UVOD

Intoniranje je proces prisutan u svakodnevnom životu svakog od nas, bavio se on glazbom ili ne. Većina ljudi, još uvijek, govor koristi za sporazumijevanje. Napredovanje tehnike donijelo je nove olakšice ali i probleme u ovaj svijet jer se komunikacija svodi na pisanje, te zbog toga treba povesti računa o korištenju glasa i prenošenja emocija glasom. Koliko god tehnika napredovala, nedorečeno je čime ćemo prenijeti vlastitu energiju (emociju) nego glasom jer, naravno, u različitim uvjetima i glas reagira na sreću, tugu, tremu, zdravstveno stanje i slično. Opisivanjem rada slušnih i dišnih organa, objasnit ću proizvodnju glasa te slikama prikazati organe značajne za proizvodnju tona.

Budući da je ova tema jedna od važnijih za glazbeno obrazovanje i reproduciranje glazbe glasom, smatram da će ovaj rad i moje istraživanje pomoći svima koji imaju poteskoće u nastavi, u radu sa vokalno instrumentalnim sastavima ali i vlastitim poteskoćama pri reproduciranju glazbe glasom. Većina predavača se svakodnevno susreće s problemom točnosti intonacije. Taj problem je uvijek prisutan, bilo da je u pitanju rad s djecom ili odraslima. Kroz različite uvjete rada obradit ćemo teme koje su usko vezane za intonaciju. Kako pospješiti uvjete izvođenja i kako ih održati u formi najbolje ćete upoznati proučite li rad pozorno. Rad proučava ponašanje glasa u svakodnevnim situacijama ali i i školovane glasove kojima je posao od njegovanja i treniranja glasa do pokazivanja tog najsloženijeg ali najljepšeg instrumenta koji postoji od postanka svijeta. Dio rada posvećen je i katoličkoj liturgijskoj glazbi, kao i intonaciji liturgijskih napjeva.

SLUH

U komunikaciji s drugim ljudima izrazito je važno osjetilo sluha, stoga ljudi provode puno vremena govoreći i slušajući. Sposobnost slušanja brz je i učinkovit način primanja informacija. Ono što čujemo može izazvati i snažne emocionalne odgovore, pa nam primjerice glazba ili smijeh poboljšavaju raspoloženje a dječji plač može potaknuti roditeljske instinkte. Uši nam daju niz informacija o položaju tijela u prostoru i osim primanja zvukova zadužene su za održavanje ravnoteže.

Pomicanjem nekog predmeta remeti se položaj molekula koje se nalaze oko njega, a te molekule udaraju u okolne molekule. Taj postupak se ponavlja a njegov rezultat je nastanak zvučnog vala. Zvučni valovi potiču vibracije struktura koje se nalaze u uhu. Vibracije se u obliku živčanih signala prenose do mozga, koji ih tumači kao zvuk. Veličina zvučnog vala mjeri se u decibelima (dB). Najtiši zvuk koji čujemo je 10 dB (disanje), a razina zvuka od 120 dB i više (preglasna glazba na koncertima) može trajno oštetiti sustav slušnih organa.

TUMAČENJE ZVUKOVA U MOZGU

Slušna područja se nalaze s obje strane mozga a njihova je zadaća tumačiti zvukove. Govor se uglavnom interpretira s lijeve, a glazba s desne strane mozga

Kako uho obrađuje zvukove ?

Uška je dio uha koji vidimo. Ona usmjerava zvučne valove u uho, ali nije bitan dio slušnog aparata jer i ljudi kojima nedostaje uška, mogu savršeno čuti. Unutar uha nalazi se zvukovod, na čijem je kraju nježna membrana- bubnjić. Zvučni valovi zvukovodom dolaze do bubnjića i uzrokuju njegove vibracije. Iza bubnjića se nalazi srednje uho, prostor ispunjen zrakom u kojem su tri sićušne kosti- čekić, nakovanj i stremen. Te kosti prenose vibracije od bubnjća do pužnice. Pužnica je struktura ispunjena tekućinom koja se nalazi u unutrašnjem uhu. U spiralno zavijenoj pužnici nalazi se Cortijev organ. To je receptor sluha. U njemu se nalaze milijuni stanica sa dlačicama -receptorskim stanicama. Pomakom tekućine u pužnici, pomiču se dlačice osjetnih stanica čime se stimuliraju živci koji prenose zvučne poruke u mozak u obliku električnih signala. Eustachijeva cijev povezuje srednje uho i ždrijelo i kontrolira tlak

zraka u uhu. Predvorje i polukružni kanali unutrašnjeg uha imaju osjetna područja (makule i kriste) koja pridonose osjetu ravnoteže.

presjek uha

1. Ušna školjka (uška i ušna hrskavica) služi za usmjeravanje zvučnih valova u zvukovod2. Zvukovod (vanjski slušni kanal) provodi zvučne valove do bubnjića 3. Bubnjić – membrana koja vibracijom odgovara na podražaj zvučnim valovima4. Čekić – prima vibracije s bubnjića

Nakovanj – prima vibracije od čekićaStremen – prenosi vibracije na ovalni prozor

5. Eustachijeva cijev – povezuje srednje uho i ždrijelo i kontrolira tlak zraka u uhu6. Polukružni kanal – jedan od triju kanala ispunjenih tekućinom koji su važni za

održavanje ravnoteže tijela 7. 7.Pužnica – prevodi zvučnu energiju u oblik pogodan za prenošenje slušnim živcem

DISANJE

Dišni sustav se sastoji od gornjih dišnih putova ( nos, ždrijelo i grkljan ) u kojima se vrši zagrijavanje, vlaženje, čišćenje i dzinfekcija zraka i donjih dišnih putova ( dušnik, dušnice i dva plućna krila s plućnom maramicom ) u kojima se vrši izmjena plinova. Grijanje zraka se vrši prolaskom uz dobro prokrvljenu, toplu sluznicu nosa, usta ili krajnika. Ovlaživanje zraka obavljaju žlijezdane stanice koje luče sluz. Obrani dišnih putova od infekcije služe makrofagi koji proždiru mikroorganizme i brojni limfni čvorići smješteni u krajnicima odnosno plućima. Dušnik je dug oko 12 cm, grana se na lijevu i desno dušnicu koje su izgrađene od prstenaste hrskavice, povezane međusobno vezivnim tkivom. Pluća imaju dva plućna krila, lijevo se sastoji od dva režnja, desno je nešto veće i teže, lijevo dijeli prsni koš sa srcem, teže zajedno 1,2 kg. Svako plućno krilo obavijeno je tankom dvolisnom plućnom maramicom. Vanjski list opne (porebrica) oblaže rebra s unutarnje strane prsnoga koša. Unutarnji list opne oblaže plućna krila te tako odvaja pluća od ostalih organa u prsnoj šupljini. Završne dijelove dušnica čine bronhioli koji završavaju proširenjem plućnim mjehurićima. Pluća odrasle osobe imaju više od 300 milijuna mjehurića. Zbog alveolarne građe, pluća su meka i spužvasta. Plućni mjehurići obavijeni su kapilarnom mrežom ogranaka plućne arterije, koja krvlju iz tijela doprema ugljični dioksid koji se onda krvotokom vraća u pluća odakle se izdahne van. Svake minute 5-6 litara zraka uđe u pluća i iziđe iz njih. Kisik iz zraka koji uđe u pluća, difuzijom uđe u krvotok i cirkulacijom dođe do svih tjelesnih stanica

1. Nosnice, nosna šupljina -zagrijava i vlaži zrak na putu do pluća2. Usta 3. Ždrijelo 4. Glasnice 5. Grkljan -prostor u kojem se nalaze glasnice i mjesto proizvodnje glasa 6. Dušnik -osnovni dišni put prema plućima 7. Pluća -sadržavaju milijune zračnih vrečica u kojima se provodi izmjena plinova8. Bronh- dišni put koji nastaje dijeljenjem dušnika 9. Ošit -veliki mišić koji sudjeluje u disanju

Mehanika disanja

Primanje i istiskivanje zraka iz pluća ostvaruje se ritmički živčanim impulsima, koji dolaze iz dišnih središta u mozgu. Ti impulsi podražuju ošit i međurebrane mišiće. Mišići koji sudjeluju pri udisaju zraka su inspiracijski, a oni koji sudjeluju pri izdisaju su ekspiracijski. Osnovni ritam disanja je oko 12 -17 puta u minuti, bez utjecaja naše volje slanjem spontano nastalih električnih impulsa iz tzv. inspiracijskog središta.

Vrste disanja

Visoko disanje - disanje ključnom kosti ( klavikularno disanje)

Ovaj tip brzog i plitkog disanja postiže se podizanjem prsnog koša i ramena i uvlačenjem trbuha. Ovo je svakako najlošiji tip disanja za organizam jer se troši dosta energije za mali učinak. U stojećem stavu zbog utjecaja gravitacije veći dio krvi koja treba prihvatiti kisik i otpustit ugljični dioksid prolazi donjim, u ovom disanju slabo ventiliranim, dijelom pluća. Zato se ovo disanje smatra lošim i nesigurnim za postavku glasa kao i za cijeli organizam kojem je kisik potreban za obavljanje ostalih funkcija u tijelu.

prsno disanje – srednje ili rebarno (inter kostalno disnje)

Ovo disanje širi prsni koš, pritom troši više energije od npr. trbušnog disanja, a opskrbljuje nas sa manje kisika, pa mozemo reći da ni ovo disanje nije dobro niti za organizam niti za postavku glasa odnosno za točno intoniranje.

Abdominalno - trbušno disanje

Kod ovog disanja dijafragma ( tanki duguljasti mišić koji odvaja pluća i abdomen) se pomiče gore dolje i opskrbljuje nas kisikom dovoljno za pravilno funkcioniranje organizma. Ovo disanje je poželjno i kod pjevača amatera te u nastavi solfeggija i zbora. Puno je kvalitetnije od predhodna dva disanja jer možemo lakše postaviti glas a organizam je brže i kvalitetnije prečišćen.

Kostoabdominalno - kombinirano disanje:

Jedno od najsloženijih ali i najkvalitetnijih disanja. Ovaj način disanja koriste solo pjevači. Iz samog naziva ove vrste disanja da se zaključiti da je u ovaj način disanja uvršteno samo najbolje od svakog od predhodno navedenih načina. Kod ovog načina disanja mišić dijafragma ili ošit koji odvaja prsni koš od trbušne šupljine pri pravilnom udisaju vrši oslonac pjevanja na dahu uz aktivnost trbušnih, međurebarnih i leđnih mišića bez nepotrebnih i nepravilnih pokreta, poput podizanja ramena prilikom uzimanja zraka što je jako česta i

pogrešna pojava kod pjevača amatera. Pjevanje je škola disanja. Iz ovoga se može zaključiti da se disanje smatra osnovom vokalne tehnike i temelj je na kojem pjevač gradi svoju umjetnost. Disanje je pokretna sila, motorna snaga koja obrazuje ton. U praksi se pokazalo najbolje kostoabdominalno disanje, koje predstavlja najsavršeniji tip disanja i jedini potpun i pravilan u pjevanju. Dobro je poznata uzrečica starih talijanskih pedagoga iz razdoblja belcantea (tal. bel canto – lijepo pjevanje)

„chi sa bene spirare, sa ben cantare“

u prijevodu

„tko zna dobro disati, zna dobro pjevati“

Bel canto (tal. lijepo pjevanje) je naziv za talijansku vokalnu tehniku osamnaestog stoljeća u kojoj se posebna pažnja posvećuje ljepoti tona i njegovoj briljantnoj izvedbi nego dramatičnim izražajima i romantičkim emocijama. Glazbeni stručnjaci slažu se oko vrhunske umjetničke vrijednosti ove tehnike koja se veže uz najbolja djela najznačajnijih opernih skladatelja (W. A. Mozart, G. Rossini, G. Donizetti i dr.). Karakteristika ove tehnike pjevanja je korištenje cijelog vokalnog instrumenta a ne samo dijela instrumenta. Oslonac tona je vrlo nisko te je posljedica potpuno uniformirani glas u cijelom vokalnom rasponu pjevača. Često se krivo misli da je belcanto samo poseban način interpretacije međutim postoji niz ostalih bitnih elemenata koji čine belcanto glas.

PRIOZVODNJA GLASA

Ljudski glas je izvanredan, kompleksan i osjetljiv. Sposoban je izraziti ne samo složene intelektualne pojmove, nego i fine emocionalne nijanse. Iako se jedinstvenost i ljepota ljudskog glasa cijeni već stoljećima, medicinski znanstvenici su počeli ozbiljno shvaćati rad i brigu o glasu tek u kasnim 70-im i ranim 80-im.

Anatomija i fiziologija

Čudesan zvuk koji zovemo glasom rezultira iz interakcije između brojnih dijelova tijela. Larinks je važan u normalnoj glasovnoj produkciji, ali glasovna produkcija nije ograničena samo na larinks. Cjelokupni vokalni mehanizam uključuje trbušne i leđne mišiće, rebra, pluća, farinks, oralnu i nosnu šupljinu. Svaka komponenta obavlja važnu funkciju u produkciji glasa iako je moguće producirati glas i bez larinksa, npr. u osoba kojima je zbog raka napravljena laringektomija (odstranjenje larinksa).

Ukratko, svi dijelovi tijela igraju neku ulogu u produkciji glasa i mogu biti odgovorni za njegovu disfunkciju. Čak i iščašenje gležnja, koje dovodi do djelomično izmijenjenog držanja, a samim time je oštećeno i funkcioniranje trbušnih mišića, rezultira vokalnom neefikasnošću, slabošću i promuklošću.

Larinks je struktura u vratu sastavljena od četiri bazične anatomske jedinice: kostur, unutarnji mišići, vanjski mišići i mukoza. Najvažniji dio laringealnog kostura su tiroidna, krikoidna i dvije aritenoidne hrskavice. S hrskavicama su povezani mišići larinksa. Jedan od unutarnjih mišića (unutar larinksa), musculus vocalis (dio aritenoidnog mišića), proteže se sa svake strane od aritenoidne hrskavice do unutrašnjosti tiroidne hrskavice dolje i straga od Adamove jabučice, formirajući tijelo glasnica. Glasnice djeluju kao oscilator ili izvor glasa vokalnog trakta. Prostor između glasnica naziva se glotis. Unutarnji mišići mijenjaju položaj, oblik i napetost glasnica, približavajući ih (adukcija), odvajajući ih (abdukcija) ili ih rastežu. Aritenoide su također sposobne za rotaciju i klizanje i tako dopuštaju kompleksno pokretanje glasnica i izmjenjivanje njihovih rubova. Svi osim jednog mišića sa svake strane larinksa su inervirani jednim od dva povratna laringealna živca. Ovaj živac koji ima dugačku putanju, ide od vrata dolje u prsa i nazad u larinks (zato se zove povratni), on se može lako oštetiti kod trauma, operacija vrata ili prsa, što može rezultirati paralizom glasnica. Preostali mišić (krikotiroidni) je inerviran od gornjeg laringealnog živca sa svake strane, pa je zato osjetljiv na virusne i traumatske ozljede. "Lažne" glasnice su smještene iznad pravih glasnica, i za razliku od pravih ne dodiruju se tijekom govora ili pjevanja.

Mukoza je mekano tkivo koje formira tanku površinu koja podmazuje glasnice i pravi kontakt kada se one spoje. Osim mukoze na površini leži i pločasti epitel (squamous epitelium). Različita vlakna imaju različita mehanička svojstva koja su važna radi glatkih pokreta (bez zapreka) koji su potrebni za pravu vibraciju glasnica. Struktura glasnica sadrži:

- prevlaku (epitel i površinski sloj lamine proprie)

- prijelaz (središnji i dublji sloj lamine proprie)

- tijelo (vokalni mišić)

Supraglotički vokalni trakt uključuje farinks, jezik, nepce, oralnu i nosnu šupljinu i druge strukture. Zajedno djeluju kao rezonator i odgovorni su za glasovnu kvalitetu i zamjećivanje karaktera svakog glasa. Glasnice produciraju samo "šaptav" glas. Tijekom pjevanja, glume ili normalnog govora , promjene se ne događaju samo u larinksu nego i u pokretima mišića, kontroli i obliku supraglotičkog vokalnog trakta.

Infraglotički vokalni trakt (niže od larinksa) služi kao izvor snage za glas. Anatomija potpore za fonaciju prilično je komplicirana i nije potpuno shvaćena. Nedovoljna potpora u velikoj je mjeri odgovorna za disfunkciju glasa.

Svrha potpornog mehanizma je da stvara snagu koja usmjerava kontroliranu zračnu struju između glasnica koje su potrebne za vokalizaciju. Temeljni mišići za inspirij su dijafragma i vanjski interkostalni mišići. Tijekom tihog disanja, ekspirij je uglavnom pasivan. Pluća i rebra stvaraju pasivnu ekspiracijsku snagu i pod manje čestim okolnostima kao nakon punog inspirija. Mnogi mišići koji se koriste kod aktivne ekspiracije također su aktivni i u "potpori" za fonaciju. Mišići za aktivnu ekspiraciju ili podižu intra-abdominalni pritisak podižući dijafragmu gore, ili spuštaju rebra i sternum radi smanjivanja dimenzije toraksa ili oboje. Primarni mišić ekspiracije je abdominalni mišić, ali su uključeni interkostalni i drugi mišići prsa i leđa. Traume ili operacije koje izmjenjuju strukturu ili funkciju ovih mišića ili rebara potkopavaju izvor snage za glas kao što to čine bolesti koje oštećuju ekspiraciju, primjerice astma. Deficit u potpornom mehanizmu često rezultira kompenzacijskim nastojanjima upotrebe laringealnih mišića, što može dovesti do smanjenog glasovnog funkcioniranja, brzog umora, boli ili čak i strukturalnih patologija kao što su noduli glasnica.

Produkcija glasa počinje u moždanoj kori. Mnogi centri u mozgu uključeni su u slanje prikladnih impulsa u živce i mišiće koji su zaduženi za fonaciju. Fonacija (upotreba glasnica da bi se stvorio glas) zahtijeva interakciju između izvora snage, oscilatora i rezonatora.

Na početku svakog fonacijskog ciklusa, glasnice su spojene. Kada se nagomila zračni pritisak one se odvajaju pa zatvaraju. Glas se producira tijekom zatvaranja glasnica, slično zvuku koji se proizvodi pljeskanjem.

Zvuk stvoren pomoću glasnica je kompleksni glas. Prolazi kroz supraglotički vokalni trakt, farinks, oralnu i nosnu šupljinu i djeluje kao niz međusobno spojenih rezonatora.

Medicinska briga o poremećajima glasa

Sve do 1980. većina pacijenata s poremećajima glas bila su pitana nekoliko osnovnih pitanja: Koliko dugo ste promukli?, Da li pušite?… Jedini "instrument" za procjenu kvalitete i funkcije glasa bilo je liječnikovo uho. Vizualizacija glasnica bila je omogućena gledajući u ogledalo koje se stavljalo unutar usta koristeći obično svjetlo ili laringoskopijom (gledanje glasnica kroz metalnu cijev) pod anestezijom u operacijskoj sobi. Tretman je uglavnom bio ograničen na lijekove za infekcije ili upale, operacija za čvoriće ili nodule, a ako su glasnice izgledale "normalno" tretmana nije bilo. Ponekad bi terapija glasa bila preporučena, ali kako nije bila dobro kontrolirana i rezultati su bili razočaravajući. Međutim, od ranih 80-ih standard brige se drastično promijenio.

Pravilna medicinska dijagnoza uključuje prava pitanja od strane doktora i pažljivo slušanje odgovora pacijenta. Ovaj proces poznat je kao uzimanje "povijesti slučaja". Fizički pregled uključuje kompletnu procjenu uha, nosa i grla te pregled drugih dijelova tijela. 1854. godine, učitelj pjevanja Manuel Garcia osmislio je tehniku indirektne laringoskopije. Kao izvor svjetlosti koristio je sunce, a pomoću zubarevog ogledala, koje je smjestio u usta svojih studenata, gledao je glasnice. Ova tehnika i dalje je u upotrebi, iako se danas koristi električno svjetlo. Iako je tehnika dragocjena, ima mnogo nedostataka. Efektivno povećanje i fotografiranje je teško, a standardno svjetlo ne dopušta procjenu brzih i kompleksnih pokreta vibracije glasnica. Zadnjih godina, pregled je nadopunjen tehnološkim dodatkom koji poboljšava našu mogućnost da "vidimo" vokalni mehanizam i procijenimo njegovu funkciju.

Strobovideolaringoskopija (vizualizacija sporih pokreta glasnica) koristi laringealni mikrofon koji aktivira stroboskop da osvijetli glasnice, što omogućava liječniku da ih procijeni u sporom kretanju. Ova tehnika omogućava i otkrivanje malih čvorića, asimetriju vibracija, tumor i druge abnormalnosti. Ovaj instrument postoji u svakom dobro opremljenom kliničkom laboratoriju za glas. Procjenjuje 6 kategorija vokalne funkcije: vibracijsku, aerodinamičku, fonacijsku, akustičku, elektromiografsku i psihoakustičku.

Česte dijagnoze i terapija

Temeljitim ispitivanjem povijesti slučaja, fizičkim pregledom i laboratorijskom analizom glasa, obično je moguće doći do objašnjenja za probleme glasa. Kod poremećaja glasa tretiraju se uzroci kao što su respiracijski, neurološki, psihološki, endokrini… Mnogi slučajevi zahtijevaju pripisivanje lijekova.

Promuklost

Većina ljudi s problemima glasa žale se na promuklost ili laringitis. Promukao glas je hrapav, škripav, grub i najčešće je uzrokovan abnormalnostima na vibrirajućim rubovima glasnica. Može uključivati izbočine, hrapavost radi upale, izraslina, ožiljaka ili bilo čega što ometa simetričnost i periodičnost vibracija. Bezvučnost glasa je uzrokovana lezijama koje onemogućavaju kompletno zatvaranje glasnica radi paralize, slabosti mišića, ozljede krikoaritenoida, čvorića na glasnicama ili atrofije glasnica. Ove abnormalnosti dopuštaju izlazak zraka kada su glasnice trebale biti čvrsto zatvorene.

Slabost (umor) u glasu je nemogućnost osobe da duže vrijeme fonira, bez promjene u kvaliteti glasa. Ovaj problem se posebno javlja kod glumaca ili pjevača. Slabost je često uzrokovana pogrešnom upotrebom abdominalne i vratne muskulature ili zloupotrebom glasa (kod glasnog pjevanja, predugog govorenja). Slab glas može biti znak nekih ozbiljnijih bolesti kao što je miastenia gravis (Autoimuna bolest koja se očituje zamaranjem i slabošću skeletnih mišića. Uzrok joj je poremećaj prijenosa podražaja sa živca na mišić u području neuromišićne spojnice.)

Poremećen volumen odnosi se na nesposobnost osobe da govori ili glasno pjeva ili da nježno fonira. Problemi volumena javljaju se kod tehničkih grešaka u produkciji glasa, kod hormonalnih promjena, starenja i neuroloških bolesti. Paraliza gornjeg laringealnog živca onemogućava osobi da glasno govori. Ovo je učestala neprepoznata posljedica herpesne infekcije.

Produženo vrijeme zagrijevanja glasa (pogotovo ujutro) je najčešće uzrokovano reflux laringitisom, stanjem gdje želučana kiselina otiče prema ezofagusu i završava "goreći" u vratu.

Škakljanje ili gušenje tijekom govora ili pjevanja je često povezano s laringitisom ili zloupotrebom glasa. Ovaj simptom zahtijeva izbjegavanje upotrebe glasa dok se ne izvrši pregled glasnica. Bol tijekom vokalizacije može upozoravati na lezije glasnica, infekcije ili na to da želučana kiselina iritira aritenoide, ali najčešće je uzrokovana zloupotrebom glasa s pretjeranom aktivnošću mišića vrata.

Godine značajno utječu na glas, posebice tijekom djetinjstva ili u starijoj dobi. Zloupotreba glasa u djetinjstvu može dovesti do problema koji ne popuštaju cijeli život. Važno je da djeca nauče dobre vokalne navike i da izbjegavaju zloupotrebu glasa. Ovo je posebno važno kod djece koja su uključena u aktivnosti poput pjevanja, glume ili navijanja.

Kod starijih osoba, promjene u glasu, umor u glasu, može biti povezan s tipičnim fiziološkim promjenama starenja kao što je atrofija glasnica. Takav glas može biti posljedica slabe laringealne respiracije i slabih abdominalnih mišića koji potkopavaju izvor snage glasu.

Istraživanja o vokalnim navikama otkrivaju točne uzroke glasovnih poteškoća. Problemi su pogoršani radi navika koje oštećuju mehanizam produkcije glas kao što je sjedenje u lošem položaju i naginjanje vrata radi držanja telefonske slušalice na jedno rame. Podsvjesni napor u prevladavanju ovih govornih mana često stvara dovoljno zloupotrebe glasa što uzrokuje vokalni napor, promuklost, čak i nodule. Prepoznavanje i eliminiranje uzročnih faktora obično rezultira nestankom nodula i poboljšanjem glasa.

Izlaganje okolinskim iritantima dobro je poznat uzrok glasovne disfunkcije. Dim, dehidracija, zagađenje i alergensi mogu stvoriti promuklost, učestalo čišćenje grla i slab glas. Ovi problemi mogu biti uklonjeni promjenom okoline, uzimanjem lijekova ili jednostavno udisanjem kroz nos rađe nego kroz usta jer nos zagrijava, vlaži i filtrira dolazeći zrak.

Utjecaj dima cigareta na glasnice već je poznat nekoliko godina. Pušenje ne samo da uzrokuje kronične iritacije, nego rezultira mikroskopskim promjenama na epitelu glasnica. Stanice epitela se mijenjaju i postaju sve različitije od urednog epitela. One počinju brzo rasti i nahrupljuju u okolna tkiva. Ovakva drastična promjena naziva se karcinom larinksa.

Različita hrana i lijekovi mogu također utjecati na glas. Neki lijekovi mogu čak i trajno oštetiti glas. Slični problemi javljaju se i upotrebom anaboličkih steroida (također muški hormon) koje koriste body-bilderi. Mnogi neurološki, psihološki i respiracijski lijekovi uzrokuju tremor (drhtanje) koji se može čuti u glasu. Također i neka hrana može biti odgovorna za probleme glasa u ljudi s "normalnim" glasnicama.

Respiracijski, želučano crijevni, endokrini, neurološki i psihološki status. Poremećaji u bilo kojem od navedenih područja može biti odgovorno za probleme glasa. Funkcija glasa ovisi o mozgu i drugim interakcijama živčanog sustava, pa čak i neznatna neurološka disfunkcija može uzrokovati abnormalnostima u glasu. Ponekad su oštećenja u glasu prvi simptom ozbiljnih neuroloških bolesti kao miastenije gravis, multiple skleroze i Parkinsonove bolest.

Pravilan položaj tijela je važan za optimalnu funkciju abdomena i prsa, tako da problem zadaju ozljede potpornih struktura , ali također i ozljede glave, vrata.

Želučano-crijevni problemi obično uzrokuju probleme glasa. Želučana kiselina prolazi kroz slab sfinkter (glatki kruzni misić) u grlo, te kapljice iritantne gastrične kiseline dolaze u kontakt s glasnicama i čak mogu biti aspirirane u pluća. Simptomi reflux laringitisa su promuklost (posebno ujutro), produženo vrijeme zagrijavanja glasa, slabo disanje, osjećaj kvrge u grlu, kašalj. Nekontrolirani reflux može uzrokovati rak ezofagusa i larinksa.

Problemi u respiraciji posebno su problematični za pjevače i druge osobe koje profesionalno upotrebljavaju glas, osobe koje sviraju puhaće instrumente, ali mogu uzrokovati probleme glasa kod bilo koga. Ograničene plućne bolesti mogu oštetiti potporu tako da smanjuju plućni

volumen i efikasnost respiracije. Čak i plućne bolesti koje nisu jake mogu oštetiti potporu što rezultira povećanjem napetosti mišića vrata i jezika. Ovakav scenarij se može javiti i kod neprepoznate astme.

Tretman temeljnih plućnih bolesti odnosi se na vraćanje efektivne potpore da bi se riješio glasovni problem. Tretman astme je dosta teže za izvesti kod osoba koje profesionalno upotrebljavaju glas zbog potrebe da izbjegavaju ne samo inhalatore nego i lijekove koji stvaraju i mali tremor.

Hormoni su složene, prirodne kemikalije koje utječu na različite funkcije tijela. Endokrini problemi također imaju utjecaja na glas, primarno u tome što uzrokuju nakupljanje tekućine u gornjem sloju lamine proprie, i tako mijenjaju vibracijske karakteristike. Hypothyroidisam (hipotireoza - nedostatak funkcije štitnjače) obično uzrokuju prigušen glas, lagani gubitak niza i sporost glasa. Slični nalaz može se naći i u trudnoći, tijekom upotrebe oralnih kontraceptiva, par dana prije menstruacije i u vrijeme ovulacije. Korištenje nekih lijekova s hormonalnim aktivnostima također mogu trajno oštetiti glas.

Kada je osnovni uzrok glasovne disfunkcije uznemirenost, liječnik može postići više uvjeravajući pacijenta da nisu prisutne organske (fizičke) poteškoće i navesti dijagnozu reakcija na zabrinutost. Pacijente treba savjetovati da su glasovni problemi vezani s uznemirenošću česti i da prepoznavanje uznemirenosti kao osnovnog problema često dopušta da poremećaj bude otkriven. Sedativi su rijetko potrebni jer mogu smetati finoj motornoj kontroli, što negativno utječe na glas. Neki od agensa (npr. beta blokatori) imaju utjecaj na kardiovaskularni sustav i uzrokuje komplikacije kao što su hipotonus, depresiju, agranulocitozu, laringospazam i bronhospazam. Ako su uznemirenost ili drugi psihološki faktori važni uzroci glasovnih poremećaja, njihovu terapiju provode psiholozi ili psihijatri. Ova terapija se treba izvoditi zajedno s glasovnom terapijom.

Zlouporaba glasa

Zlouporaba glasa obično dovodi do promuklosti, glasovne slabosti, boli i drugih teškoća. U nekim slučajevima, mogu se pojaviti i strukturalne promjene kao što su vokalni noduli, ciste i polipi. Radi sve boljih razumijevanja komponenata funkcije glasa, razvijene su tehnike koje rehabilitiraju i treniranju glas kod govora i pjevanja. Takva glasovna terapija poboljšava disanje i abdominalnu potporu, smanjuje pretjeranu mišićnu aktivnost larinksa i vrata.

Tim za glasovnu terapiju uključuje otolaringologa (doktor za uho, grlo, nos), koji je specijalizirao područje glasa, logoped koji je odgovoran za glas, specijalist za glas pjevača, i ako je potreban psihijatar, pulmolog, neurolog, fiziolog i drugi. U nekim slučajevima, postoje strukturalni problemi larinksa koji se mogu ispraviti jedino operacijom.

Vokalni noduli

Malo žuljevito tijelo kao izbočina na glasnicama su noduli i uzrokovani su zloupotrebom glasa. Laringoskopijom se mogu otkriti asimptomatski vokalni noduli koji ne utječu na glasovnu produkciju; u tim slučajevima noduli se ne tretiraju. U većini slučajeva, vokalni noduli su povezani s promuklošću, bezvučnim glasom, vokalnim umorom. Glasovnom terapijom izliječit će se većina pacijenata, čak i ako su noduli tvrdi i postoje već mnogo mjeseci i godina. Čak i kod ljudi gdje je potrebna operacija da bi se uklonili noduli, glasovna terapija prije operacije je važna za sprečavanje ponovnog vraćanja nodula. Mora postojati oprez u dijagnosticiranju malih nodula kod pacijenata koji su aktivni govornici ili pjevači. U mnogo ljudi, bilateralna mekana simetrična oteklina na spajanju prednjih 2/3 glasnica razvija se nakon glasne upotrebe glasa. Nema dokaza koji potvrđuju da osobe s takvom "fiziološkom oteklinom" imaju predispoziciju za razvoj vokalnih nodula. "Fiziološka oteklina" obično nestaje nakon 24-48 sati odmora od grube upotrebe glasa.

Kontaktni vrijedovi

Kontaktni vrijedovi su upaljena bolna mjesta na sluznici koja prekriva hrskavice na koje su pričvršćene glasnice. Kontaktne vrijedove obično uzrokuje zloporaba glasa snažnim govorom, naročito pri početku govora osobe. Ti se vrijedovi tipično vide kod govornika, trgovačkih putnika i pravnika. Kontaktne vrijedove mogu uzrokovati i pušenje, dugotrajni kašalj i povrat (refluks) kiseline iz želuca.

Simptomi uključuju blagu bol za vrijeme govorenja ili gutanja i različiti stupnjevi promuklosti.

Paraliza glasnica

Paraliza može uključivati jednu ili obje glasnice, i jedan ili oba živca od svake glasnice. Kada je paraliza ograničena na gornjem laringealnom živcu, pacijent gubi sposobnost da kontrolira longitudinalnu napetost glasnica. Iako paraliza gornjeg laringealnog živca uključuje samo jedan mišić (krikotiroidni), problem je težak. Glasnica se spušta (uleknuta je) na niži stupanj nego što je normalno, i pacijent primjećuje teškoće kod podizanja visine, kontroli neprekidanja glasa i u produkciji glasa. Paraliza gornjeg laringealnog živca najčešće je uzrokovana virusnom infekcijom, posebice herpes.

Povratni laringealni živac kontrolira sve druge unutarnje laringealne mišiće. Kada je oštećen, glasnice se ne mogu približavati ili odvajati od srednje linije, iako je longitudinalna napetost sačuvana i glasnice ostaju u svojoj primjerenoj vertikalnoj liniji ako gornji laringealni živac nije oštećen. Ako je normalna glasnica sposobna da pređe srednju liniju da bi dodirnula paraliziranu stranu, kvaliteta glasa i glasnoća mogu biti dobre. Kompenzacija se često javi spontano tijekom prvih 6-12 mjeseci paralize, s paraliziranom glasnicom koja se približava bliže sredini. Uzrok paralize jedne glasnice može biti nepoznat, ali prilično često su uzrok operacije na vratu kao tireideoktomija, karotidna endarterektomija ili operacije u prsima.

Paraliza glasnica se treba tretirati u terapiji glasa. Potrebno je barem 6 mjeseci (radije 12) promatranja osim ako nije očito da je živac prekinut ili oštećen, jer je spontani oporavak neuromuskularne funkcije čest. Ako glasovna terapija ne pomaže, ako pokreti glasnica ostanu oštećeni i glasovna kvaliteta i sposobnost osobe da kašlje ne zadovoljava, općenito je sasvim dovoljna operacija.

Ciste

Ciste na glasnicama su također traumatske lezije koje nastaju radi začepljenja cjevčice mukozne žlijezde, iako se mogu javiti i zbog drugih razloga. Mogu biti prisutne i pri rođenju. Često uzrokuju oteklinu na suprotnoj glasnici i mogu biti pogrešno dijagnosticirane kao noduli. Strobovideolaringoskopijom se vide razlike nodula i cista, gdje se ciste vide kao masa popunjena tekućinom. Ciste se mogu naći na jednoj strani (ponekad na dvije) kad je operacija obavljena za nodule koji nisu riješeni pomoću glasovne terapije.

Polipi

Na glasnicama se mogu javiti i druge strukturalna lezije. Naravno, ne reagiraju sve na neoperacijsku terapiju. Polipi su obično unilateralne izbočine (na jednoj strani). U mnogim slučajevima, patogeneza polipa se ne može dokazati, ali kod mnogo pacijenata lezija je obično traumatska. Neki polipi počinju kao krvarenja. U nekim slučajevima, čak se i poveći polipi mogu riješiti odmorom glasa i terapijom koja traje nekoliko tjedana, a uključuje male doze kortikosteroida. Ako se polipi ne tretiraju, mogu uzrokovati kontaktnu ozljedu na suprotnoj glasnici. Terapija za glas treba se koristiti kao prevencija zloupotrebnog ponašanja prije i poslije operacije.

Alergije i curenje nosa djelomično izmjenjuju gustoću mukozne sekrecije i prolazak zraka kroz nos. Kada su alergije dovoljno jake da uzrokuju trajno čišćenje grla, promuklost i druge teškoće, uputno je provesti alergijsku evaluaciju i tretman kod specijalista za alergije.

Kapanje iz nosa može i ne mora biti uzrokovano alergijama ili bolestima sinusa. Stanje obično uključuje sekreciju koja je previše gusta. Reflux laringitis može davati simptome sličnima curenju nosa i treba se uvijek smatrati u ljudi koji imaju osjećaj sekrecije u grlu, otekline u vratu i često čišćenje grla.

Infekcije gornjeg respiratornog trakta.

Iako su obično infekcije mukoze raspršene, pacijenti ponekad imaju istaknutu začepljenost nosa s malom ili nikakvom boli u grlu i "normalan" glas. Ako laringealni pregled ne pokazuje abnormalnosti, osobama hladne glave može se dopustiti da govore i pjevaju, ali im se savjetuje da ne pokušavaju udvostručiti uobičajeni glas, nego da prihvate nesavladivo izmjenjivanje koje je uzrokovano promjenama od infekcija supraglotičkog vokalnog trakta. Ovo je posebno važno za pjevače. Čišćenje grla se treba izbjegavati. Ako je prisutno kašljanje, treba koristiti lijekove koji će ga spriječiti.

Laringitis i ozljeda glasnica

Jaka upala i oteklina, krvarenje u glasnicama, poremećaj mukoze, mogu se javiti s laringitisom. Kada je ovo primijećeno, tretman uključuje strogi odmor glasa i dodatnu korekciju bilo koje temeljne bolesti. Krvarenje glasnica je češće kod žena u predmenstrualnom stanju koje koriste aspirin. Jaka krvarenja i ožiljci na mukozi mogu rezultirati trajnom promuklošću. U nekim situacijama, operacija može biti potrebna. Važno je istaknuti ozbiljnost ovakvog stanja tako da pacijent shvati važnost pridržavanja ograničenja upotrebe glasa.

Infektivni laringitis može biti uzrokovan bakterijom ili virusima. Kada je doktor u nedoumici oko uzroku i kada je većina glasovnih obaveza neizbježna, potreban je jaki antibiotski

tretman. U nekim slučajevima od pomoći mogu biti kortikosteroidi. Blagi do umjereni edemi i crvenilo glasnica mogu biti rezultat infekcija, ali i neinfekcijskih slučajeva.

Neinfektivni laringitis često je povezan s pretjeranom upotrebom glas kod uvježbavanja za nastup. Može biti povezano i s drugim oblicima zloupotrebe glasa i iritacijom mukoze radi alergija, dima i drugo. Kada prednja i srednja trećina glasnica ostane bez mukoze, najčešće je razlog zloupotreba glasa.

Laringitis sicca (suh glas) je povezan s dehidracijom, suhim glasom, disanjem na usta i terapijom antihistaminima. Može biti i simptom dijabetesa i drugih medicinskih problema. Poremećaj u podmazivanju uzrokuje iritacije, kašljanje i rezultira blagom upalom. Upalni procesi larinksa najbolje se tretiraju odmorom glasa. U nekim situacijama, govor i pjevanje mogu biti dopušteni. Pacijenta se treba uputiti da izbjegava sve oblike iritacije i da odmara glas cijelo vrijeme osim tijekom nastupa. Kortikosteroidi i drugi lijekovi mogu biti od pomoći.

Odmor glasa (potpuno ili relativno negovorenje) važno je kod svih slučajeva laringitisa. Odmor glasa podrazumijeva apsolutnu tišinu i komunikaciju s pisaćim blokom i dugim pomoćnim sredstvima. Pacijent mora biti upozoren da ne šapće, jer čak i šaptanje može za glas biti traumatska aktivnost. Zviždanje također zahtijeva pokrete glasnica i nije dopušteno. Apsolutni odmor glasu je potreban samo kod ozbiljnih povreda glasnica kao što su hemoragije i poremećaji mukoze. Čak i tad, "tišina " ne mora trajati duže od 7-10 dana. Često su dovoljna i tri dana. Doktor Norman Punt iz Londona dao je savjet izvođačima: "Nemoj reći ni jednu riječ za koju nećeš biti plaćen". Pacijent s ovakvim problemom glasa treba biti podučen kako da govori nježno (ne da šapće), često malo povišenom visinom nego uobičajenom; da izbjegava pretjerano korištenje telefona i da govori s potporom abdomena kao što radi kod pjevanja. Od velike važnosti je i sastanak s logopedom radi davanja smjernica kako spriječiti zloupotrebu glasa. Usprkos tome, pacijent mora biti svjestan da su neki rizici povezani s igranjem uloga s laringitisom čak i kad je upotreba glas moguća. Upala glasnica povezana je s povećanom krhosti kapilara i povećanim rizikom od ozljede glasnica ili krvarenja. Na pjevaču, glumcu i drugim profesionalcima je da odrede da li su njihove glasovne obveze važnije od mogućih posljedica na glas.

Krvarenje glasnica koje je rezultat puknuća krvne žile potencijalna je glasovna katastrofa. U većini slučajeva krvarenje prolazi spontano, s vraćanjem normalnog glasa. U nekim slučajevima hematom (nakupina krvi ispod mukoze glasnica) rezultira masom i/ili ožiljkom. Ovo oštećuje vibracijsku funkciju glasnica i može rezultirati trajnom promuklošću. U posebno odabranim slučajevima, da bi se izbjegao problem najbolje je napraviti operacijski rez i izvesti drenažu hematoma. U svim slučajevima, krvarenje glasnica tretira se s apsolutnim odmorom glas sve dok se ne riješi krvarenje. Često treba proći 6 tjedana, ponekad i duže. Radi slabosti nekih krvnih žila moguće je da se krvarenje na glasnicama ponovno javi, što se onda rješava spaljivanjem krvne žile laserom.

Laringealna trauma

Larinks lako može biti oštećen tijekom svađa i prometnih nesreća. Najčešće su ozljede od volana. Tupe traume vrata rezultiraju laringealnom frakturom, razmještajem aritenoidne hrskavice, krvarenjem i smetnjama zračne struje. Kasnije posljedice, kao što su ograničenja prolaska zračne struje, također se mogu javiti. Laringealne ozljede često su povezane i s drugim ozljedama kao što su rane na glavi, i radi toga su u početku laringealni problemi u često zanemareni. Potrebna je brza evaluacija pomoću vizualizacije. U nekim slučajevima potrebna je i operacija.

Spazmodična disfonija

Spazmodična ili spastična distonija je dijagnoza koja se daje pacijentima s specifičnom vrstom prekidanja glasa. Ovi pacijenti mogu imati razne vrsta bolesti koje produciraju iste rezultate glasa, a to se zove laringealna distonija. Također postoje i puno prekida u vokalnoj fluentnosti koja su pogrešno dijagnosticirana kao spazmodička distonija. Važno je izbjeći ovu pogrešku, jer različiti tipovi disfonije zahtijevaju različitu evaluaciju, tretman i imaju različite prognoze. Spazmodična disfonija dijeli se na aduktorni i abduktorni oblik.

Aduktorna spazmodična disfonija je češća. Njene karakteristike su hiperadukcija glasnica što proizvodi nepravilne prekide, napor, napetost, staccato glas. U većini slučajeva, glas može biti normalan tijekom smijanja, kašljanja , plakanja i drugih aktivnosti nenamjerne glasovne aktivnosti, ili tijekom pjevanja. Adukcija može uključiti samo prave glasnice. Radi mogućnosti da su u podlozi neurološke disfunkcije ili povezanost s drugim neurološkim problemima kao u Meige sindromu, potrebna je kompletna neurološka i neurolaringološka evaluacija. Aduktorna spazmodična disfonijja također može biti povezana s Torticolis Spasticom i s ekstrapiramidnim distonijom.

Abduktorna spazmodična distonija slična je aduktornoj, osim što je ovdje glas prekinut s bezvučnim, nefoniranim praskom. I kod abduktorne spazmodične disfonije postoje različiti uzroci. Abdukcija je jača tijekom bezvučnih konsonanata, bolja tijekom zvučnih konsonanata, a najmanje neugodna tijekom izgovora vokala. I abduktornu i aduktornu spazmodičnu disfoniju karakterizira postepeno napredovanje i obje se pogoršavaju tijekom psihološkog stresa.

Tretman spazmodične disfonije treba početi s terapijom glasa. Kako je aduktorna spazmodična doisfonija češća, većina glasovnih terapija i operacijskih tehnika su usmjerene na ovu vrstu. Nažalost, tradicionalna glasovna terapija nije uspješna. Govor na udisaju u nekim slučajevima dobro funkcionira. Pacijenti koji su u mogućnosti pjevati bez spazama ili prekida, ali ne mogu govoriti, mogu imati koristi od pjevačke poduke. Koristi se trening pjevanja kao osnovni pristup kontroli glasa i onda se premosti s pjevanog glasa na govor. Presijecanje povratnog laringealnog živca rezultira paralizom glasnica i kod mnogih

pacijenata poboljšava spazmodičnu disfoniju. Premda autori ovaj pristup ne preporučuju, postotak oporavka je velik. Najpoticajniji tretman za pacijente s spazmodičnom disfonijom je toxin injekcija. Botulinum toxin je prirodni otrov koji uzrokuje paralizu. Unošenje male, pažljivo kontrolirane količine ima veliku medicinsku upotrebu. Laringealna injekcija se obično daje elektromiografom, te ta tehnika producira prolaznu paralizu određenih mišića. Ovo rezultira ublažavanjem ili rješavanjem problema spazmodične disfonije.

Neurološki poremećaji

Mnogi drugi neurološki problemi često uzrokuju abnormalnosti u glasu. Tu spadaju miastenia gravis, Parkinsonova bolest, esencijalni tremor i mnoge druge bolesti. U nekim slučajevima, abnormalnosti u glasu su prvi simptom ovih bolesti.

Tumor glasnica

Tumor na larinksu je čest i obično je povezan s pušenjem, iako se tumor ponekad javlja i kod nepušača. U mnogo slučajeva, uzrok je nepoznat. Stanje kao što je kronični reflux laringitis ili laringealni papilom može biti važan predispozicijski faktor. Najčešći simptom je trajna promuklost. Laringealni tumori javljaju se s boli u grlu ili uhu. Ako se rano dijagnosticiraju, dobro reagiraju na terapiju i često su izlječivi. Terapija obično zahtijeva radijaciju, operaciju i njihovu kombinaciju. Moguće je sačuvati ili obnoviti glas, posebice ako se tumor rano otkrije.

Glasovna terapija

Glasovna terapija se određuje pod nadzorom logopeda koji je usredotočen na probleme glasa. Terapija obično počinje s procedurama kojima se analizira problem glasa. Proces analize uključuje subjektivnu procjenu logopeda dok pacijent govori i izvodi različite glasovne zadaće. Objektivna analiza glasa također je izuzetno važna i raspoloživa u većim centrima. Proces koristi razne vrste instrumenata za mjerenje, količinu i analizu različitih aspekata sistema produkcije glasa. Informacije dobivene iz analize glasa mogu biti od pomoći kada se priprema terapija glasa koja će postići željene ciljeve optimalno i brzo. Terapija glasa vrsta je fizikalne terapije za glas. Obično uključuje vježbe koje pomažu osobi da eliminira glasovne navike, opusti nepotrebnu napetost mišića i da nauči upotrebljavati glas efikasno i uspješno. Pacijent mora vježbati i između terapijskih sastanaka da bi postigao željene rezultate. Terapija rezultira poboljšanjem kvalitete glasa, lakoću i izdržljivost. U nekim slučajevima, terapija može rezultirati i izlječenjem strukturalnih abnormalnosti kao što su noduli.

Operacijom se mogu izliječiti mnogi problemi glasa, ali operacija može rezultirati komplikacijama koje pogoršavaju glas. Ožiljci na tkivu se javljaju kod trauma, uključujući i

operaciju. Ako ožiljci na tkivu zamjenjuju normalni anatomski sloj, glasnice postaju krute i adinamične (ne vibrantne). Ovo rezultira asimetričnom, nepravilnom vibracijom s turbulencijom zraka što čujemo kao promuklost, i/ili nekompletno zatvaranje glasnica što dopušta bijeg zraka što glas čini bezvučnim. Takve glasnice mogu izgledati normalno prilikom pregleda, ali se vide kao abnormalne pod stroboskopskim svjetlom.

Operacija vokalnih nodula treba se što je više moguće izbjegavati i nikada ne smije biti izvršena bez primjerene probe vokalne terapije, uključujući pacijentovo popuštanje terapijskim sugestijama. U većini slučajeva, potrebno je minimalno 6-12 tjedana promatranja dok pacijent koristi modificirane vokalne tehnike pod nadzorom logopeda, a moguće i učitelja pjevanja. Pravilna terapija odnosi se na pravilno korištenje glasa radije nego odmor glasa (tišina). Postoje moguće komplikacije nakon operacija. Iako nisu česte moguće su i kada su pacijent i kirurg napravili sve dobro. Uključuje slijedeće:

1. oteklina koja je zapreka putu zračnoj struji,

2. fraktura zuba od laringoskopa,

3. krvarenje,

4. infekcije,

5. vraćanje problema zahtijeva dodatnu terapiju (lijekovi, glasovna terapija i/ili operacija),

6. ozljede larinksa, kao što su premještanje aritenoida i drugo.

Operacija laringealnog kostura također može utjecati na promjenu visine glasa. Iako se ovakve operacije rijetko rade, u nekim su okolnostima dragocjene. Zatvaranjem prostora između krikoidne i tiroidne hrskavice, glasnice mogu biti produljene i napete i glas se može povisiti. Izbacivanjem vertikalnih sekcija tiroidne hrskavice, glasnice mogu biti skraćene, njihova napetost smanjena, te smanjena visina glasa. Ove tehnike su dragocjene kod tretiranja glasovnih abnormalnosti i u prepravljanju visine glasa kod pacijenata koji su bili podvrgnuti transeksualnoj operaciji (promjeni spola).

Što ljudi više znaju o svom glasu više će cijeniti njegovu važnost i osjetljivost. Edukacija nam pomaže da saznamo kako da štitimo svoj glas i održavamo ga zdravim. Čak i malo vježbanja glasa može napraviti puno. Važno je izbjegavati zloupotrebu glasa i dim. Surađivanje između laringologa, logopeda, učitelja pjevanja, učitelja glume i drugih stručnjaka, a posebno i nas koji koristimo glas, unijelo je potpuni preokret o brizi o glasu od ranih 80-ih. Tehnološki

izumi, znanstvena otkrića i nove medicinske tehnike dovele su do novog stupnja stručnosti i zanimanja u medicinskim profesijama, i dramatičnog poboljšanja stupnja brige koji je raspoloživ za svakog pacijenta s problemima glasa.

Abnormalni glas

Razvoj glasa počinje s fizičkim razvijanjem. Trening je obično vođen od strane trenera glasa, učitelja pjevanja ili logopeda. Sva tri specijalista su uključena pod vodstvom laringologa, također je uključen i dodatni tim kao što su psiholog, psihijatar (za terapiju stresa), pulmolog, neurolog i drugi. U početku trening se fokusira na razvijanje fizičke snage, izdržljivosti i koordinaciji. Pjevačke vještine su razvijene čak i kod ljudi koji nemaju pjevačkog talenta i koriste se za poboljšanje kvalitete glasa, promjenjivosti, projekcije i jakost. Kod većine ljudi zabilježena su brza poboljšanja u glasu. Za one s kompliciranim glasovnim potrebama, razvijanje glasa također uključuje trening i koordinaciju "govora tijela" s glasovnom porukom, organiziranje prezentacija, intervjui, izvedba na tv-u i druge vještine koje prave razlike između dobrog profesionalnog glasa i onog odličnog.

Proces razvoja glasa nije dragocjen samo za profesionalce, svi se mi oslanjamo na svoje glasove kada izražavamo ideje i ličnost. Prava glasovna poruka može biti važna kod prodaje nekog proizvoda ili dobivanje posla, pobjede na predsjedničkim izborima. Jak, siguran glas dobre kvalitete pruža uvjerljivost i prenosi poruku zdravlja, snage, mladosti i vjerodostojnosti.

Idealan glas treba bi zvučati kao čisti ton proizveden vibriranjem glasnica te kao rezonirani ton koji daje ugodnu (boju i) kvalitetu glasa. "To je glas koji se treba čuti bez prekomjernog naprezanja slušnog organa" (Kirk).

Trebamo paziti i čuvati naš glas jer je ono sredstvo kojim se predstavljamo drugim ljudima, i koji nas čini jedinstvenim među ljudima. Ljudski glas je jedini koji može istovremeno proizvesti riječ i ton.

Literatura: Robert Thayer Sataloff, M.D.,D.M.A.: "Vocal health"

OSNOVNE OSOBINE GLASA

Osnovne karakteristike glasa su: visina, intenzitet i boja. Subjektivno ga procjenjujemo kao visok, nizak, napet, hrapav, promukao, piskutav i sl. Ta subjektivna nahođenja moguće je provjeriti objektivnim načinom.

Visina glasa (ton) je perceptivni fenomen, a ovisi o fundamentalnoj frekvenciji koja je fizikalni parametar. Fundamentalna frekvencija (F0) je broj vibracija koje glasnice učine u jednoj sekundi, a izražava se u hertzima (Hz). Što je veći broj vibracija glasnica, viša je vrijednost fundamentalne frekvencije pa i glas doživljavamo kao viši. Brzina titranja glasnica

ovisi o debljini, dužini i napetosti glasnica, te o tlaku zraka koji prolazi između glasnica. Povišenje tlaka zraka dovodi istovremeno do povećanja intenziteta glasa i višeg tona. Na vrijednost F0 utječu dob, spol, tjelesna konstitucija, socijalno okruženje, emocije, intelektualni status. Koristeći se popularnom terminologijom iz umjetnosti pjevanja, muški glas opisujemo kao bas, bariton ili tenor, a ženski kao (kontra)alt, mezzosopran ili sopran. Ovoj kategorizaciji približno odgovaraju slijedeće vrijednosti fondamentalne frekvencije (FO).

Muški glas: bas 98-110 Hz, Ženski glas: (kontra)alt 220 Hz

bariton 117-133 Hz, mezzo-sopran 226 Hz

tenor 147-165 Hz sopran 262 Hz

Prosječna F0 muškog glasa iznosi oko 120 Hz, a ženskog 225 Hz. Istraživanja F0 djece još su složenija zbog čimbenika rasta i razvoja pa su podaci nekompletni, no zna se da je F0 prvog plača vrlo visoka i kreće se između 400 i 600 Hz. Porastom kronološke dobi djeteta F0 pada. Tako npr. za dječake kronološke dobi 10 godina vrijednost F0 iznosi oko 250 Hz (Heđever, 1996). Optimalna visina glasa obično je smještena na četvrtom tonu iznad najdubljeg (ugodnog) tona. Glas koji koristimo u normalnom govoru nazivamo habitualnim (stalno stanje). Ukoliko su optimalna i habitualna visina glasa identične, tada nema zlouporabe glasa. Najniži ton na kojem čovjek može fonirati zove se bazalna visina glasa. Ona varira tijekom dana, tj. najniža je ujutro (tzv. jutarnji glas), a tijekom dana naraste za jedan do tri polutona. Općenito je niža nakon spavanja gdje dolazi do relaksacije tjelesne muskulature, pa tako i vokalne. Intenzitet ili jakost glasa percipiramo kao glasnoću, a ovisi o amplitudi titranja glasnica, te o subglotičkom tlaku zraka. Što su te vrijednosti više, veća je i jakost glasa. Intenzitet se izražava u decibelima (dB). Intenzitetski raspon od tek čujnog glasa do najglasnijeg koji pojedinac može izvesti iznosi i do 70 dB. Ovu razliku između pianissima i fortissima, tj. najmanje i najveće razine zvuka nekog izvora, nazivamo dinamikom.

Boja glasa je karakteristika glasa koja čini glas prepoznatljivim za sugovornika. To je perceptivni fenomen koji svaki glas čini jedinstvenim i neponovljivim. Nastaje kao rezultat rezonancije, tj. obrade, ili možda bolje, dorade zvuka na putu od glasnica do izlaska iz tijela. Taj put je vokalni trakt, a čine ga rezonantne šupljine, ili kraće, rezonatori. Boja glasa ima stalnu i promjenjivu sastavnicu. Stalna ovisi o organskim osobinama čovjeka, tj. nasljednim i stečenim anatomsko-fiziološkim karakteristikama, ali isto tako i o načinu uporabe organa za glasanje na što utječe i kulturno okruženje. Promjenjiva sastavnica boje glasa odnosi se na izražajnu mogućnost govornika. Nadalje, o boji glasa prosuđuje se s biološkog, psihološkog, kulturnog, estetskog i patološkog stajališta što potvrđuje koliko je ova karakteristika glasa složena, a opisi i definicije katkad i vrlo različiti. Sinonim za boju glasa je timbar, a u

angloameričkoj literaturi vokalna kvaliteta (vocal quality) ili kvaliteta glasa (voice quality) što je, zapravo, i širi pojam. U tom kontekstu, glas se opisuje kao pun, voluminozan, kreštav, dahtav, nazalan, drhtav, napet, šuškav, pucketav, zvonak, taman, promukao i sl. (Kovačić, 1997).

Mijene glasa količina šuma u glasu i način započinjanja glasa (meki i tvrdi početak). Tvrdi početak naziva se ataka glasa.

Podjela i vrste glasova

Glasovi se dijele na muške ženske i dječije, svaki od ovih glasova imaju svoje karakteristike. Značajke koje utiču na vrstu glasova su: vokalni raspon, vokalna težina, vokalna tekstura, vokalna boja. Žene su obično podijeljene u tri skupine: sopran, mezzosopran i alt. Muškarci su obično podijeljeni u četiri skupine: kontratenor, tenor, bariton i bas. Kod djece prije puberteta prihvatljiv je samo termin soprana. Unutar svake od ovih glavnih kategorija ima nekoliko potkategorija koje identificiraju specifične vokalne kvalitete, od vokalne težine do različitih glasova. Treba napomenuti da se u okviru zborske glazbe pjevački glasovi dijele isključivo na osnovu vokalnog raspona. Glazbeni zbor najčešće se dijeli na visoke i niske glasove unutar svakog spola. Kao rezultat toga, tipična situacija u glazbenom zboru dopušta mogućnost događanja mnogih pogrešaka. Budući da većina ljudi ima srednji glas, treba im dodijeliti mjesto koje za njih neće biti previsoko ili prenisko, greška u dodijeljenom vokalnom mjestu može predstavljati problem u intoniranju kod pjevača, ali za većinu izvođača manje je opasno prenisko nego previsoko pjevanje. U znanosti klasifikacija glasa razvijena je unutar europske klasične glazbe, te se sporo prilagođava modernijim oblicima pjevanja. Unutar suvremenih glazbenih oblika (ponekad se nazivaju komercijalnom suvremenom glazbom), pjevači se razvrstavaju po stilu glazbe koju izvode, kao što su jazz, pop, blues, soul, country, folk, rock i drugi stilovi. Trenutačno nema autoritativnog sustava klasifikacije pjevačkih glasova u okvirima neklasične glazbe.

UTICAJ VOKALNE TEHNIKE NA STABILNOST INTONACIJE

Vokalna tehnika predstavlja bitan faktor za postizanje čiste intonacije u vokalnoj interpretaciji određenog glazbenog materijala. Isto tako, bez čiste intonacije ne može se zamisliti razvoj vokalne tehnike. Stav da nastavnik sam treba da izabere metodu za koju ima najviše afiniteta i kojom misli da će postići najbolji rezultat, ispravno je samo pod uvjetom da uvidi važnost intonacije u pjevanju i značaj vokalne tehnike kao primarnog činioca učenog pjevanja.

Pjevački gledano, kada se završi s integracijom pravilne vokalne tehnike i počne se učinkovito djelovati, slijedi koordiniranje fizikalnih procesa pjevanja. Četiri su fizička procesa uključena u proizvodnju vokalnog zvuka: disanje, fonacija, rezonancija i artikulacija. Ti se procesi događaju sljedećim redom:

Udah Zvuk se pokreće u grkljanu Vokalni rezonatori primaju zvuk i utječu na njega Artikulatori oblikuju zvuk u prepoznatljive jedinice

Iako se ova četiri procesa tijekom proučavanja često promatraju odvojeno, u praksi se stapaju u jednu koordiniranu funkciju. Efektan pjevač ili govornik rijetko kad razmišlja o ovim procesima zato što su njegov um i tijelo tako koordinirani da osoba primjećuje samo konačnu jedinstvenu funkciju. Međutim, mnogi problemi proizlaze iz nedostatka koordinacije unutar tog procesa.

Budući da je pjevanje koordinirani čin, teško je raspravljati o svakom od pojedinačnih tehničkih područja i procesa, a bez njihovih odnosa sa drugim. Na primjer, fonacija dolazi do izražaja samo kada je povezana s disanjem; artikulatori utječu na rezonanciju; rezonatori utječu na glasnice; glasnice utječu na kontrolu disanja, i tako dalje. Vokalni su problemi često rezultat neispravnosti jednog dijela tog koordiniranog procesa, prilikom čega se nastavnici često usredotočuju na jedno područje procesa svojih učenika, sve dok ne riješe problem. Međutim, neka područja umjetnosti pjevanja u tolikoj su mjeri rezultat koordiniranih funkcija da je teško o njima raspravljati na temelju tradicionalne fonacije, rezonancije, artikulacije ili disanja.

Nakon što je učenik postao svjestan svog vokalnog fizičkog procesa kojeg čini pjevanje i načina na koji procesi funkcioniraju, dobiva zadatak da ih pokuša koordinirati. Neizbježno je da se učenici i nastavnici uključe u jedno tehničko područje više nego u ostala. Različiti procesi mogu napredovati različitim brzinama, što rezultira neravnotežom ili nedostatkom koordinacije. Područja vokalne tehnike koja najviše ovise o sposobnosti učenika da koordinira različite funkcije su:

Produljenje vokalnog raspona do svog maksimalnog potencijala Razvoj dosljedne vokalne produkcije i tonske kvalitete Razvijanje fleksibilnosti i agilnosti

Postizanje uravnoteženja vibracije

Razvoj pjevačkog glasa

Pjevanje nije prirodni proces, ali je vještina koja zahtijeva visoko razvijen mišićni refleks. Pjevanje ne zahtijeva veliku snagu mišića, ali zato zahtijeva visok stupanj koordinacije među njima. Pojedinci mogu razvijati svoje glasovne mogućnosti kroz oprezni i sustavni rad, kao i kroz skladbe i vokalne vježbe. Vokalni učitelji svoje učenike upućuje da glas koriste na inteligentan način. Pjevači bi trebali stalno razmišljati o vrsti zvuka kojeg izvode i osjećati ga prilikom pjevanja.

Vježbanje pjevačkog glasa i intonacija

Postoji nekoliko ciljeva vokalnog vježbanja i održavanja intonacije uključujući:

Zagrijavanje glasa Produljenje vokalnog raspona i točno intoniranje Korištenje vokalnih tehnika kao što su povezivanje, staccato, kontrola dinamike, brza

figuratitivnost, pjevanje u širokim intervalima, pjevanje trilera i ispravljanje vokalnih grešaka.

Važan cilj u razvoju vokalne tehnike je naučiti pjevati do prirodnih granica vokalnog raspona, bez nekih očitih ili ometajućih promjena u kvaliteti, tehnici i intonaciji. Vokalni pedagozi pjevače uče da ovaj cilj mogu postići kada svladaju koordiniranje svih fizičkih procesa koji su uključeni u pjevanje (kao što su akcije ždrijela, održavanje daha, prilagodba rezonancije i izvedba artikulacije).

Učenici koji se odluče na sviranje puhačkih instrumenata moraju biti fizički zreli da bi mogli podnijeti napor puhanja u intrument, a za instrumente poput klarineta i trube uvjet je da dijete ima trajne zube. Iako je svaki početak učenja instrumenta težak, uz dovoljno upornosti i kontinuiranog vježbanja brzo se dolazi do napretka. Puhačk glazbala zahtijevaju vježbe disanja i kontrolu izlaska zaka radi postizanja čistih i kvalitetnih tonova.

Tri su faktora koja značajno utiču na sposobnost višeg ili nižeg pjevanja

Energetski faktor - u ovom korištenju, riječ "energija" ima nekoliko konotacija. Odnosi se na ukupan odziv tijela na proizvodnju zvuka. To se odnosi na dinamičnu vezu mišića koji služe za udisanje i mišića koji služe za izdisanje, poznatu kao potpora dišnog mehanizma. Također se odnosi na količinu isporučenog zraka i pritiska na glasnice i njihovu otpornost na taj pritisak, a odnosi se na dinamičnu razinu zvuka.

Prostorni faktor - "Prostor" se odnosi na količinu prostora stvorenu kretanjem usana i pozicijom nepca i grkljana. Općenito govoreći, pjevač usta treba otvoriti šire što više pjeva. Unutarnji prostor ili položaj nepca i grkljana mogu se proširiti opuštanjem grla. Vokalni pedagozi često opisuju taj osjećaj kao "početak zijevanja".

Dubinski faktor - u ovom korištenju, riječ "dubina" ima dvije konotacije. Odnosi se na stvarni fizički dojam dubine u tijelu i u vokalnom mehanizmu, i odnosi se na mentalni koncept dubine koji se povezuje s kvalitetom tona.

Dikcija

Dikcija je također sastavni dio vokalne tehnike. Pjevač djeluje na slušaoca ne samo tonom, već i riječju, zato se savjetuje da u svim vokalno-instrumentalnim kompozicijama, prije nego što se počne pjevati, prvo jasno, razgovjetno i sa izrazom pročita tekst. Međutim, ne treba zaboraviti da dikcija nije samo jasan i razgovjetan tekst, već i jasno, točno akcentiranje riječi i logično akcentiranje rečenica. Za dobru dikciju od velike važnosti je jasan izgovor samoglasnika, ali također i suglasnika. Glasovi našeg jezika dijele se u dvije grupe:

-sonanti, (vokali samoglasnici)

-konsonanti (suglasnici).

U vokalnoj muzici vokali su nosioci zvuka i tonske boje. U cilju ujednačenosti boje, potrebno je raditi na izjednačavanju vokala. Preporučljivo je pjevanje vokala na istoj tonskoj visini,uz minimalno pokretanje vilice. Trebalo bi istaći da pri izgovaranju samoglasnika, međuglasnička pukotina zatvara, a da glasnice sve vrijeme njihova trajanja trepere, pri čemu se zračna struja širi kroz otvorene rezonantne šupljine. Rezonantne šupljine su potpuno otvorene prilikom izgovaranja samo-glasnika „A“, ali izvjesne prepreke koje se javljaju pri izgovoru ostalih vokala ne ometaju slobodno rasprostiranje zračne struje.

Artikulacija

U muzici značajan estetski faktor prilikom interepretacije je i artikulacija i ona je uslovljena muzičkim sadržajem. Od velike važnosti za pjevanje (individualno ili horsko) je ravno pjevanje bez vibrata, tremola, zbog kojih se intonacija gubi, a zvuk se „ljulja“. Nekada je tremolo izražen u vidu sitnog i brzog treperenja, a nekada se javljaju valovita kretanja, koja mogu obuhvatiti čak raspon jedne terce. Uzroci su različiti i leže u nemirnom stavu tijela, u neujednačenom izlaženju vazduha, u grčevitom ili opuštenom radu mišića laringsa i dr.Svetolik Pašćan je sve ovo sažeo u deset pjevačkih zapovjesti:

1. Kada pjevaš ne viči iz sve snage

2. Pazi na lijep i pravilan izgovor. Ne izgovaraj samoglasnike„svijetlo“ i ne gutaj suglasnike

3. Rastavljaj jednu riječ od druge, ne spajaj riječi

4. Ne rastavljaj riječi na slogove, ne kidaj ih

5. Ne vezuj tonove raznih visina zavijajući

6. Ne ubrzavaj i ne usporavaj određeni tempo

7. Pazi na dinamičke oznake

8. Uzimaj dah na označenom mjestu, diši duboko

9. Kada pjevaš taktiraj

10. Pjevaj u dobroj provjetrenoj pro storiji stojeći uspravno

Čista intonacija je od presudnog značaja u pjevanju,ali je ona i usko vezana s drugim elementima vokalne tehnike. Bilo da se radi o pjevanju:

-a vista (vrlo kompleksna vještina koja se stiče sistematskim vježbanjem –direktno pjevanje notnog testa u trenutku prvog susreta s njim)

- po sluhu ili notnom tekstu (važno je poznavati primarne elemente koji daju jasnu sliku učenog pjevanja)

Intonacija i vokalna tehnika predstavljaju bitan faktor, točnije stoje u uzajamnoj vezi i kao takvi čine bazu zborskog ili individualnog pjevanja. Disanje, dikcija i artikulacija predstavljaju temeljnu osnovu rada na vokalnoj tehnici i pravilnom upotrebom mogu dovesti do lakšeg i bržeg rješavanja različite intonativne problematike koja se sreće u kompoziciji.

Intonacija

Riječ intonacija nije iz našeg jezika. Porijeklo vodi od latinske riječi intonio (-as,-are,-ui,-atum) kojom se obilježavalo dovikivanje gromkim glasom, tj. glasno govorenje. Mnogi narodi su uzeli ovu riječ kao osnovu za izraz kojim su obilježavali proces traganja za čistim govorom, pjevanjem ili sviranjem. Pretpostavka je da su taj izraz, na naše prostore donijeli muzičari koji su kod nas radili u vrijeme stvaranja naše profesionalne muzičke kulture ili naši muzičari koji su odlazi li na studije u inostranstvo. U svakodnevnom govoru intonacija može izražavati karakter govora neke ličnosti. U katoličkoj crkvi početne riječi molitve koje izgovori svečenik, a vjernici odgovaraju pjevanjem.

U glazbi, riječ intonacija ima dva osnovna značenja

1. Davanje početnog tona za pjevanje ili sviranje

2. Čisto pjevanje tonova

1.a. Davanje početnog tona za pjevanje ili sviranje je obaveza svakog nastavnika ili voditelja glazbenog sastava. Početni ton/tonovi moraju biti odsvirani točno i tokom davanja intonacije svakom glasu dozvoliti da čuje i „uzme“ svoju intonaciju, zapamti je i čeka znak za početak izvođenja skladbe. Davanje intonacije nije dug proces što znači da svaki pjevač mora biti koncentriran za dobro intoniranje svoje dionice.

1.b. Kod instrumentalnih glazbenih sastava proces je malo drugačiji. U orkestru početni, kamerni ton A1 svira oboa, po njemu se štima cijeli orkestar, tj. ugodi instrument da intonira čisto. Potom svirači dobiju znak da svako odsvira svoj početni ton partiture po tom slijedi znak za početak kompozicije i njenu reprodukciju. Kada se o davanju intonacije piše to izgleda opširno i dugotrajno međutim ovaj proces traje svega nekoliko sekundi a znači mnogo u izvođenju kompozicija, jer bez njih nijedna skladba, uz dužno poštovanje svim skladateljima, nebi imala smisla.

2.a. Čisto pjevanje tonova odnosi se na preciznost intoniranja, tonovi se pjevaju točno bez šumova, tremola, škripanja i „falširanja“ (odstupanja od intonacije). Za čisto pjevanje potrebno je ispuniti niz zadaća i priprema.

Ova dva osnovna glazbena značenja intonacije imaju širok spektar problema i poteskoća, kojima ćemo se posvetiti u nastavku teksta.

Jedan od glavnih problema s kojim se susreće svaki pjevač, a naročito u zboru, je „čisto“ i precizno pjevanje. Jedan od prijedloga za postizanje čiste intonacije je, da ton treba početi tiho, zatim postepeno pojačavati i završiti ga opet tiho, da se precizna intonacija može postići samoorijentiranjem pjevača, da svjesno i pažljivo sluša svoj glas. Isto mogu primjeniti i puhači, slušati ton koji izlazi iz instrumenta.

Svaka ispisana visina izvodi se po četiri puta u veoma kratkom trajanju na različitu harmoniju da bi se intonacija učvrstila.

Veći značaj pripisujemo notnom tekstu, jer jedino pjevanje/sviranje po notnom tekstu može pomoći u rješavanju problema intonacije, dok pjevanje/sviranje „po sluhu“ treba što je moguće više izbjegavati. Iz dosadašnjeg izlaganja može se zaključiti da, bez obzira radi li se o zborskom pjevanju/orkestralnom sviranju, ili pak individualnom pjevanju/sviranju, svaki pjevač/svirač mora naučiti svjesno i razumom kontrolirati svoj instrument.

Probleme s intonacijom imaju svi instrumenti i ljudski glas s tim da su različiti faktori koji utiču na njihovo intoniranje. Postoji direktni i indirektni utjecaj na intonaciju. Svi instrumenti podložni su promjeni intonacije iz subjektivnih ili objektivnih razloga. S toga ću u šire razmatranje i problematiku intoniranja uzeti puhačke instrumente i ljudski glas radi direktnog utjecaja svirača/pjevača.

Dosad navedene podatke o sluhu, disanju, možemo pripisati i sviračima puhačkih instrumenata jer je njihovu puhačku sposobnost intonitanja na instrumentu jednako teško održati u formi bez vježbanja i pravilne postavke disanja prilikom formiranja tonova. Na intonaciju kod puhača također utiču iste ili slične pojave kao i kod pjevača.

Direktni utjecaji na intonaciju (kod pjevača i svirača puhačkih instrumenata)

Direktni utjecaj na intonaciju ima zdravstveno stanje osobe. Različita zdravstvana stanja imaju slabiji ili jači utjecaj na intonaciju za pjevača i za svirača. Zdravstveni problemi s kojima se često susrećemo su: glavobolja, stomačne tegobe, predmenstrualni sindrom (PMS), menstruacija, bolesti dišnog sustava i različita psihološka stanja.

PMS (predmenstrualni sindrom): predstavlja cikličnu pojavu različitih vrsta tegoba koje se kod žena javljaju obično 5-10 dana prije menstruacije. Simptomi su vrlo različiti kao i njihova učestalost. Najčešći simptomi su: nervoza, razdražljivost, pojačana psihička osjetljivost, plačljivost, stalan osećaj gladi, naduvenost trbuha ili grudi, pojačana želja za slatkišima. Uz njih često se javljaju: akne, glavobolja, grlobolja, mučnina, trapavost, osip, bolovi u kralježnici i mišićima. Oni nestaju prvog dana menstrualnog krvrenja. Ne postoji konkretan lijek za PMS jer kod svake žene su problemi individualni. Ali je utvrđeno da kod žena koje su posebno osetljive i imaju izražen PMS pomaže način ishrane.

Budući da svi ovi simptomi utiču na postavku glasa a samim tim i na intonaciju može se reći da stanje pms-a nije pogodno za intoniranje niti pjevanje. Sama postavka glasa ima svoj proces, zahtjeva koncentraciju, smirenost, samokontrolu, samopouzdanje, što navedeni simptomi ometaju. Samo disanje (kostoabdominalno) početni uvjet postavke glasa/puhanja u instrument stvara pritisak na trbušnu šupljinu što može loše utjecati na

prirodan tok lučenja nečistoće iz organizma, a svaka namjerno izazvana aktivnost može izazvati teže zdravstvene probleme. Pod namjernu aktivnost podrazumijeva se kostoabdomilalno disanje, jer ono nije uobičajeno.

Glavobolju i stomačne tegobe, možemo objediniti u svakomjesečni period menstruacije. Menstruacija je cikličko krvarenje iz maternice. Prva menstruacija naziva se menarha i obično nastupa u dobi od 12 do 13 godina. Najnovija ispitivanja pokazuju da danas djevojčice ranije ulaze u pubertet. Prekomjerna težina rizični je faktor za rani početak puberteta. Menstrualni ciklus je razmak između dvije menstruacije. Prvi dan krvarenja (menstruacije) se računa kao početak menstrualnog ciklusa, a kraj menstrualnog ciklusa je dan prije početka sljedećeg menstrualnog krvarenja. Razmak između menstrualnih ciklusa je najčešće između 21 do 35 dana. U toku menstrualnog ciklusa dolazi do promjene količine hormona, koji utiču na čitav organizam. Poznata je doskočica “divljaju hormoni.“ Ona nije nastala slučajno nego se izrodila iz promatranja osoba u različitim životnim situacijama. Svaki hormonalni poremećaj stvara različita stanja i kod muškaraca i kod žena,s tim da žene imaju teže oblike jer rađaju. Menstrualni ciklus se završava menopauzom. Menopauza počinje kad intervali između krvarenja postaju sve duži. Menopauza obično nastupa u dobi od oko 51 godine.

Ovaj prirodni razlog usljed kojeg dolazi do poteškoća u intoniranju nemože se izlječiti nego ga možemo kontrolirati. U koliko npr. u vokalnom ili instrumentalnom sastavu ima ženskih članova najbolje bi bilo voditi evidenciju mjesečnih ciklusa. Razlog zbog kojeg je potrebna evidencija mjesečnog ciklusa jeste, da se tim osobama olakša sam pristup intoniranju jer sa tim trenutnim stanjem treba biti na oprezu. U koliko dođe do „falš“ pjevanja ne treba reagirati grubo nego ponoviti dionicu u kojoj je nastao problem. Pokušati nači modus kojim ćemo riješiti nastalu situaciju jer je to samo trenutno stanje te osobe i nema potrebe za naglom reakcijom. Na nastupima također može doći do problema u intoniranju, međutim dinamika koja je sastavni dio reproduciranja kompozicije dobar je način da se osobama pomogne da intoniraju točno tj. da počnu pjevati suzdržano na mjestima gdje teško pronalaze točnu intonacija bez obzira ako se na tom mjestu u notnom tekstu nalazi oznaka za glasno pjevanje. Iz iskustva u radu sa ženskim vokalnim ansamblom mogu potvrditi kako je važan sam pristup osobama u stanju menstrualnog ciklusa a jednako tako i njihova međusobna komunikacija, povjeravanje i razgovor o tom svakomjesečnom stanju. Zbog svih stanja kroz koje žene prolaze u ovom periodu, treba se razgovarati i pokušati tolerirati greške u intoniranju, jer su one vezane za taj trenutak, dakle problem sa intonacijom u tom periodu nije dugoročni problem. On jednostavno dođe i prođe. Iz dijela teksta koji govori o ljudskom glasu njegovom nastajanju i svim potrebnim elementima postavke i proizvodnje glasa

možemo reći da je menstrualni period nepogodan i težak za intoniranje. Svi uvjeti koji se zahtjevaju kod postavke glasa u periodu mensrtuacije nemogu biti ostvareni.

Zanimljiv je podatak da kod žena koje su npr. bliske i provode vrijeme zajedno, menstruacije vremenom bivaju usklađene. Imamo osjećaj da se organizmi međusobno oponašaju. Da li je to fenomen ili slučajnost mnogi znanstvenici su počeli istraživati. Ovu pojavu prva je uočila studentica Martha McClintock u studentskom domu. Ona je nakon nekoliko mjeseci boravka u domu primjetila kako su se ciklusi među djevojkama uskladili. Prikupila je podatke menstrualnih ciklusa te ih objavila i tako otvorila temu i znanstvenike potakla na istraživanje te pojave.

Istraživači Leonard i Aron Weler također su proučavali menstrualnu usklađenost te su uočili kako je to fenomen koji se najčešće javlja među kolegicama na poslu i ženama u bliskim obiteljskim zajednicama.

Druga su istraživanja češću pojavnost ovog fenomena uočila kod žena koje su bile iznimno bliske, nego kod onih koje nisu bile u tako dobrim odnosima, ali su svejedno često zajedno provodile vrijeme.

Istraživanje koje je provedeno na djevojkama koje su preko ljeta zajedno pjevale u jednom glazbenom sastavu , nakon tri mjeseca menstruaciju su dobivale u isto vrijeme. Međutim, isto istraživanje provedeno među članicama jednog folklornog društva nije dokazalo usklađenost menstrualnih ciklusa.

Upravo zbog konstantnih oprečnih rezultata studija, znanstvenici ne mogu utvrditi radi li se o slučajnosti ili je fenomen stvaran. Ono što znanstvenike u posljednje vrijeme muči jest što je to što bi moglo uzrokovati menstrualno usklađivanje. Američki istraživač Heinbach tvrdi kako većina novijih istraživanja sugerira da bi uzrok mogli biti feromoni. To su kemijski spojevi koji su na svjesnoj razini bez mirisa, ali preko njuha utječu na živčani sustav. Da bi otkrili koliko feromoni utječu na menstrualni ciklus žena, znanstvenici su proveli studiju na dvije skupine žena. Prva skupina žena nalazila se u fazi dva tjedna prije pojave ovulacije. Njima su znanstvenici ispod pazuha pokupili uzorke znoja, u kojima se nalaze i feromoni. Njihove su feromone potom nakapali iznad gornje usne ženama iz druge skupine. Svrha ovog eksperimenta bila je vidjeti hoće li se menstrualni ciklus žena iz druge skupine uskladiti s ciklusom žena prve skupine. Dokažu li svoju pretpostavku, to bi bilo znanstveno prihvatljivo objašnjenje za usklađivanje ciklusa među bliskim ženama. Istraživanje je potvrdilo pretpostavku.

Ova je studija izrazito važna zbog toga što je prva pokazala da postoji čvrsta veza između osjeta njuha i onog dijela mozga koji kontrolira reproduktivne hormone. Ipak, osim feromona na menstrualni ciklus žene utječe i prehrana, stres te tjelesna aktivnost, napominju stručnjaci.

Iz ovog zanimljivog podatka možemo zaključiti kako je čest slučaj da se u vokalnim i instrumentalnim sastavima često događa da ženske osobe u istom periodu imaju menstruaciju kao i pred menstrualne tegobe. Važno je znati koordinirati izneđu članova sastava da bi se postigao što bolji rezultat. Na pojedine probleme se lako naviknemo i u hodu ih riješavamo, smatram da je veza i dobro poznanstvoizmeđu clanova i clanica u sastavima jako bitno

Bolesti dišnog sustava

Dišni sustav je u neprekidnom kontaktu s okolinom. Kroz njega zrakom ulaze razne čestice, pa je kao takav jako osjetljiv na bolesti kao što su prehlada, akutni bronhitis, kronični bronhitis, upala pluća, rak pluća, tuberkuloza. Navedene bolesti utiču na proizvodnju glasa kao i na intonaciju. Ako je u pitanju poremećaj bilo kojeg organa iz dišnog sustava instrument za proizvodnju glasa nemože pravilno funkcionirati. Savršeni instrument traži savršenu pripremu, najprije zdrave organe za proizvodnju tona potom održavanje organa zdravima za dugoročnu upotrebu i proizvodnju glasa. Sve ove bolesti doprinose lošoj intonaciji i kod puhača. Slab intenzitet puhanja, nepravilno prolazak zraka kroz instrument, nemogućnost dovoljnog puhnja u cijev instrumenta, u tim situacijama dolazi do nečistog i nepreciznog tona. Sve su ovo loše strane bolesti dišnog sustava koje narušavaju pravilan i kontroliran rad dišnog aparata koji je jednako važan i puhačima (sviračima) i pjevačima.

Psihološka stanja (indirektni utjecaj na intonaciju)

Postoje različite podjele psiholoških problema. Jedna podjela je prema emocionalnom stanju koje dovodi do psihičke patnje i koje osobu ometa u svakodnevnom funkcioniranju. Takva emocionalna stanja su anksioznost, depresija, bijes i stres. Ova emocionalna stanja nazivaju se neadaptabilnim ili disfunkcionalnim stanjima. Najbolji opis ovih stanja, u stvari, je samoodmažuće stanje, jer ostajanjem u ovakvom stanju bez rješavanja problema (samostalno, uz pomoć bliskih osoba ili stručnjaka) osoba sama sebi odmaže u postizanju osobnih ciljeva i trpi patnju. Emocionalna patnja osobu dalje dodatno ometa u svakodnevnom funkcioniranju čime sama sebi stvara nove probleme i ulazi u zatvoreni krug. Navedena emocionalna stanja javljaju se povodom vanjskih ili unutarnjih aktivirajućih događaja.

vanjski aktivirajući događaji, odnosno praktični problemi su iznenadni stresni i traumatski događaji ili dugotrajni akumulirajući stresni i konfliktni događaji u bilo kojoj oblasti života (školovanje, posao, ljubavni, bliski i poslovni međuljudski odnosi, materijalni i socijalni uslovi života).

Unutrašnji aktivirajući događaji, odnosno psiho-organski problemi su: razvojna kriza (npr. adolescencija, kriza srednjih godina), neurološki poremećaji, hormonalni disbalans (npr.

poremećaj u funkcioniranju štitne žlijezde, menopauza, PMS), akutna ili kronična organska bolest.

Da li će osoba povodom određenog aktivirajućeg događaja razviti emocionalni poremećaj, zavisi od njene procjene tog događaja kao značajnog (ugrožavajućeg, opasnog). Drugim riječima, hoće li osobu ono što joj se dešava u životu dovesti u samoodmažuće stanje zavisi od njenog načina razmišljanja o tom događaju, nezavisno od toga šta se objektivno desilo.

Upravo zbog toga različite osobe u istoj situaciji različito emocionalno reaguju. To što u određenoj situaciji jedna osoba nema emocionalni problem, a druga ima, ne znači da je prva osoba "bolja" od druge. To samo ide u prilog dobro poznatoj činjenici da se ljudi razlikuju, te da ukoliko želi efikasno izići na kraj sa događajem koji joj se desio prva osoba ne mora, a druga osoba mora da uloži dodatan napor da (pored rješavanja praktičnog ili psiho-organskog problema) riješi i emocionalni problem povodom praktičnog ili psiho-organskog problema.

Postojanje emocionalnog problema nije sramota; problemi su sastavni dio života i moramo ih rješavati ukoliko želimo da živimo zadovoljavajući i sretan život. Ipak, rješavanje emocionalnih problema (kao i rješavanje praktičnih i psiho-organskih problema) nekad je teško i zahtjeva upornost.

Anksioznost (strepnja, tjeskoba)

Poremećaji anksioznosti su najčešći emocionalni poremećaji, koji zahvataju i mlade i odrasle ljude. Može se razviti usljed kompleksnih kombinacija faktora rizika, uključujući životne događaje, karakteristike ličnosti, genetiku, hemijske procese u organizmu. Poremećaji anksioznosti uspješno se tretiraju.

Većina ljudi doživi osjećanje anksioznosti (strepnja, tjeskoba) prije značajnih događaja kao što su važan ispit, poslovna prezentacija.. Kada ljudi doživljavaju anksioznost, tipično osjećaju uznemirenost, neprijatnost i napetost. Osjećati se anksiozno u ovakvim situacijama je adekvatno i to stanje obično kratko traje. Ova osjećanja se ne svrstavaju u kliničku anksioznost, već su uobičajen dio svakodnevnog života, jer ljudi prirodno osjećaju anksioznost kada su suočeni sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom.

S druge strane, poremećaji anksioznosti su ozbiljni emocionalni poremećaji koji ispunjavaju život osobe preplavljujućom anksioznošću i strahom koji su kronični, intenzivni i mogu se progresivno pogoršavati ukoliko se ne tretiraju. Obuzeti napadima panike, opsesivnim mislima, noćnim morama ili neprestanim zastrašujućim fizičkim simptomima, neki ljudi sa poremećajem anksioznosti postaju zatvorenici u kućnom pritvoru. Uobičajeno, poremećaji anksioznosti se razvijaju tokom rane adolescencije ili ranog odraslog doba.

Poremećaji anksioznosti su kategorizirani na sljedeći način:

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP). Karakteriziraju ga izražena i nerealistična zabrinutnost koja traje šest mjeseci ili duže; kod odraslih, anksioznost se fokusira oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, drhtanje glasa, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP). Kod ove vrste poremećaja anksioznosti, osobe imaju uporne, ponavljajuće misli (opsesije) koje odražavaju pretjeranu anksioznost ili strah; tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala (kompulzija) - kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza s ciljem oslobađanja od anksioznosti uzrokovane opsesivnim mislima.

Panični poremećaj. Ljudi s paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napad panike izaziva doživljaj da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestuje se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u prsima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Napadi panike često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Obično slijedi nakon izložensoti osobe traumatskom događaju kao što su posmatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenedna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja (noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost (poremećaji spavanja, iritabilnost/podražljivost i slaba koncentracija).

Poremećaj socijalne anksioznosti (Socijalna fobija). Karakteriše se ekstremnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.

Specifične fobije. Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja uobičajenih, svakodnevnih situacija.

U situacijama kada osoba pati od bilo kojeg poremećaja od navedenih cijeli organizam je napregnut. Dišni sustav je pod opterećenjem kao i krvožilni, što dovodi do problema u samoj komunikaciji, točnom intoniranju, pjevanju/puhanju u instrument. Pjevanje u anksioznim stanjima je moguće ali je nekvalitetno a ponekad i iritantno jer se u tim situacijama najčešće pjevanjem želi osloboditi od neke opterećenosti. Međutim kada su u pitanju nastupi osoba u anksioznom stanju nebi se trebala izlagati dodatnom opterećenju ili ako pjevanje i nastup pozitivno djeluje na anksioznu osobu u pogledu poboljšanja stanja tada se izrazito preporučuje. Na nastupima zaboravimo na strahove i sutuacije koje su nas opteretile, pokušamo se koncentrirati na što bolje izvođenje kompozicije. Tada trema i adrenalin u našem organizmu izazovu drugi efekt. Odvrate nam misli od opterećenja jer znamo da se treba pokazati najbolji na nastupu i opravdati pohvale koje su nametnute od ranije.

ADRENALIN je jedan od hormona stresa. Usljed stresne reakcije dolazi do lučenja adrenalina iz nadbubrežne žljezde. Putem krvi dolazi do gotovo svih organa gdje izaziva sljedeće promjene.

ubrzanje rada srca povećanje snage srca suženje krvnih sudova (vazokonstrikcija) , ali proširenje (vazodilatacija) krvnih

sudova srca, mozga, nekih mišića. širenje bronhija (bronhodilatacija) stvaranje toplote razgradnja glikogena i povećanje koncentracije glukoze u krvi razgradnja masnog tkiva i povećanje koncentracije slobodnih masnih kiselina u

krvi proširenje zjenica (midrijaza)

Lučenje adrenalina može i pozitivno djelovati na osobe koje se npr.priprmaju za nastup tako da ih drži budnima. Pretjerano lučenje adrenalina može se usmjeriti na pozitivnu stranu kada je u pitanju intoniranje u tom periodu intonacija je nesto viša nego u običajenom stanju. Postavka glasa je viša zbog reakcije organizma koji je pod adrenalinom.

Temperament, karakter i ličnost

Pod temperamentom se najčešće podrazumeva karakterističan način emocionalnog reagiranja neke osobe. Brzina, intenzitet, trajanje i vrsta reakcije neke osobe zavisit će od njenog temperamenta. Najpoznatija je podjelala na 4 tipa temperamenta: sangviničan, flegmatičan, koleričan i melanholičan. Sangvinična osoba se odlikuje brzim, kratkotrajnim emocionalnim reakcijama, lako mijenja raspoloženje, sklona je optimizmu i vedra. Koleričan temperament ispoljava snažne emocije, impulsivnost i naprasitost i teško kontrolira afekte. Flegmatik reaguje retko, slabo izražava emocije, miran je i staložen bez naglih promena u emotivnom doživljavanju i reagiranju. Melanholični temperament ima rijetke ali izuzetno intenzivne emotivne reakcije, koje dugo traju. Ima tendenciju ka negativnim emocijama, osećaju tuge i zabrinutosti.

Pod ličnošću se najčešče podrazumjeva poseban kompleksan, integriran, konzistentan i relativno stabilan sklop psiholoških karakteristika individue, koji određuje njeno karakteristično i dosledno ponašanje. Ličnost je jedinstvena kombinacija biološki datih i stečenih osobina koje su u interakciji.

Pojam karaktera se pojavljuje u okviru mnogih teorija ličnosti, bilo kao osnovni ili prateći pojam u objašnjenju individualnog reagovanja pojedinca. Podrazumijeva se da je karakter spoj različitih osobina nekog pojedinca koji daje cjelovitu sliku te osobe. Karakter se često izjednačava sa ličnošću u cjelini, pa se s tim terminom koristi naizmjenično, ali može predstavljati i uži pojam, pa kao takav najčešće označava osobni sklop pretežno socijalnih aspekata u strukturi ličnosti. Psihoanalitičar Wilhelm Reich podrazumeva pod karakterom naviknute načine odnošenja organizma prema unutrašnjem i vanjskom svijetu. To je tipičan način na koji osoba opaža i doživljava unutarnju i vanjsku stvarnost.

Može se zaključiti da su za intonaciju i njenu smjelost ispoljavanja važne sve tri navedene osobine. Da bi se neka kompozicija pripremila najprije je treba doživjeti i naći u njoj dio za koji ćemo se čvrsto držati što će nam priuštiti dobar osjećaj, dobru energiju, atmosferu pri samoj izvedbi. Svojom osobnošću dobro bi bilo prozreti u samu kompoziciju, bila ona vokalna ili instrumentalna, važna je predanost djelu kako bi se i ostali segmenti posložili te ući u karakter kompozicije upoznati njenu ličnost i temperamentom donijeti dinamiku onako kako osjećamo ili kako piše.

Depresija

Depresija je ozbiljan emocionalni poremećaj koji značajno utiče na razvoj problema u odnosima sa drugim ljudima, patnju obitelji, gubitak radne produktivnosti, gubitak volje za pjevanjem/sviranjem samim tim i intoniranjem.

Svako se povremeno osjeća tužno ili potišteno. Također je potpuno normalno žalovati zbog neželjenih životnih događaja kao što su ozbiljna bolest, smrt u porodici, gubitak posla ili razvod. Za većinu ljudi, ova osjećanja žalosti i tuge slabe s protokom vremena.

Depresivne osobe imaju tendenciju da se osjećaju bespomoćno i beznadežno, okrivljujući sebe zato što se osjećaju na navedeni način. Ljudi koji su depresivni postaju preopterećeni i iscrpljeni, te se lako prestaju angažirati oko svojih uobičajenih aktivnosti i počinju se izolirati od obitelji i prijetelja. Neki razmišljaju o smrti i samoubojstvu.

Ne postoji jedinstven odgovor na pitanje o uzroku depresije. Neke depresije su znak da su određeni mentalni i emocionalni aspekti života osobe izbačeni iz ravnoteže. Na primjer, to mogu biti značajne životne prekretnice ili životni stresovi. U drugim slučajevima može se raditi o biološkim i genetskim faktorima koji dovode do kemijskih procesa u organizmu koji utiču na raspoloženje i proces razmišljanja.

Manifestacije depresije uključuju uporno tužno raspoloženje, gubitak zadovoljstva ili interesa za aktivnosti u kojima se prije uživalo, promjene u apetitu ili težini, teškoće u spavanju ili pretjerano spavanje, fizička usporenost ili agitiranost, gubitak energije, doživljaj manje vrijednosti, osjećanje krivice, teškoće u razmišljanju i koncentraciji, te ponavaljajuće misli o smrti i samoubistvu. Unipolarna velika depresija (ili veliki depresivni poremećaj) podrazumijeva da osoba ima pet ili više ovih manifestacija i otežano svakodnevno funkcioniranje skoro svakog dana tokom perioda od dva tjedna ili više. Veliki depresivni poremećaj obično počinje između 15 i 30 godine života.

Neki ljudi imaju kroničan, ali manje ozbiljan oblik depresije, koji se naziva distimija (ili distimični poremećaj), koji uključuje depresivno raspoloženje koje traje najmanje dvije godine i praćen je sa najmanje još dvije druge manifestacije depresije pored depresivnog raspoloženja. Mnogi ljudi koji pate od distimije doživljavaju i velike depresivne epizode. Unipolarna velika depresija i distimija su osnovne forme depresivnih poremećaja.

Ako se ne tretira, depresija može uništiti sve oblasti uobičajenog života osobe, uključujući obiteljske odnose, prijateljstva i sposobnost da se radi ili školuje. Ljudi koji pate od depresije često ne prepoznaju da imaju ozbiljan i ugrožavajući emocionalni poremećaj ili mogu biti obeshrabreni da traže tretman (ili da ostanu u tretmanu) zbog osjećanja stida, doživljaja manje vrijednosti ili stigme. Prečesto, netretirana depresija vodi samoubistvu.

Živjeti sa depresivnom osobom može biti veoma teško i stresno za članove porodice i prijatelje. Bol gledanja voljene osobe kako pati od depresije može dovesti do osjećanja bespomoćnosti i krivice. Psihološko savjetovanje članova porodice i bliskih prijatelja može biti važna pomoć za njih da nauče efikasne načine za zajedničko nošenje sa depresijom i za udruživanje svih pojedinaca u borbi protiv nje. Na ovaj način osobe koje nikada nisu doživjele depresivni poremećaj mogu naučiti kako da identificiraju i razviju konstruktivne načine pomaganja voljenoj osobi koja pati od depresije.

Muzikoterapija

Pacijenti koji pate od depresije bili su podijeljeni u dvije grupe: prva je skupina išla na psihoterapiju, a druga je 50 minuta dnevno slušala klasičnu ili baroknu glazbu. Sve se odvijalo

u razdoblju od osam tjedana. Na kraju ovog eksperimenta pacijenti koji su bili podvrgnuti vrsti terapije uz pomoć glazbe pokazivali su manje simptoma depresije od onih koji su išli na klasičnu psihoterapiju.

Dokaz obrnute proporcionalnosti između glazbe i stresa su i rezultati istraživanja sa Sveučilišta Philadelphija, koje je okupilo čak 184 volontera. Slušanje muzike, pokazalo se, imalo je pozitivan efekt na pokrete, raspoloženje, čak i na bol. Istraživanje koje je proveo Tabiz, centar za onkologiju u Iranu, upozorilo je na izravan utjecaj muzike na pacijente koji su bili podvrgnuti operaciji moždane srži. Naime, oni koji su slušali muziku tijekom operacije, pokazivali su manju razinu boli.

Istraživanje je obuhvatilo različite faze u životu čovjeka, od samog rođenja do poodmakle dobi. Muzikoterapija, upotreba glazbe u svrhu liječenja, najčešće je psihološke prirode, ali se koristi i za smanjenje boli. Odvija se najčešće uz suradnju neuropsihijatra, gerijatra, pedijatra ili drugog potrebnog specijalista. U nekim je zemljama stoga glazba ušla i u bolnice: primjerice, u Rimu, u Bolnici Malog Isusa, mladi pacijenti na terapiji slušaju Mozarta. I u bolnici Meyer u Firenzi dokazano je da slušanje glazbe pri oporavku pacijentima uvelike pomaže.

Glazbeni primjeri u muzikoterapiji i liječenju različitih bolesti.

BEETHOVEN

Prema nekim istraživanjima, glazba Ludwiga Van Beethovena, primjenjuje se u terapijske svrhe pri suzbijanju napada panike, a pomaže i rastu biljaka.

MOZART

Takozvani Mozart efekt vjerojatno se najviše proučavao, ali je i najkontroverzniji: slušanje jedne njegove kompozicije poboljšava čak i percepciju prostora. Često se koristi u liječenju govornih poremećaja.

VIVALDI

Glazba ovog talijanskog kompozitora, kao i Händelova, najčešće se primjenjuje pri liječenju agresije.

JAZZ

Smatra se glazbom za dobro raspoloženje: oslobađa dušu i daje osjećaj slobode. U prilog ovoj tezi idu rezultati novijih istraživanja.

SAKRALNA GLAZBA

Gregorijanski napjev vrsta je vokalne muzike liturgijskog karaktera. Ovisno o tonalitetu, smatra se da uvelike smanjuje stres.

INDIJANSKA MUZIKA

Nakon niza istraživanja stručnjaci su došli do zaključka da indijanska glazba može pomoći odblokirati emocije pa ju koriste u rehabilitaciji.

NEW AGE

Ova se vrsta glazbe najčešće povezuje s meditacijom i ublažavanjem stresa, pa se koristi, primjerice, i pri masaži. U tijeku su istraživanja o učinku ovog glazbenog pravca.

DEBUSSY

Djela francuskog kompozitora, kao i mnoge Schubertove kompozicije, smiruju novorođenčad.

Muzikoterapija se definira kao medicinsko - psihološki način liječenja. Primenjuje se aktivnim pjevanjem i sviranjem, i pasivnim slušanjem jer deluje na vegetativni živčani sistem, krvni tlak, napetost. Vibracije zvuka deluju na sve procese u mozgu i time direktno utiče na kognitivne, emocionalne i telesne funkcije.

Dobra i kvalitetna glazba različite intonacije utiče na čovjekovu psihu. I sami smo pokušali uznemireno dijete umiriti ili utješiti blagim glasom tj. pogodnom intonacijom i puno puta smo u tome uspjeli. Intonacija nas obilježava, liječi i uvelike pomaže u svakidašnjem životu, međuljudskim odnosima i radu. Intonaciju treba znati reproducirati u različitim uvjetima rada i življenja i shvatiti je kao sredstvo bez kojeg se nemože i brinuti se za što bolju i prihvatljiviju intonaciju. Lijepom intonacijom govoriti u razgovoru s ljudima jer nam je intonacija sredstvo za postizanje željenih ciljeva i lakseg življenja. Nikada nećemo dobiti željeni rezultat ako se npr. na intervju za posao uputimo sa naoštrenom glasnom i neugodnom intonacijom. Proširit ću staru izreku: lijepa (i lijepo intonirana) riječ i gvozdena vrata otvara. U samoj nastavi zbora, orkestra, glazbene kulture najbolje rezultate postižemo smirenom i ugodnom intonacijom koja nikoga ne ometa nego plijeni pozornost slušalaca (u nastavi učenika).

Stres

Stresni događaj, odnosno stresor, definira se kao događaj koji osoba procjenjuje kao ugrožavajući ili opasan za nešto što je njoj važno, odnosno kao događaj za koji smatra da

može izmjeniti tok njenog života. Stresor je, također, zahtjev kojem osoba ne može da udovolji.

Stres je unutarnje, subjektivno, odnosno intrapsihičko stanje koje predstavlja reakciju na stresor, odnosno stresni događaj. Stres se definira kao stanje mobiliziranosti psihofizičkih podsistema organizma. Postoje dvije kategorije stanja stresa, a to su stanje akutnog stresa i stanje kroničnog stresa.

Akutni stres

Stanje akutnog stresa karakterističan je doživljaj emocionalne patnje. Osoba je svjesna svoje "nervoze", uzenmirenosti, tuge, potištenosti, bijesa prema sebi i drugima, pretjerane upotrebe alkohola, cigareta ili kave, slabe koncentracije, rastresenosti, zaboravnosti, "opsjednutosti" istim mislima, te zabrinutosti za svoje psihičko stanje. Sve se to negativno odražava na kvalitet života, odnose sa ljudima i na san, te dovodi do intenziviranja stanja stresa jer - sve su to novi stresori. Ako se osoba na vrijeme ne oslobodi stanja akutnog stresa, onda se ono razvija u stanje kronočnog stresa.

Kronični stres

Za razliku od stanja akutnog stresa, za stanje kroničnog stresa karakteristično je odsustvo doživljaja emocionalne patnje, i to je suštinska razlika između stanja akutnog stresa i stanja kroničnog stresa. Ovo stanje nastaje tako što osoba vremenom razvija toleranciju na manifestacije akutnog stresa i navikava se na njih, ignorirajući ih ili negirajući. Pošto taj proces odvlači energiju ličnosti, osoba se u sve većoj mjeri emocionalno distancira od drugih ljudi, izbjegava intimne socijalne kontakte i intimne seksualne odnose, te sve teže pronalazi zadovoljstvo u svakodnevnim aktivnostima u sadašnjosti, fokusirajući se na ciljeve u budućnosti. Tipično razmišljanje osobe u stanju kroničnog stresa je: "Dok završim još ovo..."

Osoba u stanju kroničnog stresa prepoznaje se prije svega po tome što kompulzivno radi; kompulzivno znači prisilno: osoba stalno mora biti aktivna, oko nečega zauzeta i ne može se opustiti - eventualno uz upotrebu alkohola, droga, samoinicijativno korištenje tableta za smirenje.

Pored kompulzivnog rada, koji je najizraženija i upadljiva manifestacija stanja kroničnog stresa, prisutni su umor, kronični nedostatak vremena, manjak motivacije, cinizam, negativizam, iritabilnost i pretjerana kritičnost prema drugima, impulzivno ponašanje, nesanica, kompulzivno bavljenje problemima sa posla izvan radnog vremena, duži oporavak od bolesti - čak i od bezazlenih kao što je prehlada. Takvo stanje konačno dovodi do fizičkog kolapsa (intenzivan bol, tremor, malaksalost, onesvještavanje, pseudoepileptički napadi).

Sve veći broj ljudi u savremenom svijetu, zbog neznanja i ignorisanja signala stresa, trpe psihofizičke tegobe dug vremenski period, oštećujući određene neurološke funkcije ili organe u tijelu.

Problemi s grlom

Ispucao, pomalo kreštavi glas neposredna je reakcija na stresne situacije. Kada se pojavi osjećaj tjeskobe, tekućine se premještaju na važnije dijelove tijela, što pak uzrokuje grčeve u mišićima grla. To pak rezultira stezanjem čineći grlo suhim što pak otežava gutanje, govor, pjevanje i intonaciju.

Glazba je jedno od najmoćnijih sredstava za mijenjanje kemizma mozga. Dobro odabrana glazba lijek je za um i dušu. Na osobe u stresu vrlo blagotvorno djeluje glazba Bacha, Beethovena, Mozarta, Vivaldija, Chopina, Čajkovskog itd. Za Vivaldijeva "Četiri godišnja doba", Bachove "Branderbuške koncerte", Beethovenovu "Odu radosti", Mozartovu Uvertiru iz "Čarobne frule" i Händelovu "Muziku na vodi" tvrdi se da su snažni stimulatori stvaranja serotonina (neurotransmiterska kemikalija), dok se za Beethovenovu Petu i Devetu simfoniju, Mozartovu Uvertiru iz "Figarova pira" i "Malu noćnu muziku" tvrdi da stimuliraju oslobađanje adrenalina i noradrenalina.

Utjecaj glazbe na čovjeka

● Usporava puls

● Snižava visok krvni tlak

● Snižava količinu hormona stresa

● Produbljuje disanje

● Ubrzava proizvodnju serotonina, hormona sreće

● Potiče inteligenciju

● Povećava IQ za 10 bodova

● Pomaže pri učenju stranih jezika

● Smiruje preaktivnu djecu

● Ublažava govorne mane

● Ublažava napetost i depresiju

● Omogućava lakši i bezbolniji porod trudnicama

● Potiče dobro raspoloženje i optimizam

● Obnavlja psihičko, fizičko, emocionalno i duhovno stanje bolesnika

● Jača volju

● Ublažava bolove

● Pomaže protiv nesanice

Trema

Strah od javnog nastupa normalan je i prirodan osjećaj. Tremu imaju svi, glumci pred predstave, pjevači pred koncerte, profesori pred predavanja pa i političari pred javne govore. Takvog straha teško je i gotovo da se i ne može u potpunosti osloboditi, ali se može u značajnoj mjeri ublažiti. Do te mjere da neće biti nikakva prepreka istupanju pred drugim ljudima.

Tremu psiholozi objašnjavaju kao strah od sramoćenja. Bojimo se da će naši nedostaci izaći na vidjelo i da ćemo tako postati manji u tuđim očima, jer svakim izlaskom pred publiku, tj. mnoštvo okupljenih ljudi, na kocku stavljamo sliku koji smo o sebi stvorili.

Javlja se strah da će vidjeti nešto što ne želimo da se o nama zna. No, u većini slučajeva takav osjećaj nije realan jer nijedan nastup nije pitanje života i smrti, iako se nama uglavnom čini. Neki ljudi također tremu osjećaju iako na svjesnoj razini nemaju nikakvoga straha, nego im se javlja neka nepoznata unutarnja blokada. Suši im se grlo, osjećaju grč u trbušnim mišićima, snažno lupanje srca, znojenje, zaborav, te drhtanje glasa. Govornik zna da se njegov strah može i izvanjski primijetiti pa ga i to još dodatno plaši. Unatoč svemu tome, javno istupanje je nužno, jer bilo bi neodgovorno odustati od javnog nastup samo zbog straha. U jednu ruku to možemo nazvati i kukavičlukom, zato se strahu i tremi, ne da treba, nego mora suprotstaviti. I tremu i strah ćemo najbolje umanjiti ako svjesno napravimo realnu procjenu. Što istupom pred drugim ljudima možemo dobiti a što izgubiti.

Razmislite koji su vaši ciljevi zbog kojih trebate javno nastupiti, ali isto tako i što može krenuti po zlu. Što možete izgubiti ako nešto ne ispadne onako kako ste zamislili. Morate pristati na gubitak radi dobitka. Trebate pristati na to da se primijeti vaša pogrešivost, da će ljudi primijetiti da ste možda manje sposobni nego što biste htjeli da se zna. Da niste savršeni. Ali nemojte se ni truditi to sakriti jer nitko nije savršen. Sjetite se bilo koje javne osobe. Ni jedna od njih nije savršena, svi imaju svoje mane, ali je bitno da znaju svoje vrline istaknuti i da se ne boje stati pred reflektor.

Tajna uspjeha je u prihvaćanju činjenice da niste savršeni, da nikad nećete biti ali da ste svjesni da možete ponuditi nešto dobro ili novo, nije važno. Profesor Ivo Škarić u svojoj knjizi Retorika objašnjava da će strah i sram biti veći ukoliko govornik nije navikao na javne nastupe, zatim ako je publika brojnija, ako je izdvojen i izložen pogledima kao na pozornici, te ako nije navikao na pomagala kao što su mikrofoni, kamere. Dakle, strah ćete umanjiti ako se privikavate na ovakve situacije.

Također, trema je izraženija ako netko previše pridaje važnosti svome nastupu.

Početnici će uvijek biti lošiji. Ako ste super uspješni u jednom području pri maloj promjeni opet će se javiti strah. Ali ljudi ne pamte greške i blagonakloni su posebno prema početnicima.

Pri suočavanju sa strahom najbolji prijatelj je priprema. Morate se dobro pripremiti prije svakog nastupa. Budite sigurni da ste dobro uvježbali tekst, pjesmu, da ste dobro informirani o temi o kojoj ćete govoriti. Logika je jasna, što bolje nešto radite, veće je vaše samopouzdanje i manja trema. Zato je potrebno raditi na sebi i vježbati. Pohađajte različite seminare, idite na predavanja, radite sa stručnjacima. Zanimljivo je da trema ovisi i o fizičkoj kondiciji. Što smo u boljoj općoj formi trema je manja.

Strah će se smanjivati što budete sigurniji u sebe u bilo kojem području i što se budete manje podcjenjivali. Zato vježbajte, učite, usvojite što više vještina, ne istupajte u javnost bez dobre pripreme, mislite na sve, pomagala koja ćete koristiti, kakva je pozornice, o kakvoj se publici radi, prikladno se odjenite. I najvažnije ne pokušavajte na pozornici biti ono što niste.

Genetika

Genetika je znanost koja se bavi proučavanjem nasljeđivanja u živih bića, te pojava i uzroka međusobne sličnosti, ali i različitosti. Primjetili ste da ličite na svoje roditelje braću ili sestre. To je zbog gena, oni su nosioci osobina čovjeka. Geni određuju izgled, boju očiju,boju kose, boju glasa, talent i dr. „Glazbeni“ geni takođe postoje i jako su uočljivi i izraženi. npr. u obitelji u kojoj su su roditelji glazbeno nadareni bar jedno od djece ponijet ce gen muzikalnosi ako ne sva. To možemo reći za bilo koju umjetnost. Budući da se glazbeno nadareni roditelji pogotovo koji se bave glazbom u svakodnevnom životu koriste glazbom,sviraju ili pjevaju, njihovo dijete u ranoj mladosti biti će suočeno sa onim sto jest i onim sto čuje tako će vremenom početi pokazivati svoje nasljeđe odnosno sposobnost intoniranja u početku dječijih pjesmica, a dalje kako vrijeme bude prolazilo i složenijih kompozicija. Dakle možemo reći da je genetika jedna od bitnijih stavki našeg života, ona nas donekle opredjeli u našem životu.

Talent

Talent je natprosječno razvijena specifična sposobnost koja omogućava brzo i lako stjecanje neke vještine, kao i postignuće uspjeha na određenom polju.

Suština sposobnosti talentiranog (glazbeno darovitog djeteta) uključuje osjetljivost na strukturu glazbe - tonalitet, harmoniju i ritam. Ta osjetljivost osposobljava dijete da pamti glazbu i da je s lakoćom reproducira, vokalno ili instrumentalno. Sva djeca pokazuju veliku osjetljivost na jezičnu strukturu dok glazbeno darovito dijete pokazuju osjetljivost upravo na glazbenu strukturu.

Glazbena darovitost otkriva se jako rano, najčešće ranije od darovitosti u bilo kojem drugom području. Mnogi veliki skladatelji i izvođači pokazali su glazbenu darovitost već u prvoj ili drugoj godini, a gotovo uvijek prije šeste godine. Najraniji znak da je dijete glazbeno darovito je njegovo snažno zanimanje za glazbu i uživanje u zvuku glazbe. Drugi rani znak je djetetova sposobnost da pjesme koje je čulo precizno otpjeva. Ovu sposobnost omogućuje mu izuzetno glazbeno pamćenje, za koje mnogi smatraju da je sposobnost koja je najvažnija za glazbeni talent.

Glazbeno darovita djeca počinju pjevati ranije nego druga djeca, često i prije nego progovore i već s oko dvije godine pokazuju izrazitu sposobnost preciznog pogađanja tonaliteta i intonacije. Druga djeca do dvije, dvije i pol godine niti ne pokušavaju oponašati pjesme koje su čula, a s preciznošći mogu otpjevati poznate pjesme tek oko pete godine. Osim toga, za glazbu nadarena djeca mogu oponašati pjesmu nakon samo jednog slušanja.

Savršen sluh je vrlo rijetka sposobnost i puno je učestalija među glazbenicima, a ispoljava se prije pete godine. Međutim, savršen sluh ne povezuje se dosljedno s glazbenom darovitošću i nije nužna komponenta glazbenog talenta.

Sva djeca počinju stvarati vlastite sponatane pjesme oko osamnaestog mjeseca života, ali do predškolske dobi obično dijete prestaje stvarati glazbu. Glazbeno darovita djeca druga su priča. Ona uglavnom nauče svirati instrument i ubrzo nakon toga mogu svoje stvaralaštvo pokazati u obliku sposobnosti transponiranja melodija u nove tonalitetete i improviziranja na temu. Međutim, dar za komponiranje cjelovitih skladbi rijetko se može vidjeti prije kasnog djetinjstva. Ponekad se događa da u adolescentskoj dobi, kada darovita djeca moraju naučiti integrirati formalni model izvedbe s početnim i intuitivnim figuralnim modelom odustaju od glazbe.

Fizičke promjene osobe

fizičke promjene se dešavaju čitav zivot mada nismo svjesni jer nemamo vremena pratiti svaku minutu sta se desava sa nasim tijelom..u razdoblju puberteta(prijelaz od djeteta do odrasle dobi) promjene su uočljivije i drastičnije. Djevojčice ulaze u pubertet u 10-oj godini života a dječaci u 12-oj. Fizčke promjene u tom periodu su sljedeće: rast u visinu, porast tjelesne težine, prva mjesečnica, povečanje testisa, pojačano znojenje,mutacija..

Psihičke promjene u pubertetu i adolescenciji

Pubertet je izrazito teško razdoblje za svako dijete. Naučiti kako se nositi sa svim intenzivnim tjelesnim promjenama može biti vrlo zahtjevno. Vlastiti izgled postaje glavna preokupacija, a tjelesne promjene ne javljaju se kod svih u isto vrijeme, vrlo često su prisutni nesigurnost i gubitak samopouzdanja, pogotovo kod one djece koja u pubertet ulaze među prvima ili posljednjima.

MUTACIJA

posljedica značajnih morfoloških promjena strukture larinksa u pubertetu. Djelovanjem muških spolnih hormona u dječaka se povećavaju hrskavice larinksa, glasnice postaju duže i voluminoznije. Posljedica tog rasta larinksa jest pomak govornoga glasa prema nižem tonalnom području za jednu oktavu u dječaka, a za jednu tercu u djevojčica.

U periodu mutacije kod djevojčica i kod dječaka jako je važan pristup i postavljanje zadataka kada je pjevanje u pitanju. U tom periodu treba biti pažljiv u odabiru kompozicija ali i u rasporedu glasova. Pomno razmotriti učenike i učenice i njihove trenutne sposobnosti u periodu mutacije. Teže zadatke dati onima koji su prošli pubertet, a lakše onima koji u njega ulaze ili koji su na sredini tog perioda.

Svi intonativni problemi kod djece i odraslih mogu se riješiti na razne načine. Konstantno vježbanje, učenje pravilnog disanja, priprema i razgibanost tijela i glasnica. Kao i u svakom sportu, za dobar uspjeh važna je dugotrajna priprema. Svi nastavnici, pedagozi, voditelji zborova i orkestara moraju u svakom momebntu biti spremni na nenadane poteškoće u radu sa vokalnim i instrumentalnim sastavima. U trenutku pronalaziti riješenja i olakšice. Svaki buduči predavač glazbe ili voditelj sastava mora biti spreman nositi se sa poteškoćama i istrajati u riješavanju istih. Trud i zalaganje svakog glazbenika jednom će uroditi plodom. Borba za prvo mjesto u glazbenom svijetu uvijek traje i nemožemo

dozvoliti odustajanje i padanje pred problemima koji nas susreću. Biti dobar i uspjesan predavač znači živjeti sa glazbenim melodijama čiji ritam diktira otkucaje našeg srca.

-liturgijska intonacija(gregorijanski korali

klima i klimatski uvjeti u odnosu na intonaciju

Klimatski uvjeti su jako važni za življenje ali i za pjevanje sviranje-intonaciju. Nepovoljni klimatski uvjeti djeluju na svakoga od nas, postajemo metereopati, pogorša nam se zdravstveno stanje. Promjenom klime, taka zraka i vlažnosti zrak, suhoće zraka mijenja se i stanje našeg organizma. Otežano disanje,slaba kontrola zraka (koja pogoduje lošoj impostaciji) nestabilna intonacija, nedovoljna količina zraka u plućima... sve su to poteskoće koje nam klimatski uvjeti priušte. Da bi pjevač mogao zapjevati ili svirač/puhač zasvirati potrebno je pripremiti organizam, unijeti dovoljno kisika u njega, pročistiti sve „ventile“. Međutim kad se dogode nepogodne klimatske promjene stvar postaje ozbiljna i teška.

Uz temperaturu, koja zasigurno ima vrlo važnu, ponekad i presudnu ulogu, na osjet ugode utječu i strujanje zraka, njegova vlažnosti suhoća, zračenje Sunca i okoline. Strujanje zraka pospješuje odvođenje topline s površine tijela. Zato vjetar ljeti može ublažiti osjećaj vrućine, a zimi pojačati osjet hladnoće. Jedan od vrlo učinkovitih načina obrane organizma od prekomjernog zagrijavanja jest znojenje, jer se isparavanjem znoja s površine kože troši toplina, pa se time tijelo hladi. Međutim, o količini vlage u zraku ovisi i njegova sposobnost da primi vlagu isparenu s tijela. Ako u zraku ima mnogo vlage, isparavanje znoja bit će otežano. Zato su visoke temperature i velika vlažnost ljeti vrlo neugodne i javlja se osjet sparine, zagušljivosti i otežanog disanja.

Pjevati u zagušljivoj i neprozračenoj prostoriji je jako štetno za glasnice vlaga koja se nakuplja u zraku koji dišemo izuzetno loše utiće na dišni sustav,stvara neravnotežu u organizmu pa tako ometa pjevanje i intonaciju. Normalna vlažnost zraka u prostoriji tijekom zime trebala bi biti između 35 i 50%. Kako treba paziti da ne bude manja od toga, tako je važno paziti i da ne bude prevelika jer kao takva može izazvati razvitak grinja i mikroorganizama što potiče razvoj plijesni, gljivica i bakterija, koje napadaju respiratorne organe, otežavaju disaje, dovode do gušenja.

Pjevanje kod povišenog tlaka zraka ometa normalnu brzinu disanja, imamo potrebu disati brže jer organizam potrebuje kisik koji neulazi u organizam u dovoljnim količinama remeti ravnozežu organizma što stvara pritisak u plućima i omata postavku glasa pjevanje i intinaciju.

Suh zrak štetan je i nepogodan za pjevanje. U zatvorenim prostorijama u kojima je kvaliteta zraka najgora, koje se zagrijavaju a neprozraćuju niti postoje ovlaživaći zraka, zrak nastoji poput spužve upiti vlagu iz svih predmeta s kojima je u kontaktu, pa tako i iz našeg tijela. Dodatan problem izloženosti suhom zraku je pojava infekcija gornjih dišnih puteva uslijed isušene sluznice, problema sa grlom, sluznicom nosa, suhim ustima. Dakle, suh zrak je veliki problem za pjevače, jer utiće direktno na vokalni aparat te mu nedozvoljava proizvodnju kvalitetnih i lijepo intoniranih tonova.

Utjecaju suhog zraka nije pošteđen niti drveni namještaj, parketi, instrumenti, umjetnine i ostali predmeti izrađeni od drva. Stručnjaci preporučuju idealnu vlažnost zraka od 40 do 60 posto, a ista vlažnost zraka je optimalna i za instrumente i ostale predmete od drveta.

Gustoća zraka smanjuje se sa povečanjem nadmorske visine jer se smanjuje i tlak zraka(Tlaka je definiran djelovanjem sile na jedinicu površine. Silom na neku površinu mogu djelovati kruto tijelo, tekućine ili plinovi.) Gustoća se mijenja i sa promjenom temperature i vlažnosti.

Niži tlak zraka usporava mentalne aktivnosti te skraćuje pažnju i pamćenje, a budući da za postavku glasa, intoniranje ili sviranje treba biti koncentriran i pažljiv nizak tlak zraka pogoduje lošem pjevaju i lošoj intonaciji. Nagli pad tlaka zraka može potaknuti i nasilničko ponašanje. Bolovi u zglobovima i kostima postanu jači sto sviračim nije pogodno za sviranje na bilo kojem instrumentu, tromost zglobova usporava glazbenika a samim tim ometa ga u muziciranju.

Pjevanje kod povišenog tlaka zraka ometa normalnu brzinu disanja, imamo potrebu disati brže jer organizam potrebuje kisik koji neulazi u organizam u dovoljnim količinama remeti ravnozežu organizma što stvara pritisak u plućima i omata postavku glasa pjevanje i intinaciju.

Svaka klimatska promjena koja premašuje normalne vrijednosti i dimenzije rasta i smanjivanja bilo da je u pitanju zrak, tlak, gustoća.. stvara poremećaje u cijelom organizmu. ako se covijek neosjeća dobro i stabilno onda sigurno nemoze ni pjevati a o

čistoj i točnoj intonaciji nema ni traga. Bilo bi idealno kada bi sate proba, nastave ili nastupa mogli održavati samo kada vremenske prilike to dozvoljavaju, međutim treba se prilagoditi stanju koje ne možemo osobno promjeniti, niti utjecati na vrijeme, ali možemo utjecati na sebe i uložiti sve napore da se izborimo sa trenutnim stanjem i utjecajima okoline na našu produktivnost.

Opera je glazbeno scensko djelo u kojemu glumci glume pjevajući. Može se definirati i kao scenska drama gdje glumci pjevaju večinu svoje uloge. Smatra se jednim od najsloženijih oblika umjetnosti. Kombinira pjevanje, glumu, orkestralnu glazbu, kostime, scenarij (libreto), a često i balet kao vrstu plesa.

Pjevači i uloge koje oni igraju se prvo razvrstavaju prema njihovim vokalnim rasponima. Osim toga, pjevački glasovi se labavo prepoznaju po karakteristikama osim raspona, kao što je boja zvuka ili boje, vokalnog kvaliteta, okretnost, snaga, i prilagođenost glasa muzičkom instrumentu. Pjevači i njihove uloge razvrstavaju se prema rasponu glasa. Muškarac može biti bas, bas-bariton, bariton, tenor i kontratenor. Žena može biti alt, mezzosopran i sopran. Svaka od tih vrsta ima podvrste. (Na primjer, podvrste soprana: lirski sopran, koloraturni sopran, dramski sopran.) Te podvrste pomažu kako bi pjevač dobio uloge koje najbolje odgovaraju boji i kakvoći njegova glasa.

Koloraturni sopran: Ženski glas koji s lakoćom pjeva brze, visoke tonove. Pjevačica često tumači živahan, šaljiv lik.

Lirski sopran: Izražajniji ženski glas. Pjevačica tumači sentimentalne ili romantične likove.

Dramski sopran: Nešto dublji ženski glas. Pjevačici takvog glasa obično se dodjeljuje uloga dramskog karaktera.

Mezzosopran: Ženski glas koji je izražajniji i dublji od dramskog soprana. Pjevačica obično tumači lik starije žene ili suparnice lika koji tumači sopranistica.

Alt: Rijedak ženski glas. Pjevačica tumači iste uloge kao i mezzosopranistica.

Tenor: Najviši muški glas koji ima slična obilježja kao sopran. Postoje lirski i dramski tenor. Pjevač često igra ljubavnika ili heroja.

Bariton: Muški glas po dubini između tenora i basa. Pjevač igra brata, oca ili suparnika glavnog junaka.

Bas: Najdublji muški glas. Dijeli se na: komični (basso buffo), visoki (basso cantante) i duboki (basso profondo). Prvi je prikladan za živahne, šaljive uloge, drugi za sentimentalne uloge, a treći za izražavanje snažnih osjećaja.

Sama riječ solo pjevač-opera potiće nas na razmišljanje kako i kojim putem bilo koji od ovih glasova iziđe iz ljudskog tijela. Čistoća glasa, prilagođena boja svakom liku, izvanredna impostacija, intonacija, sve su to stavke koje se godinama „treniraju“, uče, uvježbavaju, njeguju. Sluh, disanje, glas, vokalni aparat moraju biti u punoj pripravnosti. Teške dionice i napor koji moraju podnijeti veoma su složen i naporan rad s puno odricanja, samopouzdanja, samokontrole i predanosti tom poslu i pozivu. Svakako je jedan od težih poslova i poziva ali svakako i najljepši zbog prirodnosti vokalnog instrumenta koji niti jedan instrument nemože imitirati.

Biti solistički ili zborski pjevač svakako nije isto. U glazbenim krugovima se uvijek postavlja pitanje dali je primjereno izvoditi zborske dijelove kompozicije, ili pjevati u zboru na solistički način. Postoje neke razlike između tih načina izvođenja. Svaki od njih ima lakše i teže uloge u pogledu tehnike, interpretacije, slobode kretanja tona i dinamike, te produženog ili skraćenog trajanja tona. Često slušamo amaterske zborove u kojima ima nekoliko solista koji ¸»pomažu» pjevati, pa vode određene dionice i ističu se svojom karakterističnom bojom, jačinom tona i produženim trajanjem tonova na kadencama, koji su često predugi u odnosu na ono što dirigent nalaže. Dali je to stvar taštine ili nerazumijevanja te tehničke komponente ne znamo, ali svakako čujemo da zbor nije jedinstven kao što bi trebao biti.

Pjevač solist je, pretpostavimo, kroz školovanje svoga glasa savladao tehniku pjevanja i ima izvjesnu slobodu u izvođenju, budući da izvodi sam. On može postaviti ton kako mu odgovara i voditi ga onako kako i koliko mu dopušta skladba obzirom na određeno stilsko razdoblje. Kompozicije iz doba 16. i 17. stoljeća pjevat će ravnim tonom i manjim volumenom glasa; kompozicije J. S. Bacha i G. F. Händela pjevat će ‘leggero’, odnosno lako, fokusirano i savršeno izjednačeno u svim registrima, a kod skladbi iz doba romantizma (Puccini, Verdi, Wagner) pjevat će volumiozno, s puno slobode, većim vibratom u glasu i produljivanjem tonova u kadenci po slobodnom izboru. Problem nastaje ako takav pjevač ima zadatak otpjevati psalam ili bilo koji dio gregorijanskog napjeva i ako to izvodi upravo na zadnje spomenuti način, teškim, masivnim tonom i nepotrebnim zadržavanjem. On mora djelovati u skladu s razdobljem u kojem je to djelo nastalo.

Na isti način bi trebao funkcionirati ako je zamoljen od strane nekog dirigenta da bude ispomoć u nekom zboru. Tu se ne treba previše isticati, nego prilagoditi boju i jačinu glasa ostalima u dionici, te reagirati na završetke kada i ostali. Na taj će način zvuk biti kompaktan, ispunjen i lijep.

S druge strane spomenimo i zborske pjevače koji nisu školovali glas, a imaju određene poteškoće. Obično je to u trenutku kada trebaju otpjevati neku solo dionicu. Njihov nedostatak je ‘uglavnom’ grleni ton, nerazgovijetan tekst, ili neimpostirano pjevanje tzv. ‘šuštanje tona’, što rezultira time da više čujemo zrak nego konkretan ton, jer je pretih. Zborovođe bi takve pjevače trebali poticati da ‘puste glas’ i ne boje se, ohrabrivati ih i često vježbati s njima i ako je moguće (a zborovođa bi to trebao moći), podučavati ih o tehnici disanja, oblikovanja tona i održavanju intonacije.

Ako imamo većinu pjevača u zboru koji zvuče resko i presvijetlo, trebalo bi im postaviti ton oblikujući ga prema vokalu O. To će rezultirati opuštanjem grkljana i zbor će zvučati malo tamnije. Ako zbor zvuči tako da je tekst koji pjeva nerazgovijetan, vjerojatno je ton postavljen ‘iza’. Ovdje treba vježbati na izgovoru tona prema naprijed, tako da zvuči prirodno. Preporučaju se vježbe sa vokalom I.

Zborski pjevači moraju u pjevanju više reagirati na dirigenta i prilagođavati se drugima u zboru, jer će jedino tako steći kompaktnost, dok solisti imaju veću slobodu u izvođenju, ali i odgovornost da opravdaju otpjevani ton i interpretaciju obzirom na određeno stilsko razdoblje.

Kod svirača/puhača je slična situacija s tim da solista na puhačkom mjestu ima „privilegiju“ u sviranju i izdržavanju tonova pogotovo ako neki od uvjeta nisu u potpunosti realizirani ili mogući. Svakako se u zborovima i orkestrima treba pridati ogromna pozornost dinamici jer dinamika je kao šlag na torti u kompoziciji. Svakako voditelj vokalnog ili instrumentalnog sastava mora znati osjetiti svaku sitnicu i dobrog i lošeg da bi se znao nositi sa kritikama i pohvalama. Biti iskren i imati povjerenja u članove sastava da bi i oni uzvratili isto, pa čak i više, kao nagradu za strpljenje i toleranciju prema njima.

GREGORIJANSKI NAPJEV označava jednoglasno srednjovjekovno liturgijsko pjevanje Katoličke Crkve na latinskom jeziku.

POVIJEST GREGORIJANSKOG PJEVANJA

Muzikološka istraživanja, istraživanja glazbenih izvora te usporedba s povijesnim podacima potvrđuju hipotezu da je na razvoj gregorijanskog pjevanja utjecala hebrejska, grčka i rimska kultura. Pod nazivom

Gregorijansko pjevanje- podrazumijeva se sav repertorij, službeno priznat od Katoličke crkve, nastao na tekstovima koji prate liturgijske crkvene obrede. To je razlog opravdanosti Liturgijske konstitucije Sacrosanctum Concilium koja potiče sve vjernike na djelatno sudjelovanje u liturgijskom pjevanju (partitipatio actuosa) Velik dio gregorijanskog glazbenog repertorija stvoren je i usmenom predajom s generacije na generaciju (via orale), što su uglavnom činili redovnici benediktinci u svojim opatijama.

Razvoj neuma (zapisi koralnih melodija)

Neume su temeljni elementi gregorijanske notacije. Sam izraz potječe od grčke riječi koja značiznakili niz znakova koji se koriste u svijetu gregorijanskeglazbe. Neuma uz osnovno značenje upućuje na pravac kretanja melodije te način izvođenja. To se može odnositi na jednu ili više, pa čak i stotine nota koje se pjevaju na jedan slog.