uvod u tursku knjižvnost

Uvod u tursku književnost 2011

Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za orijentalnu filologiju Turski jezik i književnost

Uvod u Tursku knjizevnost

PREDAVANJA

Prof.dr. Fehim Nametak

Priredio: Seid Mehmedovid

Sarajevo, 2011.

Predavanja, prof.dr. Fehim Nametak

2 S. Mehmedovid


3 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 22.09.2011.

Literatura:

1. „Historija osmanske države i civilizacije“, 2. tom, 120.str., o književnosti.

2. Gibb, „History of Otoman poetry“ (V tomova)

3. Alessio Bombaci „L' Histoire de la Littérature turque“

4. ''Türk Edebiyat Tarihi’’ (IV toma, samo prve dvije knjige)

Ahmet Kabaklı ‘’Türk Edebiyat Tarihi’’ (V tomova, samo 1. tom)

Josef von Hammer, „Historija turskog (osmanskog) carstva“

Halil inalcı, “Historija Osmanskog carstva”

Kada govorimo o najranijem periodu turske književnosti, koristimo naziv „turkijski narodi“. Njihova književnost počinje u prethistorijskom razdoblju, i to usmena književnost. Ovaj period se karakterizira po epici, epskim pjesmama. S obzirom da su turkijski narodi živjli u Aziji kao nomadi u burnim vremenima, vedina ovih predislamskih epova nije sačuvana u cjelosti, ved su tu samo fragmenti zapisani mnogo kasnije i to iz različitih izvora: Turci, Arapi, Mongoli itd. Turci nemaju epove tipa “ Ilijade i Odiseje“ jer su sačuvani samo fragmenti epskih pjesama iz vremena prije nove ere. Ti predislamski turkijski epovi govore o vjerovanju turkijskih naroda, životu, ratovima, borbi za egzistenciju, itd. Dijele se na epove o Oğuzima, epove o Ergenekonu, ep o turkijskom plemenu Šu i nekoliko fragmenata drugih manjih epova zapisanih tek kad su Turci primili islam. (X st.)


4 S. Mehmedovid


5 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 13.10.2011. TURKIJSKI EPOVI ILI DESTANI

Ep o Alp Er Tungi

Ovaj ep govori o junaštvu vladara turkijskog naroda Sake, u Evropi poznatijeg po imenu Skiti. U Epu se govori o ratovanju vladara Alp Er Tunge sa Irancima u 7.st.pr.n.e. Alp Er Tunga je prvi poznati junak turkijske historije. Odraz ovog epa vidi se i u čuvenom perzijskom epu Šahnami, gdje je zapisivač Firdusi ubilježio Alp Er Tungu kao Afrasijab. Firdusi je prikupio narodne pjesme i kazivanja naroda, dodao svoje stihove i tako je nastala Šahnama. Iz sačuvanih fragmenata destana o Alp Er Tungi, saznajemo da je bio veliki, pravedan i častan vladar. U vrijeme kad je u iranskim zemljama bilo mnogo vladara, jedna od njih bila je kraljevina Kabul u kojoj se nalazio čuveni junak Zal (otac Rustema). Vladar Kabula, Zev, padne u ruke Alp Er Tungi, a da bi ga oslobodio, Zal napadne Turana i pobijedi Alp Er Tungu, no, ne uspije osloboditi vladara. Kasnije de Alp Er Tunga iskoristiti smrt Zeva (vladara Kabula) i upasti u Iran. Tad je još u životu bio Zal koji u rat šalje sina Rustema. Nakon brojnih ratova, Alp Er Tunga je poginuo, o čemu govore kazivanja u ovom destanu. Predmet iranske i turkijske epike su Rustemova ratovanja sa Alp Er Tungom. Ep o Šu-u

Ep o Šu-u je jedan o najznačajnijih destana, to je drugi po redu destan turkijskog naroda Skita. Ovaj destan govori o ratovanjima u vrijeme Alexandrovog osvajanja Azije i učešdu Turanaca u tim ratovima. U vrijeme kad je Aleksandar prešao Samarkand i uputio se prema turanskim krajevima, vladar Turanaca bio je Šu. Svoju tvrđavu nazvanu Šu sagradio je u blizini grada Balasagun. Kako je vladar očekivao Alexandrov dolazak, tajno je poslao izvidnicu od 40 probranih komandanata prema rijeci Hudžem. Kad je Aleksandar prešao rijeku Hudžem i kada je Šuova izvidnica donijela vijest, vladar se povukao na istok sa još 24 ratnika, i od tih ratnika nastala su 24 plemena Oğuza. Nakon dugog vremena, Aleksandar je došao i vidio ova 24 plemena i njihove potomke. Rekao je za njih: „Türkmenen, (slični su Turcima)“, i od tada su se oni prozvali Turkmenima. Ep dalje govori o brojnim ratovima između Aleksandra i Turkmena koji su završili mirom. Aleksandar se vratio u svoje krajeve, a Šu i njegovi podanici su se naselili u okolinu Balasaguna i pod nazivom Turkmeni nastavili živjeti sjedilačkim životom. Destan o Ergenekonu

To je jedan veliki turkijski ep koji govori o ratovima za suverenitet koje su vodili Turci u prethistorijsko vrijeme. Ime epa je nastalo od dvije riječi, ergene-planinski klanac, kon-dvorac. To je dio oguskog destana i spada u njihovu historiju. Postoji više verzija ovog epa: PRVA verzija govori o tome kako su nakon smrti Oğuz-hana na vlast došli njegovi sinovi Gökhan, Ayhan, Yıldızhan, Denizhan i İlhan. Za vrijeme najmlađeg sina İlhana Tatari su napali Turke i zahvaljujudi lukavstvu i prevari uspjeli su ih pobijediti. Oni su pogubili sve Turke i zavladali njihovom državom. Spasila su se samo dva İlhanova sina sa ženama. Bježedi od Tatara, putem su skupili nešto stoke, i tražili su drugu zemlju da se nasele jer se u svoju nisu mogli vratiti. Jednog dana su se našli pred ogromnim planinskim klancem kojeg nisu mogli predi. Kad su izgubili svu nadu, našli su tragove sivog vuka (bozkurt) i slijededi njegov trag, našli su se s druge strane krševitog brda. Tamo je bilo kao u raju, zelenilo i plodno tlo. Tu su se nastanili, razmnožili i postali mnogobrojan narod koji na tom mjestu nije više mogao ostati jer su bili opkoljeni planinom. Znajudi da im je domovina s druge strane planine, tražili su prolaz da izađu. Najzad se jedan kovač dosjetio da istopi jedan prolaz kroz željezni dio planine i tako su se Turci, predvođeni sivim vukom, vratili u domovinu. DRUGU verziju bilježe Kinezi u svojim historijskim knjigama. Turci su formirali državu na obalama Kaspijskog mora. U ratovim su izginuli svi Turci osim jednog kojem je vladar dao da se odsijeku ruke i noge i da se baci u močvaru. Slučajno je tim putem naišla jedna vučica koja mu je, vidjevši ga bez ruku i nogu, donijela hranu i pide. Kad se čovjek malo oporavio, odvukla ga je u svoju jazbinu i rodila mu


6 S. Mehmedovid

desetero djece. Vremenom su se njihovi potomci namnožili i postali su brojni narod predvođen vukom. Ovu verziju zabilježio je historičar mongolskog porijekla Rešidu-d-din. On objašnjava da se njihov izlazak iz Ergenekona smatra njihovim oslobođenjem. Tako su Turci napadali svoje neprijatelje imitirajudi vuka. Čak se u Epu o Oğuz-hanu govori kako je on imao i oblik vuka. Ep o Oğuz-hanu (Oğuz-kaganu)

Destan o Oğuz-kaganu nastao je u 2. stoljedu prije nove ere, a zapisan je tek u 13. stoljedu kada su Turci ved bili islamizirani. Danas postoji Oğuz-kagan destanı zabilježen ujgurskim pismom. Pored ovog primjerka epa koji sadrži elemente šamanskog vjerovanja, postoje i tri različita primjerka ovog destana prožeta islamskim duhom i napisana arapskim pismom. Jedan primjerak je zabilježen i u djelu Džamiu'-t-tevarih. U ovom destanu nije ispričana biografija jedne ličnosti, nego i brojni historijski događaji. To je turkijski destan koji opisuje turkijski način života, a sa stanovišta oslikavanja događaja, to je djelo bilo izvor nastanka drugih destana. Najbliže izvoru je primjerak napisan ujgurskim pismom, koji u odnosu na verzije na arapskom jeziku dosta drugačije opisuje mladost Oğuz-hana. U ujgurskoj verziji se jedva spominju njegovi roditelji; otac se obradovao njegovom rođenju, a majka ga je samo jednom nahranila mlijekom, te je odmah tražio sirovo meso i vino tako da je za 40 dana narastao, prohodao i igrao se. Noge su mu bilo kao kod bika, leđa kao kod vuka, a prsa kao kod medvjeda. U islamskim verzijama se govori opširno o njegovom ocu i plemenu. -U prvom dijelu ovog epa govori se o formiranju Oğuzove ličnosti, kako je davao posebnu važnost prirodnim pojavama jer je rano bačen u naručje prirode. Od rođenja je imao nadnaravne poglede i razlikovao se od drugih ljudi. Njegova ženidba bila je također neobična. Prvi put se vjenčao sa djevojkom koja se u snopu svjetlosti spustila s neba. Ona mu je rodila tri sina: Gün, Yıldız i Ay. Drugi put se vjenčao sa djevojkom koju je našao u duplji drveta. I ona mu je također rodila tri sina: Gök, Dağ i Deniz. -U drugom dijelu destana govori se o tme kako se Oğuz proglasio kaganom i zavladao svijetom. -U tredem dijelu se govori o uspostavi države koju je ostavio u naslijeđe svojim sinovima čime je dao primjer pravedne podjele otadžbine i upravljanja državom.


7 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 20.10.2011. POČETCI PISMENOSTI I NAJSTARIJI PISANI SPOMENICI

Današnji turkijski jezici nastali su iz jedinstvenog političkog društva. Iako nemamo pouzdane

izvore za definiranje tog vremena, ostaci tih spomenika upuduju na vrijeme mnogo prije ovih sačuvanih, uklesanih u kamenu. Turska plemena koja su od najstrijih vremena živjela na velikim azijskim prostranstvima i međusobno udaljena, imali su između sebe velike jezičke razlike. Prema tome, brojni turkijski narodi miješajudi se i sa drugim narodima na ovim prostorima dokazuju da je turski narod nastao iz više različith skupina. Za ove tvrdnje važni su i kineski izvori koji govore o različitim turkijskim skupinama. Kinezi spominju Tu-kju(e) (obzirom da nemaju glasa „r“ u svom jeziku). Shodno različitom porijeklu nastanka pojedinih turkijskih naroda, razlikuju se i dijalekti kojima su oni govorili, tako se stari turski dijalekti dijele na tri glavne grupe:

1. Sjeverni turski ili gök türkçe, jezik kojim su napisani čuveni orhonski spomenici, jezik na

Jeniseju, Karabalgasonu, Turkistanu, te na nekim spomenicima iskopanim na Turfanu.

2. Južni turski dijalekti koji se susredu na turfanskim iskopinama.

3. Miješani dijalekti, mogu se podijeliti na istočne i zapadne, a po morfološkoj strukturi ne

mogu se uvrstiti u prve dvije skupine.

Iako se ne može pouzdano znati vrijeme prvih pisanih spomenika kod Turaka, iz nekih povijesnih izvora znamo da su postojali neki spomenici i iz 4.stoljeda. To je posredno jer ti spomenici, nažalost, nisu sačuvani. Sačuvani su spomenici iz 8.stoljeda, iako još ranije, u 6.stoljedu, nailazimo na prijevod Biblije na turski jezik pisan grčkim pismom te ne uzimamo kao početak pismenosti, jer je korišteno grčko pismo.

Najstariji turski pisani spomenici pronađeni su u okolini rijeke Orhon u Mongoliji, zbog čega se nazivaju orhonski spomenici (najstariji sačuvani turski alfabet). Ovo pismo je specijalno komponirano za pisanje na drvetu ili kamenu, a piše se s desna na lijevo i odozgo prema dolje, sastoji se od 38 znakova, od kojih su 4 znaka za vokale, 3 za poluvokale, i ostalo za konsonante. Konsonanti se upotrebljavaju ovisno o tvrdodi i mehkodi sloga, a pojedini imaju 2-3 oblika. Karakteristično je da se vokali ne pišu uvijek, neke riječi se pišu sastavljeno, što je otežavalo dešifriranje. Najstariji natpisi ispisani orhonskim pismom nalaze se na nadgrobnim spomenicima i to na spomeniku Göltekinu, koji je umro 731.godine, Bilgehakanu, koji je umro 734.godine, a spomenici su podignuti godinu dana nakon njihove smrti. Na teritoriji Mongolije koju su naseljavali ti turski narodi, postoji još nedatiranih spomenika, potječu iz drugog turskog kaganata (630. - 744. godine) , a postoji i još nekoliko datiranih. Pored ovih pisanih spomenika u isto vrijeme su nastajali spomenici oko rijeke Jenisej . Između pisama na Orhonskim spomenicima i onih na jenisejskim postoje uočljive razlike u oblicima, a kako je jenisejsko pismo slabije razvijeno, smatra se da je ono čak i starije od pisma na orhonskim nadgrobnim spomenicima.

Drugo najstarije turkijsko pismo je ujgursko pismo. Ovo pismo je drugo najvažnije pismo Turaka korišteno prije islamizacije za pisanje budističkih i manihejskih vjerskih tekstova. Kao jedno od najraširenijih turskijskih pisama ono je imalo i svoje nedostatka. Sadržavalo je 14 znakova, pisalo se s desna na lijevo, a znakovi su se međusobno povezivali. U istočnom Turkestanu koji je pripadao Ujgurima pronađeni su mnogi historijski spomenici pisani ujgurskim pismom. Iz perioda Ujgurskog kaganata (744.-840. godine) postoje 4 sačuvana natpisa. Za razliku od orhonskog, ovo pismo se sačuvalo i dugo vremena nakon prihvatanja arapskog pisma. Njegova se upotreba naročito nastavila koristiti u Transoksaniji (prostor preko rijeke Oksuz), i istočnim turskim zemljama. Sve vedim širenjem islama ono se postepeno gubi, ali u pojednim krajevima ono je trajalo čak do 18. stoljeda.


8 S. Mehmedovid

ISLAMSKA CIVILIZACIJA I TURCI U vrijeme kad su Tu-kjui bili u prilici da ujedine sve turkijske narode u području

Transoksanije, prodrla je arapska vojska pod vođstvom ??Kutejbe??. Turci su se u početku opirali da prihvate ovu monoteističku religiju, a onda su postepeno, počevši od 10. stoljeda primali islam i ulazili u islamski civilizacijski krug. To se dogodilu u vrijeme Emevija (arapska vladajuda dinastija, emevijski halifat). Ulaskom u islamski civilizacijski krug turkijski narodi su u potpunosti prihvatili i sistem vrijednosti koji je vladao kod ved ranijih muslimana. Od samih početaka islamizacije, počinje interes za onim islamskim disciplinama koje su ved bile razvijene među Arapima i Perzijancima. Tako je prva disciplina koja je probudila interes Turaka bio Tefsir (tumačenje Kur'ana). Za sve nejasnode vjere traženi su odgovori u Kur'anu, koji na izvjesnim mjestima nije detaljno objasnio sve odredbe, i onda se prilazilo Tefsiru.

Sljededa disciplina kojoj su i Turci dali pažnju je Hadis. Ova disciplina najprije je nastala kod Arapa i Perzijanaca, a kasnije prihvadena i kod Turaka, iz razloga što se pojavila potreba za novonastale promjene. Hadis je disciplina gdje su riječi Poslanika a.s. zabilježene iz nekoliko različitih izvora. Potreba proučavanja Kur'ana i Hadisa nametala je i razvoj islamskog prava, i to je bila treda disciplina koja se razvila među islamiziranim turskim narodima. Poslije ovog nastaju potrebe za historijskim djelima. Historija i prije pojave islama nije bila nepoznata Arapima, a nakon pojave islama javlja se jedan novi oblik pisanja povijesti, a to su pisanje biografije Poslanika a.s., opisivanje prilika u kojima se nalazio, i na taj način se razvija žanr koji se zove Sira (arap.). Poslije su bilježeni i kasniji važni lideri, halife itd. Iz toga se razvija nauka historija, u čijem razvoju je i grčka historija imala svoj uticaj. U redoslijedu razvoja nauka pojavljuje se i geografija, jer je trebalo pisati i bilježiti osvojena područja. Kada je j riječ o razvoju filozofije, kod Arapa ova znanost nastaje ved od 2.stoljeda po Hidžri u obliku Apologetike , a to je stoga što se najprije pojavio interes za proučavanje Božijih atributa, a onda u vezi s tim sudbine i ljudske volje.

U sve ove naučne oblasti Turci su se uključili ved od 10.stoljeda, ali ako je riječ o razvoju književnosti kao umjetnosti, najvedi uticaj na ranu tursku književnost imala je pod broj jedan, arapska književnosti i umjetnost, te perzijska književnosti i umjetnost. Prihvadene su i ustaljene arapske jezičke i književne norme jer su naprosto bile neprikoslovene.


9 S. Mehmedovid


TURSKA KNJIŽEVNOST ZA VRIJEME KARAHANIDA

Najstarija tursko-islamska dinastija koja je vladala u Turkestanu (9. - 13. stoljeda) bili su Karahanidi. Po nekim izvorima zovu se još i El-Hakanijje. Prvi vladar Karahanida bio je Bilge kül (Kadir Han), nakon njega vladali su njegovi sinovi, jedan od njih je Oğul Çak, koji je kasnije sjedište države prebacio u Kašgar i odatle počinje s upadima u ________________. U tim upadima njegov nedak Satuk prima islam i onda se sukobljava sa amidžom i u državu kao zvaničnu religiju uvodi islam. Onda krede u borbu protiv istočnog karahanidskog vladara. On uzima muslimansko ime Abdu-l-kerim i pokorava državu istočnih Karahanida, i tako formira veliku karahanidsku državu. Karahanidska država bila je prva država koja se oslanjala na narod i odigrala je veliku ulogu u islamizaciji ovog prostora, za to je zaslužan Saltuk Bugra Khan. Borili su se i sa još mnogim budističkim plemenima.

Ovakva politička situacija pozitivno je utjecala na kulturni život gdje su karahanidski vladari u gradovima podizali brojne spomenike, medrese, mostove i dr. Posebno gradovi Samarkand i Bahara su bili veoma izgradjeni gradovi sa dosta kulturnih spomenika i u tim gradovima postoje podaci da je u medresama bilo čak hiljadu učenika. U to vrijeme, jak utjecaj je imao perzijski jezik, pa su vladari Smarkanda obilato nagrađivali perzijske pjesnike. Posebno su se isticale dvije provincije, Balasagun i Kašgar, i postale su snažni islamski centri pa su se među Turcima na tim prostorima počela širiti islamska učenja, nauke i kulture. To je izazvalo i pojavu obrazovanih, mufessiri, pravnici, muhaddisi itd.

U turskoj književnsti postoje dva metra: hece vezni (slogovni metar)i .......... Pored ovih postoji i jedan bliskoistočni metar, kvantitativni metar, arûz vezni koji se zasniva na dužini slogova. Samim tim, ne uklapa se u turski jezik jer turski jezik nema dugih i kratkih slogova. To je uzrokovalo ubacivanje arapskih i perzijskih riječi u turski jezik. DVA VAŽNA AUTORA I DJELA ( OBA IZ 11.STOLJEDA):

1. Kutadgu Bilig (Znanje koje donosi sredu) 1069.godina; napisano je u arûz metru (arûz vezni).

Autor je Jusuf iz Balasaguna, koji je kasnije dobio titulu Hashadžib. Ovo djelo je uputa

vladaru kako vladati, didaktičkog, poučnog karaktera, i karakteriše se kao Siyasetnama. Samo

djelo je napisao za Tabgaç Buğra hana. Po strukturi podsjeda na Šahnamu, masnevijskog

žanra (narativno djelo, dugačko, sa preko hiljadu bejtova). Rima je unutar bejtova. Unutar

samog djela imamo dijelove koji su ubačeni kao gazeli ili kaside. Kutadgu Bilig napisano je

Hakanijje Türkçesi (Hakanijjskim turskim) i djelo sadrži dosta arapskih i perzijskih riječi. Djelo

je značajno sa aspekta jezika, historije, sociologije i filozofije, jer iznosi pogled na svijet

jednog obrazovanog čovjeka u Krahanidskom carstvu. Ono također ukazuje na strukturu

karahanidske države, njenu upravu, vojno uređenje, profesije koje su postojale u toj državi

itd. Samo djelo ima za cilj da donese sredu na oba svijeta (upute vladaru).

Djelo je predstavljeno kroz četiri osnovna lika koji simboliziraju određena svojstva.

Glavni lik je Kuntogdi ( Gündoğdu) koji simbolizira vladara i pravdu. Drugi lik je njegov vezir

po imenu Aytoldi (Aydoldu-pun mjesec) koji simbolizira sredu. Zatim, vezirov sin Ogdulmiš

(Övünmüş-hvaljeni) koji simbolizira mudrost i pamet. Posljednji je njegov brat po imenu

Odgurmiš (Uyanmış- budni) koji simbolizira kraj života i onaj svijet. Djelo je koncepcirano u

dijalogu ovih likova.


10 S. Mehmedovid

2. Divan-u lugati 't-Türk (Zbornik turskog jezika) ; djelo pripada Kaşgarlı Mahmudu, nastalo u

drugoj polovini 11-og stoljeda. Djelo je završeno u Bagdadu. To je, ustvari, tursko-arapski

rječnik, napisan s ciljem da dokaže Arapima bogatstvo turskog jezika. Sadrži 7500 riječi i

njihovih arapskih adekvata. U njemu su predstavljeni i brojni turski dijalekti (jezici). To je prvi

poznati pisani rječnik turskog jezika i prva knjiga turske gramatike, a istovremeno je i

antologija turske književnosti jer su riječi potvrđivane primjerima iz knjievnosti. Značajno je i

sa aspekta drugih nauka: historija, sociologija, geografija, etnologija, folklor, dajudi primjere

koji ukazuju na način života Turaka u to vrijeme. Autor daje značajne podatke o turskim

dijalektima i dijeli ih u dvije grupe: hakanijjski (Kašgar, Balasagun i prostori koje su uglavnom

naseljavali Karahanidi) i oguski.

Pored ovog djela , postoji još jedno djelo iz istog perioda; to je ustvari jedan tefsir na turskom

jeziku (anonimni autor). Djelo počinje tumačenjem 40-og ajeta 80-e sure („...a na nekim licima tog Dana bide prašina...“ ) i značajan je spomenik turskog jezika iz tog vremena.

Postoji još jedno djelo za koje se ne zna kada je nastalo, ali je po stilu vrlo blisko Kutadgu Biligu, što ukazuje da su vjerovatno iz istog perioda. Djelo nosi naziv Attabetül-hakayik, autora Edip Ahmeta. Napisano je u arûz metru i ima koncept vedine islamskih knjiga tog vremena; počinje sa tewhidom, zatim slijedi nât (salavat na Poslanika a.s.) te pohvala četvorici halifa, pohvala vladaru, a potom tema djela. Djelo je ukrašeno kasidama i baladama. Sastoji se iz šest glavnih dijelova:

1. Korist nauke, štete džehaleta 5. Vrijednosti skromnosti

2. Pohvala plemenitosti, velikodušnosti 6. Pokuda oholosti

3. Osuda škrtosti

4. Prolaznost svijeta

Iz ovih dijelova vidi se da je didaktičkog karaktera i po strukturi podsjeda na „vaz“. Napisano je u formi strofa od po četiri stiha, a sadrži nešto više arapskih i perzijskih riječi od prvog navedenog djela. POJAVA SUFIZMA

Pojavljuje se značajno djelo Ahmeda Je'sevija (11.stoljede) Divani Hikmet (Zbornik mudrosti). Djelo sadrži brojne religiozne upute i također je didaktičkog karaktera. Napisano je u hece vezni (slogovnim metrom) na lokalnom jeziku. Smatra se začetkom narodne književnosti. Ahmed Je'sevi smatra se osnivačem jednog turskog tarikata. Promovisao je sunizam i zaslužan je što su Turci danas suniti. Govorio je, odnosno pjevao, na jednostavnom, razumljivom turskom jeziku, i ima značajnu ulogu u turkizaciji i islamizaciji Anadolije. Rođen je u mjestu Je's ( Akşehir, Horosan). Njegov otac, šejh Ibrahim, bio je poznati sufija, a smatra se da je iz loze hazreti Alije. Po nekim izvorima, imao je 99 hiljada murida koji de kasnije širiti njegovo učenje. Tarikat ima šest obaveznih postulata:

1. Nastojati postati murşidi kamil (raditi na sebi)

2. Osjedati stalnu ljubav prema Bogu

3. Stalno osjedati bogobojaznost

4. Uzdati se u Božiju milost

5. Stalno veličati Allaha zikrom

6. Željeti susret s Bogom

(sporedni postulati: džemat, stalni abdest...) Iz ovog tarikata kasnije su proizašli: Hajdarije, Bektašije i Nakšibendije.

Istom autoru pripisuje se i djelo Farknama, sa umjetničke strane dosta manjkavo (rima). Ovo djelo sadrži i poslovice, izreke i drugo.


11 S. Mehmedovid


GAZNEVIDI I SELDŽUCI

Nakon Karahanidskog carstva, na prostor Centralne Azije dolaze Gazenvidi. Sjedište

njihovog carstva bilo je u gradu Gazne, današnji Afganistan. Najvedi vladar, koji je obilježio važan

period, bio je Mahmud Gaznevi. Oblasti kojima je on vladao su uglavnom oblasti oko Transkosanije

(ušde rijeke Sir Darije i Amu Darije) i na jugu sve do Indije. On je vršio velika osvajanja i na taj način

širio islam u tim krajevima (Indija, Pakistan, Bangladeš). Bio je poznat po svojim osvajanjima u Indiji i

po svojoj čvrstoj vjeri ( Veliki privrženik sunitskog pravca). Poduzeo je mjere protiv šita u Iranu i Iraku

i drugih islamskih sekti koje se nisu mogle uklopiti u sunitski pravac islama. U Indiji je opjevan kao

osoba koja je donijela luču islama. O njemu su nastale mnoge pjesme i priče na jezicima tamošnjih

naroda.

Naslijedio ga je sin Mesud 1030.god. koji je također najvede uspjehe osvario u Indiji gdje je

ratovao po nalogu svoga oca. Poslije Mesuda je vladalo još nekoliko njihovih naslijednika da bi ovo

carstvo nestalo 1191. Gaznevidska imperija je pala nakon što je poražena od Muizudina ibn- Sana.

Prva titula u Gaznevidskoj imperiji bila je Emir, a Mahmud i nj. sinova, vladari su nosili naziv Sultan.

Davali su veliki značaj umjetnosti , književnosti.. Iako je to bila jedna država naseljena

uglavnom tukijskim narodom, shodno zahtjevu vremena, gotovo svi književnici ovog carstva svoja

djela su pisali na perzijskom jeziku. (Bilo je u modi pisati na perzijskom :). Najznačajniji pjesnici :

Minul Džihri?? i Ferruhi, dvorski pjesnici koji su pjevali kaside , pohvalnice vladarima, Mahmudu

Gazneviju i sinovima. Sačuvane su Ferruhijeve pjesme o Nevruzu, Kurban Bajramu, Ramazanu. One

su spjevane s ciljem da se hvali vladar, da se na njegovim skupovima svira čenk, da se čitaju

malzume??, da se o njemu pjevaju pjesme, da se u vojnim pohodima nađe u društvu vladara, te da se

opjevaju njegovi ratovi i pobjede. Najpoznatija kasida koja govori o Mahmudovom „Pohodu na

Sahnat“??- je djelo Ferruhija. Također umjetničku vrijednost ima njegova mersija (tužbalica)

povodom smrti sultana.

3. veliki poznati pjesnik jeste Unsuli?? , također je pisao na perzijskom jeziku. Najznačajniji

pjesnik tog vremena koji je svoje djelo posvetio Mahmudu Gazneviju je čuveni perzijski klasik Firdusi

– autor Šahname( o prošlosti Irana i perzijskog naroda). Ovo djelo nije naišlo na odgovarajudi prijem i

zahvalnost, Firdusi je ostao razočaran, nije dobio odgovarajudu nagradu. Ovo je jedno od najvedih

djela historije svijeta.

SELDŽUCI

Seldžuci su treda turkijsko-islamska dinastija, čije se carstvo protezalo nešto zapadnije (dobar

dio Irana i arapske zemlje, vremenom de dodi do Anadolije).

Seldžuci su turkijski narod koji potječe od Oguza. Naselili su se zapadno od onih prostora na kojim su

bili Karahanidi i Gaznevidi. To je bila jedna prosperitetna carevina obzirom da su osvojili gradove

kojima su prije vladari Perzijanci i Arapi , tu su zatekli razvijenu trgovinu, zanatstvo, umjetnost.. Ti

gradovi su Bagdad, Basra, Kairo, Aleksandrija i brojne luke u krajevima današnjeg Irana i arapskih

zemalja. Trgovina im se temeljila na naprednoj domadoj zemljoradnji. U zapadnoj Aziji kojom su

vladali Seldžuci dominirali su turkijski narodi čija je proizvodnja bila bazirana na izradi dilima, vunenih


12 S. Mehmedovid

tkanina,prekrivača za ležaljke te predmeta za kuhinjske potrebe. Bila je razvijena izrada stakla,

posebno u gradovima Sirije, kao i draguljarska umjetnost koja je bila raširena u mnogim

gradovima Bliskog i Srednjeg Istoka.

Kada su Seldžuci došli na prostor Abasijskog carstva, znanost, književnost i umjetnost su ved

odavno imali vrijedne predstavnike. Dolazak seldžučkih turaka otvara novu i značajnu eru u povijesti

islama. U to vrijeme halifa je bio neautoritativna osoba a carstvo raskomadano. 956. god.u carstvo je

ušao poglavica Oguza po imenu Seldžuk. Zahvaljujudi neprekidnim naseljavanjima Oguza, ovi krajevi

vremenom su dobili karakter jedne turkijske države. U srednjem vijeku na tok islamske literature nisu

ostavili veliki trag ni Karahanidi ni Gaznevidi. Karahanidi su bili suviše daleko na istoku islamskog

svijeta, a Gaznevidi su se sve manje oslanjali na vedinsko turkijsko stanovništvo, tako su i propali, kao

jedna turkijsko-islamska zemlja. Međutim, seldžučka država nastala naseljavanjem Oguza,

prouzrokovala je jako brzo širenje od Istočnog Turkestana do Mramornog mora , od Kavkaza do

Indijskog okeana. Na taj način povezala je islamski svijet koji je bio raspršen, u jednu jaku islamsku

državu. Ovim osvajanjem, vlast islamskog svijeta je prešla u turske ruke. U Anadoliji je formirana

rumska seldžučka država (U Kur'anu se spominje Er-rûm). Od države koja je imala vladare i

starješine razvila se u ogromno carstvo sa uređenim aparatom vladanja. Svoju prijestolnicu su

najduže imali u Isfahanu, a najvedi sjaj su doživjeli za vrijeme vlasti Melik Šaha koji je vladao od 465.-

485. po hidžri, 1072.-1092.po gregorijanskom kalendaru. Stvorio je jaku državnu aparaturu na čelu sa

velikim vezirom (Nizamu-l- mulk) koji de osnovati veliku medresu u Bagdadu, poznatu po njegovom

imenu (Nizamija). ¾ islamskog svijeta držao je u svojim rukama Melik Šah. Od Kavkaza do Jemena,

Basre i granica Egipta, od Tjenšana i Sejhuna do Mramornog mora. Kada je njegov vezir preminuo, a

poslije i vladar, došlo je do unutarnjih borbi i napada krščana na carstvo. Na prijestolju su se

smjenjivali sve manje uspješni vladari i postepeno se veliko Seldžučko carstvo raspadalo. Država

velikih Seldžuka se nije dugo održala jer je i suviše ovisila o jednom snažnom vladaru koji je mogao

bespogovorno vladati, a to je bilo teško jer je bila velika teritorija kojom je trebalo vladati. U vrijeme

Seldžuka, obrazovanje, nauka i kultura podigli su se na još višu razinu. Naročito je bio sjajan period

uspona vrijeme vezira Nizamu-l-mulka kada su se podigle mnoge medrese. Ovim putem su nastavili i

njihovi sljedbenici. Prve medrese i javne biblioteke nastale su u Horosanu, proširile se na

Transoksaniju i Harizmu. Osim ovih javnih biblioteka kojih je bilo mnogo i koje su bile bogate

knjigama, postojale su i privatne biblioteke, kako na dvoru tako i kod učenijih ljudi. Seldžuci i

njihovi nasljednici podigli su širom zemlje mnoge kulturne ustanove, medrese, biblioteke, bolnice,

ludnice, sirotišta, i ukrasili zemlju brojnim vodovodima, turbetima, džamijama, imaretima,

učilištima za poučavanje hadisa.

U vrijeme Seldžuka pojavili su se mnogi značajni pjesnici, jedan od njih bio je i Omer Hajjam

(pjevao je na perzijskom) . Na dvoru Seldžuka govorio se perzijski , pa su pjesnici pjevali na

perzijskom. Seldžučki vladari su ih obilato nagrađivali i na taj način uveliko doprinijeli razvoju

perzijske literature. Međutim, obzirom da je prostor Seldžučke imperije bio naseljen i turkijskim

narodima (Oguzi) , i turski jezik počinje stjecati sve vedi značaj. Veliki udio u formiranju islamske

civilizacije pripada turkijskim narodima.


13 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 17.11.2011. POJAVA TESAVVUFA;

TURSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST U HARIZMU

Način prihvatanja vjere od strane Turaka i uticaj vjere na razvoj kulture

To je jedan svojevrstan pogled na svijet u okviru Islama, u kome se propagira odricanje od vlastitog bitka. Ideja tesavvufa je sugerirala svojim pripadnicima kroz određene maksime da sve ono što je izvan Boga i vjere ne postoji. To se iskazivalo arapskim riječima „Fenâ fillahi“. Druga maksima je bila „Mûtû qable en temûtû“ (umrite prije nego što umrete). U okviru ovakve filozofije nastao je veliki broj derviških redova od kojih su neki bliži pravovjernom islamu, a drugi su se poprilično udaljili, sadržavajudi dosta sinkretističkog (neke fragmente iz drugih ideologija). Tesavvufski pogled na svijet je dao dosta slobode piscima, pjesnicima koji su u okviru svojih bratstava djelovali i stvarali poeziju višeznačnog karaktera, prošaranu raznim simbolima. Pri prvom čitanju, ova poezija daje dojam ovosvjetske ljubavi između ljudskih bida, ali je to, ustvari, poruka ljubavi prema Bogu. U okviru tesavvufske poezije, nastajala je jedna narodna tekijska literatura. Anonimni derviši pjevali su pjesme u duhu turske narodne poezije. Drugi vid stvaranja poezije u okviru tesavvufa bila je umjetnička poezija pjesnika, spjevana po uzoru na klasičnu perzijsku poeziju u kojoj je ustaljena arapska metrika i vrlo razrađena terminologija korištena samo u okviru te divanske poezije koja je bila daleko nerazumljiva za obični narod. Tesavvuf među Turcima širio se istom linijom kako se i ranije širio islam.

Jedan od najvažnijih centara tesavvufa bio je Horosan. Ved u tredem stoljedu po Hidžri Hamedan, Nišabur i Merv bili su puni sufija. U 4. stoljedu po Hidžri, gradovi Samarkand, Buhara i Fergana bili su sjedišta brojnih uglednih derviških starješina, šejhova, a Turci su u Fergani koristili riječi „Baba“ za starješine. Veliki broj derviša iz gradova išao je među turska nomadska plemena i tamo širio sufijsku propagandu, što je rezultiralo brzim širenjem tesavvufa. U medresama koje su građene u to vrijeme gdje je veliki broj turskog stanovništva primio islam (Buhara, Samarkand, Kašgar...), stasali su veliki islamski učenjaci poput Farabija i Zamahšerija, koji su ostavili iza sebe velika filozofska i znasnstvena dostignuda. Prvobitni cilj ovih medresa bio je da novim muslimanima omogudi da lakše čitaju i razumijevaju islamske propise. Može se redi da su vođe sufija imale i više uspjeha u širenju islama nego učenjaci, alimi, muderrisi koji su islam propagirali na jedan ortodoksni, školski, način.

U tom ranom periodu turske islamske književnosti, pored ličnosti Jusufa H. i Mahmuda K., najznačajnija ličnost bio je Ahmed Jesevi (11.stoljede) napisao je Divani Hikmet (Zbornik mudrosti). Djelo sadrži brojne religiozne upute i didaktičkog je karaktera. Napisano je u hece vezni (slogovnim metrom) na lokalnom jeziku. Smatra se začetkom narodne književnosti. Ahmed Je'sevi smatra se osnivačem jednog turskog tarikata. Promovisao je sunizam i zaslužan je što su Turci danas suniti. Govorio je, odnosno pjevao, na jednostavnom, razumljivom turskom jeziku, i ima značajnu ulogu u turkizaciji i islamizaciji Anadolije. Rođen je u mjestu Je's ( Akşehir, Horosan). Njegov otac, šejh Ibrahim, bio je poznati sufija, a smatra se da je iz loze hazreti Alije. Po nekim izvorima, imao je 99 hiljada murida koji de kasnije širiti njegovo učenje. Tarikat ima šest obaveznih postulata:

1. Nastojati postati murşidi kamil (raditi na sebi) 2. Osjedati stalnu ljubav prema Bogu 3. Stalno osjedati bogobojaznost 4. Uzdati se u Božiju milost 5. Stalno veličati Allaha zikrom 6. Željeti susret s Bogom (sporedni postulati: džemat, stalni abdest...)

Iz ovog tarikata kasnije su proizašli: Hajdarije, Bektašije i Nakšibendije. Istom autoru pripisuje se i djelo Farknama, sa umjetničke strane dosta manjkavo (rima). Ovo djelo sadrži i poslovice, izreke i drugo.


14 S. Mehmedovid

TURSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST U HARIZMU

Značajna dinastija Harizm-šahova egzistirala je u 11. i 12.stoljedu u području oko Aralskog

jezera (prije njihovog definitivnog poraza od strane Mongola). Kratko vrijeme bili su najprosperitetnije tursko-islamsko carstvo. U vrijeme posljednjih šahova koji su svojoj zemlji dali karakter turske carevine, svjedoci smo velikog kulturnog i naučnog napretka ovih krajeva. Mada je u Harizmu i prije postojala jaka kultura, dolazak Turaka daje joj još vedi stupanj. Kao svjedočanstvo procvata mogu poslužiti i medrese koje su bile na sve strane oko Harizma. Zamahšeri i Šehristani

U Harizmu kao i u ostalim zemljama koje su imale karakter turskih carevina, cijenjena je arapska i perzijska literatura i spjevano je više divana na arapskom i perzijskom jeziku. Ovi su vladari obilno nagrađivali pjesnike u učenjake, pomažudi im tako da ostvare svoje napore. Iako je u Harizmu na dvoru službeni jezik bio perzijski, sve više je u upotrebu stizao i turski jezik nazvan Harizm lehdžesi. Bio je izmiješan s perzijskim (dobrim dijelom leksika) ali zahvaljujudi prevlasti Seldžuka čije je stanovništvo bilo uglavnom turkijsko, i u Harizmu i krajevima u kojima su oni vladali turski jezik dobiva sve vedi značaj. Turkijska plemena koja su se ovdje doseljavala, potisnuta sve više od Mongola na zapad, utjecala su na promjene jezika, tako da je u Harizmu nastao pravi turski jezik. Jedno od najznačajnijih djela na turskom jeziku je Zamahšerijevo djelo „Mukaddimetu-l-edeb“, prvobitno napisano na arapskom jeziku, ali je za potrebe Turaka prevedeno na turski jezik. Napisano je 1127.-1144., a posvedeno je šahu Harizma, Atsizu. Radi se o jednom praktičnom rječniku arapskog jezika. Mnogobrojnim prepisima ovog djela, riječi i krade rečenice tumačene su turskim, perzijskim pa čak i mongolskim jezikom. Najstariji primjerci su sa prijevodima na turski i perzijski jezik. Ovo djelo je, poslije “ Divan-u lugati 't-Türk“ , najbogatija riznica riječi.

Jedan od najznačajnijih učenjaka bio je Šemsuddin Munammed Ibn Kajs. Napisao je djelo Tibyan-i turki ' ala lisan-ı kanklı i posvetio ga šahu Harizma Dželaluddinu. To je također jedan opširan rječnik koji u tumačenju turkijskih jezika koristi jezik turkijskog plemena Kanklı. Međutim, bogata književnost je opdenito kulturna produkcija, uglavnom iz vremena šahova Harizma, najvedim dijelom propala nakon najezde Mongola koji su gotovo uništili taj narod.

Još prije osnivanja Seldžučke imperije grupe Oguza naseljavali su preko Irana i Azerbejdžana do bizantijskih granica. U vrijeme Seldžuka počeli su prodirati u Malu Aziju i ved za vrijeme Alp Arslana vedi dio Male Azije držali su u svojim rukama. Bizantija ih je krajnjim naporom potisnula do Armenije, ali pobjedom kod Malazgirta 1071.godine, vrata Male Azije za Turke bila su otvorena. Između 1071.-1078., Turci su osvojili Sivas, Kajseri, Konju, Ankaru, Akšehir, Izmir i smjestili se u Izniku (stara Nicea). U vrijeme Melik-šaha, Turci su držali tri četvrtine ukupne teritorije Anadolije.

Prodorom u Malu Aziju, Seldžuci su stvorili plodno tlo za naseljavanje brojnih turkijskih plemena. Kasnijim cijepanjem sjevernog carstva, jedan poseban dio Anadolije predstavljao je Rûm seldžukları (istočni dio Bizantijskog carstva). Seldžuci su bili najznačajniji u zapadnoj Aziji zbog toga što su bili najorganizovaniji. Kako u unutrašnjim tako i u vanjskim borbama (kršdani i okolne islamske zemlje), Seldžuci su sve više turcizirali Anadoliju i učinili je teritorijom na kojoj se sve više razvijala islamska kultura. Nakon prodora Mongola u 12.i 13.st. Seldžuci su izgubili sve teritorije osim sjeverne imperije u Anadoliji. Izložen gotovo neprestanim ratovima, turski narod u Anadoliji nije se mogao posvetiti kulturi i naučnom razvoju. Koncem 12.st. bio je mir, i razvila se trgovina sa Azijom i evropskim zemljama. Svoju ekonomsku mod poboljšali su osvajanjem Antalije i Sinor-a (2 luke na Sredozemnom i Crnom moru). U vrijeme mira naučni i kulturni život je počeo svoj procvat te su mnogi učenjaci iz islamskih zemalja počeli naseljavati te krajeve.


15 S. Mehmedovid

Za vrijeme vladara Burhanuddin Ruknuddina, Gijasuddin Kejhusreva, Izuddin Kejkavusa i Alaeddin Kejkubada u Anadoliji je došlo do procvata nauke i kulture. Medrese u Anadoliji su počele pokazivati veliku naučnu aktivnost. Iz njih su izlazili učenjaci i pjesnici. Intenzivirale su se veze između ranijih centara i anadolijiskih gradova. Zbog krstaških ratova, mongolskih i osvajanja Timura, zbog šteta nanesenih, veliki broj književnih i umjetničkih djela je propao. Mali broj koji je sačuvan govori o visokoj razini kulture u Anadoliji.

Na razvoj sjeverne civilizacije u Anadoliji uticali su brojni činioci: Kulturno naslijeđe Turaka, iransko-islamsko-arapski uticaj, Sirija, Irak i Al-Džezira, te veoma jak uticaj helenističke kulture posredstvom bizantijske kulture. Svi uticaji su se prožimali tako da je nastala nova civilizacija u kojoj je bilo najjače obilježje islamske kulture. Kultura se izvila do zavidnih visina. Što se tiče tradicije starog turskog jezika, tu tradiciju su očuvali samo seljaci iz nomadskih plemena, gradsko stanovništvo primilo je sve mogude utjecaje počevši od bizantijskog, arapskog, iranskog i kurdskog jezika. Bududi da su se u Anadoliji najviše doseljavali Oguzi, tu je i književni jezik bio Oğuz Türkçesi.


16 S. Mehmedovid


17 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 24.11.2011. MEVLANA DŽELALUDDIN RÛMI I HADŽI BEKTAŠ VELI

Mevlana Dželaluddin Rumi odigrao je ogromnu ulogu u turskoj kulturi a posebno u

književnosti. Mora se istadi da je svoja djela pisao na perzijskom jeziku i u neznatnoj mjeri na turskom, grčkom i nekim drugim jezicima. Pravo ime mu je Muhammed Dželaluddin, a nadimak Mevlana je dobio u mladosti što je ukazivalo na njegovu učenost. Nadimak Rumi je dobio po tome što je najvedi dio svog života proveo u Rumu (Anadolija, Mala Azija). Rođen je 1207.godine u Belhu (perzijski grad u pokrajini koja danas pripada Afganistanu). Potiče iz jedne ugledne porodice od oca Muhammed Behauddin Veleda, koji je bio poznat kao „sultanu ulemâ'“ (vladar učenih). Još u djetinjstvu Mevlana je izbjegao sa porodicom iz Belha, i lutajudi, najzad su se smjestili u Konju koja je bila prijestolnica Seldžuka i značajan centar kulture i književnosti. Prvi učitelj mu je bio otac koji ga je uveo u tajne tesavvufa. Kasnije se Mevlana zaputio u Halep gdje je nastavio svoje školovanje i gdje se par puta susrede sa svojim pravim duhovnim učiteljem-Šemsi Tebrizi (Tebriz-grad u Iranu). U Konju nakon izvjesnog vremena dolazi i Tebrizi, i tada između njih počinje duhovna veza. Nakon što Šemsi odlazi iz Konje, Mevlana počinje pisati svoje lirske osjedajne pjesme posvedene Šemsiju. To su gazeli koji se doimaju kao prava ljubavna poezija ali koje treba tumačiti u tesavvufskom ozračju. Po odlasku Šemsija, Mevlana se počinje okretati kao da traži svg učitelja i apsolutnu Istinu i to su počeci Mevlaninog rituala i plesa koji se zove Semà. Rumija su nazivali „suncem spoznaje i ljubavi“. Gotovo čitav život od odlaska Šemsija on je proveo u Konji u svojoj tekiji gdje je propagirao ljubav, prije svega ljubav prema Bogu, ali i ljubav prema ljudima. Umro je 17.decembra 1273.i to njegovi sljedbenici obilježavaju kao šeb-i Arus.

Iako je pisao na perzijskom jeziku, on je udario temelje osmansko-turskoj književnosti koja de trajati do dvadesetog stoljeda. Znao je i arapski i turski jezik. Najpoznatije djelo mu je Mesnev-i Ma'nevi. Djelo je napisano u 6 tomova. Mevlana ga je pisao desetak godina na perzijskom jeziku, sadrži oko 26 hiljada bejtova. Predstavlja pravo bogatstvo hikaja, basni, poslovica, mudrih izreka, anegdota, legendi najčešde iskazanih u metaforama i alegorijski. Cilj autora je bio da čitaoce različitih slojeva društva na zanimljiv način poduči islamu. Djelo je vremenom postalo jako popularno i ima jako puno prijepisa, komentirano je na turskom i na drugim jezicima. Prevođeno je na veliki broj svjetskih jezika; u posljednje vrijeme je prevedeno i na naš jezik. Ovo djelo je ostavilo jako snažan utjecaj na osmansku tursku književnost stvaranu u ozračju mističkog, tesavvufskog reda Mevlevilik koji je i nadahnut ovim djelom i čiji je primarni zadatak bio da proučavaju, tumače i pridržavaju se upute koje je ostavio M.Dž. Rumi.

Drugo značajno djelo Rumija je Divan-i-kebir (Veliki divan). Spjevano je također na perzijskom jeziku i za razliku od Mesnevije, koja je više didaktičko djelo, ovo djelo je lirskog karaktera. U divanu ima i nekolicina stihova na arapskom, turskom pa i na grčkom jeziku. Ovo djelo je veliko i po obimu jer sadrži 40 hiljada bejtova. U okviru divana, jedan poseban odjeljak je Divan-i Šemsul Hakàyik –pjesme posvedene Tebriziju.

Djelo Fihi mà fìh sastoji se od priča, razgovora i predavanja koje je držao Rumi, a bilježio njegov sin. Ovi razgovori i rasprave uglavnom su sabrani u vrijeme seldžučkog vezira Muinuddina Pervanea. Sastoji se od 61 poglavlja gdje se govori o Džennetu i Džehennemu, muršidu i muridu, ašku i semàu.

Medžalis-i seb'a (Skup, sijelo , ar.seb'a-sedam) je djelo koje sadrži predavanja Rumija sa sedam javnih skupova. Teme ovog djela su:

1. Na koji način de se spasiti društvo koje skrene s pravog puta? 2. Spas od kazne, kako se razumom probuditi iz nemara 3. Snaga vjere 4. Kako de oni koji traže oprost za grijehe postati Bogu dragi? 5. Vrijednost učenjaka 6. Padanje u nemar (gaflet) 7. Značaj pameti


18 S. Mehmedovid

Uz hadise (u komentaru) koje je koristio u predavanjima, dodao je svoju zbirku od 41 hadisa. U svakom poglavlju ovog djela stoji zahvala Bogu i munadžat (obradanje Bogu u vidu razgovora), krada objašnjenja tesavvufkih stavova, sufijske hikaje i pokoja pjesma.

Mektubat je zbirka od 147 pisama upudenih seldžučkim sultanima, vezirima, liječnicima, gradskim upraviteljima i prijateljima. Iz ovih se pisama može dosta saznati o životu Rumija, njegovoj učenosti, pogledu na svijet i načinu obradanja ljudima.

Prava Rumijeva osobenost se očituje u gazlima posvedenim Tebriziju-Divan-i Šems-i Hakaik, pisanim sa nadahnutom ljubavlju i vanrednom inspiracijom. Ove pjesme su najvažniji dokument koji u potpunosti objašnjava njegov sentimentalni život, pokazuju iskrene i ustalasane osjedaje. Za Mevlanu je tesavvuf nešto što se može pojmiti samo nadahnudem i ljubavlju. Pobožni lirizam u njegovim pjesmama koje pokazuju njegovu dušu , iskrenost, dubinu, ogoljenost do srži, dovoljan je razlog da se smatra najvedim mistikom svih vremena. Dok se u Mesneviji pokazuje kao ozbiljan i hladan muršid, u Divanu je potpuno nadahnut ljubavlju. U Mesneviji je on preuzeo i neka predanja i legende iz „Kelile i Dimne“ i drugih dijela stare arapske i perzijske literature, te kazivanja o poslanicima i evlijama. Svega toga nema u lirskoj poeziji koja je isključivo ljubavnog, a ne didaktičkog karaktera. Mevlana je imao nekoliko sljedbenika u iranskoj književnosti, ali je njegov utjecaj na osmansku tursku književnost permanentan u periodu od 13-19.stoljeda. Ovome je doprinio utjecaj Mevlevilik tarikata koji je oko njegovog imena stvorio jednu ........ svetosti. Mada je oko sebe okupljao ljude različitog porijekla, on nije osnovao ovaj tarikat za vrijeme svog života, ved su ga osnovali njegovi učenici i sljedbenici. Slava mu se proširila od Balkana do Srednje Azije. Njegovi su oponašatelji još u njegovo vrijeme i u prvom stoljedu nakon njegove smrti otvarali mevlevijske tekije, a kasnije su se utvrdili i propisi i ceremonije mevlevijskog reda. Mevlevilik se oslanjao na prigodne elemente-muzika, ples i nalazio je pristalice iz visokog društva u velikim grupama koji su bili skloni islamskoj književnosti, naročito otmjenoj perzijskoj književnosti. Mevlevijski šejhovi su uvijek ostajali daleko od svih političkih vjerskih pokreta i držali su se uglavnom samo svojih tarikatskih uputa i ceremonija. U vrijeme osmanske vladavine otvoreno je mnogo mevlevijskih tekija od Sirije i Irana, Azerbejdžana do Pečuha. Mevlevije su bile protiv turkmenskih baba koji su pripadali batinijskim mezhebima.


19 S. Mehmedovid

HADŽI BEKTAŠ VELI Još od vremena Ahmeda Je'sevija, tesavvufskog pira turskog naroda, počeli su pristizati u

Anadoliju njegovi sljedbenici- Je'sevije koji su upudivali narod na put tesavvufa. U 13.stoljedu u Anadoliju je stigao i hadži Bektaš Veli i nastanio se u jedno malo mjesto u Anadoliji (današnji Hadžibektaš) i počeo upudivati Turkmene koji su se okupljali oko njega. Rođen je u Mišaboru (Horosan) i došao je u Anadoliju sredinom 13.stoljeda. U vrijeme njegovog dolaska u Anadoliju izbio je babaijski ustanak. Baba Ishak je neka oguska plemena uvjerio u svoju svetost i podigao se protiv seldžučkog vladara. Ustanak je bio ugušen a narod razočaran i ponižen. H.B. je počeo oko sebe okupljati ponižene Turkmene upudujudi ih prema dobroti, iskrenosti, pravdi, ljubavi, bratstvu... Slava mu se proširila po čitavoj Anadoliji. Bektašilik koji je on osnovao naslanja se na turske šejhove Gutgudina Hajdara, Lokmana Serapsija i Ahmeda Je'sevija. Trudio se da zadrži izvorne tesavvufske elemente, ali ovaj tarikat je imao sinkretistički karakter. Njegovi su tragovi u redovima Kalenderije, Jesevije i Hajdarije, ali su tu uključeni i elementi raznih učenja od šamanizma, do neoplatonizma. Nije pogrešno redi da je ovaj tarikat u batinijskom karakteru babailuka. Sam H.B. je bio jako obrazovan u tesavvufskim postavkama. Ugađajudi sufijama svog vremena, napisao je na arapskom Makalat-i Sufijàne ( Sufijski tekstovi) što je jedan njegov murid Sadudin preveo na turski u prozi, a drugi, Hatiboglu, na turski u stihovima. Pošto je ovo djelo bilo namijenjeno novim pristalicama imalo je javni karakter pa ne otkriva razliku između H.B.V i drugih sufija. Pokazuje sklonost šiitskom učenju jer insistira na dvanaest imama, na požrtvovanosti i žrtvovanju. Kao i u jesevijskim tekijama, i u bektašijskim je tekijama turska tesavvufska narodna književnost dobila veliki zamah!

Drugo njegovo djelo je Fevaid koje također sadrži upute i savjete za njegove pripadnike, a također i njegovo djelo Velayetname, koje ima epsku atmosferu. Ovo djelo je priređeno poslije njegove smrti od strane njegovih sljedbenika. Glavna karakteristika H.B. filozofije je beskrajna tolerancija. Govorio je da treba govoriti istinu, ne činedi nikoga ucviljenim, ne podvikujudi ni na koga, činiti to blagim načinom, ne lomedi nikome srce. U njegovoj Velayetnami su tako lakonski i razumljivi primjeri. Iz njegovih primjera i filozofije nastao je pravac koji de trajati stoljedima.Dok se u mevlevijskim tekijama njegovala perzijska kultura, u bektašijskim tekijama više se pažnje posvedivalo narodnom duhu; nastojalo se uvažiti ono što želi običan svijet i to se koristilo kao snažna propaganda tesavvufske narodne književnosti.


20 S. Mehmedovid


21 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 01.12.2011. YUNUS EMRE

Yunus Emre je sljedbenik književnosti koja je u duhu turske narodne književnosti. Bio je jedan

od najznačajnijih šejhova turskih derviških redova, a djelovao je u sjeverozapadnoj Anadoliji gdje je proveo gotovo čitav život, okupljajudi oko sebe velike mase derviša i gdje je po svoj prilici i umro (postoji turbe, mauzolej, i vrdi se da je nadgrobni spomenik Y.E.-u). Vedina naučnika se slaže da je živio i umro u Saka-u (krajnji zapad).

Stvarao je svoju poeziju potpuno u skladu sa turskom narodnom poezijom, na čistom narodnom jeziku i zbog toga je pridobio mase koje su ga slijedile i to je razlog zaašto njegova poezija i danas živi. Pjesme su mu sabrane u Divan, pjesme nije pisao lično (postoje čak i mišljenja da je bio nepismen), ved su ih zapisivali njegovi sljedbenici. Veliki broj rukopisa Divana se bitno razlikuju jedan od drugog i čitao se od najranijih vremena, te na stare autentične primjerke nije mogude naidi. Njegov Divan je dosta sličan Divanu Ahmeda Jesevija, skupljen je u zbirku kasnije od njegovih poštovalaca, ali treba znati i da mnoge pjesme u njegovom Divanu ne pripadaju njemu nego da su mu pridodate. Najstariji tekst koji njemu pripada jesu dvije ilahije prepisane goticom od jednog njemačkog zarobljenika koji je pao u osmansko ropstvo, a potiču još iz prve polovine petnaestog stoljeda. Broj pjesama u najstarijim primjercima Divana varira od 98-350, a u kasnijim primjercima ima i po 500 pjesama (ovo je dokaz da sve pjesme nisu njegove). Ako se ima u vidu vrijeme i prostor nastanka djela, može se vidjeti da je napisano književnim anadolskim dijalektom 13. stoljeda, ali u kasnijiim primjercima iz 18.stoljeda jezik nekih pjesama sadrži karakteristike tih vremena.

Divan koji se pripisuje Y.E.-u sastvljen je od mesnevije, gazela i musamata, i vedinom je pisan starim turskim slogovnim metrom. Ovo su pjesme u formi ilahija. U njegovim ilahijama osnovne teme su: Bog, čovjek, postojanje-nepostojanje, smrt, prolaznost svijeta, dosezanje apsolutne Istine, ljubav, moral, stvaranje... U svojim stihovima on daje praktične savjete kako razriješiti probleme pred kojima se čovjek nalazi. Među njegovim pjesmama ima izvjesnih elemenata didaktičke i pobožnjačko-asketske prirode i iz kojih ne možemo shvatiti njegovu ličnost.

Tražedi potkrepu za svoje savjete , pjesnik, koji je dobro poznavao sve svete historjiske priče i predaje, tesavvufske tradicije i sva znanstvena i filozofska poimanja svog vremena, donosi ih kao primjer. Pjesnik, koji je bio ravnodušan prema prirodi i vanjskom svijetu, modan je kad podvikne da bi izrazio svoju odanost Stvoritelju i da bi nemarnicima objasnio veliku i vječnu Istinu. On uopde nije ni spominjao filozofiju Jedinstva bitka ( vahdet-i vucud), ona se samo kod njega nasludivala u obliku ovladavajude Istine koja je živjela i koja se mogla osjetiti.

Koliko god je Dželaluddin Rûmi snažno izrazio svoju filozofiju perzijskim jezikom kojem su veliki umjetnici dali jedan ozbiljan i prefinjen izraz, Yunus je također pokazao istu snagu i sposobnost izražavanja na jednostavnom turskom jeziku i slogovnim metrom.

Ono što filozofija Jedinstva bitka izražava terminima sudur i tedželli, zatim insan-i kamil (savršen čovjek) i devir (ciklus), on je veoma obdaren pjesničkim nadahnudem svoje poglede vješto iskazivao svojom sposobnošdu i iskrenošdu.

Zahvaljujudi lirizmu ovog tesavvufskog pjesnika u čijoj se ličnosti sjedinila pjesnička intuicija i pjesničko nadahnude, možemo smatrati da je tursku tesavvufsku narodnu poeziju uzdigao na stupanj najviše zrelosti.


22 S. Mehmedovid

Tehnike stiha Yunus Emreove poezije Mada Yunus Emre upotrebljava i aruz metar, najvedi broj njegovih ilahija i to najljepših,

napisao je slogovnim metrom. Glavni činilac koji ga je opredijelio za ovo jeste činjenica da su narodne mase navikle na takav pjesnički izraz i melodije. On je kao snažan činilac u svojoj orijentaciji imao za cilj ne odvojiti se od tradicije Jesevija i njegovih sljedbenika u Anadoliji.

Pored Divana, Yunus ima i jedno moralističko-tesavvufsko djelo pod naslovom Risaletu'n-nashiye koje u starim rukopisima sadrži između 535-630 bejtova. Yunus je imao utjecaj na mnoge pjesnike tesavvufske poezije , a njegovi sljedbenici su poticali iz tesavvufsko-asketskih skupina, __________________________ i alevijsko-bektašijskih.

U prvoj skupini poslije Yunusa najpoznatiji su Ešrefoğlu Rumi???, Nizamoğlu i Himet.

Nizamoğlu (Seid Sejfullah, pseudonim Sejfi) autor je cjelokupnog Divana u yunusovskom maniru, živio je u 16.stoljedu. Divan mu se sastoji od 200 pjesama u formi gazela i nekoliko drugih u drugim pjesničkim vrstama. Pored ovih pjesama spjevanih po uzoru na divansku poeziju, spjevao je još 52 pjesme u slogovnom metru. Od svih Yunusovih sljedbenika, za Nizamoglua se može redi da je najbliži Yunusu po pjesničkoj poruci koju upuduje svojim čitateljima.

Himet je pjesnik koji je u 17.stoljedu nastavio pjevati misao Yunusa u sličnom fonu njegovog učitelja. Pisao je u slogovnom i aruz metru. Yunusov utjecaj se naročito očituje u njegovim pjesmama koje su u slogovnom metru, a u nekim od svojih pjesama se i potpisuje kao Yunus. Te pjesme napisane su tečnim jezikom, ali ipak na umjetničkom planu, one zaostaju za Yunusovim pjesmama. Sakupljene su u mali Divan, a u kasnijim vremenima za njih je komponirana i muzika.

Kaybusuz Bizeli Alaedin, pjesnik bayramijsko- melamijske orijentacije, nije mario za autorstvom svojih pjesama, pa su pjesme izmiješane sa pjesmama Kaybusuz Abdala, zato što se koristio istim pseudonimom kao i ovaj pozatiji pjesnik.

Oğlanlar šejh Ibrahim, jedan kontraverzni šejh hamzevijskog reda, a naziv je dobio još kao dječak jer je ved tada bio vrlo zreo da vodi jedan derviški red, a po drugima je dobio nadimak zato što je kao vrlo mlad šejh okupljao oko sebe kako starije pripadnike tako i lijepe mladide. Uz djela Vahdename, Tesavvufname i Mufidi Muhtasar, koja su propagirala tesavvufski pogled na svijet a napisana su u mesnevi formi, također je sastavio Divan pjesama na kojima se uočava utjecaj Yunusa Emre-a, posebno u onim pjesmama pisanim silabičnim metrom. Neke su pjesme pokušaj imitiranja Yunusovih pjesama. Umro je u Istanbulu sredinom 17.stoljeda.


23 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 08.12.2011. ČAGATAJSKA DINASTIJA I KNJIŽEVNOST;

DIVANSKA KNJIŽEVNOST

Pod čagatajskom dinastijom smatra se litertura 14.stoljeda na području gdje je preovladavao čagatajski narod formiran u vrijeme mongolske dinastije Čagataja (Čagataj-potomak Džingis kana). Čagatajsko narječje koje je za vrijeme ________________ i Babu Šaha dostiglo svoje zrelo doba, stari pisci spominju pod različitim imenima: Turkçe, Uygurca, Çagatayca, Mongol dili, Mevayi dili, Tatarca. Ipak, među svim ovim različitim imenima, posebno među evropskim učenjacima, opdenito je prihvaden naziv Çagatayca. Izuzev područja Anadolije i Azerbejdžana, svi tekstovi istočnih dijalekata stvoreni od vremena Timurida do posljednjih vremena, čak i djela nastala u Harizmu i Zlatnoj hordi, mogu se skupiti i uvrstiti pod opdim naslovom „Čagatajska književnost“.

Iako su izvjesno vrijeme neki orijentalisti djela pisana ujgurskim pismom, ne gledajudi jezičke i književene karakteristike, htjeli okupiti pod imenom „ujgurska“, zahvaljujudi napredovanju istraživanja turske povijesti i filologije, ova pogrešna i površna mišljenja nisu mogla opstati. I Babu šah početkom 16.stoljeda ovaj čagatajski dijalekat naziva narodnim jezikom grada Endidžana (Fergana), čak je i za Mevaijeve pjesme smatrao da su napisane endidžanskim govorom. Rudolf??? je sasvim ispravno tvrdio da čagatajski jezik nema veze sa bilo kojim turskim lokalnim govorom. Čagatajski jezik je istočno-turski jezik koji se razvio pod utjecajem islamske civilizacije, Harizma, Zlatne horde i Kipčaka, što je bez sumnje bilo značajnije od istočnih i zapadnih pokrajina Turkestana. Nakon što se razvio u drugoj polovini 13.i početkom 14. stoljeda u Harizmu i području Kipčaka, ovaj jezik je u Transoksaniji i Horosanu u 15.stoljedu postiga najzreliji nivo i stoljdima živio kao književni jezik na turskim područjima od Kaspijskog mora do Kansua i tako uživao veliki ugled na turskim dvorovima u Iranu, Azerbejdžanu, Anadoliji, Egiptu i Indiji. Osvrnemo li se na razvoj mongolskog carstva nakon Džingis kana, uočit demo da se osnivanje centralnog carstva koje se veže uz ime Čagataja realiziralo nakon njegove smrti. Teritorijom koju je Čagataju dao otac u području Ili_______ , Čagataj nije nikad samostalno upravljao. Uprava lokalnih dinastija koje su se na toj teritoriji nalazile nije narušena od strane Mongola, samo je vlast Hakana ostala iznad svih ovih dinastija i Čagataja.?????????? Tako su, na primjer, Mahmud Yalabaç i njegov sin Mesud Bey, koji su sjedili u kulturnom muslimanskom centru??? Hudžentu ??? upravljali u ime velikog Hakana. Nije poznato kakve su odnose održavale ove vlasti i na koji način su usklađivale svoje poslove. Čagatajsko carstvo se razvijalo postepeno i tek unuk Čagataja ________________ zavladao čitavom Srednjom Azijom, Harizmom i uspio Čagatajskom narodu osigurati jednu nezavisnu državu u Srednjoj Aziji. Stalni ratovi među mongolskim prinčevima krajem 13.i početkom 14.stoljeda uveliko su oslabili ekonomsku mod ranijeg perioda mongolske carevine. Tek je u 14.stoljedu vojska velikog Hakana pokorila i razorila Srednju Aziju. Tada su svoju snagu i utjecaj izgubili i čagatajski hanovi i njihovo carstvo od tada počinje propadati.

U vrijeme vladara Tarmaširina koji je primio islam, uzeo ime Alauddin i prihvatio Džingisov zakon, carstvo se donekle stabiliziralo, ali kad su se protiv njega pobunili nomadi u istočnim krajevima, on je te krajeve potpuno napustio. Njegova jasna islamska politika je bila uzrokom oživljavanja trgovine Transoksanije sa drugim islamskim narodima. U istočnim oblastima imperije utjecaj emira je slomio Tuluk Timura??? iz dinastije čagatajskih kanova koji je postao kan 1347.godine. Čak je jedno vrijeme pod njegovom vlašdu bila i Transoksanija, pa se činilo da je na putu da obnovi jedinstvo čagatajske države. To je spriječila pojava Timura, velikog i snažnog vojskovođe u Transoksaniji pod čijom su vlašdu Turci u Transoksaniji ponovo odigrali veliku političku i vojnu ulogu.


24 S. Mehmedovid

Vrhunac razvoja kulture i umjetnosti pri čemu se naročito izdvaja razvoj slikarstva i književnosti na čagatajskom turskom jeziku došao je u 15.stoljedu sa najvedim slikarom Bigzadom, velikim pjesnicima i književnicima, Mevaijom i Babu šahom koji je ujedno bio i vladar ove dinastije.

DIVANSKA KNJIŽEVNOST

Divanska književnost je književnost visokoobrazovanih pjesnika stvarana za također vrlo obrazovane, potencijalne čitatelje i u osnovi to je književnost koja se formirala na osnovu naslijeđa islamske književnosti, prije svega arapske i perzijske književnosti. Prema tome, da bi jedan pjesnik mogao stvarati divansku poeziju, morao je pored svog jezika odlično poznavati arapski i perzijski jezik, zatim izvanredno poznavati poruke Kur'ana i hadisa, brojne tradicije, legende, mitove istočnih naroda, prije svega historiju i mitologiju Arapa i Perzijanaca koje sežu u predislamska vremena. Sva ova znanja prikupljena i primijenjena u stvaralaštvu poezije zahtijevala su ne samo izvanredno obrazovanje samog autora, nego i čitatelja koji je mogao da razumije pjesnika. Pored poznavanja vjerskih temelja, svaki divanski pjesnik je bio izvanredn upuden u tesavvuf. Gotovo sva divanska poezija bila je prožeta idejama tesavvufa. Perzijski pjesnici kao što su Feriduddin Attar, Hafiz Širazi, Sadi Širazi, Mevana Dželaluddin Rumi i njihova djela bili su u temeljima divanske poezije koja je u osmanskom carstvu trajala od njegova osnivanja pa i do posljednjeg stoljeda (kraj 19.stoljeda). Za razliku od turske narodne poezije, one koja je nastajala još i prije prihvatanja islama i koju su kasnije obogatili idejama islama tesavvufski pjesnici poput Ahmeda Jesevija i Yunusa Emrea, divanska poezija je bila visoko umjetnička poezija stvarana na osnovu arapske metrike i u pjesničkim formama koje su ved postojale u arapskoj i perzijskoj literaturi. Obrazovanje nije bilo dostupno svakome. Obični narod nije bio upuden u tekstove učenja arapskog i perzijskog jezika i sve je to onemogudilo razvijanje te poezije od strane običnog čovjeka.

Divanska književnost zove se divanska zato što su zbornici poezije sabrani u divan (skup, zbir, savjet...), zbornik poezije jednog autora.

Za razliku od divana postoje i druge vrste zbornika „medžmua“, zbornici poezije više autora, i tu se nađu i pjesme pojedinih autora ali to nije ono što mi zovemo divanska književnost. Izvori za proučavanje divanske književnosti su prije svega sačuvani rukopisni divani pojedinih pjesnika. Drugi važan izvor za poznavanje divanske poezije su tzv. „tezkire“ , svojevrsni zbornici (antologije) koje su pojedini autori sastavljali na taj način što su davali određene kratke biografije njima pozntih pjesnika, navodedi primjere određenih pjesama. Na taj način znamo za mnoge pjesnike i podatke o njima čiji se divani nisu sačuvali. Na osnovu ovih tezkira saznajemo da je u toku trajanja osmanskog carstva djelovalo blizu 5000 pjesnika, od kojih su mnogi sa Balkana, a najstariju tezkiru na jednom od turkijskih jezika napisao je Ali Ši Mevaji. Tokom trajanja osmanskog carstva (1300-1923) napisano je preko 30 tezkira, a posljednja je iz sredine 19.stoljeda, autor je Fatin. Divanska poezija je imala svoje prve predstavnike ved u 14.stoljedu. Sve vrijeme od osnivanja osmanskog carstva pa do njegovog kraja živi i divanska književnost.


25 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 15.12.2011. PJESNIČKE VRSTE DIVANSKE POEZIJE

Pjesničke vrste divanske poezije su uglavnom preuzete iz arapske i perzijske književnosti.

One su se pridržavale određenih pravila, sve su pjesme bile formirane od bejtova (distih). Bejt se sastoji od dva misra'a (osnovna jedinica u divanskoj poeziji). Za razliku od narodne poezije koja se držala pravila stare turske književnosti (slogovni metar), u arapskoj metrici (aruz metar), poštovano je pravilo pravilnog rasporeda kratkih i dugih slogova, metričkih stopa koje su onda činile jednu misra'a-u. Najznačajnije pjesničke vrste su: kasida, gazel, rubaija, mesnevija, mustezad, kit'a...

KASIDA je pjesnička vrsta preuzeta iz arapske književnosti, a u arapskoj književnosti postojala je još prije islama. (Arapi su veoma cijenili poeziju; svake godine organizirali su takmičenja između pjesnika; tom prilikom su neke od tih kasida bile nagrađivane; te nagrađene kaside zvale su se mu'allake.) Kaside su pjesme od kojih je krenuo kasniji razvoj književnosti koja je trajala dugo u arapskoj, perzijskoj, a kasnije i turskoj književnosti. Kasida je duža pjesma koja se sastoji iz nekoliko dijelova: - Najprije je obavezan dio u kome se daje atmosfera pridrode, grada, sredine. Taj dio naziva se Nesih ?? U ovom dijelu čitatelj se uvodi u ono što de se kasnije govoriti. -Zatim slijedi dio kaside u kojem pjesnik hvali svoga mecenu (dobročinitelja, dobrotvora). Ovaj dio se zove Medhija (hvalospjev). -Zatim dio u kojem pjesnik hvali samog sebe. Ovaj dio zove se Fahrija (arap. fahr-ponos). -Završni dio kaside koji se zove Dua (dova). U tih nekoliko završnih stihova, pjesnik moli Boga da da dobro i onome kome je pjesma posvedena, a i njemu samome. Kasida je nastala od arapske riječi „qasd“ – cilj. To je pjesma sa ciljem, a cilj pjesme je da pohvali nekoga očekujudi neku nagradu, beneficiju.. Forma kaside: Duža pjesma, sadrži i do 99 bejtova. Rima je uvijek na kraju bejtova, i to je neprikosnoveno! A______ A______ A______ B______ A______ C______

GAZEL je druga pjesnička vrsta koja je još više zastupljena u divanskoj poeziji. Za razliku od kaside, gazel je lirska pjesnička vrsta, pjesma u kojoj autor izražava svoja vlastita osjedanja (radost, tugu, ljubav). U početku u arapskoj književnosti gazel je bio prava ljubavna poezija koja je kao takva egzistirala još u prvim stoljedima Islama, ali je kasnije bila i pokuđena i zabranjena, pa se prešlo na pjevanje gazela sa mističnom konotacijom. Obično se kaže da je to poezija o ljubavi i vinu, gdje vino po mističnim pjesnicima simbolizira nadahnude za ljubav prema Bogu. U osmanskoj poeziji nema nijednog pjesnika koji nema gazel u svom divanu (važna pjesnička vrsta). Divan ne mora imati sve pjesničke vrste ali gazel je obavezan. Za razliku od kaside koja je duža pjesma, gazel je kratka pjesma koja ima između 5-15 bejtova, a najčešde 5-7 bejtova. Metrika i princip rimovanja su isti kao kod kaside. Pojedini divanski pjesnici su pjevali i po 300, 400 pa i 500 gazela ( Hasan Zijaija Mostarac i Sabit Užičanin spjevali su preko 500 gazela).


26 S. Mehmedovid

MESNEVIJA je pjesnička vrsta koju nalazimo i izvan divana. To su često vrlo duge pjesme, neke imaju i po više hiljada bejtova, pa one ostaju izvan divana kao zasebne knjige. Samo su neke krade uvrštene i u divane. Didaktičkog su karaktera, nemaju određenu tematiku, bave se različitim temama i vrlo često su to ili pjesme sa sadržajem ilahije ili natovi (posvedeno Poslaniku s.a.w.s) ili drugim temama. Ima mnogo jednostavnije rimovanje za razliku od kaside i gazela (rima je unutar bejta). A______ A ______ B______ B______ C______ C______ To je omogudavalo pjesniku da napiše duge mesnevije (čitavi romani ili čak historija u stihovima), pa tako npr. Rumijeva mesnevija ima 26 000 bejtova. Mnoge mesnevije su pisane tako zato što se lakše pamtilo u stihovima. Mesnevija je preuzeta iz perzijske književnosti. Njen prapočetak je u predislamskoj perzijskoj književnosti.

RUBAIJA, arap. rubâ' ì; ovu pjesničku vrstu Perzijanci češde nazivaju Dû beyt (dva bejta, odnosno četiri stiha). U njima pjesnik izražava određene sentence. Ponekad je to vinska poezija, ljubavna (Omer Hajjam) , a uglavnom su to mudre izreke izrečene u kratkoj formi. Rimovanje ne mora uvijek biti pravilno. A______ A______ A______ B______ C______ C______

MUSTEZAD je pjesnička vrsta nastala u arapskoj književnosti. To je izvedena pjesnička vrsta gdje se kao osnova uzima gazel ili kasida, i gdje se svakom bejtu ili misra'u doda još po jedan bejt ili misra'. To znamo jer je dodani misra' kradi od onih koji predstavljaju osnovu pjesme ( ima manje slogova).

TERDž-ì BEND je pjesnička vrsta koja se sastoji od strofa koje se sastoje od bejtova. Veza između strofa se naziva bend. Bendovi se rimuju.

TERKìB-I BEND je pjesnička vrsta slična prethodnoj, a jedina razlika je to što se bendovi ne rimuju. Najčešda tematika ovih pjesama (uključujudi i prethodnu vrstu) su žalopojke –mersije (spjevane s ciljem da oplakuju neki nesretan događaj ili smrt neke važne ličnosti). Najznačajnija je pjesma pjesnika Bakira??? iz 16.st., spjevana zbog smrti sultana Sulejmana Veličanstvenog.

TUYǓG je jedina pjesnička vrsta zastupljena u divanskoj književnosti, a preuzeta iz stare turske književnosti. Sastoji se od strofa sa po 4 misra'a (kao da je neko redao rubaije). Iako je ova vrsta preuzeta iz turske narodne poezije ona je rijetka kod turskih pjesnika.

Pored osnovnih pjesničkih vrsta u divanskoj poeziji postoje i izvedene koje pokazuju artificijalnost pjesnika koji su željeli pokazati umjetničku sposobnost. To su: Tahmis, Tesdis, Tesbih itd. Za tahmis, pjesnik uzme gazel drugog pjesnika, spjeva svoja 3 misra'a i dodaje bejt drugog pjesnika, te tako dobije pjesmu od 5 misra'a. Rezultat je cjelina za koju je teško zaključiti da je djelo dvojice pjesnika. Za tesdis koristio se isti princip kao za tahmis, samo što se pravi 6 stihova. Tesbih je pravljenje 7 stihova. Rima svakog misra'a je zadata da se uklopi sa originalnim tekstom.

NAZIRA je specifična pjesnička vrsta divanske poezije. Pjesma spjevana po uzoru na pjesmu nekog drugog autora, koja daje istu poruku, koristi se istim metrom, rimom, ista pjesma ali izrečena drugim riječima. To se radilo da bi pjesnik pokazao kako on može sve što i neki drugi pjesnik.


27 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 22.12.2011. PJESNICI 14.-15. STOLJEDA

ŞEYH OĞLU MUSTAFA je jedan od najpoznatijh pjesnika koji je stekao slavu pisanjem

mesnevija (ljubavna priča u stihu). Svoju čuvenu Hurşidname završio je 1387. godine, a svoje drugo djelo Kenzul – Kubera završio je 1400.godine. Veliki broj njegovih pjesama se mogu nadi u medžmuama, čime se Šejh Oglu ističe kao vrstan divanski pjesnik sa kraja 14. i početkom 15.stoljeda.

Hurşidnama koja sadrži 7400 bejtova počinje sa munadžatima ( obradanje Bogu). Zatim sadrži poglavlje o Miradžu, zatim natovi. Onda dolaze stihovi koji govore šta ga je to motiviralo da napiše ovu mesneviju. Iza toga slijedi Medhija, sultanu Bajezitu. Unutar ove mesnevije ubačeno je 19 gazela, koji su napisani kao da ih izgovaraju junaci ovog djela Hurşid ( muški lik) Ferah-Šad (ženski lik) i 3 druge osobe. Vrijeme pisanja mesnevija je vrijeme kada turski jezik tek počinje sticati status književnog jezika pa se i sam Mustafa Šejh Oglu žali na siromaštvo turskog jezika i kaže na kraju mesnevije :“ jer jezik Turaka je nepoznat jezik pa je lišen sposobnosti izražavanja“. On smtra da se svakom narodu treba obradati na njegovom jeziku . on dobro vlada tehnikom stare književnosti , ali u pogledu metrike ima izvjesnih nedostataka. Djelo ima ljubavnu tematiku. ljubav između Hurşid i Ferah-Šada je ovosvijetska, materijalna . ljubavne pjesme se slikovito opisuju. Ipak se ljubav smatra uzvišenom i svetom.

TADŽUDIN IBN IBRAHIM AHMEDI (1334.-1412.), autor je više klasičnih djela, i među njima najpoznatije djelo je Iskendername. U vrijeme raspada Seldzučke imperije kada na sve strane Anadolije nastaju samostalne kneževine, nastala je književnost stvarana po ukusu vladara tih kneževina. S obzirom da vedina kneževa nije znala drugi jezik osim turskog, valjalo je za njihove potrebe pisati ili prevoditi djela na turski jezik. Ahmedi je autor devet djela koja ulaze u klasiku turske knjževnosti. Na prvom mjestu je njegov divan, sačuvan u više rukopisnih primjeraka. On je i najopsežniji, sadrži preko 800 pjesama. Spjevao je veliki broj kasida koje su mahom hvalospjevi vladarima, i oslikavaju atmosferu vremena u kojem je zivio. Gazeli su mu odraz divljenja ljepoticama, naravno ukoliko se ne shvate u nekom drugom smislu.

Iskendernama je prva stihovna aleksandrida u turskoj književnosti. Najveda i najpoznatija Ahmedijeva mesnevija drgocjena ne samo što govori o Aleksandru Velikom nego pruža niz zanimljivih misli o vjeri , tesavvufu, moralu, filozofiji, historiji, medicini, zemljopisu, politici, astronomiji i dr. temama. Djelo još predstavlja mali ljubavni roman u stihovima, a nekoliko stotina stihova je posvetio osmanskim vladarima i nastanku Osmanskog carstva.

Mesneviju Cemšid-u Huršid Ahmedi je završio 1403. godine i posvetio Emiru Sulejmanu. Za osnovu je uzeo mesneviju iranskog pjesnika Selmana Savedžija koju je namjerovao prevesti sa perzijskog, ali je njegova opširnija za 2300 bejtova. Djelo govori o Cemšidu sinu kineskog cara i Huršid kderi bizantijskog cara.

Tervih al-ervah je djelo iz oblasti medicine. Mesnevija u kojoj je stari pjesnik mladom princu daje savjete o zdravlju u 4076 bejtova, a samo poglavlje o spolnom opdenju sadrzi 36 bejtova. Oslovljavali su ga kao pjesnik i liječnik Ahmedi.

Esradname, teme iz teorije književnosti, zatim arapsko-perzijski rječnik...

KADI BURHANEDDIN je jedan od najznačajnih književnih ličnosti Anadolije u čijim se djelima pokazuju specifičnosti azerijskog narječja. pripadnik je plemena_______, bio je vladar Sivasa. Autor je divana na turskom jeziku sastavljenog od rubaija i tuyuga, a također ima važna djela o Fikhu, te o nekim autorima pjesama na arapskom i perzijskom jeziku. U njegovim pjesmama iako grubim prisutan je jedan vrlo živ, specifičan manir. Dok pjeva o prolaznosti ovoga svijeta , o jedinstvu zaljubljenih, u ovim se stihovima koji pomalo iskazuju uticaj iranskih mističara pojavljuju lokalni pojmovi. Iskazuje se njegov ratnički, odvažan duh. U njegovim pjesmama osjeda se duh sufizma, jako je cijenio Rumija. Iako njegova tehnika stila nije na zavidnom nivou, individualnost je očigledna.


28 S. Mehmedovid

Sve ovo ukazuje da je 14. stoljede period u kojem se nacionalni jezik, koji je snažno razvio anadolsku knjževnost uspješno suprostavljao arapskom jeziku koji je bio jezik vjere i nauke i perzijskom koji je bio jezik lijepe književnosti. Ova struja započeta jos u 13. stoljedu, u 14.stoljedu postigla je veliki uspjeh. Turski je ne samo u narodu nego i šire postao jezik nauke i knjževnosti , te su oponašanjem primjera iz perzijske kjiževnosti udareni temelji klasičnoj turskoj književnosti. 14.stoljede je vrijeme kada se pozajmljuju pjesnički oblici i pravila iranske književnosti, međutim još uvijek su se obilno koristile turske riječi. Pošto je književni anadolski turski jezik utemeljen još u 13. st., u 14. st. u djelima pisanim na različitim područjima Anadolije pažnju ne privlači ništa drugo do dijalektske razlike. Vedina izraslih pjesnika u ovom stoljedu su Mevlevije čime se pokazuje veliki utjecaj koji je ostavio Rumi u turskoj kulturi i napose u književnosti.


29 S. Mehmedovid

Uvod u tursku književnost, 29.12.2011. 15.STOLJEDE OSMANSKE KNJIŽEVNOSTI

Previranja koja su u Osmanskom carstvu nastala nakon Timurove pobjeda Bajazita kod Ankare u 15. st. iznova su narušila političko jedinstvo u Anadoliji koje je uspostavila osmanska država. Anadolija je bila podijeljena na manje dijelove. Drzavom su vladali prinčevi, sinovi Bajazita koji su vodili medjusobne ratove da bi se na kraju princ Mehmed Čelebi krunisao u Bursi i ponovo objedinio Osmansko carstvo. U to vrijeme zbog krvavih ratova u Anadoliji mnogi prosvjedeni I učeni ljudi su se selili u Rumeliju čime su mjenjali etničku strukturu Balkana I činili da se širi islamizacija i turkizacija na Balkanu. Akt islamizacije i turkizacije koji je i u Anadoliji i u Rumeliji tekao i u 14. i u 15.st. se intenzivira tako da i Rumelija i Anadolija postaju dijelovi jedinstvenog carstva. Sve je to učinilo da se stvore novi uvjeti za prosvjetni i kulturni napredak, doprinijelo je razvoju književnosti na osmanskom turskom jeziku.

Najstarije djelo napisano u Rumeliji prema onome sto se zna jeste stihovana priča Halila Imama Karabulut Mesdžida u Jedreni (Edirne) iz 1400.god. Ta priča prikazuje smrt Poslanikove kderi Fatime. Ovo je djelo napisano u formi mesnevije, ne razlikuje se od djela narodne književnosti iz 14. st. i prve polovine 15. st. Postojala su 3 velika dvora koja su štitila I podsticala pjesnike i naucnike : 1- Dvor Karamanoglu u Konyi, 2- Candanoglu u Kastamonu, 3- dvor u Jedreni i Bursi ( dvor osmanskih vladara). Vladari su okupljali oko sebe učenjake i pisce koji su prije svega njegovali vjersku literaturu, ali su takodjer prevodili I prepjevali mesnevije sa perzijskog jezika.

SULEYMAN ČELEBI jedan je od najznačajnijih autora sa početka 15. st. ,iz Burse. Napisao najljepšu biografsku knjigu. Pretstavlja biografiju Poslanika Muhammeda a.s, u stihovima a sastavio ju je 1409.god u Bursi. Njegovo djelo ima naslov “Vesiletu’n- necat” popularan naziv “Mevlid”,( Mevlud). Bio je sin Ahmed paše i uživao je veliku naklonost Orhana Gazije na ovo svoje djelo. Spjevao je ovo djelo u ime tada vladajudeg sultana Yildirim Beyazita od kojeg je čak bio postavljen za imama tek dovršene Ulu džamije u Bursi. Svoje znamenito djelo “Vesiletu’n- necat” je napisao potaknut jednim dogadjajem koji se zbio u Ulu dzamiji dok je bio imam. Neki perzijski vaiz za vrijeme vaza tumačedi 285. ajet sure Bekare pogriješio je pomješavši sa 253. ajetom, pa je rekao da medju Božijim Poslanicima nema razlike tako da Muhammed a.s, nije uzvišeniji od Isa a.s. (Isusa). To je izazvalo polemiku i Sulejman Č. se umješao i spjevao : “Isa nije umro, on je našao put ka nebu da bi pripadao tvome narodu”. Ovo djelo ukazuje na činjenicu da se ovi islamskom pjevanju proturiječni stihovi koji su privrženi sunijskom učenju, ipak nalaze u rukopisnom primjerku …. 1423 god je umro. U rukopisnim primjercima Mevluda koji se nalaze u istanbulskoj biblioteci, nalaze se mnogi dodatci, vedini se ne zna autor. U jednom je primjerku dodata poema smrti hz. Fatime - Halil. U jednom primjerku u Upsali u Švedskoj nalazi se ep o Ibrahimu a.s. , - pjesnika Nijazija. Mevlud

Upoređjujuci primjerke može se redi da se ovo djelo sastoji od 547 bejtova koji čine 15 osnovnih poglavlja. Napisan je u formi mesnevije. Napisano tecčnim i dobrim jezikom 15. st. Ovo je najpopularnije djelo ovoga žanra u turskoj knjizevnosti. I pored činjenice da je napisan ogroman broj djela, nijedno nije preživjelo kušnju vremena kao ovo, i dan danas se izvodi u turskim džamijama.


30 S. Mehmedovid

SALIH YAZICI iz Ankare napisao je “Šemsiye” mesnevija. Vedi dio života proveo je u Ankari. Sinovi Mehmed i Ahmed su zajedno sa njim odselili u Galipolje. Djelo ima proročanski karakter. Nazvano Šemsiye zbog toga sto se na osnovu atmosferskih pojava u 12 mjeseci godišnje mogu proredi neki događaji. Šems, ar. sunce, sve ono sto pripada Suncu. Djelo je preradba nekog sličnog djela iz perzijske književnosti. Sadrzi 430 bejtova na početku, a ukupno 4724 bejta. spjevana u mesnevi formi. Poznatiji sin Saliha Y. je Yazicioglu Mehmed i Ahmed Yazicioglu.

YAZICIOGLU MEHMED istakao se među muridima bajramijskog sufijskog reda. Prije svega

poznat po djelu “Muhammedijje” koje je završio 853. hidž.god. Stekao veliku slavu ne samo u Osmanskom carstvu nego i medju turkijskim narodima izvan Osmanskog carstva. Zapisao je da je slušao izvođenje Muhammedijje na ruskom jeziku u Astrahanu???. Prije nego je sastavio ovo djelo, napisao je svoje djelo na arapskom jeziku ”Megaribu’z- zeman “, njegov brat Ahmed je preveo ovo djelo na turski j. u prozi i naslovio ga “Envarud- ašikim”. Poslije ovoga Mehmed ga je ponovo prepjevao na turski jezik u mesnevi stihovima i nazvao ga “Muhammedijje”. O ovome postupku nastanka djela obojica govore u predgovorima i pogovorima knjiga. Bilo je posve zasnovano na vjerskoj literaturi pa i sadrži samo vjerske teme o svjetlosti Muhammeda a.s, o 7 nebesa, 7 slojeva zemlje, 7 džehennema… Djelo je dugo korišteno kao udžbenik u školama, pisani su komentari i bilo je prepisivano. Iako je obilno, sačuvano je u mnogim prijepisima.

AHMED YAZICIOGLU, sin Saliha i mlađi brat Mehmeda. Nastanili su se u Galipolju i tu proveli gotovo čitav život. U početku je učio pred ocem i usmjerio se u vjerskom pogledu kao pripadnik hanefijskog mesheba, a u tesavvufu kao pripadnik bajramijskog tarikata zajedno sa bratom, Haci Bayram Veli ih je uveo u to. Zbog sklonosti ka isposništvu nazvan je Bidžan (bez duše). Bavio se pisanjem i prevodilaštvom a najznačajnije djelo je slobodan prijevod bratovog djela Muhammedijje. Na pisanje ovoga djela kao pokušaj nezaborava duhovne vrijednosti potakao ga je Ahmed Bidžan, a kad je brat napisao to djelo osjedao se pozvanim da ga prevede I komentira. Djelo je podijeljeno u 5 poglavlja , simbolizira 5 dnevnih molitvi, a svako poglavlje ima vise odjeljenja : 1- O stvaranju svijeta i o poretku na Zemlji i Nebesima, 2- Sadrži priče o Ademu , Idrisu, Nuhu , Hudu idr. Tajne Božije objave o selidbi iz Mekke u Medinu osvajanje Mekke, o poslanikovoj porodici i 4 halife. 3- o duši I melekima, posebno o 4 velika meleka. 4- Pitanje o Sudnjem danu, važnim vjerovanjima o petku, džamijama, vjerskim obavezama, o Dženetu i Džehennemu. 5- O ulasku u Džennet, suočenjem sa Bogom, o griješnicima, džinima, hurijama, džennetskim rijekama, šehidima…

Drugo Bidžanovo djelo je slobodan prijevod “Adžaibu-l Malvrukat”- čudesna stvorenja. Ima mjestimično tesavvufsko didaktičke crte, a govori o Nebesima, Suncu, Mjesecu i drugim nebeskim tijelima, blagodatima dana, 7 oblasti u svijetu- 7 iklima, o planinama, rijekama, biljkama, životinjama, čovjeku… Brojna čudesa, a narocito se zadržava na čudesnim i neobičnim stvarima.

Durun M_____???( Nanizani biser)

Inspirisan je sličnim djelima. Sadrži 18 poglavlja. Na osnovu brojnih Kur’anskih ajeta hadisa i starih priča. Govori o stvaranju svijeta, o stanju Božijem, vjerovanju, o znacima Sudnjeg dana…


31 S. Mehmedovid

SAŽETAK – NAJVAŽNIJE

POJAVA TESAVVUFA; TURSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST U HARIZMU

Način prihvatanja vjere od strane Turaka i uticaj vjere na razvoj kulture To je jedan svojevrstan pogled na svijet u okviru Islama, u kome se propagira odricanje od vlastitog bitka.

U tom ranom periodu turske islamske književnosti, pored ličnosti Jusufa H. i Mahmuda K., najznačajnija ličnost bio je Ahmed Jesevi (11.stoljede) napisao je Divani Hikmet (Zbornik mudrosti). Djelo sadrži brojne religiozne upute i didaktičkog je karaktera. Napisano je u hece vezni (slogovnim metrom) na lokalnom jeziku. Smatra se začetkom narodne književnosti. Ahmed Je'sevi smatra se osnivačem jednog turskog tarikata. Promovisao je sunizam i zaslužan je što su Turci danas suniti. Govorio je, odnosno pjevao, na jednostavnom, razumljivom turskom jeziku, i ima značajnu ulogu u turkizaciji i islamizaciji Anadolije.

TURSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST U HARIZMU Jedno od najznačajnijih djela na turskom jeziku je Zamahšerijevo djelo „Mukaddimetu-l-edeb“, prvobitno napisano na arapskom jeziku, ali je za potrebe Turaka prevedeno na turski jezik. Napisano je 1127.-1144., a posvedeno je šahu Harizma, Atsizu. Radi se o jednom praktičnom rječniku arapskog jezika. Mnogobrojnim prepisima ovog djela, riječi i krade rečenice tumačene su turskim, perzijskim pa čak i mongolskim jezikom. Najstariji primjerci su sa prijevodima na turski i perzijski jezik. Ovo djelo je, poslije “ Divan-u lugati 't-Türk“ , najbogatija riznica riječi. Jedan od najznačajnijih učenjaka bio je Šemsuddin Munammed Ibn Kajs. Napisao je djelo Tibyan-i turki ' ala lisan-ı kanklı i posvetio ga šahu Harizma Dželaluddinu. To je također jedan opširan rječnik koji u tumačenju turkijskih jezika koristi jezik turkijskog plemena Kanklı.

Na razvoj sjeverne civilizacije u Anadoliji uticali su brojni činioci: Kulturno naslijeđe Turaka, iransko-islamsko-arapski uticaj, Sirija, Irak i Al-Džezira, te veoma jak uticaj helenističke kulture posredstvom bizantijske kulture. Svi uticaji su se prožimali tako da je nastala nova civilizacija u kojoj je bilo najjače obilježje islamske kulture. Kultura se izvila do zavidnih visina. Što se tiče tradicije starog turskog jezika, tu tradiciju su očuvali samo seljaci iz nomadskih plemena, gradsko stanovništvo primilo je sve mogude utjecaje počevši od bizantijskog, arapskog, iranskog i kurdskog jezika. Bududi da su se u Anadoliji najviše doseljavali Oguzi, tu je i književni jezik bio Oğuz Türkçesi.

MEVLANA DŽELALUDDIN RÛMI I HADŽI BEKTAŠ VELI Mevlana Dželaluddin Rumi odigrao je ogromnu ulogu u turskoj kulturi a posebno u književnosti. Mora se istadi da je svoja djela pisao na perz. jeziku i u neznatnoj mjeri na tur., grčkom i nekim drugim jezicima. Iako je pisao na perzijskom jeziku, on je udario temelje osmansko-turskoj književnosti koja de trajati do dvadesetog stoljeda. Znao je i arapski i turski jezik. Najpoznatije djelo mu je Mesnev-i Ma'nevi. Djelo je napisano u 6 tomova. Mevlana ga je pisao desetak godina na perzijskom jeziku, sadrži oko 26 hiljada bejtova. Predstavlja pravo bogatstvo hikaja, basni, poslovica, mudrih izreka, anegdota, legendi najčešde iskazanih u metaforama i alegorijski. Cilj autora je bio da čitaoce različitih slojeva društva na zanimljiv način poduči islamu.

Drugo značajno djelo Rumija je Divan-i-kebir (Veliki divan). Spjevano je također na perzijskom jeziku i za razliku od Mesnevije, koja je više didaktičko djelo, ovo djelo je lirskog karaktera. U divanu ima i nekolicina stihova na arapskom, turskom pa i na grčkom jeziku. Ovo djelo je veliko i po obimu jer sadrži 40 hiljada bejtova. U okviru divana, jedan poseban odjeljak je Divan-i Šemsul Hakàyik –pjesme posvedene Tebriziju.

HADŽI BEKTAŠ VELI Ugađajudi sufijama svog vremena, napisao je na arapskom Makalat-i Sufijàne ( Sufijski tekstovi) što je jedan njegov murid Sadudin preveo na turski u prozi, a drugi, Hatiboglu, na turski u stihovima. Kao i u jesevijskim tekijama, i u bektašijskim je tekijama turska tesavvufska narodna književnost dobila veliki zamah! Glavna karakteristika H.B. filozofije je beskrajna tolerancija. Govorio je da treba govoriti istinu, ne činedi nikoga ucviljenim, ne podvikujudi ni na koga, činiti to blagim načinom, ne lomedi nikome srce. Dok se u mevlevijskim tekijama njegovala perzijska kultura, u bektašijskim tekijama više se pažnje posvedivalo narodnom duhu; nastojalo se uvažiti ono što želi običan svijet i to se koristilo kao snažna propaganda tesavvufske narodne književnosti.

YUNUS EMRE Yunus Emre je sljedbenik književnosti koja je u duhu turske narodne književnosti. Bio je jedan od najznačajnijih šejhova turskih derviških redova, a djelovao je u sjeverozapadnoj Anadoliji gdje je proveo gotovo čitav život, okupljajudi oko sebe velike mase derviša i gdje je po svoj prilici i umro. Stvarao je svoju poeziju potpuno u skladu sa turskom narodnom poezijom, na čistom narodnom jeziku i zbog toga je pridobio mase koje su ga slijedile i to je razlog zaašto njegova poezija i danas živi. Najstariji tekst koji njemu pripada jesu dvije ilahije prepisane goticom od jednog njemačkog zarobljenika koji je pao u osmansko ropstvo, a potiču još iz prve polovine petnaestog stoljeda. Divan koji se pripisuje Y.E.-u sastvljen je od mesnevije, gazela i musamata, i vedinom je pisan starim turskim slogovnim metrom. Ovo su pjesme u formi ilahija. U njegovim ilahijama osnovne teme su: Bog, čovjek, postojanje-nepostojanje, smrt, prolaznost svijeta, dosezanje apsolutne Istine, ljubav, moral, stvaranje... U svojim stihovima on daje praktične savjete kako razriješiti probleme pred kojima se čovjek nalazi. Među njegovim pjesmama ima izvjesnih elemenata didaktičke i pobožnjačko-asketske prirode i iz kojih ne možemo shvatiti njegovu ličnost. --Koliko god je Dželaluddin Rûmi snažno izrazio svoju filozofiju perzijskim jezikom kojem su veliki umjetnici dali jedan ozbiljan i prefinjen izraz, Yunus je također pokazao istu snagu i sposobnost izražavanja na jednostavnom turskom jeziku i slogovnim metrom. --Zahvaljujudi lirizmu ovog tesavvufskog pjesnika u čijoj se ličnosti sjedinila pjesnička intuicija i pjesničko nadahnude, možemo smatrati da je tursku tesavvufsku narodnu poeziju uzdigao na stupanj najviše zrelosti.

ČAGATAJSKA DINASTIJA I KNJIŽEVNOST; DIVANSKA KNJIŽEVNOST

Pod čagatajskom dinastijom smatra se litertura 14.stoljeda na području gdje je preovladavao čagatajski narod formiran u vrijeme mongolske dinastije Čagataja. Izuzev područja Anadolije i Azerbejdžana, svi tekstovi istočnih dijalekata stvoreni od vremena Timurida do posljednjih vremena, čak i djela nastala u Harizmu i Zlatnoj hordi, mogu se skupiti i uvrstiti pod opdim naslovom „Čagatajska književnost“. -Vrhunac razvoja kulture i umjetnosti pri čemu se naročito izdvaja razvoj slikarstva i književnosti na čagatajskom turskom jeziku došao je u 15.stoljedu sa najvedim slikarom Bigzadom, velikim pjesnicima i književnicima, Mevaijom i Babu šahom koji je ujedno bio i vladar ove dinastije.

DIVANSKA KNJIŽEVNOST Divanska književnost je književnost visokoobrazovanih pjesnika stvarana za također vrlo obrazovane, potencijalne čitatelje i u osnovi to je književnost koja se formirala na osnovu naslijeđa islamske

književnosti, prije svega arapske i perzijske književnosti. Prema tome, da bi jedan pjesnik mogao stvarati divansku poeziju, morao je pored svog jezika odlično poznavati arapski i perzijski jezik, zatim izvanredno poznavati poruke Kur'ana i hadisa, brojne tradicije, legende, mitove istočnih naroda, prije svega historiju i mitologiju Arapa i Perzijanaca koje sežu u predislamska vremena. Sva ova znanja prikupljena i primijenjena u stvaralaštvu poezije zahtijevala su ne samo izvanredno obrazovanje samog autora, nego i čitatelja koji je mogao da razumije pjesnika. Pored poznavanja vjerskih temelja, svaki divanski pjesnik je bio izvanredn upuden u tesavvuf. Gotovo sva divanska poezija bila je prožeta idejama tesavvufa. Perzijski pjesnici kao što su Feriduddin Attar, Hafiz Širazi, Sadi Širazi, Mevana Dželaluddin Rumi i njihova djela bili su u temeljima divanske poezije koja je u osmanskom carstvu trajala od njegova osnivanja pa i do posljednjeg stoljeda (kraj 19.stoljeda). Za razliku od turske narodne poezije, one koja je nastajala još i prije prihvatanja islama i koju su kasnije obogatili idejama islama tesavvufski pjesnici poput Ahmeda Jesevija i Yunusa Emrea, divanska poezija je bila visoko umjetnička poezija stvarana na osnovu arapske metrike i u pjesničkim formama koje su ved postojale u arapskoj i perzijskoj literaturi. Za razliku od divana postoje i druge vrste zbornika „medžmua“, zbornici poezije više autora, i „tezkire“ , svojevrsni zbornici (antologije) koje su pojedini autori sastavljali na taj način što su davali određene kratke biografije njima pozntih pjesnika, navodedi primjere određenih pjesama.

PJESNIČKE VRSTE DIVANSKE POEZIJE

Pjesničke vrste divanske poezije su uglavnom preuzete iz arapske i perzijske književnosti. One su se pridržavale određenih pravila, sve su pjesme bile formirane od bejtova (distih). Bejt se sastoji od dva misra'a (osnovna jedinica u divanskoj poeziji). Za razliku od narodne poezije koja se držala pravila stare turske književnosti (slogovni metar). KASIDA je pjesnička vrsta preuzeta iz arapske književnosti. Kasida je duža pjesma koja se sastoji iz nekoliko dijelova: - Najprije je obavezan dio u kome se daje atmosfera pridrode, grada, sredine. Taj dio naziva se Nesih ?? U ovom dijelu čitatelj se uvodi u ono što de se kasnije govoriti. -Zatim slijedi dio kaside u kojem pjesnik hvali svoga mecenu (dobročinitelja, dobrotvora). Ovaj dio se zove Medhija (hvalospjev). -Zatim dio u kojem pjesnik hvali samog sebe. Ovaj dio zove se Fahrija (arap. fahr-ponos). -Završni dio kaside koji se zove Dua (dova). U tih nekoliko završnih stihova, pjesnik moli Boga da da dobro i onome kome je pjesma posvedena, a i njemu samome. Kasida je nastala od arapske riječi „qasd“ – cilj. To je pjesma sa ciljem, a cilj pjesme je da pohvali nekoga očekujudi neku nagradu, beneficiju.. Forma kaside: Duža pjesma, sadrži i do 99 bejtova. Rima je uvijek na kraju bejtova, i to je neprikosnoveno! GAZEL je druga pjesnička vrsta koja je još više zastupljena u divanskoj poeziji. Za razliku od kaside, gazel je lirska pjesnička vrsta, pjesma u kojoj autor izražava svoja vlastita osjedanja (radost, tugu, ljubav). ). Divan ne mora imati sve pjesničke vrste ali gazel je obavezan. Za razliku od kaside koja je duža pjesma, gazel je kratka pjesma koja ima između 5-15 bejtova, a najčešde 5-7 bejtova. Metrika i princip rimovanja su isti kao kod kaside. MESNEVIJA je pjesnička vrsta koju nalazimo i izvan divana. To su često vrlo duge pjesme, neke imaju i po više hiljada bejtova, pa one ostaju izvan divana kao zasebne knjige. Samo su neke krade uvrštene i u divane. Didaktičkog su karaktera, nemaju određenu tematiku, bave se različitim temama i vrlo često su to ili pjesme sa sadržajem ilahije ili natovi (posvedeno Poslaniku s.a.w.s) ili drugim temama. Ima mnogo jednostavnije rimovanje za razliku od kaside i gazela (rima je unutar bejta). Mesnevija je preuzeta iz perzijske književnosti. RUBAIJA, arap. rubâ' ì; ovu pjesničku vrstu Perzijanci češde nazivaju Dû beyt (dva bejta, odnosno četiri stiha). U njima pjesnik izražava određene sentence. Ponekad je to vinska poezija, ljubavna (Omer Hajjam) , a uglavnom su to mudre izreke izrečene u kratkoj formi. Rimovanje ne mora uvijek biti pravilno.

PJESNICI 14.-15. STOLJEDA

ŞEYH OĞLU MUSTAFA je jedan od najpoznatijh pjesnika koji je stekao slavu pisanjem mesnevija (ljubavna priča u stihu). Svoju čuvenu Hurşidname završio je 1387. godine, a svoje drugo djelo Kenzul – Kubera završio je 1400.godine. Veliki broj njegovih pjesama se mogu nadi u medžmuama, čime se Šejh Oglu ističe kao vrstan divanski pjesnik sa kraja 14. i početkom 15.stoljeda. Hurşidnama koja sadrži 7400 bejtova počinje sa munadžatima ( obradanje Bogu). Zatim sadrži poglavlje o Miradžu, zatim natovi. Onda dolaze stihovi koji govore šta ga je to motiviralo da napiše ovu mesneviju. Iza toga slijedi Medhija, sultanu Bajezitu. Vrijeme pisanja mesnevija je vrijeme kada turski jezik tek počinje sticati status književnog jezika pa se i sam Mustafa Šejh Oglu žali na siromaštvo turskog jezika i kaže na kraju mesnevije :“ jer jezik Turaka je nepoznat jezik pa je lišen sposobnosti izražavanja“. Djelo ima ljubavnu tematiku. ---Sve ovo ukazuje da je 14. stoljede period u kojem se nacionalni jezik, koji je snažno razvio anadolsku knjževnost uspješno suprostavljao arapskom jeziku koji je bio jezik vjere i nauke i perzijskom koji je bio jezik lijepe književnosti. Ova struja započeta jos u 13. stoljedu, u 14.stoljedu postigla je veliki uspjeh. Turski je ne samo u narodu nego i šire postao jezik nauke i knjževnosti , te su oponašanjem primjera iz perzijske kjiževnosti udareni temelji klasičnoj turskoj književnosti. 14.stoljede je vrijeme kada se pozajmljuju pjesnički oblici i pravila iranske književnosti, međutim još uvijek su se obilno koristile turske riječi. Pošto je književni anadolski turski jezik utemeljen još u 13. st., u 14. st. u djelima pisanim na različitim područjima Anadolije pažnju ne privlači ništa drugo do dijalektske razlike. Vedina izraslih pjesnika u ovom stoljedu su Mevlevije čime se pokazuje veliki utjecaj koji je ostavio Rumi u turskoj kulturi i napose u književnosti.

15.STOLJEDE OSMANSKE KNJIŽEVNOSTI

SULEYMAN ČELEBI jedan je od najznačajnijih autora sa početka 15. st. ,iz Burse. Napisao najljepšu biografsku knjigu. Pretstavlja biografiju Poslanika Muhammeda a.s, u stihovima a sastavio ju je 1409.god u Bursi. Njegovo djelo ima naslov “Vesiletu’n- necat” popularan naziv “Mevlid”,( Mevlud). Spjevao je ovo djelo u ime tada vladajudeg sultana Yildirim Beyazita. Mevlud :: Upoređjujuci primjerke može se redi da se ovo djelo sastoji od 547 bejtova koji čine 15 osnovnih poglavlja. Napisan je u formi mesnevije. Napisano tecčnim i dobrim jezikom 15. st. Ovo je najpopularnije djelo ovoga žanra u turskoj knjizevnosti. I pored činjenice da je napisan ogroman broj djela, nijedno nije preživjelo kušnju vremena kao ovo, i dan danas se izvodi u turskim džamijama.

uvod u tursku knjižvnost

Documents