Prvopoglavlje

Nebo je bi lo bez ijednog oblaka. M i r i s boro-va, mora i cvijeca osjecao se u zraku. Maggie se naslonila na balkonsku ogradu i odusevljeno gledala oko sebe.

Zar je doistajos jucer ujutro bila u N e w Yor-ku? Prosaoje samo jedan dan. Izgledalo j e ne-moguce prijec'i iz jednog svijeta u drugi , u tako kratkom vremenu.

No, bi la je tu , na balkonu vile na otoku Lez-bosu. Nije bi lo smoga, a umjesto prometne buke vladala je tisina.

- Napri jed! - rekla je kad j e zacula kucanje na vratima.

- Znaci , vec si ustala. - U sobu j e usla L i z , sitna i plavokosa, pracena sobaricom koja je do-nijela dorucak.

- Dakle, od danas pocinjem plivati u luksuzu - nasmijesila se Maggie . - Hoc'es l i m i se p r i -druziti?

- Uzet cu samo kavu - L i z sjedne u fotel ju i zagledala se u prijatel j icu. - Maggie, d ivno iz-gledas. Drago m i je sto si napokon ovdje. <L^ Sad, kad sam ovdje - Maggie opet pogle-

da kroz prozor - ne mogu shvatiti zasto sam ce-kala tako dugo.

- Jedino sto mene izluduje j e nepoznavanje jezika. Znas l i k o l i k o dugo m i je trebalo da na-u c i m najobicnije ''dobar dan, kako ste" na grc-kom? I poslije t r i godine braka i zivota u Ateni , i na Lezbosu, jedva znak desetak r i jeci .

- Zato sto si odluci la da ne naucis taj j ez ik ! - Pazi ti nju! Drz i lekcije samo zato sto gov-

o r i deset jez ika! -Pet. - To j e cet ir i vise nego sto je potrebno nor-

malnoj osobi. - Ne i normalnom prevoditelju. - Maggie se

bacila na hranu. - A da nisam znala grcki, ne bih se srela sa Alexanderom i t i sada ne b i bi la gos-poda El izabeth Teoharis. Sudbina c i n i cuda s nasim z ivot ima - dodala j e punih usta.

- Filozofiranje za doruckom. To je jedna od mnogih stvari zbog k o j i h si m i nedostajala.

- Voljela b i h da sam zaista zasluzna za tvo-j u srec'u, a l i j a sam vas samo upoznala. Cudo koje se poslije toga dogodilo, izvel i ste sami, a j a sam ostala pitat i se kako sam uspjela ostati bez cimerice za svega tr i tjedna.

- Odluc i l i smo da se bolje upoznamo poslije vjencanja. I tako j e i b i lo . Ipak. drago m i j e sto konacno i m a m pokraj sebe pravog prijatelja.

- Spasibo! - M o l i m te, g o v o r i engleski . Uosta lom, to

nije bio ni grcki . Trenutacno nisi u Ujedinjenim narodima pa ne moras govoriti raznim jezicima. C u j , zar se ne bojis da ces jednog dana nesto pogresno prevesti i izazvati trec'i svjetski rat?

- T k o ja? N i slucajno! atos j e da razmisljas na j e z i k u s kojeg prevodis. Ni je tesko.

- M o g u zamisl i t i . Kako t i je otac? - Odlicno. Pozdravlja te i trazi da m u prokr i -

j u m c a r i m malo metakse preko granice. - Nec'u razmisljati o t v o m povratku. Namje-

ravam t i naci odgovarajuc'u p r i l i k u za udaju i zadrzati te u Grckoj .

- Bas t i hvala. - Nema na cemu. Zato sluze pri jatel j i . - L i z

se pretvarala da nije osjetila sarkazam. - Dorian j e posve odgovarajuc'a p r i l i k a . O n j e jedan od A l e x a n d e r o v i h najb l iz ih suradnika i zaista j e pr iv lacan, plavokos, preplanuo i i m a prel i jep p r o f i l . Upoznat ces ga sutra.

- Da j a v i m tati da m i pr ipremi miraz? - Ozbiljno t i govorim. Ne dam t i da se vratis.

Ispunit cu svaki tvoj dan suncem, morem i l i je-p i m muskarcima. Zaboravit ces da New York i da Ujedinjeni narodi uopc'e i postoje.

- Vec sam ih zaboravila... za iduc'a cetiri tjed­na. Za to vrijeme sam ovisna o tvojoj milost i i nemilost i . Sto ces m i radit i danas? Odvuc'i me na plazu? M o r a t c'u lezati na pi jesku i slusati tvoja obec'anja o prelijepoj broncanoj boji koze?

- U p r a v o tako. Presvuci se. C e k a m te u pr izemlju .

Pola sata kasnije, Maggie je zakljucila dajoj se svida ovakav nacin "ispiranja mozga". Zaista j o j je bio potreban odmor. B i l a j e prezaokuplje-na poslom, a i rastankom s Jackom.

Jack je sad pripadao proslosti. Maggie je bila prisiljena priznati kako je ta veza bila vise navi-ka nego b i l o sto drugo. O d g o v a r a l i su j e d n o d r u g o m , svakako. Ona j e zeljela intel igentna pratitelja, a on li jepu zenu cije ce m u prisustvo, mozda, ubrzati po l i t i cku karijeru.

Da sam ga voljela, pomis l i la je , ne b i h bi la u stanju tako objektivno razmisljati o njemu.

Poziv od L i z dosao je u pravom trenutku, a ovdje j e bio raj .

Kasnije, za r u c k o m , M a g g i e j e osjetila po-malo ponos sto je upoznala L i z s Alexanderom. B i l l su savrsen par. On je i dalje bio opcinjen svo-j o m sitnom, zlatokosom zenom, kao i prije t r i godine u N e w Yorku. - Ne razumijem kako ima-te snage otic'i odavde - nasmijesila i m se. - D a j a i m a m ovakav otok, nikad ga ne b ih napustila.

- Ljepoti se treba stalno vrac'ati. Svaki put je sve ljepsa. Kao i zena. - Alexander j e iskoristio p r i l i k u da pol jubi L i z .

- Pocela sam ostvar ivat i svoj p lan, A l e x . Pozvat c'u u posjet svakog raspolozivog muskar-ca u krugu od sto kilometara.

- Da nemas slucajno brata, Alex? - Samo sestre, zao m i je . - Ne v r i j e d i , L i z , nec'u n i k o g a t k o ne b i

nalikovao na tvog muza. - A k o ne mozemo svezati te udajom, A l e x

ce t i morati ponudit i posao ovdje. - Vec sam pokusao - uzdahnuo j e on. -

Nisam j e uspio odvoj i t i od posla u Ujedinjenim narodima.

- Sad imamo ci je l i mjesec - L i z j e bi la opt i ­mist. - Hajdemo sutra izvesti j e malo jahtom.

- Naravnd! - A lex se odmah slozio. - B i l i to voljela, Maggie? ,

- Pa, znate, j a skoro svaki drugi dan provo-d i m krstareci oko grckih otoka, ali posto L i z to zeli , pokusat c'u da se ne dosadujem previse.

- U v i j e k je bila puna razurmjevanja - L i z j e priznala A l e x u . I

B i l a j e vec prosla ponoc kad se Maggie vra-t i la na plazu. N i j e uspjela zaspati, ali to j e bio samo izgovor da bi izisla i uzivala u toploj ljet-noj nodi.

Pijesak na plazi presijavao se pod mjeseci-nom. Spustila je rucnik i ogrtac na stijenu i usla u vodu. T o l i k o j o j j e godi la svjezina da j e po­m i s l i l a da skine i b i k i n i . Ipak, zakljuci la j e da ne treba izazivati morske duhove.

Plivala j e polako, praveci blage pokrete k o j i su j e tek odrzavali na povrsini . I kad j o j j e po-stalo hladno, nastavila j e p l i v a t i . Tis ina j o j j e godila. Sad j e mogla povjerovati u stare grcke bogove, u vitezove i gusare. Tiho se nasmijala. Kad b i mogla birati , izabrala bi gusara. Bogovi

su previse krvozedni , v i tezov i su previse ple-menit i , a l i gusar...

Odmahnula je g lavom i zaronila. O t k u d j o j takve mis l i na pameti? M o r a se cuvati'da posve ne padne pod utjecaj L i z . Ona sama nije zeljela nikakve gusare. Zeljela je samo mir.

Izisla j e iz vode i pricekala da se malo ocije-di voda. B i l o j o j j e hladno, ali na neki ugodan nacin. N i j e ni pogledala ogrtac. Sjela j e na sti­jenu, uzela cesalj i polako ga pocela provlacit i kroz kosu. Mjesec, pijesak, voda. Z a trenutak se osjecala di je lom prirode oko sebe.

A l i . tad se dogodilo nesto nepredvideno. Od-jednom j o j necija ruka prekrije usta. Pokusala se oteti . ali nije vr i jedi lo . Netko j u j e povukao sa stijene i zacas se nasla pritisnuta uz snazne muske grudi .

D o k j u j e napadac vukao prema dubokoj sjeni uz obalu, otimala se iz sve snage. Trebalo j o j je nekoliko trenutaka da se sjeti da upotrije-bi i nokte.

- Prestani i da nisam cuo ni zvuka! - Naredba je bila na grckom. ali i da nije razumjela, znala bi sto znaci noz koj i se presijavao na mjesecini. Prestravljena. zasutjela je i dopustila m u da j e polozi na zemlj i i legne preko nje.

Lezala j e nepomicno i cekala... a l i , nista se nije dogadalo. B i l o j e tako t iho da j e cula va-love na oba l i . Zvi jezde su i dalje sijale iznad njezine glave. To je sigurno noc'na mora, pomis­li la je. N o . ruka na njezinim ustima bila j e stvar-na. Onda j e zacula t i h razgovor, s jos nekime koga nije vidjela. - Cujes l i nesto?

- Jos ne. T k o j e sada pa to? - Ni je vaznc. bit ce poslusna. U torn su se t renutku zacul i nec i j i k o r a c i .

Maggie se ponovno pocne ot imat i . obuzeta na-dom. Mozda ce ie netko cuti 1 pomoc'i j o j .

Napadac je cvrsce -:egne. - Prati ga - naredio je onom drugom. - Ja cu se pobrinuti za zenu.

M a g g i e pono\o pogleda u noz i pretrne. Nec'e se, valjda. usuditi ubiti je tek tako? Pocela se ot imati iz - : >nige.

- Daj, smir i se vec j e d n o m ! - Psovku koja je us l i jedi la na g r c k o m nije mogla razumjet i . Mozda j e i bolje. pomisl i la je .

- Bas c'u se s m i r i t i ! - N i s i Grkinja! T k o si ti? - Ne tice te >;' - Sto si radila na plazi u gluho doba noci? - Plivala sam. To bi i posljednja budala sh-

vatila. - A l i , plivati u ovo doba... to mogu samo glu-

pi turisti. Pa. da. Teoharisovi su ocekivali gosc'u. Prevarila si me. znas - nasmijesio se. Maggie nije vjerovala da su njegove surove cite sposob-ne za takvo omeksavanje. - M i s l i o sam da mozes razumjeti sto govor im.

-1 jesam. A l i sada. kad vise ne drzis noz, ne-c'es me moci si lovati .

- Silovati? - Poceo se smijati. - To m i nije b i ­la namjera. Uostalom. Afrodita, noz nije pripre-mljen za tebe.

- Pa zasto si me onda odvukao u mrak i mla-tarao m i oruzjem ispred nosa? Pusti me, pusti me odmah!

- Samo trenutak da t i objasnim. U c i n i o sam to da te zast it im. N i j e b i l o vremena za pristo-jnost. Oprosti sto moja... tehnika, nije bila profi-njena. Hoc'es l i m i . m o l i m te, objasniti zasto si sjedila na stijeni i cesljala se?

- M a sto te se tice? A k o me ne pustis, pocet cu vristati .

Ovaj j u j e put napokon oslobodio stiska. -Oprosti!

2

- Ma nemoj! Odvuces me u grmlje, skoro me ugusis. mases mi nozem pred nosom, i na kra-iu kazes oprosti, kao da si mi stao na nogu. Tko si i sto se dogada?

- Zasad to nije vazno, a i ne mogu ti to rec'i. - Je li? Vidjet c'emo sto ces rec'i policiji. - Ne bih to ucinio da sam na tvom mjestu -

zvucalo je mirno i gotovo pristojno, ali bila je to zapovijed. - Uostalom, nitko ti ne bi povjerovao.

- Nisam bas sigurna. - A i nisam te silovao. Do ovog trenutka ni­

sam ni razmisljao o tome. Naglo se sagne i poljubi je. Nije bila na to

pripremljena. Osjetila je da je opija miris mora koji se sirio oko njega. Proslo je nekoliko trenu-taka prije nego se sabrala i pocela se otimati.

Cvrsce je stegne, a onda naglo pusti i smi-jesec'i se pogleda je u oci. - Jedan poljubac se, mislim, ne moze smatrati kriminalnim djelom. Medutim, dva bi vec...

- Ne - Maggie se za svaki slucaj udaljila za korak. - Ti si lud. A jos si ludi ako mislis da cu ti dopustiti takvo ponasanje. Ja c'u... - naglo je prekinula. Nagonski podigne ruku do grla i ot-krije da nema lancica.

- Sto si ucinio s mojim privjeskom? Vrati mi ga.

- Nije kod mene, Afrodita. - Vrati mi ga - sad je vec bila bijesna. Zabo-

ravila je na strah. Prisla mu jq sasvim blizu. -Nec'e ti mnogo koristiti. Ne mozes za njega dobiti vise od nekoliko drahmi.

Oci su mu se suzile. - Nisam uzeo tvoj lan­cic. Ja nisam lopov - glas mu je bio miran i hla-dan. - Da sam ti zelio ista oteti, to svakako ne bi bio lancic.

Obuzeta bijesom zamahnula je rukom da ga udari. Naravno, on je bio brzi i uhvatio ju je za ruku. - Lancic ti je vazan. Dar od ljubavnika?

- Dar od nekoga koga volim - ostro je odvra-tila. - Ne ocekujem da netko poput tebe moze shvatiti njegovu vrijednost - uspjela se oslobo-diti njegova stiska. - Nec'u te zaboraviti - obe-c'ala je, okrenula se i otrcala uz stube koje su vodile prema vi l i .

Drugo poglavlje Jahta je polako plovila oko otoka. Maggie je

bila zagledala u odsjaj na vodi i drijemala. Je li moguc'e da je sanjala dogadaj od prosle noci? Zasto nije ispricala svoj dozivljaj Alexu i Liz? Alex bi joj osigurao naoruzane strazare, trazio bi istragu. Bila je sigurna da je nepoznati rekao istinu. Nitko joj ne bi vjerovao.

No, pa i sto bi rekla policiji? Nije bila silova-na. nitko joj nije ni prijetio. Poljubac zaista nije kaznjiv. S tihim uzdahom okrenula se na trbuh bas kad se na palubi pojavio Alex. Maggie je podigla naslon lezaljke i nasmijesila mu se.

- Moja se draga uspavala? - 1 ja sam skoro zaspala. Alex je slijedio njezin pogled. - To je otok Hios. A ono tamo, u daljini, to

c :-bila Turske. - Tako blizu? Cini mi se da bih mogla prepli-

vari donde. - Na otvorenom moru je tesko ocijeniti raz-

i - Moralabi biti sjajan plivac. No, s cam-:e~ .- problem. Mnogi se korisie ovom po-godBOscu. Krijumcarenje je jos popularno, iako su kazne stroge.

Krijumcarenje? Njoj je kroz sjecanje pono-vno proletjela noc'asnja avantura. Krijumcare­nje... nimalo romanticno...

Alexov glas joj je prekinuo mracne misli. -Svida li ti se pocetak ljetovanja?

- Veoma! Mogu razumjeti zasto Liz toliko voli Grcku.

- Znas da te ona zeli ovdje zadrzati. Nedo-stajala si joj .

- Liz je sretna ovdje. - Bila bi sretnija da ima i tebe, Maggie, raz-

misli jos jednom. Ja sam dobar poslodavac. Nu-dio sam ti posao i prije tri godine. Da nisam bio... - bacio je pogled na zaspalu Liz - malo rastresen, ulozio bih vise napora da te dovedem ovamo.

- Rastresen? - Liz podigne suncane naocale i prijekorno pogleda muza.

- Znala sam da si neodgojena - nasmije se Maggie - ali nije mi palo na pamet da cu doziv-jeti kako prisluskujes, Liz.

- Imas mjesec dana vremena da me popravis. Za to vrijeme c'u se truditi da te udam, pa... vid­jet c'emo tko ce imati vise uspjeha.

- Mozda ces se odluciti prihvatiti moju po-nudu - ubacio se Alex. - Tako bi svi bili zado-voljni... Iako, moram priznati, mislim da je zeni potrebno da ima muza i sigurnost u zivotu.

- Pravi Grk - namrstila se Maggie. On se nasmijesi ispricavajuc'i se. - Pa, bojim

se da jedan od kandidata koje je Liz pripremi-la za tebe stize vec sutra. Dorian c'e dovesti sa sobom i moju rodakinju lonu.

- Divno - Liz je to rekla tako hladno da su se svi trgnuli.

- Liz ne voli lonu. ali ona je dio obitelji - namr-stio se Alex - i osjec'am odgovornost prema njoj.

Liz tiho uzdahne. Brzo je pruzila ruku i po-milovala muzevljevu misicu. - M i osjecamo od­govornost - ispravila ga je. - Iona je dobrodosla.

Maggie se nasmijala kad je vidjela kojom se brzinom Alexovo mrstenje pretvorilo u uobica-jeni izraz pun ljubavi. - Zar se vas dvoje nikad ne svadate? Mislim, zar ne shvac'ate da je nez-dravo tako se dobro slagati?

- Nije bas sve tako sjajno - smijala se Liz. -Prosli sam tjedan bila bijesna na njega najman-je... pa, petnaest minuta.

- Znas sto? To je odvratno. - Dakle - upitao je Alex - ti mislis da se dvo­

je ljudi moraju svadati da bi bil i . . . zdravi? - Ja moram - nasmijala se Maggie. - Maggie, sve dosad mi nisi ni spomenula

Jacka. Mozda nesto nije u redu? Imas l i prob-lema?

- Liz! - Alexovo neslaganje bilo je sasvim uocljivo u jednom jedinom izgovorenom slogu.

- U redu je, Alex - umirila ga je Maggie. -Ne, nemam problema s Jackom. Znas... shva-tila sam da idemo stazom koja je vec unaprijed odredena. Da je sve postalo rutina. Odlucila sam to prekinuti, prije nego posve zaglavim.

- Razumijem - Liz se trudila biti puna razu-mijevanja, ali bila je zadovoljna sto joj je Mag­gie na raspolaganju i nije to skrivala.

- Ne znaci da cu pasti pred noge Dorianu i l i bilo kome drugom koga, mozda, imas na umu samo zato sto sam raskinula s Jackom.

- Nadam se - namrstila joj se prijateljica * jer onda uopc'e ne bi bilo zabavno.

Maggie je uzdahnula i posvetila se proma-tranju pejzaza pokraj kojih su prolazili.

Pogled joj je privukla Alexova vila: bijela, profinjenih linija, izgledala je kao djevica spre-mna da je prinesu na zrtvu bogovima. No, na vi-sokoj stijeni gotovo nadnesena nad mora, stajala je najcudnija kuc'a koju je Maggie ikad vidjela. Bila je siva i izgledala je kao isklesana od ka-mena koji je okruzuje. Bila je gruba... moglo bi

se rec'i cak napadna. Vinova loza u koju je za-rasla nije nimalo umeksavala ostro srezane linije, nego je dodavala nesto divlje citavom dojmu.

- Nevjerojatno - promrmljala je. - Kome ovo pripada?

Liz je sjedila njezin pogled i siroko se nasmi­jesi. - Trebala sam znati da ce ti se svidjeti. Po-nekad mi se cini da je ta zgrada ziva i da gmize uz stijenu. Vlasnik je Nikolas Gregoras, mas-linovo ulje i uvoz-izvoz. Pozvat cu ga sutra na ve-ceru ako je Slobodan, iako mislim da nije tvoj tip.

- A mogu l i znati tko je moj tip? - Netko s kim ces se modi svadati do mile

volje. - Predobro me poznajes. - Nick je ugladeni sarmer. Nije tako upadlji-

vo lijep kao Dorian, ali ima izrazitu muzevnost. Trideset i pet mu je godina. Prije vise od deset godina naslijedio je citavu industriju maslino-va ulja, ali u posljednje vrijeme prelazi na uvoz-no-izvozne poslove. Alex ga voli, jer su prija-telji iz djetinjstva.

- Liz, htjela sam cuti tko je vlasnik kuc'e, a ti mi priopc'avas cijelu njegovu biografiju.

- Ti su podaci dio usluge. Hoc'u da imas pre-dodzbu o svojim moguc'nostima.

- Imas l i slucajno na raspolaganju nekog kozara? Sve vise mi se svida ideja o maloj, bije-loj kuc'ici i pecenju domac'eg kruha.

- Vidjet c'u sto mogu uciniti za tebe. - Izgleda da ni ti ni Alex ne shvac'ate da sam

zadovoljna sto sam sama: moderna, sposobna, samostalna zena. Znam zakucati cavao, promi-jeniti gumu na autu...

- Previse rijeci za nekoga tko je iskren - za-kljucila je Liz.

- Liz... - Maggie, volim te. Protiv toga se nista nije dalo. Maggie je uzda­

hnula i nasmijesila se. - Dobro! Spremna sam da se suocim s Dorianom i Nickom i Lisanderom.

- Lisanderom? - To je zgodno ime za kozara. - Ako ga uspijem pronaci. - Liz... koriste l i ljudi puno plazu na kojoj

smojucer bile? - Paaa... ne bas. Dolazimo mi i oni iz Grego-

rasove vile. Jedini prilaz je stubiste koje prolazi pokraj nase dvije vile. Da, tu je i koliba koju Nick povremeno iznajmljuje. Sad je u njoj neki Ameri-kanac... Steven? Ne, Stewart, Andrew Stewart. Pjesnik ili slikar, i l i vec tako nesto. Nisam ga jos upoznala. A zasto pitas? Prelazis u naturiste?

- SamO onako. Slusaj... voljela bih izbliza pogledati ono tamo - pokazala je prema sivoj zgradi. - Mislim da je arhitekt sigurno bio lud. Divno izgleda.

- Iskoristi svoj sarm i izmami poziv od Nicka. - Mozda i hoc'u - zamisljeno je rekla Maggie,

ne skidajuc'i pogleda s vile.

Tu je vecer Maggie ostavila sirom otvorena balkonska vrata. Zeljela je uzivati u toploti i mi-risima noci. Dugo je pisala pismo ocu. Kad je zavrsila, ustala je, okrenula se... i suocila s v i -sokom muskom prilikom koja je stajala tik iza nje. Ruka koja joj je zapusila usta ovaj put bila je puno njeznija.

- Zdravo, Afrodita. Obecaj da neces vikati i pustit c'u te.

Pokusala se osloboditi, ali bezuspjesno. Ma­lo je razmislila i kimnula glavom. On juje od-mah pustio. - Kako si usao ovamo?

3

- Preko balkona. - Uzverao si se? Mora da si lud. - Posve moguce - bezbrizno joj se nasmijesio. - Kako si me nasao? - Moj je posao da pronalazim stvari... i ljude.

Maggie James, prijateljica Elizabeth Teoharis, Amerikanka, zivi u New Yorku, neudana, zapo-slena kao prevoditelj u Ujedinjenim narodima. Govoris grcki, engleski, francuski, talijanski i ruski. Kako ti se svida na Lezbosu?

Maggie je napeto promatrala nepoznatog po-sjetitelja. Ne, ne moze biti propalica. Ako i jest lopov, nije obican. Imao je profinjeno ponasanje i izrazavanje. Cak je i sarmantan. Da su se upoz-nali u nekoj drugoj prilici, mozda bi joj se i svidio.

A l i , ovo nije bila druga prilika. Odlucno je posla prema balkonu. - Nisam vristala, ali ne namjeravam voditi ponocne razgovore s mjese-carima. Van!

- Volim odlucne zene - nasmijesio se i lezer-no sjeo.

- Oprosti sto nisam odusevljena komplime-ntom.

- Vec' sam se ispricao zbog sinocnjeg dogadaja. - Meni to nije nalikovalo na ispriku. - Da pokusam jos jednom? - Ako prihvatim, hoc'es l i otic'i? - Zasto? Tvoje drustvo mi je veoma ugodno. - Mogu zamisliti. - Nemoj biti gruba, Afrodita. - Bit cu jos grublja ako odmah ne odes. - Uskoro idem. Sutra ces upoznati Doriana

Zulasa i Ionu Teoharis. - Maggie nije uspjela zadrzati smirenost. Zar ovaj bas zna sve o njoj? - Na malom otoku se sve sazna - nasmijesi se on.

- Ocito. - Volio bih da jednom, neku drugu vecer,

cujem tvoje misljenje o njima. - Nec'e biti druge veceri. Ne namjeravam vo­

diti razgovore s tobom, osobito ne ogovaracki. Ne znam zasto bih...

- A zasto ne? - Pa... pa ne poznajem te. Ne poznajem ni

Doriana i Ionu. - A koliko poznajes Alexa? Skoro je zaustila da mu odgovori, a onda je

shvatila u kakvoj se situaciji nalazi. Stoji u pro-zirnoj spavacici i caska s manijakom koji se up-ravo uzverao u njezinu sobu na drugom katu! -Necu razgovarati o Alexu. Necu zapravo razgo-varati o bilo kome i o bilo cemu. Odlazi!

- Onda cemo ostaviti razgovor za poslije. -Ustao je i prisao joj posve blizu. - Imam nesto za tebe. - Iz dzepa je izvukao srebrni privjesak na lancicu.

- Znaci, ipak je bio kod tebe! - Maggie je pruzila ruku da ga uzme, ali nepoznati je bio br-zi i izmakao se izvan njezina domasaja.

- Rekao sam ti da nisam lopov - mracno je rekao. - Vratio sam se i pretrazio obalu. - Pono-vno joj pruzi lancic.

Maggie ga prihvati i brzo zakopca oko vra-ta. - U nekim drugim okolnostima bila bih ti za-hvalna, ali mislim da to sada nije potrebno. Mo-zes otici na isti nacin kako si i dosao.

- Hrabrost ti lijepo stoji, Maggie - rekao je i prisao joj sasvim blizu.

- Rekla sam ti da odes - odvrati sto je mirni-je mogla. Nije vise bila uplasena, ali osjecaj koji j u je obuzimao nije imao nista zajednickog s bi-jesom. - - 1 hoc'u! A dotle, posto me nisi nicim ponu-dila, posluzit cu se sam.

Cim je osjetila njegove ruke oko sebe, njego-ve usne na svojima, Maggie je shvatila da je

obuzima zelja. Nikad je nitko nije tako ljubio. On je na neki tajnovit nacin znao gdje je treba dodirnuti. Ruke, koje je trenutak ranije podigla da se obrani, sad je polozila na njegova ramena. Zaboravilaje tko je i gdje se nalazi. Postojalo je samo zadovoljstvo i covjek koji joj ga je pruzao.

Polako, gotovo neodlucno, nepoznati se povu-kao malo unazad i zagledao joj se u lice. - Jedan od boljih nacina isprike, zar ne? - Pogledao je pre­ma krevetu. - Neces me pozvati da ostanem?

Maggie se stresla. Sigurno me hipnotizirao, pomislila je. Nije bilo drugog objasnjenja za nje-zino ponasanje. - Mozda neki drugi put - rekla je trudeci se da djeluje jednako bezbrizno kao on.

On se nasmijesio. - Ocekivat cu to, Afrodita. Izasao je na balkon, dobacio joj jos jedan os-

mijeh i prekoracio ogradu. Usprkos naporu da se svlada, Maggie je posla za njim i nagnula se da vidi kako silazi.

Kretao se poput macke, vjesto, neustrasivo, sjena pripijena uz bijeli zid. Zacas je stigao na zemlju i nestao u sumi bez okretanja. Iznenada drhteci, Maggie se okrenula, vratila u sobu i zatvorila vrata. I zakljucala ih.

Osrntak nor'i je., ipak, provela bez sna.

( Trece poglavljeS Meggie se zamisljerro poigravala casom.

Dorian Zulas je bio upravo onakav kako ga je Liz opisala: lijep i profinjen. Odmah je shvati­la da je i on zna za domacicine planove i da je spreman prihvatiti igru. Tako su oboje mogli mirno razgovarati, bez straha da ce biti pogre-sno shvaceni.

Iona je vec bila drugacija. Nedostajala joj je ona profinjenost koja je cinila osnovu Alexova sarma. Hi su njeni pokreti i glas bili znak ziv-cane neuravnotezenosti?

Ovakva pitanja su neizbjezno vodila do pris-jecanja nocasnjih dogadaja. Meggie je za trenu­tak zatvorila oci, a onda se okrenula prema Do-rianu. Mora nekako skrenuti misli.

- Mora da vam je ovdje neobicno mirno po­slije Atene.

- Otok je prelijep, ali meni se ipak vise svida kaos velegrada. Posto ste iz New Yorka, sigurno me razumijete.

- Da, ali povremena uspavanost je sasvim dobrodosla. Do sada sam samo ljencarila. N i ­sam imala energije ni poc'i u istrazivanje otoka.

- Nema mnogo za vidjeti - rekao je Dorian. - Zaljevi, uvale, maslinjaci. Selo je vrlo tiho

i mirno. Upravo mi je to i potrebno. Necu previse zu-

riti. Skupljat cu skoljke i nac'i cu seljaka koji ce mi dopustiti da muzem kozu.

- Uzasno! - nasmijao se on. - Liz moze potvrditi koliko sam ponekad lu-

ckasta. - Rado cu vam pomoci sa skoljkama, ali ko-

za... - Iznenadena sam sto ste zadovoljni s tako

malo zabave - Ionin promukli glas se iznenada zacuo samo na korak od njih.

Maggie je ulozila napor da se nasmijesi. -Otok je vec sam po sebi dovoljna zabava. Ja sam ovdje na odmoru.

- Maggie ljecari vec dva dana - ubacila se Liz sa smijeskom. - To je njen osobni rekord.

Meggie je pogleda, razmisljajuci o svojim noc'nim aktivnostima.

- Namjeravam provesti mjesec dana u apso-lutnom miru - rekla je. A pocinjem danas, do-dala je u sebi.

- Lezbos je savrseno mjesto za to - rekao je Dorian.

- Mozda i nije toliko tiho kao sto izgleda. -Iona je nemarno razgledala svoje nalakirane no-kte.

Dorian je iznenadeno pogledao, a Alex se namrstio.

- Trudit cemo se dok je Maggie ovdje da bude sto tise - nasmijesila se Liz. - Hocemo l i poc'i na veceru?

Tako je Maggie izgubila priliku da sazna sto to narusava mirLezbosa. Sumnjala je daje ne­poznati noc'ni posjetilac svrac'ao i do lone. Ovo je moralo biti nesto sasvim drugo.

Sutra ujutro Meggie je bila iznenadena kad se probudila i ustanovila da noc'as nije bilo neo-cekivanih posjetilaca. Mozda je zaista vrijeme da pocne s ljetovanjem i odmaranjem. Ipak, bilo joj je pomalo zao sto nikada nece saznati tko bi mogao biti neobicni nocni setae. Nije zurila s ustajanjem. Prosle noci nije spavala, a veceras Liz organizira zabavu u njenu cast. Koga l i ce sada dovesti kao kandidata za zenidbu?

Liz se osvmula oko sebe. Svi gosti su bili tu, osim Meggie. Bas dobro, tako ce privuci sve poglede kad bude usla. - Drago mi je da smo se jednom nasli svi zajedno na otoku, Nick.

- Uvijek je zadovoljstvo biti s tobom, draga moja. Svaki put kad te vidim. sve si ljepsa i ljepsa.

Nasmijala se i uhvatila ga pod ruku. - Moramo te malo cese'e pozivati. Gode mi

komplimenti, osobito od onih koji nisu obvezni da mi ih daju... O, izgleda da Iona opet vrijeda Alexa. Moram izigravati diplomata. Hoces l i me ispricati za trenutak?

- Rado cu te promatrati izdaleka. Alex je sre-tan covjek.

- Podsjeti ga na to s vremena na vrijeme. Ah, evo Meggie. Ona ce ti praviti drustvo dok sam ja na duznosti.

Maggie jejedva stigla osmijehom pozdrav-iti Doriana kad ju je prijateljica uhvatila za ruku. - Zabavljaj Nicka za trenutak, moram nesto oba-viti. Maggie James, Nikolas Gregoras - predsta-vila ih je na brzinu i nestala.

Meggie je zaprepasteno promatrala Nikolasa. - Ti - jedva je uspjela sapnuti.

- Afrodita, divno izgledas. Cak i obucena. -Sagnuo se da joj poljubi ruku. Meggie je poku-sala istrgnuti, ali on je pojacao stisak. - Pazi ka­ko se ponasas. Liz e'e pitati sto se desava.

- Pusti mi ruku - progundala je smijeseci se - i l i cu te osamariti.

- Velicanstvena si. - Uz lak naklon, popus-tio je Stisak.

U torn se trenu pojavila Liz. - Pa, vi vec caskate kao stari prijatelji. - Bas sam mu pricala kako mi se svida nje­

gova kuca. - Da. Meggie je bila odusevljena. Ona povre-

meno pokazuje sklonost ka neuobicajenom, ako shvacas sto zelim rec'i.

- Da, razumijem. Gospodica ce me posjeti-ti sutra popodne.

- Divno! - Liz je blistala. - Nick je napunio kucu blagom iz svih krajeva svijeta. Izgleda kao Aladinova pec'ina.

Poslije prvog soka, Meggie se dovoljno pri-brala i sada se mogla prirodno smijesiti. Tije-kom vecere je promatrala Nickovo ponasanje. To nije bio covjek kojeg je poznavala. Ovaj je bio profinjen i ugladen.

4

Kad joj je dodao casu, uhvatila je pogled na-mijenjen samo njoj i pretrnula. Ipak je bio ovd-je! Noc'ni avanturist je bio tu. To je bila njego-va prava licnost, a sve ostalo je bilo samo ru-tina ponasanja u drustvu.

Iznenada napeta, okrenula se prema Dorianu i time prepustila Nicka Ioni. Dorian barem nije krio nikakve tajne.

- Kazi, Maggie, zar ti se nikada ne pornijesa-ju u glavi rijeci iz svih tih jezika koje govoris?

- Razmisljam samo najednom jeziku ujed-nom trenutku.

- To je velika sposobnost, ali i mod! - Mod? Mozda, mada nikad nisam razmis-

ljala o tome. - S tolikim znanjem jezika, sigurno se u

mnogim zemljama osjecas kao kod kuce. - Da, pretpostavljam da se zato i ovdje

osjecam tako... ugodno. - Alex kaze da te pokusava privuc'i u svoje

poduzece. Trudit c'u se da mu sto vise pomo-gnem u tome. Uzivao bih suradivati s tobom.

Ionin promukli smijeh se zacuo s drugog kraja stola. - Oh, Nick, prestani pricati gluposti!

Nick, ponovila je Maggie u sebi. Pozlit ce mi od ovoga.

- Povedi me na svoj brod sutra, Nick. Mo-ram se zabaviti.

- Zao mi je, Iona, ne sutra. Mozda drugi put. - Dotad c'u vec umrijeti od dosade. Meggie je zacula Dorianov tihi uzdah. Ogo-

rceno je prostrijelio Ionu pogledom. - Ona mi je rekla da je prosli tjedan u Ateni srela Mariju Popagos. - Glas mu je odjednom j>ostao njezan. - Koliko si rekla da ima djece? Cetvero?

Ponasaju se prema njoj kao prema djetetu. pomislila je Meggie. I ona se ponasa tako: kao razmazeno dijete.

Tijekom nastavka vecere prisustvovala je promjenama Ioninih raspolozenja od potistenos-ti do razdrazenosti. Dorian se u svim prilikama jednako ponasao. Iona to nije primjecivala, ali Alex jest.

Meggie je, kako je vecer odmicala, osjecala kako ga sve vise sazalijeva. Nekoliko puta je pokusao razgovarati s mladom rodakom u pola glasa, ali ona mu je svaki put okretala leda.

Kad se Nick spremao za odlazak, Iona je.za-pela da ga otprati do auta. Kad su napustali sa­lon ruku pod ruku, trijumfalno se osmjehivala. Meggie se upitala kome li je to bilo namrjenjen-o, ali nije zeljela nagadati o tome. Nastavila je prekinuti razgovor s Dorianom.

Kasnije, kad ostane sama u svojoj sobi, moc'i ce do mile volje razmisljati o onom sto se do-godilo toga dana.

Iako se Maggie prije spavanja uvjerila da su balkonska vrata zakljucana, osjecala je blagi povjetarac kako joj miluje kozu. Uzdahnula je i okrenula se tako da ga osjeti i na lieu. Bio je lak i njezan kao leptirovo krilo. Presao joj je preko obraza dotakao joj usne. Sanjala je da je netko ljubi. Lijeno je ispruzila ruke i zagrlila onog kogaje sanjala.

Polako j u je pocelo obuzimati uzbudenje. Rasplinuti l ik postao je realniji. Njegove usne su imale ukus vina koje joj je jos zamagljivao svijest.

Iznenada je obuzela strast i pripila se uz lju-bavnika iz sna. Njegova milovanja su postala grublja kad je primijetio njenu reakciju. Zacula je tepanje na grckom...

Meggie je odjednom shvatila da to nije san. Pocela se otimati.

- Afrodita se probudila... bas steta. - Sto to radis? Kako se lisudujes? Ti. . . - Prije deset sekundi bila si bolje raspolozena. - la. . . Polozio joj je ruku na usta. - Godilo ti je da

te milujem. I meni je. - Smjesta me pusti. - Samo nepotrebno odlazes ono sto je neizb-

jezno. Morala je sebi priznati da je to istina. - Ovo­

ga puta nisam obecala da necu vristati. - Bilo bi zabavno objasnjavati Alexu i Liz

sto se dogodilo. Mogao bih se opravdati time da me ocarala tvoja ljepota. No, ti svakako ne-e'es vristati.

- Otkuda znas? - Da si htjela, vec bi to ucinila. - Kako si uope'e usao? Sigurna sam da sam

zakljucala. - Mislis da me brava moze zadrzati? - Slusaj t i . . . - To mozemo i kasnije. Zapravo sam dosao

ovamo da bih te uvjerio da e'e sutra biti sve u redu i da nee'es izmisliti neku tipicno zensku glavobolju samo da bi izbjegla doc'i u moju kuc'u. Zelim da razgovaramo o nekoliko stvari.

- I ja. Sto si radio one nodi na plazi? Tko... - Kasnije, Afrodita. Sad sam nesto rastresen.

Taj tvoj miris... veoma je izazovan. - Kad si vec darivamo komplimente, dopusti

da ti kazem da si veceras bio sarmantan... - Hvala. -1lazan. - Zasto lazan? Ponasao sam se kako je odgo-

varalo datoj situaciji. - Da, izgledalo bi prilicno cudno da si iz dze-

pa izvukao noz. Ne zelim te vise vidjeti. Ni su­tra", ni uope'e.

- Sad ti lazes. Dobro, doc'i cu po tebe sutra u jedan.

- Ne pada mi napamet da podem s tobom. - Oh, doci ces... jer ne zelis objasnjavati Liz

kako si odjednom izgubila interes za .kuc'u koja ti sejucer toliko svidala. Mogu l i znati sto ti se svidjelo na njoj?

- Ludilo arhitekta. - Hvala na komplimentu. Hoces l i me polju-

biti za laku nod? - Ni slucajno. - Naravno da hoces. Meggie je u zaru borbe zaboravila u kojoj se

pozi nalazi. Nije se mogla maknuti ispod njego-vog teskog tijela kad se nagnuo da je poljubi.

I dugo posto je otisao, osjecala je njegov mi­ris i njegov dodir svuda oko sebe. Pitala se kako ce izgledati sutrasnji dan. Bilaje primorana da ga provede s njim.

Ne, ispravila se, nisam primorana. Sama to zelim. On me primorao da to zelim.

* * *

Kuca je bila tiha tijekom jutra. Meggie je rado dopustila da je Liz otjera na plazu. Zeljela je izbjeci Ionino drustvo. Bilo joj je drago sto je Liz zauzeta. Osjecala je da ne bi bila u stan-ju bezbrizno razgovarati o sinocnoj zabavi i "upoznavanju" s Nickom.

Prepustena sama sebi, mogla je na miru raz­misljati. Sto je Nick trazio na plazi u pola nodi? Tko je bio s njim i zasto im je bilo toliko vazno da ostanu neprimijee'eni?.

Odgovor je bio samo jedan.

Krijumcarenje. Bilo je sasvim ocito, ali Meggie se trudila

da izbjegava i samu pomisao na to. Nije zeljela da Nick bude upleten u necasne poslove.

Bez obzira na dotadasnje sukobe, osjecala je da pocinje osjec'ati prema njemu nesto neo-bicno.

- Prokletstvo! - To joj je prosto izletjelo. - Nadam se da se to ne odnosi na mene? Podigla je pogled i suocila se s prijateljskim

osmijehom. - Izgleda da si ljuta na cijeli svijet. - Nepo-

znati je bio visok i tamnokos. - Mozda cu se uspjeti opravdati. Ja sam Andrew Stevenson. -Jos se smijeseci, sjeo je pokraj nje.

- Oh! Pjesnik i l i slikar? Liz nije bila sigur­na. - Uzvratila mu je osmijehom.

Pjesnik. Ja barem volim vjerovati u to. Ugledala je blok s biljeskama u njego.vim

rukama. - Izgleda da sam te prekinula u poslu. Zao mi je.

- Upravo suprotno, dala si mi inspiraciju. Imas upecatljivo lice.

- Nadam se da je to kompliment. - Draga moja, o lieu kao sto je tvoje, pjesni-

ci sanjaju jos od vremena starih Grka. Hoces l i mi odati svoje ime, i l i ces nestati u izmaglici i ostaviti me zacaranog?

- Maggie James... Jesi l i dobar pjesnik, Andrew?

- Ne mogu reci da nisam. Skromnost ne spa-da u moje vrline. Spomenula si Liz. Jesi l i mis-lila na gospodu Teoharis? Stanujes kod njih?

- Da, sljedecih nekoliko tjedana. A t i si iz-najmio kudicu od Nikolasa Gregorasa?

- Moglo bi se reci. Zapravo mi je dopustio da je besplatno koristim. M i smo rodaci, znas.

- Mislila sam da si Amerikanac. -1 jesam. I Nickova majka je bila Amerikanka. - Znaci, posjetio si Lezbos i rodaka na otoku. - Pa, nisam bas toliki grebator. Nick me poz-

vao ovamo kad je saznao da radim na velikom epu. Ja sam oduvijek zelio doci na Lezbos, pa je bas ispalo dobro. Ovdje je zivjela Sapho. Poe-zija i legende su me uvijek zanimali...

- Sapho... pjesnikinja? - Deseta muza. Zivjela je ovdje, u Mitiliniju.

- Otvoreni pogled, koji nije imao niceg slicnog sa tajanstvenim Nickovim ocima, odjednom je postao sanjalacki. - Volim zamisljati da se Nic­kova kuca nalazi bas na onoj stijeni s koje se Sa­pho bacila u more, ocajna od ceznje za ljubavlju.

- Zanimljivo! - Meggie je podigla pogled prema sivom zidu. Njen duh mozda kruzi ku-com u potrazi za svojim voljenim. - To joj se svidjelo. - To je savrseno mjesto za duhove.

- Bila si unutra? Fantasticna je kuca. - Nisam jos, ali danas cu idi. Pozvana sam. - Pozvana? Mora da si ostavila dubok dojam

na Nicka. Ovu temu je trebalo izbjeci. - Pises li cesto na plazi? Meni se ovdje veo­

ma svida, stalno sam tu. - Za trenutak je oklije-vala, a onda se naglo odlucila. - Preksinod sam dosla na ponodno plivanje pod mjesecinom.

Nije izgledao iznenaden, zbunjen a ni up-lasen. Siroko se nasmijesio. - Zao mi je sto sam to propustio. Cesto prolazim ovuda. Penjem se na stijene, gacam po plicaku, lutam kroz masli-njake. Ovisi o raspolozenju.

- 1 ja cu malo istrazivati. - Rado bih ti bio vodic. Poznajem ovaj dio

otoka kao svoj dzep. Ako pozelis drustvo, svrati do moje kolibe. Nije daleko.

- Vrlo rado. Da nemas slucajno i kozu?

5

- Ja... ne, nemam. M o r a l a se nasmijati njegovoj zbunjenosti .

Potapsala ga j e po ruci . - Ne pokusavaj shvati-t i - posavjetovala ga je . - Sada se m o r a m ot ic i presvuci za setnju.

Ustao j e zajedno s n jom i uhvatio j e za ruku. - Vidjet demo se ponovno. - To nije b i lo p i -

tanje. nego zakljucak. - Svakako - nasmijesila se. - Otok j e m a l i . - Vise m i se svida da razmisl jam o sudbin-

skom povezivanju nasih puteva. - Ispratio je po-gledom i vratio se na svoju stijenu.

Cetvrto poglavlje

Nikolas Gregoras j e bio veoma tocan. U j e -dan i pet Maggie j e stajala na iz laznim vratima s odusevljenom L i z .

- Zabavljaj se i ne zur i nazad. N i c k , sigurna sam da ce se Maggie svidjeti tvoja kuca. Svi t i prolazi p u n i propuha i zastrasujuc'i pogled na more su bas po njenom ukusu. Ona j e vr lo hra-bra osoba.

- Hladnokrvna do krajnosti - promrmljala je . - I d i i uzivaj! - L i z i h j e oboje izgurala kroz

vrata. - M o r a m te upozor i t i - rekla j e d i m j e auto

krenuo - da te L i z smatra idealnim kandidatom za m o j u r u k u .

- Ne postoji muskarac k o j i b i te mogao za-m i s l i t i kao usidjelicu, Afrodi ta .

- Ja... srela sam tvog pjesnika jutros na plazi. - Andrewa? To j e dobar djecak! K a k o t i se

svidio? - Ni je m i nalikovao na djecaka, nego na m u -

skarca. - Uvi jek o njemu razmisljam kao o djecaku,

mada j e m l a d i samo pet godina. Talentiran j e . Jesi l i ga sarmirala?

- O n j e rekao da sam ga inspirirala. - Romanticne osobe inspiriraju jedna drugu. - Ja nisam romantican nego prakticna. - N e p o p r a v l j i v o romanticna. Zena koja se

ceslja na mjesecinom obasjanoj plazi, oblaci se u prozirne spavacice i cuva bezvrijedne sitnice kao uspomenu mora b i t i romanticna.

- Isto tako orocavam svoju ustedevinu i pa-z im na holesterol u k r v i - rekla j e sto j e dosto-janstvenije mogla.

- Prekrasno. N i j e stigla da m u otrovno o d g o v o r i , j e r su

se nasli pred kucom. - Prelijepa. N i k a d prije nisam vidjela nesto

ovakvo. Izgleda kao... kao zamak uspavane lje-potice poslije.

- Ovo j e p r v i put da si m i se nasmijesila. Pokusala j e ne obracati paznju na to. Posla

je uz stube obrasle brsljanom. Odluci la j e da od prvog koraka u kuc'i zatr-

pa N i c k a pitanj ima. Tako ne b i imao vremena za svoje pr imjedbe. N o , k a d j e usla, sve j e to palo u vodu. K u c a j e iznutra izgledala manje divl je . ali j e sacuvala izgled prastare snage.

- Prelijepo je. Odekujem Kik lopa da side niz stube. Jesu l i Kentauri u stali?

- Provest c'u te kroz kudu, pa ces vidjeti sama. Uhvatio j u je za ruku i poveo je u razgledanje. L i z je spomenula da j e kuca kao Aladinova

pec'ina, i imala je pravo. U svakoj sobi j e ceka-lo novo blago; venecijansko staklo, africke ma-ske, vaze dinastije M i n g , staro oruzje. Sve je sta-ja lo izmijesano, al i j e i dalje djelovalo skladno.

K u c a se nadmetala s b lagom koje j e k r i l a ; svaki cas se pojavl j ivao poneki skriven prolaz koj i j e vodio u nove i nove prostorije. A r h i t e k t

j e zaista bio lud. Stvorio j e kuc'u iz bajke, ali ne djecje nego one grube i dostojanstvene.

Na katu, prvo sto je ugledala bio je ogroman prozor ko j i se nadnosio nad more negdje u du-b i n i .

- A n d r e w j e rekao da vjeruje kako se bas s oVe stijene Sapho bacila u more. Spremna sam se sloziti s n j i m .

- A n d r e w i m a bogatu mastu. - 1 t i , c i m zivis ovdje. - Tvoje oci su kao jezero bez dna. Prisao j o j j e sasvim bl izu i obuhvatio j o j lice

dlanovima. Ovaj puta nije b i lo izazova u njegovom gla-

su. Postojala j e samo ceznja. Pogled m u se za-t a m n i o , k r o z t i j e l o m u j e prosao drhtaj . Pred njenim ocima raspolozenje m u se potpuno pro-mijeni lo .

- Hajde, idemo dolje popi t i nesto. Idealna p r i l i k a da zatrazim objasnjenje, po-

mis l i la je Maggie. N o , prije nesto sto je uspjela progovor i t i , u prostoriju j e stupio covjek.

Bio je sitan i izboran. Kosa m u je bila sijeda. - Dobar dan! - rekao j e na grckom i sa zani-

manjem j e pogledao od glave do pete. Odgovori la j e na pozdrav bez osmijeha. - Ovo j e Stefanos, a ovo j e gospodica James.

Stefanos j e m o j , recimo, kucepazitelj. - Vas sluga, gospodice. Gospodine, stigle su

poruke iz Atene. - Pogledat c'u i h kasnije. - Kako zelite. - Covjeculjak se ponovno na-

klonio i nestao. Maggie se namrstila. B i l o je ne-ceg neobicnog u o v o m razgovoru.. . a l i nije j e se ticao nadin na koj i je N i c k razgovarao sa svo-j o m poslugom.

Odluci la j e prec'i u napad. - Sto si radio na plazi one nodi? - Trazio sam zrtvu za napad. - To je bio samo dio price. Jesi l i t i krijumcar? - Kako t i j e to palo na pamet? - Z a r n i je logidno? A l e x m i j e rekao da j e

bl iz ina turske obale idealna za krijumcarenje. - Alex? Sto on m i s l i o krijumcarenju? Da l i

t i j e objasnio kako se to radi? - Naravno da nije! On se ne bavi t ime. . . ali

m i s l i m da t i svakako mozes znati vise o tome. - Vjerojatno. -Pa? - Sto, pa? - Zar se nedes pokusati opravdati? - Tak sada

j e shvatila k o l i k o zeli da on to ucini . - A k o b i h i pokusao, t i m i ne b i vjerovala.

Sto b i bi lo ako b ih t i priznao da sam krijumcar? - Otisla b i h u pol ic i ju . - Maggie, t i si divno, hrabro dijete. Polici ja

b i mis l i la da si luda. - Dokazala b ih . . . - Nemas n i k a k v i h dokaza. Prisao j o j sasvim bl izu . - Dobro! Slusaj me. Ja imam veze s k r i j u m -

carenjem, zato me i zanima sve sto b i t i mogla cuti o tome.

Maggie se zbunila. Poceo me hvatati u mrezu, pomis l i la je . Jos

malo pa ce me u v j e r i t i da j e sasvim neduzan. A l i j a znam da nije tako.

- T k o je bio s tobom na plazi? Nekome si da-vao naredenja.

- M i s l i o sam da si suvise uplasena da bi ista pr imi jet i la .

- Taj netko je bio spreman da izvrsi svaki na-log bez pogovora. T k o j e to bio?

- Stefanos. - Taj covjeculjak sto j e ovdje bio maloprije?

- Taj covjeculjak dobro pozna obalu. A i veo­ma m i j e odan.

- Bas zgodno. A od koga ste se morali sakriti? - To te se ne tide. - T i si me uvukao u sve ovo. Imam pravo znati. - T v o j a prava se zavrsavaju ondje gdje j a

odludim. B u d i zadovoljna sto si to l iko cula. Pokusala se i zmaknut i , ali prekasno. - Necu te povr i jcd i t i . Uvucena si u sve ovo

stjecajem o k o l n o s t i . Ne c i n i m to namjcrno. Mozes m i vjerovati.

To mu je zaista vjerovala. - T i si cudan. Ipak. ne mogu zamislit i kao krijumcara.

- Intuici ja? - Nick. . . - Ne. M o l i m te, ne pitaj vise, i l i du doc'i u is-

kusenje. - Za trenutak se zagleda u njen lancic s privjeskom. - Sto mislis o Dorianu i Ioni?

- Necu. Necu ucestvovati u tome. - Odvoj i la se od njega i okrenula m u leda. - Dosla sam u Grdku da b i h se oslobodi la problema, a ne da bih ih nasla.

- Kakve si probleme imala? - To te se ne tide. Imala sam svoj z ivot prije

nego sto sam otisla na tu prokletu plazu i nalet-jela na tebe.

- Steta sto nisi ostala u krevetu te nodi. D o -vol jno sam Grk da b i h povjerovao da su stari bogovi o d l u c i l i da spoje nase sudbine.

Iznenadila je i samu sebe kad m u j e spusti-la ruku na rame. - Zasto m i onda ne odgovoris iskreno?

- To nije moja odluka. Prihvati me ovakvog kakav sam.

Brzo je povukla ruku, uplasena, ali ne od nje­ga, nego od sebe. - Uopc'e te necu prihvat i t i .

- Ne? Pa da v i d i m o k o l i k o ce m i vremena trebati da te pretvorim u laz l j iv icu.

Posegnuo je da je zagrli i Maggie se nije opi-rala. I sama ga je zagrlila. Prije nego sto su i m se usne spoji le. osjeti la j e da se u njo j b u d i strast. Znala je da ce se morat i b o r i t i i za njega i protiv njega. To je ispunilo ceznjom i strahom u isto vrijeme.

- Maggie, zelim te. Ostani ovdje nodas. I ona zeli njeaa. pa. ipak. nesto je zadrzavalo.

-Ne! - Bojis se? - D a ! Iznenadeno je pogledao. B i l a je iskrena, i to

ga j e najvise zadudilo. - Nevjerojatna si! Trebao bih te prebaciti pre-

ko ramena, odnijeti u spavadu sobu i tako rijesiti probleme.

- Pa, zasto ne udinis tako? - Zato sto si t i navikla na zavodenje uz v ino

i svijede. Velika obec'anja. Velike lazi . Oceku-jes l i i h i od mene?

- Ne. Jednostavno ne ze l im spavati s tobom. - Nisam tol ika budala! Tvoje t i jelo te odaje.

Svaki put kad te dotaknem, znam da i t i mene zelis.

- To nije vazno. Ne ze l im v o d i t i ljubav. - Zatos to mislis da sam kri jumcar? - Ne, nego necu b i t i jos jedan tvoja prolaz-

na zabava. - Razumijem. Pa, hajde onda da te odvezem

kudi prije nego sto shvatis da uopde ne smatram da si zabavna.

Pola sata kasnije N i c k se vratio u svoju v i lu . Stefanos ga je cekao.

- Dama je ljepsa nego sto sam j e zapamtio. K o l i k o si j o j rekao?

- Samo ono sto se nije moglo izbjedi. Optuzi-la me je da sam krijumcar. - Stefanos se nasmija,

6

a Nick ga je prostrijelio pogledom. - Tvoj smisao za humor ce me jednog dana otjerati u groh.

- Nije skidala pogled s tebe. Jesi l i je pitao za Alexa.

- Jos ne. Bit ce tesko ista saznati od nje. - Ti ces ipak saznati. - Da je barem ostala u krevetu te nodi! Stefanos ga je promatrao kako ispija casu u

jednom dahu. - Ona ti je stalno u mislima, zato si rastresen. - Nick nije odgovorio. - Atena ceka da se javis.

- Boli me briga za Atenu.

# # *

I Maggie je bila rastresena kad se vratila u vilu. Dok je Nick vozio, otkrila je da se ne ljuti na njega. Nije se ni bojala. Za nekoliko dana Nick je postigao ono sto Jacku nije uspjelo za cijelo vrijeme dok su bili zajedno. Povrijedio je.

To nije imalo veze s modricama koje su joj se vec pojavila na rukama. Ova bol je dublja. Zalupila je vrata za sobom.

Namjeravala je otic'i u svoju sobu i pokusati se malo smiriti, ali nije uspjela. Dorian je ugle-dao i mahanjem je pozvao na terasu. - Dodi k nama, Maggie.

Namjestila je svoj najbolji osmijeh. Dorian nije bio sam. Pokraj njega je sjedila Iona u pro-zirnoj dipkastoj haljini koja je jedva zaklanjala njezino prelijepo gradeno tijelo. Cim je ugledala Maggie, naprosto se ukocila. Odmah se osjeti-la napetost. Maggie se upitala je l i tako bilo i prije nego sto se ona pojavila na terasi.

- Alex ima neki vazan telefonski razgovor -rekao joj je Dorian dok joj je pridrzavao stolac - a Liz je u kuhinji, rjesava neku domacu krizu.

- Bez prevodioca? - Maggie je odlucila ne dopustiti da joj Nickpokvari raspolozenje.

- To je smijesno - rekla je Iona. - Liz bi mo-gla otpustiti svakog tko joj se usprotivi. Ame-rikanci su slabi prema posluzi.

Dorian se brzo ubacio u razgovor. - Maggie, jesi l i vidjela Nickova blaga?

Primijetila je u njegovim ocima molbu da se ne obazire na Ionino ponasanje. To joj je potvr-dilo ono u sto je pocela sumnjati jos prosle ve-ceri; Dorian je zaljubljen u Ionu. Ucinilaje na-porda se opusti.

- Da, prelijepo je. Mora da vec godinama skuplja sve te stvari. Dosla sam u iskusenje da nesto i ukradem.

- Nick je velikodusan covjek, ako mu se pri­de na pravi nacin - nasmijesila se Iona.

Maggie se ukocila. - Nisam upoznata s tim - hladno je rekla i opet se okrenula Dorianu. -Jutros sam srela Nickovog rodaka.

- Onog pjesnika iz Amerike? - On kaze da lunja ovim dijelom otoka. I ja

to namjeravam uciniti. Tako je lijepo i mirno. Valjda me zato toliko i iznenadilo kad mi je Alex rekao da ima problema s krijumcarima.

Dorian se uctivo nasmijesio. Nije izgledao napet ni iznenaden. Iona je reagirala drugacije. Trgla se i problijedjela. Maggie je shvatila da to znaci strah. Cega bi se Iona bojala?

- To je opasan posao - rekao je Dorian, koji nije primijetio promjenu na Ioni - ali cest, mog-lo bi se reel tradicionalan.

- Cudna tradicija - promrmljala je Maggie. - Policija se trudi, ali krijumcara je mnogo

vise. Kazu da je prosli mjesec pet ljudi ubijeno u blizini turske obale.

- Strasno! - Maggie je naizmjenicno gledala Doriana i Ionu, koja je postajala sve bljeda.

- To su samo seljaci i ribari. Nisu dovoljno mudri da stvore pravu organizaciju. U posljed-nje vrijeme se govorka da su dobili vodu, kao iz legendi: uvijek pod maskom, tajanstvenog i surovog. Izgleda da nitko ne zna tko bi to mo-gao bit i . , - Nasmijesio se. - Ovako ispricano, zvuci cak i romanticno.

Iona je naglo ustala i skoro pobjegla s terase. - Molim te, oprosti joj - ispricavao je Dorian

- njena raspolozenja se lako mijenjaju. - Izgledala je uznemireno. - Nju je lako uznemiriti. Njeni zivci... - Stalo ti je do nje, zar ne? Za trenutak je pogledao u oci, a ondaje us-

tao i zagledao se preko ograde. - Oprosti, Doriane. Nisam se mislila upletati. - Ne, ja sam taj koji se treba ispricati. Zapra-

vo, jos nisam sasvim siguran kako se trebam ponasati prema njoj. Kako to da nemamo kon-trolu nad tim u koga demo se... zagledati?

- Ne znam. I mene ponekad muci to pitanje. - O, sada sam te rastuzio. - Dorian je brzo

sjeo pokraj nje i uzeo ja za ruku. - Ne brini, pri­je i l i kasnije Iona i ja demo nadi zajednidki je-zik. Ja sam strpljiv covjek.

Tada je na terasu uletjela Liz. - Mozete l i vjerovati? Pola sata sam se borila s kuharicom!

Njena pojava je u pravom trenutku razvedri-la atmosferu na terasi. Zato sljedece pitanje nije bilo neugodno za Maggie. - 1 , kako ti se svid-jela Nickova kuca? I Nick?

Peto poglavlje

Maggie se nije izlazilo iz sobe. Cinilo joj se da ce svaki trenutak uspjeti nadi kljuc za Nic-kovo ponasanje. No, cudilo j u je i Ionino pona­sanje. Bilo je necega u njemu za sto je objas-njenje mogao znati samo Alex i Dorian. Cega se mogla toliko uplasiti kad se poveo razgovor o krijumcarenju? Odmahnula je glavom i zak-ljucila da nema snage za komplicirana razmatra-nja. Brzo je obukla traperice i posla na plazu, u potragu za skoljkama.

Primijetila je ostatak erne cigare kako viri iz pijeska. To je znacilo da i Alex dolazi ova-mo. Nasmijesila se kad je zamislila Liz i njega kako gacaju plidakom.

Neprimjetno je odmicala sve dalje od poz-natog dijela plaze. Zasia je u zaton i ugledala pecinu. U njoj se probudio istrazivacki duh. Od-vazno je zagazila u malo dublju vodu da bi do­sla do ulaza...

Bio joj je dovoljan jedan pogled na unutra-snjost pedine. Okrenula se i pojurila van. Posr-tala je, ali nije bila u stanju paziti kamo ide. Jed-no je znala da mora pobjeci. Necije snazne ruke su je pokusale zaustaviti, ali bez uspjeha.

- Prestani! Sto se dogodilo? Bio je to Nick. Prestala se otimati, ali osjetila

je da je obuzima drhtavica. - Nick... Nick... - ponavljala je kao da je vec

samo njegovo ime dovoljno da je zastiti. Nick je cvrsto zagrlio i privio uz sebe. - Sto

se dogodilo? Pokusala je nesto redi, ali bila je u stanju sa­

mo zatresti glavom. Polozila je lice na njegove grudi.

- Reci sto se dogodilo. - Glas mu je bio ne-prirodno miran. Znala je da je pokusava smiri­ti. Mozda bi i uspio da se u torn trenutku iza njih nisu zaculi koraci.

- Zdravo! Smetam l i ! - 1 taj glas je bio poz-nat. Andrew. Maggie se nije osvrnula. I dalje je grcevito drzala Nicka.

- Nesto nije u redu? - Andrewov glas je oda-vao zabrinutost. Maggie je pogledala lice covje-ka koji je drzao zagrljenu. Bilo je potpuno hlad­no.

- Ne znam - odgovorio je. - Maggie je trcala plazom, a jos nisam uspio saznati zasto. - Hajde, Maggie, kazi mi.

- Tamo... u pedini, Nick... molim te... - Idem vidjeti - odlucno je rekao. - Molim te nemoj me ostaviti! - Glas joj je

bio pun molbe. - Andrew, pobrini se za nju - dobacio je pre­

ko ramena dok je odlazio. Maggie je sa zahvalnoscu prihvatila Andre­

wov zagrljaj, ali je bila bolno svjesna da to nije Nick. Nick je otisao od nje i ostavio je samu... dobro sa Andrewom, ali to nije bio Nick.

- Hajde, Maggie, kazi sto se dogodilo. Sto brze kazes, prije ces se smiriti.

Duboko je uzdahnula i zazmirila. - Vidjela sam mrtvog covjeka u pedini. - Jesi l i sigurna? - Jesam... vidjela sam lice... pod vodom Nick se vec bio vratio i stajao je malo dalje,

gledajudi je u narucju svog rodaka. Vidio je ka­ko joj on miluje kosu i kako se naginje da je po-ljubi u celo. Znao je da je on trebao biti na torn mjestu. uz Maggie. 1 znao je da ce mu ona \o (esko oprostiti sto nije bio pokraj nje kad joj je bio najpotrebniji. Tiho je uzdahnuo. - Andrew, odvedi Maggie doTcoharisovih. Jedan od sclja-na je imao nesrecu.

- Znam. rekla mi je. Hajdcmo. Maggie. Ho-des li s nama'.'

- Ne. idem pozvati policiju. Maggie... - do-takao joj je ramc da bi joj privukao paznju. Kad ga je pogledala, oci su joj bile prazne. Bez sv-jctlucanja koje ga je toliko privladilo. - Sve ce biti u redu. Andrew ce se pobrinuti za tebe.

Bez rijeci se okrenula na drugu stranu. Mag­gie se cudila koliko joj je Alexov viski pomo-gao da se sabere. Sad je vec bila u stanju i raz-govarati. Prckoputa nje jc sjedio debeljuskasti covjek s bosom pa/ljivo ocesljanom preko cela. Tripolos je pokazao puno razumijevanja za njc-no stanje. ali joj je ipak zelio postaviti nekoliko pitanja.

- Jcste li vidjeli ikoga na plazi? - Ne, samo Nicka i Andrewa. - Nick? Ah. gospodin Gregoras. A prije toga? - Ne. nisam vidjela nikoga osim njih. - Mozda poznajctc... nastradalog? - Ne, ovdjc sam tek nekoliko dana i jos se

nisam udaljavala od vile. - Vi ste dosli iz Sjcdinjcnih Drzava? -Da. - Kakva steta sto vani je ubojstvo pokvarilo

ljetovanje. - Ubojstvo? Zar se covjek nije utopio? - Ne. Imao je noz u ledima... nadam se da

vas nisam opet uznemirio. - Sad mi je sasvim dobro - tiho je rekla. - Zao mi je, ali moram razgovarati sa svakim

od vas posebno. Dodite jedan po jedan u sus-jednu sobu.

Svi su u tisini promatrali inspektora koji je odmjerenim korakom posao prema vratima. Alex je isao ispred njega da mu pokaze put.

Liz je vidjela da Andrew priprema novo pice za Maggie. - Daj i meni jedno, molim te. Hode l i jos netko?

-1 meni ce biti potrebno - tiho je rekao Nick. On nije skidao pogled sa Maggie.

- Ne vidim zasto nas mora sve ispitati. - Iona nije imala strpljenja cekati da je posluze pidem.

7

Prisla je baru i sama se posluzila. - Alex treba odbiti i samu pomisao. Ima dovoljno ugleda da bi izbjegao ovakve neugodnosti.

- Nema razloga da izbjegavamo bilo sto. Ni­sta ne krijemo. - Liz je izgledala veoma smireno dok je dodavala case prisutnima.

- Nisam ni rekla da krijemo. Jednostavno ne zelim odgovarati na smijesna pitanja samo zato sto je ona bila toliko glupa da naleti na neciji les - pokazala je Iona prema Maggie.

- Ne vjerujem da je Maggie kri va za ovo -brzo se ubacio Dorian - ma tko da je nasao nesretnika, morali bismo odgovarati na pitan­ja. Hvala, Liz - dodao je kad je primio casu.

- Ne mogu ostati u kuci - postajala je sve ner-voznija Iona - Nick, odvezi me nekud brodom.

- Na zalost, Iona, kad zavrsimo s ovim, ceka me brdo posla kod kuce.

- Oh, Nick! - Iona je sjela na dorucje njegove fotelje i stavila mu ruku na rame. - Poludjet cu ako ostanem ovdje. Molim te, samo nekoliko sati.

Nick je uzdahnuo. Zapravo nije imao razlo­ga da je odbije, a nije vise mogao gJedati Mag­gie kako izbjegava njegov pogled.'- Dobro, ici cemo popodne.

Iona se trijumfalno nasmijesila. Kad je izasla da bi razgoyarala sa inspektorom, Nick je prisao Maggie. - Zelim razgovarati s tobom.

Stavio joj je ruku na rame, ali ona se izma-kla. - Ja necu.

- Veoma je vazno. Nemam vremena za ras-prave.

- To je tvoj problem. - Idemo se provozati cim inspektor ode.

Trebas se malo opustiti. - Ne idem ja nikuda, osobito ne s tobom. Ne-

moj mi naredivati. Onda si mi bio potreban, a... - Zar mislis da ne znam? Jednostavno nisam

mogao ostati s tobom. Nemoj mi svejos vise otezavati. t

- Ne namjeravam ti otezavati. Ne namje-ravam razgovarati s tobom.

- Maggie... - pogled mu je bio pun molbe. -Molim te. Moram...

- Ne zanima me sto moras. Samo idi od me-ne. Sto dalje.

- Veceras. - Sto dalje od mene - ponovila je. Okrenula mu je leda i otisla do Doriana.

Nick je bespomocno gledao za njom.

* * *

Maggie se cudila sto joj je uspjelo zaspati. Uopce nije bila umorna kada su je Liz i Alex poslali u sobu, ali nije im se protivila, jerjoj je obracun sa Nickom oduzeo i posljednje atome snage. Legla je tek reda radi... i probudila se ce-tiri sata kasnije. Sada je bila sasvim pribrana. Dovoljno da je obuzme sram kad se sjetila kako je zahtijevala od Nicka da ostane s njom. I kako je on odbacio.

Nikad vise, obec'ala je sebi. Trebala je vje-rovati razumu, a ne srcu. Trebala je znati da co-vjek kao on nije u stanju davati.

Otisla se umiti. Ma kako se dobro osjec'ala, u zrcalu je vidjela tragove soka koji je dozivje-la; bljedilo i podocnjake.

- Nije mi potreban - rekla je glasno. Osjecala je potrebu da cuje svoje rijeci. - On mi nista ne znaci.

Znala je da laze. On je povrijedio. Netko tko ti nista ne znaci, ne moze te povrijediti.

No, vise je nec'e povrijediti. Nikad. Nece mu to dopustiti.

Kad je sisla niz stube, prvi koga je srela bio je Dorian. Brzo joj je prisao i uhvatio je pod ruku. - Odmorila si se.

- Da. Osjec'am se vrlo glupo. - On je izne-nadeno pogledao i morala mu je objasniti. -Andrew me skoro donio ovamo.

- V i , Amerikanke - nasmijesio se on. - Mo-rate uvijek biti jake i samostalne.

- Ja sam uvijek bila. - Sjetila se kako je drh-tala i jecala u Nickovom narucju i neprirodno se ispravila - jedino se tako dobro osjecam.

- Svaka ti cast! No, ako zelis da tako i osta­ne, pazi da vise ne nailazis na mrtve ljude - po­gledao je njeno blijedo lice i zbunjeno se nasmi­jesio. - Oprosti, bilo je glupo da te podsjecam. Da ti donesem jos jedno pice?

- Ne... ne, i ovo sto sam dosad popila bilo mi je previse. - Zbunjeno se nasmijesila i odmak-la od njega. Zasto joj svi nude paznju i brigu osim onog jednog od koga je toliko ocekivala.

- Mozda bi zeljela biti malo sama? - Ne. Naprotiv. Gdje su ostali? - Liz je sa Alexom u njegovom uredu. Iona

je otisla na vqznju brodom. - Ah, da, s Nickom... Mora da ti je tesko. - Morala je nekamo otici. Atmosfera je bila

suvise napeta za nju. - Pun si razumijevanja. Ne vjerujem da bih

ja bila takva... da sam zaljubljena. - Samo sam strpljiv, i znam da joj Nick nista

ne znaci. Znas - zamisljeno je rekao - neki lju-di nemaju uopce osjec'aje... ne vole i ne mrze.

- Kako da su prazni - promrmljala je. - Mislis? A meni se cini da se osjecaju ugod-

nije od ostalih. - Mozda, ali.. - Maggie je zasutjela kad je

vidjela da Dorian pali cigaretu. Dugu, emu ci-garetu. Istu kao ona sto je stajala na pijesku ne nekoliko koraka od pec'ine... pocela je drhtati.

- Nesto nije u redu? - Dorian se iznenada za-brinuo.

- Ne, zasto? Jedino... ipak bih popila nesto. Naravno, nije zeljela piti, ali bilo joj je po-

trebno malo vremena da sredi misli. Cigareta sama po sebi nije znacila nista. Bilo tko iz vile je mogao ici tim zatonom stotinu puta. A l i , ova cigareta bila je suha, i ni ptice je nisu stigle di-rati. Kao da je netko nedavno bacio. Dorian? Alex? Obojica su pusili iste cigarete. Ne, ne-moguce. Oni su civilizirani ljudi. Civilizirani ljudi ne ubijaju nozem u leda. To je morao biti netko zao, hladan i pokvaren do srzi. Pomislila je na Nicka i odmahnula glavom. Nije bilo smi-sla ponovo razmisljati o njemu. Mora se usre-dotociti na ovaj trag.

Zar Dorian il i Alex da se bave krijumcaren-jem? Nemoguce! Mora postojati neko logicno objasnjenje.

- Maggie, sasvim si blijeda. Bolje sjedi. -Poskocila je kad je zacula Dorianov glas. Bio je samo jedan nacin da se umiri. Pitat e'e ga. Dubo-ko je uzdahnula. - Doriane, ta uvala... bila je ta­ko mirna. Da li t i . . . da l i ljudi cesto zalaze tamo?

- Za seljane ne znam. Pretpostavljam da su suvise zauzeti svakodnevnim poslovima da bi imali vremena za setnju.

- To je tocno. No, to je veoma lijepo mjesto, zar ne?

- Nikada nisam bio ondje. Znas kako je, a za ono sto ti je uvijek na dohvat ruke nikad nisi dovoljno zainteresiran. Zasto pitas?

- Ne znam... valjda sve ovo djeluje i na me­ne, ne samo na Ionu.

- Nikakvo ctido. Hajdemo u vrt... i hajde da pricamo o necemu drugom.

Vec joj je bilo na vrh jezika da odbije. Nije zeljela biti sama s njim. Dok je tragala za pri-godnim izgovorom, pojavila se Liz. - Maggie! Nadala sam se da se jos odmaras.

- Dovoljno sam se odmarala - odvratila je s olaksanjem. Al i zato ti izgledas kao da ti je ne-ophodan san.

- Ne, ali koristio bi mi svjez zrak. - Bas sam htio izvesti Maggie u vrt - rekao

je Dorian. - Podite vas dvije tamo, a ja idem po-moci Alexu u poslovima.

- Dobra ideja - rekle su prijateljice uglas. - Slazem se - nasmijesio se on. - Pokusajte

malo zaboraviti na jutrosnje dogadaje. - Dobro - ozbiljno je rekla Liz - a ti pokusaj

navesti Alexa na to. Zvucalo je kao sala, ali oci su joj bila ozbi-

Ijne dok se obracala Dorianu. On je to morao osjetiti, jer se samo naklonio i otisao u kuc'u.

Maggie i Liz su posle u vrt, ali, naravno, nisu mogle razgovarati ni o cemu drugom, osim o jutrosnjim dogadajima.

Maggie je bez prestanka mislila na Ionu. -Slusaj, Liz... ja znam da je Iona neobicna mla-da zena, ali zar ne mislis da je malo pretjerala s onom melodramaticnom predstavom? "Ne ze­lim da mi itko postavlja glupa pitanja!"

- Iona obozava melodrame. Jesi l i je vidjela kako se bacila na sirotog Nicka? Pitam se kako on to izdrzava.

- Nije izgledao kao da mu smeta njena pazn-ja. - Maggie se trgnula. Nije zeljela govoriti o Nicku. Nije zeljela ni misliti o njemu. - A l i ona... Iona... izgledala je uplaseno.

- Ne vjerujem da je ona sposobna osjetiti ne­sto tako profinjeno. Tako bih voljela da je Alex konacno izbrise iz spiska rodaka koji zasluzu-ju brigu.

- Ja mislim drugacije.' - O brizi i Ioni? - Ne, nego o njenim osjecajima. Prije bih re­

kla da ima previse nego premalo. Svakako nisu osobito pozitivna, ali raznovrsna i snazna.

- Da, ali ih onda ne pokazuje. Znas l i koliko je vremena i novca Alex potrosio na nju? I sto je dobio zauzvrat? Zahvalnost? Ne, nego hrpu uvreda i grubosti... Oh, oprosti, Maggie. Izgleda da sve ovo pocim'e djelovati na moje zivce.

- Nista strasno. Svaciji zivci stradaju u ova-kvim situacijama. Da l i . . . da li ti i Alex cesto se-tate do te uvale?

- Ne, obicno idemo iznad plaze, kroz stije-ne... ako ga uspijem odvuci s posla. Ne sjec'am se kad sam posljednji put bila ondje. Maggie, da sam barem bila pokraj tebe jutros!

- Bolje je sto nisi. Alex je vec imao problema preko glave i s jednom histericnom zenskom.

- Nisi bila histericna. Bila si toliko smirena kad te Andrew doveo da me i sad to plasi.

- A ja mu nisam ni zahvalila kako treba. Sto mislis o njemu?

- Zlatan je, ali potjece od siromasnog ogran-ka Nickove obitelji. Vise bih voljela da te dob­ro udomim, pa ipak, on bi bio fino drustvo za tebe... za neko vrijeme.

Kao narucen, tog trenutka se pojavio And­rew. - Zdravo! Da l i smetam?

- O, ne, nikako! Pjesnici iz susjedstva su uvi­jek dobrodosli - nasmijala se Liz.

On se djecacki nasmijao. - Zapravo, dosao sam da vidim kako je

Maggie. Nadam se da se ne ljutis - pogledao je tise kad je prisao sasvim blizu.

- Taman posla. Hvala t i . Bas sam rekla Liz da ti nisam ni Zahvalila za sve sto si ucinio.

8

- Jos si blijeda. - Vjerojatno zbog zime. - Znaci odlucila si biti odvazna - nasmijesio

jojse. - Odlucila sam se ponasati bolje nego jutros. - Iskreno receno, bilo je neceg vrlo ugodnog

• nacinu na koji si se drzala za mene. Volio bih ie posuditi za veceras... - obratio se Liz. - Mozes l i mi pomoc'i da je uvjerimo da joj treba malo cpustanja?

- Imas moju punu podrsku. - Hajde da veceramo u selu. Malo lokalnog

kolorita i duhovit kompanjon dobro c'e ti ciniti. - Kakva divna ideja! - Liz se ocitapocela za-

grijavati za pomisao o Andrewu kao Maggie-nom zivotnom suputniku. - Upravo to ti je po-trebno, Maggie.

Maggie je u prvi mah pomislila da se pobuni zbog ovog napada na njenu slobodu odluciva-nja, ali predomislila se. Ovo dvoje su joj zeljeli samo dobro. Nasmijesila se Andrewu. - Kad da budem spremna?

- Moze li u sest? Povest c'u je u obilazak sela. Nick mi je dopustio da koristim njegov automo-bil kad god mi zatreba, pa neces morati jahati na magarcu.

Maggie je osjetila drhtaj kad je zacula to ime. Primoralaje sebe da se jos jednom nasmi-jesi. - Bit c'u spremna!

Sesto poglavlje Sunce je vec visoko odskocilo kad je Nick

usmjerio brod prema otvorenom moru. Bio je bijesan na cijeli svijet. Prokleta zena, mislio je dok je treci put pripaljivao istu cigaretu, ona bas ne zna ostati u krevetu kad treba. Koji ju je vrag nosio da lunja plazom u rano jutro? Uzdahnuo je kad se sjetio molbe u njenom pogledu i drhta-ja koji su je potresali.

Morao je misliti na nesto drugo. No broj te-lefona koji je nasao u dzepu ubijenog... Suvise dobro je poznavao taj broj. Koliko ce vremena trebati Tripolosu da poveze konce?

- Nick, zasto si tako lose raspolozen? - Mislim na posao. Nisam se trebao nagovo-

riti na ovo. Iona mu je prisla. a onda mu je sjela u krilo. - Prestani misliti na posao, radije me polju-

bi, Nick. Zagrlio j u je. zeleci izvuc'i od nje sto vise

informacija. - Kazi mi, mila, koliko znas o torn krijumcarenju?

Osjetio je kako se trgnula. - Nista! Otkuda bih ja znala?

- Ma, hajde. Ja sam poslovan covjek i volio bih povecati svoje prihode. Neces mi, valjda, uskratiti tu priliku?

Osjetio je da je blizu cilja. Iona je bila pod utjecajem sampanjca. Jos samo malo i progov-orit c'e.

- Mislis, koji milijun drahmi? - rekla je i pri-pila se uz njega.

-1 rec'i c'es mi sve sto znas? - Znam da je covjek kojeg je ona glupaca

jutros nasla ubijen, jer je bio suvise pohlepan. Nick se jedva suzdrzavao da ne poskoci. -

Pohlepi je tesko odoljeti... kao i tebi, Iona. Znas l i tko ga je ubio?

- Ne volim ubojstva. Mozda je vrijeme da promijenim saveznike. Ti si bogat. Ja volim no-vac. Potreban mi je.

- Kao i svima drugima. - Pricat c'emo kasnije. Sada dodi da vodimo

ljubav - protegla se Iona izazovno. - Kazi mi da

me zelis. - Promrmljala je... i zaspala. Alkohol je ucinio svoje.

Nick je dugo sjetio pokraj nje i zamisljeno je promatrao. Znao je da mora izvuc'i od nje sve sto zna, a ocito je znala mnogo. Od toga je za-visila njegova sigurnost i uspjeh.

Ako mora postati Ionin ljubavnik da bi ost-vario svoj cilj , onda ce to i uciniti.

Odjednom je pozelio da se nade pod tusem, da spere sa sebe prljavstinu i lazi s kojima je go-dinama zivo i radio. Kako to da mu nikada pri-je nisu zasmetale?

U mislima mu se pojavilo Maggieno lice.

* * *

Dok je polako dovrsavala pice poslije duge i dokone setnje, Maggie je zakljucila da joj se selo svida. Sjedila je s Andrewom u maloj krc-mi i promatrala ribarske camce u luci. Oko njih su poslovali ribari, od staraca do djecaka. Smi-jal i su se i glasno razgovarali.

- Mora da je bio dobar ulov - rekao je Andrew. - To je lijep zivot. Odavno su prosli godine

kad gradski ljudi odlaze u mirovinu. Oni c'e ra-diti do kraja zivota jer vole taj posao.

- Ne vjerujem da je to stvar ljubavi. Oni zna-j u sto trebaju raditi, pa to i rade. Mozes l i za-misliti nekoga od nas kako cijeli zivot radi jed-nu istu stvar? Sezdeset godina? Ja ne mogu.

-1 u tu svrhu se "grebes" o bogate rodake. - Nick mi je ponudio da dodem ovamo il i da

budem sluzbenik u njegovom predstavnistvu u Kaliforniji, ali smatram da se poezija ne slaze s formularima.

- Negdje sam citala da je Eliot bio bankars-ki sluzbenik.

- Ja i dalje cekam svoju srec'u. - Jednog dana c'e doci. Neko vrijeme su sutke gledali prema moru.

Trgli su se gotovo u isto vrijeme. Andrew se pr­vi pribrao.

- Hajde na narucimo nesto. Umrijet cu od gladi.

Gazdu krcme je iznenadio Maggien tecni grcki i izuzetno se trudio oko njihovog stola.

Maggie se pocela opustati. Godilo joj je i An-drewovo drustvo. Pokraj njega se nije osjec'ala obveznom da vodi dubokomislene razgovore.

- Oh, vidi, poceli su se igrati! - Povukla ga je za rukav i pokazala mu niz muskaraca zagrl-jenih oko ramena.

- Da im se pridruzimo? - Sigurno bih im sve pokvarila. Andrew se nagnuo da joj dopuni casu. - Imas divan osmijeh, bogat, prirodan i sen-

zualan. - Vidi se da si pjesnik. Voljela bih da bude-

mo prijatelji. - Za pocetak - podigao je casu i brzo je spus-

tio kad je vidio iznenadenje na njenom lieu. - Uh, sto je reakcija! - promrmljao je i izvadio cigaretu.

Dugu, tanku, crnu cigaretu. Maggie je uko-ceno gledala cigaretu. - Nisam znala da pusis.

- Zapravo i nisam pusac. Nick ponekad osta-vi svoje cigarete u mojoj kolibi, pa povremeno zapalim jednu. Da nemam velikodusnog roda-ka, mogao bih i bez duhana.

Maggie je osjetila da joj se vrti u glavi. Alex, Dorian, Andrew... ne, ne treba pretjerivati. Mora prestati neprestance razmisljati o tome. Duboko je uzdahnula.

- Pricaj mi o svojoj poemi. - Dobro vecer, gospodice James, gospodine

Stevenson.

Maggie je podigla pogled i sledila se. Pred njom je, uctivo se smijesec'i stajao kapetan Tri-polos. - Vidim da uzivate u seoskom ugodaju. Dolazite l i cesto ovamo?

- Ovo je Maggien prvi izlazak rekao je An­drew. - Uvjerio sam je da izade na veceru.

- Razumijem - suosjecajno se nasmijesio po-licajac.

Iznenadena sto je on sposoban za tako nesto, Maggie je sa zakasnjenjem shvatila da je u kre-mi umukla glazba i razgovor. Svi su napeto gle­dali prema njihovom stolu.

- Vrlo mudro - nastavio je Tripolos. - Mlada se dama ne smije brinuti. J,a, na nesrecu, moram raditi svoj posao.

- Proklet bio! - prosiktala je Maggie cim se udaljio. - Zasto me morao podsjetiti? Svaki put kad ga vidim, osjec'am se kao kriminalac, kao da sam maloprije opljackala banku ili tako nesto.

- Potpuno te razumijem. Nekako pozelim da mu priznam nesto.

- Znaci, nisam samo ja neciste savjesti -odahnula je Maggie. Kad je podigla casu, vidje-la je da joj ruka podrhtava. Kako je vrijeme pro-lazilo, krema je bila sve glasnija. Pojavio se ko-nobar s novom bocom.

- Mnogo posla veceras - nasmijesila mu se. - Danas je subota - odgovorio je i time sve

objasnio. - Znaci dobro sam izabrala dan. Musterije

izgledaju sretno i zadovoljno. - Uplasio sam se kad je dosao kapetan - priz-

nao je iJconobar. - Mogao mi je otjerati goste. - Prisustvo policije bas ne razvedrava at-

mosferu. Pretpostavljam da je ispitivao nesto u vezi s ubojstvom.

- Stevos je povremeno navracao ovamo, ali nije imao prijatelja. Nije volio pjesmu ni pies. - Konobar je dodao i nesto na vrlo brzom grc-kom. Maggie je shvatila smisao, ali nije razum-jela odnosi l i se to na kapetana i l i Stevosa.

- On je bio ribar, a izgleda da njegove kole-ga bas ne zale za njim.

Konobar je slegnuo ramenima. Postoje razne vrste ribara, kao da je rekao. - Uzivajte, gospo­dice! Cast mi je sto ste moj gost.

- Zadovoljstvo je slusati te kako cavrljas grc­ki - rekao je Andrew kad je konobar otisao do sljedeceg stola - ali nisam razumio ni rijec.

To je, zapravo, bila molba da cuje prijevod razgovora, ali Maggie vise nije zeljela razgova-rati o ubojstvu.

- Grci su veoma vatreni. Objasnila sam mu da sam za veceras zauzeta. Bas mi je drago sto smo dosli ovamo. Divno se osjec'am. Kad c'u modi procitati neku od tvojih pjesama?

- Kad ti glava bude bistra - nasmijesio joj se. Volio bih cuti tvoje misljenje.

- Ti si dobar covjek. Uopc'e ne nalikujes na Nicka. ,

- Otkud sad to? - Eto tako. - Podigla je casu. - Za tvoju poe-

ziju! On se poslusno kucnuo s njom, ali bio je na-

mrsten. - Imam utisak da smo mislili na razlicite stvari. - Zar je to vazno? Noc je divna. - Zaista jest. Jesam l i t i vec rekao da si i t i

divna? - Oh, hoces l i mi se udvarati? Samo naprijed! - Sad si sve pokvarila - uzdahnuo je. - Nije valjda? Cekaj malo... moze l i ovako?

- Graciozno se naslonila na stol i zatreptala sto je bolje znala... mada je to izazvalo vrtoglavicu.

Andrew se nasmijao i odmahnuo glavom.

- Hajde da se malo prosetamo. Mozda na-dem mracni kutak gdje cu te modi poljubiti.

Pomogao joj je da ustane. Maggie se toplo i prijateljski pozdravila s konobarom i vlasnikom prije nego sto je uspio povesti prema ulazu.

Maggie je cula kako joj koraci odjekuju uli-cicama.

- Tako je tiho - promrmljalaje. Ne ide mi se kuci, u onu njujorsku buku. Mozda cu postati ribar, i l i cu popustiti Liz i udati se za kozara.

- Ne vjerujem da je kozar prava prilika za te-be. Bolje da isprobas ribarenje.

Maggie je osjetila promjenu u njegovom glasu. Zastala je i podigla lice prema njegovom ocekujuci poljubac.

Andrewove usne su bile njezne. Nije bilo strasti, ali uvjerila je sebe da je i ne zeli. Andrew je bio jednostavan i ugodan. Nece je odbaciti kad joj bude najpotrebniji.

- Maggie, ti si divna - sapnuo joj je. - Postoji li neki muskarac kojeg trebam izazvati na dvoboj?

U mislima joj se stvorio Nickov lik. -Ne. - Po brzini tvog odgovora, zakljucujem da bih

imao vrlo male sanse. Ne, necu da se moje sumnje potvrde vec veceras. Suvise sam sebican. Znas sto? Bolje da te odvedem kuci prije nego sto zab-oravim da sam dzentlmen i da si ti pijana dama.

* * *

Vila je bila u mraku kad su stigli do nje. Je-dino je nad ulazom gorjela zarulja, ocjto osta-vljena za Maggie.

- Svi spavaju. Moram biti tiha. - Brzo je sta-vila ruku na usta da bi prigusila nekontrolirano hihotanje. - Osjecat cu se kao idiot kad se ujutro sjetim svega ovoga.

- Ne vjerujem da ces se icega sjecati - utjesio ju je Andrew.

Popela se niz stube. - Ne bih voljela da dovedem Alexa u nepri-

liku ako padnem na nos usred predsoblja. On i Dorian su tako dostojanstveni.

- A ja cu morati dati sve od sebe na putu do kuc'e. Nick nece biti odusevljen ako otkrije da je njegov auto sletio u more.

- Pa ti si nacvrcan kao i ja! - Ne bas, ali nisam ni daleko. Pokusala ga je zagrliti, ali izgubila je ravno-

tezu i objesila mu se oko vrata. - Vecer je bila divna. Hvala t i !

- Brisi unutra i pazi na stube. Da pricekam za slucaj nedostojanstvenog pada?

- Ne... i nemoj odvesti auto na plivanje. - Po­kusala ga je poljubiti, ali je promasila obraz. -Da ti skuham kavu?

- Nikad ne bi nasla kuhinju. Ne brini, ako se ne budem mogao snaci, ostavit cu auto i otpje-saciti kuci. Idi u krevet, Maggie, jedva stojis. Prilicno se klatis!

- Cini ti se, jer se ti klatis - odgovorila je kad su se vrata za njim vec zatvorila. Pazljivo se pe-njala niz stube. Posljednje sto je zeljela bilo je da probudi nekoga. Dva puta je morala zastati i za-tvoriti rukom usta, jer se pocela smijati. Morala je brzo u svoju sobu prije nego sto je netko vidi.

Kad je konacno stigla na kat, morala je raz-misliti koja vrata vode u njenu sobu. Trebalo joj je vremena da svlada kvaku. Pricekala je da se vrata prestanu ljuljati i konacno usla. - Ah, naj-zad! - A gdje je sad krevet!

Prije nego sto je razmislila, nece l i biti naj-jednostavnije da odspava na tepihu svjetlo se upalilo. Odsutno se nasmijesila Nicku.

- Gdje si dosad? Pa, sad je tri ujutro! - Oprosti, trebala sam telefonirati i javiti t i

da cu zakasniti. - Sto si duhovita! Cekam te pola noci, a t i . . .

- prisao joj je blize i pazljivo je pogledao. - Pa ti si se napila!

- Kakav dar zapazanja! - Maggie se opet po­cela smijati.

-1 kako sad razgovarati s nekim tko sve vidi dvostruko?

- Trostruko - ispravila ga je. - Andrew je stao kod dvostrukog.

- Znaci, bila si s malim Andrewom? - Htjeli smo te pozvati, ali smo zaboravili.

Nesto mi je otezao jezik. Hoces l i me poljubiti? Ne? Onda idem spavati. Ispratila bih te na bal-kon, ali bojirn se da bih pala.

.- Maggie, moram razgovarati s tobom. - Fino - zahihotala se, prisla mu i pripila se uz

njega. - Mislila sam na tebe dok me Andrew lju-bio. Znam da to nije bilo lijepo, ali popravit cu sve ako budem mislila na njega kad me ti poljubis.

Podigla je usne prema njemu. Pogled joj je bio suvise zamagljen da bi primijetila kratku borbu na njegovom lieu prije nego sto je cvrsto zagrlio. - Maggie, slusaj me.

- Ne mogu! Puna sam alkohola. Hajde da vodimo ljubav.

- Saberi se malo! - Ne mogu, kazem t i . Hoc'es l i da vodimo

ljubav? - Ponovno se pripila uz njega. Zagrlila ga je oko struka i blago ga povukla prema kre-vetu. Nick je trenutak oklijevao, a onda je zabo-ravio na sve oko sebe i posao za njom.

Sedmo poglavlje

Prva zraka jutarnjeg sunca probudila je Ma­ggie. Pazljivo je ustala iz kreveta. Ocajnicki je zeljela popiti kavu.

Tek kad je ugleda haljinu pod nogama, sjeti-la se dagadaja prosle noci. Naglo se okrenula i pogledala krevet. Bio je prazan. Mozda je sve sa-mo sanjala? Ne, nije. Suvise jasno se sjec'ala bi-jesa u njegovim ocima, svojeg ponasanja, strasti koja ih je oboje obuzela... s jednom malom raz-likom. Za njega sve to nije znacilo nista. Uzeo juje, jer je ona to trazila i otisao je prije jutra. Na vratima je zacula kucanje. Bilaje to sobarica.

- Dobro jutro, gospodice. Zelite l i dorucak u sobi?

- Ne, hvala, samo kavu... i sici cu je dolje po­piti.

- Jutro je divno. Uz jos jedna uzdah ispratila je pogledom so-

baricu i zatvorila vrata. Zvuk razbijenog stakla i prodoran vrisak nat-

jerali su je da ih ponovno otvori. Nagli pokret je izazvao vrtoglavicu. Zar je djevojka bas to jutro morala biti nespretna?

Posto se vristanje nastavilo, posla je vidjeti sto se dogodilo. Zena je klecala nad razbijenim posudem. Kad je Maggie pokusala umiriti , otrgnula se i otrcala niz hodnik.

Maggie se automatski okrenula da zatvori vrata pred kojima je stajao krs... i sledila se s rukom na kvaki. Noc'na mora se nastavlja.

Na sirokom krevetu je poprijeko lezala Iona. Glava joj je visila preko ruba tako da joj je kosa dodirivala pod. Maggie je poslije prvog soka zurno prisla i opipalajoj puis. Bilaje ziva. Po­cela je vuci nepokretno tijelo da bi ga vratila na krevet i tek tada ugledala injekciju medu izguz-vanim plahtama.

Sto treba uciniti? Koga da zove?

Okrenula se i ugledala na vratima probli-jedjelog Doriana.

- Nije mrtva - brzo je rekla. - Uzela je preve-liku dozu. Treba zvati doktora.

- Sto je Iona opet ucinila? Sobarica je histe-ricna, a... Pobogu! - To je bio Alexov glas.

- Doktora - ponovila je Maggie. Alex je kimnuo glavom i nestao. Dorian je

nepomicno stajao i gledao Ionu. - Jesi l i znao da uzima drogu? - Da, heroin. Mislio sam da je prestala. Izgledalo je kao vjecnost, ali kad je ispred

kuc'e poletio helikopter prema Ateni. jos je bilo jutro. Iona je i dalje bila u nesvijesti. ali ziva. Dorian je posao s njom i lijecnikom. a Alex i Liz su se uzurbano spremali da i sami podu u Atenu.

Jos u jutarnjem ogrtacu, Maggie je pogle­dom pratila helikopter, sve dok joj se nije prib-lizio Alex. - Kapetan Tripolos je u salonu.

- Dokle? - Pitala'je zapravo sebe, ali Alex je smatrao da je pitanje upuceno njemu.

- Zao mi je sto ponovno moras proci kroz sve to...

- Ne, Alex, nemoj. Mislila sam da smo prija-telji.

- Malo jace prijatelje imas. Oprosti. - Prestani se ponasati kao da sam stranac. Uzdahnuo je i uzeo je pod ruku. - Hajde, ka­

petan ceka. - Pokusat cemo biti sto diskretniji, gospodi-

ne. Jeste li znali da je vasa rodaka narkomanka? - Da, znao sam! Prije dvije godine bilaje na

klinici za odvikavanje. Mislio sam da je uspjelo... - Imate li ideju kako je mogla doc'i do droge? - Ne, zaista. Da sam znao...

Liz je brzo prisla muzu i stavila mu ruku na rame. Nije nista rekla, ali taj gest je dovoljno govorio.

- Necu vas vise uznemirivati. Trebam stupi-ti u kontakt s policijomu Ateni i ispitati njene prijatelje. Do videnja!

- Moram telefonirati rodbini - tiho je rekao Alex kad je kapetan izasao. Zastao je pokraj Liz i provukao joj prste kroz kosu. Izasao je bez os-vrtanja.

- Liz, znam da glupo zvuci, ali ako ikako mogu pomoc'i...

- Tesko mi je povjerovati. Jos jucer je sve bi­lo u redu, a sada Iona lebdi izmedu zivota i sm-rti. Alex osjeca veliku obvezu prema njoj. jer je dio njegove obitelji, a ja mogu misliti samo ka­ko sam bila hladna prema njoj...

Nemoj se osjecati krivom. Ionu je tesko vo-ljeti.

- Bas imas lijepo ljetovanje, zar ne? Ne. nemoj nista reci. Idem vidjeti jesam l i potrebna Alexu.

Posto je ostala sama, Maggie je pozurila u sobu. Dok je zakopcavala kosulju, zaculo se ku­canje na vratima i usaoje Alex. Izgledalo je kao da je ostario za deset godina. Puna suosjecanja, pozurila je prema njemu.

- Mogu zamisliti kako ti je, i necu uvec'avati broj tvojih problema.' Odmah cu se poceti paki-rati za povratak kucr; .

- Maggie... tesko mi je da te zamolim, ali ci-nim to zbog Liz. Bi l i htjela ostati? Tko zna ko-liko cu morati ostati u Ateni, sve dok se Iona ne • oporavi i l i . . . bit ce mi lakse da posaljem Liz ov-dje ako budem znao da cete biti zajedno.

- Naravno, Alex. - Ti si pravi prijatelj. Liz ce se pristati vrati-

ti iz Atene, samo ako ti ostanes ovdje. Dorian e'e ostati u Ateni. Dosad nisam shvatio dubinu osjecaja koje on gaji prema Ioni. Zamolit cu Nicka da pripazi na tebe. '

10

- Ne, ne moras. Zapravo i necu biti sama s tolikom poslugom, Alex... Sigurna sam da je to bio nesretan slucaj.

- U to trebam uvjeriti Ioninu majku. Osobno, ne vjerujem to. Tebi mogu reci ono sto se inace ne bih usudio ni pred Liz. Ionain smrt bi nam svima donijela olaksanje. Ona nikada nije ni-kome donijela nista osim bola i patnje.

Kadje ostala sama-n^vtn, Maggie je izasla van. Ono sto joj je do maloprije izgledalo pus-to, sada je bilo puno zivota. Samo je trebalo ima-ti strpljenja i dar zapazanja. U jednom trenutku put joj je presjekla koza i zbunjeno zastala kad ju je ugledala. Kad joj je Maggie pokusala prici blize, trgnula se i u dva skoka nestala.

Umirena, Maggie je izabrala ravan kamen i sjela.

- Maggie. Trgla se kad je zacula poznati glas, a onda

se polako okrenula da bi se suocila s Nickom. Neobrijan, obucen u izblijedjele traperice i ma-jicu, vise nego ikada podsjecao je na avanturi-sta kojeg je srela prije tri noc'i na plazi. Tri noc'i? Samo toliko? Ne. Nije imalo smisla dalje razmi-sljati. Brzo je ustala i posla nazad prema vil i .

-Maggie! Pozurio je za njom, uhvatio je za ramena i

okrenuo prema sebi s njeznoscu kavu nije oce-kivala od njega. - Cuo sam za Ionu.

- Jednom si mi vec rekao da saznas za sve dogadaje ovdje.

- Ti si je nasla? Glas mu je bio zabrinut i topao. - Dobro si obavijesten. - Mora da ti je bilo tesko. - Lakse je naci nekogajos zivog nego neko-

ga mrtvog. Nickjuje promatrao u nedoumici. Kadje tra-

zila od njega utjehu, nije je mogao pruziti. Sa­da, kad joj je zelio dati nesto, ona to nije zeljela.

- Hoces li sjesti? - Ne, nije vise onako mirno kao maloprije. - Prestani se tako ponasati! - Bolje me pusti. - Hocu, ako podes k meni. -Ne. - Da. - Uhvatio je za ruku. - Moramo razgo-

varati. - Ne zelim razgovarati s tobom. - I sama si utvrdila da kad nam se zelje ne

podudaraju, obicno ispadne po mome. - Brzo su stigli do kuce. - Stefanos, kavu!

Pokusao je uhvatiti pod ruku, ali ona se is-trgnula. - Nemoj me dodirivati, molim te!

- Dobro, necu. Hajde, sjedi prije nego sto se srusis.

- Nemoj mi naredivati sto daradim. Stefanos je bez rijeci spustio pladanj, s ka-

vom i izasao. * - Hajde popi to. - Sto je sljedece? - Ponasas se kao da mislis da sam ja kriv za

sve. kao da sam ja ubio Stevosa i ostavio ga tako da ga bas ti nades.

- Ne. jer je ubijen s leda. -Pa? - T i ne ubijas s leda. Prisaojoj je blizu i zagledaojoj se u oci. - Maggie, prosle noci... - Necu razgovarati o tome. - Onda c'emo to zaboraviti. Hi ti se trebam

ispricati?

- Zasto? - Pa, dobro, sto ti je? Otkako sam te zausta-

vio, ponasas se kao komad leda. - Tko mi govori o ledu! Sjedis tu i igras igre

s tudim zivotima. U Ateni jedna zena lebdi iz-medu zivota i smrti. Ti si se obogatio na njenoj bolesti... njenoj i toliko drugih. Mislis da ti je sve dopusteno zato sto se imas zivaca nocu ve-rati po stijenju i terasama kao... kao neki gusar?

- Slusaj me, znam dobro tko sam i sto sam ja. - 1 ja to znam. - Okrenula se i izasla bez os-

vrtanja. Cim je otisla, pojavio se Stefanos. - Dama

je uznemirena. - To vidim i sam. - Mozda ce se odluciti vratiti u Ameriku. - Sto prije, to bolje. - Trazi te kapetan Tripolos. - Uvedi ga. - Jesam li to maloprije vidio gospodicu James? - Da, upravo je otisla. - Onda ste vec culi za gospodicu Teoharis. - Da. Zato ste ovdje? Ne znam kako bih vam

mogao pomoci. - Bi l i ste jucer popodne na brodu sa gospo-

dicom Teoharis. Mislio sam da bi ste mi mogli reci u kakvom je raspolozenju bila.

- Ah, to? Pa, bila je uznemirena zbog uboj-stva koje se odigralo gotovo pred njenom ku-com. Bila je nervozna, ali cesto je takva. Ne mi-slim da se imalo neuobicajeno ponasala.

- Mozda biste mogli reci nesto sto bi moglo ukazivati na samoubojstvo?

- Nismo imali vremena za razgovor - zna-cajno je rekao Nick.

- Naravno. - Iona je bila nervozna, ali rekao sam da to

nije nista cudno za nju. Ipak, siguran sam da je nemoguce da je pokusala samoubojstvo.

- O? A zasto? - Suvise voli sebe i zivotna zadovoljstva. Na­

ravno, vi to mozete bolje procijeniti, ali ja bih prije rekao da je to bio nesretan slucaj.

- To je malo vjerojatno. U njenoj krvi je bilo toliko heroina da bi samo amater mogao pogres-kom uzeti... a gospodica Teoharis nije pocetnik s drogom. Tragovi igala su zalostan i pouzdan znak.

- Shvacam. - Jeste l i ste znali da je narkomanka? - Iona i ja samo se slabo poznavali. Krecemo

se u istim krugovima, ali ona je ipak samo ro-daka mog prijatelja i nisam imao ni prilike ni zelje, da je bolje upoznam.

- Pa, ipak ste jucer proveli popodne zajedno. - Ona je lijepa zena. - Pa, kako ispada, gospodica Teoharis nije

pokusala samoubojstvo, a nevjerojatno je da je mogla pogrijesiti. Dakle, postoji jos samo jed­na mogucnost.

Obojica su zasutjeli dok su se gledali u oci. - Znaci, vi mislite da ju je netko pokusao ubiti? - Upravo tako. - Al i zasto? Zasto Ionu? - Odat cu vam jednu sluzbenu tajnu. Na oto-

ku postoji organizirana grupa krijumcara. - O tome se vec dosta dugo govorka. Maski-

rani voda kome nitko ne zna ime i slicne roma-nticne gluposti.

- Slazem se, ali zasto mi govorite o tome? - Vi ste ugledan covjek i mogu imati povje-

renja u vas. - Drago mi je. Mislite li da je voda bande ne­

tko s otoka? - Vjerujem da je to netko tko poznaje otok...

ali ne mislim da bi mogao biti ribar.

- A netko od uzgajivaca maslina? - Na osnovi izvjestaja o gospodici Teoharis

koji je upravo stigao iz Atene, imam razloga misliti da je znala identitet tog covjeka.

-Ona? - Smatram da je bila umijesana u krijumcar-

ske poslove. Ako se povrati iz kome, bit ce pod-vrgnuta ispitivanju.

- Tesko mi je povjerovati da je Alexova ro-daka umijesana u tako nesto. Onda jest nepro-misljena i svojeglava, ali... krijumcarenje? I ubojstvo? Ne, ne mogu povjerovati.

- Prilicno sam uvjeren da je netko pokusao ubiti zato sto je suvise znala. Postoje vi ipak poznajete, gospodine Gregorase, molim vas da mi kazete, koliko je gospodica Teoharis bila spremna uciniti za neciju ljubav... i l i novae.

Nick je osjecao da je kapetan vrlo blizu rje-senja, cak suvise blizu. Morao je pazljivo odm-jeriti svaku rijec da bi barem malo dobio na vre-menu. - Kapetane, ne vjerujem da bi Iona mno-go ucinila za bilo ciju ljubav. Al i novae... za no-vac bi ucinila sve.

- Drago mi je da ste iskreni. Zahvaljujem vam. Nadam se da cete, biti spremni na ponovni razgovor o ovome.

- Rado cu vam pruziti svu pomoc. Poslije kapetanovog dolaska, Nick je dugo

sjedio zagledan u prazno. Na kraju ga je Stefa­nos dosao potrazi.

- Krecemo veceras, Stefanos. - Rano je. Nismo jos spremni. - Veceras. - Ovo je vec bilo naredenje. - Po-

zovi Atenu i obavijesti ih o promjeni plana. Tra­zi da nekako zadrze tog Tripolosa, barem neko-liko sati.

- Veceras ce biti suvise opasno. Sljedec'a posiljka stize vec za koji dan.

- Za koji dan Tripolos ce vec biti na tragu. Ne smijemo dopustiti da nam lokalna policija iskomplicira posao. Moram pozuriti dok je Tripolos zauzet na pogresnom mjestu.

Osmo poglavlje Kao i toliko puta ranije, grupa ljudi koja se

okupila u skri venom zaljevu bila je spremna is-ploviti prema turskoj obali. Svi su znali svoj po­sao. Osjec'ali su se pomalo neugodno, jer maski-rani voda nije cesto isplovljivao s njima. Nitko se nije usudivao obratiti mu se. Sutke je sjedio i promatrao more oko sebe.

Kad su se priblizili odredenom mjestu, uga-sili su motor i poceli osluskivati. Uskoro se iz da-ljine zacuo drugi motor, a onda se i on ugasio. Proslo je jos neko vrijeme prije no sto su dva bro-dica zaplutala jedan uz drugi. Izgledalo je kao da su se dvije grupe ribara slucajno srele na moru.

- Noc'as je dobar ulov - netko se zacuo. - Ribe je lako uhvatiti dok spavaju - odgov-

orili su iz drugog brodica. Za trenutak napetost je popustila dok se iz

jednog broda u drugi preseljavala naizgled sa-svim obicna ribarska mreza za ulov. Bez poz-drava, brodovi su se okrenuli i posli svaki u svom smjeru.

Maskirani covjek tada prvi put progovori. - Otvorite mrezu. - Zasto? Necemo je nositi na uobicajeno

mjesto? - Rekao sam daje otvorite - glas mu je big

odlucan i zapovjednicki iako je bio tih. - Pony) cu paket sa sobom.

Trojica ribara su se dala na posao. Iz Xy svake ribe izvadili su paketic bijelog j

zili ih na gomilu. "Ulov" je otisao preko ograde u more, vrlo brzo, ali noc'ni zrak je ipak ostao ispunjen mirisom krvi.

Maskirani covjek je bez ikakve zurbe slozio paketic'e u dzepove jakne. Dotle su vec' stigli do mjesta odakle su se otisnuli. Svi su s olaksan-jem promatrali kako odlazi u noc i vec poslije nekoliko koraka se stapa sa sjenama oko sebe.

Cekao gaje dug put, ali nije zurio. Kad je stigao do mjesta odakle se otvarao vidik prema vil i Teoharisovih, zastao je jos jednom i dugo je promatrao. Onda se naglo okrene, kao da bjezi od necega, i nastavi penjanje.

Na prozoru gaje cekalo upaljeno svjetlo. Sam gaje ostavio prije polaska. Sad je prvi put pomislio da udobnost koja gaje ocekivala, na pice i tusiranje.

Prvo sto je ucinio kad je usao u kucu, bilo je da isprazni dzepove i sadrzaj gotovo nemarno baci na elegantni stolcic u predsoblju. - Stefa-nose, imali smo bogat ulov noc'as.

- Je l i bilo problema? - Kakvih problema moze biti s ljudima koji

se boje? Stefanos je razgledao paketic'e. - Zaista bogat ulov. Dovoljan da covjek dugo

uziva u zivotu. -1 dovoljan da odmah pozeli jos. Posali to u

Atenu i trazi izvjestaj o cistoci. Idem sprati sa sebe miris ribe, pa na spavanje.

- Mozda c'e te zanimati nesto... - Ne veceras. Slusat c'u tvoja ogovaranja ujutro. - Radi se o dami, Nick. Saznao sam da nec'e

putovati. Ostat c'e u vil i dok se Teoharisovi ne vrate iz Atene.

- Nemam vremena da brinem o njoj. - Bit ce sama dok se oni ne vrate. - Ona nije moja briga. - Iz Atene se raspituju bi l i je mogli jos isko-

ristiti. - Ne. S njom imamo vise problema nego ko-

risti. Necemo je vise mijesati u sve ovo. - Tesko demo uspjeti u tome, s obzirom... - Necemo je vise mijesati. - Kako gospodin zeli. U glasu mu se osjetila izazivacka pokornost. - Idi do vraga - prasnuo je Nick. - Ona nam

ne moze vise koristiti. Nadam se da ce biti do-voljno mudra da ne promoli nos iz vile iducih nekoliko dana.

- A sto ako ga ipak promoli? - Onda c'u se pozabaviti njome. - Nadam se posto se ona vec pobrinula za

tebe, stari prijatelju - nasmijao se Stefanos. Nick gaje prostrijelio pogledom i izasao bez

rijeci. Kad se istusirao, otkrio je da ne moze se skr-

asiti. Nemirno je hodao po sobi i sve cesce se zaustavljao pred prozorom... i to ne bilo kojim, vec onim koji je gledao prema vili Teoharijevih.

Znaci, ona je jos ondje, i spava u svom pros-tranom, mekom krevetu. Prosle noc'i otisao je onamo bez razmisljanja, gonjen smijesnom po-trebom da joj objasni svoju ulogu u cijeloj zbr-ci koju je izazvala svojom glupom navikom da bude na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme.

Budalo, pomislio je, ali se nije odmaknuo od prozora. Samo budala osjec'a potrebu da objas-njava svoje postupke. Nije smio to uciniti. Znao je da ne treba to ciniti i dok ju je milovao. Ona nije znala sto cini, bila je pijana... Stresao se kad je shvatio da je poceo mrziti Andrewa zato sto ju je ljubio. Uostalom, jos od ranije ponekadje mr-zio Doriana zato sto mu se ona smijesila i Alexa zato sto je kao prijatelj smio daje dodiruje.

12

A Maggie ce ga mrziti zbog onoga sto se medu njima dogodilo protekle noc'i. Iskoristio je trenutak kad je bila bespomoc'na i ranjiva...

Razbjesnjen, naglim pokretom se okrenuo od prozora. Zasto ga to toliko brine? Maggie c'e nestati iz njegova zivota za najvise nekoliko tjedana. Ako mu se i uvukla pod kozu, preziv-jet ce to. Snaci c'e se vec. Nikakve plavooke vje-stice ga nec'e modi podciniti.

* * *

Maggie je bila osamljena. Kuca je bila puna posluge, ali nedostajalo joj je drustvo i razgo-vor. Posto je cijeli dan setala, imala je dovoljno vremena da razmislja o Nicku. Sjedila je budna u praznom krevetu i razmisljala kako se moglo dogoditi da se zaljubi u takvog covjeka? I kako da se bori protiv toga? Iako je znala da ce joj to samo produbiti neraspolozenje, obukla je kupac'i kostim i krenula na plazu. Iznenadila se kad je utvrdila da se ne osjeca neugodno na plazi obas-janom mjesecinom. Brzo je utrcala u vodu i za-ronila. Odlucno je zaplivala prema obali. Bila je smirena. Vratit ce se u sobu i spavat c'e.

- Dakle, tako lijepe nimfe izlaze iz mora. Trgnula se i pogledala oko sebe. Pokraj nje-

nih stvari smjestio se Andrew. Nasmijesio joj se i dodao joj rucnik.

- Kako si? - Sasvim dobro. - Imas podocnjake, a vidim da ti se ne spa­

va. Nick mi je rekao da Ionu. Zao mi je sto si je bas tijnorala je nac'i.

- Cini se da sam prirodom nadarena za takve pronalaske. Zapravo, sve sto mi se danas dogo­dilo kao da sam promatrala kroz neku zavjesu, pomalo udaljeno, pomalo nestvarno.

- To je prirodan nacin obrane od soka. - Strasno mi je zao Alexa i Liz... i Doriana.

Na njih je pao veliki teret. Nadam se da ne zvu-ci pregrubo, ali poslije ova dva dana sam otkri-la koliko je lijepo biti ziv.

- Nije to grubo. Svi se tako osjec'amo. - Nadam se. Pomalo me grize savjest zbog toga. - Ne smije te gristi savjest zato sto volis zivot. - Ne, tek sada sam otkrila koliko zelim ziv-

jeti. Znas l i da mi je dvadeset i sest godina i da mi je ovo prvo putovanje? Govorim pet jezika, a sad sam prvi put u prilici da ih zaista koris-tim. Sad zelim otici u Italiju i u Francusku ... vidjeti Veneciju i voziti se u gondoli... prosetati Jelisejskim poljima... vidjeti lenjingradske bi-jele noci... penjati se planinama...

- 1 loviti ribu? - O i to sam bila rekla, je li? - nasmijala se.

- Da, i to zelim. Jack je uvijek govorio da nisam u staju odrediti sto zaista zelim izmedu svega onoga o cemu govorim.

- Jack? - To je... netko koga sam poznavala kod

kuce. Politicar. Sad mi se cini daje prizeljkivao da postane kralj.

- Jesi l i bila zaljubljena u njega? - Ne, zaista nisam. Bio je, zapravo, zabrinut

za svoj ugled, i , naravno, vrlo dosadan. Ni naj-manje nije nalikovao na... - zaustavila se u po-sljednjem trenutku.

Andrewu nije trebalo puno da poveze sve konce.

- Zaljubljena si u Nicka. - Ja? Ni slucajno. On je grub i voli zapovijedati. - Kao da govorimo o dva razlicita covjeka. - U svakom slucaju, nijedan od njih mi se ne

svida.

- No, ipak si zaljubljena u njega. - Andrew... - A ne zelis biti zaljubljena? Slusaj, Maggie,

ako bih te zaprosio, da l i bi to pokvarilo nase prijateljstvo?

- Molim? Je l i to sala? - Nije. Pitao sam se bi l i se nase prijateljstvo

pokvarilo ako bih te zamolio da spavas sa mnom. - Je... je l i to prosidba? - Za pocetak. pitanje. - Laskavo je dobiti bracnu ponudu od neko-

ga koga cijenis, ali to nije dovoljno za brak. Neka ostane ovako.

- Pretpostavljao sam ovakav odgovor. Sve-jedno. bilo je lijepo mastati o otockom zivotu sa zenom koja se zna smijati.

- Andrew, ni ti nisi zaljubljen u mene. - Mogao bih to biti - Uzdahnuo je. Maggie se nagnula i poljubila ga u obraz. On je jos jednom uzdahnuo, nasmijesio joj

se i ustao. - Drago mi je da sam barem pokusao. Vidjet c'emo se jos. Maggie.

Nekoliko trenutaka promatrala gaje kako se udaljava. a onda se okrenula. Opet je bila sigur-na da nece moc'i zaspati.

* * *

- Hoc'es l i ikad nauciti daje noc za spavanje? Odjednom se nasla licem u lice s Nickom.

Otkako je bio tu? Je li cuo njezin razgovor s An-drewom?

- Ne tice te se - odbrusila je. - Zar si zaboravila sto se desava lijepim ze-

nama koje same lutaju plazom? - Ako me budes pokusao odvuci u grmlje.

znaj da cu se ovaj put boriti. - Bit ce barem zanimljivije. Jesi l i se nauzi-

vala na plazi za nocas, i l i ocekujes nekoga? Mozda. Andrewa?

- Ne ocekujem nikoga. Ako bi bio ljubazan da odes, osjecat cu se ugodnije.

On je uhvati za ruku i okrene je prema sebi. - Slusaj. Maggie, zasto me izbjegavas? Ja

nisam mek i poslusan kao mali Andrew. - Makni svoje sape s mene! - Dobro bi

ucinio kad bi poceo uciti od Andrewa Il i od Do­riana kako se treba ponasati prema zenama.

Psovka na grckom nije spadala u njezino skolsko znanje jezika. Stegao ju je jace za ruku i zagledao joj se u oci s bijesom koji nije naliko­vao na njega.

- Znaci, ponudila si se i Dorianu? Osjetila je da i u njoj raste bijes, ali svladala

se. Mora biti iznad njega. - Neobicno je promatrati kako povremeno

izbije na povrsinu onaj grcki dio tvoje osobno-sti. Jednostavno mi ne ide u glavu da ste ti i An­drew rodaci, ma koliko daleki.

- Uzivas ga spominjati, zar ne? Ti, preprede-na vjestice! Dokle me mislis izazivati?

To je vec bilo previse. - Kako me se samo usudujes kritizirati. t i ,

s tvojim sitnim i krupnim igrama i lazima! Nije ti stalo ni do koga, osim do samoga sebe! Od-vratan si!

Ogrnula se i jurnula u more sa suznim ocima. - Glupaco! - Nicku je trebalo manje od de-

set sekundi daje stigne i uhvati. - Neces me us­pjeti zavarati. Nikad necu moliti za tvoju ljuba-znost. Ja sam ono Sto sam i radim ono sto mo-ram. Zar mislis da uzivam u tome?

- Bas me briga moras l i i l i ne moras krijum-cariti i ubijati! Mrzim sebe sto sam ikad dopu-stila da me dotaknes!

Nick je progovorio iznenada posve mirnim glasom.

- Odlicno! Samo se drzi dalje od mene i sve ce biti u redu.

- Jedino sto zelim je da budem sto dalje od tebe. Ne zelim ikada vise ni cuti za tebe, ni vid-jeti te.

- Dobro, Afrodita, znaci, dogovorili smo se. Igraj svoje igre s Dorianom, ali pazi sto radis s malim, inace cu ti slomiti taj lijepi vrat.

- Ne prijeti mi. Vidat cu se s njim onoliko koliko budem to htjela. Mislim da mi nije po-trebna tvoja zastita. Vec me je zaprosio.

Nickov izraz lica potpuno se promijenio. Cvrsto ju je uhvatio za ramena i iznio je iz vode.

- Sto si mu odgovorila? - Ne tice te se! Pusti me vec jednom! - Pitao sam te sto si mu odgovorila? - Odbila sam ga! - Odlicno! On je preneduzan za tebe. Pretpo-

stavljam da mu i nisi rekla da imas ljubavnika. - Kakvog ljubavnika? Polako je ispruzio ruku i dodirnuo njezin pri-

vjesak na lancicu. - Onoga tko ti je dao ovu tri-cariju do koje ti je toliko stalo. Teskoje ne prim-ijetiti kad zena nosi znak da pripada nekome.

- Jos nisi shvatio da nikad nec'u nikome pri-padati, bez obzira koliko ga voljela.

- Mozda sam se lose izrazio - tiho je rekao, napet u ocekivanju odgovora.

Ovo mi je poklonio otac kad sam imala osam godina i pala s drveta i slomila nogu. On je najdivniji i najpazljiviji covjek kojeg sam ikad srela... a ti si lud...

Okrenula se i posla prema stubama koje vode prema vi l i , ali on ju je sustigao i opet ok-renuo prema sebi. Tesko je disao, ali ne od bije-sa. Ovaj put to je bilo nesto drugo, posve neobi-cno osjecanje koje mu je stezalo grudi dok ju je gledao u oci.

- Znaci. nemas ljubavnika u Americi? - Nigdje nemam ljubavnika - prkosno je od­

govorila. - Sad ga imas - sapnuo je i sagnuo se da je

poljubi. Trenutak poslije vec su lezali u pijesku.

Maggie je znala da on uvijek tako vodi ljubav: bez razmisljanja. predajuc'i se i zahtijevajuci u isto vrijeme. Vise joj nije bilo vazno je l i se smjela i l i ne zaljubiti u njega. Znala je samo da ga voli, da ga zeli i da su zajedno, makar samo ovaj trenutak. sve drugo je moglo cekati.

Deveto poglavlje

Lezala je naslonjena na Nickove grudi i os-luskivala ubrzane udarce njegovog srca. U nje-nom zagrljaju lezaoje kriminalac koji se boga-tio na bijedi drugih. manje sretnih ljudi. Uzdrh-tala je i pokusala se odmaknuti.

- Ne, ostani. - Nick je pomilovao po kosi i privio je cvrsce uz sebe.

- Moram se vratiti, molim te, pusti me. - Mol im te, Nick! Kasno je. Moram ic i ! -

Okrenula je glavu od njega. Lezao je nepokretno, a onda joj je obuhva-

tio lice dlanovima i okrenuo je prema sebi. Kad je ugledao suze u njenim ocima, osmijeh mu je nestao s lica.

- Upravo si otkrila da si spavala s kriminal-cem, zarne?

- Nemoj, Nick - sapnula je. - Pusti me da idem. Sto god sam ucinila, ucinila sam, jer sam zeljela.

Dodao joj je kosulju.

- Obuci ovo. Idemo u setnju. - Kakvu setnju? - Zelim razgovarati. - Necu razgovarati. Nemamo o cemu. - Rekao sam da c'emo razgovarati. - Poceo joj

je oblaciti kosulju. - Nec'u da se osjec'as krivom zbog ovoga. Ne mogu ti objasniti sve... jer ima stvari koje nikada nikom necu modi objasniti.

- Nisu mi potrebna nikakva objasnjenja. Nisam ih trazila.

- Trazila si ih svaki put kad si me pogledala. Posto sam se bavio uvozom i izvozom, upoz-nao sam mnostvo ljudi. Neki od njih ti se sig-urno ne bi svidjeli...

- Nick, ja nisam... - Prestani, Maggie. Kad muskarac odluci

otvoriti svoju dusu, zena mora sutjeti i slusati. Eh... dakle, jedan od mnogih koje sam pozna-vao smatrao je da sam veoma pogodan za od-redenu vrst posla. Meni se posao svidio, jer je bio uzbudljiv. Jedna opasnost izaziva potrebu za novom... kao i kod droge.

Maggie je sutjela. Mogla je zamisliti takvu reakciju.

- 1 tako sam poceo raditi za... njegovu orga-nizaciju. Najcesce sam uzivao u tim poslovima. Nevjerojatno je kojom brzinom se deset godi­na zivota koje sam volio pretvorilo u beskrajno osjecanje krivnje... za manje od tjedan dana.

Maggie je osjetila je njegovu ruku u kosi, ali nije ga pogledala.

- Maggie... - Ubijao si ljude. - Ako je bilo neophodno. Oborila je glavu. Da je porekao, bila mu je

spremna povjerovati. Toliko je zeljela da on to porekne.

Nick je to osjetio. Trebao sam slagati, pomi-slio je. No, njoj ne mogu lagati, odgovorio je samom sebi.

- Cinio sam ono sto sam morao, Maggie. Ne mogu izbrisati zivot koji sam vodio deset god­ina. Ne mogu se ispricavati zbog toga.

- Zao mi je ako je tako izgledalo. Tvoj zivot pripada tebi. Ne moras se opravdavati preda mnom.

- Maggie... - vec je izgubio svaku nadu. Ona je odlucila da ga odbaci i tu se vise nista nije moglo uciniti. Ipak, mora zavrsiti ono sto je po­ceo. Tako je uvijek radio. - Maggie, posljednjih sest mjeseci sam radio na razbijanju krijumcar-ske organizacije.

Trgla se, okrenula i zagledala u njega kao da ga prvi put vidi. - Na razbijanju? A l i , mislila sam... rekao si mi...

- Nisam ti rekao gotovo nista - uzdahnuo je. - Pustio sam te da nagadas. Tako je bilo bolje. Bilo je neophodno.

- Al i . . . ah... Nick, ne razumijem nista. Hoces reci da si policajac?

Nasmijao se na tu pomisao. - Nemoj, Afrodita, nemoj me podcjenjivati. - Onda spijun? Njezno je zagrlio. - Promatras to suvise romanticno. Ja putu-

jem i izvrsavam naredenja. To je sve sto ti mogu reci. Nemoj traziti vise.

Maggie se zamislila. Detalji su se poceli uk-lapati. - One prve noci na plazi... pratio si covje-ka koji vodi krijumcare. Njega si prepustio Ste-fansonu kad sam se ja pojavila.

Nick se namrstio. Povjerovala mu je bez ok-Iijevanja.

- Morao sam te maknuti. Znao sam da ce proc'i tim dijelom plaze da bi stigao do Stevo-

sove kolibe. Stevos je nastradao, jer je znao ono sto ja zelim saznati: identitet vode. Vjerojatno gaje ucjenjivao, a jedino sto je dobio, jedino sto je mogao dobiti bio je noz u leda.

- Tko je on, Nick? - Ne - odlucno je rekao. - Cak i da sam sigu-

ran, ne bih ti rekao. Sto ti vise kazem, u vec'oj si opasnosti. I moja je organizacija bila zainte-resirana za tebe zbog tvog znanja jezika, ali re­kao sam im da nisi zainteresirana.

- Mogao si me pitati. Volim sama donositi svoje odluke.

- Ovu sam donio ja. Kad budem saznao tko je voda, moj posao je zavrsen. U Ateni ce se morati snaci bez mene.

- Znaci... neces nastaviti s tim. - Nec'u. Dovoljno dugo sam radio za njih.' - Kad si odlucio da c'es prestati? Kad sam prvi put vodio ljubav s tobom, za-

malo je rekao. - Onoga dana kad sam izveo Ionu na brod.

Iona je umijesana u sve ovo. - U krijumcarenje? Al i . . . - Ne mogu ti vise reci. Namjeravao sam cak

i voditi ljubav s Ionom i izmamiti joj neke info-rmacije. No, netko ju je pokusao ubiti da nista ne oda.

- Da je ubije? Al i , Tripolos je rekao da je po­kusala samoubojstvo.

- Iona bi pokusala samoubojstvo isto tako vjerojatno kao sto bi pocela uzgajati koze.

Zamislila se. - Da... da, imas pravo. - Da samo imao jos samo malo vremena, us-

pio bih s njom. - Jadni Alex. Ako se sazna za to, on ce.biti

slomljen. Da l i i policija zna isto sto i ti? Jesi l i rekao Tripolosu?

- Tripolos zna gotovo sve i bez mene. Nisam zelio da me uspori, pa sam ga naveo na pogre-san trag. U ovom trenutku, on je uyjeren da sam ja ubojica i voda krijumcara - nasmijao se.

- Ti zaista volis svoj posao... zasto ces ga os-taviti?

- Od toga dana s Ionom, neprestance se osje-cam prljavim, zapravo, osjec'ao sam se... do ov-og trenutka. - Sagnuo se da je poljubi. Maggie je osjetila u njegovom drzanju olaksanje. - Mag­gie, kad bih mogao ponovno prozivjeti ovih tje­dan dana... mislim da nista ne bih promijenio.

- Kakva divna isprika. - Sutra na vecer sve ce biti gotovo i ja cu biti

Slobodan. Podi sa mnom na nekoliko dana. Bilo kamo.

- Sutra? Zasto bas sutra? - Zbog onoga sto sam ucinio sinoc. Vidi, pre-

kriveni smo pijeskom. Idemo u vodu, hoces li? Posla je za njim. - A sto si to ucinio? - Ukrao sam nasem covjeku posiljku. Stefa-

nos i ja smo nekoliko puta promatrali cijelu ope-raciju sa sigurnog rastojanja. Sa jednog od tih izvidanja sam se upravo vracao kad sam te prvi put vidio na plazi.

- 1 sto ce biti sutra na vecer? - Ne znam. U svakom slucaju, voda ce otic'i

do skladista i ustanoviti da posiljke nema... aja cu biti tu.

- Samo? Pazi, on je vec ubio covjeka. - Brines se za mene, Afrodita? - Nemoj se saliti! Osjetio je strah u njenom glasu i dogovorio

sto je njeznije mogao. - Do sutra popodne Tri­polos c'e shvatiti svoju pogresku i bit ce spre-man preuzeti plijen i nagradu za uspjeh.

13

- Poslije svega sto si morao uciniti i pretrpje-ti? To nije fer! Zasto...

- Hajde suti vec jednom, Maggie. Kako da vo-dim ljubav s zenom koja neprestano zapitkuje?

- Nick, pokusavam shvatiti. - Shvati ovo. - Stojeci u vodi, privukao je sa-

svim blizu sebe i poceo je ljubiti. - Zelim te od onog trenutka kad sam te vidio kako sjedis na plazi u gluho doba noci. Danima si me izludivala.

Ponovno ju je poljubio.

Gotovo je pocelo svitati kad su se poceli oblaciti. Maggie je prisla Nicku i naslonila mu se na rame.

- Voljela bih da se noc nikad ne zavrsi. Kad bi postojalo samo danas, a ne i sutra.

Poljubio ju je u celo obuzet osjec'ajem krivn-je. Otkako su se sreli, donosio joj je samo strah i brige. I sada, kad je sve razjasnjeno, ona ce morati strahovati za njega.

- Nemoj tako. Vrijeme ce uskoro pripadati samo nama.

- Hajde sa mnom, Nick. Idemo u vilu da ponovno vodimo ljubav.

- Vrlo rado, ali ti vec spavas stojeci. Imamo jos mnogo noci pred sobom. Otpratit cu te do kuc'e.

- Varas se ako mislis da ces me se tako lako otresti - nasmijesila mu se.

- Mozda, ali... - iznenada je podigao glavu u stavu napetog osluskivanja.

- Nick, sto.... Brzo joj je rukom zatvorio usta i povukao je

u sjenu. - Suti i ne mici se - sapnuo je. Kimnula je glavom, ali on je nije vidio. Po-

gled mu je bio prikovan za stijene. Uskoro je vidio obrise covjeka. Znaci, krenuo je po svo-ju posiljku.

- Maggie - tiho je rekao - vrati se u vilu i os-tani ondjc. - Glas mu je bio hladan i odsutan.

- Sto si vidio? Kamo ces? - Ucini kako sam ti rekao. Brzo, jer ga mogu

izgubiti. Maggie je problijedila kad je shvatila. - Idem sa tobom. - Ne budi luda. Vrati se u vilu. Razgovarat

c'emo ujutro. - Ne. Idem s tobom. Ne mozes me sprijeciti. - Slusaj, nemam vremena za rasprave. - Onda ih nemoj voditi. Idemo zajedno. - Dobro, idemo - rekao je misled kako se

nece moci verati po stijenama. No, prevario se. Kad je, izgreben i zadihan, izbio na zaravan, vidio j u je iza sebe.

- Luda si, vrati se nazad! - prosiktao je. - Bo-sa si.

- I t i . - Ti si tvrdoglava. - Jesam. Nastavila ga je pratiti. Mora biti uz njega. Kad su stigli do pocetka sume, Nick je zas-

tao da razmisli. Da je sam i naoruzan, posao bih stazom. Covjek kojeg prati je vjerojatno pun sa-mopouzdanja da bi se osvrtao.

No, morao je misliti na Maggie, a nije imao cime da je zastiti osim golim rukama ako budu otkriveni.

- Slusaj me - rekao je sto. - Kad otkrije da nema posiljke, nece vise prezati ni od cega. Vrati se u vilu.

- Da pozovem policiju? - Ne! Moram prvo vidjeti tko je to. Ako on... - Nec'u te ostaviti, Nick. Trosis vrijeme ras-

pravljajuc'i.

- U redu, ali radi tocno sto ti kazem inace cu te onesvijestiti i sakriti iza neke stijene.

Bilo joj je jasno da on to ozbiljno misli. - Dobro, idemo! - odlucno je rekla. On je bez rijeci skocio s ruba stijene na sta-

zu. Kad se okrenuo da joj pomogne, ona je vec stajala pokraj njega. To je zena o kakvoj mus-karci sanjaju, pomislio je. Uzeo je za ruku i po-zurio stazom da bi nadoknadio dio vremena iz-gubljenog u svadi. - Nick, kamo idemo?

- U pec'inu blizu Stevosove kolibe. Ondje bi trebala biti skrivena posiljka. To je odmah iza krivine. Ostani ovdje.

- Ne, ja... - Dosta. Bit cu brzi bez tebe. Ne mici se i ni

glasa! Ne cekajuc'i vise, okrenuo se i nestao joj s

vidika. Za nekoliko trenutaka se stvorio pred pecinom. Zastao je i osluhnuo. Unutra su se culi tihi pokreti. On je vec bio ondje. Nick je sa za-dovoljstvom slusao kako koraci u pecini posta-ju sve glasniji i brzi. Uskoro se maskirana prili-ka pojavila na ulazu i pocela se osvrtati oko se­be kao da trazi nesto... i l l nekoga.

Obojica su isti trenutak zaculi zvuk. Gran-cice su se lomile i kamenje kotrljalo pod necijim koracima. Maggie!

Nick je napola ustao iz zaklona kad je i vidio kako maskirani vadi oruzje. Zgrabio je kamen i pripremio se za skok.

Zbunje pokraj staze se zatreslo jednom... i jos jednom, malo jace... i iz njega je izasla pra-snjava i cupava koza.

Maskirani je vratio pistolj u dzep i pozurio stazom. Dok je prolazio pokraj Nicka, skinuo je masku. Nick je vidio njegovo lice, njegove oci, i znao je tko je to.

Maggie je sjedila sklupcana pokraj stijene gdje joj je naredeno da bude. Trzala se na sva-ki sum. Po stoti put se zarekla da vise nikad ne­ce pristati sjediti i cekati. Nicku se nista ne mo-ze dogoditi, ponavljala je u sebi, ali kad je on iskrsnuo iza njenih leda, poskocila je od straha. Nije rekla ni rijec, kao sto joj je naredio. Samo mu se primakla i naslonila mu glavu na misicu.

- Otisao je - rekao je Nick. - Tako sam se bojala. Sto se dogodilo? - Nije bio nimalo zadovoljan - nasmijao se. -

Sutra ce sigurno poci sam preuzeti novu posiljku. - Jesi l i vidio tko je to? - Bez pitanja, molim te. Ne bih volio da ti

ponovno lazem. - Nasmijao se i poljubio je u obraz. A sada, mala moja hrabra i tvrdoglava vjestice, idemo kuc'ama. Sutra, kad ti noge budu otekle i bolne, sigurno ces me mrziti.

- Necu, ako ostanes kod mene na spavanju. - Koji bi to muskarac mogao odoljeti takvoj

ucjeni? - Nick se nasmijao, uzeo je za ruku i po-veo prema kuci.

Deseto poglavlje

Maggie se probudila kad je sluzavka zakuca-la na vrata.

- Oprostite, gospodice, ali imate telefonski poziv.

Ustala se i pozurila u dnevnu sobu. - Halo? - Maggie, zar jos spavas? Proslo je jedanaest! -Liz? - Oprosti, neispavana sam. Isla sam na nocno

plivanje. - Vjerojatno zbog drustva. Ispitat cu te de-

taljno kad se vratim. Maggie strasno mi je zao, ali morat cu ostati ovdje jos jedan dan. Ionaje

jos u komi. Ne mogu ostaviti Alexa da se sam snalazi s obitelji i svim ostalim.

- Nemoj brinuti. Strahovito mi je zao, Liz. Znam koliko vam je tesko. Kako je Alex?

- Bilo bi mu lakse da obitelj ne ocekuje cudo. - A Dorian? Kako je on? - Tesko mu je. Ne znam kako nisam prije

uocila koliko je on voli. Gotovo se ne odvaja od njene postelje. Da ga Alex nije otjerao, noc'as bi i spavao pokraj nje.

- Pozdravi ih obojicu. Voljela bih da barem nekako pomognem.

- Samo budi tamo kad se vratim. E. da, s kim si nocas plivala? S pjesnikom i l i kozarom?

- Ni sa jednim. - Je li? Onda je to sigurno bio Nick. Zamisli,

trebala sam ga samo pozvati na veceru. - Ne znam o cemu govoris - branila se Maggie. - Kako da ne. Slusaj, u podrumu ima odlic-

nog vina. Iskoristi ga za vecernju atmosferu. - Hvala. Liz, ali... -1 ne brini za nas. Sve ce biti u redu. Vjeru-

jem u to. Pozdravi Nicka. . - Hocu - izmaklo joj se. - Tako sam i mislila. Vidjet c'emo se sutra. Maggie se smijesila dok je spustala slusalicu. - Gospodice. kapetan Tripolos zeli razgova-

rati s vama. Kapetan? Zasto? Je li je vec sve saznao? Ni­

je imala pojma sto mu smije reci. - Recite mu da nisam tu. - Dobro. gospodice. - Sluzavka je primila

nalog sasvim mirno i otpratila pogledom Mag­gie s terase.

Kad je izasla na put prema plazi. Maggie je po-sla uzbrdo. prema Niekovoj kuci. Kad je na parki-ralistu ugledala policijski auto, pocela je tread.

Vrata na Niekovoj kuci su se otvorila prije nego sto je stigla do njih.

Nickju je docekao sa sirokim osmijehom. - Mora da si u dobroj kondiciji kad si usp-

jela dotrcati. - Bas je smijesno - zadihano je odgovorila. - Uzeljela si me se i l i nesto nije u redu? - Dosao je Tripolos. Nisam znala sto mu

smijem reci. pa sam pobjegla preko terase. On ju je bez rijeci podigao u narucje. - Hej, sto radis? - Uzimam ono sto je moje. I sto kazes, trazio

te kapetan? - Da! Rekao si da ces razgovarati s njim, ali

nisam znala jesi l i to vec ucinio. Suvise sam ve-lika kukavica da bih mu rekla mozda i ono sto ne treba.

,- Ti kukavica? Ne vjerujem. Pozvao sam ga da dode ovamo. Kad cuje sto mu imam reci, izgubit ce interes za tebe.

- Bit cu odusevljena. Hoces l i me sada pusti-ti? Ne mogu razgovarati ovako.

- Ja mogu, i svida mi se. - Unio ju je u salon. - Stefanos, dami je sigurno potrebno neko hlad-no pice.

- Ne treba, hvala - rekla je brzo. Osjetila je da je pocrvenjela sto je netko vidi u Nickovu narucju. - Nick, ako znas tko je voda, zasto jed-nostavno ne kazes Tripolosu da ga uhapsi?

- Zelimo ga uhvatiti na djelu. - Sto ces ti raditi? On je opasan. Zar... Prekinule su je Nickove gladne usne. Kad se

poljubac zavrsio, oboje su bili bez daha. - Imas talent da promijenis temu - sapnula je.

- Od veceras, ti ces biti jedina tema koja ce me zanimati, Maggie...

- Stotinu puta se ispricavam - oglasio se Ste­fanos s vrata.

14

- Odlazi. stari. - Nick! Stefanos, je l i on uvijek tako grub

prema vama? - Otkako je progovorio, gospodice, na zalost. • Stefanos - Nickov glas je bio pun prijetnje,

all Maggie ga je prekinula smijehom i poljupcem. - Kapetan Tripolos je dosao da vas vidi ,

gospodine - konacnoje uspio rec'i Stefanos. - Daj mi jos minutu, a onda ga uvedi i done-

si dokumente iz moje radne sobe. - Nick, molim te, dopusti da ostanem. Bit cu

mirna kao mis. - Cak i kad bi zelio, ne bih mogao. To ne

mogu dopustiti. - Ne mozes me otjerati - pocela se buniti. .- Sada nisam u zurbi kao noc'as i otjerat cu te. - Necu otici. - Ucit c'es kako ti kazem - namrstio se. - Ni slucajno. Za trenutak je izgledalo da ce Nick eksplo-

dirati od bijesa, a onda se iznenada nasmijao. - Ti si zaista uporna zena. Unaprijed uzivam

u divnim raspravama koje demo u buducnosti voditi. Posto sada ipak nemamo vremena, za-molit cu te da me pricekas na katu.

- Cekam da me zamolis. Gospodine Gregoras... ah, gospodice James

- obradovao se kapetan Tripolos. - Trazio sam vas kod Teoharisovih, ali rekli su mi da ste izasli.

- Gospodica.upravo odlazi - ubacio se Nick. -Siguran sam da c'ete se sloziti s tim. Gospodin Ad-onti iz Atene me zamolio da razgovaram s vama.

- Adonti? Znaci, vi ste povezani s njegovom organizacijom?

- Vec godinama. - Razumijem. A gospodica? - Gospodica je odabrala pogresno vrijeme

za posjet. Oprostite za trenutak, samo da je is-pratim. Posluzite se picem dok cekate. - Uzeo je Maggie pod ruku i skoro se izvukao iz sobe.

- Izgledao je impresioniran imenom koje si izgovorio.

- Zaboravi to ime. Nikada ga nisi cula. - Dobro - rekla je bez oklijevanja. - Sto sam ucinio da zasluzim toliko povje-

renje? Neprestance te iskusavam i vrijedam. Necemo moci tako cijeli zivot.

-Nick... - Ne. Nemamo vremena. Stefanos ce te ot-

pratiti na kat. Neces dugo cekati, obecajem. - Kako zelite - pojavio se odjednom Stefa­

nos. - Ovuda, gospodice! Nick je iskoristio priliku da se vrati u salon,

pa Maggie nije imala drugog izbora nego da pode za covjekom. Moci se provesti jos malo vremena s Nickom. Ne smije traziti nemoguce.

Stefanos je uveo u malu dnevnu sobu. - Ov-dje ce vam biti udobno. Donijet cu vam kavu.

- Nije potrebno. Stafanos... Njemu nista nec'e biti, zar ne?

On se nasmijesio. - Zar sumnjate?

Najgore od svega je cekanje, zakljucila je poslije pola sata. Osobito za nekoga tko nije sposoban mirovati. Soba je bila ispunjena pre-lijepim detaljima iz Nickovih zbirki. U bilo ko-joj drugoj prilici uzivala bi u razgledanju. Sada je bila u stanju samo razmisljati o tome da je Nick neprestance stiti i zaklanja od opasnosti. Nestrpljivo je uzdahnula. Nesto slicno je vec cula od Liz kad je govorila o Alexu.

No. ovo je, valjda, nesto drugo. Nick mora znati da je ona u stanju sve podnijeti samo ako

su zajedno. Je l i on, medutim, sposoban da se veze za jednu zenu? Da prihvati sve obveze ko­je ljubav namece?

Bilo mu je stalo do nje, u to je bila sigurna. Mozda cak i vise nego sto je zelio, a zelio je vi­se nego ijedan muskarac kojeg je poznavala. Al i , ljubav... mozda je to suvise ocekivati od co-vjeka kao sto je Nick. Ne smije ga opterecivati svojim osjecajima. Jedino sto moze uciniti to je da mu pokazuje svoje osjecaje.

Ustala je i zagledala se kroz prozor. Ono sto je ugledala, razlikovalo se od prizora koji se pru-zao pred njenom spavacom sobom. S ove visine, stijenje je izgledalo strmije i more divlje. To je zaista pristajalo covjeku kojeg je zavoljela.

Vidjela je da iz susjedne sobe postoji izlaz na terasu. Brzo je posla onamo. Prosla je kroz Nickovu spavac'u sobu i sa zadovoljstvom se naslonila na ogradu terase.

Zabacila je kosu i pozeljela da iznenada dode oluja. Gromovi, munje, snazan vjetar. Ovo je bilo najbolje moguce mjesto za promatranje necega takvog.

- Kako si lijepa! Okrenula se i ugledala Nicka naslonjenog na

balkonska vrata. Jos zagledana u njega, nasloni­la se na ogradu. Vjetar se poigravao njenom gustom kosom.

- Zelis me, vidim to. Dodi i pokazi mi koli­ko me zelis.

On se po tisucu puta iznenadio kad je otkrio koliko ga ona dobro pozna. Pa, sad ce joj pokaza-ti nesto novo. Obuzelo ga je neobicno osjecanje: ljubav, krivnja, potreba da daje, a ne da uzima.

- Zar sam ti dao tako malo njeznosti, Maggie? - Nick... - mogla je samo saptati njegovo

ime dok joj se toplina razlijevala tijelom. - Zar ti nisam tepao i mazio te? - Ljubio joj

je jedan po jedan prst. Ona se nije pokrenula. Samo ga je gledala. - Nisam, a ti mi se ipak vra-c'as. Uvijek cu biti tvoj duznik.

- Ne, Nick, ja... - odmahnulaje glavom, ne-sposobna da odgovori. Njegovo novo, njezno lice ju je opcinilo.

- Trazila si da pokazem koliko te zelim. -Obuhvatio joj je lice dlanovima i blago joj je dotakao usne svojima.

- Dodi da ti pokazem. Podigao je u narucje, polozio je na krevet,

opet joj je poljubio dlan. Cudio se koliko mu zadovoljstva donosi taj jednostavni pokret. Po-gledao je i vidio da i ona isto osjeca. Njegove usne su klizile duz njene ruke, preko ramena uz vrata. Poljubio joj je sklopljene oci, sljepoocice, obraze... Rijeci koje je saputao nije ni sam razu-mio, ali oboje su znali koliko je znacenja i njeznosti u njima.

Maggie ga je pozeljela zagrliti, privit i uz sebe, ali nije imala snage. Jednostavno je lezala i prepustala se njegovim milovanjima.

Jedva je dodirujuci, Nick je raskopcao njenu kosulju i skinuo je. Onaje duboko uzdahnula kao da se budi iz sna. Tek tada je prvi put dodir-nuo. Oboje su podrhtavali, ali ne od divlje zel-je kao prije, nego od zadovoljstva sto su zajed­no i sto osjecaju zadovoljstvo onog drugoga.

Kad je osjetila njegove ruke kako joj otkop-cavaju traperice, Maggie se izdigla da bi mu po-mogla, ali on ih je svlacio milimetar po mi l i -metar, pokrivajuci svaki djelic otkrivene koze stotinama poljubaca.

I kadje svukao, nastavio ju je blago dodiri-vati usnama kao daje spreman to ciniti satima. Cinilo joj se da osjeca njegove ruke svuda po sebi. Nije vise mogla cekati.

- Nick - uzdahnula je ceznjivo. - Povrijedila si noge na stijenju - sapnuo je

i poceo joj ljubiti stopala. - Grijeh je povrijedi-ti tako meku i njeznu kozu, ljubavi moja. - Po-gledao je i vidio da joj je pogled zamagljen od zelje. - Ceznuo sam da te vidim ovakvu - rekao je promuklim glasom - obasjanu jutarnjim sun-cem, s kosom rasutom po mom jastuku, kako drhtis od zelje za mnom.

Dok je govorio, usne su mu bolno sporo pu-tovalenavise, ka njenim. Njene ruke vise nisu bile preteske, nego veoma snazne kad ga je za-grlila. Svaki i najsitniji pokret je bio uskladen s njegovim. Koza mu je bila vrela i vlazna kad se nadnio nad nju.

- Pitala si me koliko te zelim. Pogledaj me i znat ces - promuklo je rekao.

Maggie se privila uz njega i cvrsto ga zagrlila.

Jedanaesto poglavlje Nick je cvrsto grlio Maggie. Ona se pripila

uz nj obuzeta ljubavlju. Kako je mogla znati da on moze biti tako njezan? Kako je mogla znati da ce joj to toliko znaciti. Poljubila ga u vrat i rekla:

- Ucinio si da se osjecam divno. - Ti i jesi divna. Moras se naspavati. Maggie,

ne zelim da se razbolis. - Necu se razboljeti. Otici cemo nekamo na

put, kao sto si rekao. - Bilo kamo da odemo, namjeravam te zadr-

zati u krevetu najveci dio vremena. - Pocinjem vec misliti da ti je stalo samo do

mog tijela. - Pa, svakako da mi je stalo. Namrstila se dok ga je promatrala, i uocila

zaraslu ranu, a onda ga je upitala? - Gdje si ovo zaradio? - Oh, to je iz nekog starog okrsaja - nemarno

je rekao. Od metka, odjednom je shvatila. - Maggie... - Nemoj, molim te, nemoj nista govoriti. Svladala je strah i mirno ga poljubila ravno

u oziljak. Ispruzila se pokraj njega i uhvatila ga za ruku. - Je li sve bilo u redu s Tripolosom? - Upitala

je, poigravajuc'i se nemarno njegovim prstima. Nevjerojatnaje, pomislio je Nick s ponosom. - Zadovoljan je zbog onoga sto je saznao.

On je, zapravo, vrlo dobarpolicajac. - Da, iako se na prvi pogled ne bi reklo. - Da

l i . . . - Maggie je problijedila kad ga je vidjela da pali dugu, crnu cigaretu. - Potpuno sam zabora-vila - promrmljala je. - Kako sam mogla zabora-viti?

- Sto si zaboravila? - Cigaretu. Ostatak cigarete pokraj pecine

gdje sam nasla Stevosovo tijelo. Zainteresirano je pogleda. - Pa? - Skoro sasvim ocuvana polovina cigarete,

iste takve kao sto je ti pusis... ali sad ionako nije vazno. Ti vec znas tko je ubio Stevosa... tko vo-di krijumcare.

- Nisam ti rekao da znam. - Nisi ni morao. - Zasto? - Rekao bi mi da mu nisi vidio lice. Posto mi

nisi rekao nista, bilo je jasno da si ga uspio vidjeti. - Drago mi je da te nisam sreo prije, dok sam

zelio raditi ovaj posao. Natjerala bi me da pre-kinem iz straha da sam postao suvise providan. No, tu sam cigaretu vidio i sam.

- N i Tripolos je sigurno nije previdio.

i:

15

- A ja sam se toliko nervirala zbog nje! Sumnjala sam u sve redom: Doriana, Alex, Ionu, cak i Liz i Andrewa.

- Mene nisi spomenula. - Vec' sam ti rekla zasto. - Da, to je najcudniji kompliment koji sam

ikad dobio. Trebao sam ti ranije reci. Mirnije bi spavala.

Nagnula se da ga poljubi. - Prestani se brinuti o mom spavanju. Pocet

cu vjerovati da izgledam kao krpa. - Hoces l i pristati spavati ako ti kazem da

tako i izgledas? - Necu! - Onda bolje da ti slazem kako izgledas pre-

krasno. Pokusala ga je udariti, ali on se izmakne na

vrijeme. - Znaci, prelazimo na grubosti! - Odbacio je

cigaretu i okrenuo se kako bi je jos jace stisnuo. Pokusala se izvuci, a onda se smirila i pazlji-

vo ga pogledala. - Znas l i koliko smo se puta vec nalazili u

ovoj pozi? - Ne, koliko? - Cini mi se da mi se to pocinje svidati. - Mozda mogu uciniti da ti se svidi jos i vise.

- Prigusio je njezin smijeh svojim usnama. Ovaj put nisu vodili ljubav njezno, nego si-

lovito

- Odlazis - rekla je odupiruci se zelji da ga zagrli i zadrzi barem jos malo.

- Uskoro. Prije toga moram te vratiti u vilu - ustao je i povukao je na noge. - Ostajat ces tamo. Zakljucaj vrata i reci posluzi da nikoga ne pustaju unutra. Nikoga.

- Kad sve bude gotovo, doci ces? - Pretpostavljam da smijem da se ponovno

posluzim puzavicama oko terase. - Cekat cu te i pustit da prodes kroz glavni ulaz. - Afrodita - nasmijesio se i poljubio joj dlan.

- Gdje ti je osjecaj za romantiku? - Nick!. Nisam to htjela ti htjela reci, ali mo­

ram. Cuvaj se! - borila se sa suzama. - Molim te, molim te cuvaj se!

- Nemoj plakati. - Oprosti. Bas ti i ne pruzam neku podrsku. Odmakaoju je od sebe i zagledao joj se u oci. - Ne trazi da ne odem. Maggie. - Necu. A ti ne trazi da ne brinem. - Ovo je posljednji put - odlucno je rekao. - Znam. - Cekaj me - cvrsto j u je zagrlio. - Hoces l i

me cekati? - S bocom najboljeg sampanjca - obec'ala je. - Sa sampanjcem mozemo poceti vec sada.

Nazdravit c'emo za sutra, dobro? Idem ga doni-jeti. Pricekaj trenutak.

Smijesila se dok je on izlazio, ali cim su mu se koraci udaljili niz hodnik, zagnjurila je lice ujastuk.

# ± it

Kad se Maggie probudila, bila je vec noc. Sanjivo se protegla pod svilenim pokrivacem... i otkrila da je sama.

Sdjs js Niek? U panici se pocek osvrtati, ali onda se sjetila. Ovo je posljednja noc njegova velikog posla. Kad je upalila svjetlo, osjecala se bolje. Kad je ustala trazec'i sat, vidjela je po-ruku. "Spavaj dalje".

To tocno njemu nalikuje, pomislila je. Cvrsto stegne ceduljicu kao da je to priblizava onom koga je zeljela zagrliti.

Rasanjena, posla se obuc'i... i otkrila da joj ni-gdje nema odjec'e. Znaci, on se osigurao za sva-ki slucaj. Sad je mogao biti siguran da ce je zatec'i u kuci kad se vrati. Morala se nasmijati, ali do­bro raspolozenje je brzo proslo. Trebalo je cekati. Dokle? Jos najmanje cetiri sata je do zore, pomis-l i . Onda ce sve biti gotovo. A l i , ta cetiri sata je trebalo prezivjeti. Pogled joj je zapeo za ormar s odjecom. Pa, barem nece cekati neobucena. I to ce biti nacin da malo skrene misli.

Bas se obukla u ogromnu kosulju i zadovo-ljno se promatrala u ogledalu kad je zacula pu-cnje s plaze. Zastala je kao gromom pogodena. Nesto se dogada!

Nick je sigurno dobro, rekla je samoj sebi. Znam da je dobro.

Iduc'i je trenutak vec trcala prema plazi. Kad je u mraku ugledala priliku kako joj se

priblizava, malo je nedostajaloda uzvikne nje-govo ime, ali je zastala. Pokreti su mu bili druk-ciji. To nije bio Nick.

Izasao je mjesec i osvijetlio zlatnu kosu i masku u ruci.

Pokusala se povuci, ali prekasno. On ju je vec zapazio.

- Maggie, sto ces ti ovdje? - Nisam mogla zaspati, pa sam krenula u set-

nju. Noc je tako lijepa. Nisam ocekivala da cu te vidjeti. Mislila sam...

- Mislila si da sam u Ateni - zakljucio je Do­rian s osmijehom. - Kao sto vidis, nisam. A vid­jela si, na zalost, previse. Ides sa mnom. Talac ce mi dobro doci, sad kad se Iona oporavlja. Pi-tanje je sata kad ce sve izbrbljati.

- Da je nisam nasla ono jutro, ti bi se vec pobrinuo... da nikad ne progovori.

- Postala mi je smetnja. Postala je pohlepna. Ne samo za novcem, nego i za mnom - Dorian ju je poceo vuci za sobom.

Maggie je znala da se ne vrijedi otimati. -Ukrali su ti posljednju isporuku.

- Otkud znas? - Ucestvovala sam u tome. Dorian zastane i zamisljeno se zagleda u nju. - Ipak si preopasna. Postoji samo jedno rje-

senje. Problijedila je i ukoceno promatrala njegovu

ruku kako podize noz. Bila je nemocna. Ni on nije mogao nista ucmiti za nju. Osim...

Iduc'i trenutak Dorian je lezao u pijesku. Na grudima mu je klecao Nick.

- Postao si previse neoprezan otkako se druzis s damama - nasmijao se.

Napetu tisinu prekinuli su glasovi koji su se priblizavali. Kad su se na plazi pojavili policaj-ci, Nick je ustao, uzeo Maggie za ruku i povu­kao se u sjenu.

- Zasto si dosla? Rekao sam ti da ostanes u kuci.

- Kako da ostanem kad sam cula pucnjeve? - Nevjerojatno! Cujes pucnjeve i izjuris van. - Sto sam drugo mogla uciniti? Nick je vec bio spreman poceti vikati, ali je

primijetio da ona drhti. - Ukrala si mi odijelo -nasmijesio se.

- Ti si prvi ukrao moje - prisla mu je i poku­sala ga zagrliti. Kad je osjetila nesto vlazno pod rukom,.skoro je vrisnula. - Pa, ti si ranjen.

- Nije to nista. - Krvaris! - Nisam glup, Afrodita. Ako ce te to uciniti

sretnom, mozes me previti i izvidati moje ogre-

botine, ali poslije. Sad mi je potreban bolji lijek. - Poljubio ju je prije nego se stigla pobuniti.

- Ah, gospodine Gregoras, drago mi je sto vidim da je sve zavrseno.

Oboje su poskocili od iznenadenja i okrenali se vidjeti tko je to toliko netaktican da ih ne os-tavi na mini.

Kapetan Tripolos ih je promatrao s rukom u dzepu.

- Sad kad su svi na broju: posada, pomoc'nici i voda - zadovoljno je rekao - je l i vas posao ovdje gotov?

-Da. Tripolos se blago naklonio. - Primite moju zahvalnost, molim vas. - Prvi

je put pogledao Maggie i nasmijesio se. -1 moje cestitke.

Nicku je ocito bilo dosta razgovora. - Idem otpratiti gospodicu kuci. Laku noc,

kapetane! Maggie se naslonila na Nickovo rame dok

su isli prema stubama. - Oh, pogledaj, zvijezde blijede! Mislila sam da nikad nece svanuti.

- Cuo sam da zelis da se u Veneciji vozis go-ndolom.

Iznenadeno ga pogleda i nasmije se. - To ti je sigurno rekao Andrew. - Spomenuo je i Jelisejska polja i lenjingrad-

ske bijele noci. - Morat cu nauciti i da zabacim mreze -

promrmljala je vise za sebe. - Sa mnom nije lako, Maggie! - Zar? Pa, cini mi se da imas pravo. Nick je zastao u podnozju stuba i zagledao

joj se u oci. - Dosad si upoznala najgori dio me­ne. Ja sam rijetko kad njezan. a zahtijevam mnogo. Lako padam u tmurna raspolozenja.

- Nemam nista protiv. Uzdahnuo je. Bilo je vrlo tesko reci ono sto je

morao reci. Znao je da nece moc'i zivjeti bez nje. - Maggie... - Nick? - osmijeh pun opreznog ocekivanja

u trenutku zamijenjen zabrinutim mrstenjem. -Tvoja ruka?

- Pusti sad ruku, ne govorim o tome! Slusaj me vec jednom!

- Slusam te. Reci sto te muci. - Ovo - rekao je i poljubio je. Kad su se od-

vojili, oboje su bili bez daha. Ona mu se pospano nasmijesi. - Idemo k

meni da ti previjem ruku. - Nije vazna moja ruka, Afrodita. -Menije . - Maggie - duboko je udahnuo i zatvorio oci.

- Ja cu biti vrlo los muz, svadljiv i pun zahtje-va, ali barem ti nece biti dosadno. - Poljubio joj

' je dlanove. - Volim te, Maggie. Ona se odjednom rasani. Otvorila je usta. ali

nije bila u stanju izgovoriti niti rijec. - Hajde, Maggie, reci vec jednom! - u glasu

mu se osjetio bijes. - Kazi da hoces. zaboga! Necu ti dopustiti da odbijes!

Uhvatio j u je za ramena i ona je osjetila da ce svaki cas poceti se tresti od nestrpljenja. No, u njegovu pogledu bilo je jos necega osim bije-sa. Pazljivo ga je pogledala i shvatila. On je bio pun sumnje, straha i strepnje. S ljubavlju se za­gleda u njega. - Zaista nec'es?

- Necu - stisak je postao cvrsc'i. - Otela si mi srce. Necu dopustiti da mi ga odneses.

Uugo su stajali i gledali se dok se na istoku pojavljivalo sunce. Oboje su znali odgovor. ali su uzivali u iscekivanju rijeci.

Maggie ga je uhvatila za ruku i osjetila drh-taj olaksanja. - Idemo kuci, Nick! •

16