univerzitet za poslovni inŢenjirng i menadŢment … · diplomski rad zaŠtita potroŠaĈa u bosni...
TRANSCRIPT
UNIVERZITET ZA POSLOVNI INŢENJIRNG I MENADŢMENT
BANJA LUKA PRAVNI FAKULTET
Diplomski rad
ZAŠTITA POTROŠAĈA U BOSNI I HERCEGOVINI
Mentor: doc. dr Predrag Raosavljević
BANJA LUKA, SEPTEMBAR 2014. DUŠAN SRDIĆ
„Pod moralnom i kriviĉnom odgovornošću izjavljujem da sam ja autor ovog rada
te sam upoznat da sam, ukoliko se utvrdi da je rad plagijat, odgovoran za štetu
priĉinjenu Univerzitetu za poslovni inţenjering i menadţment, kao i autoru
originalnog djela.“
SAŢETAK
U svijetu se pravo potrošaĉa sve više stavlja u kontekst ljudskih prava, što ona
po mnogo ĉemu i jesu.
Pitanja i problemi, kao i naĉin njihovog rješavanja u ovom domenu nisu nimalo
laki ni jednostavni. Ĉak i kad postoje dobro razraĊena pravna pravila, sadrţana u
jednom zakonu, vaţno pitanje je kako na najbolji, najbrţi i najjeftiniji naĉin obezbjediti
njihovu primjenu. To je ozbiljno pitanje, pa je posljednjih godina postalo centar
interesovanja udruţenja i organizacija za zaštitu potrošaĉa. Udruţenja i organizacije se
u rješavanju problema koje imaju potrošaĉi, vrlo ĉesto ukljuĉuju i te probleme
pokušavaju riještitivansudskim poravnanjima, pa sa tim zadobiti povjerenje potrošaĉa
koji su pretrpjeli štetu.
U svim zemljama (razumije se sa razliĉitim uspjehom) udruţenja i organizacije
za zaštitu potrošaĉa su vrlo aktivna, pa su se te aktivnosti prenijele na regionalne i
meĊunarodne organizacije, kako bi se pitanje zaštite potrošaĉa podiglo na najviši nivo i
time lakše ostvarila zaštita potrošaĉa u svim zemljama.
Tim pravcem se opredijelila Bosna i Hercegovina kao i Republika Srpska, koje
imaju organizacije i udruţenja za zaštitu potrošaĉa. Iako još uvijek u povoju, udruţenja i
organizacije za zaštitu potrošaĉa djeluju u svom poslu na širenju znaĉaja zaštite
potrošaĉa,edukaciji samih potrošaĉa kao i na legislativu koja ureĊuje ovu oblast.
Kljuĉne rijeĉi: osnovna prava potrošaĉa, Rezolucija 39/248, Udruţenja za
zaštitu potrošaĉa, Zakon o zaštiti potrošaĉa u Bosni i Hercegovini 25/06.
SUMMARY
Throughout the world consumer protection is more and more being considered
as basic human right, in many regards.
Questions, problems and means to solve them are not easy and simple. Even
when there are well structured legal regulations, important question is what is the best,
fastest and the cheapest way to implement them. That is a serious question and the last
years it became main interest of groups and organizations dealing with customer
protection. While solving problems amongst customers, groups and organizations very
often take out-of court settlement, and in that way they gain the trust of the customers.
In all countries (of course with different success) groups and organizations for
customer protection are very active, and those activities are being shared with regional
and international groups and organizations, so that the question of consumer protection
can be lifted higher for the benefit of customer protection in all countries.
Bosnia and Herzegovina is heading the same direction, just as Republic of
Srpska is, and both have groups and organizations for customer protection. Even if it is
still in its beginning, groups and organizations for consumer protection are sharing
message of importance of consumer protection, educating the consumers and
influencing legal regulation in this domain.
Key words: basic consumer protection laws, Resolution 39/248, Groups for
consumer protection, Consumer protection law in Bosnia and Herzegovina 25/06.
1
SADRŢAJ
1. UVOD......................................................................................................................... 1
2. ZAŠTITA POTROŠAĈA .......................................................................................... 2
3. ISTORIJSKI RAZVOJ SISTEMA ZAŠTITE POTROŠAĈA .................................. 3
3.1. PRAVO NA ZADOVOLJENJE OSNOVNIH ŢIVOTNIH POTREBA .......... 5
3.1.1 Proizvodnja hrane i multinacionalne korporacije ............................... 5
3.1.2 Kvalitet i zdravstvena bezbjednost hrane ............................................ 5
3.2. PRAVO NA BEZBJEDNOST ........................................................................... 6 3.2.1. Propisi i standardi o opštoj bezbjednosti proizvoda ........................... 6
3.2.2. Standardi i bezbjednost potrošaĉa ....................................................... 6
3.3.PRAVO NA INFORMISANOST ....................................................................... 7 3.4.PRAVO IZBORA ................................................................................................ 8 3.5.PRAVO DA SE ĈUJE GLASPOTROŠAĈA ..................................................... 8
3.6.PRAVO POTROŠAĈA NAOBEŠTEĆENJE ..................................................... 9 3.6.1. Uslovi za ostvarivanje naknade ........................................................... 9
3.7.PRAVO POTROŠAĈA NA OBRAZOVANJE ................................................ 10 3.8.PRAVO POTROŠAĈA NA ZDRAVU ŢIVOTNU SREDINU ....................... 11
4. ISTORIJA ZAŠTITE POTROŠAĈA BOSNE I HERCEGOVINE......................... 12
5. NOSIOCI ZAŠTITE POTROŠAĈA U BOSNI I HERCEGOVINI........................ 14
5.1.Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa ......................................... 15
5.2.Ombudsman za zaštitu potrošaĉa u Bosni i Hercegovini .................................. 15
5.3.Savjet za zaštitu potrošaĉa ................................................................................. 16
5.4.Kancelarija za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji Bosne i Hercegovine
i Republici Srpskoj ............................................................................................ 17
5.5.Udruţenja potrošaĉa .......................................................................................... 17
5.6.Inspekcijski organi ............................................................................................. 19
6. NOSIOCI ZAŠTITE POTROŠAĈA U REPUBLICI SRPSKOJ ............................ 19
6.1.Vlada Republike Srpske .................................................................................... 20
6.2.Ministarstvo ...................................................................................................... 20
6.3.Republiĉka uprava za inspekcijske poslove ..................................................... 21
6.4.Udruţenja za zaštitu potrošaĉa ......................................................................... 22
7. KORACI U RJEŠAVANJU POTROŠAĈKIH PRAVA ........................................ 24
7.1. 1. Korak –Pismeni prigovor potrošaĉa upućen trgovcu ................................... 24 7.2. 2. Korak – Rješavanje prigovora putem udruţenja za zaštitu potrošaĉa ....... 24
7.3. 3. Korak – Rješavanje prigovora putem Republiĉke uprave za inspekcijske ....
poslove ............................................................................................................. 25
7.4. 4. Korak – Rješavanje prigovora putem suda .................................................. 25
7.5. Analiza ankete .................................................................................................. 25
8. POTROŠAĈ U BOSNI I HERCEGOVINI .......................................................... 26
ZAKLJUĈAK ................................................................................................................ 28
LITERATURA .............................................................................................................. 29
SADRŢAJ SLIKA
Slika 2.1. Primjer potrošaĉa ........................................................................................... 2
Slika broj 3.7.1 Obrazovanje srednjoškolaca kao budućih potrošaĉa ........................... 11
Slika broj 6.2.1 „Okrugli stol“, 14.03.2014. godine, rad Ministarstva sa udruţenjima 21
2
Slika 6.4.1 Aktivnosti udruţenja ................................................................................... 23
SADRŢAJ TABELA
Tabela 7.5.1 Rezultati ankete ........................................................................................ 26
1
1. UVOD
Preduslov ĉovjekove slobode je spoznaja njegovih prava i mogućnost ostvarivanja
istih. Vodeći se ovom velikom idejom, kroz istoriju, mnogo hrabri ljudi istupali su i
borili se odluĉno. Govorili su u svoje ime ili u ime drugih, ali su se uvijek borili za sve
nas, za nas i naše pravo da ţivimo u takvom društvu. A svaki doprinos, ma koliko
naizgled mali i po dometu i efektima ograniĉen, postaje bitan ukoliko moţe uticati na
ostvarenje osnovnog i najvaţnijeg civilizacijskog cilja – stvaranje društva srećnih i
slobodnih ljudi. Takvo društvo moţe biti stvoreno samo ukoliko svaki ĉovjek proširi
svoje granice svijesti, te ako spozna i saĉuva svoja prirodna i ljudska prava.
Prvi Zakon o zaštiti potrošaĉa imale su Sjedinjene Ameriĉke Drţave davne 1962.
godine, dok je Bosna i Hercegovina svoj zakon dobila 2006. godine.
Na putu Bosne i Hercegovine ka evropskim integracijama, odnosno putu ka
Evropskoj uniji, vrlo vaţan segment jeste zaštita potrošaĉa. Zakonom o zaštiti
potrošaĉa, Bosna i Hercegovina je preuzela osnovna prava potrošaĉa i pokrenula novu
granu prava, koja je još u fazi razvoja. Preuzimanjem Rezolucije Ujedinjenih nacija i
direktiva Evropske unije o zaštiti potrošaĉa, Bosna i Hercegovina je stvorila jedan
kvalitetan i u visokoj mjeri usaglašen Zakon sa evropskim standardima.
Kroz dalju razradu ovog diplomskog rada upoznaćemo se sa drţavnim nosiocima za
zaštitu potrošaĉa u Bosni i Hercegovini i u Republici Srpskoj. Evropska unija mnogo
sredstava ulaze u nevladine sektore. Razvoj nevladinog sektora kao nosioca zaštite
potrošaĉa u Bosni i Hercegovini je u poĉetnoj fazi, ali sa uzlaznom putanjom.
2
2. ZAŠTITA POTROŠAĈA
Ukoliko govorimo o zaštiti potrošaĉa, tada treba da znamo da govorimo o dva
termina, i to o terminu potrošaĉ i o terminu zaštita.
Zaštita potrošaĉa podrazumijeva sva prava koje ostvaruje potrošaĉ, a koje mu
garantuje drţava kao nosilac prava. Dakle, drţava donosi zakone, podzakonske akte,
pravilnike i uputstva koje ministarstva, sudovi, inspekcije i udruţenja za zaštitu
potrošaĉa sprovode u djelo.
Svi graĊani su potrošaĉi, ali u pravnom smislu te rijeĉi „potrošaĉ je fiziĉko lice koje
kupuje proizvode ili pribavlja usluge za svoje liĉne potrebe ili potrebe svog
domaćinstva“1. Ovu definiciju, ili sliĉnu njoj, moţemo da susretnemo u gotovo svim
pravnim propisima koje su drţave donijele, a odnose se na zaštitu potrošaĉa. Ono što je
bitno da izvuĉemo iz ove definicije, jeste da potrošaĉ ne kupuje proizvod zbog
ostvarivanja liĉne koristi, već zbog zadovoljstva, a to znaĉi da ne kupuje proizvod ili
uslugu u cilju dalje prodaje. Dakle, potrošaĉ je fiziĉko lice koje kupuje robu ili uslugu i
kao takav ostvaruje odreĊena prava i postaje predmet zaštite potrošaĉa.
Slika 2.1. Primjer potrošaĉa
Izvor: „Udruţenje za zaštitu potrošaĉa Reakcija Banja Luka“.
1 Ĉlan 20.6. Zakon o zaštiti potrošaĉa Velike Britanije, „Sluţbeni glasnik Velike Britanije“,
br. 39/74; preambula Zakona Ruske Federacije o zaštiti potrošaĉa, „Sluţbeni zakon Ruske
Federacije“, br. 15/92.
3
3. ISTORIJSKI RAZVOJ SISTEMA ZAŠTITE POTROŠAĈA
Prvi Zakon o zaštiti potrošaĉa donesen je u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama
davne 1962. godine i njime je uspostavljena posebna Savezna komisija za sigurnost
potrošaĉke robe.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je Rezolucijom 39/248 iz 1985. godine
donijela Smjernice Ujedinjenih nacija kojima je podstakla drţave da u svoje zakonsko
ureĊenje uvede novi termin, koji bi omogućio samim graĊanima bolju pravnu zaštitu,
kako samom potrošaĉu, tako i trgovcu, kroz razne nizove direktiva kako ne bi
povreĊivala prava potrošaĉa.
Treba napomenuti da Ujedinjene nacije nisu prve poĉele sa zaštitom potrošaĉa, one
su se samo nadovezale na prava koje je rekao ameriĉki predsjednik Kenedi i
MeĊunarodna organizacija saveza potrošaĉa (IOCU)2.1962. godine ameriĉki
predsjednik Dţon Kenedi je izdao „Deklaraciju o osnovnim pravima potrošaĉa“, a 15.
marta 1983. godine je prvi put u ĉast Deklaracije obiljeţensvjetski dan zaštite prava
potrošaĉa u svijetu. Taj dan se uzima kao svjetski dan zaštite prava
potrošaĉa.Deklaracija je utemeljena na ĉetiri osnovna prava potrošaĉa i to:
1) Pravo na bezbjednost,
2) Pravo na informisanost,
3) Pravo izbora i
4) Pravo da se ĉuje glas potrošaĉa.
Nakon što je ameriĉki predsjednik postavio temelje za prava potrošaĉa,
MeĊunarodna organizacija saveza potrošaĉa je smatrala da su ta ĉetiri prava ispravna,
ali da im treba dopuna. Tako su razmatrajući o zaštiti potrošaĉa usvojili još ĉetiri prava.
A to su:
1) Pravo na zadovoljenje osnovnih potreba,
2) Pravo na obeštećenje,
3) Pravo na obrazovanje i
4) Pravo na zdravu ţivotnu sredinu.
Sva ova prava koja su propisali ameriĉki predsjednik i MeĊunarodna organizacija
saveza potrošaĉa je Generalna skupština prihvatila i potvrdila Rezolucijom 39/248 kao
osam osnovnih prava potrošaĉa.
Ovih osam prava koja su usvojena Rezolucijom 39/248, predstavljaju okosnicu i
ustav rada kako meĊunarodnih, tako i regionalnih i nacionalnih organizacija potrošaĉa.
Pomenute Smjernice predstavljaju stub i poĉetak, ukoliko neko ţeli da se bavi
obrazovanjem ili liĉnim usavršavanjem kao potrošaĉ.
2 Eng. International Organization of ConsumersUnions – MeĊunarodna organizacija saveza
potrošaĉa.
4
Prije nego što se ukaţe na naĉin obrade ovih Smjernica, upoznaćemo se sa naĉinom
na koji su one poreĊane:
1. Pravo na zadovoljenje osnovnih potreba – dostupnost najnuţnijih proizvoda i
usluga: hrane, odjeće, stambenog prostora, zdravstvene zaštite, obrazovanja i higijene;
2. Pravo na bezbjednost – zaštita od proizvoda, proizvodnih procesa i usluga
štetnih po ţivot i zdravlje;
3. Pravo na informisanost – raspolaganje ĉinjenicama od znaĉaja za pravilan
izbor i zaštita od nepoštene reklame ili oznaka na proizvodima, koji mogu da dovedu u
zabludu;
4. Pravo izbora – mogućnost izbora izmeĊu više proizvoda i usluga, po
pristupaĉnim cijenama i uz garantovano dobar kvalitet;
5. Pravo dase ĉuje glas potrošaĉa– zastupljenost interesa potrošaĉa u procesu
donošenja i sprovoĊenja politike vlade, kao i razvoja novih proizvoda i usluga;
6. Pravo na obeštećenje – dobijanje pravedne naknade za opravdane reklamacije,
ukljuĉujući i naknadu za laţno prikazivanje svojstva proizvoda i usluga, nekvalitetnu
robu ili nezadovoljavajuće usluge.
7. Pravo na obrazovanje potrošaĉa – sticanje znanja i sposobnosti potrebnih za
pravilan i pouzdan izbor proizvoda i usluga, uz svijest o osnovnim pravima i
odgovornostima potrošaĉa i naĉinima kako se oni mogu ostvarivati;
8. Pravo na zdravu ţivotnu sredinu – ţivot i rad u okruţenju koje ne predstavlja
pretnju zdravlju sadašnjih i budućih generacija.
Osnovni ciljevi koje su Smjernice sebi postavile odnose se, prije svega, na
bezbjednost proizvoda i usluga, što znaĉi da se adekvatnom politikom mora potrošaĉu
garantovati da proizvodi i usluge koje se na trţištu nude potrošaĉima, ispunjavaju
uslove u pogledu bezbjednosti, ĉime se štite ţivot i zdravlje potrošaĉa. TakoĊe
Smjernice ukazuju i na potrebu unapreĊivanja ekonomskih interesa potrošaĉa time, što
bi drţavni organi morali da pojaĉaju napore na spreĉavanju mjera koje su štetne za
ekonomske interese potrošaĉa, bilo da se radi o nepotpuno ili pogrešno obiljeţenim
prehrambenim proizvodima, nelojalnoj konkurenciji ili prevarenoj reklami.
Prava potrošaĉa prema Smjernicama Ujedinjenih nacija obraĊena su
uporednopravno, s tim što su naroĉiti znaĉaj dobila pravila koja su u tom pogledu
usvojena na nivou Evropske unije. Pravni propisi sadrţani u zakonu o zaštiti potrošaĉa
Velike Britanije, Ruske Federacije i Ĉeške Republike su velikim dijelom usklaĊeni sa
propisima Evropske unije, tako da je u tom pogledu umjesto obraĊivanja pravnih
propisa koji su u oblasti zaštite potrošaĉa usvojeni u 15 razvijenih drţava Zapadne
Evrope, bilo dovoljno obraditi propise Evropske zajednice, jer te propise direktno ili
indirektno u roku koji je predviĊen, unose u svoje domaće zakonodavstvo drţave
ĉlanice. Postoje i pravna pravila ĉija primjena je obavezna i tada nisu dozvoljena
odstupanja.
Ĉak i kada su odstupanja dozvoljena, stav zakonodavnih organa Evropske unije je
da ona treba da budu minimalna i to samo kad je to neophodno. Jednoobrazni propisi u
okviru pravne zaštite potrošaĉa su najbolji garant potrošaĉima da će roba i usluge bez
obzira gdje su kupljeni ili nabavljeni biti istog kvaliteta, a naroĉito da će u pogledu
bezbjednosti odgovarati propisima koji su usvojeni na nivou zajednice.
5
3.1. Pravo na zadovoljenje osnovnih ţivotnih potreba –dostupnost najnužnijih
proizvoda i usluga: hrane, odjeće, stambenog prostora, zdravstvene zaštite,
obrazovanja i higijene
Kada se govori o pravu potrošaĉa na zadovoljenje osnovnih potreba i dostupnosti
najnuţnijih proizvoda i usluga, treba napomenuti da je svakako osnovna ljudska
potreba, koju su Ujedinjene nacije stavile na broj jedan, bezbjedna hrana.
Smjernice u tom smislu govore nam da drţava kao nosilac prava i njen temeljni tvorac
jednog pravnog sistema nje same, mora da potrošaĉu obezbjedi zdravu, bezbjednu i
prije sve ispravnu hranu. Prilikom analiziranja i drugih prava potrošaĉa koja su
navedena Smjernicama moţe se vidjeti zapravo zašto je ovo pravo na broju jedan.
Kada govorimo i o pravima kupaca i odgovornostima prodavaca kod ugovora o
prodaji robe ili pruţanju usluga koja su regulisana u graĊanskim i obligacionim
zakonicima u svim drţavama svijeta, mogu se vidjeti odreĊena pravila kojima se
potrošaĉ, kao ekonomski slabija ugovorena strana kod prodaje robe ili pruţanja usluga,
štiti posebnim propisima.
Smjernice Ujedinjenih nacija u vezi sa hranom predlaţu, da drţave u što je moguće
većoj mjeri usvoje standarde Organizacije Ujedinjenih nacija za ishranu i poljoprivredu
kao i Svjetske zdravstvene organizacije, prvenstveno zbog potrošaĉa kao krajnjeg kupca
robe i osobe koja tu hranu konzumira.
Govoreći o Bosni i Hercegovini, trebalo bi napomenuti da sadašnja situacija u
pogledu zadovoljenja osnovnih potreba potrošaĉa pokazuje znake velikog društvenog
raslojavanja, pa jedni o ovom problemu uopšte ne razmišljaju, a drugi ne mogu da ga
riješe. Sliĉna situacija je i u drugim zemljama koje prolaze procese tranzicije.
3.1.1 Proizvodnja hrane i multinacionalne korporacije
Korporacija je najznaĉajniji oblik preduzeća u savremenim uslovima poslovanja
koje se još naziva i akcionarsko društvo.3Uloga i znaĉaj multinacionalnih korporacija u
svijetu je ogromna. Multinacionalne korporacije su najveći proizvoĊaĉi pesticida. To je
sastojak koji je neophodan u proizvodnji hrane. U vezi s tim, znaĉajno je ukazati na
izvještaj Instituta Ujedinjenih nacija za istraţivanje socijalnog razvoja od 1994. Podatak
koji ozbiljno zabrinjava, odnosi se na ĉinjenicu da neki proizvoĊaĉi duvana i duvanskih
preraĊevina, umjesto da smanjuju, oni povećavaju koliĉine nikotina u cigaretama za
koje se pouzdano zna da su uzroci teških oboljenja, ukljuĉujući i kancerogene bolesti.4
3.1.2 Kvalitet i zdravstvena bezbjednost hrane
U većini zemalja širom svijeta, drţava svojim zakonskim propisima ili obaveznim
standardima odreĊuje uslove koje u pogledu zdravstvene ispravnosti, moraju da
ispunjavaju namirnice.
3 I. Dţombić. 2009. Uvod u ekonomiju. Banja luka: Univerzitet za poslovni inţenjering i
menadţment. str. 182. 4 Cigarete, kaţe se na str. 9. izvještaja Instituta Ujedinjenih nacija za istraţivanje socijalnog
razvoja iz 1994, prouzrokuju tri miliona smrtnih sluĉajeva godišnje, Ţeneva 1994.
6
Pod namirnicama podrazumijeva se „sve što se upotrebljava za hranu ili piće u
preraĊenom ili nepreraĊenom stanju“5.
Da bi hrana bila bezbjedna i kvalitetna ona prije svega mora biti zdravstveno
ispravna. Proizvodi moraju odgovarati zdravstvenim, higijenskim, ekološkim i drugim
uslovima u skladu sa zakonima kojim se ureĊuje zdravstvena ispravnost proizvoda,
hrane, zakonom kojim se ureĊuje zaštita prirode i ţivotne sredine, vaţećim standardima,
tehniĉkim i drugim propisima.6
Proizvod mora biti upakovan na naĉin kojim se obezbjeĊuje oĉuvanje kvaliteta,
zdravstvene i higijenske ispravnosti u skladu sa ovim zakonom i posebnim propisima.7
3.2 Pravo na bezbjednost– zaštita od proizvoda, proizvodnih procesa i usluga
štetnih po život i zdravlje
Jedno od osnovnih prava potrošaĉa je pravo da bude zaštićen od proizvoda,
proizvodnih procesa i usluga koji su štetni za njegov ţivot i zdravlje. Kao što je reĉeno,
ovdje nije rijeĉ o kvalitetu proizvoda, već o svojstvima koja mogu da budu opasna i da
ugroze ţivot ili zdravlje potrošaĉa. To se prije svega odnosi na ţivotne namirnice, na
lijekove, kozmetiĉke preparate kao i neke proizvode za opštu upotrebu.
Za najveći dio ovih proizvoda u svim drţavama svijeta donose se ili zakoni ili
standardi koje proizvoĊaĉi moraju da poštuju. U sluĉajevima nepoštovanja zakona ili
standarda predviĊene su ogromne kazne, kao sankcije na neispunjenje propisanih
obaveza.
3.2.1 Propisi i standardi o opštoj bezbjednosti proizvoda
Odredbe o bezbjednosti proizvoda i odgovornosti proizvoĊaĉa u sluĉaju da se
njegov proizvod pokaţe kao opasan za ţivot i zdravlje potrošaĉa sadrţe propisi Savjeta
Evrope, Ruske Federacije8 i mnogih drugih zemlja, a u odredbe u tom smislu sadrţane
su i u propisima mnogih dugih zemalja koje su donijele zakone o zaštiti potrošaĉa u
kojima je pitanje bezbjednosti vaţan dio tih zakona.
3.2.2 Standardi i bezbjednost potrošača
Uvidjevši da zakoni nisu jedini metod odreĊivanja propisa, kao i da su se pokazale
kao neefikasne na meĊunarodnom planu jer se njima reguliše samo sistem jedne drţave,
brojne meĊunarodne organizaciju su izradile ĉitave smjernice, vodiĉe i uputstva koji su
namjenjeni potrošaĉima na globalnom nivou.
MeĊunarodna organizacija za standardizaciju, MeĊunarodna tehniĉka komisija u
saradnji sa Komitetom Savjeta standardizacije za potrošaĉe izgradila je smjernice,
vodiĉe i uputstva namjenje potrošaĉima.
5 Ĉlan 2. Jugoslovenski zakon o zdravstvenoj ispravnosti ţivotnih namirnica i predmet
opšte upotrebe. „Sluţbeni list SFRJ“ 53/91; 6 Ĉlan 8.2. Zakona o zaštiti potrošaĉa u RS, „Sluţbeni glasnik RS“, br. 06/12;
7 Ĉlan 11.1. Zakona o zaštiti potrošaĉa u RS, „Sluţbeni glasnik RS“, br. 06/12;
8 Ĉlan 5. Zakona Ruske Federacije o zaštiti potrošaĉa, „Sluţbeni glasnik Ruske
Federacije“, br. 15/92.
7
a) Smjernica za ugrađivanje bezbjednosti u standarde – ISO/IEC 519
Njome se daju smjernice i osnovni parametri od znaĉaja za postupke kojima se
identifikuju one karakteristike proizvoda koje su bitne za bezbjednost.
Napomene koje ovaj standard nudi za bezbjednost mogu sadrţati konkretne mjere
upozorenja, i u zavisnosti od opasnosti svrstavaju se tri kategorije:
„OPASNOST“ – upozorenje o riziku velikog stepena;
„UPOZORENJE“ – upozorenje o riziku srednjeg stepena;
„OPREZNOST“ – upozorenje o riziku malog stepena.
Standard istiĉe da je neophodno upozoriti potrošaĉe o opasnim proizvodima, i da
posebno treba voditi raĉuna o porukama koje se odnose na potrošaĉe mlaĊe ţivotne dobi
odnosno djece, starijih i bolesnih.
b) Uputstvo za korišćenje proizvoda koji su od interesa za potrošača –ISO/IEC
3710
Ovo Uputstvo ukazuje da se potrošaĉima daju uputstva o korišćenju proizvoda, kao
i da ih stave na raspolaganje u trenutku prodaje, ako su uputstva za korišćenje potrebna
da bi se donijela prava odluka o kupovini izmeĊu razliĉitih proizvoda.
Uputstvo mora ne samo da omogući i promoviše ispravno korišćenje proizvoda, već
treba i da pomogne da se izbjegne njegovo pogrešno korišćenje koje moţe da dovede do
opasnosti.
3.3 Pravo na informisanost – raspolaganje činjenicama od značaja za pravilan
izbor i zaštita od nepoštene reklame ili oznaka na proizvodima, koji mogu da dovedu u
zabludu
Pravo na informisanost se danas smatra sastavnim djelom slobode informisanja.
Znaĉajna je obaveza širenja taĉne, potpune i istinite informacije i odgovornost lica koje
informaciju daje ili širi.
Uvijek se polazi od prava svakoga, ne samo pojedinaca, već i grupa i šire, na
dostupnost pravoj i razumljivoj informaciji koja se tiĉe njihovih interesa, jer su upravo
potrošaĉi subjekti prava na informisanost. Svaka informacija mora da bude jasno
prenešena, na naĉin razumljiv za široku javnost i pojedince, a svako zadrţavanje
informacija, odnosno propuštanje da se ona uĉini dostupnom u razumnom roku, smatra
se kao odbijanje davanja informacija.
Znaĉaj informisanja potrošaĉa je tako veliki da se u nekim zemljama, kao i u
meĊunarodnim ogranizacijama donose posebni propisi kojima se pitanje informisanja
detaljno reguliše.
Sliĉne odredbe sadrţe i propisi Evropske ekonomske zajednice, Zakon Ruske
Federacije11
i Trţišni zakon Švedske12
.
9 http://www.bas.gov.ba/images/upload/publikacije/ISO_IEC_Guides_Vodici.pdf
(22.08.2014.21:45); 10
http://www.bas.gov.ba/images/upload/publikacije/ISO_IEC_Guides_Vodici.pdf
(22.08.2014 22:06).
8
Ono što je jako bitno da razlikujemo, kada govorimo o pravu na informisanost, jeste
da je jedno zaštita od nepoštene reklame, a drugo zaštita od oznaka na proizvodima koji
mogu da dovedu potrošaĉa u zabludu. To je sve neophodno da potrošaĉ kao jedinka
krajnjeg kupca treba da zna, da bi raspolagao ĉinjenicama znaĉajnim za pravi izbor
proizvoda ili usluge koji su mu potrebni.
3.4 Pravo izbora – mogućnost izbora između više proizvoda i usluga, po
pristupačnim cijenama i uz garantovano dobar kvalitet
Kad se govori o pravu potrošaĉa na izbor, misli se na mogućnost izbora izmeĊu više
proizvoda i usluga po: a) pristupaĉnim cijenama i b) uz garantovano dobar kvalitet.
I jedna i druga mogućnost moţe da se ostvari samo uz pretpostavku da je trţište dobro
snabdjeveno robom i nudi širok asortiman robe i usluga.
Ipak pravo izbora u mnogim zemljama u svijetu je samo teorija, jer u tim zemljama
potrošaĉ dobija samo ono što mu stoji na raspolaganju, odnosno nema mogućnost
izbora. Jedna od takvih zemalja je i zemlja u kojoj se mi nalazimo Bosna i Hercegovina,
kao i brojne mnoge druge zemlje koje se nalaze u tranziciji i ekonomskom razvoju.
Dakle, potrošaĉi su kupci roba ili usluga, ali se oni u razvijenim drţavama svijeta
dodatno štite, jer se smatra da su proizvoĊaĉi, isporuĉioci i trgovci u boljoj ekonomskoj
poziciji, što znaĉi da to nije odnos ravnopravnih partnera, već je potrošaĉ slabija karika,
koga treba posebno zaštiti. Pored uslova koji se zahjevaju u pogledu bezbjednosti
proizvoda i usluga i obaveze da se potrošaĉi o tome obavijeste, kao i da se putem
informisanja zaštite od nepoštene reklame i netaĉnog obiljeţavanja proizvoda pravo
izbora je prevashodno usmjereno ka zaštiti ekonomskih interesa potrošaĉa. Potrošaĉ za
svojnovac mora da dobije proizvod ili uslugu ĉija je cijena u korelaciji sa kvalitetom
takvog proizvoda ili usluge. Da bi potrošaĉ mogao da ostvari svoje pravo na izbor
osnovno je da bude dobro obavješten. Otuda informacije potrošaĉa dobija prvorazredni
znaĉaj, jer nedostatak informisanja stavlja potrošaĉa u nepovoljan poloţaj u odnosu na
proizvoĊaĉa i isporuĉioca.
3.5 Pravo da se ĉuje glas potrošaĉa – zastupljenost interesa potrošača u procesu
donošenja i sprovođenja politike vlade, kao i razvoja novih proizvoda i usluga
Potreba da potrošaĉi preko svojih organizacija budu zastupljeni na svim nivoima na
koji se donose odluke od znaĉaja za interese potrošaĉa se razliĉito tumaĉi u raznim
zemljama svijeta.
U zemljama visoko razvijene trţišne privrede u kojima je nacionalni dohodak visok
i drţava ima interesa da ovo pravo potrošaĉa podigne na najviši nivo, potrošaĉi su
zastupljeni u samim vrhovima vlasti13
, dok u mnogim drţavama potrošaĉi nisu ni
svjesni da im Ujedinjene nacije ovo pravo priznaju. Nezavisno od shvatanja vlasti i
drugih organa u kojima se odluĉuje o raznim pitanjima od znaĉaja za potrošaĉe, treba
istaći da je isticanje ovog prava posljedica ĉinjenice da postoje tri grupacije u društvu:
11
Ĉlan 6. Zakona o zaštiti potrošaĉa Ruske Federacije, „Sluţbeni glasnik Ruske
Federacije“, br 15/92; 12
Ĉlan 3. Trţišni zakon Švedske, „Sluţbeni glasnik Švedske“, br. 409/90; 13
http://scindeks.ceon.rs/article.aspx?artid=0350-05000408153S (24.08.2014 09:30).
9
proizvoĊaĉi, prodavci i potrošaĉi koji proizvode i usluge posmatraju sa razliĉitih
aspekata stanovništva.
Dok je za proizvoĊaĉe i prodavce bitno da osmisle kako će na najbolji i najefikasniji
naĉin da proizvedu i plasiraju proizvod,odnosno ponude uslugu kaje bi im donjele
optimalne zarade, potrošaĉi su zainteresovani da im proizvodi i usluge budu bezbjedni,
pouzdani, da zadovolje uslov dobrog kvaliteta i pristupaĉne cijene. Potrošaĉi, dakle,
ţele proizvod koji neće ugroziti njihov ţivot ili zdravlje, niti proizvod koji bi oštetio
njihove ekonomske interese.
Svjesni moći potrošaĉkih organizacija, a shvativši znaĉaj saradnje sa potrošaĉima u
cilju iznalaţenja najboljih rješenja u pogledu proizvoda i usluga koji su namjenjeni
potrošaĉima, nacionalne, regionalne i meĊunarodne organizacije koje se bave pitanjima
zaštite potrošaĉa sve više insistiraju da se potrošaĉi ukljuĉe u procese koji su za njih od
interesa. Potrošaĉi se u ove procese ukljuĉuju posredno tj. preko svojih udruţenja,
saveza, asocijacija ili organizacija sliĉnih imena koje su, po pravilu, nevladine,
neprofitne i nepolitiĉke organizacije.
Ukljuĉujući se u udruţenja, saveze i organizacije koje se bave zaštitom potrošaĉa,
samim potrošaĉima se otvara mnogo mogućnosti, od kojih je jedna itekako bitna, a to je
da ih ima ko da sasluša i ukaţe na dalje tokove u ostvarivanju svojih prava, u
neposrednom, savjetodavnom smislu ili direktno, odnosno posrednom smislu. To je
jedan od vidova da se ostvari pravo da se ĉuje glas potrošaĉa.
3.6 Pravo potrošaĉa na obeštećenje – dobijanje pravedne naknade za opravdane
reklamacije, uključujući i naknadu za lažno prikazivanje svojstva proizvoda i usluga,
nekvalitetnu robu ili nezadovoljavajuće usluge
Kada je rijeĉ o obeštećenju potrošaĉa, treba praviti razliku izmeĊu proizvoda koji su
usljed nekog nedostatka priĉinili štetu ţivotu ili zdravlju potrošaĉa i proizvoda koji
usljed nedostatka potrošaĉ ne moţe da koristi na naĉin koji je pretpostavljao, te otuda
trpi imovinsku štetu. Ukoliko zbog konstrukcijskih, sastavnih ili drugih razloga
proizvod ima nedostatak koji je doveo do gubitka ugroţavanja ţivota ili zdravlja
potrošaĉa, proizvoĊaĉ i prodavac moraju potrošaĉu da naknade štetu koju je ovaj usljed
toga imao i to nezavisno od toga da li je potrošaĉ bio u ugovorenom odnosu sa
proizvoĊaĉem ili ne. Visina naknade štete ne moţe da bude neograniĉena, jer to ne bi
bilo društveno opravdano, pa se stoga u pravilima kojima se ovo pitanje reguliše, ta
visina ograniĉava na neke iznose koji se smatraju praviĉnim.
3.6.1 Uslovi za ostvarivanje naknade
Da bi potrošaĉ imao pravo na naknadu, bilo da je rijeĉ o proizvodu koji mu je
naniotjelesne povrede ili je rijeĉ nekvalitetnom proizvodu, odnosno neodgovarajućoj
usluzi zbog ĉega je pretrpioimovinsku štetu, potrošaĉ je duţan da o konstantovanoj šteti
obavijesti prodavca, da se utvrdi da je taj prigovor opravdan i da ga je podnio u roku
koji se za slanje prigovora zahtjeva bilo po zakonskim propisima ili na osnovu ugovora.
Sve ove uslove zakonodavac je nametnuo da bi se uveo red u ova osjetljiva i sloţena
pitanja i obezbjedila pravna sigurnost za sve strane koje u ovim transakcijama
uĉestvuju.
10
Prema tome ni visina naknade ni neograniĉeno vrijeme nisu pravedni, jer se time
druga strana stavlja u neravnopravan, nepraviĉan poloţaj. Sudovi koji primjenjuju pravo
duţni su da sve ove okolnosti imaju u vidu prilikom odreĊivanja naknade14
.
3.7 Pravo potrošaĉa na obrazovanje –sticanje znanja i sposobnosti potrebnih za
pravilan i pouzdan izbor proizvoda i usluga, uz svijest o osnovnim pravima i
odgovornostima potrošača i načinima kako se oni mogu ostvarivati
Obrazovanje potrošaĉa znaĉi sticanje znanja da bi potrošaĉ izvršio pravilne,
pouzdane izbore prilikom odabira proizvoda ili usluge. Treba istaći da je pravo na
obrazovanje tjesno povezano sa pravom na informisanost, jer potrošaĉ mora najprije da
se obrazuje da bi mogao biti pravilno informisan kako o svojim pravima i obavezama,
tako i o naĉinima kako da ih ostvari. Sve je to dugotrajan i teţak posao, koji zahtjeva
ogromno strpljenje, ali to je zadatak bez koga se ni sva druga prava potrošaĉa ne mogu
uspješno ostvariti.
Pravo na obrazovanje je svakako znaĉajno pravo potrošaĉa i to naroĉito u kojima
nema tendencije duţeg postojanja organizacija za zaštitu potrošaĉa. U tim zemljama, u
kojima se nalazi i Bosna i Hercegovina, sama drţava bi morala ove aktivnosti da
pomogne time što bi izdvajala odreĊena finansijska sredstva i usmjeravala ih preko
organizacija potrošaĉa ili drugih organizacija za obrazovanje potrošaĉa. Sredstva bi se,
dakle, izdvajala iz drţavnog budţeta i namjenski trošila za unaprijed osmišljene i
odobrene projekte obrazovanja, što i jeste sluĉaj u Republici Srpskoj.
Najveći dio rada nevladinih organizacija, odnosno udruţenja za zaštitu potrošaĉa,
usmjeren je ka obrazovanju i informisanju potrošaĉa, što je u jednu ruku dobro ali u
drugu i nije, jer bi udruţenja trebala da se vise bave konkretnim primjerima. Udruţenja
svoju aktivnost najĉešće ispoljavaju putem seminara, televizije, istraţivaĉkih projekata
kao i davanjem savjeta i obavještavanjem potrošaĉa o rezultatima testiranja proizvoda.
U razvijenim zemljama trţišne privredne organizacije potrošaĉa izdaju svoje
ĉasopise, što nije sluĉaj u Bosni i Hercegovini, u kojima redovno obavještavaju
potrošaĉe o stanju na trţištu za koje su potrošaĉi zainteresovani. Kako su potrošaĉi
odavno shvatili korist od takvog brzog, efikasnog i taĉnog obavještavanja o stanju na
trţištu, takve publikacije se vrlo dobro prodaju, što je jedan od izvora finansiranja tih
organizacija.
Treba dodati da organizacije potrošaĉa ĉesto izdaju i kratka obavještenja kad se
besplatno dijele prilikom kupovine u samoposlugama ili drugim mjestima prodaje.
14
6. Smjernica Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Rezolucija 39/248.
11
Slika broj 3.7.1 Obrazovanje srednjoškolaca kao budućih potrošaĉa
Izvor: „Udruţenje za zaštitu potrošaĉa Reakcija Banja Luka“.
3.8Pravo potrošaĉa na zdravu ţivotnu sredinu – život i rad u okruženju koje ne
predstavlja prijetnju zdravlju sadašnjih i budućih generacija
Zaštita ţivotne sredine je u neposrednoj vezi sa ljudskim pravima. Takva veza je
uspostavljena u relativno skorije vrijeme, to jeste tek onda kada je uoĉeno da tehnološki
razvoj ne svrstava uvijek bolje uslove za ţivot ljudi već da, naprotiv, u mnogim
sluĉajevima te uslove pogoršava i ugroţava.
Ovo je pravo prihvaćeno i na meĊunarodnom i unutrašnjem planu, mada su u
odnosu na njegovu sadrţinu, naroĉito u pravnoj nauci, mišljenja razliĉita.
Ono se svrstava u takozvanu treću generaciju prava ĉovjeka i kao takvo je već
razraĊeno u mnogim meĊunarodnim instrumentima globalne regionalne prirode.
Zanimljivo je da se pravo na zdravu ţivotnu sredinu povezuje sa pravima kao što su
Pravo na razvoj i mir.
Sa stanovišta priznavanja i garantovanja tog prava od znaĉaja je istaći da je to pravo
unjeto u listu ljudskih prava mnogih ustava savremenih drţava, a zatim razraĊeno u
zakonskim i podzakonskim aktima, što je i u konkretnom sluĉaju unešeno i u Zakon o
zaštiti potrošaĉa Bosne i Hercegovine15
.
15
Zakon o zaštiti potrošaĉa BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06.
12
Kada je rijeĉ o potrošaĉima, naroĉito onima u razvijenim zemljama, posljednjih
decenija oni zahtjevaju od proizvoda ne samo kvalitet i izdrţljivosti već i ekološki
kvalitet. Spremni su da plate i veću cijenu za proizvode koji imaju ekološki kvalitet,
znajući da će njihovom upotrebom smanjiti zagaĊenje sredine u kojoj i sami ţive i na taj
naĉin poboljšati kvalitet sopstvenog ţivota i ţivota svog potomstva.
Kako se istiĉe „svjedoci smo fundamentalnih promjena, a ne samo prolazne mode, u
stavu društva prema zaštiti ţivotne sredine“. Treba podsjetiti da su klasiĉni pravni
mehanizmi samo djelimiĉno dovoljni da zaštite ţivotnu sredinu. Teorija o svojini je bila
zamišljena sa jasno individualistiĉkom komponentom, a vlasnik je bio povezan i
odluĉan da je štiti16
.
Da bi se ĉovjeĉanstvo zaštitilo od uništavanja ţivotne sredine koje se kao bumerang
vraća i ugroţava zdravlje, ţivot, pa moţda i ostanak ĉovjeka na Zemlji, napori svih koji
se ovim pitanjima bave kako na univerzalnom planu tako i na lokalnom planu
usmjerava u tri pravca: u pravcu prevencije, kontrole i represije. Sve ove mjere se
razliĉito preduzimaju i sprovode u raznim dijelovima svijeta, što je u neposrednoj vezi
sa sredstvima koja u tom cilju mogu da se odvoje, a to obuhvata ne samo spreĉavanje
uzroka za nastajanje štete koju ugroţavaju ţivotnu sredinu i njenih posljedica, već i na
obrazovanje ljudi kako bi se ova akcija svuda i na najširem planu vodila uĉešćem
svakog ĉovjeka. To, naravno obuhvata i obavještenje javnosti o poslovanju i radu svih
onih proizvodnih preduzeća koji svojim radom ugroţavaju ţivotnu sredinu.
4. ISTORIJA ZAŠTITE POTROŠAĈA BOSNE I HERCEGOVINE
Bosna i Hercegovina se ne moţe pohvaliti tako kvalitetnom i istorijski znaĉajnom
zaštitom potrošaĉa, kakvu imaju zapadne zemlje, dok se bivša SRFJ moţe. Naime,
Bosna i Hercegovina je prošla kroz teţak period tranzicije u kom se i dalje nalazi, nakon
raspada SFRJ. Tako se i zaštita potrošaĉa dijeli na dva perioda.
Prvi period je vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila u sklopu jedinstvene SFRJ,
dok se drugim periodom smatra period poslije raspada SFRJ i osamostaljivanja Bosne i
Hercegovine, kao federalne drţave, koju ĉine Republika Srpska, Federacija Bosne i
Hercegovine i Distrikt Brĉko.
Prvi oblici zaštite potrošaĉa u SFRJ javljaju se odmah neposredno po završetku
Drugog svjetskog rata. U tom periodu zaštitu potrošaĉa vršili su inspektorati ĉiji je
zadatak bio da spreĉavaju nepravilan odnos trgovine prema potrošaĉu, u vrijeme
racionalne distribucije roba.
Pedesetih godina prošlog vijeka i sa pojavom organizacija u SRFJ, poĉela su sa
radom i organizacije za zaštitu zaštitu potrošaĉa odnosno tada savjeta za potrošaĉe.
Savjeti za potrošaĉe su prvi vidovi organizacija za zaštitu potrošaĉa.
Bosna i Hercegovina kao ĉlanica SFRJ je imala preko 500 trgovaĉkih preduzeća, u
kojoj je bilo ukupno formirano 165 savjeta za potrošaĉe u 56 opština. Savjeti su imali
prvenstveno zadatak da unaprijede trgovinu izmeĊu gradova i industrijskih centara, a
tek onda zaštita potrošaĉa. MeĊutim, ovi savjeti nisu puno toga doprinijeli zaštiti
potrošaĉa, jer su ĉlanovi savjeta bili i ĉlanovi drugih i sliĉnih savjeta ili organizacija.
16
M. Miljković.1994. Standardi u sistemu monitoringa kvaliteta vode, vazduha i zemljišta.
Beograd: Kvalitet, str. 67-68.
13
Organizacija samih savjeta je bila pri trgovaĉkim organizacija i sluţila im je kada bi
im trebala saglasnost za upotrebu nekog fonda ili traţenja investicionog kredita, na šta
ih je obavezala Uredba o trgovinskoj djelatnosti. Brojne ankete o radu ovih savjeta su
pokazivale njihovu neefikasnost, ali im to nije predstavljalo da pravno budu aktivni sve
do donošenja Ustava iz 1974. godine. Ipak, ne moţemo reći da savjeti nisu ništa
znaĉajno doprinijeli razvoju zaštite potrošaĉa u SRFJ.Akademik Aleksandar Goldštajn,
pravnik iz Jugoslavije, koji je bio osnivaĉ privrednog suda u SFRJ, ukazao je na pojavu
kako monopola tako i oligopola u preduzećima i time je ostavio veliki trag na zaštitu
potrošaĉa.
U pogledu pravnih normi sama zaštita potrošaĉa nije postojala kao jedinstvena
pravna nauka, već se protezala kroz druge pravne grane. Tako se zaštita potrošaĉa
oslanjala na Zakon o prometu roba i usluga sa inostranstvom17
i Zakon o regulisanju
poslovnih odnosa na trţištu.18
Donošenjem Ustava 197419
. godine SFRJ, je mnogo napredovala u pogledu zaštite
potrošaĉa, prvenstveno u cilju lakšeg koordinisanja, upravljanja i osnivanja organizacija
za zaštitu potrošaĉa. To se prije svega odnosilo na organizacije osnovane na mjesnim
zajednicama, lokalnim zajednicama i opštinama. Ustav je regulisao brojna pitanja, ali
ono što je znaĉajno za zaštitu potrošaĉa jeste da je on potrošaĉima trebao da obezbijedi:
- pravo na sigurnost u odnosima sa trgovinom na veliko i malo;
- pravo na zaštitu baznih interesa20
;
- pravo na organizovanje u odreĊene asocijacije i strukture, koje im omogućavaju
da efikasno obezbjede svoje interese u skladu sa osnovnim naĉelima
socijalistiĉkog i samoupravnog društveno-ekonomskog sistema.
MeĊutim nije samo Ustav SFRJ regulisao prava zaštite potrošaĉa. Mnogi zakoni su
regulisali pitanje zaštite prava potrošaĉa, ali jedan od njih se posebno istiĉe meĊu njima.
To je Zakon o udruţenom radu koji je nastao 1974. godine.
On je nastao nakon što je došlo do brojnih nemira i nesuglasica u drţavi.Nemiri koji
su doprinjeli njegovom nastanku su: Studentske demonstaracija 1968. godine,
Demonstracije na Kosovu 1968. godine te masovnih pokreta i štrajkova u Hrvatskoj.
Svi ovi navedeni nemiri bili su direktan alarm Jugoslaviji da nešto mora da preduzme.
Tako je nastao Zakon o udruţenom radu 1974. godine, a nastao je prvenstveno sa ciljem
jaĉanja socijalizma u Jugoslaviji. Zakon je u nekoliko ĉlanova jasno definisao prava
potrošaĉa i samim tim ostavo je traga i uporište za stvaranje Zakona o zaštiti potrošaĉa
koji bi u budućnosti trebao da nastane.
Naime, on je jasno predvidio da potrošaĉi imaju pravo na samoupravno
organizovanje, koje im je omogućilo uticaj na razvoj proizvodnje i usluţnih djelatnosti
kojima se zadovoljavaju njihove potrebe, zbog spreĉavanja razvoja monopolistiĉkog
poslovanja i obezbjeĊenja zaštite njihovog interesa.
Tako je regulisan sistem zaštite prava potrošaĉa u SFRJ. Ono što je bitno za ovu
temu jeste da Jugoslavija nikada nije imala svoj jedinstveni Zakon o zaštiti potrošaĉa,
već da se taj sistem protezao kroz druge pravne akte.
17
Sluţbeni list FNRJ, broj 27/62; 18
Sluţbeni list FNRJ, broj 30/62; 19
Sluţbene novne SFRJ, broj 9/74; 20
Bazni interesi (zdravlje, ostvarenje ekonomskog cilja, naknada štete, informisanje i sl.)
14
Tek raspadom SFRJ i putem Evropskih integracija bivše ĉlanice, sada samostalna
Bosna i Hercegovinadobilaje Zakon o zaštiti potrošaĉa.
Poĉetkom devedesetih godina prošlog vijeka, došlo je do nemilih stradanja i
graĊanskog rata u Jugoslaviji. Tada je Jugoslavija podijeljena na šest saveznih
republika, od kojih je jedna i Bosna i Hercegovina. Kako u bivšoj drţavi nije postojala
jedinstvena pravna grana zaštite prava potrošaĉa, BiH kao nova drţava morala je da se
uhvati u koštac za stvaranje svog Zakona o zaštiti potrošaĉa.
Kao dobro utemeljena na osnovama iz SFRJ iRezolucijom 39/248 Generalne
skupštine Ujedinjenih nacija, nije joj bilo toliko teško da donese svoj Zakon o zaštiti
potrošaĉa. MeĊutim dugo se ĉekalo na sam zakon. Podjeljena unutar sebe Bosna i
Hercegovina je ipak uspjela da 2006. godine donese krovni Zakon o zaštiti potrošaĉa.
Ovaj zakon je prihvaćen u cijeloj Bosni i Hercegovini, Federacija Bosne i Hercegovine i
Distrikt Brĉko su ga prihvatile u cjelini i rade po njemu. Republika Srpska kao poseban
entitet Bosne i Hercegovine je svoj Zakon donijela 2012. godine.
5. NOSIOCI ZAŠTITE POTROŠAĈA U BOSNI I HERCEGOVINI
Na putu ka evropskim integracijama i prihvatanjem Sporazuma o stabilizaciji i
pridruţivanju, ustanovljen je novi put prema kojim Bosna i Hercegovina treba da ide.
Da bi pristupili Evropskoj uniji, zemlje koje ţele da budu potencijalne ĉlanice moraju
da ispune odreĊene uslove koje Unija propisuje, što znaĉi da mora da prihvati opšta
pravila koja Unija nameće.
Jedan od uslova za ulazak u Evropsku uniju, jeste prilagoĊavanje
bosanskohercegovaĉkog zakonodavstva sa pravom Unije. Treba istaći da je jedan od
preduslova za pribliţavanje i prikljuĉenje evropskoj integraciji na ĉemu Unija insistira,
zaštita potrošaĉa.
Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je na 54. sjednici Doma naroda,
odrţanoj 21. februara 2006. godine, usvojila Zakon o zaštiti potrošaĉa u Bosni i
Hercegovini21
, dok je Republika Srpska svoj Zakon o zaštiti potrošaĉa u Republici
Srpskoj22
usvojen od strane Narodne skupštine Republike srpske i stupio je na snagu
2012. godine. Jedan od najvaţnijih aspekata ovog Zakona jeste definisanje ko je to
nosilac zaštite prava potrošaĉa u Bosni i Hercegovini.
Subjekti u Bosni i Hercegovini koji su zaduţeni za zaštitu potrošaĉa jasno su
definisani u Zakonu. Zakon o zaštiti potrošaĉa u Bosni i Hercegovini definiše subjekte
koji su odgovorni za zaštitu potrošaĉa i korisnika usluga. Ti subjekti su23
:
a) Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa;
b) Ombudsman za zaštitu potrošaĉa u Bosni i Hercegovini;
c) Savjet za zaštitu potrošaĉa Bosne i Hercegovine;
d) Konkurencijskisavjet Bosne i Hercegovine;
e) nadleţni organi entiteta i Brĉko Distrikta Bosne i Hercegovine;
f) Kancelarije za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji Bosne i
Hercegovinei Republici Srpskoj;
g) udruţenja potrošaĉa;
21
Zakon o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06; 22
Zakon o zaštiti potrošaĉa u RS, „Sluţbeni glasnik RS“, br. 06/12; 23
Ĉlan 98. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH br“, br. 25/06.
15
h) obrazovne institucije i mediji;
i) inspekcijski i drugi organi u skladu sa zakonom.
Svi navedeni instituti, odnosno subjekti, koji su nosioci zaštite prava potrošaĉa u
Bosni i Hercegovini imaju odreĊene i razliĉite nadleţnosti, prava i obaveze.
Tako da je za Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i
Hercegovine, Ombudsmana za zaštitu potrošaĉa u Bosni i Hercegovini, Savjet za zaštitu
potrošaĉa Bosne i Hercegovine, Kancelarije za zaštitu potrošaĉa u Federaciji Bosne i
Hercegovine i Republici Srpskoj kao i udruţenjima za zaštitu potrošaĉa,zakon direktno
propisao razliĉite nadleţnosti, dok je za Konkurencijski savjet Bosne i Hercegovine,
nadleţne organe entiteta i Brĉko Distrikta Bosne i Hercegovine, obrazovne institucije i
medije te inspekcijske i druge organe, Zakon odredio njihova ovlašćenja posebnim
zakonima i drugim propisima24
.
5.1 Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa
U lancu zaštite ekonomskih interesa i i prava potrošaĉa na prvom i najvaţnijem
mjestu je Ministarstvo, odnosno Savjet ministara Bosne i Hercegovine. Zakon je jasno
definisao obaveze Ministarstva, koje ima za obavezu da poštuje i po njima radi.
Ministarstvo, u okviru svoje djelatnosti, obavlja poslove u oblasti zaštite potrošaĉa,
a naroĉito:
a) koordinira izradu drţavnog godišnjeg programa za zaštitu potrošaĉa;
b) koordinira rad i aktivnosti na zaštiti potrošaĉa s nadleţnim organima entiteta i
Brĉko Distrikta BiH, Konkurencijskim savjetom BiH, Savjetom za zaštitu
potrošaĉa BiH i UKZP entiteta;
c) prati stanje u oblasti zaštite potrošaĉa i predlaţe, u okviru svoje nadleţnosti,
nadleţnim organima izmjene propisa vezanih za zaštitu potrošaĉa;
d) saraĊuje i razmjenjuje informacije i podatke sa svim subjektima odgovornim za
zaštitu potrošaĉa;
e) vodi evidenciju dodjeljenih javnih poslova Savezu udruţenja potrošaĉa BiH25
.
5.2 Ombudsman za zaštitu potrošaĉa u Bosni i Hercegovini
Institucija Ombudmana za zaštitu potrošaĉa skoro i da ne postoji u evropskim
zemljama, izuzetak je Švedska. Zbog toga ne postoji pozitivno iskustvo o sadrţaju i
efikasnosti njegovog rada u oblasti zaštite ekonomskih interesa i prava potrošaĉa.
Kao posljedica toga, u Zakonu su obaveze i ovlašćenja Ombudsmana definisane
uopšteno i neprecizno. U Zakonu se navodi da je Ombudsman nezavisna institucija
uspostavljena sa ciljem promocije dobrog i efikasnog provoĊenja politike zaštite
potrošaĉa Bosne i Hercegovine26
.
24
Ĉlan 117. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06; 25
Ĉlan 99. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06; 26
Ĉlan 100. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06;
16
Obaveze ombudsmana za zaštitu potrošaĉa u Bosni i Hercegovini su da:
a) pruţa informacije o pravima i obavezama potrošaĉa i daje podršku udruţenjima
potrošaĉa u njihovim aktivnostima;
b) prati ili predlaţe aktivnosti u vezi s odnosom kompanija - potrošaĉ, kako je
regulisano ovim Zakonom, propisima koji reguliraju obligacione odnose ili
nekim drugim zakonom;
c) istraţuje aktivnosti na trţištu usmjerene prema potrošaĉu po sluţbenoj duţnosti
ili tragom ţalbi i koordinira svoje aktivnosti saentitetskim trţišnim
inspekcijama;
d) donosi odluke i preduzima druge mjere u sluĉajevima prituţbi potrošaĉa ili
kršenja dobrih poslovnih obiĉaja;
e) izdaje smjernice ili preporuke o posebnim standardnim uslovima ili aktivnostima
koje se primjenjuju u posebnim sektorima poslovanja ili koje primjenjuje
specifiĉni ekonomski operateri;
f) preporuĉuje upotrebu odreĊenih uslova ugovora u ugovorima koji se koriste u
posebnim sektorima poslovanja;
g) pregovara s predstavnicima odreĊenih trgovaĉkih udruţenja o modelima
ugovora koji se primjenjuju u specifiĉnim sektorima poslovanja;
h) predlaţe i inicira rješavanje potrošaĉkih sporova primjenom mehanizama za
alternativno rješavanje sporova;
i) kontaktira s Institucijom ombudsmana za ljudska prava u BiH o zajedniĉkim
problemima, posebno o uslugama od opšteg interesa ili javnim uslugama;
j) predlaţe Savjetu za zaštitu potrošaĉa BiH i Savjetu ministara BiH potrebna
poboljšanja Zakona o zaštiti potrošaĉa, te doprinosi usmjeravanju i efikasnosti
politike u oblasti zaštite potrošaĉa;
k) istraţuje uticaj drugih inicijativa organa vlasti na zaštitu potrošaĉa.27
Zaista se postavlja opravdano pitanje da li je potrebna institucija Ombudsmana,
pored brojnih drugih institucija koje su ovlašćene da štite potrošaĉe kroz donošenje
zakona i podzakonskih propisa, koje su obavezne da kontrolišu i implementiraju propise
o zaštiti potrošaĉa i koje su obavezne da informišu i edukuju potrošaĉe o njihovim
pravima. Uostalom, da je ta institucija neophodna uvele bi je i druge zemlje Europske
unije.
5.3 Savjet za zaštitu potrošaĉa
Savjet ministara imenuje ĉlanove Savjeta za zaštitu potrošaĉa koji broji 16 ĉlanova
od kojih je ĉetiri iz organizacija potrošaĉa. Sadašnja struktura Savjeta za zaštitu
potrošaĉa nije adekvatna potrebi zaštite potrošaĉa. Na primjer, u Savjetu za zaštitu
potrošaĉa nema ĉlana iz Agencije za sigurnost hrane, ali postoji ĉlan Instituta za
intelekutalnovasništvo Bosne i Hercegovine. Postoje i druge greške u radu Savjeta za
zaštitu potrošaĉa koje bi trebalo hitno ispravljati.
27
Ĉlan 101. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06
17
U okviru svojih nadleţnosti, Savjet za zaštitu potrošaĉa u Bosni i Hercegovini
obavlja poslove, a naroĉito:
a) predlaţe na usvajanje Vijeću ministra Bosne i Hercegovine drţavni godišnji
program za zaštitu potrošaĉa i prati njegovo izvršavanje;
b) utvrĊuje osnovne politike za zaštitu potrošaĉa;
c) usmjerava obim djelatnosti koje se finansiraju, odnosno sufinansiraju iz budţeta
Bosne i Hercegovine.28
Drţavni godišnji program zaštite potrošaĉa, na prijedlog Savjeta za zaštitu
potrošaĉa, donosi Savjet ministara i on obuhvata:
a) principe i ciljeve za zaštitu potrošaĉa;
b) zadatke koji imaju prednost prilikom ostvarivanja politike za zaštitu potrošaĉa, a
koji će se obavljati prenošenjem javnih poslova na udruţenja za zaštitu
potrošaĉa;
c) okvirni obim finansijskih sredstava za ostvarivanje zadataka;
d) okvirni obim finansijskih sredstava za podsticanje razvoja i djelovanja
udruţenja za zaštitu potrošaĉa.29
5.4 Kancelarija za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji Bosne i
Hercegovine i Republici Srpskoj
Kancelarija za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa Federacije Bosne i Hercegovine i
Republike Srpske, priprema godišnji program za zaštitu potrošaĉa koji mora biti
usklaĊen sa Drţavnim godišnjim programom zaštite potrošaĉa Bosne i Hercegovine.
Godišnji program za zaštitu potrošaĉa u entitetima finansiraju se iz budţeta Bosne i
Hercegovine, kojima se odreĊuju njihovi ciljevi i zadaci, odreĊuju udruţenja potrošaĉa
kojima su, u skladu sa zakonom dodjeljeni javni poslovi.
Kancelarija za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji Bosne i Hercegovine i
Republike Srpske obavlja i:
- sve radnje vezane za prenos javnih poslova na udruţenja za zaštitu potrošaĉa i
prati njihov rad i usko saraĊuje sa njima;
- uspostavlja registar udruţenja potrošaĉa koja su preneseni javni poslovi;
- prati izvršavanje godišnjih programa za zaštitu potrošaĉa;
- izvještava javno mnijenje o povredama prava i interesa potrošaĉa;
- saraĊuje i razmjenjuje sve potrebne informacije sa subjektima zaštite potrošaĉa
koji su definisani Zakonom.30
5. 5Udruţenja potrošaĉa
Potrošaĉi osnivaju udruţenja radi lakšeg i efikasnijeg predstavljanja i zaštite svojih
ekonomskih interesa i prava. Udruţenja potrošaĉa moraju djelovati nezavisno od
28
Ĉlan 107. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06; 29
Ĉlan 108. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06; 30
Ĉlan 110. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06.
18
trgovaca, uvoznika, dobavljaĉa i davalaca usluga. Udruţenja potrošaĉa upisom u
Registar udruţenja u skladu sa zakonom stiĉu svojstvo pravnog lica. To su neprofitne i
nevladine organizacije i ne mogu se baviti privrednom djelatnošću.
Udruţenja potrošaĉa mogu imati razliĉite nazive, poput udruţenja, pokreti, klubovi
i savjeti, i mogu djelovati na nivou Bosne i Hercegovine, entiteta, Brĉko distrikta,
kantona, grada ili opštine.
U okviru svojih nadleţnosti, udruţenje potrošaĉa:
a) brine o zaštiti pojedinaĉnih i zajedniĉkih interesa potrošaĉa;
b) daje savjete i druge vrste pomoći za ostvarivanje prava potrošaĉa;
c) informiše potrošaĉe o cijenama, kvalitetu, kontroli i sigurnosti proizvoda i
usluga koji se nalaze ili će se naći na trţištu;
d) po potrebi, organizuje, u saradnji sa Ministarstvom, Kancelarijom za
konkurenciju i zaštitu potrošaĉa entiteta ili nadleţnim organima inspekcije,
uporedna ispitivanja kvaliteta, uticaja na zdravlje i cijena prehrambenih
proizvoda, te zaštite okoline i rezultatima informiše javnost;
e) nadleţnim organima dostavlja informacije za utvrĊivanje odgovornosti trgovaca
ili davaoca usluga koji prodaje proizvode ili pruţa usluge koji ne odgovaraju
propisanim uslovima u pogledu sigurnosti i kvaliteta;
f) saraĊuje sa svim nadleţnim organima, inspekcijama, udruţenjima potrošaĉa i
drugim subjektima u Bosni i Hercegovini kojima je, u skladu sa zakonom,
propisana obaveza zaštite potrošaĉa;
g) vrši informisanje i edukaciju potrošaĉa o njihovim pravima i naĉinu zaštite tih
prava.31
Udruţenja potrošaĉa donose godišnje planove rada, i u zavisnosti od podruĉja na
kojem djeluju, odnosno za koje su registrovani, konkurišu za dobijanje javnih poslova
za oblast zaštite potrošaĉa. Ako dobiju javne poslove, sredstva za finansiranje ili
sufinansiranje, prema Zakonu, dodjeljuju im se iz budţeta Bosne i Hercegovine.32
MeĊutim, u praksi, za svoje aktivnosti, udruţenja potrošaĉa mogu dobiti sredstva
putem tendera ili pomoći od entiteta, gradova i opština.Informisanje i obrazovanje
potrošaĉa vrši se putem:
- posebnih kurseva seminara i savjetovanja;
- sredstava javnog informisanja;
- specijalnih publikacija za informisanje i obrazovanje potrošaĉa.
Spisak udruţenja potrošaĉa u Federaciji Bosne i Hercegovine, u koja se mogu svi
nezadovoljni potrošaĉi obratiti:
1) Udruţenje graĊana „Klub potrošaĉa“ TK Tuzla;
2) Savjet potrošaĉa Bosansko-Podrinjskog kantona Goraţde;
3) Udruga za unapreĊenje kvalitete ţivljenja FUTURA Mostar;
4) Udruţenje graĊana HNŢ/K Klub potrošaĉa Mostar;
5) Udruţenje potrošaĉa „PUTOKAZ“ Sarajevo;
6) Udruţenje za zaštitu interesa potrošaĉa „ZIP“ Sarajevo;
31
Ĉlan 112. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06 32
Ĉlan 113. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06
19
7) Udruţenje za zaštitu potrošaĉa „KONZUMENT“ Jajce;
8) Udruţenje graĊana Ţupanije Posavske „KLUB POTROŠAĈA“ Odţak;
9) Udruţenje „Klub potrošaĉa srednje Bosne“ Travnik.33
5.6 Inspekcijski organi
Prema Zakonu inspektorat će donijeti rješenje kojim nareĊuje obustavljanje prodaje
proizvoda do otklanjanja utvrĊene nepravilnosti, ako ustanovi da:
a) prodaja cijena proizvoda, odnosno usluge, nije vidljivo istaknuta, ili nije
istaknuta u sluţbenoj valuti Bosne i Hercegovine;
b) trgovac prilikom prodaje proizvoda potrošaĉu nije osigurao propisane isprave,
oznake, podatke i deklaraciju, te spisak vlastitih ovlašćenih servisa,
c) proizvod na rasprodaji nije jasno i vidljivo oznaĉen cijenom prije i cijenom
nakon smanjenja;
d) najveći procenat smanjenja cijena proizvoda na rasprodaji ne iznosi najmanje
jednu petinu vrijednosti svih proizvoda na rasprodaji;
e) proizvod koji je na rasprodaji, jer mu uskoro istiĉe rok upotrebe, nema vidljivo
istaknut rok upotrebe;
f) trgovac koji na rasprodaji prodaje proizvod s nedostatkom ili greškom a nije
takav proizvod fiziĉki odvojio od redovne prodaje ispravnog proizvoda, te svaki
pojedinaĉni proizvod s nedostatkom ili greškom posebno oznaĉio;
g) trgovac koji prodaje proizvode kojima uskoro istiĉe rok upotrebe i takve
proizvode nije fiziĉki odvojio od redovne prodaje ostalih proizvoda i vidljivo
istakao da se radi o prodaji proizvoda kojima uskoro istiĉe rok upotrebe.34
Inspektor će donijeti rješenje kojim zabranjuje prodaju proizvoda ako ustanovi da:
a) propisani rok upotrebe nije jasno, vidljivo i ĉitko oznaĉen na omotu proizvoda;
b) trgovac prodaje proizvod koji zbog njegovih svojstava ne odgovara uobiĉajenoj
upotrebi ili kvalitetu, odnosno da na njegovom omotu nema oznake za koje je
namjene upotrebljiv;
c) trgovac proizvod ne prodaje s odgovarajućim omotom.35
6. NOSIOCI ZAŠTITE POTROŠAĈA U REPUBLICI SRPSKOJ
Republika Srpska kao poseban entitet Bosne i Hercegovine, je zaštitu potrošaĉa
utemeljila Ustavom Republike Srpske i to u ĉlanu 53. koji kaţe da Republika
obezbjeĊuje zaštitu potrošaĉa36
.Da bi se obezbjedila kvalitetnija zaštita potrošaĉa
neophodno je više subjekata ukljuĉiti koji bi bili odgovorni za njegovo provoĊenje.
33
http://www.fmt.gov.ba/component/option,com_docman/task,doc_view/gid,177/Itemid,27/
(25.08.2014. 16:14); 34
Ĉlan 119.1. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06 35
Ĉlan 119.2. Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH, „Sluţbeni glasnik BiH“, br. 25/06 36
Ĉlan 53. Ustava Republike Srpske, „Sluţbeni glasnik RS“, br. 21/92
20
U smislu ovog zakona subjekti odgovorni za zaštitu potrošaĉa u Republici su:
a) Vlada Republike Srpske,
b) Ministarstvo,
c) drugi republiĉki organi u okviru svoje nadleţnosti utvrĊene zakonom koji
ureĊuje stvarnu nadleţnost organa uprave,
d) agencije, fondovi i regulatorna tijela u okviru svoje nadleţnosti u skladu sa
zakonom kojim se ureĊuju njihove nadleţnosti,
e) organi jedinica lokalne samouprave,
f) Privredna komora Republike Srpske i Zanatsko-preduzetniĉka komora
Republike Srpske,
g) udruţenja za zaštitu potrošaĉa,
h) obrazovne institucije i mediji,
i) Republiĉka uprava za inspekcijske poslove Republike Srpske i drugi nadleţni
inspekcijski organi,
j) Ombdusman u osiguranju i
k) Ombdusman za bankarski sistem.37
6.1 Vlada Republike Srpske
Vlada Republike Srpske je prvi nosilac zaštite potrošaĉa u Srpskoj.Ona, na
prijedlog ministarstva, donosi Program za zaštitu potrošaĉa u Republici. Programom se
utvrĊuju ciljevi politike zaštite potrošaĉa, naĉin i dinamika ostvarivanja tih ciljeva,
subjekti ovlašćeni za realizaciju programa, finansijska sredstva i drugi elementi znaĉajni
za ostvarivanje zaštite potrošaĉa. Program se donosi za period od dvije godine.38
6.2 Ministarstvo
Drugi u zakonskom nizu, nosioca zaštite potrošaĉa, je Ministarstvo. Nadleţno
Ministarstvo u Republici Srpskoj je Ministarstvo trgovine i turizma, koje u svom resoru
imaju posebno odjeljenje za zaštitu potrošaĉa.
Ministarstvo je nadleţno da u oblasti zaštite potrošaĉa:
a) predlaţe Vladi Program,
b) brine se o realizaciji Programa,
c) prouĉava i daje prijedloge koji se odnose na politiku zaštite potrošaĉa,
d) saraĊuje sa udruţenjima za zaštitu potrošaĉa i prati njihov rad,
e) vodi evidenciju udruţenja i saveza za zaštitu potrošaĉa u Republici,
f) prati stanje u oblasti zaštite potrošaĉa i u okviru svoje nadleţnosti, predlaţe
nadleţnim organima izmjene propisa u vezi sa zaštitom potrošaĉa,
g) koordinira rad nadleţnih organa izuzev Vlade,
h) saraĊuje i razmjenjuje informacije i podatke sa svim subjektima odgovornim za
zaštitu potrošaĉa u Republici,
i) vrši raspodjelu finansijskih sredstava za realizaciju poslova iz oblasti zaštite
potrošaĉa i
37
Ĉlan 120. Zakona o zaštiti potrošaĉa u RS, „Sluţbeni glasnik RS“, br. 06/12 38
Ĉlan 121. Zakona o zaštiti potrošaĉa u RS, „Sluţbeni glasnik RS“, br. 06/12
21
j) vrši i druge poslove u skladu sa zakonom.39
Slika broj 6.2.1 „Okrugli stol“, 14.03.2014. godine, rad Ministarstva sa
udruţenjima
Izvor:http://www.vladars.net/srSPCyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/media/vijesti/Pages/U_
Ministarstvu_trgovine_i_turizma_obiljezen_Svjetski_dan_prava_potrosaca.aspx
(01.09.2014. 11:00)
6.3 Republiĉka uprava za inspekcijske poslove
Republiĉka uprava za inspekcijske poslove vrši poslove inspekcijskog nadzora i
druge povezane struĉne poslove, pa tako i u oblasti zaštite potrošaĉa obavlja takve
poslove.
Inspekcijski nadzor koji se odnosi na zaštitu potrošaĉa vrše i inspektori u jedinicama
lokalne samouprave. Inspekcijski nadzor ima za cilj ostvarivanje i zaštitu javnog
interesa, a vrši se preduzimanjem inspekcijskih mjera i radnji kako bi se utvrĊeno stanje
i poslovanje uskladilo sa propisima. Inspekcijski nadzor se vrši kako u pogledu
pridruţivanja niza materijalnih propisa, tako i propisa kojima se ureĊuju opšti uslovi
obavljanja djelatnosti (registracija, odobrenje za rad, rješenje, saglasnosti, drugo
odobrenje nadleţnih institucija, predmet poslovanja, sjedište i naziv), hrana u
spoljnotrgovinskom i unutrašnjem nadzoru, sanitarno-higijensko stanje objekata u
39
Ĉlan 122. Zakona o zaštiti potrošaĉa u RS, „Sluţbeni glasnik RS“, br. 06/12
22
kojima se vrši proizvodnja i promet hrane, trgovina, ugostiteljstvo, turizam, usluge,
zaštita potrošaĉa, cijene, mjerne jedinice i mjerila, intelektualna svojina, kvalitet i
bezbjednost neprehrambenih proizvoda, primarna biljna proizvodnja, zaštita
poljoprivrednog zemljišta, podsticaje u poljoprivredi i ruralnom razvoju, šume i
šumarstvo, lovstvo, nacionalne parkove, reproduktivni materijal šumskog drveća i
grmlja, zdravstvenu zaštitu ţivotinja, zaštitu i dobrobit ţivotinja, veterinarsku djelatnost,
veterinarske lijekove i dodatke, vode, energetike, energenta, opreme pod pritiskom,
rudarstvo i geologiju, javne puteve i drumski saobraćaj, stanice za tehniĉki pregled
vozila, ţeljeznice i ţeljezniĉki saobraćaj, vodni saobraćaj, poštanski saobraćaj,
telekomunikacije, planiranje i ureĊenje prostora, graĊenje i graĊevinarstvo, graĊevinske
materijale, zaštitu ţivotne sredine, ekologije, upravljanja otpadom, zapošljavanje, rad i
radne odnose, bezbjednost i zdravlje na radu, zdravstvene djelatnosti, lijekove i
medicinska sredstva, ljekovite vode, vode za sanitarno-rekreativne potrebe, predmete
opšte upotrebe, nadzor nad sanitarno-higijenskim uslovima objekata,
nejonizirajućezraĉenje, hemikalije i biocide, socijalnu, porodiĉnu i djeĉju zaštitu,
predškolsko, osnovno, srednje, visoko obrazovanje i obrazovanje odraslih, uĉeniĉki i
studentski standard, kulturu i djelatnosti iz oblasti kulture, sport, zaštitu od poţara,
eksplozivne materije, zapaljive teĉnosti i gasove, kao i ostale opasne materije.
Inspekcijski nadzor nad primjenom Zakona o zaštiti potrošaĉa u Republici Srpskoj ili
propisa donesenih za njegovo sprovoĊenje vrši Republiĉka uprava za inspekcijske
poslove posredstvom republiĉkih inspektora nadleţnih za vršenje inspekcijskog nadzora
u odgovarajućoj oblasti, odnosno nadleţnih inspektora u jedinicama lokalne
samouprave u odgovarajućoj oblasti, u skladu sa zakonom.40
6.4 Udruţenja za zaštitu potrošaĉa
Udruţenja za zaštitu potrošaĉa su jedan oblika od nosioca zaštite potrošaĉa u
Republici Srpskoj. Ĉlanom 120. Zakona o zaštiti potrošaĉa, odreĊeni su subjekti
odgovorni za zaštitu potrošaĉa u našoj Republici, u kojem se navodi deset stavki u
kojima su taĉno definisani nosioci, od vladinih do nevladinih organizacija, meĊu kojima
su i udruţenja.
Udruţenje za zaštitu potrošaĉa je udruţenje graĊana koje se osnivaju sa ciljem da
okuplja nezadovoljne i oštećene potrošaĉe, pruţa adekvatne i relevantne informacije o
pojavama na trţištu, edukuje potrošaĉe o njihovim pravima i obavezama, pruţa pomoć
oštećenom potrošaĉu u nastupu prema trgovcu, te saradnja sa sredstvima informisanosti
u cilju potpune i istinite informisanosti potrošaĉa, daje primjedbe i prijedloge kod
donošenja propisa koji se odnose na podruĉje zaštite potrošaĉa.
U okviru svojih programskih aktivnosti i ciljeva udruţenja za zaštitu potrošaĉa:
a) brinu o zaštiti pojedinaĉnih i zajedniĉkih interesa potrošaĉa,
b) daju savjete i pruţaju druge vrste pomoći za ostvarivanje prava potrošaĉa,
c) informišu potrošaĉe o cijenama, kvalitetu, kontroli i bezbjednosti proizvoda i
usluga,
40
Program za zaštitu potrošaĉa u Republici Srpskoj za 2013-2014. godinu. str. 8.
23
d) sprovode ispitivanja i vrše uporedne analize proizvoda i usluga posredstvom
akreditovanih, odnosno ovlašćenih tijela za ocjenjivanje usaglašenosti u skladu
sa posebnim propisima i o rezultatima informišu javnost,
e) dostavljaju nadleţnim organima informacije o trgovcima i davaocima usluga
koji prodaju proizvode ili pruţaju usluge koji prodaju proizvode ili pruţaju
usluge koji ne odgovaraju propisanim uslovima u pogledu bezbjednosti i
kvaliteta proizvoda i usluga,
f) saraĊuju sa svim nadleţnim organima iz ĉlana 120. ovog zakona,
g) donose godišnji plan rada,
h) uĉestvuju u izradi Programa,
i) zastupaju potrošaĉa u vansudskom postupku za zaštitu prava potrošaĉa i
j) daju primjedbe i prijedloge prilikom donošenja propisa iz oblasti zaštite
potrošaĉa.41
Slika 6.4.1 Aktivnosti udruţenja
Izvor: „Udruţenje za zaštitu potrošaĉa Reakcija iz Banja Luke.“
41
Ĉlan 125. Zakona o zaštiti potrošaĉa u RS, „Sluţbeni glasnik RS“, br. 06/12
24
7. KORACI U RJEŠAVANJU POTROŠAĈKIH PRAVA
Postoji ĉetiri osnovna koraka pri rješavanju potrošaĉkih prava. To su:
7.1 1. Korak –Pismeni prigovor potrošaĉa upućen trgovcu
U sluĉaju nedostatka na proizvodu, trgovac je na zahtjev i po izboru potrošaĉa,
duţan:
ukloniti nedostatak na proizvodu o svom trošku;
zamijeniti proizvod s nedostatkom drugim istovjetnim novim ispravnim
proizvodom; ili
vratiti plaćeni iznos i nadoknaditi stvarne razumne troškove vraćanja proizvoda
sa nedostatkom.
Za proizvod koji ima vidljiv nedostatak, potrošaĉ treba zahtjev dostaviti trgovcu u
pisanoj formi u roku od osam dana od dana preuzimanja proizvoda ili od dana obavljene
usluge.
Ukoliko potrošaĉ naknadno otkrije skriveni nedostatak na proizvodu, zahtjev treba
u pisanoj formi podnijeti u roku od dva mjeseca od dana kada je skriveni nedostatak
otkriven, a najkasnije u roku od dvije godine od dana preuzimanja proizvoda ili od dana
obavljene usluge. Ovaj rok ne odnosi se na proizvode s garancijom (garantnim listom).
Ako trgovac ne osporava nedostatak, duţan je bez odgaĊanja zadovoljiti zahtjev
potrošaĉa. MeĊutim, ako trgovac osporava nedostatak, duţan je potrošaĉu odgovoriti u
pisanoj formi u roku od osam dana od prijema zahtjeva.
U sluĉaju neslaganja oko prituţbe potrošaĉa, izmeĊu trgovca i potrošaĉa kad je u
pitanju ispravnost proizvoda, zvaniĉan stav o ovome će dati nadleţni inspekcijski organ
odnosno sudski vještak.42
7.2 2. Korak – Rješavanje prigovora putem udruţenja za zaštitu potrošaĉa.
Ukoliko potrošaĉ ne ostvari svoja prava na naĉin da nije zadovoljan odnosom
trgovca prema podnesenom, kako bi iskoristio ostale mehanizme zaštite moţe se obratiti
nekom od udruţenja potrošaĉa u Republici Srpskoj.
Udruţenja potrošaĉa predstavljaju vrlo bitan subjekt u sistemu zaštite potrošaĉa, jer
imaju ulogu posrednika izmeĊu potrošaĉa, privrednih subjekata i nadleţnih organa,
inspekcija i drugih subjekata u Republici Srpskoj kojima je zakonom propisana obaveza
zaštite potrošaĉa, a sve u cilju zaštite pojedinaĉnih i zajedniĉkih interesa potrošaĉa. U
Republici Srpskoj djeluju sljedeća udruţenja za zaštitu potrošaĉa i to:
1. Udruţenje graĊana „Pokret potrošaĉa Republike Srpske“, Banja Luka,
2. Udruţenje graĊana „Reakcija“, Banja Luka,
3. Udruţenje graĊana „Oaza“, Trebinje,
4. Udruţenje potrošaĉa „Zvono“, Bijeljina,
5. Udruţenje graĊana „ToPeeR“, Doboj,
6. Udruţenje graĊana „Don“, Prijedor,
42
http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/ (01.09. 12:43)
25
7. NVO „Inicijativa za odrţivi razvoj“, Derventa,
8. Udruţenje graĊana „Centar za afirmaciju mladih“, Šekovići.
Potrošaĉ treba pismeno da iznese kršenje svojih prava jednom od udruţenja, te da
dostavi prateće dokumenta. Udruţenja su duţna da provode postupak, odnosno da
posreduju u rješavanju prigovora te da o rezultatu obavijeste potrošaĉa.43
7.3 3.Korak – Rješavanje prigovora putem Republiĉke uprave za inspekcijske
poslove
Ukoliko potrošaĉ nije zadovoljan rezultatom prethodno navedenog postupka,
odnosno ukoliko udruţenja ne uspiju da riješe prigovor potrošaĉa, za ostvarivanje svojih
prava moţe se obratiti nadleţnom organu Republiĉke uprave za inspekcijske poslove
Republike Srpske i drugim nadleţnim inspekcijama i tijelima prema njihovoj
nadleţnosti.
Uloga Republiĉke uprave za inspekcijske poslove Republike Srpske je da kontroliše
primjenu propisa koja ukljuĉuje primjenu propisa iz oblasti zaštite potrošaĉa i lojalne
konkurencije. Ako trgovac neopravdano odbije zahtjev potrošaĉa, inspektor će, na
zahtjev potrošaĉa, donijeti rješenje kojim se trgovcu nareĊuje da udovolji zahtjevu
potrošaĉa ukoliko je opravdan.44
7.4 4. Korak – Rješavanje prigovora putem suda
Ukoliko je potrošaĉ iscrpio sva pravna sredstva a nije zadovoljan ostaje mu
mogućnost tuţbe stvarno i mjesno nadleţnom sudu.45
7.5Analiza ankete
Udruţenje za zaštitu potrošaĉa „Reakcija“ iz Banja Luke je od poĉetka godine u
ĉetiri navrata vršilo anketiranje graĊanstva, kao aktivnosti koje su planirane za 2014.
godinu. Cilj anketiranja je bio da se na nasumiĉnom ispitivanju prolaznika na Trgu
Krajine, na pitanje naših ĉlanova Udruţenja „ Da li znate postupak pri rješavanju
potrošaĉkih prava?.“ utvrdi procenat poznavanja djelimiĉnog ili potpunog saznanja o
naznaĉenim pravima. U ĉetiri narvata, po pedeset ( 50 ) ispitanika u jednom navratu,
došli su do oĉekivanih rezultata.
43
http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/ (01.09. 13:15) 44
http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/ (01.09. 13:35) 45
http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/ (01.09. 13:55)
26
Tabela 7.5.1 Rezultati ankete
Anketa 2014/001
Vremensko trajanje: 01.02 – 30.04.2014. god.
U četiri ( 4 ) navrata, jednom u Februaru i u Martu, i dva puta u Aprilu.
Pitanje: Da li znate postupak pri rješavanju potrošačkih prava?
Putem
Republičke
uprave za
inspekcijske
poslove
Putem
Udruženja za
zaštitu
potrošača
Ličnim
putem
Putem
suda
Nisam
siguran / ne
znam
74 35 25 24 42
37% 17,5% 12,5% 12% 21%
Izvor: „Udruţenje za zaštitu potrošaĉa Reakcija iz Banja Luke.“
Ovi rezultati ankete nam pokazuju da bi 37% anketiranih lica svoj prvi korak pri
rješavanju potrošaĉkih prava obratilo se Republiĉkoj upravi za inspekcijske poslove, što
je naravno pogrešno. Zakonom o zaštiti potrošaĉa nalaţe da se Republiĉkoj upravi za
inspekcijske poslove potrošaĉ moţe obratiti tek nakon obavljena dva koraka, koja
obavlja potrošaĉ, prvo, pisanim putem, odnosno liĉno trgovcu, a nakon neuspjelog
dogovora sa trgovcem, obraća se udruţenju za zaštitu potrošaĉa. Ako udruţenje ne
uspije da naĊe kompromisno rješenje, slijedi rješavanje prigovora putem Republiĉke
uprave za inspekcijske poslove.
Ovi rezultati nam stvaraju još jednuneprimjerenu sliku o saznanjima za svoja prava,
a ĉak 21 % anketiranih lica je odgovorilo „ne znam / nisam siguran“ što nam samo
govori o još većem nepoznavanju ove problematike.
Ove nam ĉinjenice pokazuju da su graĊani Banjaluke nedovoljno, ali i neadekvatno
obaviješteni o koracima u rješavanju potrošaĉkih prava.
Liĉno smatram da je neophodno više sredstava izdvajati u projekte, da bi svakog
potrošaĉa uvjerili i upoznali sa njegovim ljudskim pravima, osnovnim pravima
potrošaĉa. Svakodnevno na trţištu uoĉavaju se velike greške koje ĉine potrošaĉi, a
njihovom nepaţnjom i ne djelovanjem, trgovci stvaraju sebi korist na teret potrošaĉa,
što nije prikladno, a to se sve dešava zbog nedovoljne edukacije potrošaĉa.
Potreba o informisanosti potrošaĉkim pravima je obaveza svakog graĊanina, da
bude upoznat, a i da njihovo djelovanje bude po zakonu. Svaki neadekvatno informisan
potrošaĉ, graĊanin smatra se neobrazovanim i svoja prava neće nikada moći upotpunosti
iskoristiti, jer će biti podloţan špekulacijama i mnogim neracionalnim ponašanjima
trgovaca.
8. POTROŠAĈ U BOSNI I HERCEGOVINI
Svi smo mi potrošaĉi i svaki dan se nalazimo u ulozi potrošaĉa, svjesno ili
nesvjesno svaki dan kupujemo odreĊeneproizvodeili usluge, i kao takvi, odnosno krajni
potrošaĉi proizvoda ili usluga, smatramo se grupom koju treba zaštiti.
27
Iako Bosna i Hercegovina posjeduje Zakon o zaštiti potrošaĉa na kojem bi joj
brojne druge zemlje pozavidjele, mnogo potrošaĉa je nezaštićeno. Glavni i najveći
problem potrošaĉa je neznanje. Upravo zbog toga se ulaţu ogromni napori drţavnog i
nedrţavnog sektora u edukaciji potrošaĉa. Potrošaĉi se rijetko ili nimalo ne zanimaju za
proizvode ili usluge koje kupuju, i to je jedan od razloga zašto napori organizacija za
zaštitu potrošaĉa padaju u vodu. Nezainteresovanost potrošaĉa za njihova prava, otvara
druga posebna vrata sive ekonomije, ukojima nam se javlja još jedan problem, što daje
mogućnost trgovcima da nam na rafe postavljaju proizvode bez deklaracije, proizvode
kojima je istekao rok trajanja i mnogo toga sliĉno tome. Ministarstva, inspekcije i
udruţenja za zaštitu potrošaĉa ne mogu sami da reaguju, bez pomoći potrošaĉa, koji
svakodnevno kupuju proizvode i usluge.MeĊutim, nisu potrošaĉi ti koje treba kriviti za
propuste u radu organa, koji treba da kontrolišu rad trgovaca. GraĊanima u Bosni i
Hercegovini, bi trebalo razviti samo malo veću svijest o njihovim potrošaĉkim pravima,
kao što je imaju graĊani u razvijenim zemljama.
Potrošaĉka prava u brojevima:
2 godine – potrošaĉi imaju pravo na popravku i zamjenu robe odnosno usluge
iako nemaju garantni list;
14 dana – potrošaĉi imaju pravo da se predomisle ukoliko su naruĉili robu preko
Interneta, TV prodaje, kataloga, na prezentaciji ili od trgovca koji se pojavio na
njegovim vratima;
15 dana – je rok u kome trgovac mora da odgovori na reklamaciju;
30 dana – je rok u kome je trgovac duţan da isporuĉi robu, ukoliko nije
drugaĉije dogovoreno.
Prituţbe nezadovoljnih potrošaĉa stiţu sa svih strana. Najviše nezadovoljstva
potrošaĉa se odnosi na raĉune za elektriĉnu energiju i telefoniju. Dosta su ĉesti i
primjeri neuvaţenih reklamacija, u kojima se nezadovoljni potrošaĉi prvo javljaju
udruţenjima, inspekcijama, a tek nakon što dobiju informacije od njih, da se prvo
pismeno obrate trgovcu, najĉešće odustaju i nemare za prava koja imaju, jer im to
oduzima puno vremena. Dok se u dobro ekonomski razvijenim zemljama mnogo
sredstava izdvaja u Udruţenja za zaštitu potrošaĉa, i daje im se veća nadleţnost u samoj
zaštiti, Bosna i Hercegovina ostaje na primitivnim i krajnje malim izdvojenim
sredstvima za tu namjenu.Sa druge strane, Evropska unija insistira na povećanju
nadleţnosti Udruţenja, koja potrošaĉima pruţaju mogućnost da mnogo lakše da doĊu
do njih naspram Ministarstva, a i mnogo su brojniji.
28
9. ZAKLJUĈAK
Poveljom Ujedinjenih nacija zapoĉeo je globalni trend zaštite potrošaĉa. Ona je
postavila temelj kroz osam osnovnih potrošaĉkih prava. Sve drţave su novu granu prava
zaštite potrošaĉa zasnivale na osam osnovnih prava i svoju legislativu proširivale sa sve
većim pravima koje imaju potrošaĉi. U ovoj novoj grani prava ne zaostaje ni Bosna i
Hercegovina kao ni Republika Srpska.
Iako relativno mlada i etniĉki podjeljena, Bosna i Hercegovina se suoĉava sa
brojnim problemima, kako politiĉki tako i ekonomski, pa otuda i proizilazi ĉinjenica da
su BH potrošaĉi nezašatićeni. Svakodnevni problemi u svim sferama ţivota, dovode do
neizbjeţnih problema u oblasti zaštite potrošaĉa.
U prevazilaţenju svih problema, postepeno je rješavaju i problemi zaštite potrošaĉa.
Samu zaštitu omogućavaju i Udruţenja, koja svakodnevno aktivno uĉestvuju u pruţanju
pomoći nezaštićenim potrošaĉima. Njihova uloga je velika i ogleda se kroz razne vidove
edukacije, pravne pomoći, propagandnih aktivnosti i jaĉanju svijesti samih potrošaĉa.
Sve više potrošaĉa se obraćaju udruţenjima i okupljaju se oko njih, jer potrošaĉi
postaju svjesniji svojih prava u ovoj oblasti. Naroĉitu paţnju Udruţenja treba da obrate
na ciljane grupe potrošaĉa (omladina i stari) koji ne znaju za sve mogućnosti i sva prava
koja imaju kao potrošaĉi. U tom cilju nosici zaštite i insistiraju.
Iz ovog rada se moţe zakljuĉiti da je tendencija razvoja sistema zaštite potrošaĉa u
blagom usponu. Jaĉanjem ekonomije i osloboĊenjem etniĉke politike, graĊani će sami
posegnuti kvalitetnijim naĉinom ţivota. Dok se to ne desi, nosioci prava zaštite
potrošaĉa će se suoĉavati sa problemom da potrošaĉi nisu adekvatno zaineteresovani za
ostvarivanje prava koja im pruţa Zakon o zaštiti potrošaĉa.
29
LITERATURA
Dţombić. 2009. Uvod u ekonomiju. Banja luka: Univerzitet za poslovni
inţenjering i menadţment;
M. Miljković. 1994. Standardi u sistemu monitoringa kvaliteta vode, vazduha i
zemljišta. Beograd: Kvalitet;
R. Nešković. 2013. Nedovršena drţava – politiĉki sistem Bosne i Hercegovine.
Sarajevo: Friedrich – Ebert – Stifung;
Jugoslovneski zakon o zdravstvenoj ispravnosti ţivotnih namirnica i predmet
opšte upotrebe. „Sluţbeni list SFRJ“ 53/91;
Sluţbeni list FNRJ, broj 27/62;
Sluţbeni list FNRJ, broj 30/62;
Trţišni zakon Švedske, „Sluţbeni glasnik Švedske“, br. 409/90;
Ustav Republike Srpske, „Sluţbeni glasnik Republike Srpske“, br. 21/92;
Zakon o zaštiti potrošaĉa Ruske Federacije, „Sluţbeni glasnik Ruske
Federacije“, br. 15/92;
Zakon o zaštiti potrošaĉa u Bosni i Hercegovini, „Sluţbeni glasnik BiH“, br.
25/06;
Zakon o zaštiti potrošaĉa u Republici Srpskoj, „Sluţbeni glasnik Republike
Srpske“, br. 06/12;
Zakon o zaštiti potrošaĉa Velike Britanije, „Sluţbeni glasnik Velike britanije“,
br. 39/74;
Smjernice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Rezolucija 39/248;
Sluţbene novne SFRJ, broj 9/74;
http://www.apeccp.org.tw/doc/Russia/Comlaw/rucomlaw01.pdf (30.08.2014.
14:20);
http://www.bas.gov.ba/images/upload/publikacije/ISO_IEC_Guides_Vodici.pdf
(22.08.2014. 21:45);
http://www.fmt.gov.ba/component/option,com_docman/task,doc_view/gid,177/I
temid,27/ (25.08.2014. 16:14);
http://www.scindeks.ceon.rs/article.aspx?artid=0350-05000408153S
(24.08.2014 09:30);
http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/ (01.09. 12:43).