terorizam

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

468

Mr. sc. HARIS PEŠTO*

Pojavni oblici terorizma

Sažetak

Terorizam predstavlja jedan od ključnih sigurnosnih problema savremenog društva. Postao je pojava, pojam, misao i termin koji je ušao u svakodnevni život savremenog čovjeka. Uporedo s razvojem i napretkom čovječanstva u teh-ničkom, materijalnom i kulturnom pogledu, razvija se i terorizam. Terorizam se stalno mijenja kako po formi i sadržaju tako i po tipovima i oblicima organizi-ranja, načinima djelovanja, tehničkoj opremljenosti. U standardnom određenju terorizam je takva vrsta nasilja, ili prijetnja nasiljem, koja teži da izazove strah s ciljem da uputi određenu poruku, najčešće političkog karaktera, i skrene pažnju na neku grupu, pojavu, ili stanje u društvu. Brojni autori pokušavaju otkriti uzroke, oblike i suštinu terorizma, kao i profil savremenog teroriste.

Ovim radom želimo odgovoriti na suštinsko pitanje pojavnih oblika tero-rizma, od kojih je samoubilački terorizam jedan od najsvirepijih, čija globalna prijetnja zahtijeva angažiranje cjelokupne međunarodne zajednice.

Ključne riječi: terorizam, otvoreni terorizam, prikriveni terorizam, nuklearni terorizam, hemijski terorizam, biološki terorizam, samoubilački terorizam

Uvod

Terorizam je po stao svakodnevnica, a terorističke akcije mogu zahvatiti bilo koji dio svijeta. Međutim, kao sredstvo i metodu ostvarenja svojih ci-ljeva prihvaćaju ga različite, prije svega političke grupe, organizacije, pa čak i poneke države. Terorizam kao pojava nema granica, dakle može se pojaviti na svakom dijelu planete ako za to postoji interes određenih snaga, struktura i subjekata. Terorizam ima dugogodišnju historiju, a bio je prisutan i u sta-rim civilizacijama. Osnovni izvori terorizma nalaze se u nagomilanim dubo-kim društvenim suprotnostima, te nepovoljnim društvenim uslovima, koje

* Autor je doktorand na Odsjeku politologije Fakulteta političkih nauka.

469

Fakultet političkih nauka – GO

DIŠN

JAK 2010/2011

POJAVNI OBLICI TERORIZMA

neko želi pod svaku cijenu promijeniti, kao i u neostvarenim ambicijama određenih društvenih grupa. Nosioci terorizma su određene političke, para-političke i slične organizacije i grupe koje su, shodno svojoj ideji, ciljevima i općim promišljanjima, umjesto metoda demokratskog djelovanja, metoda demokratske borbe, dakle političkih metoda, odabrale nasilje kao put za os-tvarenje svojih ciljeva. Terorizam se ispoljava u više različitih oblika, od kojih svaki ima svoje odgovarajuće specifičnosti, ali su im ciljevi slični ili istovjetni.

Ciljevi terorizma su na poseban način oblikovani i izraženi politički, odno-sno parapolitički, kao ciljevi terorističkih organizacija, grupa, ili pokreta. Svaka od terorističkih organizacija i grupa ima određene političke ciljeve, zbog kojih je i osnovana. Danas, jedna od najzlokobnijih terorističkih prijetnji je samou-bilački terorizam. Osnovna karakteristika mu je spremnost pojedinaca ili gru-pe da žrtvuju svoje živote radi uništavanja ili pokušaja uništavanja nekog cilja.

Ofanzivno pregrupiranje i omasovljenje terorističkih organizacija i nji-hova agresivnost značajno narušavaju sistem sigurnosti u svijetu na počet-ku 21. stoljeća. Zbog toga turbulentno stanje može zahvatiti šira svjetska prostranstva. Tome doprinose: neozbiljno shvaćene opasnosti od terorizma i primjena dvostrukih standarda nekih velikih sila. Suprotstavljanje savreme-nom terorizmu otežava i to što se ogromna sredstva i energija usmjeravaju na posljedice, umjesto na otkrivanje uzroka terorizma. Sigurno je da se te-rorizam ne može iskorijeniti korištenjem samo vojne sile, već mijenjanjem ukupnih društvenih odnosa, razvojem demokratije i masovnim educiranjem javnog mnijenja o terorizmu. Terorističke aktivnosti su veoma složene i još uvijek nisu dovoljno razjašnjene, naročito kada je riječ o njihovim nosio-cima i, uopće, razlozima za njihovo postojanje. Osim toga, objekti napa-da i metode koje se primjenjuju podliježu stalnim promjenama. Zbog toga za uspješno suprotstavljanje terorističkim aktivnostima rad u kontinuitetu uvjetovan brojnim okolnostima i zahtijeva odmjerenost, strpljenje, ozbiljan naučno istraživački rad, vrhunsku organizaciju zaštite i kontrole kako bi se na vrijeme uočili ciljevi i metode djelovanja savremenog terorizma.

Terorizam je proračunata upotreba nezakonitog nasilja, ili prijetnja ta-kvim nasiljem, s namjerom ometanja djelovanja vlade ili društva, a s ciljem unapređenja političkih, ideoloških ili vjerskih načela. Terorizam je moguće podijeliti na konvencionalni i nekonvencionalni, pri čemu se upotreblja-vaju sredstva masovnog uništavanja. Iako je konvencionalni terorizam još uvijek prevladavajući u svijetu, nipošto se ne smije zanemariti opasnost od nekonvencionalnog terorizma. Nema dvojbe da je terorizam jedan od oblika nekonvencionalnog ratovanja, posebno iz razloga što danas sve više eksperata dijeli terorizam na takozvani otvoreni i prikriveni terorizam.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

470 HARIS PEŠTO

Otvoreni terorizam

Otvoreni terorizam je pojam za konvencionalni i nekonvencionalni terorizam koji izvode terorističke i ekstremističke političke, vjerske i kri-minalne organizacije, samostalno ili pod pokroviteljstvom neke zainteresi-rane vlade. Posebni cilj takvog terorizma je da se privuče pažnja na neku te-rorističku grupu koja promovira svoje političke ili kriminalne ciljeve, koji se, ako je mentor neka zainteresirana država, poklapa s ciljevima te države.

Prikriveni terorizam

Prikriveni terorizam uglavnom planiraju i izvode države u sklopu spe-cijalnog rata protiv neke države vlastitim “specijalnim” snagama, ili preko neke ekstremističke ili kriminalne organizacije, i to jedino u apsolutnoj taj-nosti, jer je cilj oslabiti, “omekšati” državu, iza čega slijede drugi, otvoreni pojavni oblici konvencionalnog ili nekonvencionalnog rata. Karakteristika takvog prikrivenog terorizma je da se upotrebljavaju sredstva i metode koji se maskiraju kroz endemske slabosti napadnute države, kao što je napri-mjer izazivanje ekološke nesreće zbog tehničkih razloga u tvornici koja i inače ima problema sa zastarjelom tehnikom i lošim sistemom osiguranja.1

Primjer za to mogu biti namjerno izazivanje nacionalne netrpeljivosti, sukoba i nasilja, namjerno puštanje u opticaj falsificiranih novčanica, ber-zansko mešetarenje, ili kriminal u privatizaciji. Metode i sredstva koja se primjenjuju su vrlo različiti, od ekonomskih do hemijskih i bioloških, s jednim strogim pravilom – samo potaknuti ono što već postoji kao poten-cijalna opasnost.

Eksploatacija rezultata uglavnom slijedi vrlo brzo (ili, npr., novinskim člankom iz te ili neke treće države kako, eto, ne treba ljetovati na nečijoj obali jer su hoteli puni salmonele, jer domaćini spremaju hranu od ži-votinja zaraženih trihinelozom, jer su kampovi puni crnih udovica...), a ponekad slijedi i brza reakcija, diplomatska, ekonomska, vojna, u cilju za-štite interesa svojih nacionalnih manjina, jer to država “žrtva” nije u stanju sama napraviti. Ovaj oblik terorizma je teško ili gotovo nemoguće otkriti, na njega se može sumnjati, njega treba predviđati i sistemom nacionalne sigurnosti otklanjati moguće izvore i ciljeve. Terorizam kao krizna pojava je odmah iza ratova po broju žrtava i napada u svijetu. Tokom proteklog desetljeća nekonvencionalni terorizam je postao potencijalno najopasniji od svih vrsta terorističkih taktika, od trenutka kad je otrovnim plinom sarinom napadnuta tokijska podzemna željeznica.

471


DIŠN

JAK 2010/2011


Nuklearni terorizam

Nuklearni teroristički napad predstavlja napad u kojem teroristi čka grupa upotrebljava nuklearnu napravu ili radioaktivni materijal da bi uzrokovala masovna ubistva i štete. Nuklearni terorizam prilikom napa-da uključuje upotrebu ili prijetnju upotrebom radioaktivnih materijala. Nuklearno oružje teroristima može omogućiti znatne prednosti kao što su interesiranje svjetskih medija. Zapadne zemlje su posebno sumnjičave prema ucjenama terorista o poduzimanju nuklearnog napada.

Oni koji odlučuju nemaju načina saznati koliko su teroristi zaista spre-mni ostvariti svoje prijetnje. Terorističke grupe mogu pokušati nabaviti radioaktivne materije ili nuklearno oružje na nekoliko načina:

• ekonomska kriza, slabljenje državnog nadzora nad radioaktivnim materijalima i nuklearnim bombama u nekima od zemalja istočne Evrope ohrabrilo je trgovinu radioaktivnim materijama, pa ih je mo-guće kupiti na crnom tržištu;

• moguće je kupiti ili nabaviti radioaktivne materije od drugih ze-malja, posebno od onih “revolucionarnih država” koje podržavaju terorizam;

• radioaktivni materijali se vrlo često (npr. plutonij) dobivaju kao dodatni proizvod pri radu istraživačkih ili energetskih nuklearnih reaktora;

• iako manje vjerovatna, jedna od mogućnosti je da će terorističke grupe same proizvodili nuklearnu bombu, za što su im potrebni po-sebni resursi i edukacija;

• teroristi bi čak mogli posjedovati ili oteti, domoći se nuklearne na-prave iz zaliha nuklearnih supersila, jedne od mnogo različitih nu-klearnih naprava i drugih opasnih materija u svijetu;

• mogućnost terorizma radioaktivnim materijama, posebno α-emitera, koji su izrazito otrovni ukoliko se unesu u organizam (u tkivu α-čestica pri svom kretanju proizvede oko 107 radikala).

Vidljivo je kako terorističke grupe imaju različite mogućnosti domoći se nuklearnog oružja, što ih čini mnogo opasnijim od suverenih država kad je riječ o nuklearnim napadima.

Rizik nuklearnog terorizma koji bi izvršile terorističke grupe (ne drža-ve!) uključuje ne samo konstrukciju i upotrebu nuklearne bombe nego i moguću radiološku kontaminaciju većih urbanih sredina. Prijetnje sigur-nosti od nuklearnog i radiološkog terorizma mogu se grupirati u sljedeće tri kategorije:

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

472 HARIS PEŠTO

1) Ukradeno državno nuklearno oružje ili komponente takvog oružja modificirane za terorističku upotrebu;

2) Improvizirano nuklearno oružje (INDs) izrađeno od ukradenog ili prokrijumčarenog specijalnog nuklearnog materijala (SNM) – plu-tonij i naročito visoko obogaćeni uran (HEU);

3) Napad na nuklearne reaktore ili potrošeno nuklearno gorivo, te na-padi pomoću radioloških sprava.

Prisustvo nuklearne bombe ili njenih komponenti skrivenih u brod-skom kontejneru ili nekom vozilu može se otkriti pomoću detekcije neu-trona i/ili gama-zračenja koje izlazi iz bombe. Upravo je zbog toga potreb-no poznavanje broja neutrona u sekundi koji proizvodi kilogram materi-jala bombe pomoću spontane fisije ili pomoću (alfa, n) reakcija u WgU i WgPu te brzinu emisije gama-zraka na površini atomske bombe.2

Postoji niz mogućih izvora radioaktivnog materijala za izradu prljave bombe. To može biti nuklearni otpad pohranjen kod elektrana (iako taj materijal nije jako radioaktivan), ili pak radioizotopi koje je moguće naći u mnogim bolni-cama ili istraživačkim institucijama. Radioaktivni materijali se često sinteriraju u keramičke ili metalne tablete. Teroristi mogu smrviti te tablete i napraviti prah koji se stavi u RDD. Tako pripravljen RDD može se onda postaviti blizu ili u ciljani objekt i detonirati, čime snaga eksplozije rasprši radioaktivni ma-terijal, kao i dim od eventualno nastalog požara. Od početka dokumentacije događaja nezakonitog prometa nuklearnog materijala koji se može koristiti za izgradnju nuklearnog oružja, pa do danas, zabilježeno je samo 25 slučajeva. S druge strane, u istom vremenskom intervalu zabilježeno je više od 800 sluča-jeva nedozvoljenog prometa drugog nuklearnog materijala i radioizotopa, kao naprimjer nisko obogaćeni žuti kolač, medicinski i industrijski radioizotopi.

Bilješke o trgovini materijalom nazvanim crvena živa (Red Mercury), za koji se tvrdilo da ima hemijsku formulu Hg2Sb2O7, pojavljivale su se s vremena na vrijeme više od desetak godina. Mislilo se je da je crvena živa materijal važan za konstrukciju nuklearne bombe, sastavni dio takozvane čiste fuzione bombe, što su iznosili i poznati stručnjaci. Ono što se zasigurno zna o crvenoj živi je da je to rusko kodirano ime za produkciju Li6D – stvarne komponente termonu-klearne bombe, a ne neki magični sastavni dio koji bi se koristio u druge svrhe.

Kontejner je konstruiran za vrijeme Drugog svjetskog rata za efikasniji način prijenosa vojne opreme na linije fronta kako bi se izbjeglo da previše vojnika radi na utovaru i istovaru brodova, te je postao osnovica svjetske trgovine. Danas se pomoću kontejnera vrši tako efikasna distribucija dobara da proizvođači mogu imati samo minimalne zalihe. Kontejneri su se, među-tim, pokazali jako prikladnim za krijumčarenje droga, oružja, nedeklariranog

473


DIŠN

JAK 2010/2011


materijala i ljudi. Žrtva svog vlastitog uspjeha, kontejner je dao kriminalci-ma iste prednosti koje imaju i trgovci: efikasnost i sigurnost.3

Svijet je tek nedavno spoznao koliko je velika i kompleksna transportna industrija kontejnera. Činjenica je da se 90 posto svjetskog tereta premješta kontejnerima. Kod mnogih država, kao što su na primjer Ujedinjeno Kraljev-stvo (UK), Japan i Južna Koreja, preko 90 posto trgovine se obavlja morskim putem; u SAD-u skoro polovina uvoza (po vrijednosti) stiže brodovima. Zbog čega rizik opasnosti kontejnerima na moru? Brodski prijevoz kontejnera je ra-njiv zato što o njemu ovisi globalna ekonomija. El-Kaida je otvoreno iznijela planove da će uništiti ekonomske interese Amerike. Kroz neke luke prolazi ogroman broj kontejnera. Tako naprimjer kroz luku Rotterdam prolazi 5,5 miliona kontejnera godišnje. Prije desetak godina kontroliralo se samo 6000 kontejnera godišnje, i to manualno. To je posljedica činjenice da za ručni pre-gled kontejnera treba najmanje pet sati. Po dolasku u odredišnu luku kontej-neri se iskrcavaju u terminalima koji mogu biti jako veliki. Problem za službe koje brinu o kontroli i sigurnosti je kako saznati šta se krije unutar kontejnera. Kontrolu robe u kontejnerima, a i kretanje samih kontejnera otežava i to što postoji veliki broj tipova kontejnera. I dok se razmatra opasnost za pomorsku sigurnost koju predstavljaju brodovi s kontejnerima, treba imati na umu da bi teroristi mogli koristiti i tankere u nekom svom napadu.4 Pažnju treba obratiti i na te brodove, jer teroristi će svakako tražiti najslabiju kariku u lancu. Priznaj-mo, teško bi bilo detektirati nuklearnu bombu sakrivenu u tankeru. No ono što još više zabrinjava jest da bi neki teroristi umjesto trgovačkih brodova mogli koristiti brze motorne jahte. One se već sada koriste za ilegalnu trgovinu, a samo je pitanje dana kada će se toga dosjetiti i teroristi.

Hemijski terorizam

Kao suprotnost nuklearnom terorizmu, koji ostaje kompleksan (sloje-vit) i problematičan za provedbu, a kao takav i pretežno teorijski, hemijski terorizam je mnogo realističniji, praktičniji i već izvođen. Hemijski terori-zam može se podijeliti u dvije osnovne kategorije:

• napadi kojima je cilj uzrokovati masovna stradanja i velika oštećenja. U tim slučajevima, terorističke grupe oslobađaju otrov u populacijski prenapučena središta, vodu i neprozračna područja kako bi uzrokovali što je moguće više žrtava;

• hemijski napadi imaju za cilj ponajprije terorizirati, ucjenjivati ili uzrokovati ekonomsku štetu, naprimjer napad na određeni proizvod, kao što je hrana, na način da se u nju ubaci toksična hemijska tvar.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

474 HARIS PEŠTO

Za organizacije uključene u hemijski terorizam on ima nekoliko jasnih prednosti u odnosu na konvencionalni ili nuklearni terorizam. Prvo, he-mijske tvari su mnogo dostupnije, mogu se proizvoditi jednostavnim he-mijskim procesima koji su poznati svakom studentu. Takav terorizam se može izvoditi hemijskim ratnim agensima, ali i običnim hemijskim spo-jevima koji se normalno upotrebljavaju u procesu proizvodnje hemijske, petrohemijske, farmaceutske, naftne i druge industrije. Naprimjer, pestici-di, fozgen te hlor su bojni otrovi Prvog svjetskog rata, a na stotine tona ih upotrebljavaju hemijske industrije. Kad se radi o takozvanom prikrivenom terorizmu, “tihom djelovanju”, upotrebljavaju se hemikalije, ili se izaziva nesreća na njihovim postrojenjima koja se potom određuje kao hemijska nesreća izazvana ljudskim faktorom (nestručnost, nepažnja, propust, vje-rovatnost). Budući da hemijski terorizam ne traži velike troškove ni po-sebna postrojenja i resurse (čak i siromašnije organizacije mogu vrlo lako nabaviti i upotrebljavati hemijsko oružje), to ga čini veoma opasnim.

Biološki terorizam

Biološki i toksinski terorizam je upotreba i širenje različitih vrsta bio-loškog oružja te bioloških agensa i toksina u populacijskim središtima radi uništavanja morala i uzrokovanja brojnih žrtava. Biološko oružje u vidu rat-nih agensa, u načelu, nije osmišljeno niti može biti iskorišteno za tačkaste napade, sa svrhom izazivanja masovnih oboljenja ili masovnog uništenja. Posljedice biološkog napada nisu trenutačne, već postaju vidljive nekoliko sati ili dana kasnije (nakon što neka od žrtava napusti mjesto napada). To može otežati pronalaženje počinitelja ili metu napada u slučaju teroristič-kog napada. Za razliku od biološkog oružja, to jest bioloških agensa koji su Ženevskom konvencijom definirani kao ratni biološki agensi, postoji niz drugih agensa i toksina kojima je moguće izazvati teroristički napad na tačkasti cilj. Naprimjer, bugarskog disidenta svojevremeno je ubio KGB toksinom ricin uz pomoć igle na vrhu kišobrana. Na isti način mogu se upotrijebiti toksini koji kod čovjeka izazivaju prestanak rada srca, disanja, izljev krvi u mozak i slično. Biološki i toksinski terorizam može se izvoditi na mnogo načina, s nebrojeno puno bioloških agensa i toksina, ili njihovih prijenosnika. Također, svaka bolnica ima mikrobiološki laboratorij gdje se mogu zasaditi i izdvojiti kulture opasnih bioloških agensa bakterija, rike-cia, protozoa. Najopasniji je biološki terorizam, onaj prikriveni, takozvano tiho djelovanje, pri čemu se tajno upotrebljavaju endemski (oni koji su na tom terenu već harali stotinama godina) uzročnici bolesti ljudi, životinja i

475


DIŠN

JAK 2010/2011


biljaka i za koje se gotovo ne može otkriti je li pojava neke endemske bole-sti normalna ciklična pojava, ili je umjetno izazvana.

Otkrivanje hemijskog agensa kod hemijskog napada znači kvalitativno i kvantitativno određivanje, a detekcija biološkog agensa sadržava nespe-cifično otkrivanje porasta sadržaja mikroorganizama. Američka i engleska vojska imaju već razvijene programe za brzo otkrivanje bioloških i toksin-skih ratnih agensa. Metode otkrivanja bioloških i toksinskih ratnih agensa uključuju:

– izolaciju etiološkog agensa pomoću kulture, za što je potrebno 1-2 dana,

– detekciju toksina masenom spektroskopijom, inokulacijom životi-nja ili biološki pokus te druge metode,

– otkrivanje protutijela ili specifičnih imunoglobulina (IgM) unutar tri dana,

– otkrivanje antigena pomoću enzimatskih imunih analiza ili drugih osjetljivih metoda,

– otkrivanje genoma primjenom DNA proba i sondi,– otkrivanje metaboličkih produkata infektivnih i toksinskih agensa u

kliničkim uzorcima.

Često su psihološki efekti terorizma mnogostruko veći od posljedica samog terorističkog čina. Iako je teroristički napad na Svjetski trgovinski centar i Pentagon u SAD-u 11. septembra 2001. godine najveći do sada izveden u historiji uzrokovao pogibiju velikog broja ljudi i ogromnu ma-terijalnu štetu, psihološki efekt na stanovništvo SAD-a je veći. Zbog toga su danas u sanaciju psiholoških posljedica ovog napada uključeni mnogo-brojni stručnjaci i organizacije u SAD-u. Teroristička upotreba oružja za masovno uništavanje ima visoki potencijal uzrokovanja psihološkog stresa kod žrtava i spasilaca. Zbog svega toga psihološki tretman velikog broja psi-hotraumatiziranih osoba mora biti dio plana odgovora i oporavka nakon ovakvih terorističkih akcija. Ponovne analize i skrb za mentalno zdravlje su neophodni za većinu sudionika terorističkog čina duže vrijeme.

Panika je često tokom terorističkog čina tako destruktivna i masovna da predstavlja ako ne glavnu onda sigurno jednu od glavnih prepreka uspješ-noj organizaciji zbrinjavanja velikog broja ozlijeđenih i pružanja brzog odgovora. Burna nekontrolirana reakcija zahvaća manji broj sudionika u terorističkom činu i njima treba prvima pružiti pomoć. Kod većine domi-niraju psihosomatski simptomi, što kasnije (unutar mjesec dana) prelazi u akutni stresni poremećaj. Posttraumatski stresni poremećaj kao kasnija

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

476 HARIS PEŠTO

posljedica može zahvatiti većinu sudionika terorističkog akta. Jedan od glavnih faktora koji pogoršavaju psihološke posljedice terorističkog akta je nikakvo upozorenje da će se tako nešto dogoditi. To je nažalost i glavni cilj i način izvođenja terorističkog akta. Svaka teroristička akcija uzrokuje intenzivni emocionalni doživljaj i predstavlja životnu opasnost za većinu sudionika. Većina sudionika, bilo kao žrtve ili kao spasitelji, ekstremno se psihološki iscrpljuju i svjedoci su stravičnih slika, te su izloženi često i smrtonosnim dozama toksičnih tvari.

Posttraumatski stresni poremećaj je posljedica sudjelovanja u teroristič-kom činu, slično kao u nekoj ratnoj situaciji, u kojima je pojedinac doživio ekstremno psihološko opterećenje. Simptomi ovog stresnog poremećaja su raznovrsni i većina psihotraumatiziranih ima navedene tegobe. Domini-raju, ipak, ekstremno ponašanje i reakcije, izrazita tjeskoba, noćne more uz užasne snove i nesanice. Često pojedinac s PTSP-om ne želi zaspati jer ga je strah snova. Najopasniji su ipak povlačenje u sebe, apatija i izrazita depresija, te izolacija od okoline, što se često ne prepoznaje, pa se ne pruža adekvatna mentalna skrb. Većina ovakvih pojedinaca pokušava i, nažalost, uspijeva učiniti samoubistvo. Česta je također i zloupotreba zabranjenih sredstava kao što su droge, alkohol i lijekovi, ali i nasilje u porodici.5

Samoubilački terorizam

Globalna teroristička prijetnja postala je stvarnost. Terorističke akci-je mogu zahvatiti bilo koji dio svijeta. Jedna od zlokobnijih terorističkih prijetnji je samoubilački terorizam. Globalna prijetnja zahtijeva globalni pristup. Samoubilački terorizam je spremnost pojedinaca da žrtvuju svoj život radi uništavanja ili pokušaja uništavanja nekog cilja, a u svrhu ostva-renja političkog cilja. Cilj terorista je samožrtvovanje tokom obavljanja zadatka, odnosno uništavanja cilja. Najčešće se upotrebljava eksploziv, i to od nekoliko kilograma pričvršćenih na tijelo, pa do nekoliko tona natova-renih u vozilo kojim upravlja samoubica. Takav način, u pravilu, omogu-ćava uspješno obavljanje samog zadataka (uništavanje cilja), jer izvođač akcije, oslobođen brige za vlastitu sigurnost i preživljavanje, ima samo jednu brigu – uništiti cilj. Takvo “rasterećenje” može uveliko pridonijeti efikasnosti zadatka. Osim toga, samo planiranje zadatka je mnogo jedno-stavnije od planiranja klasičnog terorističkog zadataka.

Naime, samoubilački zadatak je isplaniran jednosmjerno, bez planira-nja i osiguravanja povratka izvršioca. On ostaje na poprištu i svjedoči o svojoj odlučnosti, ali i o odlučnosti svojih saboraca da u borbi ne prezaju

477


DIŠN

JAK 2010/2011


ni od najradikalnijih poteza. Nagon za preživljavanje je jedan od osnovnih ljudskih nagona, a oni ga ipak prevladavaju i osim fizičkog uništenja šalju protivniku iznimno jaku psihološku poruku.6 Nakon Drugog svjetskog rata brojnijih samoubilačkih napada nije bilo do 1980-ih. No, od tada, u posljednjih dvadeset godina, u svijetu je izvedeno 275 samoubilačkih na-pada.7 Ono što se dogodilo 11. septembra 2001. u Americi, u New Yorku i Washingtonu, zgranulo je sav civilizirani svijet. Takvo što svijet do tada još nije vidio. Ti stravični teroristički napadi na zgrade Svjetskog trgovinskog centra i na Pentagon donose u svijet samoubilačkog terorizma nove, dosad neviđene karakteristike.

Sve do tada taj tip terorizma bio je najčešće opisivan kao oružje očajnika i fanatika kojim se postižu uglavnom ograničeni rezultati. Primjenjivala su se relativno primitivna sredstva – od torbe napunjene eksplozivom preko takozvanog samoubilačkog odijela, koje se navlači na tijelo i tako smanjuje sumnju, pa do raznih kopnenih i pomorskih prijevoznih sredstava. Do sada su najkrupnija i najsloženija upotrijebljena sredstva za transport bom-be bili kamioni. Osim samog rezultata, koji obično znači do nekoliko dese-taka mrtvih, a samo u nekoliko slučajeva više od toga, teroristi samoubice dobijaju i veliki medijski odjek – što je često jednako važan rezultat kao i sama šteta koju nanose. Iz analitičke tačke djelovanja grupa koje izvode samoubilačke terorističke napade svakako je najzanimljivije pitanje moti-vacije. Iako je vojna historija puna ratnika koji su u određenom trenutku svjesno žrtvovali vlastiti život za viši cilj, broj onih koji su to provodili kao planiranu i poticanu aktivnost ipak je relativno mali. Neupitno je da namjerni samoubilački napad od izvođača traži golemu samodisciplinu, predanost vjeri u cilj koji je veći od njegova vlastitog života. Samoubilački terorizam se ne koristi za ostvarenje religijskih ciljeva, ali religija može po-služiti kao sredstvo za njegovo opravdanje, ili za regrutiranje aktera. Takav terorizam je političke prirode, a njegov primarni cilj je ostvarenje naciona-lističkih interesa.

Samoubilački terorizam je uvijek posljednje sredstvo koje se primje-njuje u borbi protiv nadmoćnijeg neprijatelja, jer je samoubistvo savršeno oružje iz više razloga: terorist samoubica sam određuje vrijeme napada, a plan napada je pojednostavljen i zbog činjenice da nema potrebe za pla-niranjem bjekstva nakon izvođenja napada. U takvom napadu čovjek je pametno oružje i napad je pod njegovom kontrolom sve do trenutka izvo-đenja. Budući da izvršilac umire u trenutku izvršavanja zadatka, ne postoji ni opasnost od davanja obavještajnih podataka i razotkrivanja mreže orga-nizacije i njenih lidera.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

478 HARIS PEŠTO

Pod samoubilačkim terorizmom podrazumijeva se izvođenje operacije koja ne može da bude uspješna bez smrti izvršioca, a on ili ona su toga unaprijed svjesni. Generalno, samoubilački terorizam je fenomen čiji je cilj nanošenje fizičkih povreda drugima, dok je smrt osobe koja izvršava samoubistvo samo sredstvo za postizanje cilja. Iako je u današnje vrijeme prva asocijacija kada je riječ o samoubilačkom terorizmu islamistički te-rorizam i terorističke organizacije poput El-Kaide, Hamasa i Hezbolaha, samoubilački terorizam nije svojstven samo jednoj religiji, jednom narodu, državi ili kontinentu. Samoubistvo u savremenom svijetu koriste različite religijske grupe, uključujući muslimanske (sunitske i šiitske), kršćanske i jevrejske, kao i sekularne organizacije, ali i mnoge druge grupe i organiza-cije u različitim dijelovima svijeta.8

Samoubilački oblik terorizma vrlo je star: još u 11. stoljeću su se mu-slimanski borci – asasini – koristili tom strategijom boreći se za islam. U zapadnim krugovima bilo je usađeno mišljenje da su asasini ljudi koji su drogirani išli u smrt. Međutim, neki autori sugeriraju (među njima i Amin Maalouf ), a to je po nama jedino ispravno mišljenje, da riječ asasin potječe jednostavno od riječi asas – temelj vjere. Hasan ibn al-Sabah je, zauzevši 1090. tvrđavu Alamut na sjeveru Perzije, oko sebe okupio političko-vjer-sku organizaciju s čijim se duhom i nepokolebljivošću niko kasnije u hi-storiji neće moći mjeriti.

Često se govorilo, gledajući te nevjerovatne prizore, da su Hasanovi ljudi bili drogirani... Marko Polo je širio takvo mišljenje na Zapadu; nepri-jatelji asasina u muslimanskom svijetu ponekad su ih zvali hašišiijunima, “pušačima hašiša”, da bi ih omalovažili; neki orijentalisti su u tom izrazu vidjeli porijeklo riječi asasin, koja je na više evropskih jezika postala sino-nim ubica. Mit o asasinima zbog toga je izazivao još veći strah. (Maalouf, 2007: 150). Međutim, istina je drugačija: “Hasan je svoje pristalice rado nazivao asasijunima, onima koji su odani Asasu – Temelju vjere, a tu riječ, pogrešno shvaćenu, neki strani putnici doveli su u vezu sa riječju hašiš” (Maalouf, 2007: 150).

Po Aminu Maaloufu, jedina droga asasina bila je njihova nepokolebljiva vjera (Maalouf, 2007: 150 i 151). Vjera je imala izrazit utjecaj na asasine, njihovu organizaciju i strogu podjelu zadataka. Sve je utjecalo na uspostav-ljanje takve hijerarhije na čijem se vrhu nalazio Hasan, koji je bio veliki učitelj, vrhovni širitelj vjere. Članovi su bili podijeljeni hijerarhijski, ovisno o njihovu znanju, pouzdanosti i hrabrosti. Prolazili su naporne i stroge obrazovne programe, kao i fizičke treninge. Omiljen Hasanov odgovor neprijateljima bilo je ubistvo. Asasine je na zadatke slao individualno ili

479


DIŠN

JAK 2010/2011


vrlo rijetko grupe od dva-tri vojnika, a ‘zadatak’ je gotovo uvijek bila jedna osoba. Kako bi što efektivnije obavili posao, često su se maskirali u trgovce ili askete, naselili se u mjestu u kojem bi zločin trebao biti počinjen, upo-znajući se sa situacijom te navikama žrtve. Iako su se pripreme odvijale pomno i u najvećoj tajnosti, ubistva su se uvijek događala u gužvi, najčešće u džamiji, usred bijela dana, uglavnom oko podneva.

Kao jedan od argumenata Maalouf navodi izvanrednu kameleonsku sposobnost asasina, za koju je nemoguće i pomisliti da bi mogla biti pove-zana s bilo kakvom upotrebom hašiša. Dakle, osnovno obilježje asasina je bilo da mora dosegnuti neophodnu vjeru da bi se suočio sa smrću, vjeru u raj, gdje će biti nagrađen odmah poslije smrti. Moderni samoubilački terorizam započet je osamdesetih godina prošlog stoljeća u Libanu akcija-ma koje je provodio libanski Hezbolah. Tokom izraelske invazije u Liba-nu osamdesetih godina Hezbolah je izvodio uspješne samoubilačke akcije protiv izraelskih, francuskih i američkih snaga, koje su rezultirale njihovim povlačenjem iz Libana.

Po ugledu na njih, Hamas je provodio samoubilačke napade na auto-buse radi prekidanja mirovnog procesa. Novi element u te akcije unijeli su Tamilski tigrovi, koji su, osim za ubistva civila i visokih zvaničnika, “odgo-vorni” za ubistvo indijskog premijera Gandija, 1991. godine, i predsjedni-ka Šri Lanke Pramadasa, 1993. godine. Za razliku od svojih sljedbenika, asasini su koristili samo nož (ne i oružje koje se koristi sa daljine) i njihove žrtve su uvijek bili pojedinci – političke, vojne ili vjerske vođe. Asasin nije očekivao ili, kako se činilo, čak nije ni želio da preživi taj čin, za koji je vje-rovao da će mu osigurati vječno blaženstvo, i on ni u kojem slučaju ne bi počinio samoubistvo. Danas je samoubilački terorizam u porastu, za razli-ku od drugih oblika terorizma, a još je značajniji broj žrtava takve taktike.

Naime, od 1980. do 2003. godine samoubilački napadi su činili tri po-sto ukupnih terorističkih incidenata. Međutim, prouzrokovali su 48 posto žrtava, pa je prosječan samoubilački napad postao dvanaest puta smrtono-sniji nego druge forme terorizma, čak i ako se ne računaju žrtve napada od 11. septembra (Pape, 2005: 28). Prema do sada najobimnijem istra-živanju samoubilačkog terorizma, koje je proveo Robert Pape, u periodu od 1980. do kraja 2003. godine u svijetu je izvedeno 315 samoubilačkih terorističkih napada (Pape, 2005: 15). Također, istraživanje je pokazalo da samoubilački terorizam i islam, ili bilo koja druga religija, nemaju mnogo zajedničkog. Samoubilačkom terorizmu se ne pribjegava radi ostvarenja religijskih ciljeva, ali religija može da posluži za njegovo opravdanje ili re-grutiranje aktera. Primarni cilj takvih akata je političke prirode i povezan je

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

480 HARIS PEŠTO

sa snažnim nacionalističkim interesima. Naime, u tom periodu pripadnici sekularne marksističko-lenjinističke organizacije Tamilskih tigrova izveli su mnogo više napada nego Hamas. Čak i među muslimanskim terori-stičkim grupama sekularne grupe su izvele više od trećine samoubilačkih napada. (Pape, 2005: 16).

U svojoj studiji Pape tvrdi da svi samoubilački napadi imaju jedan zajed-nički specifičan sekularni i strateški cilj: da primoraju moderne demokratske zemlje da povuku svoje vojne snage sa teritorije koju teroristi smatraju svojom domovinom (Pape, 2005: 4).

Međutim, takav stav se može kritizirati zbog toga što su u periodu na koji se odnosi njegova studija mete samoubilačkih napada bili SAD, Fran-cuska, Indija, Izrael, Rusija, Šri Lanka i Turska, a neke od tih zemalja teško da se mogu smatrati demokratskim zemljama. Ipak, brojni samoubilački napadi s kojima se svakodnevno suočava Irak potvrđuju Papeovu tvrdnju da se samoubilački teroristički napadi u većini slučajeva javljaju kao dije-lovi organiziranih kampanja, i to kao odgovor na okupaciju ili prisustvo stranih oružanih snaga na teritorijama koje teroristi smatraju svojom do-movinom. El-Kaidina kampanja nije izuzetak, jer je njen cilj protjerivanje američkih vojnih snaga iz Perzijskog zaljeva.

Za sve terorističke organizacije koje su za svoju taktiku odabrale samou-bilački terorizam značajno je da su slabije od svojih protivnika, pa je izbor takve taktike za postizanje političkog cilja logičan i racionalan. Druga za-jednička crta svim tim organizacijama jeste da imaju podršku javnog mni-jenja za primjenu takve taktike i da se odlučuju za samoubilački terorizam tek kad su sigurne da imaju podršku javnosti.

Samoubilački napadi nisu proizvoljni, već su dio šire organizirane kam-panje koja se provodi radi ostvarenja određenog političkog cilja. Mete sa-moubilačkih napada mogu biti privredne ili političke, vojne ili civilne, ali u svim slučajevima primarni zadatak terorista nije uništenje određene mete, već dokazivanje suprotstavljenom društvu da je ranjivo i da će biti više takvih napada u budućnosti (Pape, 2005: 30). Istraživanja samoubi-lačkih napada ukazuju na to da su teroristički operativci većinom psiho-loški normalne osobe i da su napadi uvijek unaprijed osmišljeni. Postoje primjeri prisile ili obmane9 u regrutiranju samoubica i/ili obavljanju za-dataka, ali većina izvršilaca je svjesna svoje opasne sudbine, kao i sudbine svojih žrtava.

Kad je cilj izazivanje straha, treba pogoditi onoga s kim se može iden-tificirati šira grupa koja treba da se zastraši, ili čije djelovanje treba da se paralizira. Ukoliko je cilj pridobijanje podrške, treba naći žrtvu čija će smrt

481


DIŠN

JAK 2010/2011


izazvati osjećanje zadovoljstva i ohrabrenje (Dimitrijević, 1988: 531). Tač-no je da terorizam karakterizira izvjesna proizvoljnost u izboru žrtava, ali ona nije potpuna. Žrtva terorističkog akta nije osoba na čije se ponašanje želi utjecati, već je to neko drugi, od čijeg djelovanja terorist očekuje rezultat. Cilj je da se prenese poruka pripadnicima iste etničke, nacionalne ili političke grupe kojoj pripada i meta, kao i političkom establišmentu koji može da se identificira s metom napada, i da se primoraju na ispunjenje političkih zahtjeva terorističke grupe.

Agresija teroriste samoubice, dakle, nije usmjerena samo na direktnu metu napada nego i na jedan širi krug koji se može identificirati s tom metom. Samoubistvo je savršeno oružje iz više razloga. Naime, za takvu taktiku nije potrebno organiziranje izvlačenja počinioca, pa je samim tim akcija jeftinija, izaziva masovne žrtve, nanosi veliku materijalnu štetu, go-tovo stopostotno pogađa cilj, jer terorist može da bira vrijeme akcije, može dovoljno da se približi žrtvi za uspješno obavljanje zadatka, nema opa-snosti da će počinilac biti zarobljen i odati organizatore, i ostavlja snažan psihološki efekt na javnost i medije. Teroristički akt teži da privuče pažnju koja je za teroristu od osnovnog značaja. Treba uzeti u obzir i činjenicu da “među psihološkim reakcijama koje se žele terorizmom izazvati važno mjesto zauzima osjećanje neizvjesnosti i pometnje kod neutralne publike (Dimitrijević, 1988: 532-534), a takva reakcija će se najlakše izazvati samoubilačkim napadom, koji privlači veliku pažnju javnosti i medija. Mediji izvještavaju o samoubici, njegovom porijeklu, ličnom životu. Osim toga, šokantna priroda napada i veliki broj žrtava privlače veliku pažnju i ponekad su dovoljni da organizacija stekne popularnost i dospije u sredi-šte interesiranja javnosti. Glorificiranje napadača, pjesme koje se o njemu pjevaju, štampanje letaka s njegovim likom doprinose privlačenju pažnje potencijalnih regruta. Također, veći broj žrtava uzrokuje i veće psihičke i psihološke posljedice po zemlju ili zajednicu koja je meta, naročito u de-mokratskim državama, i povećava vjerovatnoću da će vlada biti primorana da odgovori (CRS Report for Congress, Terrorists and Suicide Attacks), a bez obzira na to kakav je taj odgovor on će ići u prilog teroristima. Ustupak vlade može doprinijeti postavljanju cilja terorističke organizacije i dati joj psihološku prednost u odnosu na moćnijeg neprijatelja; osveta može pro-uzrokovati međunarodnu osudu i povećati broj potencijalne grupe regruta organizacije. Ukoliko je grupa u značajno nepovoljnijem borbenom polo-žaju, to može da bude upravo ono na šta računa. Ali grupa može da izazove i određeniju reakciju, naprimjer poput ometanja pregovora u izraelsko- -palestinskom procesu. Samoubilačkim napadima su palestinske grupe

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

482 HARIS PEŠTO

Hamas i Islamski džihad osigurale političku prednost u odnosu na ostale grupe. Te grupe su stekle veliku prednost i zahvaljujući videosnimcima na kojima živi mučenici uoči izvođenja samoubilačkog napada stoje ispred zastave i obilježja grupe kojoj pripadaju i objašnjavaju razloge zbog kojih su se odlučili na takav akt. Samoubilački napadi imaju veliku prednost i kada je riječ o finansijskim sredstvima.10

Smatra se da sve veći broj grupa (Afganistan, Egipat, Čečenija) koje koriste samoubilački terorizam u posljednjoj deceniji simbolizira povećani utjecaj radikalnog islamizma. Tradicija mučeništva je jaka i u sekularnim islamskim društvima, odnosno glorifikacija mučeništva radi dobrobiti zajednice. Takav je slučaj i s pripadnicima nacionalističke grupe Brigada mučenika El-Aksa. Dok Ariel Merari smatra da je prema Durkheimo-voj podjeli altruističkog samoubistva najadekvatnija kategorija u koju bi se svrstali teroristi samoubice opcionalno altruističko samoubistvo, Ami Pedahzur misli da je to ipak akutno altruističko samoubistvo. Međutim, osim u slučaju prinude, koja je česta kod Tamilskih tigrova, može se reći da su teroristi samoubice primjer altruističkog fatalističkog samoubistva, jer se u tom činu sjedinjuju i ekscesivni altruizam, uz osjećanje dužno-sti i časti, i integriranost u grupu, ali i neprihvaćanje ograničenja, u tom slučaju, najčešće, okupacije teritorije koju terorist samoubica smatra svo-jom domovinom, neprestana opresija stranih sila, i politička i vojna, kao i osjećanje beznađa i očaja i vjerovanje da budućnost ne donosi poboljšanje postojeće situacije.

Organizacija ima centralnu ulogu u većini samoubilačkih napada – od planiranja, odabira oružja, operativaca i mete do izvođenja takvih napada. Pojedinci često svoj identitet poistovjećuju sa identitetom grupe. Među sa-vremenim terorističkim napadima zanemariv je broj slučajeva iza kojih ne stoji organizirana grupa. Prilikom određivanja ciljeva samoubilačkih akci-ja terorističke organizacije koriste hladnu logiku. Terorističke organizacije imaju korist od smrti svojih članova, jer im osigurava dozu legitimnosti. Njihova smrt šalje poruku da nema povratka. Grupa glorificira takav akt i nadahnjuje kulturu mučeništva, što je način da inspirira i ostale da se priključe njenim redovima. Zapravo, čak i prije nego što izvede napad, samoubica je na više načina živi mučenik. Rituali u koje je uključen osmi-šljeni su tako da izgleda nemoguće povlačenje iz napada i odustajanje a da se pritom ne izgube čast i mjesto u društvu.

Organizacije koje regrutiraju i obučavaju samoubice manipulira-ju njihovom sklonošću ka takvom činu da bi im izazvale ili pojača-le spremnost za samoubilačko žrtvovanje. Osjećaj pripadnosti grupi je

483


DIŠN

JAK 2010/2011


neophodna komponenta. Organizacija se trudi da međusobno zbliži re-grute, ali da imaju takav odnos i sa instruktorom. Teroristi samoubice su najčešće mladi ljudi, u ranim dvadesetim godinama, a regrutiraju ih i obučavaju čak i ranije. Roditeljska i srodnička veza se često kori-sti među regrutima, instruktorima i vođama. Usto, regruti su obično izdvojeni iz svoje porodice i zajednice kako bi prošli obuku u tajnosti, u izoliranim kampovima, gdje su uniforme i druge fenotipske oznake zajedničke. Naprimjer, među “Djecom imama”, 1980. godine u Iranu, mladi momci i djevojke su odabrani za mučeništvo i poslani u izolirani kamp na obuku. Oni više nisu pripadali svojim porodicama, dodijeljena im je uniforma i jedni drugima su se obraćali sa braćo i sestre. Isti obra-zac koriste i druge organizacije. Nije slučajno što se teroristi samoubice često uspoređuju s monasima ili članovima religijskih kultova, ili što organizaciona struktura kampova terorista samoubica izgleda kao vojni kamp (Ljirko, 2004).

Zaključak

Otvoreni terorizam je pojam za konvencionalni i nekonvencionalni terorizam koji izvode terorističke i ekstremističke političke, vjerske i kri-minalne organizacije, samostalno ili pod pokroviteljstvom neke zainteresi-rane vlade, dok prikriveni terorizam uglavnom planiraju i izvode države u sklopu specijalnog rata protiv neke države vlastitim specijalnim snagama, ili preko neke ekstremističke ili kriminalne organizacije.

Nuklearnim terorizmom smatramo izvršenje određenog djela u ko-jem teroristička grupa upotrebljava nuklearnu napravu ili radioaktivni materijal da bi uzrokovala masovna ubistva i štete. Za terorističke orga-nizacije hemijski i biološki terorizam je povoljniji za upotrebu. Hemij-ske materije su mnogo dostupnije, mogu se proizvoditi jednostavnim hemijskim procesima, a može se izvoditi hemijskim ratnim agensima, ali i “običnim” hemijskim spojevima. Biološki terorizam je upotreba i širenje različitih vrsta biološkog oružja, te bioloških agensa i otrova u populacijska središta radi uništavanja morala i uzrokovanja brojnih žrtava.

Pretpostavlja se da će separatistički terorizam u 21. stoljeću predstav-ljati veliki problem za sigurnost Evrope, a vjerski terorizam za sigurnost cijele planete. Posebna pažnja treba biti posvećena izgradnji etničkih standarda, koji uključuju i osjećanja obaveze za zaštitu građana svoje dr-žave u užem smislu i odlučnost za borbu protiv savremenog terorizma

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

484 HARIS PEŠTO

svugdje u svijetu. Međutim, narodi ne smiju živjeti u zabludi da je za-mišljeni i jednom utvrđeni sistem visokoprofesionalne odbrane dovoljna garancija za stalno i uspješno suprotstavljanje svim oblicima ugrožava-nja u sadašnjem i budućem vremenu razvoja međunarodnih odnosa. Posljednju deceniju 20. i početak 21. stoljeća obilježili su teroristički napadi, koji nisu zaobišli nijedan kontinent, s ogromnim brojem žrtava. Terorističke organizacije, suočene s napretkom nauke i tehnologije koju primjenjuju snage sigurnosti razvijenih zemalja u svijetu, primorane su da se okrenu novoj taktici. I dok su svi drugi oblici terorizma u opada-nju, samoubilački terorizam je sve češća pojava. Savremeni svijet je danas suočen sa fenomenom autodestrukcije u funkciji postizanja političkih ciljeva. Globalizacija i naučno-tehnološki razvoj čovječanstva, kojima su poslije završetka hladnog rata nagovještavani mir i blagostanje u svijetu, proizveli su sasvim suprotne pojave.

Da bi se objasnila pojava samoubilačkog terorizma i spremnost poje-dinca da uništi svoj život zbog onoga što smatra višim ciljem, potrebno je razmotriti sve aspekte savremenog društva: politički, kulturni, religijski, ekonomski, ali se ne smiju zanemariti ni dostignuća u psihijatriji i socio-logiji. Iako je osnovna svrha svakog oblika terorizma ostvarenje političkih ciljeva, ta pojava ne može da se objasni samo kroz prizmu političkih nauka, iako je u savremenoj političkoj teoriji okvalificirana kao politički fenomen. Istovremeno, napadi koji su izvedeni u SAD-u pokazali su i da ne postoji efikasan sistem borbe protiv ljudi spremnih da daju svoj život zbog onog što smatraju višim ciljevima, a njihovo žrtvovanje se pokazalo kao izuzetno smrtonosno oružje.

Može se, dakle, zaključiti da su savremene terorističke aktivnosti u raznovrsnim oblicima sve prisutnije u svijetu. One mogu biti sve više i čvršće pod kontrolom određene države, kojoj služe za ostvarivanje inte-resa u određenom području, koje ima značajan ekonomski i geostrate-gijski položaj. Ovim opasnim aktima mora se suprotstaviti cjelokupna međunarodna zajednica, koja treba komplementarno da upotrijebi pre-ventivnu, represivnu i borbenu funkciju organa državne zaštite. Među-tim, da bi se suprotstavilo jednoj pojavi može se djelovati preventivno i represivno, ali za oba načina je potrebno da se prethodno rasvijetli pojava koja se želi suzbiti, uzroci njenog nastanka, da bi prevencija bila uspješ-na, odnosno represija dala rezultate. Fenomenološke karakteristike sa-vremenog terorizma (internacionalizacija i transnacionalizacija) upućuju na višedimenzionalnost pojave i nužnost multidisciplinarnog pristupa u suprotstavljanju.

485


DIŠN

JAK 2010/2011


Bilješke1 Kao primjer mogu biti namjerno izazvane epidemije među životinjama, ljudima i

biljkama (trihineloza, kravlje ludilo, gripa, salmonela, kukuruzna zlatica, pojava crnih udovica itd.) koje se endemski ionako pojavljuju u određenim sredinama.

2 Tzv. prljava bomba služi za disperziju radioaktivnog materijala s ciljanom namjerom kontaminacije stanovništva, ili određenog područja. Materijal se može raširiti oruž-jem za radiološku disperziju (RDD), to jest prljavom bombom, koja je konstruirana da rasprši radioaktivni materijal pasivnim (aerosol) ili aktivnim (eksploziv) načinom. Također, radioaktivni materijal može se upotrijebiti za kontaminaciju hrane ili vode.

3 Procjena je da se po svijetu kreću oko 72 miliona kontejnera, TEU (twenty-foot equi-valent units, standard industrije, iako se sve više koriste oni dužine 40 stopa, ili 13 metara). Neke procjene idu do brojke od 244 miliona TEU, koja opisuje broj kontej-nera u svim lukama svijeta, uključujući i prazne, koji se premještaju s jedne lokacije na drugu, i kontejnere koji se s “matice” prebacuju na manje feeder brodove. Ti brojevi ukazuju na veličinu problema: koji to sistem može kontrolirati 72 miliona, a kamoli 244 miliona kontejnera.

4 To postaje očitije kada se pogledaju statistički podaci, naprimjer za SAD, koji poka-zuju da od svih brodova koji dolaze u američke luke samo 30,5 posto su brodovi s kontejnerima, ostalo su brodovi koji su prevozili naftu (13,2 posto), naftne proizvode (19,3 posto), rasuti teret (18 posto) te automobile i kamione (9,1 posto).

5 Posljedice PTSP-a kod spasilaca iza terorističkog čina u Oklahoma Cityju su povećani broj razvoda i upotrebe alkohola. Također je šest sudionika u spašavanju izvršilo sa-moubistvo, a preko 30 ih je pokušalo učiniti samoubistvo. Izrazita rezignacija zahva-tila je čak 70 posto spasilaca s psima tragačima. Ovi podaci upozoravaju na to da je neophodno potrebna stalna mentalna skrb za sve sudionike nakon terorističkog čina.

6 Najpoznatije samoubilačke akcije izvodili su u vrijeme Drugog svjetskog rata japan-ski piloti-kamikaze napadajući američke vojne ciljeve (brodove). Međutim, u tom su slučaju samoubilački napadi bili usmjereni isključivo protiv vojnih ciljeva, a Japanci su pribjegli tom sredstvu potkraj rata, kada je i stvarna vojnička nadmoć saveznika postala više no očigledna.

7 Neki od njih užasnuli su svjetsku javnost, kao npr. ubistva svjetskih lidera, indijskog premijera Rajiva Ghandija i predsjednika Šri Lanke Ranasighe Premadasa, napadi na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji te mnogi drugi.

8 Između ostalih, terorističke grupe koje koriste samoubilačke napade, osim navedenih, jesu: Palestinski islamski džihad, Brigada mučenika El-Aksa, El-Ansar mudžahedini iz Čečenije, Egipatski islamski džihad, LakšareTaiba iz Pakistana (Kašmir), Oružana islamska grupa iz Alžira, Barbar Kalsa internešnal iz Indije, Radnička partija Kurdistana iz Turske, Tamilski tigrovi iz Šri Lanke.

9 Palestinski teroristi su 16. marta 2004. na prevaru naveli četrnaestogodišnjeg pale-stinskog dječaka Abdulaha Ljurana da u svojoj školskoj torbi ponese na kontrolni punkt bombu tešku 13 funti. Napad je osujećen jer zbog tehničke greške nije došlo do aktiviranja eksploziva. Tokom ispitivanja je utvrđeno da dječak nije znao šta nosi u torbi.

10 Naime, organizacije dobijaju od sponzora velike novčane priloge, a materijalna sred-stva potrebna za jedan takav napad, prema nekim izvorima, naprimjer u Izraelu, ko-štaju oko 150 dolara.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

486 HARIS PEŠTO

Literatura

Knjige

Abazović D., Mirsad (2002) Državna bezbjednost, Uvod i temeljni pojmovi. Sarajevo: Fakultet kriminalističkih nauka.

Beridan, I. (2003) Konflikti. Sarajevo: Fakultet političkih nauka.Bodrijar, Ž. (2007) Duh terorizma. Beograd: Arhipelag.Chomsky, N. (2003) Moć i teror, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Chomsky, N. (2004) Gusari i carevi, stari i novi: međunarodni terorizam kakav doista

jest. Zagreb: Izvori.Cvjetković, B. (2002) Terorizam – sredstva i posljedice. Split: Laus. Čomski, N. (2008) Intervencije. Novi Sad: Rubikon. Derenčinović, D. (2005) Ogledi o terorizmu i antiterorizmu. Zagreb: Pravni fakultet

Sveučilišta u Zagrebu.Dimitrijević, V. (1988) Pojam terorizma. Beograd: APF.Gaćinović, R. (1998) Savremeni terorizam. Beograd: Grafomark.Gaćinović, R. (2006) Antiterorizam. Beograd: Draslar partner. Grizold, A. Tatalović, S. Cvrtila, V. (1999) Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti.

Zagreb: Fakultet političkih znanosti.Harmon, C.C. (2002) Terorizam danas. Zagreb: Golden marketing.Hobsbaum, E. (2008) Globalizacija, demokratija i terorizam. Beograd: Arhipelag.Jacquard, R. (2001) Osama bin Laden: U ime islama: tajni dosje o najtraženijem tero-

ristu na svijetu. Zagreb: AGM.Maalouf, A. (2007) Samarkand. Sarajevo: TKD Šahinpašić.Pettiford, L. (2005) Terorizam: novi svjetski rat. Zagreb: Mozaik knjiga.Srdanović, B. (2002) Međunarodni terorizam, politički delikt, ekstradicija. Beograd: JP

Službeni list SRJ.Taylor, M., Horgan, J. (2003) Terorizam u budućnosti. Zagreb: Golden marketing.Venner, D. (2005) Povijest terorizma. Zagreb: Alfa.Vukadinović, R. (1998) Međunarodni politički odnosi. Zagreb: Barbat.Vukasović, B. (2007) Uticaj terorizma na međunarodnu (globalnu) sigurnost.Wilkinson, P. (2002) Terorizam protiv demokracije: odgovor liberalne države. Zagreb:

Golden marketing.

Enciklopedije, leksikoni i rječnici

Beridan I., Tomić I., Kreso M. (2001) Leksikon sigurnosti, Sarajevo: DES.Klaić, B. (1989) Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Radovi u časopisima i zbornicima

Abazović, M. (2003) Aktualitet terorizma u BiH – Ambijentalnost i identifikacija. Ča-sopis za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije. Sarajevo: FKN.

Alcalay, A. (2003) Kritički pogledi na rat protiv terorizma. Fantom slobode : književni časopis. 1. str. 225-249.

Ljirko H. N. (2004) Fictive Kin and Suicide Terrorism. Science VOL 304. Tatalović, S. (2002) Terorizam i europska sigurnost. Međunarodne studije = International

studies: časopis za međunarodne odnose, vanjsku politiku i diplomaciju. (2) 65-75.

487


DIŠN

JAK 2010/2011


Internet

http://www.cpi.hr/hr-35_terorizam.htm.http://www.design-ers.net/eh-rjecnik.asp.http://www.fas.org/irp/threat/commission.html.http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/762001/terorizam.asp.http://www.hrw.org/un/chr59/counter-terrorism-bck.htm.http://www.huffingtonpost.com/philip-seib/toward-a-more-maginative_b_243054.

html. http://www.iachr.org/Terrorism/Eng/part.p.htm. http://www.sciencemag.org.http://www.terrorism.com/index.php.http://www.unhchr.ch/terrorism/index.html.

Abstract

Terrorism is a major, if not the most significant security problem in society today. Better said, terrorism is an obstacle to the strivings of contemporary world to become a global society. It is a phenomenon, an idea, a thought, and a term present in everyday life of every human being. Terrorism develops parallel to, but faster than the development and advancement of the humankind in the techni-cal, material, and cultural terms. It is constantly changing, in shape and content, as well as in types and forms of organization, activities and technical readiness. By standard definitions, terrorism is such a type of violence, or a threat of vio-lence, that has a purpose of causing fear with the goal of sending a message, most often political in nature, and drawing attention to a group or an event, or the state of society in general. Many authors are trying to discover the causes, forms and the essence of terrorism, as well as the profile of a contemporary terrorist. This paper aims to respond to the essential question about the types of terrorism that emerge, suicide terrorism being one of the most horrifying, whose global threats require engagement of the overall international community.

terorizam

Documents