trava zaboravka, izabrane pripovijetke - alija nametak

8/20/2019 Trava zaboravka, izabrane pripovijetke - Alija Nametak

1/188


2/188

MUSLIMANSKA KNJIŽEVNOST XX VIJEKA

(I—XXV)

KNJIGA VIII

Urednik

ALIJA ISAKOVI

Glavni urednik

IVAN LOVRENOVI

A lija N am etak

I Z A B R A N E P R I P O V I J E T K E

Priredio

ENES DURAKOVI

Likovno ob likovanje

MEHMED ZAIMOVI

S V J E T L O S T S A R A JE V O


3/188

NOVELE ALIJE NAMETKA

ILI POETIKA PODNOŠENJA SUDBINE

Alija Nametak pipada m eduratnoj generaciji

muslimanskih novelista, ali

je u knjilevnost stupio

po

etkom trkdesetih godina. R oden

u

M ostaru 7.

ma#ta 1906,

on

jc, nakon za vršene gimnazije, pro-

dužio školovanje

na jugoslavistici i romanistici u

Zagretlu. Naporedo sa službom srednjoškolskog

profesora,

on

je pisao proze isklju

ivo iz mu sli-

manskog života svoga zavi

aja i Sarajeva i B osne,

književnohistorijske

^

lanke, a

bavio

se

i uredni

kim poslom. Književna vezanost ovog pisca za

vlastiti svijet i nlegovu psihologiju,

u kojoj

se

in-

timni porivi, stareni

ki patrijarhalni mentalitet i

društvena suvremenost novog doba dodiruju, su-

daraju i spli

^ u

u

egzistencijalna

vorišta, došla je

do

izražaja u

njegovim novelisti

kim zbirkama

Bajram

žrtava

(

Zagreb,

1931)

i

Dobri Bošnjani

(Zagreb,

1937),

Za obraz

(

Zagreb,

1942) ,

i kasnije

T rava zaboravka

(

Zagreb,

1966)

R a ma za nske p r i d e

(Sarajevo, 1967), te

Tuturuza i šeh Meco

(

Zagreb,

1978).

Zbirka

Bajram žrtava

izraz

je Nametkove nos-

talgi

no-estetske intime kojom on atmosferiiki za-

okružava i stvarala

^

ki prožima njene novele. Ved

uvodna novela Kmet

navješ

uje piš

evo shvatanje

života, kako u

njegovim odsedenim lokalno-vre-

5


4/188

menskim relacijama tako

i

u njegovoj op ôj datos-

ti, koje je izraz tradicionalnog m entaliteta njegovih

junaka

i njihov odnos prema suvremenim životnim

pojavnostima. Sa

tim

njihovim naziranjem

i pona-

šanjem pisac se poistovje

^

uje, preobražavaju

^ i nji-

hove životne trpnje

i

iskušenja u tihu žalbu nad

prošlim vremenima

i

nad sudbinom koja

ih je

snašla,

i

ujedno uo

avaju

i ljudsku postojanost

koju ni ta promijenjena vremena nisu na ela. U is-

je

ku društveno politi

^

kih odnosa nastalih godi-

nom 18 78 . Nametak

je

prikazao duševnost kmeta

Ahmeta koji svome agi Džanki u, s kojim ga

je

nevolja izjedna

ila, nosi tre ^

inu, te Džanki

^

ev po-

nos koji

to, uspravnog stava, otklanja jer nije spao

na to

da

mu se milostinja dijeli. Te crte ponosa,

i

skromnosti

i

poniznosti, ali moraine postojanosti,

ovaj pisac pripovjeda

ki prati

u meduratnom vre-

menu agrarne reforme bez ikakvog financijskog

obešte

enja zemljoposjednika, koja dovodi do

krupnih moralno-ekonomskih preobražaja

i

lomo-

va

u porodicama bivših aga

i begova. Neke od

ovih povijesti, kao što

je

pripovijetka o Alajbego-

vi^

ima ili niz novela o Durani ^

ima, koje se realis-

ti

^

koestetski mogu podnijeti samo kada su predo-

avanje životnih slika, predstavljaju sažete socijal-

no psihološke pov ijesti ovog sv ijeta. Ako

je, medu-

tim, novela

do kraja

injeni

ki ogoljena, ona se iz-

vrgava u reportažu

i

udaljava od književnosti.

A

i

to se kod N ametka dogada, osobito kada pripovi-

jeda o neposrednoj savremen osti jezikom intelek-

tualca sociologa. A kada svoju prozu otopli pri-

om junaka , u prvom licu, zaiskri u njoj moralna

estetika muslimanske tradicije

ak i u pregaranju

zlo

ina: »Eto samo kad bi ljudski likovi izgubili

vu

je duše - priželjkuje s uzdahom žena iz fame

Golubinke, Asimaginica Bakši

â, - kad

bi

se u

svim ljudima ponov o rodila ljudska duša, onda

bi

im

se moglo red

da

su ljudi. a

(S onu stranu).

All nije ovaj pisac samo kroni

ar istrošenog ži-

vota bivšeg plemenitaškog sloja, on

je i životni su-

putnik i duševni istovjetnik m noštva m alih,

u sebe

i

svoju sudbinu zatvorenih Ijudi.

On piše o teško-

ama njihove m eduratne suvremenosti, o životnoj

stvarnosti u stalnom sukobu sa tradicionalnim

mentalitetom, ali je

osje

ajno okrenut prošlosti

i

njenim vrijednostima. Tu je

njegova umjetni

ka

kontroverza

u kojoj

je

sadržan dramati

an poten-

cijal, utišan moralnom nostalgijom kao nekom

vrstom katarse. Za ovog pisca

je ve

^ re

eno da je

pjesnik staroga m uslimanskog života, musliman-

ske obitelji

i

njenih patrijarhalnih, tradicijom ut-

vrdenih odnosa, shva ânja

i

obi

aja. Izmedu dva

rata

je

medutim, isticano, osobito

u povodu njego-

ve zbirke

Dobri B ošnjani,

da je

on pisac s ocijalnog

tona. U s uštini ove dvije strane njegove stvarala

ke osje ajnosti kao da su

se pomirivale u njegovoj

prozi stvaraju

^

i jednu historijsko-spiritualnu rezo-

nancu sudbine muslimanskog sv ijeta, koju nasilno

ruše zbivanja, obi

aji

i

odnosi novog vremena.

Nova vremena su

i

u Nametkovim novelama zla

sudbina starog ugleda, bogatstva

i

m o

^

i , tema po-

znata iz muslimanske književnosti austrougarskog

doba.

U noveli

Njegova osuda

ta zla sudbina se,

pod utiskom skrnav ljenja kule

i

imena, u Omeru

preobražava u moral koji nije mogude preživjeti.

To

je

poenta tragi

ne povijesti Omerove i

njegovih

predaka

u njoj. »S vje

nom

^

e se sramotom spomi-

njati moje imea, odlu uje se Omer kad

uje

da

mu

bivši kmet u njegovoj kuli svetogrdno proi jeva vi-

no

i kolje krm e u M uhamed-aginoj odaji,

da bi je

zapalio iizgor o

s njom. Nešto hereditarno kao ne-

ista krv

i

zaslužena kob pritiskuje, me

utim, ovaj

7


5/188

životni konac glavnog junaka,

a u isto vrijeme dje-

luje i ljudski tragi

no, kao nešto što on nije mogao

izbje

î..

ak ni pisac ne žali za njim, ve

ga po-

smatra bez agonalne pristrasnosti u ovom moral-

nom su

^

eljenju, bez zaobilaienja grijeha prošlosti,

posmatra s razumijevanjem šta ga je stiglo i što ni-

je mogao, ni znao, mimoi

^

i. To

je

bilo novo knji-ževno osje

^

anje nispona društvene h istorije M usli-

mana, konkretizirano, objektivno, ,suo

eno 1 sa ne-

lijepim, neljudskim, nepodobnim.

Nesnalaienje i propadanje

pod plimom novih

šivotnih oblika Nam etak nastavlja kao m otiv mus-

limanske proze ranijeg razdoblja. Ali dok

je

bo-

sanskomuslimanska proza iz austrougarskog peri-

oda izražavala život Muslimana turskog vremen a i

osobito iz vremena od prevrata

18 78, »novih vre-

menaa kako

je

to razlikovao M ulabdi

, iznose

i

povijesti o nesnalaženju, zaostajanju i propadanju

muslimanskog.svijeta, - meduratna

je

to prikaziva-

nje nastavila. Govorila

je

o drugom svjetskom ratu

i vremenu poratnom u Državi SH S, o propadanju

muslimanskih porodica i pojedinaca, o siromaše-

nju i besku

ništvu, o socijalnim neda

âma urbani-

zacije, o lum penproletarijatu, prostituciji, i to sa

provalom u d uši junaka: nekad se bilo nešto, da-

nas ništa. Ciklus o Durani

^

ima, zapravo nacrt jed-

nog socijalnog romana, najbolje izražava Namet-

kovo nastavljanje te mus limanske socijalne rapso-

dije. Tako

je

njegov junak Ibrahim Durani4 poto-

mak osiromašene begovske porodice, svjestan

da

^

e bez ijednog komadi

a zem lje, koju bi

mogao

»zagrliti..., promiješati svojim prstima«, uginuti

kao »cvijet u Stoga su

lanovi obitelji Dura-

ni

^, koja

je preko

nod ostala bez posjeda, prisilje-

ni

da

ne biraju sredstva radi svog održanja.

Ali

materijalno propadan je prati i kolebljivost u odno -

8

su prema tradicionalnim na

^

elima (Hasna u noveli

Izvan okvira ) ili

^

ak moralni pad pojedinih

^

lano-

va, Nedrete,

na

primjer.

Drugi Nam etkovi junaci, medutim, sadrže

u se-

bi dovoljno životne snage i prirodnog nagona

da

ponovo uspostave privremeno poreme

^ enu moral-

nu ravno težu i nadu svoje mjesto u životu. Njego-

va junakinja Hasna (iz novele

Preporuka),

poslije

životnih iskušenja postaje radnica

u fabrici duha-

na, prihvataju

^

i to kao životno rješenje po ^

emu

su N ametka ponekad sv rstavali i medu pisce tzv.

socijalne literature. U kontekstu Nametkove proze

taj

^

in, medutim, predstavlja ponovno nalaženje

starih, ranije odba

enih, moralnih nazora, s koji-

ma se Hasna suprotstavlja nemoralu op

^

eg i bez-

ostatnog iskoriš âvanja, pradenog najsramnijim

ucjenama. Tako se pokazuje

da,

u svojoj osjedaj-

noj i moralnoj odanosti prošlim vremenima m usli-

manskog života, Nametak ne žali za onim što

je u

njima bilo negativno ili nedovoljno Ijudsko, ve

tali za pozitivnim moralnim i životnim vrijednosti-

ma, za

êstitoš

u i li

^nim poštenjem, za ravnote-

tom eti ^

kih nazora, za skladnim odnosima medu

ljudima i razumijevanjem tudih sudbina, za život-

nom sigurnoš

û i povjerenjem u budu

nost. I

osupnut je zajedno sa svojim junacima što

je svega

toga preko no

i nestalo, što su stari životni oblici

nasilno uništeni. Kao patrijarhalno-stareni

ka mo-

raino-estetska superstruktura izvija se iz nekih nje-

govih proza i jedna dublja li

na tragika njegovih

junaka, kada, na primjer,

Omer A lajbegovi ^

(u no-

veli N jegova osuda), prodaje plemi ^

ku kulu, sim-

bol gospodstva i ugleda njegove porodice, svjestan

da

svojim potomcima ne ostavlja ništa od uspome-

ne svojih starenika, ali ne

mote podnijeti da novi

vlasnik vrijeda sjedanje na njih. Postoji

u Namet-

9


6/188

kovim novelama ove vrste jedna humanizacija so-

cijalno pritisnutih junaka, skrenutih sa životnog

puta, jedna poetizacija, koja ako nije trans bezum-

Ija, jeste naj

ešee nešto kao san, neko maštensko

razmekšavanje stvarnosti, neka vizija za ne

im life-

pim,

istim, kao urodena katarza. Ili se javlja

vrst

moralni stay, ponos pojedinca, kao iz epskih vre-

mena, ak dostojanstvo bijede, kod onih

^vrš

ih,

realnih pojedinaca koji

ne mogu maštom nadok-

naditi stvarnost života.

Slijedeei tako,

s toplom evokativnoš

^

u prema

prošlim stareni

kim vremenima, unutrašnje prije-

lome

i moraine postojanosti ii spuštanja svojih ju-

naka, ovaj pisac je, naro

ito

u zbirci

Dobri Bošnja-

ni,

otkrivao arhetipske etnopsihološke crte musli-

manskog naroda, izražene u narodnim legendama

i praznovjerju, i tako ja

ao stilsko-emocionalnu

prelaznost realnog svijeta svoje proze prema svije-

tu bajoslovija.

Trava zaboravka

je, recimo, sva za-

snovana na snovidenjima, koja

se lelujavo uvla

e

u život kao sudbina. Izmedu bajke i stvarnosti, pri-

a

je ovo o Salihu što stade

na travu zaboravku iz-

medu dvije prividene djevojke i izgubi svijest gdje

se nalazi. All u njemu prevlada ona nježna, tanah-

na, s dobrotom duše Emina nad snažnom

i zdra-

vom Sekanom, štono joj »rukavi puni ruku, košu-

lja puna njedara i bokovau.

I okrenu ga za sobom

zauvijek. Ponekad

je Nametku taj folklorni eleme-

nat bio potreban radi alegori

ne aluzivnosti na po-

1itl

ke dogadaje meduratnog doba

(Umetaljka

i

Skoka iz

^

usteka),

all

je op^

enito folklorni motiv,

nanos ii sloj produbljavao psihologiju njegovih

junaka I maštovitom prostodušnošeu bojio njihov

duševni život.

U noveli

Ispod planinskih vrhova

nijema ljudeskara Mujo, za kojeg se vezala pri

a

da je sin

obanice i šumskog mededa, rastrgao je

u

sladostrasnom bezumlju najkrupniju djevojku

u

selu. »Pa to

je kraj gdje ni

e i živi bajkau, uzvikuje

sudac

u njoj. U

Za

aranom ogledalu

u Sekani po-

novo bukne potisnuta strast prema Iliji Galoži pri

samom pogledu na ogledalo koje joj je poklonio.

Tako ove proze putem bajoslovnog magi

nog mo-

tiva otkrivaju žestoke nagone nekih Nametkovih

junaka, kod jednih animalno-bezumne, kod dru-

gih biološki teško savladive, iz ije je nepodobnos-

ti mogu

^

izlaz jedino u odluku o udaji ii ženidbi

koja se, po silini unutarnje napetosti, donosi na-

pre

ac, bez u

eš ^

a dubljeg i promišljenijeg osje

^a-

nja

(San

ovjeka Božjega).

All

je nesumnjivo da je

u toj odluci

da se uda kod Sekane i

da se oženi

kod Derviš-age itekako sudjelovao tradicionalni

islamski moral da

se sprije

i grijeh.

Od ovakve bezumne erotske strasti, kao najvi-

talnijeg nagonskog napona,

ova oblast života Na-

metkovih junaka izražava se u nizu mekših nijansi

žudnje i

ežnje, i snatrenja kao zanosa nad spiritu-

alnom i

istom ijepotom ženskoga tijela. Dok u

Fatimi u novel

Krik,

duboka i produhovljena Iju-

bavna emocija izaziva polar strasti u kome ona iz-

gara kao žrtva vlast te sre

^e, dok Hamida, u noveli

Napast,

koji je nakon be

^

arskog lakoumlja mladlh

dana dožlvlo moralni preobražaj posredstvom

unutarnje spoznaje, lzbezumljuje Nedreta kao ne-

odoljlva demonska napast, -

u noveli Sunce kro-

vopokriva

Salih ugleda mladu ženu kako se naga

sun

a u dvorištu, I pred njim se u opojnom zanosu

nad njenom ljepotom pokazuje

itav njegov život

u slid nepotpunosti, banalnosti, prikra

^

enosti i ne-

savršenstva, a u isto vrijeme se i tradicionalne

predstave griješnostl u njemu moralno pro

iš

^

ava-

ju spoznajom o božanskom porijeklu savršenstva I

svrhovltosti te ljepote. Salihov doživljaj mlade na-

10

1 1


7/188

ge strankinje dat je

u

dijapazonu jednog psihološ

kog stanja kad

se

sanja otvorenih o

iju, kada on

gleda

a

misli

da sniva: od udenja kako se ne stidi,

preko prebacivanja sebi što

je takvu gleda i molbe

Bogu da

mu oprosti zbog

toga grijeha, do vlastitog

pravdanja sa pozivanjem

na Boga (»Ta dao si mi

o

i da njima gledam, a dao si i nju da i nju gle-

dam. «), preko samosažaljenja zbog vlastite prikra-

^

enosti nad takvom Ijepotom,

do

pomisli

da ga ta

žena namjerno zavodi, mu

^

i, želi da ga ub ije, i

do

samosaznanja

»pa ja sam ve

^

i ubijen«. U

fatal-

nom u mišljaju

da ga ta lens,

znaju

i za njegovo

divljenje, zove i m ami

k sebi, Salih u

padq s krona

nalazi smrt pored n je, postaju

i zrtva zagonetni#

sila u

sebi, koje su magi

no izokrenule

do

njegov

svijet, život i sudbinu.

U o

eno

je u

kritici

s

razlogom

da

se u

pregledu

Nametkova pripovjeda

kog stvaranja isti

u novele

psihološke analize i atmosfere sredine ili

ovjeko-

va unutarnjeg stanja, koje prožima cijelu prozu

moralno-estetskim fluidom jednog osobenog men-

taliteta. Druge novele

mu se

svode

na anegdotu,

su izraz ograni ^

ene socijalne tendencije

(Pola

konjske snage, Preporuka),

i u

njima se

osje

a

spuštanje i podredivanje es tetske razine.

Nametak

je

u

svojoj novelistici prvenstveno na-

rativac, pripovjeda

dogadaja. Osim

u atmosferi

-

kim i psihološkim pasažima, u

njega nema poseb-

nih op isa prirode, niti ima portreta li

^

nosti. Nema

tzv. stati

kih motiva, svi su dinami

^

ki, kretanje pri-

e

u

radnji, u

vremenu. I

ima Jedno biagp narasta-

nje tenzije, psihološke, sudoinske, životne,

do

za -

vršetka toil

je novelisti

ki brz ponekad neo

eki-

van, katkad an egdotalni obrt, izražen nap re

ac s

težnjom efekta.

U to

r n

svome pripovijedanju Nametak li

i na

narodnog pripovjeda

a onog koji pripovijeda

a

ne onog koji opisuje.

A

zbog primata radnje, i stil

u

je pretežno glagolski. Nema kod njega pridjev-

skog s tila koji je karakteristika opisivanja. Taj stil

te

e tako da se

ima rrtisak da to dobar pripovjeda

neposredno pri

a.

I Say

je

u

tre

em licu, i pripovje-

da

kom relativu. Osim dijaloga, kojih n ema puno,

koji su po svojoj prirodi u indikativu. Ü tisku

o Na-

metku kao narodskom pripovjeda

u doprinose

uveliko narodne um otvorine, bajke, legende, prnz-

novjerice, narodne pjesme, izreke, za koje nije do-

voljno reci

da su vješto interpolirane üi ak funkci-

onalnb iskotlštene

u

njegovim prozama. er

to je

Nametkov pripovjeda

ki realan 'svijet

u

kome na-

rodne uniotvorine stvarno live, u kome su

one

pri-

rodan i organski dio, egzoti

an samo za strance

i

nemuslimane.

One

stoga nisu- »u funkciji«

u

Na-

metkovim pripovijetkama, jer

bi takvo nešto bilo

vješta

ko, traženo. One su tu spontane kao i 2 ivot,

koji je duhovno estetski i psihološki autenti

an.

Na liniji

toga

autenti

nog života i duha Namet-

kovih proza na lazi

se

i jezik ovog pripovjeda

a. Za

meneje »najljepši

nag

jezik -- jezik bosanskoherce-

gova

kih M uslimana«, isticao je Krleža

s nepogre-

šivim osje

anjem. » Uzm ite

na prim jer Skendera

Kulenovi

a, te Derviša Suši

^

a Mešu Selimovi

a,

pa

Aliju Isakovi

^

a iii

Nam etka i li

Hamzu Humu

ako ho

^

ete i

one

M uslimane koji

se javljaju ra-

nije,

jog

osamdesetih godina,

moue

misliti

o tome

tko što ho

e ali ako se

tome

jeziku doda još i ta-

lent, onda

je

to

literatura srca.« Rije

i »literatura

srca« treba posebno istaknuti kao izraze stvarala

ke iskrenosti, izvornosti i spontanosti.

One

uveliko

pripadaju i Nametku.

A u

toj sferi treba sh vatati i

doživljavati i turcizme, koji su u Nam etkovu jeziku

12

13


8/188

autenti

an izraz imanentnog muslimanskog života

i duha pisca

i

njegova svijeta. Oni su ispoljenje sla-

vensko-islamskog b i

a Bosanskih Muslimana. Oni

Nametkovu jeziku daju posebnu aromu, onu istu

kojom emanira i duh njegova svijeta

u tradicional-

nom književnom stvaranju Bosanskih Muslimana.

Turcizmima-imenicama se i kod Nametka dodaju

glagoli

biti,

initi

ao i u• alhamijado-literaturi,

dok su turcizmi-glagoli ina

e tradicionalno manje

frekventni. I u Nametka su turcizmi pretežno u

funkciji izražavanja emocionalnog raspoloženja

i

duševnog stanja njegovih junaka, i

u tome

je

nji-

hov stilski zna

aj.

Ali oni u našem jeziku imaju

i

civilizacijsko zna

enje, dok su kod Muslimana za-

pravo nužan dio njihova izraza. Pri

tome otpada

svaki prigovor turcizmima kao tudicama u našem

jeziku. Jer postavlja se pitanje

da

li su

u našem je-

ziku prije 1463. uop

e postojale naše narodne rife-

i kao adekvati za turcizme iz civilizacijske, druš-

tvene, kulturne, duhovne oblasti. Ako nisu, zna

i

da

ni

ti predmeti materijalne civilizacije

i

duhovne

kulture, zatim društvene institucije - nisu postojali

u životu zate

enog stanovništva koje

je

primilo is-

lam. Tako

da

su oni prirodno ušli

u nag jezik kao

jedan od njegovih civilizacijskih slojeva. Kod

Muslimana

je

to bilo jog bitnije

i

zna

ajnije, jer

je

Orijent predstavljao povijesno-civilizacijsku kom-

ponentu njihova bi

^

a. Stoga su

i

turcizmi

u Na-

metkovu »najljepšem našem jezikua izvoran, pri-

rodan

i

adekvatan izraz muslimanskog pripovjeda-

a muslimanskog života kao

»literature srcao.

To u

eš

^

e bosanskomuslimanskog bi

^

a u duhu

i

estetici Nametkove proze može objasniti fenomen

ambivalentnog odnosa kriti

ara, odnosno

italaca

prema ovome piscu. Pregled kritike

o Nametku

na

liniji

Balentovi

-Frndi

-Jel

i

^

o lijepo ilustrira.

All se mora istaknuti

da

se u interpretaciji ovoga

problema Jel

i^

možda najviše približio fenomenu

recepcije Nametkove proze. Jer radi se zapravo o

horizontu o

ekivanja, odnosno o recepciji Namet-

ka

i

njegova djela, u

emu postoje razlike zavisno

od nacionalno-kulturnog i povjesno-duhovnog ka-

raktera

itala

ke publike, odnosno samih kriti

ara.

Muslimanski

italac

i

kriti

ar doživljava Namet-

ka kao svog pisca i njegovo djelo kao sliku

i

izraz

muslimanskog svijeta i života. Andri

^

a, koga

je

Jel

i

^

uzeo

u poredenje, i njegovu sliku tog svijeta

odbija kao neizvornu, nedobronamjernu, lažnu

i

ak tendencioznu,

a samog pisca kao

ovjeka ko-

me je taj svijet tud, zato optere

^

en psihopatskim Ii-

kovima i manijakalnim postupcima, stranim nje-

govu katoli

ko-evropskom duhu i senzibilitetu.

Hrvatski kriti

ar

i

italac),

na

drugoj strani, po-

smatraju

^

i Nametka

u sklopu hrvatske književnos-

ti, zamjera mu zbog folklorizma, kojim on ozna

a-

va sve ono orijentalno-islamsko

i

bosansko-musli-

mansko koje

je

bitnost ovoga svijeta nasuprot

hrvatsko-katoli

kom, prigovara

mu zbog regional-

nog prikazivanja samo života Bosanskih Muslima-

na, zbog nostalgi

ne okrenutosti prema prošlom,

zbog idilizma

i

idealizacije nekada šnjeg musliman-

skog svijeta, njegova patrijarhalnog mentaliteta

i

islamske etike, što

je

zapravo hrvatskom

itaocu, i

kriti

aru, daleko i

tude, što

on

ne

razumije

i

emoci-

onalno

ne

prihvata jer nije

u duhovnom skladu sa

njegovim bi

^

em, što

je

za njega romanti

arski da-

leka egzotika, iako želi

da

Nametka promatra

u

sklopu hrvatske književnosti. Stoga se Jel

i6u An-

dri

^ i

Nametak

i

postavljaju objektivno kao anti-

podi, što

je

sasvim prirodno pronicanje, ali su da-

ljnjoj redukciji isti odnos postavlja

i

izmedu hrvat-

skog kriti

ara

i

samog Nametka, zbog dva videnja

14

15


9/188

muslimanskog svijeta, koji

je za hrvatski horizont

o

ekivanja sasvim ezoteri

an i egzoti

an po svojoj

osje

^

ajnosti i etici, po nostalgiji za onim što je iz-

gubljeno. Stoga napom ene, ili

ak primjedbe, da je

Nametak sentimentalno vezan za mu slimanski svi-

jet i njegovu prošlost, da je njegova n ovelistika žal

i

uzdah za v remenima kojih

više nema, za vrlina-

ma koje su obilježje tih vremena treba shvatati

kao konstatacije književne osobenosti ovog pisca.

Jer

&m u prigovarati emocionalnom odnosu pisca

prema jednom životu, i to mu zam jerati sa pozicija

intelektualno-idejnog razbiranja, ili kroz optiku

jedne. druge nacionalne književnosti, druk

ijeg

senz ibiliteta i osje ^

anja ljepote?Pa upravo to li

no

nagnu

^ e stvarala

kog duh a i jeste estetska struktu-

ra ako

je postala izraz.

To što

je Nametak osje

^

ajno vezan za stari pat-

rijarhalni život ne iznenaduje onoga k oji ima jasnu

i neposrednu recepciju

toga svijeta i života, a koja

je uz to posljedica Nam etkove pripovjeda

ke

um-

jetnosti. Jer kod takvog

je

itaoca ostvarena estet-

ska komunikacija na relaciji djelo-receptor, odnos-

-no konzument.

All ža

uduje intelektualno, racio-

nalno rezonovanje nad onim njegovim novelama

koje imaju socijalno obilježje kako u njima nema

otvorenog protesta i pobune, kao da je književnodjelo socijalna studija,

a ne umjetni

ki doživljaj.

Ono što se u Nametkovoj prozi ove vrste može uo-

iti jeste put kojim su prošli m nogi Nam etkovi ju-

naci, u prijelomnim i burnim v remenima, od m ate-

rijalnog propadanja i moralnih klonu

^a do preob-

ražaja. A taj preobražaj

je bio mogu

^

zahvaljuju ^

i

upravo

^

vrstim

moralnim nazorima koji su naslije-

eni iz prošlosti.

U tome se nalazi strukturni moral

Nametkove proze, ali um jetni

ki izvoran, spontan,

estetski oplemenjen.

Tu

se etika preliva u estetiku.

i obratno, uzajamno.

Ali

je

u ovom kompleksu es-

tetski snažnija inverzivna situacija kada se

vrsti

karakter i ponos junaka, koji on nosi kao pozitiv-

nu tradiciju starenika, javljaju, u promijenjenim

vremenima i društvenoj situaciji kao socijalno-

moralni apsurd. Tako dolazimo do es tetike Inver-

zije kao bitne simboli

no-strukturne poctavke u

Nam etkovim proza ma, bile one erotske ili socijal-

ne. A ona se ponekad otkriva iznenada , kao para-

doks, sasvim u skladu sa novelisti

kom formom

proznog kazivanja, i

ini najdublju suš tinu Namet-

kove poetike.

Poeti

ki

se Nam etak, vidjeli smo, ne mole pore-

diti sa Andri

^

em, ali se može porediti sa svojim

prethodnicima, M ulabdi

^

em, Osmanom-Azizom,

Sarajli

^

em, u smislu pripovjeda

ke razvojnosti

muslimanske socijalne proze i još više u oblasti

pripovjeda

ke erotike, sa svojim savremenicima

Ahmedom M uradbegovidem, Hamzom Humom ,

te sa Skenderom Kulenovidem, koji de shjediti Hu-

mu i Nam etka i prethodne mus limanske pripovje-

da

e sudbina

na razmedima svjetova i vremena.

U

nevelikom ciklusu Nametkovih erotskih novela

moue se uo

iti jedna linija u rasponu od lirske us-

treptalosti do dramatike strasti. U noveli

Podne

ulnost se pokazuje kao lirski impresionizam u na-

poredenju sa sli

nim Hum inim prozama u kojima

se manifestira prenapregnuta

ulnost kao opsesija

ekspresionisti

kog izraza, a i erotika

je

u njoj

ed-

nija nego kod Hume, ali obojica imaju misao o

prolaznosti. Ipak, kada se

ita ova Nam etkova no-

vela misli se

na Humin

Grozdanin kikot,

i po erot-

skom senzibilitetu, i po paru mladih junaka, i po

stilu, elipti

nim re

enicama, po slikama m ladosti,

radosti i ljepote. Unov eli

Sunce ta

se poredbenost

sa Hum om nastavlja.

Humo

se, medutim, od Na-

16

2 - A. Nametak: Trava zaboravka

17


10/188

metkova junaka razlikuje po

tome

što

ne traži kao

on

oprosta od Boga, zadivljen

i zanemo

ao pred

ljepotom žene.

I

kod

Hume,

kao

i kod Nametka

postoji simbol sunca »sun.ce

se

smije«, ali Name-

tak ovim simbolom svjetlosti ide

u

mistiku: junak

njegove novele postaje sunce koje

^

e obasjati

i

obujmiti ženu,

a

onda nestati

u

njoj, sli

no sufij-

skoj metafori

o

leptiru

i svije

i, ili kapljici i moru.

»Ona ^ e

se

rastopiti

i bit

e jedna kap, -

kale

Sa-

lih. -

I

ja

^

u postati jedna kap

pa

emo

se oboje

did

negdje

i oti^

i izvan

toga.« U

Nam etkovoj no-

veli

Napast ,

najzad, ljubavna strast je

data

drama-

ti

^

no psihološki, u dogadajnom

i unutarnjem zbi-

vanju, dok je H umina strast uvijek opsesija, ali da-

ta pojavno, manifestaciono, kliktavo lirski. Postoji

uz to

i kod Nametka erotika plodnosti, sli

^

na Hu-

mi i

kasnijem Kulenovi

^

u,

u

kojoj

se

sve daje dc-

mentima prirode panerotski u

istim nepomu

e-

nim bojama

i simbolima

(San

ovjeka B ožijeg).

Neke erotske Nametkove proze vezuje sa sii -

nim Muradbegovl

evim novelama ekspresionisti

ka dramatika strasti. Kada

je Mušan u noveli

B o-

ji ^ ka

neosnovano posumnjao da

Aga

nosi tude di-

jete, ona, dotada podredena

i predana sudbini,

progovara muradbegovi

^

evski žestoko: »0, da

Bog do

nisam ovaj

as živa do

ekala

da

me ovako

pitaš Meni više ni onako nema života kad

ti

i

trunku jednu sumnjaš u moj nam us. - U stala je i

s

police dohvatila veliki nož. Zakolji

m e

Halal

ti

bila moja krv.

Ja nem am v iše rašta živjeti.« Ali je u

toj dramatici ležalo moralno nashjede predaka

kao svetinja

u

koju

se

nije smjelo posum njati,

a

ne

psihoanaliti^

ka reakcija potisnute strasti. Stoga

mogu ^

a refleksija

o

Aiši kao tragi ^

noj heroini ne-

obi

noj u

svojoj vjernosti mužu

i poslije njegove

smrti kao da

se

ništa nije promijenilo, može egzis-

tirati samo u

današnjoj refleksiji,

u

promijenjenom

civilizacijsko-kulturnom am bijentu

i velikom raz-

maku i osobito

u recepciji onoga koji ne poznaje

bosanskomuslimanski moral od starine.

A

uz tu

refleksiju vezuju se

i tradicionalne nemuslimanske

predstave

o muslimanskoj ženi kao mu

enici za-

tvorenoj iza mušebaka.

Iza svega toga nalazi

se nerazum ijevanje musli-

manskog svijeta

i njegova stoi ^

kog podnošenja

sudbine. Jer šta bi

se u vezi sa takvom m oralnom

postojanoš

^

u koja prelazi u odricanje od života,

koja

i od smrti pravi stalnost moglo re

i za

one

ponosne

i tvrdokorne Bosanske M uslimane koji,

kad je došla Au strija, više nikad nisu izišli iz kude

na sokak samo da ne

vide mrskog Šva bu, ill za one

stare Mu slimanke koje, kad je donesen zakon o za-

brani zara, nikad nisu izišle

na ulicu?

To

je zapra-

vo jedna vrs ta reaktivne etike, vrstine tradicional-

nog karaktera i uvjerenja, koju danas ne mogu raz-

umjeti oni koji nisu ž ivjeli

u tome vremenu, osobi-

to oni koji su izvan muslimanskog kulturno-povi-

jesnog kruga. I dok se u Aiši, pored te moralno-

-dramati

ne reakcije ogleda

i snaga duhovne Iju-

bavi i beskrajne odanosti mužu, Subh ija

u Namet-

kovoj pripov ijeci

In o

a

velikodušno nadrasta se-

be, muža

i sredinu kada donosi odluku da ga oženi

drugom koja

e

mu roditi dijete

i u

^

initi ga sret-

nim. A on, m oralno tronut, osjeti kako u njemu iz

viru »suze iz nekog izvora u duši kojemu nije znao

imena«. A da ne govorimo o Ibišu u pripovijeci

Cjepar

koji, ponosan, dostojanstven i pošten, »nije

prosio, a bio

je ve ^ prosjak«, nije pružao ruku, ve

je strpljivo, naslonjen na kozu, ekao kraj Careve

^ uprije vjeruju

^i da ^

e ga neko, starca, pozvati da

mu iscijepa drva. S toga ti veliki

i ponosni Namet-

kovi junaci i junakinje ostaju simboli ljudskog do-

z •

9

8


11/188

stojanstva

na onom prijelazu kad se etika pretapa

u estetiku

istog srca, makar i u socijalnom para-

doksu, ili u ponosu bez pokri ^

a kao u pripov ijeci

Kmet, u kojoj aga Džanki

^ odbija da od bivšeg

kmeta primi tre

inu, koju doživljava kao sadaku.

Zato je daleko od istine teza da je Nam etak prika-

zivao patrijarhalno-idili

ni muslimanski život. Na-

metak takav život ne izražava

u svojim prozama,

ve

^

upravo suprotno. To

je život na preprekama,

ali

u kojem se m oralno-duhovnom katarsom, psi-

hološki postupnom ill prelomnom, pos tiže unutar-

nja ravnoteža u dušama junaka. Njegovi su junaci

osje

ajni i prkosni, pokrni pred sudbinom i ponos -

ni, odani i postojani, koji teturaju, posr

u i padaju,

ali

i ustaju, podnose i traju.

All Nametak u sudbinama svojih likova umjet-

ni

ki sugerira oslobadanje od stvarnosnog i du-

hovnog pritiska i strepnje pristajanjem

na posljedi-

ce na iivot

ma kakav bio,

da bi se osjetilo olakša-

nje, ravnoteža i mir

u duši i nastavila ljubav prem a

najbližem (Boji

^

ka).

»Slobodu daj onima kojima

si

je uzeo, i

u du ši óeš osjetiti oslobodenje. Osjetit

^

eš raja, progovara glas u snu Derviš-agi

(San

ov -

jeka Božjega).

Jer Nam etkovo djelo

je prožeto po-

stojanim m oralom

u doživljavan ju života, i isto

nja

^

kom Flozofijom u njegovu osje

anju, sve za-

visno od prirode junaka koji se s njime nosi,

da

li

je

on u ravn oteži otpora prema životu ili u pomire-

nju sa iivotom u Božijem odredenju. Derviš Polo-

vina se pet puta

na dan penjao na munaru » da javi

Ijudima neka

se ne zanose suviše ovim prolaznim

svijetom, neka ostave za

as svoje svagdašnje po-

slove, neka u miju odredene d ijelove tijela, pa kad

stanu u džam iji jedan pored drugoga, pred Bo ga,

oprat de dušu i biti

isti i nevini kao istom rodena

djecaa

(O tmjeni prosjak).

Za nemuslimanskog di-

taoca

to

je egzotika, za muslimans kog

to

je duhov-

no povijesno odredenje imanentno njegovu bi

^u.

Ali

i za jedne i za druge Nametkova novelistika

predstavlja musliman ski svijet malih ljudi, koji u

životnim nedadam a i iskušenjima nalaze ravnotežu

i spokoj, ljepotu i radost unutar sebe, u skladu bi-

^

a, vjere i sudbine. Svako iskakanje ovog pisca u

socijalni angaiman i društvene uzro

nosti remeti

estetsku harmoniju njegove proze, koja se preta

^

e

izmedu b ajke, sna i stvarnosti, izmed u predanja i

života, raspinje izmedu nagon a i morala, nasilja i

dobro

instva, i smiruje u pomirenju sa samim so-

born. Neka

je mir

u njima, s vam a i u meni - to

je

stvarala

ka poruka Nam etkova njegovim junaci-

ma,

itaocima i samom sebi, što magi

no rezonira

nakon

itanja ovih nov ela, i zari kao tiha svjetlost

iz daljine

u nama.

Mu hsin R IZVI

20

1


12/188

TRAVA ZABORAVKA


13/188

T R A V A ZA B O R A V K A

»Onda

e tako zem lja biti sva ravna k ao dlan.

N e ^ e se znati ni za brda ni za doline. Ne

^ e biti ni-

gdje ni drveta ni travke. T ako

e trajati

etrdeset

godina iza kijam etskog dana. A onda

^

e uliti iz ne-

ba kiša gusta kao m

nija,

i nakon nekog vremena

poet

^

e nicati ljudi iz zemlje, goli kao od majke

rodeni. Tada te se po

eti suditi ljudima, i bit ^

e

postavljene mizän-terezije. Naš

^ e Alejhiselam biti

uz terezije,

pa ka d se bude sudilo muslimanim a za

njihova djela, on

^ e se za njih zauzimati. U jednu

^

e se tezulju metnuti zla djela, a u drugu dobra.

Ond a ^

e, bezbeli, pre tegnuti zla djela, jer grešni

smo ljudi, a naš

^

e Alejhiselam skinuti sa sebe

džube pa

^

e ga m etnuti u onu tezulju gdje su tVoja

dobra djela,

ne bi l

i prevagnulo. A ak o ni tada

ne

pretegne,

on

^

e uprijeti prstom,

ne bi li dobra djela

pretegla rdava.«

Seljaci, seljanke, stariji ljudi

i mladina, svi su

pozorno prati l i kazivanje E m in-hodžino, kad se

naglo vrata otvoriše, a u sobu hrupi S alih Džoklo.

Bio

je blijed i nekak o kao prestra šan,

a

i zamoren,

sum oran. Pozdravi ih i sjede na ponu

eni stolac.

V e eras

je reda hodžina kazivanja

u Huskovi ^

ä

na Zek ovini,

pa se okupilo Rotimljana sva sila,

najprije

na kom anje kukuruza,

pa

na sijelo i po-

2 5


14/188

torn

na hodžino kazivanje vjeronauka. Rotimlja ni-

je onda imala mekteba, pa bi Rotimljani uzeli pu-

tuju

^ eg hodžu

da im

s jeseni i

u zimu kazuje djeci

vjeronauk, a hodža

bi

nekoliko dana bio

u jednoj

mahali, nekoliko u drugoj, tre ^ oj, petoj,

i

obredao

bi

sve ku ^

e u selu. Mladež

bi

hrlila za njim, jer

se

uz

njegovo kazivanje može

i

pozabaviti sijelom,

na

koje možda stariji

ne bi

dali da

se ode. Naro

ito

ako

je

ku

^

a šira, onda bi

bilo dosta mladeži, pa

bi

zamolili hodžu

da im

štogod iz vjeronauka ispri

a

odmah sprva no

^ i,

da bi oni mogli kasnije dulje si-

jeliti, razgovarati

se, zabavljati, poigrati pa

i zapje-

vati.

I Salih Džoklo došao

bi na ovakva sijela, iako

je

svršio

u Mostaru mekteb. Zapravo, njegov

je

otac

od s

v

ojih bivših kmetova osvojio komadi

^

zemlje

koju su oni uzurpirali dok

je bio maloljetan,

i

po-

eö isprtljavati

na

Rotimlju odavši

se zemljoradnji,

a zimuju

^

i u gradu.

Na selu

je

provodio od Edrele-

za

do Kasuma, a evo ima dvije-tri godine

i ne sila-

zi

u Mostar. Proširio posjed

da je

prvi

u Rotimlji,

zaselja

io se sasvim, ali opet drži se nekako poda-

Ije od seljaka, premda su svi muslimani. Njegova

žena, pa nevjesta i

još neke žene poselja

enih

napola poselja

enih aginskih ku

^

a nazivaju

one

seljanke koje

ne

pokrivaju

lice

i

nose dugu bijelu

košulju »kotulašušama«, a seljanke opet njih zovu

»dimijašušarna«, jer nose dimije. Ina

e se paze

i

slaze

i

lijepo slažu.

I Salih tako

ne

dolazi

na ova

seoska .sijela zbog vjeronauka, jer on zna

i

više ne-

go mnogi seoski hodža, ali, eto, momak

je,

ho^ e

progovoriti

s kojom curom, makar i sa sela. Otac

i

majka, rodeni gradani, Mostarci,

ne bi

mu nikad

dopustili

da

se oženi seljankom, osim možda ko-

jom »dimijašušom«, kakvih ima u svim dubrav-

skim selima, ali Salih bacio oko upravo

na

Sekanu

2 6

A li

uš i

^ a. Djevojka lijepa,

vrsta, kao od brijega

odvaljena.

Bila je Sekana, kad joj je bilo petnaest godina,

slabašna, tankovijasta, blijeda, ali jednog dana do -

doše

u selo

ergaši, i jedna je kotlarka nasvjetova.

»Eto«, veli joj, »kad yam se krava otel i,

uzmi sva-

ko jutro tele u naru

je pa ga iznesi

na

gornji boj

u

ku

^

i. Radi tako godinu dana, a svako jutro popij

našte srca jednu ^

äsu jemuže, pa

^ eš vidjeti. Obja-

at

^ eš

da

deg' biti najkršnija cura u selu « I zbilja

je

Sekana poslušala

ergašicu, a nakon godinu da-

na ve

^

je

itavo june iznosila

na

gornji boj ku ^ e.

Mogla

e vre

^u žita uzeti

i

bez po muke baciti je na

konja.

^

ta je njoj bilo zametnuti

se stränöm sijena

i

iznijeti

je

uvrh pojate,

pod samo sijeme? Vre

^u

krumpira donijeti s njive ku ^

i,

na

najve

^

em trku

zaustaviti konja, za nju

je

bila igra

ka.

Da

je

nije

bilo stid, pozvala

bi

najja

eg momka

da

se s njim

porve,

i

vjerovatno

bi ga oborila, ali opet,

to

bi

bag

bio zazor

i

sramota.

I nije bilo selja

kog momka

da bi

se mogao mjeriti s njome, samo

je

Salih

Džoklo bio od jednake

grade sazdan. Ono što rek-

nu naši Ijudi - strževa japija.

I Salih mislio

na

nju, kako bi

to bilo

da je

uzme,

da se njome oženi,

da

izvadi uzorak djece kakva

bi

trebalo

da

se radaju, a

ne

nekakvih grintavaca kak-

vih

je

puno selo. Nemaš nigdje momka

da

vidiš

da

je štrk

na

nogam', širok

u ple

^

ima. Gdje su onakvi

mladi ^

i o kakvima pjeva stari Ishak

uz gusle,

na

si-

jelima

i svadbama? Izrodio

se narod, pa

bi

trebalo

izvaditi novu rasu

Govorio jednom materi, onako postidno, kad

mu

je

ona predbacivala što se

ne

ženi kad

m u

je

ve ^ dvadeset godina - govorio

da bi

se on oženio

ako

bi oni, to jest otac

i mati, privoljeli da

uzme

Sekanu. Mati se snebila. Nije ona bila zadovoljna

2 7


15/188

što

se posljednjih nekoliko godina ne sprtljaje zimi

u grad, a sad, kad

bi

se toliko povezala sa selom,

da

joj i snaha bude prava seljanka, »kotulašuša«,

izgubila bi

svaku nadu

da

de se opet vratiti u svoju

ku^

u u Mostaru, u onaj

ardak u koji

je kao mlädä

dovedena, gdje je

njega, svoga Saliha, uo

i Lejlei-

-kadra rodila, pa ga odmila Kadrijom zvala.

- Ne govori

o tom, sine, ni s kim više

Ne

dö mi

Bog

da

Mujaga za

to sazna

-

A ako

ja,

majko, samo nju ho

^u?

- Hajde,

Bog ti dao svako dobro, ne budi takav

Kao

da je

ona jedina cura

na

svijetu?

A zar si ta-

ko brzo zaboravio svoju Eminu?

- Ono

je

bilo pa prošlo.

-

Ne prolazi

to tako, moj Kadrija. Koliko si ti

puta Emini otišao pod pendžer I rije

joj dao, pa

sad

je,

zar, ostaviti za hätur jedne seljaka

e.

-

Bio sam

ja

njoj dao rije

, ali ona nije u po-

sljednje vrijeme za me manila. Ohladila je ona od

mene, pa sam i

ja

od nje. Svršeno

je

medu nama.

- Hajde,

sine, ne govori besposlen Stotinu si

puta otišao odavlen sprva ve

eri u Stolac, pa jä

progovori s njom jä ne progovori

pö

sahata i

do

zore se vrati na

Rotimiju,

pa prihvati za posao.

-

Jesam, majko, i više od stotine puta.

I bivalo

je da

ne mognem ni progovoriti

s njom, a u putu

ostavi šest sahata, ali

je

ona mene uvrijedila. Dva-

-tri posljednja puta nije mi htjela ni

na

prozor izi-

^

i, a kamoli

na

vrata,

da probesjedimo.

- Moj sinko, kao

da

cura nije mogla imati toliko

razloga

da ne mogne si^ i i

s tobom progovoriti

Možda joj

je

i otac bio

slab? A stari Alijaga Husi

^

baš

je

onakav

ovjek kakav treba tvome ocu za raz-

govora, kad dode prijatelj prijatelju.

I cura je lije-

pa kao upis. Prävä gradanka. Vidala sam

je

i u Sto-

cu, a i na

Trijebnju, kad

je

dolazila

u Hasanagi^

a.

Ne

ostavljaj

je,

sine, grehota ti

je Ne

znaš

ti koliki

je

grijeh ostaviti curu.

Ali Salih nije hajao za materin govor. Otac, stari

Mujaga, kao

da

nije ništa znao

o svemu. Sigurno

mu Mujaginica nije ništa o tom govorila. Pa kad

god

je bilo sijelo gdje

se nadao nju vidjeti, išao je

odmah tamo sprva ve

eri.

I ve

eras, kad

je

i mek-

teb i sijelo u Huskovi

^ a

na Zekovini,

on odmah,

tek što

je

ve

erao, bacio samo •fermen preko rame-

na pa krenuo preko Ku

^

ina

na Zekovinu. Kad

bi

mu neko svezao o

i, mogao

bi st i

^

i

na

Zekovinu za

deset minuta,

da nigdje ne posrne

na

panj, ali

se

ve

eras desilo

udo s njim. Cim

je ušao

u Ku

^

ine,

kao

da

se odnekle stvorila Emina pred njim.

Spreznuo

je

kao

da je

vidio živo

bide pred sobom,

a ono je

bila sama pomisao

na

nju. Uselila mu se u

dušu i prekoravala ga što ju

je

zaboravio,

pa joj ne

dode. On joj govorio

da je gotovo

s njihovom lju-

bavi, jer joj je

dolazio tri no

^ i zaredom,

a ona zna

koliki

je

to put - tri sata u Stolac i tri natrag - pa

mu ona i.tjede iza

^

i. On nije budala, ne dä se

on vu^

i za ^

s kao dijete. Ona mu iznosila isprike,

da

joj

je

otac bio bolestan,

da je

ula kad bio on

bacio kamen

i

^

u prozor, ali joj se otac nije dao

odma

^

i, jer mu se prisnivalo

da

de se rastaviti s du-

šom ako ispusti njezinu ruku iz svoje. Sad

je

oz-

dravio,

pa što sad ne dode? Ona

bi

izašla

na

avlin-

ska vrata i mogli

bi na

sate govoriti. Govorila

bi

mu o svojoj velikoj ljubavi, govorila

bi

mu kako de

slušati njegova oca i majku, kako de raditi u svojoj,

u njegovoj ku

^

i kao rob za svoga voljenog Saliha.

I on se upravo po

eo smekšavati, po eo se topiti

led s njegova srca, kad se s druge strane Ku

^

ina

pojavi Sekana. Bila

je

nasmijana, a dva reda zuba

bljeskala kroz mrak.

Na

putu joj stajao grme

ak

graba,

a ona ga jednim skokom presko

ila pa do-

29

2 8


16/188

hvatila mladu jasenovu granu, zategla

je i pustila

da se cijeli jasen stresao

i

sasuo liš

^

e

pod njezine

noge.

Pitala ga je

zašto stoji, zašto ne

ide kamo je po-

šao. Ve

eras

je

sijelo

u Huskovi

^ a. On zna

da je

ona tamo,

pa šta

eka? Kömä se kukuruz. Ima ga

itava gomila nasred sobe. Niko ne

^

e smjeti uzeti

klip

i

baciti ga pred nju, jer

bi

ona uzela

i

zaždila

njime baca

a po prsima ili po le

ima da bi ga pro-

želo kao grom. Samo ako on baci pred nju klip,

uzela

bi

ga

i

okomala zrnje.

Rukavi puni ruku, košulja puna njedara

i

boko-

va zamicali pred njim, i

on

je pošao ne gledaju

^

i

kud

je

put kroza šumu, nego posr

^ u^

i preko grabo-

va, kroz hrastov guštik, udaraju

^

i na drijen,

na

div-

lju lozu.

-

A mene

^

eš zbilja ostaviti? - javila se Emina

i

kao snuždena pošla

na

drugi kraj Ku

^

ina. - Nije

ti

sveta zadana rije ? Kamo ti zakletve? Pa dobro.

Idi svojim putem;

ja

ti želim svaku sretu.

Ja

^ u sje-

diti

u ^

ošku za mušepkom, ne ^

u plakati,

da

ne bi

kadgod pomislio

da si mi nažao u inio ostavivši

me. Plest du sijede kose,

udati

se ne

^

u, ali mi ne ^

eš

zamjeriti ako budem uvijek mislila

na

te.

»Ona

je zlato. Kako ima plemenitu dušu « -

mislio

je Salih i

pošao za njom. Bila

je

slabašna,

nježna, prozirna kao mlädinski düv

k

i na

putu jojnigdje nije drvo zasmelo. Prolazila

je

kroza

nj i

le-

lujavo lepršala odmi

u ^ i,

a Salih za njom.

- Stoj

Zar

6eš

me ostaviti? - za

ulo se s druge

strane. - Nisi mi dao rije

, nisi mi se zakleo, ali

sam uvijek iz tvojih o

iju razumjela rije

i

da sam

ja tvoja sudbina.

Uzet

^

eš

me. Rodit

^

u ti sina,

ne

jednog, mnogo sinova koji

de biti junaci kao Hrnji-

ce. Pa kad na

Bajram po

eš sa svim sinovima

u

džamiju, svi de se ljudi osvrtati za tobom

i za tvo-

jom djecom, za našom djecom; svi

de ti zavidjeti

na

našem bogatstvu.

Okrenuo

se i

pošao za Sekanom. Ona

je

svom

silinom sklanjala ispred sebe

gusto šiblje

i

drve ^

e,

a on žurio za njom spoti

u^ i se sad o kamen,

sad o

grm, sad o bus, a dra

a mu kaišala

akšire, dok mu

je

fermen samo jednom rukavskom rupom visio o a m e n u

- Onaj jagluk što sam

ti ga lani dala nastoj ili iz-

gubiti ili brzo poderati - govorila mu Emina kad

se on obazreo na samom izlazu iz Ku

^ ina

u Behra-

movu ogradu. - Ti nikad

ne

možeš znati, ali si mo-

gao

barem

osjetiti koliko

je

ljubavi

u njemu utka-

no. Ja

sam platno tkala i na te mislila.

Na

er

ef

ga raspinjala i na

te mislila. Svaka tanka pamu

na

nit, tanja nego paukova noga, prošla

je bezbroj pu-

ta kroz moje ruke,

i ja

sam tada samo

na

te mislila.

Svilu sam provla

ila kroz iglene ušice i

mislila ka-

ko si

se ti provukao kroz moju dušu, kroza say moj

život. Probadala sam iglom platno i

mislila kako

je

moj život prožet i protkan tvojim bi

^ em, kao ovaj

jagluk svilom.

A sad,

emu

^

e ti taj rubac? Kad si

zaboravio mene, kad ti ja

više nisam ništa, baci ru-

bac, poderi ga, izgubi ga Zašto

da

te rubac ikad

na

me podsjeti, kad deg' ti s drugom živjeti? Bit deg

možda sretniji, pa eto,

ja ti želim da i

bez mene bu-

deš sretan.

I njezino zra

no bite prolazilo

je na drugi kraj

šume, a on

je ostavio Sekanu

i

jurio za Eminom

koliko

je

imao snage.

A i

ova ga

je po

ela izdavati.

Po

ele mu se noge spoticati, pa onda klecati. Osje-

^

ao je

vrtoglavicu, a u tijelu težak umor. Sjeo je.

I

im

je

sjeo, odmah

se

i

sjetio gdje

je.

Deset koraka

ulijevo eto ga

na

stublu, pa u Huskovi

^

a vinograd,

pa u baš

u, dvorište

i

u ku^

u.

3 0

1


17/188

Ustao

je

i za as

se našao medu

eljadma

na

sije-

lu. Upravo

je

hodža dovršavao pri

u

o nicanju lju-

di i sudenju

na

S udnji dan.

-

Šta je

s tobom, Salihaga, po Bogu

brate?

- pi-

ta ga Ibro Huskovi

^

. - Mi

t i se nadali sprva no

^

i, a

evo, sad de üred pono

^

.

-

Mi tamam mislili

da

rasturamo sijelo - veli

Huso Beširi

^

.

-

Pa

ja

yam ne branim , m ogu i

ja

o dma h ku

^

i -

veli Salihaga.

-

Neka, neka, ima i no

^

i.

Ne daj

je,

Bože,

u bo-

lesti provoditi V idjeli

bi

što

bi se uduljila - veli

do ma ^ in.

-

Nego, zbilja, što si tako kasno došao?

I eto,

say si rapa ndžan kao

da te psetenje

ambalo.

-

Prodite

me se, ljudi - preko volje odgovara

Salihaga. - Ve

eras mi se dogodilo što nikad u ži-

votu.

-

E? - svi znatiželjno zinuli u njega.

-

Ama, eto, pošao sam na

sijelo odmah iza ak-

šama, odmah

s ve

ere. I kako stupih u Ku

^

ine, ja

ne znam šta

s mene bi. Vrho sam, evo, sve dosad

kroz Kudine kao konj po gumnu, i nikako ne mo-

goh naizvan. U

pö

dana u

pö

no ^

i znam gdje

je

ko-

je drvo, gdje plotovi, kuda vod e putevi uzduž i po-

prijeko, ali no

^

as šta

je

bilo od mene, ne znam.

Evo sam

se say izderao i izgrebao. I Bog zna, svu

nod bih se okretao i vrtio po šum i,

da

me u m or ne

savlada, a

na

um mi pade pa rekoh: »Vela havle,

nalet šejtana«, i odmah sjedoh. I kako sjedoh, a

ja

ovdje navrh Ku

^

ina kod stuble.

-

Aaa? -

dude se seljaci i snebivaju. T ä

da je

is -

torn iz grada došao, pa samo jednom u danu pro-

šao kroz Ku

^

ine, mogao

bi mime duše no

^ u pro

^ i,

a

da

ne zaluta. Nije

to kakva šuma, iako ima go-

rostasnih hrastova u njoj. Za m anje od deset minu-

32

3 .

Nametak: Trava zaboravka

ta hoda došao

bi

joj

s vrha do

na

dno,

a u širinu

je

nema više od dvije

do tri minute hoda. A Salih

je

ve ^

odavno

u Rotimiji. Godine su prošle kako su

se naselili ovdje, a kamo ti djetinjstvo i prva mla-

dost, kad

je

samo ovdje ljetovao i po nekoliko pu-

ta

na

dan kroz Ku

^

ine prolazio

-

Nego, vjeruj

se ti meni, Salihaga, to si ti stao

na

travu zaboravku,

pa si odmah izgubio svijest

gdje se nalaziš - veli mu Emin-hodža.

-

Doista

je

tako - vele i drugi te

se razveze raz-

govor o travi zaboravki, koju nije niko vidio, ali

kad

ovjek

na

nju nagazi, zaboravi gdje

je

i

na ko-

jem

je

kraju svijeta.

I d im

ovjek sjedne, odmah

dode k sebi i zna gdje

je. Ali

je

muka što

ovjek ne

može

da

se odmah sjeti pa

da

sjedne.

Salih

je

bio šutljiv i ostatak nodi koji

je

prosje-

dio

s društvom. Prom atrao

je

Sekanu

a m is lio

je

o

Emini i uporedivao

ih.

Lijepa

je

i jedna i druga,

svaka

na

svoj na in.

Ali dobrota, dobrota duše

pretezala

je

daleko svu snagu i jakost Sekaninu.

I

kad

ih je, kao

ono hodža što

je

u svojoj pri

i kazi-

vao o terezijama Posljednjega suda, postavio u te-

zulje svojih osje

^

aja, pretegnula

je

ona nježna,.ta-

nana Emina.

On

je

kao krišom upirao prstom

u te-

zulju u kojoj

je

sjedila Sekana, ali ni

to ni sva teži-

na Sekanina ne mogaše pretegnuti onu slabašnu,

eteri

nu Eminu.

-

E, Salihaga - prenu ga iz misli Muhan Beh-

ram - Kad de se

na

vizetu?

-

Do heftu, ako Bog

da.

-

Vjere mi,

uzet

de te - veli Ibro Salihi

^ .

-

Neka uzmu Šta

im ja

mogu

-

Pa i ne moraju uzeti baš njega - otklanja Mu-

han Behram. - Od pet-šest stotina momaka odabe-

ru sedamdeset - osamdeset.

33


18/188

-

Da odaberu, vala , samo dva,

i od ta dva jedan

bi bio Salihaga - veli

s ponosom Hasan Pehli

^ .

-

Boga mi, ljudi, puno

je služiti tri godine

»äk-

tivn

«. Nego da

se oženiti, Salihaga, pa onda se

nade neki na

in

da

se spasi od vojske.

-

Šta yam

je naspjelo, ljudi? Nisam ja

jog za že-

nidbe.

U S ekani srce s trecnu.

Prošlo

je davno

pet sat i mraka,

i sijelo

se po

e

osipati. Kroz Ku

ine podoše za Sa l ihagom sve nje-

gove komšije sa Šenšuše

i Orašja. Progovorili bi

tek pokoju,

a najviše kako

je Salih potrošio

etiri

sata hoda što oni prodoše za ma nje od

etiri

minu-

te.

Kad

se ujutro probudio daleko prije izlaska

sunca, sišao je u izbu, gdje

je Mujaga

s Mujagini-

com p io kahvu kraj odžäka. Zaiskao

je od matere

klju

e od velikog rušnog sanduka i izvadio nove

akšire, fermen i traboloz

-pas, pa onako ureden

kao

na bajram sko jutro opet ušao

u izbu. Mati

je i

njemu nalila f indžan,

a Mujaga, koji nije pušio, a

znao

je da

m u S alih puši, ustade pa iza grede izva-

di zadimljenu duhankesu od p ijev

eve kože te mu

je dobaci:

- Eto,

pa nemoj se više skrivati. Kad znam da

pušiš, puši i preda mnom

- A ti se kao za nekakvim poslom spremio,

Kadrija? Da ne

eš u Mostar?

- Ne^

u vala, majko. Idem, ako

Bog da, u S tolac.

-

Jesi

l i poslušao majku svoju?

-

A kad te

ja, majko, nisam slušao?

-

Šta

to vi nešto mimo me govorite, kao

da me-

ne i nema?

- Cut

^

eš

i ti. Haj' ti, sine, hairli ti bilo Nego ti

- obratila se Mujagi - daj djetetu koju paru, nek

ima u tu

em mjestu.

-

Pa ima on vazda para za kahvu.

-

Am a, prodi ga

se, vjere t i Daj što u žutu

-

Stara, meni se

ini, da demo se

ja i

t i üred na-

zvati svekar

i svekrva - i brada

m u d rš

^

e od nekak-

ye dragosti, a suze se

i nehotice kotrljaju niz obra-

ze.

Pa kad je Salih pred veer preko Pobrda naišao

s mlädöm

i svatovima, gruhnu puška i sve

se O raš-

je uputi prema mladencima do

na Hraš

^

e.

A kad

su bili kroz Ku

ine, prim a

e joj se Salihaga

i šap-

nu joj:

-

Evo ovdje, ovdje si me za sobom okrenula. I

da sino^

ne stadoh na travu zaboravku, ne znam

šta bi bilo i kako bi

se sve okrenulo.

-

Kakvu travu zaboravku? Kako sam te ovdje

za sobom okrenula kad ovdje nisam nikad bila?

-

Ništa. Kazat

du

ti drugi put.

Ali joj nije nikad kazao.

34

3•

5


19/188

N J E G O V A O S U DA

Kad s

e O mer vratio iz rata, zatekao

je

sve kako

je

ostavio. Dva br ata, oba pr eko šezdeset, nisu ni

išla

u vojsku, nego ostali kod ku

^

e. Trgovali u ma-

lom seoskom dudani

u, koji

je

bio i trgovina život-

nim nam irnicam a, i kavana, i brija

nica; nadgle-

dali

ono zemlje što

je

iza svega Alajbegovida imet-ka ostalo, i svadali

se.

S tan Muham edaga Alajbegovi

^ bio

je

u turskoj

vojsci kapetan. U m irno doba dobivao

je

pla

^

u za

tndeset pandura koji su imali

uvati granice njego-

va podru

ja od upada Crnogoraca,

a držao svega

dvojicu. Kula m u bila

na

Brštaniku,

pa se s nje vi-

djelo

na

sve strane koliko ni najbolji pješak ne

bi

mogao za dan pregaziti.

O n bio vladar u svemu to-

me, jer

je

sultan bio daleko, u krilu žena zmijolikih

t ijela, daleko, gdje se ljube dva m ora i p riželjkuju

dva kopna, i ništa ga se nije ticalo kako tamo u

Hercegovini , u onom iz lomljenom i razbacanom

kršu, sa pogdjegdje kojom šakom zemlje i krpom

šume, u i m e nj e g o v o vlada Muham edaga Alaj-

begovi

^

Ne

zna

se

ija

je

ta kula bila, prem da ne bijaše

vrlo stara. Dizala

se na

tri kata. P rizemlje svi zvali

»izbom«;

tu

nije niko stanov ao, nego se ljeti nizao

duhan,

a zimi, kad udare jugovine, slagao u snopi-

36

^

e i vezao.

U velikoj plo

i nad vratima uklesao zi-

dar arap skim slovima i turskim jezikom

da

vlasnik

ne

bi

razumio:

»Da znadem

da je

i jedna para koja je utrošena

u zidanje s pravdom ste

ena, uzeo bih

eki^

pa bih

je

svu prevrnuo i ne bih ostavio kame na

na

kame-

nu.«

Otac Muhamedagin, Memišaga,

malen

i neugle-

dan - »šaka jada« - bio

je

kod

Ali-paše R izvanbe-

govida nadglednik konjä i u velikom ugledu. Nije

ga bilo ko

bi

znao

s nj im e uporedo pojahati . Pa

kad je

postao kapetan nad pandurim a

u ovom k ra-

ju stola

koga ka diluka, uzeo

tu

kulu i naselio

se u

njoj. Zimu

bi

zimovao

u Mostaru, a dim J urjevo,

on opet gore na

Brštanik. Kad

je

umro, ostavio

je

uve

an imetak , mnoge km etove i položaj jedincu

svome.

Koliko

je

god on bio naprasit, sin ga dvaput

prestigao. Oženio se bogatom udovicom, pa kad

joj je

došao prvi godišnji prihod

s imanja p rvog joj

m uža, medu ostalim i vel ik zem ljani dup m asla, a

ona, ne poznavaju

^

i mu dud i kao

da

se pohvali

da

je

i ona bogata, rekla: »V idi kako valja i moje B ije-

lo Polje «

(to

je

cijelo selo naslijedila od pr voga

muža),

on gurnuo nogom

up niza stepenice, i

maslo poteklo i rastopilo se

na

Božjem suncu.

»Eto,

to

je

tvoje«, rekao on zabacivši glavu nazad i

nagnuvši

je

malo

na

l i jevo ram e

(a takvo držanje

glave na slijedili su i njegovi sinovi), »i

da

mi nikad

više

nisi takvo što rekla «

O na ušutjela kao što su i sve žene onda

morale

ušutjeti muževima , i bez smijeha i bez pla

a radala

m u djecu, kuhala jelo, natakala mu rakiju i pripa-

ljivala lulu

na dugom

ibuku.

Radala

se djeca, umira la, radala, i

etvero

ih se

poodgojilo. S am o bila jedna k

^ i , a samo se jedan

37


20/188

sin blagom

^ udi bacio

na

mater . Ahm etom ga zva-

li.

Rijetko

se kad u Muhamedaginu službenom

podru

ju dogodilo štogod

da bi

morao uredovati.

Pa kad bi

se štogod i

zbilo,

on bi

to presudio preko

koljena: ako

je

što usitno, nekoliko batina,

a ako

je

što krupnije, mu tesarifu

u Mostar.

Nikada

on

ne bi

propustio zalaz sun

ani, osim

uz Ramazan,

da

ga ne

»oseiri«

s f indžani

^ em raki-

je

i

vo

kom, kakva

se kad zadesila. Sve dolje pod

njim kao

na

dlanu:

i

podVornice

i

kmetske ku

^

e

(njegovi km etovi

ur i

^

i stanovali

pod tri slamna

krova, a bilo

ih je

osamdesetak glava, od kojih

je

vazda neko morao biti

pod kulom,

da

agirlici

ne

uzmanjka vode), cijela Rotimlja,

pa Stanovi

^

i,

Dubrave

i

dolje Neretva,

i

prek o nje druga sela,

i

u

dnu dolje mali

ak mora, kolik suzica. Nad svim

sunce kao bakreni kolut, pa zalijeva mlazovima

krvi krš

i

lomi

se o njegove bridove. Gleda on to

tako ve

^

trideset godina,

i

kad

se u to vrijeme

ne

zadesi kod ku

^ e,

ini

mu se kao

da je

nešto veliko

izgubio.

A sve

je

to njemu poznato do najmanje

s itnice. U svem u tome k raju nem a videnijeg

ovje-

ka koga on

ne bi

poznavao, niti ima

i

najmanjeg

djeteta koje njega

ne bi

poznavalo. S tot inam a dje-

ce

on

je

kumovao

i

svako darovao dukatom,

a de-

silo mu se

da

ga

je

kadgod zasvrbio dlan

i ne bi

se

smirio dok se

na

nek ome

ne bi

iskalio. Malo

je

tre-

balo

da

ko sk rivi,

i

ve

bi

zapam tio svoju krivnju.

T a k o

je

on kmeta Marka

ur i

^

a izdevetao kandži-

jom zato što nije aginica imala vode

da

se okupa,

p a

je

morala propustiti molitvu,

a Marko dotle

besposlen leškario

na

gumnu

pod kruškom. Od

jednog udarca zasjeklo mu se uho, pa se

inio kao

agine ovce, kojima se u prolje

^

e zumbä komadi

^

uha

da

se mogu prepoznat i medu ostal im km etov-

skim ovcama.

I da je

Ma rko bio kakvi su mu bi l i mladi uku

^ a-

ni, Muham edaga

bi

se njihao

na

vješa l ima kad je

sultan iznajmljivao drugom caru ove dvije pokraji-

ne

na

neizvjesno vrijem e

uz

m alu najamninu.

Na

njegovu

se dušu navalio bol, velik

i

teak

kao ona V elež, koja se nätkap ila nad njegovu kulu,

i

on,

da je

mogao, prekora

io

bi

sva ta brda

i

stao

pred

sultana

i

zamolio ga

da

ga zadrži

u svojoj mi-

losti -

da

umre »jedu

^

i njegov kruh«.

Ali nije mo-

gao ostaviti svoju kulu, od oca n aslijedenu, one ši-

roke podvornice, vinograde, kmete, koje mu Švabo

nije oteo, nije m ogao ostaviti svoj »seir« u zalazak

sunca, kad ga oživljava kapljica rakije

i

one žarke

boje,

prolivene po kršu.

Nije prebolio gubitak. T ri godine kop nio

je

kao

snijeg

na

suncu i ne

vodio brige ni

o emu,

i

jedno-

ga dana

u zalazak sunca odbacio findžan od sebe,

pružio se po ov

joj kožici

i

polagano, kao

da je us-

nuo, umro

a

da

niko od njegovih nije ni znao.

Ahmet,

srednji

brat, upravljao svime. Zet odva-

lio dobar dio imetka, a Omer ostalo gotovo upro-

pastio.

Sve

ono ludo što se s koljena

na

koljeno naslje-

ivalo

u Alajbegovi

^

a ku

^

i, palo

na

Om e ra .

Ni

Huso, najstariji, ni

Ahmet

nisu ga držali za

brata. B ilo nešto divlje, priprosto u njemu. I majka

m u

i

otac bili si

^

ušni, pa

i br a ^

a

m u

i sestra,

a on

kao od brijega odvaljen. Kad

je

u B e

u služio »ak-

tivnu« divili se njegovoj snazi

i

proždrljivosti . B io

je

truba

,

pa

da

dokaže snagu daha

i

prsa, zatrubio

je i

»hornu« raskinuo dahom.

U toj

je

kumpanij i

služio

i

jedan kmet

s Brštanika, pa je

on to p oslije,

kad

je

došao ku

^

i, i

pr i

ao, kunu

^ i

se sva

im

da je

istina.

3 8

9


21/188

•

Zarana se u

njega pokazivali znaci rasipnosti,

pa

bi

mu

otac ponekad, gledaju ^ i

mu

crte

na

dla-

nu, rekao: »Ako ikada Alajbegovi

^ a imetak

spane

na nj, propast

^

e.« Bilo Omeru tri godine kad

je

on

umro.

Izrastao Omer

brzo i divlje kao kakva divljaka.

Bio uvijek s

obanima

u

brdu i divljina

se

njegova

samo poja

avala. Nikad ništa nije

uo

osim

so

-

nog pastirskog rje nika.

A njegova bra

^ a nisu voljela da

se druži sa selja-

cima, premda su i oni sami bili napol seljaci,

bar

sa svojim stalnim životom

na

selu i sa vrlo malim

prekidima

u gradu preko zime. Znali su oni i

da je

suha zemlja tvrda i da

od motike ostanu

na

dlano-

vima žuljevi, ali

ono

rodeno agovanje prije

ilo

im

da se miješaju sa seljacima.

A u

emu oni nisu

imali razvijene sposobnosti, on

ih

u tom

pretekao.

Oba su bila davno oženjena

a

ne imala djece. Niko

nije ni pomišljao

da

Omera oženi.

Došao jednom njegov otac

u

napast. Dvadeset

godina pirovalo

u

njegovoj krvi, bogat, istom ime-

novan kapetanom, nikakve vlasti nad sobom osim

mutesarifa

u

Mostaru i cara u Stambolu,

pa zašto

da ne kuša odmah svoju vlast. Zovnuo kmeticu

Delfu na

kulu. Izišla ona savivši ruke

na prsima.

Zaklju

ao

on sobu,

a

ona, kad

je

vidjela kamo on

smjera, pala preda nj: »Nemoj, lijepi aga, i ovog

ti

i onog svijeta, poganiti svoje lijepo tursko tijelo o

poganu vlahnjetinu « »Kao

da me

ko klju alom

vodom polio

«, pri

ao

on

poslije,

»ja

se

zgadio sam

sebi, otišao odmah

u

Mostar i oženio

se.«

Znali su i njegovi sinovi, naravno poslije, za

tu

o

evu zgodicu i ponosni bili kako

je on bio vrst i

ne podlegao

asovitoj mähniti.

Samo

Omer,

kad mu se pružila prva prilika,

a

bilo

mu

je tad

dvadeset godina, ustrajao

do

kraja.

Ležao

on

potkraj ljeta

pod

oskorušom,

a naišla

Mejra Salati

^

a. Svratio

on nju pod

drvo i natresao

joj oskoruša toliko

da bi

jedva i säm ponio.

- Pa u emu

du

ih

ponijeti ku^

i? - pitala ga.

-

Skini dimije, pa u

njima

Bila ona bez oca i matere otkako

je

pa noge us-

tala,

pa

pala

na

vrat stricu. Premda joj

je

prigrabio

say

imetak, koji

je

bio kolik i njegov, hranio ju

je

gore

nego

bi

i posljednjeg slugu

da ga

je imao. Za

najcrnje zime slao je

u

brda po drva, ne

bi li

se

smrzla ili

je

gladni vukovi razderali,

a njoj ništa.

Tukao

je po glavi,

pa

ostala suluda i nerazvijena.

Tek negdje u

osamnaestoj godini dobila nešto prsa

i bokova.

Takvu

je

Omer

svratio

pod

oskorušu. Skinula

se

ona i po

ela sakupljati oskoruše

u dimije,

a Omer

joj pomagao. Sve

je

to

bilo u

hladu i zaklonjeno vi-

sokim plotom.

Poslije ona posr

^u^

i i klonula došla ku

^ i s dimi-

jama punim oskoruša i cerekaju

^ i

se.

I upravo

je

zbog te Mejre

u

Alajbegovi

^ a ku^

i

pošlo sve po zlu. Sve

je

njiva gonila njivu i vinog-

rad proždirao vinograd, najprije

da bi

se to kako-

god skrilo,

a poslije pla

^

aju

^

i uzdržavanje.

Štedjelo

se, krparilo, vezao

se

jedva kraj

s

kra-

jem, i od svega imetka ostale

do

potkraj rata

dvije-

-tri njive, koje su bacale toliko

da

su

se

i tri ku

^ e

kolika

je

njihova

mogle

hljebiti, dva vinograda,

kmetovsko selište, du

^

an i kula, ponos i ugled

Alajbegovi

^

a.

To

je

od svega

Omer zatekao kad se

vratio iz ra-

ta.

Zatekao je

oba brata sijeda, malena, smežurana.

I

njemu

se

sažalilo

na

njih.

»Ja

sam

im

sve te sjedi-

ne i brazgotine natjerao. Sad

valja da slušam kao

rob.«

4 0

1


22/188

rl

•

•

Do

ekali ga oni kao

da je

s drugog svijeta do-

šao. Pa kad su se nakon nekoliko dana njegova od-

mora jednom okupili navrh kule, u odžakliji

na

si-

jelo,

Ahmet

poveo razgovor

o Omerovoj ženidbi,

najprije onako tiho izokola, dok

je došao

na

glav-

no.

Krivo su

mu, govorio on, u

inili svi što ga nisu

za vremena ženili, pa ne bi inio

ono što

je

u

inio.

Ali, šta je, tu je.

Dijete je

ve

^

odraslo, dvadeset

mu

je

godina, pla

^ eno

je

uzdržavanje, nije

se ostalo

sasvim bez imetka, pa mo

^

i de se živjeti, a ako bu-

de po redu mrijeti,

i

njihovo

^

e ostati njemu

i nje-

govoj djeci, jer su

i

oni

i žene

im

ostarjeli,

a nema-

ju djece. Samo, eto, neka se sada dadne

na

posao,

neka upre koliko može,

da

ku

^

a

ne propane,

da

ra-

di, pa

da

ostavi sve ovo djeci, kao što su

i

oni ovo

od oca naslijedili.

On slušao

i

pristao

na

sve.

Ni za

što

se on nije brinuo oko ženidbe.

Ahmet

otišao

nekamo

u Bosnu

i

doveo

mu ženu.

»Žena

je,

dobra

je

«, rekao

on

i

vjen

ao se.

Kad

u kojoj porodici kola podu strmo, onda

kri-

ve

ili ono dijete koje se istom rodilo ili mlädu koja

se istom dovela u ku

^

u. A šta

je

jadna Aiša kriva

što je

osamnaesta odnijela kmetove

i donijela špa-

njolsku groznicu, od koje

je

umrla ku^

na glava,

Ahmet.

Pa ipak su

je

svi

s nepovjerenjem susretali od

prvoga dana. Nju - mu

enicu. Jer otkako

je na

svoje noge ustala

i o

ima progledala vidjela

je

ne-

sre

^ u.

U jednom jakom iseljeni

kom naletu

i njeni

roditelji iselili

se u Tursku, nekamo u Makedoniju,

blizu bugarske granice. U balkanskom ratu doživ-

jela je

sve ratne strahote. Pobjegla,

i nakon dugih

muka došla još

u gore.

Jetrve

je

nisu voljele.

Ni

kruh

nije znala zamije-

siti,

pa joj se

i

zbog

toga rugale. A zar

je

ona bila

kriva što

se nije mogla ni tomu nau

iti potucaju

^

i

se po svijetu. Govorile joj

i da je

luda. A zar

bi

bilo

i

udo da je

izgubila pamet gledaju

^

i bradata bu-

garskog vojnika kako stoji nogom

na

o evim joj

prsima

i

nožem ga kolje šaraju

^

i

mu bradu krvlju.

Ona se

i

sada toga sje

^

a, i

ta joj slika

ne

može ni-

kada pobje

^

i ispred o

iju. Vidi kako

je

njegova si-

jeda brada izvezena crvenilom,

a

na

dlake kao

da

su

se nanizali koralji. A tek smrt maj

ina. Nakon

duga gnje

enja - bila

je

zbabna - istisli su iz nje

krvavo dijete, odrezali joj grudi

i

glavu.

A ona

je

to

sve, nijema i suhih o

iju, gledala izme

u nekakvih

kaca

i

ljesa ispod nastrešnice

na

dvorištu.

I premda

je

ona

u Alajbegovi

^ a ku

^

i sve

inila

da im

se svidi (reklo bi

se, ulagivala im

se), da je

zavole,

da je

priznaju sebi ravnom, jer

je

po rodu

bila plemenitija od obje jetrve, one bile hladne

prema njoj. Samo ju

je Ahmet,

za kratkoga vijeka,

štitio. Vidio

u njoj tešku mu

enicu. Pa u ve

er kad

bi svi poslije ve

ere posjedali navrh kule

u odžak-

liji, a ona

im pri

ala koju zgodu iz svoga ropstva,

u

njega bi suze niz lice grohtile. A kad španjolska

pritište sve, ona njega više njegovala nego mu že-

na.

Nicali dolje

na

groblju novi grobovi,

a on, kad

bi

mu se malo u bolesti razgalilo, sjeo

bi

kraj pro-

zora

i

gledao kako stižu svaki as nosila sa po dvo-

jicom-trojicom ljudi

u pratnji i

kako cvatu humke

od ilova

e.

-

Ondje mene zakopajte

pod onu divlju krušku

- govorio on, a Aiša u pla

.

-

Bräto dragi,

ne

govori tako Dat de Bog, oz-

dravit ^

eš.

-

Pusti, nevo, vidim

ja

sve. Naživio sam se, ali

mi

je

žao ovih što ostaju. Oti

^

i

^

e ovo, nevo, sve po

4 2

4 3


23/188

vragu. Žao mi je

tebe, jadnice. Ne

^

e

ti pätnje uz-

manjkati kao ni dosad.

I odmah kad su se vratili s groblja, svadili se i

podijelili. Otišao Huso u grad. Imo ondje blizu že-

ninstvo i ne vodio više brige o Brštaniku. Omera

zapala, pored drugoga, i kula.

Pošlo sve strmo. Kud

god se makni, za što god

prihvati, ne ide ruci.

A dolje kmetovi podigli ardake crijepom pokri-

vene, nabavili plugove, kr

e okrajke i sve one hale-

dine što

ih nisu prije htjeli obradivati

da agi,

pa

makar i njima, manje bude. Žene se, i vazda puška

pupa kao

na Zasavici.

A

Omer sa ženom u kuli grize usne, i tek kad

dolje kod bivših kmetova vrisne puška, procijedi

kroza zube: »0 glavu ti pukla, däb•gda «

On samo to može i više ništa. Nastoji

da radi

oko zemlje, ali ne umije. Godine izmi

u, izmi

e

sve komad po komad zemlje,

a Omer samo prido-

biva u ku

^

noj eljadi. Ve ^

ima i troje djece.

Naide koji seljak, musliman, ispred ku ^ e,

pa

kad ih vidi, tek uzdahne:

»Eh, što

^

ete prositi, ža-

losna yam majka, a sve s o

eve pameti «

On

je

osje

^

ao

da bi nešto morao u

initi,

da

se

jednom makne naprijed, ali ne zna šta

da

u

ini.

i-

ni

mu se

da

mu se kradu prihodi,

da ih

ne može

nadzirati, jer

je

kula daleko od njiva i vinograda,

pa ide bliže njima, kraj puta, gdje

je

nekad bila nji-

hova trgovina i kafana. Kad

je tu

blizu njiva i vi-

nograda, mislio je, bolje

de ih uvati, bolje i raditi,

pa de i prihodi biti ve

^ i. Iseljava se iz kule

da

se u

njoj legu slijepi miši i

da

duhovi lije

^

u oko

trava zaboravka, izabrane pripovijetke - alija nametak

Documents