upravljanje bankarskim rizicima
TRANSCRIPT
UPRAVLJANJE BANKARSKIM RIZICIMA
Sarajevo, aprila 2010.
2
Sadržaj
UVOD.......................................................................................................... 3 1. POJAM I PODJELA RIZIKA................................................................... 4 2. RIZIK LIKVIDNOSTI............................................................................... 5
2.1. Upravljanje rizikom likvidnosti.............................................................. 5 2.2. Bazelska naĉela i smjernice upravljanja rizikom likvidnosti................. 7 2.3. Zakonska regulativa............................................................................ 8
3. RIZIK SOLVENTNOSTI..................................................................................... 10 4. RIZIK KAMATNE STOPE.................................................................................. 11
4.1. Oblici kamatnog rizika......................................................................... 11 4.1.1. Rizik roĉne neusklaĊenosti......................................................... 12 4.1.2. Rizik krive prihoda...................................................................... 12 4.1.3. Temeljni rizik............................................................................... 12 4.1.4. Rizik opcije................................................................................. 12
4.2. Upravljanje kamatnim rizikom u bankama........................................... 13 4.2.1. ALM koncept............................................................................... 14
4.3. Modeli mjerenja kamatnog rizika......................................................... 14 4.3.1. Revalorizacioni model................................................................ 15 4.3.2. Model roĉnosti............................................................................ 15 4.3.3. Duracioni model.......................................................................... 15
4.4. Strategija zaštite banaka od kamatnih rizika....................................... 16 4.4.1. SWAP aranţmani....................................................................... 17
6. DEVIZNI RIZIK................................................................................................... 18 6.1. Pojam deviznog rizika.......................................................................... 18 6.2. Upravljanje deviznim rizikom............................................................... 19 6.3. Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom
banke.................................................................................................
20 7. RIZIK CIJENE.................................................................................................... 23 8. OPERATIVNI RIZICI.......................................................................................... 24
8.1. Pojam i klasifikacija............................................................................. 24 8.2. Upravljanje operativnim rizicima.......................................................... 26 8.3. Zaštita od operativnih rizika................................................................. 27
9. RIZIK ZEMLJE................................................................................................... 29 ZAKLJUČAK......................................................................................................... 31 LITERATURA........................................................................................................ 32
3
UVOD
Pri pisanju ovog rada bilo je relativno teško napraviti najbolji koncept, prevashodno zbog
toga što je tema jako obimna. Ipak, mišljenja smo da napravljeni koncept rada upravo na
koncizan naĉin ukazuje na poslovanje banaka u uslovima rizika i neizvjesnosti.
U prvom dijelu razmotren je sam pojam te podjela bankarskih rizika. Sljedeća cjelina
obuhvata rizik likvidnosti, pojam, upravljanje i zaštitu. Naravno jako je bitno bilo posvetiti
paţnju zakonskoj regulativi te savremenom upravljanju ovim rizikom – bazelskim
naĉelima. Naravno, nije bilo moguće izostaviti i rizik solventnosti koji je obraĊen u
trećem dijelu
Rizik kamatne stope, koji je predstavljen u ĉetvrtom podnaslovu, je rizik sa kojim se
banke susreću najviše u poslovanju sa vrijednosnim papirima, ali i kod operacija sa
datim ili, pak, primljenim kreditima. U petom podnaslovu obraĊen je devizni rizik. Tu je
malo više paţnje posvećeno upravljanju ovim rizikom, te zakonskoj regulativi u
Federaciji. Potom je nešto reĉeno o riziku cijene kao i operativnim rizicima, upravljanju te
zaštiti od istih. I na samom kraju, posljednji podnaslov, odnosi se na rizik zemlje, koji se
rjeĊe spominje, ali ipak banke se sa njim susreću, kako kod nas, tako i u svijetu.
Osnovni cilj ovog rada, bio je, na detaljan, ali i jasan naĉin objasniti kako to izgleda
bankarsko poslovanje sa aspekta rizika sa kojima se banke susreću, što smo, nadamo
se i uspjeli postići.
4
1. POJAM I PODJELA RIZIKA
Sa pojmom rizika jako se mnogo susrećemo u svakodnevnom ţivotu. Rizik bi mogao
predstavljati neku opasnost, gubitak. Jedna od definicija, nešto više usmjerena na
finansije, glasi: «Mogućnost materijalnog i/ili nematerijalnog gubitka. Pojam rizika u
širem znaĉenju oznaĉava i pojam opasnosti.»1. Pojam rizika u bankarstvu, ali i u drugim
finansijskim institucijama oznaĉava izmeĊu ostalog i mogućnost finansijskog gubitka koji
moţe imati mnoštvo uzroka.
Razum nam nalaţe da rizik treba izbjegavati, meĊutim bez rizika nema profitabilnog
poslovanja. Šta onda uĉiniti? Ako posmatramo osiguranja, banke, investicione fondove,
svi oni se susreću sa rizikom. Njihov zadatak jeste pravilno ga usmjeravati i upravljati
njime, kako bi prije svega iskoristili sve prednosti poslovnog poduhvata, a gubitke sveli
na minimum.
Peter Rose i Sylvia Hudgins u svojoj knjizi istiĉu da se banke susreću sa sljedećim
rizicima:2
1. kreditni rizik – vjerovatnoća da će pasti vrijednost nekih sredstava, naroĉito
zajmova, i da će moţda postati bezvrijedni;
2. rizik likvidnosti – opasnost od nedostatka likvidnih sredstava;
3. trţišni rizik – podrazumijeva nestabilnost trţišnih vrijednosti elemenata bilansa
stanja banke;
4. rizik kamatne stope – uticaj promijena visine kamatne stope na novĉane tokove
banke;
5. rizik zarade – mogućnost ostvarivanja dovoljnog iznosa prihoda da bi se pokrili
troškovi u jednoj banci;
6. kapitalni rizik – rizik kojem je izloţen dugoroĉni opstanak banke.
U ovom seminarskom radu naglasak će biti na slijedećim vrstama bankarskih rizika:
riziku likvidnosti, riziku solventnosti, riziku kamatne stope, deviznom riziku, riziku cijene,
riziku trţišta te riziku zemlje.
1 Andrijašević, dr. Sanja i Raĉić – Ţlibar, Tatjana, Rječnik osiguranja, str. 386.
2 Rose, Peter i Hudgins, Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status, Beograd, 2005.
godina, str. 160.
5
2. RIZIK LIKVIDNOSTI
Likvidnost predstavlja sposobnost i spremnost finansijske organizacije da izvršava
preuzete obaveze o rokovima njihovog dospijeća dok rizik likvidnosti predstavlja
mogućnost nastanka problema za finansijsku organizaciju uslijed nelikvidnosti. Izvori
rizika likvidnosti su najĉešće drugi rizici i to kreditni ili trţišni. Pored ova dva rizika, kao
osnovnih uzroka za lošu likvidnost banke, mogu se pojaviti i drugi razlozi kao što su3:
roĉna i valutna neusaglašenost pozicija aktive i pasive u bilansu stanja,
uvoĊenje novih usluga bez prethodne iscrpne procjene potencijalnih uticaja na
likvidnost,
nagli rast izloţenosti banke rizicima po osnovu vanbilansnih pozicija,
nagli rast aktive koji se oslanja na promjenjljivu depozitnu strukturu,
trend pada poslovne dobiti u odreĊenom vremenskom periodu.
Gubljenjem likvidnosti tj. pojaĉanim uticajem rizika likvidnosti banka ne gubi samo
novac, ona gubi reputaciju, klijente što u krajnjoj liniji moţe dovesti i do sankcija od
strane regulatornih organa. Za jednu banku, jako je bitno da ima odgovarajuću strukturu
bilansa stanja, aktive, ali i pasive, koja joj omogućava nesmetano i sigurno poslovanje.
2.1. Upravljanje rizikom likvidnosti
Najbitniji segment upravljanja i zaštite banaka od rizika likvidnosti jeste stalno mjerenje i
praćenje same likvidnosti banke. Na taj naĉin, rizik se moţe na vrijeme uoĉiti te se moţe
sprovesti adekvatna zaštita.
Jedan od naĉina za mjerenja i upravljanje ovim rizikom jeste stalno praćenje gapa
likvidnosti što će biti objašnjeno u nastavku. Drugi naĉin mjerenja likvidnosti jeste indeks
likvidnosti koji mjeri veliĉinu mogućeg gubitka banke u sluĉaju nagle prodaje imovine u
odnosu na normalnu trţišnu cijenu koju bi ista imovina mogla postići. Što je veća razlika
izmeĊu stvarne cijene i cijene koju imovina moţe postići u sluĉaju iznenadne prodaje to
je manja likvidnost banke tj. veći je rizik likvidnosti banke. TakoĊer, postoji i naĉin
mjerenja likvidnosti banke prema modelu planiranja rizika likvidnosti LaR (Liquidity at
Risk). Ovakav naĉin planiranja likvidnosti trebalo bi vršiti uz tri pretpostavke i to
3 http://www.ubs-asb.com/s/bankarstvo/2008/matic_5-6.pdf , pristupljeno 06.04.2009. godine
6
pretpostavke normalnih ekonomskih uslova, uslova krize likvidnosti i opšte trţišne krize.
Pomoću ovog modela banka lakše moţe moţe predvidjeti, a samim tim i upravljati ovim
rizikom. Pored tri spomenuta još jedan naĉin mjerenja rizika likvidnosti jesu indikatori
likvidnosti i to: pokazatelj pozicije gotovine, pokazatelj ukupnih depozita, pokazatelj
depozita te pokazatelj rezervi.
Nakon mjerenja likvidnosti banke i sagledavanja svih bitnih segmenata poslovanja, u
sluĉaju potrebe za dodatnom likvidnošću banka moţe istu obezbijediti na više naĉina:4
upravljanjem aktivom – uticaj na veliĉinu likvidne aktive, npr. pretvaranje manje
likvidnih oblika imovine u novac;
upravljanjem pasivom – povećanje obaveza u situacijama nelikvidnosti novim
zaduţivanjem na trţištu kapitala, povlaĉenjem depozita komitenata;
upravljanjem aktivom i pasivom – kombinacija prethodne dvije metode.
Kod upravljanja rizikom likvidnosti jako je bitno obratiti paţnju na balans izmeĊu
zadovoljenja potreba za likvidnošću i oportunitetnih troškova prevelike likvidnosti s
obzirom da banka u tom sluĉaju umjesto drţanja viška likvidnih sredstava ista moţe
plasirati na finansijska trţišta te na osnovu toga steći zaradu.
Najbolja zaštita po pitanju rizika likvidnosti jeste u pripremi planova vezanih za
budućnost, a taj proces naziva se projektovanje likvidnosti.
Projektovanje likvidnosti sastoji se u praćenju kretanja depozita i kredita te utvrĊivanju
trenda kretanja stope njihovog rasta i njenog projektovanja za budućnost. Nakon što se
procjene obave utvrĊuju se odreĊeni gapovi likvidnosti tj. razlike izmeĊu stopa rasta
depozita i kredita. U zavisnosti od veliĉine tih gapova banke prave planove pribave i
strukture potrebnih sredstava za budućnost. Postoje dvije osnovne determinanate koje
utiĉu na projektovanje likvidnosti, a to su oĉekivano kretanje kamatnih stopa te duţina
predviĊenog gapa. Po pitanju kamatnih stopa, moţemo reći da će banka koristiti više
kratkoroĉnih sredstava ako smatra da će kamatne stope pasti. Naime, njihov cilj je
izvršiti refinansiranje po niţim kamatnim stopama, a to, u dogledno vrijeme, mogu uĉiniti
koristeći kratkoroĉna sredstva. TakoĊer, oni će koristiti dugoroĉna sredstva onda kada
smatraju da će kamatna stopa rasti upravo iz razloga da trenutnu, niţu, kamatnu stopu
na odreĊeni naĉin fiksiraju. Kada je u pitanju vrijeme projektovanog gapa postupci su
4 Ţivko, Igor, Slijepĉević, Sunĉana, Upravljanje rikikom likvidnosti banaka u tranzicijskim državama,
Ekonomski anali br. 168, str. 141, mart 2006. godine
7
oĉiti. Naime, što je period projektovanog gapa duţi to će se banka orjentisati na
pribavljanje dugoroĉnih sredstava. U sluĉaju kraćeg projektovanog gapa radi se o
obrnutoj situaciji.
Sam rizik likvidnosti najĉešće je posljedica izloţenosti banke nekom drugom riziku, a
strategija upravljanja rizikom likvidnosti sastavni dio strategije upravljanja ostalim
rizicima. Adekvatno upravljanje i zaštita od ostalih rizika umnogome doprinosi i stabilnoj
likvidnosti banke.
2.2. Bazelska načela i smjernice upravljanja rizikom likvidnosti
Bazelski odbor za superviziju banaka odreĊuje osnovne principe, smjernice i standarde
za djelotvornu superviziju banaka. Banke u našoj zemlji su većinom prihvatile ove
smjernice i usješno ih implementiraju, jednim dijelom i zbog toga što kompanije majke
posluju na razvijenim, zapadnim trţištima i samim tim njihovi zakoni zahtjevaju apsolutno
prihvatanje ovih standarda. Ono što je jako specifiĉno za rizik likvidnosti jeste što ne
postoje dvije banke na koje bi se mogle primjenjivati iste politike i procedure likvidnosti.
Upravo zbog toga upravljanje ovim rizikom i zauzima posebno mjesto kod regulacije i
supervizije banaka. Bazelski odbor je izdao dokument pod nazivom „Sound Practices for
Managing Liquidity in Banking Organizations“ koji obuhvata osam grupa principa ĉije
osnovne karakterisike su navedene ispod.
a. Principi usmjereni razvijanju strukture za upravljanje likvidnosti
Svaka banka ima svoju politiku upravljanja likvidnosti. Ono što je bitno jeste da ta politika
bude dobro i uspješno implemetirana za što treba postojati struktura koja omogućava
efikasnost izvršavanja tih politika te fleksibilnost. Struktura kao takva podrazumijeva
ljude, procedure te informacione sisteme koji osiguravaju pravovremene informacije
prema banci kao i iz banke prema okruţenju.
b. Mjerenje i praćenje likvidnosti
Da bi upravljanje rizikom likvidnosti bilo uspješno bitno je stalno mjeriti i pratiti novĉane
tokove banke kako bi se na vrijeme mogle uoĉiti potencijalne opasnosti. TakoĊer, bitno
je provoditi razliĉite „what if“ scenarije koji će pokazati ispravnost pretpostavki te
eventualne mogućnosti i ishode.
c. Upravljanje pristupom tržištu
Da bi upravljanje rizikom likvidnosti bilo uspješno banka mora imati pristup finansijskim
trţištima i koristititi isti uspješno kako bi obezbijedila sredstva ili plasirala višak. Bitno je
8
naglasiti da je u našoj zemlji ovaj princip jako teško ispoštovati u cjelosti zbog stanja
kada su u pitanju finansijska trţišta.
d. Alternativno planiranje
Jako je bitno da banka uvijek ima alternativne planove za sluĉajeve kriza likvidnosti koje
bi implemetirala u hitnim sluĉajevima u kojima prvobitno zamišljenji planovi ne mogu biti
sprovedeni.
e. Upravljanje deviznom likvidnosti
Zbog poslovanja banaka na više trţišta i sa više valuta jako je bitno da svaka banka ima
posebne sisteme mjerenja, praćenja i kontrolisanja glavnih valuta u kojima vrši svoje
transakcije. Naravno, bitno je da banka ima i posebne strategija za upravljanje valutnim
rizikom kada su sve glavne valute u pitanju.
f. Interne kontrole za upravljanje rizikom likvidnosti
Svaka banka mora imati sisteme interne kontrole i vrednosvanja samih politika
likvidnosti i njihovog efikasnog sprovoĊenja.
g. Uloga objavljivanja podataka o poboljšanju likvidnosti
Još jedna stavka koja je jako bitna kod upravljanja rizikom likvidnosti jeste to da banka
redovno izvještava javnost kao i svoje velike klijente o svom stanju likvidnosti. Naravno
za takve aktivnosti potrebno je imati mehanizam koji osigurava sprovoĊenje ovog
principa.
h. Uloga supervizora
Supervizori u svim zemljama u kojima bankarski sektor posluje po ovim naĉelima su
duţni provoditi nezavisno vrednovanje bankarskih strategija, politika, procedura i praksi
te zahtjevati od banke da ima efikasan sistem za mjerenje, praćenje i kontrolu rizika
likvidnosti.
2.3. Zakonska regulativa
Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine postoji Odluka o minimalnim standardima za
upravljanje rizikom likvidnosti u kojoj su «...propisani minimalni standardi koje je banka
duţna da osigura i odrţava u procesu upravljanja rizikom likvidnosti...»5. ImeĊu ostalog u
navedenoj odluci naglašeno je kako su nadzorni odbor i uprava banke direktno
odgovorni za adekvatno osiguranje likvidnosti te kako su duţni redovno pripremati
5 Odluka o minimalnim standardima za upravljanje rizikom likvidnosti banaka, Ĉlan 1., www.fba.ba,
pristupljeno 07.04.2009. godine
9
programe koji ukljuĉuju politike likvidnosti te ih provoditi nadzirati njihovu primjenu.
Naravno, propisani su i minimumi koje ti programi moraju sadrţavati.
Ono što je najvaţnije za provoĊenje politike likvidnosti jeste poštivanje principa
racionalne diverzifikacije porijekla i roĉne strukture izvora sredstava i plasmana te
uzimanja u obzir posebno: strukture instrumenata aktive i pasive, velikih stavki pasive,
strukturu stabilnih i nestabilnih stavki pasive, stavki pasive banke sa ponovo ugovorenim
rokovima dospjeća, strukturu i postojanost cijena stavki pasive, valutnu strukturu
instrumenata aktive i pasive te raspoloţive trţišne izvore sredstava banke. Naravno
banke su duţne usklaĊivati rokove dospjeća stavki aktive i pasive kao i odrţavati
prosjeĉni desetodnevni minimum likvidnosti u novĉanim sredstvima.
Ono što je već spomenuto, a na što su banke u Federaciji obavezne i po zakonu jeste
stalno pripremanje projekcije budućih novĉanih priliva i odliva za što je jako bitno
postojanje adekvatnog informacionog sistema. Pored projekcija potrebno je vršiti i
planiranje u sluĉaju neoĉekivanih situacija te razradu mogućih rješenja u sluĉaju lošeg
stanja likvidnosti banke.
Naravno, sve naprijed spomenuto treba biti kontinuirano podvrgnuto internoj kontroli i
reviziji, a izvještaji o poziciji likvidnosti trebaju biti podnošeni FBA dekadno.
Na samom kraju, poredeći Bazelske principe i Odluku o minimalnim standardima za
upravljanje rizikom likvidnosti moţemo zakljuĉiti kako je neše zakonodavstvo zaista u
velikoj mjeri naslonjeno na Bazelske principe te samim time potvrĊujemo tezu kako se
Bazelski principi i naĉela zaista primjenjuju i u bankarskom sektoru naše zemlje.
MeĊutim, u samom procesu upravljanja likvidnošću treba imati na umu sposobnost
banke da se zaduţuje, njen kreditni rejting kao i kreditnu sposobnost na
meĊubankarskom i ostalim finansijskim trţištima. Kada je u pitanju upravljanje rizicima
domaće banke su ipak uskraćene za mnogo toga. Dovoljno je spomenuti kako Centralna
banka BiH nema ulogu posljednjeg utoĉišta te kako u našoj zemlji još uvijek ne postoje
adekvatno razvijena finansijska trţišta koja bi bankama pruţila povjerenje i sigurnost
poslovanja. MeĊutim, neophodno je naglasiti da je u jeku aktuelne finansijske krize,
Centralna Banka BiH smanjila stopu obaveznih rezervi na 14% kako bi komercijalnim
bankama obezbjedila veću likvidnost.
10
3. RIZIK SOLVENTNOSTI
Solventnost je sposobnost banke da svoje ukupne obaveze moţe pokriti svojom
ukupnom aktivom ĉija se vrijednost moţe potvrditi na trţištu, po trţišnoj cijeni.6 Ovaj rizik
je takoĊer povezan sa svim ostalim rizicima poslovanja banke.
Osnovni zadatak banke jeste da definiše nivo kapitala koji je potreban da bi se prevazišli
odreĊeni rizici. U tome se banke moraju voditi slijedećim:
potrebno je u cjelosti shvatiti da svi rizici stvaraju odreĊene gubitke i da je
jedna od osnovnih funkcija kapitala pokriće odreĊenih gubitaka te da zbog toga
kapital treba prilagoditi potrebi da se apsorbuju gubici nastali pod uticajem bilo koje
vrste rizika.
Basel II, sporazum izmeĊu centralnih banaka vodećih industrijskih zemalja, ima za
zadatak da odredi iznose kapitala koje bi banke tih zemalja trebale da posjeduju u cilju
što lakšeg suoĉavanja sa rizikom i njegovog suzbijanja.
TakoĊer, kao i kod likvidnosti i kod solventnosit banke postoji zakonska regulativa kojom
se regulišu nivoi kapitala potrebni za normalno i kontinuirano poslovanje banke. Odluka
o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka reguliše odgovornost
nadzornog odbora banke kao i uprave te nuţnost pripremanja i sprovoĊenja stalnih
planova i procedura kojima će se pratiti kvalitet i kvantitet kapitala banke. TakoĊer,
naglašeno je kako kapital banke treba da joj omogućava upravljanje preuzetim i
potencijalnim rizicima. Pored navedenog u ovoj Odluci definisani su još i vrste kapitala
banke, riziĉna aktiva, stopa adekvatnosti kapitala te naĉin izvještavanja i kontrole
kapitala banaka.
6 Hadţić, dr. Fikret i Efendić, Velid, Bankarstvo – pregled predavanja i vježbi, str. 184.
11
4. RIZIK KAMATNE STOPE
Promjenjive i nepredvidljive kamatne stope s tendencijom porasta zamjenjuju
dugogodišnje relativno niske, stabilne i predvidive kamatne stope. Prikupljajući depozite,
izvore sredstava I usmjeravanjem u kreditne plasmane, vrijednosne papire i druge oblike
pozajmica, banke se izlaţu utjecaju kamatnog rizika. Izloţenost kamatnom riziku nastaje
zbog promjena kamatnih stopa i roĉne neusklaĊenosti plasmana i izvora Kako bi banke
uspješno poslovale, naglašava se potreba za mjerenjem izloţenosti banaka kamatnom
riziku i pronalaţenjem efikasnih naĉina za upravljanje kamatnim rizikom. 7
Rizik kamatne stope je opasnost od neoĉekivane promjene vrijednosti duga zbog
promjene vrijednosti nominalnih kamatnih stopa. Kamatni rizik je izuzetno vaţan za
banke, jer promjena kamatne stope na aktivu i pasivu utjeĉe na visinu kamatne marţe u
pozitivnom ili negativnom pravcu. Na ovaj naĉin promjena kamatne stope moţe utjecati
na profitabilnost i neto imovinu banke. Kamatni rizik je uglavnom vezan za roĉnu
transformaciju sredstava jer banke daju kredite sa relativno duţim rokovima u odnosu na
rokove izvora sredstava. Porast trţišnih kamatnih stopa brţe utiĉe na prilagoĊavanje
kamate koju banke moraju da plate na izvore sredstava nego na prilagoĊavanje
kamatne stope na kredite.
Rizik kamatne stope predstavlja jedan od kljuĉnih finansijskih (trţišnih) rizika za banke.
Kako se banke ne mogu izolirati od utjecaja kamatnog rizika, a da bi se mogle zaštiti od
nepovoljnih utjecaja kretanja kamatne stope, uprava mora spoznati oblike, odnosno
izvore kamatnog rizika.
4.1. Oblici kamatnog rizika
Promjene kamatnih stopa utjeĉu na prihode banaka zbog promjena neto kamatnih
prihoda, kamatno osjetljive aktive i operativnih troškova. Uĉinkovit proces upravljanja
rizikom kamatnih stopa u bankama zahtijeva upoznavanje s oblicima (izvorima)
kamatnog rizika.
7 Madura, J. Financial Markets and Institutions, 6th ed., Thomson - South-Western, Ohio, USA, 2002, str.
534-544.
12
Temeljni oblici (izvori) rizika kamatnih stopa kojima se banke izlaţu jesu:8
1. rizik roĉne neusklaĊenosti (muturity risk, repricing risk)
2. rizik krive prihoda (yield curve risk)
3. temeljni rizik (bassis risk)
4. rizik opcije (optionality)
4.1.1. Rizik ročne neusklađenosti
Rizik roĉne neusklaĊenosti podrazumijeva vremensku neusklaĊenost dospijeća (za
fiksne kamatne stope) i rizik ponovnog vrednovanja kamatnih stopa na imovinu, obveze i
izvanbilansne pozicije (za promjenjive kamatne stope). Postojanje roĉne neusklaĊenosti
izlaţe zaradu banke i njezinu neto vrijednost (kapital) neoĉekivanim promjenama
kamatnih stopa. Ako banke finansiraju date dugoroĉne kredite kratkoroĉnim depozitima,
rast kamatnih stopa moţe uzrokovati pad zarade. Rast kamatnih stopa umanjuje
vrijednost takvih kredita, a s druge strane uzimanje novih depozita po višim kamatnim
stopama djeluje na rast troškova banaka. Pad prihoda i rast troškova imat će za
posljedicu smanjenu zaradu banaka.
4.1.2. Rizik krive prihoda
Rizik krive prihoda se javlja kao vjerovatnost nepredviĊene promjene oblika i nagiba
krive prihoda, koja djeluje negativno na zaradu ili neto vrijednost banke. Kad bi se banke
od promjena vrijednosti desetogodišnjih drţavnih obveznica zaštitila kratkom pozicijom
petogodišnjim drţavnim obveznicama, iznenadno zauzimanje strmog nagiba krive
prihoda moţe imati posljedice na poslovanje banke. Nagib krive prihoda normalno je
rastući, no izmjena nagiba nosi rast kratkoroĉnih kamatnih stopa nad dugoroĉnim, što u
ovom sluĉaju znaĉi gubitak za banke.
4.1.3. Temeljni rizik
Temeljni rizik predstavlja vjerovatnost nepostojanja savršene korelacije prilagoĊavanja
promjenama kamatnih stopa koje se naplaćuju ili plaćaju na razliĉite finansijske
plasmane, a mogu imati utjecaja na poslovanje banke.
8 Basel Committee on Banking Supervision, Principles for the Management and Supervision of Interest Rate
Risk
13
4.1.4. Rizik opcije
Rizik opcije je oblik kamatnog rizika koji se ogleda u postojanju mogućnosti korištenja
pravom opcije na imovinu kupovinom ili prodajom novĉanih tokova vezanih za pojedine
finansijske instrumente ili ugovore, npr. obveznice s opcijom kupovine ili opcijom
prodaje, krediti s pravom duţnika da izvrši prijevremenu otplatu kredita ili depoziti s
mogućnošću povlaĉenja.
4.2. Upravljanje kamatnim rizikom u bankama
Temeljni element u ocjeni pouzdanosti i sigurnosti svake banke jest i postojanje sistema
upravljanja rizicima kojima se banke izlaţu. Upravljanje kamatnim rizikom ukljuĉuje
prudencijalno upravljanje strukturom aktive i pasive banke, kako bi se konstantno
nadzirao utjecaj koji promjena kamatnih stopa ima na finansijski rezultat banke. Zato se
praksa kojom banke optimiziraju naĉin na koji preuzimaju kamatni rizik, naziva
upravljanje rizikom. Sveukupnost napora na upravljanju rizikom kamatnih stopa treba
biti pretoĉena u politiku i procedure upravljanja rizikom kamatnih stopa. Znaĉenje i
posebnosti upravljanja rizikom kamatne stope razlikuju se od banke do banke, a ovisi o:
1. veliĉini banke
2. prirodi i sloţenosti njezinih pozicija aktive i obveza
3. visini njezinih pozicija izloţenih riziku kamatne stope
4. toleranciji banke prema riziku (riziĉnost profila)
Upravljanje kamatnim rizikom banke obuhvata:
1. utvrĊivanje i provedbu pouzdane politike kamatnih stopa,
2. razvijanje i primjenu prikladnih tehnika mjerenja izloţenosti pozicija kamatnom riziku,
3. razvijanje i primjenu sistema uĉinkovitog upravljanja kamatnim rizikom,
4. utvrĊivanje i primjenu procedura kontrole.
Da bi sistem upravljanja kamatnim rizikom funkcionirao, potrebno je osigurati prikladne
informacije kako bi se poduzele prikladne mjere, i to u relativno kratkom vremenu. Ako je
potrebno više vremena za identificiranje rizika i poduzimanje mjera za njegovo
uklanjanje ili izbjegavanje, banci prijete veći gubici u poslovanju. Kontrola procesa
upravljanja kamatnim rizikom u banci trebala bi biti povjerena internoj kontroli koja
14
revidira poslovanje odbora za upravljanje aktivom i pasivom, riznice i drugih
organizacijskih odjela.
Temeljna pretpostavka u upravljanju kamatnim rizikom je ĉinjenica da se kamatne stope
stalno mijenjaju. Upravljanje kamatnim rizikom traţi jasno razumijevanje veliĉine rizika
kojem su banke izloţene i utjecaja promjene kamatnih stopa na riziĉnu poziciju. Upravo
iz tih razloga, upravljanje aktivom i pasivom moţe se definirati kao stvaranje najboljeg
mogućeg izbora – „trade off“ izmeĊu povrata i rizika. Zapravo se upravljanje aktivom i
pasivom banke moţe svesti na dvije fraze – „maksimizirati profit“ i „minimizirati rizik“.
Savremeni naĉin upravljanja upravljanja aktivom i pasivom poslovnih banaka, te time i
rizikom kamatne stope, naziva se ALM konceptom (Asset and Liability Management). S
obzirom na njegovu vaţnost, i ĉinjenicu da je ovaj koncept nezaobilazan u upravljanju
rizikom svake banke, u nastavku ćemo ukratko objasniti ovaj model u kontekstu
upravljanja kamatnim rizikom.
4.2.1. ALM koncept
Ukoliko se posmatra strategijski nivo poslovne banke, tada je menadţment banke u
obavezi da prati globalnu poziciju svih rizika, pa tako i kamatnog, uz primjenu ALM
koncepta. Upravljanje aktivom i pasivom putem ALM koncepta znaĉi odreĊivanje
prihvatljivog odnosa kamatne izloţenosti u odnosu na kapital banke. Operativni nivo
praćenja kamatnih stopa podrazumijeva praćenje kratkoroĉnog I dugoroĉnog rizika
kamatnih stopa koji se vrši analizom jaza (gap-a) I analizom senzitivnosti. U uslovima
kada se oĉekuje porast kamatnih stopa, menadţment banke koristi ALM koncept,
povećava kamatno osjetljivu aktivu u odnosu na kamatno osjetljivu pasivu. Za ALM se
moţe reći da je u posljednje tri decenije doţivio punu primjenu i dinamiĉan razvoj. U
poĉetku je ovaj upravljaĉki koncept predstavljao upravljanje aktivom banke, da bi kasnije
prešao i na upravljanje pasivom. Koncept ALM-a se u primjeni pokazao kao adekvatan
odgovor na rizike i neizvjesnosti. Ovaj koncept je omogućio da banke aktivnije koriste
svoje ukupne obaveze i plasmane radi brţeg reagovanja na promjene koje su se
pojavljivale na finansijskom trţištu. Uvodenjem i primjenom ALM-koncepta stvorene su
fleksibilnije bankarske strukture, koje su u stanju da se brţe prilagode svim potencijalnim
promjenama na finansijskom trţištu.
15
4.3. Modeli mjerenja kamatnog rizika
Prema prof. Ćiroviću, postoje tri modela mjerenja kreditnog rizika:9
revalorizacioni model
model roĉnosti
duracioni model
4.3.1. Revalorizacioni model
Revaloriozacioni model polazi od roĉne neravnoteţe pozicija na strani aktive i obaveza
banke, imajući u vidu da te veliĉine mogu biti revalorizovane u narednom periodu uslijed
promjene kamatnih stopa. Radi se samo o kamatnim stopama na aktive i obaveze koje
po ugovorima treba da budu revidirane u sukcesivnim periodima, imajući u vidu
promjene kamatnih stopa na finansijskom trţištu. Sve aktive i obaveze banaka su
ureĊene po kriteriju roĉnosti. U okviru svakog segmenta roĉnosti izraĉunava se iznos
aktiva i obaveza banke i visina neravnoteţe sa pozitivnim i negativnim znakom. Na toj
osnovi banke za svaki roĉni segment izraĉunavaju efekte promjene kamatnih stopa na
neto kamatnu marţu.
4.3.2. Model ročnosti
Ovaj model zasniva se na promjeni trţišnih vrijednosti aktiva i obaveza banke koje
nastaju usljed promjene kamatnih stopa. Model karakterišu dva principa:
1. porast kamatne stope smanjuje trţišnu vrijednost aktive i obaveza banke i
obrnuto,
2. duţina roka dospjeća aktive i obaveza utiĉe na promjenu trţišne vrijednosti
aktive i obaveza banke.
Model se naroĉito primjenjuje na obveznice koje banke imaju u svojim aktivama i
pasivama, s tim da se ove vrijednosti stalno revalorizuju u skladu sa promjenama
trţišnih kamatnih stopa. Ovo znaĉi da se primjenjuje permanentna revizija vrijednosti
aktiva i obaveza banke u skladu sa kretanjima trţišnih kamatnih stopa. U ovaj model je
ugraĊen princip da porast kamatnih stopa smanjuje trţišnu vrijednost aktiva i obaveza
banke, dok pad kamatnih stopa povećava trţišnu vrijednost bankarskih aktiva i obaveza.
9 Ćirović, Milutin, Bankarstvo, 2001. godina
16
Istovremeno postoji i princip da duţina roka dospijeća takoĊer utiĉe na promjenu trţišne
vrijednosti aktiva i obaveza banke.
4.3.3. Duracioni model
Duracija ili trajnost je prosjeĉna duţina trajanja novĉanih tokova po osnovu aktiva i
obaveza. Što je duracija veća to je veća osjetljivost cijena aktive i obaveza na promjene
kamatne stope. Kod ovog modela naglasak je na tajmingu novĉanih tokova kredita i
depozita. Kod duracije se mjeri ponderisano prosjeĉno vrijeme do roĉnosti putem
korištenja relativnih sadašnjih vrijednosti novĉanih tokova kao pondera. Posebno je
znaĉajno što duraciona analiza uzima u obzir da kredit, koji se otplaćuje u
polugodišnjem ritmu, stvara mogućnost da banke reinvestiraju po trţišnoj kamatnoj stopi
primljene anuitete poslije svakih šest mjeseci.
4.4. Strategija zaštite banaka od kamatnog rizika
Osnovna strategija zaštite banaka od kamatnog rizika jeste revizija kamatnih stopa u
odreĊenim intervalima koji su unaprijed utvrĊeni i najĉešće iznose tri ili šest mjeseci. Za
banke je naroĉito vaţno da povremeno vrše reviziju kamatnih stopa na plasmane i
kamatnih stopa na na izvore sredstava. Posebno je vaţno da banke provjeravaju
kamatne stope na kredite sa duţim rokovima kako bi se što više smanjio debalans
izmeĊu kamatne stope na plasmane i kamatne stope na izvore sredstava. Pri tome kao
odrednicu mogu koristiti referentnu kamatnu stopu koja se formira na finansijskom trţištu
(npr.LIBOR )
U savremenim trţišnim ekonomijama, banke imaju povećane mogućnosti da izvrše
povećanje/smanjenje kamatnog rizika tj. kamatne izloţenosti. Visina kamatne izloţenosti
zavisi od strategije koju banke izaberu. Banke mogu izabrati izmeĊu dvije strategije:10
1. strategija averzije prema riziku - teţe da smanji kamatnu izloţenost na relativno mali iznos,
2. strategija namjernog ulaska u relativno veće stepene rizika – povećavaju nivo
kamatne izloţenosti.
10
Ćirović, Milutin, Bankarstvo, 2001. godina
17
Ukoliko banke koriste agresivan pristup, njihova strategija zavisi od toga da li će doći do
porasta ili pada kamatnih stopa. Ako se oĉekuje da će doći do porasta kamatnih stopa
banke će teţiti da povećaju kamatno osjetljivu aktivu u odnosu na kamatno osjetljivu
pasivu. U tom sluĉaju će doći do suprostavljenih interesa izmeĊu banke i duţnika. U
uslovima kada se oĉekuje porast kamatnih stopa duţnici preferiraju fiksne kamatne
stope i duţe rokove otplate, dok je interes banke suprotan. Već smo naveli da banke
moraju imati stalni monitoring u pogledu kamatne strukture instrumenata na strani aktiva
i pasive bilansa, da bi upravljale kamatnim rizicima. Pri tome je najvaţnije da banke
posebno grupišu kamatno osjetljive aktive i obaveze prema roku dospijeća ili ponovnog
utvrĊivanja kamatnih stopa. U cilju redukcije kamatnog rizika, a bez povećanja drugih
rizika, banke primjenjuje i druge metode zasnovane na vanbilansnim operacijama kao
što su: fjuĉersi, opcije i swap.
4.4.1. SWAP aranžmani
Swap aranţmani predstavljaju još jedan naĉin zaštite , odnosno reduciranje kamatnog
rizika, a nastali su 1980-tih godina na trţištu eurobond obveznica. Swap omogućava da
dvije institucije koje od nekog posuĊuju sredstva (ukljuĉujući i banke) pomaţu jedna
drugoj tako što će razmjenjivati neke od najboljih karakteristika svojih kredita.11
Npr. subjekt koji posuĊuje moţe imati tako nizak kreditni rejting da nije u u mogućnosti
stupiti na otvoreno trţište i prodavati obveznice po fiksnim, niskim kamatnim stopama.
Taj subjekt moţe biti prisiljen na korištenje kratkoroĉnog kredita i prihvaćanje relativno
visokih troškova kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Za razliku od njega, drugi
subjekt moţe imati visok kreditni rejting i biti u mogućnosti dugoroĉno posuĊivati na
otvorenom trţištu po relativno niţim kamatnim stopama.
Ta dva subjekta se mogu jednostavno dogovoriti, uz pomoć banke ili drugih posrednika,
da zamjene kamatne stope koristeći se najboljim karakteristikama svojih sredstava.
Swap kamatnih stopa tada je naĉin da se promjeni izloţenost neke institucije
promjenama kamatnih stopa i da se postignu niţi troškovi na posuĊena sredstva.
11
Rose, Peter i Hudgins, Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status, Beograd, 2005. godina
18
5. DEVIZNI RIZIK
5.1. Pojam deviznog rizika
Rizik deviznog kursa nastaje usljed promjene deviznog kursa, ukoliko banke imaju
neravnoteţu devizne aktiva i pasive. U savremenom bankarstvu je valutni rizik znatno
porastao iz dva razloga:
zato što su banke danas sve više ukljuĉene u devizne transakcije i time su više devizno izloţene,
u današnjem sistemu promjenjivih deviznih kurseva stalno dolazi do oscilacija što se onda prenosi na devizne pozicije u bankarskim bilansima.
UvoĊenje Eura kao zajedniĉke valute u okviru Evropske unije u januara 1999. godine,
predstavljalo je jak udar na profitabilnost banaka, jer je znatno smanjen profit iz
reduciranih deviznih transakcija, koje su se do tada obavljale u valutama zemalja. Kada
doĊe do promjene deviznog kursa neke valute koje se nalaze u bilansnoj strukturi banke
efekti te promjene zavise od dvije komponente:
da li je i koliko ta valuta apresirala ili depresirala
da li je bilans aktive i pasive u toj valuti pozitivan ili negativan.
Ako doĊe do apresijacije neke valute u bilansu banke, to će imati pozitivan imovinski
efekat na banku ukoliko u toj valuti ima veću aktivu od pasive (pozitivan bilans). To znaĉi
da će rast vrijednosti strane valute u aktivi banke, izraţena u domaćoj biti veća od rasta
vrijednosti strane valute u pasivi banke izraţena u domaćoj valuti. Obratno, ukoliko se
apresijacija posmatrane valute odnosi na banku koja u toj valuti ima veću pasivu od
aktiva (negativan bilans), to će imati negativan imovinski efekat. Ista logika vaţi i za
efekte depresijacije neke valute: to će imati negativan imovinski efekat na banku, ukoliko
je aktiva veća od pasive (pozitivan bilans), a pozitivan efekat ukoliko je bilans banke u toj
valuti negativan.
Preduzeće izloţeno deviznom riziku:
kada posjeduje novĉana sredstva u jednoj valuti i oĉekuje da izvrši konverziju u drugu valutu, da bi realizovalo profit;
kada su potraţivanja denominirana u jednoj valuti, koja mora biti konkretizirana u drugu, po nekoj oĉekivanoj vrijednosti;
19
kada posjeduje novĉana sredstva u nekoj valuti, i u trenutku vraćanja mora izvršiti konverziju vlastite valute u stranu, da bi se dug vratio;
kada kupuje robu u jednoj valuti, prodaje u drugoj, a ostvareni prihod treba konvertovati u treću, da bi ostvarilo planirani profit
5.2. Upravljanje deviznim rizikom
Upravljanje deviznim rizikom predstavlja poduzimanje odreĊenih radnji kako bi se
smanjile ili minimizirale vjerovatnoće gubitaka usljed promjena deviznog kursa odreĊene
valute. Navedene radnje mogu se sprovoditi na nekoliko naĉina. Jedan od naĉina je da
se odredi visina valutnog rizika koji banka prihvata u skladu sa svojom poslovnom
politikom. Pri tome postoji:
"dealing" pozicija koja oznaĉava deviznu poziciju nastalu na osnovu tekućeg deviznog priliva i odliva,
"strukturalna" devizna pozicija koja je dugoroĉnijeg karaktera i rezultat je djelovanja menadţmenta banke.
Teoretski minimum dnevne izloţenosti bio bi da banka ima potpunu ravnoteţu aktive i
passive u svakoj valuti sa kojom posluje, ali bi to išlo na raĉun fleksibilnosti i poslovnosti
banke. U praksi banka bira izmeĊu dvije osnovne strategije. Prva strategija se sastoji u
korištenju hedžing transakcija kojim banka pokriva valutni rizik. Druga strategija sastoji
se u namjernom formiranju kontrolisanog nivoa devizne izloţenosti sa namjerom da se
ostvari špekulativna dobit iz oĉekivane promjene deviznih kurseva.
Zaštita od valutnih rizika se moţe izvršiti i putem derivatnih instrumenata kao što su
finansijski fjuĉersi i opcije. Finansijski fjučersi su standardizovani ugovori o isporuci ili
prijemu taĉno odreĊenih finansijskih instrumenata po precizno utvrĊenom iznosu,
odnosno cijenina odreĊeni datum. Opcija je ugovor je ugovor koji njegovom vlasniku
daje mogućnost,ali u isto vrijeme ne stvara obavezu da se kupi (call-options) ili proda
(put-options)odreĊena roba, odnosno vrijednosni papiri po prethodno utvrĊenoj cijeni na
dan ili prije fiksnog dana istjecanja. Banka moţe koristiti ova dva instrumenta kako bi se
zaštitila od deviznih rizika12.
12
Ćirović, Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001. godina
20
„devizni svop“ (fx swap) je ugovor dviju strana o razmjeni iznosa (glavnice i kamate) u
razliĉitim valutama po unaprijed ugovorenim kursevima;
„devizna opcija“ (fx option) oznaĉava pravo kupovine ili prodaje neke valute po
unaprijed ugovorenoj cijeni na ili prije dogovorenog datuma dospijeća;
5.3. Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banke
Odlukom o minimnalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banaka bliţe se
propisuju minimalni standardi koje je banka duţna osigurati i odrţavati u upravljanju
deviznim rizikom, odnosno minimalni standardi za donošenje i provedbu programa,
politika i procedura za preuzimanje, praćenje, kontrolu i upravljanje deviznim rizikom.
Devizni rizik, prema ovoj odluci, predstavlja izloţenost banke mogućem utjecaju
promjena deviznih kurseva i opasnost da nepovoljne promjene rezultiraju gubicima
banke u KM (domaćoj valuti), pri ĉemu razina FX rizika predstavlja funkciju visine i
duljine trajanja izloţenosti banke mogućim promjenama deviznih teĉajeva i zavisi od
visine zaduţenja banke u inostranstvu i stepena devizne usklaĊenosti aktive i pasive
bilansa i vanbilansa (u daljnjem tekstu: aktive i pasive) banke, odnosno stepena
usklaĊenosti njezinih deviznih novĉanih tokova.
Procedure za upravljanje i kontrolu FX aktivnosti i FX rizika, proporcionalno veliĉini,
sloţenosti i frekvenciji FX aktivnosti banke, koje treba da ukljuĉe najmanje sljedeće
oblasti:
a) sisteme knjigovodstva i informisanja uprave i nadzornog odbora, vezane za
praćenje i procjenu: zaduţenja u inozemstvu, devizne pozicije banke, preuzetog
FX rizika, ostvarenih dobitaka i gubitaka, a koji su podobni za mjerenje, ocjenu i
izvještavanje o:
stepenu zaduţenja banke u inostranstvu u odnosu na osnovni kapital banke i u odnosu na druge elemente poslovanja banke ukljuĉivo bilansne i vanbilansne pozicije banke,
neto preko-noći i terminskoj poziciji svake valute (aktiva/pasiva) s kojom banka posluje,
neto preko-noći i terminskoj poziciji ukupno svih valuta s kojima banka posluje,
21
dobicima i gubicima vezanim za FX aktivnosti i izlaganja banke FX riziku.
b) kontrole FX aktivnosti koje obuhvaćaju najmanje:
organizacijske kontrole za provjeru je li uspostavljeno i provodi li se jasno razdvajanja mjerodavnosti i odgovornosti izmeĊu osoba koje donose odluke za obavljanje FX aktivnosti (transakcija) i osoba koje su odgovorne za njihovu realizaciju, odnosno ugovaranje, izvršavanje i knjigovodstveno evidentiranje,
proceduralne kontrole za provjeru jesu li sve transakcije u potpunosti evidentirane istog dana kada su obavljene, korektno obavljene i za hitno otkrivanje propusta i neovlaštenih poslova,
kontrole za praćenje i ĉeste provjere poštuju li se propisana i od organa banke postavljena ograniĉenja za preuzimanje FX rizika.
“Individualna devizna pozicija” (otvorena pozicija) predstavlja razliku izmeĊu stavki koje
se odnose na pojedinu stranu valutu (u daljnjem tekstu: stavke) u aktivi i pasivi bilansa
banke (zlato i drugi plemeniti metali smatraju se stranom valutom), denominiranih
(izraţenih) u KM, s potencijalnom dobiti ili gubitkom (pozitivnom ili negativnom deviznom
razlikom). Potencijalna dobit ili gubitak se pojavljuju u sluĉaju kada se devizni kurs po
kojem je izvršeno knjiţenje stavki (u poslovnim knjigama banke) razlikuje od deviznog
kursa, kojeg objavljuje Centralna banka Bosne i Hercegovine, na dan na koji se utvrĊuje
njihova devizna pozicija.
Individualna devizna pozicija obraĉunava se kao zbroj iznosa stavki aktive uzetih s
predznakom + (plus) i stavki pasive uzetih s predznakom - (minus), pri ĉemu se u
obraĉun obvezno ukljuĉuju i vanbilansne obveze banke da kupi ili proda odreĊene valute.
Banka ima “dugu poziciju” odreĊene valute ako je vrijednost stavki aktive veća od
vrijednosti stavki pasive, tj. ako je njihova razlika s predznakom + (plus).
Banka ima “kratku poziciju” odreĊene valute ako je vrijednost stavki aktive manja od
vrijednosti stavki pasive, tj. ako je njihova razlika s predznakom – (minus).
“Devizna pozicija” banke predstavlja zbroj vrijednosti svih dugih i svih kratkih individualnih deviznih pozicija banke. “Devizna pozicija u toku dana” banke predstavlja deviznu poziciju banke u nekom trenutku u tijeku radnog dana.
22
“Devizna pozicija preko-noći” banke predstavlja deviznu poziciju banke nakon zakljuĉenja radnog dana i koja se prenosi na sljedeći radni dan. Ograniĉenja FX aktivnosti banke u odnosu na osnovni kapital, u smislu ovog ĉlanka,
iznose:
1. za Individualnu deviznu poziciju preko-noći banke najviše do iznosa 20%;
2. za Deviznu poziciju banke najviše do iznosa 30%13.
6. RIZIK CIJENE
Rizik cijene odnosi se na dio bilansa banke u kojem se nalaze vrijednosni papiri. Rizik
cijene predstavlja mogućnost ili vjerovatnoću da se vrijednost portfolia banke smanji,
usljed nepovoljnih kretanja na trţištu vrijednosnih papira.
Za mjerenje rizika cijene koriste se parametri delta, gamma i vega. Portfolio je ograniĉen
za pojedine insrtumente, iznosom po pojjedinim emitentima vrijednosnih papira te po
ukunoj poziciji. Za mjerenje rizika cijene mjeri se i VAR za portfolia vrijednosnih papira
banke.
7. OPERATIVNI RIZICI
7.1. Pojam i klasifikacija
U skladu sa ''Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje operativnim rizikom''
Agencije za bankarstvo FBiH, operativni rizik predstavlja mogućnost nastanka gubitaka
za banku i negativnih efekata na kapital banke zbog neadekvatnih internih sistema,
procedura i kontrola, slabosti i propusta u izvršavanju poslovnih aktivnosti, nezakonitih
radnji i vanjskih dogaĊaja koji banku mogu izloţiti gubitku.
Definicija operativnih rizika ukljuĉuje pravni rizik i rizik usklaĊenosti s regulativom, dok su
iz nje iskljuĉeni strateški i reputacijski rizik. Pravni i rizik usklaĊenosti se definišu kao
13
Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banaka
23
rizici smanjenja profita zbog kršenja ili neusklaĊenosti sa zakonskim propisima,
pravilima, ugovorima, definisanom praksom ili etiĉkim standardima.
Operativni rizici se prema Baselu II dijele na sedam osnovnih kategorija koje se dalje
dijele na podkategorije.
1. Upravljanje izvršenjem, isporukom i procesima:
Ljudske pogreške u procesiranju – greške i propusti u transakcijama do kojih moţe doći bilo kada u okviru ciklusa trajanja transakcije;
Upravljanje podacima – konkretno kreiranje i odrţavanje podataka, blagovremeno osiguravanje kvalitete podataka (korištenje loših ili neadekvatnih podataka u ciklusu obrade);
Izvještavanje i objavljivanje – laţno, neadekvatno ili neblagovremeno izvještavanje po pitanju regulative i usklaĊenosti ka eksternoj kompetentnoj instituciji ili nadreĊenom tijelu;
2. Prakse vezane za klijente, proizvode i poslovanje:
Fiducijarna pitanja – nemogućnost zaposlenika da ispuni sve fiducijarne odgovornosti i obaveze prema klijentu;
Neispravne prakse – nemogućnost zaposlenika ili same organizacije da ispuni svoje obaveze po ugovoru ili statutu (nemogućnost poštovanja procedura, pogrešne procedure i procedure koje ne ispunjavaju standarde date privredne grane);
3. Prekid poslovanja:
Infrastruktura i sistemi – nemogućnost vršenja usluga ili neizvršenje istih za interne sisteme i infrastrukturu;
4. Interna pronevjera i krađa:
Neovlaštena trţišna aktivnost – novlašteno preuzimanje trţišno osjetljivih pozicija, ukljuĉujući obavljanje trgovine putem neovlaštenih oblika transakcija ili proizvoda te namjerno prikrivanje izvršene transakcije;
Interna pronevjera i kraĊa – svi oblici interno izvršene kraĊe ili pronevjere u cilju otuĊenja sredstava (ukljuĉuje i situacije tajnog dogovora sa spoljnom stranom) koji rezultiraju novĉanom koristi po internu stranu;
5. Prakse zapošljavanja i zaštite na radu:
Diversifikacija i diskriminacija – neusklaĊenost sa propisima i smjernicama vezanim za diversifikaciju ili diskriminaciju zaposlenika;
Odnosi sa zaposlenicima – štrajkovi i svi oblici aktivnosti zaposlenika koji vode znaĉajnom prekidu poslovanja ili povećanju nezadovoljstva klijenta (interne sabotaţe, agresivne osobe);
24
Sigurno okruţenje – neusklaĊenost sa propisima i smjernicama vezanim za zdravlje i sigurnost zaposlenika ili trećih strana na radnom mjestu;
6. Oštećenja na imovini:
Prirodna nepogoda i nesreća – oštećenje ili gubitak imovine uzrokovan prirodnom nepogodom ili nesrećom;
Namjerno nanesena šteta – oštećenja ili gubitak imovine uzrokovan namjernim djelovanjem odreĊene spoljne strane (ukljuĉuje djelo industrijske špijunaţe i terorizma);
7. Eksterna pronevjera:
Upad u sistem (hacking) i prekid rada sistema – eksterni neovlašteni pristup ili manipulisanje ili prekid rada sistema, infrastrukture ili podataka, a što se odnosi i na onemogućavanje usluga;
Eksterna pronevjera i kraĊa – svi oblici izvršene kraĊe ili pronevjere imovine.
Moguća je i klasifikacija operativnih rizika prema poslovnim linijama u okviru kojih
obavljanjem aktivnosti moţe doći do odreĊenih šteta:
1. Korporativno finansiranje – spajanja, akvizicije, izdavanje vrijednosnih papira;
2. Trgovina i prodaja – upravljanje sredstvima, trgovanje za vlastiti raĉun i vlastito
finansiranje;
3. Retail bankarstvo – kreditiranje i depoziti, finansijske garancije, leasing/factoring;
4. Poslovno bankarstvo – kreditiranje i depoziti, finansijske garancije, leasing/factoring,
finansiranje izvoza i prodaje;
5. Plaćanje – sistemi plaćanja;
6. Agencijske usluge – usluge depozitne banke, custody;
7. Upravljanje imovinom – upravljanje portfolijima i štednim depozitima klijenata;
8. Zastupanje u maloprodaji – prikupljanje i transfer te izvršavanje naloga za klijente
retail bankarstva, „‟privatne‟‟ klijente te mala i srednja preduzeća.
7.2. Upravljanje operativnim rizicima
Upravljanje operativnim rizicima je dio dodijeljenih odgovornosti svih rukovodilaca banke
unutar njihove poslovne domene. Sam sistem upravljanja operativnim rizicima obuhvata
alate i mehanizme za kontinuirano praćenje šteta koje banka trpi te izloţenosti banke
ovim rizicima, procjene operativnih rizika u proizvodima i procedurama te definisanje
naĉina za izbjegavanje, kontrolisanje ili prenošenje na treće osobe. U praćenje
25
operativnih rizika ukljuĉene su i situacije u kojima su operativni rizici povezani sa drugim
rizicima, a posebno trţišnim i kreditnim rizicima.
Funkcija upravljanja operativnim rizicima provodi sljedeće aktivnosti:
provjera redovnog prikupljanja podataka o štetama, kljuĉnim indikatorima
rizika i analizama scenarija;
provjera usklaĊenosti sa standardima za upravljanje operativnim rizicima;
redovno izvještavanje rukovodstva banke o sluĉajevima nastanka rizika;
predlaganje mjera za spreĉavanje i ublaţavanje rizika;
edukacija o kontroli i praćenju operativnih rizika.
Najkraće reĉeno – banka upravlja operativnim rizicima kontrolirajući ih, prihvatajući,
prenoseći na treće osobe, izbjegavajući ih te formirajući adekvatan iznos kapitala za ovu
vrstu rizika. Upravljanje operativnim rizicima distribuirano je kroz cjelokupnu hijerarhijsku
strukturu banke i dijeli se na:
1. redovno (primarni nivo) – dio dodijeljenih odgovornosti svih rukovodilaca banke koje je opisano politikama, procedurama i drugim dokumentima te se kontinuirano provodi kao dio standardnog poslovnog procesa;
2. nadzorno i revizijsko (sekundarni nivo) – nadzor rezultata upravljanja te izvještavanje o postojećim i potencijalnim izvorima operativnih rizika s ciljem prikupljanja informacija na temelju kojih će biti moguće efikasno upravljati na svim nivoima;
3. strateško – donošenje planova i odluka od strane rukovodstva o akcijama koje će se poduzeti kako bi se izbjegli i/ili umanjili operativni rizici.
U cilju upravljanja operativnim rizicima odreĊuju se graniĉne veliĉine u smislu da
ekonomski efekti (šteta, rezervacija, otpis rezervacije, storno transakcije, profit,
procijenjena šteta, šteta bez finansijskog efekta, potencijalna šteta, nadoknada štete)
uzrokovani ovim rizicima jednaki ili veći od odreĊenog iznosa moraju biti evidentirani u
bazu podataka o operativnim rizicima. Ova mjera je propisana od strane Agencije za
bankarstvo FBiH. Nuţno je i da se svaki štetni dogaĊaj pojedinaĉno evidentira u
ukupnom ''bruto'' iznosu štete, a posebno se evidentiraju nadoknade štete od
osiguravatelja ili trećih lica.
26
Pri prikupljanju podataka o dogaĊajima uzrokovanim operativnim rizicima uoĉava se
povezanost uzroka sa drugim tipovima rizika, posebno sa kreditnim i trţišnim rizikom.
Povezanost sa kreditnim rizikom ispoljava se u smislu nemogućnosti naplate kreditnog
potraţivanja uzrokovane nekim od vidova operativnih rizika, dok se povezanost sa
trţišnim rizikom manifestira u sluĉaju kada je osnovni uzrok greška u tipu ili koliĉini
odabranog finansijskog instrumenta.
7.3. Zaštita od operativnih rizika
U cilju zaštite od operativnih rizika provode se sljedeće aktivnosti:
1. analiza scenarija – procjena izloţenosti banke operativnim rizicima koja se izraţava u obliku procjene najgoreg mogućeg ishoda, kritiĉnih procesa te prijedloga za smanjenje rizika;
2. praćenje indikatora operativnih rizika – cilj je rano uoĉavanje povećanja rizika odreĊenog procesa, definisanje prioriteta i sugestija za upravljanje rizicima te utvrĊivanje efikasnosti akcija za ublaţavanje rizika;
3. procjena rizika – vrši se na nivou banke i ukljuĉuje sve kategorije operativnih rizika i poslovnih procesa.
Kao što je već spomenuto, Agencija za bankarstvo FBiH propisuje minimalne standarde
i kriterije koje je banka duţna da u svom poslovanju osigura i primjenjuje kako bi se na
što adekvatniji naĉin zaštitila od operativnih rizika te upravljala njima. IzmeĊu ostalog,
banka je duţna da uspostavi sistem koji obuhvata obavezu periodiĉnog preispitivanja te
obavezu Nadzornog odbora banke da najmanje jednom godišnje vrši analizu i ocjenu
adekvatnosti tog sistema.
Banka je duţna i da prije uvoĊenja novih proizvoda, sistema i procedura ili prije
preduzimanja novih poslovnih aktivnosti, identifikuje i procijeni operativne rizike
povezane sa njima. U sluĉaju kada gubici nastali iz operativnih rizika ukupno prekoraĉe
iznos od 2% neto kapitala banke, banka je duţna da o tome u pismenom obliku
obavijesti Ageciju za bankarstvo FBiH najkasnije u roku od osam dana od dana
prekoraĉenja navedenog iznosa. Obavijest mora sadrţavati strukturu izvora-uzroka sa
pripadajućim iznosima gubitaka, aktivnosti koje je banka već poduzela za pokriĉe tih
gubitaka kao i aktivnosti koje je banka već preduzela u cilju sprjeĉavanja nastanka
sliĉnih gubitaka u budućnosti.
27
Potrebno je i da banka saĉini plan za vanredne situacije u pisanoj formi, a sa ciljem
osiguranja kontinuiranog rada u sluĉaju nastanka ozbiljnih poremećaja u poslovanju
uzrokovanih situacijama koje su van kontrole banke kao i za sluĉaj nesavjesnog rada
zaposlenika. Ovo se posebno odnosi na zaposlenike sa visokim stepenom raspolaganja
sredstvima i upravljanja bankom.
8. RIZIK ZEMLJE
Rizik zemlje predstavlja sluĉaj kada duţnik ne moţe izmiriti svoju obavezu prema
inostranom kreditoru zbog politiĉkih, socijalnih, pravnih ili ekonomskih previranja koja se
dešavaju u njegovoj zemlji. Dakle, ovaj rizik se pojavljuje kada odreĊena banka ima
potraţivanja prema inostranim duţnicima po osnovu kredita, garancija, akreditiva ili u
sluĉaju finansiranja izvoza.
Sasvim je jasno da je rizik zemlje najizraţeniji u sluĉajevima kreditiranja strane vlade ili
njene agencije, s obzirom da takvo posuĊivanje najĉešće nije osigurano kolateralom.
Naime, odobravanje zajmova komitentu koji se nalazi u inostranstvu je mnogo riziĉnije
od odobravanja zajmova u matiĉnoj zemlji prvenstveno zbog ĉinjenice da su izvori
informacija u inostranstvu manje pouzdani od onih u matiĉnoj zemlji, a i lakše je pratiti
zajam koji je odobren u blizini, nego zajam koji je odobren hiljadama kilometara daleko.
Sljedeća oteţavajuća okolnost mogu biti sudski sistemi, neophodni za izvršenje ugovora
i voĊenje steĉajnih postupaka, a koji ne postoje u mnogim inostranim zemljama ili su
neefikasni i nepouzdani.
Osnovne odrednice rizika zemlje su:
politiĉke – znaĉajne politiĉke promjene unutar neke zemlje (npr. promjene vlade i vladine politike, politiĉki neredi, ratovi);
ekonomske – nepovoljna privredna kretanja u nekoj zemlji (npr. veliki deficit platnog bilansa).
28
Rizik zemlje se ispoljava u raznim oblicima, ali se kao bazni mogu navesti: 14
rizik neplaćanja – duţnik nije u mogućnosti da uredno izvršava svoje obaveze, odnosno nije solventan;
rizik transfera – duţnik, unatoĉ svojoj solventnosti, nije u mogućnosti da otplati dug u ugovorenoj valuti zbog odreĊenih previranja u njegovoj zemlji;
rizik garancija – karakteristiĉan kod banaka koje izdaju garancije za plaćanje u trećoj zemlji. U sluĉaju da duţnik ne moţe uredno izmiriti svoje obaveze, a garancija je aktivirana, dolazi do gubitka za ovu banku.
Kada se banke odluĉe za poslove koji ih u velikoj mjeri izlaţu rizicima zemlje one u cilju
zaštite koriste podatke agencije poput Moody's-a, koje vrše rangiranje zemalja prema
njihovoj kreditnoj sposobnosti. Banke nerijetko sprovode i sopstvene procjene zemlje
duţnika u cilju što veće zaštite od trţišnog rizika. Vrši se i redovno izvještavanje
nadleţnih, kao i kontinuirani monitoring kako bi se sve promjene uoĉile na vrijeme te
reagovalo u skladu s tim.
14
http://www.ekof.bg.ac.yu/nastava/analiza_rizika/4.%20UpravljanjeFinanRiz.ppt (pristupljeno 10.04.2009.)
29
ZAKLJUČAK Sa pojmom rizika susrećemo se u svakodnevnom ţivotu. U bankarstvu, ali i u drugim
finansijskim institucijama rizik, izmeĊu ostalog, predstavlja mogućnost finansijskog
gubitka koji moţe imati mnoštvo uzroka.
Poznavanje rizika kojim je izloţena je od kljuĉne vaţnosti za svaku finansijsku instituciju.
Banke koje izbjegavaju svaki rizik će prestati biti finansijske institucije te se s vremenom
i ugasiti. S druge strane, uspješna banka, odnosno njen menadţment, je upoznat sa
bankarskim rizicima, te ih na vrijeme identificira, umanjuje ili otklanja. To naravno
podrazumijeva adekvatan naĉin upravljanja i zaštite od rizika.
U ovom radu je obraĊeno sedam osnovnih rizika s kojim je banka svakodnevno
suoĉena. Svaki od njih karakterišu posebna svojstva, okolnosti i naĉini ispoljavanja, a
zajedniĉka karakteristika im je da mogu ozbiljno ugroziti solventnost banke i njen
opstanak na duţi rok.
Basel II poseban naglasak stavlja upravo na bankarske rizike te je u skladu sa tim i
Agencija za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine donijela niz odluka i standarda
o naĉinu upravljanja i zaštite od rizika. Ovom aspektu je posebna paţnja data i u radu,
kako bi se što više naglasio znaĉaj bankarskih rizika, posebno u današnjem
turbulentnom okruţenju.
Sasvim je jasno da je nemoguće da banka u potpunosti izbjegne gubitke koji nastaju iz
rizika. MeĊutim, poštivanjem odluka, standarda i procedura te uz dobar risk
management, koji obuhvata kako identifikaciju tako i upravljanje i zaštitu od rizika, banke
su u poziciji da svoje gubitke proizišle iz djelovanja rizika svedu na minimum.
30
LITERATURA 1. Andrijašević, dr. Sanja i Raĉić – Ţlibar, Tatjana, Rječnik osiguranja, Masmedia,
Zagreb, 1997. godina 2. Ćirović, Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001. godina 3. Hadţić, dr. Fikret i Efendić, Velid, Bankarstvo – pregled predavanja i vježbi,
Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2006. godine 4. Hempel, George i Simonson, Donald, Bank management – text and cases, John
Wiley and Sons Inc., 1999. godina 5. Miller, Roger i VanHoose David, Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb, 1997.
godina 6. Rose S. Peter, Money and Capital Markets, Irvin/McGraw – Hill, 1997. godina 7. Rose Peter i Hudgins Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data
status, Beograd, 2005. godina 8. Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Zagreb, 1980. godine 9. Ostali izvori:
o Internet www.ircgonline.com www.londonexternal.ac.uk/current_students/programme_resources/lse/lse_pdf/fu
rther_units/fin_inter/financial_intermediation_chapter2.pdf www.chicagofed.org/banking_information/risk_management.cfm
en.wikipedia.org/wiki/VaR http://www.ekof.bg.ac.yu/nastava/analiza_rizika/4.%20UpravljanjeFinanRiz.ppt www.abrs.ba www.fba.ba