TKO SJEDI NA PETROVOJ STOLICI

Predgovor

Dragi čitatelji, senzacionalno štivo! Onaj tko već pri pogledu na vatikanski medijski spektakl počinje sumnjati kakve veze sve to ima s Isusom Kristom, bit će ipak preneražen u kojoj mjeri nauk i struktura crkve potječu izravno iz poganskog kulta idola. Taj kult idola su zaogrnuli ogrtačem „kršćanski“ i tako su čovječanstvo stoljećima vukli i vuku za nos. Crkva se grubo upliće kako u život pojedinca tako i u cjelokupni javni život – pod prijetnjom vječnih paklenih muka svih onih koji se ne pokoravaju. Sve to nema ni najmanje veze s Isusom, Kristom, s Njegovim jednostavnim učenjem i s prvobitnim prakršćanstvom!

U nastavku ćemo se pozabaviti pitanjem: Što se zapravo krije iza Petrove stolice koja se u Rimu tako dugotrajno slavi? Koje su njene namjere? Što još možemo očekivati od nje?nbsp;

Diktatura Petrove stolice ..

Da li Stari i Novi zavjet «čvrsto, vjerno i bez zabluda naučavaju istinu»? Za razjašnjavanje ovog pitanja mogao bi nam pomoći jedan spis što ga je sadašnji vlasnik stolice, gospodin Ratzinger, godine 2000. izdao pod naslovom «Dominus Jesus». U tom dokumentu on piše o Bibliji:: «Drugi Vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji božanske objave dohvaća tu predaju i naučava: Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetog napisane – imaju Boga za autora i što su Crkvi kao takve predane.» Te knjige «čvrsto, vjerno i bez zabluda naučavaju istinu koju je Bog htio da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu'.» Gospodin Ratzinger upućuje nas dakle na Bibliju kao obvezatnu osnovu Petrove stolice. Sada će netko reći: «Naravno, pa zna se da je Biblija osnova katoličke crkve». Ali tko zapravo zna što piše u toj Bibliji? Svećenstvo je poganskog podrijetla. Svećenici su trebali umilostiviti bogove. Uvijek se radilo o izvanjskom postupanju: ritualni kultovi, magijske prakse, životinjske i ljudske žrtve U Novom zavjetu Biblije predajom su prenesene mnoge Isusove riječi. Jedna od njih, u Mateju 23, 8-9 glasi: «Ne dopustite da vas zovu rabbi, jer imate samo jednog učitelja, a svi ste braća. Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga!.»Iz prethodnih stihova se zna da su pismoznanci i farizeji rado dopuštali da ih zovu rabbi. Pismoznanci tadašnjeg vremena danas se zovu svećenici, župnici, biskupi, kardinali sve do takozvanog «svetog oca» - kojeg ni ne treba zvati ocem, kao što je Isus rekao. Odakle potječe pojam «pismoznanac»? Da bi se postalo svećenikom, mora se biti «pismoznanac». Svi teolozi studiraju Stari zavjet, Novi zavjet i poznaju Bibliju. Današnji pismoznanci su dakle stvarno teolozi, a da se može postati svećenikom, mora se biti teolog.

Isus je, po Njegovim predajom prenesenim riječima, bio protiv pismoznanaca. Zašto? Teologija je tvorevina institucije crkva, tako da se o cjelokupnoj teologiji može reći: Ovdje Bog više nema pristup, već samo nauk ove crkve. Jedna je Isusova izjava glasila da pismoznanci zatvaraju ljudima kraljevstvo nebesko, jer stalno upućuju na nauk koji je tada postojao. Današnji pismoznanci upućuju na nauk koji je tijekom stoljeća narastao i koji je tako kompliciran i proturječan da su potrebne godine da bi ga se tek moglo shvatiti glavom, mozgom, da bi ga se moglo intelektualno razumjeti. Naprotiv, Isusovo je učenje bilo jednostavno. Isus je htio da ljudi steknu živ odnos prema Bogu, svome nebeskom Ocu. Svećenika, pismoznanaca kao oni protiv kojih je Isus govorio, bilo je još prije Abrahama, jer su sve rane religije od kamenog doba dalje njegovale ritualne kultove i magijske prakse. Tako je bilo kod naroda kamenog doba kao i u takozvanim visokorazvijenim kulturama. Npr. u starom Egiptu je bilo mnoštvo bogova i svećenika koji su dakle studirali spise tadašnjih predaja i bili nadležni za provođenje sakralnih radnji. Pritom se uvijek radilo o izvanjskim religijama u kojima se «Bog» umiruje, a bogovi umilostive ritualima. U tim se religijama dakle ne radi o unutarnjoj promjeni čovjeka, već uvijek o izvanjskom ponašanju. U doba Abrahama postojali su posebni kultovi i svečanosti za različita božanstva, za koja se vjerovalo da stanuju u svojim hramovima. Tu su im služili ljudski služitelji. Vladari grada su bili smatrani za zemaljske zastupnike bogova. U Mezopotamiji su tumačenje znamenja i pretkazivanje bili važni sastavni dijelovi religije. Životinjske žrtve su trebale umilostiviti bogove, a postoje podaci da su Feničani – potomci Kanaanaca – žrtvovali djecu, često čak prvorođenčad. Svi vladari Mezopotamske regije smatrali su sebe zastupnicima bogova, a velik dio njihovih dužnosti sastojao se u obavljanju sakralnih ceremonija koje su trebale otkloniti zlo i pribaviti naklonost bogova. Danas to obilježavamo kao oblik poganstva, kao idolatrijski kult.Središta obavljanja kultova u pravilu su bili hramovi, premda su se religiozne svetkovine održavale i u svetim špiljama i li na posvećenim brežuljcima. Bogovi su u hramovima bili prisutni kao kipovi. Svećenici su bili odgovorni za njihovo održavanje i njihovu opskrbu. Bilo je vrlo različitih svećenika s različitim funkcijama kao upravljanje, prizivanje, egzorcizam, tumačenje znamenja, prinošenje žrtava itd. Danas se smatra da je i Abrahamov otac bio poslužitelj hrama odgovoran za izradu kipova. Istinski Božji proroci i Isus su upozoravali na svećenike I u kasnijim godinama, nakon Abrahama, još uvijek je bila živa predodžba da se bogovi moraju umilostiviti prinošenjem žrtava – najčešće životinja, ali i ljudi. Među ostalim i zbog toga su Božji proroci stalno upozoravali narod Izraela na svećenike. Npr. u 5. knjizi Mojsijevoj, 12, 31 čitamo: « Nemoj onako postupati prema Jahvi, Bogu svome. Ta Jahvi je zazorno i mrsko sve što su oni [svećenici] činili služeći svojim bogovima. Čak su svoje sinove i kćeri spaljivali u čast svojim bogovima.» Prorok Jeremija je rekao (Jer 2,8): «Svećenici ne govorahu: Gdje je Gospodin? Tumači zakona mene ne prepoznaše…» Ovdje imamo posredan odgovor na pitanje zašto je Isus općenito bio protiv pismoznanaca. – Zato jer su pismoznanci tj. teolozi vjernici slova, riječi. Kaže se: (2 Kor 3,6) «Slovo ubija, a Duh oživljuje». A svećenici su uvijek bili odgovorni za prinošenje žrtava. Ali jedno začuđuje: Ako je Bog preko proroka rekao malo prije citirano, tada je to u opreci s

onim što je navodno Bog naredio preko Mojsija u vezi sa svećeničkom odorom, sa žrtvama paljenicama i ognjenim žrtvama, isto tako u pogledu klanja životinja, ratova i ubijanja ljudi, riječima:» A ovo treba da prinosiš na žrtveniku: dva janjca godinu dana stara, svaki dan bez prekida. Jedno janje žrtvuj ujutro, a drugo žrtvuj uvečer.». (2 Moj 29, 38-39) Naprotiv od proroka Jeremije predajom je prenesena sljedeća Božja riječ: «Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske.» (Jer 7,22) Predočimo si: Jednom Bog navodno preko Mojsija kaže: svaki dan moraš žrtvovati životinju, a opet preko Jeremije kaže: Tako nešto nikada nisam zapovjedio. Stari zavjet vrvi proturječnostima. Na primjer u Starom zavjetu piše da «Bog» kaže preko Mojsija: «Zatim pomazanjem posvećeni svećenik uzme krvi od junca i donese je u šator sastanka. Onda neka svećenik umoči svoj prst u krv i tom krvlju sedam puta poškropi prednju stranu zavjese svetišta, pred Jahvom». (3 Moj 4, 5-6) Preko Izaije međutim On kaže:»Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle». (Iz 1, 15) Ili npr. sljedeće: «Jahve reče Mojsiju i Aronu: Ovako kažite Izraelcima: Ovo su životinje … koje možete jesti…» (3 Moj 11, 1-2) Kod Izaije Bog kaže točno suprotno «Tko zakolje vola isto kao da je ubio čovjeka (Iza 66,3) Budući da to dvoje istodobno ne može biti istinito, postavlja se pitanje: Što je sada točno? Isus iz Nazareta je bio za životinje. On je zapovjedio da se ne jede meso, da se ne ubijaju životinje A Isus? Kakav je bio Njegov odnos prema ubijanju životinja? Kada je Isus čistio hram, išao je s bičem kroz dvorišta i oslobađao životinje koje su trgovci htjeli prodati za žrtvovanje. Isus se brinuo za to da se životinjama pokloni život, a nije pozvao svećenike da ih ubiju. Dalji nagovještaj možemo pronaći u sljedećoj zgodi: Mnogi su Isusovi učenici bili ribari, dakle lovili su ribe. A Isus im je po smislu rekao: Pođite za Mnom, učinit ću vas ribarima ljudi. Više ne trebate loviti ribe (Mt 4, 19) Kad su zatim htjeli mrežu punu riba izvući na obalu, ona se neprekidno cjepala tako da su ribe mogle slobodno otplivati. Nasuprot tome današnji papa nosi ribarski prsten na kome se može vidjeti kako ribar izvlači ribe na obalu. To odgovara staroj predodžbi: Životinje ginu - dok se Isus zalagao za životinje. O tome se može pročitati u mnogim prakršćanskim spisima izvan Biblije. U njima je u brojnim primjerima opisano kakav je bio Isusov odnos prema životinjama. Ta svjedočenja potvrđuju Njegov poziv ljudima da ne jedu meso, da ne kolju životinje. Čak se u Bibliji još mogu naći mjesta u tekstu u kojima je to vidljivo. Jesu li iskazi Mojsijevih knjiga vjerodostojni? Njihov tekst su napisali svećenici tek u 6. stoljeću prije Krista Ali vratimo se proturječnostima o kojima je bilo govora. U Bibliji, koja je po katoličkoj predodžbi čak obvezatna i sveta, piše da ne treba imati svećenikâ niti «oca» - dakle niti «svetog oca». Katolička crkva međutim ima svećenika i jednoga što ga zove «svetim ocem». Ovdje bi sada (- budući da su Stari kao i Novi zavjet navodno sveti i dani od Boga -) mogao doći dokaz: «Pa svećenici postoje još u Starom zavjetu od vremena Mojsija.» U Mojsijevoj knjizi stvarno piše da je navodno Bog preko Mojsija postavio svećenike. To se moralo dogoditi u trenutku kada je Mojsije bio na brdu Sinaj i od Boga primio Deset zapovijedi Je li je to doista stvarno tako bilo? Je li to vjerodostojno?

Tko studira teologiju zna da današnji znanstvenici smatraju da je ta Mojsijeva knjiga bila napisana tek mnogo kasnije, i to u 6. stoljeću prije Krista. Onda kada je zemlja Izrael bila sva u ruševinama, a Izraelci u zarobljeništvu u Babilonu, sastali su se svećenici i iznova napisali Bibliju, dotadašnju povijest. Danas je općenito poznato da je jedan od tekstova iz kojeg potječe Stari zavjet u svome današnjem obliku, takozvani «svećenički spis». Taj svećenički spis sadrži upravo to što još i danas čitamo u Starom zavjetu; tamo je po prvi put rečeno da je Mojsije upute za svećenstvo navodno primio od Boga. Do tada je to bilo nepoznato. Dakle i znanstvenici potvrđuju da ono što čitamo u Starom zavjetu nije vjerodostojno. Da «Mojsijeva knjiga» ne može potjecati od Mojsija vidljivo je po jednostavnoj činjenici što na kraju petoro Mojsijevih knjiga u Ponovljenom zakonu 34 piše:«Mojsiju bijaše sto i dvadeset godina kad umrije…» (5 Mose 34, 7) To dakle nije mogao napisati on sam.vjerodostojno. Da «Mojsijeva knjiga» ne može potjecati od Mojsija vidljivo je po jednostavnoj činjenici što na kraju petoro Mojsijevih knjiga u Ponovljenom zakonu 34 piše:«Mojsiju bijaše sto i dvadeset godina kad umrije…» (5 Mose 34, 7) To dakle nije mogao napisati on sam. Bilo bi zanimljivo istražiti koji se aspekti starozavjetnoga svećeničkog brimborija što ga je navodno Bog postavio, ponovo pojavljuju u svezi s Petrovom stolicom. Pokažimo dakle usporedbe: Što je tada navodno bilo propisano i zadano za postavljanje svećenika, za njihovu odjeću i za svećeničko prinošenje žrtava? I kako to izgleda u usporedbi s onim što se danas događa u katoličkoj crkvi. Jedan pogled nastranu na poganske kultove, na kojima je sve zasnovano, mogao bi pridonijeti rasvjetljavanju stvarnog stanja stvari. Je li «Sveta odjeća» za svećenike, Božja uputa? Ili demonska infiltracija da se svećenicima osiguraju povlastice i poseban položaj u narodu? Očigledne proturječnosti o Isusovim izjavama Što je navodno potrebno za svećeničku odjeću, može se pročitati u Izlasku 28. Tamo piše: «Napravi svome bratu Aronu sveto ruho na čast i ukras. Obrati se svim vještacima koje sam obdario mudrošću, neka naprave haljine Aronu da bi se posvetio i vršio svećeničku službu u moju čast.» (2 Moj 28, 2-3) Tu se postavlja pitanje: Može li se postati svetim preko odjeće? A ako postoji samo jedan Sveti, to je Bog, naš Otac koji je na Nebu – što onda znači «sveta odjeća»? Jedno objašnjenje bi bilo: Pod izvanjskim «ukrasom», pod raskošnom odjećom, može se kao pod maskom sakriti što uistinu misli onaj koji nosi tu odjeću. A u svezi s time proroci su rekli mnogo toga, npr. Hošeja: «Družba je svećenička kao zasjeda razbojnika» (Hošeja 6,9) Iz ovoga se dade zaključiti: Iza napadne svečanosti s odjećom i brimborijem često se skriva golo nasilje. Drugi aspekt bi mogao biti: Možda je odjeća jednostavno izraz toga da taj čovjek ima poseban položaj. On je potpuno uzdignut iz mase i time zorno obznanjuje da je samo on posrednik između Boga i čovjeka. Pismoznanci su se još odvajkada oblačili drugačije od naroda, a i od proroka koje je Bog poslao. Tko si prizove u sjećanje da je Bog navodno preko Mojsija rekao kako se svećenik treba odijevati, tada bi zapravo morao staviti u pitanje Isusa, Krista. Jer «Bog» govori drugačije od Isusa, koji nije odobravao oholo držanje svećeničke kaste. Dakle treba pitati: Je li onaj koji je kod Mojsija to govorio stvarno Bog – ili se tu radi o demonskoj stečevini povlastica i privilegija tadašnje svećeničke kaste? Ili je Isus, Krist bio lažan prorok? Jer je On

ipak govorio drugačije od toga takozvanog «Boga» u Starom zavjetu. Pročitajmo dalje što je navodno Bog rekao kako bi se svećenik imao odijevati, i usporedimo slike kako se današnji svećenici odijevaju. Tada ćemo prepoznati što se skriva iza petrove stolice. Na primjer u Izlasku 28, 4-8 piše: «Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak, ogrtač, košulju resama obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata Arona i njegove sinove da mi služe kao svećenici. Stoga neka oni primaju zlato, ljubičasto, crveno i tamnocrveno predivo i prepredeni lan. Oplećak neka naprave od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana - vješto izrađen. Neka na njemu budu dvije poramenice, pričvršćene za njegove krajeve. Tkanica što bude na njemu neka je napravljena kao i on: od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana, a neka s njim sačinjava jedan komad.» U tom stilu se nastavlja dalje na više stranica. Svatko tko je zainteresiran, može to sam pročitati. «Izlazak» je druga knjiga iz Mojsijevog petoknjižja. Kad čovjek to čita, mora se zamisliti, kao prvo već zbog ovoga: Zašto Aron i svećenici moraju zapravo biti odjeveni kao što je opisano – a sam Mojsije, veliki prorok, naprotiv, kao obični ljudi. Još se u Mojsijevom petoknjižju vidi suprotnost između svećenika i proroka! Kao drugo: Pročitajmo u Novom zavjetu što je Krist, tada Isus iz Nazareta, rekao svećenicima. On je upotrijebio jasne riječi: «Jao vama književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti. Slijepe vođe! Vi cijedite komarca, a devu proždirete.» (Mt 23, 23-24) Ili: «Jao vama književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža! Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti.» (Mt 23, 27-28) Tako dakle govori Isus, Krist, Sin Božji. A onda je Bog, Njegov Otac, u Mojsijevoj knjizi navodno rekao da se farizejima i pismoznancima treba posvetiti «sveta odjeća»? Ovdje ipak nešto nije u redu! A u Starom zavjetu to se čak nastavlja: «Na njemu poredaj četiri reda dragulja. U prvome redu neka bude: rubin, topaz i alem; u drugome redu: smaragd, safir i ametist; u trećem redu: hijacint, ahat i ledac; a u četvrtom redu: krizolit, oniks i jaspis. Neka budu ukovani u zlatne okvire.» (2 Moj 28, 17-20) Tko ovdje govori? Kakav je to «Bog» koji daje toliko detaljan opis kako se raskošno treba opremiti odjeća za čovjeka koji će poslije nastupiti kao svećenik? Kome se ovo ne čini čudno? To nije samo čudno, već je čisto poganstvo. A to pogansko prenemaganje promatramo još i danas – tu pretjeranu raskoš. To nema nikakve veze s istinskom Božjom riječi preko proroka Starog zavjeta. To je točno suprotnost onoga što slušamo u aktualnoj Božjoj riječi preko Njegove proročice sadašnjeg vremena. Bog, naš Otac, u travnju 2005. preko Gabriele je izrekao jasne riječi: «Isus, koji je tjelesno bio sin tesara, odijevao se kao i narod. I proroci koje sam slao ljudima, bili su odjeveni kao narod. Nijedno nebesko biće koje je postalo čovjekom da bi kao čovjek objavljivalo Moju poruku, nije se odijevalo u purpur, zlato i svilu.» Dakle očito da je iz Starog zavjeta preuzeto dosta toga od svećeničke odjeće i od čitave lakrdije; a zar kod zaređivanja svećenika to izgleda drugačije? U Izlasku 29 o posvećivanju svećenika čitamo npr. da je Aron bio pozvan da kolje. Detaljna uputa glasi ovako: «Onda pred Jahvom, na ulazu u šator sastanka, junca zakolji. Uzmi junčeve krvi i svojim je prstom stavi na rogove žrtvenika. Ostatak krvi izlij podno žrtvenika.» (2 Moj 29, 11-12) A što je rekao Isus, Krist – prema jednome izvanbiblijskom evanđelju? «Zaista, zaista, kažem vam, došao sam na svijet da ukinem sve krvne žrtve i jedenje mesa životinja i ptica koje ljudi

kolju.» (Isusovo evanđelje. Što je bilo prije 200 godina?) – To je ipak golema proturječnost! Kao što je već spomenuto, Bog je preko Izaije u Starom zavjetu rekao: Tko kolje vola, to je kao da ubije čovjeka.» Iz( 66,3) On je ovdje izjednačio životinju i čovjeka: Ubijanje života nije u Božjem smislu. Ponovimo također što je jeremija rekao u Starom zavjetu: «Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje Egipatske.» (Jer 7,22) Preko Jeremije Bog je također objavio: «Vaše mi paljenice nisu drage, nisu mi po volji klanice vaše.» (Jer 6,20), i preko Amosa nešto slično, jer u Amos 5, 22 piše: «Paljenice kad mi prinosite, prinosnice mi vaše nisu mile, na pričesnice se od ugojenih telaca vaših i ne osvrćem.» Žrtveni rituali danas? – Potaknuti od sotonskih energija upravo veliki crkveni blagdani su praznici klanja bez premca. Milijuni životinja se «žrtvuju» u pokusima na životinjama koje zagovara Petrova stolica I nadalje ostaje otvoreno pitanje je li danas drukčije. Vidjeli smo usporedbe u odnosu na odjeću. Je li danas stvarno drukčije što se tiče životinja? Dobro, životinje se više službeno ne žrtvuju u nekoj ceremoniji. Ali kamo idu oni koji se tako rado prikazuju na televiziji, nakon toga? Što jedu? Jer još u Starom zavjetu Bogu su se davali samo «manje vrijedni dijelovi», iznutrice. «Dobre komade» svećenik je uvijek pojeo sam. Je li se tu danas nešto promijenilo? O tome u Starom zavjetu piše npr.: «Desno pleće od svojih žrtava pričesnica dajte svećeniku na dar. Onome Aronovu sinu koji bude prinosio krv i loj sa žrtve pričesnice neka u dio pripadne desno pleće.» (3 Moj 7, 32-33) Dakle treba se žrtvovati krv i loj – but će pojesti svećenik. Da čovjek sluša i da se čudi! Dobri analitičar će sigurno istražiti pitanje kako je u tom pogledu danas, kada je gospon župnik ili čak viši dostojanstvenik pozvan na neku svečanost. Za službeno ustoličenje novog pape jedan je mesar svakom vjerniku pružio mogućnost prinijeti i životinjsku žrtvu, naime «Ratzingerovu kobasicu» – 100 g za 85 Centi. To je međutim samo vidljivi vrh ledenog brijega, jer se istovremeno doista svakog trenutka za užitak nepca žrtvuju milijuni životinja ili u laboratorijima za pokuse koje izričito zagovara Petrova stolica, dakle današnja svećenička kasta. A veliki crkveni blagdani – Uskrs i Božić – su najveći praznici klanja takozvanog kršćanstva. Dakle i opet žrtveni rituali! Kome se žrtvuju te nedužne životinje? Tko ih pojede? – Svećenici i oni koji se povode za njima. Taj koji je to zagovarao ili zagovara, sigurno nije Bog, već prije bog podzemlja. Boga podzemlja možemo nazvati i sotonskom energijom, ili kratko rečeno, Sotonom. To su protivne snage koje su uvijek pokušavale razoriti ono Pozitivno, što su ga Bog i veliki proroci i Isus iz Nazareta donijeli na svijet, i pretvoriti ga u njegovu suprotnost. Bog, istinski Svemirski Jedan je onaj isti, od prije tisućljeća, danas, sutra – u svu vječnost. Crkva se uvijek nalazila na strani poganskih svećeničkih religija i odlučila se protiv Krista

Ove izjave sigurno izazivaju protest crkava. Proturječnost koju smo pokazali je doista očita. Ali u crkvama se po smislu naučava: Ranije je Bog upravo tako naredio, tu odjeću i te propise žrtvovanja. To je bilo tadašnje vrijeme. Tada je On tako objavio svoju volju. A s Isusom, kažu oni, zatim je došla promjena. Od vremena Isusa te žrtve više nisu potrebne; također i ta posebna odjeća više nije bezuvjetno potrebna, premda je još rado nose. Jer se «Stari zavjet osvjetljuje u Novome», kaže se u crkvenom nauku. Time se mora osigurati i kontinuitet. Ali je u cjelini nastupila promjena Božje volje. – Tako se naučava u crkvama. To bi bio donekle odgovor koji bi se od njih mogao očekivati. Međutim u jednom spisu same crkve može se pročitati nešto sasvim drugo. I to Neuner i Roos u knjizi «Vjera crkve u ispravama objave nauka», 13. izdanje, na strani 82 pišu: «Jer postoji samo jedan Bog koji je stvorio prirodu, koji upravlja sudbinama i koji je autor svetih knjiga. A Bog ne može proturječiti sam sebi.» Tko sada kome proturječi? Isus Starome zavjetu ili Stari zavjet Isusu, Kristu? Ili bi tada Isus bio lažni prorok, ili bi bog bio promjenjiv. A kad bi Bog bio promjenjiv, bio bi kao mnogi ljudi. Ljudi se mijenjaju, svaki dan mijenjaju svoje mišljenje. Slično kao što se i crkva priključuje svojim vlastitim mišljenjima i na njima gradi nauk. Čak u Starom zavjetu kod proroka Malahije, 3,6, piše: «Jer ja, Jahve, ne mijenjam se.» Razjasnimo si: Ako je Bog apsolutan, On se ne može mijenjati. Kad bi se Bog mijenjao, bio bi nesavršen. Ali On je savršen Bog, apsolutan Bog. On ima apsolutne zakone. I po prirodnim zakonima vidimo da je On apsolutan. Tko je dakle ovdje krivi takozvani učitelj? «Bog «Starog zavjeta? Ili Isus, Krist, u našem vremenu? Ili netko drugi? Dobri će analitičar kojeg oslovljava ova serija, pomoću logičnih zaključaka doći do rješenja: To su oni koji su napisali velik dio Starog zavjeta. A to su bili, kao što smo u međuvremenu saznali, svećenici - a ne Bog. U katoličkom katekizmu piše u stvari nešto drugo. Tamo pod rednim brojem 136 piše: «Bog je autor Svetog Pisma ukoliko je nadahnuo njegove ljudske pisce; u njima i po njima On djeluje i tako jamči da nas njihovi spisi bez zablude uče istini spasenja.» Pod rednim brojem 140, kao što je već spomenuto, može se pročitati: «Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava stari. Oba se međusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava riječ Božja.» Da ne bude zabune: oba! Iz toga proizlazi: Ako se po crkvenom mišljenju Stari zavjet rasvjetljuje u Novom, tada crkve stavljaju učenje Isusa, Krista, van snage. Jer Isus je poučavao nešto sasvim drugo od Starog zavjeta. sada tko koga stavlja izvan snage? Posrijedi je svećenička kasta koja od svakoga uzima ponešto, onako kako joj upravo odgovara u njezinoj raboti, da bi napokon obmanula i zavela čovječanstvo koje najvećim dijelom vjeruje u nju. Institucija Petrove stolice uvijek se pozivala na ona objašnjenja što ih je svećenička kasta upisala u Bibliju, a uvijek bila protiv objašnjenja Isusa iz Nazareta. Sjetimo se samo glavnog učenja Isusa iz Nazareta, Njegov Govor na Gori. O njemu svećenička kasta po smislu kaže da je utopija i da se ne može živjeti. Kada se naprotiv radi o stvarima kao npr. odjeći, sjaju, raskoši, tada to nailazi na odobravanje Petrove stolice. Ili sjetimo se mnogih uputa za ubijanje u Starom zavjetu i krvavog traga vatikanske crkve kroz stoljeća, tada se Petrova stolica nalazila uvijek na strani stare, poganske svećeničke religije. Tko proturječi nazoru crkve ili svećenika, «neka se pogubi». – Prema katoličkom katekizmu i evanđeoskom nauku zločinačke upute Starog zavjeta još uvijek vrijede! Dobrim analitičarima trebali bismo isporučiti još materijala na analizu:

Premda je Bog preko Mojsija dao zapovijed «ne ubij», u Starom zavjetu se mnoge upute za ubojstva kao Božja riječ stavljaju Mojsiju u usta. Nekoliko primjera. On je navodno rekao: «… sve muškarce u njemu pobij oštrim mačem.» (5 Moj 20, 13) Ili: «Strijele svoje opojit ću krvlju i mač moj najest će se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika.» (5 Moj 32, 42) Premda je On dao zapovijed «ne ubij», navodno je rekao: «Stoga svu mušku djecu pobijte, a ubijte i svaku ženu…» (4 Moj 31,17) Nevjerojatno! To može narediti samo demon, ali nikada Bog! Ili izjava, «Ako bi se tko drsko odupro i ne bi poslušao ni svećenika koji ondje stoji da služi Jahvi, Bogu tvome, ni suca, neka se taj čovjek pogubi.» (5 Moj 17,12) – Najkasnije ćemo sada primijetiti tko je autor ovakvih riječi. Dobri analitičar će sada možda postaviti pitanje: Zar se sve ovo treba rasvijetliti u Novom zavjetu? U svakom slučaju tako je napisano u katoličkom katekizmu obvezatno kao nauk. Vrijeme Novog zavjeta je dakako i vrijeme križarskih ratova, inkvizicije, spaljivanja vještica. U pogledu tih nedjela može se reći da se Stari zavjet već osvijetlio u Novome. Bilo je i «ljudskih žrtava» što su bile prinesene bogu podzemlja. Iz ovoga je vidljivo da je demonska energija nad Petrovom stolicom već počela osvjetljavati Stari zavjet u Novome. Kako će se to otprilike nastaviti? Ponetko će možda pomisliti: «Ah, pa to su samo riječi» - ali nije točno! Iskustvo poučava drugačije. Političari npr. često takve riječi uzimaju ozbiljno. U biografiji hrvatskog predsjednika, koji je početkom 90-tih godina bio umiješan u rat u Jugoslaviji, taj državnik kaže: «Genocid» -dakle istrebljenje naroda – «nije samo dozvoljen, već se preporuča.»(Franjo Tuđman, 1989), “Bespuća povijesne zbiljnosti“ ) On se pritom doslovce poziva na svemoćnog Jahvu iz Starog zavjeta. I to u današnjem vremenu! Mnogi naravno misle: «To se mene ne tiče, ja sam evangelik.» Ali ni Martin Luther nije kao Isus rekao da se Bog može naći u vlastitoj nutrini. On je potvrdio apsolutnu kompetenciju crkvenog nauka. Luther je čak objavio: «Ako netko naučava pravi nauk, štoviše čak ako i anđeo ili Gabrijel dođe s neba, ako hoće propovijedati, neka dokaže zvanje ili zapovijed crkve. Ako neće, neka takvog momka poglavarstvo preda pravome majstoru, koji se zove majstor Hans.» (82. Psalm što ga je doktor Martin Luther napisao i izdao godine 1530., Tomos, Izdanje Lutherovih spisa iz 16. stoljeća 5, str. 74b id.) To znači : krvniku. Vidimo da Luther nije donio ništa nova, već je samo potvrdio da se treba pogubiti onaj tko proturječi crkvi i njenom nauku. A što je rekao Isus? «Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone»(Mt 5, 44) On govori sasvim suprotno od onoga što naučavaju katolička i luteranska crkva. Sada se čitatelj može ispitati u što vjeruje. – U ono što naučavaju institucije crkve? Vjera neukog puka raste ako se «autoritet Svete stolice očituje u veličanstvenim građevinama koje izgledaju kao da ih je Bog stvorio» - riječi su jednog pape! A što je rekao Isus? Zanimljivo je uostalom što svećenička kasta drži o svojim vjernicima. U tom pogledu se papa Nikola V. raskrinkao rekavši: «Da bi se u mozgovima neukog puka stvorilo trajno uvjerenje, mora postojati nešto što se sviđa oku. Vjera koja se oslanja jedino na doktrine, uvijek je slaba i nesigurna. Ali ako se autoritet Svete stolice očituje u veličanstvenim građevinama koje izgledaju kao stvorene od Boga, vjera će rasti.» - A što je rekao Isus? On je rekao: »Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju, i gdje ga lopovi potkopavaju i kradu.» (Mt 6, 19), ili to da je čovjek hram Svetog Duha te da mu nije potreban izvanjski hram, i svatko može u sebi doći do Boga.

Isus, krist je zapovjedio sasvim jednostavno: «Slijedite Me!», «Ljubi svoga bližnjeg kao samoga sebe», «Ljubi Boga» , i on je poučavao zlatno pravilo: «Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!»(Mt 7, 12). Isus je bio čovjek iz naroda koji je sasvim jednostavno poučavao o ljubavi prema bližnjem i također pomagao da ljudi dođu do samospoznaje. On ih je hrabrio da shvate gdje još sami griješe i dao im je radosnu vijest da ono što nije dobro mogu ukloniti s Božjom pomoći. Isus je dakle bio sasvim jednostavan čovjek koji je ljudima pokazivao put, da dođu do Boga u svojoj vlastitoj nutrini, i da Boga spoznaju u stvaranju, u ljudima oko sebe, u životinjama, u biljkama, u kamenju. Isus je rekao: «A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u svojoj nutrini.» (Mt 6, 6) To znači dakle: Poveži se s Bogom u sebi, jer ti si hram Božji. Vidimo da Isus govori točno suprotno od onoga što naučava crkva, konačno i Stari zavjet. Tko naučava pogrešno? Isus, Krist – ili Stari zavjet odnosno «Bog» Staroga zavjeta, za koji smo već čuli da su to zapravo bile riječi svećeničke kaste u svećeničkim spisima? Opet su to svećenici koji još od Starog zavjeta nastupaju protiv Isusa. Kako bi obmanula ljude, svećenička kasta uzima neke Isusove rečenice koje se potom citiraju. Ali uvijek iščupaju samo ono što im se u trenutku čini povoljnim. Vlastiti nauk međutim, nauk Petrove stolice je navodno «nepogrešiv». Od 1870. jedna dogma utvrđuje nepogrešivost katoličkog, papinskog učiteljstva. A ono što kaže Isus služi kao skladište slugama idola kojim se mogu služiti kako bi povremeno ogrnuli ogrtač «kršćanski» ili «Isus» da bi time mogli i nadalje obmanjivati ljude. Crkva je izmislila dogme kako bi zastrašila ljude i imala izgovor za napade na ljude drukčijeg mišljenja U Novome zavjetu, u riječima Isusa, Krista, nema dogmi. Bilo bi zanimljivo znati odakle potječu dogme. Crkva je time započela na svojim koncilima; odlučila je: Od sada ovo vrijedi kao dogma, a zatim i ono. Tako su dogme dolazile jedna za drugom. Posljednja je bila dogma Marijinog tjelesnog uzašašća u nebo, koja je bila proglašena 1950. Budući da se radi o dogmi, svaki katolik mora vjerovati u to. Ako on to ne čini, smatra se heretikom i čeka ga vječni pakao. I to spada u «vjerske istine» koje su obvezatne. Ljudima se natjera strah u kosti da ih se učini nesigurnima. Isus nije ništa rekao o tome. On nije poučavao takav sadržaj niti je uopće govorio o dogmama. Dogme su nastale u vrijeme Antike kada je crkva vidjela da postoje ljudi koji još uvijek pokušavaju težiti prvobitnom kršćanstvu. Tada su bila postavljena neka vjerska pravila čiji je sadržaj dijelom teško vjerojatan jer iskaz proturječi zdravome ljudskom razumu. Unatoč tome dogme su bile proglašene kao obvezatan vjerski nauk i tada su Petrovoj stolici dale izvrsnu priliku za napad na ljude koji nisu bili vjerno odani crkvi. Dogme su dakle pružale izgovor za proganjanje ljudi, za izopćivanje onih koji suprotno misle s obrazloženjem da nisu vjerovali u dogmu. Od samog početka dogma je bila oružje protiv onih koji su htjeli nešto drugo i koji su drukčije živjeli, bila je oružje protiv «odustanika». Taj čitav brimborium bio je sastavljan čak stoljećima. To u narodu nije uopće poznato, jer se misli da je nauk katoličke crkve dolazi iz prakršćanstva i da je stvoren na njegovim temeljima. Mnogi još uvijek misle tako. Međutim sve to se gradilo kao mozaik koji svakako nije uvjerljiv. Na primjer u godini 321. sabat je premješten na nedjelju. Latinska misa postoji od 394. Sakrament posljednje pomasti došao je u godini 550. Čistilište je bilo izmišljeno 593,

prizivanje Marije i svetaca u godini 715. To se nastavlja dalje: Ljubljenje stopala papi bilo je uvedeno 809. Proglašavanje umrlih svecima službenim aktom pape postoji tek od 973. Posvećenje zvona je došlo u godini 1000. Bezbračnost svećenika postala je obvezatnom tek 1015, dakle 1000 godina poslije Krista. Oprosti su izmišljeni 1119; to je bilo vrlo unosno. Zatim su došli sudovi heretika. Ispovijedanje je bilo propisano u godini 1215. Tijelovo je bilo izmišljeno oko godine 1264. I tako se to nastavlja dalje i dalje. U svakom stoljeću bilo je ponešto pridodano kako bi se brimborium učinio još većim, još «ljepšim». Dogme su dakle crkvena vjerska pravila – ali nisu Božje zakonitosti. Dogme su nastale tek kad je prakršćanstvo već bilo preokrenuto u svoju suprotnost, kad su svećenici preuzeli vlast. O tome međutim crkva danas kaže – što se može pročitati opet u knjizi »Vjera crkve» od Neuner – Roos: «Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu…» Br. 149) Ili: «Sve što je u svezi s tumačenjem pisma podliježe konačno sudu crkve…» (Br. 151) U ovome se opet pokazuje bezuvjetno polaganje prava na vlast i oholost crkve. Razmislimo: Prema učenju Isusa, Krista, crkva uopće ne postoji! Jer prema Isusu postoji sobica u koju trebaš ući i postati svjestan da si sam hram Božji i da je Bog u tebi. I što više ispunjavamo svoje molitve pri čemu se držimo Božjih zapovijedi i pouka Isusa, Krista, postajemo živi hram. Čemu nam je onda potrebna čitava papazjanija Starog zavjeta? Čemu nam je onda potrebna čitava svećenička kasta, sluge idola današnjeg vremena? Isus je život a ne kasta svećenika, niti u Starome, niti u Novome zavjetu. Vjerski propisi crkve postoje zato da održavaju njenu moć, da provode diktaturu crkve Vjerski propisi crkve se mogu usporediti s pravnim propisima u svjetovnoj državi. Zašto se oni donose? Da bi se održala vlastita moć. Oni dakle postoje isključivo u svrhu kontrole takozvanih vjernika i održavanja diktature Petrove stolice. To se pokazuje i u tome da se onaj tko te vjerske propise dovodi u pitanje, odmah kažnjava najvišom kaznom koju crkva može dodijeliti. Pročitajmo što kod Neuner-Roos, na str. 53, piše o vjerskim pravilima: «Tko kaže da je moguće da se postojećim vjerskim propisima, odgovarajuće znanstvenom napretku, prema prilici mora pripisati drugi smisao od onoga koji je crkva razumjela i razumije, neka bude izopćen». – «Izopćen» je očito modernija formulacija; prije se to zvalo «vječno proklet». Prisjetimo se, bio je jedan znanstvenik, Galileo Galilei, koji je otkrio da se Zemlja okreće oko Sunca. Zbog toga je bio podvrgnut inkvizicijskom procesu i morao je povući tu tvrdnju. Ako danas netko tvrdi da to što je crkva naučavala tada, danas pogrešno, biva izopćen. Vidi se da ti vjerski propisi nemaju drugi smisao osim da održavaju moć crkve – dok kod Isusa, Krista, ne postoje vjerski propisi. Isusu, Kristu bilo je stalo da ljude vodi k Bogu. Vjerski propis, naprotiv, služi provođenju crkvene diktature. Iz svih ovih događaja dade se zaključiti da diktatori crkvene ignorancije uopće ne uzimaju ljude ozbiljno. Od pape Pija II., koji je živio od 1405 do 1464, prenesena je izjava: «Nama i našima je bajka o Isusu postala blagoslovom.» Tko ovo čita možda se sjeća velikog inkvizitora kod Dostojevskog, koji je Isusu, koji se pojavljuje u toj pripovijetki, objasnio da su veliki inkvizitor i crkva prisvojili učenje Isusa, Krista, da su ga preokrenuli i tako zaveli narod. Dobri analitičar se u svezi s ovim sigurno sjeća već spomenute izjave pape Nikole V.: «Da bi

se u mozgovima neukog puka stvorilo trajno uvjerenje, mora postojati nešto što se sviđa oku. Vjera koja se oslanja jedino na doktrine, uvijek je slaba i nesigurna. Ali ako se autoritet Svete stolice očituje u uzvišenim građevinama koje izgledaju kao stvorene od Boga, vjera će rasti.» Slika koju smo u prvim mjesecima godine 2005. često imali pred očima: veličanstvene građevine, pompozni nastup, dojmljiva glazba, luksuz, raskoš i dragulji. Izlaz iz dileme: »Iziđite iz nje, moj narode …» Dragi slušatelji, dragi čitatelji, kojoj kategoriji Vi pripadate? Pripadate li i Vi onima o kojima je govorio papa Nikola V.? Mora li se i u Vašem mozgu nešto promijeniti da biste napokon postali neuki? Pripadate li i Vi tome «neukom puku» koji se mora uvjeriti da je takozvana Sveta Petrova stolica A i O ? Vjera u to sigurno ne dolazi od svetog duha, od pravoga Svetog Duha, nego od zračenja koja možemo nazvati npr. sotonskim energijama. Za one među Vama koji ozbiljno razmišljaju kako da odgovore na ovo pitanje, možemo Vam, ako želite, pokazati izlaz. Izlaz iz dileme koju možda sada otkrivate u sebi, nalazi se također u Bibliji. U Ivanovom Otkrivenju, 18, 4, piše: « Iziđite iz nje moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha, i da ne dijelite njezinih muka (zala).» Dragi tražitelji istine, ovo je bio samo jedan sasvim mali isječak iz mnogih, mnogih proturječnosti koje se otkrivaju kada se počne misliti analitički i pitati, a ne bez prosudbe prihvaćati što se ponudi.

Na ovom mjestu međutim hoćemo još jednom izričito naglasiti da svaki čovjek ima slobodu vjerovati što želi. I svaka institucija može naučavati što želi. Mi prakršćani ne šutimo samo onda kada jedna institucija sebe naziva kršćanskom, a njeno učenje ne samo da nema nikakve veze s učenjem Isusa, Krista, već mu je čak oprečno.

Poganski kult žrtvovanja

Korijeni današnje svećeničke kaste. U nastavku ćemo još jednom ići za korijenima današnje svećeničke kaste u Rimu s njenim ritualima i ceremonijama, s njenom raskoši, s njenim bogatstvom i njenom raskošnom odjećom, sve do vremena Starog zavjeta. Pitajmo još jednom: Da li je još u vrijeme Abrahama postojala takva svećenička kasta? Abraham je potjecao iz Ura u Kaldeji, u današnjem Iraku. Tamošnji ljudi su vjerovali u mnogo bogova. Bilo je mnogo svećenika i različitih kultova. Obitelj u kojoj je Abraham odrastao, živjela je dakle – kao i sve obitelji tadašnjeg vremena – u mnogoboštvu, u poganstvu. A poganstvo je imalo odgovarajuće svećenike. Vrijeme u kojem je abraham živio – otprilike u prvoj polovici drugog tisućljeća prije Krista – u Mezopotamiji je bilo vrijeme Sumerana. U Babilonu se razvijao svijet Sumerskih bogova. Postojao je bog sunca, postojali su različiti bogovi gradova, postojala je božica ljubavi imenom Ištar, a postojala je i hijerarhijski podijeljena svećenička kasta koja je sebe smatrala posrednikom između Boga i čovjeka. Svećenička kasta je obnašala također državnu vlast. Kralj je istovremeno bio i svećenički kralj i morao je smirivati i stišavati boga ili bogove da bi uspostavio komunikaciju između ljudi i tih božanstava.

«Bog» je po tadašnjoj predodžbi dakako zahtijevao žrtve, životinjske žrtve ali i ljudske žrtve. Kod ljudskih žrtava nerijetko se događalo da se božanstvu mora žrtvovati prvorođenčad kako bi se zadovoljio bog u kojeg su tadašnji ljudi vjerovali. Izak je bio prvi Abrahamov sin kojeg je Abraham volio iznad svega. To je bilo čuvstvo u Abrahamovu srcu imati sina kojeg je postavio za svog nasljednika, kojeg je stavljao ispred sve ostale djece. Abrahamu je Bog rekao: »Žrtvuj Meni tog prvorođenca, svoga sina Izaka». Time je On mislio da Abraham žrtvuje svoju vezanost za sina, a ne samog sina. Abraham se hrvao s Bogom zbog Božjeg zahtjeva «Žrtvuj Mi svoga sina Izaka, svoga miljenika.» Ali riječ «žrtva» bila je u njegovoj svijesti tako ukorijenjena da je mislio: «Životinjska žrtva, ljudska žrtva – sasvim normalno je da Bogu žrtvujem sina.» i pritom je naravno mislio na poganskog Boga, iz mnogoboštva, jer je u toj svijesti odrastao. Abrahamu je bilo jasno da sada mora prinijeti ljudsku žrtvu, svoga ljubljenog sina. Radi se dakle o nesporazumu s Abrahamove strane. Bog je htio da Abraham, kao što bismo danas rekli, ne obožava svog sina, dakle da svog sina ne voli više od Boga, već da Boga stavi na prvo mjesto. Abraham je međutim vjerovao da ta «žrtva» znači ubiti sina. Dakle Bog nije htio kušati Abrahama, jer znamo da se tada umiješao anđeo, nego je Abraham još bio prožet vjerskim predodžbama iz sredine iz koje je došao. Dolazak anđela u međuvremenu koji je Abrahama zaustavio i rekao: «Ne žrtvuj svog sina, Bog to neće!», bio je simbol. Bog nije htio ništa drugo osim da Abraham uzme svog sina za ruku i da dvojica dođu k Njemu, jednome Bogu ljubavi, da Abraham ne daje prednost Izaku, već uvijek Bogu. A to je na početku Abraham krivo shvatio. Htio je biti poslušan i ubiti Izaka kako bi prinio «žrtvu». Znamo da je Abraham na koncu žrtvovao ovcu. Ali preko proroka kojih je Bog poslao, On je govorio i protiv takve žrtve. I ovdje još izbija staro pogansko kultno mišljenje: Ako već ne prinosim svog sina, onda barem životinju! – Vidi se da se u čovjeku, u Abrahamu, zbiva borba. Svjesnost o Božjem Duhu, o jednome-jedinom Bogu, mogla se tek sasvim postupno probiti protiv starih svećeničkih kultova. Bila su potrebna stoljeća u kojima su se stalno pojavljivali istinski proroci i borili s poganskim svećeničkim kultovima za pravu žrtvu, koja se ne sastoji od ljudi ili životinja već od predavanja Bogu. U mnogoboštvu je postojao i strah od bogova, da će se oni baciti na čovjeka i njemu, čovjeku , oduzeti životinje, oduzeti zemlju, ubiti ga, mučiti i slično. Jer se u Starom zavjetu stalno kaže: Boga se mora umiriti. Dakle i Abraham je žrtvujući ovcu pokušao umiriti Boga u nadi: «Nemoj se molim te ljutiti na mene što ti sada ne žrtvujem svog sina. Nemoj mi molim te nauditi, a pogotovo nemoj nauditi Izaku, zato ti žrtvujem ovcu, da se umiriš.» Premda je Abraham znao za Boga, Svemirskog jednog, on je mislio na okrutnog boga iz mnogoboštva, jer je taj način mišljenja bio još aktivan u njemu. Za vrijeme svoga zarobljeništva u Egiptu izraelski narod je preuzeo mnoge tamošnje običaje, npr. raskošnu svećeničku odjeću Poganska predodžba, koju je njegovala svećenička kasta, da je Bog okrutan Bog, nalazi se i u ostalim Mojsijevim knjigama, npr. u izvještajima o vremenu nakon što je Mojsije izveo narod iz Egipta. Mojsije, veliki prorok, primio je na brdu Sinaj Zapovijedi od Boga; a kad je sišao sa sinajskog brda našao je Izraelce kako su napravili žrtvenik i žrtvuju zlatno tele. Tu je opet na djelu bio utjecaj poganskog svećenstva, jer su Izraelci dolazili iz Egipta, a i u Egiptu je postojalo pogansko svećenstvo sa žrtvama. Tamo su ga Izraelci i upoznali. Oni su usvojili

mnogo toga od tamošnje religije i od egipatskog naroda, dakle još nisu imali povjerenja u milosrdnog, dobrostivog Boga. Utjecaj što su ga poganske svećeničke religije imale na narod Izraela u Mojsijevo vrijeme je razumljiv, jer izraelski je narod na koncu nekoliko stotina godina bio u zarobljeništvu kod Egipćana, tamo je dakle doživio kako je svećenička kasta bila odjevena, što je radila i kakvu je moć imala. Sasvim očigledno vrlo mnogo od toga je bilo preuzeto, počevši od pompozne odjeće. Iz povijesti je poznata raskošna odjeća faraona i njegove svećeničke kaste. Tu se jasno prepoznaje da su se Izraelci ugledali na njih. Mojsijeve knjige su najvećim dijelom sastavili svećenici tek 1000 godina poslije Mojsija, kako bi u Stari zavjet prokrijumčarili svoje predodžbe i želje Tko i zašto o Mojsijevom petoknjižju govori kao o «svećeničkim knjigama»? Župnici i teolozi na visokim školama uče da su Mojsijeve knjige velikim dijelom napisali svećenici. U Mojsijevim knjigama je bilo obuhvaćeno više spisa; jedan od njih je takozvani svećenički spis. Taj svećenički spis je nastao u 6. stoljeću prije Krista. Napisali su ga izraelski svećenici koji su bili u progonstvu u Babilonu; oni su svoj kult i svoje svećeničko vjerovanje praktički projicirali u Mojsijevo doba. Vrlo je vjerojatno da u tim tekstovima postoje i utjecaji iz starog Babilona, gdje je dakako vladala također mnogobožačka vjera i svećenička kasta s posebnom odjećom i žrtvama. Mojsijeve knjige nisu dakle bile sastavljene za Mojsijeva života, već skoro tisuću godina kasnije. Prije toga su postojale pojedinačne predaje. Npr. prve bilješke o mojsiju sežu unatrag do vremena Davida i Salomona. Detalji o svećeničkim kultovima bili su dopunjeni tek kasnije, upravo u 6. stoljeću. Zapravo su svećenici iskoristili Mojsija da u takozvani Stari zavjet prokrijumčare svoje predodžbe, svoje želje, svoje pozicije. Na kraju krajeva to je svećenički zavjet, a ne Mojsijev. Isto tako na to gledaju i crkveni teolozi, premda naravno kažu da u ranijim spisima upravo svećeničko nije bilo toliko važno, tek je kasnije prepoznata njegova važnost. Svećenici su se svjesno postavili između Boga i ljudi kako bi pomoću prijetnji vladali njima Dobri analitičar će istražiti zašto je upravo «svećeničko» toliko važno. Svećeničko je važno za svećenike zato jer se pomoću svećeničkog mogu postaviti između Boga i čovjeka, jer ljudima mogu reći po smislu : «Potreban vam je svećenik da biste postigli spasenje. Potreban vam je svećenik da biste umirili Boga. Potreban vam je svećenik da biste ispunili sve što je propisano, kako biste bili dobri sljedbenici kulta.» I svećenik traži da mu se to plati. Danas je posve slično. Svećenik je važan jer stoji između Boga i čovjeka. A kako je kod Isusa? Isus nije govorio o svećenicima već je poučavao: «Kraljevstvo Božje je iznutra u vama.» (Lk 17, 21) Prema tom učenju svaki svećenik, svaka svećenička kasta i svaka svećenička institucija postaje suvišnom. Postoje i ugledni katolički teolozi, npr. Rupert Lay i Herbert Haag, koji kažu da Isus nije postavio svećenike*. (Rupert Lay, «Postcrkveno kršćanstvo – živi Isus i umiruća crkva», Düsseldorf 1995; Herbert Haag, «O čemu se radi – da li je Isus htio dvostaležnu crkvu?», Freiburg 1997) On nije osnovao crkvu niti je postavio svećenike. Ako dakle proroci neće

svećenike, pogotovo Isus, Krist – zašto onda narod hoće svećenike? - Upravo je puno udobnije otići na ispovijed svećeniku koji će mi oduzeti sve grijehe, nego kada sam trebam otići svome bratu da s njim raščistimo stvar. Svećenik takoreći preuzima moj posao i ja gotovo zabadava odlazim u nebo. To je praznovjerje koje crkva još i danas naučava. Narodu su očito potrebne osobe visoka položaja. Odviše ljudsko Ja želi pred sobom imati sliku koja predstavlja Boga. Međutim je li ta predodžba postojala od samog početka ili je netko narod tome naučio? I tko? Naravno oni koji od toga imaju korist, naime svećenici. Kada je Isus iz Nazareta poučavao: «Kraljevstvo Božje je iznutra u vama», je to je bila poruka koja je jako pokretala ljude. Kako je onda narod došao na ideju da su mu potrebne ispovjedaonice, da mora plaćati oproste, i da mora prinositi žrtve? Samo zbog toga što su postojale svećeničke sluge idola koji su vršili tu prisilu povezanu s prijetnjama duhovne kazne: «Ako nas ne slijedite, doći ćete u pakao. Ako ne činite to što smo vam naredili, nećete doći do Boga.» Ovdje se ponavlja ono što već sadrže takozvani svećenički spisi, naime određeni pravni poredak koji sadrži sasvim konkretne propise za ponašanje ljudi i tim ljudima grubo prijeti ako ne izvršavaju propise. Ako je svećenički spis napisan skoro tisuću godina poslije vremena u kojem je živio Mojsije, tada si čovjek može dobro predočiti – i u pogledu toga tko je to napisao – da to što danas piše u knjigama ima malo veze s realnošću, već da je bilo tako vješto ofarbano kako se nakon tisuću godina htjelo da to bude. «I to je stvarno Bog rekao Mojsiju?» - Prikazi iz Starog zavjeta. Tko se ne drži propisa «neka se pogubi» Te se knjige moraju čitati dakle s najvećim oprezom imajući uvijek pred očima: Ovo o proroku Mojsiju je napisala svećenička kasta, neprijatelj proroka – kako je to Walter Nigg prikazao u svojoj knjizi «Proročki mislioci. Ne gasite duh», str.124. Ako uvijek pitamo: «Je li to Bog stvarno rekao Mojsiju?», primijetit ćemo koliko je nevjerojatno da je Bog preko Mojsija rekao npr. sljedeće: Čitamo u Izlasku (2 Moj 28, 1-4): «A onda dovedi k sebi između Izraelaca svoga brata Arona zajedno s njegovim sinovima: Nadabom, Abihuom, Eleazarom i Itamarom, da mi služe kao svećenici. Napravi svome bratu Aronu sveto ruho na čast i ukras. Obrati se svim vještacima koje sam obdario mudrošću neka naprave haljine Aronu da bi se posvetio i vršio svećeničku službu u moju čast. Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak, ogrtač, košulju resama obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata i njegove sinove, da mi služe kao svećenici. Stoga neka oni primaju zlato, ljubičasto, crveno i tamnocrveno predivo i prepredeni lan. Oplećak neka naprave od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana – vješto izrađen. Neka na njemu budu dvije poramenice, pričvršćene za njegove krajeve. Tkanica što bude na njemu, neka je napravljena kao i on: od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana, a neka s njim sačinjava jedan komad. Zatim uzmi dva draga kamena oniksa i u njih ureži imena Izraelovih sinova: šest njihovih imena na jednome dragom kamenu, a preostalih šest imena na drugome dragom kamenu, prema njihovu rođenju. Kao što rezbar dragulja urezuje pečate na prstene, tako ti ureži imena Izraelovih sinova. Oko njih navezi zlatan obrub, pa pričvrsti oba draga kamena za poramenice oplećka, da budu spomen dragulji na Izraelove sinove. Tako neka Aron nosi njihova imena o svoja dva ramena pred Jahvom da ih se sjeća. Načini zlatne okvire i dva lančića od čistog zlata. Načini ih kao zasukane uzice i onda zasukane lančiće pričvrsti za okvire.»

Ovdje ćemo preskočiti nekoliko stihova i čitamo dalje u Izlazak 28, 31: «Ogrtač za oplećak sav napravi od ljubičastog prediva. Prorez za glavu na njemu neka bude u sredini. Rub naokolo proreza neka bude opšiven kao ovratnik na oklopu, tako da se ogrtač ne podere. Na njegovu rubu sve naokolo načini šipke od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva, a između njih zvonca od zlata naokolo; zlatno zvonce pa šipak, zlatno zvonce pa šipak naokolo ogrtača uz rub. Neka budu na Aronu dok vrši službu, da se čuje kad ulazi u Svetište pred Jahvu i kad izlazi; tako neće umrijeti.» Dobri analitičar će umnogome posumnjati da je Bog to rekao. Čovjek si ne može predočiti da je Bogu potrebno to raskošno poštovanje. Čovjek si prije svega ne može predočiti da netko mora umrijeti samo zato jer se ne drži takvih propisa. «Tako neće umrijeti» piše u Mojsijevoj knjizi; dakle inače ga se mora ubiti. A Bog, Vječni, rekao je preko Mojsija u Deset zapovijedi: «Ne ubij.»– Ova se proturječnost nalazi na mnogim mjestima Starog zavjeta, gdje Bog navodno stalno poziva da se ubiju oni ljudi koji ne ispunjavaju određene propise. To se provlači kroz cijeli svećenički spis. Bog sigurno nije izdao te naloge. Propisi odijevanja i ritualnih postupaka iz Starog zavjeta kao uzor današnjoj crkvi. – Što je rekao Isus, Krist, o farizejima i pismoznancima? Odjeća današnje svećeničke kaste je vrlo slična opremi svećenika u Starom zavjetu, potječe dakle iz poganstva. U Izlasku 28, 36-38 piše: «Napravi potom jednu ploču od čistoga zlata i na njoj ureži, kao što se urezuje na pečatnom prstenu: 'Jahvi posvećen'. Za mitru je priveži modrom vrpcom da stoji s pročelja mitre. Neka stoji na Aronovu čelu. Tako neka Aron na se preuzme nedostatke koji bi mogli okaljati sve svete prinose što ih Izraelci posvećuju. Neka uvijek stoji na njegovu čelu da za njih stječe blagonaklonost Jahvinu.» Zanimljiva je i upotreba ulja za pomazanje; podsjeća na današnja pomazanja. O tome npr. piše: «Izlije ulja pomazanja Aronu na glavu te ga pomaže, da ga posveti.» (Lev 8,12) Ili: «Sedam puta poškropi njime žrtvenik te pomaže žrtvenik i sav njegov pribor, umivaonik s njegovim stalkom, da ih posveti.» (Lev 8, 11) Kome pritom ne padnu odmah na pamet današnji rituali: kod posvećivanja crkve, kod posvećivanja biskupa, svećenika ili đakona. Uvijek postoje takvi točni propisi kako se sve ima precizno odvijati. U biti to je također tako rastrošno i njihov je smisao tako nerazumljiv kao što je opisano u citatu. A što je Isus, Krist, rekao za sav kult? On je po smislu rekao ljudima: Ti si hram Svetog Duha. Uresi svoju dušu ukrasima vrline, dobrim, bogougodnim mislima. Živi po Deset zapovijedi Božjih i po riječi života koju sam Ja, Isus, Krist, donio ljudima, npr. Govor na Gori. – Isus nikada nije govorio o kultnim radnjama pogotovo ne o postavljanju svećenika. Da tu nešto nije u redu, primijetio je još prorok Jeremija, jer kod njega u Starom zavjetu čitamo, Jer 8,8:«Kako možete tvrditi: 'Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!' Zaista u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara!» Veliki prorok, dakle Jeremija kaže: Ovdje nešto nije u redu. Ovdje su svećenici već krivotvorili Pismo odnosno slovo Taj propis o odijevanju ponekoga će podsjetiti na rečenicu koju je Isus izrekao o ljudima koji su tako odjeveni, a može se pročitati u Evanđelju po Mateju: «Sve što čine, čine zato da ih vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju 'rabbi' (učitelj).» (Mt 23, 5-7) Zatim dolazi poznata rečenica«Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog učitelja, a svi ste braća!» (Mt 23, 8) – po smislu to naravno znači braća i sestre.

Isus je u svakom slučaju poučavao jednakost, a ne hijerarhiju svećenika i dužnosnika. Isus je također poučavao da Ga slijede riječima: «Slijedite Me!» (Mt 4, 19) To znači: Činite ono što sam vas učio, i konačno što je zapisano u Zapovijedima, jer Isusove upute su u skladu s Božjom zapovijedi. Životinjske žrtve u Starom zavjetu «paljene Jahvi na ugodan miris».- Isus se uvijek zauzimao za životinje Što je Isus zapravo govorio o žrtvovanju životinja? Postoji jedan Isusov citat u jednome apokrifnom spisu. Od njega je sačuvano samo nekoliko komadića papira, ali zanimljivo, sačuvan je ovaj dio. U muzejima ga se može pročitati: «Došao sam ukinuti žrtve». U Novom zavjetu se također može pročitati kako je Isus bio u pustinji i živio u miru s takozvanim divljim životinjama, ili kako je u hramu oslobodio životinje koje su trgovci prodavali za žrtvovanje. Postoji mnogo primjera kao se Isus zauzimao za životinje. Ponešto od toga se nalazi u Bibliji, a najviše toga je svakako izvan Biblije. Jedna jasna izjava se još može naći u Evanđelju po Marku, 11, 7. Ona glasi: «Zar ne stoji pisano: Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode, a vi ste je pretvorili u razbojničku špilju.» Isus govori o «razbojničkoj špilji». Koga su ubijali? – Životinje. Što nasuprot tome kažu svećenički spisi Starog zavjeta? Oni izvještavaju da je Jahve iz šatora sastanka pozvao Mojsija i protumačio: Žrtve paljenice su životinjske žrtve gdje se cijela životinja spaljuje na žrtveniku, za razliku od drugih žrtava gdje se spaljuje samo dio, a preostali dio se predaje svećenicima ili ga zajednica koja prinosi žrtvu pojede na žrtvenom objedu (sastavljeno po smislu iz Levitskog zakonika). U Levitskom zakoniku 1, 3-9, čitamo detaljne upute: «Ako njegov prinos za žrtvu paljenicu bude od krupne stoke, neka prinese muško bez mane. Neka ga dovede k ulazu od šatora sastanka da pred Jahvom bude primljen. Neka stavi svoju ruku na glavu žrtve paljenice da mu za njegovo ispaštanje bude primljena. Neka zatim zakolje junca pred Jahvom. A Aronovi sinovi, svećenici, neka prinesu krv. Neka njome zapljusnu sve strane žrtvenika koji stoji pred ulazom u šator sastanka. Potom neka se žrtva sadre i sasiječe na dijelove. Neka sinovi Aronovi, svećenici, nalože vatru na žrtveniku, i na vatru metnu drva. Neka zatim sinovi Aronovi, svećenici, naslažu dijelove, s glavom i lojem, na drva što su na vatri na žrtveniku. Drobina i noge neka se operu u vodi. A onda neka svećenik sve sažeže u kâd na žrtveniku. To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris.» Ove riječi – «Jahvi na ugodan miris» –zvuče potpuno poganski: Prinositi žrtve da se mnogi bogovi odobrovolje. Levitski zakonik je pun propisa za žrtvovanje, dakle propisa kako se životinje trebaju ubijati. U njemu se u poglavlju 18, 13-18, čak tvrdi da je Mojsije svećenike posvetio na sljedeći način: «Potom Mojsije dovede Aronove sinove; na njih obuče haljine, pasovima ih opaše i poveze im zavoje, kako je Jahve naredio Mojsiju. Dovede potom junca žrtve okajnice. Aron i njegovi sinovi stave svoje ruke na glavu juncu žrtve okajnice. Zatim ga Mojsije zakolje. Onda uzme krvi pa je svojim prstom stavi na na rogove oko žrtvenika. Tako žrtvenik očisti. Zatim izlije krv podno žrtvenika; posveti ga, izvršivši na njemu obred pomirenja. Zatim Mojsije uzme sav loj što je bio oko drobine, privjesak s jetre, oba bubrega i njihov loj, pa to sažeže u kâd na žrtveniku. A kožu od junca, njegovo meso i njegovu nečist spali u vatri izvan tabora, kao što je Jahve naredio Mojsiju. Dovede potom ovna za žrtvu paljenicu.» To se nastavlja i dalje s nevjerojatnim mučnim uputama. A «izvještaj» uvijek završava rečenicom: «To je bila žrtva paljenica na ugodan miris, žrtva u čast Jahvi paljena, kako je

Jahve naredio Mojsiju.» (Lev 8, 21) Na drugom se mjestu opisuje kako se treba žrtvovati grlica ili golub: «Neka ga svećenik prinese k žrtveniku i, zavrnuvši mu vratom, otkine glavu i na žrtveniku sažeže. Zatim neka mu krv iscijedi žrtveniku sa strane.» (Lev 1, 15) Ove okrutne ritualne radnje su zapisane u Levitskom zakoniku. To je onaj dio Mojsijevog petoknjižja što su ga, barem u najvećem dijelu, naknadno dopisali svećenici. On je čak potpuno proturječan 1. knjizi Mojsijevoj gdje je Bog govorio: «I doda Bog: Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam bude za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu zeleno bilje! I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro.» (Post 1, 29-31) On je proturječan i mnogim drugim mjestima što smo ih citirali. On je proturječan već činjenici što je Mojsije neposredno prije toga primio Deset zapovijedi u kojima Bog izričito rekao: «Ne ubij.» Kako bi se slika zaokružila evo još jedne izjave kako svećenik treba postupati na oltaru navodno Bogu u čast. Čuli smo kako se postupa s golubima. Uputa svećenicima završava ovako: «Neka mu gušu i perje ukloni i pobaca ih na istočnu stranu žrtvenika, na mjesto za otpatke. Neka ga raspori duž obaju krila, ali neka ih ne rastavlja. Onda neka ga svećenik sažeže na drvima što su na vatri. To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris.» (Lev 1, 16-17) Vidimo da se ovdje opisuje okrutni bog: «Jahvi na ugodan miris.» Isus, Krist, nas je učio o Bogu ljubavi, o Bogu mira, o Bogu jedinstva koji je s prirodom, koji je za prirodu, za Majku Zemlju. Jeronim koji je iz mnoštva tada još postojećih spisa načinio izbor i sastavio prvu Bibliju (Vulgatu), upotrijebljenim je tekstovima ponešto dodao, promijenio i «popravio». Međutim jedna jasna Izjava Jeronima, koji je pred sobom imao prvobitne spise, glasi: «Uživanje životinjskog mesa je bilo nepoznato sve do potopa. Ali nakon potopa su nam usta napunili vlaknima i smrdljivim sokovima životinjskog mesa.» On ne kaže: «Bog je to naložio», on kaže: «napunili su nam usta». Zatim nastavlja: «Isus Krist, koji se pojavio kad je bilo ispunjeno vrijeme, ponovo je spojio kraj s početkom, tako da nam sada više nije dozvoljeno jesti životinjsko meso.» (Adversus Jovinianum) Poznato samo malobrojnima: Petrova stolica određuje: Stari i Novi zavjet – «oba su istinska riječ Božja». U izvještajima Starog zavjeta vlada okrutan poganski Bog. Sada si možemo predočiti zašto nam je Bog, naš vječni Otac, poslao Svog Sina, Isusa, Krista: Da zaustavi sve te kultne radnje, cijelo poganstvo. A Isus, Krist, je poučavao i to zaustavljanje. On je bio i danas jest protiv svećeničke kaste koja Boga koristi kao sredstvo do cilja. Ponetko će sada možda primijetiti: «To je bilo! To je odavno prošlo.» Današnja svećenička kasta naprotiv kaže: «Stari zavjet osvjetljuje Novi». Ne znači li to da će se jednom te užasne slike Starog zavjeta ponovo sliti u Novi? To je na kraju krajeva katolička crkva stvarno utvrdila u svom katekizmu u kojem pod rednim brojem 140 piše: «Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari. Oba se međusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava riječ Božja.» Dakle prava riječ Božja moglo bi biti ono što pročitamo u Mojsijevim knjigama! Na primjer u Levitskom zakoniku saznajemo da «tko god prokune svoga oca i svoju majku, neka se

smakne» (Lev 20, 9) Ili da «čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda, neka se kazni smrću, i preljubnik i preljubnica.» (Lev 20, 10) Isto tako piše: «Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo. Neka se smaknu.» (Lev 20, 13) Ili također: «Čovjek koji bi spolno općio sa životinjom ima se smaknuti. Životinju ubijte! (Lev 20, 15) Premda životinja tu ne može ništa. Tamo još piše da «ako bi se žena primakla bilo kakvoj životinji da se s njom pari, ubij i ženu i životinju.» (Lev 20, 16) Zanimljiv je također jedan odlomak iz Ponovljenog zakona: «Ako tko ima opaka i nepokorna sina, koji neće da sluša ni oca ni majke – pa ni onda pošto ga kazne – neka ga njegov otac i njegova mati odvedu starješinama svoga grada, na vrata svoga mjesta, i neka kažu gradskim starješinama: 'Ovaj naš sin opak je i nepokoran; neće da nas sluša; ništarija je i pijanica'. Potom neka ga svi ljudi, njegovi sugrađani, kamenjem zasiplju dok ne pogine.» (Pnz 21, 18-21) Ovo je samo nekoliko primjera iz čitavog obilja okrutnih propisa koje sadrži ta knjiga. Među ostalim po smislu piše: Tko god se ne pokorava svećenicima, neka se pogubi (Pnz 17, 12). Mnogi pokušavaju da krvave odlomke te knjige prikažu bezazlenije govoreći da se radi o mitovima ili upravo o pričama iz davno proteklih vremena. To je u stvari po važećem crkvenom nauku temeljna zabluda. Još u godini 1965. na toliko slavljenome Drugom Vatikanskom koncilu, na kome je crkva navodno učinila zaokret u moderno doba, bilo je zaključeno: «Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, Sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima.» (Neuner-Roos Br. 150) Čovjek ne bi povjerovao da crkva naučava tako nešto, jer sadržaj tog nauka glasi: Sve okrutnosti koje sadrži takozvani Stari zavjet su proizvod Svetog Duha! – Isus nam je ponudio nešto sasvim drugo. Krajnja suprotnost crkvenog nauka prema pravom Isusovom učenju. Hoće li se Stari zavjet ponovo probiti koristeći krinku «Isus» i «Krist»? Zašto još i danas imamo svećeničku kastu koja postupa slično kao Stari zavjet? Je li Bog, naš vječni Otac, uzalud poslao Svog Sina koji je postao našim Otkupiteljem? Jer današnja svećenička kasta postupa opet protiv Isusa, protiv njegovog učenja, a ipak su joj usta puna riječima «Isus» i «Krist» slično kao što se dešavalo u svećeničkim spisima. Spomenuli su ime «Mojsija», i stalno su ga citirali i citiraju uvijek iznova. Ali baš su svećenici izmislili te – čovjek bi skoro poželio reći «besmislice». Jer Bog hoće nešto drugo i to je On objavio preko proroka Starog zavjeta, a naročito preko Isusa, Svoga Sina. Isus je poučavao također nešto drugo od onoga što danas čine svećenici našeg doba. Razlika je ipak golema: Takozvani «Bog» Starog zavjeta kao i današnja svećenička kasta – i isus koji je ljudima približio odanog Oca. Što je Isus učio nas ljude možemo pročitati npr. u Govoru na gori u Evanđelju po Mateju, 5. Tamo piše: «Blago siromasima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago onima koji tuguju jer će se utješiti. Blago krotkima jer će baštiniti zemlju. Blago žednima i gladnima pravednosti jer će se nasititi. Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati.

Blago mirotvorcima jer će se zvati sinovi Božji. (Mt 5, 3-9) O molitvi Isus je rekao: «Kad molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.» (Mt 6, 5-6) U skladu s ovim Isus je na drugom mjestu rekao: «Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.» (Mt 23, 12) A kako se Isus izražavao o svećeničkoj kasti? To ćemo pročitati, kao što je spomenuto, kod Mateja 23, 8-9: «Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća. Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga.» Dalje se kaže: «Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni koji obilazite more i kopno da učinite jednoga istovjernika, a kad to postane, učinite ga sinom paklenim dvaput gorim od sebe. Jao vama slijepe vođe.» (Mt 23, 15-16) A u Mateju 23,13 Isus kaže: «Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga; vi sami ne ulazite u njega, niti dopuštate da uđu oni koji bi htjeli.» Sasvim očito ovdje postaje jasna krajnja opreka između onoga što je poučavao Isus iz nazareta i onoga što sadrže svećenički spisi takozvanoga Starog zavjeta. Dobri analitičar može si još jednom osvijestiti: Crkva koja se poziva na Isusa iz Nazareta, tu krajnju opreku zaoštrava još time što se usuđuje naučavati da je Stari zavjet s proturječnim svećeničkim tekstovima, kojima se Isus iz Nazareta izričito suprotstavljao, Božja objava koja važi još i danas i treba osvijetliti Novi zavjet koji sadrži učenje Isusa iz Nazareta. Kako se zapravo može Stari zavjet osvijetliti u Novome – u čudesnim poukama ljubavi, mira i jedinstva? Zapravo samo onda ako ga čovjek sam obilježi kao «Novi zavjet».Jer to što smo pročitali iz svećeničkih spisa osvijetlilo se u današnjoj svećeničkoj kasti, a ne u Novom zavjetu. Dakle ako točno prosudimo tu izjavu tada ona ne znači ništa drugo nego: Stari zavjet će se ponovo probiti. – I zato koriste Isusa, Krista – ime «Isus» koje je ipak zalog za ljubav, za mir, za jedinstvo, za prirodu, za Majku Zemlju, za svaku životinju! Tko je zapravo bio Isus? Odakle je došao? Isusa je rodila Marija, a bio je sin Marijin i Josipov. Odrastao je u običnim prilikama. Zna se da je Isus potjecao iz Davidova roda i da je pripadao Judinom plemenu. To je zanimljiva činjenica jer se iz nje dade zaključiti da Isus nije bio svećenik, niti je ikada to mogao postati, jer su svi svećenici bili iz Levijevog plemena i k tome su morali za pretka imati Arona, dakle Mojsijevog brata. međutim Isus nije ispunjavao ta dva uvjeta, pa prema tome On nikada nije mogao biti svećenikom. Isus je dakle bio čovjek iz naroda. Kao čovjek iz naroda On je poučavao veličanstveni i čudesni zakon života, koji je u Bogu i koji je dan svim ljudima koji vole Isusa, Krista, tako što Ga slijede. Mi prakršćani smatramo svojom zadaćom da ovo ponovo objasnimo svim ljudima kako se ne bi stekao pogrešan dojam da su institucije koje nemaju ničega zajedničkog s onim što je poučavao Isus, Krist, zastupnici Njegovog učenja samo zato jer su si navukle krinku «kršćanski».

Leksikon za sakupljanje

Jesu li Isus i prakršćani bili vegetarijanci? Jedna slušateljica iz Njemačke postavila je sljedeće pitanje:

«Ja sam vegetarijanka. Ali kada o tome razgovaram sa svojim prijateljima, oni uvijek kažu da u Bibliji ne piše ništa o tome da Isus nije jeo meso. Kako to? U vašoj emisiji je bilo rečeno također da Bog uopće nije htio žrtve koje su opisane u Starom zavjetu, i također da Isus nije htio da ljudi ubijaju životinje. Možete li mi reći nešto više o tome? Postoje li spisi o tome?» Odgovor: Polazi se od toga da su Jeronimu vjerojatno stajali na raspolaganju svi tada još postojeći spisi o Isusovom učenju. On je po nalogu pape Damaza sastavio Vulgatu, dakle prvu Bibliju. U svakom slučaju je Jeronim jako dobro znao da Isus nije jeo meso i da je poučavao da se životinje vole, a ne da se ubijaju. jer u jednome pismu Juvenianu Jeronim je o toj temi dao jednu značajnu izjavu. On je napisao: «Uživanje životinjskog mesa je bilo nepoznato sve do potopa. Ali nakon potopa su nam usta napunili vlaknima i smrdljivim sokovima životinjskog mesa … Isus Krist, koji se pojavio kad je bilo ispunjeno vrijeme, ponovo je spojio kraj s početkom, tako da nam sada više nije dozvoljeno jesti životinjsko meso.» (Adversus Jovinianum) Iz ovog teksta proizlazi da je Isus očigledno zapovjedio da se ne jede meso, što potvrđuju i neka stara evanđelja izvan Biblije. Unatoč tome Jeronim je kod sastavljanja Vulgate – današnje Biblije – taj važan aspekt Isusovog učenja zatajio, odnosno preuzeo krivotvorene predloške. To krivotvorenje Isusovog učenja svakog dana moraju platiti životom milijuni životinja. Nebrojene milijarde životinja su otada bile prepuštene boleštinama i ubijanju u mračnim štalama. Naročito su kršćanski narodi mutirali u mesoždere. Posljedice tog zatajivanja za prirodu, životinje, a i za ljude su nezamislive. Da su Isus i apostoli bili vegetarijanci potvrđuje se u mnogim apokrifnim spisima. Literaturu o tome možete dobiti u nakladi DAS WORT, odnosno brošuru «Biblija je krivotvorena. Jeronim, crkveni krivotvoritelj Biblije». Zašto je Jeronim u tekstu Biblije ostavio izjave koje raskrinkavaju Petrovu stolicu kao protukršćansku? Pitanje: «U prvoj emisiji ste citirali i jedan odlomak iz Ivanovog Otkrivenja kojim se ljudi očito ispravno pozivaju istupiti iz crkve. Kada je to tako, zašto je to mjesto bilo ostavljeno u Bibliji u kojoj su crkve toliko mnogo manipulirale koječime? I kako se zapravo može istupiti iz crkve? Kako to ide? Odgovor: Odlomak koji se ovdje spominje nalazi se u Ivanovom Otkrivenju, 18,4, i glasi: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka).» Moglo bi se dakle reći: poziv da se napusti «bludnica Babilon». U tom Otkrivenju, koje je poznato i kao «Apokalipsa», spomenuta «bludnica Babilon» je kroz mnoga stoljeća bila interpretirana kao crkva koja se čak postavila na mjesto ranog kršćanstva. Sada se stvarno postavlja pitanje: Kako se moglo dogoditi da je ovo značajno mjesto ostalo u Bibliji? Ovdje opet moramo spomenuti jeronima. Upravo smo čuli: On je zatajio neke izjave u tekstovima evanđelja – s druge pak strane ostavio je u njima ponešto što je Petrovoj stolici mrsko. Jeronim je bio teško prozriva osoba, kao što su mnogi teolozi. On je tada, u 4. stoljeću, dobio nalog od pape Damaza da od mnogih postojećih tekstova sastavi jedan jedinstveni tekst, i jeronim je već tada shvatio koliko je ta zadaća teška, jer je papi napisao

pismo: «Zar se neće naći ijedan … koji me, odmah čim uzme ovu knjigu u ruke, neće grditi iz sveg glasa kao krivotvoritelja i religijskog zločinca, jer sam imao smjelosti da u starim knjigama nešto dodajem, mijenjam ili popravljam?» (J.P. Migne, Patrologiae cursus completus, series Graeca – MPG 29, st. 525 id.) jeronimu je dakle bilo sasvim jasno da odluke ima donijeti potpuno samovoljno odnosno samovlasno. K tome se mora znati da je Jeronim htio još praviti karijeru u crkvi; htio je postati papa. Zbog toga je on preuzeo taj nalog, premda je u dubini svoje duše znao da u Bibliji već nešto nije u redu. U svome ranom dobu bio je pristaša Origena koji je htio ponovo oživiti prakršćanstvo, koji je također već bio prozreo krivotvorenje Biblije. Origen je živio u 3. stoljeću, dakle prije Jeronima, koji je živio u 4. stoljeću. Jeronim je bio svjestan da mu kao Origenovom pristaši prijeti opasnost da bude proglašen heretikom i izopćen. Zbog toga je krenuo srednjim putom: Neke stvari je ispustio, kao npr. izjave Isusa, Krista, o životinjama. S druge strane pak, unatoč tome, on je ostavio stvari koje su jako važne i koje su ljude kasnijih vremena dovele do toga da čitajući ustvrde: Ovdje nešto nije u redu; ovdje život i nauk crkve nije u skladu s onim što je zapisano u Bibliji – na primjer, da svećenici uopće postoje. Isus je rekao: «Ne dopustite da vas nazivaju rabbi.» (Mt 23,8) Ili da crkva opravdava ratove, jer je Isus učio: «Jer svi koji se mača hvataju, od mača ginu» (Mt 26,52) Ove izjave, a i spomenuti odlomak iz Ivanovog Otkrivenja su dakle ostali u Bibliji. Ovdje se priključuje pitanje: Da li je Jeronima crkva proglasila svecem zato što je krivotvorio Bibliju? Zato što se pokorio crkvi? Odgovor: To se svakako može pretpostaviti. On je ispunio vrlo važnu zadaću za crkvu, jer je tada postojalo vrlo mnogo tekstova. Postojali su takozvani apokrifni spisi koji sadrže mnogo toga npr. o ljubavi prema životinjama Isusa iz nazareta. Tada još nitko nije govorio: «Jedan tekst je važniji od drugoga.» Svatko je tražio one tekstove koje je smatrao istinitima, koje je sam mogao ispitati srcem. Jeronim je tada to ograničio, i stvorio crkveno važeći kanon. Iako je netko bio veliki grješnik, biva proglašen svecem ako je Petrovoj stolici priskrbio odgovarajuću korist Iz svega ovog bi se moglo zaključiti: Tko je bio ili jest proglašen svecem od katoličke crkve, mora biti podložan katoličkoj crkvi. Je li on grješnik ili nije, pritom nije od nikakve važnosti? Odgovor: To je točno. Jer jeronim je ispunio zadaću koju mu je crkva postavila. To je dovelo do njegovog proglašenja svetim. Svi se «sveci» mogu svrstati u ovu rubriku: jesi li grješnik ili nisi, nije važno. Važno je da služiš crkvi. Kao sveca se poštuje i cara Konstantina, o kome ćemo još raspravljati u jednoj od sljedećih emisija. Konstantin je bio brutalan i nasilan čovjek koji je dao ubiti svoje vlastite rođake, svoju ženu i svog sina. I svoje neposredne saveznike je dao okrutno ubiti. Crkva časti Konstantina zato jer joj je pribavio mnoge povlastice, mnoge privilegije. Tako je i s mnogim drugim svecima. Istup iz crkve – kako?

Jedan aspekt prvog pitanja bio je još otvoren, naime: kako se može zapravo istupiti iz crkve? Kako to ide? Odgovor: To je vjerojatno različito u raznim državama na Zemlji. U nastavku, kao primjer, kako se to odvija u Njemačkoj: Jednostavno se s osobnom iskaznicom ode u nadležni matični ured ili u općinski sud , tamo plati istupnu pristojbu i time je istup važeći. U biti , vrlo je jednostavno. Pritom je svakako važno što se ne istupa kod crkve, već se istup mora izvršiti kod države. To pokazuje ortaštvo crkve i država. Međutim neznatna istupna pristojba koja se treba platiti ne može se usporediti s onim što se zaštedi. Netko je jednom izračunao da jedan normalan porezni platiša u svom životu plati toliko crkvenog poreza da bi si od toga lako mogao priuštiti dobro zbrinjavanje u starosti ili čak manji vlastiti dom, ako to ukamaćuje. To bi dakle bio put kako se u Njemačkoj čovjek može osloboditi te organizacije. U drugim zemljama postoje druge mogućnosti. Ako imate pitanja u vezi s time, slobodno nam pišite, rado ćemo Vam pokazati put. Važna napomena: Ako više ne plaća crkveni porez, čovjek se ne odriče učenja Isusa, Krista, već kulta idola, odnosno poganstva koje crkva svakako utjelovljuje, iako si navlači krinku «Krist». Povlastice svećenika – koje vlastodršci okrutno provode. Ovdje se uklapa još jedno pitanje koje smo dobili: «Spomenuli ste da su u Stari zavjet moguće ubačeni i elementi iz babilonskog poganstva. Postoje li za to uporišta i u Bibliji, ili na čemu to zasnivate?» Odgovor: Izraelci su doista tijekom više generacija bili u zarobljeništvu u Babilonu. U tom vremenu je Kir, perzijski kralj, osvojio Babilon. U Bibliji je sadržana povijest povratka Izraelaca u Palestinu.* (*usp.: Robert Sträuli, «Tekstualna povijest Biblije» u: Museion 2000, 5/97) U Knjizi Ezrinoj u 6. poglavlju opisano je kao osvrt unatrag kako je počeo povratak Izraelaca: «Prve godine kraljevanja Kira proglasio je kralj Kir: Dom Božji u jeruzalemu. Dom neka se sagradi kao mjesto na kojem će se prinositi žrtve i gdje će se donositi prinosi za paljenje.» (Ez 6, 3) Povratak je bio povezan s nalogom da se ponovo izgradi hram u Jeruzalemu. U istom dahu se već navode životinjske žrtve koje su opisane u Starom zavjetu. u starom zavjetu također postoje druga mjesta gdje se veliki proroci Starog zavjeta jasno izjašnjavaju protiv tih životinjskih žrtava. Tko čita između redaka i otvorenim očima, dosjetit će se nečega. Kako su na to reagirali Izraelci? To ćemo naći npr. u pogl. 3 gdje stoji: «Zaista, mnogi svećenici, mnogi leviti, i glavari obiteljski i starješine, koji su svojim očima vidjeli temelje prijašnjeg hrama, (sada kad su vidjeli da je dom Jahvin postavljen na svoje temelje) plakahu iza glasa, a mnogi opet snažno klicahu od radosti.» (Ez 3, 12) Ovdje ipak postoji jedna proturječnost: Jedni su klicali od radosti, a drugi plakali. Jesu li plakali od radost? Ili su možda plakali jer su osjećali da se tu nešto dešava ili se nešto u ponašanju svećeničke kaste pojačava, što s Božjom voljom nema nikakve veze? – Što se događalo s onima koji su se suprotstavljali? I to je zanimljivo. Odmah je prva naredba kralja Kira glasila: «Tko god prekrši ovu naredbu» – Pažnja, sada postaje jezivo – «neka mu se izvadi greda iz kuće, pa neka na njoj bude pogubljen (nabijen), a kuća da mu zato postane bunište.» (ez 6, 11)

Ovdje se međutim postavlja pitanje: Ako je stvarno Božja volja bila da se Izraelci vrate i da ponovo izgrade hram na način kako je Kir predvidio – zašto bi se uopće netko suprotstavljao? I zašto se moralo prijetiti tako okrutnim kaznama? Nije li moguće da su se ovom Kirovom naredbom trebali na tako okrutan način, već prije svog povratka, iskorijeniti oni koji su još znali da je Božja volja bila npr. da se ne prinose životinjske žrtve? Ako dalje čitamo, naići ćemo na svećenika Ezru kome je bilo naloženo da položi temelje i da preradi Pismo. U Ezra 7,6 piše: «Taj Ezra vrati se iz Babilona. Bio je književnik vješt Mojsijevu zakonu, koji je dao Jahve, Bog Izraelov. Kako je ruka Jahve, Boga njegova, bila nad njim, kralj mu je dao sve što je tražio.» Pitanje je samo: Je li to točno tako? Ili mu je kralj sve dao jer je Ezra ispunjavao kraljevu volju? Dalje čitamo da je riječ o novcu što ga je Ezra trebao skupljati: «…I pobrini se da tim novcem kupiš junaca, ovnova i jaganjaca, a tako i darova i naljeva koji uz to idu: to prinesi na žrtvenik Doma Boga vašega u jeruzalemu.» I neposredno iza toga piše: «I još vam javljamo da se ne smije udariti danak , ni porez, ni carina ni na jednoga od svećenika, levita, pjevača, vratara i drugih službenika toga Doma Božjega.» (Ez 7, 24) Odmah dakle stupa na snagu oslobođenje od poreza, svećeničke povlastice koje su dakako svećenici sami prokrijumčarili u Stari zavjet. Preformuliranje 5. Božje zapovijedi u «Ne ubij okrutno» ostavlja prostor za opravdanje ubijanja Sada bi se moralo pitati: Ako je sve to Bog zapovjedio – kakve veze onda to ima s Deset zapovijedi, na primjer «Ne ubij»? Ovdje Bog navodno daje nalog za ubijanje, a u Svojim zapovijedima kaže: «Ne ubij». Je li Bog, Bog koji proturječi sebi, ili je Bog onaj Apsolutni? Ili su Božje zapovijedi pogrešne ili te naredbe. Crkva je uvijek uzimala sebi pravo da «točno» tumači Božje zapovijedi, a u ovom slučaju crkveno tumačenje glasi: Zapovijed «Ne ubij» važi samo za privatne osobe, ali ne i za nositelje vlasti. Ovi zadnji smiju npr. izricati smrtnu kaznu, također smiju objaviti rat. Crkvene vlasti zapovijed tumače onako kako im odgovara. Pokušaj da se prikrije ta proturječnost, predstavlja najnovije krivotvorenje Biblije: 5. zapovijed «Ne ubij» (njemački: «Du sollst nicht töten, prim. prev.) bila je promijenjena u «Ne ubij okrutno». (njemački: «Du sollst nicht morden, prim. prev.) Ako se to prvo promotri s pravne strane, tada je stvar ovakva: Za okrutno ubojstvo ne postoji opravdanje, zato jer je to naročito opak način ubijanja. Za «ubijanje» i državno pravo je pronašlo mnoga opravdanja, među ostalim, koja se tiču vlasti. zato je vjerojatno riječ «ubiti» izuzeta iz Božje zapovijedi, kako bi se po potrebi moglo pronaći opravdanje. Misna žrtva – ekstremna poganska misao krvne žrtve koja se primjenjuje s mističnim uveličavanjem Pitanje o poganskim umecima što ih sadrži Biblija, a koje je kasnije preuzelo crkveno kršćanstvo: «U drugoj emisiji ste objasnili pogansko vjerovanje u žrtve. Nije li crkveno misno slavlje također misna žrtva u koju su prokrijumčarene poganske predodžbe?» Odgovor: Ovdje se čak radi o središnjem i najgorem krivotvorenju učenja Isusa iz Nazareta.

U takozvanoj «misnoj žrtvi» crkva vidi simbolično – kako ona kaže beskrvno – vlastito ponavljanje Isusove krvne žrtve na križu. U svakoj se misi ta krvna žrtva tematizira i simbolizira. Radi se o žrtvenoj misli prastarog poganskog porijekla: Prvobitno su to bile ljudske žrtve, zatim su postale životinjske žrtve, a onda je nastala opet ljudska žrtva, žrtva Sina Božjeg. On je navodno došao na Zemlju umrijeti kao «žrtveno janje» kako bi čovječanstvo «pomirio s Bogom». Tako je to razglasio Pavao, tako je to crkva tijekom stoljeća preuzimala, i stoga tako to još i danas vjeruje svaki normalni katolik. Ako čovjek pita «Zašto je Isus došao na Zemlju?», većina će odgovoriti: «Da bi umro za nas, jer samo tako nas je mogao otkupiti.» Isus iz Nazareta međutim uopće nije došao na Zemlju da umre, kako znamo, već da osnuje Kraljevstvo mira, Kraljevstvo Božje na Zemlji; On je došao da donese ljudima radosnu vijest, učenje koje ljude vodi u život u Duhu Božjem, u mir, u veliko jedinstvo života, a prije svega, k Bogu u vlastitoj nutrini. Ovo znamo iz božanske objave preko Gabriele za današnje vrijeme. To znamo dijelom i iz ponekih pasaža evanđelja, ali prije svega iz apokrifnih spisa. Moglo bi se reći da je ta misao krvne žrtve, ta «krvava mistika» preko Pavla došla u takozvano kršćanstvo. Tko vjeruje u tu žrtvenu misao, taj ne zastupa Isusovo učenje; on ne zastupa niti kršćansko učenje, već pavlinsko učenje. Pritom se radi o najgorem krivotvorenju Isusovog učenja uopće. Jer se tu radi o tome kao da postoji neki gnjevni bog, koji je tako brutalan i okrutan da zahtijeva Svoga vlastitog Sina kao žrtvu okajnicu i zbog toga ga šalje na Zemlju. Lošije i brutalnije od toga zapravo više ne bi moglo. «Krvne žrtve» i u ratu? Vojnici se trebaju dati, žrtvovati za domovinu. «Topovi rata» kao «glasnogovornici vapijuće milosti» Božje? Što se tiče «misli krvne žrtve»: u Zapovijedima stoji: «Ne ubij». Ta je zapovijed već prije dosta godina promijenjena u «Ne ubij okrutno». Pođimo od činjenice da su katolička, a i evangelička crkva, za ratove, makar i za takozvane obrambene ratove. Može li se onda strijeljanje ljudi, ubijanje drugih oružjem, smatrati ljudskom žrtvom, koje se vrši kako bi se država izbavila, oslobodila? To bi odgovaralo tvrdnji: Smiješ ubijati, ali ne okrutno ubijati. Dakle sažeto pitanje: Radi li se u ratu također o mislima krvne žrtve? Postoje sigurno mnogi vojni duhovnici koji su tu misao razjasnili vojnicima u prvome, a i u drugome svjetskom ratu: Oni se trebaju dati, oni se trebaju žrtvovati za domovinu. – Kardinal Faulhaber, koji je kasnije pretjerano hvaljen kao navodni borac pokreta otpora protiv Trećeg Rajha, kao vojni duhovnik u prvome svjetskom ratu je rekao: «Topovi rata» su «glasnogovornici vapijuće milosti» Božje.( Karlheinz Deschner, «Stoljeće povijesti spasenja», Svezak I, str. 253) U tome se skriva misao da je rat pročišćenje, da će se moralne opačine naroda u ratu pročistiti, dakle vojnik bi se trebao dati i žrtvovati za viši cilj. Jezivo u tome je naravno da se na obje stane fronte nalaze takvi vojni duhovnici koji to isto kažu vojnicima koji se nakon toga međusobno ubijaju. Prema tome je dakle misao krvne žrtve još aktualna – ali uza sve to i potpuno poganska. Jer što je rekao Isus kad je Petar izvukao mač? Rekao je: «Jer svi koji se mača hvataju od mača ginu».(Mt 26, 52) Ovim Isusovim riječima nama ljudima je upućeno sasvim jasno upozorenje: Ako primijenimo nasilje, to nije u Božjem smislu, tada ćemo morati sami požeti tu sjetvu. Znakovito je da je Isus to rekao u jednoj takozvanoj obrambenoj situaciji. Iako je Njegov život bio ugrožen, On je zapovjedio jednome od svojih apostola: «Vrati mač svoj u korice».(Mt 26, 52) Crkva bi naprotiv, drukčije reagirala i rekla: «Udri ga! Tuci! Smiješ

braniti sebe i svoje prijatelje; smiješ voditi pravedan rat». Ovim odlomkom iz Biblije, ovim riječima Isusa iz Nazareta raskrinkava se čitav nauk o «pravednome ratu» kao nekršćanski. Doduše crkva je naravno rafinirana. Ona neće jednostavno reći: «Mi smo za obrambeni rat», nego «Rat kao krajnje sredstvo – samo onda kad sve ostalo ne funkcionira.» Međutim ovdje odmah treba dodati veliki upitnik. Doduše kaže se «kada više ne postoji drugo sredstvo, tada se smije posegnuti za oružjem», ali povijest poučava da ta «druga sredstva» nikada nisu bila iscrpljena. Licemjernost u katoličkoj crkvi ne poznaje granice. Licemjernost katoličke crkve poprima ekstremne oblike. Pape javno objavljuju: Pohvala inkviziciji; Genocid prilikom osvajanja Južne Amerike je «sretna krivnja» i još mnogo toga Iz onoga što smo upravo razmotrili, vidljivo je kako se prikrivaju i zamagljuju činjenice. Zbog toga nekima ponekad uopće ne pada u oči dvoličnost crkve. Ali što je drugo nego dvoličnost to što upravo doživljavamo kada se sadašnji papa izjašnjava protiv istraživanja embrija, tvrdeći da hoće «štititi život». Isti taj papa, ovisno o prilikama, pobrinut će se nešto kasnije da oni koje je zaštitio, budu ubijeni u ratu koji on zagovara – od vojnika koje je blagoslovio vojni duhovnik po papinskom nalogu. Licemjernost katoličke crkve pokazuje se i u tome što se sadašnji papa tako svjesno hoće nadovezati na Benedikta XV., jednoga od svojih prethodnika koji se toliko mnogo zauzimao za mir u Europi. Taj papa, koji je bio na čelu svoje crkve za vrijeme prvoga svjetskog rata, stalno je javno tugovao zbog zla rata kojim je Europa bila razorena. A što je on učinio? On se pobrinuo za to da se na obje strane, u Francuskoj i u Njemačkoj, i u svim zaraćenim državama naročito pojača vojno duhovništvo. Zašto međutim nije ekskomunicirao nikoga od državnika koji su sudjelovali u ratu? Crkva je inače tako spremna izopćivati ljude koji ne slijede njen nauk. Papa Benedikt XVI. je licemjernost i shizofreniju dotjerao do vrhunca i na drugi način. Naime on je branio inkviziciju. Nekoliko tjedana prije svog izbora za papu on je u emisiji ARD-a Kontrasti 3. 3. 2005. dao jedan pustolovni intervju. Pritom je on tobože objasnio: «Mi smo u kontinuitetu s inkvizicijom". Čovjek jedva može povjerovati da je on to tako spokojno izgovorio. Ali stvar postaje još više nevjerojatna, jer je druga rečenica naime imala po smislu sljedeći sadržaj: «Ne može se dakako poreći da je inkvizicija donijela izvjestan napredak, koji se sastoji u tome što su okrivljeni bili prethodno saslušani i preslušani». U biti radi se o čistom cinizmu, ako si čovjek to predoči. Jer «preslušavanja» inkvizicije bila su povezana s mučenjima najgore vrste, u kojima su mnogi od «preslušanih» umrli. Već je bezobzirnost prema javnosti kada jedan kardinal, koji je čak nasljednik inkvizicije – onda je još bio predsjednik rimske kongregacije za nauk vjere – bez ustručavanja javno veliča inkviziciju kao napredak. Što bi se doista dogodilo nekome drugom koji bi brutalnost nekog diktatora u Čileu ili možda nacista u Trećem Rajhu opisao kao naprednu zbog toga što su u Pinočeovim ili Hitlerovim podrumima za mučenje prije strijeljanja ljudi bili kratko preslušani? Naša serija emisija ima naslov: «Tko sjedi na Petrovoj stolici?» Ovakve izjave kao ova papinska ipak tjeraju na razmišljanje … I taj kardinal koji više ili manje sve zagovara, sada je papa i istovremeno takozvani «sveti otac». Dakle znači li to s crkvene strane opet: Zagovaraj ubijanje, zagovaraj klanje, ali služi crkvi – tada si «svet».

To se može vidjeti u mnogim primjerima. I prethodnik sadašnjeg pape, Ivan Pavao II., za kojeg sada mnogi traže postupak proglašenja svecem, povodom proslave 500. godišnjice evangelizacije Južne Amerike je rekao: Osvajanje Južne Amerike od katoličkih i španjolskih osvajača doduše pokazuje crte nasilja, i utoliko je za osudu. Ali budući da je «zadivljujuća evangelizacija» stvarno pridonijela «proširenju povijesti spasenja», radi se napokon o «sretnoj krivnji». (Spiegel spezial 3/2005, str.91) – Kakav cinizam je u osnovi toga kada se – s obzirom na mnoge okrutnosti koje su izvršene i bezbroj ljudi koji su životom platili osvajanje Južne Amerike – bezočno govori o «sretnoj krivnji»? Anomalije institucionaliziranog praznovjerja: gospin kip za struganje, sličice za gutanje – «sredstva za ozdravljenje»? Hodanje na koljenima za oprost – oslobođenje od grijeha? Pitanje: «Na Internetu su na dražbu bili ponuđeni jedna gospa za struganje iz Altöttinga i jedan arak sličica za gutanje. O čemu se tu radi?» Odgovor: Mogli bismo odmah pitati dalje: Ako se od tih takozvanih sličica za gutanje uzme nekolika komadića i proguta – postoji li onda mogućnost da se postane blaženim ili svetim. Također: Ako se kupi takozvana 'Gospa za struganje' i svakodnevno glođe njena figura tako što se od njenog tijela sastruže nekoliko čestica, hoće li se onda doći u blaženo ili sveto stanje? Ali najprije: Što je «Gospa za struganje»? I o čemu se radi kod tih «sličica za gutanje»? Običaj Gospe za struganje postojao je sve do početka 20 stoljeća. Netko možda misli da je to ipak «srednji vijek» - nikako, one su očito još i danas interesantne, kao što se može vidjeti iz pitanja. Pogledali smo na Internetu i odmah našli odgovor: Na internetskom portalu katoličke crkve Švicarske www.kath.ch moglo se pročitati o gospi za struganje iz samostana Einsiedeln: «Od nje su se sastrugale sićušne čestice i progutale.» Točnije informira dr. Edmund Müller u «Sredstva za ozdravljenje», str 43: «Vrlo očigledna mogućnost da se u slučaju potrebe uzme ljekovita tvar poput lijeka je bilo struganje gline od Gospe za struganje. Takve umanjene kopije čudotvornog kipa nekad su se mogle nabaviti u raznim mjestima hodočašća. Vrlo poznate sve do početka 20. stoljeća su bile zacrnjene Gospe za struganje iz bavarskog Altöttinga i čudotvorne kopije iz Einsiedelna u narodu poznate kao «laicheibli». Ove zadnje su važile kao čudotvorne i ljekovite jer su u glinu bile navodno pridodane zemlja i mort iz čudotvorne kapele, a osim toga i čestice relikvija. To je međutim vrijedilo samo za one Gospe za struganje koje je samostan sam prodavao i koje su na poleđini imale utisnut znak Meinradski gavra kao dokaz porijekla.» - takoreći žig. Možemo se samo nadati da se kod tih relikvijskih dodataka nije radilo o dijelovima ljudskih leševa. Što se tiče «sličica za gutanje», na istom se internetskom portalu švicarske katoličke crkve može pročitati da se radi o sličicama koje su se stvarno gutale. Dr. Müller, u «Sredstva za ozdravljenje», str. 44/45 o tome piše opširno: «U mnogim mjestima hodočašća prije su se mogle nabaviti sličice za gutanje u arcima. Prodavač se brinuo da arak bude posvećen od duhovnika i po mogućnosti dođe u doticaj s čudotvornom slikom koja se poštuje u mjestu prodaje.» Tada su naime postojale relikvije, ali isto tako su postojale i «dodirne relikvije». Kada je npr. u Bambergu navodno bio pronađen, odnosno iskrsnuo, čavao s Kristovoga križa, bilo je

prema njemu iskovano mnogo tisuća čavala koji su bili kratko dodirnuti tim čavlom. To su onda bile dodirne relikvije koje su naravno imale dvostruku vrijednost. Vrijednost bilo čega se povećavala više nego dvostruko ako je došlo u dodir s nekom relikvijom. Zbog toga su kupci bili pohlepni da nabave takve dodirne relikvije i od tih sličica za gutanje. «U opasnosti ili nevolji često su se gutale pojedinačne sličice veličine poštanskih maraka, ili su se davale bolesnoj stoci. Sličice za gutanje koje su se ubrajale u blagoslovine, smatrale su se nekom vrstom medicine, jer su zbog svećeničkog blagoslova posjedovale veliku snagu.» (Dr. Edmund Müller, «Sredstva za ozdravljenje», str 45) Kao «blagoslovine» po dr. Mülleru crkva službeno označuje «posvećene i blagoslovljene predmete koje vjerniku obećavaju zaštitu i blagoslov i čuvaju ga od nevolje i pružaju mu nadu. Tu spadaju ulje, sol, palmine grane, križevi, hodočasničke medalje» i upravo takozvane sličice za gutanje; tu također spada Gospa za struganje. «Još u godini 1903. rimska kongregacija za običaje odobrila je upotrebu sličica za gutanje … Jer običaj liječenja gutanjem «jestivih cedulja» bio je poznat još u Antici» piše dr. Müller. Prema tome gutanje svetih sličica je poganski običaj. Uostalom poznati pojam u njemačkom jeziku «freßzettel» (cedulja za gutanje) dolazi od tog običaja. Kada bi si neka druga zajednica dopustila ovako nešto, tada bi se vrlo ozbiljno posumnjalo u njezino duševno stanje. Ova tvrdnja bi trebala biti zaista dopuštena svakome građaninu koji misli svojom glavom, bez ikakve namjere da se pritom šali na račun bilo koje konfesije. Ako se u 20. stoljeću na Internetu preporuča i nudi da se kupi Gospa za struganje i da se pojedu njezini komadići jer bi se time pospješili nekakvi procesi ozdravljenja, tada bi kod svake druge zajednice banula zdravstvena vlast i rekla: «Vi odvraćate ljude da ne idu liječniku!» To što se ovdje događa zapravo je također opasno. To nije samo luda magija, već je opasnost po zdravlje, po narodno zdravlje. Dobili smo još jedno pitanje o ovakvim čudnim običajima: «Odakle zapravo dolazi običaj puzanja za oprost – dakle puzanja na koljenima kao u Altöttingu ili na stubama u Rimu?» Odgovor: Običaj puzanja za oprost ima nekakve veze s trapljenjem za pokoru. Vjeruje se da će se čovjek, ako izvršava određene dodijeljene pokore – izvanjska naprezanja koja po mogućnosti trebaju pričinjavati još i bol – riješiti svojih grijeha. Tada oprostom čovjek biva navodno oslobođen kazne za grijeh. Takvi postupci su postojali još u poganstvu. To je u svezi s takozvanom ispovijedi koja je također postojala još u džinizmu, u kultu Anaitis u samotračkim kabirskim misterijima ili kod Izis – što se može pročitati u Karlheiz Deschnerovoj «Krivotvorenoj vjeri», str. 144: «gdje su se pokajnički grješnici pod svećeničkim prijetnjama bacali na pod hrama, zabijali glavom u sveta vrata, poljupcima usrdno molili Čiste i činili hodočašća, dok se na području primitivne religije» - jer se ostalo naziva «visokim», kaže Deschner – « nakon ispovijedi bacalo u zrak iverje i slama i klicalo: 'Svi su grijesi otišli s vjetrom.'» U nekim kultovima misterija svećeniku kao zastupniku božanstva priznavala se vlastita krivnja da bi se tako oslobodilo od posljedica. U Izisovoj religiji, piše Deschner, «gdje se nalazilo odrješenje čak i za odmetništvo» - dakle za odmetništvo od vjere – «već je postojala kompletna praksa oprosta, kao kasnije u katoličanstvu.» (str. 115) Nauk Petrove stolice:

Besmislice, nevjerojatnosti, apsurdnosti. Tko u to ne vjeruje biva «isključen», proklet, osuđen Mi smo već govorili o tome da se po propisima katoličke crkve mora vjerovati u određene stvari koje crkva naučava. Ako čovjek ne vjeruje u njih, biva «vječno proklet». Sada jedan slušatelj postavlja pitanje: U Neuner-Roos-u – to je temeljno djelo o crkvenoj vjeri u ispravama propovijedanja nauka – «prije se to zvalo 'vječno proklet'; danas se kaže 'isključen'. Znači li to da čovjek danas više nije proklet ako sumnja u katolički nauk?» Odgovor: To ne znači, jer «isključen» znači «vječno proklet». Prije se to izražavalo upravo neuvijeno, a sada, u današnjem vremenu, to je prilagođeno duhu vremena, formulirano nešto umjerenije, naizgled bezazlenije. Značenje je međutim isto. Također «isključen» znači: «isključen od spasenja» i prema tome «vječno proklet». U latinskome izvornom tekstu to glasi: «anathema sit» - što upravo znači: «neka bude osuđen» odnosno «proklet». Ovdje se nameće pitanje: Nije li ova promjena poduzeta obzirom na ostale religije? Budući da se danas pomalo glumi ekumenizam i njime pokušava obuhvatiti i ostale, ta je riječ bila možda nešto pregruba. Zar nisu sljedbenici svih drugih konfesija po katoličkom nauku «vječno prokleti»? Čitamo opet kod «Neuner-Roos» (br. 381): «Sveta rimska crkva osnovana po riječi našega Gospodina i Otkupitelja, čvrsto vjeruje, ispovijeda i objavljuje da nitko izvan katoličke crkve, ni poganin, ni Židov, ni nevjernik, niti netko odvojen od jedinstva, neće postati sudionikom vječnog života, štoviše propast će u vječnu vatru koja je priređena za vraga i njegove anđele, ukoliko se prije smrti ne priključi njoj, crkvi.» Zapitajmo se ovdje: «Kakva je zapravo to knjiga «Neuner–Roos»? Za to jednostavno možemo pročitati tekst na omotu knjige gdje piše: «Knjiga sadrži najvažnije isprave o katoličkoj vjeri od vremena apostolskog propovijedanja vjere do naših dana. Ovdje se međutim ne radi o praćenju vjerskih istina kroz dva tisućljeća crkvene povijesti i o prikazivanju svih dogmatskih borbi i odluka, nego o podastiranju njemačkog prijevoda onih isprava crkvenog nauka koje su bile od posebnog značaja za crkveno uobličavanje božanske objave…» Tekst završava rečenicom: «Upravo danas vjernici imaju pravo i obvezu znati što je crkva sama rekla i što kaže o svojoj vjeri u ispravama propovijedanja nauka.» Das heißt: To znači da se u toj knjizi nalazi «crkveno uobličavanje božanske istine» - a zar se tu ne bi moralo govoriti prije o «preobličivanju», s obzirom na to što je crkva napravila iz toga? Dragi slušatelji, dragi čitatelji, možda ste skloni reći: «Tu se mnogo priča – tko to može dokazati?» Ako hoćete, možete sami otići u knjižaru i sami pročitati u «Neuner-Roos: Vjera crkve u propovijedanju vjere». Upravo citirane izjave naći ćete pod red. br. 381 i 417 – i još više toga. zapravo ta knjiga je izvanredno informativno štivo. Molim, napravite si sami sliku. Ako, kao što je spomenuto, nastavite s čitanjem, otkrit ćete nešto začudno, i možda će se pojačati Vaša odluka da poslušate preporuku iz Apokalipse, da istupite iz te kongregacije. Sa svim ovim nevjerojatnim neobičnostima, a također i okrutnostima, ne bavimo se zbog toga

što neka institucija ili neki klan svojim članovima ili ovisnima o sebi tako propisuje. Svatko može dakako – i u našoj državi – postati sretan prema svom shvaćanju. Zašto se bavimo time? Zato što se na svim tim neobičnostima, na tim nevjerojatnostima –čak se mora reći: na tim perverznostima – lijepi etiketa da je to kršćanski i da je u vezi s Isusom iz nazareta. A tu su prakršćani pozvani da to isprave. Jer dosta je bilo što je svećenička kasta 2000 godina klevetala, ismijavala, izrugivala i zloupotrebljavala Isusa, Krista. Došlo je vrijeme da se zaustavi ta zloupotreba. Prakršćani su to počeli raditi, a Vas, dragi slušatelji, dragi čitatelji, molimo da to što čujete, kao pametni analitičari analizirate i upitate se: Tko zapravo sjedi na Petrovoj stolici? Ima li to stvarno nekakve veze s Isusom, Kristom? Ili zar sve to što smo danas čuli ne ukazuje na to da je onaj koji sjedi na njoj upravo suprotnost toga što tvrdi da jest? Zar «Božji zastupnik», «Vladar cijelog svijeta» ne bi morao biti u stanju upravljati elementima? Isus iz Nazareta je to mogao Stiglo nam je jedno pitanje koje glasi ovako: «Preko Radio Vatikana je u lipnju 2005. objavljeno da je, s obzirom na katastrofalnu sušu u velikim dijelovima Australije, jedna nedjelja bila proglašena danom molitve za kišu. Ako molim Boga za kišu, znači li to da je Bog odgovoran za to pada li kiša ili ne? Odakle dolazi to vjerovanje? Ne dolazi li i ono također iz poganstva? I još sljedeće pitanje: «Mole li se i prakršćani za kišu?» Odgovor na prvi dio pitanja: U poganstvu, dakle u mnogoboštvu, u kultu idola, bilo je uobičajeno da za vrijeme, i posebno za kišu, budu odgovorni jedan ili više bogova. Kod Germana to je bio bog Donar, kod Egipćana je bio bog Set koji je kasnije postao bog Baal, kod Grka bog vremenskih prilika je bio Zeus, a kod mezopotamskih bogova to su bili Anu i Enlil, samo da navedemo nekoliko primjera. Ljudi su tada vjerovali da su bogovi odgovorni za vremenske prilike, i prema tome su morali prinositi žrtve tim bogovima da pozitivno utječu na vrijeme. Ako sada katolička crkva poziva da se moli Boga za kišu, tada je ona dakle u neposrednoj vezi s poganskom tradicijom. U toj poganskoj tradiciji bilo je također uobičajeno da se pojedini ljudi izdaju za zastupnike bogova, sjetimo se samo faraona u Egiptu. Također i to postoji u katoličanstvu: Papa je «Kristov zastupnik». U Neuner-Roos pod br. 434 čitamo o papi da »rimski biskup obnaša vlast nad cijelim svijetom», a u ritualu ustoličenja kojim se sve do 20. stoljeća pape uvode u službu, kaže se: «Znaj da si ti otac svih kneževa i kraljeva, upravitelj cijelog svijeta.» Pitajmo dalje: Ako je papa upravitelj cijeloga svijeta – čime on zapravo upravlja? Ako se pogleda današnji svijet – čime upravlja papa? – Upravlja li epidemijama, upravlja li nesrećama, upravlja li katastrofalnim potresima, upravlja li katastrofalnim poplavama što smo ih doživjeli? Je li on upravitelj sveg zla što snalazi ljude, prirodu i životinje? Prema ovome logičnom zaključku to bi značilo da on upravlja zlo na ljude. Međutim on je poštovan čak kao «svetac». – Tada bi ipak morao odlučivati o kiši, poplavama, bolestima,

potresima – na primjer tsunami. On bi dakle morao biti u stanju zapovijedati elementima itd. To bi mu zbog toga moralo biti lako. On se daje štovati i oslovljavati kao «Božji zastupnik». Međutim ako učinci njegove zastupničke djelatnosti izgledaju onako kao što smo upravo čuli, tada postoje zapravo samo dvije mogućnosti: Ili se on pravi samo kao da je Božji zastupnik i uopće nema moći utjecaja – on ne može izliječiti čak niti svoju vlastitu bolest – ili to što se događa na Zemlji, stvarno se događa s njegovom pomoći. Tada međutim on nije zastupnik Boga ljubavi, Oca svih ljudi, nego može biti samo zastupnik boga podzemlja. Tu se opet postavlja pitanje: Tko sjedi na Petrovoj stolici? U bibliji piše: «Podložite sebi zemlju.» (Post 1, 28) – što bi to značilo? Utvrdili smo da bi ako je papa upravitelj svijeta morao biti u stanju zapovijedati Zemlji – poplavama i tako dalje. Isus je mogao zapovijedati elementima. Sjetimo se događaja koji je opisan u Bibliji: Učenici su sjedili u čamcu bojeći se oluje, A Isus je zapovijedao oluji i vjetru. Isus je dakle to mogao, ali «Božji zastupnik» ne može. On to može samo u jednom pravcu. To smo danas mnogo puta čuli: sve razoriti. Govorili smo o ubijanju, o zloupotrebi, o iskorištavanju, o razaranju. Obzirom na prošlost i sadašnjost djelovanja Petrove stolice, «Podložite sebi zemlju» za nju sve u svemu znači: Razorite Zemlju. Jer su katolička crkva i predstavnici tog duhovnog stava uvijek tako postupali. Dopis je sadržavao i pitanje: Mole li se prakršćani za kišu? Prakršćani se ne mole za kišu. Mi znamo da nam je Bog dao čudesan planet. A naša je zadaća da živimo u skladu s prirodom i životinjskim svijetom. Da je rečenica «Podložite sebi zemlju» ispravno shvaćena, Zemlja bi još i danas bila prekrasan planet, jer bi ljudi živjeli u jedinstvu s prirodom i životinjskim svijetom. Međutim nažalost to nije slučaj. Okolina se sve više uništava. To dovodi do promjene klime, a sve to nije Božja krivnja, nego smo mi ljudi sami to prouzročili i djelomično čak namjerno izazvali. Kada se mi prakršćani molimo tada to ne činimo poradi toga da pada kiša ili sja sunce ili da bude lijepo vrijeme, već nas je Isus poučavao da se molimo tako da se može dogoditi Božja volja. Konkretno to znači: Ako se molimo za prirodu koja pati, tada molitva može postati, djelotvorna samo ako je težimo provesti u djelo, ako se dakle pitamo: Čime možemo pridonijeti da se pomogne prirodi koja pati? – i ako to zatim i učinimo. Mi ljudi ne trebamo niti katoličku niti evangeličku crkvu. Mi trebamo Isusa, Krista. Moćni Duh ljubavi stanuje u svakom čovjeku Isus, Krist, je to sveo na jedan nazivnik. On nas je poučio: «Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!» (Mt 7, 12) Ova rečenica je općenito poznata kao «zlatno pravilo». Drugačije rečeno: To što ne želiš da ti čine, ne čini ni ti drugome. – Kad bi svi ljudi širom svijeta to poštivali, ne bi ni jedan čovjek tražio spasenje u katoličkoj crkvi koja prakticira poganstvo – niti u luteranskoj crkvi koja je samo privjesak katoličke crkve. Mi ljudi trebamo Isusa, Krista! A Isus nas je učio po smislu da odemo u tihu sobicu i razgovaramo s Bogom, svojim Ocem. Jer Bog je Duh ljubavi. Bog je Duh mira.

Bog je Duh jedinstva. Moćni duh ljubavi stanuje u svakom čovjeku, jer je svaki čovjek hram vječnog Duha, Duha našega vječnog Oca. Kada se u tihoj sobici smirimo i molimo u nutrini te svoje molitve ispunjavamo, mi također korak po korak živimo u Božjim zapovijedima i u poukama Isusa, Krista. Tada se mijenjamo na pozitivno, na dobro, i veliki, moćni Duh našeg Oca može djelovati kroz nas. To je, općenito govoreći, učenje prakršćana. Mi idemo u tihu sobicu kao što nas je Isus učio i molimo se Bogu, svom Ocu, i Kristu, svom Otkupitelju. Mi se međutim okupljamo i u jednostavnim prostorijama, u zajednicama koje se zajedno mole, zajedno pjevaju, kojima je jasno da je Bog ljubavi sveprisutan u svakom čovjeku, u svakoj životinjici, u svakoj biljci, u Majci Zemlji. Isus, Krist, je poučavao: «Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!» ili drugačije rečeno: To što ne želiš da ti čine, ne čini ni ti drugome – ni čovjeku, niti životinji, niti biljci. Tko ispunjava učenje Isusa, Krista, taj dopušta da Majka Zemlja i sve što je u njoj, na njoj i iznad nje, živi, jer život je Bog. Tko namjerno uništava i ubija, postupa protiv Božje ljubavi.

Prakršćani su živjeli prema učenju i uzoru Isusa iz Nazareta. Kobni razvoj u totalitarni idolatrijski kult, u katoličku crkvu.

Prakršćani su bili sljedbenici Isusa, Krista. Oni su u svoje mišljenje i življenje uključili Njegovo jednostavno učenje. Prakršćanstvo je nastalo iz kruga što ga je oko sebe okupio Isus iz Nazareta. Formirale su se prazajednice – bez svećenika, bez hijerarhije U prakršćanstvu nije bilo pojedinaca koji su davali ton, a kamoli neka vrsta pape koji bi rekao što je ispravno, nego je to bio slobodan skup samostalnih zajednica. Članovi prazajednice su imali sve zajedničko. U Novom zavjetu čak postoji jedno mjesto koje to opisuje Tamo piše: «Zajednica je vjernika bila jedno srce i jedna duša. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima bilo sve zajedničko.» (Dj 4,32) Iako je samo jedna rečenica, ipak iz nje stječemo dojam kako su živjeli prakršćani. Bili su ravnopravni, također žene. Svatko je živio od rada svojih ruku. To su bile životne i radne zajednice, dijelom i kućne zajednice koje su proizvodile što im je bilo potrebno za život i koje su uvijek davale nešto siromasima od toga što su imale. Vrlo je bitno da su tadašnji prakršćani bili sljedbenici Isusa, Krista, jer su u svoje mišljenje i življenje uključili učenje toga velikog Duha koji je naš Otkupitelj. Oni još nisu bili savršeni, ali su bili na putu da svakodnevno ostvaruju zakonitosti koje je poučavao Isus iz Nazareta. Oni također nisu održavali ritualnu večeru nego su skromno zajedno blagovali i pritom se spominjali Isusa iz Nazareta koji im je donio to učenje. Dok su blagovali predočavali su si da Duh Božji djeluje u hrani; oni su poštovali život koji se nalazi u svemu. Nisu obavljali ritualno krštenje. Jednostavno su ljude primali u svoj krug. Sve je bilo mnogo jednostavnije, skromnije i genijalnije od svega što je crkva iz toga napravila. Kako su se tadašnji prakršćani ponašali prema Majci Zemlji, prema biljkama i životinjama? – Znamo da je Jakov, Isusov brat, koji je bio prvi vođa prazajednice u Jeruzalemu, bio vegetarijanac. To je povijesno zajamčeno. Postoje također dijelovi tekstova iz razmjene pisama prvih kršćana koji potvrđuju da nisu jeli meso. Sa sigurnošću se može reći da članovi prazajednica najvećim dijelom nisu uživali meso. Na primjer čitamo što je jedan tadašnji prakršćanin, Minucius Felix rekao u dijalogu s Oktavijem: «…toliko se bojimo ljudske krvi da u svojim jelima ne znamo niti za krv jestivih

životinja.» (Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana, str. 107) Za prakršćane je peta zapovijed «Ne ubij» vrijedila ne samo u odnosu na ljude nego i u odnosu na životinje. To potvrđuje i Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao» gdje na strani 278. možemo pročitati: «Kod Ebionita, ocrnjenih sljedbenika prve zajednice, koji također nisu vjerovali da je Isus umro kao žrtva za okajavanje grijeha, kruh i sol su predstavljali elemente večere, što se čak protumačilo kao najstariji oblik euharistije.» Za Jakova, prvog poglavara zajednice u jeruzalemu, predajom je zapisano: «Vino i žestoka pića nije uzimao. Isto tako nije jeo meso.» (Carsten Strehlow, Vegetarismus/Veganismus als Bestandteil des Kistentums) U prijevodima je osim toga više puta zabilježeno: «… on nije nosio vunenu, nego lanenu odjeću.» Ovo upućuje na to da je svjesno poštovao život životinja. U apokrifnim spisima nalazimo – «apokrifni» znači da nisu uvršteni u Bibliju – još mnoge izjave koje pokazuju da su apostoli bili vegetarijanci. na primjer za Petra piše: «Živim od kruha i maslina kojima rijetko dodam neko povrće.» ( Clementinske homilije, XII, 6) Ili za Mateja: «Matej je živio od sjemenki, voća i povrća, bez mesa» ( Clement Aleksandrijski, Paedagogus II, 1, 16) Za Ivana: «Ivan nikada nije jeo meso». ( Crkveni povjesničar Hegesipp prema Euzebijevoj Povijesti crkve II 2, 3) Ali i crkveni oci svjedoče o tome da su se hranili bez mesa. Na primjer Ivan Zlatoust kaže: «Kod njih ne teku potoci krvi, nikakvo se meso ne kolje niti komada. …Kod njih se ne osjeća užasan miris mesnog jela…, ne čuje se buka i razuzdana galama. Oni uživaju samo kruh što ga stječu svojim radom i vodu, koju im daje čisti izvor. Ako požele obilan objed, tada se njihova naslada sastoji od plodova, i pritom osjećaju veći užitak nego za kraljevskim stolom.» ( Homil) S time se slaže i to se što ni lovac, ni vojnik nisu primali u zajednicu. Morali su prethodno napustiti svoje zanimanje. Jer su prakršćani još znali da je ubijanje ljudi i životinja protiv Božjih zakona, i toga su se držali. Svi su prakršćani živjeli od rada svojih ruku; u njihovom prakršćanskom Redu zajednice piše sljedeće: «Ako netko ne zna nikakav zanat, tada se po svom shvaćanju pobrinite za to kako ćete postići da u vašoj sredini ne živi besposlen kršćanin. Ako pak on neće postupiti po tome, tada je on jedan od onih koji sa svojim kršćanstvom hoće praviti posao. S takvima budite pažljivi.» (Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana) Već se iz toga može zaključiti da u prazajednicama nisu postojali svećenici. Mnoga zanimanja ne odgovaraju prakršćanskoj slici, što se može vidjeti iz tadašnjeg Reda zajednice: «Djelatnosti i poslovi onih koji se trebaju primiti u zajednicu, moraju se provjeriti … Onaj koji je kipar ili slikar mora se upozoriti da ne slika slike idola; treba se toga ostaviti ili ga treba odbiti … Tko je upravljač kolima ili takmičar ili cirkuski hrvač ili njihov učitelj, tko je borac sa životinjama, lovac ili javni podvornik kod borbenih igara, treba se ostaviti toga ili ga treba odbiti. Ako je netko svećenik ili čuvar idolopoklonstva, tada se treba toga odreći ili ga treba odbiti. Vojnome službeniku koji služi kao žandar treba se zabraniti ubijanje. Ako mu ubijanje bude službeno naređeno, tada on ipak to ne smije izvršiti … Ako neće poslušati ove upute, treba ga odbiti. Namjesnik ili gradonačelnik koji je obučen dostojanstvenim purpurnim ogrtačem i posjeduje sudački mač, treba se toga odreći ili ga treba odbiti.» (Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana) Sve ovo pokazuje da su prakršćani ozbiljno shvaćali i ispunjavali božanske zapovijedi. Karizmatske zadaće prakršćana u zajednici: proroci, učitelji, iscjelitelji; oni su živjeli to što su poučavali. Budući da nije bilo «posrednika» prema Bogu, svećenika ili slično, kako se održavala veza

tih prazajednica s božanskim svijetom ? Postoji jedno mjesto u Novom zavjetu u drugoj Petrovoj poslanici gdje se to vrlo jasno izražava. Tamo se kaže: «Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima.» (2 Petr 1, 19) Kod prvih kršćana dakle još je postojala proročka riječ. Bog je preko prosvijetljenih muževa i žena govorio prvim kršćanima, a i svima ostalim koji su to htjeli čuti, onako kao što je i u Starom zavjetu Bog govorio Izraelcima preko velikih proroka. To proizlazi i iz jednoga drugog mjesta. U 1. poslanici Korinćanima, 12, 28 čitamo sljedeće: «I Bog je u crkvi postavio jedne za apostole, druge za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja.» Vidimo da su u zajednici postojale sasvim određene zadaće: Kao prvo su bili iscjelitelji; oni nisu iscjeljivali sami, nego su molitvom pojačavali samoiscjeljujuće snage u onima kojima je bilo potrebno iscjeljenje. To je bilo iscjeljivanje molitvom i vjerom, na kraju krajeva snagom Božjom. Bilo je učitelja koji su prenosili dalje ono što je rekao Isus iz nazareta i bilo je proroka. Ove zadaće u zajednici se nisu izvršavale autoritativno, već su se temeljile na karizmi, znači na duhovnom zračenju ljudi. Ljudi koji su preuzimali te zadaće mjerili su se po tome da li to što su poučavali i davali, pokazuju i u svome svakodnevnom životu, u svom ponašanju. Ako nije bilo tako, pokazalo bi se da nisu sposobni za svoju zadaću. «Upravitelji» i «nadglednici» koji su više obavljali izvanjske zadaće, nadovezavši se na poganske tradicije, preuzeli su vlast i postali biskupima i svećenicima. Bilo je još upravitelja koji su upravljali zalihama, onih koji su upravljali blagajnom i onih koji su obavljali poslove pazikuće. Ti su se «upravitelji» zvali «episkopoi», nadglednici. Iz toga je nastala riječ «biskup», a biskupi su kasnije preuzeli vlast. Postojale su i starješine, «presbiteroi» od čega je proizišao naziv «svećenik». Vidimo da su oni koji su izvršavali pretežno izvanjske zadaće, kasniji svećenici i biskupi, preuzeli vlast, a zadaće ostala tri područja, proroci, učitelji i iscjelitelji, koje su kao karizmatske zadaće u duhovnom pogledu bile neizmjerno važnije za život zajednice, bile su izgurane, kao što kukavica baca jaja iz tuđeg gnijezda. Kako se dogodilo da su se takozvane starješine iznenada uzdigle da postanu svećenici? Tko je to potaknuo? U godini 117. poslije Krista izvjesni Ignacije iz Antiohije je rekao: «Svi slijedite biskupa kao Isusa Krista … a prezbiterij [svećenike] kao apostole.» (Pismo kršćanima u Smirni, 7-8, citirano prema Barbari Eisenbliss, «Rimsko prekrivanje kršćanstva», Museion 2000, 2/96, str. 32) A kasnije je rečeno: «Dopustite da vam oni» - biskupi –«budu vladari i smatrajte ih svojim kraljevima. Predavajte im svoj danak kao kralju, jer morate uzdržavati njih i one s njima.» (Ordascalia 9, citirano prema Karen Jo Torjesen, «Kada su žene još bile svećenice», Frankfurt, str. 158) Naziv «biskupi» nije bio izmišljen u prazajednicama, nego je to još u poganskim kultovima koji su tada postojali u okruženju kršćanstva, bio naziv za svećenike i nadglednike. U knjizi Karlheinza Deschnera «Ponovo je zakukurikao pijetao» na strani 226 o tome čitamo sljedeće: «Biskupima su se zvali bogovi nadglednici dobrih i loših ljudskih dijela kod Homera, Eshila, Sofokla i Pindara ... Platon i Plutarh su tu riječ upotrebljavali i za odgojitelje, tako su se zvali peripatetički filozofi cinici, ali čak kao kultni službenici biskupi su postojali još u drugom

stoljeću prije Krista. Prema teologu Schneideru kršćanski pojam biskupa razlikuje se od poganskih analogija samo po diktatorskoj vlasti koja je s njime povezana.» To dakle znači da su biskupi, koji su tada preuzeli vlast u prakršćanstvu, vladali lošije, provodili grublju diktatorsku vlast nego što je bio slučaj u poganskim kultovima. Oni su se nadovezali na te poganske korijene i u njima utemeljili nenadmašivo polaganje prava na vlast, tako da se s pravom može govoriti o totalitarnome idolatrijskom kultu. Prakršćanske zajednice su živjele u okruženju idolatrijskih kultova čiji su elementi sve više i više prodirali u prakršćanstvo. U poganskim kultovima postojali su svećenici i biskupi, bilo je čak papa. Riječ «papa» proizlazi od «pater patrum» što znači «otac otaca»; on je bio najviši papa kulta Mitre. Čitava hijerarhija kakvu je danas poznajemo u katoličkoj crkvi potječe iz tih idolatrijskih kultova. Tko čita prakršćansku povijest prvih godina nakon Isusa iz Nazareta, saznat će da su u čitavom okruženju postojali kultovi. Ne samo židovski tradicijski kult, nego npr. kult Mitre čiji su sljedbenici njegovali kult grobova. U njemu su sve posvete proizlazile iz grobova, slično onako kao što se danas postupa u katoličkoj crkvi, gdje Petrov nasljednik svoju službu prima iz Petrovog groba. Oni su imali kult mrtvih, imali su žrtvene životinje. Sve to je obilježavalo okruženje ranog prakršćanstva. Sigurno je da su odatle u prakršćanstvo uneseni ti i drugi sadržaji. – Međutim to nije bilo od Isusa. Bezobzirno nametljivi Pavlov utjecaj presudno je pridonio da se prakršćanstvo skoro potpuno udalji od svog porijekla, od učenja Isusa iz Nazareta. Bitnu ulogu pritom je odigrao i Pavao koji je bio obilježen rimskim mnogoboštvom, koji je došao iz poganstva, a sam nikada nije živio zajedno s Isusom iz Nazareta. Pavao, koji nije poznavao prakršćanstvo iz prve ruke, svoje je predodžbe vrlo dominantno unio u prakršćanstvo: kao prvo, poglavarski način mišljenja; kao drugo, on je ženu postavio u drugi plan, što u prakršćanstvu nije bio slučaj, gdje su mnoge žene vršile proročku službu. A među onima koji su slijedili Isusa iz Nazareta, koji su ga pratili na njegovim putovanjima, stalno su bile mnoge žene. Međutim ne samo ova dva aspekta – Pavao je još mnogo toga izbacio iz prakršćanstva i umjesto toga unio svoje poganske predodžbe. Moguće je da je Pavao svojim poganstvom mnogo više utjecao na kršćansko učenje nego što se misli. U drugoj poslanici Timoteju piše: «Gledaj da dođeš brzo k meni … Jedini je Luka sa mnom. Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je vrlo koristan za službu … Kada dođeš, donesi mi … i knjige, osobito pergamene.» (2 Tim 4,13) Pavao je dakle imao blizak kontakt s Markom, kojemu se svrstava Markovo Evanđelje, i Luka kojemu se pripisuje Lukino Evanđelje. Jedan drugi tekst kaže nam još nešto: Postoji jedan kanon Muratori koji potječe iz ranoga 3. stoljeća i poseže za jednim od najstarijih dokumenata vremena. U njemu se može pročitati da je Pavao uzeo za pomoć jednoga koji je upućen u pravo – prema drugom prijevodu: jednoga koji zna pisati. Radilo se o liječniku po imenu Luka. Citat: «Taj liječnik Luka je nakon Kristovog uzašašća, pošto ga je Pavao kao znanstveno izobraženog čovjeka uzeo sa sobom, pod svojim vlastitim imenom napisao evanđelje, po Pavlovom mišljenju. … Ni on međutim nije vidio živog Gospodina.» Dakle niti Pavao niti Luka nisu doživjeli Isusa dok je bio na Zemlji, ali su napisali evanđelje, i kako ovdje stoji, očigledno zajedno. Dakle moguće je da je Pavao izvršio još mnogo veći utjecaj nego što se do sada pretpostavljalo.

Kako je Pavao došao do toga da vlada u kršćanstvu? Pavao je bio čovjek koji je osjećao izvjesno divljenje prema kršćanstvu koje je bio upoznao. Međutim u njemu je bilo živo još vrlo mnogo vlastohlepnih predodžbi. U svome vlastitom životu Pavao nije u svakom pogledu postupao onako kako je Isus poučavao, npr. Svojim riječima: «Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!» (Mk 9, 35) Pavao koji pred očima nije imao živi primjer Isusa iz Nazareta bio je dakle vlastoljubiv. Tako je npr. u svojoj poslanici Galaćanima napisao: «Ali ako bi vam tko – bili to mi, bilo anđeo s neba – navijestio evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili, neka je proklet!» (Gal 1, 8) Iz toga možemo vidjeti da je u njegovome misaonom svijetu bilo nečega vrlo prijetećeg za one koji drukčije misle. To se misaono blago zatim povezalo s predodžbama i kultovima iz poganskog okruženja. na taj je način postupno nastalo nešto što više nije imalo nikakve veze s pravim prakršćanstvom. Vlastoljublje i službena hijerarhija su se spojile i tako je postupno iz prakršćanstva nastala crkva. Kaže se da je Pavao imao priviđenje, da je primio riječi Gospodina. Navodno mu se pojavio Krist i rekao: «Ja sam Isus koga ti progoniš.» (Dj 9, 5) Nakon tog priviđenja Savao je prestao progoniti Isusa i priključio se Njemu. Tako kaže predaja. Ako je i bilo tako da je Pavao prestao progoniti Isusa, to još nikako ne znači da se odrekao svog prava na službu, da je detaljno proučio Isusovo učenje i da je za sebe samog prihvatio učenje Gospodina. Pavao je otišao u prakršćanstvo sa zahtjevom: Budući da je čuo Gospodina, sada bi moralo biti onako kako si on zamišlja da bi moralo biti. A zatim je donio propise. Isus iz Nazareta je npr. izričito odbacio žrtvenu misao u smislu žrtve za klanje – kao što smo već utvrdili. Naprotiv, Pavao ju je preuzeo iz poganstva i uveo u kršćanstvo. On je začetnik misli da je Isus iz Nazareta morao biti žrtvovan na krvav način kako bi se Bog pomirio s čovječanstvom – misao koja je Isusu iz Nazareta bila potpuno strana. Pavao ju je donio. Time se on nadovezao na krvne kultove o kojima smo već čuli. To piše i poznati povijesničar Karlheinz Descner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao» na strani 200: «Pavao stalno propovijeda o pomirenju i otkupljenju, o sredstvu pokore 'u Njegovoj krvi' otkupljenja 'preko Njegove krvi' mirotvorstva, 'preko Njegove krvi prolivene na križu'». Drugu, možda još goru krivotvorinu učenja Isusa iz Nazareta napravio je Pavao rekavši po smislu: Odlučujuće je da vjerujete u Boga, i u Krista, Njegovog Sina, onda više nisu odlučujuća djela u sljedbeništvu Nazarećanina. Pavao je propovijedao: «Jer tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja zakona.» Tako piše u poslanici Rimljanima 3, 28. Uostalom u potpunoj suprotnosti s mnogim izjavama Jakova kojeg su zvali «sluga Boga i Gospodina Isusa Krista» i koji je nakon Isusovog uskrsnuća pripadao jezgri zajednice. On je rekao: «Što koristi braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasiti?» Još: «…Tako je i s vjerom: ako nema djelâ, mrtva je u samoj sebi.» Još: «Želiš li vidjeti ti nerazumni čovječe da je vjera bez djela beskorisna?» Još: «Vidite da čovjek biva opravdan djelima, a ne samo vjerom.» Još: «Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djelâ.» (Jak 2, 14; 17; 20; 24; 26) A što je rekao Isus sam? Citirano isto tako iz Biblije, iz Evanđelja po Mateju: «Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši jer je sagrađena na litici. Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina

ruševina.» (Mt 7, 24-27) Pavao je Isusovo učenje krivotvorio još u drugim bitnim elementima: On je kršćanstvo potpuno prilagodio misaonom blagu Imperium Romanum tumačeći da se kršćanin mora pokoravati svjetovnoj vlasti jer je ona uspostavljena i određena od Boga i da je ona Božja služiteljica koja mačem pravedno kažnjava onoga koji čini zlo. (Rim 13, 1-4) – nauk s razornim posljedicama u sljedećih skoro 2000 godina. Isus je naprotiv rekao: «Podajte caru carevo, a Bogu Božje.» (Mt 22, 21), na drugome mjestu čak piše: «Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.» (Dj 5, 29) Crkva je naravno rado prihvatila Pavlove riječi da bi opravdala smrtnu kaznu, također i ratove za koje je često blagoslivljala oružje. Druga stvar koja nije nebitna: Pavao je izgleda imao veliku muku s vegetarijanstvom, jer od njega potječe rečenica: «Jedite sve što se prodaje na tržnici, ništa ne ispitujući radi savjesti.» (1 Kor 10, 25) To naravno ima razorne posljedice sve do danas. Kolju se milijarde životinja jer je ta rečenica zapisana u bibliji. Mi međutim znamo, a to smo i ovdje rastumačili da su prvi kršćani živjeli vegetarijanski. Ove su Pavlove izjave u krajnjoj suprotnosti s onim što je Isus poučavao, a i s onim što su se prakršćani iskreno trudili živjeti. Prakršćanstvo je bilo razoreno ciljanim klevetama koje je širila svećenička kasta, hajkama, progonima, mučenjima i ubojstvima Dakle pavao je govorio protiv Isusa. Isusova misao je bila živa u prakršćanima tadašnjeg vremena. Oni su htjeli iskazati čast Isusu ispunjavajući korak po korak Njegovo učenje. Zašto se onda Pavao sa svojim praznovjerjem, s mnogobožačkom vjerom, s vladarskom načinom mišljenja, mogao učvrstiti u prazajednicama? S jedne strane Pavao je osnovao mnoge nove zajednice koje su imale malo doticaja s prvim prakršćanskim zajednicama u Jeruzalemu i u Palestini, i vjerojatno je u njima mogao prilično neometano širiti svoje predodžbe. S druge strane pak mnogi su izvanjski faktori pridonijeli slabljenju prvog kršćanstva. Od samog početka su postojale klevete da prakršćani ubijaju djecu ili da slave nekakve seksualne orgije – i takve stvari. Ciljano su se širile glasine protiv njih; koristili su ih kao žrtvene jarce. Nakon nekog vremena rimski su carevi iz toga izvukli zaključke i počeli progoniti kršćane. Kao žrtve tih progona prvi su pali najbolji iz prazajednica, to su bili najustrajniji, najrazboritiji. A nakon tih progona prakršćanima su stalno iznenada pristupali ljudi izvana koji su donosili svoje predodžbe o poganskim ritualima. Dakle postojao je pritisak izvana i iznutra koji je tijekom vremena oslabio prakršćanstvo. Zanimljivo bi bilo pitanje: Tko je širio glasine; tko je poticao da se progone prakršćani? U Novom zavjetu je jasno vidljivo da je još Isus iz nazareta bio oklevetan i optužen i to od tadašnje svećeničke kaste koja je za Njega npr. po smislu govorila: «To je đavolov sin» i «taj propovijeda krivog boga». Oni su ga nazvali sektašem, a ljude što su Ga slijedili «sektom nazarećanina». Taj pojam nam je poznat iz apostolskih djela. Kasnije u Rimskom carstvu, svećenici su opet bili prvi koji su počeli širiti takve klevete i to ruku pod ruku s državnim instancama. Progon prvih pravih kršćana provodila je carska uprava. Ona je dakako bila udružena sa širiteljima glasina i klevetnicima iz svećeničke kaste, tako da su država i svećenička kasta već tada udruženo radile protiv prakršćana. Postoji čak predaja iz prakršćanskih pisama u godini 50. do 130. o mučeniku Justinu koji optužuje svećenike u Jeruzalemu: «Pronašli ste odabrane ljude iz Jeruzalema i razaslali ih u sav svijet da objavljuju kako je u kršćanstvu nastala bezbožna sekta, da biste mogli protiv nas podići optužnice, koje sada podnose svi koji nas čak i ne poznaju.» ( Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana, str. 82)

«Koji nas uopće ne poznaju» znači da u gradove dolaze stranci i idu vlastima, rimskom namjesniku i kažu po smislu: «Tu je neka sekta na koju biste morali pripaziti». – Svećenici su dakle slali svoje posebne opunomoćenike posvuda gdje su postojale takve prazajednice da kleveću prakršćane i kažu: «Pazite, to je sekta!» Rimski zakon, Zakon dvanaest ploča je određivao: Ne smije se uvoditi novi bog osim onoga kojeg odobri car. Budući da tada kršćanski bog još nije bio prihvaćen od cara, svatko tko je pred sudom rekao «ja sam kršćanin», morao je umrijeti. Ti ljudi, unajmljeni klevetnici, postigli su to da posvuda, prije svega oni čvrsti i naročito izdržljivi u zajednicama, budu uhapšeni, mučeni i ubijeni. Kada čitamo pismo mučenika Justina, dođe nam ponešto poznato: Očito da su još tada postojali opunomoćeni klevetnici, danas bi se to reklo «opunomoćenici za sekte». Ta se ustanova održala sve do danas i prema tome stara je oko 1900 godina. Pomoću vlasti biskupa koja se provodila diktatorski i totalitarno, prakršćanstvo je bilo preokrenuto u njegovu suprotnost. Prakršćanstvo je bilo razoreno glasinama, hajkama, progonima, sigurno i ubojstvima i sličnim stvarima. – Kako je onda došlo do toga da su se biskupi progurali u prvi plan? Kako je došlo do institucije? Biskupi su bili upravo u najpovoljnijem položaju. Oni su upravljali novcem; naravno da su novac davali samo onome tko im se pokoravao čime su mogli izgrađivati svoj položaj vlasti. Nastojali su da u zajednice prime što je moguće više novih članova. Novi su članovi značili više prihoda, a više prihoda je značilo više moći. Da bi mogli primiti nove članove, stalno su pravili kompromise u vezi s učenjem. Oni su dakle odgovarali tadašnjem duhu vremena, poganskim kultovima misterija, brinući se za to da vjera koja se tada propovijedala u prazajednicama, u velikoj mjeri izlazi ususret udobnosti ljudi. A tu je pripadao bog koji po mogućnosti oprašta sve grijehe – samo zbog vjere. To je shvaćanje koje je obilježavalo još stare idolatrijske kultove. Pavao ga je preuzeo; a kasnije ga opet, potpuno izraženo, nalazimo kod Luthera. Biskupi su naredili da se, nakon kršćanskih progona onih koje su bili žrtvovali caru, dakle oni koji su otpali od kršćanstva, što je moguće prije prime natrag u zajednice. Biskupi su dakle cjelinu razvodnili u svemu; u svakom pogledu su nastojali da se zajednice prilagode rimskoj državnoj vlasti. To se npr. vidi po tome da je u vremenu što je slijedilo, ženama bilo zabranjeno preuzimati vodeće funkcije, onako kao što i u rimskoj državi nije bilo moguće da žena obnaša vodeće funkcije. U prazajednicama su međutim žene često bile predstojnice kućnih zajednica. Dakle i tu su biskupi preokrenuli prakršćanstvo u njegovu suprotnost. Najbogatija prakršćanska prazajednica bila je zajednica u Rimu. Iz pisama iz prakršćanstva može se jasno zaključiti da kada se zajednica okupila na zajedničkom sastanku najvažnije je bilo pitanje kako će se pomoći potrebitima, siromasima. To je jako dirljivo čitati. Na primjer , prakršćani su morali znati gdje tko stanuje; tko je siromašan ili gdje je neka udovica. Oni su morali stvarno dobro poznavati svoj dio grada kako bi mogli pomoći onima koji su u nevolji. Prakršćani su doslovno svi radili da tim siromasima pruže pomoć i potporu. Samo je zajednica u Rimu svakog dana opskrbljivala 1500 potrebitih. Prakršćani u Rimu su opskrbljivali također siromašne zajednice kao Jeruzalem ili one u Maloj Aziji koje nisu bile toliko imućne. Tako je Rim stekao određeni status jer je tamo bilo više bogatih građana članova zajednice. Oni su se vremenom uzoholili. Već u godini 190. rimski biskup – koji se već zvao «biskup» - otkazao je crkvenu zajednicu svima onima koji nisu htjeli prihvatiti rimski uskršnji običaj. Rimski uskršnji običaj bio je nešto pogansko. Prakršćani u Maloj Aziji

se doduše nisu o tom brinuli, ali se u tom događaju već nagovještava dalji razvoj: Iz Rima su počeli vući konce, postavljati ultimatume i uvoditi elemente o kojima Isus nikad nije govorio. Potrajalo je još nekoliko stoljeća dok Rim stvarno nije postao vladajuća sila – barem u zapadnom području crkve; na Istoku, u pravoslavnoj crkvi čak ni do danas Rim nije glavni grad. Međutim već tada, u najranijoj dobi, pokazali su se zahtjevi Rima da bude «prvi». Kasnije je biskup Viktor I. ekskomunicirao cjelokupnu maloazijsku crkvu. Taj proces učvršćivanja poganskih svećenika, idolopoklonika, s njihovim predodžbama, s njihovim ritualima, počeo je već u 2. stoljeću poslije Krista. Tada je započelo uvođenje sakramenata. Postojao je oltar; nakon nekog vremena potom biskup je sjedio na posebnoj stolici, i napokon iz nje je nastalo prijestolje. U 3. stoljeću uvedeno je da svećenici imaju posebnu odjeću; što prije nije bio slučaj, znači već prilično kasno. Uvedena su hodočašća i procesije, kao u poganskim kultovima. Započelo je poštovanje svetaca. Isus je doduše izrekao obećanja blaženstva, ali On nikada nije rekao da se nekoga treba «proglasiti blaženim» - to je nešto sasvim drugo. «Svecima» uopće nije bilo mjesta u učenju Isusa, krista. Uostalom zašto? Jer svaki je čovjek imao – i ima! – mogućnost da sam nađe Boga u sebi. Zbog čega bi mu onda bili potrebni «sveci» kao posrednici na nebu? Uvedeni su blagdani koji se poklapaju s poganskim blagdanima. Mnogi važni crkveni blagdani su do danas blagdani poganstva. Božić, 24. prosinac, npr. bio je praznik najvišeg boga sunca: Sol invictus, nepobijeđeno sunce. Marijino uzašašće, 15. kolovoz, bio je važan praznik Dijane koja je bila velika poganska «božica majka». Taj proces je dakle započeo jako rano, a zatim je tijekom dva stoljeća doveo do toga da je prvobitno učenje Isusa iz Nazareta, dakle prakršćansko učenje, stvarno postalo poganskom religijom. Kada je došao car Konstantin (285 do 337) trebao je samo «staviti točku na i» - i crkvu je konačno proglasio državnom crkvom. Crkva koja je već tada bila postala pretežno poganska potpuno spremno je skrenula na tu crtu. To npr. vidimo po odnosu prema ratu i nasilju. U knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao» od Karlheinza Deschnera, na strani 507 čitamo sljedeće: «Konstantin je 313. kršćanima dopustio potpunu vjersku slobodu. Sinoda u Arelateu je 314. donijela zaključak o ekskomunikaciji vojnika dezertera. Tko je odbacio oružje bio je isključen; prije toga je bio isključen onaj koji ga nije odbacio.» Car Konstantin je tada potpuno poganski obilježenu crkvu učinio državnom crkvom. Za vrijeme cara Konstantina postojale su dvije religije koje su otprilike bile podjednako jake: kršćanstvo i kult Mitre. Ovaj zadnji je u Rimu već imao 800 crkava. Kada se te crkve pogledaju, imaju srednji brod, lijevo i desno klupe, naprijed oltar, stube katoličkoj crkvi. U kultu Mitre prepoznaju se odjednom korijeni katolicizma. Moglo bi se skoro reći da je katolička crkva nastala zapravo manje od prakršćanstva, već štoviše iz poganskih kultova. Od prakršćanstva je najviše preuzeto ime i evanđelja. U kultu Mitre postojalo je isto tako sedam sakramenata; čak se riječ «sakrament» upotrebljavala u kultu Mitre. Kult Mitre je jedan od mnogih poganskih kultova koji su se tada prakticirali u Rimskom carstvu. Vjerojatno su ga rimski vojnici iz Babilona donijeli u Rim. U knjizi Johannesa Leopolda «Okruženje prakršćanstva» čitamo: «Mitra je staroiranski bog neba i svjetlosti koji se u Avesti slavi kao čuvar ugovora i kao utjelovljenje vjernosti ugovoru. Skoro 400 godina prije Krista on se pojavljuje u svim natpisima kraljevske kuće.» Radi se dakle o starom nauku o nebu, nauku o bogu svjetlosti, koji kaže da otkupljenje dolazi

od tog boga svjetlosti. Vjera Mitre je došla iz Babilona i u sebi je sadržala astrološke elemente i svakojake kultne utjecaje. Utjecajni magičari bili su njeni najrevniji misionari. Promotre li se ti magičari, njihova odjeća, kako sjede na prijestolju – to je točno onako kako danas na svom prijestolju sjedi papa, ili biskupi i kardinali. Isto tako je zanimljivo da su imali različite stupnjeve svećenika, onako kao što nam je poznato iz katolicizma. Iz knjige «Okruženje prakršćanstva» dalje saznajemo po smislu: Postoje mnogi spisi ali nedvojbeno je sigurno da je svakom stupnju pripadao poseban kostim odnosno simbol čija se predaja obavljala svečano. Svaka duhovna služba je bila neizbrisivo povezana s insignijama, odorama i simbolima. Zna se da je u kultu Mitre postojalo krštenje, pričest, firma i sakrament pokore. To se nekome učini doista poznatim. Isus međutim nikada nije odredio nešto tako niti htio, a niti prakršćani. U kultu Mitre slavila se večera, ali ne baš večera kakvu su imali prakršćani, nego ritualna, onakva kakvu danas slavi i katolička crkva, ritualna večera. U tim radnjama poput večere sudjelovali su i svećenici. Iz gore spomenute knjige citiramo: «Svećenik je pritom izgovarao takozvane riječi blagoslova i k tome govorio: 'Muževe si spasio prolijevanjem vječite krvi'.» Krv bika, kultni objed, obećavala je dakle mistu (posvećenome) nebeski opstanak i uskrsnuće. I ovdje susrećemo opet životinjske žrtve iz poganskoga svećeničkog kulta i spoznajemo da krvna žrtva, koju je preuzela katolička crkva, svoje porijeklo ima u kultu Mitre; u kome su npr. vjerovali u uskrsnuće tijela. Isus međutim isto tako nije ništa rekao o tome. Ali danas se to propovijeda u katoličkoj crkvi. Taj poganski kult je poznavao i «sudnji dan» i mnogo toga ostalog što je sastavni dio katoličkoga crkvenog reda. Ako čovjek to pročita redom i pogleda slike, tada zapravo vidi čisti katolicizam. Neki autori pišu da je Konstantin zaista htio spriječiti nesuglasice što ih je donijelo postojanje dviju religija, i odlučio se za kršćanstvo. Mnogi službenici i vojnici koji su poganski kult Mitre iz Babilona uvezli u Rim, odatle su ga opet nosili u sve zemlje. Vojnici i službenici su naravno bili temelj carstva. kršćanstvo je bilo rašireno kod bogatijih, ali isto tako i među siromašnijim slojevima. Obje su religije bile otprilike jednakovrijedne i mnogi istraživači kažu: Konstantin je htio jednostavno samo jednu religiju. Htio je mir u svom carstvu. On je, kao što je rečeno, stavio točku na i, tako da je tada nastala jedinstvena religija, jedna čudna mješavina. Odmah zatim, na koncilu u Niceji u godini 325. on je zabranio kult Mitre – u njegovom carstvu smjela je biti samo jedna religija. Odlučujući za uvođenje te jedinstvene vjere u smislu cara Konstantina bio je koncil u Niceji u godini 325. Tada je naime postojala još jedna struja u prakršćanstvu, koje je već bilo pretežno preokrenuto u svoju suprotnost, struja koja se pokušavala nadovezati na prvobitno kršćanstvo. To su bili takozvani arijanski kršćani koji su se pozivali na Origena. Origen je bio veliki filozof i mislilac koji je živio u 3. stoljeću i koji se još u svom vremenu borio protiv krivotvorenja prakršćanstva, npr. i protiv krivotvorenja Biblije. On je prepoznao da se tu događa nešto krivo; prakršćanstvo je zapravo bilo nešto sasvim drugo – Origen je u godini 250. za Decijevih progona prakršćana bio teško mučen i 4 godine kasnije umro je od posljedica. Njegovo učenje međutim, njegove misli širile su se dalje. Jedan od njegovih sljedbenika bio je Arije iz Aleksandrije u Egiptu, koji je to učenje pronosio dalje. On je bio Konstantinov suvremenik. I na tom koncilu u Niceji 325. došlo je do jedne odluke u vezi s prakršćanima. Car je odredio: Arije i njegovo učenje nisu u pravu, nego crkva u Rimu koja mu se tada suprotstavljala. Prije nego se upustimo u ovo teološko sporno pitanje, spomenimo još da je na tim koncilima i sinodima često i vegetarijanstvo bilo «predmet političkog značaja». Može se npr. pročitati: U godini 314. na crkvenom sinodu u Ankari bio je sačinjen i donesen dekret da se svi svećenici i đakoni koji su bili vegetarijanci trebaju isključiti, doslovno: «Zaključeno je da oni koji su u svećenstvu bili svećenici i đakoni i koji su se odrekli mesa, trebaju ga kušati i na taj način, ako hoće, pobijediti sebe.» To znači da trebaju pobijediti odvratnost prema jedenju mesa.

«Ali ako pokažu gađenje makar i prema jedenju povrća pomiješanog s mesom i tako se dakle ne pokore pravilu, neka se udalje iz službe.» ( Carsten Strehlow, Vegetarismus/Veganismus als Bestandteil des Christentums, str.50) «Ne pokoravati se pravilu» - znači da je jedenje mesa već bilo pravilo, štoviše važno pravilo da bi se moglo postati svećenikom u katoličanstvu. To je tim više začuđujuće jer je ipak cijelo prakršćanstvo bilo vegetarijansko. Kako bi se jamčilo da će svi članovi koji sada budu primljeni u katoličku crkvu stvarno jedu meso, novoprimljeni su morali položiti kletvu, i to kletvu protiv Nazarenaca. Zvuči nevjerojatno, ali ovaj citat je dokumentiran. Oni koji su trebali biti primljeni morali su izgovoriti sljedeće riječi: »Proklinjem Nazarence, tvrdoglavce, koji niječu da je zakon žrtvovanja dan od Mojsija, koji se suzdržavaju jedenja živih stvorova i nikada ne prinose žrtve…» ( Citat prema J. Parks, The Conflict of the Church and the Synagogue, str. 398) Vidimo da su se još u 4. stoljeću vodile goleme duhovne borbe, hrvanje oko toga što je bilo stvarno učenje Isusa iz Nazareta, a krivotvorenje tog učenja već je bilo jako, jako uznapredovalo. To se pokazalo i na tom koncilu u spornim teološkim pitanjima koja su se raspravljala. Među ostalim, radilo se o pitanju je li Isus iz Nazareta Sin Božji ili je sam Bog. Atanasije, crkveni otac, tvrdio je da je Isus iz Nazareta inkarnacija Boga. Za Rimljanina kao Konstantina takvo je nešto bilo blisko, jer su rimljani znali samo za jednoga glavnog boga – Jupitera – i još najviše jednu božju inkarnaciju. Zbog toga se Konstantin u interesu ujedinjenja svoje državne religije odlučio za vjeru da je Isus iz Nazareta odnosno Krist «pravi Bog od pravoga Boga», onako kako još i danas stoji u apostolskoj ispovijesti vjere. Protivnik, Arije, naprotiv, zastupao je shvaćanje da je Isus iz Nazareta Sin Božji koji je ispunjen Bogom ali nije identičan s Bogom. To je bilo važno postavljanje skretnice od jednoga rimskog cara, a rezultat toga još i danas pripada ispovijesti vjere rimo-katoličke crkve što se izgovara nedjeljom. Današnji prakršćani iz Božje riječi preko usta proroka današnjeg vremena znaju da je Isus iz Nazareta došao na ovu Zemlju kao Sin Božji da donese kraljevstvo mira, i da je bio ispunjen Duhom Svoga Oca – Boga. Još stoljećima nakon toga postojalo je takozvano Arijansko kršćanstvo. Ali vjera rimo-katoličke crkve još i danas je obilježena – vidljivo npr. po tekstu katoličke vjeroispovijesti – koncilskim zaključkom donesenim Konstantinovim dekretom da je Krist «jedno biće s Bogom». Možda će nam se pitanje tko je stvarno bio Isus izgledati kao teološko cjepidlačenje. Međutim to nije cjepidlačenje; radilo se o tome da je crkva htjela učiniti vjeru što je moguće jednostavnijom. A tada, prema duhu vremena, u poganskim kultovima je postojala tendencija koja se svodila na sljedeće: Htjelo se imati samo jednog Boga, - jednog Boga koji oslobađa od svih grijeha ako se ispravno obavljaju rituali. Mnogobožačka vjera je u tom vremenu bila već malo smanjena. I u kršćanstvu je trebalo biti isto tako, da postoji samo jedan Bog, pa je od Boga-Oca, Boga-Sina i Svetog Duha načinjen jedan Bog koji se predstavlja u tri osobe. Vjera prvih kršćana je međutim bila drugačija. Postoji jedan Bog, a Krist, Sin Božji, utjelovio se u Isusu iz Nazareta i ljudima donio zakonitosti života i potpornu i vodeću otkupiteljsku iskru, otkupiteljsku snagu. A budući da je to tako, i svaki čovjek ima mogućnost doživjeti u sebi Krista i tim zakonitostima doći do Boga – međutim ne pomoću izvanjskih rituala. To je već razlika. Isus je bio ispunjen Bogom, a ne Bog sam. On je bio Sin Božji kojeg je Otac poslao i koji je bio ispunjen Očevim Duhom. To je tada oživljavalo tadašnje prakršćanstvo, a to oživljava i današnje prakršćanstvo. Potpuno jasno formulirano može se reći: Kult misterija je poganski kult. Konstantin je bio obilježen poganskim kultom i na kraju krajeva postupanje današnje

svećeničke kaste je Konstantinovo naslijeđe poganskog kulta koje je bilo navučeno preko vjere u jednog Boga. To je konačno tako. Ono što nije došlo iz kulta Mitre došlo je iz kulta Atisa, Dionizija, Herkula, Ozirisa i Izisa. Bilo je mnogo kultova koji su išli u sličnom smjeru. Konstantin je živio načinom mišljenja tih kultova i zbog toga ih je podupirao. Premda je on kršćanstvo samo po imenu uzdignuo u državnu religiju –on je ustvari u njega unio poganske kultove. Konstantin je i sam bio poganin, znači da se još raspitivao u proročištu, dao je iskovati svoj lik na novcu kao boga sunca. Tada je doista bilo uobičajeno da se car naziva bogom; morale su mu se također prinositi žrtve kao bogu. Konstantin nije bio kršten za života. Tek je na samrtničkoj postelji pristao primiti sakrament krštenja, ali ne od rimo-katoličkog svećenika, nego od arijanskog kršćanina. Sve to međutim nije bitno za crkvu. Ona mu do danas iskazuje naročitu čast. Pritom je Konstantin bio okrutan čovjek, ratni vođa koji je svoje zarobljene neprijatelje bacio medvjedima, koji je čak dao ubiti svoje vlastite rođake. Sve to nije bitno za Petrovu stolicu! Ona ga do danas štuje kao sveca, jer je Konstantin crkvu učinio državnom religijom, a to je za crkvu vrijedno. Konstantin je crkvu opskrbio enormnim privilegijama. Razvlastio je poganske hramove i predao ih je crkvi. Klerike je oslobodio većine poreza. On je takoreći osigurao prihode klerika. Davao im je goleme poklone. Do danas je zapravo tako, barem kod nas u Njemačkoj, da država neizmjerno podupire crkve. Država isplaćuje biskupima i kardinalima mjesečne plaće od 8.000 – 10.000 Eura (!) Država isto tako preuzima troškove izobrazbe teologa, nastavu vjeronauka u državnim školama i mnogo drugoga. Crkve su pored toga oslobođene mnogih poreza. Kada se te dotacije zbroje skupa dođe se do enormne svote od 14 milijardi Eura godišnje koje njemačka država isplaćuje crkvama kao subvencije. A to je ono što crkva voli. Još i danas imamo državnu crkvu … Još i danas imamo državnu crkvu koja je što više crkva vladajućih. Jer tko danas hodočasti Petrovoj stolici? Oni koji vladaju su ti koji smiju stisnuti ruku poglavaru katoličke crkve koji zastupa Petrovu stolicu. Petrova stolica je tijekom vremena donijela zakone koji su okrutni poput onih iz nekadašnjeg poganskog kulta – zakoni koji su apsolutno suprotni učenju Isusa, Krista. Sigurno bi bilo zanimljivo da se u nastavku uzmu pod povećalo sve dogme, rituali i kultovi današnje državne tj. vladine religije kako bi se istražilo odakle dolaze kultovi? Odakle dolaze dogme i rituali? Tako će svatko moći prepoznati kome služi: konstantinskoj državnoj tj. vladinoj religiji – ili Isusu, Kristu.

Marijin kult i obožavanje relikvija: Tko u to ne vjeruje biva vječno proklet od katoličke crkve.

Pokušava li tu jedna diktatura vladati demokracijom?

Katolički kult Marije kao «Majke Božje» je duboko ukorijenjen u pretkršćanskom poganstvu Nauk i struktura katoličke crkve skoro u svim aspektima potječu neposredno iz poganskog kulta idola. S obzirom na ovu izjavu lako je razumljiva asocijacija na kult Marije koji je bitan sastavni dio katoličke vjere: kult «majke Božje» koja je prema dogmi koju je obznanio papa Pio XII. čak tjelesno bila tobože primljena u nebesa. Istražimo dakle pitanje kako je nastao taj kult i koji su mu prethodnici. Jer Isus iz nazareta nije o Svojoj majci govorio kao o «majci Božjoj», već je ona bila Marija, jednostavna, skromna, pobožna žena, žena iz naroda. Dakle

najprije bi možda bilo zanimljivo kako je došlo do toga čudnog razvoja i prije svega koji su prethodnici tog kulta. Ako se osvrnemo unatrag, utvrdit ćemo da je kult majke božje duboko ukorijenjen u pretkršćansko poganstvo. Poznato je npr. da su egipatska božica Izis i grčka božica Artemida bile štovane na sličan način, onako kako se u katoličkoj crkvi štuje Marija sve do danas. Djelomično su bile identificirane istim jezičnim pojmovima kao «nebeska kraljica» ili «morska zvijezda» - možda nekima je poznata pjesma «Morska zvijezdo, pozdravljam te …»; pjeva se do danas na mjestima marijanskih hodočašća. Je li možda Isus iz Nazareta ikada Svoju majku Mariju oslovio s «morska zvijezdo»? – «Morska zvijezda» je bio jedan od naslova tih velikih božica majki u Grčkoj i Egiptu. Karakteristično je i to što dogma da je Marija majka Božja – dakle ne samo Isusova Majka, nego «majka Božja» - utvrđena na koncilu u Efezu u godini 431. Efez je bio središte kulta Dijane, dakle grad gdje se naročito štovala božica majka Dijana. Tu je sasvim očito dakle da je misaono dobro, vjersko dobro iz poganstva prešlo u crkvu. Možda je također zanimljivo znati da je Dijana bila božica lova, božica lova i istodobno «majka Božja». Dakle Isusova majka je postala kultnim objektom, poganskim kultnim objektom. To je otišlo tako daleko da su se npr. u Altöttingu, jednome bavarskom mjestu hodočašća sve do početka 20. stoljeća prodavale takozvane «gospe za struganje». Kao što je spomenuto, u jednoj brošuri* ( * Dr. Müller, Mittel zum Heil, str. 43 ) se o tome može pročitati sljedeće: «Vrlo očigledna mogućnost da se u slučaju potrebe uzme ljekovita tvar poput lijeka je bilo struganje gline od Gospe za struganje. Takve umanjene kopije čudotvornog kipa nekad su se mogle nabaviti u raznim mjestima hodočašća. Vrlo poznate su sve do početka 20. stoljeća bile zacrnjene gospini kipići za struganje iz bavarskog Altöttinga i čudotvorne kopije iz Einsiedelna u narodu poznate kao «laicheibli». Ove zadnje su važile kao čudotvorne i ljekovite jer su u glinu bile navodno pridodane zemlja i mort iz čudotvorne kapele, a osim toga i čestice relikvija. To je međutim vrijedilo samo za one gospine kipiće za struganje koje je samostan sam prodavao…» Tako su se dakle toj Gospi dodavale čestice relikvija, prema prilikama i dijelovi leševa. Tko je nabavio taj «religiozni lijek», izgrebao bi nešto od glinene mješavine i dodao bi jelu – i time bi napokon, ovisno o okolnostima, pojeo svoje pretke. To bi bio kanibalizam. To je toliko poganski da čovjek skoro ne može vjerovati. Samostan je sam prodavao te gospe sve do početka 20. stoljeća. To je primjer za to dokle može ići jedan kult, poganski kult. Većina katolika uopće ne zna za to. Tko tu ne bi pomislio: «To je stvarno najgore poganstvo!» A ponekome tko o tome razmišlja, možda će pozliti. S religijom, a pogotovo s kršćanskom religijom ili čak s učenjem Isusa iz Nazareta, to nema nikakve veze. Možda će poneki crkveni glavar sada potražiti izgovor da se tu radi o narodnom vjerovanju koje možda graniči s paznovjerjem. Njemu se međutim treba prigovoriti da je baš crkva dogmatizirala temelje toga marijanskog kulta, sve do Marijinog prikazivanja kao «majke Božje». Ona se čak u katoličkoj crkvi štuje kao Gospa sa zvjezdanom krunom koja stoji na polumjesecu. Radi se o likovnom prikazu sličnom slici egipatske božice Izis, koja je bila točno tako prikazana Marija, kavu je preuzela rimo-katolička crkva i zatim uzdigla u majku Božju, po svom opisu je neposredna nasljednica egipatskih božica, kao opis Izis i ostalih likova poganskog kulta misterija. Ona je, kao što je već rečeno, nasljednica Dijane ili Artemis ili također Astarte; ova zadnja je feničansko božanstvo plodnosti. ( slika: Slično kao što je na ovoj slici prikazana Marija, bila je prikazivana i egipatska božica Izis kako sa zvjezdanom krunom stoji na polumjesecu.) ( Izis i Horus Semiramida s Tamuzom Indrani s djetetom Devaki s Krišnom) A

do dogme marijinog ustoličenja kao misteriozne kultne boginje, došlo je u Efezu, gradu u kojem je taj kult majke božje već stoljećima bio običaj. Karakteristično je da za vrijeme koncila fanatizirano mnoštvo ljudi išlo gradom Efezom i zahtijevalo da se stari Dijanin kult odsada učini kultom velike majke, majke božje, dogmom ambiciozne rimo-katoličke crkve. Iz ovoga se može zaključiti da je Marija, žena i majka, iznad svih žena i majki. Prisjetimo se sada da se upravo katolički svećenici ne smiju ženiti, jer ako bi se oženili jednostavnom ženom tada bi se moglo zaključiti da su se takoreći morali «oženiti» ženom svih žena i majkom svih majki. Tako se može stvarno objasniti najdublji psihološki korijen crkvenog celibata. «Velika majka» bio je lik koji je tisućljećima prije nastanka kršćanstva vladao u podsvijesti čovječanstva. Postojali su svećenici «velike majke» koji se nisu smjeli ženiti, nosili su žensku odjeću i smatrali su se sinovima te velike majke. Na to su nadovezani svećenici koji se ne smiju ženiti, zapravo u službi te «velike majke», arhetipske figure poganskog porijekla. Sljedeće bi pitanje bilo: Zašto je crkvi bilo potrebno preuzimanje toga poganskog kulta božice majke? Možda zato jer je na drugoj strani prikazala Boga kao okrutnoga, samovoljnog Boga koji kažnjava, koji svoju djecu navodno može poslati u vječno prokletstvo. Kao poravnanje za to preuzeta je «majka Božja», koja je upravo bila utješna, kako ne bi ljudi ostali u strahu od Boga koji «kažnjava». Marija, djevičanska i neokaljana Božja rodilja – tko to ne vjeruje biva vječno proklet. Mnogi koji plaćaju crkveni porez, nisu toga svjesni. Da li je onaj koji ne vjeruje u taj marijanski kult i ne štuje takozvanu «majku Božju», nego je jednostavno poštuje i cijeni kao Isusovu majku, tjelesnu majku Isusa – prema crkvenom nauku već vječno proklet? Odgovor glasi: Da, on je proklet. To možemo pročitati u knjizi «Vjera crkve», Neuner-Roos, pod brojem 195. Tamo piše: «Tko u pravom i istinskom smislu sa svetim ocima ne ispovijeda svetu i vazda djevičansku i neokaljanu Mariju kao Božju rodilju, jer je pravo i istinski samu riječ Božju začetu od Oca prije svih vremena, u zadnjem vremenu primila od Svetoga Duha bez sjemena i neokrnjenu rodila, pri čemu je njeno djevičanstvo ostalo neoštećeno i nakon poroda, neka se odbaci.» Iz ovoga proizlazi sljedeće pitanje: Budući da su prema ovome svi oni koji se zovu evangelicima, vječno odbačeni, vječno prokleti – zašto se ulizuju Petrovoj stolici? To je pitanje koje se uvijek iznova nameće kad se na jednoj strani govori o ekumenizmu, kada protestanti hodočaste Petrovoj stolici ili se s njome sastaju na drugi način, i onda kada se – kao npr. u proteklim danima – jedan kardinal visoka položaja kao kardinal kölna, kardinal meisner, u tom pogledu izjašnjava izrazito suzdržano. U vijesti epd-a od 5.6. 2005. kaže se: «Kölnski nadbiskup očekuje ekumenski napredak samo između rimokatoličke i pravoslavne crkve, ali ne između katolika i protestanata. 'S reformatorskim crkvama put je dug i mukotrpan' rekao je Meisner. 'Ne trebamo se zavaravati stvarima koje su nerješive.'» Katkad čovjek posumnja u duhovne sposobnosti tih protestanata koji zapravo kao pomračena uma dopuštaju da ih uvijek iznova posiše med katoličke crkve. Ako Vi, dragi slušatelji, dragi čitatelji, ne vjerujete u Marijanski kult, tada ste - po crkvenom nauku – odbačeni, u pravom smislu riječi to znači vječno prokleti. Tko će onda još ostati u katoličkoj crkvi da plaća poreze? Plaćate li Vi dakle katoličkoj crkvi svoj porez, crkveni porez za to što Vas je ona vječno proklela? Nijedan razumno misleći čovjek ne bi trebao to činiti. Mnogobrojni mladi ljudi to više ne čine. Treba se nadati da će vremenom s time prestati i mnogi stariji.

Tko ne iskazuje osobito poštovanje i čast relikvijama svetaca, biva proklet od katoličke crkve. Kult mrtvih: Vjera i praksa te crkve zasnovane su na kostima. Uostalom vrlo lako se može postati proklet: Tamo gdje sam kao dijete morao silom ići u crkvu, lijevo i desno od oltara stajao je po jedan stakleni lijes; u svakome je ležao kostur odjeven u prekrasne haljine, a ja sam mislio: «Kakav je ovo užas?» Uvijek me je hvatala jeza. Ali sam tek sada pročitao: Ako katolik ne vjeruje da od tih kostura dolazi spasenje, vječno je proklet. Koncil u Tridentu naredio je štovanje leševa mučenika i osim toga je prokleo one koji ne vjeruju u relikvije. Citat: «Vjernici moraju štovati sveta tijela svetih mučenika… jer preko tih tijela Bog ljudima pruža mnoge dokaze milosti, tako da oni koji izjavljuju da relikvijama svetaca ne pripada osobito štovanje i čast … moraju biti potpuno prokleti; a tako ih i crkva sada proklinje.»* (* Ralph Woodrow, Die Römische Kirche, Mysterien-Religion aus Babylon, citirano prema The Catolic Ensyklopedia, svezak 13, str. 454, članak «Santa Casa di Loreto») Ovaj proglas se doduše ne može svrstati u dogme ali nije ništa manje obvezujući. To znači: Onaj koji ide u crkvu mora vjerovati u takve stvari koje su stvarno najdublje poganstvo. (slika: Kostur (relikvija) u crkvi sv. Petra u Müncenu) U starom Egiptu postojala su mnoga kultna mjesta na kojima su se štovali ostaci umrlih, takozvanih «bogova», koji su navodno imali magijsko djelovanje. Kad slušamo što je bilo rečeno o relikvijama, tada odatle do Gospe za struganje, o kojoj je bilo riječi, vodi neposredno put u još i danas vladajuću magiju rimokatoličke crkve, koja nema nikakve veze s kršćanstvom. Jedan aspekt ovih okolnosti: Bilo bi zanimljivo pitati nekog liječnika što drži o Gospi za struganje. Kakvi su se tragovi mogli naći na toj Gospi za struganje koji izazivaju bolesti? Drugi aspekt je pitanje da li su štovanjem relikvija te vrste bili prekršeni zakonski zdravstveni propisi. Jer je sasvim sigurno bilo katolika koji su hodočastili u Altötting koji su odatle očekivali ozdravljenje svog tijela i možda su na taj način potisnuli ili propustili posjet liječniku. Normalno u Njemačkoj je tako nešto zabranjeno. Kada bi neka necrkvena religijska zajednica ponudila nešto tako, tada bi se vjerojatno uključila inspekcija rada, naročito ako bi se kultni predmeti još i prodavali. Reklo bi se: To je opasnost za narodno zdravlje i mora se zaustaviti. Prije svega ne može se reći da je sve to narodno vjerovanje. Posao s relikvijama je štoviše od samog početka Petrova stolica uzela u svoje ruke: «Oko godine 750. u rim su neprestano dolazile duge kolone kola punih golemih količina lubanja i kostura, koje su zatim pape etiketirali i prodavali. Grobovi su se pljačkali noću, a u crkvama su nadgrobne spomenike čuvali naoružani muškarci! 'Rim' rekao je Gregorovije, 'bio je poput moderniziranog groblja …'» (Ralph Woodrow, Die Römische Kirche, Mysterien-Religion aus Babylon, str. 66) U crkvi Sv. Prasede još i danas postoji mramorna ploča na kojoj piše da je u godini 871. papa Psakal dao donijeti u ovu crkvu leševe 2300 mučenika sa groblja. Kad je papa Bonifacije IV. oko 609. pretvorio Panteon u kršćansku crkvu, «iz katakombi je uklonjeno 28 natovarenih kola svetih kostiju i položeno u bazen ispod glavnog oltara.» ( Ralph Woodrow, Die Römische Kirche, Mysterien-Religion aus Babylon, citirano prema The Catolic Encyklopedia, svezak 2, str. 661, članak «Bonifacije IV», str. 66) Temelj te crkve su stotine i stotine kostura na kojima je bio podignut glavnu oltar. Dakle moglo bi se reći: Vjera i praksa katoličke crkve su stvarno zasnovane na kostima; to je kult mrtvih. Utoliko je opravdana tvrdnja: To štovanje relikvija je povećanje poganskog kulta. Općenito se može utvrditi da mnogo toga u katoličkoj crkvi, skoro sve od njenih običaja, potječe iz poganstva. Tu ne samo da imamo korijene iz poganstva, koje smo već

spomenuli, nego je katolička crkva još neizmjerno povećala poganstvo. Takvi običaji relikvija nisu bili poznati u poganstvu u tim razmjerima. (slike: str. 158,159: Unutrašnji izgled jedne katoličke kapele (kosturnica) u blizini Praga) Možda bi se trebalo kod izlaganja činjenica stalno imati pred očima da li u poukama Isusa iz Nazareta postoji nešto od ovih običaja, rituala i kultova. Neće se za to naći nijedna polazna točka! Također se isplati opetovana usporedba: Što je poučavao Isus, Krist, a što sada propovijeda katolička crkva? Isus je rekao: «Hajde za mnom… - a pusti mrtve da ukopavaju svoje mrtvace. (Mt 8, 22) U Mateju 22, 35-40, postoji jedan pasaž koji glasi: «… jedan učitelj zakona upita s nakanom da ga – dakle Isusa – kuša: 'Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?' On mu odgovori: 'Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim srcem, svom dušom svojom i svom pameti svojom. To je najveća zapovijed Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.'» Dakle treba pitati: Odakle dolazi sve ostalo i čemu to služi? Nešto je poznato i o tome. Još smo od proroka Starog zavjeta čuli da sve to dolazi iz poganskog kulta. Jeremija je npr. rekao: «Jer su običaji bezbožaca puka tlapnja, njihovi idoli su samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom. Nalik su na ptičja strašila u vrtu: ne znaju govoriti. Treba ih nositi jer ne umiju govoriti. Njih se ne bojte jer ne mogu zla činiti, ali ni dobra učiniti ne mogu.» (jer 10, 3-5) Dakle još su proroci rekli: To je sve brimborium, što je tada bilo uobičajeno. Božji narod se nije trebao okruživati takvim kipovima niti za svoju vjeru priređivati takve predmete od drva, srebra i zlata; to su sve radili samo pogani. – Ali, kao što je rečeno, katolička crkva se nadovezala upravo na te poganske kultove, a ne na istinske Božje proroke. Mračno praznovjerje – još i danas: Relikvija u biskupskom križu na prsima, relikvija u svakom oltaru… Dogma: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu predaju…» - nalazi se takoreći već u paklu. Možda poneki bezazleni sugrađanin ove relikte mračnog praznovjerja želi rado prenijeti u neko davno prošlo razdoblje. međutim upravo je šokantno da nam je sve to mnogo bliže nego se općenito vjeruje. Jedan je prakršćanin nedavno posjetio muzej s blagom katedrale u Würzburgu. Tamo je vidio insignije današnjih biskupa i morao je utvrditi: To je i do danas tako! Uzmimo primjer «biskupskog križa». Od 12. stoljeća svaki biskup mora nositi neki križ na grudima. Već u 4. stoljeću postojao je amulet, posuda s relikvijom. I sve do današnjeg dana u tom biskupskom križu mora biti relikvija – to je propisano. Na takav i slične načine ti se rituali i te insignije nose sve do sadašnjosti i predaju dalje. Dakle ni danas to nije drukčije – kao što mnogi misle – nego je to sadašnjost, apsolutna sadašnjost. U svaki se oltar također umeće relikvija. Katolički oltar je punovaljano posvećen tek ako sadrži relikviju. Što će doista reći vjernik katolik koji do sada nije znao da u oltaru crkve, koju prema prilici, posjećuje svake nedjelje, nekakve kosti ili ostali «jako sveti» dijelovi leševa lagano trunu? Tada se misleći suvremenik pita: Zar se doista mora vjerovati u taj kult relikvija? Ako ga takozvani vjernici ne prihvaćaju, dakle ako ljudi ne vjeruju u to – što će se onda dogoditi? Već je bilo rečeno da se mora vjerovati posebno u moć relikvija. Sasvim općenito se može reći da postoji dogma koja to razjašnjava analogijom: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu predaju, pisanu i nepisanu, neka se isključi.» (Neuner-Roos, Der Glaube der Kirche in der Lehrverkündigung, br. 85, Denzinger-Schönmetzer 609) To dakle znači da vrijedi i za onoga koji tu predaju uopće ne poznaje: Tko ne prihvaća samo jedan jedini sastavni dio te predaje, kojeg ne smatra istinitim, taj je već proklet – čak ako to i ne zna. On se nalazi, prema

katoličkoj crkvi, takoreći već u paklu, a da toga nije svjestan. Sada se postavlja pitanje: Zar onda to ne pogađa skoro sve katolike? Jer se teško može pretpostaviti da svi katolici poznaju sve dogme i predaje. To bi značilo sljedeće: Oni plaćaju za crkvu koja ih je već odavno proklela. Možda bi si čovjek jednom trebao razjasniti što to zapravo znači: vječno proklet. Najčešće se to kaže jednostavno onako, osjeća se kao skandal. Ali čovjek postaje svjestan čitave dimenzije tog skandala kada si objasni što stvarno znači to vječno. Vječno, morati vječno u ognju trpjeti neizrecive muke i nikada ne biti izbavljen od toga. Nema kraja toj muci, tako propovijeda crkva. I to samo zbog toga što čovjek nije vjerovao u neku dogmu. U najnovije vrijeme uostalom i onda ako se živi zajedno bez vjenčanog lista. Tek prije nekoliko dana Benedikt XVI je obznanio da brak bez vjenčanog lista nije spojiv s naukom te crkve, dakle da je to težak grijeh. A tko umre u stanju tog grijeha, prema dogmi o vječnom prokletstvu, zapast će u vječnu vatru pakla. Crkva se međutim ne susteže da od svih onih mnogih, koji ne vjeruju u svaku od njenih dogmi, i nadalje zdušno ubire novac, premda im je objasnila: Vi ste zauvijek prokleti jer ne vjerujete u to što mi objavimo (prema Neuner-Roos, red. br. 85) Tko sjedi na Petrovoj stolici? Tolstoj je već znao tko je osnovao crkvu … To dakle proglašava crkva. Tko vjeruje da je Bog to zapovjedio crkvi? Tko vjeruje u to? Nijedan normalno misleći čovjek neće vjerovati u to da je Isus, Krist, Bog, naš Otac prenio crkvi takvu misao, takav mandat. Ako je Bog ljubav, tada je On ljubav. Ljubav oprašta, ispričava, ljubav nosi. Ali crkva proklinje! – Tko onda sjedi na Petrovoj stolici? Mora li se to sada izgovoriti, ili si svaki slušatelj i svaki čitatelj može to sam objasniti? Vrlo razgovijetno je to rekao jedan ruski pisac, naime Lav Tolstoj, i to u svojoj pripovijetki «Obnova pakla».* (* Lav Tolstoj, Obnova pakla) Ta je pripovijetka bila objavljena tek nakon njegove smrti, a njegov sin koji ju je objavio bio je optužen za bogohuljenje, ali je zatim i oslobođen. U toj pripovijetki radi se – po smislu – o tome da je nakon događaja na Golgoti, kada je Isus umro na križu, vrag bio prognan u najdublji bezdan Pakla. Bio je dakle «zavezan». Zašto? Zato jer su ljudi od tog vremena nadalje nastojali provesti u djelo pouke Isusa iz Nazareta. Bilo je manje svađe, ljudi su se mirili jedni s drugima, i vrag više nije imao što raditi. Pakao je bio prazan. onda međutim, nakon dugog vremena, u paklu je ponovo nastala galama. Nekoliko vragova je ušlo s bakljama unutra, jako radosni, a Belzebub je pitao: «Ljudi, što se tu događa?» Oni su odgovorili: «To što se uvijek događa.» Oni su pakao ponovo pustili u pogon. - »Da, ali kako ste to uspjeli? Na to je drugorangirani vrag rekao. «Izmislio sam crkvu.» Lav Tolstoj zatim izlaže kako se to odvijalo: Da su osnivanjem crkve među ljudima opet započele svađe, da se opet stvorila «elita» koja je tlačila i iskorištavala ostale, da je i država iskorištavala ljude, da je na taj način bio uništen početak prakršćanstva i da su zbog toga zločini postali veći i brojniji nego prije. U nastavku je nekoliko kratkih odlomaka te Tolstojeve pripovijetke. Kad vrag čuje «izmislio sam crkvu», on pita «Dobro, što je zapravo 'crkva'?» On to ne zna. Na to mu njegov zastupnik objašnjava sljedeće: «Crkvu si čovjek može predstaviti onako kao kad ljudi lažu i osjećaju da im ne vjeruju, a oni se tada pozovu na Boga i kažu: 'Budući da ljubim Boga, sve što kažem je istina.' To je zapravo crkva, samo s tom posebnošću da su ljudi koji pristaju uz tu crkvu, čvrstog uvjerenja da su nepogrješivi i da se kasnije ne mogu odreći ničega, bila to makar besmislica što su je

rekli samo jedan jedini put. Crkva nastaje na sljedeći način: Ljudi uvjere sebe i druge da je njihov učitelj, Bog, izabrao određene ljude, kojima je prenio punomoć da jedini mogu istinito izlagati njegovo učenje, kako se ne bi krivo shvatio zakon koji je on objavio ljudima.» To je crkva. Dakle: I Tolstoj je smatrao da je vrag osnovao crkvu. A da ostala Tolstojeva izlaganja nisu izmišljotine pokazuju sljedeća crkvena pravila katoličke crkve, koja se mogu pročitati u Neuner-Roos, red. br. 44: «Zbog toga se uvijek mora zadržati onaj smisao vjerskih istina što ga je jednom rastumačila sveta majka crkva; nikada se ne smije odstupiti od tog smisla u ime neke tobožnje više spoznaje.» I kako je već citirano: «Tko ne prihvaća cjelokupnu crkvenu predaju, pisanu i nepisanu, neka se isključi.» (Neuner-Roos red. br. 85) U Neuner-Roos, red. br. 234 čitamo: «Moramo utvrditi u vjeri da izvan apostolske, rimske crkve ne može nitko biti spašen; ona je jedina arka spasenja i svatko tko u nju ne uđe, mora potonuti u potopu.» Iz ovoga također slijedi: prema crkvenom nauku sve ostale religije već spadaju u vječno prokletstvo. Velike religije, to su npr. hinduizam, budizam, islam, đajinizam, konfučijanizam, judaizam, taoizam. Tu spadaju i svi protestanti, ali i sve ostale konfesije koje nisu katoličke. Uvijek se tvrdi da je na Vatikanskom koncilu ta izjava bila ublažena, ali to je laž, ona nije bila ublažena. Jer je na Vatikanskom koncilu zaključeno sljedeće: «Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu katolička crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ući ili u njoj ostati.» (Neuner-Roos. red. br. 417) sada se čovjek treba upitati: Tko od protestanata širom svijeta ne zna za katoličku crkvu? Svi oni znaju za katoličku crkvu. To znači da prethodna izjava pogađa sve ljude osim najviše neka izolirana plemena u Papui Novoj-Gvineji ili u području Amazone, koja stvarno još ništa ne znaju o postojanju neke katoličke crkve. Za sve ostale međutim vrijedi: Po mišljenju crkve oni padaju kao žrtve prokletstva. Serija okruglih stolova je na temu: Tko sjedi na Petrovoj stolici? Osnivač evangeličke crkve, Martin Luther je rekao nešto o tome. U «vojnoj propovijedi protiv Turaka» 1529. on se izjasnio: «Vjerujem da je papa zakrabuljeni, utjelovljeni vrag, zato jer je apokaliptički kršćanin.» Ili: «Protiv papinstva utemeljenog od vraga.» Tamo se mogu pročitati i sljedeće Lutherove riječi: «Jer vrag koji je uistinu utemeljio papinstvo, govori i djeluje preko pape i rimske stolice. Tu si sa dna pakla izveo papu, bilo što da je on i bilo odakle, naime užas svekolikog idolopoklonstva svih vragova..» To o papi govori osnivač evangeličke crkve. I premda to nije bilo demantirano –evangelička crkva se unatoč tome dodvorava katoličkoj i tako se pokušava vratiti u to jedno krilo. Zašto? Da bi još ipak umakla vječnom ognju? – Grubo rečeno dakle to znači: Evangelička crkva se dodvorava vragu. Zbog čega? Možda zbog toga što i sama u sebi nosi još mnogo toga poganskog. Marijin kult i relikvije evangelici nisu doista prihvatili, ali su ipak preuzeli mnogo toga što je također pogansko. Oltari u crkvama su npr. pogansko misaono blago, poganska praksa. Propovjedaonica je postojala još u Izisinom kultu. Prakršćani nisu imali niti večeru u katoličkom i evangeličkom ritualnom obliku. Oni su slavili zajedničku gozbu ljubavi, na kojoj su zajedno blagovali, na kojoj su se nahranili i siromasi. Kasnije je od nje načinjen ritual: Bila je premještena prijepodne; pojavio se župnik s posebnom odorom; načinjen je oltar i iz toga je nastala misna žrtva, žrtveni objed, kakvih je bilo u poganskim kultovima. Luther je preuzeo sve to, a i mnogo toga drugog – među ostalim glavni sastavni dio crkvenog života, «svećenika». On je dakle odobravao drskost čovjeka da se postavi između pojedinih ljudi i Boga. Središnje načelo katoličkog nauka je da pojedinac može doći u nebo samo ako vjeruje što mu jedan drugi čovjek tvrdi. To praznovjerje je usvojila evangelička crkva: Samo svećenik može posredovati spasenje. Pritom crkve time još više proturječe svojoj vlastitoj

Bibliji, jer tamo stoji: «Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi:» - i sada dolazi ono – ne svećenik, već u Bibliji piše: «čovjek Krist Isus». (1 Tim 2, 5) O svećeniku nije bilo ni govora. Pritom sve to ne koristi protestantima što su preuzeli toliko toga od katoličke crkve, koja je to opet preuzela od poganstva. Jer kao što je rečeno: Sve dok protestanti ne preuzmu cjelokupne središnje postavke katoličke vjere, oni su također prokleti – to određuje katolički nauk. To znači da se evangelici mogu dodvoravati – ali im to po katoličkoj vjeri ne koristi ništa. Ali zašto oni to čine ima svoje razloge u tome što katolička crkva sama zna uvijek iznad svega vješto prikrivati svoj nauk. Sada smo čuli mnogo toga o vječnom prokletstvu, o vječnom paklu, o tim grozotama. Međutim ako se čovjek točno raspita o tome, tada to često čak i katolici poriču i prikazuju bezazlenijim nego jest. Na primjer u časopisu «Weltbild» za katolike postoji rubrika „pitanja i odgovori“. Tamo je postavljeno pitanje: «Što se danas može reći o paklu?» - Odgovor glasi: «Postoji teza da pakao za čovjeka znači da sasvim jednostavno on prestaje postojati. Nema ga više.» (Weltbild 20/96, članak «Vječno osamljen») Odjednom se donose posve nova tumačenja! Stoga se postavlja pitanje: Što se onda opet skriva iza toga? Pojedinac više neće postojati? O tome treba reći: Tu se zapravo radi o bogohuljenju. S jedne strane čak ta crkva zna da čovjek u sebi nosi besmrtnu dušu; a s druge strane ona očito hoće razglasiti da će onaj tko ne vjeruje u njene dogme biti uništen. Dakle bit će uništen život stvoren od Boga ako se ne vjeruje u dogme te organizacije. zapravo teško je zamisliti nešto više sotonsko. Kod citirane izjave ne radi se samo o rastvaranju u nirvanu, jer bi pri tome energija i dalje postojala. Ali se ovdje kaže : On se raspada u Ništa. Što je zapravo «ništa»? Postoji li uopće Ništa ako je sve energija? – Božji zakon ne poznaje raspadanje, rastvaranje, nestajanje ili prolaženje, nego jedino preobrazbu, i to evoluciju, sazrijevanje u više oblike bitka odnosno života. Iza ovakve izjave da jedno biće prestaje biti, skriva se ili duboko duhovno neznanje, ili želja da se uništi Božje stvaranje. Pakao po sebi je zapravo misao o kojoj se mora reći: Ako makar i jedan čovjek dospije u vječno prokletstvo i ostane tamo, tada bi to doista bila pobjeda nad Bogom, jer je Bog stvorio taj život. Bog je Bog ljubavi i ako makar i jedan čovjek ostane proklet, tada bi Bog bio pobijeđen. Prema tome nauk o paklu i vječnom prokletstvu je bogohuljenje. katolička crkva tvrdi da je od Boga ustanovljena kao potrebna za spasenje. Što znači dakle «potrebna za spasenje»? To znači da je za čovjekovo spasenje potrebno da on bude u toj crkvi. Ako nije u toj crkvi neće biti spašen. To znači da je on proklet. To je pismeno utvrđeno u jednoj dogmi, koja se opet može pročitati kod Neuner-Roos, red. br. 381: «Sveta rimska crkva osnovana po riječi našega Gospodina i Otkupitelja, čvrsto vjeruje, ispovijeda i navješćuje da «nitko izvan katoličke crkve, ni poganin» ni židov ni nevjernik niti netko odvojen od jedinstva, neće postati sudionikom vječnog života, štoviše propast će u vječni oganj koji je priređen za vraga i njegove anđele, ukoliko se prije smrti ne priključi njoj (crkvi).» Protestantski nauk: Bog je «unaprijed odredio» odnosno «predvidio» tko ide u nebo, a tko u pakao. Razjasnili smo da su npr. protestanti po katoličkom nauku postali žrtve vječnog ognja ili vječnog prokletstva. Neki pripadnik Lutherove crkve bi sada mogao doći na pomisao da kaže:

«Ne vjerujem u dogmu. Ne vjerujem u to što piše u Neuner-Roos-u, jer sam dakako protestant. Time sam na konju.» Možda analogno primjenjujući rečenicu: «Iziđite iz nje moj narode» - kao što je već zapisano u Bibliji – «da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka)» (Otkr 18, 4) Ali to što protestant ne zna: On je s konja pao na magarca. Jer premda se danas doduše to više ne govori otvoreno, u nauku protestantske crkve se kaže da je čovjek unaprijed određen; jednom dijelu čovječanstva je po bezobzirnoj Božjoj volji obećano spasenje, dok drugi dio postaje žrtvom vječnog prokletstva, bez mogućnosti da učini nešto protiv toga. To je nauk koji je zapravo još perverzniji od nauka rimokatoličke crkve. Protestantstvo sigurno nije izlaz iz dileme. Ponovimo to jasno još jednom: Luther je dakle naučavao da Bog još prije rođenja čovjeka određuje kamo će on doći, ili na nebo ili u vječni pakao, znači dospjet će k vragu. Međutim evangelička crkva je u međuvremenu to nešto ublažila formulacijom: Bog to ne određuje, nego samo «predviđa» …* (* npr. Augsburger Konfession XVII u vezi s Konkordienformel, Epitome XI) U svakom slučaju tada nije potrebna ni crkva! Jer ako je to predviđeno i ako se to ionako događa, tada izgleda da je čovjek napušten od svih dobrih duhova, još kad mora zastupnicima te institucije nositi svoj novac. Crkva koja poriče slobodnu volju čovjeka, poriče temelje pravnog poretka. Paradoks u praksi Besmislenost tog nauka postaje naročito jasna ako se nauk primijeni na konkretan slučaj: Kako je u nekom sudskom postupku? Kada netko počini zločin može uvijek reći: «Bog je još prije mog rođenja odlučio da postanem zao čovjek ili da izvršim opak zločin. Stoga me se sada ne može za to osuditi!» što će sada na to reći sudac? U ovom slučaju se sudac nalazi u istoj situaciji skoro kao i svi protestanti: On nema pojma o tome. Jer protestanti «vjeruju», ali najčešće ne znaju u što uopće vjeruju. Sudac će vjerojatno jednostavno prijeći preko tog prigovora. Po mišljenju crkve sudac je međutim također kandidat za vraga: On osuđuje nekoga koga je Bog još prije rođenja poslao u vječni pakao. Je li onda i sudac u vječnom paklu? Vidimo da u nauku evangeličko-luteranske crkve postoji unaprijed programirani paradoks koji narušava svaki pravni poredak. Crkva koja u etičkim stvarima poriče slobodnu volju čovjeka, koja mu kaže: «Ne možeš se na temelju svoje slobode odlučiti za Dobro ili za Zlo, jer si unaprijed određen», u biti poriče temelje našeg pravnog poretka, također i našeg ustava koji polazi od toga da je svatko slobodan da se razvija prema svojim odlukama, da svoj život uređuje prema etičkim mjerilima. Sve je to bezvrijedno ako se Lutherovo učenje shvati ozbiljno. Čitav pravni poredak više neće funkcionirati ako se utemelji na luteranskome crkvenom nauku: Ne bi se više nitko smio osuditi za zločin, jer od samog početka mu nedostaje krivnja, a sudac koji ga unatoč tome osudi, naravno da postaje krivac. Sudac zapravo završava isto tako u paklu, jer je učinio nepravdu. Možda bi međutim Luther spasio suca govoreći: «I ti si zapravo potpuno neslobodan; ne možeš učiniti ništa drugo.» U tom pogledu to je jedan besmisleni kružni tok neslobodnih «Božjih marioneta». Premda je Bog, Bog slobode, Bog ljubavi, tu se postavlja čovjekova slika koja od Božjih stvorenja pravi marionete, koje Bog nikada nije stvorio. Da li nam je onda uopće potreban pravni poredak ako smo svi marionete? jedni su osuđeni na Zlo, drugi na Dobro, jedni na nebo, drugi na pakao; doista, prema Lutheru mi ne možemo uopće ništa. Je li nam onda potreban pravni poredak?

Prema Lutherovom načelu naša država ne bi uopće mogla funkcionirati, i stoga se ono jednostavno ignorira. Naime, ne smijemo zaboraviti jedno: Pretpostavimo da će sudac poreći slobodu volje optuženog, onako kako čini Luther, a također i svoju, onda bi se morao sam proglasiti neuračunljivim. Time bi čitav sustav bio ukinut. Kako optuženi tako i sudac morali bi biti pritvoreni kao opasni i skloni zločinu. Misleći logički došli bismo do pitanja: Trebamo li onda uopće suce? Trebamo li uopće državni pravni poredak, jer po evangeličkom nauku čovjek je predodređen, a katolički crkveni nauk utvrđuje: Ako ne vjeruješ, vječno si proklet? – Ako je čovjek ionako vječno proklet, što će mu onda još presuda? Katolički će teolozi ovdje prigovoriti da svjetovni pravni poredak mora brinuti za nekakav red. U zagradama bi se moglo dodati: dakle i za red među prokletima. U državi odlučuje svećenička kasta – sve dok narod to dopušta. Jedna diktatura pokušava ovladati demokracijom. Ako se točno promotri katolički nauk, prije svih stvari izjave koje su zapisane u Mojsijevim knjigama, koje su po katoličkom nauku «prava riječ Božja» i koje se čak «osvjetljuju» u Novom zavjetu, ispada tako da svjetovni pravni poredak zapravo ne bi bio potreban, jer zadnju riječ ima uvijek svećenik. Tako bi se moglo dakle reći da je svjetovni pravni poredak predviđen samo kao maskirni ogrtač kojim se može zaogrnuti. U stvarnosti katolička crkva kaže što se treba raditi, a svjetovni red treba napraviti ono što hoće katolička crkva. Tako u crkvenom nauku izgleda nacionalno ili legitimirano državno pravo. Moglo bi se također reći: Demokracija u kojoj vlast proizlazi iz naroda treba se održati kao privid. U stvarnosti svećenička kasta vladajuće religije hoće određivati što se radi. Sjetimo se samo što se dogodilo s Isusom iz Nazareta. Tko Ga je ubio? Nije Ga ubila rimska okupacijska vlast, tadašnja svjetovna vlast, nego svećenička kasta. Pitanje zvuči doduše komično: Trebamo li svjetovne suce? Odgovor bi mogao glasiti. Prema Bibliji i crkvenom nauku oni su potrebni, kako bi svećenička kasta imala izgovor za svoje nasilne operacije. Bilo luteranska crkva ili katolička crkva, vlada u svakom slučaju treba biti njena produžena ruka; vlada je izvršitelj – sve dok narod to dopušta. To se čak i bez sustezanja tako kaže u knjizi Neuner-Roos (red. br. 434): «Određujemo da Sveta, Apostolska stolica i rimski biskup imaju vlast nad cijelim svijetom.» Zar se onda ne bi moralo reći: Demokracijom se zapravo samo zavarava narod, u stvarnosti iza demokracije stoji diktatura crkve? Ako se uzme u obzir da crkva od svojih vjernika zahtijeva da u svakoj situaciji, bilo privatno bilo u službi, vode brigu da se ostvaruje kršćanski nauk – i to shvaćen prema crkvenoj dogmatici, ( O ovome činjeničnom stanju opširno pročitajte u «Za iskusne analitičare: otkrijte istinu. Crkvena i državna vlast i Božja pravednost», str. 31 i d. Naklada DAS WORT) tada se tu ideologija jedne organizacije postavlja iznad državnog pravnog poretka. Budući da se radi o totalitarnoj ideologiji kojoj demokracija nije ni na kraj pameti, moglo bi se svakako reći da jedna diktatura pokušava ovladati demokracijom. Programska teza katoličke crkve ostvaruje se u javnom životu. «Što je kršćanski, određujemo mi!» Programske teze se naravno moraju uvijek razlikovati od pitanja da li se te programske teze

mogu ostvariti u praksi. Totalitarne programske teze koje su nam poznate iz katoličke, poganske kultne crkve, već su kao programske teze stvarno opasne. Netko će možda reći: «Da, ali u stvarnosti se one ne primjenjuju.» U vezi s tim je zanimljivo da je već spomenuti kardinal Meisner prije nekoliko dana, među ostalim, zahtijevao da njemačka stranka CDU izbriše C u svom imenu. Ne zbog toga što, kako CDU tako i katolička crkva nemaju nikakve veze s Kristom, nego on po smislu kaže: Što je kršćanski, određujemo mi! Meisner je jasno stavio do znanja da stranka nije potpuno suglasna s njegovim strogo reakcionarnim predodžbama (epd-vijest. 5.6.2005.) – Dakle sasvim je očigledno da ta programska teza crkve nije samo na papiru, već se provodi u djelo. A onome tko još sumnja u to, preporučamo Gabrielinu knjigu: «Za iskusne analitičare: otkrijte istinu. Crkvena i državna vlast i Božja pravednost» U toj knjizi se nevjerojatnom jezgrovitošću i jasnoćom obrazlaže kako funkcioniraju ti mehanizmi. U demokratskoj državi svećenička kasta vuče konce na razne načine. A ako ne vjerujete, pročitajte tu knjigu. Nakon sve te apsurdne poganske crkvene vjere, o kojoj smo slušali u današnjoj emisiji rado bismo Vam pročitati jedan kratak odlomak iz te knjige. Tamo na strani 75 piše: «Sve je više ljudi kritičnih prema crkvenoj vjeri. Na početku su smatrali da je Bog jednak crkvi. Budući da više nisu suglasni s crkvom, mnogi sumnjaju u postojanje Boga.- Ali kog Boga? «Boga» kojeg je crkva propovijedala i propovijeda? Bog nije crkveni bog! Krist nije «Krist» crkvenog nauka! Da u ovom vremenu nije došao Duh vječne istine u Njegovoj riječi, mnogi stvarno ne bi znali tko je Bog, tko je Krist i što se o njemu treba misliti. Ne bi znali da Mu se mogu približiti i da Ga mogu shvatiti, tako što se obrate Njemu koji stanuje u njihovoj nutrini. Isus je propovijedao Kraljevstvo Božje u nama. Poučavao nas je da potražimo tihu sobicu: «…A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.» (Mt 6,6) Dragi slušatelji, dragi čitatelji, ako pripadate ljudima koji više ne mogu vjerovati u crkvenog boga i crkvenog Krista, tada isprobajte ono čemu nas je Isus poučavao. Mi prakršćani postupamo tako da u svom domu uredimo tihu sobicu – to jednostavno može biti i lijepo uređeni kutić u sobi, u koji se možemo povući na molitvu. Možete međutim otići i u prirodu, osluškivati glasove prirode, pritom se umiriti i tako se moliti Bogu, svom Ocu. Steći ćete iskustvo: To je najbrži put da se približite Bogu u sebi.

Magija crkvenih ceremonija

Pogansko «jedenje Boga» - obilježja tobožnjega kršćanskog euharijstijskog slavlja Odakle dolaze mnoge ceremonije koje obilježavaju karakter crkve, osobito katoličke crkve? Odakle dolazi npr. takozvani blagdan Tijelovo, i što znači «tijelovo»? Tijelovo znači «Tijelo Gospodina», blagdan Tijelovo znači štovanje Kristovog tijela, odnosno onoga što crkva drži da ono jest, naime hostiju. Po katoličkoj predodžbi hostija je tijelo Isusa Krista – ne samo simbolično, nego de facto. To učenje je dogmatizirano tek 1215. na lateranskom koncilu, i nema nikakve veze s prvobitnim kršćanstvom. Na Tijelovo se hostija nosi uokolo i pokazuje svima kao pojam magijskih snaga koje bi navodno trebale izlaziti iz hostije. Prvi kršćani, kao što znamo, nisu imali ritualnu večeru. Oni su jednostavno blagovali zajedno, imali su zajedničku gozbu, gozbu ljubavi, agape. Iz te se gozbe ljubavi onda razvila crkvena ritualna večera, koja je poganskog porijekla. U poganskim kultovima postojali su takve raznovrsne gozbe, dijelom krvave gozbe za koje su se klale životinje, kao npr. u kultu

Mitre i u kultu Atis. Dijelom su to bile također gozbe na kojima su se konzumirali voda i kruh ili vino i kruh. To su prethodnici ritualne večere koja se onda učvrstila u crkvi. I u jednoj i u drugoj iza toga stoji predodžba: Žrtvovanjem – životinje ili upravo nekog boga koji se žrtvuje za ljude ili kojeg žrtvuju – ljudi bivaju oslobođeni opterećenja grijehom. Dakle oni ne trebaju učiniti nešto sami, ne trebaju sami postati aktivni, ne trebaju raditi na sebi, ne trebaju se mijenjati, nego su navodno tom žrtvom već takoreći automatski iskupljeni. Sličnosti s poganstvom su zapanjujuće i sasvim sigurno nisu slučajne. Čak poznata formula «Ite missa est» koju katolički svećenik govori vjernicima, mora da je doslovno preuzeta iz Izisinog kulta.1 Od osobitog značaja je međutim što ta gozba –isto kao u poganskim misterijskim religijama – istovremeno predstavlja jedenje tijela i pijenje krvi «Boga», pričest, «jedenje Boga». U poganskome Ozirisovom kultu npr. stvarno se vjerovalo, kao što to danas moraju vjerovati katolici, da u «svetoj gozbi» jedu meso žrtvovanog boga. Prema Robertu Kehlu čak se formula pretvorbe u današnjoj katoličkoj misi može u bitnim crtama naći već u onim poganskim kultovima iz kojih je predajom preneseno doslovno: «Reci sedam puta : Ti si vino» – tada dolazi pretvorba – «Ti nisi vino, već krv Atene.» «Ti si vino» – tada se opet dešava pretvorba – «Ti nisi vino, već krv Oziris, utroba Jao» - a time smo već kod mesa (tijela). Poganska euharistijska slavlja imaju jako velika zajednička obilježja s današnjom katoličkom misom. I u jednima i u drugima svećenik prvo opere ruke, svećenika poslužuju ministranti, postoje posebna misna ruha; također upotreba hostija s urezanim križevima. Kod vrhunaca slavlja – npr. prilikom pokazivanja hostije ili kaleža ili «Boga», dakle dok je Izisin svećenik narodu pokazivao svog «Boga», slično kao kod katoličke pretvorbe – oba su ministranta koja su stajala pored njega trebala također zazvoniti protresavši sistrum, što odgovara današnjem katoličkom ministrantskom zvončiću.2 Jedno poznato djelo o katolicizmu3 izvanjsku svećenikovu provedbu katoličke mise sažima ovako: «Svećenik šest puta pravi znak križa; šest puta se okreće skupu; jedanaest puta podiže oči k nebu; osam puta poljubi oltar, četiri puta sklopi ruke; deset puta se busa u prsa; dvadeset i jedan put nagne glavu, osam puta čučne; sedam puta sagne leđa; trideset puta blagoslovi oltar znakom križa; dvadeset i devet puta položi dlanove na oltar; jedanaest puta se moli tiho; trinaest puta se moli glasno, uzima kruh i vino i pretvara ih u tijelo i krv Krista; deset puta pokrije i otkrije kalež; dvadeset puta prođe tamo amo.» Možda će netko ovo smatrati smiješnim – ali to je ipak zbilja! Kad bi odgovorni neke prakršćanske zajednice kod večere priredio takvo prenemaganje, vjerojatno bi ga otpremili u ludnicu ili isključili iz zajednice. I: Da li si netko može predočiti da je Isus, Krist, prilikom Svoje posljednje večere izveo takav kult, takav spektakl? On to sigurno nije učinio. To nije ono što je Isus iz Nazareta učio! Kruh i vino bi trebali služiti jedino kao simbol predavanja Njegovog tijela i krvi. Praviti iz toga ceremoniju je potpuno suprotno onome što je Isus, krist, htio i hoće. Čovjek se jednostavno treba Njega spominjati u osjećajima, mislima , riječima i postupcima. Dakle to je bilo zamišljeno kao simbol – crkva je iz toga napravila ritual oslonivši se na poganske kultove. A povrh toga ona je pridodala još neke ukrase kako bi ceremoniju oblikovala osobito misteriozno i dojmljivo. Kada se na Tijelovo hostija nosi kroz ulice u svečanoj procesiji, tada, neutralno promatrano, to izgleda stvarno dojmljivo. Taj običaj potječe također iz poganstva, jer je npr. u starom Egiptu bilo uobičajeno priređivati procesije u kojima su božanstva u kovčezima bila nošena kroz ulice. To se još može pročitati na kamenu iz Rosete. Katolička crkva je to propisala; npr. u udžbeniku Neuner-Roosa, «Vjera crkve u ispravama propovijedanja nauka» pod brojem 582 piše: «Tko kaže da se u svetom sakramentu

euharistije Kristu, jedinorođenom sinu Božjem, ne smije moliti također izvanjskim iskazivanjem počasti Božjeg štovanja, pa ga se stoga ne treba štovati posebnom izvanjskom svečanošću, i da ga ne treba prema hvalevrijednom i opće raširenom običaju i navici svete crkve na procesijama nositi svečano uokolo niti ga javno pokazivati narodu da ga obožava, i da su njegovi obožavatelju idolopoklonici, neka se izopći.» Znamo da «izopćen» znači napokon isto što i «proklet». To što znamo o Tijelovu i mnogo toga drugog, dakle stvarno je postojalo još u poganstvu. To ide čak do pojedinosti. I u poganstvu su postojale postaje, oltari što su ih vjernici mogli podići ispred svoje kuće, na kojima se procesija kratko zaustavljala. Postojale su noćne procesije s bakljama i voštanicama; pritom su se pjevali napjevi. Postojali su također u bijelo obučeni novo-posvećeni – sjetimo se djece pričesnika. Te poganske rituale do svih potankosti možemo naći u ritualima katoličke crkve. Na drugoj strani, s katoličkog gledišta, postoji takozvano «svetogrđe hostije»: Svatko tko s hostijom ne postupi onako kako se s njom po katoličkoj vjeri treba postupiti, smatra se zločincem. U prošlosti je inkvizicija takve ljude likvidirala. Prije svega su židovi bili osuđivani za oskvrnuće hostija. Čak prije nekoliko godina u Indoneziji jedan je čovjek bio osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zato jer je kući ponio hostiju koju je prije toga svećenik posvetio. Zločinac protiv hostije bi s katoličkog gledišta bio sigurno i njemački pisac Arno Holz, koji je početkom 20. stoljeća sačinio sljedeću pjesmu: «Ah, kažem vam, od svih su biblija trenutačno korisnije naše pučkoškolske početnice. Jer danas samo budale povijaju šiju Pred bogovima pečenim od pšeničnog brašna.» da se katolički «bogovi» peku od pšeničnog brašna, kao što je to Arno Holz izrazio u svojoj pjesmi, propisano je uostalom od vatikanske crkve. U kodeksu kanonskog prava, dakle u katoličkom crkvenom pravu, čitamo kanon 924, §2: «Kruh mora biti pripremljen od čistoga pšeničnog brašna i još svjež.» Dakle pretvorba hostije vjerojatno funkcionira samo s pšeničnim brašnom. Tu se već ima osjećaj da su važni «pravi» sastojci – kao kod magije ili čarobnjaštva. U poganstvu se vjerovalo da preko rituala snaga boga prelazi na čovjeka. Takvo prenošenje magijskih snaga danas nalazimo još u katoličkoj crkvi. Katolici su uvjereni u to da primanjem pričesti doživljavaju osobito jačanje duše. O tome piše Robert Kehl u svojoj knjizi «Otajstva crkve»: «Vjernici su» » - on to povezuje među ostalim s kultom Ozirisa – «još u poganskim misterijima zamišljali da su u tome što jedu odnosno piju, npr. u kruhu i u vinu, realno prisutni božje tijelo i krv.»4 (Robert Kehl, «Otajstva crkve», 1977, S. 32) Ovo crkveno pravilo, da je bog realno prisutan u hostiji i u vinu, bilo je osporavano u cijeloj antici. Crkveni učitelji, a i pape su se izjašnjavali protiv toga; ali unatoč tome ta je teza 1215. bila promaknuta u dogmu. Poneki suvremenik koji razmišlja možda će ovdje postati oprezan i pitati: Nije li to jedan oblik kanibalizma kada se jede realni krist – u obliku hostije? To je sigurno tako. U kulturama kamenog doba polazilo se od toga da jedenjem ubijenog neprijatelja njegova snaga prelazi na onoga koji jede. U ovom slučaju je slično. Žrtve bika u Atisovom kultu prinosile su se uostalom i u današnjoj Petrovoj prvostolnici. U tim zgradama se nalazi poganski žrtvenik gdje su se izvršavala ta Atisova klanja.5 (Robert Kehl, a.a.O., 1977, S. 30)

Obelisci, simboli okrutne tiranije, omogućavali su uspostavu veze s «bogovima», s demonskim snagama Što se tiče Petrove prvostolnice, pred njom stoji golem kamen, obelisk. Obelisci potječu iz Egipta. Tamo su se štovali u kultu Sunca, točnije rečeno obelisk predstavlja piramidu: okamenjene zrake boga Sunca; one omogućuju komunikaciju iz zemaljskog područja s područjem bogova i obratno. Sveukupno je trinaest tih obeliska doneseno iz Egipta u Rim. Skoro svi stoje pred crkvama, među ostalima pred Petrovom prvostolnicom i pred Lateranskom palačom. Na kraju krajeva oni simboliziraju idolopoklonstvo. Preko njih su položili kršćansku krinku, možda su na njima postavili križ i objasnili da je to sada kršćansko. Ipak sve to nije ništa drugo nego pogansko idolopoklonstvo. Postavlja se pitanje: Može li se preko takvog obeliska uspostaviti kontakt s astralnim snagama? Ranije su, u starom Egiptu, vjerovali u to. Jer kako piše u Wikipediji, besplatnoj Enciklopediji, obelisk predstavlja «vezu između ovdašnjeg i božanskog svijeta». Pitajmo dakle: Što se sve događa u Vatikanu? Što uopće papa namjerava s obeliscima? U postavljanju obeliska u Rimu uvijek su sudjelovale pape – možda oni zapravo znaju kako se može uspostaviti veza preko takvih kamena? Kako se tu ne radi o božanskom već o astralnom svijetu, koji je sotonski, moglo bi se zaključiti tko utječe na Petrovu stolicu. Papa koji je dao postaviti obeliske neposredno pred Petrovu prvostolnicu, bio je Siksto V. Taj je papa doduše vladao samo pet godina – od 1585. do 1590. – ali je imao izraženu taštinu; htio je izgraditi novi Rim. U svojem kraljevstvu, takozvanoj crkvenoj državi, on je međutim širio strah i užas svojim bezobzirnim postupanjem prema stanovništvu. Dosuđivao je smrtnu kaznu za pobačaj, svodništvo i krađu. Protiv mnogobrojnih kažnjenika je na svoj način provodio kratki postupak prema svom načelu: «Sve dok živim svaki zločinac mora umrijeti.» On je dao mnogobrojnim ljudima stvarno odrubiti glavu, a odrubljene glave za zastrašivanje javno nataknuti na kolac. Uskoro se nakon toga u Rimu govorilo da se na anđeoskom mostu može vidjeti više odrubljenih glava, nego što na tržnici ima lubenica».6 Sjetimo li se obeliska, tada nipošto nije slučajno što je taj muž koji je dao ljudima odrubiti glave i njihove glave nataknuti na kolac, naredio postavljanje obeliska – grčki «ražnjić». Obelisk pred Petrovom prvostolnicom prvotno su rimljani dopremili iz Egipta i najprije su ga dali postaviti u Neronovom cirkusu – u neronovom cirkusu gdje se priređivalo jako mnogo smaknuća, među ostalim i kršćana. I tu se obelisk opet dokazuje kao simbol velikog nasilja i okrutnosti. Zanimljivo je još znati da je taj obelisk prije stajao točno u središtu egipatskog poganstva, kod hrama u Betšemešu, zvanom i Heliopolis. Vjerojatno u tome leži i dublji smisao što isti obelisk sada stoji pred Petrovom prvostolnicom. O vanjštini tog obeliska: Težak je 320 tona, dug 40 metara, od crvenog granita, i tada ga je bilo naravno vrlo, vrlo teško prevesti. Ali papa Siksto ga je bezuvjetno htio premjestiti kako bi stajao na Petrovom trgu. U slučaju da se na problematičnom prijevozu obelisk ošteti, papa je graditelju zaprijetio smrtnom kaznom. Tako su s 45 vitala, sa 160 konja i 800 radnika – nakon toga što poduhvat za dlaku nije propao – napokon uspjeli uspraviti obelisk 10. rujna 1585.7

Premještanje toga velikog kamena zahtijevalo je izvanredno velik utrošak energije. Trajalo je nekoliko mjeseci dok napokon nije bio postavljen tamo gdje je trebalo. Čovjek si mora osvijestiti: Obelisk je simbol egipatskog boga sunca Amon Ra, koji je u srodstvu s Balom iz mitologije Kanaanaca i Babilonaca. Taj simbolični kamen podsjećao je također na to da je božica Ištar (također: Astarta) bila pogubljena zato jer se bila okrenula od tog «Boga» Amona Ra ili Bala; i to: bila je nabijena na kolac. Kolac – isto tako obelisk – je dakle instrument za pogubljenje i znak upozorenja svim protivnicima «Boga» da ne izbjegavaju kult tog «Boga».8 Budući da je taj obelisk simbol okrutne tiranije, čovjek se mora pitati: Zašto su rimljani baš njega i ostale dopremili iz Egipta, i zašto ga je zatim papa 1000 godina kasnije, s tako velikim utroškom energije, dao postaviti? Drugoga je postavio pred lateransku palaču, tadašnji papinski stan. Kasnije su drugi tirani, npr. Napoleon, dali postaviti takve obeliske i u svojim gradovima. Jedan stoji u Parizu, jedan u Londonu, jedan također u New Yorku. Vidimo kako se taj magijski simbol jako čvrsto ukorijenio u takozvanome «kršćanskom Zapadu», kao simbol tiranije i kao simbol magijske veze s demonskim «svijetom bogova», napokon s bogom podzemlja. Magijski karakter crkvenih običaja – posuđen iz voodoo-kulta U katolicizmu se uvijek iznova nailazi na magijske elemente. Biskupi moraju nositi na prsima križ s relikvijom. U jednoj katoličkoj knjizi9 o tome piše da je to za odbijanje neprijateljskih snaga. Ali i neki drugi katolički običaji imaju magijski karakter. Ljudima na Zapadu je to normalno: Crkva ima zvono kojim zvoni. Ali zašto se to zbiva? I zašto se zvono blagoslivlja? Tko čita stalno nailazi na magijske, ritualne aspekte: «Ono služi za obranu od svekolike demonske moći. Budući da je neposvećeno zvono podčinjeno moći vraga, crkva prakticira posvećenje zvona. A posvećenome zvonu se pripisuju čudesne snage – s jedne strane njegovom zvuku, ali također i mazivu za podmazivanje zvona, ostruganom metalu zvona ili užetu za potezanje zvona – koji su se ranije upotrebljavali kao lijekovi u pučkoj medicini.»10 Sve se to nalazi i u voodoo-kultu s kojim postoji nevjerojatno mnogo paralela. U voodoo-kultu se isto tako upotrebljavaju zvona. Tamo ljudi znaju koji zvuci kakve duhove privlače, koliko često i u kom ritmu moraju zvoniti. Ostale paralele: Iz poganskih kultova su poznate fetiš-flaše čijem je sadržaju bila pripisivana čarobna djelotvornost. U srednjem vijeku se u katoličkim crkvama – i danas još npr. u Lurdu – moglo nabaviti posvećena voda u flašama. I posvećena voda, i tamjan - svi ti ritualni elementi postoje i u voodoo-kultu, a sve je jako povezano s magijom. Napokon sve to služi za pozivanje takozvanih «bogova», dakle za «prizivanje» podzemlja, demona. Značajno je također ljubljenje tla, stari ritual voodoo-kulta, što ga je redovito na mnogim svojim putovanjima prakticirao papa Ivan Pavao II. Uvijek kada je sišao s aviona, kao prvo, poljubio je tlo. Malo ljudi zna da to inače čine samo voodoo-svećenici. Smijemo biti znatiželjni hoće li novi papa nastaviti taj kult. U svakom slučaju Isus i Njegovi apostoli nisu nam predajom prenijeli takve rituale. To što katolička religija djelomično prakticira, odnosno što je stoljećima prakticirala, često nadmašuje praksu prvobitnoga afričkog voodoo-kulta. Ovdje ćemo navesti samo jedan primjer: komadanje leševa biskupa u Würzburgu. Od 1150. do početka 19. stoljeća u Würzburgu su se tijela biskupa otvarala nakon njihove smrti. Utrobe su im bile pokopavane u crkvi tvrđave. Srce je najčešće kao relikvija išlo na

obilazak i često dospjelo u neki samostan. A zašto? «Time su biskupi htjeli sebi osigurati molitvu redovnika», kako se doslovce kaže. Kao obrazloženje mora služiti Isusova rečenica iz Govora na Gori: «Jer gdje ti je blago, tamo ti je i srce.»11 Tijelo umrloga je bilo obučeno u biskupsko misno ruho, s mitrom i prstenom; grobni darovi su najčešće bili biskupski štap, kalež ili također mač. Ritual grobnih darova nema kršćansku pozadinu, već je poganski običaj. Poznati su grobni darovi egipatskih faraona, a također ostalih poganskih naroda. Također korijeni rituala komadanja leša naravno nisu kršćanski, nego poganski. U starim legendama se kaže: Kada je umro Nimrod iz Babilona, tiranin i lovac, njegovi su pojedini udovi otrgnuti od tijela. Jedan dio je bio pokopan na jednome mjestu, drugi dio na drugome.12 Taj magijski ritual iz Babilona izgleda da je poslužio kao inspiracija. Ako netko misli da je danas drugačije, tada je sigurno zaboravio što se nedavno moglo pročitati u naslovima novina s najvećom nakladom u Njemačkoj, naime da su poljski katolici htjeli srce umrloga pape, kako bi ga čuvali u Poljskoj, dakle odvojeno od tijela. Krštenje dojenčadi – prisilno učlanjenje maloljetnika, grubo nepoštovavanje slobodne volje Međutim i ceremonija krštenja je puna magije, a taj magijski običaj potječe također iz poganstva. U knjizi Roberta Kehla «Otajstva crkve» naći ćemo zanimljive detalje o krštenju, kako se obavljalo u poganskim kultovima. Tamo se upozorava na «uranjanje odnosno zaranjanje u vodu …, polijevanje vodom, puhanje, premazivanje slinom, to da novokrštenici nose snježnobijele haljine, predodžbu da krštenje istjeruje đavla». Dalje se navodi: «sljedeće slavlje s darovanjem novokrštenika». Postojale su «svijeće … krsni kumovi, pouka poslije krštenja kojoj su morali pristupiti katekumeni, dalje je postojalo krštenje u slučaju nužde, krštenje djece i svečani krsni zavjet».13(Robert Kehl, „Die Geheimnisse der Kirche“, S. 28) Vidimo da je mnogo toga što je bilo uobičajeno u poganstvu, preuzela crkva i sada je tamo posve uobičajeno – mnoštvo poganskih utjecaja. Prvi su kršćani, naprotiv, poznavali samo svečano primanje u zajednicu. A to su naravno bili odrasli koji su posve svjesno i slobodno činili taj korak. Krštenje djece je došlo tek mnogo kasnije, u 5. i 6. stoljeću. A što znači krštenje djece, odnosno krštenje dojenčadi? To je prisilno učlanjenje malih bića koja još uopće ne mogu sama odlučivati. Na brzinu «pripojeni» instituciji, ona su praktički već odmalena zatočena u njoj – i to, kao što je izloženo, u magijskoj instituciji koja napokon radi sa snagama podzemlja. Institucija crkve i sama poznaje te povezanosti. Postoji knjiga od Egona von Petersdorffa (Demonologija I), koji je bio papinski tajni nadzornik dok ju je pisao, i koji se veoma detaljno pozabavio s aspektom primjene demonskih sposobnosti. Katolička crkva sasvim točno zna da – kao što je bio, odnosno jest, slučaj s obeliscima – postoje mjesta na kojima se njeguju pretežno kultovi idola i demona, i da demoni, - tako kaže sama katolička crkva – preferiraju ta mjesta. Petrova stolica i njeni «posvećeni» vjeruju u ta mjesta i manifestiraju simbole koje demonima omogućuju djelovati. U demonske poslove spada i nepoštovanje slobodne volje, kao što je npr. krštenje dojenčadi grubo nepoštovanje slobodne volje. U svezi s tim je jedan zanimljiv događaj o kojem izvještava časopis FOCUS br. 20/2005, str. 44. Tamo čitamo da su u dva slučaja, djeca stara 8, odnosno 10 godina, sama izrazila želju sudjelovati u nastavi vjeronauka, i htjela su se krstiti. Sada bi se moglo vjerovati da se crkva raduje zbog toga. Međutim posve netočno!

Crkvi je to čak neugodno. A zatim čitamo stav Münchenske nadbiskupije o tom pitanju: «Iako nemali broj roditelja postavlja pitanje: Smijemo li u tako važnoj stvari odlučivati ne pitajući djecu?» , ipak bi trebalo dati prednost «naravno» «po mogućnosti najranijem» krštenju. Ne treba čuditi što svećenici ne pozdravljaju to da se djeca krštavaju tek s 10 ili 12 godina, jer je to dakako protivno krštenju dojenčadi i time ograničava moć crkve. Roditelji koji su odbijali krštenje dojenčadi i svoju djecu nisu dali krstiti odmah nakon rođenja, još su u vremenu reformacije, kao takozvani «baptisti», bili progonjeni i pogubljivani – od rimske crkve jednako tako kao i od luteranske crkve. U trećem stoljeću je crkva već tvrdila – tako piše povjesničar Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao»: «… prvi krik djeteta kod stupanja na svijet nije krik jada … nego krik djeteta za krštenjem.»14 Danas je tako da se krštenjem postaje članom crkve sa svim konzekvencama i pravnim posljedicama. Dakle kršteno dojenče koje je dobilo nasljedstvo mora odmah platiti crkveni porez. Već tjedan dana nakon njegovog krštenja vrijedi: Čim nešto naslijedi, mora crkvi platiti porez. Vrag je poslovan. To postoji i u evangeličko-luteranskoj crkvi. Prije mnogo godina roditelji dojenčeta, koji su bili jako imućni, tražili su odvjetnika. U rodilištu je medicinska sestra krstila njihovo dijete, ne obavijestivši o tome roditelje. Kad je nakon nekoliko mjeseci tom djetetu pripalo vrlo veliko nasljedstvo, dobilo je žurnu obavijest o crkvenom porezu. Nakon toga se morao povesti sudski postupak. U dvije instance se moralo objašnjavati da je to krštenje bio «nasilan» čin, jer roditelji ništa nisu znali o tome. – Zapravo je krštenje dojenčadi uvijek nasilan čin. Obično se ustvari kaže: Ako se roditelji slože s tim nasilnim činom, tada je to dozvoljeno. Ali u spomenutom slučaju roditelji o tome nisu znali ništa, a crkva se nije sramila zahtijevati plaćanje poreza – na temelju prisilnog krštenja izvršenog od medicinske sestre. U 19. stoljeću bio je čak jedan papa, naime Pio IX. – tek je prije nekoliko godina bio proglašen blaženim – koji je jedno židovsko dijete što ga je dadilja krstila u nuždi, oduzeo od njegovih roditelja i prepustio katoličkom svećeniku na odgajanje. Za ovakve primjere trebali bismo u stvari biti zahvalni, jer oni otvaraju oči bezazlenome i lakovjernom suvremeniku. Tko s očiju skine povez indoktrinacije i bistrim razumom nepristrano promotri neke crkvene stare navike, zbog mnoštva čudnih stvari više neće prestati mahati glavom. U upravo navedenom primjeru postaje jasno o čemu se stvarno radi: Radi se o novcu, radi se o novcu – i opet se radi o novcu i o ničemu drugom. Zakulisnost svećeničke pratnje umrloga Čak se kod posljednjeg sakramenta, bolesničkog pomazanja – neposredno prije tjelesne smrti – višestruko radi o novcu. «Posljednja pomast» svoj najdublji korijen ima prije svega u ranoj pučkoj medicini. Određene vrste ulja imaju doista dezinfekcijsko djelovanje. Još se u antici znalo da tretmani s uljem mogu liječiti. Predstavimo si sada da bi ulje moglo biti ljekovito kako za tijelo tako i za dušu, da bi ulje moglo čak istjerati vraga. Zbog toga su svećenici još u poganskom razdoblju to pomazanje uljem prisvojili i iz toga načinili ritual. Oni su pomazivali npr. kraljeve, pomazivali su svećenike. U svakom slučaju tim je ritualom pomazanja bila učvršćena veza – koja obvezuje - između svećeničke kaste i tadašnjih dužnosnika. Prvi su kršćani doduše poznavali ljekovito djelovanje uljâ, cijenili su ih kao blagotvorne i ljekovite za tijelo i odgovarajuće su ih primjenjivali. Ali kod njih je svatkomogao vršiti to

mazanje uljem, odnosno pomazanje. Iz Novog zavjeta dakako znamo da je jedna «grješnica» pomazala stopala Isusu iz Nazareta. Isusovci Matthew i Denis Linn o toj temi pišu sljedeće: «Do 8. stoljeća pomazanje što su ga vršili laici ne samo da se toleriralo nego se i poticalo. Kasnije međutim pomazanje je bilo rezervirano za svećenika.»15 I tu su dakle svećenici nešto prigrabili, monopolizirali i promaknuli u ritual; time su sebe učinili prijeko potrebnima – samo su oni mogli izvoditi taj ritual. Oni su tada pratili čovjeka na njegovome posljednjem putu i na magijski način su mu posredovali dojam da su mu samo oni u stanju pomoći kod umiranja. Možda se to događalo i s primisli da to što taj čovjek vidi zadnje, bude svećenik i crkveni ritual, slika s kojom će zatim prijeći u onostrano i za koju će ostati vezan i kao duša. U mnogim se poganskim kultovima umrlima daje nešto za popudbinu i smatra da se preko tog grobnog dara može iz ovostranoga utjecati na njegovu dušu u onostranom. U praksi je međutim «posljednja pomast» danas sakrament koji je jako povezan sa strahom, jer je na taj način svećenik postao nekom vrstom glasnika smrti. Kad se on s bočicom ulja pojavi u okvir vrata, tada za bolesnika ili umirućega to znači isto kao: Sada je došao kosac-smrt . Upravo se u smrtnim slučajevima preporuča velika budnost i iz drugog razloga, jer mnogi ljudi u svojim zadnjim trenutcima crkvi ostavljaju u nasljedstvo velik dio svog imetka. Poznati su slučajevi da su zakoniti nasljednici reagirali potpuno zaprepašteno kad su saznali da se neposredno prije umiranja u prisutnosti svećenika zbilo prepisivanje imetka crkvi. Dakle kod «posljednje pomasti» radi se o papazjaniji izvanjskih rituala pomazanja iz poganstva povezanih s posve praktičnim prosudbama i namjerama: Ovdje netko pomazanjem biva konačno pripojen tijelu crkve, a onda možda on može još na zemlji učiniti nešto za crkvu. K ovome još jedna «heretička» misao: Kad čovjek na samrtničkoj postelji ugleda bočicu s uljem, vjeruje da vidi «kosca-smrt». To je u mnogim slučajevima točno – jer taj kosac takoreći pokosi zadnju imovinu umirućega. vrebanje tuđe baštine bilo je jako ružno. Već je u antici crkva dijelom propovijedala da je grijeh djeci ostaviti nešto u nasljedstvo. Time se ljudima stavilo do znanja: Ako hoćete biti stvarno dobri crkveni kršćani, tada svoj imetak darujte crkvi, ne dajte ga svojoj djeci. To je također vjerojatno bio pravi razlog celibata: Time se moglo spriječiti da svećenici eventualnim potomcima u nasljedstvo legalno ostave nešto od crkvenog vlasništva. Ilegalni potomci se ionako nisu uzimali u obzir kod nasljedstva. Već je u 4. stoljeću vrebanje tuđe baštine s tadašnjim papom Damazijem poprimilo takve grube oblike da se car morao umiješati. Da ne bi bili osumnjičeni za herezu, kasnije, u srednjem vijeku, mnogi su posjednici ili zakupci na samrti dio svog imanja ili imetka ostavljali u nasljedstvo crkvi. Jer je i mrtvac mogao biti optužen za herezu, kako bi se njegovim nasljednicima opljačkalo čitavo nasljedstvo. Papa Aleksandar III. je već 1170. odredio da oporuka nije valjana ako nije sastavljena u prisutnosti svećenika. Svaki svjetovni bilježnik koji bi sastavio oporuku ne poštujući ovu papinsku odredbu, bio je kažnjen izopćenjem iz crkve. Crkva je polagala pravo da jedino ona sudski potvrđuje oporuke. Prema crkvi su oporučne ostavštine crkvama vrijedile kao pouzdano pomoćno sredstvo za skraćivanje vremena patnje u čistilištu. Tako strah od vječne paklene kazne nije činio vjernika samo bolesnim, već je donosio, a i nadalje donosi crkvi lijepu hrpu novaca.16 – Nažalost danas je siva zona doista velika. Rijetko izbije skandal u javnosti, ali onaj tko malo osluškuje uokolo, saznat će da se to ipak još često tako prakticira. Zanimljivo je pitanje: Ako umirući ne primi taj zadnji sakrament – može li onda njegova duša unatoč tome ući u Nebo ili ga je crkva također već proklela? Prema katoličkoj teologiji je ovako: Ako onaj koji leži na samrtnoj postelji nije vjerovao u

neku katoličku dogmu ili je primjerice – kao što se nedavno sadašnji papa ražestio – živio u partnerstvu «bez vjenčanog lista», tada se nalazi u stanju teškog grijeha. Ako se sada ne obavi magijski čin ispovijedi, tada će duša tog umirućeg, prema crkvenom gledištu, nesumnjivo dospjeti u vječni pakao. Pokušava se posljednju pomast povezati s nekom vrstom odrješenja. Ako je umirući još u stanju pokajati se za svoje grijehe, pomast iz bočice može mu donijeti «spasenje» u zadnjoj sekundi. – Uostalom to je još jedna neobična predodžba o pravdi! Ako umirući više nije u stanju primiti pomast iz te bočice, i ako umre u stanju «teškog grijeha», tada je on – prema crkvi – vječno proklet. S obzirom na sve ove činjenice stječe se dojam da postoji više prokletih od onih koji su se vratili kući. A to je stvarno tako. Prema crkvenoj presudi najveći dio čovječanstva sada se već pirja u paklu, a najveći dio onih koji sada žive također bi se našao tamo, kada bi katolički nauk odgovarao istini. Papa je ipak «upravitelj zemaljske kugle». Kuda on upravlja ljude? U Nebo k Bogu ili u vječno prokletstvo, u pakao? – Odgovor na ovo pitanje može glasiti samo: Prema njegovome vlastitom shvaćanju, najveći dio u pakao. Jer u dogme koje on objavljuje, najveći dio ljudi ne vjeruje, a kamoli postupa po njima. Prema tome, po mišljenju pape, oni idu u pakao … Kamo papa vodi mlade? U kolovozu 2005. u Kölnu se održao svjetski susret mladih s papom. U jednim novinama bila je slika mnogih mladih pod naslovom: «Papa Benedikt XVI. vodi nas Isusu!» Dakle ti mladi vjeruju i nadaju se da ih vode Isusu, Kristu. Međutim kamo ih stvarno usmjeravaju? Usmjeravaju ih tamo gdje će trebati svoj razum predati u garderobu. Sadašnji papa – dok je još bio kardinal Ratzinger i predstojnik kongregacije za vjerska pitanja – teologu Tissa Balasuriya u Sri Lanki, poslao je dopis sa sadržajem da se ovaj treba podčiniti. Taj je teolog u nekim slučajevima imao drugačije mišljenje. U tom dopisu, što ga je on trebao potpisati, je npr. i rečenica: «Osim toga s religioznom pokornošću volje i intelekta prihvaćam sva pravila koja objavljuje papa kao i sva pravila koja objavljuje kolegij biskupa, kada oni redovito naučavaju, a također i kada oni ta pravila tumače na način koji nije konačan.» I ne samo taj teolog, već svi vjernici moraju svoju volju i svoj intelekt pokoriti i također vjerovati u ono što uopće ne mogu dokučiti razumom – uključujući i ono što nije objavljeno u svečanom obliku dogme, dakle i ono što papa tek onako usput izjavljuje. Papa Benedikt XVI. vodi mlade – kamo? Papa Benedikt XVI. vodi čovječanstvo – kamo? Ako se s obzirom na izloženu pozadinu i činjenice promatra cijeli opseg kultova, rituala, dogmi i ceremonija te religije, može se utvrditi: Katolicizam nije ništa drugo nego puka religija mumijâ i relikvijâ, i logično, tamo vodi papa, jer je na tome izrađena čitava struktura laži. A tko sjedi na Petrovoj stolici? – Na to pitanje može odgovoriti svatko tko točno promatra. Zastupnici te crkve navodno kroz ulice nose Kristovo tijelo. Oni jedu to «Kristovo tijelo». Zastupnici katoličke crkve oko vrata kao amulete nose kosti; oni svoje takozvane misne žrtve slave na oltarima koji sadrže kosti. Oni zapovijedaju svojim vjernicima da štuju mrtve kosti. I vjeruju da će se na kraju sve te kosti ponovo spojiti i okupiti na posljednji sud. Ako čovjek sve to zbroji, pomislit će da je u poganskom Egiptu ili u nekome magijskom krugu, u sotonskom kultu, u kultu koji materiju uzdiže u apsolutni bitak, a koji je duha eliminirao. Zbog toga na pitanje «Tko sjedi na Petrovoj stolici?» može postojati samo jedan odgovor: Netko tko je vođen od demonskih utjecaja i tko proglašava vjeru s demonskim sadržajima, ali koja uopće nema apsolutno nikakve veze s Isusom, Kristom.

Prakršćani prosvjeduju protiv zloupotrebe imena «Krist» To je također razlog zašto se mi prakršćani uopće bavimo s tom poganskom religijom idola i kultova, naime zato jer taj poganski klan polaže pravo da bude kršćanski. Kada bi se on nazvao onako kakav jest, naime poganski, nitko ne bi imao ništa protiv. Ali zato što se ime Isusa, Krista zloupotrebljava na taj način da se ljudi dovode u zabludu – prakršćani se protive i informiraju čovječanstvo o pravoj pozadini; zato se i obraćamo ljudima širom svijeta svojom serijom «Za dobre analitičare – Tko sjedi na Petrovoj stolici?» Mi prakršćani dakle prosvjedujemo kako bismo rehabilitirali ime Isusa, Krista. Na osnovi onoga što smo sada saznali o magijskoj pogansko-kultnoj vjeri katoličke crkve, o njenom idolopoklonstvu, svaki će dobri analitičar prepoznati da to uistinu nema nikakve veze s genijalnim, praktičnim i istinitim učenjem Isusa iz nazareta. A kako je bilo u svim vremenima, tako je i danas: Božanski svijet ne šuti o svemu onome što se čini u njegovo ime ali protiv smisla njegovog učenja. U travnju 2005. nakon što je njemački veliki inkvizitor sjeo na Petrovu stolicu, Bog, Vječni, se preko Gabriele, Svoje proročice i poslanice za naše vrijeme, obratio nama ljudima: «Ja Sam sveprisutni Bog Koji stanuje u svakom čovjeku i u svim životnim oblicima Zemlje i čitave beskonačnosti. Ja nisam Bog krutih tradicija, niti Bog dogmi i rituala, niti Bog koji ljude čini ovisnima i prijetećim gestama ih vezuje za pogansku umjetnu religiju. Crkvene okrunjene glave koriste Moje ime i ime Mog Sina. Vješto, s intelektualnom teološkom retorikom, oni pridobivaju narod za svoje nauk o prokletstvu i navode ljude da vjeruju da Sam Ja za nauk crkvenih zavodnika, za njihove tradicije i rituale. Njihovo je srce međutim hladno i obuzeto vlastohlepljem. Tko inscenira takozvanu igru dogmi, taj nema pojma o Sveopćem-Jednom, Koji Ja Jesam, i o Mome Sinu.»

«Svet, svet» - što je sveto u crkvi? Petrovoj stolici koristan – posthumno «svetac»

Jedino je Bog svet! Zašto se svetima proglašavaju mrtvi, a ne živi? Nastavak kulta mrtvih starih poganskih kultova Vratimo se još jednom na polaznu točku: Prema učenju Isusa, Krista, postoji samo jedan Svetac, nebeski Otac. Kada dakle Petrova stolica stalno proizvodi nove «svece» ili vlasnika Petrove stolice naziva «svetim», zar se time javno i neskriveno ne ismijava, difamira i izruguje velikog duha, nebeskog Oca, Boga? – Odgovor na to je jednostavan: Buduću da su pripadnicima Petrove stolice spisi poznati, može se smatrati da Petrova stolica na taj način svjesno huli Boga. Proroci Starog zavjeta su znali za svetost Boga, Sveopćeg-Jednog. Vidovnjak iz Patmosa, sastavljač posljednje knjige Biblije, «Ivanovog otkrivenja», ponavlja riječi velikog proroka Mojsija u «pjesmi Mojsijevoj». U njoj se kaže: «Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! … Ti si, naime, jedini svet; da, svi će narodi doći i pokloniti se pred tobom.» (Otkr 15, 3 i 4) Tako su proroci uvijek poučavali, a tako je poučavao i Isus: Svet je jedino Bog. Petrova stolica naprotiv to poriče proglašavajući ljude «svecima». Doima se jako čudno kada se danas u katoličkom bogoslužju čuje kako se u ispovijedanju vjere slavi «općinstvo svetih» i u svakom se uglu unutrašnjosti crkve vidi da stoji sveti kip. S druge strane se u jednoj pjesmi, koja je dio Šubertove njemačke mise, kaže: «Svet, svet, svet – svet je samo On.»

Isusova riječ kaže to jasno u Mat 23, 9: «Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog oca, onoga nebeskoga.» Crkva međutim tumači da je papa «sveti otac». Prema tome Petrova stolica kleveće Isusa, Krista. Ona to još pojačava time što svojim vjernicima čak propisuje da vjeruju u takozvane «svece» koje imenuje crkva. U crkvenim dokumentima je izričito utvrđeno: Tko ne vjeruje u te svece i ne štuje njihove relikvije, «neka se izopći». U udžbeniku katoličke crkve od Neuner-Roosa «Vjera crkve u ispravama propovijedanja nauka», u pravilu br. 474 se kaže: «Bezbožno međutim misle oni koji poriču potrebu zazivanja svetaca u vječnome blaženstvu neba …» To nije samo suprotnost onoga što je Isus iz Nazareta poučavao, to je suprotnost i onoga što su prvi kršćani činili i kako su živjeli. Oni nisu štovali svece; oni to uopće nisu poznavali. Oni su dakako znali da je svaki čovjek hram Svetoga Duha, da je svaki čovjek pozvan da teži savršenstvu, i da na tom putu u nutrinu bog pomaže svakom čovjeku koji Ga dozove u pomoć. Nije dakle potrebno posredovanje svećenika niti «svetaca», čovjek se može povezati direktno s Bogom, s Kristom, u svojoj vlastitoj nutrini. To je bilo učenje prvih kršćana, a također i njihov život: Čovjek je hram Božji, i Bog stanuje u čovjeku, u dubini njegove duše. Jedna stvar navodi na razmišljanje: Zašto se svetima proglašavaju mrtvi, a ne živi? Zašto prvo mora umrijeti tijelo prije nego čovjek bude proglašen svetim? – Možda narod ne treba primijetiti da dotični eventualno uopće nije bio tako svet? Jer o mrtvacu može se stvarno širiti sve moguće, svakakve legende koje čovjeka obmanjuju da je taj živio «poput sveca». U postupku sa živim ljudima mogla bi, ovisno o prilikama, vrlo brzo nastati neka druga slika. Osim toga štovanje umrlih može biti zasnovano i na tome što se u mnogim poganskim kultovima, npr. u starom Egiptu, njegovao kult mrtvih. U osnovi je kult svetaca nastavak tog kulta mrtvih. Bogovi poganstva su bili pokatoličeni i pod novim imenima postali «svecima» - s vrlo različitim područjima nadležnosti U katoličkoj crkvi se mogu naći i paralele s religioznim predodžbama iz Babilona. Babilonci su imali oko 5000 bogova i boginja, i kao što katolici za svoje svece vjeruju, tako su i Babilonci za svoje bogove vjerovali da su nekada živjeli na Zemlji kao heroji koji se međutim sada nalaze na višoj razini postojanja. Svaki je mjesec i svaki dan bio pod zaštitom posebnog božanstva. Za svaki je problem postojao bog, za svako zvanje i za svaku životnu situaciju. To isto nalazimo i u katolicizmu. Sada se jednostavno nazivaju «svecima», a ne «bogovima», ali u biti to je isto idolopoklonstvo; možda bi se čak moglo reći: spiritizam – zato jer se mrtvi zazivaju i štuju (u najširem smislu može se svakako govoriti o «obožavanju»). Paralele s katoličkom vjerom su dakle očigledne. U njoj svaka grupa zvanja ima svog sveca. Postoje sveci za ličioce, za odvjetnike, za ispovjednike, za rudare, za apotekare, za pecare rakije, za knjižare, za puškare, čak i za zatvorske čuvare, za mjenjače novca, za povrtlare, sudske podvornike, gipsere, svećenike, i da se ne zaboravi: za domaćice župnog dvora. Čak su za amerikanske pilote u ratu, za kopače blaga i vojnike nadležni posebni sveci. Isto tako se za sve moguće neprilike može zazvati sveca – možda za najezdu mrava ili za neku neostvarivu želju. Postoje također sveci koji trebaju pomoći čovjeku da postupa sa savješću i slobodoumno. Tu postoje sveci npr. protiv slobodoumnika. Postoji svetac protiv grižnje savjesti; ako dakle nekoga muči savjest, tada se može pomoliti tom svecu koji će je onda umrtviti. Zanimljivo je da je to Ignacije Loyola, osnivač jezuitskog reda, koji je među ostalim rekao: «Kako bismo u svemu služili istini, moramo vjerovati da je to što držimo bijelim, umjesto toga crno, ako tako

odredi hijerarhijska crkva.»18 Postoje sveci i protiv zanosa plesom, za lutriju ili kad netko traži igre na sreću, za telefon, a također i za Internet – za sve se mogu zazivati «sveci». Ipak, razmotrimo jednom pitanje: Jesu li svi ti takozvani sveci u svome zemaljskom životu napravili čuda zbog kojih su mogli biti proglašeni svetima? Pa koji su onda preduvjeti da se postane «svecem»? Postoje dva aspekta kojima se mora udovoljiti: Takvom proglašavanju svetim s jedne strane mora prethoditi glas svetosti i uzornog života, s druge strane glas čudotvorstva. U nastavku kao primjer svetac-zaštitnik potkivača i zlatara, kolara i veterinara, biskup Eligije Noyon, sa sljedećom – u pravom smislu riječi «bajoslovnom» - pretpoviješću: U 7. stoljeću Eligije je bio potkivač. Priča se da je nekome jogunastom konju jednostavno odrezao nogu, i nakon što ju je potkovao, ponovo ju je namjestio. On je dakle nogu odnio u kovačnicu, pričvrstio na nju potkovu i zatim vani konju postavio natrag nogu tamo gdje spada. Tako glasi legenda. Zbog toga se sada Eligije štuje kao zaštitnik potkivača.19 Ovakve legende su često izrazito smiješne. Katolička enciklopedija sasvim iskreno kaže također da te legende nisu kršćanske, nego su pokrštene, i potječu iz poganstva. To su dijelom budalaste i nevjerojatne priče. Ali to što je mnogo ozbiljnije: svecima su proglašeni mnogi kriminalci, i tu zapravo stvar postaje doista jeziva. Razlog zašto netko mora biti već mrtav prilikom njegovog proglašavanja svetim mogao bi isto tako biti taj što tom čovjeku možda to uopće ne bi bilo pravo. Jer same «svece» nitko ne pita hoće li biti «sveci». Možda bi ponetko rekao: «Ja uopće ne mogu pomoći kod najezde mrava», «ne znam potkivati», odnosno «pilotima u ratu ne mogu uopće pomoći». Ili bi se možda bojao da njegova zlodjela ne izađu na vidjelo. On možda uopće ne bi bio suglasan da ga se proglasi svetim. Posve je moguće da se i zbog toga proglašavanje svetim vrši tek nakon smrti dotičnoga. Prema tome sve to je kult mrtvih i na kraju krajeva spiritizam: zazivanje mrtvih. A što kaže crkva o spiritizmu? – Crkva zabranjuje spiritizam samo ako se drugi njime bave. Ona sama ga prakticira do danas, npr. u obliku istjerivanje vraga. U Rimu postoje tečajevi kako se treba vrag istjerivati iz ljudi, i već su prilikom takvih istjerivanja vraga neki ljudi umrli. Upitajmo se ovdje: Kako su se ponašali pogani? Jesu li njegovali i oblike spiritizma? Jesu li se bavili i kultom mrtvih? – Zna se npr. da su u kultu Mitre heroji imali sličnu funkciju kao «sveci» u katolicizmu. To su bili mrtvi koji su za života stekli ugled i ostavili veliki imetak. Na mjestima gdje su djelovali podizali su se mali hramovi, spomen-mjesta u koja su ljudi hodočastili. U tome bi se mogao naći uzor za štovanje svetaca u današnjem vremenu. Ako točno razmotrimo pitanje zašto se ljudi mole «svecima» prepoznat ćemo stari temeljni uzorak: Čovjek vjeruje da mu je potreban netko tko će umiriti gnjevnog «Boga», te ga oraspoložiti i umilostiviti. Dakle uvijek iznova nailazimo na prvotnu pogansku predodžbu da je Bog ljutiti bog osvete; ako čovjek želi da ga on sasluša, potreban mu je posrednik koji će umiriti tog boga – bilo pomoću onih brutalnih žrtava o kojima smo već čuli, bilo preko mrtvih koji su promaknuti u «svece» koji će se kod «Boga» zauzeti za njega. S tim u svezi zanimljiva je tvrdnja katoličke crkve koja glasi: Duše umrlih počivaju u grobu do posljednjeg dana koji se zove i sudnji dan, dakle do uskrsnuća. Tu se postavlja pitanje: Zar nisu i «sveci» također duše? Zar ne počivaju u grobu do sudnjeg dana, do uskrsnuća – ili kako tu stoji stvar? Tu se očigledno pravi iznimka. U svakom slučaju je Trientski koncil utvrdio sljedeće: «Sveci koji vladaju zajedno s Kristom» - vidimo da oni zbog toga više ne počivaju u grobu, nego «vladaju» zajedno s Kristom – «prinose Bogu svoje vlastite molitve za ljude. Dobro je i korisno da se usrdno zazivaju, da bismo preko njihovih molitava doživjeli njihovu potporu, pomoć i zaštitu, kako bismo osim toga stekli Božju naklonost.»20 Iz toga se može zaključiti: Očigledno ti «sveci» ne počivaju u grobu, nego odmah nakon tjelesne smrti idu u nebo.

Ubojice, nasilnici – sada navodno sveci koji na Nebu vladaju «zajedno s Kristom»? Opasni sveci zaštitnici Načelno se treba postaviti još jedno pitanje: Čemu su uopće potrebni zagovornici kod Boga, kada je već i sam papa «upravitelj zemaljske kugle»? Prema tome, on bi ipak morao posjedovati moć upravljanja svime, baš kao upravitelj zemaljske kugle. Čemu su onda potrebni ti takozvani zagovornici, sveci? I još jedno pitanje: Kad postoji toliko svetaca, zašto onda ima toliko mnogo bijede na Zemlji? Kakvi su bili ti ljudi koji su proglašeni svecima? Dijelom su doista bili zločinci, dakle ipak oni uopće ne mogu na Nebu vladati s Kristom, niti mogu popraviti Zemlju. Kakvo dobro bi moglo nastati ako se čovjek moli npr. Konstantinu ili Karlu Velikom koji je bio masovni ubojica? Ivan Pavao II. je primjerice odmah nakon toga što je u Izraelu promicao naklonost prema Židovima, proglasio blaženim Pia IX. – papu koji je jedno židovsko dijete dao oteti, prisilno ga odgojiti u katolika i napokon u svećenika. To je bio papa koji je u svojoj crkvenoj državi uredio židovski geto u kojem su židovski građani morali živjeti u najbjednijim uvjetima. Ovo samo kao primjer iz najnovijeg vremena za to što katolička crkva podrazumijeva pod «blaženim» ili «svetim». Pio IX. nije međutim bio proglašen blaženim zbog toga zločina, nego zbog toga što je proglasio nepogrješivost pape. To vrijedi za crkvu. On je postavio zahtjev: papa je nepogrješiv u propovijedanju i on ima primat jurisdikcije, što znači, najvišu sudbenu ovlast nad svim vladarima Zemlje. To je Pio IX. godine 1870. objavio kao dogmu, a ta je činjenica odlučujuća za crkvu: Netko tko na takav način jača crkvenu moć, bit će odgovarajuće nagrađen. To što je on osim toga počinio još mnogo drugoga što se konačno može nazvati zločinom, ostaje ispod tepiha. A kako stoji stvar s carem Konstantinom koji je bio odgovoran za brojne zločine? Je li i njega crkva proglasila svecem? Konstantin je stvarno bio zločinac. Cilj njegovih postupaka bez izuzetka je bilo izgrađivanje vlastite moći. Godine 310. dao je objesiti svog tasta, cara Maksimilijana; svog šurjaka Lucinija dao je zadaviti; svog sina je degradirao u roba i dao ga umlatiti. Crispu, svog sina iz prvog braka, i Faustu, svoju ženu dao je umoriti jer ih je oboje osumnjičio da su se upustili u međusobnu vezu. Dakle bez svake sumnje Konstantin je bio zločinac.21 U katoličkom kalendaru imena, Konstantin je naveden kao svetac; dakle njegovo štovanje je odobrila katolička crkva. On doduše nije bio de facto proglašen svetim – ne zbog svoje zločinačke karijere, nego samo zato jer ga je krstio pristaša arijanizma, Euzebije, koji je kasnije bio izopćen kao heretik. Zato nedostaje formalno priznanje Konstantina kao sveca – ne zbog njegovog načina života, nego zbog katoličke formalnosti. Kao sveca smije ga se štovati. Crkva kaže također da je onaj tko je zapisan u tom kalendaru imena, svetac zaštitnik. Ako se neko dijete tako nazove, tada mu je automatski osiguran zagovor tog zaštitnika. Konstantin dakle svakome koji se danas tako zove jamči svoj zagovor – to je nauk katoličke crkve. Iz ovoga činjeničnog stanja budni bi analitičar mogao izvući zaključke i postaviti pitanje: Da li zbog toga postoji toliko mnogo zločina u našem svijetu? Logični odgovor bi mogao glasiti: Možda je to jedan od razloga, jer su mnogi od takozvanih svetaca koji dakako trebaju tvoriti most prema bogu, i sami bili zločinci, kao što je jasno vidljivo na Konstantinovom primjeru. Sljedeći primjer bi bio Karlo Veliki. Ni on nije bio proglašen svecem u formalnom postupku,

ali se višestruko štuje kao svetac – premda je bio masovni ubojica koji je tijekom 44 godine vodio ratove, masakrirao i ubijao ljude. Pa ipak se on smatra jednim od najvećih svetačkih likova katoličke crkve. Kasnije će se to proglašavanje zločinstva svetim primijeniti i na neke pape. Bilo je papa koji su kao inkvizitori bili odgovorni za umorstva mnogih ljudi oko sebe, a kasnije su proglašeni svecima. Moralo bi se jednom raščistiti kakve posljedice, prema prilikama, to ima za pojedine vjernike. Ako se sada bezazleni, pobožni čovjek moli masovnom ubojici – ne bi li se moglo dogoditi da bude inspiriran njegovim djelima? – Prema poznatome pravilu da isto privlači uvijek isto i da na njega djeluje, to je posve moguće. Zbog toga je također krajnje dvojbeno što se npr. svake druge godine u Aachenu dodjeljuje takozvana «Karlova nagrada». Europski političari hodočaste u Aachen kako bi im bila dodijeljena nagrada nazvana po Karlu Velikome, koji je počinio čitav niz zločina, ali se danas smatra «velikim ocem Europe». Uporni analitičar pita dalje: Zar ta nagrada nije nagrada za ubojstvo koja se predaje ljudima koji npr. imaju slične sklonosti kao Karlo Veliki? – Kad se zna da je sve energija – a to je danas prirodoznanstveno nepobitno – tada ta nagrada nosi energiju svoga sveca zaštitnika. Sadržaj te čitave dodijele nagrade i svega onog što iza toga stoji, je određeno energetsko polje. Bilo da je čovjek toga svjestan ili ne – kao nositelj nagrade on se kreće u tome energetskom volumenu. Na taj način duh Karla Velikog možda nastavlja više ili manje djelovati i u nositelju nagrade. Trebalo bi još pitati: Ako se Karlo Veliki smatra «svecem» - koja su njegova čuda? Umorstvo? – Njegova su «čuda» bili ratni pohodi u kojima je uništavao svoje neprijatelje. Njegovo se «čudo» sastojalo dalje u tome što je pomoću umorstva i ubojstva s predumišljajem oteo kraljevstvo iz kojeg je na koncu nastala Europa. Zbog toga se o Karlu Velikom govori kao o osnivaču Europe. Predočimo si: Njegovo najznačajnije djelo za crkvu je bilo to što je sve narode koje je pokorio, prisilno pokatoličio, odnosno one koji se nisu htjeli obratiti, bez oklijevanja uništio. Karlo Veliki je tijekom 30 godina vodio rat protiv Sasa koji su tada bili pogani. On je u Verdenu na Alleru dao pogubiti 4500 zarobljenih Sasa zato jer su ti Sasi baš u njegovim očima bili tako tvrdokorni. Zatim je donio takozvane «krvave zakone» protiv Sasa koji su glasili: Ako netko ne poštuje zakon o postu, bit će pogubljen. Ako se netko ne da pokrstiti, bit će pogubljen. Ako netko pokrade crkvu, bit će pogubljen.22 – U vezi sa zakonom o postu treba reći da Karlo Veliki ni sam nije rado postio. U literaturi je rečeno: «To je bilo oprečno njegovome tijelu»23 . Često se može utvrditi da se vladari nisu držali zakona što su ih sami donijeli. Karlo Veliki je dakle primjenom oružane sile širio katoličku vjeru. Nešto što je dalje bilo značajno za crkvu: Karlo Veliki je – također primjenom oružane sile – ubirao crkvenu desetinu. To je bilo jako značajno za Petrovu stolicu. I kao treće: Kao prvi vladar u tadašnjem germanskom carstvu on se dao okruniti od pape, to je bio papa Leon. To znači da je pokrenuo vezu trona i oltara koja je zatim potrajala mnogo stoljeća i dovela do krvavih građanskih ratova u njemačkome carstvu. Savez koji je Karlo Veliki sklopio s crkvom imao je koristi za obje strane: Papa je mogao učvrstiti svoj položaj, proširiti svoj ugled zato jer je okrunio cara; car Karlo, s druge strane, time je mogao legitimirati svoju dinastiju, dinastiju uzurpatora – njegov je djed došao na vlast uzurpiranjem trona. Dakle Karlo Veliki se smije štovati kao svetac zapravo zato što je ubijao za crkvu. To je tako do danas, onaj tko je otimao velike posjede, u historiografiji se označava kao «Veliki». Karlu su njegovi zločini donijeli nadimak «Veliki». S druge strane čovjek koji svoje susjede ubije i njihove kuće opljačka, općenito se smatra razbojnikom. Ta se shizofrenija u povijesti može pratiti sve do danas. U Aachenskoj katedrali je izložena jedna mala knjiga, napisana za djecu, u kojoj se kaže: «Karlo Veliki išao je kroz cijelu Europu braniti granice svog carstva.»24

Možda će se za tisuću godina o Hitleru pisati: «Išao je kroz cijelu Europu kako bi u Staljingradu i Moskvi branio granice njemačkog carstva.» To bi otprilike bila ista logika. Kod dosljednog logičkog promatranja došlo bi u obzir čak pitanje: Zar se ne bi moglo dogoditi da jednom i Hitler bude imenovan za sveca? – Teško da će se to dogoditi. Zašto ne? Hitler je ubijao za sebe i svoje carstvo, a ne u korist i «čast» rimo-katoličke crkve. Ako od Karla Velikog produžimo luk malo dalje, možemo utvrditi: Mnogi drugi koji su ubijali za crkvu – npr. u križarskim ratovima – bili su za to nagrađeni isto tako statusom «sveca». Primjer za to bi bio papa Leon I. I on je nemilosrdno progonio inovjernike, manihejce, skoro krvoločnošću inkvizitora. Crkvi je također pomogao u stjecanju dodatne moći i bio je proglašen svecem – nakon ubojstva inovjernika. Papa Leon I. ne samo da je bio proglašen svecem, već je povrh toga kao jedan od dvojice papa bio imenovan crkvenim učiteljem. Leon je katolicima zabranio svako ophođenje s nekatolicima i pozvao je na njihovo preziranje. Zapovjedio je izbjegavati nekatolike «kao smrtonosni otrov! Gnušajte ih se, izbjegavajte ih i klonite se s njima govoriti.» «Nema zajedništva s onima koji su neprijatelji katoličke vjere i koji su samo po imenu kršćani!»25 – To je «originalni ton» Leona Velikog, «sveca» katoličke crkve. S obzirom na ova izlaganja bilo bi zataškavanje činjenica da se stvari jasno ne nazovu pravim imenom: To što se ovdje događa – i to pod imenom «kršćanski» - uistinu je vražje. Jer Isus, Krist, tako nešto nipošto i nikada nije poučavao. On je bio muž mira, muž jedinstva, muž ljubavi, koji je našega vječnog Oca naviještao i oličavao kao Oca ljubavi. On je rekao: «Svi koji se mača hvataju, od mača ginu» (Mt 26, 52) On je bio i jest Knez mira. – Koga predstavlja onaj koji poziva na protjerivanje, preziranje, neprijateljstvo? I što je crkva koja zagovara čak umorstvo i ubojstvo s predumišljajem? Kada si čovjek sve to predoči, začudit će se koliko ljudi na ovom svijetu iz svoga ograničenog vidokruga ne vidi i ne prepoznaje, odnosno neće vidjeti ni prepoznati ono što je ipak tako očigledno. Inače bi ljudi morali vriskati kada se npr. ličnosti kao Karlo Veliki, štuju u tolikoj mjeri kao što se to događa u Europi. Oni su morali također zavriskati kada je Papa Ivan Pavao II. vrlo rado primio tu krvavu Karlovu nagradu. Tu je postojala razmjena energije od 9. stoljeća do početka 21. stoljeća. Car je ubijao i time je jačao moć crkve; zbog toga crkva nalaže da ga se štuje kao sveca. Tisuću godina kasnije, njen najviši predstavnik prima nagradu nazvanu po tom zločincu. Kako bi se onda trebao papa koji prima takvo «odličje», istovremeno iskreno ispričati za zločine svojih prethodnika? – Ali on to čak nije ni učinio. On je samo s par ispraznih riječi bacio malo pijeska u oči lakovjernim i naivnim suvremenicima. Ivan Pavao je po smislu rekao samo da su neki zabludjeli kršćani inscenirali križarske ratove, da su neki zabludjeli kršćani počinili umorstva u Južnoj Americi. I on je užasne zločine kod osvajanja Južne Amerike uljepšao, nazvavši ih štoviše «sretnom krivnjom»26. Veliki inkvizitori na papinskom prijestolju. «Sveta» inkvizicija – izvrgavanje Krista ruglu i podsmjehu Kada se po smisli kaže da su to počinili «neki zabludjeli kršćani», nekome može pasti na pamet ono što današnji papa kaže o inkviziciji. Ratzinger, tada još kardinal, nedavno se o tome izjasnio u jednome intervjuu u emisiji ARD-a Kontrasti što je bila emitirana 3.3.2005: «Veliki inkvizitor je povijesna prilagodba; na neki način smo u kontinuitetu. Ali mi danas pokušavamo da to što je bilo učinjeno tadašnjim metodama – što je djelomično podložno kritici - sada napraviti iz naše pravne svijesti. Međutim, ipak se mora reći da je inkvizicija bila napredak, da se više nije smjelo osuđivati bez Inquisitio, što znači da su se morala provesti ispitivanja.» Ovdje se postavlja pitanje, ne spada li današnji papa također u red zabludjelih kršćana tadašnjeg vremena. – Inače sada, nekoliko tjedana nakon smrti svog prethodnika, on ga ne bi

već htio proglasiti blaženim, da bi ga što je brže moguće pretvorio i u sveca? On se nadovezuje na zlokobnu i krvavu tradiciju svoje crkve. On se nadovezuje na inkviziciju, koja danas više ne može tući oko sebe kao prije stotine godina, ali koja zapravo u sebi još nosi istu netoleranciju kao uvijek. Bila su tri velika inkvizitora koja su kasnije postala papama, dva od njih se zovu Benedikt, kao današnji papa. To je bio u 14. stoljeću Benedikt XII, koji je kao Jacques Fournier bio biskup u Pamiersu u podnožju Pirineja i tamo se pobrinuo za krvavi progon i istrebljenje posljednjih još preostalih katara, koji je dijelom sam vodio saslušanja i potpaljivao lomače. U 18. stoljeću je zatim došao Benedikt XIV, koji je, među ostalim, propisao smrtnu kaznu za zloupotrebu hostije u magijske svrhe već za one koji su to prvi puta učinili. Postoje samo dvojica papa koji su nakon 1400. bili proglašeni svecima. Jedan od njih je bio Pio V. koji je živio u 16. stoljeću i koji je djelovao kao veliki inkvizitor. I kao papa Pio V. je nastavio s tom praksom. U knjizi «Vatikan kao svjetska sila» Josef Bernhard piše o Piu V: «Doživotno je ostao pravi redovnik prosjak … Ali obuzimala ga je velika, opasna misao, da je oruđe providnosti. Revnost što ga je izjedala, izjedala je i druge. Oštro do grubosti on nameće crkvenu stegu, čvrsto do okrutnosti izvršava volju koja mu se tada čini Božjom voljom … Po njegovoj volji vjerski sud treba ispitivati ne samo heretike koji govore i heretike koji šute, već i takve koji i ne znaju da to jesu. Pod njegovom vlašću je obezglavljen i spaljen, kao pristaša vjerske obnove, Pietro Carnesecchi, prijašnji utjecajni tajnik Klementa VIII; čak jedan od glavara koncila, njegov pobožni, poznati brat-redovnik Carranza, nadbiskup Toleda, dospijeva u Rimsku tamnicu. Na Elizabetu od Engleske, gdje se obnova [reformacija] snažno nastavlja, baca anatemu [dakle prokletstvo], proglašava ju svrgnutom, podanike oslobađa prisege vjernosti, i na taj način uzrokuje nesreću progona svih papista kao sekte opasne po državu.»27 Dakle jedan ekstreman fanatik na papinskom prijestolju – ali proglašen svecem. Koja je bila njegova «zasluga»? Pio V. je dao žive spaliti stotine heretika. On je u tadašnjem vremenu bio također odgovoran za progone Židova koje je pretvorio u kmetove i robove. Bio je odgovoran za umorstva, okrutna ubojstva, i ratove pod motom: «Za Božje neprijatelje nema milosti!»28 I danas na papinskom prijestolju sjedi opet jedan veliki inkvizitor, jer današnji papa Benedikt XVI. kao kardinal je bio predstojnik «Kongregacije za vjerska pitanja», organizacija-nasljednica «svete inkvizicije». Današnji papa naravno zna da neke stvari (i s njegovog gledišta) nisu ispravno učinjene, a on je po nadležnosti bio također odgovoran za sastavljanje katekizma u kojem se licemjerno kaže da umorstvo, nasilje i slično ometaju «sjajnu snagu svetosti crkve» . Ali istovremeno upravo crkva ima «moć da svoje sinove i kćeri ponovo oslobodi krivnje grijeha». . Točnije promotrivši to znači: Ono što očigledno nije u redu, može se jednostavno ukloniti – i baš unatoč tome tada je takav čovjek svet i zrači i predstavlja sjajnu snagu crkve. – Sada se čovjek ipak pita: Zašto ljudi zapravo pristaju na takvu licemjernost? Već se iza činjenice da se govori o «svetoj» inkviziciji skriva podsmijeh i poruga. Što treba biti sveto u umorstvu i okrutnom ubojstvu? Također se i «svetost crkve» na znakovit način vrlo često spominje u vezi s umorstvom i okrutnim ubojstvom. Možda «svet» u smislu poganske, katoličke kultne religije ima sasvim drugačiji sadržaj nego što npr. pravi kršćani pridaju tom pojmu? Znači li «svetost» možda isto što i: «Korisnost za nas, za katoličku crkvu, za naše namjere»? Da ovo nije izmišljotina, pokazuje jedan citat Benedikta IV, dakle pape na kojeg se poimence poziva današnji papa. Taj «smatra da bi se polaganje prava na svetost jednog pape trebalo mjeriti “po njegovom zalaganju za očuvanje i širenje katoličke vjere, za održavanje i uspostavu crkvene discipline i obranu prava Svete stolice”.»29 . Ovdje je dakle to jasno i nedvosmisleno izrečeno. Prema

tome valja: Tko najviše izgrađuje područje crkvene vlasti, biva proglašen svecem. Dobri analitičar se ne može othrvati misli: Nije li to što Petrova stolica «naziva «Kristovom crkvom», puno prije vražje djelo? Kriminalno bezakonje, totalitarizam, fašizam religiozne naravi – zašto se čovječanstvo dalo vući za nos tako dugo? To što se ovdje prakticira u biti je religiozni fašizam. I zapravo je jako začuđujuće da se u svijetu koji teži za demokratskim odnosima taj totalitarizam i fašizam religiozne naravi podnosi tako samo po sebi razumljivo. To opet dovodi do pitanja: Kako se može objasniti fenomen da se čovječanstvo tako dugo dalo vući za nos od toga kriminalnog i u najvećoj mjeri opasnog bezakonja? Kad se malo istraži utvrdit će se da je uvijek bilo ljudi koji su upozoravali na nedostatke na području katoličke crkve. Na primjer je Helvetius, francuski filozof iz 18. stoljeća rekao: «Kada se čitaju njihove svetačke legende, nađu se imena tisuću zločinaca proglašenih svecima.» - Postoji također mnogo drugih citata koji izriču slične stvari. U knjigama Karlheinza Deschnera npr. ta se kultna religija sasvim nedvojbeno svrstava u zločinačke. Kako je dakle moguće da ljudi još uvijek i uvijek iznova nasjedaju na tu zločinačku kultnu religiju? Jedan bitan razlog se sastoji u tome što ljudi općenito jako malo znaju o tome koga sve je ta organizacija po imenu «katolička crkva» proglasila svetim. Ljudi ne znaju koliko se zločinaca našlo među njima. Ljudi ne znaju dalje koje se praznovjerje skriva iza toga takozvanog štovanja svetaca. Osobito je začuđujuće, naravno, što u 21. stoljeću kada se računa na prirodnu znanost, to praznovjerje postaje opet popularno. I nitko ne kaže: «Pa to je apsurdno», kada sadašnji papa koji se izdaje za osobito izobraženog čovjeka, očekuje prva čuda koja će njegov prethodnik sada izazvati kako bi što brže mogao biti proglašen blaženim i svetim. Zapravo takvo bi ponašanje Petrove stolice moralo izazvati sprdnju širom svijeta. Kada ne bi bilo tako tužno, bilo bi stvarno smiješno. Tužno je zato, jer na taj način crkva iznova grubo izdaje Isusa iz Nazareta, i unatoč tome se verbalno poziva na Njega. Predočimo si ipak jednom do kraja sljedeću misao: Niti čovjek niti umrli ne može vlastitom snagom pomoći nekom čovjeku, iscijeliti ga ili mu učiniti bilo što dobroga. Ako se ljudi dakle mole nekome takozvanom «svecu», tada oni ipak ne misle samo na «sveca», nego prije svega na Boga. Oni vjeruju da Bog možda preko tog «sveca» može djelovati. U stvarnosti se ti ljudi dakle mole Bogu, iako štuju ime takozvanog «sveca». «Vjera premješta brda», rekao je po smislu Isus. To znači: Ako ljudi vjeruju u Boga, tada jaka vjera i predanost Bogu u ljudima mogu «premještati brda», što znači: Negativno se pretvara u pozitivno; čovjek može dobiti pomoć i iscjeljenje; Bog ga može nositi i voditi. Vjernik se zapravo ne moli neposredno «svecu», već se moli Bogu, vjerujući u Boga. Ali ako se moli vjerujući jedino u sveca, tada spasenje ne može pripasti tome koji se moli, jer svetac ne može premještati brda. To je moguće jedino Bogu, prema tome i Kristu, našem Otkupitelju. Bitno je međutim da tim štovanjem svetaca crkva iznova odvraća ljude od Boga. Umjesto da im savjetuje da se obrate neposredno Kristu i Ocu koji nas ljubi, svemogućem Bogu, ona ih potiče da za pomoć zazivaju nekog sveca. Na taj način oni svoju energiju ne predaju Bogu, već svoje molbe, svoju predanost prinose tome sumnjivom svecu koji je u nekim slučajevima bio zločinac. Bog je moć i snaga beskonačnosti. Njega bismo mogli i trebali naći u sebi, jer On je Duh, snaga i bit u dubini naše duše. Naše najdublje, vječno biće je jedno s Njim.

Da je Isus, naš Otkupitelj, Knez mira, zagovarao svece, tada nas Isus, Krist ne bi učio Očenaš. Upravo je Očenaš neposredni kontakt s Bogom, našim Ocem: «Oče naš, Koji Jesi na Nebu, sveti se Tvoje Ime, i Tvoja se volja vrši» - to je molitva štovanja Oca. Tako nas je učio Isus. I tko se toga ne drži, taj je protiv Isusa, Krista, velikog učitelja slobode Koji nam je donio ljubav vječnog Oca, i koju nam je u Očenašu također približio. Svaki dobar analitičar mogao bi se i sam promatrati i izvući zaključke iz toga. Vjerojatno da i vlasnici Petrove stolice jako dobro znaju za te povezanosti. Oni znaju da niti njihovi «sveci» niti oni sami ne mogu napraviti bilo kakva čuda. Također je i papa Ivan Pavao II, koji sada čeka da ga proglase blaženim, koji je navodno čudom izliječio ljude – znao da on ne može iscjeljivati. To se pokazuje već u činjenici da sâm nije imao povjerenja u svoju iscjeliteljsku snagu, već u umijeće liječnika, sve do traheotomije (razrezivanja dušnika). Papa koji zna čiji je zastupnik, usudi se svoju patnju staviti u neposredan odnos s patnjom Isusa na križu Izdajnički je i sljedeći događaj: Na pitanje zašto ne odstupi zbog svoje bolesti, Ivan Pavao II. je odgovorio: «Pa ni Isus nije sišao s križa.» Dakle papa je svoju tjelesnu patnju usporedio s patnjom Isusa iz Nazareta na križu. Nastavimo logički ovu argumentaciju i upitajmo: Je li Isus iz Nazareta tada otišao u neku kliniku? – Čisto logičan odgovor: On to naravno nije mogao; bio je prikovan čavlima. Zar ovaj misaoni niz ne pojašnjava nešto?: Izjava pape je puki cinizam. Čovjek koji pripada grupi onih koji su Isusa doveli na križ, koji su ga na kraju čak pribili na križ i brutalno Ga ubili, taj se sada – kao «počinitelj» - uspoređuje sa žrtvom. Pitamo se: Ako je međutim čovjek, koji je bio Ivan Pavao II. htio podnositi patnju, slično kao Isus, Krist, - zašto nije podnosio svoju bolest? Zašto je stalno tražio pomoć liječnikâ? Nije li velika drskost da se jedan čovjek uspoređuje s Isusom iz Nazareta i Njegove patnje na križu stavlja u neposredan odnos sa svojima? A osobito je drsko onda kada to čini član svećeničke kaste, takoreći najviši svećenik one kaste koja je prije 2000 godina bila odgovorna za smrt Isusa iz Nazareta. I nije li također drskost to što je papa na čelu jedne organizacije, koja ne samo što je izdala Isusa iz Nazareta prije 1500, čak prije 2000 godina, nego koja sve do najnovije prošlosti izdaje velikog Učitelja mira? To se dogodilo npr. kada je papa Ivan Pavao II. za vrijeme rata u Jugoslaviji izjavio: «Mi nismo pacifisti.»30 Time je on odobrio i opravdao bombardiranje Jugoslavije, unatoč svemu što je poučavao Isus iz Nazareta. I taj se čovjek usudio svoju patnju usporediti s Isusovom smrti na križu. Premda točno zna čiji je ustvari zastupnik, on nema skrupula da na taj način postavi sebe na istu stepenicu s Isusom, Kristom. Ne mora li se iz činjenice što je taj čovjek unatoč tome zatim otišao u kliniku, zaključiti da papa – a isto tako mnogi drugi ljudi crkve – ustvari u najdubljoj nutrini uopće ne vjeruje da sveci mogu pomagati niti da on sam posjeduje snagu koja mu se pripisuje kao «upravitelju zemaljske kugle»? Nije li mu u biti potpuno jasno da sve to uopće nije tako? Moglo bi se također upitati: Zašto se nije obratio «majci Božjoj» koju je navodno tako silno štovao, ili zašto se nije nadao pomoći od kipa takozvane gospe za struganje, ili od takozvanih cedulja za gutanje, o kojima smo već čuli?31 S obzirom na sve to sve više dolazimo do uvjerenja da je sav brimborij (brimborium, lat. = govorenje nebitnih stvari, okolišanje, tričarije, sitnice), čitav poganski kult, namijenjen samo glupim vjernicima. Oni koji od toga žive u raskoši i obilju, ustvari sami ne vjeruju u to. Goethe je to izrazio jako jezgroviti rekavši: «ima čak mnogo toga glupog u pravilima crkve, ali ona hoće vladati, i stoga mora imati ograničenu svjetinu koja se sagiba i koja je sklona dopustiti da se njome vlada. Visoko, dobro plaćeno svećenstvo ne boji se ničega više nego od prosvjećivanja nižih slojeva.»32

Bog i danas opet govori svim ljudima koji hoće čuti Njegovu riječ. On i danas govori onako kako je prije 2000 godina govorio preko Isusa iz Nazareta i kao što je uvijek govorio. To možete pročitati u aktualnoj Božjoj riječi koju je uputio preko Svoje proročice današnjeg vremena. U travnju godine 2005. Bog-Otac je rekao: «Isus je poučavao da je svet jedino Bog, koji Ja Jesam, i da čovjek ne treba na Zemlji nijednog čovjeka zvati «Ocem», osim Jednoga koji je na Nebu i koji Ja Jesam u riječi iz prorokovih usta. To nemoralno što se događa u ovom svijetu uključivši ono što čine zastupnici crkvenih institucija i njihove pristaše, malo pomalo će Zemlja prekriti.»33 Proglašenja svetim, relikvije, odličja, plemićke titule – lukrativni izvori prihoda Petrove stolice Zašto upravo u ovom trenutku bilježimo tu inflaciju proglašavanja blaženim i svetim? Što bi se moglo skrivati iza toga? Jedan razlog za to bi mogao biti što Vatikan na tom postupku zarađuje jako dobro, jer takav postupak košta 250.000 eura. Te troškove u pravilu podmiruju podnositelji zahtjeva, dakle dijeceze ili redovi, i oni su važan izvor prihoda Vatikana, piše u ekumenskome leksikonu svetaca. U kom grmu leži zec nakon reformacije su uostalom prepoznali još i tadašnji protestanti. U tadašnjoj se evangeličkoj vjeroispovijedi iz 16. stoljeća o katoličkoj crkvi i o kultu svetaca kaže: «Njega» -dakle kult svetaca – «nisu izmislili za to da bi štovali svece, već zato da bi štitili svoje krčmljenje [novčarske poslove] i [svoj] godišnji sajam što im donosi novac.»34 U svojoj knjizi «Crkveni knezovi» Horst Herrman o proglašenjima blaženika i proglašenjima svetaca piše: «Vatikan u proglašenju sveca ne investira niti jednu jedincatu liru; on traži da mu se sve plati … počevši od prvih prikupljanja akata pa sve do svečane papinske mise s kojom se to okončava. (Zakupnina za Petrovu baziliku iznosi 10.000 dolara)»35 – U međuvremenu to bi moglo biti i više, jer je knjiga već 20 godina stara. U svojoj knjizi «Božji pomagači» Kenneth Woodward procjenjuje sveukupni iznos za jedno proglašenje sveca na najmanje 250.000 dolara, uključivši troškove putovanja i noćenja pozvanih gostiju, ceremonija i prijema, molitvenike i razne poklone kao i obvezatne priloge Vatikanu.36 Ali i ovi podaci su već nadmašeni, jer je Charles Panati u svome «Popularnom leksikonu religioznih predmeta i običaja» napisao jednu jedincatu lapidarnu rečenicu: «Približni troškovi modernog proglašenja sveca su 1 milijun dolara za pojedini slučaj.»37 Za pontifikata prethodnog pape bilo je izrazito mnogo proglašenja svetaca i blaženika. Ivan Pavao II. je proglasio toliko svetaca, koliko ih nije sve skupa proglašeno svetima u zadnjih 400 godina, naime njih 480. Sveukupno je prije njega bilo 4000 svetaca, sada ih je dakle oko 4500. A njih 1300 je proglasio blaženima. To je za Vatikan bio dobar izvor prihoda. Zato se može pretpostaviti da se papa Ivan Pavao II. pored ostaloga i zbog toga proglašava svetim. Postoje i drugi izvori prihoda Vatikana koji su manje poznati. Horst Herrman piše da vatikan vodi razgranatu trgovinu relikvijama, do više stotina tisuća dolara po komadu, i papinskim poveljama blagoslova koje treba platiti po 2.500 eura svaku. Za vatikanska odličja plaća se do 60.000 eura, a za plemićke titule –može ih se kupiti čak u Vatikanu! – do 150.000 eura.38 Vidimo da Petrova stolica zna baratati novcem. Već to jako potiče na razmišljanje, kako lako – i kako dugo –ljudi dopuštaju da ih se obmanjuje. Tu i nehotice čovjeku padne na pamet jedna pjesma Reinharda Meyja u kojoj se među ostalim kaže: «Ministar šapćući hvata biskupa za ruku: Ti ih drži glupima, a ja ću ih držat siromašnima!» Za sve koji cijene dobar savjet iz dobrog izvora, citiramo rečenicu 18,4 iz Ivanovog Otkrivenja: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka)» U vezi s ovime podsjetimo se još jednom upute: Tko se priključi takvome totalitarnom kultu

idola i želi biti opisan od Goethea kao dio «ograničene svjetine», ostavlja mu se na volju. Svatko može dakako vjerovati što želi. Nitko mu neće osporavati njegovu vjeru. To protiv čega mi prakršćani nastupamo je jedino činjenica što se sva ta – skoro se može reći – kriminalna rabota o kojoj smo čuli, vrši pod zastavom Isusa, Krista, što se dakle ime Božjeg Sina tako očito zloupotrebljava. Nitko ne može zahtijevati da sljedbenici Nazarećanina šutke promatraju tu rabotu.

«Popovi nisu mogli kršćansku religiju izvrgnuti ruglu gore nego tim štovanjem svetaca.» Prvo pitanje:: «Rekli ste da prvi kršćani nisu znali za štovanje svetaca. Kako je onda taj poganski običaj dospio u kršćanstvo?» Odgovor : Prvi kršćani su se samo u zahvalnosti spominjali npr. mučenika koji su otišli u smrt zbog vjere u živoga Krista, međutim oni nisu te ljude štovali. Oni su dakako znali da Krist sa Svojom snagom živi u svakome čovjeku i da zbog toga nema nikakvog smisla usmjeravati se na ljude; treba se usmjeravati na Krista. Iz tog spomena je međutim kasnije nastao kult. Prve znakove za to nalazimo u 2. stoljeću kada se dogodilo sljedeće: Kršćani u Smirni su kosti mučenika Polikarpa izvukli iz pepela lomače na kojoj je bio spaljen njegov leš, a zatim su ih počeli štovati.39 To je bio početak poganstva. Isprva se radilo o pojedinačnim slučajevima, nakon kojih su međutim slijedili daljnji događaji slične vrste. U 4. stoljeću je štovanje takozvanih «svetaca» već bilo jako rasprostranjeno.40 Ovdje prenosimo jedan odlomak iz «Popovskog ogledala» Otta von Corvina, knjige koja je izdana još 1845. On piše: «Kršćani prvih stoljeća nisu znali ništa o svecima. Oni su međutim štovali mučenike ili stradalnike koji su bili pogubljeni zbog svoje vjere. Oni su ih spominjali na svojim skupovima i uzimali su ih kao uzor u zajednici; a to je bilo jako prirodno i posve prihvatljivo. Tek kad je Konstantin prešao na kršćanstvo i kad su mnogi od poganskih običaja prešli u kršćansku crkvu, bilo je također preuzeto i štovanje svetaca. Pogani su imali običaj prinositi žrtve svojim herojima, a kršćanski svećenici su taj običaj prenijeli na svoje vjerske heroje. Sve dok je svaki čovjek vjerovao da je vrlo blizu Boga, štovanje svetaca se moralo smatrati besmislicom. Međutim kad su se popovi postavili kao posrednici između Boga i ostalih ljudi, nije bio daleko korak do besmislene vjere da sveci na Nebu tvore Božju svitu kao ministri i komornici i da ih onaj tko hoće postići nešto kod svoga nebeskog veličanstva, treba samo potkupiti molitvama i žrtvama. Popovi nisu mogli kršćansku religiju izvrgnuti ruglu gore nego tim štovanjem svetaca.» Na ovo se nadovezuje sljedeće pitanje jednoga našeg slušatelja: «Vi ste natuknuli da su crkveni sveci u mnogim slučajevima preuzeti neposredno iz poganstva. Možete li za to navesti primjere?» Odgovor : Postoji nekoliko primjera. Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao»41 navodi nekoliko takvih svetaca. Npr. grčki bog Apolon u crkvu je ušao kao sveti Efebije. Apolon je naime imao nadimak Ephoibios; iz toga je postao «sveti Efebije».Grčki bog Dionizije imao je nadimak Eleutherios (Osloboditelj), i taj je bio upotrijebljen: kao «sveti Eleuterij». Čak je i Otac bogova Zeus primljen u nebo katoličkih svetaca: On je imao nadimak Nikephoros, i od njega je postao «sveti Nikifor». Grčki bogovi su dakle dijelom bili pretvoreni neposredno u «svece». Postoje još drugi primjeri, i to oba grčka poluboga Kastor i Poluks. I oni su bili preuzeti. Doduše imena su im

bila promijenjena – od njih su postali «Kuzma» i «Damjan» - ali mjesta djelovanja tih svetaca su ista; njih štuju na istim mjestima gdje su se prije štovali grčki bogovi, ali sada s crkvenim predznakom. Pripisivala su im se također ista čuda, najčešće da su mogli iscjeljivati. Tamo su se priređivali također isti rituali, palile su se svijeće, postavljali kipovi i prodavale su se male posude za ulje.42 U vrijeme dok su još postojali poganski kultovi, radionice su proizvodile te posude za poganske kultove – i istovremeno za crkvu.43 Vidimo da tu postoji sasvim izravna veza. Karlheinz Deschner u svojoj «Kriminalnoj povijest kršćanstva» o tome piše: «Postoji malo crkava bilo gdje na Zemlji, gdje prije njih nije postojao poganski hram.»44 To ide dotle da su bili preuzeti čak i praznici. Po crkvenom kalendaru se npr. praznik 2. veljače zove «Svijećnica»; to odgovara točno datumu praznika grčke božice «Demetre». Marijino uznesenje se slavi 15. kolovoza; to je prvobitno bio blagdan božice Dijane. Dijana je bila kao što je poznato božica majka, koja je onda izravno pretvorena u majku Božju Mariju. U Franačkoj postoji običaj da se u kolovozu prave takozvane «biljne kitice»: Skuplja se određeno bilje, veže se u rukovet i nosi u crkvu. To je prvobitno bio germanski običaj u čast božice ljubavi Freyje. Danas to jedva još netko zna, nego se kaže da je to crkvena tradicija u čast «svete Marije». Čak je «Božić» bio praznik boga sunca u kultu Mitre. 24. prosinca je nedvojbeno datum kada su se u kultu Mitre – ali i u drugim kultovima, npr. u Egiptu – slavili veliki praznici. Sljedeće pitanje ide u istom smjeru: Koji bogovi ili idoli iz poganstva odgovaraju današnjim svecima?» Odgovor: Mnogi pripadnici poganskih religija koji su bili obraćeni od crkvenih misionara – dijelom možda i prisilno obraćeni – odbijali su se odvojiti od svojih bogova, osim ako nisu u rimskom «kršćanstvu» mogli naći zadovoljavajuću zamjenu. Tako su bogovi i božice bili preimenovani u svece. Prema tome današnji kult svetaca odgovara ondašnjem kultu bogova . Dakle imamo posla s idolopoklonstvom. Kada je poganstvo bilo pomiješano s kršćanstvom i kada je crkva poganske bogove pretvorila u «svece», jednostavno im je dala slična zvučna imena. Među ostalima postojala je božica Viktorija koju su štovali u francuskom alpskom predgorju – sada se ona zove «st. Victoire». Poganski bog Cheron bio je preimenovan u «sveti Ceran». Božica Brighit, koja je bila štovana kao kći boga sunca i prikazivana s djetetom na rukama, bila je zapravo pogodna kao uzor za Mariju, ali je u tu svrhu već bila izabrana Dijana. Onda je božica Brighit postala «sveta Brigita». U poganskim vremenima u Irskoj, u njihovome središnjem hramu kod Kildare, služile su takozvane vestalinke; one su bile hramske svećenice koje su čuvale sveti oganj. Kasnije je njihov hram na brzinu bio pretvoren u samostan, a vestalinke su postale redovnice. One su nastavile čuvati ritualni oganj, koji je tada bio nazvan oganj «svete Brigite». Na sličan način je još mnogo toga poganskog bilo pretvoreno u katoličko. Time to nije postalo kršćansko. To što je bilo pogansko, ostaje pogansko, iako se sada zove katoličko. Kršćansko nije u svakom slučaju. To ide čak dotle da je godine 610. tadašnji papa Bonifacije IV. pretvorio panteon, svetište svih bogova rimskog carstva, u «kršćansku» crkvu i tom prilikom papa je odmah uveo blagdan «svih svetih». Dakle i tu postoji izravno preuzimanje tog skupa svih bogova u blagdan svih svetih, a i posvećenjem te crkve. Ovo malo primjera pokazuje: Iz idolatrijskih bogova Petrova stolica je napravila svece. Kako se to slaže sa zapovijedi «Nemoj imati drugih bogova uz mene», koju je Bog dao preko Mojsija? To je čista suprotnost! To nije drugo doli nevjerojatno izrugivanje te zapovijedi.

Onaj tko do sada nije znao ništa o tome ogorčen je što se u te bijedne svrhe u poganske taljige upreže velikog Učitelja, Učitelja ljubavi i mira, Isusa, Krista. Niti «sveto trojstvo» nije izum Petrove stolice Jedno pitanje, koje nam je pristiglo glasi: «U vašoj posljednjoj emisiji radilo se dakako o svecima. Pritom sam pomislio na sveto trojstvo koje postoji kako u katoličkoj tako i u luteranskoj crkvi. Odakle dolazi 'sveto trojstvo?'» Odgovor: I kod «svetog trojstva» se ne radi o izumu katoličke crkve. Još se kod Sumerana, dakle oko 3000 godina prije Krista, štovalo trojstvo. Bogovi koji su se pritom štovali su bili An, Enki i Enlil. U vezi s tim se također bolje razumije zašto je Bog preko Mojsija tako izričito upozorio na to da postoji samo jedan Bog. Postojao je veći razlog zašto je Bog preko Mojsija tako jasno rekao: «Ja Sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene». U ono vrijeme bilo je oko 3000 bogova. Svaki od njih je imao svoj poseban odgovarajući djelokrug. Postojala je božica ljubavi i materinstva, bog vremena (klimatski), bog graditeljstva, božica žitarica, bog životinja, i još mnogo drugih. Tu se može prepoznati slična podjela zadaća kakva se danas može naći kod takozvanih svetaca u katoličkoj crkvi. Potpuno nedvojbeno se može utvrditi: Sveci katoličke crkve svoje porijeklo vuku iz poganstva. Na primjer germanska božica Frik je bila božica plodnosti - u katoličkoj crkvi za plodnost postoji svetica: Marina iz Antiohije. U germanskoj mitologiji Gefion je božica obitelji i sreće. Danas je za obitelj nadležan sveti Josip, kako se može pročitati u jednome katoličkom popisu. U egipatskoj mitologiji su također postojale božice zaštitnice iscjelitelja, npr. Serket. Odgovarajuće njima u katoličanstvu postoje sveci za iscjelitelje i liječnike: sveti Blazije, Ćiril (Cyrus), Kozma i Luka. Ovo nabrajanje se sigurno dade nastaviti u beskonačnost. Budući da smo govorili i o bogovima i o božicama, možda bismo se trebali još jednom vratiti na jedno pitanje koje nam se stalno upućuje, a koje glasi ovako: «Govorili ste o svecima. Marija se naravno također štuje kao svetica. Je li Isus tome poučavao?» Odgovor:Još u prijašnjim emisijama je bilo upozoreno na to da Isus Svoju majku Mariju nije štovao kao sveticu niti je takvo nešto poučavao. Vrlo jasno to opisuje August Bebel u svojoj knjizi «Žena i socijalizam»: «Uvodeći Marijin kult katolička crkva ga je lukavom proračunatošću stavila na mjesto kulta poganskih božica koji je postojao kod svih naroda među kojima se tada širilo kršćanstvo. Marija je došla na mjesto Kibele, Milite, Afrodite, Venere, Cerere itd. južnih naroda, na mjesto Freje, Frige itd. germanskih naroda. Ona je bila samo kršćanski-duhovno idealizirana.» Ako se baci pogled u bibliju, može se kod Luke 11, 27-28 naći jasan izraz. U situaciji o kojoj se tamo izvještava, Isus govori ljudima. Kada mu je neka žena iz mnoštva doviknula: «Blago ženi čija te utroba nosila i čija si prsa sisao», , Isus odgovara: «Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je!» Taj odgovor je sigurno bio u Marijinom smislu, jer ona je bila skromna i jednostavna žena i nikada ne bi odobrila kult svoje ličnosti, kakav se danas u crkvi prakticira. Prema katoličkom nauku potrebno je moliti se svecima, i može se pretpostaviti da mnogi ljudi zazivaju takozvane svece. Međutim ako pogledamo današnji svijet, postavlja se pitanje: Imaju li sveci uopće pristup Bogu? Stanje našeg svijeta govori sasvim suprotno. Netko možda smatra da tu očito postoji komunikacijski problem. Jer stvarno, kada se pomisli

koliko se ljudi vjerojatno moli svecima kako bi se zaštitili od poplava, od katastrofalnih suša, od uragana, tada ipak začuđuje da se može toliko malo toga primijetiti od djelovanja svetaca. Jer stvari na našoj Zemlji, kao što svatko zna, izgledaju katastrofalno. Za zaštitu od bolesti se također zazivaju sveci, ali i u tom pogledu nije postalo bolje u našem svijetu, baš naprotiv, gore. Svetac s kompetencijom za životinjske pošasti je Bernhard von Clairwaux. Međutim jedan pogled u svijet pokazuje: Životinjske pošasti se povećavaju. Iako tko zna koliko njih se moli njemu da poduzme nešto – nekako izgleda da to ne funkcionira. – Možda vrijedi razmisliti, što se onda tu zbiva što «funkcionira»… Kamo upravlja «nepogrešivi» papa koji stoluje na Petrovoj stolici? Okrutna masovna ubojstva nakon mučenja u Argentini 1983. (!) sa znanjem i na poticaj crkve Pitanje drugog slušatelja: «U vašim emisijama ste već više puta govorili o tome da se papa dopušta zvati «upraviteljem Zemaljske kugle», premda je on do sada svijet stvarno upravljao samo u kaos. Ali odakle dolazi taj pojam?» Odgovor: To već začuđuje: Sveci su beskorisni, «upravitelj zemaljske kugle» nije sposoban nizašto – zbog čega je to? Naposljetku se uvijek dođe do rješenja: Jedina molitva koja nešto donese, je molitva Bogu, našem Ocu, koju pretvaramo u molitvu djela. Jer svejedno je moli li se čovjek bogovima ili njihovim potomcima, svecima, ili nekom papi –nitko od njih ne može upravljati zemaljskom kuglom. Pojam «upravitelj zemaljske kugle» potječe, kao i skoro sve u katoličkoj crkvi, iz poganstva. Rimski car August koji je živio u Isusovo vrijeme, bio je još za života štovan kao «upravitelj zemaljske kugle» i «otac čovječanstva». Nakon njegove smrti u godini 14. poslije Krista, najmoćniji čovjek tadašnjeg svijeta je zaključkom senata bio uzdignut u boga: «Divus Augustus». Ne podsjeća li to nekako na proglašenja svetaca u katoličkoj crkvi? Usporedba je vidljiva i u tome što ni August nije vodio baš svetački život; svoju volju je provodio ratovima, ali je istovremeno bio «genijalan glumac koji je svoju ulogu pravednog i ćudorednog vladara savršeno isticao. Hladnokrvan strateg koji je obitelj, prijatelje i službu bogovima koristio kao prokušano sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Majstor samoreklame koji je svoja djela dao ovjekovječiti u kamenu i proglasiti ih po čitavom carstvu.» Tako je to izrazila emisija Dokumentacija ZDF-a od 7.1.2004. Usporedbe s današnjim papinstvom su tako očigledne. Svojim ratovima August tada nije donio ničega pozitivnog na svijet. Zemaljskom kuglom on nije upravljao prema dobru, a također niti današnje papinstvo to ne čini. Koliko je papinstvo apsolutističko pokazuje npr. jedan citat Grgura VII. koji je u svojem Dictatus papae izjavio: «Nitko na Zemlji ne može suditi o papi. Rimska crkva nikada nije pogriješila i nikada ne može pogriješiti do kraja vremena. Jedino papa može svrgnuti biskupe … ON može svrgnuti careve i kraljeve i njihove podanike osloboditi obveze pokornosti i vjernosti. Svi kneževi mu moraju ljubiti stopala … Propisno izabrani papa je neupitan svetac Petrovim zaslugama.»45 – Što je to nego čista diktatura! A to je ujedno i danas «pravilo nepogrešivosti», štoviše zakon katoličke crkve da nitko ne smije osuđivati papu. To je crkva tako preuzela u svoj udžbenik. (Codex Iuris Canonici, Can. 1404.) Stoga se s punim pravom može postaviti pitanje: Kamo nas upravlja «nepogrešivi papa» koji stoluje na Petrovoj stolici? Možda odgovor na ovo pitanje može dati činjenično stanje na koje nas je u svom pismu upozorio jedan slušatelj. On nam piše da je prije nekog vremena na njemačkoj televiziji u

«dnevniku danas» u 21.45 sati gledao jednu emisiju. U njoj se izvještavalo da su za vrijeme vojne diktature u Argentini od 1976. do 1983. ljude ne samo mučili, nego su ih nakon toga omamili, utovarili u avione zatim – doslovce! – s blagoslovom crkve iz avionâ bacali u more. Tvrdnja koja zvuči toliko nevjerojatno da nas slušatelj pita je li to moguće. Nažalost, to je istina. To potječe iz snimke jedne radioemisije Jugozapadnog radija od 14.6.2001, i to iz redakcije «Religija, crkva i društvo», dakle redakcije koja nije pretjerano kritička prema crkvi. U toj se emisiji izvještava da je katolička crkva od samog početka podržavala diktaturu u Argentini između 1976. i 1983. «Usmjeravajući signal dolazi iz najvišeg mjesta. Adolfo Tortolo, predsjednik biskupske konferencije se u Buenos Airesu 23. ožujka 1976. – jedan dan prije vojnog puča – susreće sa šefom hunte Georgom Rafaelom Videlom i admiralom Eduardom Maserom.» Nadbiskup Tortolo pozivao je «da se surađuje s novom vojnom vladom» .Time je hunta osjećala crkvenu potporu. Argentinski vojni biskup Victorio Bonamin u jednome javnom govoru pred generalima rekao je doslovce: «Vojska je očišćena u Jordanu punom krvi da bi se postavila na čelo čitave zemlje. Tko zna da li bi Krist jednog dana htio da vojne postrojbe preuzmu dodatne funkcije koje premašuju njihove stvarne zadaće.» Isti taj vojni biskup je zatim rekao i sljedeće: «Borba protiv gerile je borba za Republiku Argentinu, ali i za njene oltare … Ta borba brani moral, ljudsko dostojanstvo.» - To je neshvatljivo! Tu se pojmom «ljudskog dostojanstva» pokušava drsko opravdati postupak koji na nevjerojatan način gazi ljudsko dostojanstvo! To je dakle bilo godine 1976. Od vojnog biskupa Bonamina isto tako potječe izjava: «Ta je borba napokon borba obrane Boga … stoga se molim za Božju potporu u ovome prljavom ratu u koji smo uvučeni.» Jedan od žrtava tih mučenja je bio filmaš Alcides Chiesa, koji ih je preživio. U toj emisiji on kaže: «Da je crkva imala drugačiji stav prema vojnoj diktaturi, ne bi bilo došlo do vojne diktature.» zastupnik franjevačke misionarske centrale u Bonu je o tome rekao: «Katolička crkva je poticala na vojni puč.» Stvar je došla dotle da su se u podrumima za mučenje pojavili vojni kapelani. Jedna žrtva mučenja izvještava da je vojni kapelan nakon mučenja rekao: «Mučenje je grijeh samo onda ako traje dulje od 48 sati. Djetešce moje, što ti hoćeš? Ti napokon ne surađuješ s autoritetima.» U vezi s tim okrutnim pogubljenjima gdje su omamljene ljude bacali u more, u toj se emisiji donosi izjava jednoga branitelja ljudskih prava iz koalicije protiv oslobođenja od kazne iz Nürnberga – jedne ekumenske organizacije: «Visoki časnici su upitali ljude iz crkve da li mogu ubijati neprijatelje. Biskupi su rekli: 'Ubijati u vojnom okršaju nije kršćanski. Bolje učinite to ovako: Zarobljenicima dajte špricu s drogom i zatim poletite nad more – smrtonosni let.'» Postoji jedan očevidac, krunski svjedok, koji je tada u vojsci sudjelovao u transportu tih ljudi. On je izvijestio da su nakon tih ubojstava – gdje je samo na taj način bilo likvidirano 1.500 do 2.000 ljudi – vojni kapelani razgovarali s onima koji su tu akciju provodili kako bi ih utješili. Jedan od njih je po smislu rekao da je to kršćanska smrt jer oni – žrtve – «ne pate» . On je rekao «da je rat, rat i da također Biblija kaže da se pljeva mora odvojiti od žita».46 . I da također u bibliji piše da se mora «osvetiti oko za oko».47 Vidi se dakle da je crkva sasvim izravno upletena u te stvari i moguće je da poticaj za ta smaknuća potječe od crkvenih zastupnika. Sve se to dakako odigravalo do 1983, dakle prošlo je jedva više od 20 godina, a pod tim vojnim režimom bilo je ubijeno sveukupno do 30.000 ljudi. Možda je ovaj slučaj stvarno odgovor na pitanje kako Petrova stolica upravlja zemaljskom kuglom? Papa za sebe doista tvrdi da je upravitelj zemaljske kugle, a iz upravo izloženog vidljivo je kako su on i njegovi neposredni podčinjeni sudjelovali npr. u upravljanju sudbinama u Argentini. Nije li ovo dojmljiv primjer za to što se podrazumijeva pod pojmom «upravitelj zemaljske kugle»? I

nemojmo zaboraviti: Okrutnosti koje su nam u dovoljnoj mjeri poznate iz povijesti – oni silni milijuni mrtvih kad su iskorjenjivani čitavi narodi, o kojima je već bilo riječi – te okrutnosti koje Petrova stolica ima na savjesti, nisu od prije 2000 ili 1500 godina, već su aktualne. To su događaji iz bliske prošlosti. U vezi s ovim vratimo se još jednom na sljedeću bitnu stvar koja se stalno spominje u pismima. Mi zaista često citiramo propise nauka katoličke crkve od Neuner-Roosa. Prije nekog vremena bilo je govora o tome da crkva želi «istrijebiti» sve što joj stoji na putu. Da se podsjetimo navest ćemo još jednom taj aspekt. U Neuner-Roosu pod br. 382 piše: «Crkva po svome božanskom poslanju ima obvezu da najsavjesnije čuva dobro božanske vjere neokrnjenim i potpunim i da postojano s velikim marom bdije nad spasenjem duša. Stoga ona mora s krajnjom brižljivošću udaljiti i istrijebiti sve što je protiv vjere ili bi na bilo koji način moglo naškoditi spasenju duše. Prema tome crkvi ne pripada samo pravo neograničene vlasti koje joj je prenijeto od božanskog tvorca, nego čak obveza ne samo da ne trpi bilo koji krivi nauk, već štoviše da ga zabrani i osudi, ako to zahtijevaju neokrnjenost vjere i spas duša.» Duden (Njemački rječnik, prim. prev.) opisuje što znači «istrijebiti». U njemu naime piše : «radikalno odstraniti». Sve se jasnije ocrtava što katolička crkva u svojoj tradiciji – u svojoj davnoj prošlosti, nedavnoj prošlosti i u svojim najaktualnijim uputama – «krajnjom brižljivošću» i «velikim marom» nastoji istrijebiti. To je upravo crkveni način «vjernosti» u kontinuitetu, osobito u vezi s njenim postupanjem prema inovjernicima. Gdje god se u katolicizam pogleda, nailazi se na poganstvo, na idolatriju. Potpuno je jasno da sve to nema nikakve veze s Isusom, Kristom, baš naprotiv: Tadašnje poganstvo danas je postalo kriminalno poganstvo. Umjesto o poganstvu, u međuvremenu bi zapravo bilo bolje govoriti o zločinstvu. To što se izvještavalo o Argentini, dakako nipošto nije ostalo u tajnosti, već je dospjelo u javnost. I budući da je to najkasnije nekoliko godina nakon događajâ postalo općepoznato, postavlja se jedno pitanje. Događaji su se odigrali za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II, naime koncem 70-tih godina, a poznati su postali početkom 80-tih godina. Pitanje glasi: Da li je Ivan Pavao II. postupio protiv tih biskupa i protiv tih svećenika? Je li se javno izjasnio o tome, odnosno je li se izjasnio protiv toga što su u ime njegove crkve, s blagoslovom svećenika, ljudi bili bacani u more i ubijani? Jasno Ne! Odgovorni za te strašne zločine su u službi kao i prije. Nitko nije pozvan na odgovornost; bila je amnestija. Arhivi Vatikana su, kao i uvijek, zaključani. U godini 2000. u Argentini je bila objavljena neodlučna «isprika» katoličke crkve: ona nije odlučno stala na stranu žrtava. Svatko primjećuje da je to veliko licemjerje. Crkva je vrlo jasno stala na stranu zločinaca, i to potpuno odlučno. Crkva je o tom još izjavila: Bilo je nažalost mnogo sinova crkve koji su sudjelovali u mučenju, u izdaji i u apsurdnoj smrti.48 – I to je golemo ublažavanje, drsko licemjerje. Jer je poznato da su crkveni predstavnici bili umiješani u te stvari, štoviše oni su suodlučivali. Može se čak reći da je osnivanje te diktature bilo sasvim svjesno započeto. Postoje jasni podaci da je konce vukla Opus Dei, desno-radikalna organizacija unutar katoličke crkve; koja djeluje širom svijeta i u cijeloj Latinskoj americi je djelovala u tom pravcu da se takve diktature kao u Argentini ili u Čileu dovedu na vlast. A Opus Dei je bila izravno pod zaštitom Ivana Pavla II. Proglašenje svetim pape Ivana Pavla II: Čeka se još samo na potrebna «čuda». Ovo nas vodi drugom pitanju, na koje se u vezi s tim možda može odgovoriti: «Kakvi su izgledi da posljednji papa bude proglašen svetim?»

Odgovor:: Taj čovjek dakle koji ima supredstavljati događaje posljednjih 40 godina, sada kao što je poznato treba biti proglašen blaženim, a zatim svetim. Pita se: Treba li on zbog toga biti proglašen blaženim i svetim? Nažalost mora se reći: To je vrlo moguće. Jer se iz događaja prošlosti može očitati da su svetima proglašeni oni pape koji su služili katolicizmu. A izgleda kao da vjernici tu pate od gubitka realnosti i jednostavno potiskuju te činjenice. Oni su obuzeti mišlju želje: Oni hoće vladara koji govori o miru, i misle da on postupa samo miroljubivo. No upravo smo čuli da su pod patronatom posljednjeg pape počinjeni takvi strašni zločini, a znamo kako do u tančine funkcionira katolička hijerarhija. Može se poći od toga da je papa Ivan Pavao II. znao do pojedinosti za te događaje; u katolicizmu upute dolaze uvijek sa samog vrha. Zbog toga je još više zastrašujuće kada se takav čovjek treba proglasiti svetim ili blaženim. Iako postupak proglašenja svetim još nije okončan, može se ipak pretpostaviti da će biti proveden brzim tempom. Zašto? Zato jer to koristi ugledu i popularnosti rimske crkve; jednostavno rečeno: Publicity, ujedno podizanje vrijednosti crkve. Pretpostavka za proglašenje svetim i u slučaju Ivana Pavla II. ostaje «čudo», najčešće medicinski neobjašnjivo iscjeljenje. Sada su svi vjernici pozvani da na homepage postulatora za proglašenje svetosti, monsinjora Slawomira, ili drugim putem izvještavaju o čudima i drugim neobičnim događajima u vezi s umrlim papom. Pitanje: «Zašto se zadnji umrli papa nije mogao izliječiti takozvanom gospom za struganje ili takozvanom ceduljom za gutanje o kojima se već u prijašnjim emisijama opširno govorilo. Zašto je išao liječniku i zašto je bio u klinici ako takozvana gospa za struganje ili takozvana cedulja za gutanje može stvarati takva čuda? Odgovor: Ovo je pitanje koje nam je stalno bilo upućivano; očigledno su gospa za struganje i sličice za gutanje, odnosno cedulje za gutanje, naišle na velik odjek. Objasnit ćemo još jednom ukratko: Tu se radi o navodno ljekovitim stvarima. Gospa za struganje je kipić, gospa od gline, od koje vjernik uvijek sastruže malo gline i njome pospe svoje jelo, dakle pojede s jelom, jer je ta gospa iz Altöttinga posvećena i time on, kako se vjeruje, može ozdraviti. Tako je u svakom slučaju bilo uobičajeno sve do početka prošlog stoljeća. U pogledu tih «čudesnih» ljekovitih snaga u koje ljudi vjeruju, stvarno se postavlja pitanje: Zašto se papa npr. nije sam izliječio tom gospom? Zašto se nije mogao izliječiti ceduljom za gutanje ili sličicom za gutanje, kada ona navodno može napraviti čudo? To bi moglo biti zbog sljedećeg: Da je papa to pokušao, svatko bi primijetio da to ne funkcionira, i tada bi vjernici izgubili vjeru u čudesnu snagu crkveno posvećenih predmeta, devocionalija. Ovako međutim vjernicima ostaje iluzija da bi možda s crkvenim hokuspokusom mogli uspjeti. Da je papa to probao i to nije funkcioniralo, tada bi svatko prozreo prijevaru. Zašto se mora umrloga «svetog» oca još proglašavati svetim? Sljedeće pitanje koje se nadovezuje, glasi: «Vaše emisije su pod naslovom 'Za dobre analitičare Tko sjedi na Petrovoj stolici?' Možda mi možete objasniti zašto svi pape koji se, kao što je poznato, daju oslovljavati kao 'sveti oci', nisu automatski također i sveci? Zašto se pape moraju – kao umrli Ivan Pavao II. – zapravo proglasiti prvo blaženima, a onda svetima?» Odgovor: Ovo je opravdano pitanje. Pokušali smo da kao analitičari temeljito ispitamo tu stvar i kao kod većine činjenica u katoličkoj crkvi, još smo jednom naišli na nelogičnost. Međutim pitali smo o tome i jednoga katoličkog teologa, koji nažalost također nije mogao

dati logičan odgovor. Daljnja istraživanja su na svjetlo dana izvukle samo ispraznu izjavu da se pod «sveti otac» misli na službu, a ne na osobu – ali to s razumom u katoličkoj crkvi se ne bi trebalo shvaćati tako ozbiljno. To je osobito jasno izrazio Heinrich Heine, njemački pjesnik (1797 – 1856), koji je rekao: «Ljuti li te tvoje oko, iščupaj ga. Ljuti li te tvoja ruka, otkini je. Ljuti li te tvoj jezik, odreži ga. A ako te ljuti tvoj razum, postani katolik!» Prekomjernom svetošću se pozabavio i jedan naš slušatelj otkrivši da postoje i sveci za pape. On se zatim pitao kakvim se poslom bavi taj svetac zaštitnik kad se već papa sam naziva «svetim ocem». Slušatelj je onda sam sebi dao odgovor rekavši:«Kod toliko mnogo lažne svetosti radije se držim Isusa iz nazareta, koji je kao Sin Božji – naglašavam – nekom čovjeku koji ga je nazvao 'dobrim učiteljem' rekao: 'Zašto me nazivaš dobrim? Nitko nije dobar, osim Boga, Jedinoga.'» (Mt 19,17) – Toliko o svetosti. «Čudan» kontinuitet pri izboru pape O riječi «svet» radi se i u pitanju jednoga drugog čitatelja koji piše: «Kod izbora pape navodno sveti duh djeluje preko kardinala. Kako se onda može dogoditi da za papu bude izabran netko tko se ističe zločinom i – na fini način rečeno – nemoralnim životnim stilom?» Odgovor: Bez sumnje se ne može zaobići pitanje: Koji duh tu djeluje? –Vjerojatno je taj duh koji tu djeluje isto tako nesvet kao što su bili i jesu pape. Ali tko sve još osim toga može utjecati na izbor pape, izjasnio se kardinal Meisner u jednome novinskom članku u «Die Weltu» od 4.7.2005. Meisner je naime govorio o tome «da je izbor Josefa Ratzingera za papu Benedikta XVI. 'čudo' u kojem svog udjela ima umrli papa Ivan Pavao II. Svojim zagovorom kod Boga on je utjecao na izbor konklave», rekao je doslovce Meisner novinarima. «'Kada je neki svetac na Nebu, onda je njegov djelokrug mnogo veći nego prije.' S Ratzingerom kao papom, kontinuitet je najsavršeniji.» Očigledno da na izbor pape dakle ne utječe samo «sveti duh» već i katolički duh u liku umrlih papa. I Meisner sa svojom izjavom stvarno ima pravo da je s Ratzingerom kao papom kontinuitet najsavršeniji. Zna se dakako da Ratzingera rado nazivaju «Velikim inkvizitorom iz Marktla na Innu», ne samo jer je obnašao tu službu, na čijem su čelu prije bila gospoda iz inkvizicije, nego zato jer čak još i danas postupa krajnje oštro protiv inomišljenika. U emisiji Kontrasti na ARD-u od 3.3.2005. kao što je bilo izneseno, Ratzinger je o svojem kontinuitetu rekao sljedeće: «Veliki inkvizitor je povijesna prilagodba; na neki način smo u kontinuitetu. Ali mi danas pokušavamo da to što je bilo učinjeno tadašnjim metodama – što je djelomično podložno kritici - sada napraviti iz naše pravne svijesti. Međutim, ipak se mora reći da je inkvizicija bila napredak, da se više nije smjelo osuđivati bez Inquisitio, što znači da su se morala provesti ispitivanja.» - Možda onako kao u Argentini, o čemu je upravo bilo izvješteno? Kakav ljudski prezir izbija iz tih riječi! Spomenimo se inkvizicije u kojoj su milijuni ljudi bili ubijeni na najbrutalniji način. To su bile žene, često čak i djeca, koji su dospjeli u žrvanj inkvizicije, gdje su danima ili tjednima bili mučeni, a zatim spaljeni na lomači. Kakav sarkazam izbija iz riječi gospodina Ratzingera? Čovjek si to ne može predočiti ako misli na žrtve! Ime «Benedikt» - slučaj ili «kontinuitet»?

Sljedeće pitanje se bavi izborom imena kardinala Ratzingera, koji se kao što je poznato, zove Benedikt. U jednoj od naših zadnjih emisija mi smo izložili da su pape Benedikt XII. i Benedikt XIV. počinili zločine i da su sudjelovali u inkviziciji. Jedan slušatelj piše: «Je li slučajno što se sadašnji papa također zove «Benedikt?» Odgovor: Mi prakršćani ne vjerujemo u slučajeve. Prema tome gospodin Ratzinger je već vrlo svjesno izabrao svoje ime čime pokazuje u kom kontinuitetu stoji. Naprotiv mi prakršćani vjerujemo u reinkarnaciju, i možda Benedikt XVI. nije doista samo ideološki na istoj crti sa svojim imenjacima, nego tko zna, ne pokušava li on u ovoj inkarnaciji nastaviti razorno djelo što ga je započeo u prijašnjim inkarnacijama – možda isto tako pod imenom «Benedikt»? U javnosti se stvara dojam da se Ratzinger nadovezuje na Benedikta XV, kojeg katolička crkva prodaje kao «papu mira». Ali i tu opet imamo tipičan primjer za to kako se javnost dopušta vući za nos, a da sama ne analizira, sama ne provjeri, što stvarno odgovara povijesnim činjenicama. Benedikt XV. doduše osobno nije bio prijatelj Austrougarske, ali se kao papa držao linije Vatikana naime da bi u prvome svjetskom ratu pobjeda Njemačke i Austrije nad Rusijom otvorila crkvi nove mogućnosti za misiju u pravoslavnoj crkvi. Zbog toga je on u prvim godinama rata javnosti uputio dva ili tri apela za mir. Tada su Austrougarska i Njemačka bile još u prednosti. Mir bi bio u njihovu korist i Vatikanu bi donio spomenute mogućnosti. Ali neprijatelji, Engleska i Francuska, nisu ozbiljno shvatili te mirovne apele. Kada se list okrenuo, sile osovine su – dakle Austrougarska i Njemačka – još jednom zamolile papu da javnosti uputi nove apele za mir. Zašto on tada nije to učinio? Zato jer Petrova stolica nikada nije rado na strani gubitnikâ, i za njih ne makne ni prstom. On je, nakon što se situacija promijenila, dao uputiti još jedan jedincati apel, naime kada se u Rusiji dogodila revolucija. Zašto? Zbog zabrinutosti za posjed Vatikana, u slučaju da događaji zahvate Italiju. Benedikt XV. je naime bio vrlo usko povezan s plemićima. On je tvrdio nešto čudno: Da je i Isus Krist bio plemić. – Karlheinz Deschner doslovno citira tog papu: «I Isus Krist je bio plemić, plemeniti su bili Marija i Josip», i da je Isus imao «izvrstan odnos sa zemaljskim plemstvom.»49 Čovjek si mora predočiti tu besmislicu! Međutim papa Benedikt XV. je učinio još nešto, «on je na početku rata bez oklijevanja olakšao organizaciju vojnih duhovnika»50 Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Stoljeće povijesti spasa» postavlja jasno pitanje, koje nije palo na pamet nikome od novinara, naime: «Zašto papa nije katolicima zabranio klanje? Zašto nije pozvao da se posvuda odbaci oružje?»51 Zar ovakva jasna pitanja danas više nikome ne padaju na pamet? Kaskada zločinaca tijekom stoljeća: Potomci potomaka od potomaka Dragi čitatelji, stječemo mali dojam o djelovanju svećenika, papa, tijekom stoljeća. Sve bi se to moglo promatrati kao «kaskadu zločinaca». Može ih se također opisati kao potomke potomaka od potomaka. Taj opis aludira na tradiciju te institucije: U svjetskoj povijesti se uvijek iznova pojavljuju slični i isti likovi. Dali smo primjere takozvanih «svetih otaca» koji su djelovali kao zločinci. Mnogi su nas slušatelji pitali jesu li to samo pojedinačni slučajevi, jesu li se samo neki od takozvanih «svetih otaca» istaknuli kao zločinci. O tome treba reći: Postoji beskrajno mnogo takvih primjera. U nastavku ćemo spomenuti samo nekoliko primjera kako bismo dokazali da se stvarno radi o potomcima potomaka od potomaka, koji su izgradili tu kaskadu zločinaca. A možda si ponetko postavi pitanje: Je li to taj isti ili samo njemu sličan?

Zločinački «sveti oci» nisu pojedinačni slučajevi. Neki od njih su bili: Sveti otac papa Vigilije, 537 do 555, bio je primjerice ubojica svog prethodnika. Sveti otac papa Honorije I, 625-638, u Španjolskoj je poticao na napade na Židove i progonio inovjernike. Papa Leon I. je također postupao rigorozno i nemilosrdno prema inovjernicima. Karlheinz Deschner, priznat u svijetu kao veliki poznavalac crkvene povijesti, progone je nazvao «krvoločnima». Leon I. je bio onaj papa koji je naučavao da preko usta pape govore sam Bog i Krist. Bio je proglašen svetim. Jedan drugi papa, Pio IX, službovao je od 1846 do 1878. On je diskriminirao židovstvo i ustanovio je dogmu nepogrešivosti. Sveti Bernhard iz Clairvauxa nije bio papa, već «svetac» i «crkveni učitelj» koji je 1146. pozvao na križarski rat. Od njega je predajom prenesena izjava: «Kristov vitez ubija čiste savjesti. On umire još spokojnije. Kad umre, on koristi sebi. Kad ubija, on koristi Kristu.» Sveti Bernhard je sasvim jasno pozvao da se u križarskom ratu Saraceni unište ili da se obrate. Bilo je dakle pravilo: Smrt – ili obraćenje. Drugoga nije bilo. Bernhard iz Clairvauxa huškao je i protiv Slavena na istoku Njemačke. Stotinama godina je bilo križarskih ratova, pravih križarskih ratova protiv Slavena, na koje je pozivao taj «svetac». Što se tiče križarskih ratova: I križarske ratove u kojima se trebao ponovo osvojiti Jeruzalem, inicirao je jedan papa, naime Urban II. Time je skrivio milijun umorstava. I Urban II. je 1881. bio proglašen blaženim. «Već se odavno u toj crkvi ništa ne može spasiti, nego samo sebe i druge od nje» U svezi s papama katkad se ima priopćiti i neobičnost. O tome priopćenje jednog slušatelja koje je stvarno jako čudno. On piše da je u nekim novinama pročitao sljedeće: «Halabuka oko Benedikta se nastavlja. Najnoviji članak obožavatelja: Papina lutka iz manufakture južne Tiringije … Skupljači se otimaju za lutku s crtama lica Benedikta XVI. za 139 eura. Poneki dobronamjeran čitatelj će se možda sada rasrditi: Kako se zapravo neka manufaktura lutaka usuđuje zloupotrijebiti pravo osobnosti pape i time zarađivati novac? – Vjerojatno se međutim to treba drugačije promatrati: Tko poznaje katoličku crkvu, zna da se ništa ovakvo ne događa bez znanja i suglasnosti vlasnika Petrove stolice. A moglo bi biti da se velik dio novca što se time uprihodi, slijeva u njegov džep. Ali vratimo se pitanju u svezi s lutkom. Jedan stav o tome glasi: «Po mom mišljenju to je nedostojno. Što bi Isus na to rekao? Malo toga. Ali ja kažem: Isus je imao dostojanstvo.» Mnogi od prispjelih dopisa bave se osobom ili funkcijom vlasnika Petrove stolice. Jedan slušatelj nam postavlja pitanje: «U španjolskim novinama La Vanguardia de Barcelona pročitao sam da je 80 katalonskih svećenika pisalo papi i zatražilo da ne treba dopuštati da ga i dalje nazivaju «svetim ocem» te da prestane s raskoši i sjajem. Oni pišu da to nije kršćanski. – To je dakle inicijativa koja bi mogla biti u Vašem smislu» - dakle u smislu prakršćana – «što držite o ovom napadu svećenika?» Odgovor: To može dakao biti dobar mali početak što svećenici zahtijevaju da se papa ne bi trebao dalje zvati «svetim ocem». Samo bi se ta misao trebala dosljedno provesti. Kad se već sada postavlja pitanje je li sve to kršćanski, tada bi ti svećenici morali valjda i sebe same dovesti u pitanje. Jer znamo da Isus nije htio nikakve svećenike. On nije osnovao crkvu. On nije uveo niti sakramente, niti poganski kult. Španjolski svećenici bi se mogli – kao prijedlog, u slučaju da im je stvarno stalo do toga – zauzeti da njihova crkva vrati Indijancima zlato koje im je ukrala. za sve one koji pokušavaju popraviti ili reformirati crkvu možda se može

dodati još jedna izjava Karlheinza Deschnera. Poznati povjesničar Karlheinz Deschner je rekao: «Već se odavno u toj crkvi ništa ne može spasiti, nego samo sebe i druge od nje»52 U vezi s tim se treba spomenuti da je neposredno prije izbora novog pape u novinama bila objavljena vijest da je Josef Ratzinger – sada Benedikt XVI. – jednom prije mnogo godina javno izjavio da je opasno kao papa zvati se «svetim ocem». Jedan njemački biskup je čuo tu papinsku izjavu i potvrdio ju je u javnosti. Papa dakle zna što čini. Za pretpostaviti je da je on vidio «opasnost» s obzirom na učenje Isusa iz Nazareta. On se dakle sasvim svjesno ogrješuje o velikog učitelja čovječanstva koji je poučavao da je samo Jedan naš Otac na Nebu i da se samo Jedan može zvati «Svetim Ocem». On je dakle prepoznao da je to jako opasno – možda će jednog dana iskusiti kako je to opasno? Trebalo bi dodati: U svome dugačkom pismu današnjem papi, odmah nakon njegovog izbora, jedan mu je prakršćanin postavio i to pitanje, pored ostalih koja se neposredno nadovezuju na ranije izjave teologa Josefa Ratzingera. Do danas na to pismo, kao i na sljedeće, prakršćanin nije dobio niti potvrdu primitka, a kamoli odgovor.53 Bog-Otac 1997: «Zar ne znate da u Kraljevstvu nutrine ne postoje sveci …?» Istaknimo još jednom: Svaka se vjeroispovijed može zvati kako se želi, isto tako religiozni vođe, svaka religija. Tu slobodu ima svatko u našem društvu. Mi se prakršćani smatramo pozvanima da podignemo svoj glas ako netko nastupa s totalitarnim idolatrijskim kultom i za to zloupotrebljava ime velikoga učitelja mudrosti čovječanstva, ime Isusa, Krista. To je razlog zašto se bavimo ovom temom. S obzirom na sva razotkrivanja svatko tko želi, možda upravo kao mlad čovjek, može spoznati da se ne mora obraćati «svetom ocu» na Zemlji, već da se sam može obratiti Jednome Svetom Ocu koji je na nebu i u najdubljoj nutrini svakog čovjeka. A taj Otac ne šuti, već i u našem vremenu govori ponovo preko usta proroka. Riječi Boga-Oca od studenoga 1997: «O vidite, Isus, Krist, vam je donio beskrajnu ljubav, koja Ja Jesam. On vam je donio očenaš i pokazao vam kome se trebate moliti: Bogu, vašem Ocu, čiji je duh u vama. Jer vi ste hram Božji. Ali vaša svećenička kasta je načinila takozvane «svece». Zar ne znate da u kraljevstvu nutrine ne postoje sveci, već je samo Jedan Sveti, koji Ja Jesam? – To je dogma koja pripada vašim crkvenim institucijama, ali ne Nebu. Tko je blizu Unutarnjeg kraljevstva, taj zna za to. Unutarnje kraljevstvo nije kraljevstvo duhova, nego Kraljevstvo koje je nastanjeno bićima svjetla, nazvanim duhovnim bićima, koji imaju finije tijelo koje je zakon ljubavi; onako kao što je vaše grubotvarno tijelo zakon ega. Ali onaj tko nije blizu Unutarnjeg kraljevstva, taj šuti, i time zagovara ono što svećenička kasta hoće.»

Nesveti život «svetih otaca». Razmjer seksualnih zlodjela crkvenih funkcionara sve više i više izlazi na vidjelo

Petrova stolica u povijesti – baruština grijeha. Pokvarenosti i grozote svake vrste, nasilje, pljačka, umorstvo Zavirimo li u povijest, primijetit ćemo da se već u 4. stoljeću ističe jedan predstavnik tih takozvanih «svetih otaca», koji nije bio samo papa, već je bio proglašen svecem, što svakako nije slučaj sa svim papama, naime Damas I. Pobliže se o njemu može pročitati npr. u drugom

i trećem svesku «Kriminalne povijesti kršćanstva» Karlheinza Deschnera: Damaz je vladao u Rimu tijekom 18 godina od 366. do 384; za tadašnje vrijeme to je bilo jako dugo. Već su okolnosti njegovog preuzimanja vlasti bile svakako iznimno nasilne naravi: On je raspolagao određenim novčanim sredstvima kojima je unajmio pravu razbijačku grupu kirijaša, cirkusanata i grobara, i toj je rulji zapovjedio da napadne crkvu koja je u Rimu bila na mjestu današnje bazilike Santa Maria Maggiore. U toj su se crkvi naime utvrdili njegovi protivnici. Postojao je protupapa imenom Ursin. Damasova grupa razbijača je dakle napala crkvu, zapalila ju i pobila preko 100 pristaša protivnika. Takvi su se događaji u crkvenoj povijesti uostalom zbivali relativno često. Nije bila rijetkost da se razilaženja u mišljenju među navodnim kršćanima rješavaju na takav način. Ruke pape Damasa su prema tome bile prilično krvave, kao i ruke mnogih papa poslije njega. On je nemilosrdno progonio takozvane heretike i za to je upregnuo državu. Damas je međutim spomena vrijedan još na jedan drugi način: vodio je luksuzan život. Rimski pisac povijesti Amian Marcelin o tom piše: «On se vozi samo kočijom, raskošno je odjeven i priređuje si tako obilne gozbe da njegova trpeza zasjenjuje čak i kraljevski objed.» Karlheinz Deschner u svojoj «Kriminalnoj povijesti kršćanstva»54, među ostalim, o njemu piše još sljedeće: «Svojim prisnim odnosom s mnogim bogatim kršćankama «ušni klitoris dama» - tako su ga tada zvali – «okoristio se tako što mu je 370. upućen carski ukaz koji energično zabranjuje kleru vrebanje baštine.» Damas je dakle uspješno vrebao tuđu baštinu da bi je se nemoralno i bespravno domogao. Car je izdao ukaz kojim se zabranjuje «duhovnicima i redovnicima posjećivati kuće udovica i sirotica, i proglašava ništavnima svekolike njihove darove i oporuke, kao i od drugih žena, koje bi pod religioznim izgovorom mogle postati žrtvama svećenika ucjenjivača».55 Sada se postavlja pitanje zašto je Damas proglašen svecem? – Valjda ne zbog te kaskade zločina, nego zato što je naložio Jeronimu da izda novu Bibliju. Mi dakako znamo da je on pritom načinio mnoge izmjene koje su bile po volji crkve. To je zasigurno zasluga koja je njegovome nalogodavcu, papi damasu, donijela proglašenje svetim. Ako se bolje pogleda u skoro 2000-godišnju povijest papa, mogu se naći mnogi pape koji su bili opterećeni zločinima svake vrste. Tako se može sresti skoro sve, od razvratnog života s mnogim metresama, preko incesta i simonije do podmuklog ubojstva i smišljenog ubojstva. Nastavimo s Inocentom I: O njemu je predajom preneseno da je bio osobito sklon zabavi s malim djevojčicama. Također se o Sikstu III. mogu navesti slične stvari. Prema izvještajima je, među ostalim, tražio da zrele opatice održavaju njegovu potenciju. Prema autoru Nigelu Cawthorneu iz čije smo «Kronike vatikanskih skandala»56 uzeli ove primjere, on je zbog toga čak dospio na sud. Međutim kada je papa kao argument naveo Isusov primjer, da neka onaj tko je bez grijeha prvi baci kamen, od prisutnih prelata se nije našao nitko tko bi prvi bacio kamen. Ali to je zasigurno još mali grijeh u usporedbi npr. sa zločinima pape Ivana XII. Za njega se kaže:«On je ukrao crkveno blago i prebjegao neprijateljima Rima.» Zbog toga ga je sinoda zamijenila s Leonom VIII. Međutim on se vratio natrag, sjeo je opet na Petrovu stolicu i postao nasilan. Cawthorne izvještava: «On je kardinalskom đakonu odrezao nos, jezik i dva prsta, oderao kožu biskupu Otgeru, bilježniku Azzu odrubio glavu i smaknuo 63 rimska duhovnika i plemića.» Međutim onda mu je došao kraj. Doslovce: «Tijekom noći 14. svibnja 964. dok je bio u zabranjenom i prljavom snošaju s jednom rimskom matronom, u grješnom ga je činu iznenadio gnjevni matronin suprug i zatukao čekićem.»57 Sada se radi o dvojici papa koji – slučajno – nose isto ime kao sada službujući vlasnik

Petrove stolice. Prvo o Benediktu VIII: On je mogao postati papom samo zato jer je prije toga ubio svog prethodnika. Nadbiskup Narbonne optužio ga je za podmuklo ubojstvo, za lihvarenje, za primjenu nasilja radi saznavanja ispovjednih tajni, za život u konkubinatu sa svojim dvjema nećakinjama i zato što je imao djecu s njima, te za upotrebu novca od oprosta za financiranje rata. Papa Viktor VIII. je naveo još «silovanja, ubojstva i druge odvratnosti» a biskup Beno ga je također optužio za mnoge preljube i ubojstva.58 Za Benedikta IX. predajom je preneseno da je sa svojih tek navršenih 12 godina bio svakako jedan od najmlađih papa na Petrovoj stolici. Kaže se da je još «zarana pokazivao sklonost prema svim vrstama pokvarenosti». «Imao je biseksualne sklonosti, spolno je općio sa životinjama i naređivao umorstva. Osim toga se bavio čarobnjaštvom i sotonizmom.» Jedan suvremeni promatrač je napisao: «Vrag iz pakla preodjenut u svećenika sjeo je na Petrovu stolicu.»59 Benedikt IX. je u Lateranskoj palači priređivao homoseksualne orgije, svojim je krsnim kumovima prodao papinsku službu, ali je i nadalje stanovao u Lateranskoj palači koju je pretvorio u bordel. Ne bi li ono što je suvremeni promatrač još prije 1000 godina rekao o Benediktu IX. možda moglo biti odgovor na naslov naše serije «Tko sjedi na Petrovoj stolici?»?: «Vrag iz pakla preodjenut u svećenika sjeo je na Petrovu stolicu.» Idemo dalje do Silvestera II. On je pontifikat Benedikta IX. prekinuo samo na 2 mjeseca. I on je uskoro bio optužen «da je bliži Sotoni nego Kristu». Ostavio je mnoge knjige o čarobnjaštvu.60 O Anakletu II. se kaže da je njegovao rodoskvrne odnose sa svojom sestrom i ostalim rođacima, da je povrh toga držao jednu prostitutku kao ljubavnicu i da je silovao opatice.61 Pavao II. «je rado promatrao kada su gole muškarce rastezali ili mučili na spravi za mučenje. Umro je navodno od srčanog infarkta dok je općio s jednim od svojih najdražih dječaka.»62 Inocenta VIII. moglo bi se slobodno nazvati «ocem», pa imao je osam nezakonitih sinova i isto toliko nezakonitih kćeri. Za razliku od većine ostalih papa on ih je otvoreno priznavao i nije ih prikazivao kao nećake i nećakinje, kao što je inače bilo uobičajeno. Za jednoga od njegovih sinova se kaže: «Noću je lutao ulicama, provaljivao u kuće i silovao svaku ženu koja mu se svidjela. Njegov otac, papa, nikada ga nije zbog toga prekoravao.» Nadbiskup Morton je 1489. posjetio opatiju Sv. Albana i utvrdio da su redovnici izbacili opatice iz samostana kako bi na njihovo mjesto primili prostitutke. Izvijestio je papu da je samostan «more sjemena i krvi»63. Ali Inocent VIII. je smatrao da je suprotstavljanje tome čisto gubljenje vremena. Jer se čak u kuriji jedva moglo naći svećenika bez konkubine. Inocent VIII. je dao dozvolu za tiskanje knjige «Čekić za vještice», a dominikanskom redovniku Heinrichu Institorisu, koji ju je sastavio, dodijelio najveću punomoć za inkvizitora. Time je nebrojenim ljudima donio strašnu smrt. Idemo nekoliko godina dalje do Aleksandra VI, nasljednika Inocenta VIII. On je Petrovu stolicu konačno pretvorio u baruštinu grijeha – pri čemu se tu možda može sporiti nije li ona to bila još i prije. Ne samo da je svake noći sebi dovodio 25 najljepših prostitutki Rima, on je navodno bio još dovoljno izdržljiv da svojoj kćeri Lukreciji napravi dijete i da opći s njenom majkom i bakom. Mnoga ubojstva trovanjem idu na njegov račun. On nije obuzdavao razvratni i zločinački život svog sina Cesarea od kojeg je napravio kardinala. Dao je ubiti proroka Savonarolu iz Firence zato jer je kritizirao njegov način života. Suvremeni povjesničar Thomas Tomasi je zapisao: «Ne bi bilo moguće nabrojati sva umorstva, silovanja i slučajeve rodoskvrnuća što se svakog dana počine na papinskom dvoru. Čovjekov život nije dovoljno dug da bi zabilježio sva imena žrtava ubijenih, otrovanih ili živih bačenih u Tibar.»64

Upravo je bila riječ o Rodrigu Borgiji, kasnijem Aleksandru VI, pa se pitamo: Pa kako ovakav čovjek postane papom? Jer je njegov privatni život bio svakako poznat još prije. Svatko je znao kakva je njegova narav. To možemo pročitati kod Nigel Cawthorne koji je sastavio «Kroniku vatikanskih skandala» i tamo citirao sve još raspoložive izvore. Upravo je bilo opisano kako je papa Damas došao na vlast: nasiljem. Međutim postoje i druge mogućnosti da se dođe na vlast – tako Nigel Cawthorne piše: «Rodrigo je pod mnogim papama bio vicekancelar i na tom je položaju zgrnuo golemo bogatstvo. Mito koje je on nudio bilo je uistinu zadivljujuće. Godine 1492. kada se održavala konklava za izbor pape, on je poklanjao bogate opatije i čitave gradove kada se radilo o glasu nekoga od pojedinih kardinala. Neki su kardinali htjeli palače, drugi su htjeli gradove ili zemlju ili novac.» U nastavku je pregled nekih primjera koji su tada bili zapisani: npr. kardinal Orsini je svoj glas prodao za gradove (kaštele) Monticelli i Sariani; da bi garantirao svoju suglasnost, kardinal Ascanio Sforza je htio četiri natovarene mazge srebrom i lukrativnu službu crkvenog kancelara. Kardinal Colonna je dobio bogatu opatiju svetog benedikta skupa sa svim pripadajućim imanjima i patronskim pravima za sebe i svoju obitelj za sva vremena. Kardinal svetog Angela je zahtijevao biskupiju Porto, tamošnji kaštel i podrum pun vina. Svi ovdje spomenuti dobili su što su željeli, ali je nedostajalo još nekoliko glasova. Kardinal Savelli je dobio Civita Castellana, dakle cijeli grad.65 Odlučujući glas pripadao je jednome venecijanskom redovniku. On je htio samo 5000 kruna i jednu noć s Rodrigovom kćeri, dražesnom 12-godišnjom Lukrecijom. I to mu je bilo udovoljeno. Glasovima 22 kardinala u džepu Rodrigo je bio unaprijeđen u papu Aleksanda VI. Istovremeno je njegov pokvareni 17-godišnji sin Cesare bio imenovan nadbiskupom Valencije, koji je nešto kasnije, od pape, dakle od svog oca, dobio kardinalski klobuk. Kad saznamo ono što je poznato o tome kako se vršio izbor papa i kako su se pojedini pape uspeli na Petrovu stolicu – pomoću umorstva, podmićivanja, kupovinom glasova i intriga – tada jedna stvar postaje zaista upitna: Do danas se svaki papa poziva na to da je preko svojih prethodnika potpuni neposredni Petrov nasljednik. Prethodnici koji navodno tvore taj lanac sve do Petra, dijelom su postali pape na tako zloglasan način kao što je upravo bilo opisano. Može li se zapravo jedan današnji papa, ili jučerašnji ili prekjučerašnji, pozivati na to da postoji nešto kao legitimna sukcesija od nasljednika do nasljednika, ako su spone na papinsko prijestolje došle preko umorstva i smišljenog ubojstva? Prema tome pitanje kako su se pojedini crkveni vlastodršci popeli na Petrovu stolicu ne tiče se samo prošlosti već i sadašnjosti. U svakom slučaju pozivanje na tradiciju u toj prilici bilo bi dakle jako zanimljiva činjenica koja pokazuje kome se u tradiciji i današnji takozvani «sveti oci» osjećaju zahvalnima … Pitanje apostolske sukcesije je ionako privid, jer su liste biskupa prvih stoljeća bez izuzetka krivotvorene. I čak ako je – već tada – postojao biskup u Rimu, i ako se taj biskup zvao Petar, što se također ne može dokazati, tada iz prošlih emisija znamo da tadašnji biskupi još nisu vodili zajednice, već su bili upravitelji blagajne i nadglednici zaliha. Oni uopće nisu imali duhovne zadaće, a niti duhovno zračenje. Dakle sve je to od početka do kraja izmišljeno. Vratimo se natrag «svetim ocima» i ostalim pojedinostima njihovih «tradicija». Bolji moral od svojih prethodnika nije imao ni Pavao III. I tu je jedan suvremeni komentator očajavao na zadatku «nabrojati mnoga čudovišna i strašna ubojstva roditelja, krađe, vradžbine, izdajnička djela, tiranstva, inceste i besprimjerna bludničenja tog pape.»66 U stvari taj je papa otrovao svoju majku i svoju nećakinju da bi se dočepao cjelokupnoga obiteljskog nasljedstva. Otrovao je još i druge koji se odmah nisu složili s njegovim mišljenjem. K tome se zna da je ubio svoju sestru, počinio rodoskvrnuće s jednom od svojih

vlastitih kćeri čijeg je muža dao otrovati da bi se mogao nesmetano zabavljati. Povrh toga je držao nekoliko tisuća bludnica koje su mu plaćale mjesečni porez. A Pavao III nije jedini papa koji je uređivao bordele i na njima se bogatio. Pavao III. je progonio protestante bespoštednom brutalnošću. Kaže se da su njegov sin i njegov nećak u jednom ratu protiv Lutherana prolili toliko krvi da su potoci krvi bili toliko duboki da su u njima konji mogli plivati. Kroničar njegovog doba je zapisao: «Dok su se zbivali ti pokolji, papa je sa svojom kćeri Constancom uživao u putenim radostima.»67 Moglo bi se naravno prigovoriti da su to bili pojedini slučajevi iz doba renesanse, koje kao što se zna bilo na zlu glasu po tim stvarima. Ali pogledajmo malo obojicu najvećih papa antike, koji nisu bili proglašeni samo svecima, nego su bili imenovani i crkvenim učiteljima, naime Leona Velikog i Grgura Velikog (obojica s nadimkom «veliki»!) Njihove su ruke također bile jako krvave. Leon veliki (vrijeme službovanja 440 - 461), kao što je već spomenuto u jednoj od prethodnih emisija, krvavim zakonima je naredio progontakozvanih heretika i zapovjedio katolicima da bi trebali izbjegavati ne-katolike «kao smrtonosan otrov». Oni nisu smjeli s njima razgovarati, niti se s njima družiti. On je dakle huškao protiv inovjernika i dao ih je ubijati. Grgur «Veliki» (vrijeme službovanja 590 - 604) ne samo da je podupirao sujevjerje i strah od pakla, ne samo da je opravdavao (i u crkvenim krugovima uobičajeno) ropstvo i mučenje inovjernika, on je klicao i uzurpatoru prijestolja Fokasu koji je ubio bizantskog cara Maurikija skupa s cijelom njegovom obitelji, kao «izaslaniku milosrdnog Boga»68 . Petrova stolica je poduzela mjere opreza. Codex Juris Canonici: «Papu nitko ne može izvesti pred sud.» U pogledu mnoštva nevjerojatnih i okrutnih zločina što su ih vlasnici Petrove stolice počinili tijekom povijesti, čovjek se pita da li je netko od njih ikad bio pozvan na odgovornost. Ovdje se upozorava na knjigu s naslovom «Kazneni predmet Vatikan – Isus optužuje»Ta knjiga što ju je napisao Uli Weyland, sadrži optužbu protiv 46 vlasnika Petrove stolice i pokazuje njihove zločine koji se kreću od zloupotrebe službe preko ucjene, krivotvorenja i sudbenog umorstva sve do potpore kriminalnih udruženja i ratnih zločina. Vlasnici Petrove stolice nisu uzmicali ni od kršenja ljudskih prava, od huškanja naroda i genocida. U toj knjizi sam Isus optužuje ono što su u Njegovo ime učinili vlasnici Petrove stolice, što je međutim u krajnjoj proturječnosti s Njegovim učenjem. Vrlo napeta knjiga za sve koji se žele informirati o pozadini Petrove stolice. Ali su se pape jako dobro zaštitili da se protiv njih ne može voditi sudski proces, da oni nikada ne mogu biti pozvani na odgovornost za svoja sramotna djela. U Codexu Juris Canonici – zakoniku katoličke crkve - § 1404 glasi: «Papu nitko ne može izvesti pred sud.» Sigurnost da ne mogu biti izvedeni pred sud izgleda da i današnje crkvene knezove ohrabruje da previše ne cjepidlače s pravnim poretkom. To pokazuje jedna naredba sadašnjeg pape i prijašnjeg kardinala Josefa Ratzingera, što se odnosi na zlodjela svećenika katoličke crkve koja su bila počinjena na djeci. U toj naredbi se određuje da prije svega ta zlodjela moraju ostati u tajnosti dok zloupotrebljeno i obeščašćeno dijete ne postane punoljetno, a također se i nakon toga mora čekati još deset godina. Ne radi se o ničemu drugom nego o ometanju istražnih radnji kaznenog djela državnog odvjetništva. U njemačkome pravu to je kažnjivo, a sigurno i u Italiji i u ostalim europskim zemljama. Da papa prilikom svog posjeta svjetskog dana mladih nije u Njemačku došao kao državni poglavar, tada bi glavni državni odvjetnik morao pokrenuti istražni postupak, i papa Benedikt XVI. bi riskirao da možda čak bude i uhapšen. Kako se čuje, sada je u Sjedinjenim Državama takav postupak stvarno pokrenut:

U švicarskim novinama «Blick online», od 17.8.2005. pod naslovom «Papa traži zaštitu kod Busha» može se pročitati: «U Texasu je u tijeku proces zbog seksualne zloupotrebe djece, a na popisu optuženih», to mora biti poduži popis, -«odskače jedno ime, 'Josef Ratzinger'». A zatim dolazi ono: «Zapravo je jasno da papa Benedikt XVI. nije samo poglavar Katoličke crkve, on je i državni poglavar i time uživa diplomatski imunitet. Unatoč tomu njegovi su odvjetnici u delikatnom predmetu došli k predsjedniku USA. Oni su Georga W. Busha, koji je i sam veliki vjernik, zamolili za imunitet Pontifexa, jer današnji papa je optužen u jednoj građanskoj parnici u Teksasu. U parnici se radi o seksualnom zlostavljanju troje mladih od pripravnika za svećenika. Tužitelji predbacuju Ratzingeru da je kao tadašnji predstojnik kongregacije za nauk vjere, zajedno s nadbiskupijom Galveston-Houston, zataškao događaje iz devedesetih godina. A odvjetnik jedne žrtve», tako pišu novine, «pozvao se pritom na Ratzingerovo pismo iz 2001. u kojem se kaže da sva teška zlodjela, kao zloupotrebu maloljetnika, treba obraditi Ratzingerova kongregacija.» Zloupotreba više tisuća djece od svećenika: Seksualni zločini, oskvrnjenje s teškim, doživotnim posljedicama za žrtve Sada smo iz prošlosti došli u sadašnjost. Nemoralno ponašanje crkvenih funkcionara nije dakle samo povijesni fakt, nego važeća činjenica koja prelazi okvire prošlosti. Ono o čemu se danas radi je «zloupotreba djece». To zvuči relativno bezazleno. Ako se to izgovori neuvijeno, a ne uljepšano od katoličke crkve, tada se tu radi o seksualnim zlodjelima crkvenih funkcionara počinjenim na maloljetnicima i ovisnima ili o obeščašćenju djece. U nastavku ćemo se osvrnuti na tu «tradiciju» proširenu u Katoličkoj crkvi kako bismo osvijetlili razmjere tih zločina, a ukratko i posljedice tih zločina nad nevinim žrtvama. Vatikan poziva na zataškavanje delikata. «Najstrože čuvanje tajne» - inače izopćenje Poznato je da se ovdje ne radi o pojedinim slučajevima, već su se tisuće svećenika ogriješili seksualnim obeščašćenjem djece. U «Spiegel online» od 17.2.2004. može se pročitati da jedno službeno vještačenje po nalogu Američke biskupske konferencije pokazalo da su se samo u SAD – između 1950. i 2002. skoro 4500 svećenika ogriješilo o djecu. U tom je razdoblju u 195 dijeceza zaprimljeno 10.667 tužbi. Može se smatrati da je taj broj prenizak, jer većina tih slučajeva zloupotrebe uopće ne izlazi na oči javnosti. O pokušajima zataškavanje već je bila riječ. Upravo se u SAD u tom pogledu jako istaknuo jedan kardinal: Bernhard Law. On je godinama znao za seksualne zloupotrebe, ali nije postupio protiv počiniteljâ. Npr. protiv jednog od počinitelja su od osamdesetih godina bili stavljeni prigovori, ali je on stalno bio premještan iz općine u općinu. I ova se vijest može pročitati u «Spiegel online». A što je bilo s tim kardinalom koji je prikrio počinitelje? Bernhard Law je napravio karijeru. U svibnju 2004. bio je imenovan prvosvećenikom rimske bazilike Santa Maria Maggiore i preselio se u Rim. 11. travnja 2005. je u bazilici sv. Petra slavio misu zadušnicu za umrlog papu. I on je bio jedan od 115 kardinala koji su tjedan dana kasnije sudjelovali u izboru aktualnog pape. A upravo izabrani papa Benedikt XVI. je posjetio tog kardinala u njegovoj bazilici. – Dakle, taj se kardinal ponaša upravo onako kako Petrova stolica naredi. Jer kao što je već spomenuto: Onaj tko slučajeve seksualne zloupotrebe iznese u javnost – tako piše u službenom dopisu Vatikana – treba se kazniti ekskomunikacijom. A mi dakako znamo da ekskomunikacija znači isključenje iz crkve i prema katoličkom nauku vječno prokletstvo. O toj praksi zataškavanja u vezi sa slučajevima zloupotrebe od katoličkih duhovnika «Süddeutsche Zeitung od 19.8.2003. piše:

«Katolička crkva: Svećenici bi trebali tajiti seksualnu zloupotrebu. Prema jednome britanskom novinskom izvještaju Vatikan je u 60-tim godinama službeno naredio da se ne smije dopustiti da seksualna zloupotreba od svećenika izbije u javnost. Tek je prije dvije godine vodstvo Katoličke crkve potvrdilo tu naredbu. „Biskupi u cijelome svijetu su strogo povjerljivim dokumentom Vatikana 1962. bili upozoreni da takve prekršaje treba 'u najvećoj tajnosti' pratiti unutar crkve“, izvijestile su londonske novine «The Observer». Također su žrtve zloupotrebe pod prijetnjom ekskomunikacije bile obvezane na šutnju. Međutim one su morale zloupotrebu prijaviti unutar crkve. Vatikan se do sada nije htio o tome izjašnjavati.» Nekoliko redaka dalje stoji: «„2001. njemački kardinal Ratzinger [Prim.: U međuvremenu on je postao papa Benedikt XVI.] u novoj okružnici naglašava da dokument nije još važeći“, piše Observer.» Promislimo što se tu događa: Zločini se trebaju zataškati od javnosti, a okrivljene svećenike crkva jednostavno premješta u drugu župu. Što to znači za tamošnju djecu, a isto tako za roditelje! Zapravo to je skandal da crkva ne postupa energično protiv tih zločina. U nastavku jedna izjava teologa i psihoterapeuta Wunibalda Müllera koji obrađuje dio svećenika pedofila. «Spiegel» je godine 2002. intervjuirao Wunibalda Müllera koji odgovornost pripisuje roditeljima djece: «Roditelji neka ipak pogledaju kome povjeravaju svoju djecu. Je li svećenik odrastao čovjek ili se ponaša infantilno? Ima li prijatelje ili slobodno vrijeme, pa čak i školske praznike, provodi uvijek s mladima? Tada bi kod mene zazvonila alarmna zvona.» Čovjek crkve dakle kaže da roditelji trebaju pogledati je li to svećenik koji je u opasnosti da možda zloupotrijebi djecu. To je nevjerojatno! Zbog toga poznati crkveni kritičar i nekadašnji profesor teologije dr. Hubertus Mynarek savjetuje: «Djeca uopće ne trebaju imati kontakt sa svećenicima, jer se time pred roditelje stavlja preveliki zahtjev da prosuđuju je li svećenik možda pedofil ili ne.» Kako onda izgleda realnost? Prema jednom izvještaju iz Irske jednog je mladića u dobi od 16 godina zloupotrijebio katolički svećenik njegovoga malog sela. Mladić se povjerio svojoj majci i rekao joj: «On uopće nije svećenik; on čini ono što muškarac ne bi trebao činiti muškarcu. Jezikom mladića on je htio izraziti što mu je bilo naneseno. Majka se međutim jako razgoropadila i nije vjerovala svome sinu. Sljedeće noći se mladić pokušao ubiti; preživio je samo zato jer ga je bratić pravovremeno našao. Isti župnik je također zloupotrijebio njegovog bratića koji si je kasnije stvarno oduzeo život. Ovaj izvještaj, među ostalim, ilustrira kako postupaju takvi župnici. Npr. dotični je župnik u ovom slučaju rekao mladiću da je u njemu zlo, i da ga on, župnik, može istjerati iz njega i odvesti ga Bogu. Ali zato bi mladić morao šutjeti. – Ovo se može pročitati u izvještaju «Süddeutsche Zeitung» od 17. 1.2004. Drugom mladiću je župnik rekao: «Postoje dvije mogućnosti. Ili ću to reći tvojim roditeljima, ili ćeš još jednom doći k meni.» Dakle na taj rafinirani način postupaju svećenici kako bi za sebe vezali mladiće i spriječili da kod kuće ispričaju o seksualnoj zloupotrebi. Ako kod kuće obavijeste o tome, tada im se u mnogim slučajevima nažalost ne vjeruje. Tada pogođeni mladić je danas odrasli muškarac. Predodžba o nepristojnom svećeniku, kaže on, tada je za njega bila tako apsurdna kao «dva mjeseca na nebu ili čovjek s pet ruku». Tako je bilo tada. A danas? O tome postoje primjeri iz Njemačke, kao ovaj iz biskupije Würzburg. Tamo je otac jednoga zloupotrijebljenog ministranta stupio pred općinstvo i izložio: «Ovaj župnik je zloupotrijebio moje dijete», a rezultat toga je bio da je zatim iz sela bio vršen veliki pritisak na njegovu obitelj. - Takve su današnje prilike. A kako je ljudima nakon toga? Žrtva iz Irske, o kojoj je bilo izvješteno, do danas je takoreći

nesposoban za rad, nije mogao izdržati niti u jednom zvanju i živi od socijalne pomoći. Mnogi ljudi koji su bili zloupotrijebljeni od svećenika, pate od slabosti koncentracije, od smetnji u spavanju, od teških psihičkih problema. Zabrinjavajuće visok udio pedofila i zločinačkih svećenika. Tko im povjerava svoje dijete ... Čovjeku koji normalno razmišlja, neutralni i nešto blijedi pojam «zloupotreba» kaže malo toga. Što se stvarno time čini, koja se psihička oštećenja nanose žrtvama u njihovom životu, bilo je upravo nagoviješteno. Daljnji brojevi pokazuju razmjer tog zločina. Skoro 11.000 zloupotrijebljenih žrtava samo u Sjedinjenim Državama, skoro 4.500 katoličkih svećenika koji su se pojavili kao seksualni zločinci. Pritom treba imati na umu da su Sjedinjene Države pretežno protestantska zemlja. Udio pedofila ili zločinačkih svećenika u stanovništvu je dakle krajnje visok. Prethodno citirani stručnjak koji psihijatrijski skrbi o pedofilskim svećenicima, u principu ima pravo: Tko uopće još šalje dijete takvom svećeniku pod takvim predznakom, taj svjesno dovodi u opasnost svoje dijete. I napokon bi se također mogao prihvatiti prigovor tog psihoterapeuta da su roditelji sami krivi. Budući da je u međuvremenu poznato kakva opasnost prijeti, svaki odrasli koji svoje dijete povjeri toj kasti s tako velikim udjelom pedofila ili zločinačkih svećenika, za to bi zapravo morao sam biti pozvan na odgovornost. Ne treba se međutim steći dojam da se sve to odigrava pretežno u Sjedinjenim Državama ili u zemljama engleskoga govornog područja – u Njemačkoj je isto tako. Prije nego dođemo do nekih slučajeva u Njemačkoj, podsjetit ćemo kako se odvija izobrazba u katoličkim sjemeništima. Svakome je još u uhu ostalo ime «Sv. Pölten». Tamošnja zbivanja bacaju karakteristično svjetlo na to kako se budući svećenici pripremaju za svoju zadaću. U sjemeništu Sv. Pölten je očigledno bilo tako da su kako predstojnik sjemeništa tako i njegov zamjenik imali homoerotske odnose sa sjemeništarcima. Ali homoseksualnost općenito u današnjem vremenu nije kažnjiva – s pravom nije kažnjiva, jer svatko sam odlučuje što čini. Međutim ovdje se radilo o odnosu prema ovisnima. Jedan sjemeništarac, koji neće biti imenovan, jer se boji da mu inače prijete posljedice, izjavio je za televiziju da je uprava sjemeništa iskoristila priliku – doslovce – da dobije «svježe meso». To znači: Voditelji sjemeništa su ocjenjivali ljude koji su u napredovanju u svom zvanju bili ovisni o njima, i oni koji su htjeli tamo napraviti karijeru, steći izobrazbu, bili su namamljeni da stupe u homoseksualni odnos s obojicom voditelja, a nisu se usuđivali oduprijeti tome. Kada je sve to izašlo u javnost, sjemenište je doduše bilo zatvoreno – ali se također saznalo da je nadležni biskup Krenn još davno prije za to znao i očigledno je to potiskivao i zataškavao. Cjelokupni razmjer toga što se dogodilo u tom sjemeništu možemo vidjeti iz jedne novinske vijesti u «Die Welt» od srijede, 14. srpnja 2004: «Austrijski pravosuđe je pokrenulo istragu zbog mogućih seksualnih krivičnih djela. U međuvremenu su vlasti našle još najmanje 40.000 fotografija u posjedu sjemeništaraca, na kojima se najčešće mogu vidjeti seksualni motivi – među kojima i tvrda pornografija, koji pokazuju sjemeništarce Sv. Pöltena dijelom s pretpostavljenima, kako izvještava časopis «Profil». Ovome bi se trebalo dodati još nešto što se moglo pročitati u izvještaju Tv-stanice N24 18. lipnja 2005:«Upozorenja na novi porno skandal u sv. Pöltenu. Studenti teologije u sjemeništu austrijske biskupije sv. Pölten su godinu dana nakon kućnog skandala s dječjom pornografijom ponovo pokrenuli internetske stranice s pornografskim sadržajima». Prema tome izgleda da biskupija još uvijek nema pod kontrolom sumnjive, djelomično kriminalne razuzdanosti. Dakle vidi se: Već na početku karijere katoličkih funkcionara oni se usmjeravaju u određenom pravcu koji je dijametralno suprotan od moralnog zahtjeva što ga katolička institucija postavlja u javnosti, naime da budu moralni apostoli nacija. S obzirom na

mnogobrojnost počinjenih zločina, čiji opseg sada postupno izlazi na vidjelo, začuđuje to koliko se dugo u javnosti mogla održavati takva lažna slika svećenika. Bilo bi vrlo informativno za mnoge da pažljivo prate vijesti. I na katoličkom »Radio Vatikanu» (na Internetu) skoro svakodnevno možete pročitati vijesti o odštetnim isplatama zbog daljih zločina dječjih skvrnitelja. Dimenzije tih zbivanja mogu se izmjeriti samo ako se svaki dan čita i sluša koje su nove zločine počinili dječji skvrnitelji što su dospjeli u javnost ili koje nove sudske odluke obvezuju crkvu izvršiti isplatu odštete žrtvama u milijunskim iznosima. Osim toga moramo biti svjesni da je to što saznamo u tisku samo vrh ledenog brijega. Jer u većini zločinačkih slučajeva crkva s milijunskim isplatama kupuje šutnju pogođenih. U «Süddeutsche Zeitungu» od 22. 3. 2002. piše i ovo: «Najčešće nikada nije došlo do parnice. Najčešće je šutnja oštećene djece i njihovih roditelja bila kupljena. Odvjetnici crkve govore» ovdje je riječ o skandalima u SAD – « o najmanje 1000 postupaka i izvansudskih nagodbi od sredine 80-tih godina».Često su tužitelji bili zadovoljni naknadom od par tisuća dolara, ali katkad i od nekoliko milijuna. Sveukupno je, tako tih dana izvještava «New York Times», crkva u SAD potrošila gotovo nezamislivu svotu od 1 milijarde dolara za naknadu štete i ušutkavanje.» Možemo samo naslućivati što još leži ispod vrha ledenog brijega, koliko je skandala ostalo neotkrivenih. To ide na tisuće i tisuće. A kada takvi skandali ipak dođu u javnost i crkva mora platiti, ona se ne ustručava zatražiti od osiguranja nadoknadu tih odšteta za nanesene boli, kako se moglo pročitati u jednoj vijesti evangeličkog novinskog biltena od 20. 8. 2004. Tamo se kaže: «Katolička biskupija Rotterdam utužila je osiguranje Aegon jer odbija nadoknaditi odštetu za nanesene boli žrtve seksualne zloupotrebe jednog svećenika. Obveznim osiguranjem je pokrivena i šteta zbog seksualne zloupotrebe», tvrdio je glasnogovornik biskupije, Jan Willem Wits. Osiguranje je međutim odbilo izvršiti nadoknadu.«Mi ne plaćamo za zločine», rekao je glasnogovornik osiguranja. Vidi se da predstavnici osiguravajućeg društva, koji još imaju normalno osjećanje, zločin opisuju kao zločin. Mjerodavna biskupija naprotiv, polazi od toga da se kod zločina nad djecom radi o normalnom riziku u obavljanju katoličkog posla. Kao što je bilo rečeno, seksualna zloupotreba djece od klerika ne može se smatrati američkim problemom. U nastavku je nekoliko slučajeva koji su došli u javnost u Njemačkoj: Slučaj iz 1993. godine: Vodi se istraga protiv 65-godišnjeg katoličkog dušobrižnika iz biskupije Augsburg. Navodno je godinama zloupotrebljavao 12-godišnju djevojčicu koja mu je bila povjerena. Državno odvjetništvo Coburg tužilo je jednog župnika koji je trinaest puta zloupotrijebio trojicu dječaka između 9 i 11 godina iz svoje župe. U biskupiji Aachen bio je uhapšen 62-godišnji duhovnik. U premetačini župnog dvora u Krefeldu nađeno je 58.000 dječjih porno-slika i 300 video-kaseta. Najveći dio hardcore-produkcije župnik je godinama proizvodio vlastitim radom, izvještava «Spiegel» od 15. 7. 2002. U ožujku 1999. bio je jedan slučaj u Sigmarszellu kod Lindau, koji pripada biskupiji Augsburg. Tamo je 58-godišnji katolički župnik bio suspendiran iz službe i umjesto u istražni zatvor bio je smješten u samostan. On je priznao da je više puta seksualno zloupotrijebio 15-godišnjeg dječaka. Još je upitno da li je zloupotrijebio i drugu djecu. U travnju 1999. je bivši katolički župnik iz Walda u okrugu Sigmaringen biskupije Freiburg bio osuđen na tri i pol godine zatvora. Između veljače 1997. i sredine 1998. on je u 27 navrata

seksualno zloupotrijebio dječaka od nepunih 12-godina. Drugi je dječak imao 14 godina kada ga je između srpnja i studenog 1996. isti župnik zloupotrijebio u tridesetak navrata; župnik je također očigledno dvaput zloupotrijebio 12-godišnju dječakovu sestru. Ni u Lutherovoj crkvi oskvrnitelji djece nisu pojedinačan slučaj Vidimo dakle da je i u Njemačkoj jako prošireno oskvrnuće djece od svećenika. A ako netko sada povjeruje da su mnogi oskvrnitelji djece samo zbog toga oskvrnitelji djece jer ih je takvima učinio katolički celibat – koji pritom sigurno igra određenu ulogu – tada bi se ta pretpostavka mogla ograničiti time što oskvrniteljâ djece ima i u Lutherovoj crkvi. Jedan primjer za to: U Bad Zwischenhahu je bio suspendiran jedan evangelički vikar nakon seksualne zloupotrebe. Evangelička obavještajna agencija Idea 17. srpnja 2005. javlja: Vrhovni crkveni savjet Evangeličko-luteranske crkve u Oldenburgu suspendirao je iz službe župnog vikara koji je osumnjičen da je seksualno zloupotrijebio 14-godišnju djevojčicu. Oženjeni župni vikar iz Rastedea u Ammerlandu se, pod pritiskom djevojčičine majke, sam prijavio da je seksualno zloupotrijebio 14-godišnju djevojčicu iz Bad Zwischenhana. Da ovo nije pojedinačni slučaj iz evangeličkog područja, pokazuje primjer župnika iz Schkeuditza, koji je optužen zbog seksualne zloupotrebe mladih u 42 slučaja, kako je izvijestio «Bild-Zeitung» 7. 2. 2002. On je u crkvenoj općini okupljao oko sebe prije svega mlade djevojke; navodno je prakticirao okultne seanse čarolija s vilinskim rašljama i viskom, kojima je djevojke činio poslušnima. Njegov kolega iz Istočne Frizije je spolno općio sa svojim krizmanicama. Jednu je od njih čak pozvao, opet citiramo «Bild-zeitung», ovaj put od 13. 3. 2002: «Hajdemo na oltaru napraviti jednog junaka.» Pastor se jeftino izvukao, s godinu dana zatvora uvjetno. U «Hamburger Abendblattu» od 15. prosinca 2004. možemo pročitati: «Đakon zloupotrijebio sedmoricu dječaka. - Uvjetna kazna.» «Zbog seksualne zloupotrebe štićenika u sedam slučajeva jučer ga je porotnički sud Elmshorn osudio na zatvorsku kaznu od 18 mjeseci. Ona je bila preinačena u uvjetnu zato jer je optuženi potpuno priznao i svoje žrtve poštedio iskaza pred sudom. Istražitelji su u zapuštenom stanu došli do zapanjujućih nalaza. Na fotografijama što su ih snimili dječaci Jens R. Je pozirao sa seks-igračkama. Tvrdi disk njegovog računala bio je pun pornografskih podataka.» Tjera nas na razmišljanje kad čujemo kako se u Njemačkoj postupa s ovakvim slučajevima. Razmislimo: Kada npr. jedan nezaposleni iz nužde više puta za redom ukrade nešto, može biti siguran da u ponovljenom slučaju više neće dobiti uvjetnu, već da će ga zbog toga poslati u zatvor. Naprotiv, izgleda da se skandalozno ponašanje svećenika očigledno smatra nekom vrstom kavalirskog delikta. To se može iščitati već po bezazlenom nazivu «zloupotreba». Mora se jasno reći: Tu se radi o seksualnom zločinu crkvenih funkcionara nad djecom. Počinitelji su oskvrnitelji djece, a žrtve su djeca. Da se doista radi o bezazlenijem prikazivanju, među ostalim, pokazuje činjenica da su žrtvama često potrebne mnoge, mnoge godine, da bi uopće progovorile prvi put o tom činu. Iz psiholoških vještačenja što su se bavila tim seksualnim zločinima, višestruko je vidljivo da su žrtve tek nakon 15, 20 ili 25 godina nakon tih zločina bile u stanju prekinuti svoju šutnju i progovoriti o tome. Dopustimo da to djeluje na nas! Predstavimo si kakvu neizmjernu duševnu patnju su pretrpjela djeca, kada čak i kasnije kao odrasli, tako dugo nisu bili u stanju izaći u javnost s tim zločinima. Katolička crkva se ne brine o žrtvama – osim ako, kao u Sjedinjenim Državama, pravosuđe ne izvrši pritisak – ali o počiniteljima svakako. Za svećenike s takvim izopačenim, zločinačkim sklonostima postoje posebni centri za oporavak kao npr. kuća rekolekcije

(duhovne vježbe) u Münster-Schwarzachu, u blizini Würzburga, kako se može pričitati u «Spiegelu» br. 18/2002. Traumatizirane i duševno oštećene žrtve često i same postaju delinkventi. Poziv roditeljima da svoju djecu ne izlažu tim opasnostima ... Međutim postoji također slučaj da žrtve same postanu delikventi, zato jer teško traumatizirani i duševno oštećeni iz svoga unutarnjeg bespomoćnog stanja izravno predaju drugima to što se njima dogodilo. Postoji npr. slučaj dječjeg ubojice Jürgena Bartscha koji je u Nürnbergu postao poznat kao «podnevni ubojica», kao serijski ubojica, počinitelj iz niskih pobuda. Ispostavilo se – može se pročitati u knjizi Hubertusa Mynareka «Eros i kler» na strani 144 – da je taj dječji ubojica imao jako teško djetinjstvo: «Ubojica dječaka Jürgen Bartsch bio je prosto i jednostavno rezultat prvih pet ili šest godina svoga gnusnog patološkog, skoro neopisivo nesretnog djetinjstva. Teške ozlijede mladome Bartschu nanio je i jedan katolički svećenik. Iz Jürgensovoga obnovljenog sudskog postupka ispostavilo se da je katolički svećenik Pater P. sadistički kažnjavao i seksualno zlostavljao Jürgena kao učenika internata u M.» Ponetko se može pitati zašto mi prakršćani, kao u našim prošlim emisijama, ne postavimo pitanje: Što bi Isus, Krist rekao o svemu ovome? Ali nakon činjenica koje smo ovdje iznijeli – a to je, kako je rečeno, samo vrh ledena brijega – Vi ćete to razumjeti: O svim tim zločinima Isus, Krist, ne može uopće ništa reći. Oni su toliko ispod svakog dostojanstva, da Isus, Krist, vjerojatno nikad nije pomislio na tako nešto. Kada je Isus govorio o ljubavi prema bližnjem, imao je drugačiju sliku od onoga što su nam katolički svećenici i evangelički župnici, što su nam pape na Petrovoj stolici kroz sva stoljeća pokazivali svojim životom kao primjer. Jedino što dobrome analitičaru pada na pamet od pomoći za tu problematiku je savjet kakav već u Bibliji postoji: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijeliti njezinih muka (zala)».(Otkr 18,4) U vezi s tim još jednom poziv roditeljima: Možete dakako, ako to hoćete, ostati članom te organizacije, ali molimo, ne izlažite svoju djecu tim teškim opasnostima.

Žena, «porta prodora vraga»? Priprema li crkva renesansu inkvizicije?

Žena, porta prodora vraga? Isus je to vidio drugačije. U prvim prazajednicama i žene su obnašale odgovorne dužnosti. Prema učenju Isusa, Krista, pred Bogom su svi ljudi jednaki – i muškarci i žene. Kako to naprotiv izgleda u poganskoj religiji kulta bogova katoličanstvu i u njenom «cijepu» luteranstvu? Pročitajmo nekoliko izjava crkvenih učitelja koji jamačno obilježavaju nauk te kultne religije – uostalom većina njih je proglašeno svetim. Toma Akvinski je primjerice rekao: «Žena je promašaj prirode».69 Ili crkveni otac Augustin, značajni crkveni učitelj, također proglašen svetim, je rekao: «Žena je manje vrijedno biće koje nije bilo stvoreno od Boga na njegovu sliku. To odgovara

prirodnom redu da žene služe muškarcima.»70 Druga izjava Tome Akvinskog: « Bitna vrijednost žene leži u njenoj sposobnosti rađanja i u njenoj koristi u domaćinstvu.»71 «sveti» Toma Akvinski zna dalje reći o ženi: «Sa svojim viškom vlage i svojom nižom temperaturom tjelesno i duhovno manje vrijedna, neka vrsta unakaženog, promašenog, neuspjelog muškarca. Potpuno ostvarenje ljudske vrste je samo muškarac.» I: «Žena se prema muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno (imperfectum, deficiens) prema savršenome (perfectum).» I: «Muški fetus postaje čovjekom nakon 40 dana, a ženski tek nakon 80 dana. Djevojčice nastaju od oštećenog sjemena ili vlažnih vjetrova.»72 Ambrozije, također crkveni učitelj, je rekao: «Žena mora pokriti glavu jer nije Božja slika.»73 Razjašnjenje daju i druge izjave, npr. Pape Pia II. (1405 do 1464), koji je rekao: «Kad vidiš ženu, misli da je to vrag. Ona je neka vrst pakla.»74 S obzirom na ove procjene vrijednosti iz usta crkvenih «velikodostojnika» poneka se žena upita: Kako je moguće da danas, u 21. stoljeću, žene još uvijek idu u crkvu? Kako je moguće da se žena još uvijek dopušta stiskati u katoličku crkvenu klupu? Ona si mora dopustiti da joj npr. crkveni učitelj Tertulijan kaže da je ona «porta prodora vraga» , i još dosta toga.75 Isus dakako nije imao samo dvanaest učenika oko sebe, već i mnoge učenice, među kojima čak i dame tadašnjeg društva, kao Ivanu, ženu visokoga Herodovog službenika. Takve bi se žene danas nazvale emancipanticama, jer ne prihvaćaju uobičajenu ulogu žene. Mnoge od njih su svojim imetkom i financijski potpomagale Isusa i Njegove pristaše. U Isusovo doba bilo je ovako: Ako je žena na cesti makar samo razgovarala s muškarcem – suprug ju je mogao otjerati bez isplate otpremnine – što se može usporediti s našom naknadom za zbrinjavanje. Obratno, za učiteljevog učenika, za sljedbenika, a kamoli za rabbija, razgovor sa ženom na cesti smatrao se uvredom. Ali isus je okončao cijelu tu besmislicu. On je živio i poučavao jednakost . Žene oko Isusa nisu bile pasivne. Žene su bile prve koje su objavile Njegovo uskrsnuće. Kod Luke piše: «Žene su sve to javile jedanaestorici i svima ostalim.» Isusova nepristranost prema ženama začudila je i čak i Njegove vlastite učenike. On je npr. jednu Samarijanku na zdencu zamolio da mu dade piti. On je s njom razgovarao iako su Židovi živjeli u neprijateljstvu sa Samarijancima. O tome čitamo u Ivanu 4, 27: «Uto stigoše njegovi učenici te su se čudili da govori sa ženom. Ali ipak ni jedan ga ne upita: „Što želiš“ ili „Što govoriš s njom?“» Kada je Isus izliječio zgrčenu ženu, pismoznanci su protestirali što je to učinio u subotu, a Isus im reče:«Ovo je Abrahamova kći.» U biti za tadašnje vrijeme to je predstavljalo pravi skandal – tako visoko cijeniti ženu! Abraham je bio otac plemena kojeg su svi poštovali – a sada Isus kaže: «Ovo je Abrahamova kći» . K tome još, to je izjava jednog muškarca! Isus se dakle i u tom pogledu pokazao kao buntovnik, kao «neugodan suvremenik». Položaj žene kod Isusa iz nazareta, novinar Gerhard Adler u jednoj radio-emisiji sažeto izlaže ovako: «Isus je isticao žene na način koji je u židovskom društvu bio upravo skandalozan. On je prekršio zakon koji određuje da se preljubnicu kamenuje. Ženu je pustio da ide kući i k tome je još raskrinkao licemjerje muškaraca koji su je optužili. „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen na nju.“ On je prihvatio dar ljubavi jedne poznate gradske bludnice, koja Mu je pomazala stopala. … On je razgovarao sa ženama – čak i s takvima koje su stajale sasvim nisko u socijalnom hijerarhijskom poretku kao Samarijanka i Kananejka. On je išao u

kuću dviju žena, Marije i Marte, i time se ogriješio o sve dobre običaje.» Od Isusa nije predajom prenesen niti jedna jedincata riječ koja bi dala povoda za ugnjetavanje žene ili za njeno isključivanje iz bilo koje duhovne službe. Na početku u crkvi još nije postojala diskriminacija žena; one su imale pristup apostolatu kao i đakonatu. Žene su u životu zajednice sudjelovale kao iscjeliteljice i proročice. Kao što je već spomenuto, u prakršćanskim zajednicama postojale su razne zadaće: s jedne strane proročka riječ, te iscjeljivanje i poučavanje, s druge strane, zadaće upravljanja. Sve su te zadaće obavljale i žene. U Djelima apostolskim čitamo u 2, 17:«U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svog Duha na svako ljudsko biće, te će proricati vaši sinovi i vaše kćeri. Također ću u ono vrijeme izliti od svog Duha na svoje sluge i sluškinje , te će proricati.» Tako je bilo naviješteno, a zatim se tako obistinilo. Luka npr. u Djelima apostolskim 21, 9 spominje «Filip je imao četiri kćeri djevice, obdarene proročkim darom.» Da su mnoge žene bile na čelu takozvanih kućnih zajednica, saznajemo u Novom zavjetu: «„Apija je s drugom dvojicom bila na čelu kućne crkve u Kolosi (Fil 2) Nimfa u Laodiceji, Lidija u Tijatiri i Feba u Kenhreji vodile su skupove u svojim kućama (kol 4,15: Dj 16,15; Rim 16,1)“76 Posvuda u Novome zavjetu susrećemo žene. Zanimljivo je da se u poslanici Rimljanima 16,7 spominje čak jedna apostolica, dakle izaslanica po imenu Junija. To su ime zatim oko godine 1300 lukavi teolozi promijenili u «Junije», što bi bio muški oblik. Da je takvo muško ime uopće postojalo u antici nitko međutim nije mogao dokazati. Po ovom se postupku može iščitati da je jednom moralo doći do obrata, jer: Kod Isusa su žene bile ravnopravne, također i u prvim prazajednicama – a zatim je odjednom drugačije. Poznata je Pavlova izjava koja se danas može pročitati u Bibliji u 1. Poslanici Korinćanima 14,34: «…žene neka na sastancima šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje.» Pavao je zahtijevao pokornost žene – s pogubnim posljedicama do danas Ovdje se postavlja pitanje: Može li se neprijateljstvo prema ženama u katoličkoj i luteranskoj crkvi pripisati Pavlu? Pavao, koji se prvobitno zvao Savao, bio je rimski građanin i rimsku je tradiciju unio u crkvu. Kratak citat Karlheinza Deschnera: «Najranije podcjenjivanje žene u kršćanstvu potječe od Pavla koji se pritom nigdje ne može pozvati na Isusa. A onda je Pavao često taj na koga se pozivaju i čije neprijateljstvo prema ženama nastavljaju krivotvorinama. Primjereno tome su kasnije i od Isusovih učenika napravili propagatore djevičanstva i mržnje prema ženama. Štoviše, za Petra, prvog «pape» i oca obitelji, kasnije se tvrdi da je pobjegao iz svakog mjesta koje je skrivalo ženu, a zatim mu se jednostavno stavlja u usta: «Žene nisu dostojne života.»77 Poslanica Efežanima, koja potječe od samog Pavla ili od nekoga njegovog učenika, jasno pokazuje koliko mnogo je Pavao preuzeo antičke predodžbe ugnjetavanja žena. U Poslanici Efežanima 5,22-24 se kaže: «Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je Krist glava crkve. Štoviše, kao što je crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima!» Na ovo se mjesto u tekstu katolička crkva poziva još i danas kada određuje: Žene ne mogu biti svećenici. Ženama se ne povjeravaju niti druge crkvene službe, već su one kao i prije, isključene od većine službi katoličke hijerarhije. U vezi s tim se crkva naprotiv ne poziva na Isusa, jer je Isus uvijek potpuno jasno isticao ravnopravnost. O tome naravno u katoličkoj crkvi nema ni riječi, nego se ona poziva na Pavla koji je iz poganstva i antičkog okruženja preuzeo podčinjavanje žene.

Kod Rimljana se žena smatrala manje vrijednom. U rimskom carstvu niti je bilo moguće da žena obnaša neku službu, niti da nastupa u javnosti. Kraj ravnopravnosti žene u ranom kršćanstvu došao je najkasnije onda kad se nastajuća crkvena hijerarhija prilagodila rimskoj državi. Ona se povezala s rimskom državom i time je potpuno preuzela i pravne i organizacijske pretpostavke te države. U to je spadalo također da žene npr. više nisu mogle biti na čelu kućne zajednice, kao što je prije toga bilo uobičajeno. «Gospodari stvaranja» uzeli su tada sve u svoje ruke. Pavao je u prakršćanstvo unio rimska pravila koja su dakako bila također poganska. On je od Rimljana i antičkog svijeta preuzeo kako preziranje žena tako i držanje robova. zapravo se problem žena što ga je Pavao stvorio mora stvarno spomenuti istovremeno sa zagovaranjem držanja robova. Pavao je izričito protumačio da je držanje robova ispravno i zapovjedio je robovima da se pokoravaju svom gospodaru, prije svega ako je on bio kršćanin. U tom slučaju je on zahtijevao čak posve osobito pokoravanje. Pavao je dakle u velikoj mjeri približio robove i žene u njihovom statusu, u njihovoj vrijednosti, što je odlučujuće obilježilo kasniju povijest takozvanog kršćanstva. Marija u crkvi vrijedi kao jedinstvena, izuzetna pojava među svim ženama. Marija je dakako bila također žena. Stječe se dojam da je Marija kao žena iznimka u katoličkoj crkvi, kao da je ona jedina žena koja se trpi u toj «muškoj udruzi». Iz toga se dade zaključiti da Marija dakle ne spada u «portu prodora vraga», kroz koju su kao što je poznato prolazili i mnogi pape? U stvari, Marija ne pripada tamo, jer katolička dogma sasvim jasno kaže da je ona bez istočnoga grijeha (Neuner-Roos br.479: «potpuno je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha»)). Prema katoličkome nauku duša svakog čovjeka biva okaljana istočnim grijehom. Prema dogmi iz 1854. kod Marije je to isključeno. Zbog toga ona nije porta prodora vraga, i također se naučava da njeno tijelo nije istrunulo u grobu. U tom pogledu se ona smatra jedinstvenom izuzetnom pojavom. Marija se naziva i nebeskom kraljicom. Mora se pretpostaviti da taj marijin kult sa svim atributima – Nebeska kraljica, Majka Božja, Bogorodica – služi tome da koliko toliko kompenzira duboku nečistu savjest katoličke crkve: Preziranje žena koje u toj crkvi djeluje tako trajno biva poravnato marijinim kultovima, štovanjem žene koja je preuveličana u «Majku Božju». Sigurno bi više o tome mogao reći dubinski psiholog, ali i za laika je očigledno da tu vlada shizofreni stav prema ženi. S jedne strane se Marija uzvisuje u Božicu, s druge strane se ostatak svih žena ocrnjuje. Prema crkvenom nauku Marijino tijelo se nije raspalo. Kada je marija – prema crkvenom tumačenju – tjelesno uzašla u nebo, je li to tada bilo tijelo koje je već duže ležalo u grobu? Je li ono tada uzašlo na nebo, ili kako si to drugačije možemo predočiti? Dogma da je Marija sa svojim tijelom bila primljena u Nebo, bila je proglašena 1950. Premda je njezino tijelo već vrlo dugo ležalo u grobu, ono se navodno tamo nije raspalo – neraspadnuto tijelo je zatim bilo primljeno u Nebo. Kada je točno bio trenutak tog prijama u nebo, nije vidljivo iz dokumenata. Ali neraspadljivost tijela je po katoličkom nauku preduvjet za to tjelesno uzašašće. Jer Marija je umrla, to dakako katolička crkva priznaje. Kako se to stvarno moglo desiti? Marija je dakle izišla iz groba, s tijelom koje ni nakon nekoliko godina ili desetina godina nije bilo raspadnuto.. A zatim je ona, prema katoličkom nauku, sa svojim tijelom uzašla u Nebo …? Premda ovo ponetko smatra besmislicom – to je međutim stvarno dogma, što se može pročitati u knjizi «Vjera crkve» pod rubnim brojem 487: «Vjerska je istina objavljena od

Boga da je neokaljana, vazda djevičanska Majka Božja Marija, ispunivši tijek zemaljskog života, bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ako se stoga – sačuvaj Bože – netko usudi poricati ili svjesno dovoditi u sumnju tu istinu što smo je Mi» - naglašavamo: «Mi» napisano s velikim slovom! – «definirali, on treba znati da je potpuno otpao od božanske i katoličke vjere.» A tko je onaj tko se tu obilježava kao «Mi»? – To može biti samo jedna snaga koja hoće uništiti normalni zajednički život među ljudima, također između muškarca i žene, snaga koja hoće dovesti u nered sve prirodne osjećaje što ih čovjek ima, snaga koja hoće izbrisati sve dobro, od Boga dano, što čovjek u sebi nosi; koja hoće spriječiti da čovjek nastoji stvarno voditi život po božanskim zakonima. – To ne može biti nitko drugi nego Božji protivnik. Ako Petrova stolica zastupa nešto takvo – tko onda sjedi na Petrovoj stolici? Onaj tko to zagovara. Ako sve činjenice što smo ih već izložili u ovom serijalu promotrimo u vezi s nekoliko detalja o kojima je ovdje bilo riječi, tada možemo utvrditi: Omalovažavanje žene na jednoj strani i preuveličavanje jedne jedine žene kao kompenzacije za sve zlo što se dugima dodjeljuje, savršeno se uklapa u tradiciju koju smo skicirali. To je tradicija iz vremena prije Krista. Govorili smo o Rimu. Rimska tradicija je stvarno čisto poganska; ta se poganska tradicija nastavila u katoličkoj crkvi. Posljedica ocrnjivanja žene tijekom stotine godina: inkvizicija. Najbrutalnija, nevjerojatna mučenja nedostojna čovjeka, osobito žena od sadista u službi katoličke crkve Koje stvarne posljedice za čovječanstvo je imao taj stav katoličke crkve u proteklih 2000 godina? Jedno od najmračnijih poglavlja katoličkoga idolatrijskog kulta je inkvizicija koja je svoj izravni nastavak našla u progonima vještica. Znamo da se glavna grupa žrtava tih progona, koji su koštali života oko tri milijuna ljudi, pretežno sastojala od žena. Bezbrojne žene su kao vještice bile spaljene na lomačama. Za to je bilo dovoljno da im se pripiše bilo što, npr. da su začarale miševe, da su opčinile djecu ili da su skuhale nekakav napitak. To je već bilo dovoljno da ih se preda crkvenoj inkviziciji. Te su žene zatim bile okrutno mučene i najčešće spaljene. Pribor što se upotrebljavao za mučenje žena bio je mnogo brutalniji od onoga koji se koristio za heretike, koji su isto tako bili žrtve inkvizicije. Upravo se u pogledu inkvizicije može reći: Još nikada nije bilo religije koja toliko mnogo propovijeda ljubav prema bližnjem i prakticira toliko mnogo mržnje prema bližnjem i toliko mržnje prema ženama. Samo u tome jednom, doduše negativnom pogledu crkveno kršćanstvo – evangeličke kao i katoličke provenijencije – stvarno zauzima posebno mjesto među religijama. Posebnost u pozitivnom smislu, u pogledu čovječnosti i zaštite ljudskih prava, crkveno kršćanstvo ne posjeduje. Svako se ljudsko pravo štoviše moralo provoditi protiv ogorčenog otpora crkve, katoličke kao i evangeličke. U vezi s tim 1988. godine se nedavno umrli papa Ivan pavao II. izjasnio na značajan način: «Žena mora šutke slušati i potpuno se podčiniti. Ne dopuštam ženi da poučava i da se uzdiže iznad muškarca. Prvo je dakako bio stvoren Adam, a tek onda Eva.» Očigledno se Ivan pavao II. inspirirao od Pavlovih riječi u 1. Poslanici Korinćanima. Vratimo se progonima vještica. Teren za to je bio odlučujuće pripremljen djelom dominikanca Heinricha Kramera (lat. Institoris), danas još poznatim kao «Čekić za vještice», knjiga koja je usmjerena skoro isključivo protiv žena. Kao vrhunac toga možda bi se moglo

spomenuti do kojeg je rezultata došao Kramer. Uzeo je riječ »femina» i rastavio na dva dijela «fe» i «minus». «Fe» od fedes, znači vjera, «minus» znači manje. Iz toga je on zaključio da u tom smislu «femina» znači «ona koja ima manje vjere» u smislu: Žena je ipak samo nesavršena životinja. Toliko o spoznaji dominikanskog redovnika koji se stalno poziva na izjave crkvenih učitelja. Takozvanom «Vještičjom bulom» papa Inocent VIII. je 1484. otvorio put «Čekiću za vještice». Posljedice te knjige i vještičje bule bile su skandalozne. Predočimo si malo što se zbivalo u mučilištima inkvizicije. U knjizi «Nova inkvizicija» poznatoga religijskog znanstvenika i teologa, prof. Hubertusa Mynareka može se pročitati: «U patrijarhalno-muški strukturiranoj crkvi žene su automatski morale biti kažnjavane često još teže od heretičkih muškaraca. … Postojali su osobito-specifični instrumenti za mučenje žena, npr. «vaginalna kruška» koja se pritezanjem vijka širila kidajući utrobu i maternicu. Postojale su «prsne pandže» koje su komadale grudi; druge su pandže, užarene, prouzrokovale «samo» jedan «ugriz» na grudima nevjenčanih majki, dok su djeca ležala uz majčine noge i bila poprskana njihovom krvlju. Postojali su «španjolski pauci» tj. četveroprste kandže poput škara koje su žrtvu za stražnjicu, za grudi, za trbuh ili glavu, ali često sa dvije kandže za oči ili uši, podizale uvis.» Također su postojale «oralne kruške za brbljave žene» - «dakle umjetnički izrađen željezni čvor čiji je zašiljeni kraj izazivao paranje grla.»78 Tko si sve ovo realistično predoči, ne može ravnodušno čitati omalovažavajuće citate onih crkvenih učitelja protiv žena. Čovjeku našeg doba oni se čine apsurdnima i čak smiješnima. Međutim ako si čovjek osvijesti kakva je patnja, kakva su jeziva umorstva nastala iz toga, tada se čovjeku oduzme govor. A što o tome kaže današnji papa Benedikt XVI? Pred tom si pozadinom čovjek mora predočiti intervju kardinala Ratzingera kratko prije njegovog izbora za papu, u kojem je on potpuno opušteno objasnio po smislu: «Mi smo naravno u kontinuitetu s Inkvizicijom. Ali ipak se ne može poreći da je s inkvizicijom nastupio određeni napredak. Njeni su osuđenici barem bili ispitani prije nego su ih osudili.» A kako je to «ispitivanje» izgledalo nalazimo ilustrirano u opisu prof. Mynareka. Ono se sastojalo od barbarskih, najbrutalnijih mučenjia nedostojnih čovjeka koje su nad ženama provodili sadisti koji su djelovali u službi katoličke crkve. U tom pogledu Ratzingerova se izjava od ožujka 2005. može opisati samo kao skandal o kojem se u javnosti ne bi trebalo dulje šutjeti. Svatko drugi tko bi u javnosti takve očigledne okrutnosti na taj način prikazivao bezazlenima, bio bi normalno pozvan na odgovornost od njemačkih državnih odvjetnika zbog odobravanja genocida, zbog odobravanja nečovječnih okrutnosti. Predočimo si kad bi netko na taj način bagatelizirao holokaust. Što bi se dogodilo s tim čovjekom? Ali jedan Rimski kardinal, koji kasnije biva izabran za papu, može si to dopustiti! Njemački katolici, njemačka javnost i njemačka politika šute o tome. To je jedan od razloga zašto u ovome razgovoru za okruglim stolom moramo tako podrobno i jasno upozoriti na prošlost i sadašnjost te crkve. Većina onih koji su još članovi te crkve, uopće ne znaju kakovoj organizaciji s kakvom zločinačkom prošlošću pripadaju i kako predstavnici te crkve bagateliziraju te zločine. A na toj crkvi stoji Petrova stolica! – Tko sjedi na Petrovoj stolici? Možemo si to predočiti: To su oni koji odobravaju ta nevjerojatna mučenja, taj duboki prezir prema ženama i mnogim drugim ljudima. To su oni koji ne čine ono što nas je Isus poučavao, nego zapravo krajnju suprotnost. Prema tome to je Antikrist. Luther: «… nema milosti za te vještice!»

Svaki protestant obično polazi od toga da nema nikakve veze s nečim takvim ili sličnim. Dakle upitajmo: Kako stoji stvar s preziranjem i diskriminiranjem žene u protestantskoj crkvi? Nije li Luther sudjelovao u toj prošlosti? Luther je , kao i Calwin, bio uvjeren da npr. postoje uroci i sporazum s đavlom. I on je zagovarao sudski progon vještica. Pritom se pozivao na tekst iz Starog zavjeta, na Izlazak 22, 17, koji glasi: «Ne dopuštaj da vračarica živi!» To je za Luthera vrijedilo, i među ostalim došlo je do izražaja u jednoj «propovijedi o vješticama» koju je on održao. Poznata je Lutherova izjava:«Neću samilost za te vještice. Želim da ih se spali komad po komad.» Već je iz ovoga jasno kakav je bio Lutherov stav prema vješticama. Ali ne samo prema takozvanim «vješticama», već općenito prema ženama. One kod njega nisu prolazile ništa bolje nego kod njegovih katoličkih kolega. Lutherove izjave o tome kako je cijenio ženu kao takvu, obilježene su sličnim podcjenjivanjem kao kod izjava citiranih crkvenih otaca katoličke crkve. Kod Deschnera se može pročitati: «Kao bilo koji crkveni otac Luther je priču o grješnom padu iz raja tumačio u korist muškarca kojem pripada «vlast», dok se žena mora «pognuti». Muškarac je «viši i bolji», «čuvar djeteta»; žena «polovica djeteta», «bijesna životinja», najveća čast koju ima je to što su sve nas rodile žene».79 . Za luthera žene su «najslabiji alat» i samo «subaštinice milosti»80 .Prema Lutherovim predodžbama žena može postati blaženom rađanjem djece, ali to kod njega ne vrijedi za «židovske i turske žene», nego samo za «žene koje su kršćanke». – To nema nikakve veze s učenjem Isusa iz Nazareta, za koje je vjerovao da ga propovijeda. To vrijedi isto tako i za sljedeće Lutherove riječi u slučaju smrti majke za vrijeme babinja: «Blago vama koje umirete u plemenitom djelu i poslušnosti Božje».81 Ili još grublje: «Ako se one noseći umore i napokon umru, ništa ne smeta. Neka samo umru noseći, one za to postoje.»82 Toliko o časnome Dr. Martinu Lutheru čiji se karakter stalno prikazuje kao osobito uzoran. Egzorcizam: Istjerivanje vraga je opet «in». Što stoji iza toga? Kada se govori o tome da su žene često bile okrivljivane za čarobnjaštvo, postavlja se pitanje: Pa je li danas to drugačije? I danas se stalno govori o istjerivanju vraga, o egzorcizmu. Zadnji slučaj istjerivanja vraga koji je završio smrtno, dogodio se u Njemačkoj, u Klingenbergu na Majni. Tadašnji Würzburški biskup Stangl je 1976. dao dozvolu za egzorcizam na studentici pedagogije Anneliese Michel. Tijekom mnogih seansi egzorcizma u roku od pola godine mlada je žena smršavjela do krajnjih granica. Napokon je izgledala strašno i na kraju umrla – u biti kao izravna posljedica tog egzorcizma. Tada je došlo do sudskog postupka u kojem su crkveni egzorcisti dobili uvjetne kazne. A to podupire današnji papa Benedikt! Jedna novinska vijest kaže da je organizirao napredan tečaj za egzorciste, koji po njegovom mišljenju vrše «važnu službu za crkvu».83 Glavni egzorcist u Vatikanu, pater Gabriel Amorth, već je preko četrdeset puta obavio egzorcizam. «Hamburger Abendblatt» (16.9.2004.) opisao je kako izgleda «mjesto radnje» tih egzorcista. U izvještaju se kaže: «To je jezivo mjesto u blizini Vatikana. Čim se uđe u samostan izgleda kao da normalni svijet nestaje. Iza tog samostana je mračna kupaonica. Tu ima lanaca za vezanje žrtava ukoliko su teško opsjednute vragom, a posvuda vise svete sličice na zidu.» Ovo nekoliko riječi dade naslutiti kako izgleda egzorcizam koji se svakodnevno prakticira s blagoslovom papinske vlasti. Poneke muči briga da bi se u Vatikanu inkvizicija mogla modernizirati, kako bi se zatim možda ponovo primjenjivala pod imenom «istjerivanja vraga». Ta je briga opravdana jer dakako i danas postoji «Kongregacija za nauk vjere», koja napokon ne čini ništa drugo nego nastavlja inkvizicijsku vlast pod drugim imenom – i po mogućnosti

je unapređuje? Ne zna se što bi se možda uskoro moglo očekivati od te vlasti … U dalekoj i bliskoj prošlosti crkve posve uobičajeno: Seksualne zloupotrebe u svakoj prilici. Neželjeno rođena djeca bila su ubijena. Žena u katoličkoj i luteranskoj crkvi ipak živi opasno. Upravo bi se ženama, koje plaćaju crkveni porez, koje idu u crkvu ili su katolkinje ili luteranke, moralo savjetovati da što je moguće prije primjene ono što je Ivanu iz Patmosa doviknuo glas s neba: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijeliti njezinih muka (zala)». (Otkr 18,4) Koje muke su ljudi crkve već nametnuli ženama, u ovoj emisiji je stvarno samo sasvim lagano nagoviješteno, jer istina je tako okrutna da se u jednoj radioemisiji uopće ne može iznijeti. A sve to dakako nije samo prošlost! Vratimo se samo malo natrag u godinu 2001. i predočimo si naslove tadašnjih novina: «Vatikan priznaje: Svećenici prisiljavaju opatice na seks, Biskupi u Africi prisiljavaju žene na seks«. Vatikan je tada to smatrao nevažnim, govoreći da je to iznimka. Ali nešto kasnije su postali poznati takvi slučajevi iz 24 zemlje, među kojima su Brazil, Kolumbija, Indija, Filipini, Italija i Irska – dakle i iz Europe. Predstojnica samostana koja je tražila pomoć od biskupa bila je disciplinski kažnjena. Vidimo da se i godine 2001, dakle danas, od strane crkve još uvijek ženi ne priznaje ljudsko dostojanstvo. Da se kod ovih seksualnih zloupotreba ne radi samo o izuzetnim slučajevima pokazuje jedna studija provedena u Americi. Prema njoj je 40 posto američkih opatica – oko 34.000 žena! – najmanje jedanput bilo žrtvom seksualne zloupotrebe od svećenika ili drugih opatica. Tu se ne može govoriti o pojedinačnim slučajevima. Ovo međutim ponekoga začuđuje! Jer još na početku ove emisije čuli smo da su žene «porta prodora vraga». A pape, koji su to izjavili, sigurno su imali na umu da bi se muškarac trebao držati podalje od žena. Čudno je da sada, u današnjem vremenu, dolazi do takvih zloupotreba. Moralo bi se ipak poći od toga da žene koje na trgu sv. Petra pobožnim licem kliču papama, mogu biti sigurne da se barem onaj koji sjedi na Petrovoj stolici, trudi oko te askeze i suzdržava se «porte prodora vraga»… Bacimo još jedan pogled u crkvenu praksu prošlosti. Postoje mnogi izvještaji o tome što se npr. događalo i zbivalo na saborima. Stotine konkubina i bludnica su stalno išle s biskupima i bile su prisutne na crkvenim skupovima. Ovdje citiramo iz knjige Karlheinza Deschnera «Križ s crkvom» - uostalom vrlo preporučljiva knjiga ne samo za žene: «Kod državnih svečanosti i velikih crkvenih skupova nisu nedostajale ni putujuće gospođice. Na državni sabor u Frankfurtu 1394. hitalo je osamsto bludnica, na sabore u Baselu i Konstanzu, navodno tisuću i petsto. Ali i putujući službenici su mogli troškove svojih posjeta bordelima proknjižiti kao izdatke.» «Nije nikakav slučaj da su papinski gradovi stalno bili preplavljeni osobito prostitutkama. Petrarca izvještava o tome za Avignon, a zatim je Rim dugo vremena blistao mnoštvom svojih Puellae publicae. Jedna prilično pouzdana statistika 1490. godine tamo pokazuje 6 800 honorarnih djevica – na jedva sto tisuća stanovnika; svaka sedma Rimljanka je bila prostitutka. A možda je moderna kurtizana nastala čak (…) na papinskom dvoru u Avignonu. Tamo je bilo mnoštvo lijepih žena, a žena je u okruženju crkvenog kneza uvijek mogla biti samo metresa, što se tada nastavilo i u Rimu» (str.370) Metrese su dakako tu i tamo postale trudne. Sprečavanje trudnoće tada još nije funkcioniralo tako dobro. Dakle uvijek je bilo djece. Što se s njima radilo?

Kod Deschnera se može pročitati da se u Stralsundskome samostanu Brigita i u samostanu Mariakron pronađene «skrivene i zakopane dječje glave, također i cijela trupla» (str. 139) U ispražnjenome rimskom samostanskom ribnjaku na vidjelo je izašlo čak tisuće dječjih kostura. Djeca opatica, redovnika ili klerika, koja su umakla toj sudbini, najčešće su bila na brzinu pretvorena u crkvene robove. Kako je naprotiv licemjeran poziv kardinala Meisnera iz Kölna dok grmi protiv pobačaja! On kaže: «Prvo Herod koji daje ubiti djecu Betlehema, zatim Hitler i Staljin koji su uništili milijune ljudi, a danas se u našem vremenu ubijaju milijuni nerođene djece.» To se može pročitati u «Spiegel»-u od 7 siječnja 2005. Niti riječi o vlastitoj instituciji, niti riječi o tome što su njezini zastupnici radili s nerođenim i rođenim životima - tijekom ovih stoljeća i tisućljeća. Možda je međutim Meisner automatski tu uračunao i svoju instituciju? Može se poći od toga, jer licemjernost katoličke crkve ne poznaje granice. I u 2005. godini je Vatikan npr. osudio prostituciju kao moderno ropstvo. A mi smo upravo čuli tko je više ili manje glavni odgovorni za to što se prostitucija mogla u toj mjeri raširiti u «kršćanskim» zemljama. Po licemjernosti se Vatikan dakle jedva može nadmašiti. Sada se može također razumjeti to što Goethe pušta svog Mephista da kaže: «Ljudi ne bi osjetili vraga, ni kada bi ih držao za kragnu». Bez uvjerljivog priznanja krivnje i pokajanja crkve Postavlja se pitanje: Jesu li Petrova stolica i Lutherova crkva obavile pokoru za svoje nezamislive zločine nad ženama i djecom? Bacimo prvo pogled na držanje Lutherove crkve. Lutherova crkva još i danas izjavljuje da hoće poštivati Lutherovu tradiciju i da Luthera vidi kao uzor. To se može pročitati i na Internetu u izjavama biskupa evangeličko-luteranske crkve. Dakle ni riječi o Lutherovim hajkama protiv žena. Sigurno da se u pojedinim službenim stavovima izražava žaljenje zbog Lutherovog antisemitizma, ali ne i zbog stava prema ženama. Sve u svemu se u Lutherovoj crkvi nisu odvojili od tog uzora – premda je on pozivao na ubojstvo premlaćivanjem; premda je duhovni začetnik holokausta; premda je među ostalim, odgovoran i za spaljivanje vještica. - Toliko o evangeličko-luteranskoj crkvi. Rimokatolička crkva je u godini 2000. preko pape Ivana Pavla II. dala priopćenje. Ali ne možda zato što se ona kao crkva ogriješila križarskim ratovima, inkvizicijom, zločinima nad ljudima, osobito nad ženama i grupama ljudi, te istrebljenjem čitavih naroda, već zato što su se pojedini kršćani nažalost ogriješili, pogreške koje su za žaljenje. Tadašnji papa je to prodao kao veliko Mea culpa svoje crkve. U stvarnosti to nije ništa drugo nego velika laž! Postoji toliko mnogo papinskih bula, proklamacija o inkviziciji, o progonima vještica, o progonima Židova. Samo za progon Židova postoji 30 papinskih bula, službenih spisa pape. On ipak ne može jednostavno tvrditi da su njegovi pojedini sljedbenici počinili greške koje su za žaljenje! Osim toga pitanje pokajanja ostaje otvoreno. Upravo je bilo izloženo da još nije izrečeno ni priznanje krivice, a kamoli pokajanje. Što bi značilo pokajanje? O pokajanju se može govoriti samo ako se isto više ne ponavlja i učinjeno se nadoknadi. O ovome zadnjem ne može biti ni govora, ako npr. imamo u vidu zloupotrebe počinjene od svećenika o kojima se izvještavalo. Koliko tisuća seksualnih zločina katoličkih svećenika postoji u čitavom svijetu koji se sada otkrivaju! Ili, ako govorimo o inkviziciji: Inkvizicija se događa i danas kao i onda – samo drugim sredstvima. Dakle: Niti luteranska crkva niti vatikanska crkva nisu se pokajale, a da se ne govori o nadoknadi ili o financijskoj odšteti. Istjerivanja vraga. Egzorcizam – pripreme nove inkvizicije?

Što se inkvizicije tiče, nije isključeno da današnji papa u Rimu izgrađuje takoreći modernu inkviziciju koja započinje s istjerivanjem vraga. Jer je kardinal odgovoran za ceremonije, koji je dugo smatran papinskim kandidatom, kardinal Francis Arnize, rekao da mu se katkad čini «da se istinski čuvari katoličke baštine mogu naći južno od Sahare.»84 8 Zna se što je južno od Sahare: Tamo vlada kult Voodoo. Ako si dopustimo da na nas djeluje izgled prostorija za istjerivanje vraga, da u tim ceremonijama ljude vezuju – tada to jako zvuči kao srednji vijek, čitaj: inkvizicija. Nova istjerivanja vraga obrazlažu se među ostalim time da sotonizam uzima maha. To dakle znači: Netko tko sam sjedi na stolici sotone, tu pripisuje sotonizam drugima. Upravo je očigledno: Tu se nešto sprema. Budni analitičar se pita: Priprema li se možda tu nešto? Traže li se ponovo izgovori? Hoće li se opet varati zamjenom etiketa? – Vrag zna lukavo pripremiti svoje akcije … Papa Benedikt VI. je, kako je već spomenuto, kao jedan od svojih prvih službenih poteza organizirao tečaj za istjerivanje vraga – za koji su već prispjele mnoge prijave klerika koji hoće naučiti kako se provodi egzorcizam. Kod pojma «istjerivanje vraga» možda netko prvo pomisli na nešto spektakularno što se objavljuje kao vrag. Ali ne treba se zavaravati! Prema rimokatoličkom nauku u savezu s vragom su svi oni koji poznaju katolički nauk ali ga ne prihvaćaju. To vodi do pretpostavke da bi se područje istjerivanja vraga moglo ubuduće proširiti, jer su s katoličkog gledišta mnogi obuzeti vragom. Ovdje bi se moglo upitati: Pa gdje bi onda uopće vrag započeo? Možda izravno na Petrovoj stolici? I: Na čemu stoji Petrova stolica? Na čemu je sagrađena, što je njezin temelj? – Ali tamo on vjerojatno neće počinjati … U svakom slučaju moglo bi se svim ženama, našim sestrama, savjetovati da istupe iz te crkvene udruge slabića koja se hoće samo profilirati kao takva koja navodno nasljeduje isusa. U stvarnosti ti slabići nasljeduju one koji su im otvorili portu. A kako se ona zove? – Porta prodora vraga. Dragi čitatelji, dragi slušatelji! Ponešto o čemu Vas je ova emisija informirala zvuči možda još više zastrašujuće i možda još grublje nego u našim ranijim prijenosima. Ali budite uvjereni: To je stvarno samo vrh ledenog brijega. Svatko može pristati uz kult što ga želi nasljedovati. Ali kada se taj kult s tako ekstremno bestijalnim djelovanjem i takvim sotonskim naukom koristi baš imenom Isusa, Krista, kako bi zavodio ljude, tada upravo prakršćani neće šutjeti. Naravno da je svatko slobodan činiti ili ne činiti što hoće. Ali u vezi s tim – upravo ono što se tiče omalovažavanja žena ili prakse kao što je istjerivanje vraga – poneki bi možda mogli pomisliti također i na svoju djecu, prije nego ih prepuste takvoj instituciji, jer se zna kolike su tisuće i tisuće teških zločina počinili klerici nad djecom, i u sadašnjosti. Odlučite pametno! Ponovimo: Svatko ima slobodu činiti što želi. Ali pomislite i na svoju djecu. Ako ste se odlučili, tada Vam na ovome mjestu smijemo proslijediti savjet jedne mlade prakršćanke: Potražite zajednicu u kojoj se stvarno nasljeduje Isus, Krist. A u slučaju da Vam još nije poznato: Bog govori danas ponovo. Nije slučajno što On, nama ljudima, govori preko proročice, dakle žene. Jer ta činjenica, među ostalim, upućuje i na to da su muškarci i žene jednaki pred Bogom, čak da su svi ljudi jednaki pred Bogom i da svaki čovjek – svejedno muškarac ili žene – može naći Boga u svojoj nutrini tako što pođe u tihu sobicu i tamo se u molitvi obrati Bogu.

Samostani redovnica u prošlosti i sadašnjosti. Život u samostanu je često sličio egzistenciji živo-zazidanog.

Zbog toga najprije nekoliko pitanja na temu «Neprijateljstvo crkve prema ženama». Podsjetimo se: U katoličkome crkvenom nauku crkveni otac Tertulijan ocrnjuje ženu kao «portu prodora vraga». O tome odmah prvo pitanje: «Ako je žena porta prodora vraga, zašto onda postoje ženski samostani?» Odgovor: Dakle, toliko mnogo ženskih samostana je možda postojalo i postoji upravo zbog toga jer vrag ili vragovi su tamo mogli najbolje prodrijeti u žene odnosno navaliti na njih? Vrag si dakako uvijek rado stvara porte za prodor preko kojih on može zloupotrebljavati ljude za svoje svrhe. Vrag ili vragovi – to su u ovome slučaju bili klerici i redovnici koji su tijekom mnogih stoljeća, od ženskih samostana, barem djelomično, pravili bordele. Kod Karlheinza Deschnera u knjizi «Križ s crkvom» o tome postoji sljedeća primjedba: Sinoda u Aachenu – to je bilo za vrijeme Karla Velikog – je objavila «da su samostani redovnica više javne kuće … nego samostani – usporedba koje se još u 9. stoljeću često ponavljala». (str. 137) «Kao otvorene javne kuće su nadalje bili opće poznati samostani redovnica u Interlakenu, Frauenbrunnu, Trubu, Gottstadtu kod Berna, Ulmu i Mühlhausenu.» (str. 139) Još u 16. stoljeću je obavljen nadzor u 88 austrijskih samostana; pritom su «popisani 387 redovnika i 86 redovnica. Tih 387 redovnika je u svojim božjim kućama uzdržavalo 237 konkubina i 49 supruga. 86 postojećih redovnica imale su sveukupno 50-oro vlastite djece»85 . Tako je bilo od antike do doba reformacije. Naravno ne može se uopćavati. Ponekad su ženski samostani bili jednostavno takoreći radne ustanove u kojima se iskorištavala jeftina radna snaga žena. Samostani su također služili kao mjesta za protjeravanje mladih plemićkih kćeri koje nisu mogli udati ili ih nisu htjeli, koje su tamo praktički bile zatvorene. Bilo je bogatih samostana, gdje su redovnice a prije svega naravno redovnici živjeli u luksuzu, gdje je ponegdje za jednoga redovnika moralo rintati 6 do 8 slugu. U samostanima su se držali robovi i sluge, gdje su bili zatočeni. Redovnici u tim samostanima su zbog neumjerenog jela i pića patili od svih mogućih bolesti, od šećerne bolesti ili raznih deformacija kostiju. O životu o samostanima se dakle ne može donijeti općevažeći zaključak; samo se sa sigurnošću može reći: Sve to nema nikakve veze s Isusom iz Nazareta. Sljedeće pitanje ide upravo u tom smjeru: «Odakle zapravo dolazi ideja izgradnje samostana ili odlaska u samostan? Potječe li to od Isusa iz Nazareta?» Odgovor: Sigurno ne, jer je Isus rekao: «Kraljevstvo Božje je u vama.» (Lk 17,21) To znači da ga ne treba tražiti drugdje, niti kod svećenika, niti u samostanu, nego treba razviti Unutarnji život, pri čemu tamo gdje čovjek živi, u obitelji, u zvanju, ulazi sebi u trag, dakle spoznaje samoga sebe kako bi okajao i promijenio ono što ne odgovara Božjoj volji. Prvi kršćani nisu imali samostane. Oni su zajedno živjeli i radili. Tek od 4. stoljeća u crkvi postoje samostani – od onog vremena kada je institucija crkve već bila uklonila rano kršćanstvo. Dio ljudi koji nije mogao izići na kraj s tom nekršćanskom institucijom, izabirao je taj «evakuacijski put« u osamu samostana jer je vjerovao da će tamo doći bliže idealima kršćanstva. Dakle pitajmo dalje: Ako ustanovljenje samostana ne potječe iz učenja Isusa, Krista, - onda odakle? Ustanovljenje samostana potječe, kao mnogo toga u crkvi, iz poganstva. U poganstvu su već postojali pustinjaci, u Grčkoj su postojali prosjaci redovnici koji su se skitali. Izisovi svećenici su imali tonzuru, dakle djelomično ošišanu glavu, kao kasniji redovnici u srednjem

vijeku. Preteče ženskih samostana postojale su u Egiptu, u Babilonu i u starome Rimu. Tamošnje takozvane hramske svećenice, koje su se smatrale zastupnicama velikoga materinskog božanstva, u mnogim su se slučajevima bavile pravom hramskom prostitucijom. Navodno su to bile djevice, npr. vestalinke; u stvarnosti međutim, zvale su se «djevicama» samo zbog toga jer su sve što su zaradile, prepuštale hramu. Postoje izvjesne paralele između ženskih samostana i rimskih vestalinki, ne samo u vezi s posebnom odjećom što su je morale nositi. Npr. vestalinke su bile simbolično udane za Pontifeksa Maksimusa, to je bio vrhovni poganski svećenik. Znamo dakako tko danas nosi tu titulu. Redovnice u ženskim samostanima su se simbolično udavale – i još se danas udaju – za Isusa. Na glavu im se stavljao nevjestin vijenac, na prst im se nataknuo vjenčani prsten, krevet je bio ukrašen kao bračna ložnica i na njoj položeno raspelo. Ostale podudarnosti: Hramske svećenice su često bile prisiljene na svoju službu. To je bio slučaj upravo u Rimu. Romul, osnivač Rima, bio je sin hramske svećenice. Kao vođa klana on je kasnije sam, otmicom Sabinjanki, opskrbio hram «robom». Slično nedragovoljno se više puta izvršavalo stupanje u kasnije ženske samostane. Redovnice su često još kao djeca, katkad i kao dojenčad, bile obećane samostanu. Na taj se način osiguravao pomladak.86 Ovdje se priključuje sljedeće pitanje: «Ako su se već djeca trpala u samostan, jesu li kasnije ona mogla istupiti?» Odgovor: To nije bilo moguće. Budući da su one bile simbolično «udane» za Isusa iz Nazareta, istupanje se smatralo brakolomstvom i strogo se kažnjavalo. Moglo se dogoditi da su dotične doživotno bile zatvorene u nekim posebnim ćelijama ili u tamnicama. Uostalom to je još jedna podudarnost s vestalinkama. Ako su se one ogriješile o zakon hrama, tada su za kaznu bile žive zazidane. Život u samostanu je često imao karakter egzistencije živo-zakopanog. Dok su se vestalinke ipak imale mogućnost osloboditi ukoliko ih je otkupio neki prosac, redovnicama se nije pružala takva prilika. Istup iz samostana i danas je povezan s teškim posljedicama. Uvijek ima ljudi koji napuste samostan, a onda su na cesti. Jedva da su financijski zbrinuti ili osigurani za starost. Samostan je za njih sasvim paušalno uplaćivao samo minimalne doprinose. Jedva dobivaju otpremninu, i njihov je opstanak doveden u pitanje jer im i u toj situaciji samostan uopće ne pomaže. Može se reći: Opstanak u samostanu je u mnogim slučajevima obilježen protupravnim oduzimanjem slobode kretanja, stalnim zlostavljanjima i za najmanje prijestupe, uskraćivanjem spavanja, sve u svemu stalnom kontrolom i indoktrinacijom. U nekim su se samostanima redovnici morali dvaput dnevno ispovjediti, tijekom čitavog života, a onda su ih još zavaravali da će na taj način doći bliže Bogu. Dakle radi se o zloupotrebi ljudskog tijela i duše – i to često od samog djetinjstva. Stanari samostana su bili i jesu iskorištavani. Npr. ako rade kao učitelji, svoju plaću predaju samostanu i više od nje ne vide niti lipe. Svakodnevnica u samostanima i danas je povezana s velikim osobnim ograničenjima. U mnogim samostanima se opata mora pitati kada se želi gledati televiziju, čitati određenu knjigu ili primiti u posjet rođake. To se sve odvija protivno učenju Isusa, krista. On je učio slobodi. Nerazumljivo s pravnog stajališta: Demokratska pravna država daje instituciji crkve slobodan prostor za gruba uskraćivanja ljudskih prava. S pravnog stajališta treba dodati: Sve se to događa u državi u čijem su ustavu zajamčena ljudska prava i sloboda! Tu se postavlja pitanje zašto država ravnodušno promatra kada pod

tim ustavom nastaju i podržavaju se enklave neslobode. Često se od crkvenih opunomoćenika za sekte čuje kako podmeću religioznim manjinama da svoje članove iskorištavaju i ograničavaju njihova prava. – Zašto ti opunomoćenici za sekte upiru prstom na druge umjesto da počiste pred svojim pragom? Nigdje ne postoje tako gruba ograničenja ljudskih prava, tako bezobzirni zahtjevi za apsolutnošću kao unutar crkve. Očigledno se radi o manevru skretanja pozornosti kada se s katoličke ili evangeličko-luteranske strane religiozne manjine i inovjernici pokušavaju okriviti za iskorištavanje i ponašanje protivno ljudskim pravima. Jer činjenice jasno pokazuju da u našem slobodarskom društvu još i danas živi srednji vijek – ali osobito u crkvi. Nekoliko naših slušatelja ili slušateljica bili su zacijelo malo iznenađeni činjenicama o neprijateljstvu crkve prema ženama što smo ih iznijeli u našoj zadnjoj emisiji i nisu nam baš htjeli povjerovati. Jedan dopis glasi: «Smatram nešto jednostranim to što ste rekli o ženama i crkvi. Žene u samostanima npr. žive ipak potpuno samostalno i crkva ih cijeni i poštuje; i nisu li žene potpuno integrirane u današnji život zajednice?» Odgovor: Kada se oslovljava to kako danas žene žive u samostanima, tada najbolje pustimo da redovnice to same kažu. Primjerice se 1996. velika grupa redovnica, pripadnica reda s 2000 članica, pismom obratila papi Ivanu Pavlu II. One među ostalim pišu: «… Mi žene trebamo zauvijek ostati u potpunoj ovisnosti. Drže nas u stalnoj nepunoljetnosti. Iz naše jeftine radne snage svećenici izvlače najveću moguću korist za sebe i ne ustručavaju se vršiti na nas moralan pritisak ako ne izvršimo njihove nepravedne zahtjeve. Mi se redovnice pitamo da li se naš život mora sastojati u tome da budemo sluškinje svećenika u celibatu. Oni u nama ne vide ljudska bića. Od nas se samo očekuje da izvršavamo zahtjeve klera koji vjeruje da smo mi tu samo zbog toga da činimo što nam oni zapovjede. Začuđujuće je što čak i danas, u 20. stoljeću, muškarci pretpostavljaju da se božanski plan može posredovati samo preko njih.» Ovo je samo mali odlomak dugog pisma tih žena, objavljen u «Crkva interno, izdanje 6, 1996.» Odgovor nisu dobile. U dopisu našeg slušatelja bilo je istaknuto i pitanje kako stoji stvar s integracijom žena u život zajednice. Citiramo iz Mynarekove knjige «Poljski papa»: «Čistiti crkvu, postavljati cvijeće, to mi žene smijemo već stotinama godina. Skupljati za Caritas i izrađivati rukotvorine za adventske štandove, smijemo također. Ali Vam kažem, crkva koja nas napokon ne uzima ozbiljno, nije ženska crkva. Onda neka i muškarci ostanu među sobom. Zašto se zapravo čude kad mi žene hrpimice istupamo?» Ovako dakle u praksi izgleda integracija žene u život zajednice. Možda bi bilo vrijeme da oni koji se više neće pomiriti s takvim ponašanjem, nešto i poduzmu protiv toga. Pitanje koje se često postavlja je: A što se može protiv toga učiniti? Prvi korak bi bio protestirati protiv toga. A gdje se može protestirati? Kod vlade npr. – Možete se obratiti i pisati nadležnim tijelima naše države, ministarstvima, što držite o tome kako se još i danas iskorištavaju žene u katoličkoj crkvi. Uvijek je dobro da se loše stanje iznese u javnost. Zašto? Najviše od toga što se ovdje otkriva uopće nije poznato većini građana i crkvenim vjernicima. Zbog toga je vrijeme da se o tome javno progovori. Pišite dakle ako želite, svojoj vladi, protestirajte protiv iskorištavanja žena u katoličkoj crkvi. Zapravo, ukoliko to učinite, Vi postupate u interesu onih koji su pod crkvenom stegom, dakle prisiljeni su šutjeti. Njima se doista prijeti crkvenim kaznama u slučaju da postanu buntovni i da u samostanu zahtijevaju više slobode. Predbacuje im se da su položili vječni zavjet čiji je

prekršaj težak grijeh te im zbog toga prijete odgovarajuće kazne. Dakle radi se također o pokretu za oslobođenje duhovno porobljenih stanara crkvenih ustanova i samostana. Ako ozbiljno shvatimo problematiku koja proizlazi iz novih saznanja, morali bismo reći: U demokratskoj pravnoj državi, kakvom se Njemačka sigurno predstavlja, postoji očigledno veliki slobodan prostor u kojem nepravda smije žariti i paliti kako želi. Zapravo to je neshvatljivo ako se pomisli da Njemačka ima odličan ustav. Upravo se jedno bitno područje života izuzima od tog prava i prepušta samovolji svećenstva, koje k tome dobiva još i blagoslov države; jer u Njemačkoj ta institucija, crkva, kao takozvano društvo javnog prava, ima čak karakter sličan državi. I tu bi bilo vrijeme da se prst gurne u ranu i upozori na to da se nigdje tako grubo ne gazi pravo kao u tome slobodnom prostoru što su ga sebi uzele crkvene institucije. Zar se u tom smislu ne postavlja pitanje svim sugrađankama, svim ženama, sljedeće pitanje: Zašto ste još u katoličkoj crkvi kada ste za svećeničku kastu ipak bezvrijedne? Moguće objašnjenje: Očigledno se prvo mora izvršiti unutarnji čin oslobođenja, da bi se izašlo iz tog obruča. Ukoliko su čovjeka od djetinjstva naučili da je crkva uvijek samo «dobra», da papa uvijek ima pravo, da žene moraju šutjeti, a da muškarci kao svećenici moraju odlučivati, što je u Božjem smislu, tada je vjerojatno teško reći: Sada mi je dosta; istupit ću i želim konačno živjeti slobodno kao dijete Božje, izvan zidina te apsolutistički upravljane i vladajuće crkve. Pogledajmo Isusa iz Nazareta. Je li On odbacivao žene? Baš suprotno! Među učenicima je bilo jako, jako mnogo učenica, dakle žena. Bog je jedinstvo i zajedništvo. Bog je život. On je i ženama dao život isto kao i svakome muškarcu, a također i svakom svećeniku ili župniku ili bilo kako se zvali. Isus je preljubnicu – što možemo pročitati u Bibliji institucija crkve – čak zaštitio rekavši muškarcima koji su je htjeli kamenovati: «Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!» (Iv 7,8) Nakon toga se On obratio ženi pitanjem: : «Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?» Svi su bili otišli. Zašto? Zato jer je On u njima dotaknuo svijest njihove vlastite krivnje. – Očigledno su ti muškarci još imali savjest koja se mogla osloviti. Na ovome mjestu postavimo pitanje: Je li svećenička kasta zapravo bez grijeha? Jer najčešće ona huška narod da baca kamenje na druge. Da su svećenici bez grijeha, tada ne bi morali ići na ispovijed. Čak i papa ima ispovjednika kojeg redovito konsultira. Da je bio bez grijeha, ne bi dakako morao to činiti. Tjelesni prijam Marije u Nebo? U kojoj mjeri jedna navodno nepogrešiva institucija obmanjuje svoje članove? Jedna se slušateljica temeljito bavila osobito Marijom i svecima i postavlja sljedeća pitanja: «Marija, Isusova majka, kao što je poznato, štuje se kao svetica, a sveci bi normalno trebali biti bez grijeha. Jer s grijehom se ne može doći u Nebo. Ako su sveci na Nebu, znači da su morali i kao ljudi biti sveti, dakle bez grijeha. A Marija je navodno s fizičkim tijelom uzašla na Nebo. Zašto onda svi takozvani sveci ne uzađu na Nebo? Jer svet znači, kao što je rečeno, bez grijeha. A ako se Marija štuje kao svetica i ako je fizičkim tijelom uzašla na Nebo, tada riječ «svet», koja se pripisuje i drugim ljudima, znači da su i oni isto tako sveci kao i Marija: neokaljani. Ona je bila bez grijeha i mogla je fizičkim tijelom otići na Nebo. A sveci, oni umiru ovdje. – Kakva je to razlika?» Odgovor: Očigledno je uzaludan trud da se u tu zbrku crkveno fabriciranih pravila uvedu makar i naznake nekakve logike. To što su jedni proglašeni svetima i fizički primljeni u Nebo, a drugi možda samo kao duše proglašeni svetima i primljeni u nebo, ne može se

objasniti bilo kakvom razboritom suvislosti. Dogma o tjelesnom prijamu marije u Nebo je ustvari proizvod neurotičnog duševnog ponašanja Pija XII. On je tu dogmu proglasio 1950, a u međuvremenu svatko zna da je taj papa na zapravo neurotičan način provodio Marijin kult koji nije imao granica. Zbog svoje navodne nepogrešivosti on je proglasio tu – moglo bi se skoro reći: bezumnu – dogmu da je Marija bila tjelesno primljena u bestjelesno Nebo gdje se sada nastavlja njena egzistencija – možda soptanjem ili bez hrane, ali tjelesno. Nema uopće smisla nastojati to makar i približno objasniti. Radi se o proturječnostima papinske nepogrešivosti koje katkad dovode i do logičkih neobičnosti, čak do ludosti. Ali upravo je to osnova katoličkog nauka. Logičnu «ludost» se može opisati kao «apsurdnost», a u katoličkoj crkvi kola «vjersko načelo»: «Credo quia apsurdum», dakle: Vjerujem jer je logički ludo, nevjerojatno, besmisleno. Prema tome čak besmislenost jedne izjave vrijedi kao dokaz da se radi o nekoj vrsti više istine, kojoj se bez razmišljanja mora pokloniti vjera i povjerenje. Iz toga je jasno vidljivo: Razum se u vezi s tim naukom ne smije upotrijebiti ni u kom slučaju. Vratimo se još jednom na prvo pitanje i nastavimo tu misao: Ako su svi sveci ipak sveti, dakle neokaljani, i uzađu na Nebo, gdje je onda prošli papa Ivan Pavao II? Pokušava mu se već sada, nekoliko tjedana nakon njegove smrti, pripisati svetost. Je li sada njegovo tijelo još u blizini – ili je već napola uzašlo na Nebo? I tu bi bilo još prostora za novu dogmu u svakom pravcu. Ova potencijalna dogma vrlo vjerojatno neće biti proglašena, jer relikvije takozvanih svetaca, njihove razne kosti, leže rasute u mnogo raznih crkava. Kada bi ti sveci tjelesno uzašli u Nebo, svi bi si najprije morali skupiti svoje kosti. To neće biti moguće tako jednostavno, a i bio bi to sigurno i gubitak za katoličku crkvu. Mjesta hodočašća bi naime bila nezamisliva bez relikvija. Dragi slušatelji, dragi čitatelji, ove apsurdne konzekvence nismo naveli kako bismo se rugali vjeri pojedinih sugrađana, kojima uopće nisu poznate mnoge činjenice i povezanosti, i koji također ne znaju da kod Boga ne postoji prisila niti kazna, niti besmislice. Ali potrebno je ukazati na te proturječnosti, na te bezobzirnosti prema zdravome ljudskom razumu, da čovjek postane svjestan njih, kako bi spoznao u kojoj mjeri jedna navodno nepogrešiva institucija obmanjuje svoje članove. Vrijeme je da se raskrinkaju te besmislice, i zbog toga mi to činimo u ovome našem razgovoru. Naglasimo još jednom jasno glavnu stvar: Sve se to nudi pod imenom Isusa, Krista. On, veliki učitelj mudrosti i Otkupitelj međutim apsolutno nema nikakvu veze s tim! Mi prakršćani ne dopuštamo da se ponovo blati Krista i Njegovo jedinstveno učenje što ga je donio prije 2000 godina – koje su tijekom 2000 godina čuvali mnogi ljudi, zbog čega ih je crkva u najvećem dijelu ubila. Ali prije svega, dragi slušatelji, dragi čitatelji: Pogledajte jednom to obuhvatno, moćno djelo Isusa, krista, Njegovu riječ preko proročice i izaslanice Božje, Gabriele, koju danas možete u svim podrobnostima čitati na tisućama stranica, odnosno slušati u našim radioemisijama! Tko jednom otkrije kakvo je veliko i zaokruženo djelo spasenja Krist Božji poklonio ljudima, kakvu bezgraničnu ljubav i skrb On pruža svakome, razumjet će da onaj koji poznaje Njegovo istinsko učenje, ne može činiti ništa drugo nego ispraviti besmislice koje svećenička kasta širi o Isusu, Kristu. Vrijeme je da se rehabilitira Isusa, Krista. I u tom smo cilju mi nastupili. Predočimo si: Isus iz nazareta nije tražio da ljudi vjeruju u ludosti – a Bog, sveopći duh je mudrost, sloboda i jedinstvo. Zbog toga je i nezamislivo da vjera u Boga mora ići od jedne besmislice do druge. Isus iz Nazareta nije poučavao npr. da si žena mora pokriti glavu jer nije

slika i prilika Božja, nego je poučavao da su svi ljudi djeca Božja, da je Kraljevstvo Božje u nutrini svakog čovjeka. Usprkos tome crkveni učitelj Ambrozije je proglasio tu besmislicu: «Žena mora pokriti glavu, jer nije slika i prilika Božja.»87 U crkvenoj povijesti je omalovažavanje žene stoljećima imalo svoje sljedbenike, sve do današnjeg dana. Tko posjećuje papu, a ženskog je roda, mora, kao što se može uvijek vidjeti, na glavi nositi veo, najčešće crni veo. Malo njih znade zašto je to zapravo tako. Ako se pročita što je Ambrozije prije 1700 godina naredio, da « žena mora pokriti glavu», može se shvatiti što znači tradicija u crkvi. I najveća besmislica se može održati 1700 godina, kao što ovaj primjer pokazuje. Podcjenjivanje i podčinjavanje žene – tradicija od Pavla do danas Difamiranje ženskoga, iskrivljavanje i zloba započeli su s pavlom, o kojem smo već govorili u našim emisijama. Za podsjećanje, nekoliko Pavlovih rečenica: Pavao je bio taj koji je rekao da žene na sastancima trebaju šutjeti jer im nije dopušteno govoriti, već se imaju pokoriti. Pavao je bio također taj koji je Efežanima napisao: «…jer je muž glava žene kao što je i Krist glava crkve.» (Ef 5,23) Korinćanima je napisao: «Čovjek je slika i odsjev Božji a žena je odsjev čovjekov.» (1 Kor 11, 7) Naglasimo: To još i danas piše u Bibliji, a biblija prema katekizmu, dokazano vrijedi kao prava riječ Božja. Taj podcjenjivački stav prema ženama se kao crvena nit provlači kroz čitavu crkvenu povijest. Skoro da se može govoriti o «kaskadi podcjenjivača žena» - kao što smo u jednoj od naših prošlih emisija govorili o zločinačkoj kaskadi papa. To su i ovdje potomci potomaka od potomaka. Svi su Pavlovi «potomci» - a ne Isusovi. Jedan od tih Pavlovih potomaka je i crkveni učitelj Ivan Zlatousti koji je rekao: «Žene su uglavnom određene za to da zadovolje pohotu muškaraca.»88 Kao što je spomenuto, to je bio čest slučaj osobito u samostanima. Prikazat ćemo još nekoliko izopačenih gledišta crkvenih velikodostojnika: Jeronim, koji je živio od 347. do 420. smatrao je:»Ako se žena ne pokorava mužu, koji je njena glava, kriva je za isti prekršaj kao muž koji se ne pokorava svojoj glavi (Kristu)».89 Ili Augustin, crkveni učitelj koji je živio od 354. do 430: «Žena je manje vrijedno biće koje Bog nije stvorio po svojoj slici i prilici. Odgovara prirodnome redu da žene služe muškarcima.»90 Idemo dalje u 13. stoljeće. Albertus Magnus, isto tako crkveni učitelj, oko 1200, tvrdi: «Da ne bi potpuno propalo djelo prirode, ona oblikuje ženu»91 jer bi se zapravo smjeli rađati samo savršeni ljudi, tj. muškarci. Vrhunac predstavlja izjava Tome Akvinskog kojeg smo više puta spomenuli, doslovce: «Žena se prema muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno prema savršenome.» A u sljedećoj svojoj «mudrosti», koju crkva jako cijeni, on objavljuje da je žena promašaj prirode, neka vrsta osakaćenog, promašenog, neuspjelog muškarca. Osvijestimo si koja se imena ovdje spominju: Pavao, Zlatousti, Jeronim, Augustin, Toma Akvinski. Radi se o znamenitim uglednicima, priznatim «veličinama» rimokatoličke crkve, koji su u značajnoj mjeri obilježili povijest takozvanoga kršćanskog Zapada. Ugnjetavanje žena koje preko 2000 godina izaziva nepovjerenje prema zapadnjačkoj kulturi i izopačuje je, ima svoje korijene u rimokatoličkoj instituciji. Iako ta crkva danas tvrdi da je samo po sebi razumljivo ona za jednakost muškarca i žene, to je potpuno neuvjerljivo sve dok se ona ne oslobodi tih sablasnih «predaka» po imenu Augustin ili Toma Akvinski. Zapravo to je slično kao kod evangeličko-luteranske crkve koja još uvijek hoće ostati vjerna ugledu i tradiciji Luthera, koji je bio, među ostalim, jedan od najvećih antisemita. A rimokatolička crkva hoće ostati vjerna upravo tradiciji jednoga Augustina i jednoga Tome Akvinskog, koji su bili najveći neprijatelji žena koji su ikada postojali u zapadnjačkoj povijesti.

Sada bi se još moralo postaviti pitanje: A nisu li upravo svi oni proglašeni svetima? Odgovor: Naravno! Toma Akvinski se smatra najvećim crkvenim učiteljem i naravno se osobito štuje kao «sveti» Toma Akvinski; isto tako je i sa svetim Augustinom. A sve to zlobno i prezirno prema ženama, štoviše prezirno prema ljudima, što su napisali ti crkveni učitelji i takozvani sveci, još i danas se predaje mladim katolicima u katoličkom vjeronauku i sjemeništima, i sve to još i danas napokon truje ljudsku svijest. «Jesu li žene ljudi?» Žene, spasite svoj život! «Istupite iz nje …!» Pitanje: «Prema svemu tome bilo bi zacijelo logično pretpostaviti da u vječnome kraljevstvu, na nebu, postoji samo jedna žena – Marija – kao svetica, svi drugi su sveti muškarci?» Odgovor: To se pitanje ranije postavljalo sasvim ozbiljno. U 6. stoljeću se na sinodi u Maconu (585) raspravljalo o pitanju «ne bi li se zaslužne žene prilikom uskrsnuća tijela, prvo morale pretvoriti u muškarce, prije nego stupe u raj»92 A na toj sinodi briljirao je jedan biskup izjavom «Žene nisu ljudi»93 Dakle, tko ne želi doći u takvo «Nebo», može povući samo jednu konzekvencu: odmah istupiti iz te institucije koja prezire žene. Onda će biti siguran da je utekao katoličkom «spasenju» i da neće dospjeti u takvo «Nebo» gdje postoje samo muškarci ili pretvorene žene. Prema tome u vječnome kraljevstvu Bog ima samo čisto muško domaćinstvo? – To upravo pokazuje koliko malo zna Petrova stolica o Bogu, o istinskome Sveopćem Jednom. I najkasnije na ovome mjestu bi bilo prikladno, podsjetiti naše sestre na riječi iz Ivanovog Otkrivenja: «Iziđite iz nje, moj narode» - današnjim riječima rečeno: Istupite iz nje – «da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka)». (Otk 18,4) A onaj tko se – npr. kao mlada žena – danas možda pita: «Kako istupiti iz crkve?» preporučamo mu Internet-stranicu koju održava URL: www.stuhl-petri-de. Tamo se nalazi kratka uputa za istupanje iz crkve koje se obavlja vrlo jednostavno. Jedan dopis jako dobro odgovara onome što je bilo izloženo. Jedna je slušateljica napisala:«Kod slušanja vaše emisije došla mi je na um jedna usporedba. Kad je žena članica crkve, to je kao kad je krava članica mesarskog ceha ili srna članica lovačkog udruženja.» Jasnije se to ne može izraziti; i kao mnogi drugi i ta nam je slušateljica saopćila da je u tjednu nakon slušanja naše emisije, istupila iz crkve. Sljedeće pitanje glasi: «Je li se to neprijateljstvo prema ženama očitovalo tako drastično zapravo samo u srednjem vijeku, ili što se događalo dalje u povijesti? Odgovor: U 17. stoljeću su «kršćanske» propovijedi bile prepune samo kleveta žena. Na primjer, o ženi je bavarski dvorski pisar, Egidius Albertinus, rekao da je «posve osobit instrument vraga», a augustinski pustinjak Igtnatius Ertl pita: «Što je gluplje u glavi i slabije u srcu od žene?»94 U pogledu svih ovih citata i prikaza ponetko će upitati: Zašto žene u katoličkoj crkvi zapravo odavno ne zahtijevaju da se papa ispriča svim ženama koje je njegova institucija stotinama godina gazila? Jedno Mea Culpa prema svim ženama odavno je u zakašnjenju. U svakom slučaju to bi moralo biti iskreno …

I u 18. stoljeću se nastavilo crkveno podcjenjivanje žena. Tada je jezičavi propovjednik Abraham a Santa Clara izvrijeđao ženu riječima , «da je lijepo uređena žena hram izgrađen na kloaki. Tko će htjeti izmet štovati kao Boga?»95 A još su u ranome 19. stoljeću izašli spisi sa zloglasnom skolastičkom raspravom «Ima li žena dušu?». Nakon ovih citata i znanstvenih mišljenja crkvenih učitelja uzmimo još jednom Bibliju, koja napokon još uvijek obvezno vrijedi kao prava riječ Božja. Što se u njoj još može pročitati o ženama? Nešto je već bilo prikazano. U prvoj poslanici Timoteju piše: «Ne dopuštam ženi da poučava … jer najprije je bio stvoren Adam, onda Eva.» (1 Tim 2, 12) Odgovarajuće tome u prvoj poslanici Korinćanima stoji:«Budući da čovjek nije od žene, nego žena od čovjeka, i budući da čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka.» (1 Kor 11, 8) U Poslanici Timoteju piše također: «Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti.» (1 Tim 2, 12)A u Prvoj poslanici Korinćanima: «Žene neka na sastancima šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje.» (1 Kor 14, 34) To što je u prošloj emisiji bilo citirano kao izjava pape Ivana Pavla II, orijentirano je dakle izravno na ova kobna mjesta u Bibliji. – Predočujmo si uvijek iznova: Ta Biblija za crkvu danas kao i prije vrijedi kao autentična riječ Božja.96 Dakle ona se nije distancirala od tih mjesta u tekstu koja preziru ženu, već svaki katolik do danas mora u njih vjerovati. Obvezatno! Mnogi slušatelji i čitatelji možda misle: «Sve je to lanjski snijeg. Danas je ipak sasvim drukčije.» Nažalost nije tako! Taj stav nepromijenjen susrećemo i u 20. stoljeću, npr. u prijetnji isusovca Wilda koji obznanjuje:«Djevojke koje nose mini-haljine idu u pakao.»97 Papa Pio X. je 1910. objavio jedan dokument koji ženama zabranjuje pjevanje u crkvi i ženama zapovijeda da tiho sudjeluju u bogoslužju. Idemo dalje u sadašnjost: Papa Ivan Pavao II. je obznanio da je isključenje žena iz svećeničke službe u skladu s Božjim planom za njegovu crkvu. Doslovce: «Poslanje žene je opstanak kao žena i majka. Zahvaljujemo vam herojske majke». Za papu Ivana Pavla II. uloga žene je dakle sasvim jasna: biti kod kuće za štednjakom i donositi djecu na svijet. Što će pomisliti za njegove riječi zahvale, neka svatko sam odluči. Jedan je slušatelj svoje misli o temi «žena u crkvi» sažeo u sljedećim riječima: «Žene, spasite svoje živote! Istupite iz crkve!» K ovome još pitanje jedne slušateljice: «Ako je crkvi danas ozbiljno stalo do ravnopravnosti žene, zar ne bi onda ženama mogla dopustiti vršenje svećeničke službe?» Odgovor: Čovjek si doduše ne može predstaviti da neka žena to bezuvjetno želi, ali ukoliko bi se to stvarno dogodilo, tada se milom ili silom mora prihvatiti odgovor crkve koji npr. kardinal Meisner iz Kölna formulira na sljedeći način: «U rimokatoličkoj crkvi žene neće biti zaređivane za svećenike sve dok ovaj svijet postoji.» kaže se da onaj tko je za zaređivanje žena za svećenike, upravo više nije katolik. O tome bi osobito trebale razmisliti sve žene koje se još uvijek nadaju da će se crkva promijeniti, i da će jednom sve biti bolje. Upravo umrli nadbiskup Düba iz Fulde, je uostalom ljude koji zagovaraju zaređivanje žena za svećenike nazvao «katoličkim otpacima». Nakon svega rečenog, komentar je suvišan. Vjerovanje u vještice što ga je crkva stvorila i veličala – osnova inkvizicije i egzorcizma Dobili smo neka pitanja, posebno od žena, na temu progona vještica. Jedno pitanje glasi: «U vašoj ste emisiji spomenuli da je progon vještica u luteranskim područjima bio isto tako loš kao i u katoličkim. Zbog čega je bilo tako?»

Odgovor: Luther se pozivao na Stari zavjet i zahtijevao je smrtnu kaznu za vještice. U Starom zavjetu – koji se nepravedno u svim dijelovima izdaje za autentičnu riječ Božju – piše: «Ne dopuštaj da vračara živi!» (izl 22,17) Stoga se u spisima Martina Luthera doslovno kaže: «S vješticama i vračarama se ne treba imati milosti. Htio bih ih sam spaliti» Uz to su zemaljski poglavari u luteranskim područjima istovremeno bili i najviši zemaljski biskupi u svojim crkvama. Luther je dakle osnovao takoreći državnu crkvu, u kojoj je splet između države i crkve bio još jače izražen nego u katoličkim područjima. Budući da je luteranski zemaljski poglavar istovremeno bio i najviši zemaljski biskup, takozvani vještičji novac koji je bio konfisciran od tih žrtava, pripadao je samo njemu. U katoličkim se područjima imetak likvidiranih, znači ubijenih navodnih vještica, morao još podijeliti između države i crkve; tu je međutim zemaljski biskup mogao te prihode upotrijebiti samo za sebe. On se kod svojih odluka nije morao niti usklađivati s klerom, jer je sam djelovao kao vrhovni klerik. Na taj je način luteranskim zemaljskim poglavarima bilo osobito lako omogućeno da isključe svaku opoziciju, tako što su buntovne ljude jednostavno oklevetali kao «čarobnjake» odnosno «vještice» i bez oklijevanja ih dali ukloniti. Da vjerovanje u vještice ne pripada prošlosti, pokazuje sljedeće pitanje: «U jednim novinama nedavno sam pročitao kako je neki čovjek iz religiozne zasljepljenosti zapalio neku ženu misleći da je ona vrag. Nije li to također posljedica crkvenog nauka?» Odgovor: Odakle bi inače taj čovjek mogao imati takvu predodžbu? Može se poći od toga da je crkveni nauk u kojem su žene stotinama godina bile ocrnjivane, ostavio svoje tragove, svoj pečat, u svijesti vjernika. Do kraja 18. stoljeća zbog praznovjerja u vještice u Europi je prema opreznim procjenama umrlo između 40.000 i 100.000 ljudi, pretežno žena. Tako je glasio podatak u novinama «Main-Echo» i 1999. godini. Druge procjene idu do 1.000.000 žena. Čovjek si može jasno predočiti da sva ta djela još stoje u atmosferi kao energetske pohrane i možda utječu na nekoga da počini nešto slično kao nekada. Zastrašujuće je da se nešto tako događa godine 2005. Međutim to pokazuje koliko je trajan učinak poduka o vragu. Uostalom članak o kojem je pisao slušatelj izišao je u «Spiegel Online» 14. srpnja 20005. Naslov: «45-godišnjak htio je poznanicu spaliti kao vješticu». Još jedno pitanje: «I ja smatram da su progoni vještica bili strašni i da je crkva sudjelovala u tome – ali nije li nepravedno pripisati joj za to svu krivicu? Nisu li praznovjerje i okrutnost bili opća pojava tadašnjeg vremena?» Odgovor: Ovdje se mora sasvim jasno reći: Baš ne! Jer do kraja 12. stoljeća se vjerovanje u vještice smatralo čak praznovjerjem. Po tadašnjoj općoj predodžbi vještice uopće nisu stvarno postojale, dakle vještice nisu mogle «začarati» realnu štetu; kažnjivo je bilo samo vjerovanje u vradžbine. Tek je katolička crkva pronašla odgovarajuća teološka obrazloženja za postojanje vještica i pokrenula je progon vještica sa svim njegovim okrutnim – i za crkvu unosnim – neprilikama. Od 1258. do 1526. bilo je ne manje od 57 papinskih naredbi uperenih protiv «čarobnjaštva i vještica». Papa Inocent VIII. je 1484. službeno proglasio vradžbine osobitim zločinom, koji zahtijeva inkvizicijsku istragu. Kod progona vještica se nije toliko radilo o kažnjavanju prekršaja protiv ljudi i ljudskih propisa, koliko o «progonu djela usmjerenog protiv Boga i njegovog zakona» ili izrečeno riječima georgea Orwela («1984.»), o «misaonom deliktu». Tu se nije morala dokazivati realna učinjena šteta, koja je po tadašnjem svjetovnom zakoniku morala postojati kao pretpostavka za smrtnu kaznu: Sa ili bez «vještice» su završavale na lomači. Progonitelji

vještica su se pozivali na svoju zapovijed «Ne dopuštaj da vračari žive» - Protivljenje bi bilo ateizam i prema tome opet zločin koji zaslužuje smrtnu kaznu. Primjer sudskog postupka protiv vještice. To što je Ratzinger slavio kao «napredak»… - nečuveni je skandal! Sljedeće nas pitanje dovodi malo u nepriliku. Prilikom izvještavanja o postupcima prema vješticama mi smo bili jako suzdržani kako ne bismo previše trošili živce naših slušateljica i slušatelja. Sada dolazi pitanje: «Iz kojih razloga su žene bile optuživane kao vještice? Imate li praktičan primjer sudskog postupka?» Odgovor: U nastavku dakle nekoliko detalja iz jednoga sudskog postupka. Žene – ali ne samo žene, već i muškarci, starci, čak i djeca! – bili su optuživani od katoličkih inkvizitora da su u savezu s vragom. Indicije i podaci često su bili smiješni i posve očigledno izmišljeni. Bilo je međutim sasvim dovoljno da čovjek bude osumnjičen za krivu vjeru. Svjesno nismo odabrali osobito krvavi primjer, ali ipak slučaj koji pokazuje brutalnost crkvene inkvizicije. Radi se o slučaju mlade, trudne španjolke Elvire del Campo. Elvira je bila uhapšena pod sumnjom da je Židovka. U tamnici je mlada žena na svijet donijela svoje dijete prije nego je naredne godine dovedena pred sud u Toledu. Dvojica zanatlija koji su stanovali u njenoj kući kao podstanari pojavili su se kao svjedoci i tvrdili da Elvira nije jela svinjetinu i da je subotom oblačila čisto donje rublje. Za dojavu tako «sumnjivog» ponašanja inkviziciji ti su muškarci uostalom nagrađeni s 3 godine oprosta grijeha … Elvira je uvjeravala u svoju nevinost: Da je kršćanka, da je njen muž kršćanin, da je također njen otac kršćanin. Izgleda da je ustvari njena majka imala židovske pretke, jer od svoga 11. rođendana više nije mogla jesti svinjetinu. Čim bi samo probala, odmah bi joj pozlilo. Majka je odgojila Elviru da subotom mijenja donje rublje, u čemu međutim ona nije mogla prepoznati nikakvo dublje religiozno značenje. Sud joj je zaprijetio mučenjem ukoliko ne govori istinu. Ona nije imala što dodati svojoj izjavi. Elviru su svukli golu i svezali su joj ruke. Užad su okrećući zatezali dok nije počela vikati, jer su joj slomili kosti. Kod 16. okreta je čak užad popucala. Onda je bila zavezana za stol na kojem su se nalazile prečke s oštrim bridovima. Užad kojom je bila svezana su ponovo zategnuli. Od muka i očaja ona je kričeći «priznala» da je prekršila zakon. «Koji zakon?» pitali su je. Kada nije mogla točnije reći koje je Božje pravilo prekršila, bila je podvrgnuta mučenju s vodom. Kod mučenja s vodom žrtvi se stisne nos i istovremeno se lijevkom u usta ulijeva voda na litre. Trbuh se nadima i po njemu još tuku. Kod ove torture mnoge se žrtve uguše ili se takoreći raspuknu. Nakon što je prošlo mučenje s vodom, Elvira više nije mogla govoriti. Dakle obustavili su mučenje za 4 dana koje je ona provela u samici. Na sljedećoj «sjednici» Elvira je mogla samo prositi da joj pokriju golotinju prije nego je potpuno klonula. Na kraju je «priznala» da je Židovka i preklinjala za milost – i suci su bili milostivi! Ostavili su je na životu, zaplijenili su njenu cjelokupnu imovinu i osudili je na još 3 godine tamnice. 6 mjeseci kasnije pustili su je na slobodu nakon što je poludjela. – O daljoj sudbini njenog djeteta nije ništa poznato.98 Tako i još gore je sa svojim žrtvama postupala španjolska inkvizicija tijekom više od 300 godina. Još godine 1808, kod ulaska Napoleona, ona se bavila svojim jezivim poslom. Francuzi su ispod dominikanskog samostana u Madridu našli sobe za mučenje pune zatvorenika. Svi su bili goli i većina njih poludjeli. To je okrenulo želudac čak i ne baš preosjetljivim francuskim vojnicima prekaljenim u borbama. Oni su ispraznili podzemne

tamnice, oslobodili su ljude i dignuli su samostan u zrak. Možda bi se ovaj primjer trebao poslati sada vladajućem papi Benediktu XVI. koji je, kao što je već spomenuto, u jednome intervjuu neposredno prije svog izbora za papu, hvalio inkviziciju kao «napredak», zato jer je ona prije donošenja presude provodila saslušanje prekršitelja. Ovako je i slično, često još i gore, izgledalo dakle to «saslušanje», koje trenutno vladajući papa hvali kao napredak. – Što je to drugo nego sramotan skandal? I iznova pitanje: Tko sjedi na Petrovoj stolici? Dragi slušatelji, dragi čitatelji, odgovor Vam sada više sigurno neće biti težak. Možemo Vam zajamčiti: Postoji još bezbroj činjenica od kojih ćemo Vam neke podastrijeti u našim sljedećim emisijama. Još jednom recimo to jasno: Nama nije stalo da otkrijemo neiskazane spletke te institucije, već nam je stalo da objasnimo da sve to nema nikakve veze s Isusom, kristom. U međuvremenu ste također mogli primijetiti da je to upravo suprotno od onoga što je Isus, Krist poučavao i danas ponovo poučava.