Zajednički master program Ekonomskog fakulteta u Sarajevu u suradnji sa Ekonomskim fakultetom u Zagrebu

Predmet: Politika cijena

Tema: Državna intervencija u oblasti cijena

Profesor: Student:

Semir Alić

Sarajevo, avgust 2013. godine

SADRŽAJ

UVOD......................................................................................................................................................................... 1

1. LAISSER-FAIRE (EKONOMSKI LIBERALIZAM) VS. DRŽAVNI INTERVENCIONIZAM...2

1.1. Liberalizam........................................................................................................................................... 2

1.1.1. Opće odrednice ekonomskog liberalizma......................................................................3

1.1.2. Ekonomska uloga države...........................................................................................................4

1.1.3. Ekonomsko-političke mjere.......................................................................................................5

1.2. Državni intervencionizam..............................................................................................................6

1.2.1. Opće odrednice..........................................................................................................................7

1.2.2. Ekonomska uloga države.......................................................................................................7

1.2.3. Ekonomsko-političke mjere.................................................................................................9

2. POSREDNE MJERE DRŽAVE U OBLASTI CIJENA........................................................................11

2.1. Monetarno-kreditna politika.....................................................................................................12

2.2. Poreska politika.................................................................................................................................... 13

3. NEPOSREDNE MJERE DRŽAVE U OBLASTI CIJENA..................................................................13

3.1. Opšti nivo cijena i antiinflaciona politika.............................................................................15

3.1.1. Suzbijanje inflacije potražnje............................................................................................16

3.1.2. Suzbijanje inflacije troškova.............................................................................................16

3.1.3. Suzbijanje strukturne inflacije.........................................................................................17

4. DRŽAVNI INTERVENCIONIZAM I RELATIVNE CIJENE..............................................................17

4.1. Indirektne mjere državne regulacije relativnih cijena........................................................17

4.2. Porezi, subvencije i cijene (utjecaj mjera fiskalne politike na relativne cijene)......18

4.3. Državna intervencija u oblasti konjunkturnih varijacija cijena......................................19

5. ANTIMONOPOLSKE AKTIVNOSTI U SVIJETU..................................................................................20

5.1. Antitrustovska regulacija u Sjedinjenim Američkim Državama.....................................20

5.2. Istorija antitrustovskih zakona u SAD-u....................................................................................21

5.3. Slučaj “Standard Oil“...........................................................................................................................21

5.4. Sherman-ov antitrustovski zakon................................................................................................22

5.5. Funkcionalistički kriterij na primjerima «STANDARD OIL» i «AMERICAN TOBACCO»....................................................................................................................................................... 23

5.6. Klayton-ov zakon i Zakon Federalne trgovinske komisije.................................................24

5.7. Slučaj „ALCOA“– strukturalistička procjena tržišne konkurencije.............24

5.8. Realnost procjene tržišta na osnovu strukture i funkcionalnosti..................................25

5.9. Kontekstualna prosudba i sposobnost sudova.......................................................................25

5.10. Određivanje relevantnog tržišta i industrije.........................................................................26

6. ANTIMONOPOLSKA POLITIKA U BiH – KONKURENCIJSKO VIJEĆE BOSNE I HERCEGOVINE................................................................................................................................................... 27

6.1. Odrednice djelovanja Konkurencijskog vijeća BiH...............................................................28

6.2. Zadaci i nadležnosti Konkurencijskog vijeća...........................................................................30

ZAKLJUČAK.......................................................................................................................................................... 32

LITERATURA....................................................................................................................................................... 33

UVOD

Laisser faire – laisser passer, što u prevodu sa francuskog otprilike znači : Pustite da stvari idu svojim tokom, označava sistem bez ikakvog miješanja države u privredni život društva. Takav sistem zasniva se na nesmetanom djelovanju zakona vrijednosti i drugih ekonomskih zakonitosti, neograničenoj konkurenciji, privatnoj svojini i inicijativi.

Velika ekonomska kriza (1929-1933) pokazala je da trzište samo svojim samotokom ne može da daje optimalna rješenja na najznačajnija ekonomska pitanja. Kriza iz tridesetih godina jeste kriza najveće nezaposlenosti u istoriji kapitalizma. Uz pomoć države, a na teorijskoj osnovici Kejnsa, ta kriza je savladana.

Država je u posleratnom periodu, na razne načine, sve prisutnija u privrednoj sferi života: ona je investitor, vlasnik kapitala (državnog), ona je zastupnik javnog interesa, a njeni budžetski prihodi se povećavaju iz decenije u deceniju. Mudra i moderna država povlači se iz svih onih područja privrednog životau kojima tržište i privatna svojina daju bolje rezultate. Polje djelovanja države ostaju neracionalne funkcije tržišta, pri čemu država najdjelotvornije radi kad imitira racionalni mehanizam tržišta. Svaka savremena država preduzima odgovarajuće mjere iz domena ekonomske i razvojne politike, kako bi uklonila ili ublažila sljedeće probleme: stagnantni privredni rast, prekomjernu nezaposlenost, inflaciju i deficit u platnom bilansu.

Kao što nam je svima poznato tržite predstavlja ukupnost ponude i potražnje različitih roba, usluga, vrijednosnih papira i novca i kao skup svih ustanova,uređaja i instrumenata na osnovu kojih se određuju ukupne društvene potrebe i definišu cijene prethodno navedenih roba i usluga. Jednu od svojih važnijih funkcija tržiste obavlja posredstvom djelovanja samog mehanizma konkurencije.

Konkurencija predstavlja određeni oblik uspostavljanja odnosa između, s jedne strane ponude (prodavca) i s druge strane potražnje (kupaca) na tržištu. Dakle, osnovni uslov za razvoj i postojanje konkurencije je robna proizvodnja, ali samim razvojem robne proizvodnje konkurencija mijenja svoj karakter i oblike svog ispoljavanja.

Suština ekonomske funkcije konkurencije sastoji se u tome što uspostavljanjem odnosa ponude i potražnje, naravno uz posredstvo porasta ili snižavanja cijena: daje određene signale proizvođačima o bitnim elementima njihove sadašnje, pa i buduće proizvodnje (npr. oblast proizvodnje kojom se bave,količina proizvoda koju proizvode i sl.); ostvaruje neophodnu ravnotežu u samim odnosima između pojedinih djelatnosti u okvirima cjelokupne zajednice i stalno potiče sve učesnike tržišne utakmice ka postizanju maksimalnih ekonomskih rezultata.

1. LAISSER-FAIRE (EKONOMSKI LIBERALIZAM) VS. DRŽAVNI INTERVENCIONIZAM

1.1. Liberalizam

Liberalizam i koncepcija liberalne ekonomske politike obuhvata period od druge polovine 18.vijeka do 30-ih godina 20.vijeka.

U ovom periodu se između ostalog bilježi:1

prva industrijska revolucija, odnosno revolucija uglja i čelika (pronalazak parne mašine);

nagla industrijalizacija, pojava tvorničkog načina proizvodnje;

promjene socijalne strukture po osnovu preseljenja stanovništva sa sela u gradove;

veliko iseljavanje stanovništva iz Evrope u Ameriku, Australiju i na Novi Zeland;

druga industrijska revolucija, odnosno “revolucija čelika i elektriciteta” (otkriće dinamo mašine i sintetske anilinske boje);

koncentracija proizvodnje i pojava dioničkih društava i velikih korporacija.

Glavni predstavnici ove politike su:

Adam Smit, čijim djelom “Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda” (An Inquiry into the Nature and Causes of the Welth of Nations) iz 1776.godine je ekonomija praktično afirmisana kao zasebna nauka. Smit smatra da bogatstvo nacije proizilazi iz nastojanja svakog pojedinca da ostvaruje vlastite interese. Služeći svojim vlastitim interesima, pojedinac zapravo služi i društvenom tj.javnom interesu.

Dejvid Rikardo, čije najpoznatije djelo je “Načela političke ekonomije i oporezivanja” (Principles of Political Economy and Taxation) iz 1817;

Žan Batist Sej sa djelom “Traktat političke ekonomije” iz 1803.godine.

1.1.1. Opće odrednice ekonomskog liberalizma

Industrijalizacija je praćena najgrubljim oblicima eksploatacije koji su se ogledali u dužini radnog vremena i visini nadnice. Kao odgovor na ovo pojavljuje se pokret sindikalizma, što je za posljedicu imalo pojavu tzv.radničkog zakonodavstva.

1 http://bs.wikipedia.org/wiki/Ekonomski_liberalizam

Ključnu ulogu u inoviranju ustrojstva društvenih zajednica imale su ideje prosvjetiteljstva, kojima se odbacuju autoriteti u korist ideje ljudskih prava. Ideje o ljudskim pravima predstavljale su osnovu i za ekonomski i za politički liberalizam.

Zajedničke odrednice liberalne koncepcije ekonomske politike su:2

1. Bogatstvo društvene (državne) zajednice shvata se kao masa roba i usluga kojima se zadovoljavaju potrebe u društvu;

2. Glavni izvor bogatstva je proces proizvodnje, a ekonomska moć iskazuje se narastanjem proizvodnih mogućnosti društva;

3. Motivacioni faktor narastanja bogatstva je interes pojedinca. Njegovo realiziranje u smislu pojedinačnog bogaćenja, istovremeno uvećava i bogatstvo državne zajednice;

4. Glavni unutrašnji faktor povećanja proizvodne moći je podjela rada, odnosno specijalizacija u ukupnoj strukturi privređivanja, kao i u okviru pojedine oblasti privrede;

5. Funkcionalni okvir privređivanja zasniva se na unutrašnjem prirodnom poretku. Pojedinci, učestvujući u procesu društvene reprodukcije uređuju i međusobne odnose zahvaljujući ekonomskim slobodama i tržištu kao osnovnom mehanizmu organizovanja i usmjeravanja tokova reprodukcije. Funkcionalnu odrednicu liberalizma najsažetije oslikava načelo “slobodna proizvodnja – slobodni promet”.

6. Uloga tržišta i ekonomskih sloboda značili su i odnose između država koji se zasnivaju na slobodnom prometu, uvećanje međunarodne razmjene, podjelu rada u međunarodnim okvirima itd.

7. Ekonomska ravnoteža u tokovima reprodukcije uspostavlja se sama po sebi, na osnovu Sejovog zakona (tržišta), prema kojem svaka pojedinačna ponuda automatski izaziva pojedinačnu tražnju, tako da su u globalnim okvirima agregati ponude i tražnje podudarni. Automatsko uravnoteženje ponude i tražnje jedino može poremetiti štednja, pa se poseban značaj pridavao pitanju kako da se uštede bez ikakvih zastoja transferiraju u investicije.

1.1.2. Ekonomska uloga države

Liberalistički koncept imao je restriktivan stav prema učešću države u tokovima reprodukcije kako u odnosu na regulativne funkcije, tako i u pogledu operativnog angažmana. Kako tržišni mehanizam predstavlja dovoljan okvir za organizovanje i usmjeravanje tokova privređivanja, ekonomska uloga države svodi se na to da bude u funkciji ovog “prirodnog poretka”.

2 http://bs.wikipedia.org/wiki/Ekonomski_liberalizam

U toj funkciji su pravne pretpostavke za pune ekonomske slobode kao što su: efikasna zaštita privatne svojine, pravno regulisanje općih uvjeta za promet, sloboda ugovaranja, svojevrsna garancija države za poslovne aranžmane, prinudno izvršenje ugovornih obaveza itd.

U pogledu ekonomskih funkcija u užem smislu, uloga države odnosi se na antimonopolsko zakonodavstvo i stabilnost novca.

Što se tiče finansijskih aktivnosti države, treba istaći da su javni izdaci, odnosno funkcije države bili strogo ograničeni na 3 sektora:3

1. Unutrašnja i vanjska sigurnost;

2. Pravni poredak;

3. Finansiranje javnih objekata i aktivnosti za koje privatni kapital nije bio zainteresiran (prvenstveno privredna infrastruktura).

Kako se javni izdaci shvataju kao “nužno zlo” jer su sa stanovišta akumulacije neproduktivni, osnovni pristup finansijskoj aktivnosti je kvantitativan, sa temeljnim zahtjevom da javni rashodi budu što manji, po devizi “najbolje finansije su najmanje finansije”.

U istoj ravni je i zahtjev da država svojom aktivnošću, prvenstveno prilikom oporezivanja, što manje remeti učinke djelovanja tržišnih zakonitosti i da u ovom domenu treba poštivati tzv. mančestersko pravilo: “Ostavi ih onakve kakve si ih zatekao” (Leave them as you find them).

Liberalni koncept ekonomske politike zasniva se na 2 temeljna obilježja: neutralnost i cikličnost.

Neutralnost znači da finansijska i ukupna aktivnost države treba imati neutralno djejstvo u odnosu na tržište i ekonomske zakonitosti. Ekonomska aktivnost države svodi se samo na dopunu tržišta.

Cikličnost se ogleda u tome da se ostvari tzv.paralelna aktivnost između privatne inicijative i državnog unošenja u tokove reprodukcije. To znači da ukoliko dođe do smanjenja ili zastoja privatne inicijative, država treba isto tako da se ponaša u svojoj aktivnosti i obrnuto, zamah privatne aktivnosti u smislu povećanja proizvodnje i drugih vidova privređivanja je znak za veće finansijsko prisustvo države i njene ukupne ekonomske uloge. Po liberalističkoj koncepciji smatralo se da učešće države (osim u ratnom stanju), nikako ne smije preći 15% društvenog proizvoda, odnosno nacionalnog dohotka, jer bi se time doveo u pitanje tzv.prirodni poredak.

3 http://bs.wikipedia.org/wiki/Ekonomski_liberalizam

1.1.3. Ekonomsko-političke mjere

Koncept liberalne ekonomske politike u prvi plan stavlja instrumente i mjere fiskalne i monetarno-kreditne politike.

U domenu fiskalne politike, to je pretpostavljalo prvenstveno slijedeće:4

nizak poreski pritisak, kako bi veća kupovna moć pojedinaca značila i produktivno angažovanje društvenog proizvoda;

pojednostavljena struktura oporezivanja, u kojoj se neposredni porezi (na dohodak i na imovinu) zasnivaju isključivo na proporcionalnim poreskim stopama radi osiguranja neutralnosti u odnosu na zakone tržišta;

budžetska ravnoteža, kao zlatno pravilo, obzirom da i deficit i suficit znače odstupanje od osnovnih postulata finansijske i ukupne aktivnosti države (neutralnost i cikličnost), uz jedini izuzetak u slučaju rata.

U domenu monetarne politike, karakteristične su slijedeće mjere i instrumenti:5

monetarna ravnoteža, što podrazumijeva uravnoteženost između ponude i potražnje za novcem;

zlatni paritet valute, u funkciji stabilnosti novca i politike monetarne ravnoteže;

diskontna stopa (instrument kojim centralna banka kreditiranjem poslovnih banaka uvećava njihov kreditni potencijal i time utiče na količinu novca u opticaju). Za liberalni koncept karakteristično je da se diskontna stopa koristila samo u slučaju kada se štednja ne transferira u investicije u relativno kratkom periodu.

U pogledu vanjske trgovine, pored stava o liberalizaciji, potrebno je istaći da su neke zemlje ipak koristile određene instrumente ekonomskog protekcionizma kako bi zaštitile domaću privredu. Međutim, u odnosu na merkantilizam, primjena ovakvih mjera bila je znatno manjeg intenziteta.

Mnoge analize i zakonitosti liberalne doktrine predstavljaju trajne vrijednosti ekonomske nauke. Za sagledavanje doprinosa ekonomskoj teoriji, bitno je imati u vidu da je osnovni metodološki pristup liberalizma analiza odnosa u cjelini tokova reprodukcije, pri čemu se naglasak stavlja na iznalaženje i objašnjenje općih unutrašnjih zakonitosti, umjesto normativnog pristupa privređivanju kao društvenom odnosu.

4 http://hr.wikipedia.org/wiki/Ekonomska_politika5 http://hr.wikipedia.org/wiki/Ekonomska_politika

To je značilo da težište aktivnosti države treba biti na potvrđivanju, a ne remećenju unutrašnjih zakonitosti i “prirodnog reda stvari”, te da su odnosi i zakonitosti privređivanja univerzalnog karaktera.

Za najveći broj savremenih istraživanja i analiza tokova privređivanja, karakteristično je da se kao pristupni model uzima tržišna privreda liberalnog tipa (bez elemenata državnog intervencionizma).

Učinci liberalnog koncepta u domenu privrednog i ekonomskog razvoja su također izuzetni. Osim što je za ovaj period karakterističan naglašen privredni razvoj, liberalizam je predstavljao okvir i za potvrdu ekonomskih sloboda u uslovima tržišne privrede, kao i za jačanje ljudskih prava i sloboda te drugih elemenata demokratskog političkog sistema.

1.2. Državni intervencionizam

Intervencionizam se javlja 30-ih godina 20.vijeka na osnovu teoretskih postavki i analiza Džona Mejnarda Kejnsa (en. John Maynard Keynes) i sljedbenika tzv.”Kejnzijanske škole”: Prvo značajnije Kejnsovo djelo bilo je “Ekonomske konsekvence mira” (The Economic Consequences of Peace) iz 1919.godine, a zaštitnim znakom intervencionističke ekonomije smatra se njegovo djelo “Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca” (The General Theory of Employment, Interest and Money), objavljeno 1936.godine.6

Polazište ovog pristupa je da u pravilu postoji neravnoteža između agregata tražnje i agregata ponude, te da je privreda koja je prepuštena samo tržišnim zakonitostima sklona ekonomskoj neravnoteži, što su pokazale i ekonomske krize 30-ih godina.

1.2.1. Opće odrednice

Temeljna Kejnsova postavka je da ne postoji prirodni ekonomski poredak i da ekonomske zakonitosti treba posmatrati u dinamici. Stoga ekonomska ravnoteža nije kontinuiran proces i ekonomski sistem može postići ravnotežu i u uslovima visoke nezaposlenosti (za razliku od dotadašnjeg mišljenja). Kejns je težište analize procesa uravnoteženja premjestio sa cijena na pitanja zaposlenosti i kamatne stope. Njegov koncept se bazira na međuzavisnosti investicija, potrošnje, štednje i dohotka.

Polazeći od nacionalnog dohotka (društvenog proizvoda) i zaposlenosti, Kejns ističe da oni u osnovi zavise od agregata efektivne tražnje. Kako ravnoteža u privredi znači da je štednja jednaka investicijama, a dohodak zbiru potrošnje i investicija, to znači da je osnovni generator rasta društvenog proizvoda i zaposlenosti agregat tražnje.

6 http://bs.wikipedia.org/wiki/Intervencionizam

Agregat tražnje uslovljen je nizom faktora ekonomske i neekonomske prirode, od kojih su osnovni:7

sklonost ka potrošnji (odnos između dijela dohotka koji se neposredno troši i ukupnog dohotka; obrnuto je proprocionalan sklonosti ka štednji);

granična efikasnost kapitala (odnos između profita od investicija i ukupno angažovanog kapitala);

kamatna stopa (odnos između kamate kao prinosa i samog kapitala koji je predmet kredita).

Analizirajući navedene faktore, Kejns zaključuje da granična sklonost ka potrošnji i granična efikasnost kapitala imaju tendenciju opadanja, a kamatna stopa tendenciju formiranja iznad nivoa koji bi se očekivao na osnovu tražnje za novčanim kapitalom.

1.2.2. Ekonomska uloga države

Zadatak države prvenstveno je da aktivno djeluje u formiranju globalne ravnoteže između agregata ponude i tražnje i da regulisanjem efektivne tražnje (po pravilu češće povećanjem nego smanjivanjem) osigura pretpostavke za stabilan privredni razvoj i povećanje zaposlenosti.

Dakle, ekonomska uloga države se znatno proširuje sa težištem da se ovim putem dopunjava i koriguje tržišni mehanizam, kako bi se osigurao adekvatan društveni okvir privređivanja.

Djelovanje države na tokove društvene reprodukcije pretpostavljalo je angažiraniji pristup prema ranije utvrđenim ekonomskim funkcijama države (antimonopolsko zakonodavstvo i stabilnost novca), kao i sasvim nove funkcije i zadatke:8

opsežnije privredno i radničko zakonodavstvo, socijalno zakonodavstvo (zdravstvena zaštita, penzijsko osiguranje i neposredni

vidovi socijalne zaštite),

širenje sektora javnih usluga,

javni radovi,

podsticanje privatne aktivnosti, posebno u strateškim oblastima privređivanja,

interventne mjere u poljoprivredi,

kontrola bankarskog i berzanskog poslovanja;

7 http://bs.wikipedia.org/wiki/Intervencionizam8 www.ekof.bg.ac.rs/.../10%20Ekonomske%20funkcije%20drzave%20i%

neposredne privredne aktivnosti od strane države po osnovu nacionaliziranja privrednih kapaciteta i formiranja javnog sektora privređivanja.

Temeljne poluge ukupne državno-intervencionističke ekonomske politike su fiskalna i monetarno-kreditna politika.

Finansijska aktivnost države se umjesto kvantitativnog, tretira i kreira sa kvalitativnog aspekta. Ovaj pristup značio je 3 bitno nove odrednice javnih finansija:9

1. Naglo se povećava učešće javnih izdataka;

2. Napušta se tzv.mančestersko pravilo u korist manjeg ili većeg remećenja tržišnih zakonitosti;

3. Umjesto fiskalnih ciljeva finansijske aktivnosti, u prvi plan stavljaju se ekonomski i socijalni učinci.

Ukupna ekonomska aktivnost države, odnosno državno-intervencionistički koncept ekonomske politike zasniva se na 2 temeljna obilježja: funkcionalnost i anticikličnost.

Funkcionalnost podrazumijeva da finansijska i ukupna aktivnost države treba imati aktivan (funkcionalan) odnos prema tržištu i ekonomskim zakonitostima u smislu dopune i korekcije tržišta.

Anticikličnost pretpostavlja mjere ekonomske politike radi prevazilaženja konjunkturnih kretanja u privredi. U principu, država se ponaša suprotno od tokova privređivanja po osnovu privatne inicijative i učinaka tržišnog mehanizma. Ukoliko privatna inicijativa zataji, na scenu stupa država i ranovrsnim mjerama uvećava agregat tražnje uz istovremeno podsticanje investicija, uključujući aktiviranje javnog sektora privrede kao i veći stepen korekcije i dopune tržišta. U obrnutom slučaju, ako se po osnovu privatne inicijative i tržišnog privređivanja ostvaruje stabilan privredni razvoj, država se treba suzdržati od većeg unošenja u društvenu reprodukciju uz istovremeno saniranje ekonomske aktivnosti koja je bila pojačana u periodu depresije.

1.2.3. Ekonomsko-političke mjere

Za intervencionističku ekonomiju karakteristično je da neposredno operativno unošenje države u tokove privređivanja poprima sistemski karakter. Javni sektor privrede u prosjeku obuhvata oko 1/3 proizvodnih fondova, sa generalnim ciljem da se na ovaj način dopuni privatna inicijativa i omoguće nesmetani tokovi reprodukcije.

9 www.ekof.bg.ac.rs/.../10%20Ekonomske%20funkcije%20drzave%20i%

Osim što se na ovaj način javnim sektorom “pokrivaju” one djelatnosti koje nisu atraktivne za privatnu inicijativu, po ovom osnovu država može ostvarivati prihode i time uvećati tzv.neporeske izvore u strukturi javnih prihoda.

Što se tiče strukture regulativnih mjera, u domenu fiskalne politike, od posebnog značaja su slijedeće:

- Znatno razuđenija struktura poreza, u najvećoj mjeri zbog mnoštva ciljeva oporezivanja. Ovi ciljevi mogu se klasificirati na 2 grupe:

1. ekonomski (uticaj na faktore agregata tražnje i podsticanja investiranja),

2. redistributivni (preraspodjela bogatstva);

- Selektivno oporezivanje radi učinaka u 3 osnovna vida: raspored poreskog tereta u odnosu na uslove privređivanja i strateški značaj pojedinih oblasti privrede, veće oporezivanje visokih dohodaka kako bi se stimulisalo usmjeravanje kupovne moći u investiranje, oslobađanja i olakšice za niske dohotke;

- Potenciranje redistributivnih učinaka finansijske aktivnosti. To se realizira s jedne strane progresivnim oporezivanjem, čime se prema ekonomskoj snazi pojedinaca vrši ravnomjerniji raspored poreskog tereta, a sa druge strane širokim programom socijalnih izdataka iz budžeta (finansiranje obrazovanja, zdravstva, neposredna davanja za ugrožene kategorije stanovništva i sl).

- Širenje strukture javnih prihoda pri čemu nezamjenjiv instrument predstavlja javni zajam;

- Destimuliranje štednje rentijerskog tipa;

- Potiskivanje klasičnih javnih izdataka u strukturi budžeta u korist ekonomskih rashoda (javni sektor ili stimulisanje privatne inicijative) i socijalnih izdataka;

- Relativiziranje zlatnog pravila budžetske ravnoteže u smislu da je deficit u budžetu pravilo kako bi se nadomjestila nedovoljna tražnja. Ukoliko se uopće govori o budžetskoj ravnoteži, umjesto jednogodišnjeg budžeta operira se sa tzv.cikličnim budžetima koji se vremenski podudaraju sa jednim privrednim ciklusom. Poseban izraz principa budžetske ravnoteže je i napuštanje načela jedinstva budžeta, po kome su svi javni prihodi i rashodi obuhvaćeni budžetom kao jedinim aktom finansijske aktivnosti države.

To je uz tipični budžet, kao instrument finansiranja klasičnih javnih potreba, značilo i uvođenje ekonomskog ili kapitalnog budžeta kojima se osiguravaju sredstva na ime intervencija u privredi. U tom smislu, prvi slučaj napuštanja načela jedinstva budžeta zabilježen je u Danskoj 1927.godine.

U domenu monetarno-kreditne politike, najznačajnije mjere kojima se utiče na uspostavu ekonomske ravnoteže su:

- Aktivna emisiona politika, kojom se emitiranjem gotovog novca u opticaju uvećava novčana masa i time neposredno povećava agregat tražnje. To je značilo 2 temeljne posljedice: relativiziranje monetarne ravnoteže i napuštanje zlatnog standarda - pariteta valute.

- Ekspanzivna ili restriktivna kreditna politika po osnovu aktivne politike kamatnih stopa. Time se neposredno utiče na kretanje kamata, a postižu se i dvostruki opći efekti: promjene količine novca u opticaju, te obim i struktura investiranja.

- Stvaranje ili poništavanje, odnosno raspodjela ili preraspodjela novčane mase u opticaju sa neposrednim efektima po formiranje i tokove agregata tražnje putem politike otvorenog tržišta (hartije od vrijednosti), povećanja ili smanjenja stope obaveznih rezervi banaka, prodaja ili kupovina zlata itd, uključujući i neposredno učešće države na tržištu novca i kapitala, kako bi se uticalo na kretanje kamata i kurseva dionica i drugih oblika plasmana kapitala.

Značajan sektor intervencionističkog koncepta su i instrumenti vanjske trgovine sa nizom interventnih mjera (npr.carine, izvozni stimulansi, uvozne dozvole, kvote itd) radi ostvarivanja trgovinskog i platnog suficita i zaštite domaće privrede. Bitno je istaći da su zbog naglašene globalizacije ekonomskih tokova ove mjere bile znatno manje rigidne u odnosu na merkantilistički koncept.

U pogledu teorijskog doprinosa intervencionističke doktrine, treba istaći slijedeće:10

1. Osnovni pristup Kejnsa i sljedbenika kejnzijanske škole privređivanju u društvenoj zajednici jeste da se radi o sistemu u njegovom historijskom razvoju (nema vječnih zakonitosti, već one zavisno od okolnosti poprimaju različite varijacije);

2. Metodološki, ovaj koncept ekonomske politike polazi od međusobne funkcionalne ovisnosti pojedinih ekonomskih fenomena i procesa kao što su društveni proizvod, zaposlenost, štednja, tražnja, ponuda, cijene, kamata itd. To omogućava kako iznalaženje zakonitosti tokova reprodukcije, tako i odgovarajuće poteze u okviru ekonomske politike kao praktične djelatnosti;

3. Posebna zasluga odnosi se na činjenicu da su ova doktrina i koncept po prvi put promovirali osnovnu makroekonomsku aparaturu, koja je i danas osnov za istraživanje i analize privređivanja, kao i za ekonomsku politiku najvećeg broja zemalja. Pojmovi bruto društvenog proizvoda, čistog društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka prema troškovima faktora proizvodnje, kategorije ličnog dohotka i rapoloživog dohotka koji su i danas opšteuvosvojeni, nesumnjivo potiču od Kejnsa.

10 www.ekof.bg.ac.rs/.../10%20Ekonomske%20funkcije%20drzave%20i%

2. POSREDNE MJERE DRŽAVE U OBLASTI CIJENA

Dvije su vrste klasičnih mjera : monetarno-kreditna i poreska politika, a posrednik preko koga se djeluje na cijene jeste ponuda i tražnja. U uslovima inflacije država će voditi restriktivnu monetarno kreditnu politiku: veće kamatne stope, kraći rokovi otplate kredita, veće gotovinsko učešće za kredit. Ovakva politika uspješno može liječiti samo inflaciju tražnje, dok je za inflaciju troškova kontraproduktivna. 11

Poreska politika, sa većim ili manjim poreskim stopama, zavisiće od prirode inflacije. U situaciji inflacije tražnje, veće poreske stope imaju za posljedicu manje dohotke potrošača, manju tražnju i manje cijene. Prema tome, ona tada djeluje stabilizaciono. Međutim, ako se takva politika primijeni na inflaciju troškova, pogotovu ako se oporezuju oštrije proizvođači, cijene će porasti.

Posljedice povećanja poreza na proizvodnju, jesu sljedeće : porast cijene, pad tražnje i zbog toga smanjenje proizvodnje i ponude. Povećanje poreza pogađa proizvođača, a potrošača zbog porasta cijene i pada tražnje, a kratkoročno gledano jedini dobitnik je država. Međutim, dugoročno gledano i ona može biti gubitnik jer je povećanje poreske stope smanjilo proizvodnju-smanjilo osnovicu za oporezivanje, pa možda i njen prihod budžetu.

Da se prethodni opisani negativni procesi, kao posljedica povećanja poreza ne bi dogodili, država treba da vodi selektivnu poresku politiku. Deficitarnu proizvodnju treba manje da oporezuje jer se povećanjem proizvodnje i ponude cijene te proizvodnje najuspješnije stabilizuju. Štetne i luksuzne proizvode (alkohol, cigarette, krzno, zlatne predmete i sl. ), treba da oporezuju po većim stopama. U poslednje dvije decenije najdjelotvornija se pokazala poreska politika koja podstiče rast proizvodnje i istovremeno obezbjeđuje dovoljne prihode budžetu države.

2.1. Monetarno-kreditna politika

Monetarno - kreditna politika je skup pravila, propisa, mjera i instrumenata kojima se i monetarno-kreditnoj sferi društvene reprodukcije reguliše nivo, struktura i dinamika novčane mase, novčana cirkulacija u prometnim kanalima privrede, nivo, struktura i dinamika kredita, likvidnost privrede, dužničko-povjerilački odnosi ekonomskih transaktora, privredna stabilnost itd. Pomoću monetarno - kreditne politike, kao intregalnog instrumenta ekonomske politike, ostvaruju se brojni ciljevi i zadaci u

11 Colander, David C., Microeconomics, Irwin, 1994/1995., str. 67.

nacionalnoj privredi: povećanje zaposlenosti, stabilnost cijena, stabilna stopa privrednog rasta, ravnoteža platnog bilansa itd. Aktivnom i angažovanom monetarno-kreditnom politikom osigurava se potrebna količina novca u opticaju za nesmetano odvijanje proizvodnje i prometa, obezbjeđuje se likvidnost nacionalne privrede i spoljna likvidnost zemlje, usklađuje se ponuda i tražnja novca i kredita i sl. U ostvarivanju ovih ciljeva monetarno-kreditna politika se služi odgovarajućim instrumentima:12

Eskontnom ili diskontnom stopom Kamatnom stopom

Stopom obavezne rezerve

Stopom rezerve likvidnosti

Osnovicom za obračun obavezne rezerve i rezerve likvidnosti

Selektivnim reeskontnim kreditima

Politikom otvorenog tržišta

2.2. Poreska politika

Fiskalna politika se bavi načinima prikupljanja novca u državnu blagajnu i njegovog trošenja. Sastoji se od porezne politike i politike javnih rashoda. U vrijeme inflacije često se primjenjuje kontrakcijska fiskalna politika u vidu povećanih poreza i smanjenja javnih rashoda. U vrijeme depresije primjenjuje se ekspanzivna fiskalna politika u vidu smanjenja poreza i porasta javnih rashoda.

Fiskalna politika utiče na prihode i potrošnju ljudi, pomaže u određivanju alokacije resursa između privatnih i kolektivnih dobara te utiče na poticanje investicija.

Diskrecijske mjere fiskalne politike:13

javni radovi - primjenjuju se kada je recesija duboka i dugotrajna, koriste se za izgradnju infrastrukture te zbog svog multiplikacijskog efekta. U kratkom roku se ne primjenjuju jer mogu biti generatori inflacije

projekti javnog zapošljavanja - namijenjeni su kratkoročnom zapošljavanju nezaposlenih u javnom sektoru, a mana im je što se takvi radnici teško zapošljavaju u privatnom sektoru

promjene poreznih stopa - u recesiji se porezne stope smanjuju dok se u inflaciji povećavaju. Nedostatak im je duga zakonska procedura oko njihovog donošenja.

12 Baban Lj., „Ekonomija tržišta“ , Školska knjiga, Zagreb, 1989., str. 189.13 Ibid., str. 231.

automatski stabilizatori - instrumenti fiskalnog sistema koji djeluju trenutačno, a od njih su najznačajniji automatska promjena poreznih prihoda i transferna plaćanja.

3. NEPOSREDNE MJERE DRŽAVE U OBLASTI CIJENA

Od ovih mjera najčešće i najvažnije su sljedeće : maksimalne cijene, fiksne cijene, minimalne, zaštitne, ili otkupne cijene za poljoprivredne proizvode i zamrzavanje cijena.

Plafoniranje ili maksimiranje cijena jeste takva mjera kada država odredi gornju granicu preko koje cijena ne može da ide.Fiksne cijene se uopšte ne mogu mijenjati, ni povećavati niti smanjivati.Uloga zaštitnih, otkupnih cijena jeste da se zaštite poljoprivredni proizvođači od suviše niske cijene na slobodnom tržištu, koja može da padne ispod troškova proizvodnje. Određujući gornju granicu te cijene, država se istovremeno obavezuje da će određene poljoprivredne proizvode otkupiti po toj cijeni, ukoliko njihova cijena padne na slobodnom tržištu ispod određenog minimuma.Zamrzavanje cijena jeste specifična mjera koju država preduzima kada donosi poseban antiinflacioni ili stabilizacioni program. Mjera zamrzavanja cijena se donosi kada je visok udio inflatornih očekivanja u inflacijama. No da bi mjera “zamrzavanja” dala očekivane rezultate mora se strogo stručno primjenjivati. Prvo, to mora biti privremena mjera koja ne smije duže trajati od jedne godine. Drugo, ne smije se primjenjivati kao izolovana mjera, već u sadejstvu pravih ekonomskih antiinflacionih mjera. Treće, mjera “zamrzavanja” se mora pripremati u najvećoj tajnosti kako bi dala maksimalne efekte. Četvrto, ovu mjeru treba rijetko primjenjivati ; najviše jednom u deset godina.

Mjere neposredne kontrole cijena mnogo manje su popularne, sa mnogo više negativnih efekata, od posrednih mjera. U literaturi se navode sljedeći njihovi negativni učinci, kada kontrola cijena poprimi dugoročno dejstvo:14

1. Ako se cijena odredi ispod nivoa na kome bi se obrazovala djelovanjem ponude i tražnje, tražnja će biti mnogo veća od ponude, a time se narušava mogućnost postizanja tržišne ravnoteže ; niska cijena destimuliše porast proizvodnje i uzrokuje oskudicu, stalne nestašice i redove čekanja.

14 Stiglitz, J. E., „Economics of the Public Sector“. New York: 1988., str. 311.

2. Ako se zamrzavaju cijene inputa to negativno djeluje na njihovu alokaciju, jer se ne usmjeravaju prema tržišnim kriterijumima.3. Pošto se dozvoljavaju ona povećanja cena iza kojih postoji stvarni dokazani rast troškova, javlja se težnja kod preduzeća da dozvoljavaju rast troškovima da bi imali dokaze za povećanje cijena.4. Preduzeća iznalaze razne, zaobilazne načine, da i bez formalnog povećanja cijena, ostvare određene željene prihode. Takve špekulantske akcije nanose štetu društvu.5. Propratna pojava kontrole cijena je “plima” novih proizvoda, do koje često dolazi i vještački.6. Održavanje niskih cijena putem kontrole uzrokuje pojavu crne berze na kojoj su cijene više (nekoliko puta), ne samo od kontrolisanih, već i od cijena koje bi se slobodno formirale.7. Kontrola stvara nove disparitete među cijenama roba, jer cijene jednih proizvoda se kontrolišu više od drugih, jednima se dozvoljava veći rast, drugima manji.8. Naprijed stvoreni dispariteti izazivaju loše usmjeravanje investicija. Investiranje se ne vrši u sektorima gde je najveća nestašica proizvoda već gde su najveće cijene. Primjera radi, ističu ekonomisti, dovoljno je uporediti bijedno opremljene bolnice i luksuzne noćne lokale, pa da se vidi gubljenje racionalnosti kriterija za investiranje.15

3.1. Opšti nivo cijena i antiinflaciona politika

Antiinflacijska politika (engl. anti-inflationary policy, njem. antiinflationäre/gegeninflationäre Maßnahmen) je skup mjera koje poduzima vlada jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi suzbila inflaciju; obično se rabi kao sinonim za stabilizacijsku politiku, odnosno njezin je najvažniji i najsloženiji dio jer je nemoguće trajno održati punu zaposlenost, stabilne cijene i slobodna tržišta. Kombinacija mjera antiinflacijske politike ovisi o uzroku/karakteru inflacije.

Za suzbijanje inflacije nastale viškom agregatne potražnje prema agregatnoj ponudi primjenjuje se ortodoksni antiinflacijski program – restriktivna monetarna politika (ograničavanje stopa rasta monetarnih agregata, kamata, deviznog tečaja) i restriktivna fiskalna politika (politika poreza, carina i ostalih davanja, politika državnih rashoda i dr.) u odgovarajućoj kombinaciji.

Troškovna inflacija i na njoj temeljena inercijska inflacija (inflacijska očekivanja) suzbija se mjerama heterodoksnog programa: uvođenje sidra (zamrznut ili utvrđen rast) za plaće, cijene, neke monetarne agregate i devizni tečaj. Ortodoksni antiinflacijski program u određenom razdoblju izaziva neizbježne recesijske posljedice. Borba protiv inflacije recesijom obično rezultira smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje. Zbog toga se sve više primjenjuje politika dohodaka – kontrola plaća i cijena, dobrovoljne smjernice, porezna politika i strategija jačanja tržišta.

15 Prof. dr Radosav Marinković, Prof. dr Ljiljana Maksimović, Teorija cena, Ekonomski fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Inter print, 2005. god. , str. 197-204.

Cilj svake stabilizacijske ekonomske politike jest postići opću gospodarsku ravnotežu koja se očituje ostvarenjem pune zaposlenosti bez inflacije. No ekonomska ravnoteža naglašava kako nema nacionalnog gospodarstva koje istodobno može ostvarivati punu zaposlenost i stabilne cijene a imati slobodno tržište.

Postoje 3 mogućnosti ostvarivanja gospodarskog rasta naspram rastu cijena.

1. Gospodarski rast uz blago rastuće cijene2. Gospodarski rast uz stabilne cijene

3. Gospodarski rast uz opadajuće cijene

Svaka od ovih varijanti ima svoje prednosti i nedostatke ali većina ekonomista smatra da blago rastuće cijene (3-4% godišnje) potiču rast ukupne proizvodnje, investicija i zaposlenosti. Gledano na dulji rok rezultat će biti stabilne cijene. No ipak pojava inflacije postavlja zadatke ekonomskoj politici. Ekonomska politika, u ovom slučaju antiinflacijska, teži stabiliziranju gospodarstva suzbijanjem dviju skupina posljedica inflacije. Dakle, cilj je suzbiti redistribuciju dohodaka i imovine i smanjiti stope rasta ekonomske aktivnosti.

3.1.1. Suzbijanje inflacije potražnje

Da bi suzbili inflaciju potražnje treba suzbijati višak potražnje nad ponudom. Suzbijanje inflacije potražnje može se provoditi dvojakim mjerama:16

1. Mjerama monetarno-kreditne politike – smanjuju količinu novca i kredita. Što dovodi do smanjenja investicija poduzetnika i pojedinaca, ali i smanjivanjem vladine potrošnje. Rezultat ovih mjera će biti manja zaposlenost, manji dohodak, manja potrošnja, manji inflacijski jaz (tj. inflacija)

2. Mjerama fiskalne politike – inflacija se može suzbiti i mjerama porezne politike i mjerama iz područja javnih rashoda.

Ako se povećaju porezi ili pak uvedu novi, doći će do smanjenja osobne potrošnje. Ako se smanje javni rashodi doći će do smanjena budžetske potrošnje. Krajni rezultat ovih mjera bit će smanjenje ukupne proizvodnje, zbog čega će doći do smanjivanja dohotka, a time i do smanjivanja inflacije.

3.1.2. Suzbijanje inflacije troškova

S obzirom da se rast plaća smatra glavnim uzrokom inflacije troškova, mjere za suzbijanje te inflacije su usmjerene na ograničavanje rasta plaća sukladno rastu

16 Šebić F., „ Uvod u ekonomiju“, AVERY d.o.o Sarajevo, 2004., str. 89.

proizvodnost rada. Postoje i druge mjere antiinflacijske politike koja djeluje na ostale uzroke inflacije troškova. Suzbijanje inflacije troškova može se provoditi:17

1. Antimonopolskom politikom2. Stimulativnom ekspanzivno-kreditnom politikom

3. Blagom fiskalnom politikom za deficirane grane kako bi se ublažila ovisnost o uvozu i uvozna inflacija

4. Mjerama fiskalne politike usmjerenima na smanjenje poreza i doprinosa

Inflaciju troškova je teže suzbiti mjerama monetarne fiskalne politike nego što je to slučaj sa inflacijom potražnje. Naime mjerama monetarne i fiskalne politike uglavnom se utječe na cijene. Tako proizvođači zbog zahtjeva za povećanjem plaća ostvaruju sve manju dobit. To dovodi do smanjenja investicijske potrošnje, smanjenju ukupne potražnje, ali u suprotnom smjeru može voditi i smanjenju stope rasta i razine nezaposlenosti.

Da bi se suzbila inflacija troškova putem ograničenja plaća, a potaknuo rast proizvodnosti rada najčešće se koristi politika dohodaka. Politika dohodaka sastoji se od aktivnosti vlade kojima ona pokušava obuzdati inflaciju izravnim mjerama, usmenim uvjeravanjem ili zakonskom kontrolom plaća i cijena. Bit te politike je da prosječne godišnje plaće mogu rasti onoliko koliko je rasla prosječna godišnja proizvodnost rada. Takav porast ne može voditi porastu cijena ili smanjivanju profita. No postoje iznimke koje govore o tome, da godišnje povećanje proizvodnosti ne mora pratiti iznimno veliko povećanje plaća, već se može ponuditi potrošačima po nižim cijenama.

Nedostaci politike dohotka su ti što se zapošljava veliki, skupi i stručni administrativni aparat, gubitak individualne slobode poduzetnika, pojave birokracije i korupcije i sl. Stoga se politika dohodaka najčešće promjenjuje kad se druge mjere pokažu nedjelotvornima.

3.1.3. Suzbijanje strukturne inflacije

Mjere antiinflacijske politike koje se koriste u suzbijanju inflacije potražnje i inflacije troškova su neupotrebljive u suzbijanju strukturne inflacije. Ako se kojim slučajem one koriste u suzbijanju strukturne inflacije može doći do produbljivanja strukturne disproporcije. Izvore strukturne inflacije moguće je ublažiti:18

1. Uklanjanjem zapreka izjednačavanju plaća zaposlenika u svim sektorima nacionalnog gospodarstva

17 Šebić F., „ Uvod u ekonomiju“, AVERY d.o.o Sarajevo, 2004., str. 91.

18 Vilogorac E., „Uvod u ekonomiju“ , Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 114.

2. Usmjeravanjem investicija u sektore koji se pokazuju neproporcionalnima prema ostalim sektorima nacionalnog gospodarstva

Može se zaključiti da upravo selektivno investiranje u sektore koji zaostaju temelj za uspješno suzbijanje strukturne inflacije.

4. DRŽAVNI INTERVENCIONIZAM I RELATIVNE CIJENE

4.1. Indirektne mjere državne regulacije relativnih cijenaPostoje mnogobrojni razlozi zašto je državni intervencionizam u oblasti relativnih cijena u više slučajeva nužan, naročito kada je riječ o cijenama korištenja javnih dobara, cijenama u djelatnostima s jakim eksternim efektima i cijenama roba koje se proizvode u granama s niskom produktivnošću i visoko radno-intenzivnim. Kod relativnih cijena, u daleko najvećem broju slučajeva, riječ je ili o potrebi da one budu na nekom nižem ili pak višoj razini. Sniženje cijene neke robe može se vršiti: 1) porastom ponude 0,2) smanjenjem potražnje 0,3) istovremeno i jednom i drugom mjerom. Povećanje cijene može se izvršiti istim mjerama, ali obrnutog smera.Glavno pitanje koje se tu postavlja jest kako se može djelovati na ponudu i potražnju.

Promjene u ponudi mogu se vršiti: 1) transferima proizvoda s domaćeg na inozemna tržišta i obrnuto; 2) povećanjem ili smanjenjem zaliha roba koje država ima; 3) tehničkim transformacijama proizvoda. Kod prve od ovih mjera na izvoz i uvoz može se utjecati carinama, kontigentima, premijama, zabranama, itd..Djelovanje na potražnju može se izvršiti: 1) transferima proizvoda s domaćeg tržišta i obrnuto; 2) racioniranja.

U vrlo važne mjere posrednog utjecaja na relativne cijene spadaju mjere fiskalne i monetarno-kreditne politike. Efekti ovih mjera u velikoj mjeri ovise od stupnja konkurentnosti ili monopoliziranosti tržišta, zatim od elastičnosti ponude i potražnje, karaktera proizvoda (da li je riječ o inferiornim ili superiornim robama) itd.. Uvažene mjere, primjerice, kreditne politike, a kojima se utječe posredno i na cijene, spadaju: kamatne stope, rokovi otplate kredita, postoci sudjelovanja zajmotražioca u visini kredita, i drugo. Od osobito velikog značaja su mjere kojima država utječe na alokaciju resursa, i preko nje, znači posredno, na cijene.19

19 Vilogorac E., „Uvod u ekonomiju“ , Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 211.

4.2. Porezi, subvencije i cijene (utjecaj mjera fiskalne politike na relativne cijene)Mjere fiskalne politike, kao što su porezi i subvencije, utječu na troškove i dohotke, ili na druge elemente značajne za opredjeljenje proizvođača i potrošača kod prihvatljivosti cijena. Porezi su oblik javnih prihoda koje država naplaćuje od pravnih i fizičkih osoba (poduzeća, itd..) Kao obavezna i nepovratna davanja za pokriće općih i zajedničkih društvenih potreba.

Subvencije su pak vrsta državnih rashoda radi podržavanja i potpomaganja privrednih i neprivrednih djelatnosti (na primjer, poljoprivrede, prometa, stambene izgradnje, vanjske trgovine, transfera radne snage, regionalnog razvoja, investicijskih aktivnosti, itd..) Sa aspekta teorije cijena posebno su značajne subvencije koje su upravo vezane za politiku cijena, na primjer one radi potpore proizvodnje i plasmana poljoprivrednih i drugih proizvoda. Subvencionisanjem cijena država preuzima na teret proračuna dio troškova proizvodnje i plasmana proizvoda. Tada je uglavnom riječ o izravnim subvencijama, dok se kod neizravnih uglavnom radi o poreznim oslobođenjem i olakšicama, kojima se nešto u gospodarstvu i društvu stimulira. Sve subvencije spadaju u grupu transfernih rashoda države koji vrše značajno djelovanje kako na cijene tako i na preraspodjelu nacionalnog dohotka. Subvencije se nazivaju i supsidijama.Porezima se smanjuje potrošnja, pa se oni primjenjuju s tim ciljem, naravno uz cilj dolaženja do sredstava potrebnih državi. Teret poreza snose kako prodavači tako i kupci. Dejstvo subvencija je obrnuto od poreznog, potrošnja raste, proračunska sredstva se smanjuju. teret subvencija neizravno snose porezni obveznici.

4.3. Državna intervencija u oblasti konjunkturnih varijacija cijenaKonjunktura je termin koji u ekonomiji ima više značaja: 1) kratkoročna odstupanja neke ili više gospodarskih aktivnosti od dugoročnog trenda; 2) faza u gospodarskim ciklusima (poleta, prosperiteta ili pak dpresije, receije); 3) opća ekonomska situacija nekog razdoblja, odnosno opće stanje ekonomije u njemu. Visoka konjunktura označava položaj iznad, a niska položaj ispod trenda odgovarajuće ekonomske aktivnosti.Kada je riječ o cijenama, naročito se u zemljama s centralističko-planskim gospodarskim sustavom smatralo, da planiranje, odnosno određivanje i primjena stabilnih planskih cijena, eliminiraju njihova konjunkturna kretanja. Opće kretanja svih cijena su mnogo opasnija za učinkovitost planiranja. inflacija i deflacija se kumulativno šire i realizacija plana postaje nemoguća. No, eliminiranje tržišta ne rješava problem konjukture, a postojanje slobodnog tržišta ipak omogućuje planske utjecaje na konjukturni kretanja.Osam najznačajnijih tipova konjukture su:20

Porast cijena je sporiji nego u inozemstvu, platni bilans se poboljšava, gospodarski rast je brži nego u inozemstvu i dalje se ubrzava uz internu deflaciju.

Porast cijena je sporiji nego u inozemstvu, platni bilans se pogoršava, gospodarski rast je brži nego u inozemstvu i dalje se ubrzava uz eksternu inflaciju.

20 Vilogorac E., „Uvod u ekonomiju“ , Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 312.

Porast cijena je brži nego u inozemstvu, platni bilans se poboljšava, gospodarski rast je brži nego u inozemstvu i dalje se ubrzava uz eksternu inflaciju.

Porast cijena je sporiji nego u inozemstvu, platni bilans se poboljšava, gospodarski rast je sporiji nego u inozemstvu i dalje se usporava uz internu deflaciju.

Porast cijena je brži nego u inozemstvu, platni bilans se poboljšava, gospodarski rast je sporiji nego u inozemstvu i dalje se usporava uz internu inflaciju.

Porast cijena je brži nego u inozemstvu, platni bilans se pogoršava a gospodarski rast je brži nego u inozemstvu i dalje se ubrzava uz internu inflaciju.

Porast cijena je sporiji nego u inozemstvu, platni bilans se pogoršava, gospodarski rast je sporiji nego u inozemstvu i dalje se usporava uz internu inflaciju.

Porast cijena je brži nego u inozemstvu, platni bilans se pogoršava, gospodarski rast je sporiji nego u inozemstvu i dalje se usporava uz internu inflaciju.

Prva dva tipa konjunkture su vrlo povoljna za zemlju. Do trećeg dolazi poslije izvršene devalvacije it u konjunkturu treba tolerirati dotle dok se ne uspostavi ravnoteža tekućeg platnog bilansa. Četvrti tip konjnkture uzrokovan je mjerama deflacije čiji je cilj bio stopiranje inflacije, ili usporavanjem rasta uslijed nedovoljne potražnje. Peti tip-domaće cijene su ispod vanjskih. Platni bilans treba uravnotežiti, a ako se i nakon toga nastavi usporavanje gospodarskog rasta uz vanjsku inflaciju, ekonomiju treba stimulirati smanjenjem poreza ili povećanjem opće potrošnje. Kod šestog tipa, stopa gospodarskog rasta je previsoka u odnosu na strukturne mogućnosti gospodarstva i međunarodnu konjunkturu.Rast treba usporiti (smanjenjem potražnje). Sedmi tip predstavlja pogoršanje platne bilance, iako je rast usporen, a cijene relativno padaju.Osmi tip, usporavanje gospodarskog rasta uz unutarnju inflaciju, znači porast cijena uz pogoršanje platne bilance i usporavanje rasta. Porast cijena još više pogoršava platni bilans, ovo pogoršanje smanjuje uvoz, što dovodi do još većeg porasta cijena. usporavanjem rasta i porast cijena pokazuje da je povećanje troškova proizvodnje brže od povećanja potražnje.

Pri svemu ovome naravno da konjunkturna kretanja treba razlikovati od kriznih, u kakvim se, na primjer, nalazi u svijetu niz gospodarstvo. Izlaz iz krize i prilagodbe konjunkturi (utjecanje na nju)-dvije su pojave. Druga ne pretpostavlja promjene gospodarskog sustava, prva - po pravilu - pretpostavlja. No u oba slučaja izvjestan državni intervencionizam je nužan.

5. ANTIMONOPOLSKE AKTIVNOSTI U SVIJETU

5.1. Antitrustovska regulacija u Sjedinjenim Američkim DržavamaSjedinjene Američke Države (SAD) su primijetile da postoji široka elastičnost u ekonomskim propisima kada su u pitanju ovi momenti, zavisno od toga koji od dva pogleda na konkurenciju ima više utjecaja. Dva oprečna pogleda su:

Funkcionalistička klasifikacija: Konkurentnost tržišta bi trebali prosuđivati na osnovu izvedbe (ponašanja) firmi na tržištu.

Strukturalna klasifikacija: Konkurentnost tržišta bi trebali prosuđivati na osnovu strukture industrije.

Da bismo pokazali kako je Vlada SAD-a primijenila ova dva pogleda na konkurenciju u svrhu promocije radne i efektivne konkurencije, amaliziraćemo primjenu antitrustovskih zakona koji regulišu poslovanje, te kako nedavne strukturne promjene u ekonomiji mijenjaju ulogu vlade kao sudca na tržištu.

5.2. Istorija antitrustovskih zakona u SAD-u.Premda je ideologija SAD-a uvijek bila prilično nastrojena u korist «slobodne ruke» (“laisez faire”) i nemiješanja Vlade u poslovanje, uvijek je paraleno sa tim kod populista postojao osjećaj straha od veličine i monopola. Ovaj strah od veličine i monopola pojavio se krajem 19. vijeka kada je veliki broj firmi počeo da se spaja i organizuje međusobno, formirajući trustove i kartele. Kartel ili trust je kombinacija firmi u kojoj se firme nisu u stvari spojile nego djeluju suštinski kao jedno tijelo. Trust postavlja zajedničku cijenu i nadzire proizvedenu količinu pojedine firme člana. Trust može, djelovati kao monopolist, a često to i radi. Tokom 1870. i 1880. godine trustovi su se formirali u velikom broju industrija, uključujući željeznicu, čelik, duhanske prerađevine i naftu.

5.3. Slučaj “Standard Oil“Neke od tipičnih trustovskih aktivnosti započela je firma «Standard Oil», vlasništvo John D. Rockefeller-a. «Standard Oil» je zahtijevao od željeznica da im smanji troškove transporta za iznos transportne tarife. Ovo smanjenje troškova transporta je omogućilo da «Standard Oil»odredi niže cijene za svoje proizvode nego druge firme koje su morale plaćati puni iznos transportnih troškova. «Standard Oil» je zbog toga bio u poziciji da

prodaje po nižim cijenama od konkurenata. Da su cijene ostale niske, ovo bi imalo pozitivan uticaj na potrošače i negativan uticaj na konkutente «Standard Oil-a». Ali cijene nisu ostale niske. Do 1882. godine «Standard Oil» je dobar broj konkurenata izbacio iz posla a za ostale koji su jos bili u poslu je to bila stalna prijetnja. U tom trenutku, «Standard Oil» je stvorio trust i «pozvao» preostale konkurente da se pridruže. Tada je «Standard Oil Trust» koristio dobivenu moć monopola da zatvara rafinerije, podiže cijene i ograničava proizvodnju nafte. Cijena nafte je rasla od konkurentskog nivoa do monopolističkog nivoa a potrošači kao i konkurenti «Standard Oil-a» su na kraju ispaštali zbog toga.

5.4. Sherman-ov antitrustovski zakonReakcije javnosti protiv trustova kao što je «Standard Oil» su bile žestoke. Organizatori trustova su postali nadaleko poznati kao «plemići razbojnici» zbog iskorištavanja prirodnih resursa i drugog neetičkog ponašanja. Vidjelo se da trustovi stvaraju enorman profit, sprečavaju konkurenciju i općenito se nasilno ponašaju prema svima koji im stanu na put. Kao odgovor na to Kongres SAD-a je 1890. godine donio Shermanov antitrustovski zakon – zakon uobličen tako da reguliše procese konkurencije.

Sherman-ov zakon sadrži dva glavna dijela:

Dio 1: Svaki ugovor, kombinacija (udruživanje) u oblik trusta ili drugi, ili urota sa ciljem da se ograniči trgovina ili promet među državama SAD-a ili sa inostranstvom, ovim se proglašava nelegalnim.

Dio 2: Svaka osoba koja bi mogla ostvariti monopol ili koja pokuša da stekne monopol ili koja planira ili se uroti sa nekom drugom osobom ili više njih sa namjerom da stekne monopol nad bilo kojim dijelom trgovine ili prometa među državama SAD-a ili sa inostranstvom biće smatrana odgovornom za prekršaj i ako bude proglašena krivom, kažnjena novčanom kaznom u iznosu do pet hiljada US dolara ili kaznom zatvora u trajanju do jedne godine ili kažnjena sa obje navedene kazne. Odluka o kazni je u diskrecionoj moći suda.

Sherman-ov zakon je načinjen tako da obuhvata širok pojam. Na kraju krajeva, i usvojen je kao odgovor na vapaj javnosti zbog formiranja trustova. Ali nakon pažljivije analize postaje jasno da je u nekim dijelovima nejasan i nedovoljno odlučan. Na primjer, djela navedena u Dijelu 2 na početku su bila samo prekršaj, ne kazneno djelo1. Nejasno je sta predstavlja «da se ograniči trgovina». Dalje, bez obzira na to što je ovaj zakon zabranio monopoliziranje, nije eksplicitno zabranio monopol. Ukratko, Sherman-ovim zakonom Kongres je prebacio odgovornost na sudove, dajući njima mogućnost da odrede antitrustovsku politiku SAD-a.

Sljedeća priča ukratko prikazuje ulogu suda u antitrustovskoj politici. Tri arbitražna suca opisuju svoj posao. Najmlađi od trojice kaže: « Dajem im ime po tome kako ih ja vidim». Srednji arbitražni sudac kaze; « Ne, to nije posao arbitražnog suca. Arbitražni sudac im daje ime po onome što oni jesu». Najstariji arbitražni sudac kaže:» Obojica ste u

krivu. Oni su ništa dok im ja ne dam ime». I to je kako stvari stoje sa sudovima i monopolom. Da li se firma ponaša monopolistički, ne zna se sve dok sud ne donese odluku o tome.

Kako je Kongres donio Sherman-ov zakon, ekonomisti su također raspravljali o mogućem uticaju trustova i da li je njihovo ograničavanje u interesu javnosti. Dio rasprave se odnosio na to šta je važnije: spajanje firmi koje se ogleda u tehnološkim promjenama u proizvodnji i proširenju sistema transporta sto povećava uštede po osnovu obima (u tom slučaju ograničavanje trustova ne bi bilo u interesu javnosti jer bi to moglo spriječiti firme da iskoriste prednosti uštede po osnovu obima) ili to što trustovi jednostavno predstavljaju pokušaje u monopolizaciji da se ograniči proizvedena količina i stvori monopolski profit (u tom slučaju ograničavanje trustova bi više bilo u interesu javnosti jer bi se time smanjio monopol).

Drugi dio rasprave se odnosio na to kojom brzinom će ekonomske snage poslovati i koliko je krhka konkurencija. Neki ekonomisti su zastupali stajalište da je konkurencija bila jaka i da je to ograničilo profit trustova i monopla i prisililo ih da pređu na konkurentske cijene (u tom slučaju ograničavanje trustova ne bi bilo u interesu javnosti) Ovi ekonomisti su zastupali tezu funkcije - treba se osloniti na to da će konkurentnost na tržistu slomiti monopole. Njihov je stav bio i da veličina ne dovodi do odsustva tržišne konkurencije i da se uloga Vlade treba sastojati samo u tom da osigura da se ne stvaraju zapreke pristupu tržištu.

Drugi ekonomisti su zastupali tezu strukture, tvrdeći da je konkurentnost bila krhka i da ona sama neće funkcionirati ako ne postoji veći broj manjih firmi. Njihov stav je bio da su trustovi i monopoli (čak i ako nemaju monopolističke cijene) loši, da Vlada treba razbiti trustove i da treba postojati zakon koji neće dopuštati novo osnivanje trustova ili monopola. U svakom slučaju, nije bilo na ekonomistima nego na sudovima da riješe ovu dilemu.

5.5. Funkcionalistički kriterij na primjerima «STANDARD OIL» i «AMERICAN TOBACCO»

Tokom godine 1911, Vrhovni sud SAD-a je ustanovio tumačenje Shermanovog zakona tako sto je dao svoje mišljenje u slučajevima «Standard Oil»-a i kompanije «American Tobacco». Sud je ustanovio da su obje ove firme strukturno bile monopoli. Svaka od njih je kontrolisala 90% svoga tržišta. U svakom slučaju, sud je presudio da monopolistička struktura tržišta nije kršenje Shermanovog antitrustovskog zakona. Ove firme su prekršile zakon, ne strukturom industrije, nego svojim određenim aktivnostima (funkcioniranjem)- odnosno time što su se bavile «nefer poslovanjem». Funkcionalističko prosuđivanje, umjesto prosuđivanja prema strukturi vrlo često se naziva teorija zloupotrebe jer se firma pravno smatra monopolom samo ako počini monopolističku zloupotrebu.

Razlika u ova dva slučaja je bila akademska. Obje firme, i «Standard Oil» i «American Tobacco» su proglašene krivima za nefer poslovanje i bile razbijene na manje dijelove.

Ali ova akademska razlika je odigrala značajnu ulogu u određivanju industrijske strukture u SAD. Ovo je dopustilo struluralnim monopolima da nastave da postoje, ali im je zabranilo da koriste određenu monopolističku praksu kao sto je traženje «poslovne provizije».

Tokom godine 1920 ova strukturna/funkcionalistička razlika je bila važna u slučaju koji je uključivao firmu «US Steel» 5 Vrhovni sud je u ovom slučaju presudio da iako je «US Steel» bio monopol po svojoj strukturi ipak nije bio monopol u izvedbi. To znači da ova firma nije se bavila nefer poslovanjem sa ciljem da postane monopol pa samim tim nije ni prekršila antitrustovski zakon. Za razliku od «Standard Oil»-a, od «US Steel»-a se nije tražilo da se razbije u grupu manjih firmi.

5.6. Klayton-ov zakon i Zakon Federalne trgovinske komisije.U pokušaju da se da više smjernica sudovima te da se osigura odlučnija primjena antitrustovskih odredbi, Kongres je 1914 godine usvojio Claytonov zakon i Zakon Federalne trgovinske komisije. Claytonov antitrustovski zakon je zakon koji je proglasio nezakonitim četiri specifična monopolistička djelovanja kada je rezultat takvog djelovanja smanjenje konkurencije:

Diskriminacija u cijeni, odnosno kada se ista dobra prodaju različitim kupcima po različitim cijenama.

Vezujući ugovori u kojima se kupac mora obavezati da će poslovati samo i isključivo sa jednim prodavcem i da neće kupovati ta dobra od njegove konkurencije

Međusobno povezano rukovodstvo kod kojeg su članovi upravnih odbora u dvije ili više firmi isti

Kupovanje dionica konkurentske firme kada je svrha te kupovine da se smanji konkurencija.

Kada je Kongres 1914 godine ustanovio Federalnu trgovinsku komisiju (FTC) tada joj je dao ovlasti da reguliše konkurenciju i tržišne politike. Zakon Federalne trgovinske komisije je zakon kojim je nelegalnim proglašeno da firme mogu koristiti «nefer metode konkurencije» ili se baviti «nefer ili prevarantskim aktivnostima ili praksom» bez obzira na to da li ove aktivnosti imaju ili nemaju utjecaja na konkurenciju. Osim širokog mandata, Kongres je FTC-u dao malo uputstava oko toga koja će se pravila primjenjivati u cilju regulisanja trgovinskih i tržišnih politika. Kao rezultat svega toga, više od 20 godina Komisija je bila više nego neefikasna. Tek 1938 godine dato joj je u zadatak da se bavi prevencijom lažnog i prevarantskog oglašavanja što je i ostalo njena prvenstvena uloga.

5.7. Slučaj „ALCOA“– strukturalistička procjena tržišne konkurencijeProsuđivanje na osnovu izvedbe (funkcionalističko) je bio osnovni kriterij kojim se rukovodila SAD antitrustovska politika sve do 1945 godine. Tokom 1945 godine, sudovi u SAD-u su promijenili način na koji su tumačili zakon u slučaju Aluminium Company of America (ALCOA)6. U slucaju ALCOA, firma je proglasena krivom za kršenje

antitrustovkog statuta iako sud nije presudio da je ALCOA kriva za nefer poslovanje. Ono što je ALCOA napravila je bilo korištenje poznavanja tržišta da proširi kapacitete prije nego sto su konkurenti imali priliku da i uđu na tržište. Dodatno, ALCOA je zadržala cijene na preniskom nivou da bi time spriječila ulazak potencijalne konkurente na tržište što predstavlja aktivnost poznatu kao grabežljivo određivanje cijena . Ovakvo ponašanje nije pokazivalo znakove iskorištavanja snage monopola da se odrede visoke cijene ili prisiljavanje konkurencije da više ne posluje. U svakom slučaju ovakvo ponašanje odnosno način na koji je ovo urađeno, nije predstavljalo kršenje zakona. Ali u slučaju ALCOA, struktura tržišta a ne način poslovanja firme je bila osnova za utvrđivanje da li je ili ne ALCOA prekršila antitrustovske zakone.

5.8. Realnost procjene tržišta na osnovu strukture i funkcionalnostiProcjena na osnovu strukture na prvi pogled može djelovati nepravedno. U krajnjoj instanci, u ekonomiji svrha konkurencije je proizvesti bolje proizvode i usluge nego konkurencija, i to po nižim cijenama. Ako je jedno produzeće toliko uspješno da izbaci ostale konkurente sa tržišta, uspješna firma će postati monopolist, i prema strukturalnom kriterijumu, biće proglašena krivom zbog kršenja antitrustovskih zakona.

Po strukturalnom kriteriju, firma je proglašena krivom zato što radi ono što bi u stvari i trebala da radi: proizvodi najbolji mogući proizvod po najnižoj mogućoj cijeni. Pobornici strukturalne podjele svjesni su ovog problema ali ipak preferiraju takav kriterij, i to najviše zbog njegove praktičnosti.

5.9. Kontekstualna prosudba i sposobnost sudovaFunkcionalistička procjena zahtijeva da je svaka akcija firme analizirana kao pojedinačan slučaj. Ovakav način rada zahtijeva mnogo vremena i skup je. Po nekim tumačenjima, aktivnosti firme mogu biti smatrana neprikladnim konkurentskim ponašanjem; u drugim tumačenjima iste aktivnosti bi mogle biti ocijenjena kao dozvoljene. Na primjer, recimo da automobilska kompanija kao uslov za postojanje garancije zahtijeva od kupaca da vozila pokrivena garancijom moraju koristiti isključivo rezervne dijelove istog proizvođača i koristiti isključivo servisne usluge te kompanije. Da li je ovaj zahtjev automobilske kompanije u stvari pokušaj da osigura monopolsku poziciju za svoje rezervne dijelove i servisne centre ili samo da osigura odgovarajuće održavanje za prodata vozila? Odgovor zavisi od konteksta ove akcije. Ipak, prosudba svakog pojedinačnog slučaja prevazilazi mogućnosti sudova. Postoji tako mnogo preduzeća i toliko mnogo aktivnosti da sudovi ne mogu prosuđivati o svakom od njih na funkcionalističkom osnovu. Oni moraju osigurati najbolji način da ograniče broj slučajeva kojima će se baviti. Da bi razumno primijenio funkcionalistički kriterij Vrhovni sud mora postaviti smjernice da bi kazao firmama u kojim slučajevima će Sud uzeti određeni slučaj u razmatranje. Budući da se postojeće informacije tiču strukture, ove smjernice će neizbježno uzeti u obzir tržišnu strukturu, iako će prosudba biti urađena na funkcionalističkom osnovu. Dakle, iako strukturalna procjena ima svoje nedostatke, ipak je neophodna.

Ovo veoma sliči procesima za odlučivanje o prijemu pojedinačnih kandidata za upis na koledž. Oni ocjenjuju kandidate na osnovu “ukupne funkcionalnosti”, a ne samo na osnovu kvantitativnih rezultata standardiziranih testova. Ipak, oni koriste neke kvantitativne rezultate za eliminaciju kako bi smanjili ukupan broj aplikacija na razumnu mjeru. Aplikanti sa brojem bodova ispod minimalne granice su automatski eliminirani, dok se ostali procjenjuju detaljno jedan po jednan.

Još jedan argument u korist procjene na osnovu strukture je činjenica da struktura može biti pokazatelj buduće funkcionalnosti. Zagovornici kriterija strukture tvrde da monopolist može držati niske cijene trenutno, ali ipak je monopolist i neće i u budućnosti zadržati niske cijene. Niske cijene će trenutno ukloniti konkurenciju, te kad konkurencija bude izbačena iz trke, neće se oduprijeti porivu da iskoristi monopolističku snagu.

5.10. Određivanje relevantnog tržišta i industrijePobornici funkcionalističkog kriterija priznaju da ovaj standard ima nedostatke, ali naglašavaju da ih ima i kriterij strukture. Teško je odrediti relevantno tržište (lokalno, državno ili međunarodno) i relevantnu industrijsku granu potrebnu da se odredi strukturna konkurentnost bilo koje industrije. Takva pitanja bila su u centru pažnje mnogih antitrustovskih sudskih predmeta. Na primjer, u slučaju ALCOA, kompanije je iznosila argument da su metali kakvi su bakar i čelik zamjenjivi aluminijumom i da je stoga industrija koju treba razmatrati, metalska industrija. Da je sud odabrao metale, a ne aluminijum, kao relevantnu industriju, ALCOA ne bi bio proglašen monopolistom. Međutim, sud je odlučio da aluminijum ima jedinstvna svojstva i da čini vlastito tržšte. Budući da je određeno da ALCOA kontrolira 90% tržišta aluminijuma, ova je kompanija proglašena monopolističkom i razjedinjena.

Argumenti u slučaju Du Pont (1956) ponovo su bili usmjereni na definiciju industrije. Vrhovni sud donio je oslobađajuću presudu za monopolsko ponašanje u proizvodnji celofana iako je Du Pont bio jedini proizvođač celofana. Sud je zasnivao ovu odluku na tome da relevantna industrija nije industrija celofana nego industrija fleksibilnih materijala za zamotavanje, koja je takođe uključivala i aluminijumske folije i voštani papir. Du Pont nije imao monopol u cijeloj toj industriji i zato, Sud je odlučio da ovdje nije postojala povreda antitrustovskih zakona.

Relativno noviji slučaj iz 1993, Ministarstvo pravde suprotstavilo je spajanju7 Gillete-a i Parker Pens-a, uz obrazloženje da bi novostvorena kompanija imala kontrolu nad oko 40 procenata tržišta kvalitetnih naliv-pera. Sud je ipak dozvolio spajanje, uz obrazloženje da je relevantno tržište u stvari šire – tržište kvalitetnog pribora za pisanje, koje takođe uključuje mehanička pera, hemijske olovke, olovke sa kuglicom, i flomastere. Ovo je tržište imalo mnogo više konkurenata nego tržište samih naliv-pera.

Slične sumnje postoje i oko odluke o relevantnom geografskom tržištu. U slučaju Pabst Brewing (1966), definicija tržišta imala je glavnu ulogu. Pabst je želio spajanje sa Blatz Brewing Company. Na nacionalnom planu, obje kompanije bile su relativno male, sa

udjelom od oko 4,5 % prodaje piva u Sjedinjenim državama. Pabst je tvrdio da je cijelo tržište SAD relevantno tržište.

Šta se može izvući kao zaključak iz debate o relevatnom tržištu? Osnova je da su oba kriterija – struktura i funkcionalnost- u nekim slučajevima upitni, i da u stvarnom životu ne postoje definitivni kriteriji za prosudbu da li je neka kompanije narušila antitrustovske propise. Kompanija nije niti kriva niti oslobođena optužbe sve dok to ne potvrdi sud.

6. ANTIMONOPOLSKA POLITIKA U BiH – KONKURENCIJSKO VIJEĆE BOSNE I HERCEGOVINE

6.1. Odrednice djelovanja Konkurencijskog vijeća BiHZakonom o konkurenciji, donesenim u 2001. godini, je uspostavljeno, dana 01. maja 2004. godine, Konkurencijsko vijeće kao samostalno i nezavisno tijelo sa statusom pravne osobe sa sjedištem u Sarajevu. Konkurencijsko vijeće ima isključivo ovlaštenje u odlučivanju o postojanju zabranjenog konkurencijskog djelovanja na tržištu Bosne i Hercegovine.

Ovim Zakonom je prvi put regulirana politika konkurencije kao jedan od značajnijih istrumenata i stubova za stvaranje i jačanje jedinstvenog ekonomskog prostora odnosno tržišta u Bosni i Hercegovini.

Iako je Zakon o konkurenciji iz 2001. godine sadržavao osnovna pravila konkurencije zasnovana na čl. 81. i 82. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, ipak nije pratio praksu i rješenja savremenog  evropskog zakonodavstva odnosno pravno naslijeđe Zajednice (acquis) iz ove oblasti. Radi toga je donesen novi Zakon o konkurenciji («Sl. glasnik BiH», broj 48/05) koji je stupio na snagu 27. jula 2005. godine. Ovaj Zakon je u najvećoj mjeri  kompatabilan sa pravilima i propisima Evropske unije iz oblasti tržišne konkurencije (npr. Propisi doneseni  u 2003. i 2004. godini – uredbe Vijeća EC br. 1/2003; 139/2004; 773/2004; 802/2004 itd.) što će osigurati efikasnost i transparentnost u njegovom provođenju, pojednostaviti procedure, smanjiti trajanje određenih faza postupka odnosno generalno smanjiti nivo državne intervencije u ovoj oblasti.

Promjene na raniji zakon se odnose i na motivirajuću politiku kazni za privredne subjekte (leniency policy), na efikasnije mehanizme kontrole internog tržišta i uspostavljanje saradnje sa međunarodnim institucijama iz ove oblasti.

Zakon se odnosi na sve oblike spriječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišne konkurencije na teritoriji Bosne i Hercegovine ili izvan njene teritorije ako imaju uticaj na teritoriju Bosne i Hercegovine. Posebna pažnja se usmjerava na sporazume među

privrednim subjektima, dominantni položaj i zlupotrebama dominantnog položaja, pravila i postupke u vezi sa konkurencijom između privrednih subjekata.

Novim Zakonom nadležnosti Konkurencijskog vijeća su proširene i preciznije definirane u obavljanju upravnih i stručnih poslova u vezi sa različitim aspektima zaštite tržišne konkurencije. To se odnosi takođe i na način provođenja postupka, donošenja konačnih odluka, politiku kazni i trajanje postupka.

Budući da je Zakon neka pitanja i pojmove uredio načelno ta pitanja su detaljnije definirana donošenjem niza podzakonskih akata – Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta; Odluka o utvrđivanju sporazuma male vrijednosti; Odluka o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na različitim nivoima proizvodnje odnosno distribucije; Odluka o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na istom nivou proizvodnje odnosno distribucije (horizontalni sporazumimi); Odluka o grupnom izuzeću sporazuma o prenosu tehnologije, licenci i know how; Odluka o grupnom izuzeću sporazuma o osiguranju; Odluka o distribuciji i servisiranju motornih vozila; Odluka o proceduri ublažavanja odnosno oslobađanja od kazne (lienency policy); Odluka o utvrđivanju kategorija dominannog položaja; Odluka o visini administrativnih taksi u vezi procesnih radnji pred Konkurencijskim vijećem i Odluka o periodičnom plaćanju kazni;

Usvajanjem navedenih podzakonskih akata (svi akti će biti doneseni do kraja trećeg mjeseca 2006. godine), u velikom obimu BiH zakonodavstvo u ovoj oblast će biti prilagođeno pravnom naslijeđu Zajednice (aquies). Takođe, usvajanjem podzakonskih akata osigurat će se i predvidivost i transparentnos provođenja pojedinih procesnih radnji i cjelokupnog postupka pred Konkurencijskim vijećem.

Konkurencijsko vijeće sačinjava šest članova koji su imenovani na mandat od šest godina (do 2010. godine) s mogućnošću još jednog ponovnog izbora. Tri člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, dva člana imenuje Vlada Federacija BiH i jednog člana Vlada Republike Srpske. Vijeće ministara Bosne i Hecegovine imenuje predsjednika Konkurencijskog vijeća (od članova Konkurencijskog vijeća) na period od jedne godine, bez prava na ponovni izbor tokom mandata Konkurencijskog vijeća. Članovi Konkurencijskog vijeća se biraju iz reda priznatih stručnjaka u odgovarajućoj oblasti privrede i imaju status jednak upravnim sudijama. Ovaj status je nespojiv s obavljanjem bilo kojih direktnih  ili indirektnih, stalnih i povremenih poslova s izuzetkom akademskih djelatnosti.

Jačanjem stručne službe Konkurencijskog vijeća, kao osnovne organizacione jedinice Konkurencijskog vijeća, koja obavlja, između ostalog, upravne i stručne poslove (vođenje postupka, pripremanje prijedloga odluka rješenja i slično, prijedloga podzakonskih akata itd) unaprijeđeno je djelovanje Konkurencijskog vijeće u cjelini. Prioritet u 2006. godini je daljnje jačanje stručne službe kroz povećanje broja zaposlenih (pravnika i ekonomista) i unaprijeđenje njihovog znanja i stručnosti iz oblasti konkurencije.

U skladu sa Zakonom o konkurenciji postupak se može pokrenuti po prijavi /zahtjevu ili službenoj dužnosti ukoliko Konkurencijsko vijeće ocijeni da postoji osnovana sumnja da se značajno spriječava, ograničava i narušava tržišna konkurencija.

Konkurencijsko vijeće, nakon provedenog postupka, čije trajanje je različito u zavisnosti od  konkretnog predmeta, u propisanom roku donosi konačnu odluku na koju nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Sudu Bosne i Hercegovine.

Konstantan zadatak i prioritet Konkurencijskog vijeća kroz različite oblike promocije (Program “Competition Advocacy”) je približavanje različitih aspekata tržišne konkurencije business zajednici i drugim nadležnim institucijama s ciljem osiguranja pravilne primjene zakonodavstva i podizanje svijesti i nivoa znanja.

Dio prava i politike tržišne konkurencije Evropske unije predstavlja područje državne pomoći. Ova oblast u Bosni i Hercegovini nije zakonski regulirana i uspostavljanje sistema državne pomoći je prioritet u narednom periodu. Po ugledu na sistem koji je uspostavljen u EU započeta su djelovanja na uspostavljanju zakonskog okvira u ovoj oblasti uz tehničku podršku eksperata  EU Projekta «Podrška za konkurenciju i državna pomoć». U ovoj oblasti Konkurencijsko vijeće, uz druga državna tijela /institucije, će imati značajnu odgovornost i  obaveze. Očekuje se donošenje zakonodavstva iz ove oblasti do kraja 2006. godine.

Konkurencijsko vijeće je postalo članicom Međunarodne mreže tijela za konkurenciju (ICN) sredinom 2005. godine. U toku su aktivnosti na potpisivanju bilateralnih sporazuma / memoranduma sa zemljama regiona s ciljem uspostavljanja i jačanja saradnje.

Konkurencijsko vijeće aktivno sudjeluje u pregovorima o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju.

6.2. Zadaci i nadležnosti Konkurencijskog vijeća

Konkurencijsko vijeće u vršenju svojih poslova, u skladu s članom 25. Zakona nadležno je da:

a) donosi podzakonske akte na osnovu odredbi ovog zakona i druge podzakonske akte potrebne za njegovo provođenje;

b) propisuje definicije i obračunske metode za određene djelatnosti, i to bankarstvo, osiguranje i slično;

c) propisuje i daje tumačenje opštih i posebnih definicija konkurencijskih pojmova, kao i obračunske metode za ključne konkurencijske pojmove;

d) odlučuje o zahtjevima za provođenje postupka i vodi postupak;

e) donosi upravne akte kojima se okončava postupak pred Konkurencijskim vijećem;

f) daje mišljenja i preporuke o bilo kom aspektu konkurencije, po službenoj dužnosti ili na zahtjev državnog organa, privrednog subjekta ili udruženja;

g) donosi interne akte o unutrašnjoj organizaciji Konkurencijskog vijeća, osim Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, koji se donosi uz saglasnost Vijeća ministara Bosne i Hercegovine;

h) daje inicijativu za izmjene i dopune Zakona o konkurenciji;

i) predlaže Vijeću ministara Bosne i Hercegovine odluku o visinu iznosa administrativnih taksi u vezi s procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem.

(2) Konkurencijsko vijeće na nacrte i prijedloge zakona i drugih propisa iz oblasti koje imaju utjecaja na tržišnu konkurenciju, koje su obavezni dostaviti predlagači, daje mišljenje o njihovoj saglasnosti s ovim zakonom.

(3) Konkurencijsko vijeće u provođenju ovog zakona i drugih propisa iz oblasti konkurencije može osnovati stručna i savjetodavna tijela, koja mu pomažu u donošenju odluka.

(4) Konkurencijsko vijeće sarađuje s međunarodnim i nacionalnim organizacijama i institucijama iz oblasti konkurencije, na osnovu čega može davati i tražiti podatke i informacije vezane za činjenična ili pravna pitanja, uključujući i povjerljive podatke. Prilikom razmjene povjerljivih podataka, legitimni poslovni interesi zainteresiranih privrednih subjekata moraju se zaštititi u skladu s propisima.

(5) Konkurencijsko vijeće podnosi na usvajanje Vijeću ministara Bosne i Hercegovine izvještaj o radu kao i godišnji izvještaj. Usvojen godišnji izvještaj o radu Konkurencijsko vijeće objavljuje u javnosti.

Podaci o Konkurencijskom vijeću BiH i njihovom djelovanju su preuzeti sa oficijelne stranice i izvještaja i publikacija, dostupnih

na:

http://bihkonk.gov.ba/

ZAKLJUČAK

U XIX vijeku neka privredna kretanja pokazivala su da laisser faire i ekonomski liberalizam ipak nisu idealni ekonomski sistemi. Međutim tek se sa velikom krizom iz godine 1929-1933. XX vijeka uvidjelo, da su i u sistemu laisser faire – a moguća ekonomska kretanja (krize) koja dovode do masovne nezaposlenosti, bankrotstva preduzeća, uništavanja proizvodnih snaga i proizvedenih dobara, odnosno do niza pojava koje nikako ne odgovaraju ideji o harmoniji koju obezbjeđuje ekonomski liberalizam. Sa ovom ekonomskom krizom sazrelo je saznanje o nužnosti državne intervencije u privredna kretanja.

Polje djelovanja države su neracionalne funkcije tržišta, pri čemu država najdjelotvornije radi kad imitira racionalni mehanizam tržišta. Svaka savremena država preduzima odgovarajuće mjere iz domena ekonomske i razvojne politike, kako bi uklonila ili ublažila sljedeće probleme: stagnantni privredni rast, prekomjernu nezaposlenost, inflaciju i deficit u platnom bilansu.

Postoje posredne i neposredne mjere državne intervencije u oblasti cijena. U posredne mjere spadaju monetarno-kreditna i poreska politika, a posrednik preko koga se djeluje na cijene jeste ponuda i tražnja. U neposredne mjere spadaju mjere maksimalne cijene, fiksne cijene, minimalne, zaštitne, ili otkupne cijene za poljoprivredne proizvode i zamrzavanje cijena. Stabilnost opšteg nivoa cijena jedan je od najvažnijih ciljeva ekonomske politike koju sprovodi savremena država, a uspostavlja je mjerama antiinflacione politike. Država interveniše u oblasti relativnih cijena posrednim mjerama državne regulacije relativnih cijena i porezima i subvencijama, odnosno utiče mjerama fiskalne politike. Država takođe interveniše u oblasti konjunkturnih varijacija cijena.

Sa stajališta vođenja javne politike, ključni zaključak jest da monopolisti proizvode manje od društveno-učinkovite količine i zaračunavaju cijene više od graničnog troška. Kao posljedica toga, oni uzrokuju „mrtvi teret“. U nekim slučajevima te neučinkovitosti se mogu ublažiti diskriminacijom cijenama koju monopolist primjenjuje, ali u drugim slučajevima one zahtijevaju od nositelja ekonomske politike da preuzmu aktivnu ulogu. U jednom pogledu, monopoli su uobičajeni. Većina preduzeća ima kontrolu nad cijenama koje zaračunavaju. Ništa ih ne prisiljava da zaračunavaju tržišni cijenu za svoja dobra zato što njihova dobra nisu potpuno jednaka dobrima koje ude druga preduzeća.

Kao globalni zaključak, osvrnuvši se na osnovnu hipotezu rada „Kroz adekvatnu regulaciju tržišta i antimonopolsko djelovanje na tržištu, povećava se efikasnost tržišta i zaštita konkurentnosti na tržištu.“, možemo konkluzirati da je antimonopolska politika u svijetu pokazala da je moguće boriti se protiv monopola koji idu na štetu potrošačima, ukoliko se pokaže volja i zalaganje institucija, te na taj način zaštititi konačan potrošač, kao konzument roba i usluga.

1

LITERATURA

Knjige:

1. Colander, David C., Microeconomics, Irwin, 1994/1995.

2. Hodžić K., „Uvod u ekonomiju“, IK Penn d.o.o, Tuzla, 2005.

3. Jednak J., Tomić R., „Osnovi ekonomije“, , Alfa-graf NS, Novi Sad, 2007.

4. Pavlović/Škrtić, „ Mikroekonomika“ , Mikrorad, Zagreb, 1997.

5. Samuelson, P., W. Nordhaus: „Ekonomija“, 15. izdanje, Zagreb, 2004.

6. Stiglitz, J. E., „Economics of the Public Sector“. New York: 1988

7. Šebić F., „ Uvod u ekonomiju“, AVERY d.o.o Sarajevo, 2004.

8. Vilogorac E., „Uvod u ekonomiju“ , Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu,

Sarajevo, 2001.

Internet izvori:

1. http://bs.wikipedia.org/wiki/Ekonomski_liberalizam

2. http://hr.wikipedia.org/wiki/Ekonomska_politika

3. http://bs.wikipedia.org/wiki/Intervencionizam

4. www.ekof.bg.ac.rs/.../10%20Ekonomske%20funkcije%20drzave%20i%

5. http://bihkonk.gov.ba/

2