Tristan i Izolda

od srednjega vijeka do danas

Kratak sadržaj:1

1 Joseph Bédier, Tristan i Izolda, Marjan knjiga, Split, 1998.

Tristan, sin kralja Rivalena, ostavši siroče, našao je u vjernom štitonoši Gorvenalu odgojitelja i prijatelja. U petnaestoj godini dolazi na dvor svoga ujaka Marka, kralja od Cornvalla. Tristan je hrabar, vješt u oružju, zadivljuje sviranjem na harfi.

U dvoboju s gorostasom Morholtom (vitez iz Irske, koji je došao naplatiti Marku danak od 300 dječaka i 300 djevojčica u dobi od 15 godina). Tristan svlada protivnika, ali je pri tom ranjen otrovnim kopljem. Otrovni zadah njegove rane udaljuje od njega sve prijatelje te ojađen zbog takvog udesa, Tristan je, po vlastitoj želji, prepušten pučini, sam s harfom u malenom čamcu. Čamac ga, nošen vjetrovima, dovede do obala Irske, obala otoka Weiseforta gdje je mrtav ležao Morholt, gospodarica je bila Izolda modrih očiju koja je željela Tristanovu smrt. Ona ga je sa svojom majkom (kojoj se predstavio kao žongler) izliječi ljekovitim travama. Nakon 14 dana, kad ga Izolda izliječi – on pobježe da ga ne bi prepoznali.

Marka su baroni tjerali da se oženi pa on reče kako će oženiti onu čiju su mu zlatnu vlas donijele dvije laste. Tristan prepozna vlas Zlatokose Izolde modrih očiju i obeća kralju da će ju dovesti. Tristan se ponovno vraća u Irsku, te za Izoldinu ruku ubija zmaja. Kraljica povjeri Izoldinoj pratilici Brangijeni napitak koji je imao čudesnu moć da one koji ga ispiju sjedini zauvijek u ljubavi i smrti (za prvu bračnu noć Marka i Izlode).

Ali za vrijeme putovanja taj ljubavni napitak (namijenjen Izoldi i Marku) ispiše, zabunom, Izolda i Tristan. Od toga trenutka ni čast, ni obziri, ni vjenčanje Marka i Izolde - ništa nije moglo raskinuti sudbinsku vezu Izolde i Tristana. Saznavši da se ljubavnici potajno sastaju, kralj Marko progna Tristana iz Convalla. Da bi zaboravio svoju ljubav, Tristan se u progonstvu (u Bretanji) ženi kćerkom vojvode Hoela, Izoldom bijelih ruku. Čežnju za Zlatokosom uzalud nastaju potisnuti viteškim bojevima i lovom. Sudjelujući s prijateljem Kaheridnom (Hoelov sin) u nekoj pustolovini, Tristan je smrtno ranjen. Po Kaherdinu šalje poruku Zlatokosoj Izoldi da je želi vidjeti prije smrti. Bijelo jedro na lađi biti će znak da Izolda stiže, a crno da se oglušila pozivu. Zlatokosa Izolda odmah krene na put. Međutim Izolda bijelih ruku, opsjednuta ljubomorom, laže Tristanu da se primiče lađa s crnim jedrima. Tristan od boli umire, a Zlatokosa Izolda, našavši ga mrtva, pada mrtva do njega. Kralj Marko, koji je u isti mah saznao i za njihovu smrt i za tajnu ljubavnog napitka, prenio je u Cornvall tijela nesretnih ljubavnika i pokopao ih u dva groba uz jednu crkvicu, s lijeve i desne strane apside. Iz Tristanova groba izbila kupina, digla se preko crkvice i spustila u Izoldin grob.

Tristan i Izolda u srednjem vijeku

1

„Najljepši i najpoznatiji roman, što ga je Europa baštinila od Srednjeg

vijeka, jest starofrancuski ljubavni roman o Tristanu i Izoldi.“2

Osnovicu romana čini keltska priča o ljubavi mladića Tristana i djevojke

Izolde, koja je toliko snažna da ih neprekidno vuče jedno drugome dok se

konačno se sjedine u smrti, a tijela im u grobovima spaja kupina koja je

nikla iz jednog groba i spustila se u drugi. Ta se priča kasnije na

francuskome tlu razvila u roman te zadobila elemente viteškog života:

dužnosti, časti, vjernosti, srednjovjekovni način mišljenja, …

Brojna pitanja u vezi s pričom o Tristanu i Izoldi do danas nisu pronašla

odgovora: je li uopće postojala keltska priča; je li osnovna legenda keltska,

normanska, francuska; jesu li epizodične priče, u vezi s Tristanom,

postojale prije prvih tekstova ili su se razvile nakon njih?...

Prva djela o Tristanu i Izoldi:

2 Valentin Putanec, Pogovor prevoditelja, Tristan i Izolda, Joseph Bedier, Marjan knjiga, Split, 1998.

2

Romani u stihu angloromanskih pisaca Béroula (1150.-1190.) i

Thomasa (1170.) te roman u prozi (1225.)3

Epizodične priče o Tristanu i Izoldi - „lais“ (pjesan/protonovela) Kozja

krv spisateljice Marie de France (12.st.) te dvije priče o Ludom

Tristanu (Le Folie Tristan)4

Dva nesačuvana romana o Tristanu i Izoldi spisatelja Chrétien de

Troyes i La Chèvre

Kasnije preradbe i prijevodi:

u Njemačkoj - pjesma Eilharta d'Obergea prema Béroulu, početak

13.st.; pjesma Gottfrieda Strassburškog prema Thomasu oko 1210.

u Engleskoj (Sir Tristrem)

Norveškoj ( Norveška saga o Tristanu i Izoldi,1226.)

Nizozemskoj (kraj 13.st)

Italiji (mnogovrsne preradbe, uglavnom prema proznom romanu),

Češkoj (prema Eilhartu, 14.st.)

Rusiji i Španjolskoj

Romani Béroula i Thomasa nisu sačuvani u cijelosti. Ostali su dulji odlomci,

no iz tih odlomaka i već spomenutih kasnijih preradbi i prijevoda možemo

izvesti sadržaj jednoga i drugoga. Pretpostavlja se da je oko 1150. morao

postojati nesačuvani roman koji je bio matrica za kasnije preradbe –

praroman o Tristanu i Izoldi.

„Kralj se ne zadrža dugo, ne pričeka ni pse ni lovce. Ispred svoje kule, u

Tintagelu, sjaši i unutra stupi. Ne vidje ga nitko, nit itko zna za njegov

dolazak. U odaje svoje uđe još opasan mačem. Izolda ustade, pođe mu

ususret, uze njegov mač a potom sjede do njegovih nogu.“5

3 1225.-1235. nastaje roman u prozi Tristan kojeg je srednjovjekovna publika rado čitala no neki ga medijevisti danas slabo vrednuju4 Folie Tristan iz Berna i Oxforda smještaju u zadnju trećinu 13.st. 5 Béroul, Roman o Tristanu (ulomak), pr. Višnja Machiedo, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

3

Béroulov roman vjernija je preradba praromana. U njem je sačuvana

tradicija te priča još nije protkana feudalno-viteškim pojmovima o časti. On

prikazuje svoje junake kao nepristran pripovjedač, bez suosjećanja s njima,

a lica nisu psihološki obrađena. On nastupa kao „objektivni“ promatrač

beskompromisne odanosti svojih junaka, dok o njihovim lukavstvima

pripovijeda s puno smisla za „sirovu komiku“. Béroul prikazuje Tristana i

Izoldu kao ljubavnike koji ne prezaju ni pred čime da bi sakrili svoju ljubav

– ljubav opravdava sva sredstva. Béroulova Izolda je od krvi i mesa,

pronicljiva, neustrašivo domišljata i lukava u svojoj žudnji, dvolična i

tvrdoglava grešnica. A Tristan je pak spreman na često nedostojna

prerušavanja i poniženja, za jedan tren radosti i naslade. Jedina olakotna

okolnost za njihovo ponašanje jest ispijanje ljubavnog napitka. Djelovanje

napitka ograničeno je na tri godine.6 Nakon tri godine Tristan se pokajao, a

Izolda počela žaliti za dvorom. Kralj Marko prikazan je kao rogonja kojeg

žena vara: ima konjske uši, znak senilne impotencije. On je dobrodušni

starac kojeg ljubavnici s lakoćom varaju.

„Tristan onako ranjen leži i vene od boli u svojoj postelji; baš ništa ga ne

može utješiti. Nikakav ga lijek ne može ojačati, što god poduzimlje ništa

mu ne pomaže. Izoldin dolazak priželjkuje: ni za čim drugim ne žudi, ta bez

nje ne može uživati nikakvo dobro, samo zbog nje on i dalje živi…“7

Thomas je pak produbio i obradio praroman u feudalno-viteškom smislu.

Thomas, sklon istančanoj psihologiji i nepovjerljiv prema čudesnom,

umanjuje što je više moguće, važnost napitka i prikazuje ljubav Tristana i

Izolde kao spontani osjećaj što se javlja već od prizora u kupaonici. On

pomno analizira ljubav s onu stranu dobra i zla, duševne boli silom

razdvojenih bića koja, unatoč moralnim zakonima i društvenim

konvencijama, neprestano teže njezinu tjelesnu ispunjenju. Ostavlja po

strani religijski aspekt i usredotočuje se na unutrašnju dramu nesretnih

ljubavnika. Thomas suosjeća s junacima, a svaki je događaj psihološki

6 Eilhart, Gottfried i većina drugih pridaju čarobnom vinu neograničeno djelovanje.7 Thomas, Roman o Tristanu (ulomak), pr. pr. Višnja Machiedo, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

4

razrađen. Thomasov je stil težak i ponekad nejasan u iznošenju činjenica,

ali jasan i živ u opisivanju emocija i patnje junaka. Iako u Thomasovu

romanu nema policentričnosti i kompozicijske isprepletenosti

karakterističnih za kasniju srednjovjekovnu romanesknu produkciju na

prijelazu iz stihova u prozu, on čitatelju pruža više od pukog nizanja

događaja bez dubinske perspektive.

„Njih su dvoje iste sreće

kano kozja krv što nikne

uza ljeskovit prut da šikne:

kad se svije oko njega

i omota tako svega,

dugo mogu skupa trajat;

ljeskov prut će naglo zginut

i s njim kozja krv preminut.“8

Marie de France, srednjovjekovna pjesnikinja koja se prihvatila zadaće

da skupi pjesni, a nadahnjivala se pučkom književnošću dok su joj izvori

bili bretonski i galski. Tako je na osobit način obradila ljubav Tristana i

Izolde u glasovitoj Kozjoj krvi. Važan je taj simbol koji daje ime poemi – u

srednjem vijeku vjerovalo se da kozja krv i ljeskovina stvaraju takvu

simbiozu da oboje uvenu ako tko pokuša rastaviti jedno od drugoga.

Tristanove riječi: „ni vi bez mene, ni mene bez vas“ – rezimiraju duh cijele

legende.

„U svojoj zemlji prebiva Tristan, tužan, sumoran, zamišljen i bolan.

Razmišlja o tome što da poduzme, jer bi se nekako morao utješiti: bila bi

mu utjeha da ozdravi ili , ako ne, draže mu je mrijeti.“9

8 Marie de France, Pjesni / Lais, Artrezor naklada, Zagreb, 1999.9 Tristanovo ludilo (iz Oxforda), pr. Višnja Machiedo, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

5

Tristanovo ludilo iz Oxforda, anonimnog autora, sadrži 998 stihova, dok

ono iz Berna broji samo 572 stiha. Riječ je o dvije različite verzije iste

epizode, ali je ona prva oxfordska literarno mnogo snažnija od druge.

Cenzura ili slučajnost?

Razne verzije Tristana i Izolde, po nekim su naznakama bile „bestseller“

već u 12.st. Unatoč tome Béroulov roman sačuvan je samo u jednom

prijepisu i to ne u cijelosti (bez početka i kraja). 10 Thomasov je pak Tristan

sačuvan u fragmentima.11 Tristanovo ludilo iz Oxforda sadrži 998 stihova

dok ono iz Berna sadrži samo 572 stiha. Višnja Machiedo12 smatra kako

takva nestašica rukopisa upućuje na oblik cenzure. Naime, tvrdokorni

preljub Tristana i Izolde s incestuoznim predznakom, vrijeđa božje i ljudske

zakone, a podriva i kodeks udvorne ljubavi, prema kojemu ljubavnici

trebaju ostati gospodarima svoje strasti, poslušni vazali čiste ljubavi prema

često nedodirljivoj gospi. U usporedbi s dvadeset četiri rukopisa Waceova

Romana o Brutu13 moramo se zapitati – kako to da su se baš Tristani rjeđe

prepisivali ili jesu li ipak slučajno izgubljeni?

Tristan i Izolda u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti

Legenda o Tristanu i Izoldi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti nije

zabilježena. Dok su Rumanac trojski, Aleksandrida, Barlaam i Jozafat i Priča

o premudrom Akiru u našoj srednjovjekovnoj kulturi bili omiljeno i

prošireno štivo, legenda o nesretnim ljubavnicima iz nekih razloga nije

prevedena ili barem nije sačuvana. O razlozima bismo dugo mogli

nagađati. Činjenica je da hrvatsko srednjovjekovlje ne pamti privatne

ljubavne priče, a isto tako je činjenica da to doba ženama nije bilo sklono.

A u priči o Tristanu i Izoldi ženski je dio legende u istoj mjeri aktivni

10 Francuski rukopis br. 2171 iz Nacionalne biblioteke sadrži 4450 stihova i potječe iz druge polovice 13.st. i pun je pogrešaka11 Na temelju nekoliko sačuvanih ulomaka mogu se donekle rekonstruirati dijelovi točnije epizode, tih dvaju romana, koje nedostaju.12 Višnja Machiedo u predgovoru knjige Tristan i Izolda, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.13 Wace (1115-1183.) anglo-normandski pjesnik; Roman o Brutu je stihovana povijest Britanije (Historia Regum Britanniae - Geoffrey of Monmouth)

6

sudionik — ako ne i aktivniji, inventivniji, lukaviji i inteligentniji — kao i

onaj muški.

Tristan i Izolda - put kroz vrijeme

14

Ljubavni mit Tristana i Izolde nastavio je svoj pohod kroz vrijeme i

europske književnosti, potvrdivši svoj stvaralački princip i neuništivu

životnu snagu, u glazbi, slikarstvu i filmu te brojnim književno-teorijskim

radovima.

Njihova ljubavna priča doživljava pravi procvat tijekom 19. i 20.st. Pišu se

brojna književna djela15, a Richard Wagner piše svoju ponajbolju operu

Tristan i Izolda. Kao glavni izvor opere Wagneru je poslužio

14 John William Waterhouse (1849.-1917.): Tristan i Izolda, prizor ispijanja ljubanog napitka15 Alfred Tennyson: The Last Tournament; Matthew Arnold: Tristram and Iseult; Algernon Swinburne: epska pjesma Tristram of Lyonesse; Thomas Berger je nakon 2. svjetskog rata preispisao priču o Tristanu i Izoldi u djelu Artur Rex

7

srednjovjekovni ep Tristan Gottfrieda von Strassburga, djelo kojemu se u

19. stoljeću divilo zbog stila i kudilo ga zbog dvojbenoga morala. Wagner

ga je prilagodio zbog neuobičajena sadržaja o sudbinskoj i začaranoj

ljubavi koja, za razliku od trubadurske, vodi do razaranja i smrti. Djelo koje

je sam nazvao najpunokrvnijom glazbenom zamisli, praizvedeno je u

Münchenu 1865. godine.

Joseph Bedier (1964.-1938.) fran. romanopisac priredio je 1900. ovu

priču za suvremene čitatelje. On je od sačuvanih tekstova (Beroula,

Thomasa, Gottfrieda Strassburškoga, Eilharta, laisa i folija) uzeo najbolje,

uskaldio ih i odstranio međusobna proturječja. Dakle, sintetizirao je

srednjovjekovne fragmente u djelo za modernog čitatelja. Posebno pitanje

bilo je pitanje jezika: da dade posve nov, na novofrancuski pretočen tekst

ili da zadrži stare riječi i dikciju te time sačuva za moderne čitače patinu

starih vremena. Odlučio se za ovo drugo pa gotovo u svakom poglavlju

ima riječi kojih nema u današnjem francuskom ili imaju sasvim drugo

značenje.

Francuski pjesnik, romanopisac, dramatičar i sineast Jean Cocteaua piše

1943.g. scenarij za film film L'Eternel Retour (Vječni povratak) kojeg režira

Jean Delannoy.16 Nedavno, 2006. godine Tony i Ridley Scott produciraju, a

Kevin Reynolds režira film Tristan i Izolda prema radnji u Wagnerovoj

operi.

Wagnerova opera Tristan i Izolda na sceni zagrebačkog HNK izvedena je

1917. godine u režiji Ive Raića a tadašnjom izvedbom ravnao je Srećko

Albini, dok su u glavnim ulogama nastupili Stanislav Jastrzeberski (Tristan),

Josip Križaj (Kralj) i Vika Engel (Izolda). U istom je kazalištu, nakon gotovo

90 godina neizvođenja, 12.02.2005.g. ponovno izvedena opera pod

dirigentskim vodstvom Mladena Tarbuka i u režiji njemačkog redatelja

Jochena Zoernera Erba. Da bi publici što bolje približila ovu ljubavnu

dramu, prije scenske izvedbe upriličen je dramski uvod "Tristana i Izolde",

kojega je napisao dramaturg Kraft-Eike Wrede, a dramske uloge tumačili

16 Film je snima za vrijeme Vichyjeva režima pa se, neki smatraju, u njem ogleda nacistička ideologija – Tristan kao plavokosi prekrasni junak i ružan židovski patuljak koji je prevario njega i Izoldu da popiju napitak.

8

su Livio Badurina, Dušan Gojić, Barbara Vicković, Ivan Brkić, Damir

Markovina i Dora Lipovčan.

Suvremena tumačenja

Denis de Rougemont u svojoj knjizi Ljubav i Zapad, kroz mit o Tristanu i

Izoldi, nastoji opisati nužan sukob strasti i braka na Zapadu. On razmatra

Roman17 ne kao umjetničko djelo, nego kao uzorak odnosa muškarca i

žene u određenoj povijesnoj skupini: društvenoj eliti, kurtoaznom društvu

prožetom viteštvom dvanaestog stoljeća. On nadalje upozorava kako

legenda o Tristanu umnogome sugerira kako je riječ o mitu. Mit je

potreban kako bismo izrazili i priznali činjenicu da je strast povezana sa

smrću i da dovodi do propasti one koji joj se prepuštaju. Mit nam je

potreban stoga što želimo spasiti tu strast koju moral i razum osuđuju.

D. de Rougemont kroz izloženu radnju navodi nejasnoće koje će potom

objasniti kroz pojmove viteštva i feudalnog društva. Nejasnoće tada

dobivaju sasvim novo i razumljivo značenje.18 Npr. epizoda o tri „pakosna“

baruna: prema feudalnom moralu vazal mora prijaviti gospodaru sve što

vrijeđa njegovu čast pa je čudno što ih u Romanu ne nazivlju „vjernima i

poštenima“. Očito ih se nazivlje „pakosnima“ u ime nekog drugog zakona –

zakona viteštva južne Francuske (izdajica je svatko tko otkrije tajnu

viteške ljubavi). Taj primjer pokazuje kako su se autori odlučili za

kurtoazno viteštvo, a protiv feudalnog prava. Viteška ljubav i nastaje kao

reakcija na surovu anarhiju feudalnih običaja.

Načelo po kojem se odvija Roman jest niz razdvajanja i ponovnih susreta

ljubavnika. Razlozi razdvajanja su nesretne izvanjske okolnosti i zapreke

koje Tristan izmišlja. Kada zapreke potječu iz društvenih okolnosti

(prisustvo kralja Marka, pakosti baruna, božji sud) Tristan ih prevladava.

No, kada se ništa ne suprotstavlja njegovoj ljubavi, događa se suprotno –

on stavlja mač između njihovih tijela, na svoju štetu. Takva mu je

prepreka, koju je sam postavio, nesavladiva. Najteža zapreka je tu da

17 Denis de Rougemont u svojoj knjizi Ljubav i Zapad nazivlje priču o Tristanu i Izoldi - Roman. 18 „Ako prihvatimo da je Tristanova pustolovina trebala poslužiti kao ilustracija sukoba između viteštva i feudalnog društva – dakle sukoba dviju dužnosti, ili čak dviju religija – opazit ćemo da mnoge epizode postaju jasnije.“

9

uveća strast. Odatle i nove opasnosti i zapreke koje će izmišljati. Sklonost

željenoj zapreci bila je napredovanje prema Smrti, ljubavnoj, dragovoljnoj

Smrti.

„Ne znajući, ljubavnici su protiv volje uvijek željeli samo smrt! Ne znajući,

strasno su se zavaravali i uvijek tražili samo iskupljenje i uzvrat za ono što

su trpjeli – strast izazvanu ljubavnim napitkom.“

Zabranjena strast zahtijeva sustav simbola iza kojega bi se sakrila i

izbjegla kritiku. Autor se prvobitnog Romana poslužio magijom i viteškom

retorikom. Magija uvjerava ne dajući razloge. Njezina je uloga da prikaže

strast, koja je barbarska i koju Crkva zabranjuje, a kojoj se možemo diviti

oslobađajući je od svake veze s ljudskom odgovornošću. Tako ljubavni

napitak postaje alibi za strast. On nesretnim ljubavnicima omogućava da

speru sa sebe odgovornost, da kažu kako su nemoćni.

Denis de Rougemont smatra kako veliki uspjeh Romana o Tristanu i Izoldi

otkriva sklonost nesreći koju u sebi nosimo. Sretna ljubav nema

pripovijesti u zapadnjačkoj književnosti. A ljubav koja nije uzajamna ne

smatra se istinskom ljubavi. Opsesija Europejaca jest spoznati kroz bol, a

to je tajna mita o Tristanu.

Michel Tournier19 proglašava predaju o Tristanu i Izoldi „ženskom

mitom“. Tristan, tužno dijete, tužan ljubavnik, raste kao siroče bez majke i

oca, zatim se preobražava u nepobjediva viteza, te nenadmašna

menestrela uz citru i harfu čijim životom nadalje upravljaju žene:

Plavokosa Izolda i njezina majka, obje vidarice i čarobnice, Brangiena,

Izoldina beskrajno odana dvorkinja, te osvetoljubiva Bjeloruka Izolda.

Nasuprot toj svemoćnoj ulozi žena u njegovu životu, Tristan je sveden na

ulogu objekta ili pak pasivna subjekta. Za razliku od Don Juana koji vlada

ženama, Tristan je plijen bez mogućnosti za bijeg. Budući da je svaki mit

pobuna protiv ustaljena poretka, Tournier se pita čemu služi mit o Tristanu

i Izoldi. On to čini usporedbom dva oprečna mita: o Don Juanu i Tristanu.

Don Juan je preljubnik, krivokletnik, bogohulnik, ubojica, ciničan hedonist

koji se buni protiv vjernosti. No, paradoksalno je to što Tristan i Izolda

19 Michel Tournier: Le vol du vampire, 1983.g.

10

također ustaju protiv bračne vjernosti, ali ne čine to u ime slobode, nego

vjernosti sudbonosnoj strasti.

Temeljno obrazloženje za svoje lučenje ženskog (lunarnog) mita Tristana i

Izolde od muškog (solarnog) Don Juana, M. Tournier nalazi u razlici između

pretežno ženskog, odnosno muškog poriva: muškarac teži slobodi, a žena

vjernosti. Sloboda je muški program zavodnika u potrazi za užicima dok je

vjernost vječna ženska potreba.

Pitanje je - bi li se feministička kritika složila s ovakvim čitanjem?

Friedrich Nietzsche: „Zar vjerujete da nas Tristan i Izolda poučavaju

protiv preljuba zato što oboje zbog njega stradavaju? To bi značilo da jako

loše shvaćate pjesnike koji su – kao Shakespeare posebice – zaljubljeni u

strasti kao takav, i poglavito u njihovu naklonost prema smrti, i u ta srca

koja do života ne drže više od kapi vode na površini stakla.“

Višnja Machiedo pak smatra kako je Roman prije svega figurativni oblik

ljudskog potraživanja prava na individualan život, istinu, narav i sudbinu u

vremenu kada su individualnost i društvene istine nepomirljive. Tristan i

Izolda zagovaraju iracionalni, obespravljeni svijet sna, nagona i strasti,

opiru se društvu koje želi ukrotiti istinitu prirodu ljubavi. Prihvaćaju smrt

kao potvrdu svoje individualne istine. Po tome ostaju bezvremenski, vječno

mlad ljubavni par.

Literatura:

11

Tristan i Izolda – Francuski srednjovjekovni roman o ljubavi, Joseph

Bedier, pr. Valentin Putanec, Marjan knjiga, Split, 1998.

Tristan i Izolda; Béroul, Thomas, predgovor, izbor tekstova i

prijevod sa starofrancuskog Višnja Machiedo, Mozaik knjiga, Zagreb,

2002.

Kozja krv (Lais); Marie de France, pr. Mate Maras, Artrezor, Zagreb,

1999.

Ljubav i zapad; Denis de Rougemont, pr. Mirjana Dobrović,

Nakladni zavod MH, Zagreb, 1974.

Kobna ljubav Tristana i Izolde (začeće srednjovjekovnog

ljubavnog romana) u „Drugi život“; Višnja Machiedo, Društvo

hrvatskih književnika, Zagreb, 2005.

http://en.wikipedia.org/wiki/Tristan_and_Iseult

12

13