and its

tradition. It is true that it has been through a lot…but what country hasn’t? What has been

done in the past, should not define us, nor anyone else. We all must strive for our better future

in the only country we have our roots in.

Amina Muminović, II4

I LOVE BIH

What are some reasons why I love Bosnia and Herzegovina?

How to answer the question why I love BiH? It would be best to answer it with a counter-

question, and what else should I love? Moreover,I may also say that I cannot help but love my

own country? Nowhere am I happier than in my own country, which is, truthfully full of

problems, full of injustice, and full of discord, but it is still my only homeland. Many claim

that little is going well in B&H, that one has to leave in order to succeed, that there is no place

and progress for young people in this country. Perhaps, that is true, but one thing is for sure,

the love for my country never stops. Neither when you're thousands of miles away, in another

continent nor because of other people.

I do not feel particularly patriotic when it comes to my homeland. It is not because it has

nothing to offer but, on the contrary, Bosnia and Herzegovina is full of riches that spread

across it and with many more still undiscovered. If you were to ask the people who lived in

my country during the Yugoslav period, they would cite the famous Olympic Games held in

the capital, Sarajevo, as the greatest joy of that time. The feeling of euphoria when celebrating

the anniversaries of the same event is still in them. They have passed it over to young people

in addition to pride but also regret as we, the youth, did not have the opportunity to write such

an experience in our own books of life. However, that does not stop us from mentioning this

honourable event as one of the greatest joys of our country.

What is more, the gathering of tourists from all over the world, the film industry celebrities

and the local ones is certainly one of the highlights of the city, the time when it is covered

with glamor and elegance. Yes, the Sarajevo Film Festival awakens in people a sense of

satisfaction and pride. The permeation of cultures and traditions throughout the country and

the recognition of the differences that make us equal is a great joy in the hearts of people who

sincerely love this country and who do not look at it through the stereotypical grids of the

present.

The euphoria and excitement that, along with adrenaline, circulates through the human beings

as they watch the jumps from the Old Bridge in Mostar on their return from vacation. As

supporting the jumpers cannot be measured and expressed with words thoroughly, especially

not compared, until it is felt. Joy means peace and tranquillity, and the mountains and rich

landscapes of Bosnia and Herzegovina can only awaken them and allow a person to rest from

the hectic everyday life in which he lives. Poems have been written about my country, as a

rich cultural treasure, and great world talents in every field of life have flowed from it.

It may not be the most beautiful, but it has a rich history that murmurs like the rivers of this

country and the waterfalls in Jajce, constantly reminding people where they grew up and on

whose foundations they have built their lives. Another thing that awakens joy in us is also the

denial of those imaginary boundaries that divide it in cold blood by separating the pieces of

the puzzle that fit perfectly into each other. Even if life takes me away from my country, I will

try to preserve my connection with it because of so many different people, religions, customs,

the different dialects and accents of my country that I would not have the opportunity to see

and hear elsewhere, on such a small space.

Bosnia and Herzegovina is like a diamond carefully waiting to be discovered and honed to

perfection, and regardless of the fact that it is hidden under the guise of a developing country,

it has a soul and a story, and that is also a reason why I love it. If people just listen a little

more carefully and instead of bad events, pay attention to the little things that, link by link,

build the chain of grace of this country, we might be even happier.

Amar Kicara III2

I LOVE BIH

Bakrorez, "MELANHOLIJA" , njemačkog umjetnika Albrehta Direra, slovi za djelo od

izuzetnesloženosti, sa mnoštvom skrivenih značenja.

Šta nam to zapravo „poručuje“ Direrov magični kvadrat, a šta „Melanholija“?

"MELANOLIJA“ se može po horizontali „podijeliti“ na tri jednaka dijela-svaki od tih

dijelova (nivoa), simbolizuje stepen određene spoznaje.

Na najnižem nivou, u dnu slike, prikazano je mnoštvo alata i idealno oblikovana lopta, što

simbolizuje majstorstvo zanata.

Drugi nivo rezervisan je za intelektualnu spoznaju-anđeo i zamišljena figura krilatog genija sa

šestarom u ruci, specifičan poliedar-posebno ističu značaj matematike (i geometrije), i kazan

sa vatrom koji asocira na alhemiju, simbolizuje intelektualnu djelatnost.

Treći, posljednji nivo, rezervisan je za najviši stepen spoznaje i predstavljen je kao

beskonačan- stepenice i zdanje na koje su naslonjene nastavlja se „negdje“ izvan „djela“.

Oni simbolizuju i ukazuju na beskonačnost mogućih spoznaja, i na činjenicu, da su mnoga od

tih znanja nedostupna čovjeku. Prizor komete, uz slijepog miša, simbol su melanholije, kao

„sudbine genija“.

„Do velike spoznaje stižu samo melanholični duhovi, a ona je cijena kojom se velike

istine plaćaju“.

Djelo je u cjelini veoma dobro osmišljeno, uz pregršt različitih simbola i značenja.Jedno od

tih „simbola“ je, u naslovu pomenuti, Direrov magični kvadrat. On se, bez posebne

mistifikacije, odlikuje posebnom matematičkom ljepotom-simetrijama, koje mu, s pravom,

obezbjeđuju mjesto u gornjem dijelu slike-najviši stepen spoznaje.

Tajna Direrove „ Melanholije“ i Direrovog magičnog

kvadrata

(MAGIČNI KVADARAT I MELANHOLIJA NA KOJOJ JE OZNAČEN

MAG.KVADRAT)

Ovaj kvadrat zadovoljava osobine klasičnog magičnog kvadarata, ali ima i nekoliko dodatnih,

zanimljivih osobina.

Zbir brojeva po kolonama, redovima, glavnim dijagonalama i u središnja četiri kvadrata

je isti-(34).

Zbir brojeva u kvadratima, simetričnim u odnosu na centralni kvadrat, je (17).

Donji red je posebno zanimljiv-središnja dva kvadrata tog reda, obrazuju 1514 godinu, a to je

godina kada je ovo djelo i nastalo!

Brojevi: 1 i 4, u preostala dva kvadrata, predstavljaju Direrove inicijale (A.D.-1.4.).

Tajna Direrove „ Melanholije“ i Direrovog magičnog

kvadrata

Interesantnim se čini to što su neki od brojeva u bakrorezu, „namjerno“, prepravljeni-broj 6

mjenjan je brojem 5, a broj 5, brojem 9, što ukazuje na još jednu skrivenu Direrovu poruku.

Njegov lični pečat u ovom djelu je neminovan-ne samo zbog njegovih inicijala.

“MELANHOLIJA“ se može smatrati i Direrovim autoportretom, ne u eksplicitnom značenju,

već

u onom prenesenom, skrivenom u liku melanholičnog genija-melanholija je osobina velikih

duhova.

Sarajevo, 3.3.2021.g. Husejnović Amela, prof.

Tajna Direrove „ Melanholije“ i Direrovog magičnog

kvadrata

Miris Ramazana

Toplo ljeto ide svome kraju Žuto lišće već pada sa grana Uskoro će kroz naše mahale

Širiti se miris Ramazana

Očevi će tad svečani biti Dok će majke večeru da prave A djeca će gledati u munaru

U kandilje da iftar najave

Ibadetu k'o da kraja nema Jer svi hoće radost da podijele

A uveče džamije su pune Teraviju svi klanjati žele

Sve svečano i posebno je

Svak' je sretan tih mubarek dana Ništa ljepše tad u Bosni nema Od mirisa dragog Ramazana

Ajla Topalović, I3

U SUSRET RAMAZANU

Radost Ramazana

jedila sam na velikom proplanku, pored bistrog potoka, u dubini šume. Šutila sam, trudeći se da zapamtim

ove divne melodije žubora vode i žamora šume. I, gle čuda, kao da sam ih već zapamtila! Tačno sam znala kada idu duboki tonovi, kada voda prelazi preko većeg kamena, a kada preko nekog manjeg. Dedina šuma! Dedin potok! Uvijek puni iznenađenja! Jedva sam čekala ovaj dan. Prvi dan Ramazana! U posljednje vrijeme, zbog školskih obaveza, a i babinog posla, kod dede i nane smo dolazili samo kada je neki praznik ili na raspustu. A tako sam voljela provoditi dane i dane ovdje, istražujući svaki detalj, ovog malog planinskog mjesta. Ponekad poželim da sam još mala dedina djevojčica koja nema nikakvih obaveza, osim da dedu i nanu uveseljava. Gledala sam u tu prozirnu divljinu i pogledom pratila razdraganu igru mušica i leptirića iznad vode. Odjednom, u toj dubini, ugledah jednu malu ribicu. Crvenu! Ili je to bila zlatna ribica? Nasmiješila sam se samoj sebi i čudnoj pomisli koja mi je pala na pamet! He, he, heee! Zlatna ribica! Pa što da ne, ionako sam tražila i molila se dragom Allahu dž.š. da mi pomogne i ispuni mi jednu ...Mobitel! A sada je tu i ona, zlatna ribica. Moja želja je jednostavna, a i Ramazanski je dan. Jutros sam ustala veoma rano i dok sam se oblačila, kroz prozor me dozvao miris šume i livada, kuda sam često šetala sa svojim dedom. Ih, ja šetala! Ma trčala livadom koliko me noge nose, a iz daljine se čuje dedin glas, koji me je dozivao. Bila sam vesela i razdragana, a kada sam tako raspoložena, onda puno zapitkujem i uvijek nanovo želim da mi dedo priča o svom životu na planini. Moje jutarnje radovanje i moje misli prekide nana, koja me vratila u stvarnost i podsjetila da nisam više baš ona mala djevojčica. Rekla mi je da posjetim komšije I pozovem ih na iftar. Ih, moje radosti! Vidjet ću sve one dobre ljude koji su me pratili kroz djetinjstvo, a i volim što će me zapitkivati o Sarajevu, školi, životu u velikom gradu...U mislima kroz selo, sjetih se da moram posjetiti dedu Muharema, naninog brata, čija je kuća bila na samom kraju sela, kroz šumu, a ja tu nisam nikada prolazila sama. Ipak, nisam htjela da nana vidi da sam se uplašila, potvrdno sam kimnula glavom i krenula.

S

U SUSRET RAMAZANU

Ponosno sam išla od kuće do kuće, željela sam da svi vide, kako je lijepo vaspitana ova djevojčica iz Sarajeva, koja je ponos svojih roditelja i svoga dede i nane. Nana Hata to i priča po selu...Njena sam odlikašica, pjesnikinja, glumica, ma hvali me na sva usta...A dedo Suljo, on je malo ćutljiviji, on to govori samo meni i bratu. I eto mene, na kraju prašnjavog puta, na samom ulazu u šumu. Zastanem malo. Osluškujem. Okrećem glavu na sve četiri strane svijeta, kao da baš tražim razlog zbog čega ću se uplašiti... -Ne, Vildana, danas nema straha! Hem je Ramazan, hem postiš a ideš dedi Muharemu, kog nisi dugo vidjela! (Kao što bi nana Hata rekla.) A dodala bi, prouči Fatihu ili neku dovu i strah će nestati. Tako i učinih. Koraci postadoše čvrsti i gordi, koračam, a ponegdje malo i potrčim, ono niza stranu, same me noge nose. Uglavnom, stigoh do dedine kuće. -O, o, o...dedo Muhareme!!!-povičem, a ovako moje dozivanje, kao da je istjeralo i posljednju mrvu straha...Niko se ne odaziva i niko ne otvara vrata. Uzmem za šteku polahko i uđem u mračni hodnik. Rukama po zidu tražim mjesto gdje se pali svjetlo, ali ne napipah ništa. - Uđi, otvoreno je!- čujem dedin drhtavi glas i ja zakoračim preko praga, u sobu. Tu me već dočeka slaba svjetlost lampe. Mala sobica, sa malo starog namještaja, al sve je bilo na svom mjestu. Krevet ispod prozora, a do kreveta, negdje pored dedinog uzglavlja, mala komodica i na njoj lampa, da dedo može upaliti, a da ne ustaje. Tu je i stari radio, na kome se, tiho, čuo ezan. Dedo je ležao na krevetu i dok sam mu prilazila, pokušao je da se malo pridigne i vjerovatno bi i uspio, ali sam ga ja zaustavila u pola pokreta i zamolila ga da nastavi ležati, da se ne muči. Priđem mu i poljubim ga u ruku, poželim Selam, što je i red, a i osjetila sam potrebu za tim. -Selam, moja Vildana! Kako si samo porasla! Ista svoja mati! - Poslali me dedo i nana... večeras spremaju iftar - zbunjeno nastavim, onako kako sam zamislila da pričam... vidim da je nemoćan… da li će moći doći? - Znam, znam, šćeri!- prekide me u pola rečenice. - Zvala je Hata i pitala jesi li stigla... Meni da nije tvoje nane, ne znam šta bih, ni kako bih! Ne mogu na ove bolesne noge, a život sam proveo po ovim livadama i šumama, a sada...i godine! Prekide priču i okreće glavu prema prozoru, kao da nešto traži, a po podrhtavanju ramena, znala sam da plače. Ne može se suzdržati, a trudi se da ne vidim njegove suze. Tako i moja mama kada zaplače, uvijek okreće glavu na drugu stranu, da mi to ne vidimo.

U SUSRET RAMAZANU

Bilo mi je žao dede Muharema, bio je tako nemoćan, veoma slab, a tako je lijepo pričao, da bih ga slušala cijeli dan. Pričao je o svome sinu Rašidu, kako radi u Njemačkoj, ima dvoje djece, djevojčica Amna, kao ja, i sina Ahmeda. Puno rade i rijetko dolaze, tako da nema vremena da dođe i posjeti svog starog i bolesnog oca. -Volio bih da ga vidim, da zagrlim unučad i molim Allaha da to dočekam, pa taman da odmah umrem! - Nemoj, dedo, tako, još ćeš ti dugo, dugo živjeti, a dragi Allah će dati i da ti se želje ostvare i ako Bog da, šetaćeš se ti sa unucima po ovim našim lijepim livadama i šumama. Tako sam govorila, a gledajući ga, ni sama nisam vjerovala u svoje riječi. Poselamila sam se sa dedom i poželjela mu brz oporavak i obećala sam mu da ću ga ponovo posjetiti. I tako, ponovo se nađoh na onom svom proplanku, gdje onako nevino, molim zlatnu ribicu da mi ispuni samo jednu želju, ne tri, kao u priči, već samo jednu i jedinu, da mi umjesto mobitela ozdravi dedu Muharema i da on vidi svog sina. Stajala sam tu dugo, kao da sam čekala da ribica izađe i da mi odgovori. Na pragu me nestrpljivo čekala nana Hata. Pitala je za dedu i počela mi pričati o njemu. Dedo je radio u šumi i tamo doživio nesreću... -Daće dragi Allah, pa će ozdraviti! Kasnije, dok smo svi sjedili za iftarskom sofrom i sretno razgovarali, ja sam i dalje razmišljala o dedi Muharemu. U jednom trenutku sam bila jako sretna zbog svoje porodice, svi na okupu. Moj brat Kerim se ne odvaja od dede Sulje. Mama, nana i tetka nešto šapuću, a babo i tetak već dogovaraju sljedeći susret...U drugom trenutku sam bila kod dede Muharema i kroz mali prozor sobe, istu sliku vidjela za njegovim malim stolom. Iz mog razmišljanja me trznula nana. -Viki, Viki, pogledaj napolje! Požuri, da vidiš, izgleda da je stigao Rašid! Ništa mi nije bilo jasno. Svi zajedno istrčimo na terasu, kad napolju auto i Rašid sa svojom porodicom.

Eto sreće za dedu Muharema i za mene. Koliko sam samo bila radosna u tom trenutku, da bih trčala sve do dedine kuće na muštuluk...Pred očima mi slike, sretno lice dede Muharema...Baš onako kako sam zamislila. Znala sam da dragi Allah uslišuje naše molitve, ali nisam znala da ih tako brzo ispunjava. Bio je to jedan od najsretnijih Ramazana za mene.

Vildana Alajbegović

U SUSRET RAMAZANU

Sarajevo, ljubavi moja

i sa kim se sudbina nije tako poigrala kao sa

mojim gradom i baš iz tog razloga svaki put

kada ga spomenem stavljam epitet naljepši moj

grad, moje Sarajevo. Najljepše je biti turista u vlastitom

gradu gdje se iznova i iznova svaki put oduševim

svemu što taj grad ponudi kada prođem njegovim

ulicama. Grad ljubaznih, dobrih i uslužnih ljudi koje

bolna historija nije pokolebala. Poput feniksa su se digli

iz pepela i dokazali, a i dalje svakim danom sve jače i

jače dokazuju, da nas ratne slike i bolna hisotrija nisu

uništile, već samo ojačale. Zato o svom gradu pričam ponosno. Iako sam rođena ovdje, bar na

trenutak se upustim u ludu avanturu „putovanja„ kroz svoj grad. Svaki put mi se sve više i

više otvara, otvara svoju dušu i dopušta mi da u odaje njegovog srca uđem sve dublje. Kao da

mi svaki put oda po još koju tajnu za koju do sada nisam znala. Od obale, mostova,

historijskih građevina pa do različitih običaja kao da mi sve te divne slike svaki put odaju po

još koju tajnu. Smatram da su svi običaji kao i tradicije vrijedni spomena, ali o našim se treba

pisati i pričati. To je ono što nas izdvaja iz mase. Kod nas je običaj da mi Bošnjaci ne znamo

za riječ „stranac“. Kod nas su svi dobrodošli. Ne gledamo niti vjersku niti bilo kakvu drugu

pripadnost niti opredijeljenost. Možda zato baš u srcu grada džamija, katedrala i sinagoga

„odzvanjaju“i dišu istom jačinom. Kao glavni motiv grada je Baščaršija gdje se miris ćevapa i

tradicionalne kuhinje osjeti na kilometre. Baščaršija je nezaobilazna stanica svakog od nas.

Golubovi oko čuvenog Sebilja predstavljaju simbol moga grada, a tu odmah malo niže vidim

ručne radove starih sarajevskih zanatlija. Stari dio grada vijekovima se ne mijenja. Nastao još

u doba Osmanskog carstva, onako satkan od neobičnih gradjevina, ni historija ga nije mogla

promijeniti. Odmah malo niže prelazim u Ferhadiju. Priznajem, najviše volim sarajevske

ljetne šetnje Ferhadijom. Osim toga, moj grad krasi i Vilsonovo šetalište. Mjesto koje

predstavlja rekreaciju za djecu, a i sve ostale dobne skupine. Sarajevo krase mnoge

znamenitosti i historijske gradjevine. Jedna od njih je i Zemaljski muzej. Zemaljski muzej

moga grada je sinonim za muzej mojih emocija. Onako izgrađen iz više kompleksa,

predstavlja jedan čudan i jako interesantan spoj različitosti. Jednom prilikom su me pitali po

čemu se mi razlikujemo od drugih. Ja sam im tada odgovorila po netaknutoj prirodi. Kroz

Sarajevo protiču i mnogobrojne rijeke, ljepotice ovog grada. Tu su oko mene vječiti čuvari,

planine koje okružuju moj grad i onako zaštitnički

se ophode prema meni. To su olimpijske ljepotice:

Bjelašnica, Igman i Trebević. Najpoznatije izletište i

izvor predstavlja Vrelo Bosne koje je atraktivna

turistička destinacija, ali i mjesto za rekreaciju.

Lijepo je biti turista, ali to ne znači samo biti u tuđoj

zemlji, već i u svojoj jer su gradovi poput ljudi.

Uvijek sa sobom nose još po koju tajnu, ali

vremenom se poput školjke otvaraju i pokazuju nam

svoju ljepotu i nešto što do tada nismo vidjeli.

Hana Banda I4

N

KLUB LIJEPE RIJEČI

KLUB LIJEPE RIJEČI

Četvrta gimnazija

Kako bih ja danas nekome objasnila

Da još uvijek nigdje nisam zakasnila

Nisu to nikad ni bila sporna pitanja

Nikada se ne možeš zasititi znanja

Nije više važno volim li algebru ili gramatiku

Jednostavno učim i književnost i matematiku

Ne obraćam pažnju samo na botaniku

Tu ubrajam i vjeronauku i informatiku

Zar je,uopšte važno je li škola veća ili manja?

Ako svima podjednako pruža svoja znanja

Postoji takva jedna pokraj glavnog puta

Do nje se lagano dolazi i niko nikada ne zaluta

Na Ilidži znamo, u milion boja

Okupana suncem blista srednja škola moja

Nikad neće biti prva ni druga ni peta

Uvijek će biti četvrta pa i do kraja svijeta

Opet, možda zapitat će neko

Ko je to ovdje i kada prava znanja stek'o

Valjda bi trebalo ime neko reći sa zvučnika

Sportiste nekog, glumca ili naučnika

Nikako to ne bi bilo dobro ni djelotvorno

Svi smo se školovali pa čak i dobrovoljno

Nismo svi bili spremni dohvatiti najveća znanja.

Zato smo samo rasporedili zvanja.

Vildana Alajbegović I4

Femine

Među ljudima koji žive na zadrtom i tradiciji potčinjenom tlu Bosne i Hercegovine postoji

tzv. kodeks sramote i stida naročito određen prema ženama koje obavijene gluhonijemom

sjenom moraju svoj život posvetiti očuvanju kako svoje tako i porodične časti. Ne bih o

tome

govorio da je prevaziđena tema, ali kao light-motiv koji poput teških bukagija vučemo za

sobom iz prošlih vijekova, moram ostaviti objektivan i racionalan osvrt na ono s čim se

bosanskohercegovačka emancipirana žena suočava i kakvi se sve to izazovi podmeću pod

noge kojima korača prema uspjehu i samostalnoj integrisanosti.

Bosanska žena, prije dvjesto godina, na gradskim kaldrmama osmanske Bosne. Vidjeli

biste gotovo neprimjetno biće zamotano u zar ili feredžu, uplašeno i usplahireno zbog

mogućnosti da joj je zatucani suprug dopustio da prošeta do pijace kako bi kupila hranu

kojom će popuniti njegov nezasiti apetit. Kada biste prišli da je što god pitate, uzvratila bi

vam stidljivim i nemirnim pogledom koji leluja prema dnu gdje se po hijerariji spolne

ravnopravnosti i nalazila, ispod svoje muške djece, muža, očeva i braće. Čitav život na

svojim umornim plećima nosila je biljeg porodične nesreće koja muči porodicu obavezom

da se jednoga dana uda i sa sobom ponese očev miraz koji je bio iznad povezanosti

muškarca sa svojim djetetom. Šta njemu znači žensko čeljade kada će mu iz džepa

odnijeti koji dukat ili od posjeda uzeti dio i predati nekom drugom muškarcu, time šireći

njegovo bogatstvo koje će biti dobra osnova za bolji ugled. U njenom životu, zbog opšteg

neobrazovanja koje budi i strah od svakog znanja, bilo je važno šta će mahala reći, a

mahala k'o mahala, nije imala nešto puno pameti u svojoj glavi pa je svaka uličica imala

svoje postulate, ogavne i pakosne, ljubomorne oči koje su palucajući jezikom osuđivale

šta god bi čule iza ugla da se u nekoj porodici dešava. Nije bosanska žena išla u školu jer

je njen glas, među kakofonijom umišljenih muškaraca koji su istinski vjerovali kako su

sposobniji i hrabriji samo zato što nose čakšire i razmišljaju onim što ih razlikuje spolno

od žena, nije imao dovoljno jaku frekvenciju da bi se čuo, tek tiho žuborenje misli moglo

je prodrijeti do nekog uha među ljudima potčinjenim strašnom vjerovanju kako je

pravedno da ONA bude ispod njega.

Nije smjela biti neudata i ako bi ostala bez svoje potpore i zaštite, kao da ona ne može

sama izgraditi svoj svijet sigurnosti i uspjeha, društvo bi je sažaljivo gledalo kako mora

venuti među zidovima očinske kuće jer nije uspjela naći svoju sreću. Aman, kao da je sva

sreća u tom braku, ali mahalski zakoni nametali su svoje kalupe ograničenosti sreće

drugima, pa su morali priznavati vrhovništvo tuđe riječi i mišljenja.

FEMINE

Kurtizane su opet bile najslobodnije, one su smatrane nebitnim ženama, bez dostojanstva i

časti, koje su mamile svojom ljepotom i vještinama tuđe ili slobodne muškarce, ali

paradoks vremena u kojem su živjele jeste da za njih toliko niko nije mario, da su mnoge

zahvaljujući svojoj otvorenosti i beščašću, bile načitanije i inteligentnije žene nego kćerke

kadija, mula i muselima. Zato su i mnoge bile dugogodišnja utjeha nesrećnim muškarcima

koje je kući čekala žena koja knjigu nije smjela čitati, slova znati niti u muške se poslove

petljati.

FEMINE

Onda su 1945.godine skinule

zar ili feredžu sve te žene, donio

je drug Tito, lahka mu bila

zemlja jugoslovenska, zakon

kojim je naredio muslimanima u

BiH da moraju slati u škole

svoje kćerke ili će za nepsluh morati platiti velike kazne. Plaćali su kazne zato što svojoj

djeci obrazovanje nisu htjeli pružiti, nesvjesno ili svjesno svoje dijete uskraćujući,

unazađujući, intelektualno sasjecajući da bude vječna sluškinja, porobljeno biće s lancima

izlivenim od primitivnog tradicionalizma. Bilo je i onih koje su se školovale, jer je Bosna

i prije Tita imala svoje širokoumne muškarce koji su stvorili jednu Vahidu Maglajlić ili

Bahriju Nuri Hadžić, jednu pravnicu i evropsku opernu pjevačicu. Poslije zakona kojem

se svakom djetetu omogućuje pravo na školovanje, naša država je dobila mnogo više

Vahida, Bahrija i drugih žena koje su uobličile svoje afinitete u svim zanimanjima

udarajući temelje spolne ravnopravnosti nakon niza godina potčinjenosti osmanske

zadrtosti. A gdje je bosanska žena danas? Danas se bosanska žena i dalje ponižava,

omalovažava, diskredituje, verbalno i neverbalno napada, pokušava potčiniti vjerskim

postulatima koji su davno svoje spone sa racionalizmom izgubili u mržnji prema ženskom

spolu kao opasnoj materiji koja može produkovati veću intelektualnu sposobnost, hrabrost

i uspjeh, od dugogodišnjih muških pokušaja da budu uspješniji od prirodno inteligentnijeg

roda. Žao mi je balkanski primitivci, ali pojam časti u današnjem vijeku itekako je

promijenjen. Zaostalost u vremenu krutih i nemilosrdnih običaja ne može nanijeti zlo

emancipovanoj, samouvjerenoj i odlučnoj ženi koja se pronašla u kvaliteti svog

zanimanja, savjesno i svjesno radeći za vlastiti boljitak, ali i boljitak zajednice zidajući

svoj čvrsti integritet u još uvijek nedovoljno obrazovanom društvu. Danas su one

političarke, doktorice, učiteljice, profesorice, automehaničarke, taksistkinje, vozačice,

pilotkinje, danas žena može živjeti svoj san, a muškarci, nažalost, još uvijek pokušavaju

podmetnuti prezir i uvjerenje da su sposobnije od njih. Da budem malo blaži, ravnopravne

su po svakoj osnovi i sa punim pravom. Dok je neustrašivih, pravednih, častoljubivih,

istinoljubivih, savjesnih žena željnih znanja i edukacije kako bi pospješile svoju

nezaivnost i srušile okova društveno prihvatljivih kalupa, svijet će koračati stazama na

kojima se ljudsko biće neće svoditi na izgled i seksualnu opredjeljenost. Istina i

slobodoumlje biće elementarni postulati nove etike i oblika časti koji će se odlikovati

prihvatanjem ideje dobra kao univerzalnog, istinskog spasa.

Armin Šetić

FEMINE

NAŠI MATURANTI A

Š

I

NAŠI MATURANTI

A

Š

I