mirovne novosti

broj 37 Mart/ožujak 2014.

U ovom broju:

svakidanžena

Aleksandar Čavić. Parada 8 Mart. Banjaluka

� “Biti žena u BIH” - u susret Međunarodnom danu žena

� „Ženski Sud BiH – zalaganje za prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu “

� Tijelo i reklame � Ono kad nešto dušom

radiš... � Spriječiti nasilje nad

ženama i djevojčicama � Pletenjem protiv nasilja

nad ženama � Sinova poruka majci � Sinova poruka na rastanku � Ispred bh. građana nije

lagan put, ali možemo uspjeti, do nas je

� PRO-Budućnost je počela! � Sjaj ljudskosti u

bosanskohercegovačkom društvu

Mirovne novosti 2

impressumGlavni i odgovorni urednik:Goran Bubalo

Urednici/e:Dragana DardićRenata Dlouhi-KastelicŠejla DizdarevićAleksandar Žolja

Prevod:Vesna Stojanović i Goran Bubalo

Lektor/ica engleskog jezika:Shauna FrantzCornelius Frantz

Dizajn/DTP obrada:Šejla Dizdarević

Kontakt;info@mreza-mira.netwww.mreza-mira.netwww.facebook.com/mzim.bhtel: +387 33 812 401,+387 51 432 750

Od rata naovamo ženske organizacije i grupe u raznim gradovima Bosne i Hercegovine obilježavaju Međunarodni dan žena - 8. mart kroz organizovanje marševa, javnih tribina, konferencija, uličnih akcija, izložbi.... Obilježiće ga i ove 2014. godine marševima, šetnjama, tribinama, javnim nastupima. Obilježiće ga, a ne proslaviti, jer nema bogznašta ni da se slavi. Obilježiće ga, a ne proslaviti, jer svrha ustanovljavanja Međunarodnog dana žena nije izgovor za ranije izvlačenje sa posla kako bi se radne kolegice odvele u restoran na iće i piće, uz prigodne, uglavnom trivijalne poklone u vidu keramičkih vazni, jeftinog nakita i satova kupljenih uz popust. Možda bi taj gest izvođenja radnih kolegica u restoran i bio prihvatljiv, da na kraju, iz restorana, prvo ne odu žene žureći kući da skuvaju, operu, opeglaju...Obilježiće ga, jer je Međunarodni dan žena prilika da se sumira šta je postignuto na planu borbe za ljudska prava žena: gdje su žene na političkoj BiH mapi, koja i kakva socioekonomska prava uživaju i koliko su sigurne i zaštićene od nasilja u svojoj kući,

poslu, ulici, gradu, državi?Obilježiće ga, jer u doba strukturnog nasilja, siromaštva, retradicionalizacije rodnih uloga, političkog elitizma i etničke homogenizacije, 8. mart ženama omogućava da se grupišu oko zajedničkih vrijednosti i osude patrijarhalne obrasce vladanja i retorike zastrašivanja i isključivanja. Obilježiće ga, jer žele da održe i njeguju kontinuitet i kulturu sjećanja na postignuća ranijih generacija žena, i demonstriraju posvećenost transformaciji društvenih odnosa koja uključuje borbu protiv ideologija dominacije, rodne, klasne i rasne diskriminacije. Žene u političkom životu BiHJedan od najvećih uspjeha ženskog pokreta nesumnjivo je bilo uvođenje tzv. “ženskih kvota” u Izborni zakon BiH kojima je obezbijeđeno procentualno učešće žena na kandidatskim listama. Uvođenje kvota jeste doprinijelo većoj zastupljenosti žena u politici, ali taj procenat je i dalje daleko od “ravnopravnog učešća” ili bar Zakonom o ravnopravnosti polova proklamovanih 40

“Biti žena u BIH”u susret Međunarodnom danu žena

Piše: Dragana Dardić

Mirovne novosti 3

posto žena na svim mjestima odlučivanja i upravljanja na svim nivoima vlasti. U Vijeću ministara BiH i dalje nemamo nijednu ministricu, a pozicije u Predsjednišvu BiH i dalje suvereno drže tri pripadnika iz reda tri konstitutivna naroda - Srbin, Hrvat i Bošnjak.U Parlamentarnoj skupštini BiH ženama pripada 19% poslaničkih/delegatskih mjesta, a nakon lokalnih izbora 2012. godine, žene su dobile 17,1% zastupničkih/odborničkih mjesta u općinskim vijećima/skupštinama opština u BiH, a izborile su i čak! pet načelničkih pozicija. Ako biste se i žalili na neispunjavanje Zakonom propisanih obaveza, pitanje je šta biste postigli. Tužba protiv Izborne komisije BiH koja je 2006. verifikovala mandate tadašnjim članovima Vijeća ministara BiH među kojima nije bilo nijedne žene, odbačena je uz obrazloženje da Sud BiH može razmatrati samo “konačne upravne akte”. Ispalo je tako da odluka Centralne izborne komisije o verifikaciji mandata članovima Savjeta ministra, kojom smo “povjereni na četvorogodišnje upravljanje” devetorici muškaraca, nije nešto o čemu bi Sud trebalo da se bavi!Podsjećanja radi, sudske vlasti su za sedam godina, od 2003. kada je usvojen Zakon o ravnopravnosti polova BiH do 2007. godine, donijele, slovom i brojem, dvije presude na osnovu Zakona o ravnopravnosti polova! Od toga je jedna presuda kasnije poništena. I dalje smo u politici i slijedi pitanje za milion KM - navedite imena žena koje su aktivno učestvovale u pregovorima o ustavnim promjenama u BiH? Ne znate? Pa ne možete ni znati kada ih nije ni bilo, jednostavno su isključene iz pregovora kao da se pitanje uređenja zemlje njih ne tiče ili ne dotiče. Svijetao primjer predstavlja Inicijativa građanki za ustavne promjene koja okuplja žene iz organizacija civilnog društva koje svakodnevno rade na razumijevanju pojmova pola i roda, mira, slobode i ljudskih prava. „Platforma ženskih prioriteta za ustavne promjene sa amandmanima na ustav BiH iz rodne perspektive“ je zahtjev za ravnopravno i pravednije učešće žena i muškaraca u privatnom i javnom životu BiH kojim se promovišu koncepti socijalne pravde, vladavina prava i neposredne demokratije.

Žene i socioekonomska pravaPored zahtjeva za pravom glasa, jedan od ključnih prioriteta ženskog pokreta prije 100 i više godina bio je obezbjeđivanje boljih radnih uslova za žene, veće plate i humanije radno vrijeme. 100 godina poslije zahtjevi su tek nešto drugačiji – žene i dalje pokušavaju da nađu svoje mjesto na tržištu rada, da usklade svoje privatne i

profesionalne živote, da nadomjeste gubitak nekadašnjih sistema podrške (besplatne jaslice, obdaništa, obrazovanje, porodiljska odsustva...), da dobiju iste plate za isti posao koji obavljaju njihove muške kolege, da ne budu diskriminisane prilikom zapošljavanja i na radnom mjestu, da ne budu otpuštane kada ostanu trudne, da ne budu „otpisane“ kao nepoželjna radna snaga zbog svojih godina, itd. Jednom rječju bore se da rodno osvijeste eksploatatorske politike neoliberalnog kapitalizma. Ovdje neću navoditi sumorne statistike sa zavoda za zapošljavanje o nezaposlenim ženama, niti procente samohranih žena koje same vode domaćinstva, niti analize koje govore o neplaćenog i nevrednovanom „kućnom poslu“ žena. Osvrnuću se samo na jedan od aspekata kršenja radničkih prava žena, a koji se tiče plaćenog porodiljskog odsustva. Uživanje ovog prava – prava na porodiljsko i na naknadu za vrijeme porodiljskog, zavisi od mjesta stanovanja žene, odnosno od mjesta gdje su doprinosi uplaćeni! Pa tako zaposlene žene u Kantonu Sarajevo dobijaju za vrijeme porodiljskog 60% neto plate, u Tuzlanskom kantonu 90%, a postoje kantoni u kojima ovo pravo uopšte nije zagarantovano! Naknada za nezaposlene majke tokom trudnoće i nakon rođenja djeteta varira između 10% i do 20% od prosječne neto plate, ili se plaća kao jednokratna pomoć, ili se čak uopšte ne uplaćuje! *

A šta u ovom i ovakvom društvu mogu da očekuju samohrane majke čiji bivši muževi ili partneri ne uplaćuju alimentaciju za djecu i koje pokušavaju da nađu bilo kakav posao? Ili 50-godišnje žene čije firme su pod stečajem? Ili žene na selu? Ili žene sa invaliditetom? Ima li mjesta za njih na tržištu rada?

Nasilje protiv žena„Oblici rodno zasnovanog nasilja javljaju se u svim životnim fazama razvojnog ciklusa žene, pa čak i prije rođenja (kao što je slučaj sa selektivnim pobačajima ženskih fetusa); u ranom djetinjstvu (ubistva ženskih novorođenčadi, nejednako poklanjanje pažnje ishrani i zdravlju ženske djece); tokom djetinjstva (prisiljavanje na rane brakove, u nekim kulturama sakaćenje genitalija, prostitucija); u periodu adolescencije (silovanje, seksualno zlostavljanje, trgovina ženama, nasilje zbog odbijanja udvaranja, seksualno zlostavljanje na radnom mjestu); u reproduktivno doba žene (nasilje u

Miftari, Edita (2013) EKONOMSKA I SOCI-JALNA PRAVA ŽENA U BOSNI I HERCEGOVI-NI U 2012-2013. Sarajevski otvoreni centar.

*

Mirovne novosti 4

porodici, silovanje u braku, ubistva radi miraza ili iz časti, nasilje na radu, seksualno uznemiravanje); u starosti (uskraćivanje osnovne brige o zdravlju, zlostavljanje i eksploatacija udovica). Nasilje protiv žena nije incident već mehanizam kojim se žene kroz cijeli životni ciklus drže pokornima i na „mjestu kojem im pripada“. *

Zahvaljujući kontinuiranim naporima i aktivnostima ženskih organizacija u BIH, nasilje nad ženama je prepoznato kao društveni problem, na čijem sprečavanju, rješavanju i kažnjavanju bi trebalo da rade institucije države. Kažem „bi trebalo“, jer u praksi to nije slučaj. U Bosni i Herecegovini je na djelu dvostruko normiranje djela nasilja u porodici, koje se tretira i kao krivično djelo i kao prekršaj! što stvara dodatnu nesigurnost i nepovjerenje u institucije.

Pored toga, i pored svih obuka, policija i dalje, u nekim slučajevima, ne reaguje na zakonom propisani način, prosto ne prijavljujući djela nasilja u porodici i pravdajući to riječima da se radi o „problematičnoj porodici“ ili riječima „oni se stalno tuku“. Još uvijek nije obezbjeđena održivost sigurnih kuća za žene i djecu žrtve rodno zasnovanog nasilja, zaštitne mjere predviđene zakonima o zaštiti od nasilja u porodici su apsolutno neprimjenjive u praksi, a da ne pominjemo nepostojanje nikakvih izlaznih i održivih strategija za žene i djecu nakon što napuste skloništa ili sigurne kuće. Bosna i Hercegovina još uvijek nema ni jedinstvenu bazu podataka o ženama i djevojkama, žrtvama nasilja u porodici, iako je CEDAW Komitet još 2006. godine izdao preporuku Bosni i Hercegovini da uspostavi takvu bazu podataka. A kad je riječ o sudskom procesuiranju slučajeva nasilja u porodici, i dalje preovlađuju uslovne i novčane kazne, dok izricanje zatvorskih kazni za počinioce nasilja ostaje u domenu rariteta. Žrtve rodno zasnovanog nasilja predugo su samo brojke u crnim hronikama. Zbog svega navedeno žene u BiH obilježavaju, a ne slave 8. mart, jer nema bogznašta ni da se slavi.

Izvod iz izlaganja Natalije Petrić pod na-zivom Uticaj ekonomske krize na žene žrtve nasilja u porodici“ na javnoj tribini održanoj 5. juna 2009. godine u Banjaluci u orga-nizaciji Helsinškog parlamenta građana i Udruženih žena.

*

by Arman Dz.

Mirovne novosti 5

„Ženski Sud BiH – zalaganje za prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu “

ŽENSKI SUD BIH, nastao kao rezultat šireg regionalnog procesa - Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju, zasnovan je na činjenici da ne postoji jedinstvena regulacija prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu, što dodatno komplikuje i otežava napore i mogućnosti za proces suočavanja s prošlošću i pomirenje u bosanskohercegovačkom društvu, stvarajući nove podjele među preživjelima i izvan etničke pripadnosti. Žene preživjele ratno silovanje nisu samo diskriminirane u svim sferama društva već ne uživaju jednaka prava na teritoriji BiH. Ženski sud kao jedan od neinstitucionalnih mehanizama tranzicijske pravde omogućuje i otvara prostor za svjedočenje žena o nepravdama pretrpljenim u ratu i miru, te nasilju pretrpljenom u javnim i privatnim sferama. Kroz ovaj proces kazivanja istine žene postaju subjekti pravde, podstiču razvoj različitih pravnih djela i utiču na institucionalizaciju pravnog sistema. Institucionalni pravni sistem ne zadovoljava pravdu, kako na međunarodnom, tako ni na nacionalnom nivou, što je posebice vidljivo u državama bivše Jugoslavije u kojima vladajuće političke elite ulažu ogromne napore da zaobiđu pravdu ili žrtvuju pravdu radi vlastitih političkih interesa i opstanka na vlasti. Ženski sud je prostor za glasove žena, za svjedočenja žena o svakodnevnom iskustvu i nepravdi pretrpljenih tokom i poslije rata, te podstiče jačanje mreža uzajamne podrške i solidarnosti u cilju stvaranja snažnog autonomnog ženskog pokreta. Ženski sud podstiče stvaranje drugačijeg – feminističkog koncepta odgovornosti, brige i bezbjednosti u cilju izgradnje pravednog mira.Proces “Ženski Sud BiH – zalaganje za prava preživjelih seksualnog nasilja u ratu” je šansa da se kroz promoviranje feminističkog pristupa pravdi i kazivanje istine van ideološko-političkih okvira, uključivanje i solidarnost aktivistkinja i braniteljica ljudskih i ženskih prava iz cijele BiH, te kroz otvaranje dijaloga sa vlastima i javnosti o važnosti poboljšanja prava žena preživjelih seksualnog zlostavljanja u ratu, osnaže preživjele i podstakne inkluzivan i nadnacionalni proces suočavanja s prošlošću.U mjesecu aprilu/travnju održat će se konferencija na temu “Obaveze BiH prema ženama koje su preživjele

ratna silovanja, seksualno nasilje i druge oblike torture” na kojoj će biti pozvani/e predstavnici/e nadležnih entitetskih i državnih institucija odgovornih za harmonizaciju zakona i usvajanje državnog Programa za poboljšanje položaja žena žrtava ratnog silovanja, seksualnog zlostavljanja i drugih oblika torture u BiH.Projektom su planirane sljedeće aktivnosti: sastanci, ulične kampanje, press konferencije, radionice, posjete mjestima sjećanja – bivšim logorima silovanja. Projekat implementira Inicijativni odbor mreže Ženskog suda u Bosni i Hercegovini koji se sastoji od sedam ženskih organizacija: Forum žena – Bratunac, Lara – Bijeljina, Centar za pravnu pomoć ženama – Zenica, Budućnost – Modriča, Fondacija CURE – Sarajevo, Most – Višegrad i Horizonti – Tuzla.

Mirovne novosti 6

TIJELO I REKLAME

Reklama nije samo tekovina našeg doba. Potreba za njom seže u daleku prošlost. Tako već u antičkoj Grčkoj i Rimu nalazimo simplificirane reklamne natpise. Ova se tendencija nastavila kroz stoljeća, a puni procvat je doživjela pojavom štampe i demokratizacijom sistem obavještavanja.

Savremeni čovjek je u suživotu sa reklamnom industrijom. Ona nam nameće modele življenja, ponašanja i djelovanja. Iskrivljena, idealizirana slika svijeta ima ulogu vizualizacije ideja koje se nameću kao vrijednosti kojima savremeni čovjek treba stremiti. „Prodavanje“ željenog propraćeno je pomjeranjem granica vrijednosti uvriježenih u tradicionalnom društvu.U tom smislu se poseže za različitim metodama privlačenja pozornosti, koje uključuju igru riječima, dvoznačnost, aluzivnost i slično. Različite metode funkcioniraju u specifičnoj simbiozi. Često se koriste kombinacije fotografije i teksta, kao najplodonosnijih iskaza.Međutim, komercijalizacija tijela zasigurno predstavlja najčešći i najefektivniji oblik reklamiranja. Slike savršenih tijela koja krase reklame, i pri tome nam sugeriraju da sebi priuštimo reklamirani predmet, nameću se konzumentu kao željena vrijednost. One su na neki način postepeno i suptilno kanoniziranje ideala i nametanje predstave o lijepom, prihvatljivom i poželjnom.Problem se usložnjava kada shvatimo da iskorištavanje tijela u svrhu reklamiranja često predstavlja zloupotrebu koja je seksistički orijentirana.Mizoginija u agresivnim reklamama je sveprisutna. Sjetimo se reklame u kojoj je iscrtana mapa na stomaku djevojke, s dvjema strelicama koje upućuju gore i dolje. Popratni tekst je: „Lako do cilja“. Riječ je o reklami za mobitel!Veliki broj ovakvih reklama, svjesno ili nesvjesno, učvršćuje modele muškocentrične kulture. Time se proces stereotipizacije potvrđuje, kao i s njim povezan proces diskriminacije.

U ovom kontekstu, želeći ženu smjestiti u tradicionalno ograničene uloge, prikazuje se ambijent kuće, kuhinje, brige o drugima, te joj se, uz to, nameće i „obaveza“, da pored ovih uloga, ima obavezu da bude i poslovna žena. „Feminizacijom tradicije“ se tako stvaraju presije, tvori se hibrid, koji, iako svjedoči o tome da se učahurena figura žene gubi, nikako ne uspijeva da je u potpunosti oslobodi od društveno determinisanih uloga.Umjesto da se promijene uzusi koji degradiraju ženu kao ličnost i svode je isključivo na tijelo i tjelesno, ide se dalje u „otjelovljivanju“ i materijalizaciji principa, pa se uz naga ženska tijela sve češće eksponiraju i muška.Kako stati u kraj industriji koja potkopava principe društva u kojem bi se trebalo znati za podvojenost materijalnog i duhovnog? Za početak je dovoljno izgraditi ignorantski odnos prema onima koji pokušavaju da nam, masovnom hipnozom, stvore ovisnost o svojim proizvodima i njihovim fiktivnim moćima.

Dina Kamerić

Mirovne novosti 7

Ono kad nešto dušom radiš...Za bolje sutra žena i djevojčica

Sve/i smo se srele/i s različitim preprekama u životu. Učimo kako da ih preovladavamo, kako da nađemo mogućnosti da ojačamo i napravimo nove iskorake. Često u cijelom tom procesu tražimo inspiracije u knjigama, u nekim role modelima, ali i u pričama žena oko nas. Dozvolite mi da vam ispričam priče tri fantastične žene aktivistice koje su posvetile svoje živote, svaka na svoj način, unapređenju kvalitete života žena i djevojčica u svojim zajednicama.

SAKIBA ARNAUt je predsjednica Udruženja žena “Lastavica” iz sela Arnauti, općina Zenica. Vrijedne žene Arnauta su svojim snagama obnovile mjesni Dom kulture koji im je ustupljen na korištenje. Same su mijesile malter, malterisale, gurale kolica, sakupljale novac, ćilime i ručne radove kako bi osposobile dvije prostorije u kojima se žene mogu družiti, opustiti uz kafu i domaće poslastice, ali i ugostiti domaće i strane gošće, čuti zanimljiva predavanja

i naučiti nešto novo. Sakiba i njene prijateljice, članice Lastavice, uporno rade na podizanju svijesti o važnosti ekonomskog osnaživanja žena, ali i pronalaska tržišta za proizvode iz lokalne proizvodnje. Takođe,

ukazuju na važnost obrazovanja i zdravstvene zaštite žena na selu. Traže načine da u svojoj lokalnoj zajednici osposobe biblioteku za žene i djevojčice, te da omoguće različite kurseve i druge oblike neformalnog obrazovanja žena. Sakiba često kaže: “Ako smo sa sela i neobrazovane, ne znači i da smo glupe. Pitajte nas! I mi imamo pravo da kažemo šta mislimo. Imamo pravo da učestvujemo u donošenju odluka o unapređenju kvalitete života u našoj lokalnoj zajednici”. Lastavice svojim djelovanjem ukazuju na mnoga pitanja, od ekologije (ilegalnih odlagališta otpada i nedostatka pitke vode), do problema zdravstvene zaštite, obrazovanja i zaposlenja žena sa sela. Svakog četvrtka, ove vrijedne žene u Borovima u Arnautima organizuju mini-pijacu na kojoj izlažu i prodaju svoje proizvode. Dođite i posjetite ih! Njihova energija i pozitivne misli su istinska inspiracija.

BRANKIcA JuRIć je žena nevjerovatne snage. Nakon 22 godine rada dobila je otkaz kao tehnološki višak. Brankica je gluha, a specijalno obrazovanje je stekla u Rijeci. Takođe je i sudski tumač za znakovni jezik. Njena energija je poticaj za mnoge od nas. Ne odustaje od ostvarivanja svojih

prava i često predvodi druge gluhe i nagluhe osobe u komunikaciji sa osobama koje imaju moć donošenja odluke. One traže da se poštuje Zakon u zapošljavanju osoba sa posebnim

potrebama. One traže da se u najmanje jednu ambulantu porodične medicine uposli osoblje koje poznaje znakovni jezik. One traže aktivno učešće u procesu donošenja odluka u društvenoj zajednici. Brankica je aktivistica udruženja “Lotos” iz Zenice, i jedina je osoba s posebnim potrebama iz Zenice koja je ostvarila pravo na poticaj za samoupošljavanje osoba s posebnim potrebama. Prošle godine je upisala i Islamsku pedagošku akademiju kako bi kompletirala svoje obrazovanje, te pokrenula igraonicu za djecu. Brankica učestvuje i u programu anti-diskriminacije nacionalnih manjina. Uvijek nasmijana i spremna na šalu, Brankica je podrška i oslonac mnogima koji u momentu ostanu bez snage da nastave dalje. A dalje se mora. Zajedno.

VILdANA BAJRAMOVIć je nakon 27 godina radnog staža i 50 godina starosti završila na birou za zapošljavanje. Aktivna je u mobilizaciji svoje lokalne zajednice i stalno

upozorava na sveprisutni problem upošljavanja žena koje su pred ostvarivanjem prava na penziju. I stalno postavlja pitanje - da li će ikad moći i ostvariti svoju penziju? Da li će imati pravo na dostojanstveno

treće životno doba? Vildana ne odustaje. Sveprisutna. Nasmijana. Motivira nas mlade da ne odustanemo. I traži akciju i zaštitu.

Svaka od ovih žena jeste priča za sebe, ali njihove priče se mogu pronaći diljem Bosne i Hercegovine. Žene aktivistice, liderke u svojoj lokalnoj zajednici, pokušavaju da donesu i uvedu pozitivne društvene promjene. Priče ove tri fenemenalne žene, ali i priče nekih drugih žena su prošle godine bile ispričane u Alternativnom izvještaju o implementaciji CEDAW Konvencije u BiH. Predvođene organizacijom “Prava za sve” iz Sarajeva, aktiviskinje i aktivisti s područja cijele BiH su na svoj način analizirali unapređenje kvalitete života

A ni sama nisi ponekad dovoljno spretna da opišeš šta je to šta radiš, jer često nemaš ni snage, podrške – i pitaš se ima li to smisla...

Sakiba Arnaut

Vildana Bajramović

Brankica Jurić

Mirovne novosti 8

SPRIJEČITI NASILJE NAd ŽENAMA I dJEVOJČIcAMA je njihov cilj, a oni su Budi Muško Klub – Banja Luka. „Godinama se posmatra kako se svuda oko nas dešava nasilje svake vrste i mi to više ne možemo da trpimo“, rečenica je koju će vam reći svaki član ovog kluba.

Već 6 GoDinA PoStoJe i 6 GoDinA Se AKtiVno Bore zA BolJe i PrAVeDniJe DrUštVo.

Aktivno djeluju u 12 gradova/opština Bosne i Hercegovine: Banja Luka, Srbac, Ljubija, Mrkonjić Grad, Laktaši, Novi Grad, Gradiška, Gradačac, Gračanica, Srebrenica, Vlasenica i Bratunac.Njihova borba je drugačija! Oni se bore na sve moguće načine, putem raznih akcija, kampanja, video poruka, a uz sve to koriste razne slogane, neki od njih su BUDI MUŠKO – mijenjaj pravila, pokaži da ti je stalo, reci NE nasilju, pokloni djevojci cvijet, bildaj mozak, a ne mišiće...Neke od akcija koje su organizovali su BudI MuŠKO – Zapleši, gdje su na trgu u Banjoj Luci putem muzike i plesa govorili protiv nasilja svake vrste, TAKMIČENJE u NAJduŽEM ZAGRLJAJu, privuklo je veliki broj mladih

od kojih su najuporniji čak i po nekoliko sati bili zagrljeni. Poruka koju su poslali ovom akcijom jeste da bez blama treba pokazivati svoja osjećanja i da oni vide zagrljaj kao jedan od mogućih rješenja svakog problema. Članovi Budi Muško Kluba Banja Luka, trenutno snimaju

video za Dan žena, koji se bavi tematikom kako će taj dan izgledati za 100 godina. Ovim kreativnim videom oni će pokušati da podsjete sve ljude na prave vrijednosti koje Dan Žena nosi sa sobom. U ovom kratkom tekstu naveli smo samo neke od akcija koje su uradili, a mnoge im tek predstoje, jer uporni su da istraju u svojoj namjeri!

ŠTA JE TO BudI MuŠKO KLuB?BUDI MUŠKO KLUBOVI su osnovani kao klubovi srednjoškolaca koji žele da se na kreativan način angažuju na promovisanju životnih vrijednosti odgovo-rnih i zrelih mladića. Članovi ovih klubova sprovode zanimljive aktivnosti kojima animiraju svoje vršnjake da shvate da pravi muškarac: nije nasilan, poštuje žene i odgovoran je u seksu. Pored edukativnih i kreativnih radionica koje su pohađali u svojim gradovima, ovi tinejdžeri su stekli priliku da putuju, druže se i razmjenju-ju iskustva sa svojim vršnjanicima iz regiona (članovima drugih BUDI MUŠKO KLUBOVA) i Irske. Rad ovih klubova podržale su mnoge javne ličnosti iz regiona: Milan Kalinić, Edo Majka, Marko Jovanović (ex De Fence), Enis Bešlagić, Edin Džeko, Bulend Biščević-Buki.

Autor: Aleksandar Slijepčević

žena i djevojčica, te nivo poštivanja ženskih ljudskih prava i prava na život bez nasilja. Ono što je ključno je da su pitanja marginaliziranih žena, uključujući pitanja žena sa sela i žena s posebnim potrebama, dobile svoje mjesto ne samo u Alternativnom izvještaju, već i u Finalnim preporukama Komiteta Ujedinjenih nacija za provedbu CEDAW Konvencije. Ja vas pozivam da se osvrnete oko sebe – možda baš u vašoj neposrednoj blizini žive i djeluju fantastične žene koje svojim primjerom motiviraju druge. Ne dozvolite da njihove priče bude neispričane. Ne dozvolite da nestane inspiracija.

Samo zajedno možemo unaprijediti kvalitet života žena i djevojčica i živjeti životom slobodnim od nasilja.

Selma Hadžihalilović

Selma Hadžihalilović je feministkinja - aktivistkinja za ženska ljudska prava. Živi i radi u Zenici i Sarajevu, bavi se pitanjima ženskih političkih i građanskih prava, pravima marginaliziranih žena i bori se protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.

Mirovne novosti 9

Neformalna aktivistička skupina YarnBombing Sarajevo je u sklopu svojih redovnih aktivnosti dala doprinos i globalnoj kampanji

Milijarda ustaje, posvećenoj borbi protiv nasilja nad ženama. Iako je fokus ove kampanje, u kojoj učestvuje preko 200 zemalja svijeta, pa i BiH, zapravo na plesu, aktivisti i aktivistkinje YarnBombinga Sarajevo pronašli su svoje mjesto u cijeloj priči, te su se posvetili pletenju jedinstvenih kreacija kako bi obilježili ovu značajnu kampanju. Sticajem okolnosti, 14. februar u BiH i Sarajevu bio je u znaku kontinuiranih građanskih protesta, koji su u to vrijeme trajali već sedam dana, tokom kojih su građani i građanke Sarajeva, zajedno sa građanima i građankama drugih gradova u Federaciji BiH, izlazili na ulice i tražili ukidanje kantonalnih vlada, eliminaciju korupcije, te omogućivanje dostojanstvenog života obespravljenim radnicima i radnicama, te drugim građanima i građankama u stanju socijalne potrebe. Ove zahtjeve u potpunosti podržava i YarnBombing Sarajevo, čiji su se članovi i članice pridružili/e protestima, ali istovremeno pronašli/e i vremena da daju podršku kampanji Milijarda ustaje. Ekipa YarnBombing Sarajevo je za mjesto akcije posvećene kampanji Milijarda ustaje odabrala Ajfelov most na Skenderiji. Tokom kratke pauze od prisustva protestima, pletilje i pletači su na konstrukciju mosta

postavili pletene kreacije posvećene svim djevojčicama, djevojkama i ženama koje su preživjele ili još uvijek preživljavaju nasilje. Na most su okačeni raznobojni heklani cvjetići te pletene trake u bojama vizuelnog identiteta kampanje: bijeloj, ljubičastoj, ružičastoj, crvenoj i crnoj. Statistika je brutalna – svaka treća žena u svome životu je izložena nasilju, a nažalost, nasilje je i dalje prisutno u bosanskohercegovačkom patrijarhalnom društvu, sa čestim slučajevima zlostavljanja, silovanja, pa i ubistava. “Samo zajedno možemo zaustaviti nasilje, i zato smo dio kampanje Milijarda ustaje koja ne namjerava stati dok ne budemo živjele/i u nekom boljem i pravednijem svijetu!”, poručila je ekipa YarnBombing Sarajevo.Posljednja akcija YarnBombinga Sarajevo uslijedila je nakon niza akcija koje su započele u novembru 2013. godine, kada je ispleten materijal za sjedalice ispred Zemaljskog muzeja u znak podrške ovoj zatvorenoj kulturnoj instituciji. Aktivnosti su nastavljene u decembru 2013, kada je pred novogodišnje praznike okićena jelka pored jednog sarajevskog šetališta, a početak nove 2014. godine obilježen je humanitarnom akcijom – Službi za prevenciju, prihvat i zaštitu djece u riziku koja djeluje u sklopu Disciplinskog centra za maloljetnike Kantona Sarajevo uručena su 33 šala za njihove korisnike/ce. Svojim akcijama kolektiv YarnBombing uvijek nastoji podsjetiti građane i građanke Sarajeva, BiH, ali i sve ostale, na moć solidarnosti i na potrebu za građanskim udruživanjem unutar samih zajednica, te na svjesnost o brojnim društvenim problemima s kojima se suočava bh. društvo. Ove ciljeve će kolektiv zadržati i u narednom periodu, a naredna akcija sprema se za 8. mart, povodom Međunarodnog dana žena.

Kolektiv YarnBombing Sarajevo obilježio kampanju Milijarda ustaje

Pletenjem protiv nasilja nad ženama

Autorica: lejla šeper

SINOVA PORuKA MAJcI (AnđELKO KVESIć)

DOđOH, BIJAH, ODOH…DOđOH TIHO, BIJAH KRATKO, ALI BURnO…ODOH nEČUJnO…ŠTA REćI?BOLJE nIŠTA…RIJEČI MOGU BITI OTROVnE.STOGA SAM IH UVIJEKŠTEDIO I BIRAOnAJLJEPŠE SU OnEKOJE MILUJU DUŠU

JOŠ KADA JE TO MAMInA DUŠAKOJA VOLIKOJA BOLIKOJA ZnAZnA, A nEćE DA VJERUJEDA SAM OTIŠAOI DA SE nEćU VRATITI.ZATO MAMInOJ DUŠI ZA UTJEHU:BUDI SRETnA BEZ MEnEKAO DA SI SA MnOMnEKA TI SEKA BUDE…

BUDE I SIn I KćIPAZI JE, MAZI JE, VOLI JEUPUTI JE PRAVOM ŽIVOTnOM STAZOMVODI JE I OSVIJETLI JOJ PUTUKLOnI SVE PREPREKE…DA nE POSRnE.AKO SLUČAJnO POSRnEPRUŽI JOJ RUKU DA USTAnEnE OKREćITE SE UnATRAGGLEDAJTE PRAVO U BUDUČnOST.

Mirovne novosti 10

SINOVA PORuKA NA RASTANKu (AnđELKO KVESIć)

ODLAZIM, ALI SADA BEZ POVRATKAMOŽDA ćU VAS ČEKATI TAMO…TAMO GDJE ćETE I VI DOćIDAnAS, SUTRA, MOŽDA; PUnO KASnIJE…ALI ćETE SIGURnO DOćIMAJKO, SESTRO, OČE,nE TUGUJTE…BOG JE TAKO HTIO…KAO DA SAM ZnAO ALI…nISAM VJEROVAO,

BIO SAM S VAMA I…nISAM MOGAO REćI…SVE SU REKLE MOJE SUZE.JA SAM PLAKAO, PLAKAO,A VI, nE PLAČITESUZE nE DOnOSE SREćUJA BIH HTIO DA STE SRETnII ZATO, STISnITE SRCE,A OTVORITE DUŠU JEDnO DRUGOM.OČE, MAJKO, SESTRO!!!TRIDESET GODInA SMO BILI JEDnO,

JEDnO SMO I SADA,SAMO U DVA OBLIKA,A OBLIK nIJE BITAn,BITAn JE SADRŽAJI ZATO:MOLITE SE, VOLITE SE, POŠTUJTE SE,TAKO ćETE ISPUnITI MOJE ŽELJEA JA ćU VAS ČEKATI,VI ćETE SIGURnO DOćInEMOJTE SE ŽURITI, JER ČEKAnJE JE SLATKO.

I smrt može biti inspiracija. Iznenadna, neočekivana i prerana smrt tridesetjednogodišnjeg sina izazvala je “vulkan-sku erupciju” riječi koje su kao bujice potekle iz ranjene duše i sad su pred vama.

Ispred bh. građana nije lagan put, ali možemo uspjeti, do nas je

U razgovoru za MOJportal.ba, Aida Daguda, direktorica Centra za promociju civilnog društva govori o svom poslovnom putu, volontiranju u BiH, društvenoj odgovornosti, NVO sektoru u BiH...

Datum i mjesto rođenja?Rođena sam 7. marta 1970. godine, u Jablanici (Hercegovka)

Obrazovanje?Diplomirala sam na Mašinskom fakultetu u Mostaru, Univerzitet Džemal Bijedić. Iako mi inžinjerski pristup

pomaže puno, u profesionalnom angažmanu,značajno je i stalno neformalno obrazovanje.

Kako je izgledao Vaš poslovni put?Tokom rata počela sam raditi za humanitarnu organizaciju iz Danske, koja je pomagala izbjeglicama u nekoliko kampova u Jablanici.Kroz rad s njima i proživljavanjemnjihovihživotnih priča, otkrila sam da me rad s ljudima privlači više nego rad sa mašinama (smijeh). Radila sam 10 godina u stranim organizacijama, gdje sam naučila puno toga i onda sam 2005. g. odlučila preći u domaću, bh.organizaciju. Od tada sam u Centru za

Aida Daguda

Preuzeto sa: http://www.mojportal.ba/

razgovoru za MOJportal.ba, Aida Da-guda, direktorica Centra za promo-ciju civilnog društva govori o svom poslovnom putu, volontiranju u BiH, društvenoj odgovornosti, nVO sek-toru u BiH

Mirovne novosti 11

promociju civilnog društva i uživam u svom poslu, jer mi daje slobodu ostvarivanja vlastitih ideja i priliku za rad sa izvanrednom ekipom.Svakako bi za moju karijeru bilo lakše da je sistem bio uređen, da sam fakultet mogla završiti bez prekida od 4 ratne godine, da se ostvarim u inžinjerskoj karijeri. Budući da to nisam mogla promijeniti, prilagodila sam se situaciji i mislim da sam na kraju zadovoljna što mogu skromno doprinijeti uređenju tog sistema. Nije se lako izboriti sa svim izazovima; često imam malo ili nikako vremena za porodicu, i sebe, ali skoro uvijek biram teži put, tu se nekako rezultati najbolje vide.

Ima li menadžment ljudskih resursa (HRM) značajnu zastupljenost u firmama u BiH?Zna li rukovodstvo bh. preduzeća kolika je moć u ovoj oblasti?Snaga svake organizacije počiva isključivo na ljudima koji u njoj rade, to je činjenica koja podjednako važi i za profitne i neprofitne organizacije.Neprofitne organizacije po pravilu nemaju sredstava niti vremena posvetiti se upravljanju ljudskim resursima na profesionalan način i onako kako ti resursi zaslužuju, ali srećom, kao balans tom problemu imamo ljude koji su dovoljno motivirani svojom željom da doprinesu promjeni u društvu i koji „izgaraju“ na poslu.HRM ipak spada u red naprednih poslovnih strategija koje obično dolaze „na red“ kada se u firmama poslože ostale stvari, što je svakako pogrješno. Međutim, imam razumijevanja za ljude koji su na rukovodećim pozicijama, jerovo vrijeme je vrijeme donošenja teških odluka.

Koliko je bitno podržavati volontiranje u BiH?Kako sam već kazala, bh. društvo dosta je neuređeno u svim segmentima, tako i kada govorimo o volontiranju. Taj altruistički poziv je nešto čemu, u svakom slučaju, treba dati podršku i raditi na razvoju ovakvog društvenog pristupa. Brojni su primjeri volonterskih akcija i angažmana koji BiH svrstavaju među zemlje bogate filantropima. Međutim, pitanje je od koga se može očekivati volonterski angažman. Najveći problem ljudi u BiH jeste nezaposlenost, njihova pažnja je prevashodno usmjerena na egzistenciju, tako da preostaje malo vremena i prostora za volontiranje. Postepenim uređivanjem našega društva, vjerujem da će biti sve više ljudi koji će biti u prilici i željeti svoje vrijeme posvetiti za opću dobrobit.

Koji je Vaš stav o demonstracijama organiziranim u tuzli prije svega, zatim Sarajevu, Mostaru, Zenici, Bihaću...S obzirom na veliki broj siromašnih ljudi u BiH, ili onih koji su na granici siromaštva, ovakav razvoj događaja je očekivan. Ono što je donekle neočekivano jeste silina sa kojom su razni akteri pokušali zamagliti stvarni razlog protesta teih iskoristiti za svoje ciljeve. Uvijek moramo imati na umu da se ovdje prvenstveno radi o socijalnom

buntu očajnih ljudi, koji nemaju posao, zdravstvenu zaštitu, pa čak ni dovoljno hrane za sebe i svoju porodicu. Inače, demonstracije su jedan od vidova građanskog aktivizma, sasvim legitiman vid izražavanja stavova i pritiska na organe vlasti. Naravno, osuđujem paljenje objekata i nasilje, bez obzira da li ono dolazi od strane policije ili demonstranata. Nadam se da će se građani i građanke oduprijeti strahu koji se uporno nameće na razne načine i da ćemo iskoristiti sve demokratske metode da se interesi običnih ljudi stave u prvi plan.

Je li ovo stvarni početak demokratizacije bh. društva, očekujete li da će neke stvari krenuti na bolje u BiH?Nakon toliko godina gdje su građani i građanke bili aktivni samo tokom izbora, kada zaokružuju brojeve na glasačkom listiću, konačno je došlo vrijeme i za primjenu drugih metoda. Želim da skrenem pažnju na činjenicu da osim učešća na izborima i demonstracija, imamo na raspolaganju razne druge vidove aktivizma koje trebamo koristiti puno više: učešće na javnim raspravama, peticije, pisanje protestnih pisama, itd.Iako je trenutno komplikovana i teška situacija, čvrsto vjerujem da nakon ovih događaja ništa neće biti isto kao prije i da smo mi već krenuli u pozitivnom pravcu. Međutim, veoma je izražena pojava zamjena teza (popularno nazvano „spinovanja“) raznih interesnih grupa koje pokušavaju diskreditirati iskrene zahtjeve obespravljenih ljudi u BiH. Treba se oduprijeti tome i biti oprezan, pratiti informacije iz više izvora i donositi vlastite procjene. Ispred nas nije lagan put, ali možemo uspjeti. Do nas je.

Vi ste društveno odgovorna osoba, kao i ljudi s kojima radite. Koliki je nivo društvene odgovornosti u BiH?Društvena odgovornost, izgleda, postaje sve rjeđa kategorija u BiH, ali je zbog toga sve dragocjenija. U ovakvom okruženju teško je biti društveno odgovoran/a. Srećom, svijetlih primjera imamo, naročito u biznis sektoru. Centar za promociju civilnog društva (CPCD) je od 2010. godine sekretarijat Mreže UN Globalnog sporazuma u BiH, koja okuplja oko 90 preduzeća i NVO. CPCD je izdao publikaciju Najbolje prakse društveno odgovornog poslovanja u BiHu kojoj se na jednom mjestu mogu pronaći svijetli primjeri u poslovanju, kada se osim glavne poslovne aktivnosti pokazuje i briga za zajednicu. Pozitivni primjeri uvijek zaslužuju posebnu pažnju, podršku društva i priznanje.Mrežaje otvorena za sve koji žele doprinijeti promociji društveno odgovornog poslovanja u BiH.

Da li vam se čini da nekada projekti ne budu realizirani jer se u startu obeshrabrimo zbog nedostatka novca i ne pokušamo naći drugo rješenje?Ovo je moje omiljeno pitanje! Najprije moramo razbiti predrasudu da je projekt nešto što se radi kad se dobiju novci, nikako drugačije. Za mene lično, pravo je otkriće

Mirovne novosti 12

bilo da se brojne stvari, čak i one koje stvarno mijenjaju uslove života, mogu uraditi sa minimalnim sredstvima, uz korištenje volonterskog rada, pomoći brojnih aktera u zajednici (preduzeća, lokalne vlasti, pojedinaca). Mislim da su ljudi podlegli apatiji i da puno lakše nalazimo izgovoreza nečinjenje, umjesto da se angažiramo, čak i u misijama koje izgledaju kao nemoguće na prvi pogled.Savršen primjer jeProgram malih grantova, kroz kojimse, uz finansijsku pomoć Švedske razvojne agencije, svake godine dodijeli oko 50 malih grantova grupama građana i udruženjima građana širom BiH. Susret s tim nevjerovatnim ljudima me uvijek iznova uvjeri da smo mi, građani/ke BiH, pametni i sposobni, samo možda ne vjerujemo sami u sebe dovoljno.

Šta je NVO sektor danas u BiH? Ispunjava li očekivanja?NVO sektor suočava se sa mnogim izazovima, a mislim da je ipak najveći raskorak između potrebe za finansijama bez kojih se ne može raditi i potreba na terenu, među korisnicima usluga. Zbog toga sedešava da organizacija svoje ionako „mršave“ resurse usmjerava prema namicanju sredstava, a zapostavlja svoju osnovnu misiju. Mi u CPCD smatramo da NVO sektor mora pokazati više transparentnosti u svom radu i biti u tome ispred ostalih aktera u društvu. Postoji veliki broj organizacija koje to već jesu, ali na tome svi moramo raditi i dalje.NVO sektor treba biti beskompromisan u borbi za očuvanje vrijednosti našeg društva. Političkih utjecaja, nažalost, ima, ali se opet vraćamo na transparentnost – i tada bi to bilo OK; do sada se niti jedna NVO nije javno deklarirala u čijeminteresnom polju se nalazi.I na kraju, jedna važna infomacija – godišnje naša vlast (na raznim nivoima) udruženjima ukupno dodijeli preko 100 miliona KM. Od toga oko 40 miliona odlazi na sportska udruženja i klubove. To je ogroman novac, koji se često dijeli bez odgovarajućih kriterija, a dešava se da se ne traže ni finansijski izvještaji. U tom polju će se CPCD angažirati i dalje sa ciljem da se regulira podjela ovog dijela javnog budžeta.

Pokretačica ste mentorskog programa za žene u BiH?Možete li nam predstaviti ovaj program?Moja životna promjena desila se odlaskom u Sjedinjene američke države 2009. godine, kada sam učestvovala u mentorskom programu FORTUNE/U.S. State Department Global Women’s Partnership. Prema uzoru na taj program, nastao je naš, bh. mentoRING program – jedinstven, drugačiji i tako pun posebne pozitivne energije. mentoRING je bolji i veći od svih sličnih programa u regiji, a stotine i hiljade nevjerovatnih žena u njemu svaki dan prepoznaje svoju lidersku ulogu i moć koju daje znanje i podrška drugih. Za dvije godine smo povezali 230 mentorica iz biznisa, vladinih institucija, politike, medija, NVO, i ostalih sektora, sa 305 mladih žena željnih

novih znanja i podrške u razvoju karijere. Naša facebook porodica okuplja više od 4.000 žena iz cijele BiH. U toku je javni poziv za učešće u ovom programu za 2014. g., a prijave su jednostavne i vrše se preko stranice www.mentoring.ba. Ove godine imamo još raznovrsniji program čija tema je upotreba novih tehnologija. Osim mentorskih dana, imat ćemo odlične edukativne programe, zanimljive susrete i veliki završni događaj u maju 2014. godine. Moja omiljena uzrečica iz mentoRING programa je „Možemo sve što hoćemo“ – zar to ne govori dovoljno?

Vi spadate u grupu jakih, sposobnih žena, obrazovanih, lijepih, uspješnih... Da li bi ovakvi epiteti trebali prestati biti rijetkost? Zašto se smatra uspjehom ako žena u BiH ima sve navedene osobine?Odgovor na ovo pitanje je jednostavan – to nije rijetkost u BiH. Mi smo prebogata zemlja u tom smislu, jer imamo mnogo sposobnih, obrazovanih i uspješnih žena!Zanimljivo je da žene uglavnom imaju toliko posla da nemaju vremena podvući crtu i uvidjeti koliko su, ustvari, uspješne i moćne. Naglašavam da se to ne odnosi samo na zaposlene žene. Međutim, kao i sa mnogim drugim bogatstvima u BiH, ne vidimo ono što je očito. Sposobne žene su sakrivene od oka javnosti, jednim dijelom zbog jakih predrasuda koje se brižno (nekada i nesvjesno) njeguju, kao i zbog prostog straha od gubitka dijela moći. Sistematski se ubija samopouzdanje i samosvijest žena raznim metodama, a bojim se da su najučinkovitije metode one preko medija i kućnog odgoja. Molim vas obratite pažnju na to, svuda je prisutna pojava „guranja“ žene u jedan određeni, negativni obrazac – od popularnih TV serija, politike, reklama, pa do viceva.

Kada je osnovan Centar za promociju civilnog društva? Šta su ciljevi vašeg djelovanja?Centar za promociju Cilvilnog društva osnovan je, sada već davne, 1996. godine. Jedna smo od prvih nevladinih organizacija osnovanih u BiH. CPCD je osnovan na inicijativu nekoliko pojedinaca motiviranih zajedničkim uvjerenjem da je promocija i zagovaranje osnovnih principa i vrijednosti otvorenog društva i demokratije učešća, jedan od ključnih faktora za izgradnju održivog bh. društva. Trenutno imamo 16 zaposlenih ljudi koji rade na 15-ak projekata, programa, incijativa te upravljaju sa nekoliko snažnih mreža u BiH. Osnovna misija CPCD-a jeste promocija i razvoj civilnog društva, međusektorske saradnje i dobre uprave u BiH. Svoj rad CPCD zasniva na posvećenosti, timskom radu, profesionalizmu, partnertvu, inovativnosti, originalnosti i transparentnosti.

Intervju s direktoricom CPCD-a je prošireni intervju objavljen na portalu www.backstage.ba.

Mirovne novosti 13

PRO-Budućnost je počela!Veliki broj sudionika na inauguraciji projekta PRO-Budućnost (Povjerenje, Razumijevanje, Odgovornost za Budućnost) u Sarajevu podijelio je radost zbog početka ovog inovativnog i sveobuhvatnog USAID-ovog projekta. Ovim događajem željela se istaknuti potreba sudjelovanja svih organizacija, institucija, skupina i pojedinaca koji mogu kroz projekt doprinijeti jačanju pomirenja i povjerenja među građanima i građankama BiH, od institucija vlasti na svim razinama i vjerskih zajednica, preko medija, do organizacija i aktivistkinja i aktivista civilnog društva.

Što je PRO-Budućnost? PRO-Budućnost (Povjerenje, Razumijevanje, Odgovornost za Budućnost) je četverogodišnji USAID-ov projekt izgradnje pomirenja i povjerenja među građanima svih etničkih skupina u BiH. Ova aktivnost se temelji na pretpostavci da izgradnja trajnog mira počinje otvaranjem iskrenog dijaloga te razumijevanjem druge strane.

Kako počinje PRO-Budućnost?PRO-Budućnost je počela. Da bi se naglasilo da će se projekt uključiti u dosadašnje pozitivne mirovne inicijative i graditi svoje aktivnosti računajući na mirovne organizacije i aktiviste, PRO-Budućnost je organizirala Dan ljudskih prava u Parlamentu BiH i već sudjelovala u redovitim mirovnim aktivnostima civilnog društva , no početkom ove godine započele su aktivnosti na odabiru općina u kojima će se provoditi intenzivne aktivnosti pomirenja i suradnje između općina koje su u parovima, što je rezultiralo mapiranjem 32 općine koje će surađivati u okviru 16 parova. Na polju suradnje s mladima, od 22-24. februara održana je IV konferencija Omladinske banke BiH, tijela na koje PRO-Budućnost računa – u veoma skoroj i u daljnjoj budućnosti.

Jesmo li spremni za PRO-Budućnost? Sami početak projekta obilježen je temeljitim pripremama u smislu izrade odgovarajućih mehanizama kako bi se pratio utjecaj projekta na proces ponovne izgradnje povjerenja u BiH. U tom smislu razvijeni su kvalitetni sistemi za praćenje aktivnosti i procjenu učinka, što će omogućiti implementatorima dobar pravac, i svima koji će u PRO-budućnosti (i u našoj, bh. budućnosti, i nakon završetka projekta) raditi na očuvanju mira – dobre mehanizme i naučene lekcije.

Ko sve čini PRO-Budućnost?Projekt PRO-Budućnost provodi Catholic Relief Services (CRS) u partnerstvu s Fondacijom Mozaik, Caritasom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Forumom građana Tuzla i Helsinškim parlamentom građana Banja Luka. U projektu sudjeluju i Međureligijsko vijeće BiH, Vive žene Tuzla, Fondacija za kreativni razvoj, Mediacentar Sarajevo, biskupijski Caritasi, Vijeće za suradnju roditelja i škola, Inicijativa mladih za ljudska prava, velik broj ostalih domaćih nevladinih organizacija, mladi, vjerske institucije, Mreža za izgradnju mira, mediji, udruženja žena, udruženja/udruge žrtava rata, općinske vlasti... Ključna poveznica za sve je – zajedništvo za mir.

Koliko traje PRO-Budućnost? Sam projekat će trajati četiri godine, i nastojat će svojim aktivnostima proizvesti motivaciju za daljnje aktivnosti pomirenja, osnaživši i zdrave snage u društvu, civilni sektor, mlade, vjerske institucije, medije, žene, kako bi poruka pomirenja PRO-Budućnosti trajala i poslije samog projekta i multiplicirala se u svim segmentima društva i svim krajevima BiH. Stoga, PRO-Budućnost, djelovanje za povjerenje, razumijevanje i odgovornost za budućnost ne bi trebalo prestati nikada.

Bit će nam drago izvještavati vas o PRO-Budućnosti na stranicama Mirovnih novosti.

Autorica: Renata Dlouhi-Kastelic

Mirovne novosti 14

Sjaj ljudskosti u bosanskohercegovačkom društvunELJUDSKOST BI TREBALA BITI IZUZETAK, A LJUDSKOST PRAVILO!

U prosincu 2013. godine TPO Fondacija objavljuje knjigu Sjaj ljud¬skosti – životne priče miro-tvorki u BiH, autorice Zilke Spahić Šiljak, doktorice znanosti iz oblasti rodnih studija i gostujuće profesorice na prestižnom američkom sveučilištu Harvard. Knjiga predstavlja priče jedanaest žena

mirotvorki iz 7 bosanskohercegovačkih gradova koje su u protekla dva desetljeća aktivno radile na izgradnji mira i pomirenja u zemlji koju su godinama potresale svakojake nedaće. Životne priče ovih mirotvorki, kroz slikovit prikaz bosanskohercegovačkog društva, sadržane su u jedanaest poglavlja knjige u stilu tradicionalne azijske lepeze – lepeze mira. Latice lepeze šire se u različitim smjerovima baš kao što se i ljudskost ovih žena širi prema drugim ljudima i svojim zrakama dotiče drugo ljudsko srce. Međutim, potrebno je zalijevati i njegovati tu ljudskost kako ne bi uvenula. Autorica ovom knjigom želi odati počast postignućima bh. žena i učiniti njihov rad vidljivijim te inspirirati nove generacije mladih ljudi koji sve manje imaju iskustvo življenja s drugima. Svaka od ovih jedanaest priča je jedinstvena upravo zbog toga što su to priče o običnim ženama, ženama koje su djelovale na prostoru svojih lokalnih zajednica, ali i širom zemlje i regije i koje svima nama pokazuju da i mi možemo nešto uraditi kako za sebe tako i za druge ljude, no samo ako smo u stanju da se pokrenemo.Jedanaest mirotvorki koje su pokrenule mnoge ljude da se priključe izgradnji mira su: Sabiha Husić iz Zenice, Danka Zelić iz Bosanskog Grahova, Jasminka Rebac iz Mostara, Nada Golubović i Lidija Živanović iz Banja Luke, Radmila Žigić iz Bije¬ljine, Stanojka Cana Tešić iz Bratunca, te Besima Borić, Rahela Džidić, Jadranka Miličević i Amra Pandžo iz Sarajeva. Iako postoji mnogo više žena koje su uključene u mirovni aktivizam u BiH, ove žene su odabrane na temelju nekoliko kriterija. Najprije, TPO Fondacija je provela Baseline studiju o ženama i

mirotvorstvu u BiH u 15 gradova kako bi ustanovila koje su to žene koje su prepoznate u svojim zajednicama kao mirotvorke. Nažalost, samo 20 posto ispitanika/ca je bilo upoznato s mirovnim aktivizmom žena i mogli su navesti njihova imena.Pored toga, trebalo je odabrati žene iz različitih dijelova BiH, pripadnice različitih etničkih, religijskih i nereligijskih identiteta, koje se ističu svojim mirovnim aktivnostima potičući druge da čine dobro i da ne gube nadu da promjene u društvu mogu krenuti u pozitivnom smjeru. Te aktivnosti su uključivale sljedeće: humanitarni rad, borbu protiv različitih vrsta nasilja, rad na rješavanju sukoba, liječenje trauma, mirovni aktivizam, zalaganje za ljudska prava, itd. Ono što je važno naglasiti je činjenica da su ove žene prepoznate kao liderice u svojim zajednicama, te posjeduju određene feminine i feminističke vještine koje odlikuju jednu lidericu, kao što su intuicija, suradnja i nehijerarhijski pristup u radu. Žena tog profila ima mnogo u BiH, ali nažalost one i njihove vrijednosti i postignuća nisu poznate javnosti. Ovom knjigom autorica je željela predstaviti barem njih jedanaest jer su one mirotvorke koje svojim znanjem i vještinama u različitim segmentima društva utječu na njegov napredak i pomažu u ostvarivanju značajnih ciljeva.Recenzentica knjige, Nejra Nuna Čengić iz Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, ističe kako ova knjiga predstavlja značajan doprinos društvenoj povijesti uopće, te da nije samo puki prikaz ženskog mirotvorstva u BiH jer će na ovaj način biti osvijetljena dinamika jednog društva, vrijednosti, vjerovanja i stremljenja.Ove žene su se iskazale borbom i svjetlošću svoje ljudskosti i u teškim vremenima kada je trebalo spašavati nečiji život, kao što je učinila Stanojka Cana Tešić, koja nas podsjeća da je: „U dobru lako biti dobar, ali u teškim vremenima teško je biti čovjek, i blago onom tko može da odoli iskušenju.“ Ona je, baš kao i druge mirotvorke, uspješno odolijevala iskušenjima; zbog toga i posvećenosti radu s ljudima (posebno povratnicama) prepoznata je u Istočnoj Bosni. Mirotvorke u ovoj knjizi su svjesne da je svaki početak težak, no tko se usudi započeti nešto na kraju će nešto i ostvariti.

Piše: Ivana Krstanović

Mirovne novosti 15

Sve ove priče nam daju prikaz žena u njihovom pravom svjetlu – žena koje se suočavaju s brojnim nevoljama i neuspjesima, ali koje uvijek iznova ustanu i nastave se boriti; žena koje svojom žrtvom spašavaju druge i odazivaju se na vapijuće glasove; žena koje donose osmijeh na lica onih kojima je taj isti osmijeh iz nekog razloga iščeznuo; žena koje prevazilaze sve prepreke, te poklanjaju svoju ljudskost onima kojima je to

najpotrebnije; žena koje daju sebe kako bi motivirale druge i potaknule ih da krenu zajedno na putovanje mira; žena koje svima nama trebaju biti poticaj da zagovaramo mir, radimo na pomirenju, te se zbližavamo s drugima nemajući pritom nikakvih predrasuda. I sama autorica navodi: „Njihova duboka vjera da svjetlo ljudskosti stanuje u svakom čovjeku, i da ga samo treba ohrabriti, davala im je snagu da nastave raditi na putu mira. Znale su da je onda kada sjaj ljudskosti zatreperi u oku jednoga čovjeka moguće osjetiti i kako cijeli svemir treperi. Ove su žene to učinile nebrojeno puta, te su stoga njihove priče posebne i važne.“Radmila Žigić kaže da je njena moć bila vrlo mala i ograničena, ali je se ipak nije htjela odreći. Time je pokazala izuzetnu hrabrost da govori o temama o kojima se malo tko usudio govoriti nakon rata, a to su problemi trgovine ljudima i prostitucije žena. Ove mirotvorke su pomagale povratnicama da ponovno dobiju svoj dom i izmire se s komšijama, kako to svjedoči primjer Danke Zelić kojoj je želja bila približiti komšiju komšiji. Također su radile na približavanju ljudi podijeljenih entitetskim i kantonalnim granicama kroz projekte ekonomskog osnaživanja, a sve to upakovano u demokratizaciju zemlje – kako Nada Golubović objašnjava – u nastojanju da se zadovolje i zahtjevi donatora i potrebe ljudi na terenu. Od značajne važnosti je bilo i povezivanje žena i prvi prelasci entitetskih granica o čemu zorno svjedoči priča Lidije Živanović, dizajnerice mirovnog aktivizma u BiH. U tom povezivanju i zajedničkom radu žena iz oba bh. entiteta doprinio je i angažman političarki kao što je Besima Borić koja je nastojala raditi za ljude, te je tako i stekla njihovo povjerenje.

Isto tako je bilo važno osigurati prostor za liječenje trauma žena i djece koji su pretrpjeli različite vrste nasilja tijekom i nakon rata, te se zalagati za reguliranje prava žrtava ratnog silovanja, nasilja u obitelji i drugih oblika rodno-utemeljenog nasilja, na čemu radi Sabiha Husić. U mirovnom radu je obrazovanje iznimno važno, na što nas podsjećaju priče Rahele Džidić koja je godinama radila na uvođenju građanskog obrazovanja u škole i Jasminke Rebac koja je uspjela sačuvati jedno ostrvce života nepodijeljeno u podijeljenom gradu na Neretvi – pokrenula je i sačuvala Centar Los Rosales za djecu s posebnim potrebama. Međutim, kada se obrazovanje promatra kroz prizmu religije, onda je važno učiniti napor više da se i ta vrsta obrazovanja otvori malo više za drugog i drugačijeg i da tonovi mirovnih tema odjekuju i u učionicama religijskog obrazovanja na čemu radi Amra Pandžo. Za nju kao i za druge mirotvorke ključno je da se svaki glas može jasno čuti te da svatko ima pravo doći sa svojom perspektivom i pričom i biti prihvaćen. To ponajbolje svjedoči Jadranka Miličević koja je bila dovoljno glasna da se odupre svrstavanju u etno-nacionalne grupe i nametanju identitetskih granica. Ona dolazi sa svojim identitetom koji je odabrala, a to je identitet Žene u crnom.Na koncu, sve što se radi za dobrobit drugih ljudi doprinos je mirovnom radu, a ovaj tekst ne dozvoljava da se navedu sve aktivnosti koje su ove mirotvorke uradile i još uvijek aktivno rade. Sve su to činile promovirajući ljudska prava i zalažući se kako za mir tako i za dijalog. Stvarale su jedno sigurno mjesto gdje svaka osoba može iznijeti svoju priču i zatražiti pomoć koja joj zasigurno neće biti uskraćena. Služile su kao rame za plakanje, davale su savjete, pomagale ljudima da prebrode brojne traume, suosjećale su s drugima. Prolazile su kroz sve ono kroz što su prolazile i osobe kojima su nudile svoju pomoć i utočište.U današnje vrijeme, kako autorica knjige ističe, mediji su okupirani političkim i ekonomskim problemima te ponajviše iznose negativne vijesti na vidjelo, dok jako malo pozornosti posvećuju pozitivnim vijestima i dobrim djelima ljudi. Stoga, doprinos ovih žena, ali i drugih žena koje se ističu u svojoj mirovnoj misiji, ne može biti i nije dovoljno vidljiv na prostoru BiH. Naime, ovih jedanaest žena je pokazalo da i unatoč tomu one mogu izgraditi svoju vlastitu mrežu kontakata i veza, te stvoriti jedan novi okrug u kojem će se one istaknuti kao liderice. Godinama, desetljećima, pa čak i stoljećima se žene bore protiv uloga koje im je društvo nametnulo i koje ih stavlja u podređeni položaj, ali ove žene su svojim mnogobrojnim primjerima dokazale da se aktivizmom, svesrdnim zalaganjem i ljudskošću koju čovjek nosi u srcu mogu prevazići mnogobrojne barijere.Recenzentica knjige, profesorica emerita Centra za rodne studije Univerziteta u Novom Sadu, Svenka Savić, ističe

info@mreza-mira.net

www.mreza-mira.net

www.facebook.com/mzim.bh

Ovaj dokument je pripremljen uz pomoć Agencije za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država (USAID).Stavovi autora izraženi u ovoj publikaciji ne moraju odražavati stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

kako je ova knjiga važna upravo zato što su ove mirotvorke naše suvremenice, te imajući njihov život i rad ispisan i podijeljen s drugim ljudima one neće utonuti u zaborav kao što se dogodilo s mnogima koje nisu prepoznate kao mirovne aktivistice, ili koje pak nisu prisutne u javnosti.

Ove priče su napisane upravo zato da bi potaknule druge ljude da urade nešto dobro, pomognu drugima ili jednostavno ne urade nešto što bi drugima naudilo. Kako sama autorica navodi: „Šteta je što su izljevi ljud¬skosti sve više izuzeci koji nas iznenađuju i razbude barem na trenutak, a tre¬balo bi da ljudskost njegu¬jemo i ispoljavamo svakod¬nevno. Neljudskost bi tre¬bala biti izuzetak, a ljud¬skost pravilo. I vjernici i oni koji ne vjeruju ali slijede određeni etički kod, trebali bi biti ogledalo ljudskosti i ne bi smjeli dozvoliti da njihovim živo¬tima vladaju suhoparne forme i rituali iza kojih ne stoji punina ljudskosti.“Međutim, ljudi su danas zaokupirani sami sobom i nekim drugim stvarima, najviše materijalnim, te ne pokazuju ljubav i ljudskost prema svojim bližnjima niti su spremni ponuditi svoju pomoć. Ne sjećaju se više svoje dužnosti da čine dobro. A kako kaže jedna latinska izreka: „Dobra djela ne štete.“ Međuljudski odnosi se trebaju njegovati, no ljudi se sve više udaljavaju, postavljaju zidove i zatvaraju

se u svoja četiri zida zaboravljajući na društvenost jer čovjek je ipak društveno biće – biće zajednice i zajedništva. Već dugi niz godina BiH je politički i društveno podijeljena te joj je potrebna svaka vrsta pomoći. Ova knjiga je vjerojatno jedan od načina kako izaći izvan etno-nacionalnih zidina koje otuđuju ljude jedne od drugih i stvaraju im iracionalne strahove. Ona ukazuje na svijetle primjere koje drugi trebaju slijediti i da se svi mi moramo boriti za svoja ljudska prava, ali i stati u zaštitu onih kojima su ljudska prava uskraćena. Autorica knjige kaže: „Valja se prisjetiti da kada god osporimo nekome pravo na jed¬nom mjestu, netko će to isto pravo uskratiti nama na drugom mjestu.“ Prema riječima Svetlane Slapšak, dekanese na Institutum Studiorum Humanitatis (ISH), Ljubljana, i jedne od recenzentica knjige, Zilka je ovim mirotvorskim pričama pokazala da je odluka ovih žena da se bore za mir uistinu konačna, te da će mnoge druge žene biti vođene njihovim primjerom i na taj se način priključiti mirovnom pokretu. Upravo su posvećenost, trud i rad, ali i ljudskost, ono što ih je navelo da shvate svoj mirovni poziv ozbiljnim; i najmanje postignuće predstavljalo im je veliki uspjeh. Ove žene su shvatile da ljude treba svakodnevno ohrabrivati da ne posustanu na svome putu postajanja čovjekom i potaknuti ih u činjenju dobra. Također, da im je potreban netko kako ne bi izgubili nadu i vjeru u suživot. Zilka je čitateljima došla s jednom drugačijom pričom, pričom koja će ganuti mnoge i dotaknuti srca ljudi kako bi i oni krenuli stazom mira, te dopustili svojoj ljudskosti da ispliva na površinu i osvijetli im put k dobru.O knjizi možete više saznati na www.tpo.ba, a može se dobiti u TPO Fondaciji.