herman hese - najljepse pripovijetke

8/6/2019 Herman Hese - Najljepse Pripovijetke

1/219

Hese-Najljepe pripovijetke

VukNikada prije u francuskome gorju zima nije bila tako strano hladna i duga. Zrak je tjednima stajaobistar, krt i hladan. Danju su velika, kosa snjena polja zagasito bijela i beskrajna leala podblistavo modrim nebom, a nou je svijetao i malen nad njima plovio mjesec, ljutit ledeni mjesecutoga sjaja kojega se jarka svjetlost na snijegu pretvarala u priguenu modrinu i izgledala kao pravi

pravcati mraz. Ljudi su izbjegavali sve putove, a napose visine, sjedili tromi i ljutiti u seoskimkolibama kojih su crveni prozori nou na plavia-stoj mjeseini izranjali zadimljeno mutni i brzo segasili. Bilo je to teko vrijeme za ivotinje iz okolice. One manje smrzavale su se hrpimice, ak su i

ptice ugibale od mraza, a mrava im trupla postajala plijenom jastrebovima i vucima. No i oni su

trpjeli nemilu hladnou i glad. Tamo je ivjelo samo nekoliko opora vukova, a nevolja ih jeprimorala da se vre povezu. Danju su samostalno izlazili. Katkad bi pokoji tumarao snijegom,mrav, gladan i oprezan, neujan i plah kao sablast. Njegova je tanka sjena klizila uza nj povrinom
http://beogradskaka5anija.cyberfreeforum.com/itaonica-ka5anijepssst-f75/hese-najljepse-pripovijetke-t5103.htm#83666http://beogradskaka5anija.cyberfreeforum.com/itaonica-ka5anijepssst-f75/hese-najljepse-pripovijetke-t5103.htm#83666


2/219

snijega. iljatu je gubicu njuei pruao prema vjetru i s vremena na vrijeme ispustio otar, napaenurlik. No naveer su izlazili u punom broju i promuklo zavijajui natiskivali se oko sela. Tamo se

briljivo uvala stoka i perad, a iza vrstih prozorskih kapaka leale su uperene puke. Tek rijetko biim dopao neki manji plijen, moda pas, a dvoje iz opora ve je ustrijeljeno. Studen nije poputala.Vukovi su esto u tiini zamiljeno leali zajedno, grijui jedni druge, i tjeskobno oslukivali zamrlu

pusto, sve dok jedan, ispaen okrutnim mukama gladi, najednom ne skoi i ispusti jezovit krik. I

svi su prema njemu okrenuli njuke, zadrhtali i stali uglas strano zavijati, prijetei i jadikujui. Naposljetku se manji dio opora odlui na odlazak. Ranom zorom napustili su jazbine i okupili se,uzbueno i uplaeno njuei ledeni zrak. Zatim su krenuli brzim i ravnomjernim korakom. Vukovikoji su ostali, slijedili su ih pogledom krupnih, staklastih oiju, potrali za njima desetke koraka,zastali neodluni i zbunjeni, pa se polako vratili u prazne jazbine. Vuci odmetnici u podne su serazili. Troje je krenulo na istok prema vicarskoj Juri, a ostali produie prema jugu. Ono troje bilesu lijepe, jake ivotinje koje su strano smravjele. Njihov uvueni svijetli trbuh bio je uzak kaoramena, na prsima su im alosno ispala rebra, gubice su im bile suhe, a oi krupne i zdvojne. Utrojesu zali duboko u planine Jure, drugoga su dana ulovili ovna, treega dana psa i drijebe, pa su ih sasvih strana stali proganjati bijesni seljaci. U kraju bogatom selima i gradovima zavladao je strah odneobinih uljeza. Potanske saonice dobile su naoruanje, a iz sela u selo nitko nije iao bez puke.

U stranome kraju, tri su se vuka nakon tako dobra ulova osjeala u isti mah i plaho i ugodno; postalisu hrabriji no ikada prije kod kue i u po bijeloga dana provalise u staju na nekom majuru. Rikakrava, praskanje rasprsnutih drvenih pregrada, topot kopita i vru, pohlepan dah ispunie usku,toplu prostoriju. No ovaj su se put umijeali ljudi. Za vukovima je bila raspisana nagrada, pa je toudvostruilo hrabrost seljaka. Tako su ubili dva vuka, jednomu je puano zrno prostrijelilo vrat, adrugoga su zatukli sjekirom. Trei im je uspio pobjei te je trao sve dok se polumrtav ne srui nasnijeg. Bio je najmlai i najljepi meu vucima, gorda ivotinja silne snage i gipkih oblika. Dugo jeleao i soptao. Pred oima su mu se vrtjeli krvavo crveni krugovi, i s vremena na vrijeme ispustio bi

piskutav, bolan jecaj. Baena sjekira bila ga je pogodila u lea. Ipak se oporavio i uspio se ponovnoosoviti na noge. Tek sada je vidio koliko je daleko trao. Nigdje na vidiku nije bilo ljudi ni sela. Tikispred njega stajala je snijegom zametena mona planina. Bio je to Chasseral. Odlui ga zaobii.Morila gaje e, pa je sa snjenoga pokrivaa odgrizao komadie smrznute kore. S druge strane

planine odmah je naiao na selo. Padala je veer. ekao je u gustoj jelovoj umi. Zatim se opreznostao uljati oko vrtnih ograda slijedei miris toplih staja. Ulica je bila pusta. Plaho i pohotnomirkajui prikradao se izmeu kua. Tada


3/219

odjeknu hitac. On zabaci visoko glavu i zamahnu prednjim nogama kadli ve prasnu i drugi. Taj gapogodi. Bijeli mu je trbuh postrance bio poprskan krvlju to je kapala gustim, krupnim kapljama.Ipak je uspio pobjei inei visoke skokove i domoi se ume u planini. Tamo je na trenutakoslukujui zastao i s dviju strana uo glasove i korake. Preplaeno je pogledao prema vrhu planine.Bila je strma, umovita i teko prohodna. Pa ipak, nije imao izbora. Zadihano se uspinjao uza strmuliticu dok se dolje planinom razlijegao amor psovki, zapovijedi i svjetlo fenjera. Ranjeni se vuk

drhturei penjao sumra-nom jelovom umom dok mu se s boka cijedila smea krv. Hladnoa jepopustila. Na zapadu je nebo bilo tamno i inilo se da najavljuje snijeg. Iscrpljeni se vuk napokonpopeo u visinu. Sada je stajao na laganoj strmini velikoga snjenoga polja blizu Mont Crosina,visoko iznad sela otkuda je pobjegao. Nije osjeao glad, ve neku tupu, upornu bol od rane. Tih,

boleiv cvile otme mu se iz oputene gubice. Srce mu je tuklo teko i bolno i osjeao je da ga rukasmrti pritie kao neizrecivo teko breme. Jedna usamljena jela irokih grana mamila gaje; sjeo se

pod nju i tugaljivo zurio u sivu snjenu no. Prolo je pola sata. Tada na snijeg padne zagasitocrvena svjetlost, neobina i meka. Vuk se stenjui ustane i okrene lijepu glavu prema svjetlu. To jemjesec, gorostasan i krvavo crven, izlazio na jugoistoku polako rastui na tmurnom nebu. Vetjednima nije bio tako crven i krupan. alosna pogleda ivotinja je na umoru gledala zagasitmjeseev krug, i ponovno u hropcu bolno i neujno ispustila slabaan jecaj u no. 10 Pristigla su i

druga svjetla i koraci. Seljaci u debelim gunjevima, lovci i mladii sa ubarama i u nezgrapnimgamaama prtili su snijeg. Netko ciknu. Nali su vuka gdje skapava; ispalili su na njega dva hitca,ali ga nijedan ne pogodi. Tada vidjee daje ve na umoru pa udri po njemu tapovima i palicama.

Nije to vie osjeao. Slomljenih nogu odvukli su ga dolje u St. Immer. Smijali su se, hvastali,radovali se rakiji i kavi, pjevali, kleli. Nitko nije primjeivao ljepotu snijegom okovane ume ni

bljetavilo visoravni ni rumeni mjesec koji je visio nad Chasseralom dok mu se slabana svjetlostlomila na cijevima puaka, u kristalima snijega i ugaslim oima zatuenog vuka. (1903.) 11 Izdjetinjstva D 'aleka smea uma posljednjih se dana ivahno krijesi zelenim mladicama. Danas sam

pored puta spazio prve napola procvjetale jaglace. Na vlanome vedrom nebu snivaju mekitravanjski oblaci, a iroke, tek uzorane njive tako su blistavo smee i s toliko se udnje sterumlakomu zraku ususret kao da eznu da u se neto prime i potjeraju i svoje nemute snage iskuaju,oute i daruju u tisuama zelenih klica i poniklih vlati. Sve eka, sve se priprema, sve sanjari i klijau nekoj laganoj, blago nestrpljivoj groznici nastanka -klica prema suncu, oblak prema polju, mladatrava prema zranim strujama. Iz godine u godinu u ovo vrijeme s nestrpljenjem i enjom vrebamkao da e mi neki poseban trenutak objasniti to udo novoga roenja, kao da se mora dogoditi da

jednom, na sat vremena, u cijelosti vidim i shvatim tu objavu snage i ljepote i doivim kako ivotrazdragano nie iz zemlje i prema svjetlu otvara svoje mlade krupne oi. I svake godine to udo,mirisno i zvonko, prolazi pokraj mene voljeno i oboavano - i neshvaeno; evo tu je, a nisam gavidio kako dolazi, nisam vidio kako je prsnula opna klice i prvo njeno vrelo zatreperilo na svjetlu.

Najednom sve pro-cvjetalo, drvee blista svijetlim liem ili pjenasto 13 bijelim cvatom, a ptice se,klikui, u lijepim lukovima premeu u toplom plavetnilu. udo se zbilo, mada ga nisam vidio,

ume se izvijaju u oble svodove, a daleki vrhovi zovu, i vrijeme je da pripremimo izme i torbu,tap za pecanje i vesla i da se svim ulima radujemo mladomu ljetu koje je svaki put ljepe negoikada prije i kao da svaki put sve bri kroi. - Kako je dugo,


4/219

kako je neiscrpno dugo neko bilo proljee dok sam bio djeak! Kada mi vrijeme dopusti, a srce jevoljno, ja za-legnem u mokru travu ili se uzverem na prvo jae stablo, njiem se u granju, udiemmiris pupoljaka i svjee smole, gledam iznad sebe zamren splet granja, zelenila i modrine i kao tihigost to u snu hoda ja stupam u blaeni vrt svoga djeatva. Tako nam rijetko uspijeva, a tako jedivno ponovno se tamo vinuti i udahnuti svje jutarnji zrak rane mladosti i jo jednom, na trenutakvidjeti svijet onakvog kakav je izaao iz Bojih ruku i kakvog smo ga svi u djetinjstvu vidjeli jer se

u nama samima raalo udo snage i ljepote. U ono vrijeme drvee je veselo i prkosno raslo u visine,narcis i zumbul tako su blistavo lijepi nicali u vrtu; a ljudi, koje smo jo jedva poznavali, bili suprema nama vrlo njeni i blagi jer su na glatkom nam elu jo osjeali boanski daak o kojemu minita nismo znali i kojega smo u tenji za odrastanjem nehotice i nesvjesno izgubili. Kako samsamo bio divlji i neobuzdan djeak, koliko se od malena otac za mene brinuo, koliko je majkastrahovala i uzdisala! - pa ipak, i 14 na mom je elu bilo Bojega sjaja, i to sam vidio bilo je lijepoi ivo, a mojim su mislima i snovima, i kada nisu bili nimalo pobone naravi, bratski prolazili ianeli i uda i bajke. Iz doba mojega djetinjstva s mirisom svjee uzoranih polja i zazelenjelih uma

povezana je jedna uspomena koja mi se svakoga proljea vraa i tjera me da ponovno naas oivimono napola zaboravljeno i neshvaeno vrijeme. I sada na nju mislim i pokuat u, uzmognem li, onjoj pripovijedati. U naoj spavaoj sobi prozorski su kapci bili zatvoreni, i leao sam u mraku

napola budan, sluao mlaega brata kako pokraj mene otro i ravnomjerno die i ponovno sam seudio to sklopljenih oiju umjesto mrkloga mraka vidim sve samo arenilo boja, ljubiaste izagasito crvene krugove koji su se sve vie irili i rasplinjavali u tami i neprestano se iznutranavirui obnavljali, svaki od njih obrubljen tankom utom vrpcom. Oslukivao sam i vjetar to se umlakim, nehajnim zapusima sputao s planina, blago se kovitlao u visokim topolama i gdjekadsvom teinom pritiskao krov koji je pod njim stenjao. Ponovno mi je bilo ao to djeca nou nesmiju ostati budna i izai, ili barem stajati uz prozor, i sjetio sam se jedne noi kada je majkazaboravila zatvoriti prozorske kapke. Tada sam se probudio usred noi, tiho se ustao i oklijevajui

priao prozoru. Pod prozorom je bilo neobino svijetlo, uope nije bilo crno i kao u rogu mrano 15kako sam zamiljao. Sve je izgledalo magliasto i zamueno i tuno, krupni su oblaci stenjali prekocijeloga neba, a plaviasto-crne planine kao da su s njima plovile, kao da se svi boje i bjee ne bi liutekli pred nekom nadolazeom nesreom. Topole su usnule i izgledale posve klonulo kao netomrtvo ili ugaslo, ali je zato na dvoritu kao i uvijek stajala klupa i vjedro s bunara i mlado stablokestena, no i oni pomalo umorni i nujni. Nisam znao jesam li kratko ili dugo gledao kroz prozor

promatrajui taj blijedi preobraeni svijet, kadli u blizini stade zavijati ivotinja, plaljivo i plaho.Mogao je biti pas, pa i ovca ili tele koje se probudilo i u mraku osjetilo strah. On i mene obuze, pa

pobjegoh natrag u sobu i u postelju nesiguran trebam li zaplakati ili ne. No, prije negoli sam itaodluio, zaspah. Sve je to sada opet zagonetno vrebalo vani, iza zatvorenih prozorskih kapaka, i bilo

bi tako lijepo i opasno iznova proviriti. Ponovno sam zamiljao tmurna stabla, slabano, treperavosvjetlo, utihnulo dvorite, planine to umiu zajedno oblacima, blijede pruge na nebu i bezbojnuseosku cestu to se nejasno gasila u sivkastoj daljini. Tamo se, zaogrnut u velik crn kaput, uljao

lopov, ili ubojica, ili je pak netko zalutao i trao amo--tamo u strahu od noi, bjeei pred zvijerima.Moda je bio djeak moje dobi koji je zalutao ili pobjegao ili je otet ili bez roditelja, i mada je biohrabar, ve gaje sljedei noni duh mogao ubiti ili ga vuk zgrabiti. Moda su ga razbojnici odveli uumu, pa je i sam postao razbojnik, dobio ma ili dvocijevni pitolj, velik eir i visoke jahakeizme. 16


5/219

Odavde je bio potreban samo jo jedan korak, bezvoljno preputanje, i naao bih se u zemlji snova imogao oima vidjeti i rukama dotaknuti sve to je sada jo bilo sjeanje i misao i mata. No nisamzaspao jer je u tom trenutku, kroz kljuanicu sobnih vrata, iz lonice mojih roditelja prema meni

potekla tanka, crvena zraka svjetlosti, ispunila tamu slabanom, treperavom slutnjom svjetla i navratima ormara, to su najednom prigueno zasvijetlila, naslikala utu, zupastu mrlju. Znao sam dasada otac ide lei. uo sam ga kako tiho gaa u arapama, a odmah potom zauh i njegov priguen

dubok glas. Jo je kratko razgovarao s majkom. "Spavaju li djeca?" upitao je. "Da, ve odavno",rekla je majka, a ja sam se posramio to sam jo budan. Zatim je na trenutak utihnulo, no svjetlo je idalje gorjelo. Vrijeme mi se oduilo i san se ve htio spustiti na oi kadli majka ponovno zapoe."Jesi li pitao i za Brosija?" "Sam sam ga posjetio", rekao je otac. "Naveer sam bio tamo. Da seovjek nad njim saali." "Zarje tako loe?" "Vrlo loe. Vidjet e, kada doe proljee odnijet e ga.Smrt mu je ve na licu." "to misli", rekla je majka, "da poaljem jednom prilikom maloga?Moda bi dobro djelovalo." "Kako god eli", odgovorio je otac, "ali nije nuno. to tako malodijete zna o tome?" 17 "Onda laku no." "Da, laku no." Svjetlo se ugasilo, zrak je prestao titrati,

pod i vrata ormara ponovno su utonuli u tamu, a sklopivi oi opet sam vidio ljubiaste itamnocrvene krugove sa utim rubom kako naviru i rastu. No dok su roditelji tonuli u san, a sve jeutihnulo, moja je iznenada uzbuena dua ustro radila duboko u no. Onaj napola shvaeni

razgovor pao je u nju kao plod u neku mlaku, i nad njim se stadoe brzo i plaho iriti uurbanikrugovi, i dua zadrhta od tjeskobne znatielje. Brosi o kojemu su govorili roditelji gotovo je bionestao iz moga vidokruga, u najboljem sluaju bio je jo mutno, skoro ugaslo sjeanje. A sada, onkojemu sam jedva jo znao ime, polako se borei izbijao je na povrinu i ponovno bivao iva slika.Isprva sam znao tek da sam to ime neko mnogo puta uo i sam zazivao. Zatim sam se sjetio

jesenjega dana kada mi je netko darovao jabuke. Sjetio sam se da je to bio Brosijev otac, a ondasam najednom ponovno znao sve. Vidio sam lijepoga djeaka po imenu Brosi, godinu danastarijega, ali ne i viega od mene. Prije moda godinu dana njegov je otac bio na susjed, a taj mi jedjeak postao prijatelj; no moje sjeanje nikada nije do tamo sezalo. Ponovno sam ga jasno vidio:nosio je pletenu plavu vunenu kapu s dva udna roga, i uvijek je u torbi imao jabuke ili krikukruha, i im bi postajalo dosadno, obino je ve imao spremnu neku zamisao, 18 igru ili prijedlog.

Na sebi je i radnim danom imao prsluk na kojemu sam mu veoma zavidio. Prije sam mislio da unjemu nema skoro nimalo snage, sve dok jednom u selu nije prebio kovaeva sina jer mu se rugaozbog rogate kape koju mu je majka isplela; tada sam ga se neko vrijeme bojao. Imao je

pripitomljena gavrana koji je, pak, u jesen s hranom dobio previe mladoga krumpira te uginuo, ami smo ga pokopali. Lijes mu je bila kutijica, no bila je premalena i poklopac se nije mogaonataknuti. Ja sam poput sveenika odrao nadgrobni govor, a kada je Brosi zaplakao, moj mlai brat

prasnu u smijeh, Brosi ga udari, zatim i ja, i malian stade tuliti, a mi se razbjeasmo. Poslije je knama dola Brosijeva majka i rekla da mu je jako ao, a ako bismo sutra popodne doli do nje,

poastila bi nas kavom i kolaem od dizana tijesta koji je ve u penici. Za kavom nam je Brosikazivao priu koja je u sredini uvijek poinjala ispoetka, i premda ju nikada nisam uspio zapamtiti,

uvijek sam se pri pomisli na nju morao nasmijati.


6/219

No to je bio tek poetak. Istodobno su mi na um padale tisue doivljaja, svi od ljeta i jeseni, kadamije Brosi bio prijatelj, i u tih nekoliko mjeseci, otkako ga nije bilo, gotovo sam ih sve zaboravio. Asad su nahrupili sa svih strana, poput ptica kada im zimi baci zobi, svi najednom, jatimice.Ponovno sam se sjetio blistavoga jesenjeg dana kada se Dachtelbauerova toranj ska klikavkaizvukla iz upe. Poctrezano krilo bilo joj je izraslo, mjedeni je lani oko noge tarui prekinula iizala iz uske mrane 19 upe. Sada je suelice kui mirno sjedila na stablu jabuke, a desetak je

ljudi stajalo na ulici ispod drveta, gledalo uvis, govorilo i davalo prijedloge. Nama djeacima,Brosiju i meni, bilo je osobito tjeskobno u dui dok smo stajali tamo sa svima i promatrali pticukako mirno sjedi na stablu i otro i smjelo gleda prema nama. "Ta se vie nee vratiti", uzviknunetko. Nato sluga Gottlob ree: "Da jo moe letjeti, ve bi odavno od-maglila." Klikavka je, neisputajui granu iz kanda, iskuavala svoja velika krila; bili smo strano uzbueni i ni sam nisamznao to bi me vie obradovalo, da smo je uhvatili ili da je odletjela. Na posljetku je Gottlob

primaknuo ljestve, Dachtelbauer se popeo i pruio ruku prema klikavki. Uto ptica ispusti granu isnano zale-pee krilima. Nama djeacima srce je tako glasno tuklo da smo gotovo ostali bez daha;opinjeno smo promatrali lijepu pticu to lepee krilima, a onda je doao trenutak kada je klikavkauinila nekoliko velikih zamaha i vidjevi da jo moe letjeti stala se polako i gordo sve vie i vie uvelikim krugovima dizati uvis sve dok nije postala sitna kao poljska eva i neujno se izgubila na

svjetlucavu nebu. Kada su ljudi ve odavno otili, mi smo jo uvijek tamo stajali, dizali glave uvis ipogledom pretraivali nebo; tada Brosi najednom veselo poskoi visoko u zrak i doviknu ptici:"Leti, samo leti, sada si opet slobodna." Morao sam se prisjetiti i susjedove ostave za kolica. U njojsmo skutreni jedan do drugoga uali dok je vani lijevala kia, sluali zvuk i huk pljuska i

promatrali tlo u dvoritu u kojem su se stvarali potoci, struje i 20 lokve, izlijevali se, kriali imijenjali. A jednom, dok smo tako uali i oslukivali, zapoe Brosi: "Vidi, dolazi potop, to emosada? Sva su sela ve potopljena, voda ve nadire do ume." I tada smo sve zamiljali, izvialiuokolo po dvoritu, oslukivali pljusak i u njemu prepoznavali um dalekih valova i morskih struja.Rekao sam da bismo morali napraviti splav od etiri ili pet greda koja bi nas dvojicu mogla ponijeti.

No Brosi me prekori: "Tako dakle, a tvoji otac i majka, a moj otac i moja majka, a maka i tvojmlai brat? Njih ne bi poveo?" Na to, dodue, u uzbuenju i pred opasnou nisam bio mislio, a da

bih se opravdao, slagao sam: "Da, ali mislio sam da su se ve svi utopili." No, on se zamislio isneveselio jer je sve zorno vidio, pa ree: "Promijenimo igru." U ono vrijeme, dok je njegov sirotigavran jo bio na ivotu i posvuda skakutao, odnijeli smo ga jednom zgodom u nau vrtnu sjenicu istavili na poprenu gredu, a on je po njoj trkarao tamo-amo jer nije mogao sii. Pruio sam mukaiprst i u ali rekao: "Hajde, Jako-be, ugrizi!" Uto me on utinu za prst. Nije me jako za-boljelo,ali me naljutilo, pa sam zamahnuo da ga udarim i tako kaznim. No Brosi me vrsto zgrabio okostruka i nije putao sve dok ptica, koja je u strahu sletjela s grede, nije pobjegla van. "Pusti me",vikao sam borei se s njim, "ujeo me." "Sam si mu rekao: Ugrizi, Jakobe!" uzviknuo je Brosi iobjasnio mi daje ptica posve imala pravo. Ljutilo me njegovo popovanje, pa sam mu rekao: "Neka ti21 bude", no odluio sam iduom se prilikom osvetiti gavranu. Poslije, kada je Brosi ve izaao iz

vrta i bio na pola puta kui, jo jednom me zovne i krene natrag. ekao sam ga. Prie mi i ree:"Moe li mi vrsto obeati da Jakobu nee vie nauditi?" Kako nisam nita odgovorio, drei seprkosno, on mi obea dvije velike jabuke. Prihvatio sam i on pode kui.


7/219

Netom poslije toga, u vrtu njegova oca dozrele su na stablu prve jabuke i on mije dao obeane dvije,izabravi medu najljepima i najveima. Sada me je bilo stid i nisam ih odmah htio uzeti sve doknije rekao: "Ta uzmi ih, nije to zbog Jakoba, ionako bih ti ih dao, a i tvoj e braco dobiti jednu."Tada sam ih uzeo. Jednom smo pak cijeloga popodneva skakutali po livadi, a onda zali u umu ukojoj je ispod bunja rasla meka mahovina. Bili smo umorni, pa sjedosmo na tlo. Nekoliko jemuica zujalo iznad neke gljive, a umom su letjele svakovrsne ptice; poznavali smo samo neke, ali

veinu ne. uli smo i unu kako marljivo kucka, i osjeali smo se tako ugodno i veselo da smoskoro prestali razgovarati. Samo kada bi netko otkrio kakvu posebnost, na nju bi upozorio i pokazaoju drugom. U tom nadsvodenom zelenom prostoru strujala je zelena blaga svjetlost, a umi se krajgubio negdje u daljini u sme-em sumraku ispunjenom slutnjom. Ono to se tamo iza micalo,utanje lia i lepet ptijih krila, dolazilo je iz zaaranih bajkovitih dubina, odzvanjalo tajnovitoudnim zvukom i moglo je svata znaiti. 22 Kako je Brosiju bilo pretopio od tranja, skinuo je

jaknu, a zatim i prsluk i cijeli se ispruio u mahovinu. U jednom se trenutku okrenuo, koulja mu sena vrhu rastvorila, a ja sam se silno uplaio ugledavi iznad njegova bijelog ramena dugaak crvenoiljak. Odmah sam ga htio ispitati odakle mu oiljak i ve sam se radovao prii o pravoj nesrei;ali tko e ga znati zato, najednom ipak nisam htio pitati, ve sam se pravio kako da nita nisamvidio. U isto vrijeme strano mi je bilo ao Brosija s njegovim velikim oiljkom koji je sigurno bio

uasno krvario i bolio, i u tom trenutku moji su osjeaji prema njemu postali mnogo njeniji negoprije, ali nita nisam mogao rei. Poslije smo zajedno izali iz ume i vratili se kui; tada sam otiaou sobu i donio svoju najbolju puku, koju mi je svojedobno napravio sluga od debela bazgovatrupca, a zatim sam siao i darovao ju Brosiju. Isprva je mislio da se alim, zatim ju nije elio

primiti i ak je ruke stavio na leda, pa sam mu ju morao gurnuti u torbu. Pria za priom, svih samse ponovno sjetio. I one iz jelove ume s druge strane potoka kamo sam preao s prijateljem jer smoeljeli vidjeti srne. Stupili smo u taj iroki prostor, na glatko smee tlo izmeu ravnih stabala to susezala nebu pod oblake, ali koliko god smo hodali, nismo naili ni na jednu jedinu srnu. No vidjelismo mnotvo velikih kamenih gromada izmeu gologa korijenja jela, a skoro sve kamenje imalo jemjesta na kojima je rastao uzak sveanj svijetle mahovine poput malih zelenih pjega. Htio samsastrugati jednu od malih mahovina koja nije bila mnogo vea od dlana. Ali 23 Brosi hitro ree:"Nemoj, pusti ju!" Upitao sam zato, a on mi objasni: "Kada aneo hoda umom, to su mu tadastope; svugdje gdje stane odmah u kamenu izraste takva mahovina." Sada smo zaboravili srne iekali hoe li moda ba sada naii aneo. Zastali smo napregnuvi ula; u cijeloj je umi vladalagrobna tiina, a na srne-em su tlu treperile svijetle suneve pjege, u daljini su se okomita stablazbijala u neki visok crven zid od stupova, a u visini, iza gustih crnih kronja plavilo se nebo. Svremena na vrijeme neujno bi prostrujao lagan prohladan povjetarac. Tada bismo obojica postalitjeskobni i sveani jer je bilo tako tiho i samotno i jer e uskoro moda doi aneo, a malo poslijekrenuli smo zajedno sasvim tiho i urno, proli pokraj mnogih stijena i stabala i izali iz ume.

Naavi se ponovno na livadi i preavi potok, jo smo neko vrijeme gledali prijeko, a onda setrkom vratili kui. Poslije sam imao jo jednu svau s Brosijem, a onda smo se opet pomirili. Bliila

se ve zima i rekoe mi da je Brosi bolestan i elim li ga posjetiti. Otiao sam jednom ili dvaput inaao ga kako lei u postelji i gotovo nita ne govori, a to mije bilo tjeskobno i dosadno premdamije njegova majka darovala pola narane. Na tome je i ostalo; igrao sam se sa svojim bratom iLohnersnikelom ili s djevojicama, i tako je prolazilo jedno dugo, dugo vrijeme. Pao je snijeg iokopnio, zatim ponovno pao; potok se zaledio, pa se odmrznuo i bio sme i bijel i napravio poplavui iz gornje doline doplavio krmau to se utopila, i gomilu drva; izlegli 24 su se pilii od kojih jetroje uginulo; moj se braco razbolio, pa ozdravio; u tagljevima se


8/219

mlatila slama, u kui se prelo, a i polja su ponovno uzorana, ali sve bez Bro-sija. Tako se on svevie i vie udaljavao, na posljetku nestao, i bio sam ga zaboravio - sve do sada, do ove noi kada jecrvena svjetlost potekla kroz kljuanicu i kada sam uo oca kako majci govori: "Kada doe proljeeodnijet e ga." Usnuo sam u kolopletu silnih uspomena i osjeaja, i moda bi ve iduega dana uarkoj elji za novim doivljajima tek probueno sjeanje na iezloga druga ponovno potonulo imoda se nikada vie ne bi vratilo s onom istom, svjeom ljepotom i snagom. No ve za dorukom

majka me upita: "Sjeti li se ponekad Bro-sija koji se uvijek s vama igrao?" "Da", uzviknuh, a onanastavi blagim glasom: "Zna, na proljee biste vas dvojica zajedno poli u kolu. Ali on je sadatoliko bolestan da se to moda nee dogoditi. Bi li poao k njemu?" Rekla je to vrlo ozbiljno, a jasam se sjetio oevih rijei koje sam prole noi uo, i obuze me jeza, no u isti mah i neka plahaznatielja. Brosiju je, kazao je otac, smrt bila na licu, a to mi se inilo neizrecivo jezivim iudesnim. Ponovno sam rekao "da", a majka mije izrijekom napomenula: "Misli na to da je veoma

bolestan! Ne moe se sada s njim igrati i ne smije galamiti." Sve sam obeao i ve sada sam setrudio biti vrlo tih i skroman, te jo istoga jutra pooh k njemu. Zastao sam ispred kue koja je u

prohladnom dopodnevnom 25 svjetlu spokojno i pomalo sveano stajala iza svojih dvaju ogoljelihkestena. Malo sam priekao, osluhnuo zvukove iz hodnika i skoro poelio vratiti se kui. Ipak sam

pribrao hrabrost, u hipu preskoio tri crvene kamene stube, proao kroz otvoreno krilo vrata, u hodu

se osvrnuo te pokucao na sljedeim vratima. Brosijeva je majka bila siuna, okretna i blaga enica;pojavila se vani, podigla me i poljubila, a onda upitala: "Htio si posjetiti Brosija?" Nedugo zatimzastala je na gornjem katu ispred bijelih sobnih vrata drei me za ruku. U toj njezinoj ruci, koja metrebala pribliiti onim mrano sluenim jezivim udima, nisam vidio nita drugo doli ruku anela iliarobnjaka. Srce mi je ustraeno i silovito tuklo kao da me eli upozoriti, i oklijevao sam svimsnagama i kanio ustuknuti, pa me ena skoro morala uvui u sobu. Bila je to velika, svijetla iudobna soba; stajao sam zbunjen i uasnut na vratima i gledao prema svijetlom krevetu sve dok meena nije do njeg odvela. Brosi se tada okrenu prema nama. Zagledao sam mu se u lice, usko iiljato, ali nisam u njemu vidio smrt, ve samo traak svjetlosti, a u oima neto neobino,dobroduno ozbiljno i strpljivo, i od tog pogleda obuzee me slini osjeaji kao za onog stajanja ioslukivanja sred utihle jelove ume kada sam u tjeskobnoj znatielji zaustavljao dah osjeajuikako tik do mene prolaze aneoski koraci. Brosi kimnu i prui mi ruku, vruu i usahlu. Majka gaje

pogladila, kimnula mi i izala iz sobe. Stajao sam 26 sam uz njegov mali visoki krevet i gledao ga, ineko vrijeme nismo izustili ni rije. "No, jesi li to jo ti?" ree zatim Brosi. Uzvratim mu: "Da, ati?" A on e: "Je li te tvoja mama poslala?" Kimnuo sam. Bio je umoran, pa glavu ponovno spusti na

jastuk. Nisam znao to bih rekao, samo sam grizao rojtu na kapi i netremice ga gledao sve dok senije osmjehnuo i u ali sklopio oi. Tada se malo okrenuo na stranu i dok je to inio iznenada samkroz prorez ispod dugmadi na koulji ugledao kako svjetluca neto crveno. Bio je to onaj velikioiljak na ramenu, i ugledavi ga, najednom briz-nem u pla. "Ma, to ti je?" upitao me odmah.

Nisam mogao nita odgovoriti, nego sam i dalje plakao briui obraze grubom kapom sve dok menije zaboljelo. "Daj, reci. Zato plae?"


9/219

"Samo zato jer si tako bolestan", rekao sam. No to nije bio pravi razlog. Bio je to samo nalet snanei suosjeajne njenosti kakvu sam svojedobno ve osjetio, i ona je u meni iznenada navrla nemogavi se drukije osloboditi. "Nije tako loe", rekao je Brosi. "Hoe li uskoro ozdraviti?" "Da,moda." "A kada?" "Ne znam. To dugo traje." 27 Nakon nekog vremena najednom primijetih dajezaspao. Priekao sam jo trenutak, a zatim izaao, spustio se niza stube i vratio kui i bio sretan tome majka nije nita pitala. Vjerojatno je vidjela da sam se promijenio i da sam neto doivio,

pogladila me po kosi i kimnula ne rekavi ni rije. Usprkos tomu sasvim je mogue da sam onogadana bio jo i vrlo nestaan, naprasit i grub, bilo da sam se posvaao s bratom ili iivcirao sluavkuu kuhinji ili pak gacao po mokrom polju i vratio se kui sav zama-zan. Neto tako sigurno sedogodilo, jer se dobro sjeam da me jo iste veeri majka vrlo njeno i ozbiljno pogledala - valjdame je bez rijei htjela podsjetiti na dananje dopodne. Dobro sam ju razumio i osjetio grinjusavjesti, a kada je to primijetila, uinila je neto osobito. Iz svoga stalka na prozoru dala mije malenlonac za cvijee pun zemlje i u njega utaknula crnkast gomolj koji je ve potjerao nekoliko iljatih,svijetlozelenih sonih mladih listia. Bio je to zumbul. Pruila mi gaje govorei: "Pazi, sada ti gadajem. Poslije e od njega biti velik crven cvijet. Tamo u ga staviti, a ti na njega mora paziti, nesmije ga se doticati ni prenositi, a svakoga se dana mora dvaput zalijevati; zaboravi li, ve u te

podsjetiti. Razvije li se u lijep cvijet, smije ga uzeti i odnijeti Brosiju neka se raduje. Moe li na to

misliti?" Stavila me u postelju, a ja sam s ponosom mislio na cvijet njegovanje kojega mi se iniloasnom i vanom dunou, no ve iduega jutra zaboravio sam ga zaliti, pa me majka podsjetila."A to je s Brosijevom 28 lonanicom?" upitala je, a tih je dana to morala ne jednom ponoviti. Paipak, u ono vrijeme nita me nije toliko zaokupljalo i inilo sretnim kao moja lonanica. U sobi i uvrtu bilo je dovoljno i drugoga, veega i ljepega cvijea, a otac i majka esto su mi ga pokazivali.

No sada sam po prvi put i od srca takvu biljicu promatrao, elio, njegovao i o njoj skrbio. Nekolikodana cvijet je izgledao otuno kao da pati od nekog nedostatka i ne nalazi dovoljno snage za rast.Kada sam zbog toga najprije postao potiten, a onda i nestrpljiv, majka mi ree: "Vidi, s tom jelonanicom kao i s teko bolesnim Brosijem. Tu ovjek mora biti dvaput ljubazniji i paljiviji negoinae." Ta mi je usporedba bila razumljiva i ubrzo me navela na sasvim novu pomisao koja me otad

posvema zaokupila. Sada sam osjeao tajnu sponu izmeu malene biljke stoje s mukom rasla ibolesnoga Brosija; i na posljetku sam vrsto vjerovao da, uspije li zumbul, i moj prijatelj moraozdraviti. Ali ako se zumbul ne oporavi, i prijatelj e umrijeti, a ja u za to moda snositi dioodgovornosti jer sam zanemario biljku. Kada se to razmiljanje u meni uvrstilo, uvao sam lonac scvijetom bojaljivo i ljubomorno kao neko blago u kojem su zatvorene posebne, samo meni znane i

povjerene arobne moi. Tri ili etiri dana nakon moga prvog posjeta - biljka je izgledala joprilino jadno - ponovno sam svratio u susjednu kuu. Brosi je morao leati posve mirno, a kakonisam imao to za rei, stajao sam uz postelju i promatrao uvis upravljeno lice bolesnika koje jenjeno 29 i toplo virilo iz bijelih plahta. Povremeno bi otvorio, pa zatvorio oi, ali se nije pomicao,a neki mudriji i stariji promatra moda bi djelomice i osjetio daje Brosijeva dua ve bila nemirna ieljela razmiljati o povratku. I upravo kada me obuzimao strah od tiine u sobi, ula je susjeda tiha

koraka i ljubazno me odvela.


10/219

Idui put doao sam mnogo vedrijeg srca jer je kod kue moja lonanica nekom novom radou isnagom tjerala iljato veselo lie. Toga je dana i bolesnik bio vrlo ivahan. "Sjea li se dok je jogavran bio iv?" upitao me. Sjeali smo se gavrana i o njemu razgovarali, oponaali one tri rijeikoje je znao izgovoriti i sa udnjom i sjetom govorili o nekoj sivkasto crvenoj papigi koja jenavodno svojedobno ovamo zalutala. Bio sam se raspriao, i dok je Brosija ubrzo ponovnosvladavao umor, na trenutak sam posve zaboravio njegovu bolest. Priao sam u naoj kui ve

legendarnu priu o odbjegloj papigi. Vrhunac prie bio je kada neki vremeni sluga ugleda lijepupticu kako sjedi na krovu upe te primak-ne ljestve ne bi li je ulovio. Kada se pojavio na krovu ioprezno se pribliio papigi, ova mu ree: "Dobar dan!" Uto sluga skine kapu govorei: "Oprostitemolim vas, skoro sam pomislio da ste ptica." Ispriavi to, pomislio sam da e se Brosi sada moratigrohotom nasmijati. No kako to nije odmah uinio, zaueno sam ga pogledao. Vidio sam kako selagano i srdano smijei, obraza malo rumenijih nego prije, ali nita nije govorio niti se glasnosmijao. 30 Tada mi se najednom uini kao daje mnogo godina stariji od mene. Moja se radost utrenutku ugasila, a umjesto nje obuze me zbunjenost i tjeskoba jer sam dobro osjeao daje izmeunas izraslo neto novo, neka udna smetnja. U sobi je zujala velika zimska muha, pa sam upitao dali daje ulovim. "Nemoj, pusti ju!" ree Brosi. I to mi je zazvualo kao da je izgovorila odraslaosoba. Otiao sam zbunjen. Na povratku kui, po prvi put u ivotu osjetio sam djeli one slutnjom

ispunjene, prikrivene ljepote ranoga proljea, to u ga ponovno osjetiti tek godinama poslije, nasamome kraju svoga djeatva. Stoje to bilo i kako je dolo, ne znam, ali se sjeam daje hujaovjetar, da su na rubu oranica strile vlane, tamne grude zemlje i prugasto se presijavale i da se uzraku osjeao osobit miris fena. Sjeam se i da sam htio pjevuiti neku melodiju, ali sam odmah

prestao jer me neto titalo i stiavalo. Taj kratki put od susjedne kue prema mojoj, neobino mi seduboko urezao u pamenje. Jedva da se jo sjeam neke pojedinosti; no katkada, uzmognem lisklopljenih se oiju vratiti u to vrijeme, ini mi se da jo jednom zemlju vidim oima djeteta - kaodar i djelo Boje to, lagano tinjajui, sanjari u svojoj netaknutoj ljepoti kakvu mi stariji poznajemoinae samo iz djela umjetnika i pjesnika. Put moda nije bio dug ni cijelih dvjesto 31 koraka, ali jena njemu i iznad njega i na njegovu rubu ivjelo i zbivalo se beskrajno vie negoli na mnogimmojim kasnijim putovanjima. Gola stabla voaka pruala su u zrak isprepletene i prijetee grane, a stankih vrhova ogranaka crvenkasto smee smolaste pupoljke. Iznad njih je strujao vjetar i rojili sehitri oblaci, ispod njih je izvirala gola zemlja u proljetnom vrenju. Izlila sejama puna kinice i prekoceste odaslala uzak mutan potok kojim je plovilo kruko vo lie i smei iverci, a svaki je od njih

bio brod, jurio i nasukao se, doivio radost i tugu i mijenu sudbine, a s njima sam ih i ja doivio.Iznenada mi u zraku pred oima zalepra mrana ptica, prevrne se i posrnuvi zalepee krilima,najednom ispusti dug glasan triler i u posljednjem odsjaju prhne u visine, a za njom poleti i mojezaueno srce. Prazna teretna kola s neupregnutim pomonim konjem stigla su uza kripu, nastavilase kotrljati i priko-vala mi pogled sve do iduega zavoja, doavi sa svojim snanim konjima iznekog nepoznatog svijeta i u njemu ieznuvi, budei i sa sobom odnosei ao vite lijepe slutnje.To je tek jedna lijepa uspomena, ili dvije, tri; no tko e pobrojati sve one doivljaje, uzbuenja i

radosti to ih u jednome satu djetetu prirede stijene, biljke, ptice, zrak, pa ih ono


11/219

odmah potom zaboravi, da bi ih ipak prenijelo u sudbine i mijene buduih godina? Osobita nijansazraka na obzorju, slabaan um u kui, u vrtu ili u umi, pogled na leptira ili uh nekog mirisa umeni esto naas pokrene itave oblake sjeanja na prola 32 vremena. Ona nisu jasna i pojedinano

prepoznatljiva, ali sva nose onaj isti negdanji zamamni miris kada je izmeu mene i svakogkamena i ptice i potoka postojao srdaan ivot i povezanost ije ostatke ljubomorno nastojimsauvati. Moja se lonanica u meuvremenu pridigla, pruila lie uvis i vidljivo ojaala. S njom mi

je rasla i radost i vjera u ozdravljenje moga prijatelja. Svanuo je i dan kada se izmeu debelihlistova stao okretati i uspravljati okrugao crvenkast pupoljak cvijeta, i dan kada se pupoljak otvorioraskrivi tajnovito klupko ubavih crvenih latica s bjelkastim rubovima. No dan kada sam lonanicus ponosom i radosnom obazrivou odnio u kuu naih susjeda i predao Brosiju, posve samzaboravio. Onda je doao ijedan svijetao sunan dan; iz tamne oranice ve su strili tanki zelenivrci, oblaci su imali rubove od zlata, a na mokrim cestama, na dvoritima i trijemovima zrcalilo se

blago, isto nebo. Bro-sijev je mali krevet bio primaknut blie prozoru na kojem se blistao crvenizumbul; bolesnika su malo pridigli i podmetnuli mu jastuke. Razgovarao je sa mnom neto vienego inae, po kratko mu je oianoj plavoj kosi veselo i sjajno tekla topla svjetlost i crveno sjajilakroz ui. Bio sam odlino raspoloen i jasno vidio da e ubrzo sasvim ozdraviti. Njegova je majkatakoer sjedila u sobi, i kada joj se inilo daje dovoljno, podarila mi je utu zimsku kruku i poslala

me kui. Jo na stubama zagrizao sam kruku, bila je meka i medna, a 33 sok mi se cijedio nizbradu i ruku. Ogrizak sam usput u visokom luku hitnuo preko polja. Iduega je dana lijevalo kao izkabla, morao sam ostati u kui i smio sam uredno opranim rukama do mile volje uivati uilustriranoj Bibliji u kojoj sam ve imao mnoge miljenike, no najdrai mi je ipak bio rajski lav,Eliezerove deve i mali Moj sije u au. Ali kada je i drugoga dana nastavilo pljutati, postao sammrzovoljan. Pola prijepodneva proveo sam zurei kroz prozor u kesten i dvorite u kojem jegrgoljila kia, zatim su se izredale sve moje igre, a kada su i one bile gotove i padala je veer, josam se i s bratom posvaao. Stara pria: jedan drugoga smo zadirkivali sve dok mi malian nijerekao teku pogrdu, tad sam ga udario, a on je kroz sobu, hodnik, kuhinju, stubite i spavaonicutulei otrao k majci i bacio joj se u krilo, dok je mene ona uzdiui otpravila. Kada se otac vratiokui, sve je sasluao, mene kaznio i s nunim opomenama strpao u krevet. Osjeao sam se

beskrajno nesretno, no ubrzo sam zaspao obliven suzama. Kada sam ponovno, vjerojatno iduegajutra, stajao u Brosijevoj bolesnikoj sobi, njegova je majka neprestano drala prst na ustima iopominjui me gledala, a Brosi je leao sklopljenih oiju tiho stenjui. S tjeskobom sam mu

pogledao lice, bilo je blijedo i od boli izoblieno. A kada je Brosijeva majka primila moju ruku ispustila ju na njegovu, otvorio je oi i na trenutak me blago pogledao. Oi su mu bile krupne i

promijenjene, a kada me pogledao, to je bio stran, udan pogled kao iz neke daleke tuine, kao dame uope ne pozna i da 34 mi se udi, no da istodobno ima neke druge i mnogo vanije misli.Poslije kratkoga vremena na prstima sam se iskrao iz sobe. Toga poslijepodneva, dok mu je majkana njegovu molbu kazivala priu, utonuo je u drijem koji je trajao sve do veeri, a za to je vrijemenjegovo slabano bilo polako posustajalo i utihnulo. Kada sam poao na spavanje, majka je ve

znala. Ipak, rekla mije tek ujutro, poslije alice mlijeka. Potom sam cijeloga dana tumarao uokolokao u snu, zamiljajui daje Brosi preao k anelima i postao jedan od njih. Nisam znao da njegovomalo mravo tijelo s oiljkom na ramenu jo lei prijeko u kui, a ni od pogreba nisam nita vidio niuo. Moje su se misli time mnogo bavile, i trebalo je proi neko vrijeme dok mi pokojnik ne


12/219

postane dalek i nevidljiv. A onda je, rano i iznenada, stiglo cijelo proljee, iznad brjegova jezalepralo uto i zeleno, u vrtu je zamirisalo na mlado bilje, kestenovo je drvo iz ras-puklih

pupoljaka pipkalo uokolo svojim blago svijenim listovima, a pokraj svih jama na debelim su sestabljika-ma ozareno zlatili blistavi maslaci. (1903J1904.) 35 Pod starim suncem S proljea ililjeta, ak i u ranu jesen kada je dan blag, a ugodna, umjerena toplina boravak u prirodi ini pravimuitkom, pretjerano zakrivljena, polukruna krivina na AUpacherskom putu ispred posljednjih

visoko smjetenih gradskih kua, preivno je mjestace. Na cesti to penjui se vijuga neprestano seskuplja ugodna sunana toplina, mjesto je dobro zatieno od vjetra, nekoliko grbavih starih voakaprua malo hlada, a uz rub ceste priljubila se blago zaobljena iroka, meka, travnata rudina i mamiovjeka da na nju sjedne ili legne. Cestica se bjelasa na svjetlu lagano se penjui u brdo i za svakimseljakim kolima, dvopregom ili potanskom koijom odailje tanak oblak praine i preko kosoganiza tamnih krovova mjestimice isprekidanog kronjama prua pogled ravno u srce grada, na trgkoji odavde izgleda mnogo manje pristalo, ostavljajui dojam tek neobino zakrenutog etverokutas naherenim kuama, istaknutim vanjskim stubama i podrumskim ulazima. Za takvih sunanihdana, na udobnoj se rudini uz onaj visinski zavoj brdske ceste uvijek odmara skupina mukaracaija odvana i ogrubjela lica nisu posve u skladu s njihovim blagim i sporim pokretima, anajmlaemu medu njima barem je dobrih pedeset ljeta. Oni 37 udubno sjede ili lee na suncu i ute,

ili brundajui i gunajui meu sobom vode kratke razgovore, pue crne korjenie iz lula i esto sdubokim prijezirom u odva-nim lukovima pijuckaju niz brijeg. A egrte koji bauljaju tim putom,

paljivo procjenjuju i - ovisno o ishodu -pozdravljaju dobronamjernim "Servus, mome!" inaklonom glave ili ih pak utke preziru. Stranac koji bi vidio starie kako sjede i u najblioj seulici raspitao o neobinoj skupini sijedih danguba, mogao je od svakog djeteta uti da su to Sunana

braa, i mnogi bi se tada jo jednom osvrnuo, vidio kako umorna druina lijeno mirka prema suncui udio se otkuda su dobili tako sveano, zvuno i pjesniko ime. No zvijezda po kojoj su prozvanaSunana braa ve odavno nije sjala ni na kakvom nebu, ve je to bilo ime neke bijedne gostionicekoja se ugasila jo prije mnogo godina, izgubivi i svoju plou s imenom i sjaj, jer je kuaodnedavna pretvorena u gradsku ubonicu te je udomila i mnoge koji su svojedobno doivjeli sutononoga Sunca za ijim su ankom iskapili toliko aa da su stekli pravo na skrbnitvo i sadanjismjetaj. Ta kuica, pretposljednja u strmoj ulici i gradu, bila je najblia sunanoj rudini i onakonakrivljena izgledala kao da joj uspravno dranje priinja silne tegobe. Vie uope nije davalanaslutiti koliko je samo doivjela radosti i zvonjave aa, ale i smijeha i ludih zabava do zore, a dao veselim tunjavama i sijevanju noeva i ne govorimo. Otkako je stara ruiasta buka na proelju

posvema izblijedjela i u raspucanim komadima pootpadala, stara je podrtina svojim izgledomsavreno odgovarala namjeni, to je u dananje vrijeme kod gradskih zgrada prava rijetkost. Poteno

je i jasno davala do znanja daje utoite i prihvatilite za brodolomce i neu-spjenike, otuni krajmalene slijepe ulice iz koje se vie nikakvi planovi ni zapretane snage ne trse vratiti u ivot. Ukrugu Sunane brae rijetko su se sretala takva melankolina razmiljanja. tovie, skoro svi su

poput drugih ljudi ivjeli svoje pozne godine, kao da jo uvijek ni u em ne oskudijevaju, iz petnih

su se ila trudili svoje razmirice i zabave i igrarije napuhivati kao vane dogaaje i trenutke, i nisudodue jedni druge, ali je svatko sebe shvaao vrlo, vrlo ozbiljno. Dapae sada kad su se iz bunihulica aktivnog ivota sklonili u stranu, vladali su se kao da tek sada poinje prava strka i graja, isvoje su sadanje beznaajne poslie obavljali takvim arom i upornou kakvu u svojim prijanjimdjelatnostima naalost u pravilu nisu


13/219

pokazivali. Premda je nadstojnik ubonice njima upravljao posvema despotskim nainom kao da suobespravljeni pojedinci promaenih ivota, i oni su poput mnogih drugih malih naroda vjerovali dasu malena republika u kojoj je svaki slobodni graanin tono pazio na tui rang i poloaj i briljivoskrbio da on sam nigdje ni za dlaku ne bude manje tovan negoli zasluuje. Sunanoj je brai sdrugim ljudima bilo zajedniko i to da su veinu svojih sudbina, zadovoljstava, radosti i bolidoivljavali vie u mati nego u stvarnosti. Priprost bi ovjek openito smatrao da se razlika izmeu

38 39 ivota tih odbaenih i zabludjelih ljudi i ivota djelatnih graana temelji zapravo samo naumiljaju, jer i jedni i drugi svoje poslove i djela obavljaju istom vanou, a napokon, bijedanstanovnik ubonice u Bojim oima moda nije nimalo loiji od mnoge prevane i asne gospode.Ali i ako ne odemo tako daleko, lako emo uoiti da smirenom promatrau ivot Sunane brae nijenedostojan predmet razmatranja. I to se vie blie vremena kada e narataj, koji sada stasa,zaboraviti ime negdanjega Sunca i Sunane brae i svoje siromahe i odbaene zbrinjavati u nekimdrugim prostorima, utoliko bi bilo poeljnije imati povijest te stare kue i njezinih gostiju. Kaokroniarski prilog toj povijesti na ovim e stranicama biti prikazano poneto iz ivota prve Sunane

brae. U vrijeme kada je dananja zrela mlade Gerber-saua jo nosila kratke hlae ili suknjice, aiznad ulaznih vrata budue ubonice na ruiastom se proelju, str-ei prema ulici, ponosno koionatpis od kovana eljeza s limenim suncem, jednoga se dana u kasnu jesen u rodni grad vratio Karl

Hurlin, sin davno pokojnoga bravara Hurlina iz Ulice senfa. Bio je preao etrdesetu i nitko ga vienije poznao jer se svojedobno kao golo-brad djearac otisnuo u svijet i vie nikada u gradu nije

pojavio. Sada je nosio izvrsno i uredno odijelo, iljate brie i kratku kosu, srebrn lanac sa satom,krut eir i visoke ovratnike. Posjetio je nekoliko bivih poznanika i kolega i posvuda nastupao kaonetko tko se otuio i 40 postao otmjen i sada je bez oholosti svjestan svoje vrijednosti. Zatim jeotiao u vijenicu, pokazao svoje papire i izjavio da se tu eli nastaniti. Gospodin je Hurlin tadarazvio neku tajnovitu djelatnost i korespondenciju, esto odlazio na kraa putovanja, kupiozemljite na kraju doline i tamo na mjestu izgorjele uljare poeo zidati novu kuu od opeke, pokrajkue upu, a izmeu kue i upe ogroman dimnjak od opeke. Povremeno ga se vialo u gradunaveer za aom vina, i isprva se vladao tiho i otmjeno, no poslije samo nekoliko aa govorio jeglasno i silovito i nije proputao rei da on, dodue, ima dovoljno novaca u depu da bi si mogao

priutiti lijep gospodski ivot, ali neki su lijenine i tvr-doglavci, drugi su geniji i poslovni duhovi, ato se njega tie, on pripada ovoj drugoj vrsti i nema namjeru otii u mirovinu prije negoli iza

brojke svoga imetka bude mogao staviti est nitica. Poslovni ljudi povjerenje kojih je elio zadobitiraspitali su se o Hiirlinovoj prolosti i saznali da do sada zapravo nigdje nije imao vaniju ulogu,ve je povremeno radio u radionicama i tvornicama, na kraju i kao nadzornik, ali je nedavno stekao

pozamano nasljedstvo. Ostavili su ga na miru i prema njemu gajili odreenu mjeru potovanja.Neki su poduzetnici ak uloili i novac u njegov projekt, pa je uskoro u dolini nastala osrednjevelika tvornica, a uz nju stambene kuice, u kojoj je Hurlin namjeravao proizvoditi nekakve valjke istrojne dijelove potrebne za tkaonice vunenih proizvoda. Narudbe nisu izostale, veliki se dimnjak41 puio danju i nou, i nekoliko godina cvjetali su i Hur-lin i njegova tvornica daje bila milina, i

uivali ugled i izdano povjerenje. Tako je on ostvario svoj ideal i ispunio svoj stari omiljeni san.Dodue, on se i u mlaim godinama esto pokuavao obogatiti, ali mu je tek nasljedstvo to gajegotovo neoekivano stekao dalo poleta i omoguilo da ostvari svoje stare smjele nakane. Uostalom,

bogatstvo nije bila njegova jedina enja, ve je cijeloga ivota arko elio zauzeti neko prevano,zapovjedno mjesto. Kao indijanski poglavica ili ministar ili pak kao seoski policajac on bi isto


14/219

tako bio u svom elementu, no ivot tvorniara inio mu se i udobnijim i neovisnijim. Stajati uzprozor ili sjediti za pisaim stolom s cigarom u kutu usana i zabrinutim, a znaajnim smijekom nalicu, i izdavati svakojake zapovijedi, potpisivati ugovore, sluati prijedloge i molbe, s namrtenimelom prezaposlene osobe spajati oputenu leernost, biti as odbojno strog, as dobrodunonadmen i pri svemu uvijek osjeati daje glavni i da mnogo na tom svijetu o njemu ovisi, to je bionjegov dar koji je tek kasno do kraja izbio na vidjelo. Sada je imao svega u izobilju, mogao je initi

to mu je volja, ljude zapoljavati i otputati, ugodno uzdisati nad bogatstvom bremenitim brigama igledati kako mu mnogi zavide. U svemu tome uivao je i vjebao se znalaki i predano, ljuljukaose u srei i osjeao da ga je sudbina napokon stavila na primjereno mjesto. 42 No u meuvremenu

je neki konkurent stvorio nov izum nakon ijega je uvoenja vei broj prijanjih proizvoda postaodijelom suvian, a dijelom pojeftinio, a kako Hurlin unato svojim uvjeravanjima ba i nije biogenij te je shvaao samo vanjtinu svoga posla, tako je isprva polako, a zatim sve bre tonuo izsvoje visine i na kraju nije mogao skriti da je propao. U oaju si je pokuao pomoi s jo nekolikovratolomnih financijskih trikova zbog kojih je sebe samoga, a sa sobom i itav niz zajmodavaca nakraju doveo do neasnog bankrota. Pobjegao je, ali je uhvaen, osuen i zatvoren, a kada se nakonmnogo godina ponovno pojavio u gradu, bio je obezvrijeen i mlitav ovjek s kojim se vie nitanije dalo napraviti. Neko vrijeme povlaio se po beznaajnim namje-tenjima; no ve u tjeskobnim

vremenima, osjeajui da se blii slom, prometnuo se u prikrivena pijanca, i to je tada bilo u potajii jedva primijeeno, sada je postalo javna stvar i sablazan. Kako je zbog nepouzdanosti otputen saslabo plaenoga pisarskoga posla, postao je zastupnik nekog osiguravajueg drutva i kao takav sesmucao po svim gostionicama toga kraja, pa je i tamo dobio otkaz i na posljetku, kada ni odtorbarenja i prodaje ibica i olovaka nije bilo nikakve zarade, pao je gradu na teret. Tih je godina

brzo posve ostario i propao, ali je iz potonuloga sjaja uspio sauvati zalihu malih umijea i vjetinaophoenja koje su mu pomagale prebroditi najvee neugodnosti, a u manjim su gostionicama jouvijek donekle ostavljale dojam. Sa sobom je u 43 krme donio i neke ivahne raskone geste imnoge zvune fraze koje su odavno jo samo na povrini bile njegove, ali je zahvaljujui njima ipak

jo uvijek uivao odreeno potovanje meu gradskim lupeima. U ono vrijeme Gerbersau jo nijeimao ubonicu, pa je ta beskorisna sirotinja povremeno dodjeljivana obiteljima kod kojih je, zaneznatnu naknadu iz gradske blagajne, jela, dobivala najnunije stvari i prema mogunostimaobavljala manje kuanske poslove. No kako je u posljednje vrijeme od toga bilo svakakve tete, a

propaloga tvorniara, koji je na sebe bio navukao mrnju itelja, ba nitko nije elio primiti, opinaje morala osigurati posebnu kuu za ubonicu. A kako je upravo ona bijedna stara gostionica Ksuncu dola na bubanj, grad ju je otkupio i u njoj, osim nadstojnika, kao prvoga stanara smjestioHurlina za kojim su ubrzo slijedili i mnogi drugi. Prozvae ih Sunanom braom. Hurlin je veodavno sa Suncem imao bliske odnose, jer otkako je propao, malo-pomalo je zalazio u sveskromnije i sve jadnije krme, a na posljetku najee u Sunce u kojem je bio svakodnevni gost i uzveernju rakijicu dijelio stol s mnogim pajdasima koji e mu se, kada i njima doe vrijeme,

pridruiti u toj istoj kui kao stanovnici ubonice i prezrena gradska sirotinja. Radovalo ga je to je

upravo tamo naao svoj novi dom, a u danima nakon drabe dok su tesar i stolar urno i skromnostaru krmu privodili njezinoj novoj svrsi, stajao je tamo od jutra do mraka i prodavao zjake. 44Jednoga toploga sunanog jutra opet se tamo naao, stao pokraj ulaznih vrata i gledao unutraradnike u poslu. Promatrao je sa zanosom i veseljem i rado je preuo sve zajedljive primjedberadnika, zabivi ruke duboko u depove prljavoga sakoa dok je tresui svojim poklonjenim,

predugim i preirokim hlaama pravio spiralne nabore u kojima su mu noge izgledale poput


15/219

vadiepa. Skoro useljenje u novu kuu i nada u udobniji i ljepi ivot ispunjavali su starca sretnomznatieljom i nemirom. Dok je promatrao postavljanje novih stuba i utke odmjeravao tanke jelovedaske, najednom osjeti da ga je netko gurnuo u stranu, i okrenuvi se prema ulici, ugleda

bravarskoga pomonika s velikim dvostrukim ljestvama koje je s pomou brojnih podloenihdaica tekom mukom pokuavao namjestiti na strmini ulice. Hurlin se premjestio na drugu stranuceste, naslonio na kameni kolobran i pozorno pratio bravarov rad. Bravar je sada uspravio i uvrstio

ljestve, popeo se i iznad ulaznih vrata stao strugati buku da bi skinuo staru plou s imenomgostionice. Njegova su nastojanja bivega tvorniara ispunila nekom napetou i tugom, jer se sjetionebrojenih aa i aica to ih je iskapio pod tim znakom, ali i openito prolih vremena. Silno gajeradovalo to je nosea poluga od kovanoga eljeza bila tako vrsto uglavljena u zid i to se

bravarski pomonik svojski morao namuiti daju skine. Ta ispod toga jadnoga starog natpisa estoje bilo ludo veselo! Kada je bravar stao psovati, starac se ispod brka nasmije, a dok je ovaj 45miHluvljao vui, svijati i trzati i oznojivi se skoro pao s IjCHlava, promatra osjeti nemaluzadovoljtinu. Bravarski pomonik tada ode i za etvrt se sata vrati s pilom /a /clje/o. Hurlinu jesada bilo posve jasno daje astii'imi ukrasu doao kraj. Pila je zvonko zvidala u vrsi mu eljezu ive nakon nekoliko trenutaka eljezni se nosa alosno svio malo u stranu, a odmah zatim zveknuoo plonik. Tada Hurlin prijee na drugu stranu. "uj, bravaru11, zamoli ga ponizno, "daj mi to!

Ionako vie nit' ne vrijedi." "A zato bih? Tko si ti?" otrese se mladi. "Iste smo vjere", preklinjaoje Hiirlin, "moj stari je bio bravar, a i ja sam bio. Daj sad!" Pomonik je u meuvremenu podignuoplou s natpisom i gledao. "Dra je jo dobar", odluio je, "svojedobno je netko dobro obavioposao. Ali ako eli ovaj komad lima, on vie nema vrijednosti." Strgnuo je zeleno obojeni limenivijenac od lia, u kojem je visjelo zlatno sunce s bakrenim ulubljenim zrakama, i pruio mu ga.Starac se zahvalio i udaljio s plijenom da bi ga malo povie u bazgovu gustiu skrio od tue pohlepei znatielje. Tako nakon izgubljenog boja palatin skriva vladarske insignije da bi ih spasio za boljedane i novu slavu. Nekoliko dana poslije bez mnogo je buke i pompe slubeno otvorena oskudnoureena nova ubonica. Nabavljeno je nekoliko kreveta, dok je preostali namjetaj 46 potjecao joiz vremena kada je gostionica prodana na drabi. Osim toga neki je dobrotvor za svaku od trijuspavaonica darovao na ljepenki ispisanu biblijsku izreku uokvirenu vijencem od naslikanog cvijea.Za raspisano radno mjesto nadstojnika nije se prijavilo mnogo kandidata, pa je izbor odmah pao nagospodina Andre-asa Sauberlea, obudovjelog pletaa vunenih proizvoda koji je sa sobom donio istolac za pletenje i nastavio svoj obrt, jer je od namjetenja jedva zaraivao dovoljno za ivot, a nijeimao volje pod stare dane i sam postati Sunanim bratom. Kada je staromu Hurlinu dodijeljenasoba, istoga ju je trena podvrgnuo podrobnom pregledu. Soba je imala prozor koji gleda na omanjedvorite, dvoja vrata, krevet, krinju, dva stolca, nonu posudu, metlu i krpu za prainu, zatim kutnu

policu presvuenu votanim platnom na kojoj je stajala aa za vodu, limeni lavor, etka za odjeu iNovi zavjet. Opipao je solidnu posteljinu, na eiru iskuao etku, au i lavor provjeravajuiokretao prema dnevnom svjetlu, probe radi sjeo na oba stolca i utvrdio da je sve zadovoljavajue i uredu. Jedino se namrtio na onu pozamanu izreku na zidu uokvirenu cvijeem. Neko ju je vrijeme

podrugljivo gledao, a zatim proitao: "Djeice, volite jedni druge!" i nezadovoljno stao vrtjetiraupanom glavom. Potom je izreku strgnuo sa zida, a na njezino mjesto vrlo paljivo objesio starosunce s gostionike ploe to gaje u novi stan donio kao jedini vrijedan predmet. 47


16/219

No upravo u tom trenutku vratio se nadstojnik i izgrdi v-i ga zapovjedio da izreku ponovno objesina staro mjesto. Sunce je htio ponijeti sa sobom i baciti, no ljutiti Karl Hurlin grevito je draosunce i zapomaui ustrajao na svom pravu vlasnitva, a zatim je psujui trofej skrio pod krevet.ivot koji je iduega dana krenuo svojim tijekom nije posvema odgovarao njegovim oekivanjima iisprva mu se nimalo nije svidio. Ujutro je morao ustajati u sedam i ii na kavu u pletaevu sobu,zatim je morao namjestiti krevet, oprati lavor, oistiti izme i pospremiti sobu. U deset sati dobio bi

komad crnoga kruha, a onda su poinjali grozni poslovi u ubonici. U dvoritu je bio dovezen veliktovar bukova drveta koje je trebalo ispiliti i nacijepati. Kako je zima bila jo daleko, Hurlin se i nijeodve urio s drvima. Polako i oprezno poloio bi bukovu cjepanicu na kozlia, briljivo ju i pipavonamjestio, a onda bi neko vrijeme razmiljao gdje da prvo zaree, lijevo ili desno ili u sredini. Zatim

bi paljivo prislonio pilu, pa ju jo jednom odmaknuo, pljunuo u dlanove i ponovno ju namjestio.Onda bi povukao tri, etiri poteza za-rezavi otprilike prst duboko u drvo, ali je odmah ponovnoizvukao pilu i sitniavo ju promatrao, zatezao konop, pipkao list pile, malo ga ukosio, dugo gamirkajui odmjeravao okom, onda duboko uzdahnuo, pa malo otpoinuo. Zatim bi iznova zapoeoi pilio do dubine pola cola, a onda bi mu postalo neizdrivo vrue i 48 morao je skinuti sako. To jeinio polako i paljivo, zatim malo podue traio isto i sigurno mjesto za odloiti sako. A kada jenapokon i to obavio, ponovno bi stao piliti, ali ne zadugo jer je sada sunce odskoilo iznad krova i

tuklo mu ravno u lice. Morao je, dakle, kozlia, cjepanicu i pilu, svaki komad posebno prenijeti nadrugo mjesto gdje je jo bilo hlada; od toga se oznojio, pa mu je trebao rupi da obrie elo. Norupia nije bilo ni u jednom depu i pade mu na pamet da ga ima u sakou, pa ode tamo gdje jeleao sako, uredno ga rairi, potrai i nae areni rupi, obrie znoj i odmah ispue i nos, ponovnospremi rupi, paljivo sloi sako i osvjeen se vrati kozliu. Ali, tu mu se nekako uini da jemaloprije list pile moda ipak namjestio previe koso, i zbog toga je sada ponovno po tom dugo

prkao te na posljetku uz silno stenjanje napokon prepilio cjepanicu. Bilo je podne i zvonilo je stornja, te on hitro navue sako, odloi pilu u stranu i poe u kuu na objed. "Vrlo ste toni, moravam se priznati", rekao je pleta. Dostavljaica je donijela juhu, potom kelj i kriku slanine, aHurlin se marljivo primio jela. Poslije objeda je trebalo nastaviti s piljenjem drva, ali se on odlunousprotivio. "Nisam na to naviknuo", rekao je bijesno i ostao pri svome. "Mrtav umoran sam imoram se odmoriti." Pleta je slegnuo ramenima i rekao: "inite to vas je volja, ali tko ne buderadio, nee dobiti uinu. U etiri sata dobit ete vonoga vina i kruha ako ste pilili drva, usuprotnom nita do veere." 49 Vono vino i kruh, mislio je Hiirlin predomiljajui se u tekimdvojbama. ak je i siao i ponovno izvukao pilu, no tada se uasnu posla na podnevnoj ezi, ostavidrva, izae na ulicu, nade na ploniku opuak, pokupi ga i polako se uspne pedeset koraka dozavoja puta. Tu je odahnuvi zastao, sjeo uz cestu na ugodno zagrijanu rudinu, promatrao odozgomnogobrojne krovove i trnicu, u podnoju doline vidio je i svoju nekadanju tvornicu i tako je kao

prvi od Sunane brae sveano otvorio ovo mjesto na kojem su otada sve do danas mnogi njegovidrugovi i nasljednici prosjedili svoja ljetna po-podneva, a esto i prijepodneva i veeri. Spokojanivot u starosti lien briga i nedaa, kakav je oekivao od boravka u ubonici, a koji mu se ujutro pri

munom poslu rasplinuo poput lijepa privida, ipak je postupno poinjao. S osjeajimaumirovljenika doivotno zbrinutoga od nevolje, gladi i beskunitva lijeno je lekario u travi, nausahnuloj koi osjeao ugodnu toplinu sunca, gledao u daljini poprite svojih negdanjih pothvata,

poslova i patnja i strpljivo ekao da naie netko od koga moe zamoliti vatru da pripali opuak.Prodoran zveket lima iz limarske radionice, daleka zvonjava nakovnja iz kovanice, tiha kripaudaljenih kola uzdizala se, pomijeana s malo praine s


17/219

ceste i tankim dimom iz velikih i malih dimnjaka, ovamo gore u visinu i pokazivala da se tamodolje u gradu zduno udaralo ekiima, turpijalo, radilo i znojilo dok je Karl Hiirlin nad svimstolovao s otmjene distance. 50 U etiri sata tiho je uao u nadstojnikovu sobu koji je ritmino amo-tamo pomicao polugu svoga malenoga pletaeg stroja. Malo je priekao nee li na posljetku modaipak dobiti vonoga vina i kruha, no pleta gaje samo ismijao i otpravio. Razoarano se vratio nasvoje poivalite, potiho gunao, sat ili vie proveo u drijemu, a onda gledao kako na usku dolinu

pada veer. Tamo gore bilo je toplo i ugodno kao i prije, no njegovo dobro raspoloenje sve vie jepoputalo, jer ga je unato tromosti uhvatila dosada, a i misli su mu se neprestano vraale na uinuto mu je izmakla. Pred sobom je vidio visoku kriglu punu utoga, sjajnoga vonog vina to mirieslatkom oporou. Zamiljao je kako bi u ruku uzeo hladnu oblu kriglu, primaknuo je ustima inajprije potegnuo dobar gutljaj, a zatim polako i tedljivo pijuckao. Svaki put bi bijesno uzdahnuo

prenuvi se iz lijepoga sna i sva se njegova srdba usmjerila prema beutnomu nadstojniku,pletau, tom bijednom krcu, tvrdici, gulikoi, trgovcu ljudskim duama i opakom idovu. Poto seispuhao, poeo je sam sebe saalijevati te postade cendrav, no na kraju odlui da e sutra raditi. Nijevidio kako je dolina izblijedjela i ispunila se krhkim sjenama, a oblaci postali ruiasti, niti je vidioveernje meku, njenu boju neba i potajno plavljenje udaljenijih planina; vidio je samo proputenukriglu vonoga vina i posao koji gaje sutra neizbjeno ekao i svoju okrutnu sudbinu. Jer u takva je

razmiljanja zapadao svaki put kada cijeli jedan dan ne bi dobio nita za piti. A nije smio nipomisliti kako bi bilo sada popiti rakijicu. 51 Pogrbljen i mrzovoljan spustio se u vrijeme veere ukuu i zlovoljno sjeo za stol. Bilo je juhe, kruha i luka, a on je srdito jeo sve dok je jo bilo ega uzdjeli, no pia nije dobio. Poslije objeda je sjedio usamljeno ne znajui kamo da se djene. Ni pia,-ni cigareta, ni razgovora! Naime, pleta je uz svjetiljku nastavio vrijedno raditi ne marei zaHurlina. On je, pak, pola sata prosjedio za praznim stolom, sluao klopotanje Sauberleova stroja,zurio u ut plamen visee svjetiljke i tonuo u ponore nezadovoljstva, samosaaljenja, zavisti, gnjevai zlobe iz kojih nije nalazio izlaza niti gaje traio. Na posljetku ga svlada tih bijes i beznae. Visokozamahnuvi tresnuo je akom po stolu daje sve prasnulo i po vikao: "Grom i pakao i svih muavola!" "Oho", uzviknuo je pleta i priao, "ta to je sad opet? Kod mene se, molim, ne psuje!""Da, to da se k vragu ovdje radi?" "Ah, dosada? Moete u krevet." "Da ne bi! U ovo se doba ukrevet alje malu djecu, a ne mene." "Onda u vam donijeti neki posli." "Posao? Hvala na tojgnjavai, robovlasnie!" "Oho, samo bez uzrujavanja! Ali evo, itajte neto!" Stavio je preda njnekoliko svezaka iz oskudno popunjena zidnog regala i vratio se svom poslu. Hurlin nije imaonimalo volje za itanje, ali je jednu od knjiga ipak uzeo u ruku i otvorio. Bio je to kalendar i on u 52njemu stade razgledati slike. Na prvom je listu kao glavni lik bila prikazana fantastino odjevenaidealna enska ili djevojaka figura bosih nogu i otvorenih uvojaka. Hurlin se odmah sjetiokomadia olovke koji je posjedovao. Izvadio gaje iz depa, ovlaio i djevojci na stez-niku nacrtaodvije velike oble dojke te ih vlanom olovkom uvijek iznova toliko dugo podebljavao dok se papirnije razmekao i zamalo poderao. Okrenuo je list i sa zadovoljstvom vidio da se otisak crtea

prozire kroz mnoge stranice. Idua slika na koju je naiao pripadala je bajci i prikazivala nekakvog

vraika ili bjesomu-nika zlih oiju, s opasnim ratnikim brinama i razjapljenom golemomgubicom. Starac je poudno usnama navlaio olovku, a onda krupnim, itkim slovima kraj nemaninapisao: "Ovo je pleta Sauberle, nadstojnik."


18/219

Odluio je, uzmogne li, cijelu knjigu tako oslikati i zapackati. No idua gaje slika tako snanofascinirala da se nad njom zaboravio. Prikazivala je eksploziju neke tvornice i sastojala se gotovosamo od golema stupa dimne pare i vatre oko kojeg su zrakom fijukala prepolovljena i cijela ljudskatijela, komadi zida, cigle, stolice, grede i letve. To ga je privuklo i natjeralo da osmisli cijelu priu, anapose da zamisli kako su se u trenutku eksplozije osjeali oni uvis katapultirani. U tome je biloneke drai i zadovoljstva koji su ga dugo drali u napetosti. Kada je na uzbudljivoj slici iscrpio

svoju matovitost, nastavio je listati i ubrzo naiao na sliicu koja 53 ga je ponovno privukla, ali nasasvim drugaiji nain. Bio je to svijetao, vedar drvorez: lijepa sjenica na ijoj je najistaknutijojgrani visjela gostionika zvijezda, a nad zvijezdom je napuhanog vrata i otvorena kljuna sjedila

ptiica i pjevala. U sjenici, za vrtnim stolom, vidjelo se omanje drutvo mlaih mukaraca,studenata ili putujuih djetia kako avrljaju i iz svijetlih staklenih boca piju dobro vino. Sa strane,uz rub, vidjela se ruevna utvrda s velikim ulaznim vratima kako svojim tornjevima stri u nebo, a u

pozadini se u daljini gubio lijep krajolik, neto poput doline Rajne, s rijekom i brodovima iplaninskim lancima. Veseljaci u krmi bili su listom mladi, zgodni ljudi, golobradi ili s mladalakimbradicama, ljubazni i vedri mladii koji su oito vinom slavili prijateljstvo i ljubav, drevnu Rajnu iBoje modro ljetno nebo. Isprva je taj drvorez podsjetio usamljenog i mrzovoljnog promatraa na

bolja vremena, kada si je jo mogao priutiti vino, i na mnoge ae i vreve dobroga pia to ih se u

ono doba nauio. A onda bi mu se uinilo da tako zadovoljan, raspoloen i od srca vedar kao timladi veseljaci zapravo nikada nije bio, ak ni neko davno u bezbrinim godinama naukovanjakada je putovao svijetom kao mlad bravarski djeti. Ta ljetna razdraganost u sjenici, ta svijetla, milai vesela lica mladia rastuie ga i rasrdie; dvojio je nije li sve to tek slikarova izmiljotina,uljepana i lana, ili moda i u stvarnosti ima negdje takvih sjenica i tako lijepe, radosne i bezbrinemladei. Njihova gaje vedrina ispunjala 54 zaviu i enjom, i to ih je due gledao, sve vie jeimao osjeaj da kroz uzak prozori na trenutak gleda neki drugi svijet, neku ljepu zemlju islobodnije i do-brodunije ljude no to ih je ikada sreo. Nije znao u kakvo to strano carstvo gledaniti je znao da su to isti osjeaji kao u ljudi koji itaju pjesme. No, on se nimalo nije znao sladiti timosjeajima, pa knjiicu zaklopi, ljutito ju baci na stol, promrmlja nevoljko laku no i poe prijeko usvoju sobicu u kojoj se iznad kreveta i poda i krinje razlila sumrana mjeseina i blago ljeskala uvodi umivaonika. Mrtva tiina u jo ranu veer, spokojna mjeseina i prazna soba, gotovo prevelikaza obinu spavaonicu, u starome su grubijanu meka srca izazvale osjeaj nepodnoljive samoe odkojega se, tiho mumljajui i proklinjui, spasio tek kasno bijegom u zemlju sna. Smjenjivali su sedani kada je pilio drva i dobivao vono vino i kruh, s danima kada je ljenario ostajui bez uine.esto je sjedio gore na rudini uz cestu pun jeda i pakosti, pljuvao dolje prema gradu gajei u srcuskrivenu mrnju i ogorenost. Izostao je onaj ueni osjeaj udobne ukotvljenosti u sigurnoj luci, anamjesto toga sam se sebi doimao prodanim i izdanim, s pletaem se estoko obraunavao ili pakutke u sebi gutao osjeaj zakinutosti i zlovolje i dosade. U meuvremenu je jednom od gradskihsiromaha istekao rok tijekom kojega je u privatnim kuama imao pravo na skrb, pa jednoga danakao drugi stanovnik u "Suncu" osvanu bivi uarski majstor Lukas Heller. 55 Ako je loe poslovanje

od Hiirlina stvorilo pijanca, kod Hellera je bilo suprotno. On nije kao onaj prvi, iz raskoi ibogatstva najednom pao na niske grane, ve se polako i ustrajno od skromna obrtnikapijanevanjem srozao do neskromnoga propalice, pa ga ni njegova vrijedna i energina ena nijemogla spasiti. tovie, ona, koja se doimala mnogo snanijom od njega, podlegla je uzaludnoj borbii odavno umrla, dok je njezin beskorisni mu bio zdrav kao drijen.


19/219

Dakako, bio je uvjeren da je s tom enom, gotovo kao i s uarskim poslom, imao neshvatljivunesreu i da je svojom darovi-tou i postignuima zavrijedio sasvim drukiju sudbinu. Dolazaktoga ovjeka Hurlin je oekivao s eznutljivom napetou, jer gaje samovanje postupno neizrecivoumorilo. No kada je Heller stigao, tvorniar je glumio otmjenost i jedva da se na njega obazirao.ak se i ljutio to su mu u sobu stavili Hellerov krevet, premda se potajice radovao. Budui da mu

je drug bio tako tvrdoglavo utljiv, uar se poslije veere latio knjige i stao itati. Hurlin mu je

sjedio suelice i strijeljao ga sumnjiavim pogledima, a kada se ita nasmijao neem aljivom,Hurlin se silno razveseli da ga moe upitati o emu je rije. No kada je u tom trenutku Hellerpodignuo pogled s knjige, oito u nakani da mu ispria alu, Hurlin istoga trena smrai lice i stadese pretvarati da se posve zadubio u promatranje muice koja je puzala po stolu. 56 Tako su

prosjedili cijelu veer. Jedan je itao i beskrajno eljan razgovora povremeno dizao pogled, drugi gaje netremice promatrao, ali bi ponosno skrenuo pogled u stranu kad god bi ga ovaj pogledao.Nadstojnik kue sveudilj je pleo do kasno u no. Hurlinova je mimika postajala sve zagrienijamada je u dui zapravo bio sretan to vie ne mora sam leati u spavaonici. Kada je na satu izbilodeset, nadstojnik ree: "Sada moete poi i u krevet, vas dvojica." Obojica su se ustala i otila. Doksu se dva sirotana polako i ukoeno svlaila, Hurlinu se uini daje sada pravo vrijeme da zapodjeneispitivaki razgovor i da si razjasni tko je taj dugo prieljkivani sustanar i supatnik. "Sad smo,

dakle, dvojica", zapone i baci sako na stolicu. "Da", ree Heller. "Ovo je umez", nastavi Hurlin."Zbilja? 'si siguran?" "Jesam li siguran! - Ali sada ovamo mora ui ivot, govorim ja, sada! Da.""uj," upita Heller, "skida li ti nou koulju ili ju ostavi na sebi?" "Ljeti ju skidam." Hellertakoer skine koulju pa gol legne u krevet koji pod njegovom teinom zastenje. Poeo je dubokodisati, no Hurlin je elio znati jo vie. "Helleru, spava li ve?" "Ne." 57 "A nije ni urba. - Ti siuar, zar ne?" "Bio sam, da. Majstor sam bio." "A sada?" "A sada odi k vragu kad postavlja glupa

pitanja." "Isuse, to si vickast! Bedak, moda si i bio majstor, ali to i nije bogzna to. Ja sam biotvorniar. Tvor-niar, razumije li?" "Ne galami toliko, znam ve odavno. A poslije, to si poslije

proizvodio?" "Kako to misli poslije?" "Jo i pita! Mislim, u zatvoru." Hurlin prasnu u smijeh. "Ati si kao nevinace. Nekakav svetac?" "Ja? Samo mi jo to treba! Nevinace nisam, ali nisam bio niu zatvoru." "Ne bi se tamo ni uklopio. Tamo su veinom vrlo fina gospoda." "O Isuse, tako finagospoda kao to si ti? Tamo bi mi stvarno bilo neugodno." "Svatko pria to i koPko zna." "To i jakaem." "Hajde, budi razuman! Zato si napustio uarski zanat?" "Daj, pusti me na miru! Uarski jezanat bio u redu, samo to je davao negdje drugdje uao. ena je bila kriva."


20/219

"ena? - Je li pila?" "Samo je jo to nedostajalo! Ne, ja sam pio, kao to bog zapovijeda, a ne ena.Ali ona je bila kriva." 58 "Je li? Pa to je napravila?" "Ne ispituj me toliko!" "Ima li djece?" "Sina.U Americi." "On ima pravo. Bolje mu je nego nama." "Da, kad bi to barem bilo istina. Pie i trainovac, klipan! I oenio se. Kada je odlazio rekao sam mu: Frie-der, sretno i uvaj se; radi to ti jevolja, ali kada se oeni, evo bijede. -1 sad gaje snalo. A ti, nisi imao enu?" "Ne. Vidi, i bez enese moe nagrabusiti. to veli?" "Zavisi tko je kakav. Danas bih jo bio majstor, da nije bilo vraje

babe." "Pa, da!" "Neto si rekao?" Hurlin je utio pravei se da spava. Slutnja gaje opominjala dauar nee znati zavriti kada jednom pone raspredati o svojoj eni. "Samo ti spavaj, tvrdoglave!"dovikne mu He-ller. No vie se nije dao izazvati, ve je neko vrijeme neprirodno duboko disao doknije doista zaspao. Uar, koji je sa svojih ezdeset godina ve imao krai san, idueg se jutra prvi

probudio. Ostao je pola sata leati zurei u bijeli strop. A onda je, on koji se inae doimao trapavimi ukoenih ruku i nogu, ustao iz postelje tiho poput jutarnjega povjetarca, bos neujno odskakutaodo Hurlinova kreveta i stao mu prevrtati po odjei to je prostrta leala na stolici. Oprezno ju je 59 '

pretraio, no u njoj nije naao nita osim komadia olovke u depu sakoa, pa ju je uzeo i zadrao.Rupu u arapi svoga druga iz spavaonice obojim je palevima vidno proirio. A onda se polakovratio u toplu postelju i pomaknuo se tek kada se Hiirlin ve bio probudio i ustao i kada ga je snekoliko kapi vode poprskao po licu: tada je naglo skoio, navukao hlae i zaelio mu dobro jutro.

S oblaenjem se nije urio, a kada gaje tvorniar stao pourivati, leerno uzviknu: "Ta, poi samo,ja u ve doi." Ovaj je otiao, a Heller s olakanjem odahne. Spretno je zgrabio lavor i istu vodukroz prozor izlio u dvorite jer se duboko uasavao pranja. Izbjegav-i tu mrsku mu radnju, u trenoka se obukao i pourio na kavu. Namjetanje kreveta, pospremanje sobe i ienje izama, sve seto obavljalo, no naravno bez urbe i uz izdane stanke za avrljanje. Tvorniaru se inilo da udvojesve to ide nekako ugodnije i udobnije negoli prije samomu. ak mu je i onaj neizbjeni posao danasulijevao neto manje straha nego inae, pa je nakon nadstojnikova upozorenja, premda oklijevajui,gotovo vesela izraza lica siao s uarom u dvorite. Usprkos pletaevim estokim izljevima bijesa injegovoj ilavoj borbi s mrzovoljom svoga tienika, u proteklih je nekoliko tjedana na zalihamadrva dolo do jedva zamjetne promjene. Hrpa se i dalje doimala jednako velikom i visokom kao i

prije, a hrpica od niti dva tuceta ispiljenih cjepanica koja je leala u kutu, podsjeala je na radinuigrariju nekog djeteta koje ju je u jednom trenu zapoelo, a ve u drugom napustilo. 60 Sad su sedva sijeda starca trebala udvoje latiti posla; valjalo je uskladiti se i slono raditi jer je postojao samo

jedan kozli i samo jedna pila. Nakon nekoliko pripremnih pokreta, uzdaha i fraza uspjeli suprevladati i svoj unutarnji otpor i htjedoe se primiti posla. No naalost se pokazalo da su radosnenade Karla Hiirli-na bile pusti snovi jer je u nainu rada njih dvojice odmah na vidjelo izaladuboka razlika njihovih naravi. Svaki od njih na svoj je poseban nain bivao aktivan. Naime, uobjema duama, usprkos


21/219

uroenoj nera-dinosti, neki ih je ostatak savjesti srameljivo opominjao da budu marljivi; dodue,nijedan ni drugi nisu doista eljeli raditi, nego barem pred sobom samima stei privid da su doneklekorisni. No tomu su teili na posve razliite naine, i u tim se potroenim i naizgled sudbinomzbratimljenim muevima oitovao neoekivan razdor njihovih prirodnih sposobnosti i sklonosti.Hiirlinova je metoda bila da gotovo nita ne uradi, ali da neprestano bude vrlo zaposlen ili da ostavitakav dojam. Jednostavan zahvat rukom kod njega se pretvarao u krajnje zamren manevar jer se

svaki, i najmanji pokret, odvijao u tedljivom, postojanom ritmu ritar-tanda. Povrh toga, neprestanoje izmeu dvaju jednostavnih pokreta, primjerice izmeu hvatanja i prisla-njanjapile, izmiljao iuvjebavao itave nizove bezvrijednih i laganih meuaktivnosti i uvijek je bio do kraja zaposlen

pokuajem da beskorisnim dangubljenjem barem jo malo od sebe otkloni pravi posao. U tome jesliio osueniku koji izmilja i ovo i ono i uvijek jo 61 neto to se mora dogoditi ili odrati iuiniti i obaviti, prije negoli se suoi s neizbjenom patnjom. Tako je doista i uspijevao propisanesate popunjavati neprekidnom zaposlenou, pa i orositi elo trakom pravoga znoja, a da ipak nijeobavio nikakav spomena vrijedan posao. Nadao se da e taj osebujan, ali praktian sustav Hellerrazumjeti i podrati, ali se gorko razoarao. Uar je, naime, u skladu s vlastitom osobnou, slijediosuprotnu metodu. U naletima grevite odlunosti upadao je u stanje bjesomune srdbe te preziruii smrtnu pogibelj bacao se na posao i bjesnio tako daje znoj curio, a iverje frcalo. No to bi potrajalo

nekoliko minuta, a onda bi se iscrpio i, zadovoljivi vlastitu savjest, mlohavo i iznemoglo poivaonita ne radei sve dok nakon dueg vremena opet ne bi naiao val srdbe i ponovno bjesnio, pa serasplinuo. Uinci tog naina rada nisu bili mnogo vei od tvorniarovih. U takvim okolnostima

jedan su drugomu morali postati teka smetnja i gnjavaa. Hellerov nasilni i nagli nain rada namahove tvorniaru je bio duboko odbojan, dok je pak njegovo stalno lijeno raduckanje onomdrugomu bilo jezivo. Kada bi uara uhvatio jedan od njegovih bjesomunih napadaja marljivosti,

preplaeni bi Hiirlin ustuknuo nekoliko koraka i prijezirno promatrao dok se ovaj sav zapuhanmuio obliven znojem, ali bi ipak sauvao ostatak daha kako bi Hurlinu mogao prigovoriti zbogljenarenja. 62 "Samo ti gledaj," vikao je na njega, "samo gledaj, lijena mrcino to Bogu kradedane! Je li, voli kada se drugi za tebe mrcvare? Pa naravno, gospodin je tvor-niar! Mislim da bi ti

bio u stanju etiri tjedna piliti po istoj cjepanici." Ni uvreda asti ni istinitost tih prigovora nisu Hiir-lina osobito uzrujavali, pa ipak nije uaru ostajao ni za jotu duan. im bi Heller onemoalo malo

prisjeo, ovaj bi ga stao psovati. Govorio mu je daje tupoglavac, ni-tarija, koija, uarski budala,vjetrogonja, magarina, musavac, beznaajnik, zgubidan, lupe, stara ispiutura i izazovnim je

pokretima izraavao namjeru da e ga tako dugo mlatiti po toj njegovoj tikvurini dok mu se ne uinida je svijet gnjecavi krumpir, a dvanaest apostola banda razbojnika. Takve se prijetnje, naravno,nikada nisu ostvarile, ve su bile puke govornike figure koje protivnik i nije drukije shvaao. Unekoliko navrata uzajamno su se tuakali kod nadstojnika, ali je Sauberle bio dovoljno pametan dato nipoto ne dopusti. "Momci," rekao je ljutito, "pa niste vie kolarci. U takva rovarenja ne elimse uputati; dosta, toka!" Usorkos tomu obojica su, svaki za se, ponovno dolazila tuakati onogadrugoga. Tada za rukom tvor-niar ne bi dobio meso, a kada bi se prkosno pobunio, pleta je

odgovarao: "Ne uzbuujte se toliko, Hiirlin. Morate biti kanjeni. Heller mije ispriao to ste opetgovorili." Uar je silno likovao zbog tako neoekivanog uspjeha. No naveer bi se stvar obrnula.Heller ne 63 bi dobio juhu i tako su dva mudrijaa shvatila da su nadmudrena. Otada vie nije bilotuakanja.


22/219

No meusobno se nisu putali na miru. Vrlo rijetko, kada bi jedan do drugoga uali gore na rudini iza prolaznicima istezali svoje naborane vratove, medu njima bi se moda na sat vremena razvilokratkotrajno duevno zajednitvo dok su raspredali o ivotu i svijetu, o pletau, njezi siromaha islabanoj kavi u ubonici ili pak razmjenjivali svoja duhovna dobra koja su se kod uara sastojalaod uvjerljive psihologije ena, a kod Hiir-lina od uspomena na godine putovanja i fantastinihzamisli o financijskim pekulacijama u velikom stilu. "Vidi, kad se netko oeni..." tako je svaki

puta glasio Hellerov poetak. A Hurlin, kada je na njemu bio red, uvijek je poinjao: "Kada bi minetko pozajmio tisuu maraka..." ili: "U to vrijeme kada sam bio u Solingenu..." Prije mnogo godinaradio je tamo tri mjeseca, ali je bilo zapanjujue to mu se sve upravo u Solingenu dogodilo i to jesve tamo vidio. Umorivi se od prianja, utke su prevakavali svoje najee hladne lule, sputaliruke na iljata koljena, pijuckali u nejednakim razmacima na cestu i pokraj grbavih stabala jabukatupo zurili prema gradu kojega su bili otpadnici i krivili ga za svoju nesreu. Tada bi postali sjetni,uzdisali, obeshrabreno lamatali rukama i osjeali da su stari i uvenuli. To bi uvijek potrajalo tektoliko dok se sjeta ne bi ponovno pretvorila u zlou za to je najee bilo dovoljno pola sata. Tada

bi obino Lukas Heller zametnuo svau, poevi najprije nekom zadjevicom. 64 "Vidi tamo dolje!"uzviknuo bi i pokazao u smjeru doline. "A to to?" gunao je ovaj drugi. "Jo mora i pitati! Jaznam to vidim." "Dakle to, sto mu gromova?" "Vidim takozvanu tvornicu valjaka negdanjega

Hurlina i sljepara, a sada Dalles & Co. Bogati su to ljudi, bogati!" "Mene moe sresti u 'Orlu'!"promrmljao je Hurlin. "Ma nemoj? Hvala lijepo." "Ti to mene zeza?" "Nema potrebe, ve sizeznut." "Uarski lupeu!" "Robijau!" "Ispiuturo!" "Sam si to! Ne moe, a da ne vrijea poteneljude." "Razbit u ti zube!" "Prebit u te k'o maku, bankroteru umiljeni!" Time je okraj biootvoren. Nakon to su iscrpli sva u tom kraju uobiajena pogrdna imena i uvrede, mata dvojicelakrdijaa razmahivala se u osebujnim i vrlo zvunim novotvorinama dok i taj kapital ne bi

potroili, a onda bi se dva borbena pjetlia iscrpljena i ogorena jedan iza drugoga doklatila dokue. Svaki je elio onoga drugoga to vie obeshrabriti i osjetiti se nadmonim, no ako je Hurlin

bio pametniji, Heller je bio lukaviji, a kako pleta nije stao ni na iju 65 stranu, nijedan nije mogaoodnijeti pobjedu. Obojica su arko eljela zauzeti ugledniji i bolji poloaj u ubonici, i toj su elji

posveivali toliko razmiljanja i upornosti da bi svojedobno, da na tom nisu krtarili, svakomu odnjih i upola manje bilo dovoljno da se ponovno osovi na noge umjesto da postane Sunani brat. Umeuvremenu se u dvoritu povelika hrpa drva polako smanjivala. Preostali dio odloili su za

poslije, privremeno se posvetivi drugim poslovima. Heller je u odreene dane radio u vrtunaelnika opine, a Hurlin se pod nadstojnikovim nadzorom bavio mirnijim poslovima poputienja salate, prebiranja lee, sjeckanja mahuna i tomu slino, pri emu se nije morao pretrgnu-ti,a ipak je mogao biti od kakve-takve koristi. inilo se da e se tako zalijeiti i neprijateljstvo dvojiceubonika jer vie nisu cijele dane provodili zajedno. Takoer si je svaki umiljao da mu je zbognjegovih posebnih vrlina bio dodijeljen upravo taj posao i tako


23/219

mu priznata prednost pred onim drugim. Tako se ljeto sporo vuklo sve dok lie nije stalo utjeti. Aonda se tvorniaru dogodilo, dok je jednoga poslijepodneva sam sjedio pred ulaznim vratima i

pospano promatrao svijet, daje neki stranac, spustivi se niz brijeg, zastao ispred "Sunca" i upitao zaput prema vijenici. Hurlin gaje otpratio dvije ulice dalje, odgovorio strancu na sva pitanja i za svojtrud dobio na dar dvije cigarete. Od prvoga koijaa kojega je sreo zamolio je vatre, pripaliocigaretu, vratio se u svoj hlad pokraj ulaznih vrata i preplavljen osjeajima zadovoljstva predao se

davno zaboravljenom uitku u dobroj cigari iji je zadnji ostatak na posljetku puio u maloj luli svedok nije preostao jo samo pepeo i nekoliko smeih kapi. Naveer kada se uar vratio iz naelniko-va vrta i po obiaju na dugako i na iroko prepriavao kako je za uinu dobio ukusan sok odkruaka i bijeli kruh i rotkvice i kako su prema njemu otmjeno postupali, Hurlin je izdanomrjeitou ispriao svoju pustolovinu i kod Hellera probudio stranu zavist. "A gdje su ti sada tecigarete?" upita ga ubrzo Heller s velikim zanimanjem. "Popuio sam ih", oholo se nasmije Hurlin."Obje?" "Nego to, stari moj, obje." "Najednom?" "Ne, glupane, ve na dvaput, jednu za drugom.""Maje li istina?" "Zato ne bi bila istina?" "Tako", ree lukavo uar koji u to nije vjerovao, "onda uti neto rei. Ti si, naime, jedan telac, i to povelik." "Je li? A zato?" "Zato to bi, da si jednusauvao, imao neto i za sutra. A to sad ima od toga?" Tu tvorniar nije odolio. Cerei se izvue i

prednjeg depa preostalu cigaru i gurne ju zavidnom uaru pod nos ne bi li ga do kraja rasrdio. 66

67 "Zna to? Ipak nisam tako beznadno glup kao to misli." "Tako dakle. Ima jo jednu. Dajpokai!" "Samo kad bih morao!" "Kojeta, samo da vidim! Znam prepoznati je li dobra. Odmah tiju vratim." Hurlin mu je tada pruio cigaru, a on ju u prstima prevrtao, primicao nosu, mirisao, aonda, nerado ju vrativi, saaljivo rekao: "Evo, samo ju uzmi natrag. Takvih se dobije dvije zakrajcar." Iz toga se razvila svaa oko kakvoe i cijene cigare koja je potrajala sve do poinka.Svlaei se, Hurlin svoje blago poloi na jastuk bojaljivo ga uvajui. He-ller se stade rugati:"Obvezno ju ponesi sa sobom u krevet! Moda dobije mlade." Tvorniar mu nita ne odgovori, akada je onaj legao u krevet, on paljivo poloi cigaru na prozorsku dasku, a onda se i sam uvue u

postelju. U njoj se ugodno opruio i prije nego gaje svladao san, jo jednom je prizvao u sjeanjeonaj popodnevni uitak kada je s toliko ponosa i hvastavosti otpuhivao fini dim prema suncu, a sugodnim se mirisom u njemu probudio ostatak njegova negdanjeg sjaja i osjeaja veliine. Tada jeusnuo i dok mu je san u punom bljetavilu prizivao sliku iezloga zlatnog doba, on u snu gurnu uzrak svoj pocrvenjeli nos pun prijezira prema vlastitim boljim vremenima. No usred noi, suprotnosvim svojim navikama, iznenada se probudio i u polusvjetlu ugledao uara kako 68 stoji krajuzglavlja njegova kreveta i mravu ruku prua prema cigari to je leala na prozoru. Uz bijesan krikskoi iz kreveta i zaprijei zlikovcu odstup. Neko vrijeme nisu izustili ni rijei, ve su dvaneprijatelja nepomino i k'o od majke roeni stajali jedan nasuprot drugomu,


24/219

odmjeravali se ubojitim pogledima ne znajui ni sami je li se zbog straha ili prevelika iznenaenjajo nisu pograbili. "Ostavi cigaru!" povie napokon Hurlin daui. Uar se nije micao. "Ostavi ju!"povie onaj drugi jo jednom, no kako Heller ni tada nije posluao, on zamahnu i zasigurno bi muprilijepio sonu pljusku da se uar nije na vrijeme sagnuo. Ali tada ovom ispade cigara iz ruke,Hurlin ju htjede hitro podignuti, no u tom ju asu Heller petom nagazi i ona se tiho pucketajuirazmrvi u komadie. Tvorniar sad Hellera udari u rebra i zapoe tunjava. Bilo je to prvi put da su

se njih dvojica potukli, no njihova je kukavtina prilino ublaila bijes, pa se to nije pretvorilo ni uto ozbiljno. as bijedan od njih istupio korak naprijed, as drugi, i tako su se dva goliava starcavrtjela po sobi bez puno buke kao da vjebaju neki ples, i svaki je bio junak, i nijedan nije primaoudarce. To je tako ilo sve dok se u pogodnom trenutku tvor-niaru pod rukom nije naao prazanlavor i on njime bijesno zamahnu po zraku pa tresnu po glavi svog nenaoruanog neprijatelja. Puni

pogodak limenim lavorom odjeknuo je po cijeloj kui tako ratniki tretavim zvukom da su seodmah otvorila vrata, nadstojnik je u 69 koulji uao u sobu te psujui i smijui se stao ispreddvojice neprijatelja. "Pa vi ste dva prava klipana", povie otro, "akate se tu po sobi goli golcatikao dva stara jarca! Kupite se u krevet, i da vas nisam uo!" "Krao je" - povikao je Hurlin gotovo

plaui od bijesa i povrijeenosti. No nadstojnik ga odmah prekinu i upozori da se smiri. Jarci segunajui vratie u postelje, pleta je jo neko vrijeme prislukivao na vratima, a kada je otiao u

sobi je i dalje bilo tiho. Kraj umivaonika su na podu leale krhotine cigare, kroz prozor jeprovirivala blijeda no kasnoga ljeta, a iznad dvaju smrtno gnjevnih danguba visjela je na ziducvijeem ovjenana izreka: "Djeice, volite jedni druge!" Iz te je afere iduega dana Hurlin odnio

barem jednu, malu pobjedu. Nepokolebljivo se usprotivio tomu da nastavi dijeliti spavaonicu suarom, pa je nakon tvrdoglavog otpora pleta ipak morao popustiti i dodijeliti mu drugu sobu.Tako je tvorniar ponovno postao samotnjak, i koliko god da se rado rijeio uarova drutva, to ga

je ipak inilo sjetnim i prvi put je jasno osjetio u kakvu ga je beznadno slijepu ulicu pod stare danegurnula sudbina. Bile su to nevesele predodbe. Prije je, kako god bilo, barem bio slobodan i unajbjednijim vremenima imao katkad jo i neto sitnia za gostionicu i mogao je, daje samo htio,svakoga dana ponovno poi na put. No sada je sjedio tu, obespravljen i pod tuim skrbnitvom, inikada nije dobivao ni prebijene pare i u ivotu vie nije imao drugih ciljeva, ve da do kraja ostari ione-moa i kada mu doe vrijeme da legne. Poeo je, to inae nikada nije inio, sa svogavidikovca na rudini uz cestu, gledajui preko grada motriti dolinu, pogledom mjeriti bijele ceste ieznutljivo gledati za pticama i oblacima u letu, kolima u prolazu i pjeacima koji su odlazili idolazili. U veernjim je satima ak stekao naviku itanja, no itajui nabone pripovijesti izkalendara i pobonih asopisa esto je odsutno i potiteno dizao pogled, prisjeao se svojih mladihgodina, Solingena, svoje tvornice, zatvora, veeri u bivemu "Suncu" i neprestano razmiljao kako

je sada sam, beznadno sam. Uar Heller sa strane ga je odmjeravao zlobnim pogledima, ali je ipaknakon nekog vremena ponovno pokuao popraviti njihove meusobne odnose. inio je to tako da

bi, susrevi tvorniara vani na poivalitu, namjestio ljubazan izraz lica i doviknuo mu: "Lijepovrijeme, Hurlin! Bit e dobra jesen, to kae?" Ali Hurlin bi ga samo pogledao i lijeno kimnuo ne

pustivi ni glasa. Vjerojatno bi se usprkos tomu postupno ponovno isplela neka poveznica izmeudvojice tvrdoglavaca, jer u svojoj zamiljenosti i jadu Hurlin bi radije od svega posegnuo za prvimljudskim biem koje sretne ne bi li se barem naas rijeio emerno

herman hese - najljepse pripovijetke

Documents