Tonny Jarrett

Izaslanik

Emissary 1989

1 Desno me uho svrbi kao sam �avo, i imam neodoljivu potrebu da ga po�ešem lijevom

stražnjom nogom. Ono što sve to �ini tako frustriraju�im je to što više nemam desno uho, niti lijevu stražnju nogu ... niti ikakvo uho ni noge, kad smo ve� kod toga.

Možda bih to trebao bolje objasniti. Ve� sam gotovo mjesec dana ovdje, u dubokom svemiru, jurim naglavce blistavim

svemirskim elipsama brzinom nešto ve�om od brzine svjetlosti. Uskoro bih trebao dobiti signal iz Baze koji �e mi re�i da uklju�im Me�uzvjezdanu pogonsku jedinicu.

Ako MPJ radi, sljede�i zvjezdani sustav mi je prakti�ki iza ugla. Ako ne radi, slijedi mi jedno vraški dugo putovanje.

Kakav god bio ishod tog eksperimenta, ne planiram uživati u njemu. I upravo sada užasno se provodim.

Kao prvo, niz naglih promjena u putanji - manevara izbjegavanja, kako ih Baza naziva - prouzrokovao je da dobijem svemirsku morsku bolest. Sitna smetnja, možda, ali strašan je osje�aj imati mu�ninu kada znate da više nemate želudac.

Drugi problem je moj stalan osje�aj da je u ovom svemirskom vozilu propuh. Prili�no je nelogi�an, naravno. U svemiru nema vjetra - niti ikakvog zraka. Kada bi postojale pukotine ili otvoreni šavovi na trupu vozila, zrak bi izlazio van, a ne unutra ... a u ovom svemirskom vozilu ionako nema zraka. I kako onda objasniti taj propuh koji osje�am na le�ima, kada ih ionako više nemam?

Sve je to prili�no uznemiruju�e, da se blago izrazim. Ali najgori od svega je taj užasni svrab u mom nepostoje�em uhu. Nekoliko puta sam

se javljao na Zemlju da zamolim one glupane u Bazi da u�ine nešto kako bi zaustavili taj mu�ni svrab. U po�etku su me ignorirali, ali moje izbezumljene molbe su im se izgleda kona�no popele na živce, pa su mi se javili.

Rekli su mi da pokušam loviti svoj rep. Sada, pitam ja vas, da li je to na�in na koji se treba ponašati prema jednom

svemirskom pioniru kakav bih ja trebao biti? Dobro znaju da ja više nemam rep. I kada bih ga imao, bio bi mi podvijen izme�u nogu. Naravno, kada bih imao noge.

Oh, kako bih sada volio biti u Bazi, gdje bih mogao uroniti svoje zube u neke meke stražnjice. Ali ja nisam tamo, i nemam zube, i sve je to prokleto frustriraju�e, kažem vam.

Stvari su bile prili�no druga�ije na Dan lansiranja. Glazba je svirala, zastavice su lepršale, a uvaženi govornici su bili puni pri�a kako sam ja imao ogromnu �ast da budem odabran da povedem prvu zemaljsku me�uzvjezdanu misiju, da mi bude povjereno najkompleksnije svemirsko vozilo koje je do sada izumio �ovjek, i da "ponesem snove i nade �ovje�anstva u bespu�a svemira."

Iako sam trebao biti pametniji, bio sam stvarno zanesen. Sve je to bilo dio lažnog publiciteta koji je služio da mi se podigne moral i da me se sprije�i da po�inim nešto suicidalno poput rasprskavanja njihovog dragocjenog vozila po cijelom Atlantskom oceanu.

Možda se pitate zašto sam dozvolio da budem stavljen u tu pokretnu kantu za sme�e i lansiran s lica zemlje. To je zanimljiva pri�a. U jedno možete biti sigurni: nisam se javio dobrovoljno. Nitko se nije niti potrudio da me konzultira o tome. Ljude se pita da se jave dobrovoljno, ali pse ne.

Da, istina je, dragi �itatelju, ja sam pas. Svojedobno sam bio vraški dobar pas, ali ovo nisu moja vremena. Barem ne još.

Sigurno se pitate kakva bi to vrsta psa mogla biti ovdje u dubinama svemira i nositi glavu u torbi zbog nekog ljudskog posla. To je dobro pitanje. I sam sebi sam ga postavio nekoliko puta u posljednje vrijeme.

Ja sam pripadnik nove vrste pasa koja je postala poznata pod nazivom Canis superior. Moja vrsta se razvila izravno od starog prosje�nog Canis canae, ali izme�u mene i onoga psa koji je tako vjerno služio ljudima tolike tisu�e godina postoji tolika razlika kao izme�u Homo sapiensa i orangutana. Razlika je uglavnom mentalna, a ne fizi�ka, ali postoji.

Ponekad mislim da je naziv Canis superior samo nešto što je �ovjek izmislio da napuše naš ego. Sve u svemu, prema nama se i dalje odnose kao prema psima, i nikakva koli�ina moderne terminologije ne može zataškati ono što nam je �ovjek u�inio.

Da sam bio pametan, sakrio bih �injenicu da sam superiorna vrsta psa pred svojim ljudskim gospodarima. Na taj bih na�in mogao završiti spavaju�i po cijele dane na starom otira�u ispred ognjišta, pod nogama nekog ljubaznog ljubitelja pasa. Mnogo toga ima u starom na�inu života.

Ono što �ini moj sadašnji na�in života pomalo odbojnim jest to što ljudi u Bazi nisu stavili cijeloga mene u ovaj me�u-zvjezdani gokart. Samo moj mozak.

To je to�no. Moje prekrasno tijelo je još uvijek na zemlji u stanju obamrlosti, prikop�ano na fantasti�ni kompjutorski sustav koji se automatski brine za niz njegovih potreba.

Momci u Bazi obe�ali su da �e mome tijelu pružiti najbolju mogu�u njegu. �ak su rekli da �e mi ono biti vra�eno, u najboljem stanju, �im se vratim sa svoje misije. Naravno, zaboravili su spomenuti koliki su izgledi da �e se to i dogoditi, ali imao sam dovoljno vremena da ih sam izra�unam. Prili�no deprimiraju�i.

Bilo kako bilo, pretpostavljam da �e se oni zaista potruditi da održe staro tijelo u dobrom obliku, samo zbog one male mogu�nosti da se vratim na Zemlju kao junak. U me�uvremenu, nadam se da �e povremeno jedan od onih ulizica oti�i po�ešljati moje raskošno krzno. I možda nostalgi�no po�ešati to moje desno uho.

Pada mi na pamet da je ovaj prokleti svrab nekako telepatski i da se prenosi kroz svu tu udaljenost do moga odvojenog mozga. U ovako �udnom ure�enju, mogu�e je. Sve je mogu�e.

Kako se odvojeni mozak psa našao u me�uzvjezdanom prostoru, dio je pri�e koji bih htio zaboraviti. Ali evo je, tek da se zna.

Tehnološki stru�njaci koji su isplanirali ovu nakaznu misiju odlu�ili su da je ovom letjelicom najbolje upravljati pomo�u odvojenog organskog mozga. Takozvani mehani�ki mozak morao bi biti toliko velik da bi zauzimao neprakti�nu koli�inu prostora i težine, i tako oduzimao mjesto potrebnomu gorivu i zakr�ivao cijeli prostor.

Nadalje, elektroni�ki mozak zna biti temperamentan i sklon razli�itim neuroti�nim ponašanjima kada je prepušten sam sebi. A kada svemirsko vozilo u�e u me�uzvjezdani pogon, komunikacija s njim više ne�e biti mogu�a. Ono tada mora biti sposobno donositi vlastite odluke - a niti jedan kompjutorski sustav još nije tako sofisticiran da se o njemu može ovisiti do te mjere.

Tako da je jedina alternativa bio organski mozak, po mogu�nosti odvojen od sitnih dosadnih prohtjeva svoga tijela, prikop�an izravno na kontrole i senzorne sustave vozila.

Kada se sve to postigne, mozak �e djelovati na razini apsolutne misli. Tako je barem bilo u teoriji. Pretpostavljam da nitko nije ra�unao s vrlo stvarnim svrabom u nepostoje�em uhu!

Prvotni plan je, naravno, uklju�ivao korištenje ljudskoga mozga za taj riskantni poduhvat. Da su me ikada pitali za mišljenje, srda�no bih se priklonio toj ideji.

Jedini problem je bio taj što se nikoga nije moglo natjerati da volontira za tu veliku �ast. I tko bi ikoga mogao kriviti za takvu skromnost?

Pa, ostatak pri�e možete pogoditi. Drugi po redu izbor bio je pse�i mozak uzet od najinteligentnijeg primjerka Canis superior a kojega su se mogli do�epati.

Pretpostavit �ete da moraju postojati barem neke dobre strane moje sadašnje situacije, osim ponešto sumnjive �asti koja mije dodijeljena. Vjerojatno mogu prona�i jednu ili dvije svijetle to�ke, ako prekopam po masi iritacija, u kojoj su ne baš najmanje važni svrab kojem nema pomo�i, beskorisna mu�nina, i temeljito promrzla, ali nepostoje�a le�a.

Jedina stvar koja me donekle tješi jest �injenica da je svako vlakno moga mozga pažljivo povezano sa zamršenim funkcijama ove letjelice. Zbog stru�no izvedenoga posla, u mogu�nosti sam proširiti svoju kontrolu nad ovim brodom daleko više nego što su de�ki u Bazi ikada smatrali mogu�im.

Da kirurzi i elektroni�ki geniji koji su smislili ove veze nisu podcijenili moje sposobnosti, sigurno bi ugradili odre�ene kontrole i ograni�enja mojih mo�i.

To što nisu to u�inili, bilo je velika pogreška - ali i prava sre�a za mene. Me�u stvarima koje sam nau�io je i mogu�nost da pohranjujem svoje misli za budu�u

upotrebu, i istovremeno sprije�im da one budu automatski poslane u Bazu, gdje bi ih mogao analizirati niz nametljivih psihologa. Ovakva vrsta privatnosti omogu�it �e mi da stvorim nekoliko vlastitih planova, koji bi mogli prili�no uzdrmati moje ljudske gospodare kada bi oni saznali što smjeram.

A kada ovo vozilo jednom u�e u me�uzvjezdani pogon, mo�i �u uspostaviti potpuniju kontrolu nad njegovom sudbinom i okrenuti ovaj mali izlet kroz zvjezdane sustave u svoju vlastitu korist, a ne samo njihovu.

Ali, nemojte me krivo shvatiti, svi vi ljudi tamo u zemlji budu�ih naraštaja. Ne planiram nikakve katastrofe pogubne za �ovje�anstvo. Jer iako jesam ništarija, nisam osvetoljubiva ni-štarija. Nemam strpljenja s takvim ljudskim sitni�avostima.

Ali, na koncu konca, ipak postoji ona stara izreka: Svaki pas ima svoj dan. Uz malo sre�e, i moj �e uskoro do�i.

2 Senzor blizine mase me upravo probudio iz prvog gotovo pristojnog sna koji sam

doživio otkad sam napustio Zemlju. SBM je povezan izravno s mojim slušnim živcima, tako da su prigušiva�i za uši potpuno beskorisni pri blokiranju buke, odnosno bili bi da sam ih imao sa sobom ... ili da sam imao uši na koje bih ih stavio.

SBM ima iritantan zuje�i zvuk od kojega mi škripe zubi. Odnosno, škripali bi da ih imam. Po�eo sam mrziti tu prokletu stvar tijekom tih 29 odvratnih dana svoga turobnog izleta po svemiru. No, naravno, bez takve naprave, i ja i ova grozna kanta za sme�e u kojoj se vozim bili bismo ve� odavno razbacani u sitnim komadi�ima po cijeloj galaksiji.

Ali još nekoliko minuta neometanog sna možda bi bilo vrijedno sudara. Svaki pristojan i dobro odgojen pas mogao bi razumno o�ekivati prosje�no 12 do 15 sati sna dnevno. Ali ne i Canis superior*. Ne, gospodine! �ak i kad bi nam naši ljudski gazde dozvolili takav luksuz, naši nemirni umovi bi nas odvratili od sna.

Sve što mogu re�i jest: koja je cijena evolucije? �im me SBM probudio, brzo sam aktivirao radar i vizualne skenere. Strani objekt je

bio komet srednje veli�ine u �iju je putanju ušlo moje vozilo. Lijevi retroreaktori su se uklju�ili istoga trenutka, i ja sam se pripremio za još jedno mu�no skretanje s normalne putanje.

Pogodio me uobi�ajeni val mu�nine, bez ikakve mogu�nosti olakšanja, ali manevar nije dugo trajao. Milisekunda ili dvije bile su dovoljne da se vozilo odmakne nekoliko stotina kilometara od svojega kursa. Tada, dok je komet prolazio pored lijevog dijela broda, mogao sam osjetiti žiroskopske stabilizatore u unutrašnjosti vozila kako ga vra�aju natrag na putanju.

Mu�nina je na trenutak popustila, i po prvi put sam pobliže pogledao komet. Imao sam što i vidjeti. Zamislite, ako možete, tisu�e komada plamte�eg leda kako se okre�u oko vatrene jezgre i ostavljaju rep dug tisu�ama kilometara.

Vizualni skeneri na trupu ovoga vozila su svi osjetljivi na boje, i višebojne zrake odbijene od kometa su trajno zabilježene na traci. Tada su na�injene spektrografske analize i poslane na Zemlju da bi astrofizi�ari u Bazi imali nad �ime razbijati glave. Ali moja briga nisu bile znanstvene posljedice onoga što sam imao �ast vidjeti. Boje su bile toliko neodoljive da sam se uhvatio kako premotavam trake stalno iznova da bih uživao u ovom novom iskustvu.

Psi obi�no ne raspoznaju boje, i po tom pitanju Canis superiornije izuzetak. Ali "o�i" moga svemirskoga vozila su potpuno osjetljive na boju, pa je moj mozak primio ovaj spektakl neublažen.

Veli�anstveno je preslaba rije� da bi se to opisalo!

Kada sam se ponovo vratio na putanju, s ponešto jenjavaju�om mu�ninom, mogao sam se vratiti zadatku bilježenja svojih sje�anja za budu�e naraštaje, paze�i pritom da Baza ne nanjuši moj tajni literarni život.

Nastao bi pravi pakao da oni ikada saznaju, ali ne postoje nikakve šanse za to. Potpuno sam zaobišao odašilja� podataka i imam dovoljno zaliha trake da nastavim ovu pse�u ispovijest gotovo ad infinitum. Kad bi Baza saznala što se doga�a, vjerojatno bi se uspani�ili i pritisnuli onaj gumb za moje uništenje.

Vidite, moji dobrohotni ljudski gospodari mene gledaju tek kao neku vrstu superstroja, umjesto kao funkcionalni um s vlastitom voljom. Oni ne žele imati nikakva posla sa strojevima koji su sposobni kreativno razmišljati, jer bi se takvi strojevi, prema njihovom paranoidnom na�inu razmišljanja, mogli jednog dana okrenuti protiv njih i u�initi da Benetova No�na mora broj tri izgleda kao blažena sanjarija u usporedbi s time. Da im je ikada palo na pamet da bi obi�an pas bio sposoban potu�i ih njihovim vlastitim oružjem, njegov bi život bio doista kratak!

Iako nema puno privla�nosti u mojoj sadašnjoj sitauciji, ne uživam u pomisli da bi me netko mogao dovršiti s drhtavim prstom na gumbu za paniku.

Upravo prije no što me SBM probudio iz sna, imao sam najnoviju epizodu u seriji snova koja se razvija još od dana lansiranja. Ne mogu objasniti zašto sanjam ovakav san, a još manje zašto je tako zapanjuju�e realisti�an.

U svom snu nalazim se na velikoj zelenoj poljani, lajem iz sve snage i lovim nekog jadnog malog zeca koji o�igledno pokušava spasiti vlastiti život. Nemam nikakvu ideju zašto ganjam toga zeca, niti što �u u�initi s njime ako ga ikada uhvatim. Jedino što znam jest da je u mom životu u snu jedino važno da ga uhvatim. A ono što me stvarno mu�i je to što u potjeri neizmjerno uživam.

Prije nego što ovo sve pripišete normalnom pse�em snu, trebali biste znati da se niti jedan Canis superior nikada ne bi prepustio takvom nedostojanstvenom ponašanju. Nikada u životu nisam tr�ao slobodan po zelenom polju, a jedini ze�evi koje sam ikada vidio su bili oni eksperimentalni u kavezima u laboratoriju u kojem sam živio. Oni su jedna takva debela, lijena i glupava družina da se niti jedan pas ne bi zamarao s njima.

Pa �emu onda ovaj san? I zašto toliko uživam u njemu? U jedno sam siguran: Nadam se da nikada ne�u uhvatiti toga malog zeca iz sna.

Nadam se da �u se uvijek probuditi prije no što se sru�im na njega i u�inim nešto �ega bih se kasnije sramio. Nikada ne bih htio fizi�ki povrijediti drugo živo bi�e, u snu ili najavi.

Tijekom sljede�eg dana putanja ove letjelice trebala bi neznatno skrenuti od ravnine galaksije, što bi zna�ajno smanjilo koli�inu kozmi�kih drangulija s kojima bih se morao boriti. Uhvatio sam se kako se pitam kakav �e u�inak me�uzvjezdani pogon imati na mene. Nitko mi u Bazi nije mogao - niti htio -odgovoriti na to pitanje. Štoviše, nitko ne zna da li �e MPJ uop�e raditi.

Bez me�uzvjezdanog pogona, moja �e misija - i moji vlastiti sitni planovi - postati prava kozmi�ka kaša.

Gotovo jednako važne su i galakti�ke karte koje su upro-gramirane u moj um putem trodimenzionalnih videokazeta. Ove karte moraju biti apsolutno precizne, jer njihova to�nost može zna�iti razliku izme�u uspjeha i neuspjeha - možda �ak i izme�u života i smrti. U svemiru ne postoji mogu�nost orijentiranja bez astronomskih prora�una, jer se izgled zvijezda radikalno mijenja kako se prodire dublje i dublje u svemir.

Ali, da osakatim staru poslovicu: ne vrijedi žaliti za ne�i-me što još nije ni došlo, i pretpostavljam da bih trebao oponašati svoje bezbrižne pretke, sanjati svoj luckasti san o zecu i pustiti da se vrijeme pobrine za sve.

3 Još jedno hirovito razdoblje sna je došlo i prošlo, ovaj put prekinuto signalom iz Baze

koja je tražila moj rutinski raport u pogledu pozicije, unutrašnje i vanjske temperature, i stotine drugih sli�nih trivijalnih sitnica koje tehni�arske birokrate održavaju u stanju sre�e.

Aktivirao sam odašilja� podataka, koji automatski snima i šalje takve podatke na Zemlju, i pokušao ponovno zaspati.

Ali san se pokazao još neuhvatljivijim nego ina�e, možda zato što sam se podsvjesno brinuo o onom snu o zecu. Koji god bio razlog, još uvijek sam budan, i mogao bih to vrijeme korisno iskoristiti za nastavak svoje pri�e.

Pada mi na pamet da sam rekao vrlo malo o �udnim okolnostima pod kojima je moja vrsta psa nastala. Pri�a o tome kako je Canis superior nastao je duga i složena, no pokušat �u biti kratak.

Canis superior nastao je prije više od stotinu godina, sredinom dvadesetoga stolje�a. Možda se pitate kako bilo koja vrsta može tako zna�ajno evoluirati u tako kratkom razdoblju kao stoje stotinu godina, a kamoli posti�i toliki napredak kao moja. Ali, to se može dogoditi, i dogodilo se, a uzroci toga su povezani s velikim koracima u bihevioralnim i geneti�kim znanostima.

Sredinom dvadesetoga stolje�a, psi su se iskazali u mnogim vrstama laboratorijskih istraživanja diljem svijeta. Jedan razlog tomu bila je njihova dostupnost - psi su doživjeli porast populacije koji je blisko slijedio pove�anje broja njihovh ljudskih gospodara. Na kraju je odnos pasa i ljudi postao takav da je velik broj mješanaca besku�nika po�eo lutati ulicama i drvoredima gradova.

Naravno, gradske vlasti su odlu�ile primijeniti oštre mjere i okupile su sve pse lutalice u masovnim kampanjama. Mnogi od tih pasa bili su jednostavno natjerani u plinske komore i ubijeni u skladu sa zakonom - beš�utan pokušaj genocida koji me �ak i sada razbješnjuje, posebno kada se sjetim kako su i takozvane "humane" organizacije i društva poput onoga za zaštitu životinja sudjelovale u tim zvjerstvima.

Nakon nekoliko godina toga masovnog ubijanja, rastu�a potražnja za pse�im subjektima od strane medicinskih i bioloških istraživa�kih laboratorija dovela je ovaj tužni marš prema plinskim komorama do polaganog kraja.

Tada je zapo�ela nova vladavina straha. Možda mislite da je, s pse�eg gledišta, život u istraživa�kom laboratoriju neki

napredak u odnosu na lutanje ulicama i ve�eranje sadržaja prevrnutih kanti za sme�e - i pravi raj kada se usporedi sa smr�u u plinskoj komori. Ali i život u laboratoriju imao je svoje posebne užase koji su bili daleko gori nego smrt.

Možda ne bi trebalo kriviti znanstvenike, jer usprkos dokazima koji govore suprotno, i oni su ljudska bi�a i podložni su ljudskim ograni�enjima. Jedno od njih je iritantna tendencija da vjeruju da takozvane "niže vrste" nemaju osje�aja i tako ne zaslužuju obzirnost. �ak niti pojava moje vrste, Canis superiora, nije imala puno utjecaja na taj ljudski stav, usprkos �injenici da se mnogi od nas mogu mjeriti s �ovjekom kad je rije� o intelektu.

Nije da to govori mnogo u našu korist. Ljubitelji pasa cijeloga svijeta - neka budu blagoslovljena njihova srca - nanjušili su

zlostavljanja koja su se dešavala u laboratorijima, i val javnog zgražanja rezultirao je humanijim ponašanjem prema nama.

Na svoje veliko �u�enje, istraživa�i su otkrili da je pas kojega se dobro tretira puno bolji subjekt za eksperimentiranje nego jadna olupina koja bi se š�u�urila cvoko�u�i u kutu svoga kaveza svaki put kada bi se približila figura u bijeloj kuti. Život u laboratoriju i dalje nije sli�io na izlet, ali je postao podnošljiviji.

Standardi prema kojima su pse�i subjekti odabirani uskoro su postali stroži, i zalihu prihvatljivih pasa uskoro je prerasla potražnja. Psi su postali vrlo traženi na crnom tržištu, i u razvoju koji je podsje�ao na dane kada su u Engleskoj Burke i Hare iskopavali leševe da bi znanstvenici mogli vršiti pokuse na njima, krugovi psetokradica po�eli su cvjetati. Psi koji su

imali vlasnike odvajani su od svojih domova i ognjišta i prodavani manje skrupuloznim laboratorijima. Doista sramotna praksa!

�ak su i ove metode pokušaja i pogrešaka pri regrutiranju pasa uskoro postale neprakti�ne, pa su se laboratoriji okrenuli zamisli da uzgajaju vlastite subjekte u brižljivo kontroliranim uvjetima. Nije prošlo mnogo godina kada su se pojavili veliki uzgajiva�ki centri koji su se specijalizirali u opskrbljivanju istraživa�a pažljivo uzgojenim i odgojenim psima.

Stvarni po�etak evolucijskog procesa koji je kulminirao pojavom Canis superiora, bio je uklju�ivanje genetike u metodologiju cenatra za uzgoj pasa. To je bio sudbonosan korak, kojega bi ljudski rod mogao i požaliti, jer je znatno ubrzao rast fizi�kih i umnih sposobnosti ove vrste.

Naravno, geneti�ari nisu namjerno htjeli uzgojiti novu vrstu psa. Sumnjam da je i njihova najlu�a mašta mogla zamisliti takav zapanjuju�i razvoj doga�aja. Njihov cilj bio je tek da manipuliraju pse�im genima i kromosomima na takav na�in da razviju pse koji bi bili sposobniji podnijeti napore eksperimentiranja, i �iji bi ih prošireni umovi na�inili poslušnijima i prijemljivijima zahtjevima istraživanja. Ono �emu su stremili bila je rasa prijaznih robova.

Ono što su dobili, ponosno izvještavam, puno je više od onoga što su ikada o�ekivali! Tijekom sedamdestih i osamdesetih godina dvadesetoga stolje�a genetika je strelimice

napredovala. Kada je takozvani genetski kod kona�no pro�itan, osnovna jedinica samoga života - stanica - našla se na milosti i nemilosti ljudskoga roda. S njom se moglo �initi što god se htjelo, na gotovo neograni�en broj na�ina.

Ve�ina ovoga rada odvijala se u medicinskim laboratorijima, �esto sa psima kao subjektima, a jedan od nusprodukata bila je eliminacija takvih zagonetnih ljudskih problema kakvi su bili rak, dijabetes i neke uro�ene mane.

Kada se sve to novo znanje primijenilo na uzgoj pasa, evolucijska kocka je bila ba�ena. Nova generacija pasa može biti stvorena u znatno manje od dvije godine - zbog superiorne spolne opreme i manje komplicirane požude - dok stvaranje nove generacije ljudi traje prosje�no 25 godina. Prema tome, nije �udo što se evolucija psa mogla uz poticaj genetike odvijati tako nevjerojatno brzim tempom!

Tijekom trideset godina nova pasmina po�ela je oponašati zvukove ljudskih glasnica. Možete zamisliti šok nekog jadnog laboratorijskog pomo�nika, �ije je ime izgubljeno u povijesti, kada mu je za vrijeme rutinske inspekcije jedan od njegovih pse�ih šti�enika rekao da se nosi k vragu.

Razvoj razumljivoga govora tako je zaintrigirao geneti�are da su se oni odmah bacili na posao kako bi poboljšali glasovni aparat psa, i nije prošlo mnogo godina kada je uspostavljena verbalna komunikacija izme�u laboratorijskog psa i njegova istraživa�a-gazde. �ak ni tada znanstvenici nisu mogli vidjeti ono što je bilo o�igledno.

Drugi su, me�utim, uspjeli osjetiti implikacije ovoga napretka, i kada su ovi kobni eksperimenti objavljeni, krzno je doista letjelo na sve strane. Religionisti su optužili znanstvenike da se bave stvarima koje su tebale biti u rukama Božanstva. Ostali primitivni ljudski tipovi podigli su i kuku i motiku i glas kako znanost stvara rasu frankensteinovskih �udovišta koja bi jednoga dana mogla preuzeti svijet. Liberalni kontingent ustao je u obranu "jednakih prava za pse".

Oh, kažem vam, bilo je sjajno! Kada su pri�e o onome što se doga�a vani prodrle u laboratorijske štenare, mnogi su moji preci kolabirali od smijeha, valjaju�i se po podovima svojih kaveza, i gr�e�i svoja neprava rebra u gr�evitom užitku.

Ljubitelji pasa po�eli su gledati na svoje ku�ne ljubimce s osjetnom zabrinutoš�u, pitaju�i se kada �e im oni po�eti odgovarati i nemaju�i pojma što im re�i kada po�nu. Ali, naravno, doma�i psi nisu profitirali od napretka koji su postigli njihovi laboratorijski ro�aci, i ostali su stari, glupi, šutljivi doma�i psi.

Po�etno uzbu�enje u vezi novoprona�ene sposobnosti pasa da govore na kraju je jenjalo. Mogu�nost verbalne komunikacije nije bila pravi kriterij za prepoznavanje nove vrste

psa. Canis superior nastao je tek kada je laboratorijski pas po�eo misliti za sebe, neovisno o ljudskom treningu.

Trenutak kada se to dogodilo teško je odrediti, ali postupno, bolno poboljšavanje pse�eg mozga trajalo je barem daljnjih trideset godina. I što su pametniji ti psi postajali, to su više po�eli skrivati svoje intimne misli od ispitivanja istraživa�a.

Nešto kasnije, moji su preci po�eli zaobilaziti humanoidni govor u me�usobnim kontaktima i razvijati neku vrstu telepatske empatije. Iako je istraživa�e zbunjivalo to što su štenare u laboratorijima postajale tako tihe nakon što bi se ugasila svjetla, postoje dotada zrak bio ispunjen pse�om grajom, razvoj telepatije ostao je tajna. Ljudski gazde bi na nju gledali kao na prili�no zastrašuju� razvoj doga�aja da su shvatili kako nova vrsta posjeduje sredstvo komunikacije koje �ak niti ljudi još nisu razvili.

Ipak, usprkos nastojanjima mojih predaka da ne odaju nikomu koliko su napredovali na evolucijskoj ljestvici, istraživa�i su na posljetku postali svjesni da se nova vrsta doista pojavila na sceni.

Kada je ovo objavljeno svijetu, podignuta je i druga velika uzbuna. Opet su religionisti optuživali znanost za obijesno uzurpiranje božanskih mo�i, a i razni neintelektualni tipovi, koji su se osje�ali ugroženima pojavom još jedne razumne vrste na planetu, glasno su protestirali.

Daleko najglasniji prosvjed stigao je sa strane liberala, koji su trebali novi povod za borbu, sada kad je društvo ispravilo nepravde poput rasne nejednakosti, ratova i razli�itih vrsta seksualnog proganjanja. Obnovili su svoje zahtjeve da bi nova vrsta pasa trebala dobiti jednaka prava, uklju�uju�i gra�anske slobode i univerzalno pravo glasa.

Naravno, zahtjevi liberala predstavljali su ozbiljnu prijetnju za znanost, jer bi njihovo prihva�anje zna�ilo kraj eksperimentiranja na psima.

Drago mije re�i, protesti se i dalje nastavljaju svom snagom. Televizijski ekrani i videonovine puni su divnih prizora predanih branitelja pse�ih prava koji se na veliko lancima vežu za vrata laboratorija i skloništa za životinje diljem svijeta.

Nekolicina smionih duša je �ak otišla toliko daleko da je postavila ležaj eve u laboratorijskim štenarama, na veliku radost mojih kolega, koji su ih srda�no pozdravili i podijelili svoju hranu s njima.

Kada je pala odluka da se pošalje psa u daleka prostranstva me�uzvjezdanog svemira, kontingent za obranu pse�ih prava se me�usobno podijelio. Jedna grupa je zastupala mišljenje da je nehumano natjerati psa da se uputi na tako riskantno putovanje (iako nitko od njih ne bi volontirao da me zamijeni). Druga je grupa isticala kako je svemirsko putovanje divna prilika da Canis superior dokaže da je ravnopravan �ovjeku i dobro�initelj �ovje�anstva.

Znanstvenici su, naravno, odbijali uzeti u obzir pravne, socijalne i moralne implikacije svoga predloženog poduhvata. Njihovi argumenti su bili zasnovani na utilitarizmu. Kao i uvijek, cilj opravdava sredstva.

Eto, tako je došlo do toga da su problemi �ovjekovog istraživanja svemira pali na moja nepostoje�a ple�a.

Da sam tada bio potpuno svjestan onoga što me �ekalo, mogao sam odglumiti da sam glup i tako izbje�i ovaj svrab koji me izjeda, prehla�ena le�a i neispunjenu želju da povratim.

Ali, pošto sam se ve� upustio u ovaj suludi poduhvat, planiram ga iskoristiti najbolje što budem mogao.

4

Sada je rano ujutro trideset i prvoga dana nakon lansiranja - previše rano. Laserski

komunikacijski radiofar upravo me probudio iz još jednog prijeko potrebnog razdoblja sna, zavijaju�im zvukom na kojega se nikada ne�u naviknuti, a koji zvu�i poput epilepti�nog kojota koji zavija prema tamnoj strani Mjeseca.

Ono što nikada ne�u shvatiti jest zašto su oni umobolni invalidi u Bazi sve morali isplanirati tako rano ujutro. Tamo je tek nekoliko minuta do �etiri sata ujutro, i mogu ih sve

zamisliti kako jure uokolo puni energije i smišljaju sitne sadisti�ke štoseve da mi naprave potpunu zbrku od dana prije no što on i po�ne.

Moram priznati da ovdje u svemiru i nema razlike izme�u dana i no�i, ali i dalje me vraški smeta kada me probude tako rano. To je povezano sa psihi�kim satom koji se nalazi u mome mozgu odvojenom od tijela, i koji i dalje kuca sinkronizirano s vremenom u Bazi.

S druge strane, vjerojatno je dobro što su me baš tada probudili, jer sam opet sanjao onaj misteriozni san o zecu. Ovoga puta bio sam bliži njegovom raspletu nego ikada, i bilo mi je nešto strašno poznato u vezi te preplašene male životinjice. Zbunjuje me stoje to bilo, ali po�injem se nadati da nikada ne�u saznati.

Poruka koja je došla putem LKRF bila je ona na koju sam �ekao ve� više od mjesec dana, ali svejedno sam se prili�no šokirao. Poruka je bila kratka, ali sudbonosna.

"Svemirska letjelico-1 ... Svemirska letjelico-1 ..."rekao je LKRF, kao da ima još drugih letjelica u blizini. "Pripremi se da aktiviraš me�uzvjezdanu pogonsku jedinicu. Optimalno vrijeme aktivacije �e biti za to�no trideset minuta od ... sada!"

Usprkos tomu što me ta poruka uzdrmala, nisam mogao ne biti impresioniran glupoš�u koja je stajala iza njezina tempiranja. Stvarno tridest minuta! Priprema MPJ za aktiviranje traje cijelih pet sekundi, i koja je onda bila svrha prisiljavanja mene da se budim iz svojih snova toliko prije vremena? Mogao sam spavati još sljede�ih dvadeset i devet minuta i još uvijek imati dovoljno vremena da poradim na svojoj oporuci.

Pa, rekao sam sam sebi, možda bih trebao Bazi dati neki razlog da se zabrine. Zlobna podvala odmah se po�ela formirati u mojoj glavi, i poslao sam signal Bazi, jedva susprežu�i cerek:

"Aktivirati što? " Prošao je težak trenutak, a tada se LKRF ponovo oglasio u mom nepostoje�em uhu:

"Pripremi se da aktiviraš me�uzvjezdanu pogonsku jedinicu. Optimalno vrijeme aktivacije je za dvadeset i devet minuta i dvadeset sekundi od ... sada!" Još jedna stanka. "Da li me �uješ, Svemirska letjelico-1?"

"Naravno da �ujem", odgovorio sam gnjevno. "Što mislite, da sam gluh?" Ovoga puta Baza je zvu�ala pomalo uvrije�eno. "Ovo nije vrijeme za neozbiljnost,

Svemirska letjelico-1. Potvrdi naš signal odmah." "Signal potvr�en", zarežao sam. "Pa, što još ima novoga?" "Da li si spreman za aktivaciju MPJ?" zanimalo je bazu. "Do vraga, nisam", odgovorio sam. "Ne dok ne pošaljete nekoga da po�eše uho na

mom tijelu." "Da u�ini što?" pitala je Baza. "Ponovi poruku." "Ne�u ništa aktivirati dok ne pošaljete nekoga da po�eše uho na mom tijelu." Nastupila je zlokobna tišina, i znao sam da �u uspjeti malo prodrmati Bazu. Tada je

drugi glas, kojega sam prepoznao kao pripadaju�i direktoru kontrole misije, zapucketao preko LKRF.

"Slušaj, ti klempava, bušljiva ništarijo; u�ini kako ti je nare�eno. Ina�e �u ti otkinuti to prokleto uho i nahraniti njime ma�ku."

"Laskanje vas ne�e nikuda dovesti," gotovo sam preo, "isto kao ni prijetnje." LKRF je zapucketao zvukom niza kletvi koje su uklju�ivale �ak i nekoliko izraza

kojih se ja nikada ne bih sjetio. Moram re�i da je to bila vrhunska izvedba, i morao sam se diviti šefovom vladanju njegovim materinskim jezikom. Kona�no, nakon nekoliko sekundi tišine, usljiedio je nešto mirniji protest:

"Ovo je ucjena." "Ne budite smiješni", odgovorio sam. "Tko je ikada �uo da pas nekoga ucjenjuje?

Moje me desno uho svrbi, i želim da ga se po�eše! Zar tražim previše?" "Nare�eno ti je da se pripremiš za aktivaciju MPJ", žustro je odgovorila kontrola

misije. "Hajde, u�ini to!" "Idite loviti svoj rep", odgovorio sam s primjetnim zadovoljstvom.

Nakon još jedne stanke, LKRF je zapucketao s o�igledno bijesnim "Zahtjev odobren." Milijuni kilometara izme�u Baze i Svemirske letjelice-1 nisu u potpunosti mogli prigušiti uzdah poraza koji je pratio pristanak kontrole misije.

Uskoro nakon toga, i sam sam odahnuo s �istim užitkom dok sam osje�ao kako daleka ruka �eše moje desno uho, i to radi poprili�no dobro.

"Hvala", odgovorio sam. "Bilo je prekrasno!" "To je lijepo", odgovorila je kontrola misije s tra�kom sarkazma. "Da li sada misliš da

se možeš prestati zezati i pripremiti MPJ za aktivaciju?" "Ah, MPJ je spremna da spremnija ne može biti", odgovorio sam. "Brinem se za sebe.

Mislim da mi se ne�e dopasti me�uzvjezdano putovanje." "Naša srca krvare za tebe", odgovorila je kontrola misije s nešto više raspoloženja u

glasu. "O�ekujemo da nam se javiš za šezdeset dana. Odsada si sam samcat." I tada, glasom �ija je nježnost vjerojatno iznenadila toliko njega koliko i mene: "Sretno, Svemirska letjelico-1."

Kad su se odašilja�i na LKRF ugasili, osjetio sam kako izmaglica suza zamagljuje moje nepostoje�e o�i. Po prvi put u našem prili�no uzburkanom odnosu, direktor kontrole misije se prema meni ponio kao prema nekom jednakom sebi. Ta mala ljubaznost poslužila je da još više naglasi moj rastu�i osje�aj izoliranosti koji je bio posljedica ovog posljednjeg kontakta sa srodnim bi�em.

Tijekom vremena koje je bilo ostalo do posljednjeg odbrojavanja, borio sam se s ovim osje�ajem izoliranosti zapošljavaju�i se navigacijskim pitanjima koja sam prošao ve� desetke puta u prošlih nekoliko dana. To mi je poslužilo da prekratim vrijeme, ili kao klin na koji bih objesio svoje misli.

�ak i dok sam bio zadubljen u galakti�ke mape, nisam mogao ne osje�ati prili�no bolnu nostalgiju za mojim rodnim planetom, �ak i za ljudima u Bazi. Možda i jest istina da su se prema meni ponašali kao prema psu, ali to je ljudski nedostatak, i rado bih odmah mijenjao ulogu svemirskog pionira za toplu pse�u ku�icu.

Ali sada je otpo�ela vje�nost nazvana odbrojavanje, i najspremniji sam što bih ikada mogao biti da pritisnem taj imaginarni gumb koji pokre�e MPJ. A vrijeme mi polako izmi�e.

Tri ... dva ... jedan ...

5 Ništa se nije desilo. Nemojte me krivo shvatiti. Me�uzvjezdana pogonska jedinica radi savršeno, i svi

sustav su ispravni, ako �ete oprostiti staromodni izraz koji su koristili stari svemirski pioniri iz dvadesetog stolje�a.

Samo, ništa se nije desilo. Kada kažem "ništa", govorim o odsutnosti osje�aja, o potpunom nedostatku stvarnosti

koja bi se mogla percipirati, možda �ak i o "ništavim" o kojem je pisao veliki teolog Sartre. Možda ovako izgleda biti mrtav. Ono što me �ini tako sigurnim - hm, gotovo sigurnim - da nisam mrtav jest to što još

uvijek mogu razmišljati i što sam svjestan da neuralne veze i odašilja�i još uvijek pohranjuju moje misli u snima�.

Tako�er sam svjestan da je moj mozak još uvijek povezan s razli�itim komponentama navigacijskog sustava ovog broda, �ak i ako je MPJ privremeno onemogu�ila te komponente.

O�ekivao sam užaren mlaz svjetlosti i zvuka kada se MPJ uklju�ila, ali ono što se dogodilo bilo je pravi antiklimaks. Nimalo svjetlosti, nimalo zvuka, nimalo opipa, okusa, ni mirisa. Samo svijest o postojanju, o bivanju me�u svim tim ništavilom.

Sad osje�am nešto što još niti jedan stvor nije osjetio, odre�eno znanje da sam apsolutno sam u svom svemiru, pošto nema sumnje da sam jedino živo bi�e koje prebiva u ovoj ravnini �etvrte dimenzije po kojoj Svemirska letjelica-1 putuje.

Barem znam da i dalje mogu funkcionirati. Upravo sam aktivirao vizualne senzore na svim stranama trupa Svemirske letjelice-1, ali to je sil�no otvaranju o�iju u mrklom mraku. Znate da ste ih otvorili, ali ne možete uvjeriti sami sebe da su one doista i otvorene.

Vani nije samo tamno. Tama nije rije� za to. Tamo uop�e ni�ega nema. Jedini dio ovoga vozila koji još uvijek ne mogu vizualizirati jest sama MPJ, jer je

magli�asta neprozirnost obavila cijelu jedinicu. Me�utim, �injenica da se ovaj fenomen dešava dokazuje da MPJ radi kako treba u svom privatnom svijetu, da se tako izrazim. Nakon unaprijed odre�enog intervala, MPJ �e se sama ugasiti, ponovno aktivirati sve prostorne sustave za navigaciju, i vratiti kontrolu Svemirske letjelice-1 meni.

U me�uvremenu, mogu se samo moliti da zna što radi. Nitko se u Bazi nikada nije potrudio da mi objasni najdublje tajne me�uzvjezdane

pogonske jedinice, s njihovom ograni�enom ljudskom maštom, �inilo bi se prili�no smiješno da sjednu i pokušaju objasniti dubokoumnosti kvantne mehanike jednom psu.

Na sli�an na�in, osje�ao bih se prili�no blesavo pokušavaju�i objasniti ljudima ritualisti�ke implikacije podizanja stražnje noge kod muških pasa, ili zašto se svi psi koji žive sjeverno od ekvatora okre�u u smjeru suprotnom od kazaljke na satu prije no što �u�nu da obave "posao", a psi južno od ekvatora u smjeru kazaljke na satu.

Ljudski um jednostavno još nije spreman za takve spoznaje. Usprkos op�enitoj uroti šutnje vezanoj uz mehanizam djelovanja MPJ, uspio sam

shvatiti otprilike kako ona stvara pre�icu do zvijezda. Kako svi znamo, Einstein je uništio �ovjekovu nadu da su mogu�e konvencionalne

metode me�uzvjezdanog putovanja kada je pokazao da �e objekt koji putuje brzinom svjetlosti ili još brže u tom procesu dobiti beskona�nu masu. Svako vozilo prakti�no za me�uzvjezdano putovanje trebalo bi putovati brzinom nekoliko puta ve�om od brzine svjetlosti, a svako me�ugalak-ti�ko putovanje bilo bi nemogu�e s brzinama manjima od tisu�ostruke brzine svjetlosti.

Pri takvim brzinama, �ak i kada bi ih svemirska vozila mogla posti�i, pove�anje mase bilo bi nezamislivo, i beskona�na masa bi na kraju postala beskona�ni nered.

Kao rezultat Einsteinovih prora�una, isklju�ena je mogu�nost konvencionalnog trodimenzionalnog putovanja izme�u zvijezda, osim kao sredstvo slanja svemirske letjelice u manje zakr�eni dio svemira, iznad galakti�ke ravnine, gdje bi mogao biti aktiviran mehanizam za zaobilaženje trodimenzionalne stvarnosti.

Upravo takav mehanizam je me�uzvjezdana pogonska jedinica. Budu�i da ona nema nikakve veze s kineti�kom energijom i ne bi mogla pogurati �amac na vesla preko jezerca u Central Parku, njezin naziv je zapravo promašen. MPJ je u biti vremenski stroj koji može prebaciti svemirsko vozilo na odre�enu udaljenost u prošlost, a potom ga vratiti u sadašnjost.

Kada je svemirsko vozio preba�eno u prošlost, ono može uspostaviti kontakt sa zvjezdanim sustavima ili galaksijama koje su se nalazile u tom prostoru milijunima godina prije. Dobro je poznato da je sam svemir u stalnom stanju kretanja - i to prili�no brzog. Galaksije se okre�u kroz svemir fantasti�nim brzinama po više ili manje kružnoj orbiti oko njegova središta.

Izra�unavanjem to�nog položaja odre�enog zvjezdanog sustava u odre�enom vremenu u prošlosti, MPJ se može upotrijebiti da bi premostila to vremensko ograni�enje i dovela letjelicu u dodir s tim zvjezdanim sustavom, plus-minus milijun kilometara.

Odnosno, to je ono na što Baza ra�una. Koliko god bih volio vidjeti te umišljene gadove raskrinkane, ako su u krivu, šala bi bila na moj ra�un.

Ako MPJ obavi svoj posao, Svemirska letjelica-1 bi mogla dospjeti do bilo kojega zvjezdanoga sustava ili galaksije za koju su astronomskim promatranjem uspostavljene prostorno-vremenske koordinate.

Moja uloga je mala, ako je usporedite s blistavoš�u lutanja po volji kroz široka prostranstva svemira. Me�utim, opasno prenastanjenoj Zemlji, rezultati s kojima seja vratim - ako se vratim, zapravo - mogu zna�iti razliku izme�u ljudskog opstanka i kaosa.

Od mene se o�ekuje da sakupim opsežne podatke o razli�itim zvijezdama i njihovim planetarnim sustavima, pohranim te informacije na mikrovrpce, i pošaljem ih kompjutorskim bankama podataka u Bazi na svom putu natrag.

Direktno odašiljanje prema Zemlji �e, naravno, biti nemogu�e sve dok se ne vratim kroz vremensku granicu koju ovo vozilo upravo probija. Zapravo, kada stignem do svoga odredišta u dalekoj prošlosti, ljudska civilizacija još ne�e niti otpo�eti. Štoviše, nikakav prepoznatljiv život još se ne�e pojaviti na Zemlji.

Iako je istina da imam i nekoliko vlastitih nebuloznih ideja o svojim aktivnostima ovdje u svemiru, planiram u potpunosti ispuniti svoju prvotnu misiju. To nije nužno motivirano bilo kakvom odanoš�u koju bih mogao osje�ati prema ljudskoj rasi, ali znam da trenutni odnos vrsta veže sudbinu Canis superiora �vrsto uz onu Homo sapiensa. Koje god neda�e pogode �ovje�anstvo, pogodit �e i njihove pse�e prijatelje.

I zbog toga �u uskoro biti u potrazi za planetima koji mogu podržavati zemaljski život. Mogu se jedino nadati da cijena ne�e biti prevelika.

Moj život, na primjer.

6 Nešto me upravo trglo iz još jednog razdoblja sna, i u prvih nekoliko maglovitih

trenutaka svijesti nisam mogao shvatiti što je bilo to što me probudilo. Tada sam shvatio da to nije mogao biti nikakav vanjski podražaj, jer MPJ i dalje radi i

ja sam u stanju virtualnog nepostojanja što se ti�e senzornih podražaja. Tada sam se sjetio. Onaj san ... sam onaj prokleti san koji se ponavlja me probudio! �inilo se da me svaka epizoda ovog sna dovodila mrvicu bliže tome malom zecu

kojega sam gonio. U ovom najnovijem poglavlju, uspio sam se prima�i na pola metra ili metar toj jadnoj zvijer�ici i upravo sam se spremao da u�inim to, što god sam namjeravao u�initi kada ga uhvatim. Ali onda je to preplašeno maleno stvorenje u�inilo vrlo �udnu stvar.

On je stao na mjestu, okrenuo se i pogledao me! Bilo je ne�ega u njegovim malim zacakljenim okicama što me natjeralo da naglo

stanem - i to nešto me tako�er probudilo u hladnom znoju, ili ne�em najbližem hladnom znoju što bestjelesni pse�i mozak može osjetiti.

I sada, nakon dovoljno dugog razmišljanja o ovom �udnom preokretu, znam stoje to bilo u pogledu koji je izmijenjen izme�u mojih i njegovih o�iju što je prometnulo ovu ludo bezbrižnu potjeru u stravu.

To je bilo prepoznavanje. Nekako smo i ja, lovac, i on, lovina, znali u tom trenutku da smo zapravo jedno te isto. Ovo nije lako objasniti, i nisam siguran da i sam mogu shvatiti sve implikacije toga.

Ali, da pojednostavim, dozvolite da kažem da je zec kojega sam lovio u svom snu bio zapravo ja - ili, bolje re�eno, onaj dio mene koji progone kroz galaksiju vlastite sumnje i strahovi ... i usamljenost. Možda u svakome lovcu postoji neki dio lovine koji pani�no želi pobje�i. To je nešto o �emu valja ramisliti.

U me�uvremenu, ima mnogo posla za obaviti i planova za napraviti. Prema Mjera�u subjektivnog vremena povezanom s mojim mozgom, me�uzvjezdana

pogonska jedinica sada djeluje ve� nešto više od dvanaest i pol sati. Raspored leta pokazuje da bi se ona trebala sama isklju�iti nakon dvanaest sati i �etrdeset i tri minute rada i vratiti mene i ovo svemirsko vozilo u normalni prostorno-vremenski kontinuum.

Svi pokazatelji govore kako ona savršeno obavlja svoj posao. Kada to ne bi bilo tako, MPJ bi se u potpunosti isklju�ila i sli�na naprava, stvorena da djeluje u suprotnome smjeru, bi me vratila na to�no mjesto u prostor-vremenu gdje je MPJ po�ela s radom. To je otprilike analogno istezanju gumene trake do odre�ene udaljenosti i puštanju da se vrati natrag na prvotnu poziciju.

Usprkos ugra�enim osigura�ima, još sam uvijek malko nervozan u vezi ishoda ovog eksperimenta s MPJ. Ako se ona isklju�i sekundu prerano ili prekasno, bit �u u neprilici. Ili �u

oti�i predaleko ili ne�u dose�i ciljano podru�je za milijune kilometara i mogao bih skon�ati svoje dane u nekoj praznini izme�u zvjezdanih sustava.

U tom slu�aju ne bi postojao na�in da uspostavim kontakt s Bazom i od njih dobijem navigacijske korelate koji bi doveli Svemirsku letjelicu-1 natrag na pravi put, iz jednostavnog razloga što bih bio tako daleko u prošlosti da civilizacija na Zemlji još ne bi niti postojala.

Uvjeravanja astrofizi�ara u Bazi da su svemirske karte koje nosim u svom umu to�ne, �ine mi se nekako manje utješnima sada, nego kad sam se upustio u ovaj ludi poduhvat, ali nemam izbora osim da vjerujem da su njihovi prora�uni bili to�ni.

Sljede�ih nekoliko trenutaka koji su preda mnom bili bi nepodnošljivi kad ne bih imao barem malo vjere u kona�an uspjeh ovog eksperimenta s putovanjem kroz prostor i vrijeme.

Kako se kobni trenutak približava, po�injem se radovati što �u se ponovno na�i u normalnom prostornom okolišu. Bez obzira na ishod, sve je bolje od prebivanja u ovom limbu nepostojanja gdje je prošlost budu�nost, a sadašnjost uop�e niti ne postoji.

A sada je stigao signal da je preostalo samo deset sekundi prije no što bi se MPJ trebala isklju�iti, i više nemam vremena za razmišljanje.

Pet ... �etiri ... tri ... dva ...jedan ...

7 Me�uzvjezdana pogonska jedinica se isklju�ila to�no prema rasporedu, i na trenutak

ili dva sam pomislio da sam izvršio izrazito uspješan prijelaz iz tave u samu vatru - gotovo doslovno.

Kao prvo, glupo sam ostavio sve vizualne skenere na trupu Svemirske letjelice-1 potpuno otvorenima i rezultat moga prijelaza u normalni svemir bila je užarena eksplozija svjetlosti koja je umalo spržila moj odvojeni mozak u njegovoj vlastitoj otopini koja zamjenjuje krv. Naravno, u trenutku kad je svjetlost udarila, fotosenzori su smanjili skenere do podnošljivije razine. Ali �ak je i taj najmanji djeli� sekunde bio dovoljan da mi pruži otrežnjuju�i uvid u ono na što moji ljudski kolege misle kada govore o vatri pakla.

Drugi problem s kojim sam se susreo bio je taj što sam se našao u slobodnom padu, zabrinjavaju�e blizu površine divovske zvijezde. Upravo kad sam pomislio da �u postati meso za gulaš, retroreaktori su preuzeli kontrolu i postavili Svemirsku letjelicu-1 na tangencijalnu putanju prora�unatu tako da onemogu�i uranjanje u vatrenu masu koja se nalazila ispod.

Usprkos tomu stoje Svemirska letjelica-1 bila poprili�no daleko od gravitacije te zvijezde, mogao sam osjetiti miris spaljene boje na trupu broda - što i nije tako mala stvar ako uzmete u obzir da ja više nemam nos i da trup broda, koji je napravljen od uglancane termoslitine nije bio obojen.

Cijelo vrijeme dok su me retroreaktori odvla�ili od istopljene mase zvijezde koja me skoro spržila, spektrofotometri su marljivo analizirali svjetlost razli�itih zvijezda u ovom sustavu i pohranjivali podatke u kompjutore. Preliminarni rezultati su me ispunili nevoljnim divljenjem znanstvenicima u Bazi, jer izgleda da se Svemirska letjelica-1 nalazi to�no u sredini ciljanoga podru�ja!

Bio bih u iskušenju da signaliziram prema Zemlji "izvrsno u�injeno" i izabrane odobravaju�e poklike, no tamo nema nikoga da primi �estitke. Oni još nisu ni ro�eni, i ne�e ni biti još nekih milijun godina. Ova spoznaja smanjila je moj entuzijazam. Osje�am se usamljenijim nego ikada.

Ali, naravno, ja nisam sam u ovom odsje�ku prostora i vremena. Zapravo, daleko od toga.

�ak i najkonzervativniji astrofizi�ari na Zemlji procjenjuju da naša galaksija sadrži više od 600 000 planeta zemaljskoga tipa - planeta koji su toliko sli�ni Zemlji da �ovjek može izi�i iz svog svemirskog vozila, duboko udahnuti prikladno oksigenirani zrak, i pogledati gore prema plavom nebu.

Velika je vjerojatnost da je ve�ina ovih zemljolikih planeta nastanjena razli�itim vrstama životinja ne toliko razli�itima od onih na Zemlji. Zapravo, egzobiolozi se slažu da

svemir prili�no obiluje životom, i da je veliki dio toga života jednak ili superioran u inteligenciji i evolucijskom napretku kada se usporedi s �ovje�anstvom.

Znatno sam oraspoložen razumnim o�ekivanjima da nisam jedino živo bi�e u ovom udaljenom kutku galaksije. Ciljano podru�je moje misije je odabrano tako da se uzimao u obzir zakon prosje�nosti, a kriterij je bio potencijalno velik broj planetarnih sustava koji se ovdje nalaze.

Teorija da je Sunce nekada bilo dvostruka zvijezda i da je kataklizmi�ka supernova njegova zlosretnog brata blizanca bila odgovorna za stvaranje planeta Sun�eva sustava u potpunosti je prihva�ena. Teoreti�ari su tada zaklju�ili da bi sli�ne zvijezde drugdje u galaksiji - one koje su tako�er izgubile svoje blizance u supernovama - mogle me�u svojim satelitima imati planete sli�ne Zemlji.

Tako je napravljen odabir, i ja sam se našao usred konstelacije Veliki pas, što smatram prili�no prikladnim. Barem sam se ovdje po�eo osje�ati gotovo kao kod ku�e.

Zvijezda na kojoj sam umalo bio ispržen identificirana je kao Telemah - jedna od centralnih to�aka u sazvjež�u, i radujem se što moje druženje s njom nije bilo intimnije.

Samo zvijež�e se sastoji od najmanje deset zvijezda vidljivih sa Zemlje golim okom tijekom vedre no�i - odnosno, tako su mi rekli. Na Zemlji mi nikada nije bilo dozvoljeno da no�u lutam uokolo, a �ak i da sam smio, moj mi vid dok sam obitavao u svome tijelu nije bio u stanju omogu�iti promatranje zvijezda, iako je bio znatno bolji nego u pasa dovoljno sretnih da ne budu pripadnici vrste Canis superior.

Ali sada, zahvaljuju�i mogu�nostima vizualnih skenera, trebao bih imati prili�no dobar pogled na te sjajne objekte �ije sam postojanje dosada morao prihvatiti na danu rije�.

Možda ... tek možda ... �e se ovo putovanje ipak isplatiti.

8 Posljednja dva dana su bila najzaposlenija u mom životu. Zapravo sam pravio izlete prakti�ki nasumce po mnogim svjetovima koji �ine zvijež�e

Veliki pas. Nisam spavao niti sekunde u posljednjih više od 48 sati, i iznena�eno primje�ujem da nisam niti malo umoran iako sam cijelo to vrijeme radio punim potencijalom.

Usprkos mojim ranijim sumnjama u sposobnosti Svemirske letjelice-1, moje divljenje ovome vozilu je jako poraslo tijekom posljednja dva dana. Gorivo koje je potrošeno od lansiranja bilo bi dovoljno da opskrbljuje glavne gradove sjevernoameri�kog kontinenta punih mjesec dana, a zaliha je još uvijek 95% sa�uvana. Sustav za regeneraciju goriva stalno je u pogonu i sakuplja energiju s obližnjih zvijezda da nadoknadi ono što Svemirska letjelica-1 potroši.

Me�uzvjezdana pogonska jedinica se tako�er pokazala svestranim komadom opreme, i iako još uvijek ne znam kako to�no djeluje, nau�io sam je koristiti jednako lako i uspješno kao što ljudi na Zemlji koriste svoje obiteljske aeroautomobile, a ovdje nemam ni problema s prometnim gužvama.

�ak i u dijelu galaksije gusto ispunjenom zvijezdama i planetarnim sustavima poput ovoga, zvijezde su me�usobno udaljene nekoliko svjetlosnih godina, ali s MPJ one se �ine tako blizu kao što je hranomat na uglu blizu svakoj zemaljskoj doma�ici. A tako�er se i putovanje od jedne do druge �ini sigurnijim.

Naravno, osnovna navigacija je i dalje moja odgovornost, budu�i da moram unositi prostorne korelate u kompjutor koji aktivira MPJ. Tada MPJ preuzima i, nakon nekoliko sekundi onoga osje�aja nepostojanja kojega sam ranije spomenuo, Svemirska letjelica-1 se nalazi gdje god sam ja to poželio, što je naj�eš�e nekoliko stotina kilometara od obe�avaju�ega planeta koji kruži oko zvijezde sli�ne Suncu.

U po�etku sam se brinuo da �e sv to lutanje nasumce uokolo uzrokovati da se Svemirska letjelica-1 beznadno izgubi izme�u ovih kompleksnih skupina zvjezdanih sustava. Ali MPJ pohranjuje ogromne koli�ine vremenskih i prostornih podataka u svoje vlastite baze podataka, i nakon bilo kojeg broja me�usobno povezanih sporednih putovanja može vratiti ovo vozilo na to�ku s koje je prvi puta krenulo.

Bio sam toliko zaokupljen svojim raštrkanim putovanjima tijekom posljednja dva dana, da sam tek sada shvatio da je najve�i dio moje primarne misije obavljen.

Baza je bila prisiljena odrediti proizvoljnu brojku od deset dana subjektivnog vremena za ovaj dio misije, s marginom pogreške od plus minus dvadeset posto. To zna�i da je me�u-zvjezdana pogonska jedinica programirana da me na zapovijed vrati u to�ku u ovom zvjezdanom sustavu gdje �e njezina recipro�na komponenta preuzeti kontrolu i vratiti me natrag u carstvo zemaljske sadašnjosti. I to mora u�initi unutar �etverodnevnog razdoblja koje �ini tu marginu pogreške.

Drugim rije�ima, ja ne mogu po�eti svoj let ku�i prije osmoga dana boravka u ovom susjedstvu, ili nakon dvanaestog dana. Alternativa pridržavanju ovog rasporeda prili�no je odbojna, ali o tome se sada ne brinem.

Samo je jedan planetarni sustav ostao neistražen nakon dva dana meni dodijeljenog subjektivnog vremena, tako da sam prili�no ispred rasporeda. Zvijezda �ije satelite sada moram eva-luirati je najve�a u ovoj galakti�koj zabiti - sam Sirius, najve�i i najsjajniji u ovom zvijež�u, a tako�er i najbriljantnije svjetlo na zemaljskom nebu.

Ali sada se planiram isklju�iti na nekoliko sati i nadoknaditi svoj san. �ak i kada se ne�iji mozak �ini neumornim, sat ili dva blaženog zaborava su dobrodošli.

Budu�i da kompjutorski sustavi na Svemirskoj letjelici-1 sada sadrže neke odgovore na pitanje prekomjerne naseljenosti Zemlje, mislim da sam zaslužio malo odmora.

9

Nešto se �udno dogodilo prije nekoliko trenutaka dok sam spavao, tako da sada

ozbiljno razmatram odustajanje od spavanja. Upravo kada sam pomislio da sam se kona�no riješio onoga sna o zecu koji me mu�io

od dana lansiranja, usnuo sam ga još jednom. A ovoga puta bila je to prava parada! Ova epizoda sna nije bila toliko zastrašuju�a koliko je bila zagonetna. Možda je razlog

taj što ja ne mogu niti djelomi�no shvatiti njegove �udne posljedice ili na bilo koji razuman na�in analizirati njegovo zna�enje.

U ovom posljednjem poglavlju, maleni zec i ja nismo bili sami. Daleko od toga! Gdje je prije bio samo jedan maleni zec koji je gledao u mene, sada su bile stotine

njih, i koliko sam ja to mogao primijetiti, svaki od njih bio je to�na replika onoga kojeg sam lovio.

Moram re�i da me to prili�no preplašilo. Jer, iako ne prihva�am ni�ije mišljenje koje se protivi mome divljenju reproduktivnim

sposobnostima ze�eva, moram istaknuti da �ak ni seksualno najugroženiji zekan ne bi mogao izvesti ovakav podvig - a posebice ne u jednom trenutku, i posebice ne sam samcat. �ak i u snu bi dvoje trebalo biti potrebno za zamrsiti klupko - u prokreativnom smislu.

Još �udnija od ove iznenadne neobuzdane mnogostrukosti ze�jega života koji je nastanjivao moj san bila je �injenica da je svako od tih malih �udovišta imalo isti pogled. To je bio onakav pogled prepoznavanja kakav sam spomenuo ranije. I nekako je prepoznavanje koje se odvijalo izme�u mene i njih bilo obostrano.

Pretpostavljam da bih trebao biti zahvalan što nisam bio okružen stotinama tigrova psetoubojica, i stoje to ipak bio samo san. Ali teško je zaboraviti na tako jezovito iskustvo poput ovoga.

Da je po mom, odmah bih završio ovu misiju i pohitao natrag kroz eone do Baze. Ali otprilike je šest dana prerano za bijeg - ne samo zbog toga što me�uzvjezdana pogonska jedinica ne�e aktivirati svoj povratni mehanizam dok ne pro�e barem osam dana lutanja Svemirske letjelice-1 ovim zvjezdanim sustavom. To je prokleto tvrdoglav komad hardvera, i sigurno �e se oduprijeti bilo kakvom upletanju s moje strane.

Osim toga, i dalje želim vidjeti što �eka mene - i ljudski rod, s kojim sam stvorio nelagodno partnerstvo u ovom pothvatu - me�u planetima koji kruže oko goleme zvijezde Siriusa.

MPJ trenutno obra�uje prostorno-vremenske koordinate koje �e joj omogu�iti da smjesti ovo vozilo u ugodnu orbitu nekih milijardu kilometara udaljenu od Siriusa – što je dovoljno blizu kada uzmete u obzir veli�inu te zvijezde i koli�inu topline koju ona isijava. Sirius može biti pse�a zvijezda, ali puno je toplija nego što bih ja ikada želio osjetiti na vlastitoj koži!

U me�uvremenu, sljede�ih nekoliko trenutaka mogu iskoristiti da za budu�e naraštaje zabilježim rezultate prva dva dana mojih istraživanja ovdje u Velikom psu.

Svi hladni tehni�ki podaci koje je prikupila Svemirska letjelica-1 tijekom protekla dva dana - i, uistinu, tijekom cijele dosadašnje misije - pohranjeni su na stotinama kilometara mikro-vrpce u bankama podataka ovoga vozila.

Tako da se možete pitati koji je smisao toga što ja vodim svoj vlastiti dnevnik ove misije, i štoviše, zašto se toliko trudim da ga �uvam odvojeno od mase drugih podataka? O�igledno je da su moje opservacije obojene kistom subjektivnosti i da se po opsegu i to�nosti ne mogu usporediti s onima koje su apsorbirali vizualni skeneri i analizirali kompjutori.

Vrijednost mojih opažanja leži baš u njihovoj subjektivnosti. Živo bi�e je uklju�eno u ovu misiju - uklju�eno najintimnije što to može biti - a budu�e misije �e tako�er predvoditi živa bi�a, bili to ljudi, superpsi ili tko drugi. A subjektivni pristup jest ono po �emu se razlikuju inteligentna živa bi�a i inteligentni strojevi.

Oni dijelovi mikrovrpce koje sam odvojio i sa�uvao za vlastitu upotrebu �e sadržavati pravu pri�u o misiji Svemirske letjelice-1, pri�u puno važniju ljudskoj vrsti (i mojoj vlastitoj) od najobjektivnijih preciznih kompjutorskih podataka.

Ranije sam spomenuo da je, �ak i uz neistraženi planetarni sustav koji kruži oko Siriusa, odgovor na problem s prenapu�enoš�u Zemlje prona�en. Ovo se može �initi kao nepromišljena izjava nakon samo dva dana planiranog desetodnevnog istraživanja, i možda bih je trebao malo pobliže objasniti.

Tijekom ta dva dana, Svemirska letjelica-1 je sakupila podatke na barem tucetu planeta sposobnih za prihva�anje viška ljudskog roda sa Zemlje i smirivanje no�ne more u nekoliko stolje�a koja �e uslijediti. Što se ti�e utvr�ivanja postojanja takvih planeta, problem je sada riješen, i moja je misija uspješna.

Naravno, postoji još maleni problem preživljavanja ovdje u Velikom psu još barem sljede�ih šest dana, dovršavanja mojih istraživanja i povratka u Bazu - ili barem u zemaljsku sadašnjost tako da se sakupljeni podaci mogu odaslati u Bazu. Ali �ini se razumnim pretpostaviti da �e se i to dogoditi, ako mogu suditi na osnovu dosadašnjeg nepogrešivog rada ovog vozila.

Kada se Svemirska letjelica-1 vrati na Zemlju i kada se sakupljeni podaci stave na raspolaganje tehnologijskih cjepidlaka u Bazi, pravi posao po�inje - djelovati u skladu s rezultatima ovoga putovanja.

Konkretni prijedlozi moraju biti izneseni razli�itim vladama na Zemlji, a one tada moraju odlu�iti kako prevesti svoje bujaju�e mase do novih domova, tko �e i�i, i kako �e se financirati ovaj golemi egzodus.

Tada slijedi težak posao transportiranja ogromnoga broja kolonista do razli�itih novih svjetova i njihovo opskrbljivanje s dovoljnim zalihama da ih uzdržavaju dok njihove kolonije ne postanu samoodržive.

U usporedbi sa zadatkom koji je postavljen pred �ovje�anstvo, moj se mali izlet kroz prostor i vrijeme svodi na si�ušne proporcije. Pitam se da li oni glupani u Bazi doista shva�aju kako je ovo tek bezna�ajni po�etak. �ak i uz nevjerojatnu sre�u, vjerojatno �e pro�i pedeset godina prije no što odljev kolonista na�ini bilo kakav primjetljiv trag u populaciji Zemlje.

S druge strane, kad bi ljudska bi�a barem malo obuzdala svoje žudnje za razmnožavanjem i prestala se množiti kao le-minzi, njihova bi se sudbina mogla poboljšati mnogo ranije. (Ja osobno sumnjam da ljudska bi�a imaju tu uro�enu plemenitost leminga, koji su barem spremni platiti cijenu za svoje kopulativne zanose jure�i do mora jednom godišnje i bacaju�i se u njega.)

Tucet planeta koje smo ja i Svemirska letjelica-1 otkrili i ozna�ili spremnima za kolonizaciju nisu slu�ajno odabiranje nekretnina u ovom kutku svemira. Daleko od toga. Oni predstavljaju pažljivo biranje izme�u više od stotine planeta koji su potencijalno sposobni podržavati život poput onoga na Zemlji, jer imaju temperaturu površine unutar umjerenih granica, oksigeniranu atmosferu, površinske vode, i gravitaciju koja iznosi plus ili minus jednu �etvrtinu Zemljine gravitacije.

O�igledno djeluju�i prema teoriji da se poklonjenom konju ipak smije pogledati u zube, znanstvenici u Bazi su ustanovili �ak i strože kriterije za odabir budu�ih domova �ovje�anstva. Naki od tih standarda su tako kruti da se, prili�no ironi�no, niti sama Zemlja ne bi kvalificirala za naseljavanje ljudi.

Geofizi�ki kriteriji, na primjer, zahtijevaju da planet mora biti gotovo istog promjera i gusto�e kao Zemlja; barem osmdeset posto njegove kopnene mase mora biti prekriveno vegetacijom; njegova atmosfera bi trebala sadržavati jednu �etvrtinu kisika na razini mora; njegova površina mora se sastojati od približno pola vode i pola kopna - i sama Zemlja ima manje od jedne tre�ine kopna; a brzina njegove dnevne rotacije mora biti bliska brzini rotacije Zemlje.

Kao da i ovi zahtjevi nisu bili dovoljni, i antropolozi su se pridružili egzobiolozima i inzistirali da kona�no odabrani planeti budu na odgovaraju�em stupnju evolucije što se ti�e životinjskih oblika, da bi se omogu�ilo �ovjeku da ih okupira bez smetanja ve� postoje�im humanoidnim kulturama ili uznemiravanja ekološke ravnoteže izme�u razli�itih životnih oblika.

Ne bi me ni najmanje iznenadilo kad bi se tucet planeta koje je Svemirska letjelica-1 odabrala sveo na �etiri ili pet nakon što svi postoje�i znanstveni interesi na Zemlji budu uvaženi. Ali, to je njihova briga.

Kada i ako �ovjek kona�no osvoji ovaj kutak galaksije, jedno je sigurno - on ovdje ne�e biti sam. Moj kratak boravak me�u planetnim sustavima devet sekundarnih zvijezda Velikoga psa rezultirao je mnoštvom dokaza o postojanju humanoidnog života na razli�itim stupnjevima civilizacije.

Niti jedna od njih ne �ini se sposobnom za interplanetarna putovanja ili detektiranje prisustva svemirskih letjelica kao stoje moja u svome susjedstvu. To je sve pozitivno, ako se mene pita, jer ne uživam u pomisli da bih mogao biti na ne�ijem nišanu. Znate, Svemirska letjelica-1 ne nosi nikakvo naoružanje, i njezina jedina obrana jest mogu�nost da nestane u takozvanu �etvrtu dimenziju ili se na neki drugi na�in izgubi s puta.

Budu�i da se Svemirska letjelica-1 još nije spustila, jer je njezin cilj ispitivanje planeta sa sigurne udaljenosti, a ne dolazak u fizi�ki kontakt s njima, bio sam pošte�en dvojbenog veselja da se susretnem s njihovim stanovnicima licem u lice. Ali znam da su tamo, jer neki od planeta su prikazali vidljive dokaze o postojanju arhitekture.

Da li �e Svemirska letjelica-1 pokušati sletjeti ovamo ili ne, još �e se vidjeti. Ako uvjeti budu povoljni i ja budem imao viška vremena, možda �u pasti u iskušenje da se spustim na neki od planeta koji kruže oko Siriusa. Ali to je protivno odredbama Baze, osim u hitnim slu�ajevima.

Na sre�u, definiranje takvih slu�ajeva je prepušteno meni, i mogu�e je da �u popustiti pred svojom znatiželjom u danima koji su ispred mene.

Dok tako �ekam da MPJ preuzme i baci me u dio svemira obasjan svjetloš�u Pse�e zvijezde, ta znatiželja strelimice raste. Nadam se da ne�e zaprije�iti put mom zdravom razumu, pri �emu mi stara izreka "znatiželja je ubila ma�ku" pada na pamet.

Ali, ipak, poprili�no se ponosim �injenicom da nisam ma�ka.

1 0 Upravo kada je moja sofisticiranost prostorno-vremenskog putnika dosegla to�ku kada

sam mislio da me ništa ne može Uzdrmati, nešto je uspjelo!

Ono s �im sam se susreo ovdje u središnjem dijelu planetnog sustava koji kruži oko Siriusa bi zapanjilo �ak i najhladnokrvnijeg kozmonauta, jer hladno proturije�i svim prihva�enim zakonima astrofizike.

Svemirska letjelica-1 trenutno kruži oko �etvrtog planeta po udaljenosti od Pse�e Zvijezde. Privremeno �u je zvati Sirius-4, iako taj naziv nije baš to�an zbog razloga koje �u kasnije objasniti.

Kako je i bio moj plan, vozilo je izišlo iz me�uzvjezdanog pogona, prije dvadesetak sati, u slobodno padaju�u orbitu na oko milijardu kilometara od Siriusa. �ak i na toj fantasti�noj udaljenosti - gotovo sedam puta ve�oj od one koja razdvaja Zemlju od Sunca - bijeložuti sjaj zvijezde dominira galaksijom, a njezina je toplina zagrijala jako ispoliran trup Svemirske letjelice- 1 do temperature samo nešto niže od one kada sam doživio svoj neugodno blizak susret s Telemahom prije tri dana.

Ali ja�ina zra�enja Siriusa bila je predvidljiva iz podataka sakupljenih još na Zemlji pomo�u astronomskih opserva-cijskih satelita. Fenomen koji sam ja otkrio kada sam stigao u susjedstvo Siriusa-4 nije niti predvidiv niti objašnjiv.

Moja procjena prvih triju planeta koji kruže oko Siriusa bila je neuzbudljiva. Zbog njihove male udaljenosti od zvijezde, pokazali su se nesposobnima za održavanje zemaljskoga života, a kretali su se od rastopljene mase Siriusa-1 do bezra�ne pustinje Siriusa-3.

Ali kada sam usmjerio svoju pažnju na Sirius-4, koji je bio nekoliko puta udaljeniji od svoje zvijezde nego Sirius-3, pokazalo se da je tu, što se ti�e kapaciteta za održavanje života, rije� o raju kojem nije bio ravan niti jedan od tuceta zemljolikih planeta koje sam otkrio u svojim ranijim istraživanjima Velikoga psa - kojemu nije bila ravna niti sama Zemlja!

Najfascinantnije otkri�e je, me�utim, tek slijedilo. Sirius-4 nije sam na svojoj orbiti oko svoje zvijezde! Dobro, mogu�e je - ali tek jedva mogu�e - da dva planeta u nekom sun�evom sustavu

kruže po istoj orbiti. Takav fenomen nikada nije primije�en, ali astrofizi�ari bi se složili da jest mogu�.

Ali, Sirius-4 kruži po zajedni�koj orbiti s još tri planeta, a svaki od njih je to�na kopija ostalih, i sva su �etiri ravnomjerno raspore�ena po orbiti što se ti�e njihove me�usobne udaljenosti. Ovo sam ustanovio kruže�i oko Siriusa po paralelnoj putanji - s visokim ubrzanjem, naravno - i koriste�i triangulaciju da utvrdim razmake ovih planeta na njihovoj zajedni�koj orbiti.

�ak i u svemiru koji je ovako beskona�no prostran i tako beskrajno složen da izra�unavanje vjerojatnosti pojavljivanja bilo kakve pojave može postati predmetom oklade, izgledi da �e �etiri planeta kružiti po istoj orbiti na jednakoj me�usobnoj udaljenosti moraju biti gotovo ravni nuli. Ali, taj fenomen postoji, a moj je zadatak otkriti zašto.

Nije da sav posao moram obaviti sam. Ve� sada brodska ra�unala rade na tom problemu punim kapacitetom. Razmjer njihove borbe s ovom novom enigmom može se vidjeti po ogromnim koli�inama energije koju trenutno troše. Da nemaju ugra�enu zaštitu protiv samouništenja zbog prekomjernog rada, zabrinuo bih se da bi si mogli uništiti neke vitalne strujne krugove.

U me�uvremenu, da bih oslobodio kompjutore njihovih zamornih navigacijskih dužnosti i omogu�io im da usmjere svoju punu koncentraciju na problem, postavio sam Svemirsku letjelicu- 1 u orbitu nekih stotinu sedamdeset kilometara od površine jednog od planeta koji tvore kompleks Sirius-4, gdje �u pri�ekati odgovor i pokušati shvatiti neke od implikacija ovoga neobi�nog otkri�a, te kako �e to utjecati na moju misiju u cijelosti.

Dok Svemirska letjelica-1 lijeno kruži oko planeta, s vizualnim skenerima otvorenima prema pogledu ispod, dirnut sam gotovo do suza zbog ljepote mjesta. Ovo me iznena�uje, ne samo zato što psi op�enito nisu poznati po suznim talentima, ve� i zato što sam sebe oduvijek smatrao nesentimentalnim ku�kinm sinom.

Možda tu baš i nije rije� o osje�ajima, nego o ne�emu sli�nom estetskoj osjetljivosti, koja me dirnula gotovo do suza - zajedno s mojom unutrašnjom �ežnjom da se vratim na planet na kojem sam ro�en, a koji sli�i ovomu ispod mene. Dugi tjedni izolacije u svemiru �udno se poigravaju mojim emocijama.

Na osnovu dokaza koje vizualni skeneri Svemirske letjelice-1 trenutno prikupljaju, novi svijet ispod mene je raj. Blagi obrisi brda spuštaju se u doline prekrivene zelenim šumama, koje se otvaraju u travnate livade mjestimi�no presje�ene plavim vrpcama koje moraju biti rijeke ili potoci. �ini se da ovaj planet nema ogromnih oceanskih divljina kao Zemlja. Umjesto toga, ovdje su povezani lanci blistavih mora koja napajaju tanke polarne ledene kape. Na pola puta izme�u tih bijelih kruna je pojas tropskog izobilja.

O�ito, ovo je planet koji ne žudi za kolonizacijom. Ali, pitam se kakve bi sve vrste haranja ljudski rod po�inio u ovom novom domu, kada bi ljudi ovdje bili pušteni s lanca. Jedan od �ovjekovih najve�ih problema je njegova nesposobnost da ono stoje dobro ostavi na miru, i bojim se i pomisliti što bi njegova idiotska potreba da unaprijedi okoliš u�inila ovom raju ispod mene.

Ali sada, dok pove�avam teleskopsko pove�anje skenera, vidim da planet nije netaknuti teritorij kakvim sam ga smatrao. Postoje razbacani dokazi nekog oblika inteligentnog života, uglavnom male grupe struktura �ija je arhitektura tako u skladu s prirodnim ljepotama okoliša da na prvi pogled nisu zamjetljive.

Te strukture je napravio netko tko je znao što radi i tko je to napravio izvrsno. Sada se Svemirska letjelica-1 pomi�e prema tamnoj strani planeta, i rad vizualnih

skenera postupno preuzimaju njima komplementarni infracrveni senzori, koji reagiraju i na slaba isijavanja topline i svjetlosti.

Mogu vidjeti da postoje dokazi o svjetlosti i toplini u tami ispod mene - slabašno svjetlo moglo bi dopirati iz ku�a, a toplina s ognjišta ili vatri za kuhanje. Koji god bio njihov izvor, nije uobi�ajeno da se takva isijavanja doga�aju u prirodi osim nasumce, a u njihovu razmještaju je previše reda i sklada da bi bila rije� o slu�ajnom uzorku.

Ova nova spoznaja je poja�ala moju �ežnju za bilo kakvom vrstom društva, kao i moju znatiželju vezanu za bi�a koja možda žive ispod mene. Nalazim se u stisku snažne želje da se bolje upoznam s bilo kime tko živi na ovom planetu, uglavnom zato što se �ini da oni žive u miru i svom prirodnom okolišu ve� dugo vremena.

Prvo, me�utim, moram pri�ekati da ra�unala završe svoj zadatak objašnjavanja zanimljivog rasporeda ovih �etiriju planeta.

Preliminarni rezultati njihovih vije�anja upravo po�inju pristizati.

1 1 Kompjutori na Svemirskoj letjelici-1 upravo su završili izvještaj o �udnoj

�etverostrukoj prirodi planeta Sirius-4, i moram priznati da informacije koje su oni prenijeli zahtijevaju više pitanja no što nude odgovora. Na neki na�in, sada sam zbunjeniji nego što sam bio prije no što su oni dovršili svoje profinjeno kiberneti�ko petljanje.

Nemojte me pogrešno shvatiti. Moje divljenje mojim elektroni�kim kolegama ostaje nesmanjeno. Samo pokušavam istaknuti složenost problema koji sam im predstavio i priznati ograni�enost "mozgova" koje je �ovjek proizveo u rješavanju astrofizi�ke enigme za koju se �ini da ne postoji presedan.

Bilo kako bilo, da su kompjutori potpuno sveznaju�i i prilagodljivi na svaku nepredvi�enu okolnost, sada bi bili potpuno sami ovdje u Velikom psu, a ja bih bio kod ku�e u svojoj toploj ku�ici, siguran i zašti�en, i sanjao lude, straš�u ispunjene snove o osvajanju kuja.

Prvi zaklju�ak do kojega su kompjutori došli jest da je nemogu�e da se fenomen poput �etverostrukog Siriusa-4 prirodno dogodi bilo gdje u svemiru.

Ako malo razmislite o ovoj negativnoj objavi, ona se �ini pomalo prebanalnom, pomalo preapsolutnom. Kada se razgovara o ne�emu tako ogromnom i beskrajnom poput svemira, izjava "nije mogu�e" poprima posebnu auru. Morate je ili prihvatiti kao nominalnu vrijednost, ili posumnjati u nju kao otkri�e kona�nih ograni�enja kompjutora u analiziranju beskona�nih problema.

Što se mene ti�e, zamolio sam kompjutore da ponove svoju izjavu, jer bilo mije malo teško progutati je od prve.

Ponovili su je, a budu�i da takva objava zaista vapi za objašnjenjem, oni su mi u�inili uslugu i istakli da je svaki od planeta koji tvore Sirius-4 geofizi�ki govore�i to�na replika drugih, te da se takva duplikacija ne može dogoditi kao rezultat prirodnih sila. Niti dva planeta u svemiru ne mogu prirodno biti stvorena to�no ista - a kamoli �etiri identi�na planeta koja kruže po istoj orbitalnoj putanji na jednakoj udaljenosti jedan od drugoga.

Logika ovakvog na�ina razmišljanja bila je dovoljna da svlada �ak i moje sumnje. Bio sam prisiljen priznati da su kompjutori bili u pravu i da je takav fenomen doista nemogu� u prirodi - usprkos neoborivim dokazima da �etiri planeta Siriusa-4 postoje, jesu identi�ni, nalaze se u istoj orbiti, i jednako su udaljeni jedan od drugoga.

Toliko sam duboko bio zaokupljen o�itom apsurdnoš�u ovoga paradoksa, da me drugi zaklju�ak koji su kompjutori objavili, a koji mije trebao biti o�igledan, prili�no iznenadio. Fenomen je, rekli su kompjutori, bio rezultat umjetnih, a ne prirodnih, uzroka. Drugim rije�ima, netko je nekako to izveo.

Kao i drugi psi, prili�no sam dobar u prihva�anju stvari koje zapanjuju maštu. Moja dosadašnja iskustva kao vode�ega uma Svemirske letjelice-1 su me nau�ila da prihva�am neobi�no. Ali morate priznati da bi sam razmjer zadatka izgradnje planeta veli�ine Siriusa-4 i njihovo postavljanje u orbitu bio više od najlu�ih zamišljanja najuvrnutijeg astrofizi�kog inženjera.

Kakva bi to bi�a bila sposobna za takav poduhvat? Odmah sam postavio to pitanje kompjutorima, a oni nisu bili u stanju prona�i odgovor. Istakli su, gotovo se ispri�avaju�i, da nisu bili programirani da ekstrapoliraju takve podatke bez da su opskrbljeni adekvatnim �injenicama.

Ali njihov tre�i veliki zaklju�ak možda je dao naslutiti kako je posao bio obavljen, jer obavijestili su da su samo tri planeta koja �ine Sirius-4 umjetna, a da je jedan produkt prirodnih sila. Ovo je zna�ilo da je zasigurno prirodni Sirius-4 poslužio kao model za svoje tri replike. Ali �ak i tada, taj poduhvat je zacijelo bio zapanjuju�ih razmjera.

Ostatak kompjutorskog izvješ�a bio je, ve�im dijelom, posve�en rutinskim podacima koji su se udružili da podupru glavne zaklju�ke. Me�utim, kompjutori su dodali jednu informaciju, gotovo kao primisao, velikoj gomili podataka koju su mi iznijeli, a služila je samo da produbi osje�aj misterija koji okružuje fenomen Siriusa-4. �ini se da je samo jedan od �etiri planeta -originalni Sirius-4 - trenutno naseljen, a budu�i da sam ja ve� odredio da je planet oko kojega kružim naseljen, to mora biti onaj pravi.

Cijela stvar s repliciranim planetima i rasama superbi�a sposobnima za izvo�enje pothvata poput umjetnog stvaranja onih planeta bila je dovoljno jezovita, ali je nekako �injenica da se oni nisu ni potrudili iskoristiti planete koje su stvorili bila krajnje izopa�ena.

Moj prvi nagon bio je da podvijena repa pobjegnem iz ovog susjedstva natrag u Bazu. Ali znao sam da je preostalo još punih pet dana prije no što bih mogao nagovoriti me�uzvjezdanu pogonsku jedinicu da pošalje Svemirsku letjelicu-1 natrag kroz vremensku barijeru. Pet dana besciljnog besposli�arenja bit �e nepodnošljivo za vrhunskog svemirskog pionira poput mene, i vjerojatno �u poludjeti prije no što MPJ obavi svoju dužnost.

Osim toga, moja znatiželja je po�ela razbijati maglu straha koja je okruživala moje misli, i znao sam da se moram spustiti na Sirius-4 i potražiti odgovore na enigmu na koju sam nabasao. Ili �e me ona progoniti ostatak mog života.

Doduše, dolje me mogu o�ekivati neizrecive opasnosti. �ak i rasa bi�a sposobnih duplicirati planete može zadržati dovoljno sirovog divljaštva da prezre uljeza iz drugog svijeta koji njuška uokolo. Ali moj raniji dojam o tim ljudima bio je da oni vode siguran život u okolišu koji je dostatan za njihove potrebe, i da su ti faktori obi�no zna�ili da oni znaju kako živjeti u miru. Ljudi navikli na miran život rijetko napadnu nekoga tko do�e me�u njih poslom koji im ne predstavlja neku posebnu prijetnju.

Osim takva razmišljanja, bio sam tako�er prili�no siguran da bi, kad bih preživio svoj susret sa stanovnicima Siriusa-4, informacije koje bih ponio sa sobom natrag na Zemlju vrlo vjerojatno bile od vitalnog zna�aja za ljudski rod.

Ako doista preživim svoj predstoje�i kontakt sa svijetom ispod - i ako je okoliš na njemu stvarno gostoljubiv prema zemaljskom životu kako se sada �ini - Sirius-4 bi mogao biti

rješenje �ovjekova najtežeg problema, potrebe za novim svjetovima koji bi se mogli nastaniti. Ako se kontakt �ovjeka i populacije originalnog Siriusa-4 pokaže obostrano destruktivan ili jednostrano katastrofalan za jednu ili obje kulture, ostaju na raspolaganju tri preostala još nenaseljena planeta Siriusa-4 koji bi mogli ponuditi raj kolonistima sa Zemlje.

Postoji i još jedna mogu�nost, iako je nešto maglovitija. Kada bih na neki na�in otkrio tajnu kako se planeti udvostru�uju i postavljaju u orbitu da mirno supostoje sa svojim mati�nim planetom, taj bi se isti trik mogao primijeniti na Zemlju. U tom slu�aju, ne bi postojala potreba da ljudski rod putuje izvan vlastitog sun�evog sustava i traži nove svjetove koje bi zagadio svojim višcima.

Upravo sam izdao naredbu koja �e programirati mehanizme letjelice za ulazak u atmosferu, i Svemirska letjelica-1 po�inje sužavati svoju orbitu oko Siriusa-4. Za nekoliko minuta retroreaktori �e se automatski upaliti i po�eti naglo spuštanje letjelice kroz slojeve bogate oksigeniranim zrakom.

Umjesto spuštanja pomo�u retroreaktora sve do dolje, odlu�io sam koristiti antigravitacijske jedinice da bih ovih dvadeset tona letjelice nježno spustio na prostranu travnatu ravnicu koju sam odabrao, smještenu trideset stupnjeva sjeverno od ekvatora. Ova taktika �e omogu�iti da se Svemirska letjelica-1 spusti bez spaljivanja raskošne topografije Siriusa-4.

I, dok znoje�i se provodim posljednje napete trenutke odbrojavanja, mogu se samo nadati da �e oni koji žive dolje znati cijeniti moju pažljivost.

12

Kad uzmete u obzir da je ovo prva svemirska letjelica - ili bilo koja druga lete�a

naprava - koju sam ikada spustio na �vrsto tlo, shvatit �ete zašto sjedim ovdje na Siriusu-4 osje�aju�i se prokleto ponosno na svoju ulogu u djevi�anskom spuštanju Svemirske letjelice-1 ... i prokleto sretno što sam živ!

Da sam se odlu�io za vrelo spuštanje, koriste�i retroreaktore letjelice, imao bih puno lakši posao i prilikom spuštanja broda. Automatski sustav za navo�enje letjelice bi obavio ve�inu posla.

Ali takva bi procedura imala nekoliko loših strana, uklju�uju�i ošte�enje bujne površine planeta u veli�ini nekoliko stotina kvadratnih metara, nepotrebnu potrošnju goriva, i ve�e izglede da �u privu�i pažnju stanovnika planeta nego što bi mi možda bilo ugodno. Posebice ako nisu tako miroljubivi kao što ja mislim da jesu.

Antigravitacijske jedinice, s druge strane, zahtijevaju gotovo neprestan nadzor, jer je potreban delikatan dodir na kontrolama da bi ih se održalo u ravnoteži do trenutka spuštanja.

Meko spuštanje koje je Svemirska letjelica-1 izvela opravdalo je dodatni trud i rizik koji su bili uklju�eni, jer jedina šteta koju je Sirius-4 pretrpio bilo je savijanje nekoliko vlati trave - ili bilo �ega što se na ovom �udnom novom svijetu smatra travom. Potrošnja goriva bila je gotovo ravna nuli, jer antigravitacijske jedinice djeluju uspostavljanjem polja negativne energije, što zahtijeva nizak utrošak snage. I, koliko ja mogu re�i, moja prisutnost na ovom planetu još nije otkrivena.

Ponos koji sam osje�ao zbog svoga dostignu�a sada je uzmaknuo pred divljenjem djevi�anskoj krasoti moga novog okružja. Ljepota ovoga planeta oduzimala bi dah, kada bih ja imao takvo što. Travnata udolina ponegdje je presje�ena skupinama drve�a, a obrisi niskih brda dodiruju i miluju ažurno nebo na ne tako dalekom horizontu.

Vrlo mogu�e, ja�ina dojma koji ostavlja ova prirodna ljepota je poja�ana �injenicom da sam �itav život proveo u sterilnoj spokojnosti laboratorijske pse�e ku�ice, no �ak i da mi je bilo dozvoljeno da lutam po volji kroz onih nekoliko preostalih nenastanjenih podru�ja Zemlje, moje bi divljenje prirodi svejedno bilo prigušeno psima uro�enim neraspoznavahjem boja.

Ali, kao što sam ve� rekao, vizualni skeneri na Svemirskoj letjelici-1 nisu slijepi za boje, pa mogu potpuno uživati u spektakularnosti ovoga krajolika - desecima razli�itih nijansi zelene boje koje su u kontrastu s blijedoruži�astim i crvenim krošnjama drve�a, duboko

plavom bojom neba mjestimice narušenom bijelim oblacima, i prizmati�nim odrazima svjetlosti velike zvijezde Sirius koji se koso probijaju kroz nekoliko razbacanih pljuskova kiše.

Usprkos tomu, ne smijem si dozvoliti da ovdje predugo sjedim dive�i se ljepoti planeta, koliko god to bilo ugodno �initi. Ovdje na otvorenom, Svemirska letjelica-1 je previše ranjiva u slu�aju napada, ako bi se domoroci neobjašnjivo pokazali neprijateljski raspoloženima. Tako da sada moram poduzeti korake da se odvojim od vozila.

Odvajanje je, moram priznati, prili�no zgodan trik, ali može se u�initi. Da bi ono postalo mogu�e, momci iz Baze su u vozilo ugradili napravu koju na svoj suhoparan znanstveni�ki na�in nazivaju Servomehanizmom na daljinsko upravljanje.

Na neki na�in, SDU djeluje kao svojevrstan �amac za spašavanje, jer mi dozvoljava da se odvojim od Svemirske letjelice-1 u slu�aju neke opasnosti ili, kao u ovoj situaciji, kada izvi�anje postane neophodno.

Ali, SDU je zapravo neka vrsta robotskog tijela, složenog od �vrstih, ali vrlo laganih metalnih kostiju, gipkih plasti�nih tetiva i miši�a, i labirinta žicanih sklopova. Sve je to prekriveno plastificiranom kožom, koja je, rekli su mi, neosjetljiva na vanjske objekte ili sile koje bi ina�e napravile nered od onoga stoje unutra. Kao mog mozga, na primjer.

Pretpostavljam da je utješno znati da je ne�ija vanjština neranjiva, ali ipak je ni u kom slu�aju ne želim testirati.

Usprkos tomu stoje SDU strukturiran kao živo tijelo i što djeluje mehani�ki, to nije robot u pravom smislu rije�i. Roboti imaju ugra�ene elektronske kontrolne sustave, a SDU je veliki korak naprijed. Bit �e blagoslovljen organskim središnjim živ�anim sustavom dokazanih mogu�nosti - to�nije, mojim mozgom - i posjedovat �e �etiri od pet osjetila svojstvenih ve�ini organskoga života: vid, sluh, opip i miris, koja �e sva biti povezana s mojim mozgom putem sinapti�kih odašilja�a.

O�igledno, ljudi iz Baze nisu imali baš visoko mišljenje o osjetu okusa, jer su ga izostavili. Mogu shvatiti njihov na�in razmišljanja. Hrana ne�e biti ni od kakve koristi mom novom tijelu, budu�i da SDU svoju energiju dobiva iz si�ušnog pakiranja atomske energije, a u moj �e se mozak pohraniti zaliha nadomjeska krvi.

Ali, �ak ni tada, ne bi mi smetala prilika da uživam u dobrom, so�nom odresku - ili bilo �emu što restorani na Siriusu-4 služe umjesto njega.

Uvjeti izvan ovog vozila �ine se idealnima za moj izlet. Prema meteorološkoj opremi, vanjska temperatura iznosi dvadeset stupnjeva Celzija s tendencijom prema daljnjem zagrijavanju; vlažnost oko šezdeset posto, stoje vjerojatno prosje�ni iznos za planet s ovoliko zelenila koliko ima Sirius-4; a ne predvi�aju se nikakve nagle promjene vremena.

Zrak vani sastoji se od devetnaest posto kisika, sedamdeset posto dušika, sedam posto helija i drugih inertnih plinova, te �etiri posto uglji�nog dioksida - život mi ne ovisi o vanjskoj atmosferi, jer se samodovoljna zaliha kisika pohranjuje izravno u moj nadomjestak krvi. Ali omjer kisika i drugih atmosferskih plinova je dovoljno blizak onomu na Zemlji da bi se dalo naslutiti da stanovnici Siriusa-4 ne�e biti predaleko od ljudskog izgleda.

Ali sada dolazi pravi test za SDU-a i moju sposobnost da mu se prilagodim - trenutak odvajanja je blizu, i moram svu svoju koncentraciju usmjeriti na to da se odvojim od unutrašnjih dijelova Svemirske letjelice-1.

Imam osje�aj da �u se ponovno roditi...

13 Ovaj posao je sada dovršen. Napeti trenuci odvajanja su prošli, i servomehanizam na

daljinsko upravljanje i moj mozak su u stanju više ili manje mirne koegzistencije. Svemirska letjelica-1 i dalje stoji na livadi na koju se spustila, ali sada je daleko iza mene.

Teško je uklju�iti ukupnost ovoga fenomenalnoga komada mašinerije u moj osje�aj o sebi, i ne misliti o SDU-u kao o vozilu koje tek prenosi moj mozak. Ali tek kada ruke, noge i perceptivni senzori SDU-a postanu kao moji vlastiti, mo�i �u djelovati s najve�om efikasnoš�u.

Na taj problem gledam sli�no kao na problem �ovjeka koji u�i koristiti umjetnu nogu. Tek kada proteza djeluje kao njegov prirodni dio, on je može koristiti na svoju najve�u korist. Samo što u mom slu�aju na taj na�in mora biti prihva�eno cijelo tijelo.

U usporedbi s prvim trnovitim trenucima u ovom mojem novom tijelu, procedura za odvajanje od Svemirske letjelice-1 �inila se laganom. Zaštitni omota� koji je držao moj mozak na mjestu u kontrolnom centru vozila je zapravo glava koja se trebala pri�vrstiti na tijelo servomehanizma na daljinsko upravljanje. Na moju zapovijed, SDU se podigao iz odjeljka u kom je bio pohranjen, otišao do kontrolnog centra, povezao se pomo�u nekoliko višežilnih koaksijalnih kablova na donji dio glave, a onda izišao iz vozila sa samopouzdanjem, zbog nedostatka potrebnog prostora unutar broda.

Kada je izišlo van, tijelo SDU je pri�vrstilo glavu za svoj vrat, povezalo si�ušne cjev�ice za hranjenje i otpad unutar plo�e vrata, i predalo kontrolu meni. Sve je prošlo savršeno.

Sve u svemu, drago mije što nije bilo stanovnika ovoga planeta koji su �ekali vani kao odbor za do�ek, jer bi bili po�aš�eni prili�no sablasnim prizorom - ne�ime poput �udovišta koje je davno prije natjeravalo Ichaboda Cranea kroz Sanjivu dolinu*.

Kada se moja glava našla na pravom mjestu - moglo bi se re�i kada je bila dobro prišarafljena - po�eli su problemi. Kao što sam nazna�io, SDU je bio stvoren da nalikuje na ljudsku figuru. Iz nekog �udnog razloga, ljudi obi�no hodaju uspravno -barbarski obi�aj, tvrdim. S druge strane, psi razumno hodaju na sve �etiri. Zbog toga je moja prva reakcija na novo tijelo bila jeziv osje�aj da sam otprilike metar i pol previsok i u neposrednoj opasnosti da padnem ravno na lice.

Izgledi da �e se to desiti su maleni. SDU, kao svaki dobro dizajnirani robot, ima žiroskopske jedinice koje ga �itavo vrijeme održavaju u uspravnom položaju, i uz malo vježbe mo�i �u ih tako kontrolirati da �u biti u stanju sjediti ili ležati poput ljudi, ma kako apsurdnima se te poze meni �inile. Ali usprkos žiroskopskim stabilizatorima, vrtoglavi osje�aj da �u upravo pasti potrajao je neko vrijeme.

Tada su došli problemi vezani uz kretanje. Budu�i da sam sada morao kontrolirati pokrete svojih novih ruku i nogu, morao sam nau�iti kako ti �udni pokreti pomi�u tijelo naprijed ili nazad, kako stati, kako promijeniti smjer, i kako izvesti razli�ite pokrete koje bi moje staro tijelo znalo samo po sebi.

Nakon što bi prisustvovali performansu obezglavljenog konjanika, slu�ajni bi prolaznici tada bili po�aš�eni bisom - scenom nastalom prema klasi�nom komadu, Pijanac - to�nije, mojim pijanim teturanjem i posrtanjem. Me�utim, prije no što je to okretanje preraslo u naviku, uspio sam izravnati svoj hod i sada je potpuno graciozan, ako to smijem primijetiti.

Ipak, mislim da još nisam spreman da odem na audiciju za Vanjskomongloske baletne trupe. Ponekad zaboravim pogledati kamo stavljam stopala svoga novoga tijela, što žiroskop-skoj jedinici uzrokuje stalna iznena�enja.

Dok preko ramena promatram dobru staru Svemirsku letjelicu-1 kako stoji usamljena na onoj livadi, iznena�en sam zbog nostalgije koju osje�am prema staroj olupini koja stoji tamo sama i nezašti�ena.

Pa, ne baš potpuno nezašti�ena. Trup joj je nabijen s negativnim poljem sile koje �e odbiti bilo kakve pokušaje da se doti�e brod, a ako bi bilo koje živo bi�e bilo dovoljno neozbiljno da nastavi sa svojim ometanjem, elektri�ni naboj bi ga jednostavno oborio na le�a. Osim toga, ja sam u stalnoj teleme-trijskoj vezi s vozilom i kompjutorima u njemu, a brod je programiran da me upozori na bilo kakvu stvarnu opasnost koja bi zaprijetila mojem jedinom sredstvu bijega s ovog planeta.

Zapravo, bijeg sa Siriusa-4 mi trenutno ne pada na pamet, jer sam ispunjen delirijskim osje�ajem slobode zbog svoje novopronadene sposobnosti da se kre�em okolo kamo ho�u. Volio bih tr�ati uokolo, laju�i iz sve snage, zbog same radosti što sam oslobo�en svog bivšeg zatvora. I kad bi mi ovi prokleti žiroskopski stabilizatori to dozvolili, valjao bih se u travi u razuzdanom oduševljenju.

* pri�a Washingtona Irwinga, prim. prev.

Posebno sam po�aš�en što su mi tvorci SDU.a omogu�ili da zadržim svoj osjet mirisa.

Sirius-4 obiluje �udnim i uznemiruju�im aromama, a pas bez osjeta mirisa vrijedi manje od polovine psa. Perceptori mirisa kojima je moje novo tijelo opremljeno su tako precizno ugo�eni da se trenutno osje�am kao pas i pol.

Sli�no tomu, sluh mi je prili�no istan�an, i otkrio sam da mogu mijenjati osjetljivost svojih slušnih perceptora na raspon i visinu tona na takav na�in da mogu �uti i bliske i udaljene zvukove zapanjuju�eg raspona frekvencije. Moje vlastite uši nikada nisu bile tako dobre, iako bih svejedno bez trenutka oklijevanja mijenjao ovo novo tijelo za svoje staro.

Iako su moje nove o�i daleko superiornije od mojih iz Baze, predstavljaju mi neke nove probleme. Mogu�nost gledanja vrlo udaljenih objekata pove�avaju�i pove�anje le�e, i gledanja panorame blistavo kontrastiraju�ih boja pokazale su se u po�etku pomalo uznemiruju�ima. Perspektiva koju imaju o�i smještene 180 centimetara od tla se tako�er prili�no razlikuje od one koju imaju o�i smještene pola metra od tla, kao što je bio slu�aj s mojim vlastitim tijelom.

Moja nova sposobnost vida je tako�er izazvala prili�no iznena�enje kada sam se, prije nekoliko trenutaka, nagnuo iznad mirnog jezerca i po prvi put ugledao svoje tijelo u odrazu s poput zrcala glatke površine.

Iako sam bio svjestan da je moje novo tijelo stvoreno da ima humanoidan oblik - usprkos mojoj izraženoj želji da ono bude pse�ega tipa - mislio sam da �e manje- više izgledati kao obi�an robot.

Ni u kom slu�aju. Netko je dolje u Bazi jama�no bio hirovit, jer je odlu�no pokušao stvoriti vanjsku sliku koja je odvratno podsje�ala na ljudskog mužjaka, visokog 190 centimetara i kršne grade - usprkos tomu stoje moje novo tijelo težilo jedva nešto preko dvadeset i pet kilograma žive vage. Njegova koža je svijetla, to�nije njezin dio koji sam mogao vidjeti, a da nije bio prekriven uskim kombinezonom koji se �inio svijetlih nijansi, a iznad normalnih crta lica nalazi se snop plave kose.

Pretpostavljam da je vanjski izgled kojeg su mi napravili, barem prema ljudskim standardima, zgodan. Ali kada sam prvi puta vidio što su mi oni hiroviti gadovi u�inili, htio sam se zavu�i u neku rupu i sakriti. Moja nelagoda možda je povezana s poniženjem koje bi ljudsko bi�e osjetilo da se odjednom na�e na javnom mjestu odjeveno u pse�i kostim.

No nakon trezvenijeg razmišljanja, zaklju�io sam da je moja odvratna humanoidna vanjština sigurno nastala iz nekih drugih razloga osim estetskih. Možda je bilo odlu�eno da moj izgled mora to�no odražavati izgled pripadnika ljudske vrste, kako bih mogao bolje zastupati �ovjeka pri susretu s bilo kakvim novim kulturama koje bih mogao susresti prilikom svojih istraživanja.

Usprkos opasnostima koje su uklju�ene u istraživanje novih teritorija poput Siriusa-4, oko svoga pojasa ne nosim nikakvo oružje osim maloga lova�kog noža koji uglavnom služi za rezanje povijuša i grmlja u koje bih se mogao zapetljati. Iako sam imao mogu�nost ponijeti oružje poput projektora laserskih zraka, odlu�io sam ne izi�i iz Svemirske letjelice-1 naoružan do zuba.

To nije tako pretjerano odvažno kako bi se moglo �initi. Moje novo tijelo je neuništivo; njegova snaga gotovo neograni�ena, a jednom kada shvatim kako rade njegove noge, mo�i �e se kretati nezamislivim brzinama. Ali, što je važnije, ne želim sresti stanovnike Siriusa-4 s izložbom naoružanja, jer na ovaj planet dolazim u miroljubivoj misiji s kojom bi se takvo oružje kosilo.

Sigurno je da �u prije ili kasnije sresti stanovnike Siriusa-4, jer ovaj planet je gusto naseljen raznoraznim životnim oblicima ne toliko razli�itima od onih na Zemlji. Glavna razlika koju sam primijetio jest da je samo mali broj životinja koje sam vidio izgledao kao da se plaše mene ili jedne drugih. Ovo potvr�uje tezu da ovdašnje vrste žive u atmosferi mira i sigurnosti, te da vladaju�a vrsta nije sklona nasilju.

Upravo sada, nakon što sam jedno vrijeme putovao kroz neku šumicu, izišao sam na veliku �istinu koja mi je izazvala �udan deja vu osje�aj. Mogao bih se zakleti da sam ovdje

ve� nekada bio, iako znam da nisam. Trebalo mije nekoliko trenutaka koncentracije da bih shvatio na što me ovo mjesto tako snažno podsje�alo.

To je bila zelena livada kojom sam progonio onoga jadnog malog zeca u svom snu i gdje sam imao �udan susret s mnoštvom njegovih kolega.

Sli�nost ove livade na Siriusu-4 i livade iz moga sna je tako stvarna da se po�injem pitati da li je taj san bio nekakav predznak. Naravno, ne vjerujem u sve te praznovjerne gluposti o pretkazivanju budu�nosti pomo�u snova.

Ali, ipak, natjera te da se zamisliš.

14 Prije no što sam imao priliku stvoriti bilo kakve �vrste zaklju�ke o tome da li i kakva

veza postoji izme�u bujne zelene livade moga sna o zecu i stvarnosti livade na kojoj sam stajao na Siriusu-4, moja je razmišljanja prekinula neka vrsta kretanja koja se odvijala na daljoj strani �istine.

Izvor zvukova koji su dopirali do mene bio je udaljen gotovo dva kilometra, ali ultraosjetljivi slušni modul mojega novog tijela mu se primakao i automatski prilagodio teleskopske le�e ugra�ene u moje nove o�i na odgovaraju�e vidno polje. Malena grupica dvonožnih stvorenja pojavljivala se iza stabala koja su obrubljivala drugu stranu livade.

Možda sam trebao biti više svladan dramom toga trenutka. Na kraju krajeva, nije baš uobi�ajeno stajati na stranom planetu i �ekati da se ostvari prvi kontakt s vrstom stranom svima onima koje postoje na Zemlji. Mislim da je opuštenost s kojom su ovi ljudi išli za svojim poslom bila ono stoje u meni stvorilo osje�aj dubokog antiklimaksa.

Zapravo i ne znam što o�ekujem prona�i na Siriusu-4 u pogledu razumnih bi�a. Možda bogove i božice. Zasigurno ne ljude �ije je ponašanje na prvi pogled bilo tako obi�no da sam došao u iskušenje da se odšetam do njih i posudim porciju hrane za pse.

Uz napor sam se odupro svom prvom nagonu da im se ležerno približim, ne zbog straha od mogu�ih posljedica, ve� zbog toga stoje moj osje�aj za dramati�nost zahtijevao više od toga.

Dok se moj budu�i odbor za do�ek kretao preko �istine otprilike u mom smjeru, bilo je o�igledno da oni nemaju pojma ni o mom prisustvu u njihovoj neposrednoj blizini, niti na njihovu planetu. Njihovo ponašanje više je nalikovalo grupi ljudi koji su na izletu ili poslijepodnevnoj šetnji nego ekipi koja je u potrazi za stranim uljezom.

�ak niti njihov govor, koji mije na trenutak bio nerazumljiv, nije odavao pretjerano uzbu�enje ili jedinstvenost njihovih namjera. Zvu�ao je tek kao ležerno brbljanje, iako je ono bilo poprili�no zvu�no i uglavnom ugodno uhu. Kao ve�ina pasa, precizno sam ugo�en za glasovne modulacije, bez obzira o kojem jeziku je rije�, a u njihovim glasovima nije bilo ni�ega što bi odavalo da su svjesni mog prisustva.

Dok mi se ova ša�ica stanovnika Siriusa-4 približavala, me�usobno razgovaraju�i, besramno sam prisluškivao, upijaju�i svaku rije�, svaki slog. U tim trenucima nisam razumio ništa što su govorili. Ali svaki glas koji su izgovorili bivao je pohranjen u malen, ali beskona�no složen mehanizam - nazvan Trenutni prevoditelj i odašilja� - pohranjen u mojim muževnim prsima.

Na ovom stupnju djelovanja, TPO još nije radio potpuno trenutno. Kako je upijao sve što je re�eno, TPO je odašiljao �udne zvukove prema ve�oj kompjutoriziranoj jedinici u Svemirskoj letjelici-1. Ova ve�a jedinica je pomno analizirala sve elemente jezika i onda slala kodirane rezultate natrag prema TPO, koji ih je pohranjivao u vlastite banke podataka.

Kada je analiziran dovoljno velik uzorak ovog novog jezika i sortirane sve mogu�nosti, mogao je po�eti trenutni dio djelovanja. Sve što bi mi rekli stanovnici Siriusa-4 bilo bi istoga trenutka prevedeno na te�an engleski, a sve što bih ja rekao njima bilo bi prevedeno na njihov jezik prije no što bi prošlo kroz govorni aparat mog novog tijela.

Iz svog skrovišta u gustom grmlju mogao sam promatrati grupu šeta�a dok su se približavali. Njihov fizi�ki izgled bio je zapanjuju�e humanoidan - što i nije baš nekakav kompliment. Imali su odgovaraju�i broj i smještaj udova, o�iju, ušiju, noseva, i

pretpostavljam da su prema ljudskim standardima bili dosta privla�ni. Njihova koža bila je prili�no preplanula, što i nije bilo �udno uz jarku podnevnu vru�inu Siriusa, a kosa svih njih bila je sli�nih plavkastih nijansi.

Još jedna stvar koju su stanovnici Siriusa-4 imali zajedni�ku s ljudskim bi�ima bilo je postojanje vanjskih razlika izme�u spolova. Ovo sam zaklju�io kada sam uo�io da je dvoje od osmero �lanova skupine koja mi se približavala nosilo svoju kosu dulju, obla�ilo se u suknje od svijetle tkanine koje su dopirale do koljena, i pomicalo se gracioznije od preostalih šestero. Ovi posljednji su nosili kratke tunike preko hla�a dugih do koljena, imali kratko podšišanu kosu, i upravljali aktivnostima grupe.

Kada je puno zna�enje onoga što sam vidio - o�igledne socijalne razlike izme�u muškaraca i žena u pogledu spola - doprlo do mene, moja je iluzija da je Sirius-4 potpuno idili�ni dio galaksije isparila. Ipak su postojale nevolje u raju!

Nije da imam nešto protiv razlikovanja spolova. Daleko od toga. Vive la difference i sve to skupa. Ali sa pse�eg gledišta, prenošenje �isto spolnih razlika u sferu društvenih odnosa je bespotrebno kompliciranje u životu koje jedino ljudska bi�a žele sama sebi.

Na koncu, jedino razdoblje kada pas smatra bitnim da li je drugi pas mužjak ili ženka jest kada je jedno od njih ženka koja se tjera - a to se u naših ženki dešava samo nekoliko puta godišnje. Ina�e, u društvenom pogledu ne pravimo nikakve razlike me�u spolovima.

Ali, ljudi su ipak �udna rasa, gotovo mazohisti�na u svom talentu da nepotrebno zakomplicira svoj život. �ini se da se ljudske ženke umjereno tjeraju tijekom cijele godine, i uvijek možemo ra�unati da �e umjetni socijalni obziri stati na put onomu stoje savršeno prirodno. Stvarno mije zagonetno kako ljudi ikada uspijevaju ostati zajedno dovoljno dugo da bi proizveli takvu prenapu�enost kakva trenutno vlada.

Dok sam tako stajao razmišljaju�i o �udnovatim navikama ljudskih bi�a, iznenada sam postao svjestan da mogu razumjeti nešto od onoga o �emu je razgovarala grupa koja mi se približavala. U po�etku su to bile samo jedna ili dvije rije�i, a potom i poneka cijela re�enica.

Uzdržanim glasom promrmljao sam nekoliko rije�i ovog novog jezika i bio sam iznena�en kad sam �uo da izlazi iz mog novog govornog mehanizma u muzikalnim zvukovima sli�nima lokalnom jeziku. U svom umu slagao sam rije�i i re�enice na engleskom, ali moje su uši �ule ono što sam govorio, a to se �inilo toliko razli�itim da je bilo krajnje jezovito.

Sve što sam radio, sada se sje�am, bilo je recitiranje tablice množenja, a ona je zvu�ala kao jedna od Purcellovih arija. Ali, nisam nikada bio neki ljubitelj glazbe - visoke note vrije�ale su uši na mojem starom tijelu.

Na posljetku �e, naravno, stalno povezivanje u mojoj podsvijesti onoga što mislim i što zapravo govorim imati svoj u�inak, i ja �u zaista nau�iti njihov tajanstveni jezik.

Ali, budu�i da su šeta�i udaljeni tek koliko bi se moglo dobaciti kamen, sada moram smisliti neki na�in rješavanja situacije koja �e nastati pri našem susretu. Prognoze su bile otvorene razumnoj sumnji, pogotovo zato što su neki od naoko muških �lanova grupice nosili naprave �udnog izgleda koje su izgledale kao mješanci izme�u kamere i pucaljke!

Nekih dvadeset metara od mene, grupa je zastala ijedan od nosa�a pucaljke ili kamere usmjerio je svoju napravu prema nevinom pticolikom stvoru koji je sjedio na grani drveta i cvrkutao iz sve snage. U trenutku, bljesak svjetlosti osvijetlio je krhko pti�je tijelo i potom nestao. Ptica je i dalje sjedila tamo, štek�u�i, a �inilo se da sli�an zvuk dolazi i iz šireg dijela naprave.

Usprkos zbunjenosti, osjetio sam kako se opuštam. Ptica nije bila ozlije�ena, a ta naprava je sigurno nekakva vrsta kamere s bljeskalicom koja djeluje izvan le�e. Tada mije sinulo da se spremam predstaviti grupi promatra�a ptica. Može li ova situacija biti bezazlenija?

Sada je moj jedini problem bio što re�i tim ljudima me�u koje sam kanio kro�iti. Mnogo uzvišenih fraza za upoznavanje prošlo je mojim mislima, i sve su mi se �inile strašno trivijalnima i otrcanima. Ništa �ega sam se mogao dosjetiti nije se �inilo odgovaraju�im situaciji, tako da sam na kraju odlu�io da �u re�i ono što mi u tom trenutku padne na pamet.

Ono što mije doista palo na pamet dok sam juna�ki izlazio iz svoga skrovišta mije nezgodno prepri�ati. Mogu se samo nadati da �e oni �iji �e nesretni zadatak biti preslušavanje ovog snimljenog zapisa mojih osobnih muka kao vode�e inteligencije prve zemaljske svemirske sonde nekim slu�ajem izbrisati moju sramotu. I sam bih to izostavio da nije moje odluke da uklju�im sve od osobnog zna�aja.

Ono što sam rekao bilo je: " Vodite me svome vo�i. "

15 Osje�aju�i se kao glupava budala kakvom sam se jama�no �inio u tom trenutku, stajao

sam usred pošumljenog puteljka ispred skupine promatra�a ptica, ili što god su oni bili, dok me osam pari smirenih plavih o�iju procjenjivalo sa zanimanjem - ali bez traga uzbunjenosti koju bi bilo razumno o�ekivati u danim okolnostima.

Tišina je uskoro postala nepodnošljiva, a uzbunjenost koju sam o�ekivao da �u vidjeti na njima sada se nelagodno spustila na moja ramena. Imao sam žarku želju da budem negdje - bilo gdje - drugdje, posebice kada je jedan od muških �lanova grupe podigao svoju napravu nalik na kameru i uperio je prema meni. Mogao sam osjetiti tetive u svojim novim nogama kako se napinju u pripremi za bijeg.

"Volio bih da ne upireš tu stvar prema meni", uspio sam re�i više manje ravnodušnim tonom. "Nemam ni približnu ideju stoje to, a to me �ini nervoznim."

�ovjekje oklijevao, a jedna od mladih žena je progovorila. "Ne ciljaj ga svojim duplikatorom, Dariuse. Zar ne vidiš da on ne želi da ga uslikaš?" "Oh, u redu Callia", promrmljao je Darius. Onda je, gledaju�i prema meni rekao:

"Nisam ti htio nauditi. Ja samo volim sakupljati rijetke primjerke za svoju zbirku slika." "Hvala", rekao sam prili�no uko�eno. "Ne smatram se primjerkom kojega bi trebalo

sakupiti." Mlada žena imenom Callia mi se nasmiješila, i moja se razdražljivost malo povukla

pred napadom njene o�igledne blagonaklonosti. "Ja sam stranac na vašem planetu, i dolazim me�u vas nenaoružan i u miroljubivoj

misiji. Zastupam Sjedinjene Države Zapadne Hemisfere planeta Zemlje, udaljenog mnogo svjetlosnih godina." Moja pompoznost je, bojim se, bila grozna.

"To je vrlo zanimljivo", primijetio je jedan od starijih muškaraca glasom �iji je ton, �ak i u prijevodu, pokazivao da to nije bilo doista zanimljivo.

"Imao sam osje�aj da on nije odavde", rekao je Darius, koji je imao razvijen talent za korištenje eufemizama. "Svejedno bih ga htio uslikati, Grampiuse."

"Kasnije", odgovorio je Grampius. "Kada on shvati da ga to ne može ozlijediti, možda ti dozvoli. Nema potrebe da izazivaš njegovo neprijateljstvo."

Osje�aju�i se pomalo isklju�enim iz razgovora, pokušao sam se povu�i u slabu utjehu objašnjavanja svoje prisutnosti.

"Moje svemirsko vozilo spustilo se na susjednu livadu"; rekao sam pokazuju�i u tom smjeru. "Nadam se da nisam neovlašteno ušao na ne�iji posjed."

Kako se �ini, rije� "posjed" nije bila prevedena. Izgled iznena�enosti prošao je licima nekih �lanova grupe, a Grampius je razmislio

trenutak, i tada objasnio. "Ono na što on misli je zemlja koju posjeduju privatne osobe", rekao im je. A tada

meni: "Koncept privatnog posjedovanja zemlje je izgubio svoje zna�enje u našem svijetu. Ima dovoljno zemlje za sve, tako da nitko ne osje�a da bi trebao obilježiti bilo koji njezin dio isklju�ivo za svoju upotrebu."

"Razumijem", odgovorio sam, nešto impresioniraniji ovom novom kulturom nego prije. "To je vrlo razumno."

"Da", rekao je Grampius, "Pretpostavljam da jest. Mi se ne moramo zamarati penjanjem preko ograda i prtljanjem oko vrata kada se želimo kretati uokolo."

�inilo se da moje neznanje o njihovu svijetu zabavlja neke od mla�ih ljudi u grupi. Pogledao sam ih oštro i rekao: "Dolazim s prili�no druga�ijeg svijeta, koji je beznadno

napu�en gomilama ljudi koji nisu toliko razli�iti od vas. Trebali biste biti sretni što živite ovdje u ovoj neiskvarenoj ljepoti."

Jedan od muškaraca koji je stajao blizu Grampiusa i izgledao uvrije�en rekao je: "O, nadam se da on nije još jedan od onih kolonizatora. Oni su tako naporni!"

"Pa, ja nisam baš kolonizator", odgovorio sam. "Samo obi�an istraživa� koji je došao posjetiti vaš planet."

"To je ista stvar", rekao je taj �ovjek. "Oni se svi pretvaraju da su istraživa�i, pioniri ili izvi�a�i, a sve što žele je umiješati se u naš na�in života i istovariti svoj prosti puk me�u nas."

"Hajde, Cavallo, ne donosi zaklju�ke napre�ac", umiješala se Callia, osmjehuju�i se prema meni svojim blistavim smiješkom. "Naš posjetitelj još nije ni dobio priliku da nam kaže kakva je zapravo njegova misija. �ini se da je dovoljno prijazan momak."

"Hvala", rekao sam, odgovaraju�i na njezinu ljubaznost na na�in koji nisam mogao razumjeti. Htio sam oti�i do nje i polizati joj ruku u znak zahvalnosti, ali obuzdao sam taj nagon jer možda ne bi bio shva�en.

"Najmanje što mi možemo u�initi", rekao je Grampius "jest da mu ponudimo istu gostoljubivost koju bismo pružili bilo kojem drugom posjetitelju na miroljubivoj misiji."

"Strašno me zamara sva ta gostoljubivost", požalio se Cavallo. "Na kraju uvijek dovodi do sva�a."

"Nije važno," rekao je Grampius, "mi nemamo pravo unaprijed osuditi posjetitelja." "A osim toga," istakla je Callia, "on je barem bio toliko pristojan da nau�i naš jezik

prije no što je došao me�u nas. To nas pošte�uje cijelog zamornog posla oko znakovnog jezika i nastojanja da ga nau�imo našem na�inu govora."

Iako sam mrzio što dozvoljavam da se ona zavarava, odupro sam se potrebi da objasnim da mi je, zahvaljuju�i trenutnom prevoditelju i odašilja�u, trebalo manje od petnaest minuta da "nau�im" njezin jezik. Takva spoznaja bi samo uvrijedila moje nove poznanike, a nije ni bilo potrebe da ve� položim sve svoje karte na stol.

"Pa, nema svrhe stajati ovdje i razgovarati cijeli dan", rekao je Darius nestrpljivo. "Idemo pogledati njegovo svemirsko vozilo, kakvo god da je. Možda njegovu sliku mogu dodati u svoju kolekciju."

"Ma, bit �e dovoljno vremena da se to u�ini kasnije", rekao je Cavallo, potiskuju�i zijevanje. "Jedan svemirski brod je vrlo nalik drugome, a te odvratne stvari ne slažu se s ljepotom našega krajolika. Osim toga, ostavljaju tako ružne ožiljke na livadama kada dolaze i odlaze."

Ovaj tip Cavallo me izazivao, i odlu�io sam da �u ga, ako problemi me�u nama ikada dosegnu kriti�nu to�ku, tako ugristi za nogu da �e mu ostati ožiljak do kraja njegova beskorisnog života. Ali uspio sam mu se bezazleno nasmiješiti.

"Oprostite, gospodine," rekao sam, "uspio sam spustiti svoje vozilo bez uništavanja imalo okolnog zemljišta. I ja se, tako�er, divim njegovoj ljepoti."

"Kako si to uspio u�initi?" pitao je Grampius, po prvi put pokazuju�i stvarno zanimanje za doga�aje.

"To mi uop�e nije bio problem", rekao sam. Objasnio sam mu o antigravitacijskim jedinicama i svojoj odluci da se pomo�u njih meko spustim.

"To je bilo vrlo pažljivo od tebe", primijetila je Callia. Ali Cavallo je samo zagun�ao i okrenuo mi se le�ima da se duri.

"Slobodno idi pogledati moje vozilo bilo kada," rekao sam Dariusu, "ali nemoj mu se previše približavati. Zašti�eno je poljem sile koje bi te moglo neugodno uzdrmati."

"Ne�u i�i preblizu njega. Samo bih ga volio dodati svojoj kolekciji slika, to je sve", objasnio je Darius.

"Dakle, ti želiš upotrijebiti svoj fotoaparat - to jest, svoj duplikator - i uslikati ga?" pitao sam. "Ne vidim ništa loše u tome."

Darius nije razumio što sam ja mislio s "uslikati", pa sam mu objasnio jednostavno djelovanje fotoaparata na Zemlji, te kako oni hvataju dvodimenzionalne slike na film ili televrpce.

Darius se nasmijao. "Naši duplikatori ne rade na takav na�in. Oni hvataju trodimenzionalnu sliku u receptor ovdje" - podigao je duplikator i pokazao prema stražnjem dijelu, koji je izgledao kao mala kutija - "i reduciraju je na koju god mi želimo veli�inu. Slika je potpuna u svakom detalju, to�na smanjena replika originala" - potapšao je kutiju i iz nje se za�uo prigušeni cvrkut - "�ak do te razine da ima svoj vlastiti život, kao u slu�aju ptica, životinja ili ..."

"... ili ljudi?" pitao sam, a zaprepaštenje je izazvalo podrhtavanje u mom glasu. "Ili ljudi, naravno", odgovorio je Darius, kao da se obra�a malom djetetu. "To je strašno!" povikao sam, usprkos samomu sebi. Nisam htio uvrijediti ove nove

poznanike, ali pomisao na zatvaranje smanjenih replika živih bi�a, posebice životinja i ljudi, bila je previše.

"Nije ni najmanje", rekao je Grampius. "Na original nikako ne utje�e što je dupliciran, a živu�a replika nema stvarnu osobnost ili vlastite osje�aje."

Nekako me ovo podsjetilo na argumente znanstvenika u crnim vremenima laboratorijskog eksperimentiranja na psima.

"Kako znate da replike nemaju osje�aja?" pitao sam. "Takve stvari se ne mogu odrediti."

"Vidite?" upao mije u rije� Cavallo. "Pružite ovim kolonizatorima malo gostoprimstva i oni odmah po�inju podvrgavati sumnji naš na�in života."

"Ja ne preispitujem ni�iji na�in života", rekao sam. "Samo sam postavio pitanje. Povu�i �u ga, ako želite."

Grampius se umiješao u pokušaju da zadrži strasti da se ne razbuktaju više no što ve� jesu. "Ne obra�aj pažnju na Cavalla. Zaslužuješ odgovor, a sve što ti mi možemo re�i jest da se niti jedna od replika živih bi�a ne �ini nesretnom ili rastresenom na bilo koji na�in, i niti jedna od njih nije pokazala dokaze da ima vlastitu osobnost kakvu mi poznajemo. Mi ih samo koristimo za prou�avanje dok su u stabilnom obliku."

"Stabilnom obliku?" pitao sam. "Niti jedna od slika koja se stvori duplikatorom nije trajna", Darius je objasnio.

"Duljina vremena koju ostaju stabilne ovisi o veli�ini i potencijalu koji su ugra�eni u duplikator. Ovi prenosivi modeli izra�uju slike koje traju tek nekoliko dana. Onda se jednostavno dezintegriraju. To bude trenutno."

Pa, pomislio sam za sebe, muke koje živu�e slike možda prolaze barem ne traju dugo. Vjerojatno me samo moja super-osjetljivost na sve što miriši na laboratorijske pokuse dovela do toga da loše reagiram na njihova objašnjenja.

"A stoje s ve�im duplikatorima?" pitao sam. "Za što njih koristite?" "Za gotovo sve što trebamo", odgovorio je Grampius. "Ali, pri�ekajmo dok ne

pojedemo svoj podnevni obrok prije no što više objasnim o njima." "U redu", rekao sam. "Mislim da mogu kontrolirati svoju znatiželju do tada." "Odli�no", uskliknuo je Grampius. "Do�i s nama u našu komunu. Gostoljubivost

našeg doma je tvoja." "Drago mi je zbog toga", rekao sam. Zapravo, prohtjevi mog novog tijela nisu

uklju�ivali hranu, jer ga je maleno pakiranje nuklearne energije u njegovu abdomenu opskrbljivalo energijom. Štoviše, servomehanizam na daljinsko upravljanje mogao je unositi razumne koli�ine bilo kakvog materijala u simulaciji hranjenja, ne samo da mi omogu�i da se ponašam socijalno prema bilo kome tko bi mi mogao pružiti gostoprimstvo, nego i da analizira same tvari i automatski zabilježi njihov kemijski sastav kao dio mog ispitivanja planeta. Oni podmukli likovi u Bazi nisu propustili niti jedan trik!

Callia mi je prišla, nasmiješila se onim blistavim osmijehom, i uhvatila me ispod ruke. "Da li bi ti smetalo kad bih hodala uz tebe?" pitala je, gledaju�i me. Na ovom stupnju igre ne bi mi smetalo ništa što bi ona u�inila. Iako su razlike izme�u

njene i moje vrste nepremostive prepreke bilo kakvoj vrsti fizi�ke privla�nosti, �ak i psu treba ljubav. A ovo je bilo prvi put otkada sam otišao iz Baze - i, uistinu, i odavno prije toga - da mi je itko pokazao bilo kakav oblik privrženosti.

Dok me vodila niz šumoviti puteljak u smjeru iz kojega su ona i njeni prijatelji u po�etku došli, ostali su zaostali za nama, i bilo mi je drago primijetiti posebno kiseli izgled na Cavallovu licu.

Možda je osorni gad ljubomoran, pomislio sam, a pomisao da bih mogao biti trn u njegovom oku u�inila me potpuno sretnim.

16

Ruku pod ruku, Callia i ja smo šetali �istinom nekoliko metara ispred ostalih,

brbljaju�i kao dvoje starih prijatelja, a ne poput dva vrlo razli�ita bi�a sa suprotnih krajeva galaksije. To što smo mogli biti tako opušteni u našem razgovoru sada me iznena�uje još više no u tim trenucima, jer Callijina sposobnost da me opusti je bila tolika da se sve �inilo savršeno normalnim.

Callia je na sebe preuzela da vodi razgovor, komentiraju�i topografiju svog rodnog planeta i imenuju�i i opisuju�i neke od biljaka i životinja na koje smo naišli putem. Drago mije da je to �inila, jer ono što se njoj �inilo nevažnim, doprinosilo je puno mome znanju i trenutno se odašiljalo natrag do kompjutora Svemirske letjelice-1 da bi bilo analizirano i pohranjeno.

Iako je naša šetnja livadom bila uglavnom prili�no ugodna, s vremena na vrijeme bio sam svjestan neke neodre�ene nelagode - možda je to bio osje�aj da sve ide previše dobro u ovih prvih nekoliko sati na Siriusu-4.

Onda je jedna uznemiruju�a �injenica pronašla put do svjesnog dijela mog uma. �etiri od mojih osam pratitelja još nisu uputili niti jednu rije� meni, a niti, koliko sam se mogao sjetiti, bilo kome od ostalih �etvero �lanova mog improviziranoga odbora za do�ek. Umjesto toga, oni su ostali potpuno tihi i isklju�eni i zadovoljili su se ostajanjem u pozadini cijelo vrijeme.

Što sam više razmišljao o ovim �udnim prilikama, postajalo je jezivije. Dok sam pokušavao rekonstruirati mentalnu sliku situacije, otkrio sam da se �ak ne mogu ni sjetiti kako su oni tihi izgledali, osim �injenice da ih je bilo �etvero - tri muškarca i žena.

Pokušavaju�i ostati ležeran, nakratko sam okrenuo glavu da ih pogledam dok su hodali iza Dariusa, Cavalla i Grampiusa na na�in koji je izgledao pretjerano pokoran. Kratak pogled bio je dovoljan da pošalje hladne trnce niz moju novu metalnu kralješnicu.

Svatko od "tihih" bio je kopija jednog od mojih pratilaca! Tu su bili dvojnica Callije, dvojnik Dariusa, dvojnik Grampiusa, i Bože sa�uvaj, dvojnik Cavalla!

Moja trenutna zbunjenost je bila tolika da nisam znao da li da se smijem ili da pla�em ili lovim svoj nepostoje�i rep. Zadovoljio sam se nehoti�nim posrtanjem preko neravnine na tlu, i jedino su me Callijina ruka i iznenadno djelovanje mojih ugra�enih žiroskopskih stabilizatora sprije�ili da pružim još smješ-niju sliku o sebi.

Callijina zabrinutost je bila momentalna i, moram priznati, utješna za moj uznemireni um.

"Jesi li dobro?" pitala je. "Dobro ... dobro sam", lagao sam. Zatim sam malo iskrenije dodao: "To je zato što se

još nisam posve naviknuo na hodanje u uspravnom položaju nakon toliko dugog sku�enog sjedenja u svemirskom brodu."

Ali Callia je bila puno bolji promatra� no što sam ja smatrao. "Nešto te mu�i. Mogu to osjetiti", rekla je. "Ne moraš se bojati otvoreno razgovarati sa mnom."

Nešto opušteniji, rekao sam joj kako sam promatrao "tihe". "Pa tu nema ni�ega �udnog", odgovorila je. "Oni su naše to�ne replike." Objasnio sam joj da na mom rodnom planetu nije mogu�e da se takvo dupliciranje

individua dogodi prirodnim putem. Callia je rekla da je to nemogu�e i na njenom planetu, i da su "tihi" umjetno stvoreni uz pomo� stroja za dupliciranje koji je sli�an, ali ve�i od ru�nih prenosivih modela kakve su nosili Darius i Cavallo i njihovi kolege.

"Ali zašto?" pitao sam, i dalje previše tup da bih vidio nešto stoje bilo o�ito. "Zašto imati to�ne replike samog sebe?"

Callia je objasnila da je to bilo idealno rješenje problema posluge, ali bila je pažljiva da ne upotrijebi rije� "sluga", ako je takva rije� uop�e i postojala u njenom jeziku.

Iz onoga stoje rekla �inilo se da su društvene razlike potpuno izbrisane iz života njezinih ljudi stolje�ima prije.

"Kako li ste to samo uspjeli?" pitao sam, još skepti�niji jer sam znao katastrofalnu društveno-ekonomsku povijest Zemlje. "Ljudi moga svijeta pokušavali su to posti�i dvije stotine godina, ali zamisao besklasnoga društva nikada nije uspjela u praksi. Uvijek su morali postojati nekakvi niži slojevi ljudi koji su obavljali prljave poslove viših klasa umjesto njih." Upravo kao što ja sada obavljam �ovjekov prljavi posao za njega, pomislio sam.

Callia mi se popustljivo nasmiješila. "Naravno", rekla je. "Ali mi smo pronašli svoje rješenje u razvoju duplikatora tvari. Ovaj veliki tehnološki napredak riješio je mnoge probleme, od kojih je zna�ajno bilo snabdijevanje ekonomi�nom radnom snagom."

"Želiš li re�i da je svatko prošetao ispred tog stroja i napravio kopiju samoga sebe?" "Pa, to nije baš tako jednostavno, ali shvatio si osnovni princip", odgovorila je Callia. "I ove zrcalne slike tvojih ljudi zadovoljava da provedu svoj život služe�i vas - i

obavljaju�i vaše prljave poslove?" "Da, ako to želiš tako re�i." "Ali to nije ništa drugo nego ropstvo!" povikao sam s više zgražanja u glasu no što

sam namjeravao. "Gdje je to tvoje besklasno društvo ako držite robove?" O�igledno, u Callijinu jeziku nisu postojali ekvivalenti rije�i "rob" ili "ropstvo", jer

one nisu bile prevedene. Callia je izgledala za�u�eno, pa sam joj pokušao objasniti te pojmove što sam bolje mogao.

"To uop�e nije tako", izjavila je, pomalo gnjevno. "Ove naše replike postoje samo zato što smo ih mi stvorili, i to umjetno. Jedina svrha njihova postojanja je da ispunjavaju naše želje. Oni nemaju pravih emocija, niti su svjesni sebe ili op�enite biti postojanja. I premda su takvi, s njima ne postupamo loše."

Callijini protesti zvu�ali su sumnjivo sli�no onim starim, istrošenim argumentima, kojima su znanstvenici na Zemlji branili svoje ponašanje prema laboratorijskim životinjama, ili koje su stari bijeli rasisti koristili da bi opravdali svoje maltretiranje drugih rasa.

Ali, do �avola, rekao sam sam sebi, nisam došao na Sirius-4 da bih dijelio moralne osude njegovim stanovnicima. Bio bih stvarno nerazborit kada bih se upustio u sva�u s bilo kime u ovoj fazi onoga što bi se moglo pokazati opasnom igrom.

Nasmiješio sam se Calliji i ispri�ao. "Doista nisam dovoljno dugo me�u tvojim ljudima da bih komentirao takve stvari. Molim te, oprosti mi zbog drskosti", rekao sam.

Callia me još jednom o�arala svojim smiješkom, i osjetio sam se pomalo posramljenim što sam je razljutio. Ipak, ona nije stvorila svijet u kojem je živjela, kao niti ja svoj.

"Uostalom," rekla je, "Grampius je bolje pripremljen za razgovare o takvim pitanjima, i sigurna sam da �e ispuniti tvoje uši detaljima o našem životu kada stignemo u komunu."

Stekao sam dojam da je Grampius svojevrsni starješina sela ili službeni glasnogovornik, i pitao sam se koliko autoriteta je on imao u ovom "besklasnom društvu" u kojem je, kako su me naveli da pretpostavim, svatko uživao apsolutnu jednakost.

Ja zagovaram gra�anska prava kao i svatko drugi, ali kada �ujem da ljudi aludiraju da njihovo društvo utjelovljuje potpunu jednakost, po�injem biti sumnji�av. �ak i u idealnoj kulturnoj klimi kakva je bila moja stara štenara na Zemlji, imali smo neku vrstu organizacijske strukture. Netko je morao biti glavni pas, i ja sam pokušao ispunjavati svoje dužnosti vo�e sa suzdržljivoš�u i obzirom za istan�anu osje�ajnost svojih kolega iz štenare.

Dok smo se uspinjali pošumljenim proplankom na drugoj strani livade s koje sam uspostavio prvi kontakt s njima, shvatio sam da �e trebati više od retorike ili semantike da me uvjere da su njihov društveni poredak - i, uistinu, njihov svijet - dosegli savršenstvo.

Prisustvo ona �etiri zombija na za�elju samo je poja�alo moju skepti�nost. S druge strane, nisam im se iskreno mogao postaviti kao oli�enje vrline, koliko god bi

mi to godilo. Bio sam ovdje, pretvaraju�i se da sam reprezentativni primjerak vladaju�e rase na svom planetu - �ak se pretvaraju�i da sam bi�e od krvi i mesa kao i oni - a zapravo sam bio

samo bestjelesni pse�i mozak koji je šetao uokolo u stravi�no kompleksnoj zbirci plastike, �elika, platinastih spojeva, i umjetnog mesa i krvi. Tko sam ja bio da bih osu�ivao bilo koga, dok god sam se skrivao u ovom humanoidnom kostimu za maskenbal?

Nakon dugog uspona uz strminu, Callia je zastala i okrenula se da mi pokaže pogled. Bila je to uistinu prekrasna panorama sjevernog dijela središnje ravnice Siriusa-4. To�no preko vrha malenog brda, mogao sam vidjeti svjetlucavi vrh Svemirske letjelice-1, blještavo svjetlucanje reflektirane sun�eve svjetlosti, i moram priznati da se u staroj pokretnoj kanti za sme�e pojavio osje�aj nostalgije.

Callia je brbljala dalje, i pitao sam se gdje je pronašla dovoljno daha za takvo što. Svako ljudsko bi�e bilo bi zadihano do granice nedostatka kisika nakon tako brzog uspona. Pješa�enje uz strminu mi nije smetalo, osim sitne prilagodbe žiroskopskih stabilizatora koja mi je omogu�ila druga�iji kut hodanja. Ali u sebi nisam imao dah koji bih mogao izgubiti, jer je sav kisik koji sam trebao bio umiješan u nadomjestak krvi koji je hranio moj mozak.

�inilo se da uspon nije smetao nikomu od ostalih, jer kad su nas dostigli, i Cavallo i Darius su imali dovoljno daha da se žale na kašnjenje.

"Zašto smo ovdje stali?" pitao je Darius. "Samo da pokažem pogled našem gostu", odgovorila je Callia. "Pusti ga da razgleda sam", rekao je Cavallo. "Gladan sam i žedan, a ve� je prošlo

vrijeme objeda." O�igledno je bio klipan bez smisla za estetiku, koji je bio toliko zaokupljen svojim tjelesnim potrebama da doista nije zaslužio da živi na tako lijepom planetu kakav je bio Sirius-4.

"Ne brini o tome", rekao je Grampius. "Bit �emo uskoro kod ku�e, a tamo �e nas �ekati dovoljno hrane i pi�a."

Dvadeset metara više uz stazu stigli smo na sam vrh, i bio sam po�aš�en još jednim predivnim pogledom na ravnicu koja se prostirala pred nama. Žiroskopski stabilizatori su se istoga trenutka podesili za spuštanje, a ovoga puta sam to jedva osjetio. �ini se da �e kratki osjet vrtoglavice koji sam ranije osje�ao postati manje mu�an kako se budem privikavao na svoje novo tijelo.

Brdo se spuštalo u neku vrstu kanjona ili gudure, na �ijem je dnu bio blistavi potok, s našeg gledišta na padini brda, mogao sam vidjeti skupinu jednoetažnih gra�evina sa svake strane potoka. �inilo se da su to bile nastambe konstruirane od drveta i kamena, ali njihova je arhitektura bila izuzetna po svom stupnju profinjenosti i iskorištenosti samoga terena.

Tko god je projektirao i izgradio ove ku�e morao je imati jedinstven talent za vizualnu harmoniju, jer su se �inile kao da su dio prirodnog okoliša. Mnoge od nastambi bile su jednim krajem naslonjene na padine gudure, a drugim krajem su virile u prostor - ali nikada tako neprirodno da bi to bilo nametljivo. Nije bilo znakova da su dijelovi tla bili iskopani da bi se napravilo prostora za ku�e, ili da je srušen velik broj stabala.

U središtu komune bila je ve�a zgrada za koju se �inilo da je nekakav društveni dom. Bila je sagra�ena na vrhu malenog, ali bogatog vodopada, koji je tekao u kristalno bistar bazen iz kojega je izlazio potok. Nekoliko stanovnika komune, neoptere�enih takvim neprirodnostima kao što je bila odje�a, uživalo je u podnevnom plivanju u njegovim privla�nim vodama.

Zapravo, ono što me najviše zadivilo u vezi sela, dok sam mu se približavao, bio je sveprisutan nedostatak neprirodnosti.

Nisam mogao vidjeti nikakve ulice, samo nepoplo�ene puteljke izlizane u gustoj, izdržljivoj travi koja je prekrivala ve�inu površine planeta koju sam ja dosada vidio.

Komuna je izgledala potpuno o�iš�ena od znakova trgovanja. Nije bilo izloga trgovina, bandera, nikakvih vozila. A ipak sam znao da su ovi ljudi razvili visoko sofisticiranu civilizaciju s naprednom tehnologijom.

Blaga i smirena atmosfera sela bila je prekidana jedino veselim povicima kupa�a i razgovorom ljudi koji su ležerno šetali puteljcima.

Ali tada, kako smo se približavali središtu komune, za�uo sam još jedan zvuk koji me istoga trena stavio u stanje uzbu�enosti. Ugledao sam dvije ili tri dugodlake, �etveronožne

životinje kako dolaze da nas pozdrave, a graju kakvu su oni stvarali nisam �uo od odlaska sa Zemlje.

Lajali su.

17 Sjene Alberta Paysona Terhunea, pomislio sam za sebe dok sam osje�ao kako mi se

nakostriješila dlaka na nepostoje�im le�ima. Na trenutak sam se morao boriti s porivom da se spustim na sve �etiri i pozdravim ove pridošlice kako bi to u�inio svaki pristojno odgojeni pas na Zemlji.

Potiskuju�i pravila pse�eg protokola u pozadinu svojih misli, pokušao sam nonšalantno pitati Calliju kakva su to stvorenja.

"Mi ih zovemo simbionti", objasnila je dok se saginjala da pogladi posljednjeg pridošlicu po glavi.

Nakon stoje primio svoju dozu ljubavi, došao je do mene i po�eo mi njuškati nogu. Pogled u njegovim o�ima baš i nije bio najprijateljskiji koji mi je ikada upu�en, a odsustvo bilo kakvog prepoznatljivog mirisa koji bi zra�io iz mog umjetnog tijela ga je zbunjivalo.

Bio sam opsjednut potrebom da kažem "Dobar psi�", kako bih odagnao bilo kakvo opipljivo neprijateljstvo s njegove strane, ali sam se odlu�io protiv toga. Takav bi odgovor, u najboljem slu�aju, bio neumjestan i neprevodiv. U najgorem slu�aju, bio bi pokroviteljski.

"Simbionti", promrmljao sam. "Na Zemlji se oni zovu ... psi." Rije� je gotovo zapela u mom grlu, i brzo sam objasnio Calliji odnos koji tradicionalno postoji izme�u �ovjeka i psa. Naravno, izostavio sam najnovije doga�aje - izrabljivanje pasa od strane �ovjeka u istraživa�ke svrhe i razvoj moje vlastite vrste, Canisa superiora. Ne bi bilo nikakve koristi od toga da je zbunim takvim spoznajama.

Me�utim, pridošlice su o�igledno bili psi, bez obzira na to kako ih moji novi prijatelji na Siriusu-4 nazivali. Najviše su sli�ili prelijepim afganistanskim hrtovima s mog rodnog planeta, jer su imali duga gipka tijela, duge kudrave noge, šiljaste glave s inteligentnim o�ima, i svijetlo svilasto krzno koje se pomicalo kao žito na ljetnom povjetarcu.

Naziv "simbiont" mi nije bio potpuno nepoznat, iako sam morao posegnuti duboko u svoju memoriju da iš�eprkam njegovo zna�enje. Rije� je izvedenica iz rije�i "simbioza", koja opisuje odnos dvaju razli�itih organizama koji žive zajedno u bliskom udruženju ili zajednici od koje oboje imaju koristi. �uo sam da se odnos �ovjeka i psa opisuje kao simbiotski i moram priznati da je taj koncept donekle to�an, iako je ta zajednica postala nategnuta otkako je moja vrsta stigla na pozornicu.

Tada, nakon stoje simbiont dovršio olfaktorno istraživanje moje noge, primijetio sam nešto �udno vezano uz njegove prednje šape. Umjesto uobi�ajena �etiri zakržljala prsta s pandžama na vrhu i rudimentarnim prstom s unutarnje strane noge koji bi se o�ekivano trebali nalaziti na prednjoj pse�oj nozi, on je imao �etiri izdužena prsta, poput rakunovih, ali fleksibilnija, i kra�i nasuprotni prst koji je sli�io umanjenom ljudskom palcu.

Implikacije ovoga otkri�a postupno su tonule u moje misli, i shvatio sam da su prili�no uznemiruju�e. Jedina fizi�ka mana s kojom je moja vrsta suo�ena jest nedostatak uporabljivih ruku - ruku s prstima i nasuprotnim palcem koje bi nam omogu�ile da obavljamo razli�ite funkcije koje �ovjek uzima zdravo za gotovo. Upravo je taj nedostatak sprije�io najbližeg �ovjekovog srodnika, orangutana, da evoluira jednako �ovjeku.

Uz takvu superiornu opremljenost, što je sprije�ilo simbionte da se natje�u s humanoidnim stanovnicima Siriusa-4? Možda nedovoljan intelektualni razvoj, pomislio sam, ali to je bilo teško povjerovati kada sam pogledao u o�i tih stvorova.

Razmišljao sam o toj enigmi dok smo se penjali uz prednje stepenice društvenog doma. Jedva sam primje�ivao znatiželjne poglede ljudi koji su sjedili odmaraju�i se na širokoj verandi. Simbionti su nas slijedili unutra, a onaj koji me njuškao pratio me uz nogu.

Možda je i on bio zbunjen našim susretom kao i ja, pomislio sam. Odlu�io sam pokušati stupiti u bilo kakav kontakt s njim kad mi se pruži prilika. A bilo je o�igledno da me on ne�e ispustiti iz vidokruga dok ne zadovolji svoju znatiželju.

Cellia je zasigurno primijetila moju uznemirenost. "Ne obra�aj pažnju na Rollanda", rekla je, pokazuju�i na simbionta. "On je oduvijek bio pomalo sumnji�av prema strancima, ali ne�e te pokušati ozlijediti. Najstariji je od simbionata koji žive s nama u komuni, i misli da je njegova dužnost da provjeri sve pridošlice."

Nisam mislio da �e me Rolland ozlijediti. Ma koliko impresivni bili njegovi oštri bijeli zubi, nisu mogli nikako oštetiti moje novo tijelo. I, bez obzira koliko me smatrao problemati�nim, nije se �inio doista neprijateljski raspoloženim.

U unutrašnjosti društvenog doma, ili što god je ta zgrada bila, zrak je bio puno hladniji, i mogao sam osjetiti kako se razli�iti termostati u mom tijelu prilago�avaju na nižu temperaturu.

O�igledno je bilo da su ovi ljudi razvili neku vrstu klimatizacije koja je bila nenametljiva i koja nije ovisila o odvajanju prostora koji se hladi od vanjskoga. Vanjski prolazi nisu imali vrata, a prozori su svi bili otvoreni prema van.

Callia i njeni prijatelji odveli su me u glavno predvorje koje je o�igledno služilo kao blagovaonica za cijelo selo. Ostali stanovnici sela sjedili su za dugim stolovima u razli�itim fazama objedovanja svog podnevnog obroka, i Grampius je održao kratak govor u kojem me predstavio kao prijateljskog poslanika s drugog svijeta i objasnio da se prema meni treba ponašati gostoljubivo i dati mi slobodu u komuni.

Ljudi koji su jeli pogledali su me s tek umjerenim zanimanjem, a tada se vratili svom objedovanju i me�usobnom razgovoru. Kako se �inilo, prisustvo posjetitelja s drugih svjetova nije bilo tako neobi�no da bi izazvalo nešto više od prolazne radoznalosti. Iako mije bilo drago što nisam bio u centru pažnje, niti izložen neprijateljskim ili uplašenim reakcijama, moram priznati da sam bio pomalo razo�aran neznatnim dramati�nim utjecajem koji sam izvršio na ove ljude. Možda je tako i bolje, mislio sam, jer brzo prihva�anje bi mi moglo omogu�iti puno ve�u slobodu kretanja.

Grampius i Callia su me odveli do stola smještenog oko sredine stražnjeg dijela blagovaonice. Iz njegove pozicije, i iz �injenice da je bio smješten na uzdignutoj platformi, pretpostavio sam da je stol bio rezerviran za seoske starješine i po�asne goste.

U me�uvremenu, Darius i Cavallo su se odvojili od nas i pridružili se ljudima za drugim stolom. Bilo mije drago što su to u�inili. Darius se �inio dovoljno pristojnim, ali smatrao sam da je Cavallo krajnje neugodno društvo, i pretpostavljam da je osje�aj bio obostran.

Dok sam gledao djelomi�no ispunjenu dvoranu, opazio sam da su mnogi ljudi koji su jeli imali sa sobom svoje zombijima sli�ne replike. "Tihi" su ravnodušno stajali iza svojih gospodara, spremni da ih posluže kao robovi.

Prije no što je sjela pored mene, Callia se okrenula svojoj kopiji i progovorila nekoliko rije�i tihim glasom. Ova se okrenula i otišla do velike konzole smještene u stražnjem zidu prostorije, pritisnula nekoliko tipki, pri�ekala sekundu ili dvije, i tada uzela nekoliko pladnjeva hrane iz stroja, dodaju�i jedan od njih Grampiusovoj replici koja joj se pridružila kod konzole.

Hrana koju su donijeli bila je vru�a i mirisala kao da �e biti ukusna. Na žalost, nisam bio opremljen da je doista osjetim, iako sam se mogao pretvarati da jedem. I, nakon trideset i pet dana bez prilike da konzumiram krutu hranu, bio sam spreman na bilo što stoje sli�ilo hranjenju.

Rolland se ispružio na podu blizu mojih nogu, ne skidaju�i pogleda s mene. S prijateljskom namjerom na umu, uzeo sam komad pe�enog mesa sa svog poslužavnika i ponudio mu komadi�. Nisam bio pripremljen na reakciju koja je uslijedila.

Rolland je istoga momenta odsko�io od komadi�a hrane kao da je to nekakav otrov i brzo se odmaknuo od mene, izgledaju�i kao da �e povra�ati.

Uzdrman ovom reakcijom i shva�aju�i da sam po�inio užasnu pogrešku, pogledao sam u Celliu o�ekuju�i objašnjenje.

"Trebala sam te upozoriti", rekla je. "Simbionti se nikada ne hrane za stolom, pošto ne vole ovu vrstu hrane koju mi jedemo. Nitko ne zna to�no zašto."

"Žao mi je", promrmljao sam. "Nisam ga htio uvrijediti."

"Bojim se da jesi. Ali pro�i �e ga." Iskreno sam se nadao da ho�e, jer sam htio ostvariti bliži kontakt s Rollandom i

drugim simbiontima. Nisam mogao shvatiti zašto je njegova reakcija na moje nu�enje hrane bila tako divlja, kada bi bili dovoljni i prezirno otpuhivanje i jednostavno odbijanje toga komadi�a. Osim toga, bio sam prili�no siguran da su simbionti mesojedi - oštri pse�i zubi bili su dovoljan dokaz njihovih mesojedskih sklonosti.

"Oprosti, mom�e", rekao sam mu, pomalo neuvjerljivo. "Nisam ti htio nauditi." Rolland je i dalje ostao na odstojanju, ali u�inilo mi se da sam primijetio ublažavanje

ljutnje u njegovim o�ima. Možda mi se to samo pri�inilo, ali bio sam uvjeren da on i njegova vrsta imaju mnogo toga zajedni�kog s mojom. Kad bih mogao uspostaviti kontakt s Rollandom na intelektualnom nivou, to bi možda otvorilo vrata obostrano korisnom odnosu izme�u simbionata sa Siriusa-4 i pasa sa Zemlje.

Ostatak objeda protekao je u tišini, tišini koju ja nisam imao želje prekinuti zbog nelagodnosti koju sam osje�ao zbog vrije�anja Rollanda. Tek kasnije, dok sam �istio posljednje ostatke hrane sa svoga poslužavnika, pokušao sam zapo�eti razgovor sa svojim doma�inima.

"Ovo je bilo jako ukusno", rekao sam, dovoljno nevino. "Koja je to vrsta mesa bila?" Grampius je pokupio posljednje kapljice umaka sa svog pladnja dok mije odgovarao.

"Ah, samo uobi�ajena hrana", rekao je. "Pe�eni simbiont." Sada je bio moj red da me potjera na povra�anje.

18 To je bio užasan trenutak za mene - vrlo blizu najgorem koji sam iskusio otkada sam

se uputio na ovo beskorisno službeno putovanje galaksijom. Sjedio sam tamo, u strašno neudobnom položaju, usred nepoznatih ljudi, s �isto imaginarnim, ali vrlo realisti�nim osje�ajem da �u povra�ati.

�injenica da moje novo tijelo nije moglo reagirati na mu�ninu nekako je još pogoršala situaciju, jer fizi�ko olakšanje nije bilo mogu�e.

Moja nagla zabrinutost je bila toliko o�ita da su sve o�i bile okrenute u mom smjeru, a tišina se spustila na dvoranu za ru�avanje. Jedan dugi trenutak, koji se �inio kao sat, bio sam previše svladan spoznajom da sam po�inio kanibalizam, da bih ponudio bilo kakvo objašnjenje za svoju rastresenost.

Callia je stavila svoju ruku na moju, ozbiljnoga lica. "Što je problem?" pitala je. "Ništa ... ništa", lagao sam, o�ajni�ki traže�i nekakav razlog koji bi ona mogla

razumjeti. "Samo sam se zagrcnuo na komadi� hrane, i to je sve." Callia nije bila uvjerena i gnjavila me dok nisam odlu�io da joj kažem barem dio

istine. U tom trenutku nisam mario da li �u uvrijediti svoje doma�ine ili ne. Bilo koja rasa koja koristi svoje pse za hranu niti ne može o�ekivati ništa diplomatsko od mene, bez obzira koliko govorenje bez uvijanja moglo upropastiti moju misiju.

"Ljudi na mom planetu ne jedu pse", rekao sam. "Oni to smatraju neopisivim obi�ajem srodnim kanibalizmu."

"Ali ti ne razumiješ ..." po�eo je govoriti Grampius. "Ma hajde, nemoj mi sada re�i da simbionti s tvoga planeta nisu kao psi u mom

svijetu. Vidio sam obje vrste, i one su u principu iste, biološki, kao i po svom društvenom položaju."

"Nisam uop�e to htio re�i", rekao je Grampius, pokušavaju�i biti strpljiv. "Mi zapravo ne jedemo simbionte. Na takve stvari gledamo s jednakim užasavanjem kao i vi."

"Pa zašto ste mi onda upravo rekli da sam pojeo pe�enog simbionta?" pitao sam. "Ako je to bila nekakva šala, moram vam re�i da ne volim takav humor."

"Ne, nije to bila šala. Ono što si pojeo bila je replika simbionta, umjetno stvorena masa bjelan�evina, ugljikohidrata i kolesterola. Proces duplikacije ne šteti simbiontima ni na koji na�in, a nama omogu�uje da preživimo bez truda i troškova koji bi bili potrebni za uzgoj životinja za hranu."

Njegovo objašnjenje samo je malo pomoglo u olakšavanju moje krivnje što sam sudjelovao u obroku koji sam konzumirao. Ako je takva gozba bila tako nedužan poduhvat, zašto je onda Rolland ispoljio istu reakciju na komadi� koji sam mu ponudio kao i ja kad sam saznao što smo jeli? I da lije bilo ikakve stvarne razlike, eti�ki govore�i, izme�u korištenja replika simbionata za hranu i korištenja samih simbionata?

Jedino što sam mogao u�initi bilo je sa�uvati se od osu�ivanja dok ne uspostavim kontakt s Rollandom i ne saznam više o toj duplikacijskoj tehnici koja se �inila tako važnom za ekologiju stanovnika Siriusa-4.

"Pa," rekao sam Grampiusu, "nemam pravo osu�ivati prehrambene navike tvoga naroda, posebice jer znam tako malo o tome kako djeluje taj proces duplikacije."

"Grampiusu �e biti drago da ti ispri�a sve o tome", umiješala se Callia. "On to razumije bolje no itko drugi."

"Istina je", rekao je Grampius. "Ali, mislim da bi bilo najbolje kada bi prvo ti objasnio razloge svoga posjeta našem svijetu. Siguran sam da dolaziš me�u nas s najboljim namjerama, ali htio bih znati više o tvojoj misiji i ljudima koje zastupaš prije no što s tobom porazgovaram o osnovi naše ekonomije."

"To je pošteno", odgovorio sam. "Došao sam opremljen napravom koja �e odgovoriti na ve�inu tvojih pitanja. Ona projicira niz slika koje prikazuju nedavnu povijest mog svijeta." Posegnuo sam za malim televizijskim projektorom vrpci koji je bio pri�vrš�en za moj pojas. "Postoji li na�in da zamra�imo ovu sobu? Slike se bolje vide kad se projiciraju u mraku."

"Naravno", rekao je Grampius, daju�i znak svojoj replici koja je tada otišla do svakog od prozora i radila nešto s malim broj�anikom pored njega. Kako se broj�anik okretao, tako je prozor postajao neproziran, vjerojatno kao rezultat neke promjene u polarizaciji svjetlosti koja je prolazila kroz njega. Uskoro je soba bila osvjetljena jedino jedva vidljivom svjetloš�u.

Moja ranija pretpostavka da ovi ljudi uživaju u visoko razvijenoj tehnologiji bila je potvr�ena ovim nepripremljenim prikazivanjem znanstvene stru�nosti i, pomislio sam cini�no, nije vjerojatno da �e biti posebno o�arani Daljinskim projektorom videovrpci koji sam držao u svojoj ruci.

"Zahvaljujem", rekao sam Grampiusu dok sam se pomicao prema središtu prostorije. "Ovo �e savršeno odgovarati."

Podešavaju�i kontrole na DPV-u, odabrao sam podru�je zida koje je bilo svijetle boje i prikladno za projekciju slike s videovrpce. Sama videovrpca je �ekala negdje u utrobi Svemirske letjelice-1, odakle �e odaslati jak telesignal do DPV koji �e projicirati primljene slike to�no tamo gdje gaja usmjerim.

Aktivirao sam DPV. Kako su se naslovi na improviziranom ekranu pojavljivali na engleskom, koji je bio nerazumljiv mojoj publici, izogvorio sam nekoliko rije�i uvoda.

"Slike koje �ete sada vidjeti su to�an prikaz uvjeta koji su postojali na mom rodnom planetu u vrijeme kada sam otpo�eo svoje dugo putovanje prema vašem svijetu.

One su tako pažljivo odabrane da ja ne moram ništa dodati svojom naracijom ili interpretacijom, osim istaknuti da je prvi dio posve�en Sjedinjenim Državama Zapadne Hemisfere, koje imaju tradiciju boljih gospodarskih i društvenih uvjeta nego druga polovina mojega svijeta.

Tako �u sada ušutjeti i dopustiti slikama da govore same za sebe." I govorit �e same za sebe - elokventno. Tijekom dugih dana prije no stoje Svemirska letjelica-1 ušla u me�uzvjezdani pogon,

pogledao sam prezentaciju s videovrpce mnogo puta - u po�etku da se upoznam s njezinim sadržajem, a kasnije zbog fasciniranosti koju sam osje�ao kada sam gledao što se dogodilo kad je populacijskom rastu �ovje�anstva dopušteno da podivlja.

To je bila fasciniranost proizašla iz užasnutosti, moram priznati, a emotivni u�inak nikada nije oslabio. Sude�i na osnovu samrtne tišine koja je pala preko dvorane za ru�avanje u komuni na planetu u udaljenom kutku galaksije, niti moji doma�ini nisu bili imuni na užase ove no�ne more.

Prvih nekoliko trenutaka videovrpce sastojalo se od zra�nog pogleda na središnji dio prvobitnih Sjedinjenih Država, kojim je dominirao megalopolis Mississippi, koji se pružao

duž obala te neko� ponosne rijeke od New Orleansa do Minneapolisa u širokoj neprekinutoj liniji grada koja je na svom najširem dijelu kod St. Louisa iznosila dvije stotine i pedeset kilometara.

Sama rijeka je davno prije ukro�ena nizom masivnih brana i ve�im dijelom izravnana izme�u betonskih obala. Toliko velike su bile potrebe megapolisa za blatnjavom vodom rijeke da je njezino uš�e u Meksi�ki zaljev postalo poto�i� u usporedbi s onime kako je izgledalo stotinama godina prije, a delta je gotovo potpuno nestala; njezini viši dijelovi su se isušili, a niže je potopilo more.

Sli�ni pogledi na obalna podru�ja Amerike pokazali su kancerozni rast Atlantskog megalopolisa na istoku i Pacifi�ko-ga na zapadu, a svaki od njih bio je širi i dulji od onoga koji je dominirao Mississippijem. Manji megalopolisi nagurali su se uz planinske lance Stjenjaka, Sierre i gorja Appalachian, proždiru�i svaki hektar naseljive zemlje na obližnjim brdima.

Svaki �etvorni metar obradive zemlje bio je prekriven ogromnim vladinim poljoprivrednim kompleksima koji su radili danono�no da bi bujaju�u populaciju opskrbili hranom. A nacionalni parkovi i šume su ve� odavno bili ogoljeni.

Nekada lijepo lice Amerike sada je bilo proždrto kao da su ga napale divovske horde mrava koje za sobom nisu ostavile ništa �itavo, a da bi se stvorila ova užasna pustoš trebalo je tek nešto više od stotine godina. Stotinu godina nebrige, za kojom je uslijedila pohlepna panika i na koncu slijepi utilitarizam.

Videovrpca je zatim pokušala prikazati neke od užasa života u megalopolisu. Ljudi su bili posvuda - neki su se izlijevali iz divovskih zgrada i tvornica na kraju svojih smjena; drugi su besciljno lutali ulicama, �ekaju�i da se zgrade i tvornice isprazne tako da oni mogu po�eti raditi; a tre�i su se izlijevali iz izlaza podzemne željeznice koji su vodili do niza podzemnih etaža tunela.

�ak su i osobni automobili nestali iz centara megalopolisa. Zagušuju�e gomile ljudi na ulicama u�inile su njihov prolaz nemogu�im. Podru�ja koja su nekada bila smatrana najudaljenijim predgra�ima sada su bila prekrivena rojevima visokih, identi�nih, jednako tmurnih stambenih kompleksa.

Ali nema nikakve koristi nastaviti opisivati polaganu stagnaciju te urbanizirane hemisfere. Oni koji �e jednoga dana slušati ovaj zapis koji snimam bit �e u potpunosti svjesni situacije koju su naslijedili zbog glupe tvrdoglavosti svojih predaka.

Kada je prva polovina snimljene prezentacije došla do kraja, tišina u prostoriji bila je deprimiraju�a. Trebalo ju je prekinuti, pa sam zaustavio DPV i progovorio.

"Ono što ste sada vidjeli je prikaz života u sretnijoj polovici moga svijeta. Nazivam je sretnijom samo zato što još nije utonula u potpuni kaos i anarhiju.

Sada �ete vidjeti što se dogodilo drugoj strani Zemlje, njezinoj isto�noj hemisferi, koju su nastanjavali ostaci afro-euro-azijskih civilizacija. Snimci koji �e biti prikazani su malobrojniji i kra�ega trajanja, jer je to podru�je - gotovo �etiri petine Zemljine kopnene mase - postalo tako neprijateljsko prema ljudskom životu da su oni koji su snimali sljede�e snimke na elektronsku vrpcu �inili to riskiraju�i svoje živote i zdrav razum."

Pripremaju�i se za ono što �e uslijediti, pritisnuo sam aktivacijski gumb na DPV-u. O�ajni�ki sam htio zatvoriti o�i i izbrisati slike koje sam projicirao, ali to ne bi pomoglo. One su bile tako �vrsto usje�ene u moje misli da ih ništa nije moglo izbrisati.

I druga polovina videovrpce po�ela je pogledom iz zraka, ovoga puta s ve�e visine, s nekih šezdesetak kilometara, putuju�i s istoka na zapad. Japan, Tajvan i Filipini nisu bili ništa više od spaljenih, golih stijena i pijeska, a niti sam azijski kontinent nije bolje prošao tijekom atomskoga rata 1980-ih – kratkotrajnoga rata koji je kona�no uvjerio �ovje�anstvo da se jednom zauvijek odrekne atomske agresije.

Jedina stvar koja je spasila �ovje�anstvo od potpune katastrofe u to vrijeme bio je iznenadni savez Rusije i zapadnih sila koji je nastao kao odgovor na prijetnju jednako iznenadnog Sino-japanskog saveza. Prvi napad pokrenut sa Zapada bio je tako kataklizmi�an da Isto�ne sile nisu ni dobile priliku da se pobune, ina�e bi uništenje Zemlje bilo potpuno.

Ali, pobjeda je na mnoge na�ine bila katastrofalnija no što bi to bio poraz. Europa je bila reducirana na naoružani feudalisti�ki kamp, s najnižim standardom života u povijesti, još više kompliciranim nekontroliranom eksplozijom stanovništva. Samo je zabrana i uništavanje atomskog naoružanja sprije�ila zara�ene strane u Zapadnoj Europi da se me�usobno izbrišu s lica zemlje.

Afrika je prošla tek neznatno bolje. Antanta Afri�kih Država se razbila na plemena svega nekoliko godina nakon svog nastanka, a plemenske frakcije su bile ujedinjene jedino u svojoj mržnji prema euroazijskom stanovništvu.

Tijekom ovog drugog dijela videovrpce, iscrpljenost i poraz ljudi Euroazije bili su naglašeni vizualnim prikazima gladovanja, neimaštine, i u dijelovima Afrike i Indije, otvorenim ljudožderstvom koje je diktirala potreba da se ostane na životu.

Kada je vrpca završila, tišina u prostoriji je bila tako duboka da bi bilo gotovo svetogr�e prekinuti je. Ostao sam tih da bih dozvolio poruci koju je prenijela vrpca da sjedne na mjesto.

Na posljetku, jedan je glas prekinuo tišinu. Bio je to Cavallo. "Eto," po�eo je, "rekao sam vam da je on došao ovamo zbog kolonizacije." I tada je,

gotovo sjetno, dodao: "Tko ga može za to kriviti?"

19 Nakon što sam to �uo, moje je mišljenje o Cavallu doživjelo naglu promjenu. Na

osnovu njegove prijašnje osornosti, koja je mogla biti tek paravan ili zaštitna ljuska, brzopleto sam zaklju�io da je on klipan koji ne razmišlja - i potencijalni neprijatelj.

Ali sada sam bio spreman revidirati tu svoju procjenu zbog neo�ekivanih dokaza da suosje�a s neprilikama �ovje�anstva. Nije bilo mogu�e procijeniti da li �e se Cavallo još možda pokazati neprijateljem ili ne, ali barem sam bio voljan da ga poštujem.

Cavallov komentar istog je trena izazvao sli�ne izraze zabrinutosti me�u okupljenima u dvorani. Samo je Grampius ostao tih, njegovo lice ozbiljno, a ruke pomalo drhtave od ja�ine onoga �emu je upravo bio svjedok. Tada je pokazao prema svojoj replici, koja je ponovno otišla do prozora da prilagodi ja�inu svjetlosti koja je ulazila u prostoriju.

Nisam bio previše iznena�en što sam, kada se osvjetljenje popravilo, vidio da je dvorana gotovo potpuno ispunjena stanovnicima komune, koji su se sjatili da bi vidjeli moju prezentaciju. Shvatio sam da sada stojim pred nekom vrstom op�inskog sastanka.

Nije bilo vrijeme za okolišanje. "Ono što Cavallo govori je istina", rekao sam dok sam vra�ao projektor na svoj pojas.

"Moj je zadatak da ispitam razli�ite planete u vašem sustavu s ciljem da odaberem nove svjetove koji bi apsorbirali populacijski višak s mojega."

Ova izjava izazvala je tihi žamor u gomili, kojim je dominiralo odupiranje ideji. "Termin 'kolonizacija' je pomalo nespretan", istaknuo sam. "Ljudi koji su me poslali

na ovo putovanje nemaju želju da bilo koga podjarme ili da naruše ekološku ravnotežu bilo koje civilizacije."

Zamor je sada prerastao u nevjericu. Oni su o�igledno imali nekakvih iskustava s kolonizatorima i nekako su uspjeli eliminirati strance iz svoga svijeta. Pomisao na to nije bila utješna.

"Ja govorim istinu", rekao sam brzo. "Došao sam me�u vas u miru i prihvatio vaše gostoprimstvo u istom duhu u kojem je i ponu�eno. Možete mi vjerovati kad vam kažem da su oni koji su planirali moju misiju specificirali da niti jedan planet na kojem postoji civilizacija ne može u�i u izbor za naseljavanje Zemljana."

Žamor je jenjao. Grampius je ustao sa svoje klupe i progovorio, obra�aju�i se meni. "Sigurno možeš shvatiti stav mojih ljudi. Slike koje si nam prikazao su jasna demonstracija da ljudi koje zastupaš nisu uspjeli živjeti zajedno u miru, da su nesposobni posti�i uravnotežen odnos sa svojim okolišem, i da bilo kakav kontakt izme�u tvojih i mojih ljudi prijeti potencijalnom katastrofom za nas."

"Ima istine u onome što govoriš", priznao sam. "Povijest moga svijeta je takva da bi poricanje tvojih tvrdnji njih samo još više potvrdilo. Sude�i po tome, sigurno bi bilo opravdano da me smjesta ubijete - ili barem sprije�ite da ikada odem s vašeg svijeta."

"Mi ne vjerujemo u ubojstvo, bez obzira koliko bili isprovocirani," rekao je Grampius, "ili bez obzira na to koliko opravdano ono bilo zaštitom od daljnjeg kontakta s tvojim ljudima. Ali alternativa koju si spomenuo - da te pritvorimo i ne dopustimo ti da dovršiš svoju misiju - �ini se prili�no mogu�om u ovom trenutku."

Znao sam da je ova ideja na prvom mjestu u umovima svih u prostoriji. Iako mi pomisao da bih mogao ostati na Siriusu-4 do kraja svog života nije bila potpuno odbojna, jer sam se doista divio ovom planetu i njegovim stanovnicima, pomisao da �u svoje preostale godine provesti zatvoren u ovom umjetnom obliku i nikada se ne vratiti svom otrcanom tijelu u Bazi bila je vrlo tmurna. Bio sam u škripcu, i to sam dobro znao. Svoje sljede�e rije�i sam pažljivo odabrao.

"Da su moji ljudi imali namjeru upletati se u vaš na�in života ili nametnuti se silom me�u vas, nikada mi ne bi dozvolili da ponesem takav grafi�ki prikaz kakav je sadržan u nizu slika koje sam vam upravo pokazao. Koliko god oni bili nesposobni rješavati probleme na svom vlastitom planetu, ipak nisu toliko glupi. Da su njihovi motivi iza slanja mene na ovo opasno putovanje bili neiskreni i prijete�i po vašu sigurnost, možete biti sigurni da oni ne bi bili tako otvoreni u prikazivanju katastrofe koja je zadesila njihov svijet. Umjesto toga, oni bi prikazali svoju civilizaciju u najboljem mogu�em svjetlu.

Ono što sam vam danas pokazao je vrlo neugodna slika ograni�ena na najgore aspekte života na Zemlji. Ali moji ljudi jesu nešto nau�ili iz svojih pogrešaka, i oni jesu iskreni u svojim nastojanjima da poprave te pogreške. Da bi to u�inili, oni trebaju prostora za preživljavanje njihovih masa, kako bi jednog dana živjeli u slobodi. Tražim da nam pomognete u tom nastojanju."

Nisam htio biti tako preopširan ili tako laskav u svom procijenjivanju motiva koji su stajali iza misije Svemirske letjelice-1. Ali, sve u svemu, to je bila istina, i moje putovanje moglo bi biti posljednja šansa ljudskoga roda da pobjegne iz svog trenutnog kaosa i onoga koji je tek trebao uslijediti.

Grampius je utihnuo na duže vrijeme, a ostali ljudi u prostoriji ostali su tihi iz poštovanja prema njemu.

"Tvoja logika je vrlo impresivna", kona�no je rekao. "I sklon sam ti vjerovati na rije� da tvoji ljudi ne žele nauditi mojima. Osim toga, bio sam prili�no dirnut položajem tvoje civilizacije i mogu shvatiti što bi zna�io neuspjeh tvoje misije.

Me�utim, odluka o tome kakva �e naša uloga u toj stvari biti ne ovisi samo o meni. Moram porazgovarati o situaciji s vije�em komune i tada se konzultirati sa starješinama drugih komuna diljem našeg svijeta. To �e potrajati ostatak poslijepodneva, a našu odluku �u ti priop�iti na sljede�em sastanku nakon ve�ernjeg obroka."

"To se �ini dovoljno poštenim", odgovorio sam. "Callia �e te provesti našom komunom, ako želiš. To �e ti pružiti priliku da bolje

upoznaš naše ljude i njihov na�in života." "Hvala vam", rekao sam. "Ali moram od tebe zatražiti da mi daš svoju rije� da ne�eš pokušati napustiti komunu

dok mi ne donesemo našu odluku." "Imaš je", rekao sam, pokušavaju�i ne pokazati svoju neodlu�nost pri takvom

obvezivanju, kada je istina bila da sam htio pobje�i do Svemirske letjelice-1 i lansirati se do nekih zelenijih pašnjaka. Me�utim, pomisao da �u poslijepodne provesti s Callijom bila je daleko od neugodne.

Kad smo izišli iz društvenog doma, Callia mi se nasmiješila svojim prekrasnim osmijehom i rekla "Sjetila sam se da mi nikada nisi rekao svoje ime. Kako se zoveš?"

Ovo me pitanje zateklo nespremna. Zapravo, nikada mi i nije bilo dano ime za potrebe ove misije, a moje pse�e ime bilo je neprikladno za moj sadašnji humanoidni oblik. Jedino što sam mogao bilo je odabrati neko od imena iz književnih djela koje sam pro�itao.

"Možeš me zvati Ishmael", rekao sam, susprežu�i hihot.

20 �inilo se da je Callia prihvatila moje samokrštenje zdravo za gotovo - ali ona ipak

nikada nije imala priliku �itati Melvilla. "Ishmael", rekla je Callia, a ime je poprimilo odre�eni sjaj kada ga je ona izgovorila.

"Ishmael. To je doista lijepo ime." "Drago mije što ti se svi�a", odgovorio sam. "I tvoje ime je lijepo." Ponovno je u mene uperila onaj svjetlucavi osmijeh koji je natjerao moja koljena da

zaklecaju, iako sam znao da su koljena mog novog tijela imuna na takve emotivne utjecaje. I moje misli trebale su biti imune, jer u srcu sam još uvijek bio pas, i svoju sam podložnost Callijinu šarmu smatrao zbunjuju�om i uznemiruju�om, ali definitivno ne neugodnom.

Tijekom tog zagonetnog poslijepodneva, Callia i ja smo bezbrižno lutali mirnim selom, a Rolland nas je pratio u stopu. Callia je brbljala o tome kako je njezin svijet divno mjesto, i znao sam da je bila iskrena u onome stoje govorila. Na sva moja pitanja odgovarala je bez oklijevanja, i nisam mogao otkriti ni laži niti preuveli�avanja u njezinim odgovorima.

Podru�je komune prešli smo toliko temeljito, da sam bio sasvim siguran da me nije vodila podalje od manje zdravih ili manje privla�nih dijelova sela. Ali, na polovini naše šetnje postao sam svjestan maglovitog osje�aja da nešto nedostaje na ovom dijelu Siriusa-4 koji sam vidio, nešto što nisam mogao objasniti u svome umu. Nisam imao pojma stoje to moglo biti.

Osim toga, Rolland je ostao još uznemiruju�ija enigma. Od po�etka se priljepio uz mene i nikada me nije puštao iz vida. Da li je on možda bio imenovan mojim službenim psom �uvarom i dobio zadatak da me drži podalje od nestašluka?

Niti jednom mi nije stao na put ni na koji na�in. Ali pitao sam se što bi on u�inio da ja odjednom krenem u smjeru Svemirske letjelice-1, i jedino me obe�anje dano Grampiusu spre�avalo da ga u tome iskušam.

Otprilike sat vremena prije ve�ere zastali smo uz blistavi bazen pored društvenog doma da promatramo pliva�e u hladnoj vodi. I tada sam shvatio što me ranije mu�ilo - nigdje u selu nisam vidio djecu, niti u dvorani za objedovanje, niti na puteljcima, �ak niti ovdje na bazenu.

Upravo kada sam htio pitati Calliju o tome, skrenula je tijek mojih misli vlastitim pitanjem.

"Da li voliš plivati?" pitala je. "Jako", izletjelo mi je bez razmišljanja. "Odli�no", odgovorila je. "Zašto se onda malo ne okupamo? Bazen je prekrasan u

toplo poslijepodne kao stoje ovo." Istoga trena sam shvatio da sam upao u zamku - i to vlastite izrade. Iako je bila istina da sam uživao u plivanju, sumnjao sam u izvedivost dovoljno dugog

opuštanja da bih uživao u plivanju ovdje u svijetu koji mi je bio stran. Dok sam bio kod ku�e, plivanje je bilo jedna od mojih velikih životnih radosti. Odigrao sam zna�ajnu ulogu u nagovaranju vlasnika moje štenare da napravi mali bazen za moje kolege i mene koji bismo mogli koristiti dok nismo u službi. Moja kampanja je bila toliko snažna da su neki od klevetnika meni iza le�a širili glasine da sam dijelom morski pas.

Ali kada sam plivao kod ku�e, imao sam svoje tijelo pomo�u kojega sam davao oduška svojoj strasti za sport. Ovdje, u ovom novom svijetu, smješten u humanoidnom tijelu, nisam uop�e imao povjerenja u vlastitu sposobnost plivanja. Ali Callia je ve� skidala odje�u, i bilo je prekasno da odustanem.

"Do�i, Ishmael", povikala je Callia. "Nisi se još po�eo ni svla�iti." Nevoljko sam - rije�i ne mogu opisati koliko sam neodlu�an bio u tom trenutku -

po�eo otkop�avati višenamjensko odijelo u koje su momci u Bazi obukli moje novo tijelo. Usrdno sam se nadao da su predvidjeli mogu�nost da �u se tijekom svojih putovanja morati skinuti do gola i uklju�ili srazmjerne kopije cjiele opreme ljudskoga mužjaka. Kratak pogled na druge kupa�e uvjerio me da su mužjaci na Siriusu-4 bili poput njihovih kolega sa Zemlje.

Nakratko sam okrenuo le�a Calliji kada je proces mog svla�enja došao do kriti�ne faze. Sve je bilo baš kako je i trebalo, primijetio sam s olakšanjem, i požurio se sa svla�enjem.

Tada sam se okrenuo Calliji, ali ona je ve� bila u vodi. O�ito sam izgledao baš kao što je i o�ekivala, jer nije pokazala nikakve znakove iznena�enosti.

U mislima sam osjetio kako se rumenilo širi cijelim mojim tijelom, ali znao sam da nema na�ina na koji bi se takva reakcija prikazala i izvana. Oklijevao sam na rubu bazena.

"Pa, hajde, ulazi!" povikala je Callia. "Voda nije jako duboka, i apsolutno je predivna. Nemoj mi re�i da se bojiš."

Ohrabren njezinim prijateljskim zadirkivanjem i zaboravljaju�i svoj sram zbog njezina neusiljenog ponašanja, pažljivo sam se pripremao da zaplivam.

"Tko se boji?" povikao sam tobože bijesan. "Dokazat �u ti da me kod ku�e smatraju vrlo dobrim pliva�em!"

Moj skok je bio savršen, glatko sam razdvojio vodu - a tada potonuo kao kamen do dna, nekih šest metara ispod površine.

Malo mi je teško to�no se sjetiti što se zatim dogodilo, jer je moje sje�anje zasjenjeno divljom panikom koju sam osjetio kada sam otkrio da se ne mogu podi�i do površine.

Nekoliko minuta sam divlja�ki lamatao na dnu bazena uzaludno pokušavaju�i posti�i nešto stoje nalikovalo plutanju. Tada sam shvatio da je prošlo dosta vremena, a da se ja još nisam utopio.

Pa, naravno ... moje novo tijelo nije ovisilo ni o kakvom vanjskom izvoru kisika, jer je nosilo svoju vlastitu zalihu u vrlo komprimiranom obliku. Mogao bih besposli�ariti na dnu ovog bazena sve dok se ne smrzne, ako bi se to uop�e dogodilo.

Neko se vrijeme �inilo da bih i mogao ostati ondje dolje toliko dugo. Hodao sam uokolo po kamenitom dnu, pokušavaju�i na prigušenom svjetlu prona�i put da se uspnem uz njegovu stijenku, ali u po�etku bez mnogo uspjeha.

Upravo kad sam se po�eo pitati što se odvija iznad mene u smislu pokušaja spašavanja, ugledao sam Calliju kako zaranja prema dolje u mom smjeru, lica izopa�enoga u prestrašenom o�ekivanju da �e susresti moj nabubreni leš.

�ak i u svom o�ajnom nastojanju da prona�em put van iz bazena, nisam mogao odoljeti malenom hiru. Bezbrižno sam joj mahnuo.

Bilo je divno vidjeti izraz na njezinu licu - prvo šokiranost, a zatim ljutnju. Bila je toliko uvrije�ena da se okrenula i ponovno krenula prema površini.

Kona�no sam pronašao mjesto gdje stijene nisu bile toliko strme i popeo se gore uz pomo� uporišta za ruke i noge. Kada mije glava izvirila iz vode, vidio sam Rollandovo lice kako zuri u mene. �u�e�i na svojim snažnim nogama, ispružio je jednu od svojih �udnih rukolikih šapa i zgrabio me za zapeš�e.

Njegova pomo� je bila posebno dobrodošla u tom trenutku, jer mi je stopalo po�elo izmicati s mahovinaste izbo�ine na kojoj je stajalo. Snažno me povukao i izdigao iz vode dovoljno da sam se mogao uhvatiti za kamen i ostalo obaviti sam.

"Hvala, Rollande", rekao sam. "Spasio si mi život." Naravno, to baš i nije bila istina, ali svejedno sam bio zahvalan za njegovu

zabrinutost. Upravo tada je Callia dotr�ala do mene, bijesnija od mokre ma�ke, nazivaju�i me

imenima koja se, na sre�u, nisu uspjela prevesti. Ali s njenom ljutnjom je bilo pomiješano olakšanje koje mi je bilo drago primijetiti, a uskoro se i smirila. Nakon duge stanke uzdahnula je i pogledala me.

"Možda i nisi baš neki pliva�, ali sigurno imaš talenta za zadržavanje daha", rekla je. A tada je ozbiljnije dodala: "Nemoj to više nikada u�initi."

"Ne brini", odgovorio sam. "Nemam namjeru postati trajni stanovnik vašega bazena. A sada idi i uživaj dok se ja malo odmorim."

Zapravo mi nije bio potreban odmor. Htio sam ostati nasamo s Rollandom na nekoliko minuta. Dok je Callia skakala natrag u vodu, sjeo sam pored njega.

"Htio bih porazgovarati s tobom, Rollande", rekao sam. Rolland nije ništa rekao, a lice mu je ostalo bezizražajno i hladno. Odlu�io sam da je

bilo pomalo previše bezizražajno i hladno, te da se sigurno pretvarao.

"Ma hajde, stari prijatelju," rekao sam "nemoj mi izigravati glupavoga psa. Poznajem te bolje."

I dalje nije reagirao. Bio je zaposlen lizanjem viška vode sa svoje prednje noge. Tada sam zaigrao na svoj adut: telepatiju. Sakupljaju�i svu svoju mo� koncentracije, po�eo sam istraživati njegov um.

Rolland je odmah blokirao moj mentalni napad, ali kratak pogled iznena�enja na njegovu licu rekao mije što sam htio znati.

Mi smo mogli me�usobno komunicirati.

2 1 Ispitivanje uma kojem sam podvrgnuo Rollanda bilo mi je izvor velike utjehe dok sam

sjedio za glavnim stolom u dvorani za objedovanje tijekom ve�ernjeg objeda, razmišljaju�i o doga�ajima toga dana.

Uspjeh moga malog eksperimenta, ma koliko kratkotrajan bio, bio je dovoljan da pokaže da su Rolland i njegovi kolege simbionti dosegli evolucijski stupanj analogan onomu Canis superiora.

Kada me Rolland došao spasiti iz bazena, tako�er mi je dokazao da je svjestan nekakve veze izme�u svoje i moje vrste, a bio sam siguran da ga je onaj kratki telepatski kontakt još više zaintrigirao. Dok sam ga tijekom obroka povremeno pogledavao, mogao sam vidjeti da se njegov stav promijenio iz budnosti u nešto srodno blagonaklonosti.

Tada sam više no ikad bio uvjeren da bi se Rolland pokazao važnim saveznikom kad bi se moja situacija na Siriusu-4 pogoršala, ili kad bi se moji odnosi s njegovim stanovnicima pokvarili.

Naravno, odbio sam sudjelovati u obroku na pristojan, ali odlu�an na�in, i moji doma�ini nisu se �inili uvrije�enima. Umjesto toga, poštovali su moje skrupule i suzdržavali se od stvaranja problema oko moga oklijevanja da uživam u prženim simbiontima.

Moje pliva�ke neda�e dominirale su razgovorom za vrijeme obroka, i bile su izvor zabave okupljenih, koje su �inili svi stanovnici komune. O�igledno, postavio sam rekord planeta u ostajanju pod vodom, iako mi to nije bila namjera. Sigurno ne namjeravam pokušati popraviti svoj rekord u bilo koje vrijeme, jer sam izlije�en od svoje potrebe da plivam.

Kada mi je Callia rekla da su svi stanovnici komune prisutni u dvorani, promotrio sam okupljene da vidim ima li djece. Nije bilo niti jednog djeteta, i to je pove�alo moju zbunjenost.

Možda se djeca odgajaju odvojeno od svojih roditelja, iako mi se ovo �inilo malo vjerojatnim, jer ti ljudi nisu pokazivali sklonost za takvu vrstu podvrgavanja disciplini. Tako�er je bilo mogu�e da su djeca na nekakvoj ekskurziji.

Tre�a mogu�nost - da nigdje na planetu nema djece - bila je toliko nevjerojatna i tako užasavaju�a, da sam je odmah izbrisao iz misli, jer to bi zna�ilo da je ova rasa nekako postala jalova zbog neke strašne geneti�ke katastrofe.

I kod ovakvog nesentimentalnog kujinog sina kakav sam ja, ove su misli izazvale napad nostalgije. Žudio sam da budem ponovno kod ku�e, gdje bih mogao lutati uokolo sa svojim vlastitim potomstvom - koje je u trenutku moga odlaska iz Baze brojalo oko devedeset i tri. Upoznao sam užitak promatranja potomaka kako rastu i stvaraju svoje obitelji, generaciju za generacijom, i kada bi takve radosti bile uskra�ene stanovnicima Siriusa-4, moja procjena da žive kao u raju morala bi biti radikalno revidirana.

Dok se ve�ernji obrok vukao, postajao sam sve nestrplji-viji da saznam što su starješine odlu�ili o mojoj sudbini. Kada sam ve� s mukom podnosio neizvjesnost, obrok je završio i Grampius je ustao sa svoje stolice, podižu�i ruku u zrak da zatraži tišinu.

Kada se tišina puna iš�ekivanja kona�no spustila na okupljene, Grampius se okrenuo prema meni.

"Prije svega," rekao je "htio bih ti prenijeti uvažavanje svojih ljudi zbog tvoje otvorenosti pri objašnjavanju prirode svoje misije i u pokazivanju nedostataka tvoje vlastite

civilizacije. Mi smo pažljivo odvagnuli tvoje rije�i, i nismo otkrili niti malo neistinitosti ili lukavština u tvojoj prezentaciji.

Tako�er duboko suosje�amo s nevoljama tvojih ljudi i razumijemo da je tvoje putovanje na naš svijet bilo skupo i opasno."

U prisutnosti sve te retorike, moja se zabrinutost pove�ala stotinu puta. Mogao sam se zakleti da me priprema za veliko razo�aranje, i htio sam da ve� jednom prije�e na stvar.

"Prije nego ti kažem što smo ja i moji kolege starješine odlu�ili, mislim da je najbolje da opišem povijest i gospodarsku osnovu života moga naroda na ovom planetu. Samo znaju�i više o nama mo�i �eš shvatiti i prihvatiti našu odluku. Pokušat �u biti kratak."

Iskreno sam se nadao da ho�e. Nije da sam više bio u neizvjesnosti kakva �e biti odluka - njegovo cjelokupno ponašanje bilo je poput veterinara koji me nježno priprema za šok nekog teškog operativnog zahvata, kakav je bio onaj kad su me pripremali za transplantaciju mozga u Bazi.

"Usprkos odre�enim tehnološkim vještinama koje smo razvili u prošlosti," po�eo je Grampius, "naš je na�in života jednostavan. Mi nemamo strogo odvojene društvene slojeve, centralnu vlast, bitke za mo� unutar našega društva ili s ljudima s drugih svjetova, niti ambicije da nametnemo svoju volju bilo kojoj osobi ili osobama unutar ili izvan našega društva.

Živimo u miru i skladu jedni s drugima, i istjerali smo bolesti, siromaštvo, neznanje, glad i nasilje iz našega svijeta. Naš moralni kodeks, koji je sada tako dobro u�vrš�en me�u ljudima da ga ne treba nasilno provoditi je jednostavan: nitko ne smije narušiti individualna prava druge osobe, zabraniti nekomu slobodu misli, niti sputavati bilo �iju neovisnost u djelovanju.

Osim toga, mi nemamo vo�a. Starješine razli�itih komuna služe samo kao glasnogovornici i podložni su vrednovanju i ponovnom izboru, ako ga opravdava njihovo obavljanje dužnosti, i to u kratkim vremenskim razdobljima i na javnim sastancima.

Iako naš na�in života možda nije savršen, smatramo ga prakti�nim i zadovoljavaju�im. Naši visoko sofisticirani procesi zasnovani na na�elu duplikacije tvari opskrbljuju nas neograni�enim koli�inama fizi�kih životnih potrepština - od neophodnih poput hrane i odje�e - pa sve do jeftine radne snage."

Ono o �emu je on pri�ao su, naravno, bili oni robovi nalik na zombije na�injeni po uzoru na njegove ljude koji su postojali samo da bi obavljali njihove prljave poslove. Pitao sam se koliko je idealan bio njihov život, ako se to uop�e moglo nazivati životom.

Usprkos takvim rezervama, i usprkos mojoj skepti�nosti u vezi realnosti bilo koje Utopije, otkrio sam kako se u cijelosti divim onome što su ovi ljudi postigli.

"Bez potrebe da radimo dan za danom da bismo ispunili svoje osnovne potrebe, slobodni smo težiti drugim, kreativnijim ciljevima. Svoje slobodno vrijeme provodimo razvijaju�i književnost, glazbu, kiparske i slikarske umjetnosti, te svoje filozofske studije.

Me�utim, nije uvijek bilo tako. Davno prije, naš svijet je bio razderan na komade mnogima od onih sila koje izgleda djeluju u tvojoj civilizaciji - ratom, gladi, prenaseljenoš�u, bolestima, borbom za mo�. Ova �injenica može objasniti zašto suosje�amo s tvojom misijom i o�ajem tvojih ljudi koji ju je u�inio potrebnom. Naša povijest ima mnogo toga zajedni�koga s vašom, i prirodno je da su se naša srca sažalila nad vašim ljudima unato� praznini koja dijeli naše svjetove."

Puno hvala, pomislio sam. Podsvjesno sam sumnjao da su moji doma�ini željeli da se tom prazninom u budu�nosti ne putuje. I tko bi ih za to mogao okriviti?

"Prekretnica u našoj povijesti", nastavio je Grampius "je bio razvoj duplikatora tvari i njegovih razli�itih primjena, koji se dogodio tijekom dugotrajnog razdoblja u kojem su se osje�ale posljedice Posljednjeg velikog rata. Duplikator tvari omogu�io nam je da pretvorimo energiju u materiju i da tu materiju oblikujemo u bilo koji oblik za koji postoji strukturalni ekvivalent ili model. To nam je na kraju pokazalo izlaz iz dileme u koju smo dopustili da se naša civilizacija umiješa.

U po�etku, ovaj revolucionarni napredak nije bio �isti blagoslov. Njegov utjecaj na naše industrijsko gospodarstvo i poljoprivredu bio je takav da su oni uskoro postali suvišni, i

oni naši ljudi koji su bili zaposleni proizvodnjom dobara i uzgojem hrane - i u gospodarskim institucijama koje su uzdržavale i promicale te aspekte naše kulture - tako�er su bile u opasnosti da postanu višak.

Uskoro je postalo jasno da je jedini na�in na koj i možemo sprije�iti da ta blagodat ne postane prokletstvo bilo korjenito preure�enje našeg na�ina života, preure�enje koje se nekima od nas �inilo kao uzmak. Morali smo drasti�no pojednostaviti svoj život.

Razrušili smo ono što je ostalo od naših velikih gradova i na njihovo mjesto zasadili šume i livade. Uništili smo svoje preostale ceste i prekinuli transportni sustav. Potpuno smo decentralizirali vlast. Postupno smo se reeducirali kako bismo mogli živjeti u skladu s prirodom i jedni s drugima.

Platili smo visoku cijenu za svoju sadašnju slobodu, jer je jedna od naših najvitalnijih potreba bila metoda kontroliranja veli�ine naše populacije, koja se po�ela pove�avati alarmantnom brzinom zbog novog prosperiteta kojeg nam je omogu�io duplikator tvari. Trebali smo drasti�no smanjenje da bismo mogli uspješno decentralizirati našu populaciju.

Problemu smo pristupili s dvije strane. Znanstvenici su usavršili tehnologiju duplikatora tvari do te mjere da je bilo mogu�e stvoriti tri iste replike našega planeta i poslati ih u svemir na istu orbitu kojom putuje naš svijet."

"To je dakle objašnjenje �etverostruke prirode vašeg planeta", rekao sam. "Pitao sam se kako ste to uspjeli. Kako je to golem poduhvat morao biti!"

"Golem, možda", rekao je Grampius sa slabim smiješkom. "Ali, kako se ispostavilo, �isti gubitak energije i talenta."

"Ne razumijem", rekao sam. "Naš drugi pristup problemu je bio biološki, i na našu veliku žalost, bio je još

uspješniji. Razvili smo metodu kontrole ra�anja koja se odmah mogla primijeniti na razini cijelog planeta. Bila je tako djelotvorna da nam više nisu trebali naši duplicirani svjetovi za kolonizaciju, ali u vrijeme kada smo otkrili kako je ova metoda kontrole ra�anja bila apsolutna, replike našeg planeta ve� su bile stvorene."

"Kao što sam rekao, cijena je bila visoka, jer mi smo sada neplodni ljudi. Posljednje dijete ro�eno na ovom planetu ro�eno je prije tri stotine godina. U nekom pogledu, može nas se smatrati rasom koja izumire."

Tri stotine godina! Vrijeme koje je potrebno Siriusu-4 da se jednom okrene oko Siriusa je bilo otprilike za tri �etvrtine duže od onoga koje treba Zemlji da obi�e oko svog sunca. Sve je to zna�ilo da bi najmla�i stanovnik ovog planeta bio star pet stotina i dvadeset pet zemaljskih godina.

"Vaša me dugovje�nost zapanjuje", rekao sam. "Koje je o�ekivano prosje�no trajanje života tvojih ljudi?"

"Pa," rekao je Grampius, "to je teško odrediti. Sve što znamo jest da je produženo otprilike pet puta, jer kada smo otkrili da je naša metoda kontrole ra�anja nepovratna, odmah smo se posvetili produžavanju životnog vijeka eliminacijom onih nekoliko bolesti koje su ostale, i kontrolom stope rasta, a time i stope starenja našega tkiva.

Otkrili smo, kao što smo i o�ekivali, da se naša populacija smanjuje. Ljudi su i dalje umirali, a nitko se nije ra�ao. Do vremena kad smo uspjeli zna�ajno pove�ati naš životni vijek, populacija se smanjila na broj vrlo sli�an sadašnjem, što je prili�no prakti�no za naše svrhe. Nismo zabilježili niti jednog umrlog gotovo pet godina.

Tako, s druge strane, baš i nismo rasa koja izumire. Naši mla�i ljudi - kao što su Darius i Callia - �e ovdje biti još poduže vrijeme."

Njihova rasa možda i ne izumire, ali je sigurno u stanju dubokog biološkog mirovanja. Ova pomisao je bila nekako deprimiraju�a.

Ma koliko mi je bilo drago što sam živ, ne bih htio posti�i ovakvu vrstu hladne besmrtnosti koju su ovi ljudi prihvatili. I ra�anje i umiranje su bili dio životnog procesa, i bilo mije teško razmišljati o životu bez tih dvaju dramati�nih faktora.

Naravno, u svom sadašnjem obliku, moglo bi se pokazati da sam jednako besmrtan kao moji doma�ini. U skladištu energije moga umjetnog tijela bilo je dovoljno energije da ga

održi aktivnoga još beskona�no vrijeme, i još dovoljno bi ostalo da obnovi nadomjestak krvi koji je tekao kroz moj mozak.

Da me zadrže ovdje na Siriusu-4, mogao bih biti prisiljen živjeti mnogo duže no što sam zaista želio. Ta pomisao bila je užasna.

"I tako," Grampius je nastavio, "mi ne možemo doista predvidjeti koliko dugo možemo o�ekivati da �emo živjeti. Svatko od nas shva�a da �e njegova smrt umanjiti izglede preživljavanja naše rase, i držimo se života s velikom ustrajnoš�u.

"Ovo me dovodi do glavnog problema ovog sastanka: Da li si mi možemo priuštiti da ti dozvolimo da se vratiš na svoj svijet ili ne."

Žamor pun iš�ekivanja koji je buknuo i zamro me�u okupljenima naglasio je neizvjesnost koju sam osje�ao u tom trenutku. Da li �e se moji najgori strahovi ostvariti? Ili sam nepravedno pesimisti�an? Izraz na Grampiusovu licu nije mi ništa odavao.

"S jedne strane," rekao je Grampius, "rizik da �e tvoji ljudi jednoga dana sti�i do našeg svijeta i pokušati ga kolonizirati ne možemo preuzeti. Svaki izravan kontakt izme�u tvoje i naše civilizacije bio bi katastrofalan po nas - a vjerojatno i za ljude tvojega svijeta.

S druge strane, možda smo voljni preuzeti rizik da dozvolimo tvojim ljudima da nasele tri replicirana planeta koja smo postavili u orbitu i koji se ne koriste - ali samo uz jamstvo da ne�ete pokušati stupiti u kontakt s nama."

"Govore�i u ime svojih ljudi, mogu vam to jam�iti", rekao sam. "Oni nemaju namjeru nametati se bilo kojoj drugoj kulturi."

"Siguran sam da to iskreno vjeruješ", rekao je Grampius. "Ali mi moramo biti sigurni da �e oni koji su planirali tvoju misiju poštovati tvoju rije� koju si nam dao. A to nas dovodi do potankosti naše odluke.

Tražimo od tebe da ostaneš s nama kao naš gost deset dana, tijekom kojih možeš prou�avati naš na�in života, a mi možemo prou�avati na�in života tvojih ljudi. Kad to vrijeme istekne, ako se oboje složimo da je kolonizacija naših repliciranih svjetova mogu�a, mo�i �eš slobodno oti�i."

Bilo je o�igledno da nisam imao izbora osim pristati na ovaj privremeni dogovor, ma koliko on bio frustriraju�i. Da nisam pristao, oni bi vrlo vjerojatno poduzeli korake - nisam znao kakve - da me sprije�e da se vratim na Svemirsku letjelicu -1 i lansiram se natrag ku�i.

Ali jednako sam dobro znao da nisam imao deset dana da ih provedem na ovom planetu, koliko god on bio privla�an za odmor. Samo su tri dana subjektivnog vremena ostala do po�etka onog �etverodnevnog razdoblja tijekom kojega se me�uzvjezdana pogonska jedinica mogla reaktivirati i odvesti me natrag kroz rupu koju je napravila u prostorno-vremenskom kontinuumu.

Nakon sedam dana, ta rupa �e zauvijek ostati zatvorena za mene i Svemirsku letjelicu-1. A nikako se nisam mogao petljati u mehanizam kako bih dobio više vremena.

Ukratko, deset dana na Siriusu-4 nikako nije dolazilo u obzir. Ali, to nisam namjeravao objasniti svojim doma�inima, jer bi im to pokazalo koliko sam ranjiv. Nedvosmisleno odbijanje njihova zahtjeva tako�er nije dolazilo u obzir, tako da sam kimnuo i nasmiješio im se.

"U redu", složio sam se, "Bit �u po�aš�en što mogu boraviti me�u vama deset dana." Nadao sam se da ne�e shvatiti da sam nastojao dobiti na vremenu - vremenu da

smislim kako se iskobeljati iz njihovih života.

22 Moj prvi dan pun doga�aja na Siriusu-4 sada se bližio kraju, i bio sam zahvalan što

sam dobio priliku da budem sam u malenoj, udobnoj sobi koja mije bila dodijeljena u Grampiusovu domu.

Zapravo, nisam bio potpuno sam. Rolland se ispružio na podu pored kreveta na kojem sam ležao, i katkad bi otvorio jedno oko da me provjeri, iako bih se jedino levitacijom mogao izvu�i iz kreveta, a da ga ne uznemirim.

Možda je nakon našeg kratkog telepatskog kontakta Rolland mislio da mogu i levitirati.

Iako je bilo to�no da moje novo tijelo nije zahtijevalo odmor, moj je um trebao povremena razdoblja sna da obnovi svoje mo�i, a sada je �eznuo za snom zbog mnoštva prizora, mirisa, zvukova i informacija koje je upio tijekom dugoga dana. Nakon što sam dovršio snimanje dnevnih doga�aja i poslao ih u onaj privatni dio mikrovrpce koji sam odvojio na Svemirskoj letjelici- 1, zaspao sam.

Ne mislim da sam tražio previše od Su�enica koje su trenutno upravljale mojom sudbinom kada sam poželio da mi dozvole nekoliko sati blaženog zaborava. Ali to mi nije bilo su�eno, jer sam dvaput bio probu�en - prvi put zbog sna koji je gotovo dostizao stvarnost, a drugi put zbog manifestacije stvarnosti koja se uskoro pretvorila u no�nu moru.

San je, kao što ste možda pogodili, bio još jedno poglavlje u onoj zbunjuju�oj seriji snova o ze�evima koji su me morili cijelim putem kroz galaksiju.

Sve je po�elo mojim proganjanjem malenog i bespomo�nog zeca po bujnoj zelenoj livadi - kako se pokazalo, livadi sli�noj onima ovdje na Siriusu-4. U sljede�im nastavcima, �inilo se da se sve više i više bližim mojoj nesretnoj lovini, sve dok njezino hvatanje nije postalo neizbježno.

U tom trenutku, zec se okrenuo i pogledao me, našto sam ja, na svoju zabrinutost, otkrio da sam u njemu prepoznao nešto svoje ... da smo nekako on i ja jedno.

U posljednjem nastavku sna prije mog spuštanja na ovaj planet, zec je u�inio još �udniju stvar - u jednom trenutku se umnožio u stotine malih ze�eva, koji su svi bili njegova slika i prilika, i svi su gledali u mene kao da imamo nešto važno zajedni�ko.

Sadašnji dio sna bio je još realisti�niji, usprkos svojoj cjelokupnoj �udnovatosti. �inilo se da ga promatram iz perspektive nekog tre�eg, jer sam usred ove horde ze�eva mogao vidjeti sebe, nekako vra�enoga u svoje vlastito tijelo, kako ih nekamo vodim. A Rolland se kretao u pozadini i ponašao poput psa ov�ara, koji je stru�no okupljao raštrkane ze�eve.

Bio sam toliko iznena�en što sam vidio svoje staro tijelo i Rollanda kako sudjeluje u mom snu da sam se probudio, više zbog zbunjenosti, nego straha. Zapravo, kako to biva u snovima, ovaj je imao prili�no puno dobrih znakova - ili ne�ega za što sam se nadao da su bili znakovi - kao stoje bilo vra�anje u moje staro tijelo i Rollandova suradnja sa mnom.

Kakve je veze ovaj san imao s mojom trenutnom situacijom na Siriusu-4? Pokušao sam smisliti odgovor na temelju prili�no oskudnih dokaza, bojim se, i na kraju sam odustao i sve sveo na zavaravanje samog sebe, i to kroz snove. Ponovno sam utonuo u san.

Ovoga puta, uspio sam nakupiti oko dva sata konstruktivnog sna prije no što sam bio ponovno prekinut - u ovom slu�aju zbog vanjske smetnje.

Otvorio sam jedno oko i ugledao Calliju kako usrdno pokušava nagovoriti Rollanda da izi�e iz sobe. U po�etku se odbio pomaknuti, a onda je Callia svoju molbu pretvorila u direktnu naredbu. Uz veliko oklijevanje, Rolland je izišao ispred vrata i spustio se na pod da nastavi svoje bdijenje.

Do tog trenutka ve� sam napustio pomisao na spavanje i pitao sam se, u svojoj naivnosti, što Callia pokušava. �ak i ovako nenau�en na zakonitosti ljudske strasti, trebao sam osjetiti njezine motive dok je sjedala na rub moga kreveta, odjevena u prozra�nu odje�u za spavanje koja nije sakrivala njezine obilne fizi�ke �ari. �vrsto sam zatvorio o�i, pokušavaju�i se pretvarati da spavam.

"Ishmaele ..." rekla je Callia tihim glasom. Odlu�io sam ne odgovoriti. "Ishmaele ..." ponovno je rekla, ovoga puta glasnije. "To sam ja, Callia." Bio sam siguran da �e ona, ako ne odgovorim, sve više podizati glas i probuditi cijelu

ku�u. Zato sam polagano otvorio o�i i pogledao je. "O, zdravo", odgovorio sam. "Što radiš ovdje?" Pitanje sam postavio potpuno nevino,

iako sam trebao biti pametniji. Callia se nasmijala svojim dubokim, glasnim smijehom i privinula se bliže meni.

"Samo sam htjela razgovarati s tobom", rekla je, miluju�i mi obraz. "I biti s tobom neko vrijeme. Vrlo si privla�an, znaš."

"Zaista?" odgovorio sam. Tada je dublji smisao situacije po�eo prodirati kroz štit moje nevinosti u tim pitanjima. Ona je htjela da vodim ljubav s njom!

"Da, zaista jesi", rekla je. "Zar ti nisam privla�na?" "Pa", rekao sam, ne htiju�i re�i pravu istinu, "vrlo si šarmantna, i svi�aš mi se, i htio

bih da budemo prijatelji." Callia se sada ispružila pored mene, preblizu da bi mi bilo ugodno. Uhvatila me

panika. "Molim te, Callia. Mislim da ne bi trebala to raditi." Spustio sam noge s kreveta i sjeo

uspravno. "Gluposti!" protestirala je Callia. "To je najprirodnija stvar na svijetu." U tome je, naravno, bio problem. To nije bilo prirodno meni. Ispod ove humanoidne

maske, još sam uvijek bio pas. I koliko god Callia bila lijepa i poželjna nekome svoje vrste, nisam joj mogao dozvoliti da ovako nastavi, �ak iako sam cijenio privrženost koju je ona o�igledno osje�ala prema meni.

"Mi ne pripadamo istoj vrsti", rekao sam nadaju�i se da mi glas zvu�i uvjerljivo. "Pa," rekla je nestrpljivo, "kakve god razlike možda postoje izme�u naših rasa, one su

toliko bezna�ajne da su posve teoretske. Ja mislim da si ti samo sramežljiv." "Upravo obrnuto", rekao sam. "Izgled može prevariti." "Daj, ne budi tako formalan", rekla je Callia, primi�u�i se bliže i nastavljaju�i svoj

napad na mene. Tada me uhvatila panika i u�inio sam nešto vrlo glupo. Rekao sam joj istinu - da sam

ispod ove ljudske vanjštine zapravo pas. Nisam ulazio u previše detalja o tome kako je ta maskerada postignuta, ali sam joj razjasnio da sam biološki sli�niji Rollandu nego njoj. To je bilo dovoljno.

Callia je odsko�ila od kreveta u hladnom bijesu i raspalila mi jednu zidarsku preko obraza. "Ti, �udovište", povikala je. Tada je napustila sobu, zastavši dovoljno dugo da jadnog Rollanda šutne u stegno. "Nadam se da �ete vas dvoje biti vrlo sretni zajedno!"

�im je Callia otišla, po�eo sam proklinjati samoga sebe što sam bio takva glupa budala. Po�inio sam glupu pogrešku, jer je bilo sigurno da �e ona oti�i ravno Grampiusu i sve razotkriti. A kada on sazna da je moj svijet poslao psa - drugorazrednu vrstu, zapravo - kao izaslanika na njegov svijet, moj plan �e sigurno propasti.

Ali što sam drugo mogao u�initi? pitao sam se. Da li sam tebao dozvoliti Calliji da nastavi sa svojim udvaranjem i pokušati proizvesti nekakav prihvatljiv odgovor na njene zahtjeve? U svom nepostoje�em srcu sam znao da nisam dovoljno dobar glumac da joj uvjerljivo uzvratim.

Na posljetku, ja jesam pas, i jednostavno nisam za ljudske kontakte. Dok sam tako sjedio i u šoku razmatrao protekle doga�aje, Rolland mi je prišao i sjeo,

jednom od prednjih šapa trljaju�i svoje ozlije�eno stegno. Tada me pogledao pravo u o�i. "Sada si baš napravio pravu stvar", rekao je. "Stvarno si zabrljao."

23 "Oprosti mi, stari", rekao sam bez puno razmišljanja o njegovoj primjedbi. "Nije se

imala pravo iskaliti na tebi." Tada sam se trgnuo sa zakašnjenjem, odjednom svjestan da mi se Rolland obratio po

prvi put otkad sam ga upoznao. Zagledao se u mene, a sme�e o�i su mu sjale od zabave. "Nisam mislio na Callijino loše ponašanje", rekao je. "Mislio sam na tvoje nesuvislo

brbljanje. Dao si joj mo�no oružje koje može upotrijebiti protiv tebe." Rollandove usne se nisu micale dok je govorio, i shvatio sam da me kontaktira

telepatski - i to tako vješto da niti ja nisam bio svjestan da nam se umovi dodiruju. "Bojim se da ona fantasti�na pri�a koju si izmislio o tome kako si sli�niji mojoj vrsti

nego njenoj i nije baš najbolje prošla. Što si ono rekao da si ti - pas?"

"To je ono što sam rekao, i to nije fantasti�na pri�a. Ja jesam pas, a tvoja i moja vrsta imaju mnogo toga zajedni�koga. Sve što trebaš u�initi da bi odredio da li ja govorim istinu jest da istražiš moj um."

Brzo sam spustio sve mentalne barijere da bi naša telepatska povezanost bila potpuna. Rollandova poruka kojom je istraživao moj um prošla je pucketaju�i i zuje�i kroz korteks moga mozga.

Osje�aj je bio daleko od neugodnoga. Samo om obdareni telepatskim mo�ima mogu razumjeti kako je potpuno zadovoljavaju�e isklju�iti sve obrambene mehanizme i izložiti svoje unutrašnje bi�e drugom umu bez pretvaranja ili varki bilo kakve vrste.

Rolland je brzo upio moju cijelu pri�u, jer komunikacija na razini �istog intelekta nije optere�ena verbalnim smetnjama. U isto vrijeme, zadržao je svoje mentalne barijere sve dok se nije uvjerio da mi može vjerovati.

Naravno, to što sam mu dopustio da istraži moj um bio je prora�unati rizik. Ali, bio sam siguran da �e se pokazati prijateljem - možda i mojim jedinim prijateljem u svijetu koji je zaprijetio da postane negostoljubiv.

Izraz na Rollandovu licu nakon što je završio svoje putovanje kroz dubine moga uma bio je mješavina poštovanja i divljenja. "Zadivljen sam onime što si postigao. Tvoja prisutnost ovdje mogla bi biti od velike koristi za moj narod."

"Ali, koji je tvoj narod? Ona bi�a nalik na ljude koja se pretvaraš da služiš - ili ostali simbionti?"

"Simbionti, naravno - ali mrzim taj naziv. Naš odnos s tim ljudima nije simbiotski. Mi postojimo za njihovo dobro, ali oni ne brinu za našu dobrobit. I postali smo prili�no umorni od njihovog licemjernog pretvaranja da je suprotno."

"Znam o �emu govoriš", rekao sam. "Odnosi izme�u moje vrste i Homo sapiensa postali su prili�no nategnuti, i postat �e još napetiji u budu�nosti, ako se mene pita."

"Prili�no je vjerojatno da možemo postati korisni jedan drugome", rekao je Rolland dok je ustajao na noge i protezao se. "Ali moraš izi�i iz Grampiusove ku�e i pobje�i iz komune. Callijina frustriranost bila je tako jaka da sam siguran da upravo odaje tvoju tajnu Grampiusu.

Kao prvo, bila je to neuzvra�ena strast", nastavio je Rolland. "A kao drugo, nadala se da �e zatrudnjeti s tobom, kako bi mogla biti majka prvih pripadnika nove rase na ovom planetu."

"Zatrudnjeti!" povikao sam. "Mislio sam da su ovi ljudi neplodni." "Ne svi", odgovorio je Rolland. "Onaj idiotski pokus s kontracepcijom utjecao je samo

na muškarce." Osjetio sam trenutno suosje�anje s muškarcima Siriusa-4. Koliko degradiraju�a mora

biti spoznaja da samo oni nose stigmu sterilnosti! "Nema potrebe da rasipaš svoje sažaljenje na njih", suprotstavio mi se Rolland. "Oni

su žrtve vlastite uskogrudnosti i gluposti, a ti sada imaš svoje probleme - me�u kojima je i hitna potreba da se izvu�eš iz njihovoga stiska, i to što prije!"

Ne �ekaju�i moj odgovor, Rolland je krenuo kroz vrata. Slijedio sam ga, pomalo oklijevaju�i zbog svog obe�anja Grampiusu da ne�u pokušati oti�i. Ali shvatio sam da on nije imao namjeru dozvoliti mi da se vratim u Bazu, sada kada je bio svjestan mog pravog identiteta.

�ak i da se ispostavi da moram proživjeti ostatak svog života na Siriusu-4, radije bih to u�inio na svoj na�in nego na na�in mojih doma�ina. A ako bi moje prisusutvo moglo biti od nekakve koristi Rollandovom narodu, utoliko bolje.

Dok smo se Rolland i ja tiho kretali niz prazan hodnik, mogao sam �uti kako se u Grampiusovim odajama odvija nekakva rasprava. Iz onoga što sam mogao �uti, �inilo se da nije otvoren prema Callijinim optužbama protiv mene, i gotovo sam pao u iskušenje da riskiram su�eljavanje s njima. Ali dobro sam znao da �e na kraju više vjerovati njezinoj rije�i nego mojoj, a rezultat toga bi mogao biti katastrofalan po mene.

Osim toga, osje�ao sam da sam obvezan �uvati Rollanda. On je izložio svoj krzneni vrat opasnosti zbog mene, i mnogo sam mu više vjerovao nego njegovim prijašnjim gazdama.

Kad smo izišli iz Grampiusove ku�e, puteljci u komuni su bili umiruju�e mra�ni i tihi, iako ne potpuno napušteni. Nekoliko stanovnika je šetalo uokolo, i mi smo prošli pored njih ostavljaju�i dojam opuštenosti kakav niti jedan od nas dvojice nije zaista osje�ao. Svima koji su prošli, Rolland i ja smo izgledali kao da smo na ranojutarnjoj šetnji, i nitko nije obra�ao pažnju na nas.

Rubni dijelovi sela bili su potpuno napušteni, i Rolland je zastao da izvidi. "Da li to tvoje komplicirano tijelo dobro tr�i?" pitao je.

"Ne znam", odgovorio sam. "Pokaži mi put kojim želiš da idemo, pa �emo saznati." Rolland je pokazao stazu koja se oštro penjala prema gore i išla preko strane kanjona

na kojoj je bila smještena komuna. Po�eli smo sporim korakom i postupno pove�avali brzinu. Uskoro sam postao stru�an u ovoj novoj aktivnosti, i nije prošlo puno prije no što sam po�eo divlje tr�ati uz strmu padinu, ostavljaju�i sve ve�i razmak izme�u mene i Rollanda.

"Uspori, uspori", rekao je. "Tvoje tijelo možda i jest neumorno i neuništivo, ali moje nije."

"Oprosti, Rollande", rekao sam. "Izgleda da sam se zanio. Pitam se postoji li granica brzine kojom se ovo mehani�ko �udo može kretati?"

"Sa tim možeš eksperimentirati kasnije", izjavio je Rolland. "Ali trenutno smo izvan opasnosti. Nitko nas ne slijedi, koliko ja mogu re�i."

Prešli smo vrh kanjona i nastavili hodati nekoliko stotina metara. Tada me Rolland usmjerio sa staze prema izbojku stijene u kojem smo pronašli skriveni otvor, zaklonjen grmljem. To je bila nekakva vrsta tunela koji se naglo spuštao prema ravnijem podzemnom puteljku.

Dok smo klizili i puzili niz nagib, mogao sam osjetiti protestiraju�e povla�enje i guranje žiroskopskih stabilizatora u svojoj utrobi, ali uspjeli su me sprije�iti da padnem. Tada se tunel proširio i postao manje strm.

"Ovo je jedan od otvora za bijeg koji su napravljeni u starim danima kada su tvoji bivši doma�ini imali potrebu da u�u u unutrašnjost planeta", objasnio je Rolland. "Toliko je dugo vremena prošlo otkada je bilo tko od njih sišao ispod površine da su zaboravili gdje su smješteni ovi otvori. Ali moj narod nije, i koristimo ih cijelo vrijeme kada želimo izma�i njihovom pogledu."

Pružaju�i ruku prema svom pojasu s potrepštinama, pritisnuo sam mali prekida� koji je aktivirao par sitnih, ali vrlo jakih svjetiljaka pri�vrš�enih na njemu. Osvjetljenje se proširilo tamom tunela, i mogao sam vidjeti da je prolaz ravan i dug. Zapravo, �inilo se da je beskrajan.

"Što ima ovdje dolje?" pitao sam. "Razgranala mreža me�usobno povezanih tunela koja vodi do središnjeg podru�ja

planetarne sfere", odgovorio je Rolland. "Tamo su smješteni duplikatori tvari, zajedno s kontrolnim centrom i glavnim spremištem energije. Sve što razli�ite komune na ovom planetu trebaju se proizvodi ovdje uz pomo� duplikatora i tada šalje do prihvatnika u svakom selu. Hrana, odje�a, ku�ne potrepštine - sve što im srca požele."

"Šalje?" pitao sam. "Da, visokofrekventnim teleportacijskim odašilja�ima smještenima na površini.

Lokalni prihvatnici hvataju te signale energije i pretvaraju ih u �vrstu tvar. Ali to se sve kontrolira iznutra."

"Zapanjuju�e", rekao sam nakon razmišljanja o zna�enju onoga što je Rolland upravo rekao. "Ali zar to ne �ini ljude na površini ranjivima? Zar tvoji ne mogu jednostavno preuzeti kontrolni centar i prekinuti im dostavu zaliha?"

"Nema potebe da se to u�ini. Mi ionako ve� kontroliramo opremu. Oduvijek smo je kontrolirali - otkada smo razvili duplikator tvari prije tisu�u godina. Civilizacija na površini ovoga planeta je potpuno ovisna o onome što smo mi postigli."

Razmišljao sam o ovome nekoliko trenutaka. "Nemoj se uvrijediti, Rollande," rekao sam, "ali to mi je teško povjerovati."

"No, to je istina", odgovorio je Rolland. "Sve što tebaš u�initi jest zaviriti u moj um kako bi ustanovio da li je istina ovo što govorim."

Nakon što je to rekao, Rolland je spustio svoje mentalne barijere, i sljede�e sam tenutke proveo istražuju�i njegov um. To je bilo veli�anstveno iskustvo, i bio sam ponosan što me prihvatio kao svog prijatelja - i još ponosniji što su naše vrste imale toliko toga zajedni�koga.

Hodaju�i tunelom pored njega i istražuju�i najskrivenije dijelove Rollandova uma, shvatio sam da su snovi koje sam imao o napretku Canis superiora kao vrste ostvareni - i još prošireni - od strane njegove vrste. Ono što smo mi postigli tijekom našeg kratkog postojanja na Zemlji bila je samo kapljica u oceanu njihovih postignu�a.

Bio sam toliko ispunjen strahopoštovanjem prema onome što sam saznao, da sam dugo ostao tiho. Rolland je poštovao moju potrebu za nijemim razmišljanjem i nije prekidao tišinu koja je vladala me�u nama sve dok nismo stigli na mjesto gdje je tunel bio presje�en drugim prolazom. Skrenuli smo za ugao, i Rolland je zastao pred vratima uklesanima u stijenku tunela. Pritisnuo je tipku pored vrata, i ona su se bešumno otvorila.

"Ovo prijevozno sredstvo �e nas odvesti dolje do kontrolnog centra", rekao je dok je ulazio u nešto stoje izgledalo poput malene kabine dizala. "Spuštanje je prili�no naglo, zato se dobro uhvati za rukohvate."

Vrata su se zatvorila za nama, i uhvatili smo se za malene metalne izbo�ine na svakoj strani kabine. Kada smo zaronili prema unutrašnjosti Siriusa-4, moj jadni mozak je preplavila mu�nina.

"Veselo, zar ne?" primijetio je Rolland, zabavljen tjeskobnim izrazom koji mi je prošao licem.

"Veselo nije rije� koja to opisuje", promrmljao sam, ali sam se po�eo osje�ati nešto bolje kako se brzina vozila smanjivala.

"Naviknut �eš se", rekao je Rolland. Nadao sam se da ne�u. Ma koliko sam bio zadivljen Rollandom i njegovom vrstom,

tako�er sam bio željan da dovršim svoj posao na Siriusu-4 - kakve god posljedice toga bile - i krenem prema ku�i. I što smo dublje padali u utrobu ovog planeta, to sam više �eznuo da ponovno vidim poznatu oplatu Svemirske letjelice-1.

Rolland je, naravno, znao što osje�am, jer se nisam trudio skrivati svoje misli od njega.

"Ne znam da li �eš mo�i upotrijebiti svoju letjelicu da se vratiš na Zemlju", rekao je sa žaljenjem. "Mislim da je Grampius poslao skupinu radnika da je razmontiraju ili sabotiraju ubrzo nakon što si sletio."

24

Rollandova izjava me bacila u depresiju dublju od dna ovog otvora za dizalo kroz koji

smo jurcali. Svemirska letjelica-1 je bila nezamjenjiv sudionik u mojoj misiji, ne samo zato što je bila jedino sredstvo kojim sam se mogao vratiti u Bazu, nego i zbog toga što su njene banke podataka sadržavale informacije od vitalnog zna�aja za budu�nost Zemlje.

Pokušao sam poslati signal Svemirskoj letjelici-1 da provjerim da li je još uvijek �itava, ali bez rezultata. Nadao sam se da �u uspostaviti izravan kontakt s vizualnim skenerima kako bih mogao vidjeti što se doga�a, i proklinjao sam samoga sebe što nisam stalno provjeravao što se doga�a s brodom.

Usred mog samokažnjavanja, Rolland se nježno ubacio. "Nemoj biti tako strog prema sebi, prijatelju. Kako si mogao znati da su Grampius i njegove kohorte koristili privid prijateljstva i gostoprimstva da bi te uljuljali u osje�aj sigurnosti?"

"To ne opravdava moju glupost. Odsje�en od Svemirske letjelice-1, bespomo�an sam kao tek oštenjeni psi�."

"Možda nisi odsje�en od nje", rekao je Rolland. "Na što ciljaš?" odgovorio sam. "Ne dobivam nikakav odgovor iz letjelice." "To je istina, ali zaboravljaš da si stotinu kilometara ispod površine planeta i da ideš

sve dublje. Stotinu kilometara slojeva tla i stijena i metalnih ruda i ... "

"... i moje je odašiljanje signala blokirano!" rekao sam, odjednom pun nade da još ima vatre u pepelu moje misije.

"To�no. Nikako ne možemo biti sigurni dok ne stignemo u kontrolni centar. Nemojmo napre�ac donositi zaklju�ke dok ne budemo mogli upotrijebiti njihove odašilja�e da pokušamo ponovno uspostaviti kontakt."

"I još nešto", rekao sam, znatno se razvedravaju�i. Rolland je znao što sam htio re�i i izgovorio je to prije no što sam ja stigao otvoriti

usta. "Polje sile!" "To�no. Ma koliko stari gad poput Grampiusa bio pametan, sumnjam da bi mogao

smisliti na�in da se probije kroz njega, a da ne bude oboren na svoju zakržljalu trticu." Slika te prekrasne mogu�nosti uzrokovala je kod Rollanda i mene znatno veselje, koje

je još bilo pove�ano našim telepatskim odnosima. Sve dok niste telepatski podijelili dobar smijeh, niste doista živjeli.

Na posljetku, dovoljno sam se razbistrio da bih ponovno procijenio situaciju. "Naravno, ne možemo biti sigurni da nije onemogu�io polje sile", istaknuo sam. "A �ak i ako nije, svejedno me može sprije�iti da se vratim u letjelicu."

"Pa," rekao je Rolland, "može pokušati. I siguran sam da �e istjerati sve iz komune tamo van na livadu da ti zaprije�e put do letjelice, posebice nakon što odustane od potrage za tobom."

"Pretpostavljam da �e biti tako." "Ali možda mi možemo smisliti nekakvu pametniju strategiju da te otpremimo tamo

usprkos njemu." "Da li možda znaš da li jedan od onih otvora za bijeg možda završava blizu mjesta

gdje sam se spustio?" "Izgledi su protiv toga, ali provjerit �u glavni dijagram u kontrolnom centru da

budemo sigurni. Kakva bi to bila sre�a!" uzviknuo je Rolland. Još jedna ideja mi je u tom trenutku pala na pamet. Budu�i da Rollandovi ljudi

kontroliraju izvor egzistencije komune, mogao bi prekinuti svu opskrbu hranom dok moji bivši doma�ini ne pristanu da odem u miru.

"Ne", rekao je Rolland prije no što sam i izgovorio plan. "Bojim se da je to nemogu�e, barem iz dva dobra razloga. Kao prvo, Grampiusovi ljudi su tako tvrdoglavi da bi vrlo vjerojatno �ak i ovako drasti�nu prijetnju izdržali danima prije no što bi se predali. A ti imaš u najboljem slu�aju samo šest dana da prona�eš svoj put natrag kroz rupu u prostorno-vremenskom kontinuumu."

"Postoji još jedan razlog - i to važniji. Moja vrsta trenutno ne želi izravan sukob s Grampiusovim ljudima. U�init �emo sve što možemo da ti pomognemo pri bijegu osim ne�ega što bi narušilo ravnotežu mo�i izme�u naših vrsta."

"Nisam siguran da razumijem", odgovorio sam. "Tisu�u godina, naše su dvije vrste živjele zajedno u mirnoj koegzistenciji na ovom

planetu", objasnio je Rolland. "Atmosfera suradnje je toliko potpuna da je Grampiusovi ljudi sada uzimaju zdravo za gotovo, i zaboravili su koliko njihova dobrobit ovisi o nama. Tako bi trebalo i ostati.

Davno prije smo odlu�ili da bi najbolji na�in da nastavimo ovakvu mirnu koegzistenciju bio da dozvolimo Grampiusovim ljudima da odlu�e o svojoj vlastitoj sudbini, unutar razumnih granica, i da se suzdržimo od bilo kakvog upletanja me�u njih osim ako se stanje toliko pogorša da bi intervencija postala apsolutno neophodna."

"To je vrlo pohvalno", rekao sam i odmah požalio što je moj komentar zvu�ao tako kruto. Me�utim, Rolland je shvatio što sam zapravo mislio, i nastavio je, neoptere�en mojim lošim izborom rije�i.

"Naša filozofija se uop�e ne zasniva na altruisti�kim motivima. Naša o�ita samozatajnost u pogledu toga što ne podsje�amo Grampiusovu rasu da je potpuno ovisna o našoj dobrohotnosti je zasnovana na realisti�nim temeljima. Ovakva vrsta supostojanja kakvu smo mi postigli bila bi nemogu�a kada bi oni stalno osje�ali da su nam nešto dužni. Oni imaju svoj ponos, baš kao i mi, i mnogo toga su postigli sami bez našega vo�stva."

"Priznajem to, pod uvjetom da je ono što mi je Grampius rekao doista istina", rekao sam.

"Razumiješ što bi se moglo dogoditi kad bismo mi iznenada promijenili našu politiku neupletanja i zaprijetili da �emo im oduzeti izvor njihova opstanka. Cijela ekološka ravnoteža koju smo ostvarili s njihovom vrstom bila bi uništena, a to bi dovelo do otvorenog neprijateljstva. Takvo bi narušavanje bilo katastrofalno i po moju i po njihovu vrstu."

"Da", rekao sam. "Vidim kako bi to moglo izgledati. Ali i dalje ne razumijem potpuno kakvu bi korist tvoja vrsta mogla imati od zadržavanja ovakvog na�ina života - i dopuštanja da se na vas gleda kao na podre�enu vrstu."

"Glavna korist je ta što možemo živjeti u miru s ljudima �iji se interesi i na�in života znatno podudaraju s našima. Mi sudjelujemo u njihovom životu. Svoje mlade podižemo u zaklonu njihovih domova. �ak i ako ne gledaju na nas kao na jednake sebi, mi u našim srcima znamo da smo na mnogo na�ina superiorniji od njih - upravo kao što su oni superiorniji od nas u nekim stvarima. Mi ne smatramo da se s nama loše postupa."

"Onaj udarac u stražnjicu koji si dobio od Callije baš i ne smatram dobrim postupanjem", istaknuo sam.

"Niti ja", rekao je Rolland. "Ali znam da je bila uzrujana i osje�ala se uvrije�eno. Siguran sam da ona više žali zbog svog napada na mene nego ja. Takvi incidenti se doga�aju tako rijetko da su nebitni - i oprostivi."

"Ti doista lijepo opisuješ odnos izme�u tvoje i njihove vrste. Zar ne riskiraš uništavanje toga sklada pomažu�i meni? Nije da ne cijenim tvoju pomo� i dobrotu koja je motivira."

"Mislim da su šanse da �e Grampius biti svjestan bilo kakve povezanosti izme�u mene ili moje vrste i tvog pokušaja bijega minimalne, posebice stoga što smatra da nismo sposobni razviti tako složenu taktiku. Osim toga, mi ti ne pomažemo da pobjegneš samo zbog svoje dobrote."

"Koji su onda razlozi zbog kojih riskiraš raskid s Grampiusom i njegovim ljudima?" upitao sam. "Da li to �iniš zbog osje�aja srodstva koje ti i ja osje�amo?"

"Pa, ono ima udjela u našoj želji da pomognemo, naravno", priznao je Rolland. "Znam da izme�u Canis superiora i nas mora postojati jaka i potencijalno korisna veza - ina�e ti i ja ne bismo mogli tako potpuno komunicirati na telepatskoj razini."

"Siguran sam u to", odgovorio sam. "Me�utim, postoji mnogo važniji motiv zbog kojega ti pokušavam pomo�i da se vratiš

ku�i. Želim da budeš u mogu�nosti dovršiti svoju misiju, kako bi se jednoga dana u skoroj budu�nosti mogao vratiti, i dovesti koloniste da nasele tri planeta koja smo stvorili za sli�nu svrhu prije mnogo godina."

"Želiš li re�i da ti zapravo pozivaš koloniste?" uzviknuo sam. "Da. Ja ne dijelim mišljenje Grampiusovih ljudi o tom problemu." "Ali što je s tvojom vrstom? Da li i oni misle isto kao i ti?" "Da. Konzultirao sam se s našim centralnim vije�em, i oni su me ovlastili da govorim

u njihovo ime. Slažu se da je vrijeme da se oni planeti upotrijebe za nešto korisno." "Oni bi sigurno bili idealan okoliš za ljudski rod," rekao sam, "a i za Canis superiora

tako�er." "Slažemo se", odgovorio je Rolland. "Postoji još jedan razlog koji poja�ava našu želju

da podržimo kolonizaciju. Ova civilizacija koju smo pomogli stvoriti Grampiusu po�ela je stagnirati, i bojimo se da �e ta stagnacija progutati i nas ako dozvolimo da se ona nastavi. Oni nemaju ambicija da se poboljšaju, da napreduju do boljitka, i moja vrsta postaje sve nemirnija u okovima svog bezobli�nog postojanja.

Tako�er, znamo da �e jednoga dana Grampiusova rasa izumrijeti. Njihova neplodnost je to u�inila neizbježnim, bez obzira što oni �inili da produlje svoje živote. Oni su svjesni da samo kora�aju na mjestu, i zbog toga su se prestali uzdizati i stremiti prema boljem životu.

Kada njihova vrsta kona�no izumre, gubitak �e biti naš isto kao i njihov. Na�i �emo se u gotovo istom stanju ako sada ne poduzmemo korake da ispunimo prazninu koja �e nastati njihovim nestankom."

"Znam o �emu govoriš", rekao sam. "Na vrlo sli�an na�in je sudbina moje vrste vezana uz sudbinu ljudskoga roda."

"Tvoji kolonizatori su prijeko potrebni u ovom dijelu Galaksije", istaknuo je Rolland. "Do�i �e prekasno da pomognu Grampiusovim ljudima izvu�i se iz nevolje, ali mi �emo imati koristi od njihova prisustva, baš kao što �e i njima dobro do�i naša pomo�."

"Nadam se", prihvatio sam. "Ali moram istaknuti da Grampiusovi strahovi u vezi kolonizacije nisu neopravdani. Ljudska bi�a baš i nisu najbolji susjedi koje bi netko mogao imati. Oni su nepokorna gomila - pokvareni, destruktivni, a ponekad i nasilni. Ja ne mogu jam�iti da oni ne�e upasti u vaš svijet jednom kada se utvrde na susjednim planetima."

"Mi to ni ne tražimo", rekao je Rolland. "Ali znam da ljudi imaju barem toliko vrlina koliko imaju mana, i da vrijedi riskirati mogu�i sukob. Vjerujem da prije no što po�eš ku�i možemo smisliti nekakav plan kojim bismo minimalizirali štetu koju bi oni mogli nanijeti našem svijetu.

U svakom slu�aju, alternativa kolonizaciji ovih repliciranih planeta je tmurna - prolongirana smrt civilizacije na mom svijetu. Nešto se mora u�initi - i to u roku nekoliko sljede�ih godina."

Dok sam razmatrao Rollandove ideje, morao sam se složiti da su on i njegova vrsta donijeli pravu odluku i da su bili svjesni rizika u koji se upuštaju.

Upravo sam to kanio re�i Rollandu, kada sam osjetio kako je kabina dizala u kojem smo se spuštali po�ela usporavati. Nakratko me uhvatila mu�nina, ali pobijedio sam je dok se dizalo zaustavljalo. Vrata su se još jednom otvorila, i mogao sam vidjeti visoki lik kako stoji vani, i o�igledno �eka na nas.

To je bio Cavallo!

25 Stajao sam skamenjen od užasa koji je u meni izazvalo prepoznavanje, a gomile

pitanja padale su mi na pamet. Stoje Cavallo radio ovdje kada je još uvijek trebao biti gore u komuni? Kako je uspio spustiti se ovamo dolje tako brzo? I kako je znao kamo �emo mi i�i?

Rolland o�igledno nije prepoznao lik koji je stajao ispred nas, jer je ustao i prošao pored Cavalla bez da ga je dvaput pogledao. Tada se, osjetivši moju zabrinutost, okrenuo i pogledao me.

"Ne, Ishmaele, to nije Cavallo. Nemoj se bojati. To je samo replika. Ne obra�aj pažnju na nju."

"Replika?" rekao sam, ne baš uvjeren u bezazlenost situacije. "Ali to je Cavallova replika. Da li je poslana ovamo dolje da nas prona�e?"

"Naravno da ne", odgovorio je Rolland. "Ovo nije replika koju si vidio da prati Cavalla gore u komuni. To je samo još jedna kopija koju smo napravili kada je Cavallo prvi puta naru�io svoju repliku. Katkad u takvim situacijama napravimo još poneku kopiju."

"Ali zašto?" pitao sam, neprimjetno se provla�e�i pored visoke figure. "Zar ne vidite dovoljno ovih ljudi na površini?"

"Više nego dovoljno", rekao je Rolland sa smiješkom. "Ali s vremena na vrijeme trebamo radnike Cavallove veli�ine i snage da obave razli�ite zadatke održavanja u bankama duplikatora ili u kontrolnom centru, iako je ve�ina radova automatizirana."

Replika je ušla u kabinu i vrata su se zatvorila za njom. "Kamo ide?" upitao sam, još uvijek pomalo sumnji�av. "Gore do druge razine gdje treba obaviti posao", rekao je Rolland. "Ne brini, ne�e

oti�i Grampiusu i izdati nas." Upravo sam se spremao pobuniti da nisam zabrinut, ali tada sam shvatio da i Rolland i

ja znamo istinu. "Žao mi je", rekao sam. "Živci su mi pomalo napeti." "Trebao sam te pripremiti za su�eljavanje," rekao je Rolland, "ali nisam znao da �e

stajati baš tamo." Rolland me poveo nekoliko desetaka metara niz jako osvijetljeni hodnik, a potom u

veliku okruglu sobu. Zakrivljeni zidovi bili su od poda do stropa prekriveni kontrolnim

modulima nalik na kompjutore i plohama za ispis podataka. Oni su o�igledno bili povezani s pojednostavljenom, oko metar visokom kontrolnom konzolom u središtu prostorije.

Jedan od Rollandovih kolega sjedio je ispred konzole na svojim stegnima, i po svemu je nalikovao na pravoga psa. Glava mu je bila nakrivljena na jednu stranu dok je promatrao mali monitor smješten u razini o�iju.

"Ishmaele, ovo je Perralto, naš nadglednik kontrola", rekao je Rolland. Perralto je izgledao pomalo zbunjen mojim prisustvom, ali opustio se kada je Rolland objasnio da sam ja zapravo predstavnik rase koja je sli�na njihovoj.

"�uo sam glasine da se nešto kuha na površini", rekao je Perralto. "Drago mi je što sam upoznao nekoga tko je protresao starog Grampiusa i njegovo pleme."

"Hvala", odgovorio sam. "Drago mi je što sam uspio posti�i da se moje prisustvo primijeti, ako ništa drugo."

"Ishmael bi htio uspostaviti kontakt sa svojom letjelicom. Da li možeš to srediti?" zanimalo je Rollanda.

"Sve što trebam su topografske koordinate i valna duljina", rekao je Perralto. Rolland mu je dao podatke, i Perralto se pomaknuo prema jednom od modula

postavljenih uza zid, pritisnuo nekoliko prekida�a, i prespojio nekoliko žica na radnoj plohi. "Sve je spremno", objavio je. "Možeš po�eti." Poslao sam signal vizualnim skenerima na oplati Svemirske letjelice-1. Jedan dijeli�

sekunde, koji mi se nekako �inio poput vje�nosti, ništa se nije desilo. Tada sam uspostavio kontakt. Sve je bilo kao da sam još uvijek i sam u letjelici, i olakšanje koje sam osjetio bilo je golemo.

Svemirska letjelica-1 je i dalje bila nedirnuta i u ispravnom stanju, i polje sile je obavljalo svoj posao. Pretražuju�i livadu, mjestimice sam vidio grupice ljudi iz komune, i nekoliko reflektora koje su donijeli da pretraže livadu.

Kada sam prilagodio le�e da bih dobio selektivniji pogled, ugledao sam i samoga Grampiusa ispred jedne skupine ljudi. On se primicao letjelici, lica izobli�enog od zbunjenosti. U ruci je držao dugu drvenu motku. O�igledno je ve� imao bliski susret s poljem sile, jer je motku koristio da ispita udaljenost na kojoj je djelovalo.

Tek za zabavu, naredio sam Svemirskoj letjelici-1 da poja�a silu u polju. Kako je kraj motke došao u njezin domet, nestao je u roju iskri.

Grampiusje povikao i ispustio drugi kraj motke kao da je vru�i žara�, a tada se povukao sa znatno smanjenim dostojanstvom natrag u gomilu, koja se i sama raspršivala.

Rolland i Perralto, koji su sve pratili kroz moje mentalne slike, gr�ili su se od smijeha, i ja sam im se pridružio u veselju.

Kad smo se malo smirili, Rolland je progovorio. "Ako se i ništa drugo ne izrodi iz ove avanture, do kraja �u života pamtiti onaj izraz na Grampiusovom licu."

"Razmislit �e dvaput prije no što ponovno pokuša ono izvesti", rekao je Perralto. "A to se odnosi i na ostale."

Spustio sam snagu polja sile na prethodnu razinu, budu�i da nisam htio da se netko doista ozlijedi. Možda sam ga mogao i potpuno isklju�iti, jer bi psihološka barijera koju je stvorila Grampiusova malena egzibicija bila sasvim dovoljna. Ali odlu�io sam nimalo ne riskirati da neki drugi idiot s više snage nego pameti pokuša pojuriti prema Svemirskoj letjelici-1. Previše toga je ovisilo o tome da ona ostane netaknuta.

"Pa, pretpostavljam da se više ne trebamo brinuti da je netko neovlašteno dirao tvoju letjelicu", rekao je Rolland.

"Da, ali želim izvršiti provjeru sustava kako bih mogao biti siguran da �e biti spremna za polijetanje kad za to do�e vrijeme", odgovorio sam.

Otprilike pola minute kasnije poslao sam signal kontrolnom modulu Svemirske letjelice-1, i stigli su mi podaci koje sam zatražio. Svi sustavi su radili normalno, i sve što je nedostajalo za polazak bila je moja fizi�ka prisutnost u letjelici.

No, to ne�e biti tako lako posti�i. Dok sam se ponovno prebacivao na vizualne skenere, vidio sam da se podru�je oko letjelice još više napunilo ljudima. O�igledno je Grampius ispravno pretpostavio da nisam u letjelici i kani me sprije�iti da u�em u nju tek na

osnovu brojeva. To je bila nedotjerana taktika, ali imala je izgleda da �e uspjeti, osim ako Rolland, njegovi ljudi i ja ne izmislimo uspješniji protupotez.

Rolland je predložio da mi sada kad sam se uvjerio da je letjelica u funkciji Perralto pokaže unutrašnjost planeta. Zamišljaju�i nekakvu vrstu duge ture s vodi�em, pomalo sam oklijevao uložiti dragocjeno vrijeme u takav projekt, koliko god on mogao zadovoljiti moju znatiželju.

Perralto je osjetio moju zabrinutost. "Ne�e dugo potrajati", rekao je, "i ne�eš morati napuštati ovu prostoriju. Cijelo podru�je je skenirano receptorima videoslika, i te slike možemo poslati izravno u sklopove tvojega tijela."

"Na taj na�in možeš poslati te iste slike u svoju letjelicu i tamo ih pohraniti na vrpci", predložio je Rolland. "Mislim da je važno da oni koji budu procjenjivali tvoju misiju vide što smo ovdje postigli."

Dok sam promatrao slike kako su dolazile, morao sam se složiti s ispravnoš�u Rollandove izjave. Kompleks koji je njegova vrsta izgradila nekoliko stotina kilometara ispod površine planeta bio je ništa manje no samoodržavaju�i industrijski kontinuum sposoban da održava na životu sva stvorenja na Siriusu-4 - i vjerojatno na nekoliko drugih planeta s njihovom populacijom.

To je bio pravi pravcati rog obilja stvoren stotinama varijacija na duplikatom tvari. Kilometri i kilometri duplikatora tvari. Svih veli�ina i oblika, ovisno o njihovim specifi�nim funkcijama. Svi povezani s prihvatnicima u pojedinim komunama na površini planeta, osim onih koji su se koristili ispod površine da se stvore potrebni rezervni dijelovi i drugi materijali neophodni za održavanje kompleksa.

Neki od duplikatora tvari su �ak bili dizajnirani da stvore nove duplikatore u nekoj vrsti elektroni�kih orgija samoraz-množavanja ili samoodržanja. Da im je dan neovisan razum, i da su oslobo�ena od stalnog nadzora Rollanda i njegova naroda, ne sumnjam da bi ta servomehanisti�ka �uda mogla nastaniti cijeli svemir svojim potomcima.

Dok sam promatrao fantasti�ne razmjere ovoga stoje stvoreno ovdje dolje u ovom blještavo osvijetljenom podzemnom svijetu, osjetio sam se pritisnut osje�ajem nelagode, svjestan da nešto ovdje ne štima, da sva ta produktivnost nekako vrije�a logiku.

Prisje�aju�i se skra�enog znanstvenog obrazovanja kojem sam bio izložen u danima prije no što sam napustio Bazu, shvatio sam što me mu�i. Proces duplikacije tvari kršio je prirodni zakon koji je vrijedio u �itavom svemiru: zakon o o�uvanju tvari.

Taj zakon govori da tvar ne može biti ni stvorena, niti uništena, samo pretvorena u neki drugi oblik, ili u energiju. Ako se nova tvar stvara duplikacijskim procesom koji je razvijen na Siriusu-4, odakle ona dolazi?

Ovo pitanje i njegove implikacije su mi se vrzmale po glavi kada je niz videoslika došao do kraja. Prije no što sam postavio pitanje, Rolland mije pro�itao misli i odgovorio.

"Ako se energija može proizvesti iz tvari, onda iz toga slijedi da se i tvar može proizvesti iz energije", istaknuo je. "I to je to�no ono što smo u�inili - pretvorili smo �istu energiju u tvar."

"Znanstvenici moga svijeta to pokušavaju ve� mnogo godina," rekao sam, "ali su otkrili da je koli�ina energije potrebne da bi se proizveo gram �vrste tvari prevelika. Nekoliko djelomi�no uspješnih eksperimenata na tom podru�ju potraživali su cjelokupni potencijal atomskog reaktora da bi proizveli samo male koli�ine tvari, koja se pokazala vrlo nestabilnom."

"I mi smo dobivali iste rezultate kada smo eksperimentirali koriste�i energiju dobivenu iz staromodnih reaktora s atomskom fizijom. U najboljem slu�aju, oni su bili vrlo nedjelotvorni, a u najgorem �ak i opasni zbog radioaktivnosti i mogu�nosti da eksplodiraju.

Ali tada smo iskušali na�elo fuzije, koje je koristilo naj�eš�i element u prirodi - vodik - da stvori �etvrto stanje tvari koje opskrbljuje energijom ogromni rezervoar u jezgri ovog planeta. Samo ga trebamo dobro usmjeriti i imat �emo energije koliko god želimo."

�uo sam za to takozvano �etvrto stanje tvari, jer su na Zemlji provo�eni nekakvi pokusi s time, u nastojanju da se prije�u granice triju stanja tvari koja se pojavljuju u prirodi -plinovitog, teku�eg i krutog. Vodik je bio izoliran iz destilirane morske vode, najjeftinije i

najprisutnije tvari na Zemlji, i pohranjen u ogromne fuzijske reaktore koji su nazivani stelaratori, jer su oponašali na�in na koji zvijezde stvaraju energiju. Problem je bio taj što su oni zahtijevali temperaturu višu od 100 000 000 stupnjeva - deset puta višu od temperature na površini Sunca - da bi se fuzija odvijala punom snagom. A to je tvar u reaktoru u�inilo prevru�om da bi se njome radilo. Plazma, kako je ona nazivana, bi u potpunosti dezintegrirala bilo koji poznati materijal.

"Mi smo bili suo�eni s istim problemom," rekao je Rolland, "ali smo ga nadišli proizvode�i relativno male koli�ine plazme koje smo postupno usmjeravali prema to�nom geološkom središtu planeta. Ona je stvorila svoj vlastiti rezervoar izdubivši jezgru planeta u obliku kugle promjera sedamdesetak kilometara, a tada smo prekinuli dotok kako bismo dopustili da se sama stabilizira. Zahvaljuju�i gravitaciji ostaje gdje jest, i mi je možemo naizmjeni�no odvoditi i nadopunjavati novim zalihama vodika kada god je to potrebno."

"Drugim rije�ima, ono što smo stvorili je vje�ni fuzijski reaktor", objasnio je Perralto. "I toliko je u�inovit da smo se mogli osloniti na njega da stvorimo tri replike ovoga planeta projiciraju�i energiju u svemir nakon stoje prošla kroz duplikatore tvari."

Moj je jadni um zaplivao u moru zbunjenosti, ali sam kroz maglu uvi�ao da je ono što su mi govorili bilo logi�no, iako nisam bio opremljen da to dokažem. Me�utim, moje sumnje u mogu�nost pretvaranja energije u materiju su bile odba�ene jednom zauvijek.

Rolland je ustao, dobro se protegnuo, i zijevnuo. "Mislim da je vrijeme da dopustimo našem posjetitelju da nadoknadi svoj san", rekao je Perraltu.

"Re�i �u jednom od radnika da ti pripremi nekakav ležaj", ponudio je Perralto. "To ne�e biti potrebno", rekao sam. "Samo �u se sklup�ati negdje na podu. Bit �e baš

kao kod ku�e."

26 Usprkos izazovima i uzbudljivim doga�ajima posljednjih tridesetak sati, uspio sam

�vrsto spavati - i, drago mi je re�i, bez ikakvih snova - kako mi se �inilo, nekih pet ili šest sati. Tada mi se Rollandov nježni glas gotovo sa žaljenjem uvukao u misli i obavijestio me da se centralno vije�e njegova naroda želi susresti sa mnom.

"Koliko dugo sam spavao?" pitao sam, još uvijek pomalo omamljen. Rollandov odgovor me povratio u potpunu prisebnost. "Jedanaest sati", rekao je. "Zašto si mi dozvolio da spavam toliko dugo?" pitao sam. "Bio ti je potreban odmor," odgovorio je, "a i nije bilo ni�ega što bi ti mogao raditi

dok se ja ne posavjetujem s vije�em. Do�i sada, �ekaju te." Ustao sam i slijedio Rollanda i Perralta niz kratak hodnik koji je vodio u oda je vije�a.

Prostorija je bila malena i skromna, namještena samo niskim okruglim stolom u središtu sobe, oko kojega je bilo posjednuto nekoliko Rollandovih kolega.

Rolland i Perralto su sjeli na svoja mjesta za stolom, a ja sam prekriženih nogu sjeo na mjesto koje je bilo oslobo�eno za mene. Iako nisam pokušavao ulaziti u misli okupljenih vije�nika, ozra�je prijateljstva i dobre volje u prostoriji je bilo o�igledno i vrlo ohrabruju�e, i bio sam potaknut da oslabim svoju obranu u njihovu prisustvu.

"Ishmaele, ovo je Chienandros", rekao je Rolland, pokazuju�i jednog od vije�nika. "On je glavni u ovom tijelu za donošenje odluka i opunomo�en je da govori u ime cijelog našeg naroda. Ponosan sam što mogu re�i da je uz to i moj otac."

"�ast mi je upoznati te, Chienandrose", rekao sam. Sli�nost izme�u Rollanda i Chienandrosa bila je zapanjuju�a. Rollandov otac je imao iste sme�e o�i, aristokratsko lice, i dugo svijetlo krzno kao njegov sin. Jedina razlika bila je ta što je krzno na njegovoj njušci po�elo pokazivati znakove sijedih.

"Meni je �ast", odgovorio je Chienandros. "Moj sin je govorio lijepe stvari o tebi. Spremni smo u�initi sve što je u našoj mo�i da bismo pomogli tvoju misiju - osim izazvati otvoreni sukob s Grampiusom i njegovim ljudima."

"Dakle, vi odobravate kolonizaciju triju repliciranih planeta?" pitao sam.

"Da, uz jedan uvjet", rekao je Chienandros. "Znamo da ti pripadaš drug�ijoj vrsti nego oni koji su te poslali na tvoju misiju. Iako posve vjerujemo tebi i tvojoj vrsti, jer ste nam toliko srodni, tvojim ljudskim gospodarima ne vjerujemo u potpunosti."

"Ne mogu re�i da vam zamjeram", odgovorio sam. "Niti ja im ne vjerujem. Na žalost, moja je vrsta trenutno pod�injena njihovoj, usprkos tomu što smo im u mnogim pogledima jednaki. Mi smo žrtve svoje brze evolucije i njihove nevoljnosti da nas promatraju kao nešto više od obi�nih pasa."

"Dozvolit �emo da ovi replicirani planeti budu kolonizirani pod jednim uvjetom - da se tvojoj vrsti, Canis superioru, zajam�i ravnopravno korištenje blagodati onih novih svjetova i izjedna�i pravo glasa u njihovoj vladi. Na taj na�in mo�i �emo biti razmjerno sigurni da ti planeti koje smo stvorili ne�e biti zloupotrijebljeni i previše naseljeni kao što je bila Zemlja."

Bio sam polaskan što je Chienandros imao toliko povjerenje u moju vrstu, ali bio sam prisiljen da mu naglasim kako �e teško biti ostvariti politi�ku jednakost s ljudskim rodom.

"Bez obzira na to," rekao je Chienandros, "mi moramo inzistirati na potpunom ispunjavanju tih uvjeta. Ina�e �emo jednostavno obrnuti proces koji je stvorio naše replicirane planete, i oni �e prestati postojati."

"U potpunosti se slažem s vašim uvjetima", rekao sam. "Nitko više od mene ne želi jednakost za moje ljude, ali nisam siguran kako bih ja - tek jedan pojedinac - mogao to posti�i."

"Mogu li ti predložiti na�in?" pitao je Chienandros. "Naravno." "Kako sam ja shvatio, ti na Zemlju nosiš niz promatranja i podataka koji su klju�ni za

budu�u dobrobit �ovje�anstva", rekao je Chienandros. "Da, to je istina", odgovorio sam, naziru�i tra�ak svjetlosti u tami svog neznanja. "Što te može sprije�iti da zatajiš te informacije od ljudi sve dok oni ne pristanu da

zajam�e ravnopravnost tvom narodu i prihvate našu odluku?" upitao je Chienandros. "Ho�eš re�i da upotrijebim znanje koje im donosim kao oružje da osiguram njihovu

suradnju", rekao sam. "Kad se sve zbroji, zar to nije ucjena?" "Da, ucjena je, zar ne?" rekao je Chienandros, a o�i su mu sjale od veselja. "Ali moraš

priznati da je ulog vrlo velik, i da krajnja dobrobit pripada �ovje�anstvu jednako kao i tebi. Ako je ovakva vrsta prisile potrebna da bi se nagovorilo ljude da uvide smisao našeg prijedloga, mislim da je ona opravdana."

Chienandros je bio lukav stari pas, morao sam priznati, i bio je poprili�no u pravu u svojoj procjeni ljudske tvrdoglavosti i u pronalaženju onoga stoje bilo potebno da je se pobijedi.

"Pa," rekao sam, "morat �u smisliti metodu da sprije�im kompjutorske banke podataka na Svemirskoj letjelici-1 da raportiraju Bazi na njihov zahtjev, a bez moga odobrenja, ali to ne bi tebalo predstavljati problem. Jedino što me mu�i jest pomisao da �e neka usijana glava u Bazi biti neimpresionirana važnoš�u podataka koje donosim i jednostavno pritisnuti gumb 'uništi'. U tom slu�aju �emo i ja i spas koji Svemirska letjelica-1 donosi �ovje�anstvu ispariti u oblaku trpkog dima."

"I ta nam je mogu�nost pala na pamet, i mislimo da je opravdano što doda jemo još jedno oružje tvom ve� impresivnom arsenalu informacija", rekao je Chienandros. "Mislim da �eš se složiti da je ova informacija toliko važna da se ne može ignorirati, i da ljudski rod ne�e oklijevati da pristane na naše uvjete."

"A što bi ono moglo biti?" pitao sam. "Matemati�ke jednadžbe i konstrukcijski planovi koji �e �ovjeku omogu�iti da izradi

duplikator tvari", rekao je Chienandros. Na trenutak sam bio toliko svladan da nisam mogao prozboriti niti rije�i. Zasigurno, to

je bila naj�uvanija tajna njegova naroda. To što ju je nudio meni - i povjeravao je meni na brigu - nije bilo ništa manje od apsolutnog povjerenja u moju sposobnost da �u izvršiti naš dogovor.

Ipak je uporna sumnja ostala u mom umu.

"Kako �u im ja ikada uspjeti dokazati da imam te važne podatke, a bez da im otkrijem sve informacije? Sumnjam da �e mi povjerovati na rije� da imam planove za tako revolucionaran proces bez provjeravanja."

"Imaš pravo", rekao je Chienandros obzirno. Tada se konzultirao s Rollandom, koji je nakon toga nekoliko trenutaka vije�ao s Perraltom. Perralto je kimnuo glavom pokazuju�i da se slaže.

"Mislim da imamo odgovor", na posljetku je rekao Chienandros. "Moramo pripremiti malu demonstraciju za tvoje kolege koja �e izbrisati svaku sumnju iz njihovih misli."

27

Sljede�a dva dana bila su uzbudljiva i prepuna obaveza, i ja sam se latio svoga posla

zahva�en divljim zanosom optimizma u pogledu ishoda svoje misije. Još su neki ozbiljni problemi trebali biti riješeni, ali su se oni �inili manje zna�ajnima u odnosu na zapreke koje smo ve� svladali.

Ve�inu vremena proveo sam u kontrolnom centru koriste�i odašilja�e na daljinsko upravljanje koje je još prije postavio Perralto da bih bombardirao kompjutorske banke podataka u Svemirskoj letjelici-1 s baražnom vatrom informacija o znanstvenim dostignu�ima Rollanda i njegova naroda.

Jedan cijeli dan je bio potreban da bi se mikrovrpce na Svemirskoj letjelici-1 ispunile matemati�kim formulama bitnima za modus operandi duplikatora tvari. Ti podaci su uklju�ivali i neku vrstu trodimenzionalnog shematskog bloka koji sam pohranio na videovrpcu i koji bi, kako me Rolland uvjeravao, omogu�io trogodišnjem djetetu da konstruira duplikator tvari.

Izgleda da je Rolland imao laskavo visoko mišljenje o sposobnostima trogodišnjeg zemaljskog djeteta, jer dijagram uop�e nisam razumio, kao ni formule koje su ga opisivale. Ali pretpostavljao sam da �e ga mislioci u Bazi mo�i na vrijeme shvatiti.

Na koncu konca, njihov intelektualni kapacitet je razvio prijevozno sredstvo kojim sam ja stigao u ovaj udaljeni kraj galaksije.

Ono što su Rolland i Chienandros smislili kao "malu demonstraciju" kojom bi uvjerili ljude u Bazi u djelotvornost i prakti�nost duplikatora tvari meni je ostalo nepoznato. To su smislili s Perraltom, pretpostavio sam, jer su njih trojica proveli mnogo vremena zajedno, konzultiraju�i se, i nisam se pokušavao uklju�iti u njihove mentalne komunikacije, jer je to me�u sposobnima za telepatiju smatrano znatnim kršenjem pravila lijepog ponašanja.

Moja se znatiželja strašno pove�ala tijekom drugog dana priprema za moj povratak ku�i, ali nisu mi niti nagovijestili za što su se odlu�ili, osim da �e rije� biti o ne�em spektakularnom. Zato sam odlu�io igrati po njihovim pravilima i pokušati biti strpljiv dok ne do�e vrijeme da saznam.

Još uvijek je ostalo dovoljno posla da mi zaokuplja misli. Trebalo je na mikrovrpcu snimiti nekakvu vrstu prezentacije koja bi Bazi dala potpune podatke o onome što sam otkrio na svojoj misiji, kao i uvjete pod kojima �e Chienandros i njegov narod dozvoliti kolonizaciju rajskih planeta koje su stvorili i �iju sudbinu mogu kontrolirati.

Ovaj dio mikrovrpce tako�er je nudio klju� za proces duplikacije tvari i govorio što bi taj proces zna�io za milijune pothranjenih Zemljana. U�initi ovakvu prezentaciju uvjerljivom bio je težak zadatak. �ak iako sam vidio taj proces vlastitim o�ima, on je izmicao mom shva�anju. No, ipak sam na koncu uspio smisliti takav sažet izvještaj koji bi mogao uvjeriti ljude u Bazi da nisam potpuno poludio i izmislio cijelu pri�u iz nekakvih paranoidnih iluzija.

Osim toga, smislio sam metodu kojom �u zaobi�i normalne kanale za raportiranje koji su podešeni tako da kompjutorske banke podataka na Svemirskoj letjelici-1 pošalju akumulirane podatke Bazi na njezin zahtjev. Bilo kakve informacije, osim uobi�ajenih navigacijskih podataka, koje do�u sa Svemirske letjelice-1, do�i �e na moju naredbu.

U mašti sam mogao predvidjeti kako frustrirano �e izgledati lice direktora kontrole misije kada shvati da ovisi o mojoj dobroj volji. S druge strane, zano sam da �e mi biti drago

ponovno �uti njegov hrapavi glas kako pucketa preko laserskog komunikacijskog radiofara. To �e zna�iti da sam skoro kod ku�e.

Na kraju, sve što je još preostalo da bude u�injeno bilo je smisliti na�in kako �u se vratiti natrag u svoju svemirsku letjelicu, a da me ne napadne buntovno mnoštvo Grampiusovih ljudi. Moj izbor taktike bio je ograni�en s nekoliko faktora.

Nisam mogao jednostavno potr�ati prema letjelici, koriste�i brzinu i snagu svog novog tijela da si prokr�im put kroz gomilu koja ju je okruživala. Do toga vremena Grampius je odlu�io da zaigra igru o�ekivanja, i sakupio je dovoljno ljudi iz obližnjih komuna da stvori solidnu kružnu obrambenu liniju oko polja sile.

�ak i kada bih uspio oboriti dovoljno ljudi da se probijem kroz gomilu, bio sam odlu�an da ne nanesem fizi�ku štetu bilo kojem od Grampiusovih ljudi, ma kakva provokacija bila. Oni su samo pokušavali obraniti svoj svijet od štete koju bi mu moj svijet, po njihovu na�inu razmišljanja, nanio. Osim toga, ja se užasavam pri pomisli na bilo kakvo nasilje.

Tako�er, ne mogu se osloniti na otvorenu pomo� Rollandova naroda zbog njihove razumne želje da izbjegnu sukobe s Grampiusovom vrstom. Što god odlu�io u�initi, to �u morati izvesti na svoju vlastitu inicijativu.

Jedina alternativa nasilju i uklju�ivanju Rollandove vrste bilo je nadmudrivanje Grampiusa, odnosno izvo�enje nekakve ma�ioni�arske strategije koja bi ga uhvatila nespremnog i zbunjenog. Nakon mnogo razmišljanja, smislio sam plan koji bi se mogao pokazati dovoljno fleksbilnim da obavim posao.

Došlo je vrijeme da napustim mirni podzemni svijet Si-riusa-4 i upustim se u neizvjesne avanture na njegovoj površini. Scene opraštanja bile su poprili�no emotivne, a dok sam se sam uspinjao dizalom do površine, misli su mi bile ispunjene tugom što sam morao napustiti svoje dobre prijatelje.

Dok sam izlazio iz dizala i uspinjao se tunelom koji je vodio do površine, zarekao sam se da �u u nekom budu�em vremenu prona�i put nazad do Rollandova svijeta, dogodilo se što mu drago. A kada do�e to vrijeme, bit �u oslobo�en ovog umjetnog tijela u kojem sam sad zarobljen i mo�i �u se sa svojim pse�im prijateljima susresti u svom pravom obliku i gra�i.

28

Bila je no� kada sam stigao na površinu Siriusa-4 i aktivirao signal koji �e me dovesti

do Svemirske letjelice-1. Koriste�i taj radiofar kao referentnu to�ku, oblikovao sam rutu koja �e mi omogu�iti da se držim podalje od komuna i prometnih staza.

U roku dva sata našao sam se na rubu šumarka koji je obrubljivao livadu na koju sam se spustio prije pet dana. Zasada ova gomila ljudi koja je okruživala polje sila nije otkrila moju prisutnost, ali takvo se stanje nije moglo još dugo održati.

Bilo je vrijeme da zapo�ne prva faza mog plana za bijeg, koja se sastojala od stvaranja diverzije koja bi privukla pažnju gomile. Naredio sam Svemirskoj letjelici-1 da poja�a silu u zaštitnom polju do maksimuma. Pri najja�oj proizvodnji energije, niti jedna molekula kisika nije mogla pro�i kroz polje bez spektakularnih vizualnih rezultata.

U�inak na okupljene bilo je ugodno vidjeti. Iznad letjelice se formirao �unj blistavog stati�kog elektriciteta, i sve o�i su bile usmjerene prema njoj. Gomila je uzmaknula unatrag od zbunjenosti, ali to nije razbilo redove kako sam se ja nadao. Me�utim, bio sam pripremljen za tu mogu�nost.

Sljede�a faza mog plana oslanjala se na moje sje�anje na trenutak kada sam po prvi put kro�io nogom na Sirius-4. To je bio stari potez bezglavog jaha�a. Odvojio sam glavu od ramena svog tijela i gurnuo je ispod ruke, pažljivo je smještaju�i tako da mi pogled ne bude zaklonjen.

Prošao sam tri �etvrtine puta kroz gomilu prije no što je itko primijetio �udnu prikazu koja je bila me�u njima. Moram priznati da je val zgražanja i užasnutosti koji je prošao kroz gomilu bio vrlo zabavan. Žene su se onesvijestile, a snažni muškarci drhtali su od straha.

Kada je Grampius dojurio da vidi što se dešava, �eljust mu se objesila gotovo do prsa. Ali nije uzmaknuo, kako sam se ja nadao da ho�e, i neki od njegovih ljudi su se po�eli skupljati oko njega, blokiraju�i mi pristup do Svemirske letjelice-1.

Pokušavaju�i dobiti na vremenu, obratio sam se Grampiusu. "Doista bih, star�e, cijenio da mi se makneš s puta."

Grampius je letimi�no pogledao prema izvoru moga glasa koji je dopirao iz odvojene glave, ali nije se povukao ni centimetra. Morao sam priznati da je stari gad bio hrabar.

"To je trik", povikao je, i njegove preostale kohorte su se s oklijevanjem po�ele gomilati oko mene.

Tada sam zaigrao na svoj adut. Naredio sam Svemirskoj letjelici-1 da oslabi polje sile na njegovu prijašnju razinu i da upali motore. Vatreni bljesak iz pomo�nih upravlja�kih raketa koji je uslijedio bio je dovoljan da odvrati Grampiusovu pažnju od mene, i provukao sam se pored njega netaknut ljudskim rukama.

Polje sile je i dalje radilo, ali bilo je konstruirano samo za hitne slu�ajeve kakav je bio ovaj. Ono nije imalo utjecaja na moje tijelo i prošao sam kroz njega neozlije�en i s velikim olakšanjem. Nekoliko Grampiusovih ljudi me pokušalo slijediti kroz njega i oni su bili oboreni na stražnjice.

Ma koliko sam bio željan u�i u letjelicu nakon što sam ugasio motore, nisam mogao odoljeti glumatanju. Okrenuo sam se prema okupljenima i samouvjereno im mahnuo.

"Savjetujem ti da makneš svoje ljude odavde", povikao sam Grampiusu. "Ne želim da netko od njih bude ozlije�en pri uzlijetanju."

Grampius mije doviknuo nekakav odgovor, koji se pokazao neprevodivim, i bez sumnje bogohulnim, ali je rastjerao gomilu.

Kada sam ušao u letjelicu i smjestio se u upravlja�kom centru, livada je bila prazna, iako sam bio siguran da su okolni šumarci bili puni frustriranih promatra�a.

Osje�aju�i se poprili�no zadovoljan sam sobom, izdao sam naredbu za uzlijetanje. I dok je Svemirska letjelica-1 u luku letjela no�nim nebom, moja se razdraganost pove�avala proporcionalno s udaljenoš�u izme�u moje letjelice i Siriusa-4.

Tek je kasnije - mnogo kasnije - prsnuo mjehur mog samopouzdanja. Iznenada sam shvatio da još uvijek nisam imao pojma kakva je bila ta "mala demonstracija" koju su Chienandros i njegove kolege smislile da uvjere tvrdoglavce u Bazi u postojanje i u�inkovitost duplikatora tvari.

Pani�no sam pokušavao poslati signal natrag prema Siriusu-4, u nadi da �u mo�i kontaktirati Perralta. Ali znao sam da nema smisla pokušavati. Udaljenost je bila prevelika da bi se kontaktiralo bilo kojim drugim sredstvom osim laserskog komunikacijskog radiofara, a Perralto nikako nije mogao primiti njegov signal.

Prokleo sam samoga sebe što sam bio tako glup i zaboravan da sam otišao bez da sam saznao što su oni namjeravali, i pomišljao sam da se vratim na Sirius-4 kako bih došao do te važne informacije. Ali, �ak je i to sada bilo nemogu�e, jer je me�uzvjezdana pogonska jedinica bila podešena da preuzme letjelicu za pet minuta subjektivnog vremena. A to je zna�ilo neprekinuti let kroz prostorno-vremenski kontinuum sve dok se ne vratim u sadašnje vrijeme na Zemlji.

Zašto mi nisu dali tu posljednju informaciju koja bi upotpunila moju misiju? Zar nisu uspjeli smisliti nikakav plan?

No, predobro sam ih poznavao da bih vjerovao u to da bi oni, da nisu uspjeli, svoj neuspjeh zatajili od mene. Zacijelo plan ve� djeluje, a oni su zasigurno imali svoje razloge što mi ga nisu otkrili.

Uzdahnuvši u sebi i pomirivši se sa sudbinom, pripremio sam se za predstoje�e odbrojavanje. Provjerio sam senzor blizine mase po posljednji put, kako bih se uvjerio da ne�e do�i do sudara u nekoliko sekundi koje su preostale do mog skoka kroz vrijeme. Moja putanja je bila bez opasnosti, i odlu�io sam sljede�e minute iskoristiti da posljednji put odredim položaj planetarnog sustava koji �u uskoro napustiti. Aktivirao sam radarske teleskope smještene na stražnjem dijelu Svemirske letjelice-1, i oni su se bacili na posao da

utvrde moj trenutni položaj triangulacijom pomo�u Siriusa i sekundarne zvijezde koja je nepravilno kružila oko njega, Siriusa-B.

Tijekom tog procesa, iznenada sam osjetio poriv da po posljednji put pogledam oko sebe prije no što MPJ preuzme. Otvorio sam sve vizualne skenere na trupu Svemirske letjelice-1, i tada sam shvatio da nisam sam u ovom kutku Velikog psa. Rollandov narod me nije iznevjerio.

Upravo se pokazao znak.da treba po�eti odbrojavanje, i nije mi ostalo vremena da razmi|ljam o zna�enju onoga što su mi otkrile o�i Svemirske letjelice-1.

Tri ... dva ... jedan ... 29

Desno me uho svrbi kao sam �avo, i još jednom imam onu potrebu da ga po�ešem

lijevom stražnjom nogom. Ali više me za to nije briga, jer postoje druge stvari o kojima trebam razmišljati.

Na primjer, o opstanku. Svemirska letjelica-1 trenutno kruži oko svog mati�nog planeta, i iz ove perspektive, s

visine od osamsto kilometara, moram priznati da Zemlja izgleda predivno. To što njezina ljepota zavarava, i stoje to samo fasada ljupkosti koja prekriva ruševinu koju je ljudski rod napravio od nje, nimalo ne smanjuje dojam koji je pogled na nju izazvao u mojim osje�ajima.

Iz nekih razloga, moj je odnos s Bazom postao prili�no nategnut u ovih trideset ijedan dan otkada sam izronio iz ovoga kraja prostorno-vremenskog kontinuuma. Sve do prije sat vremena, jedine poruke koje je kontrola leta primila sa Svemirske letjelice-1 bili su nizovi izvještaja da svi sustavi funkcioniraju normalno i povremene procjene vremena dolaska.

Da me potomstvo ne bi prestrogo sudilo što sam bio šutljiv o ishodu svoje misije, dozvolite mi da istaknem da nisam uživao u ignoriranju pani�nih molbi Baze i pridonošenju ulcerogenim frustracijama direktora kontrole misije. Moja je tišina bila diktirana potrebom da detalji o otkri�ima na Siriusu-4 ostanu tajni sve do trenutka kada �e moja prezentacija ostvariti optimalan u�inak.

Taj je trenutak došao prije sat vremena, i sada �ekam da ljudski rod prihvati ili odbije uvjete pod kojima �u ja dozvoliti Svemirskoj letjelici-1 da preda svoj dragocjeni teret detaljnih informacija.

U me�uvremenu �u pokušati dovršiti posljednji dio svog dnevnika koji sam kradomice snimao. Nadam se da �e mi biti dozvoljeno da ga dovršim. Siguran sam da bi neki ljudi dolje u Bazi uživali da mene i Svemirsku letjelicu-1 raznesu s neba.

Kada sam po prvi put uspostavio glasovni kontakt s Bazom po ulasku na putanju kojom trenutno kružim, mislio sam da �u biti spreman na bi�evanje jezikom koje je direktor kontrole misije sasuo na mene. Ali starije momak postigao novi svjetski rekord u psovanju sa zapanjuju�im prikazom pirotehni�ke pro-fanosti, a odjeci toga �ak i sada putuju mojom svijesti.

Kada mu je kona�no ponestalo pogrdnih imena kojima bi me nazvao, dao sam mu sažetak svojih otkri�a na Siriusu-4, uvjete pod kojima bi Chienandros dopustio kolonizaciju repliciranih planeta Siriusa-4, i kratak opis djelovanja duplikatora tvari. Nakon što sam dovršio, ispod je zavladala duboka tišina.

"Kako �emo mi znati da li je bilo što od onoga što govoriš istina?" kona�no je upitao. "Naravno, ne možeš o�ekivati da povjerujemo tebi na rije�, tebi, jednom ... jednom ..."

"... jednom najobi�nijem psu?" predložio sam, pokušavaju�i biti od pomo�i. "Imao sam slikovitiji naziv na umu," odgovorio je direktor kontrole misije, "ali

pogodio si op�eniti pojam." "Ako uspijem bez dvojbe dokazati da duplikator tvari postoji i da radi onako kako sam

ja rekao da radi, ho�ete li priznati da je i ostalo što sam vam rekao istina?" "Da," rekao je direktor kontrole misije nakon kra�e stanke, "ali �eš se vraški namu�iti

dok me ne uvjeriš!" "Što bude, bit �e", odgovorio sam. "Ako vas uvjerim, ho�ete li obe�ati da �ete uvjete

koje sam istaknuo prenijeti odgovaraju�im nadležnima?"

"Naravno," rekao je direktor kontrole, "ali ne mogu jam�iti da �e oni prihvatiti te uvjete. Od svih bahatih ..."

"Nemojmo sada u to ulaziti", odgovorio sam, prekidaju�i ga. "Ako želite dokaze o postojanju duplikatora tvari, tada �ete ih i dobiti" - provjerio sam kronometre na letjelici - "za to�no sedamdeset i tri sekunde. Sve što trebate u�initi jest kontaktirati svoje postaje za pra�enje i pogledati njihov izvještaj."

Molio sam se da tempiranje moje demonstracije bude savršeno to�no, jer u suprotnom �u se na�i na tankim granama. Dosada bi prva od deset replika Svemirske letjelice-1 ve� trebala po�eti kružiti oko Zemlje.

Upravo to je bila bit plana koji su Chienandros i Rolland smislili s Perraltom kako bi skepti�nom �ovje�anstvu dokazali da duplikator tvari postoji. Oni su stvorili deset istih kopija Svemirske letjelice-1 i izbacili ih u svemir da mi se pridruže u mom letu sa Siriusa-4 nekoliko trenutaka prije no što sam zapo�eo svoj povratak kroz prostorno-vremenski kontinuum.

Tada sam shvatio da me moji pse�i prijatelji nisu iznevjerili. A tada sam shvatio i zna�enje svoga sna o ze�evima. Razjasnila mi se moja neobjašnjiva svjesnost da smo maleni zec iz sna i ja jedno te isto bi�e, a simbolizam njihove iznenadne mnogostrukosti postao je dio mog života.

Deset replika Svemirske letjelice-1 bilo je pod mojom izravnom kontrolom �im smo izišli iz �etvrte dimenzije koju nam je me�uzvjezdana pogonska jedinica omogu�ila da prije�emo. One su me slijedile putem ku�i na udaljenosti dovoljnoj da ih Baza ne uspije otkriti sve dok ne do�e pravi trenutak za to.

Prošlo je gotovo deset minuta prije no što je kontrola misije prekinula tišinu. "Moj Bože", rekao je direktor kontrole glasom obojenim strahopoštovanjem. "To je

prokleta invazija!" "To nije ništa sli�no", odgovorio sam. "Svaka od letjelica koje prate vaši ljudi je to�na

replika Svemirske letjelice-1, potpuna u svakom pogledu." Da bih podržao svoju izjavu, naredio sam replikama da ponove moju originalnu

poruku, sažetak mojih istraživanja, kako su prolazile iznad Baze. Nakon nekoliko minuta slušanja beskona�noga ponavljanja moje poruke, kontrolor

misije ju više nije mogao podnijeti. "Dosta ... dosta!" molioje tjeskobnim glasom. "Vjerujem ti. Odmah �u razgovarati s

Predsjednikom. Samo ih natjeraj da ušute!" "U redu", odgovorio sam, daju�i naredbu da prestanu. "A kada ve� budete kod njega,

možete mu re�i još jednu stvar." "Što to?" "Recite mu da �u ja, ako ne prihvati onakve uvjete kako su izloženi, uzeti Svemirsku

letjelicu-1 i sve njene replike i predati ih Savezu Sovjetske Euroazije. Siguran sam da �e ih oni rado prihvatiti."

Direktor kontrole nije odgovorio na ovaj posljednji potez. Nije niti morao, jer ja sam bio dovoljno svjestan djelovanja ove bombe koju sam mu upravo ispustio u krilo.

Naravno, ja sam blefirao. Nemam namjeru predati svoje meduzvjezdano blago bilo kome tko ne bi iskoristio njegove blagodati za dobrobit cijelog ljudskog roda. Iako ne vjerujem potpuno u politi�ki altruizam svoje vlastite vlade, puno više sumnjam u altruizam druge strane.

Ako moji uvjeti budu odbijeni, krenut �u jedinim putem koji mi preostaje i pokušati se vratiti natrag na Sirius-4, ma koliko to bilo teško.

Ali sada me zove direktor kontrole, i uskoro �u znati kakva �e biti moja - i ljudska - sudbina.

"Svemirska letjelice-1 ... Svemirska letjelice-1 ... obra�a ti se Predsjednik Sjedinjenih Država Zapadne Hemisfere. Šaljem ti �estitke ..."

30 Dok diktiram ovaj epilog svom dnevniku misije Svemirske letjelice-1, sjedim na terasi

predsjedni�kog apartmana hotela Alamogordo Hilton, oporavljaju�i se od operacije reimplantacije mozga koju sam imao prije dva tjedna.

S vremena na vrijeme, ova vrlo zgodna tajnica koju mi je dodijelio Predsjednik, sagne se i po�eše moje lijevo uho. Iako me odavno prestalo svrbjeti, osje�aj je tako ugodan da ne pružam nikakav otpor njezinim nježnim uslugama.

Na podu pored mene se nalaze moji najmla�i sinovi i k�eri - brojevi od devedeset i �etiri do devedeset i osam - koji su ro�eni za moga odsustva, a njihova ljupka majka �ini sve što je u njezinoj mo�i da ih sprije�i da unerede predsjedni�ki sag.

Iako je istina da se moji ljudski kolege prema meni ovih dana ponašaju kao prema kralju, moram priznati da osje�am nekakav nemir kada pogledam preko pustinje New Mexica prema jedanaest multipliciranih Svemirskih letjelica-1 kako blistaju na suncu.

Možda je moj nemir samo znak da postajem ja�i i zdraviji, ali u srcu znam da tu ima i nešto više. Mnogo više.

Iako je moje trenutno okruženje ugodno, osje�am nekakvu nostalgiju za svojim prijateljima na Siriusu-4. I znam da ne�u biti potpuno sretan dok ih opet ne vidim.

Teško je predvidjeti kada �e to biti. Ogromne koli�ine podataka koje sam donio sa sobom se još uvijek iš�itavaju iz utrobe Svemirske letjelice-1, i procjenjuju od strane stru�njaka. A rad na prvom zemaljskom duplikatoru tvari, koji je predodre�en da igra klju�nu ulogu u omogu�avanju prve kolonizacijske misije, tek zapo�inje.

�ak i u kratkom vremenu otkada sam kod ku�e, u�inci moje misije su revolucionarni. Svijet je druga�iji nego što je bio prije moga povratka, a razlog tomu nije tako teško shvatiti. Ljudi ove izmu�ene Zemlje su dobili nadu.

Moj vlastiti narod, pripadnici vrste Canis superior, tako�er osje�a u�inke promjene, jer upravo po�inju kušati vo�e svoje novoprona�ene slobode. Kako �e se oni uklopiti u sliku ovog novog svijeta i novih svjetova koji �e uskoro biti naseljeni još nije utvr�eno. Ali siguran sam da �e njihova uloga biti zna�ajna.

Procjenjuje se da �e Svemirska letjelica-2 biti lansirana u roku od tri godine, i pitali su me ho�u li predvoditi misiju, koja �e uklju�ivati desetak svemirskih letjelica sli�nih Svemirskoj letjelici-1, ali ve�ih od nje.

Cilj misije bit �e ispitivanje podobnosti triju repliciranih planeta Siriusa-4 za kolonizaciju u skladu s uvjetima sporazuma koji sam sklopio s Chienandrosom.

Iako još nisam dao svoj odgovor, svi su uvjereni da �u prihvatiti. Takav izazov nikada ne bih propustio.

Ali ako ponovno po�em kroz svemir u potrazi za zabavom, to �e biti pod mojim vlastitim uvjetima - i u mom vlastitom tijelu.