SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

Dubravka Dragašević

REGULACIJA ZAŠTITE OKOLIŠA U FUNKCIJI POVEĆANJA

KONKURENTNOSTI PODUZEĆA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

REGULACIJA ZAŠTITE OKOLIŠA U FUNKCIJI POVEĆANJA

KONKURENTNOSTI PODUZEĆA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Poslovno okruženje

Mentor: Doc.sc. Dunja Škalamera-Alilović

Student: Dubravka Dragašević

Studijski smjer: Poduzetništvo

JMBAG: 0081116877

Rijeka, rujan 2013

SADRŽAJ

Stranica

1. UVOD 1

1.1. Problem i predmet istraživanja 1

1.2. Hipoteza istraživanja 1

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja 2

1.4. Znanstvene metode 2

1.5. Struktura rada 3

2. TEMELJNE ODREDNICE ZAŠTITE OKOLIŠA TE

REGULACIJA ZAŠTITE U SVIJETU I REPUBLICI

HRVATSKOJ

5

2.1. Vrste zaštite i načela prava okoliša 6

2.2. Mjere zaštite okoliša 8

2.3. Regulacija zaštite okoliša u svijetu i Republici Hrvatskoj 10

2.3.1. Regulacija zaštite okoliša s političko-pravnog stajališta 11

2.3.2. Međunarodni ugovori i konvencije kao instrument zaštite

okoliša u svijetu

13

2.3.3. Zakonski okvir i institucije Europske unije u funkciji zaštite

okoliša

15

2.3.4. Zakonski okvir i nosioci regulacije zaštite okoliša u Republici

Hrvatskoj

18

2.3.5. Programi zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj 22

2.4. Ekološke oznake i deklaracije 25

2.5. Modeli zaštite okoliša s ekonomskog stajališta 30

2.6. Gospodarenje otpadom u funkciji razvoja gospodarstva i zaštite

okoliša

32

3. REGULACIJA ZAŠTITE OKOLIŠA U POSLOVANJU

HRVATSKIH PODUZEĆA

37

3.1. Zaštita okoliša kao dio strategije hrvatskih poduzeća 37

3.1.1. Politika zaštite okoliša u poduzeću „Podravka“ d.d. Koprivnica 38

3.1.2. Politika zaštite okoliša u poduzeću „Carlsberg“ d.d. Koprivnica 41

3.1.3. Politika zaštite okoliša u poduzeću „Hartmann“ d.d. Koprivnica 47

3.1.4. Politika zaštite okoliša u poduzeću „INA“d.d. 49

3.1.5. Politika zaštite okoliša u poduzeću „Petrokemija“ d.d. Kutina 54

3.2. Zbrinjavanje industrijskog otpada u Republici Hrvatskoj 57

4. EKONOMSKI EFEKTI ZAŠTITE OKOLIŠA 63

4.1. Investiranje u zaštitu okoliša u Europskoj uniji 64

4.2. Investiranje u zaštitu okoliša u Republici Hrvatskoj 68

4.3. Povećanje konkurentnosti hrvatskih poduzeća kroz povećanje

zaštite okoliša

74

4.3.1. Ciljevi razvoja zelene industrije u Republici Hrvatskoj 75

4.3.2. Poticajne mjere za implementiranje zaštite okoliša u poslovanje

subjekata u gospodarstvu s ciljem povećanja konkurentnosti

gospodarstva

78

5. ZAKLJUČAK 83

POPIS LITERATURE 90

POPIS TABLICA 97

POPIS GRAFIKONA 98

POPIS SLIKA 100

1

1. UVOD

Okoliš ima važnu ulogu u poslovanju poduzeća i životu čovjeka. Zbog spoznaje

ograničenosti resursa koji se koriste u proizvodnji, štetnosti prekomjernog iskorištavanja

resursa te štetnosti industrijske proizvodnje koja ne vodi računa o zdravlju ljudi došlo je

do potrebe za zašitom okoliša. Zaštita okoliša regulira se državnim i međunarodnim

propisima koji određuju načine poslovanja poduzeća.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Problem koji se danas postavlja u svijetu je važnost resursa koji su ograničeni te ih je

sve lakše potrošiti i onečistiti. Ne postoji način ili neki drugi resurs koji bi mogao

zamijeniti zrak kojise udiše, vodu koja se koristi u industiji ili za osobne potrebe, tlo po

kojem se hoda i koje se koristi u poljoprivrednoj ili prehrambenoj proizvodnji za

proizvodnju hrane. Zbog stalnog povećanja potrošnje koje je uzrokovano i povećanjem

stanovništva potrebno je pronaći načine kako zaštiti okoliš, održati i povećati

proizvodnju a ne ugrožavati zdravlje ljudi.

Predmet istraživanja je pitanje na koji način zakoni i propisi utječu na proizvodnju

poduzeća i njegovu konkurentnost ali i konkurentnost države, te zašto je s aspekta

okoliša i resursa koji se nalaze u prirodi važna zakonska regulativa usmjerena na zaštitu

okoliša. Sa stajališta poduzeća važan je profit, koji se, dugoročno gledano, u skladu s

idejom o zaštiti okoliša, može održati i povećati. Razvojem tehnike i tehnologije te

zakonskim regulativama o zaštiti okoliša, prihodi s jedne te trošak koji nastaje zbog

zaštite okoliša s druge strane pridonose povećanju profita, konkurentnosti i opstanku

poduzeća na nacionalnom ali i međunarodnom tržištu.

1.2. Hipoteza istraživanja

Na temelju sustavno izgrađenog mehanizma zaštite okoliša u nacionalnoj ekonomiji te

integracijom politike zaštite okoliša u plan poslovanja poduzeća moguće je povećati

tržišnu konkurentnost poduzeća i nacionalnih ekonomija.

2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha istraživanja je definirati pojam i zakonski okvir regulacije zaštite okoliša, ukazati

na utjecaj regulacije zaštite okoliša na poslovanje poduzeća, ukazati na dobre primjere

nacionalnih ekonomija u pogledu zaštite regulacije okoliša, dobre primjere poduzeća u

domeni društveno odgovornog poslovanja i dati perspektivu problematike.

Cilj istraživanja je dokazati da se uspješnom poslovnom politikom u poduzeću koje

vodi računa o svom poslovanju na način da poštuje načela okoliša i primjenjuje propise

može ostvariti pozitivan poslovni rezultat, a bez negativnih posljedica na okolinu u

kojoj poduzeće posluje i na cjelokupnu zajednicu uopće. Također je važno da država

provodi projekte zaštite okoliša i svojim radom potiče sudionike u gospodarstvu na

društveno odgovorno ponašanje, korištenje najboljih raspoloživih tehnologija i teži ka

ekološki osvještenom gospodarstvu.

1.4. Znanstvene metode

Metodom analize prikupljeni podaci su analizirani na način da su složeniji raščlanjeni

na jednstavnije. Metodom apstrakcije odvojeni su važniji dijelovi od manje važnih.

Metodom generalizacije su iz promatranih podataka izvedeni zaključci koji su realno

primjenjivi i imaju oslonac u stvarnosti. Metodom dokazivanja dokazane su promatrane

pojave: važnost resursa i obrada otpada. Metodom klasifikacije pojave su svrstane po

srodnosti da bi se mogle analizirati. Metodom deskripcije opisane su promatrane pojave

u radu. Metodom kompilacije preuzeta su tuđa razmišljanja i podaci iz

znanstvenoistraživačkih radova. Metodom uzorka korišteni su neki od podataka

promatranih pojava koji se mogu uzeti kao relevantni za obradu. Metodom usporedbe su

prikupljeni podaci uspoređivani da bi se stvorila slika o promatranom problemu.

Prilikom obrade podataka korišteni podaci su uspoređivani a za bolje uočavanje

problema svrstni su u tablice i prikazani u grafikonima.

3

1.5. Struktura rada

U prvom dijelu rada, temeljne odrednice zaštite okoliša te regulacija zaštite u svijetu i

Republici Hrvatskoj, obuhvaćena je zaštita okoliša u Republici Hrvatskoj, načela, mjere

i zakonodavni okvir te institucije. Najprije se ukratko objašnjava klasifikacija zaštite i

načela prava okoliša te mjere zaštite okoliša. Važnost zaštite okoliša promatra se s

političko-pravnog stajališta i s međunarodne razine te se u radu obrađuje značaj

implementiranja zaštite okoliša u pravne sustave država, od zakona i ustava do

međunarodnih ugovora i konvencija. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se morala

prilagoditi zakonodavnom okviru Unije te se obrađuje zakonodavni okvir Europske

unije, procedure vezane za zbrinjavanje otpada u Uniji i u Hrvatskoj, koji su najvažniji

onečišćivači te kako ih se kontrolira. Zbog činjenice da su Hrvatska i Unija u sustavu

tržišnog gospodarstva obrađuju se modeli zaštite okoliša s ekonomskog stajališta.

Ekološkim oznakama upućuje se potrošače na sastav ambalaže i štetnost proizvoda za

korisnika i okoliš. Gospodarenje otpada ima važnu ulogu ne samo zbog njegovog

zbrinjavanja nego i obrade kako bi se stvorila sirovina za novu proizvodnju te se u radu

ukazuje na mogućnosti iskorištavanja otpada i prednosti koje takvi procesi donose za

ekonomiju. Proces vezan za regulaciju okoliša ima značajnu ulogu u proizvođačkoj

industriji kao najjačoj u Hrvatskoj što je obrađeno u dijelu u regulaciji zaštite okoliša u

poslovanju hrvatskih podzeća. Primjeri prehrambne industije (Podravka i Carlsberg),

kemijske (INA, Petrokemija Kutina) kao velikih industrija, te strane izvozno orjentirane

tvrtke (Hartmann) pokazat će koliko je važno orjentirati se zaštiti okoliša. Opisane su

primjene novih standarda u zaštiti okoliša koji trebaju primjenjivati industrije, od

najbolje raspoloživih tehnologija, zbrinjavanja otpada, pa preko mjerenja emisija u zrak

i ušteda sirovina: vode i energije te sustav trgovanja emisijma koji moraju koristi

onečišćivači. Iz korištenih podataka ukazuje se na iznose koje poduzeća izdvajaju za

zaštitu okoliša i kako su strukturirani troškovi. Stvaranje industrijskog otpada je

neminovno te se obrađuje način gospodarenja industrijskim otpadom u Hrvatskoj.

Unatoč mišljenju kako zaštita okoliša iziskuje visoke troškove ulaganja, zapravo ima

mnogo više koristi. U dijelu o ekonomskim efektima zaštite okoliša obrađuje se

zaštitita okoliša sa stajališta mjera koje se primjenjuju u svijetu i Europskoj uniji, kako

se mjeri kvaliteta zaštite okoliša i koliki je trošak regulacije, objašnjavaju se standardi u

4

zaštiti okoliša. Usporedit će se iznosi investiranja u zaštitu okoliša u Europskoj uniji i

Republici Hrvatskoj. Zaštita okoliša u povećanju konkurentnosti poduzeća važna je i s

aspekta zalaganja države te će se ukazati na strategije koje se koriste u Hrvatskoj a da

bi se zaštita okoliša integrirala u sve dijelove gospodarstva.

U procesu integracije zaštite okoliša u poduzeća i ekonomije, a posebno zbog ulaska

Hrvatske u Europsku uniju važna je prilagodba nacionalnog gospodarstva ali i

financijska sredstva potrebna za realizaciju procesa vezanih za zaštitu okoliša. S spekta

financiranja projekata prikazat će se na koji način i koje iznose investira Hrvatska i

odabrana poduzeća, koji su izvori sredstava, prati li Hrvatska europske trendove i koje

je ciljeve Hrvatska morala ispuniti prije ulaska u Europsku uniju.

5

2. TEMELJNE ODREDNICE ZAŠTITE OKOLIŠA TE REGULACIJA

ZAŠTITE U SVIJETU I REPUBLICI HRVATSKOJ

Ljudsko djelovanje kroz povijest nije imalo utjecaja na promjene u prirodi, priroda se

sama obnavaljala i nije bilo onečišćenja. Industrijska revolucija, sredinom 18., a

posebno krajem 19. stoljeća, dovela je do rasta tvornica i nicanja novih gradova što je

imalo za posljedicu zauzimanje velikih površina zemlje, onečišćenje vode i zraka,

stvaranje otpada i buke te mijenjanje okoliša (Udovičić, 2009, str. 95). Industrijalizacija,

modernizacija i urbanizacija dovele su do neplanske gradnje, uništavanja šuma, biljaka i

životinja a usporedno rastu i ekološki problemi (Kovačević, 2012, str. 63). Zbog

rastućih potreba čovječanstva, želje za boljim životnim standardom i većim profitom

došlo je do ekoloških rizika i problema sa održivim razvojem. Pozitivni efekt

industrijalizacije je povećanje životnog standarda (Kovačević, 2012, str. 10). Globalni

ekološki rizici i problemi su oštećenje ekosustava, promjena klime, iscrpljenost

prirodnih resursa, otpad, nekontrolirana upotreba nuklearne energije, prirodne i

industrijske katastrofe i narušeno zdravlje ljudi (Kovačević, 2012, str. 11). Ljudsko

postojanje ovisi o prirodnim resursima koji se ne mogu ili se teško obnavljaju, a

njihovim iscrpljivanjem čovjek narušava svoj opstanak (Kovačević, 2012, str. 12).

Glavni dijelovi u okoliša su zrak, voda, more, tlo, krajobraz, biljni i životinjski svijet i

zemljina kora te se raznim zakonskim regulativama na nacionalnoj i međunarodnoj

razini nastoji smanjiti i/ili spriječiti njihovo onečišćenje. Da bi se moglo očuvati tlo,

zrak i voda važno je promicanje čistih tehnologija, a ograničene prirodne resurse

zamijeniti materijalima biokemijskog porijekla. Stoga je važno u svako poduzeće,

ekonomiju i vlastitu filozofiju ugraditi ideju o održivom razvoju (Črnjar, M. i Črnjar,

K., 2009, str. 15).

Želeći sebi učiniti dobro, povećati profit, osigurati si bolji standard čovjek je svojim

djelovanjem uništavao okoliš. Podiznjem svijesti o očuvanju okoliša sve veću važnost

imaju nove tehnologije koje čuvaju okoliš korištenjem u proizvodnji. Uzme li se u obzir

važnost prirodnih resursa i njihova osnovna obilježja zakondavstvo određuje osnovne

vrste zaštite svakog dijela okoliša i načela prava okoliša koje će se obraditi u slijedećem

poglavlju.

6

2.1. Vrste zaštite i načela prava okoliša

Priroda se više ne može boriti sama protiv djelovanja čovjeka. Iz tog razloga važno je

postaviti ekološke kriterije, konkretne ekološke standarde vezane za način života i to u

područjima rada, kulture, politike, proizvodnje i potrošnje, odnosno, najvažniju zadaću

ima pravna regulacija. Ugroženost okoliša vidljiva je u onečišćenom zraku i vodi,

neracionalnoj uporabi vode, onečišćenom zemljištu zbog djelovanja kemikalija, erozije,

zračenju, ugroženosti biljaka i životinja, otpadu, buci, klimi, ozonskom omotaču. Važnu

ulogu ima i genetski inženjering kojim se poprilično manipulira a također i uništava

okoliš (Springer, O. P., i Springer, D., 2008, str. 61). S vremenom je čovječanstvo došlo

do zaključka da priroda više nije samo sirovina, neovisna varijabla, nego ovisna kojoj je

potrebna zaštita čovjeka (Lončarić-Horvat i suradnici, 1998, str. 15).

U teorijskom smislu, ovisno o tome što se stavlja u središte zaštite, razlikujemo

nekoliko vrsta zaštite i za svaku od njih vrijedi poseban regulacijski pristup (Lončarić-

Horvat i suradnici, 1998, str. 25):

Medijalna zaštita usmjerena je na sredstva okoliša: zemljište, zrak i vodu pa tako

imamo zakone o zaštiti prirode, prostornom uređenju i graditeljstvu.

Kauzalnoj zaštiti okoliša cilj je sprečavanje opasnosti koje prijete od unosa opasnih

tvari i postupanja s njima, kemikalije, nuklearna zračenja otpadne vode, prerada

otpadaka, propisivanje sredstava za različite vrste čišćenja. Temeljni problem su

kemikalije i njihovi razni spojevi pa je važno poštivati europske norme vezane za

njihovu primjenu, pakiranje, označavanje, ispitivanje.

Vitalna zaštita okoliša uređena je zakonom o zaštiti prirode a regulira zaštitu rijetkih

biljnih i životinjskih vrsta, lova i ribolova.

Integrirana zaštita obuhvaća cjelokupnu ekozaštitu a najviše se takva zaštita

primjenjuje kod uređenja prostora i njegovog planiranja, te tehničkoj zaštiti, zaštiti pri

radu i zaštiti zdravlja.

7

Zaštita okoliša temelji se na uvažavanju općeprihvaćenih načela zaštite okoliša,

poštivanju načela međunarodnog prava zaštite okoliša, uvažavanju znanstvenih

spoznaja (Zakon o zaštiti okoliša, 2007). Načela su direktive za rad koji je usmjeren

nekom cilju. Ističu se četiri osnovna načela prava okoliša, a temelj su izrade pravnih

zakona, normi i regulativa (Lončarić-Horvat i suradnici, 1998).

Načelo preventivnosti usmjereno je prema regulativama koje sprječavaju štete i

ugrožavanje prirodnih izvora, tj. preventiva prije rizika. Da bi načelo bilo lakče tumačiti

zakonodavstvo koristi pojmove: rizik za okoliš, zahvat za okoliš, ekološka nesreća,

štetna tvar, emisija, koncentracija

Načelo uzročnosti temelji se na više znanstvenih disciplina a osnovno je da onaj tko

prouzroči štetu mora ju i nadoknaditi, odnosno financijski trpjeti troškove sanacije.

Ovim načelom okoliš prestaje biti slobodno dobro koje se može iskorištavati i

onečišćivati bez sankcija. Svaki zagađivač mora snositi odgovornost za svoje postupke

plaćanjem poreza, doprinosa, pristojbi, troškova onečišćenja i drugih davanja.

Načelom kooperacije udružuju se država, gospodarski subjekti i društvo u području

zaštite okoliša donošenjem planova, intervencija i raznih propisa, izdavanjem dozvola i

suglasnosti za rad. Ovim načelom država nema samo ulogu zakonodavca nego dijeli

odgovornost sa gospodarskim subjektima i društvom kod izvođenja zahvata koja mogu

značajno utjecati na okoliš.

Načelo opće naknade ili načelo zajedničkog tereta u suprotnosti je s načelom

uzročnosti i znači da država ipak snosi najveću odgovornost oko financiranja i zaštite

okoliša i to iz poreznog sustava. Svi sudionici moraju davati dio sredstava u obliku

ekoloških poreza ili doprinosa za sanaciju i očuvanje okoliša. Osnova tog načela je

spoznaja da državu nije moguće osloboditi obveza vezanih za ustavno pravo na zdrav

život i zdrav okoliš. Državna intervencija je potrebna zbog naslijeđenih i zastarjelih

onečišćenja a koja su nastala zbog lošeg postupanja ili poslovanja te kod prekograničnih

negativnih utjecaja: Černobil, kisele kiše, situacije kad nije poznat onečišćivač.

8

Vrstama zaštite određuje se što je objekt zaštite i koje su vrste opasnosti dok su načela

okoliša temelj zakonodavstvu za izradu zakona a onome tko mora zakon primjenjivati

smjernice za rad i poslovanje, tj. služe kao osnova za izradu mjera za zaštitu okoliša.

2.2. Mjere zaštite okoliša

Mjere zaštite okoliša mogu biti regulativne, a kojima se propisuju različiti standardi,

ekonomske, kojima se ostvaruju razni ekološki ciljevi putem tržišnih mehanizama, te

razni međunarodni ugovori i sporazumi.

U regulativne se ubrajaju standardi za kakvoću ambijenta, ciljevi i strategije zaštite

okoliša, ograničenje u emisijama ili odlaganju otpada, standardi u proizvodnji i

standardi proizvoda te uspostava nadzora na nacionalnom i lokalnom području.

Propisuje ih država a cilj je izravno ujecati na zaštitu okoliša tako da se sankcionira

nepridržavanje propisa.

Ekološki standardi najčećešći su oblik zakonske regulative a njima se propisuje

koncentracija štetnih emisija te su usmjereni prema zaštiti zdravlja ljudi. Mogu se

izražavati kao maksimalno dopuštena količina, maksimalno vrijeme emisije, način

praćenja. Standardi emisije određuju do koje razine onečišćivač treba smanjiti emisiju

tvari u prirodu ali ne određuju tehnologiju. Važno je da je ta tahnologija društveno

prihvatljiva a temelji se na načelu najbolje raspoložive tehnologije, one koja najmanje

šteti okolišu - BACT – Best Available Conrol Tehnology (Črnjar, M. i Črnjar, K.,

2009, str. 128).

U ekonomske mjere ubrajaju se ekološki porezi i naknade, ekološki polozi, utržive

dozvole, subvencije za zaštitu okoliša i ekološko osiguranje. Od osamdesetih godina

prošlog stoljeća, u fazi deregulacije, počinju zauzimati sve više mjesta kao instrument

zaštite okoliša (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009, str. 132).

9

Ekološki porezi imaju četiri vrste učinka: poskuplju razne robe i aktivnosti, dolazi do

izravne ili neizravne distribucije prihoda (poreza), stvaraju se nova radna mjesta i

povećavaju eko-investicije pa svakako dolazi do smanjenja zagađenja okoliša.

Povećanjem poreza od onečišćenja i drugih aktivnosti, na principu onečišćivač plaća,

države dobivaju sredstva koja mogu koristiti za poticanje inovacija usmjerenih prema

npr. obnovljivim izvorima energije ili stvaranju nove tehnologije. Tako su novi oblici

ekoloških poreza u Njemačkoj doveli do novih 250.000 radnih mjesta kao dio politike

Zelene ekonomije1 (EEA, 2012).

Međunarodni ugovori i sporazumi (inicijative, standardi, programi, kodeksi poslovanja,

smjernice, načela, izjave...) su relativno novi čimbenik u zaštiti okoliša i dobrovoljnog

su karaktera. Nastoje izbjeći probleme vezane za primjenu regulativnih i ekonomskih

instrumenata a kreirali su ih industrija ili javne vlasti (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009, str.

144).

Mjere zaštite okoliša utječu na onečišćivače na način da im pokazuju smjernice u

poslovanju. U procesu proizvodnje obvezatno je koristiti čišća goriva, ugrađivati

katalizatore i filtere, pročišćavati dimne plinove. Troškovi smanjenja emisija

progresivno rastu sa stupnjem redukcije pa politika zaštite okoliša koja se temelji na

propisivanju standarda nije idealno rješenje jer izaziva nepotrebno visoke troškove.

Smanjenje regulativnih mjera prema tržišno orijentiranim mjerama moglo bi donijeti

financijsku uštedu uz istu ekološku dobit (Tomšić, Debrecen, Vrankić, 2006, str. 135).

Zaštita okoliša čini i stavku BDP-a koji može narasti zbog zagađivanja i/ili

prekomjernog trošenja prirodnih resursa pa se sve više izrađuju složeniji pokazatelji

konkurentnosti i razvijenosti (Tišma i suradici, 2009, str. 28).

1 Zelena ekonomija, ima za cilj osigurati poslove, napredak, smanjenje emisija u okoliš,

pravedniju raspodjelu resursa i smanjenje nejednakosti u društvu. Osnovni instrument

Zelene ekonomije su ekološki porezi. Najveći zagovornik i promicatelj je UN-ov

program za zaštitu okoliša UNEP, a prihvatile su ga sve zemlje svijeta (Carter, 2004,

str. 50).

10

Propisanim mjerama država od zagađivača prikuplja financijska sredstva a kako bi

mogla investirati u nove projekte vezane za zaštitu okoliša ili sanirati onečišćenja koja

su se dogodila a ne može se naći onečišćivač. Također se sve korisnike okoliša

prisiljava da promiču zaštitu okoliša u svom poslovanju a kako bi se zaštitili resursi,

bolje iskoristile sirovine u proizvodnom procesu ili onemogućilo zagađenje okoliša

ispuštanjem opasnih tvari u prirodu. Nastoji se procedure i pravila potrebna za zaštitu

okoliša implementirati u sve organizacije i ustanove u društvu a ne da se o toj

problematici brine samo jedna agencija ili ministarstvo. Na taj način postiže se veća

kontrola svih sudionika u nekom poslovnom poduhvatu a stanovništvu daje najbolju

informaciju o zagađenosti okoliša.

2.3. Regulacija zaštite okoliša u svijetu i Republici Hrvatskoj

Upravljanje okolišem i njegova zaštita novijeg su datuma pa neki dijelovi nisu još u

cijelosti obuhvaćeni pravnom regulativom. Ekološko pravo tek počinje biti pravna

znanost a regulacija na globalnoj razini određuje se normama upravnog prava te stoga

zadire u sve grane prava (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009, str. 389).

Na smanjenje zagađivanja okoliša može se utjecati poreznim opterećenjima kao

kaznom, ili olakšicama kao nagradom. Pozitivno je da porez djeluje brzo, neposredno,

poduzetniku uzrokuje manje izdatke u odnosu na druge poreze i djelotvorniji je od

subvencija ili nekih drugih instrumenata. Negativno je da ne postoji jednaki teret

raspodjele troškova, visoki su troškovi njegovog uvođenja i primjene i nemoguće je

utvrditi njegovu optimalnu visinu (Lončarić-Horvat i suradnici, 1997, str. 231).

Zakonska regulativa često nije učinkovita jer se nadzire jedan prostor ili jedan dio

okoliša pa se onečišćivač može premještati iz jednog prostora u drugi ili iz jednog

elementa okoliša u drugi. Teško je i zaračunati cijenu za onečišćenje jer je okoliš javno

a ne konvecionalno dobro. To ima za posljedicu da nitko ne preuzima odgovornost za

štetu na okolišu a naknade za onečišćenje uglavnom nisu dovoljne za pokrivanje svih

troškova uklanjanja štete (Črnjar, M. i Črnjar,K., 2009, str. 131).

11

Okoliš i njegove sastavnice su javno dobro a ne konevecionalno pa se za njegovu zaštitu

mora, u najvećoj mjeri, brinuti država koja raznim zakonima određuje pravila rada svim

onečišćivačima a u svrhu osiguranja prava na zdrav život i zdrav okoliš što je određeno

ustavima država. Međutim, onečišćenja nemaju djelovanje samo unatar nego i izvan

granica država a za neka se ne može odrediti krivac (kisele kiše) pa je stoga važna i

međunarodna suradnja. Zagađenost okoliša je globalni problem pa države raznim

ugovorima i sporazumima nastoje djelovati na ekološku osvještenost unutar države a

kako bi postigle globalni cilj.

Osnova je ugradnja zaštite okoliša u ustav i zakon države, a kako zaštita okoliša nije

potpuna bez sudjelovanja svih država svijeta važnost se polaže i međunarodnim

ugovorima i konvencijama. Hrvatska, kao samostalna država, ima svoje zakone o zaštiti

okoliša i potpisnica je međunarodnih ugovora, a zbog ulaska u Europsku uniju morala je

prilagoditi svoje zakondavstvo pravnim stečevnama Unije. Da bi Hrvatska dostigla

stupanj zaštite okoliša koji postoji u Europskoj uniji na raspolaganju su joj sredstva iz

fondova Unije, a do ulaska u Uniju iz predpristupnih fondova.

2.3.1. Regulacija zaštite okoliša s političko-pravnog stajališta

Pravo na zdrav okoliš znači čistu vodu, tlo i zrak, a koji su čisti od otrova ili rizika koji

ugrožavaju ljudsko zdravlje. Iz tog se razloga pravo na zdrav okoliš povezuje s

obvezema države (Bačić, 2008, str. 15):

· suzdržavanje od bilo kakvog izravnog ili neizravnog miješanja u uživanje prava

na zdrav okoliš,

· sprječavanje trećih subjekata, poput korporacija, da se na bilo koji način upliću u

uživanje prava na zdrav okoliš,

· usvajanje nužnih mjera da se postigne puno ostvarenje prava na zdrav okoliš.

Prve pravne odredbe posvećene zaštiti okoliša donio je američki Kongres u obliku

dokumenta National Environmental Protection Act 1969. godine. Zapravo se kraj

šezdesetih i početak sedamdesetih godina i uzima kao relevantan za zakone i brigu o

zaštiti okoliša. Potom slijedi SR Njemačka 1971. te UN-ova konferencija u Stockholmu

12

1972. godine. Nakon konferencije u Stockholmu nacionalne vlade pojedinih država

nastoje odrediti vlastite puteve kojima bi kontrolirale zaštitu okoliša i kako bi ta

kontrola bila što efikasnija. Iako su nacionalna zakonodavstva bila različita, početkom

osamdesetih godina počinju se sve više približavati premda im je različita struktura

industrije, okolinski uvjeti, politička stajališta i politička snaga. Ugradnja zaštite okoliša

u Ustave država dolazi kasnije u Hrvatskoj, kao novonastaloj državi, 1990. godine.

Francuska, kao članica Europske unije i naprednija zemlja svijeta, tek 2005. godine,

iako prva od država, ugrađuje pojam zaštite okoliša u svoj Ustav (Bačič, 2008, str. 2).

Ciljevi država moraju biti usmjereni prema pravu i zaštiti okoliša a zbog šteta koja

nastaju u okolišu i iscrpljivanju prirode, a državne institucije su te koje trebaju

promicati interese zaštite okoliša.

Jedinstveni europski akt (SEA) iz 1987. godine omogućio je da se okoliš, kao stavka,

uvrsti u zakonodavstvo Europske unije premda je orijentacija na zaštitu okoliša

postojala još od 1970. godine (Bačić, 2008, str. 12).

Razne službe od gospodarskog i ne gospodarskog interesa zadužene su za opskrbu

vodom, plinom, gospodarenje otpadom, regulaciju i nadzor na unutarnjem tržištu,

tržišno natjecanje te državne potpore. Europske regulacijske agencije, razvijene po

uzoru na slične agencije u SAD-u, zadužene su za osiguranje pravnog sustava (Koprić,

Musa, Đulabić, 2008, str. 2).

Liberalna trgovina i globalizacija glavni su izvori motiva vezanih za profit i investicije

koji mogu ozbiljno ugroziti ekosustav (Bačić, 2008, str. 16).

U Ustavu Republike Hrvatske u čl. 3. jedno od temeljnih prava je pravo na zdrav okoliš

- „očuvanje prirode i čovjekova okoliša“. Svi ustavi koji govore o vrednotama prirode,

okoliša, njihovoj zaštiti imaju popularni naziv „Zeleni ustavi“, a vezano na naziv može

se nastaviti govoriti o „Zelenim ekonomijama“, „Zelenoj industriji“ a ne samo o

održivom razvoju.

Unatoč tome što je zaštita okoliša ugrađena u razne zakone i pravilnike, pa i ustave

nekih država, tretman kaznenih djela protiv okoliša i u Europskoj uniji, i u svijetu,

ukazuje da se zaštita okoliša ne shvaća ozbiljno. Važna je povezanost svih tijela ne

13

samo na nacionalnoj nego i na međunarodnoj razini. Primjeri iz prakse pokazuju da se

većina štete, posebno odlaganje opasnog otpada, uglavnom sanirane na trošak države.

Obzirom da se djela protiv okoliša ne prepoznaju kao kaznena i sve više su

međunarodnog karaktera, i INTERPOL je osnovao službu koja se bavi isključivo tim

problemom (Mrvelj Čečatka, 2008).

Ustavi, zakoni i pravilnici služe kao osnova za reguliranje prava okoliša unutar države,

a međunarodni ugovori i konvencije između država, što znači globalno. Oni se ne

nameću državama već su dobrovoljnog karaktera, ali ako je država takav ugovor

potpisala dužna je i da ga provodi.

2.3.2. Međunarodni ugovori i konvencije kao instrument zaštite okoliša u svijetu

Sastavnice okoliša, rijeke i jezera, bile su obuhvaćene prvim međunarodnim ugovorima

o zaštiti okoliša nakon Bečkog kongresa 1815. godine na kojem su postavljena načela

budućih zakona, a prvim se smatra britansko-francuski ugovor iz 1839. godine koji

sadrži pravilo o očuvanju ribljih vrsta u moru i definira granice ribolova u Engleskom

kanalu (Lončarić-Horvat, 1998, str. 193).

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do „nove dekade okoliša“ gdje se

posvećuje pažnja javnosti prema okolišu u tolikoj mjeri da se i zakonodavstvo počinje

baviti problemima okoliša, posebice u Americi (Lončarić-Horvat, 1998, str. 19).

Ujedinjeni narodi su 1972. godine sazvali Konferenciju o čovjekovu okolišu u

Stocholmu gdje nastaje i Deklaracija o čovjekovu okolišu kojom se nastoji s preko 26

načela ukazati na važnost zaštite, poboljšanja i očuvanja okoliša. Na konferenciji je

Skupština UN-a osnovala Program UN-a za okoliš (UNEP) kako bi UN, kao

međunarodna organizacija, bila glavni koordintor u aktivnostima zaštite i očuvanja

okoliša na globalnoj razini. Konferencija je zadala smjernice državama u izgradnji

međunarodnog prava o zaštiti okoliša (Lončarić-Horvat, 1998, str. 194).

Na Konferenciji UN-a 1992. u Rio de Janeiro-u raspravljalo se o okolišu i razvoju (176

država je prisustvovalo) te je usvojena Koncepcija održivog razvoja koja se oslanja na

14

novi „stil mišljenja“ gdje se svi blokovi globalnog sustava u svijetu ne promatraju

izolirano nego kao jedna povezana cjelina. Važni dokumenti prihvaćeni za održavanje

života na Zemlju su (Udovičić, 2009, str. 250):

1. Deklaracija iz Rija o okolišu i razvoju sadrži 27 osnovnih načela, a u središte

pozornosti stavlja ljude koji imaju pravo na zdrav život u skladu s prirodom. Razvoj

gospodarstva mora se ostvariti uz očuvanje okoliša za sadašnje i buduće generacije što

će osigurati trajno održivi razvoj.

2. Agenda 21 (radni program za 21. stoljeće i najvažniji dokument Ujedinjenih naroda)

upozorava da je čovječanstvo na povijesnoj prekretnici, ima previše nejedankosti,

siromaštva i gladi, a ekosustav se neprekidno osiromašuje što dovodi u pitanje opstanak

čovječanstva. Upućuje da je trajno održivi razvoj moguć jedino u globalnoj suradnji jer

niti jedan narod to ne može sam. Dokument u najsitinije detalje objašnjava važnost

međunarodne suradnje u svrhu smanjivanja razlika između bogatih i siromašnih država,

pomaganja siromašnim i nerazvijenim državama, zaštite ljudskog zdravlja, atmosfere,

šuma te uključivanje svakog stanovnika Zemlje za ostvarenje globalnih ciljeva.

3. Okvirna konvencija o klimatskim promjenama je obvezujuća za primjenu svim

državama koje su je prihvatile Protokolom u Kyotu 1997. godine. Ukazuje na klimatske

promjene i redukciju stakleničkih plinova koji utječu na zatopljenja mora, topljenje

ledenjaka, odrone zemlje, poplave, povećanje temperature na zemlji i općenito na

neuobičajene promjene vremena. Obvezuje države da smanje stakleničke plinove do

2050. godine i to države Europske unije za 8%, SAD za 7% i Japan za 6%. Klimatske

promjene utječu na mnoge dijelove okoliša pa su nastavno na Konferenciju u Kyotu

održane Konferencija u Bonnu i u Marrakeschu 2001. godine kako bi se dodatno

sporazumjele oko ratificiranja sporazuma iz Kyota. Od preko 170 država koje su

sudjelovale trebalo ih je barem 55 da bi se sporazum počeo primjenjivati s tim da je

SAD istupio iz tog programa, a ugovor je stupio na snagu 2005. godine kad ga je

ratificirala Rusija kao 55 država. Hrvatska ga je ratificirala 2007. i time postala 170-a

država potpisnica.

15

4. Konvencija o biološkoj raznovrsnosti spominje potrebu zaštite genetske i biološke

raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta, krajobraza i kulturne baštine.

5. Deklaracija o šumama upućuje na načela o gospodarenju šumama i njihovoj zaštiti.

Konferencijom održanom u Johanessburgu 2002. godine je princip održivog razvoja

usmjeren prema ravnoteži između ekonomije, društva i okoliša (Udovičić, 2009, str.

253).

Nadalje proizlaze međunarodne konvencije o zaštiti okoliša vezane za zaštitu atmosfere,

ozonskog omotača, klime, zraka, morskog okoliša, međunarodnih vodenih tokova,

biološke raznolikosti te prekograničnog prometa opasnog otpada (Lončarić-Horvat,

1998, str. 210).

Važniji nositelji zaštite okoliša u svijetu su Ujedinjeni narodi, Globalni fond za zaštitu

okoliša, Svjetska zdravstvena organizacija, Europska unija, Greenpeace, Poslovni savjet

za održivi razvoj te Svjetska banka za obnovu i razvoj (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009,

str. 404).

Međunarodni ugovori i konvencije su globalnog karaktera i daju smjernice državama za

uređenje svojih zakona. Republika Hrvatska, kao novonastala država devedestih godina,

ugradila je u svoj Ustav stavku okoliša, a kao članica UN-a i mnogih svjetskih

organizacija primjenjuje ugovore. Nadalje, kao nova članica Europske unije, svoje

zakonodavstvo je dodatno uskladila s njezinim pravnim stečevinama.

2.3.3. Zakonski okvir i institucije Europske unije u funkciji zaštite okoliša

U početku stvaranja Europske zajednice, kasnije Europske unije, o zaštiti okoliša nije se

raspravljalo. Svijest o zaštiti okoliša počinje 1972. kada se donose zakoni o minimalnim

standardima, upravljanju otpadom i zagađenju vode i zraka. Danas je zakonodavstvo o

zaštiti okoliša složeno a da bi se zemlje Srednje i Istočne Europe, uključujući i

Hrvatsku, lakše prilagodile sustavu pomaže dokument „Bijela knjiga“ kojom se definira

16

kojim područjima zaštite okoliša treba posvetiti pozornost (Tišma i suradnici, 1998,

str.79).

Na temelju izvještaja Harlem Bruntdland, norveške premijerke, o primjeni koncepta

održivog razvoja iz 1987. godine, stvaraju se osnove za primjenu Agende 21, ključnog

dokumenta koji se primjenjuje u regulativama, zakonima i odlukama u Europskoj uniji,

a koje je morala prihvatiti i Hrvatska ulaskom u Uniju. Sam dokument poziva sve

zemlje svijeta na zaštitu okoliša ali ne predviđa sankcije ni instrumente za djelovanje na

međunarodnoj razini. Potom slijedi Amsterdamski ugovor, pa Masstrichtski te se najzad

usvaja u Goeteborgu Strategija održivog razvoja Europske unije (Tišma i suradici, 2009,

str. 69; Udovičić, 2009, str. 240).

Prema Strategiji održivog razvoja Europske unije sve države članice podliježu

monitoringu od 2007. godine i moraju podnositi izvještaje Europskoj komisiji o

provedbi plana za zaštitu okoliša, a Eurostat je dužan sve izvještaje objavljivati. Države

i osobe koje ulažu u zaštitu okoliša mogu očekivati sredstva iz Fondova EU, Svjetske

banke, porezne olakšice, veću konkurentnost na tržištu ili prednost pri natječajima za

dobivanje posla, dok se one, koji ne poštuju propise, može kazniti dodatnim porezima i

naknadama (Lončarić-Horvat i suradnici, 1998, str. 222).

Od 1972. godine, kada je Europsko vijeće, nakon Konferencije UN-a o ljudskom

okolišu održane u Stockholmu, odlučilo ustanoviti zajedničku politiku zaštite okoliša,

postignut je znatan napredak. Danas je zdrav okoliš prepoznat u Europskoj uniji kao

temelj dugoročnog prosperiteta i kvalitete življenja, te kao osnova za budući

gospodarski razvitak. Zakonodavstvo Europske unije dijeli se u četiri vrste akata.

Razlikuju se preporuke i mišljenja, uredbe koje mijenjanju nacionalne zakone, direktive

koje se ugrađuju u zakone u određenom vremenskom roku i odluke koje se moraju

obaviti u nekom roku (Črnjar, M. i Črnjar, K. 2009, str. 300).

Jedan od temeljnih strateških dokumenata za djelovanje u zaštiti okoliša u predstojećih

pet do deset godina je Šesti akcijski program zaštite okoliša u EU, ''Okoliš 2010: Naša

budućnost, naš izbor''. Akcijski program ima četiri prioritetna područja: klimatske

promjene, očuvanje prirodnih sustava i biološke raznolikosti, utjecaj okoliša na ljudsko

zdravlje te održivost prirodnih resursa i upravljanje otpadom. Temelji se na: poboljšanju

17

provedbe postojećeg zakonodavstva, integriranju ciljeva zaštite okoliša u druge politike

EU, poticanju participacije i sinergijske suradnje svih društvenih subjekata kako bi se

došlo do najboljih rješenja za okoliš, te promicanju najbolje prakse na području

urbanističkog i prostornog planiranja i korištenju zemljišta. Šesti akcijski program

uklapa se u Strategiju Europske unije za održivi razvoj, koja ciljeve zaštite okoliša

stavlja u širu perspektivu, razmatra gospodarske i socijalne uvjete, te povezuje okoliš s

europskim ciljevima za gospodarski rast i konkurentnost (Enter Europe, 2011).

Nastavak na Šesti akcijski plan su preporuke sadržane u dokumentu „Europa 2020“ -

Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast. Europska komisija predlaže pet

ciljeva Europske unije koji će usmjeriti proces izlaska iz gospodarske krize uz

pridržavanje odrednica održivog rasta, te će ti ciljevi biti pretvoreni u nacionalne: za

zapošljavanje, istraživanje i inovacije, klimatske promjene i energetiku, obrazovanje i

borbu protiv siromaštva (Europska komisija, 2010).

Institucije Europske unije važne za donošenje odluka veznanih uz zaštitu okoliša su

(Vidaček, 2011):

· Opća uprava za okoliš koja djeluje unutar Europske komisije a zadužena je za

pripremu i nadzor provedbe politike zaštite okoliša u Europskoj uniji.

· Vijeće ministara Unije zaduženih za okoliš, usklađuje propise i donosi nove.

· Europski parlament koji preko Odbora za okoliš, javno zdravstvo i zaštitu

potrošača putem postupka suodlučivanja oblikuje politiku zaštite okoliša.

· Europska agencija za kemikalije zadužena za registraciju i raspolaganje sa

podacima o kemikalijama koje imaju važnu ulogu u onečišćenju okoliša.

Osnovana je u lipnju 2007. godine sa sjedištem u Helsinkiju kad je stupila na

snagu direktiva o postupanju s kemikalijama, REACH, a za sada raspolaže sa

oko 30 tisuća industrijskih kemikalija.

· Europska agencija za zaštitu okoliša.

Europska agencija za zaštitu okoliša (European Environment Agency - EEA) osnovana

je 1993. godine sa sjedištem u Koepenhagenu. Agencija prati ekološke promjene i

probleme, prikuplja i analizira ekološke statističke podatke o državama članicama

18

Europske unije i izvješćuje javnost o stanju okoliša. Cilj je donositelje odluka i javnost

redovito obavještavati o stanju i izgledima okoliša postavljajući indikatore i uvjete koji

su u skladu s europskom politikom. Naime, važno je informirati građane o pravu na

zdrav okoliš kako bi mogli bolje i više utjecati na javnu vlast, a tvrtkama dati korisne

informacije o njihovim emisijama, pomoći u predviđanjima zaliha sirovina za i budući

rad ali i poticati razvoj inovativnih poslovnih rješenja koja služe zaštiti okoliša.

Informacije su dostupne javnosti u izvještaju o stanju okoliša – SOER (Luttenberger,

2003, str. 302).

Preko tzv. European Environment Information and Observation Network - EIONET

mreže povezuju se nacionalna središta za zaštitu okoliša. Agencija nastoji djelovati kao

posrednik između državnih institucija koje se bave pitanjima zaštite okoliša i

prikupljanjem ekoloških podataka. Znanstvena područja kojima se bavi su: kakvoća

zraka, vode i tla, flora i fauna, biotopi, prirodni resursi, odlaganje otpada, kemikalije

opasne za okoliš i zaštita obala (Luttenberger, 2003, str. 302).

Europska unija se od 1972. godine počela aktivnije baviti zaštitom okoliša kao važnom

pretpostavkom napretka u gospodarstvu. Zakonodavstvo o zaštiti okoliša je složeno pa

se nastoji pomoći novim članicama u integriranju zaštite okoliša u svoje zakone. Iako je

Hrvatska i prije ulaska u Europsku uniju bila potpisnica ugovora i konvencija o zaštiti

okoliša, od 01.07.2013. godine prava, ali i obveze vezane su i za zakonodavstvo Unije.

2.3.4. Zakonski okvir i nosioci regulacije zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj

Institucionalni ustroj zaštite okoliša u Hrvatskoj započinje 1980. godine

uspostavljanjem Zavoda za prostorno uređenje i zaštitu okoliša pri Ministarstvu

graditeljstva. Do 2000. godine zaštita okoliša bila je implemenitana u Ministarstvo

graditeljstva i prostornog uređenja a potom se osniva posebno ministarstvo,

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode (Nacionalna strategija zaštite okoliša, 2002).

Zaštita okoliša regulirana je u mnogim dokumentima, od Ustava i zakona do različitih

provedbenih akata. Sabor Republike Hrvatske 1992. godine donosi Deklaraciju o zaštiti

19

okoliša, prvi pravni akt na području zaštite okoliša donesen u Republici Hrvatskoj.

Deklaracijom o zaštiti okoliša država je odlučna ustrajati na izgradnji pravnog sustava

sukladno međunarodnim ugovorima i standardima europske i svjetske zajednice, kojim

će u potpunosti osigurati trajnu, sustavnu i učinkovitu zaštitu okoliša (Deklaracija o

zaštiti okoliša, 1992). Deklaracija je osnova za utvrđivanje Nacionalne strategije zaštite

okoliša Republike Hrvatske kojom se utvrđuju dugoročni ciljevi vezani za upravljanje

okolišem, a iz koje proizlazi Nacionalni plan djelovanja na okoliš (Črnjar, M. i Črnjar,

K. 2009, str. 458).

Temeljni zakon kojim je uređena zaštita okoliša je Zakon o zaštiti okoliša. Ovim

zakonom uređuju se načela zaštite okoliša i održivog razvitka, zaštita sastavnica okoliša

i zaštita okoliša od utjecaja opterećenja, subjekti i instrumenti zaštite okoliša, dokumenti

održivog razvitka, praćenje stanja u okolišu, informacijski sustav, osiguranje pristupa

informacijama o okolišu i sudjelovanje javnosti, osiguranje prava na pristup pravosuđu,

odgovornost za štetu, financiranje i instrumenti opće politike zaštite okoliša, upravni i

inspekcijski nadzor (Zakon o zaštiti okoliša, 2007).

Okoliš je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, te se

zaštitom okoliša osigurava cjelovito očuvanje kakvoće okoliša, očuvanje biološke i

krajobrazne raznolikosti, racionalno korištenje prirodnih dobara i energije na

najpovoljniji način za okoliš, kao osnovni uvjet zdravog života i temelj održivog

razvitka ( Zakon o zaštiti okoliša, 2007).

Također je definirano i onečišćavanje okoliša kao promjena stanja okoliša koja je

posljedica nedozvoljene emisije i/ili drugog štetnog djelovanja, ili izostanaka potrebnog

djelovanja, ili utjecaja zahvata koji može promijeniti kakvoću okoliša (Zakon o zaštiti

okoliša, 2007).

U Zakonu o zaštiti okoliša, krovnom zakonu na području zaštite okoliša, definirana je

zaštita sastavnica okoliša. Sastavnice okoliša uključuju zaštitu tla i zemljine kore,

šumskog područja, zraka, voda, mora i obalnog područja, prirode te zaštitu od utjecaja

opterećenja na okoliš (GMO, buka, ionizirajuće zračenje i nuklearna sigurnost, štetni

20

utjecaj kemikalija, svjetlosno onečišćenje, gospodarenje otpadom). Hrvatski sabor i

Vlada Republike Hrvatske na temelju Zakona o zaštiti okoliša donose zakone i propise

kojima se pobliže uređuje zaštita pojedinih sastavnice okoliša (Zakon o zaštiti okoliša,

2007).

Sukladno sastavnicama okoliša daljnji zakoni su Zakon o vodama, Zakon o zaštiti zraka,

Zakon o zaštiti prirode, Zakon o zaštiti tla, Zakon o otpadu, Pravilnik o registru

onečišćivača okoliša (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode). Zakoni sadrže odredbe koje

su u skladu s aktima Europske unije, kao što je Direktiva Vijeća 2001/81/EZ Europskog

parlamenta i Vijeća o nacionalnim vršnim emisijama za određene (pojedine)

onečišćujuće tvari Europske unije kao na primjer Odluka Vijeća 97/101/EZ kojom se

uspostavlja uzajamna razmjena informacija i podataka dobivenih od mreža i

pojedinačnih postaja koje mjere onečišćenost zraka među državama članicama (Zakon o

zaštiti zraka, 2011).

Prema Zakonu o zaštiti prirode zaštita i očuvanje prirode temelji se na nekoliko načela

(Zakon o zaštiti prirode, 2005):

· svatko se mora ponašati tako da pridonosi očuvanju biološke i krajobrazne

raznolikosti, zaštiti prirodnih vrijednosti i očuvanju općekorisne uloge prirode,

· neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna

dobra održivo,

· korištenju prirodnih dobara i uređenju prostora obvezno je primjenjivati načela,

mjere i uvjete zaštite prirode,

· zaštita prirode obveza je svake fizičke i pravne osobe, te su u tom cilju dužni

surađivati radi izbjegavanja i sprječavanja opasnih radnji i nastanka šteta,

uklanjanja i sanacije posljedica nastale štete, te obnove prirodnih uvjeta koji su

postojali prije nastanka štete,

· javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode, pravo na

pravodobno obavješćivanje o štetama u prirodi i o poduzetim mjerama za

njihovo uklanjanje, te pravo na mogućnost sudjelovanja u odlučivanju o prirodi.

21

Ključne institucije nadležne za zaštitu okoliša u Republici Hrvatskoj su:

1. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode koje je zaduženo za ostvarivanje uvjeta za

održivi razvitak, prati stanje vezano za promjenu klime i ozonskog omotača, provedbu

procjene utjecaja na okoliš, postupanje s otpadom, monitoring stanja okoliša,

inspekcijske poslove stanja okoliša te provedbu i održavanje međunarodnih ugovora

(Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave,

2011).

2. Agencija za zaštitu okoliša prikuplja, objedinjuje i obrađuje podatke za zaštitu

okoliša; vodi bazu podataka o okolišu te vrši koordinaciju između institucija u državi i

izvan nje vezanih za zaštitu okoliša. Odluka o osnivanju Agencije za zaštitu okoliša

temelji se na Nacionalnoj strategiji zaštite okoliša, kao ključnom dokumentu strategije

zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj. Strategijom je definirano da Agencija za zaštitu

okoliša Republike Hrvatske ne bi trebala imati regulatorne ovlasti, njezina bi svrha bila

da osigura brze, relevantne i pouzdane informacije o okolišu Republike Hrvatske za

javnost i sva ona tijela koja o okolišu odlučuju. Ona bi morala objediniti prikupljanje

podataka o okolišu, njihovu obradu i prikaz u obliku informacija te procjenu stanja

okoliša, baze podataka o okolišu i izvješćivanje (Uredba o osnivanju Agencije za zaštitu

okoliša, 2009).

3. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurava dodatna sredstava za

financiranje projekata, programa i sličnih aktivnosti u području očuvanja, održivog

korištenja, zaštite i unaprjeđivanja okoliša, promiče korištenje obnovljivih izvora

energije (Zakon o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, 2003).

Nedugo nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske u kojem svoje mjesto zauzima i

zaštita okoliša, slijede Zakon o zaštiti okoliša i njegovim sastavnicama, Deklaracija o

zaštiti okoliša i Nacionalna stategija o zaštiti okoliša. Ažurnost i brzina u donošenju

takvih dokumenta važna je zbog činjenice da je Hrvatska u početku stvaranja i stjecanja

neovisnosti prepoznala važnost zaštite okoliša. Sukladno zakonima osniva ministarstva,

agencije i fondove kako bi se zakon brže, bolje i lakše provodio ali i kako bi se

22

informiralo javnost o stanju okoliša. Zbog pristupanja Hrvatske u Europsku uniju

dijelovi zakona su prilagođeni kako bi pratili zakonodavstvo Unije a sustav programa

obrađen je u slijedećem poglavlju.

2.3.5. Programi zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj

Prema Zakonu o zaštiti okoliša poslovi zaštite okoliša definirani su dokumentima

održivog razvoja i zaštite okoliša na nacionalnoj razini. Njima se utvrđuje strategija,

planovi i programi, intervencije kod onečišćenja te izvješća o stanju okoliša. Sa

stajališta tvrtki i drugih pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnosti vezane za

zaštitu okoliša važno je izraditi Plan usklađivanja postrojenja sa tehničkim standardima

zaštite okoliša, a koji je usklađen s posebnim propisima iz međunarodnih ugovora.

Važno je poštivati tehničke standarde i rokove prilagodbe postrojenja, pogona, uređaja i

opreme. Treba uzeti u obzir procjene plana i programa utjecaja na okoliš, prostornog

plana, mjere zaštite i pratiti stanje okoliša (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011).

Strateška procjena na okoliš (SPUO), je postupak kojim se procjenjuju vjerojatno

značajni utjecaji na okoliš, a koji mogu nastati zbog provedbe nekog plana ili projekta.

Važna je za promicanje održivog razvitka pojedinog područja i zaštitu okoliša.

Mjerodavne institucije (ministarstva, županije, gradovi) donose odluke o daljnjoj

sudbini svakog zahvata nakon što uzmu u obzir sve činjenice važne za izvedbu projekta.

Provodi se za projekte iz programa poljoprivrede, šumarstva, ribarstva, energetike,

industrije, rudarstva, prometa, telekomunikacija, turizma, gospodarenja otpadom i

vodama. U postupku strateške procjene izrađuje se strateška studija a njome se

određuju, opisuju i procjenjuju očekivani značajni utjecaji na okoliš koje može izazvati

dani projekt. Postupak SPUO završava izvješćem nadležnog tijela (Ministarstvo zaštite

okoliša i prirode, 2011).

Pri odabiru i provedbi projekata mora se poštivati zakonodavstvo EU, što je utvrđeno

pristupnim pregovorima i Poglavljem 22 i 27, a pogotovo u područjima javne nabave,

tržišnog natjecanja i zaštite okoliša (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2008).

23

Zaštita okoliša regulirana je Kaznenim i Krivičnim zakonom RH, a kazne ovise o vrsti i

težini djela koje je počinjeno. Kažnjava se ugrožavanje okoliša napravama, prenošenje

zaraznih bolesti na životinje i bilje, nezakoniti lov i ribolov, ali i zagađenje zaštićenih

parkova prirode (Lončarić-Horvat i suradnici, 1998, str. 187).

Svi podaci o onečišćivanju prikupljaju se u Agenciji za zaštitu okoliša, tj. Registru

onečišćivača te se potom se prosljeđuju institucijama Europske unije koje objedinjuju

podatke a objavljuje ih Eurostat.

Prema zakonu, sredstva za zaštitu okoliša se osiguravaju u državnom proračunu, u

proračunima županija, gradova i općina, te iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku

učinkovitost. Različiti programi i projekti zaštite okoliša mogu se financirati i iz drugih

izvora kao što su sredstva međunarodne pomoći, ona iz stranih ulaganja, sredstva iz

instrumenata, programa i fondova Europske unije. Sredstva za financiranje zaštite

okoliša mogu se osigurati i iz privatnih izvora sustavom koncesija, javno-privatnim

partnerstvom te iz drugih izvora određenih prema posebnim zakonima (Vivere, 2010).

SAFU-Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU fondova

u Hrvatskoj nadležna je za upravljanje sredstvima, procedure vezane za natječaje,

ugovaranje, plaćanje, računovodstvo i izvještavanje o financiranju. Preko Programa

IPA, a ulaskom Hrvatske u Europsku uniju Kohezijskog fonda, financiraju se projekti iz

područja prometa, energetike, zaštite okoliša i poticanja održivog razvoja (Ministarstvo

zaštite okoliša i prirode, 2007).

Programi IPA (Instrument for Pre-Accession Assistance) glavni su instrumenti pomoći

EU-a za države kandidatkinje (Makedoniju i Tursku) i potencijalne kandidatkinje

(države tzv. zapadnog Balkana) od 2007. do 2013. godine. Hrvatska je kao država

kandidatkinja do ulaska u Uniju 01.07.2013. godine koristila sredstva iz IPA Programa.

Svrha Programa bila je pomoći javnim tijelima i nevladinom sektoru u aktivnostima

usklađivanja nacionalnih zakonodavstva s pravnom stečevinom Unije, pomoći im pri

implementaciji zakonodavstva, kao i pripremama i jačanju institucija za korištenje

Kohezijskog fonda te strukturnih, poljoprivrednih i ribarskih fondova Unije

namijenjenih državama članicama. Hrvatska je do 2013. godine sredstva za zaštitu

24

okoliša dobivala preko IPA Programa, a ulaskom u Europsku uniju raspolaže sa

sredstvima iz fondova Unije. Korisnici IPA komponente III bila su tijela državne

uprave, javne i znanstvene ustanove te poduzeća sa prioritetima izradnje sustava

gospodarenja otpadom, zaštite vodnih resursa izgradnjom vodovodnih i kanalizacijskih

mreža te programom tehničke pomoći komunalnim poduzećima. Ukupna sredstva

Programa za proračunsko razdoblje 2007.–2013. iznosila su 11,468 milijardi eura. Od

tih sredstva po 96,7 milijuna otpadalo je na programe za zaštitu okoliša i regionalnu

konkurentnost (SAFU, 2013). Neki od projekata financiranih sredstvima IPA programa

su: izgradnja centara za gospodarenje otpadom Marišćina za Primorsko-goransku

županiju, Kaštijun za Istarsku i Bikarac za Šibensko-kninsku županiju, sustavi

vodovoda i odvodnje u Karlovcu, Drnišu, Sisku, Kninu, Slavonskom Brodu (Novoselec,

2013).

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska počinje koristiti sredstva iz strukturnih fondova i

Kohezijskog fonda Unije, a odobrena sredstva u programu IPA može korisiti još tri

godine od ulaska u Uniju, i to za sanacije odlagališta, izgradnje centara za gospodarenje

otpadom, vodovodne i kanalizacijske mreže (Novoselec, 2013). U planu su neki od

projekata: izgradnja kanalizacija u manjim naseljima oko Delnica, projekti

razminiravanja šuma u Vukovarsko-srijemskoj županiji i na Papuku, širenje sakupljačke

mreže otpada na području RH, zamjena parnog kotla u energani Savski Marof (Agencija

za zaštitu okoliša, 2011).

Korisnici sredstava su komunalna poduzeća u vlasništvu lokalne uprave, općina i

gradova gdje je glavni cilj sanacija odlagališta, najvećeg problema Republike Hrvatske,

obnova vodovodnih mreža i novi priključci jer su kroz staru mrežu zabilježeni visoki

gubici vode, te poboljšanje kanalizacije i ugradnja pročišćivača (Ministarstvo

regionalnog razvoja i fondova Europske unije, 2005).

Da bi Hrvatska ispunila ciljeve vezane za upravljanje vodama i otpadom na

raspolaganju bi joj moglo biti 500 milijuna eura godišnje do 2023. godine (oko točnog

iznosa još se raspravlja a ovo je okvir) iz Kohezijskog i Struktrurnih fondova. Europska

komisija pretpostvalja da bi investiranjem u javnu infrastrukturu i okoliš trebalo doći

25

do povećanja zaposlenosti u Europi za 8% do 2015. s time da se Hrvatskoj ne obećava

takav rast zbog slabih inovacija u gospodarstvu (Novoselec, 2013).

Naime, Hrvatska je bogata vodnim resursima i zauzima peto mjesto u Europi s

obnovljim vodnim resursima od 25 tisuća prostornih metra po stanovniku godišnje, ali

im prijeti visoko zagađenje zbog lošeg sustava odlaganja otpada. Po količini

proizvedenog otpada po stanovniku (2840 kg Hrvatska, 4200 Slovenija i 6000 Austrija)

nalazi se ispod prosjeka Europske unije ( 6000 kg po osobi) ali otpad je loše odložen,

nije sortiran, ima visok udio biorazgradivog otpada a odlagališta nemaju

zadovoljavajuće filtere ni podloge. Na sustav vodoopskrbe priključeno je 76%

stanovništva ( u Europi 90%), a 40% na javnu kanalizaciju (Ministarstvo regionalnog

razvoja i fondova Europske unije, 2005). Programi Europske unije, kojima se pomaže

Republici Hrvatskoj u njihovom financiranju, potiču na gospodarske promjene,

inovativnost, poduzetništvo i zaštitu okoliša a u cilju povećanja konkurentnosti

(Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, 2005).

Hrvatska se zbog ulaska u Uniju morala ozbiljnije prihvatiti projekata i planova vezanih

za zaštitu okoliša. Do ulaska na raspolaganju su joj bila sredstva iz predpristupnih

fondova, a za okoliš je to bio IPA III program kojim su se financirali projekti odlaganja

otpada, sanacije odlagališta, izgradnje vodovodne i kanalizacijeske mreže. Također su

prilagođeni programi PUO i SPUO koji su važni za sve objekte koji imaju utjecaj na

okoliš. U sustavu zaštite okoliša važnost imaju i ekološke oznake i deklaracije kojima se

nastoji obavijestiti krajnjeg potrošača o utjecaju proizvoda i ambalaže na okoliš, a

analiziraju se u slijedećem poglavlju.

2.4. Ekološke oznake i deklaracije

Sustavi znakova zaštite okoliša, koji se nalaze na proizvodima, omogućavaju potrošaču

da se upozna sa osobinama proizvoda vezanima za zaštitu okoliša. Jedan je od

instrumenata u politici zaštite okoliša koji je usmjeren izravno na tržište. Svaki proizvod

više ili manje nepovoljno utječe na okoliš u različitim fazama (Eko oznake, 2013):

26

· proizvodnja - korištenje sirovina ili tehnologija koje onečišćuju okoliš,

· prijevoz - upotreba goriva,

· uporaba – odbacivanje ambalaže i ostatka iskorištenih proizvoda,

· odlaganje nakon uporabe – onečišćenje prirode štetnim sastojcima iz ambalaže.

Prilikom uvođenja i prodaje proizvoda na tržište proizvođač mora voditi računa o

pravilima i normama koja su za to tržište karakteristična te sukladno tome svoj proizvod

označavati, pakirati i prodavati. Taj postupak je važan da bi se moglo poštivati načelo

održivog razvoja i komparativne prednosti proizvoda (Bačun, 2009, str. 24).

Važan je utjecaj ekološke svijesti koji pred proizvođače stavlja zahjev za ekološkom

proizvodnjom proizvoda. Uz cijenu i kvalitetu proizvoda tako i ekološka prihvatljivost

postaje dodatna kvaliteta proizvoda. Da bi potrošač znao da kupuje ekološki proizvod

vodilja su mu oznake i deklaracije na ambalaži. Veliki je porast „ekoloških tvrdnji“ kao

što su „BIO“, „EKO“, „EKOLOŠKI“, „PRIRODNO“. Međutim, takvi znakovi dobivaju

više na težini uključivanjem određenih kriterija koji dokazuju ekološku prihvatljivost,

smanjuju zbunjenost kod kupca a poznati su pod nazivom standardizacija ekoloških

oznaka. Serija ISO 14020 predstavlja prvi objavljeni dokument iz 1998. godine a odnosi

se na okolišne oznake. On nalaže da proizvođač koji koristi eko oznake mora bolje

upravljati okolišem, biti primjenjiv u svim državama, zastupati interese kupaca, biti

znanstveno utemeljen, točan, povjerljiv i relevantan za navedeni proizvod, ne smije

stvarati poteškoće prilikom izvoza (Eko oznake, 2013).

Sljedeća slika prikazuje oznake koje se koriste u svijetu na proizvodima, a

obavještavaju potrošača da je proizvod ekološki prihvatljiv.

27

Slika1: Prikaz nekih eko oznaka koje se koriste u svijetu

.

Izvor: Ekološke oznake, FER, Zagreb

Njemačka je 1977. godine prva počela koristi oznaku „Der Blau Engel“, te je na tom

modelu nastao sustav eko oznaka u svijetu. U Hrvatskoj je uspostavljen 1993. godine

pod nazivom „Pravila o dodjeli znaka zaštite okoliša“. Dodjela znaka usmjerena je

razvoju prepoznatljive kakvoće proizvoda s gledišta zaštite okoliša, a namijenjen je za

proizvode koji imaju značajan utjecaj na okoliš, od proizvodnje do zbrinjavanja otpada

u okoliš.

Sljedeća tablica prikazuje neke od oznaka koje se mogu pronaći na ambalaži proizvoda.

28

Tablica 1 : Neke korištene „eko oznake“

OZNAKA OPIS OZNAKE PRIMJENA

OZNAKE

Međunarodna oznaka za

recikliranje –

Mobiusova petlja - skupiti,

ponovo preraditi, ponovo

upotrijebiti

Različite vrste

plastičnih materijala

Znak o potrebi čuvanja

okoliša

Znak na ambalaži –

„na bacaj u prirodu,

potraži kantu za

otpatke“

Prijatelj okoliša Jamči potrošaču da je

proizvod manje

štetan za okoliš u

odnosu na slične

proizvode

„Plavi anđeo“

Prva oznaka za

zaštitu okoliša,

Njemačka 1977.

Naljepnica za energetsku

učinkovitost

Kućanski aparati

Hrvatski eko proizvod Proizvod je

proizveden prema

ekološkim

zahtjevima

Izvor: Izradio autor prema podacima Bačun, 2009, 26.06.2013.

29

U prethododnoj tablici prikazane su neke od oznaka koje se mogu naći na proizvodima

raznih vrsta. Kod plastičnih materijala koristi se „Moebiusova petlja“ koja upozorava

potrošača da se proizvod može reciklirati, preraditi ili upotrijebiti (prva oznaka).

„Čovječuljak koji baca smeće u kantu“ upozorava da se nakon upotrebe ambalaža

odloži na odgovarajući način da ne dođe do zagađenja okoliša. „Prijatelj okoliša“ je

hrvatska oznaka za zaštitu okoliša a jamči potošaču da je proizvod manje štetan za

okoliš u odnosu na slične proizvode. „Plavi anđeo“ je prva oznaka u svijetu koja se

počela koristi na proizvodima, a hrvatska inačica je znak „Prijatelj okoliša. Oznaka

energetske učinkovitosti nalazi se na raznim kućanskim aparatima i krajnjeg potrošača

obavještava o tome kolika je očekivana potrošnja električne energije, pa se tako oznaka

„A“ najmanju a „E“ za najveću potrošnju. Eko hrvatski proizvod kazuje da je proizvod

proizveden u Hrvatskoj prema ekološkim standardima.

S druge strane, kemijski proizvodi su opasni za okoliš i zdravlje ljudi te ih se stoga

treba pravilno označavati. Zakonom o kemikalijama regulirano je njihovo razvrstavanje,

pakiranje i označavanje, razmjena podataka, postupak prijavljivanja novih tvari,

procjena njihovog rizika za ljude i okoliš, zabrane i ograničenja stavljanja u promet te

korištenje (Kolarević, 2007, str.5).

Za propisivanje znakova odgovorna su zakonodavna tijela a normiranje znakova

odgovorna su normirna tijela. U Hrvatskoj su to Sabor, Vlada, ministarstva, Hrvatski

zavod za norme. Put i nadležnost institucija za dobivanje eko norme je različit ovisno o

proizvodu, namjeni, tehnologiji proizvodnje i slično (Bačun, 2009, str. 42).

Znakovi zaštite okoliša u Hrvatskoj prate događanja u Europi i svijetu pogotovo zbog

ulaska u Europsku uniju. Proizvođači moraju pratiti stanje ekološke svijesti potrošača

kako bi na tržište mogli plasirati svoje proizvode koji će zadovoljiti takve kriterije.

Znakovi zaštite okliša pomažu ne samo u procesu kupnje proizvoda nego i zbrinjavanja

otpada. Sa stajališta države ekološke oznake su podloga za uvođenje ekonomskih

modela zaštite okoliša (plastična ambalaža koja se može ponovo koristiti ili reciklirati

ima adekvatnu oznaku a povezana je sa modelom ekološkog pologa).

30

2.5. Modeli zaštite okoliša s ekonomskog stajališta

Ekonomski modeli zamjenjuju regulacijske modele procesom koji se zove deregulacija

a nastali su jer ekonomski imaju veći poticajni efekt, bolju kontrolu onečišćenja,

povećanje prihoda i internalizaciju ekoloških troškova. Osnovne vrste su ekološki

porezi i naknade, ekološki polozi, utržive dozvole, subvencije i ekološko osiguranje.

Ekološki porezi i naknade su trošak ili cijena koja se treba platiti zbog onešičćenja koja

mogu nastati na okolišu jer podzeća koriste njegovu „uslugu“ a ulazi u trošak poduzeća.

Razlikuje se od klasičnog poreza jer je njegova uloga isključiva zaštita okoliša. Njegova

primjena počela je oko 1920. a inicirao ga je engleski ekonomist Artur Cecil Pigou te je

po njemu dobio naziv „Pigoueov porez“. Najzastupljeniji je porez na ugljen, energiju i

gorivo jer upotreba tih energenata u industriji, kućanstvima i prometu ima utjecaj na

sve sastavnice okoliša: klimu, ozon, zrak, vode te prouzrokuje onečišćenja i u obliku

kiselih kiša i buke (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009, str. 133).

Utjecaj poreza može biti raznovrstan pa se iz tog razloga dijeli na (Črnjar, M. i Črnjar,

K., 2009, str. 134):

· naknade za emisije – plaćaju se za aktivnosti u kojima dolazi do ispuštanja

supor-dioksida, ugljik-dioksida i dušikovog dioksida, a plaćaju se po količini

emisije u tonama,

· korisničke naknade - naknada za građevinu ili dio građevine a za koje je

propisana obveza provođenja postupka procjene utjecaja na okoliš,

· naknade za proizvod – naknade za ambalažu u koju je proizvod zapakiran a ovisi

od vrste ambalaže: plastika, papir, drvo, lim i sl.,

· administrativne naknade – troškovi vezani uz registraciju proizvoda, provođenje

i praćenje mjera zaštite okoliša a uplaćuju se u državni proračun.

Ekološki polog je sustav prethodnog polaganja iznosa u visini dodatne naknade na

cijenu proizvoda, a vraća se proizvođaču ili potrošaču ako je onečišćenje izbjegnuto.

Kombinacija je pologa i subvencije, učinkovit je ako se pravilno vrednuje otpad te se

zasniva na principu onečiščivać plaća npr. polog/povrat 0,50 kn za povratnu ambalažu.

31

Utržive dozvole – trgovanje emisijama su dozvole kojima se može trgovati a služe za

kontrolu onečišćenja i očuvanje prirodnih resursa. Ako postoji dozvola da se smije

ispustiti npr. u zrak određena koncentracija neke tvari, za to se dobije dozvola (za 100

jedinica 100 dozvola). Treba li poduzeću više dozvola, a neko poduzeće ima višak oni

međusobno trguju, tako da je ispuštanje više emisije štetnih tvari zapravo trošak onome

tko ne ulaže u svoju infrastrukturu, modernizaciju pogona i sl. a broj dozvola ostaje isti

na razini države ili područja. Iznos kvote određuje se na nivou države pa potom

poduzeća (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009, str. 134; Goodstein, 1999, str. 315).

Europska unija u borbi protiv stakleničkih plinova kao uzrokom promjene klime, a na

temelju obveza preuzetih Kyoto protokolom, prednjači u sustavu trgovanja emisijama.

Od 01.01.2013. i Hrvatska, iako ne članica, ušla je u sustav te se sva postrojenja čija

proizvodnja uzrokuje onečišćenje zraka moraju registrirati u sustav i tražiti dozvole za

emisije (Energetika- net.com, 2013). Država preko svojih institucija mora odrediti

područja za koja vrijede dozvole, odabrati kriterije kakvoće, vrste onečišćenja te

kontrole i kazne za prekoračenje dopuštene emisije.

Subvencije su na razne načine poticanje onečišćivača da smanji onečišćenje, troškove

potrošnje ili proizvodnje roba i usluga i daju se da bi oni prihvatili nametnute ekološke

standarde. Najčešće se primjenjuju prilikom uvođenja nove tehnologije, npr.

pročišćivača voda, filtera za zrak, a ne moraju biti u obliku izravnih uplata nego i kao

kreditna olakšica, odgoda plaćanja, carinska olakšica. Imaju ključnu ulogu u energetici,

poljoprivredi i prometu (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009, str. 136; Goodstein, 1999, str.

343).

Ekološko osiguranje je rizik kojim se plaća moguća ekološka šteta i prenosi se na

osiguravatelja, a visina ovisi o mogućem riziku. Kako takve premije mogu biti visoke,

ovisno o riziku, sudionici nastoje smanjiti premiju osiguranja smanjenjem štetnih radnji,

većom sigurnosti u proizvodnom procesu. Zbog nesigurnosti utvrđivanja štete

osiguravajuća društva često ne žele vršiti takavu vrstu osiguranja (Črnjar, M. i Črnjar,

K., 2009, str. 137). U praksi, ekonomski instrumenti nemaju toliki efekt kao regulacijski

iako dugoročno gledano ekonomski imaju veći efekt u nadzoru otpada i sprječavanju

onečišćenja, pozitivan utjecaj na inovacije i konkurentnost.

32

Ekonomski instrumenti moraju djelovati zajedno sa regulativnima te međunarodnim

ugovorima. U međudjelovanju svi instrumenti dobivaju na snazi i tjeraju sve korisnike

okoliša na odgovornost prema okolišu. Kada ne bi postojala regulacija od strane države

ili neke nadležne institucije, međunarodni ugovori koji pokrivaju cijeli svijet i sinergija

sa tržištem nitko u niti jednom polju djelovanja ne bi radio za opću dobrobit nego samo

za svoju korist. Trošak koji snose zagađivači te potreba za adekvatnim zbrinjavanjem

otpada dovela je do razvoja grane gospodarenja otpadom.

2.6. Gospodarenje otpadom u funkciji razvoja gospodarstva i zaštite okoliša

Otpad se sve više smatra proizvodnim resursom i izvorom energije. Ovisno o

regionalnim i lokalnim uvjetima aktivnosti gospodarenja otpadom mogu različito

utjecati na okoliš. Promicanjem čišćih tehnologija dolazi do smanjenja otpada u

proizvodnji, smanjenja kemijskih postupaka i recikliranja krutog otpada. Otpad koji

nastaje može se termički obraditi u spalionicama, oporabiti, reciklirati i u konačnosti

odložiti.

Termička obrada otpada vrši se spaljivanjem u spalionicama a energija koja se dobije

koristi se za grijanje. Oporaba otpada je ponovna obrada otpada radi njegova korištenja

u materijalne ili energetske svrhe. Recikliranje je ponovna upotreba otpada u

proizvodnom procesu osim u energetske svrhe (Zakon o otpadu, 2004).

SAD, kao jadna od najrazvijenijih zemalja svijeta, izradila je razne studije i odjele koji

se bave sprečavanjem onečišćenja ili zbrinjavanjem otpada. Tako su u New Yorku došli

do zaključka da se recikliranjem 25% otpada smanjuje onaj dio koji se spaljuje na 57%

te da dolazi do povećanja zaposlenosti za oko 400 radnih mjesta na godinu. To dovodi

do manje zagađenosti okoliša ali i smanjenja poreznih davanja za onečišćenje

(Goodstein, 1999, str. 159). Sudionici u gospodarstvu trebaju udovoljavati zakonima o

okolišu kako bi izbjegli plaćanje novčanih kazni, narušili ugled (kako korporacija tako i

pojedinac), ali i izbjegli moguću zatvorsku kaznu (Goodstein, 1999, str. 272).

33

Plastična ambalaža se najčešće koristi za pakiranje proizvoda, uglavnom prehrambenih,

a odlaganjem u okoliš dolazi do onečišćenja jer se plastika dugo razgrađuje.

Gospodarenje plastičnim otpadom u Europskoj uniji prikazano je u sljedećem

grafikonu.

Grafikon 1: Način gospodarenja plastičnim otpadom u EU-27 te Švicarska i Norveška u

2011. godini

Izvor: Runjić Sokele, 2012, str. 33

U prethodnom grafikonu prikazan je način gospodarenja plastičnim otpadom. Prikazan

je ukupan plastični otpad koji se zbrinjava i reciklirani, dok razliku između ukupnog i

recikliranog otpada čini energijski oporabljeni plastični otpad. U prvih 9 država,

gledajući s lijeva na desno prikazanih u gafikonu, više od 90% prikupljenog plastičnog

otpada se zbrinjava, od čega se 20-40% reciklira, a 50-80% spaljuje. Velika Britanija

tek 30% zbrinjava na način da ga 10% spaljuje a 20% reciklira, dok se u Malti, Grčkoj,

Latviji, Litivi i Cipru gotovo sav prikupljeni plastični otpad reciklira.

U 2011. godini više od 62% plastičnog otpada činila je ambalaža, a od ukupnih 29

milijuna tona, 25 potječe od potrošača a 4 od industrije. Devet država Europske unije

oborabljuje preko 90% svog otpada i one imaju i najstrože zakone o odlaganju otpada.

0

20

40

60

80

100

120

Švic

arsk

a N

jem

ačka

Aust

rija

Bel

gij

a

Šved

ska

Dan

ska

Nor

vešk

a N

izoze

msk

a

Lukse

mburg

Fra

ncu

ska

Est

onij

a

Slov

ačka

Ital

ija

Češ

ka

Irsk

a

Fin

ska

Mađ

arsk

a Šp

anjo

lska

Port

ugal

Polj

ska

Slo

ven

ija

Rum

unjs

ka

V.B

rita

nij

a

Lat

vij

a

Lit

va

Bugar

ska

Grč

ka

Cip

ar

Mal

ta

Recikliranje Ukupni otpad

34

Najvažniju ulogu ima razvrstavanje otpada u kućanstvu i njegovo pravilno odlaganje jer

se na odvojeni otpad ne plaća odvoz, samo na neodvojeni (Runjić Sokele, 2012, str. 33).

Sljedeća tablica prikazuje infrastrukturu gospodarenja otpadom u Njemačkoj.

Tablica 2: Infrastruktura gospodarenja otpadom u Njemačkoj (stanje 2009.)

Vrsta postrojenja Broj

Spalionica otpada ( uklj. 70 spalionica medicinskog otpada) 160

Energana na otpad 633

Postrojenje za kemijsko-fizičku obradu otpada (npr. za obradbu

otpadnih voda) 550

Postrojenje za biološku obradu otpada (kompostiranje/digestija) 2047

Postrojenje za mehaničko-biološku obradbu otpada 55

Postrojenje za razvrstavanje otpada 996

Postrojenje za oporabu vozila 1321

Postrojenje za oporabu elektroničkog otpada 304

Postrojenje za obradu tla 120

Postrojenje za oporabu građevnog otpada 2055

Ukupno 14958

Izvor: Runjić Sokele, 2012, str. 34

Tablica pokazuje podjelu postrojenja za otpad u Njemačkoj, od kojih je najviše onih za

građevinski otpad, biološku oporabu te za vozila. Biološka obrada otpada vezana je za

bio otpad koji se najviše proizvodi u kućanstvima. Iz njega se može dobiti kompost koji

se dalje koristi u poljoprivredi i vrtlarstvu ili spaljivanjem toplinska energija.

Postrojenja za oporabu vozila (obradu otpada radi ponovog korištenja u materijalne ili

energetske svrhe) zauzmaju značajni udio zbog stalnog povećanja novih automobila a

stari odlaze na smetlište. Rastavljanjem automobila na dijelove dobiva se željezo,

aluminij koji se dalje oprabljuju a uklanjaju ulja i antifriz koji su štetni za okoliš.

Građevinski otpad nastaje rušenjem zgrada, renoviranjem objekata te se radi o velikoj

količini krutog otpada, željeza, azbesta, cigle, betona te stakla kojeg je važno primjereno

zbrinuti. Zbog brzog povećenja elektroničkog otpada očekuje se i rast postrojenja za

35

elektronički otpad. Ukoliko se kvalitetno upravlja otpadom dolazi do smanjenja utjecaja

na okoliš i do novih prilika u gospodarstvu: nova radna mjesta, inovacije, nove

industrije i proizvodi. Otpadom se sve više trguje preko granice sa svrhom oporabe

otpada ili korištenja u energetske svrhe (SOER, 2010, str. 75).

U pregovorima sa Europskom unijom predviđeno je da bi Hrvatska trebala do 2013.

godine osigurati odvojeno skupljanje biootpada, a do 2015. odvojeno skupljanje ostalog

materijala. Međutim, praksa je pokazala da ni stare članice Europske unije ne

ispunjavaju svoje obveze te neće moći ispuniti obvezu u kojoj do 2020. moraju više od

50% otpada reciklirati (Rujnić Sokele, 2012, str. 34).

Europska komisija ističe podatak da ključne europske industrije u zaštiti okoliša imaju

ukupni godišnji prihod od 300 milijardi eura, zapošljavaju 3,5 milijuna ljudi te u

prosjeku zauzimaju 30-40% globalnog tržišta. U upravljanju otpadom i reciklaži,

Europa zauzima 50% globanog tržišta (Novoselec, 2013). U Hrvatskoj djelatnost

skupljanja i oporabe (reciklaže) korisnog otpada obavlja 140 koncesionara s oko 4.000

novozaposlenih ljudi, uz stabilan sustav financiranja i rastuću proizvodnju sekundarnih

sirovina ili novih proizvoda (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011).

Da bi otpad postao sirovina mora postojati ideja i inovacija što napraviti od njega. Tako

su od plastičnih boca napravljeni dresovi hrvatske nogometne reprezentacije 2012.

godine. Za jedan je potrošeno 13 plastičnih boca, lakši je i čvršći od pamučnog a

laserom su napravljene rupice da bi bio prozračan. Proizvođač sportske opreme Nike je

napravio program za izradu takvih dresova u 2012. godini (HINA, 2012).

Na temelju prethodnih podataka dolazi se do zaključka da je otpad korisna sirovna koja

se može sakupljanjem i odvajanjem iskoristiti za grijanje spaljivanjem, a kako bi se

uštedio neki drugi izvor iz prirode oporabom ili recikliranjem. Može se koristiti kao

ulazna komponenta u proizvodnji drugih proizvoda što dovodi do novih gospodarskih

prilika za inovativna poduzeća. Svijet i Europska unija su prepoznale potrebu i priliku

za drugačijim načinom iskorištavanja otpada a ne samo da se koristi sustav odlaganja

koji najviše opterećuje okoliš. Gospodarenje otpadom dovodi do otvaranja novih radnih

mjesta. Na temelju iskustava iz svijeta, a najviše iz Europske unije, poduzeća u

36

Hrvatskoj sve više posežu za tehnološkim rješenjima koja dovode do ušteda u

proizvodnji, smanjenja inputa i zaštite okoliša što će biti obrađeno u slijedećem

poglavlju.

37

3. REGULACIJA ZAŠTITE OKOLIŠA U POSLOVANJU HRVATSKIH

PODUZEĆA

Spoznajom da su inputi za proizvodnju koji se nalaze u prirodi ograničeni a da

proizvodnja nekog proizvoda ima za posljedicu i zagađenje okoliša industrijska

proizvodnja postaje ekološki modernija. Ekološka modernizacija postrojenja promatra

se sa tvrdnjom da se zaštita od onečišćenja isplati i da poslovni krugovi mogu imati

koristi od zaštite okoliša. Bolja tehnološka rješenja za smanjenje otpada, bolje

osmišljeni proizvodni procesi koji smanjuju inpute, oprema za smanjenje onečišćenja,

alternativni oblici energije i reciklirani materijali u konačnosti mogu dovesti do

smanjenja cijene konačnog proizvoda (Carter, 2004, str. 232).

Veliki zagađivači su osim kemijskih industrija i prehrambene koje ispuštaju otpadne

vode u okoliš koje, iako su prošle kroz pročišćivače, ali nensu pročišćene u onom

opsegu kako bi trebalo: amonijak iz pivovara, rafinerije nafte, tvornice mesnih

prerađevina (Kiš, 2007, str. 54).

Korist od primjene tehnika i mjera čistije proizvodnje je dvostruka: kroz povećanu

efikasnost proizvodnje štede se sirovine i energija i tako ostvaruju financijske uštede, a

izbjegavanjem stvaranja otpada i sprečavanjem emisija štetnih tvari u okoliš doprinosi

se zaštiti okoliša. U narednom poglavlju nastoji se ukazati na strategije koje koriste

hrvatska poduzeća u svojoj proizvodnji, a u cilju povećanja zaštite okoliša i ušteda u

proizvodnji.

3.1. Zaštita okoliša kao dio strategije hrvatskih poduzeća

Zaštita okoliša prepoznata je kao važan dio u poslovanju poduzeća bez obzira na

njegovu veličinu. Ona se odražava u smanjenju potrošnje energije, korištenju recilirane

ambalaže i papira, zatvaranju proizvodnog procesa na način da se razni oblici otpada

koriste za prozvodnju energije čime se on ne mora odlagati, graditi spremnici ili plaćati

za to ovlaštena poduzeća. Time se smanjuju troškovi ali istovremeno povećava

konkurentnost na tržištu. Implemetiranje zaštite okoliša i društveno odgovornog

38

ponašanja važno je i zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, odnosno na veliko tržište

koje hrvatskim poduzećima otvara mnoge izvozne i proizvodne mogućnosti.

Prema Zakonu o zaštiti okoliša i europskoj IPPC direktivi (Integrated Pollution

Prevention and Control) o integriranoj prevenciji i kontroli onečišćenja okoliša koja

potječu od industrijskih i poljoprivrenih aktivnosti, industrijska postrojenja moraju se

uskladiti s novim odredbama o sprječavanju, smanjivanju i otklanjaju onečišćenja. Do

ulaska Hrvatske u Europsku uniju postrojenja su morala pribaviti okolišnu dozvolu po

IPPC direktivi.

U svrhu zaštite ljudskog zdravlja i okoliša u cijelosti, promiče se smanjivanje emisija

plinova na njihovom izvoru, te identifikacija i primjena najučinkovitijih mjera za

smanjivanje emisije na lokalnoj i nacionalnoj razini, vodeći računa o odgovarajućim

normama, smjernicama i programima Svjetske zdravstvene organizacije i postavljanjem

odgovarajućih ciljeva za postizanjem željene kvalitete zraka (Državni meteorološki

zavod, 2012, str. 8). Najveći problemi i zahtjevi za poštivanje ekoloških normi su pred

prerađivačkom industrijom.

Analizom velikih poduzeća u prehrambenoj industriji: „Carlsberg“ i „ Podravka“;

„INA“ d.d i „Petrokemija“ Kutina kao prerađivača i proizvođača proizvoda od nafte i

derivata, umjetnih gnojiva, plina, ujedno i najvećih onečišćivača, te međunarodnog, ali

malog poduzeća „Hartmann“ d.d., proizvođača kartonske ambalaže pokazat će se da je

zaštita okoliša isplativa, dugoročno povećava profit, otvara vrata izvozu i povećava

konkurentnost.

3.1.1. Politika zaštite okoliša u poduzeću „Podravka“ d.d. Koprivnica

„Podravka“ d.d. Koprivnica je međunarodna kompanija osnovna 1934. godine čije je

osnovno poslovanje temeljeno na proizvodnji prehrambenih proizvoda. Najpoznatiji

brand je svakako Vegeta, a potom i Fant, Lino, Studenac, SMS, Eva, Dolcela. Svojim

proizvodima pokriva sve dobi potrošača i područje cijele Hrvatske te mora voditi računa

o specifičnostima regija zbog čega je važno ulaganjem u novu tehnologiju unaprijediti

proizvodnju i konkurentnost. Na rezultate poslovanja utječe poslovno okruženje

39

kompanije koje je podložno složenim i promjenjivim zakonodavnim propisima,

mjerama poljoprivredne politike, carinskim i poreznim sustavima, a poslovanje se mora

prilagoditi svakom tržištu posebno, domaćem i inozemnom. Klimatske promjene

uzrokovane onečišćenjem okoliša dovode do raznih bolesti, poplava ili suša što

uzrokuje štete na sirovinama koje se koriste u proizvodnji (Podravka d.d., 2007, str. 17).

Kako je svijest potrošača sve više orjentirana na zdrav proizvod sa što manje aditiva i

sličnih dodataka tako i prozvodnja proizvoda treba ići u tom smjeru. Sustavno ulaganje

u nove tehnologije povećava rentabilnost i smanjuje količinu raznih otpadnih tvari. U

slijedećem grafikonu prikazuje se kretanje otpada u poduzeću „Podravka“.

Grafikon 2: Ukupni otpad poduzeća „Podravka“ od 2005-2007. godine

Izvor: „Podravka“ d.d., 2007., str. 25

Ukupni otpad u poduzeću je smanjen u periodu od 2005.-2007. godine što je rezultat

odvajanja otpada te se neke vrste otpada mogu reciklirati ili iskoristiti za proizvodnju

toplinske energije koja se koristi za grijanje vlastitih prostorija ali i nekih dijelova

grada. Voda se najviše koristi zbog pranja voća, povrća, stoke i mesa te se zato i

pročišćava prije ispuštanja u okoliš. Smanjene su i količine ispuštenih stakleničkih

plinova u okoliš a to je postignuto ugradnjom novih vrsta filtera te redovnim

održavanjem svih rashladnih vitrina.

U slijedećoj tablici prikazano je koliko se u godinama od 2005.-2007. ukupno uložilo u

zaštitu okoliša i koliko je izdvojeno prema pojedinim kategorijama.

0

1000

2000

3000

4000

5000

6000

7000

8000

2005 2006 2007

Otpad (t)

40

Tablica 3: Ulaganja u zaštitu okoliša u poduzeću Podravka d.d. od 2005-2007. godine

Vrsta ulaganja u

zaštitu okoliša u kn

2005

2006

2007

2005

(%)

2006

(%)

2007

(%)

Rad uređaja za

pročišćavanje voda 3.000.000 3.000.000 3.000.000 9 6 10

Zbrinjavanje različitih

vrsta otpada 2.200.000 1.400.000 1.350.000 7 3 4

Odvoz komunalnog

otpada 900.000 900.000 900.000 3 2 3

Gospodarenje otpadom 200.000 200.000 180.000 1 0 1

Ambalažbni otpad -

Fond 24.000.000 25.000.000 24.142.010 75 51 77

Mjerenje emisije u zrak 0 50000 0 0 0 0

Vodopravne naknade 700.000 700.000 700.000 2 1 2

Oprema laboratorija za

ispitivanje voda 150.000 120.000 46.500 0 0 0

Rad odjela za zaštitu

okoliša 850.000 850.000 1.081.000 3 2 3

Kontejneri za otpad 4.140 31.140 42.811 0 0 0

Linija za povratnu

ambalažu 0 16.000.000 0 0 33 0

Rekonstrukcija

kotlovnice 0 763.000 0 0 2 0

UKUPNO 32.004.140 49.014.140 31.442.321 100 100 100

Izvor: „Podravka“d.d., 2007., str. 26.

Ukupan iznos sredstava namijenjen zaštiti okoliša bio je veći 2006. godine u odnosu na

prethodnu i slijedeću godinu. U odnosu na 2005. i 2006. godinu značajnija sredstva su

uložena za kontejnere za otpad te rad odjela za zaštitu okoliša a usporedno sa tim

ulaganjem opada iznos za zbrinjavanje različiti vrsta otpada. Ulaganje u rekonsturkciju

kotlovnice pretpostavlja uštedu u grijanju ili efikasnije grijanje. Značajni iznosi ukupnih

sredstva koji se ulažu, a iznose od 50-77% otpadaju za ambalažni otpad a koji se

41

uplaćuju u Fond za zaštitu okoliša. Otprilike 10% ukupnog iznosa, odnosno svake

godine 3.000.000 u apsolutnom iznosu ulagalo se u rad uređaja za pročišćavanje voda

što je očekivano s obzirom da se poduzeće bavi preradom poljoprivrednih proizvoda i

velika količina vode se potroši na pranje proizvoda prije prerade.

Ove, 2013. godine, poduzeću je odobren zajam Europske banke za obnovu i razvoj u

iznosu 9,9 milijuna eura u svrhu poboljšanja energetske učinkovitosti. Očekuje se da će

se poboljšanjima energetske učinkovitosti na godišnjoj razini uštedjeti 5.614 kNm3

plina, 7,309 MWh struje, 45.000 m3 vode i 14.918 ugljik-dioksida, po proračunima

neovisnih konzultanata u suradnji s Podravkinim stručnjacima. Ulaganjem u energetsku

učinkovitost nastaji se ojačati konkurentnost kompanije na međunarodnom tržištu što

ulazi u petogodišnji strateški plan kompanije (Podravka, 2013).

„Podravka“ je poznato poduzeće u Hrvatskoj, ali i na međunarodnom tržištu, u

proizvodnji prehrambenih proizvoda što iziskuje stalnu borbu na tržištu a traženje novih

mogućnosti za povećanje prodaje za posljedicu ima povećanje troškova. Da bi pratila

ekološku osvještenost potrošača mora ulagati u okoliš, a u isto vrijeme smanjuje

troškove proizvodnje. U sličnoj situaciji je industrija za proizvodnju piva a za primjer je

uzeta pivovara „Carlsberg“.

3.1.2. Politika zaštite okoliša u poduzeću „Carlsberg“ d.d. Koprivnica

„Carlsberg“ d.d. Koprivnica ulaže u projekte za zaštitu okoliša, a s ciljem smanjenja

potrošnje energije i emisija ugljičnog dioksida u zrak. U Koprivnici je 1997. godine

izgrađena najmodernija i ekološki najnaprednija pivovara u Hrvatskoj i regiji, te od tada

kompanija suvremenu tehnologiju koristi za minimaliziranje utjecaja poslovanja na

okoliš. Kod gradnje tvornice izgrađen je moderan pročistač voda kakav nije postojao o

pivarskoj industriji u Hrvatskoj. Modernizacija proizvodnje u 2009. godini tvornicu je

stajala 170 milijuna kuna (novi tankovi, linije proizvodnje, punjenje boca). „Carlsberg“

d.d. Koprivnica dobila je okolišnu dozvolu koju je izdalo Ministarstvo zaštite okoliša i

prirode, a koja se odnosi na rad postojećih postrojenja i to na vrijeme od pet godina. To

je rezultat korištenja najboljih raspoloživih tehnologija (NRT ili eng. BACT),

tehnologije koje najmanje štete okolišu, i procesa koji su usklađeni sa direktivama

42

Europske unije, IPPC direktivom o ingtegriranoj prevenciji i kontroli onečišćenja. NRT

podrazumijeva sve tehnike, tehnologiju, planiranje, izgradnju, održavanje, rad i

zatvaranje pogona, koje su primjenjive u praksi pod prihvatljivim tehničkim i

ekonomskim uvjetima, te su najučinkovitije u postizanju najvišeg stupnja zaštite

okoliša. Postupak dobivanja dozvole pokrenut je 2009. godine izradom analize stanja

zaštite okoliša a rješenje je izdato 21.studenog 2012. Tvornica posjeduje certifikat

ISO14001, međunarodni certifika za zaštitu okoliša (Carlsberg, 2011).

U sljedećem grafikonu prikazane su vrijednosti potrošnje električne i toplinske energije

u 2010. i 2011. godini u odnosu na hektolitar proizvedenog proizvoda.

Grafikon 3: Prosječna potrošnja energije hl piva u poduzeću „Carlsberg“ d.d. od

2010-2011. godine

Izvor: „Carlsberg“ d.d., 2011, str. 11

Potrošnja električne energije u dvije promatrane godine ostala je na istoj razini dok je

potrošnja toplinske energije smanjena, iako ne u velikom iznosu. Slijedeći grafikon

prikazuje potrošnju vode po hl piva.

8,4 8,4

22,3 20,9

2010 2011

Električna energija kWh/Hl

Toplinska energija kWh/Hl

43

Grafikon 4: Prosječna potrošnja vode po hl piva u poduzeću „Carlsberg“ d.d. od

2010-2011. godine

Izvor: „Carlsberg“ d.d., 2011, str. 11

Promatrajući prosječnu potrošnju vode po hektolitru piva u poduzeću primjećuje se

blago povećanje potrošnje vode. Pretpostavka je da se kod proizvodnje ovakve vrste

proizvoda, piva, kojemu je glavni sastojak voda teško može uštjedeti na vodi, ali se

može tehnološkim rješenjima uštedjeti na drugim resursima.

U slijedećem grafikonu prikazuje se proizvodnja otpada.

Grafikon 5: Prosječna proizvodnja otpada u poduzeću „Carlsberg“ d.d., t/hl od

2010-2011. godine

Izvor: „Carlsberg“ d.d., 2011, str. 12

Otpad je povećan u 2011. godini u odnosu na prethodnu za 0,5 t/hl. Povezujući analizu

sa slijedećim grafikonom uočava se da se samo 2% otpada deponira a ostatak se

oporabljuje.

3,9

4

3,85

3,9

3,95

4

4,05

2010 2011

2,2

2,4

2,6

2,8

3

3,2

2010 2011

44

Grafikon 6: Upravljanje otpadom u 2011.godini u poduzeću „Carlsberg“ d.d.

Izvor: „Carlsberg“ d.d., 2011, str. 12

Sukladno poslovnoj politici „Carlsberg“ određeni podaci su poslovna tajna za širu

javnost – planovi proizvodnje, potrošnja sirovina i energenata dok samo se objavljuju

podaci o emisijama u okoliš preko izvješća o zaštiti okoliša (Carlsberg, 2012, str. 7).

Tehnološke otpadne vode su najveći problem u industrijama piva jer sadrže povećane i

opasne vrijednosti štetnih tvari (amonijak, dušik), obrađuju se na vlastitom uređaju za

obradu otpadnih voda, biološki se pročišćavaju a mulj dobiven obradom se odlaže u za

to predviđene kontejnere (Carlsberg, 2012, str. 39).

Ostali otpad, ambalažu (papirnu, katonsku i plastičnu), maziva ulja, filtere filterski

materijal i razne tkanine za brisanje koje se ne mogu oporabiti daju se ovlaštenim

koncesionarima za zbrinjavanje otpada: Zagrebpetrol, Maziva Zagreb, Unijapapir,

C.I.A.K. (Carlsberg, 2012, str. 58), a količina proizvedenog otpada poduzeća

Carlsberg prikazana je u slijedećoj tablici.

98%

2%

Oporabljeni

otpad (%)

Deponirani

otpad (%)

45

Tablica 4: Proizvodnja otpada u poduzeću „Carlsberg“d.d. 2011. godina

Vrste otpada

Proizvedeno

(t/god)

Oporabljeno

(t/god)

Zbrinuto

(t/god)

Ambalaža od kartona i papira 84,74 84,74

Ambalaža od plastike 68,63 68,63

Staklena ambalaža - lom iz punionice 405,38 405,38

Filteri i tkanine 346 346

Plastika 4,08 4,08

Željezo i čelik 29,66 29,66

Mulj iz obrade otpadnih voda 2056 2056

Odbačena elktr. oprema 10,45 10,45

Tekstil 0,46 0,46

Ambalaža koja sadrži opasne tvari 0,869 0,869

Ulja za motore i zupčanike 1 1

Izvor: „ Carlsberg“ d.d., 2011, str. 58

Iz tablice je vidljivo da veliku količinu otpada predstavalja lom staklene ambalaže iz

procesa proizvodnje. Potom slijede amblaže od kartona, papira i plastike koje se,

zajedno sa staklom oporabljuju. Najveći dio otpada na mulj iz obrade otpadnih voda a

koji se dobije pranjem postrojenja u proizvodnji piva. Filteri i tkanine, zaštitna odjeća iz

proizvodnje, a koji nisu onečišćeni, također predstavljaju značajni dio u otpadu te se

zbrinjavaju. Sav proizvedeni otpad u poduzeću preuzimaju za to ovlašteni koncesionari.

Koliko je udio pojedine vrste otpada u proizvedenom otpadu najbolje će se vidjeti iz

slijedećeg grafikona.

46

Grafikon 7: Proizvodnja otpada u poduzeću „Carlsberg“d.d. 2011. godine

Izvor: „ Carlsberg“ d.d., 2011, str. 58

Mulj iz otpadnih voda zauzima 68% otpada, staklena ambalaža 12%, dok filteri i

tkanine koji se koriste u proizvodnji zauzimaju 12%. Ukupna korištena ambalaža

(karton, papir, plastika, staklo) u procesu proizvodnje iznosi 19% ukupnog otpada.

Ostali otpad u ukupnom proizvedenom otpadu ne zauzima značajniji udio.

U poduzeću „Carlsberg“ ulaže se u modernizaciju proizvodnje tako da se koriste

najbolje raspoložive tehnike, otpad iz tvornice se pročišćava, zbrinjava preko ovlaštenih

koncesionara. U sljedećem potpoglavlju analizira se politika zaštite okoliša poduzeća

3%

2%

14%

12%

0%

1% 68%

0% 0% 0%

0%

Ambalaža od kartona i papira Ambalaža od plastike

Staklena ambalaža - lom iz punionice Filteri, tkanine i zaštitna odjeća

Plastika Željezo i čelik

Mulj iz obrade otpadnih voda Odbačena elektronička oprema

Tekstil Ambalaža koja sadrži opasne tvari

Ulja za motore i zupčanike

47

„Hartmann“ koje ima sjedište u Danskoj, te se pokazuje na koji se način može otpadni

papir preraditi te koristiti za izvoz.

3.1.3. Politika zaštite okoliša u poduzeću „Hartmann“ d.d. Koprivnica

„Hartmann“ d.d. Hrvatska je dio „Brodrene Hartmann“, korporacije sa sjedištem u

Danskoj. Specijalizirana je za razvoj, proizvodnju i prodaju ekološke ambalaže od

oblikovanih papirnih vlakana ali i opreme za takvu vrstu proizvodnje u svijetu.

Tvornica u Hrvatskoj posluje više od 30 godina a čini 12% ukupne proizvodnje i 10%

prodaje „Hartmann Grupe“ u Europi. „Hartmann“ Koprivnica opskrbljuje tržište

Jugoistočne Europe i Turske. Dobitnik je Menadžerske nagrade za održivi razvoj

Europske komisije 2000. godine za svjetski model upravljanja životnim ciklusom

proizvoda, a u 2005. godini poduzeće je svrstano među 500 najprofitabilnijih hrvatskih

kompanija. Također posluje i po Kodeksu etike u poslovanju Hrvatske gospodarske

komore. Misija poduzeća je stvaranje ambalaže s minimumom sirovina i maksimumom

vrijednosti za kupce, dioničare i zaposlenike. Glavni proizvod je proizvodnja ambalaže

od oblikovanih mikrovlakana za hranu (jaja), potrošačku elektroniku, bolničku opremu,

napravljenu od obnovljivih sirovina – papira, s kontroliranom uporabom energije i

vode. Iz tog razloga je jedini europski proizvođač takve vrste ambalaže koja je

biorazgradiva, smanjuje emisiju CO2 te je proizvod obnovljiv izvor sirovine. Zamjenom

stare opreme novom, korištenjem sušara, poboljšanom termoizolacijom dovelo je do

smanjenja električne energije za 22% u 2012. godini. Poduzeće primjenjuje sustav

upravljanja proizvodnim procesom STEP (Alat za održivost cjelokupnog proizvodnog

lanca) koji kroz pet faza objedinjuje i upravlja ljudskim resursima, sigurnosti i

okolišem, proizvodnim procesom i dobavljačima. U proizvodnji primjenjuje normu ISO

14001 zaštita okoliša, proizvodi im se recikliraju u potpunosti, educira zaposlenike o

zaštiti okoliša, kontrolira upotrebu štetnih kemikalija ali kontrolira i kvalitetu proizvoda

svojih dobavljača (Hartmann, 2011, str. 15).

Za proizvodnju svojih proizvoda koristi stari papir i kemijske proizvode koje uglavnom

nabavlja na hrvatskom tržištu što čini 98% nabave. Od ukupne proizvodnje izvozi se

90% (Hartmann, 2011, str. 21).

48

Sljedeća tablica prikazuje vrijednosti potrošnje struje, plina i vode u periodu od 2007.-

2011. godine.

Tablica 5 : Potrošnja vode, plina i struje, u poduzeću „Hartmann“ Hrvatska za razdoblje

2007.-2011. godine

Potrošnja po

godinama

Elekt. en.

(Kwh/kg)

Plin

(m3/kg)

Voda

(l/kg)

2007. 0,84 3,3 15,6

2008. 0,82 3,29 10,4

2009. 0,82 3,31 8,58

2010. 0,74 3,06 9,68

2011. 0,69 2,84 8,69

Izvor: „Hartmann“ d.d., 2011, str.27

U promatranom periodu primjećuje se da je količina potrošene vode gotovo dvostruko

smanjena do 2011. godine. Također, smanjena je i potrošnja po kilogramu ostala dva

energenta, plina i struje. U isto vrijeme, sa padom troškova energenata, raste prodaja

proizvoda što je prikazano u sljedećem grfikonu.

Grafikon 8: Prodani proizvodi od 2001.-2011. godine u tonama u poduzeću „Hartmann“

Izvor: „Hartmann“ d.d., 2011, str. 28

Analizom grafikona vidljivo je da se tijekom godina povećavala prodaja dok se u isto

vrijeme potrošnja energenata, smanjila, što je rezultat uvođenja novih tehnologija i

8.215 8.755 10.097 10.183 10.603 10.266 10.456 10.819 11.002 11.335 11.671

2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

49

procesa, zamjene opreme ali i edukacije zaposlenih. Nagli porast prodaje bilježi se

2003. godine a od tada prodaja blago raste. Proizvodni procesi u tvornici za posljedicu

imaju emisije štetnih plinova što je prikazano u sljedećem grafikonu.

Grafikon 9: Emisije štetnih plinova u poduzeću „Hartmann“ d.d. od 2001.-2011. godine

Izvor: „Hartmann“ d.d., 2011, str. 30

Nova tehnologija dovela je i do smanjenja emisija štetnih tvari u zrak za period od

2001. do 2011. godine. Emisije štetnih plinova utječu na iznos i količine ekoloških

dozvola jer povećane potrebe za dozvolama predstavljaju financijski trošak za

poduzeće, a uvođenje novih tehnologija koje ne onečišćuju okoliš taj iznos smanjuju.

Osnova proizvodnje poduzeća „Hartmann“ je proizvodnja ambalaže razgradive u

prirodi korištenjem i recikliranjem papira. S druge strane, sljedeća analizirana poduzeća

pripadaju u grupu velikih onečišćivača okoliša, kemijska industrija i prerada nafte.

3.1.4. Politika zaštite okoliša u poduzeću „INA“d.d.

Modereni industrijski razvoj vezan je uz naftu i naftne derivate kao jedne od glavnih

zagađivača ne samo zbog rafinerija nafte nego i motornih vozila, ulja i maziva. Uz

zagađenje zemljišta posebno je opasno zagađenje vode jer je i mala količini naftnih

derivata dovoljna za onečišćenje velikih količina vode. Iako se takav otpad spaljuje i

7.761 7.979

5.807 5.689 5.878

7.424 7.301

6.300 6.300 6.551 6.831

2.072 2.381 2.203 2.300 2.360 2.301 2.073 2.209 2.111 2.370

1.973

3.499 3.466

1.588 1.525 1.573 1.562 1.523 1.122 1.132 1.130 1.143

0

1.000

2.000

3.000

4.000

5.000

6.000

7.000

8.000

9.000

2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

CO2 (t) NOx (t) SO2 (t)

50

deponira na posebnim odlagalištima ipak velika količina završi u tlu i vodi (Stojiljković

i Pavlović, 2009, str. 76).

Kemijska industrija i industrija za preradu nafte i proizvodnju naftnih derivata uključuje

i distibuciju plina te crpljenje iz bušotina plina i nafte. Zbog širokog spektra mogućih

onečišćenja razgranati su i oblici zaštite i prevencije onečišćenja. „INA“ d.d. članica je

Global Compacta, najveće mreže za društveno odgovorno poslovanje u svijetu. Za

period od 2011. do 2015. donijela je strategiju upravljanja otpadom a kako bi

unaprijedila gospodarenje otpadom, razvojem tehnologija i industrijskih trendova u tom

području. Iz tog razloga smanjuje se proizvedeni opasni i neopasni otpad, svaki se otpad

posebno odlaže, reciklira se i oporabljuje sve što se može. Na lokacijama „INA“

benziskih postoja nudi se usluga organiziranog odvoza i zbrinjavanja zauljene plastične

ambalaže, ambalaže od antifriza i zauljenog otpada (krpe i rukavice). U svrhu zaštite

okoliša upozoravaju građane na pravilno odlaganje mazivih ulja te njihovo zbrinjavanje.

Zbrinjavanje takvog otpada povjereno je koncesionarima koje za to ovlašćuje

Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja. Prateći nove trendove u proizvodnji a

koji se odnose na eko proizvode, proizvode manje štetne za okoliš,“ INA“ je registrirala

18 takvih proizvoda. Proizvodnja takvih proizvoda je važna kod otvaranja novih tržišta i

buduću konkurentnost u Europi, a njihova registracija je bila moguća preko „MOL-a“

kao „Ininog“ predstavnika, do ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Podaci o tvarima koje

„INA“ namjerava registrirati; proizvedene i prodane količine svake tvari, kemijsko

fizikalna svojstva, toksičnost, kancerogenost, utjecaj na okoliš i živa bića te podaci o

mogućim uporabama tvari od strane kupaca u Europskoj uniji važni su zbog izrade

dokumenta koji se zove Scenarij izloženosti. Ti podaci se predaju Europskoj agenciji za

kemikalije. Također je u službi zaštite okoliša i energetska učinkovitost, njezno

poboljšanje i uštede što se postiže korištenjem najbolje raspoložive tehnologije (NRT,

eng. BACT) u rafinerijama koje su uređene Zakonom o zaštiti okoliša. Projektom EOR

(Enhanced Oil Recovery) poboljšano je i povećano crpljenje nafte i plina tako da se

utiskuje CO2 u bušotinu što istovremeno smanjuje ispuštanje CO2 u atmosferu a time i

zagađenje zraka (polje Ivanić i Žutica). Kako je za opsrbu naftom i plinom važna

električna energija i tehnološka para pokazala se potreba za vlastitom proizvodnjom

struje. Postrojenja u Molvama i Etanu su nezavisna u potrošnji i opskrbi električnom

51

energijom te višak daju u distribucijsku mrežu. Tehnološku paru osim za crpljenje plina

koristi se i za grijanje prostorija pogona. Na taj način zaokružen je proces obrade i

isporuke plina gdje se emisije u okoliš svode na najmanju moguću mjeru. Tijekom

2011. smanjena je emisija CO2 za 3,5% a od 1. 1. 2013. Hrvatska, a time i „INA“, ulazi

u sustav trgovanja emisijskim jedinicama CO2 te su s tim u skladu izrađeni Planovi

praćenja emisija stakleničkih plinova za Rafinerije nafte Sisak i Rijeka, CPS Molve i

pogon Etan koji će biti sudionici u trgovanju emisijskim jedinicama. Naime, ulaskom u

Europsku uniju hrvatska poduzeća koja su onečišćivači okoliša ulaze u sustav trgovanja

emisijskim jedinicama što je jedan od načina plaćanja naknade za onečišćenje ali poticaj

za uvođenje novih tehnologija za poduzeće, jer se smanjenjem iznosa emisija smanjuju i

troškovi poduzeća (INA d.d., 2012, str. 90-91). U sljedećoj tablici je prikazana količina

ulja i masti koja se ispušta u vode.

Tablica 6: Emisija u vode iz poduzeća „INA“ d.d od 2007-2011. godine

Emisija u vode Mineralna ulja (t) Ukupna ulja i masti (t)

2007. 28,45 30,25

2008. 23,88 22,28

2009. 22,8 9,08

2010. 24,94 10,41

2011. 8,09 16,41

Izvor : „INA“d.d., 2012, str. 76

Analizom tablice uočava se da je u prikazanom periodu značajno smanjena količina

mineralnih ulja, ali i ukupnih ulja i masti koji se ispuštaju u vodu. Količina mineralnih

ulja od 2007. do 2010 godine bilježi lagani pad, dok u 2011. godini dolazi do pada na

svega 8 t minaralnih ulja. Kod ukupnih ulja i masti količina je dvostruko smanjena na

kraju promatranog perioda u odnosu na početnu 2007. godinu. Iako je voda koja se

ispušta u okoliš pročišćena, njezino pročišćavanje iziskuje ulaganja poduzeća u

pročišćivače te fizikalne i biološke procese za pročišćavanje. Osim voda proizvodnja

nafte i naftnih derivata uzrokuje i onečišćenje zraka.

52

Tablica 7 : Emisije onečišćujućih tvari u zrak iz poduzeća „INA“ d.d. od 2007-2011.

godine

Emisije u zrak 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

SO2 (t) 16.493,11 9.346,30 12.392,37 10.203,24 7.841,89

NO2 (t) 4.864,54 6.377,09 3.863,90 4.432,19 4.331,26

CO2 (t) 963,18 821,35 768,56 736,32 880,85

Krute čestice (t) 174,24 156,32 178,48 176,85 132,8

Izvor:, „INA“d.d., 2012, str. 82

Količina emisija u zrak prouzrokovanih sumpor-dioksidom, SO2, se u2011. Godini u

odnosu na 2007. dvostruko smanjila, a emisije ostalih elemenata također bilježe pad.

Pad emisije ugljik-dioksida u zrak može se povezati sa novom tehnologijom utiskivanja

tog plina u bušotine kako bi se povećao pritiskak crpljenja nafte i plina. Instaliranjem

novog pogona u Rafineriji nafte Rijeka u kojem se koristi pritisak prirodnog plina,

emisije SO2 su smanjene u 2011. godini za 31,5% u odnosu na prethodnu godinu.

„INA“ u procesu proizvodnje šteti okolišu. Onečišćenje zraka štetno je ne samo za

ozonski omotač i klimu nego i za stanovništvo jer uzrokuje alergije i bolesti organa za

disanje. Smanjenje emisije u zrak pridonosi smanjenju bolesti, a iskorištavanjem

plinova u proizvodnji dolazi do ušteda.

Slijedeća tablica prikazuje koliko se novca izdvaja za naknade za zaštitu okoliša.

53

Tablica 8 : Novčani iznosi ulaganja u zaštitu okoliša – naknade u poduzeću „INA“ d.d.

od 2010-2011. godine

Vrsta naknade 2010. 2011.

Naknada za emisiju CO2 14.935.976,80 19.602.162,34

Naknada za emisiju NO2 847.170,92 866.583,71

Naknada za emisiju SO2 405.107,44 2.554.861,81

Naknada za opasni otpad 0,00 0,00

Naknada za neopasni otpad 0,00 0,00

Naknada za ambalažni otpad 54.810,76 52.852,14

Naknada za gospodarenje otpadnim

uljma 4.268.833,65 5.504.537,09

Vodna naknada 23.699.774,95 18.296.940,00

Ukupno (kn) 44.211.724,52 46.877.937,09

Izvor: „ INA“d.d., 2012, str. 92

Ukupan iznos novčanih sredstava za naknade za zaštitu okoliša veći je za otprilike 2,6

milijuna kuna u 2011. godini u odnosu na 2010. Za 4,5 milijuna kuna veći je iznos

naknada za CO2 a za 2,5 milijuna veći za naknade SO2 u 2011. godini. Jedino je

smanjen iznos koji se izdvaja za vodne naknade, i to za 4,5 milijuna kuna te za

2000,00 kn za naknade za ambalažni otpad. U 2011. godini bilježe se veći iznosi

naknada za CO2, SO2 i NO2 iako su emisije smanjene što može biti posljedica

mogućeg povećanja cijene naknade za emisije. Sve naknade se plaćaju Fondu za zaštitu

okoliša osim vodne naknade koja se uplaćuje u korist Hrvatskih voda.

„INA“ je poduzeće koje se bavi preradom nafte i nafnih derivata te sa svojim

rafinerijama u Sisku, Rijeci, te pogonima plina u Molvama i Etanu predstavlja opasnost

za okoliš i zdravlje ljudi. Nije zanemarivo niti da benzinske postaje mogu izazavati

katastrofu u vidu požara. Nalaze se u naselju ili u blizini naselja, te su time svakako

opasne za okruženje u kojem se nalaze. Iako se nastoji ulaganjem u najbolje raspoložive

tehnike pridonijeti uštedama unutar poduzeća i na okoliš, nemoguće je izbjeći nezgode.

Zbog šteta izazavanih u okolišu INA je platila kazne u 2011. godini što dokazuje pravilo

onečišćivač plaća, međutim, ukupan iznos naplaćenih kazni iznosi oko 210.000,00

54

kuna što je u odnosu na iznose sredstava koje izdvaja za okoliš zanemarivo (INA, 2012,

str. 92).

Industrija prerade nafte zbog prirode proizvodnje svojim radom itekako može štetiti

okolišu ako ne koristi tehnologije ili metode koje smanjuju onečišćenje. Smanjenje

onečišćujućih tvari u okoliš može se postići samo ako se u svaki oblik proizvodnje, od

nastanka proizvoda do prodaje, ali i zbrinjavanje otpada koji nastaje prodajom tog

proizvoda ugradi načelo zaštite okoliša, u čemu INA i uspijeva. Petrokemija se također

bavi preradom i korištenjem dijela naftnih derivata u svrhu proizvodnje svojih

proizvoda, prije svega mineralnih gnojiva.

3.1.5. Politika zaštite okoliša u poduzeću „Petrokemija“ d.d. Kutina

„Petrokemija“ d.d. Kutina zbog svoje osnovne djelatnosti proizvodnje mineralnih i

ostalih gnojiva i čađa ima značajan utjecaj na okoliš. Najveća onečišćenja vezana su uz

zrak, zbog emisija stakleničkih plinova, vodu te odlaganje otpada zbog čega je cilj

smanjanje i sprječavanje onečišćenja te učinkovitija zaštita okoliša. Važno je poštivanje

zakonskih okvira, redovna unaprjeđenja i servisiranja pogona, planiranje aktivnosti te

redovno mjerenje indikatora onečišćenja i u skladu s njima poduzimati daljnje radnje.

Sustav upravljanja okolišem potvrđen je certifikatom ISO 14001. U sljedećem

grafikonu prikazani su relativni udjeli tvari koje onečišćuju zrak.

55

Grafikon 10: Relativni udjeli pojedinih onečišćenja u ukupnoj emisiji onečišćenja u zrak

u 2011.godini u poduzeću „Petrokemija“

Izvor: „Petrokemija“ d.d., 2011, str. 1

U ukupnoj emisiji u zrak u 2011. godini najzastupljeniji su staklenički plinovi i

zauzimaju 99% emisija štetnih plinova u zrak. Od ostalih plinova, prikazanih

grafikonom, najzastupljeniji je amonijak sa 60% a slijede dušikov dioksid sa 28% te

sumpor dioksid sa 12%. HF- prašina, te PM10- lebdeće čestice zauzimaju neznatan dio

u ukupnom onečišćenju zraka, ali s obzirom da njihovo prisustvo utječe na zdravlje

ljudi vrijednosti se ne smiju zanemariti. Sljedeći grafikon prikazuje kretanje emisija u

zrak od 2007-2011. godine.

Grafikon 11: Udio pojedinih onečišćenja u ukupnoj emisiji onečišćenja u zrak 2007-

2011. godine u poduzeću Petrokemija Kutina

Izvor: „ Petrokemija“ d.d., 2011, str. 2

0%

28%

0%

60%

12%

SO2

NO2

HF

NH3

PM10

0

1000

2000

3000

4000

5000

6000

7000

8000

9000

2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

H2S(t/g)

Fluoridi (t/g)

SO2(t/g)

prašina(t/g)

CH4(t/g)

NO2(t/g)

NH3 (t/g)

56

Udio pojedinih onečišćenja je u periodu prikazanom u prethodnom grafikonu smanjen

dok je za pojedina onečišćenja nestao ili je toliko nizak da nije opasan za okoliš. Na

smanjenje ispuštanja emisija NO2 prethodila je ugradnja katalizatora u pogone što je

jedan od preduvjeta za dobivanje okolišnih dozvola i trgovanje emisijama, a koje su se

počele primjenjivati sa 01.01.2013. godine (Ćosić, Zečević, 2013, str. 13).

Otpad je također problem u proizvodnji „Petrokemije“ d.d. a dijeli se na opasni i

neopasni. Na vlastitim odlagalištima odloženo je 85% otpada, a ostatak je predan

ovlaštenim sakupljačima i obrađivačima otpada. U proizvodnji fosforne kiseline nastaje

fotogips i otpadna voda onečišćena fluoridima i fosfatima koja se pročišćava a produkt

pročišćavanja je kalcij-fluorid (CaF2), koji se odlaže u lagune zbog prisustva teških

metala u tragovima koji bi mogli onečistiti okoliš. Iako su i fotogips i kalcij-fluorid

neopasni otpad predstavljaju glavnu stavku trajnog otpada kojeg tvornica mora zbrinuti

(u 2011. prestala proizvodnja) (Petrokemija Kutina, 2011, str. 3).

Da bi se uštedilo na izgradnji dodatnih odlagališta fotogipsa i izgradnji laguna kalcij-

fulorida za skladištenje deponiji fotogipsa se ozelenjuje na način da se prekriva

supstratom kojem je glavni sastojak upravo kalcij-florid koji nastaju u proizvodnji u

tvornici, te se potom sije određena vrsta trave. Na taj način dolazi do ušteda, jer se ne

moraju raditi nova odlagališta i nove lagune, dovoziti humus ( 500 000m3) za

prekrivanje deponija fotogipsa a ujedno se čini i pozitivan učinak na okoliš. Taj

postupak primjenjuje se u SAD-u i Rumunjskoj (Leaković, 2012, str. 510).

U toku 2007. godine tvornica je zbog investiranja u proizvodn čađe morala izraditi

studiju o sanacijskom procesu smanjenja emisije sumporvodika, a uključivala je i

SPUO. Sanacija se provodila mjerenjem koncentracije sumpor-vodika, ugljik-

monoksida, sumpor-dioksida i dušik-dioksida na mjernim postajama u Kutini. Sanacija

je završila u 2008. godini, iznosila je 1,8 milijuna kuna. Sa dodatnim građevinskim

troškovima uspostave monitoringa emisije otpadnih plinova i kakvoće zraka troškovi

sanacije iznosili su 3,2 milijuna kuna ( Leaković, S., Zečević, N., 2007, str. 11-12).

„Petrokemija“ i „INA“ , kao industrije koje ugoržavaju okoliš, moraju biti pod stalnim

nadzorom inspekcija za zaštitu okoliša te su u tu svrhu postavljene mjerne stanice

Državnog meteorološkog zavoda, Kutina, Rijeka, Sisak, Slavonski Brod a koje imaju i

57

funkciju obavještavanja javnosti, ponajprije okolnog stanovništva, o kakvoći zraka,

voda i tla. Njihovi pogoni nalaze se na rijeci Savi, na moru, u Lonjskom polju,

zaštićenom parku prirode što predstavlja izazov u industrijskoj proizvodnji i prisiljava

na korištenje tehnologija koje su manje štetne za okoliš.

U poduzeću „ Petrokemija“ ulaganje u nove tehnologije i zaštitu okoliša je važno i zbog

smanjenja troškova proizvodnje. Tako se novim i modernijim načinom odlaganja

trajnog otpada, ozelenjavanjem, deponiji za odlaganje neopasnog otpada mogu

pretvoriti u područje koje se vizualno uklapa u okoliš. Na koji se način sve može

zbrinuti industrijski otpad, koji je po sastavu drukčiji od komunalnog (kućanstva),

određeno je sustavom zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj.

3.2. Zbrinjavanje industrijskog otpada u Republici Hrvatskoj

Gospodarenje otpadom je sastavni dio ukupnog sustava zaštite okoliša u Hrvatskoj i u

svijetu. S obzirom da je Hrvatska potpisnica mnogih međunarodnih ugovora i

sporazuma, članica raznih međunarodnih organizacija, mora primjenjivati iste odredbe u

gospodarenju otpadom i zaštiti okoliša kao i sve države, potpisnice takvih ugovora.

Važno je utjecati na svijest proizvođača i potrošača, uvesti mjere koje će utjecati na

smanjenu količinu ambalaže, promjene tehnologija proizvodnje ili načina transporta a

kako bi se količina otpada smanjila, reciklirala, oporabila ili razvrstala čime bi došlo do

smanjenja ukupne količine otpada koji samim odlaganjem predstavlja trošak i najmanje

je poželjan oblik za njegovo zbrinjavanje (Agancija za zaštitu okoliša, 2012, str. 156).

Nacionalnom strategijom zaštite okoliša i Nacionalnim planom djelovanja za okoliš

utvrđene su opće mjere u području gospodarenja komunalnim otpadom (Agancija za

zaštitu okoliša, 2013, str. 90).

Gospodarenje otpadom predstavlja najveći problem zbog visokih troškova sanacije

divljih odlagališta a koje obavlja Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u

suradnji sa resornim Ministarstvom (Tišma i suradnici, 2009, str. 166). Količina

komunalnog otpada iznosi 0,90 kg dnevno po stanovniku koji se uglavnom organizirano

skuplja (92,8%) te odlaže na odlagališta od kojih mali broj zadovoljava standarde i

58

potrebne dozvole (Tišma i suradnici, 2009, str. 16). Na razvoj gospodarstva i zaštitu

okoliša pozitivno utječe organizirano skupljanje otpada, automobilskih guma, ulja,

baterija, vozila.

Industrijski otpad, bilo kao papir, ambalaža nekog drugog porijekla, ili CO2, kao što je

nevedno u primjerima INE, Hartmanna, Podravke, Petrokemije ili Carlsberga, može se

skupljati organizirano, odlagati na vlastita odlagališta, koristiti u daljnjoj proizvodnji za

grijanje prostorija. Tvrtke su prepoznale da pametnim i promišljenim potezima mogu

tvari, koje se zovu otpad, smeće, pretvoriti u input koji smanjuje troškove poslovanja.

U sljedećem grafikonu prikazuje se koliko je tvrtki u Hrvatskoj do 2008. godine imalo u

svoj poslovni plan implementiran plan o gospodarenju otpadom.

Grafikon 12: Broj tvrtki u Republici Hrvatskoj s izrađenim planovima gospodarenja

otpadom od 2006.- 2008. godine

Izvor: Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str. 158.

U 2008. godini registirano je 778 (za 700 više nego 2006) tvrtki koje imaju izrađen

plan gospodarenja otpadom. Planom se propisuju mjere vezane za spječavanje i

smanjenje nastanka otpada, učinkovitijeg korištenja sirovina u proizvodnom procesu,

obavljanja redovnog održavanja postrojenja, odvojenog skupljanja i sortiranja otpad te

0

200

400

600

800

1000

2006 2007 2008

Broj tvrtki sa izrađenim planovima gospodarenja otpadom proizvođača

59

educiranje djelatnike o važnosti zaštite okoliša. Najviše tvrtki nalazi se u Gradu Zagrebu

(98), Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (86) i Karlovačkoj (69) županiji.

Proizvedeni otpad je drugi naziv za industrijski otpad i nastaje u proizvodnim

procesima. Poduzeća su ga dužna zbrinuti na način propisan zakonom. Koliko je odpada

prijavljeno u proizvodnji poduzeća prikazuje sljedeći grafikon.

Grafikon 13: Količine prijavljenog proizvodnog otpada od 2005.-2008. godine u

Republici Hrvatskoj, u tonama

Izvor: Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str. 161

Količina prijavljenog otpada od 2005.-2007. godine raste te je iznosila 2.004.059 t. U

2008. godini dolazi do smanjenja prijavljenog otpada a zbog toga što se neke vrste

otpada zbog nove klasifikacije ne trebaju prijavljivati ili su svrstane u drugu vrstu

otpada, ili je smanjena količina otpada (građevinski materijal) (Agencija za zaštitu

okoliša, 2012, str. 161).

Najveći udio u prijavljenom neopasnom otpadu čini fotogips iz petrokemijske industrije

(25%). Problem predstavalja i građevinski otpad koji se u najvećoj mjeri samo odlaže a

kao takav je najveće opterećenje za okoliš pogotovo jer se odlaže na divlja odlagališta.

Županije su dužne osigurati postrojenja za reciklažu građevinskog otpada (Jakuševac

1.512.991

1.795.489

2.004.059

1.493.485

0

500.000

1.000.000

1.500.000

2.000.000

2.500.000

2005. 2006. 2007. 2008.

60

kapacitet 80000 t/g a u 2008. obrađeno 14302 t). Otpad iz poljoprivrede, šumarstva,

prehrambene i drvne industrije prema procjenama iznosi 9 milijuna t godišnje.

Uglavnom ostaje u prirodi a dio se koristi za prehranu stoke ili stelju. Dio otpada iz

drvne industrije koristi se za proizvodnju briketa za ogrijev, u energetske svrhe,

proizvodnju toplinske ili električne energije iz biomase. Iverica se zapravo dobije od

otpada – piljevine, koja nastaje u procesu piljenja drveta gdje se vezanjem ljepilima i

oblaganjem furnirom dobije materijal za daljnju proizvodnju namještaja (Agencija za

zaštitu okoliša, 2012, str. 169).

Nusproizvodi životinjskog porijeka dobiveni u klaonicama životinja ili na farmama, a

ne mogu se koristi za prehranu ljudi, koriste se za dobivanje toplinske energije, koštano

brašno za prehranu stoke te za tehničku mast u farmaceutskoj i kemijskoj industriji u

proizvodnji deterdženata i sapuna (Udruga Prijatelji životinja, 2013). U Hrvatskoj

preradu životinjskih nusproizvoda vrši „Agroproteinka“ iz Sesveta koja ih je u 2008.

godini preradila 88 tisuća tona (Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str. 170).

U procesima proizvodnje nastaje opasni i neopasni otpad koji se može odlagati u

vlastitm odlagalištima samog proizvođača ili za to iznajmiti tvrtku koja će zbrinuti

otpad. Prema Zakonu o otpadu zabranjen je uvoz opasnog, ali i neopasnog otpada koji

će se koristiti za energetske svrhe ili odlaganje. Proizvedeni otpad se osim odlaganjem

može zbrinjavati i izvozom, ali i uvozom, najviše zbog činjenice da je otpad sirovina.

Promet otpadom u Republici Hrvatskoj prikazan je u sljedećoj tablici.

Tablica 9: Prekogranični promet otpadom u RH od 2004-2008. godine

Promet otpadom (t) 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.

Uvoz neopasnog otpada 265.265 472.054 416.664 543.269 482.917

Izvoz opasnog otpada 12.805 13.255 16.711 13.742 19.161

Izvoz neopasnog otpada 363.889 389.077 572.437 501.795 637.317

Izvor: Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str. 174

Uvoz neopasnog otpada je od 2004. do 2007. godine dvostruko porastao i iznosio je

543.269 t. Uvoz se obavalja preko poduzeća ovlaštenih za uvoz otpada, a uglavnom se

61

radi o materijalima, troska za proizvodnju željeza i čelika (62%), papir i katon (13%) te

lebdeći pepeo (13%) koji se koristi za proizvodnju cementa. Uvoze se i auto gume zbog

otvorenog reciklažnog pogona u Hrvatskoj. Izvezeni opasni otpad u najvećoj mjeri čine

baterije i akumulatori, a lakovi, boje i muljevi izvoze se u Njemačku, Austriju,

Švicarsku i Italiju gdje se spaljuju u svrhu prizvodnje električne i toplinske energije. U

Hrvatsku je zakonom zabranjen uvoz opasnog otpada, a otpad koji se proizvede se

izvozi ili odlaže na za to predviđena odlagališta (Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str.

175).

Izvoz neopasnog otpada je također u porastu od početka promatnog razdoblja, a

pretpostavka je da u Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno poduzeća koja korisno

iskorištavaju svoj otpad, te da nema spalionica otpada ili pogona koje otpad prerađuju u

korisnu sirovinu. Struktura neopasnog izvezenog otpada prikazana je u sljedećem

grafikonu.

Grafikon 14: Vrste izvezenog neopasnog otpada u RH od 2004-2008. godine

Izvor: Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str. 175.

Kod neopasnog izvezenog otpada 56% čini metal (željezo 80%, čelik i aluminij). Drvo

čini 32% izvoza a izvozi se u Sloveniju i Italiju, dok papir i karton čini oko 3% izvoza.

56,70% 32,49%

2,92% 2,87%

1,52% 1,22%

0,92%

Metal Drvo

Karton i papir Ambalažni otpad

Otpad iz termičkih procesa Otpad iz poljodjelstva i prerade

Plastika

62

Te činjenice upućuju na potrebu razvoja tržišta sekundarnih sirovina ali i njihovu

obradu. Ako se usporedi količina izvezenog otpada metala koji iznosi 56% i uvoz

otpada, prerađenog metala 62%, dolazi se zaključka da u Hrvatskoj svakako trebaju

postrojenja koja bi prerađivala otpadni metal koji nastaje „bacanjem“ elektroničke

opreme, automobila, a nalazi se i u građevinskom materijalu. Takvo gospodarenje

otpadom, ali i preokret u sustavu same proizvodnje proizvoda koja dovodi do manje

otpada, dovelo bi dugih ekonomskih efekata u gospodarstvu.

63

4. EKONOMSKI EFEKTI ZAŠTITE OKOLIŠA

Zaštitu okoliša važno je integrirati u sve razvojne politike, državne, međunarodne ali i

politiku poslovanja poduzeća. Ulaganja u zaštitu okoliša često nije moguće financijski

iskazati jer finanacijski trošak često ima nematerijalnu korist u vidu obnavljanja prirode,

očuvanja okoliša, poboljšanja kvalitete i zdravlja ljudi a koji su dugotrajnog djelovanja.

Profit u poduzeću je kratkotrajan i mijenja se iz godine u godinu dok investicije u

zaštitu okoliša imaju sporije ali dalekosežnije efekte. Ulaganje u zaštitu okoliša prvo se

promatra kao trošak. Međutim, daljnjim analizama dolazi se do zaključka da

modernizacija tehnologije, kao jedan oblik investicije za zaštitu okoliša, ima koristi jer

se smanjuje količina otpada, promišljenijim raspolaganjima sirovina štedi se na njima

što dovodi do smanjenja zaliha a time i troškova. Zemlje koje integriraju zaštitu okoliša

u svoje poslovanje i poslovanje svojih poduzeća imaju niže troškove proizvodnje,

specijalziraju se na segmente tržišta, razvijaju nove, naprednije proizvode a time i nova

radna mjest te bolji i bogatiji okoliš (Carter 2004, str. 232).

Promatramo li profit kroz povećanje proizvodnje koja kao posljedicu ima i stvaranje i

povećanje otpada, a zemlja nema neograničenu mogućnost apsorbiranja otpada, onda

investicija u zaštitu okoliša nije trošak nego korist, odnosno imamo pozitivne

ekonomske fekte (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009, str. 234).

Poslovni kapacitet svakog poduzeća ogleda se u ekološkoj učinkovitosti koja se iskazuje

u količini utrošenog materijala i energije, smanjenju emisija i otpada a kako bi se

ostvarila tri ekološka cilja: smanjenje potrošnje resursa (vode, energije, materijala),

smanjenje utjecaja na okoliš (smanjenje emisije u zrak, otpadnih voda, otrovnih tvari i

poticanaje obnovljivih izvora energije), povećanje vrijednosti proizvoda (pružanje

dodatnih usluga kupcima, proizvodna fleksibilnost i funkcionalnost) (Črnjar, M. i

Črnjar, K., 2009, str. 251)

Podršku poduzećima da integriraju zaštitu okoliša u svoje poslovanje treba pružiti

država, koja preko svojih institucija treba omogućiti subvencijama ili drugim

instrumentima smanjenje finacijskog tereta na putu prema zaštiti okoliša. Svi sudionici

u okolišu trebaju investirati u njegovu zaštitu kako bi se postigla što veća razina

očuvanosti

64

4.1. Investiranje u zaštitu okoliša u Europskoj uniji

U današnje doba, zaštita okoliša u Europskoj uniji integrirana je u mnoga područja

politike s općenitim ciljem postizanja održivog razvoja. Čist zrak, vode i tlo, zdrav

ekosustav i bioraznolikost vitalni su za ljudski život, pa stoga ne iznenađuje da društva

izdvajaju velike svote novca kako bi zauzdali onečišćenje i očuvali zdrav okoliš.

Poduzeća i kućanstva plaćaju sigurno zbrinjavanje otpada. Proizvodnim aktivnostima

izdvajaju se sredstva kako bi se ublažili efekti onečišćenja u poduzeću, države

subvencioniraju aktivnosti korisne za okoliš i koriste javna sredstva kako bi investirale

u projekte zaštite okoliša. Statističke podatke o izdacima za zaštitu okoliša prikuplja i

objavljuje Eurostat pod nazivom Environmental Protection Expenditure (EPE). EPE se

definira kao svaki novčani izdatak vezan za aktivnosti direktno usmjerene na

sprječavanje, smanjenje i eliminaciju zagađenja i propadanja okoliša kao posljedice

proizvodnje ili potrošnje roba i usluga.

Izdaci se odnose na industriju, javni sektor i specijalizirane pružatelje usluga zaštite

okoliša (javna i privatna poduzeća specijalizirana za usluge zaštite okoliša npr.

skupljanje otpada). U sljedećem grafikonu prikazani su ukupni izdaci za zaštitu okoliša

zemalja Europske unije za vremenski period od 2001.–2009. godine. Izdaci javnog

sektora za 2001. godinu izostavljeni su zbog nedostupnosti podataka.

Grafikon 15: Ukupni izdaci za zaštitu okoliša EU27, 2001.– 2009. godine (EUR mil.)

Izvor: Eurostat, 2011.

0

50.000

100.000

150.000

2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.

Specijalizirani pružatelji usluga Javni sektor Industrija

65

U vremenskom periodu od 2001. do 2009. godine izdaci specijaliziranih pružatelja

usluga zaštite okoliša porasli su za gotovo 50%. Izdaci javnog sektora za zaštitu okoliša

porasli su za 25% u periodu od 2002. do 2009. godine, dok su izdaci za zaštitu okoliša

u industriji ostali relativno podjednaki. Unatoč kontinuiranom razvoju zemalja EU-27 i

povećanju izdataka za zaštitu okoliša u prethodnom desetljeću, podaci za 2009. godinu

ipak odražavaju utjecaj financijske i ekonomske krize. Došlo je do smanjenja izdataka i

ulaganja u zaštitu okoliša u industriji za 7,6%, dok su izdaci za zaštitu okoliša

specijaliziranih pružatelja usluga manji za 2,7%, te javnog sektora za 0,9% (Eurostat,

2011).

Sljedeći grafikon prikazuje izdatke industrije za zaštitu okoliša. Zbog neusklađenog

sustava prikupljanja podataka prikazani su podaci za zemlje i godine u kojima su bili

dostupni.

Grafikon 16: Izdaci industrije za zaštitu okoliša, 2009.godini (% GDP) u EU27 te

Švicarskoj i Hrvatskoj

Izvor: Eurostat, 2011.

Na zaštitu i smanjenje pritisaka na okoliš tj. zaštitu okoliša u industriji, 2009. godine, u

zemljama EU27 u prosjeku potrošeno je 0,44% GDP-a. Odnos se većinom kretao u

0 0,2 0,4 0,6 0,8

1 1,2 1,4

EU

27

(2

)

Bugar

ska

(3)

Slo

ven

ija

(3)

Bel

gij

a (4

)

Ital

ija

(5)

Češ

ka R

epub

lika

Po

ljsk

a

Rum

unjs

ka

Lat

vij

a

Est

onij

a (3

)

Slov

ačka

Lit

va

Nje

mač

ka (

5)

Mađ

arsk

a

Fin

ska

(3)

Niz

oze

msk

a (5

)

Šved

ska

(6)

Aust

rija

(5

)

Špa

njol

ska

(3)

Vel

ika

Bri

tanij

a (3

)

Po

rtugal

(3

)

Cip

ar (

3)

Fra

ncu

ska

(5)

Hrv

atsk

a

Švic

arsk

a (7

)

Turs

ka

(3)

(1) Danska, Irska, Grčka, Luksemburg, Malta, podaci nedostupni (2) Procjena

(3) 2008. (4) 2002. (5) 2007 . (6) 2006. (7) 2003.

66

rasponu od 0,2% do 1,0% GDP-a, gdje je i Hrvatska sa oko 0,7% GDP-a. U slijedećem

grafikonu prikazani su dostupni podaci o izdacima i investicijama javnog sektora za

zaštitu okoliša.

Grafikon 17: Izdaci i investicije javnog sektora za zaštitu okoliša, 2009. godini (%GDP)

u EU27 te Švicarskoj, Norveškoj i Hrvatskoj

Izvor: Eurostat, 2011.

U većini zemalja EU27, izdaci i investicije javnog sektora za zaštitu okoliša kretale su

se na razini od 0,25% do 0,9% GDP-a. U zemlje ispod te razine uz Latviju (0,08%) i

Estoniju (0,16%) spada i Hrvatska sa 0,02%, dok su Malta (1,59%, 2008), Nizozemska

(1,58%, 2007) i Litva (1,19%) ostvarile izdatke iznad razine ostalih država. U narednom

grafikonu prikazani su dostupni podaci o izdacima specijaliziranih pružatelja usluga

zaštite okoliša u postotku GDP-a.

00,2 0,4 0,6 0,8

11,2 1,4 1,6 1,8

EU

27

(2

)

Mal

ta (

3)

Niz

oze

msk

a (4

)

Lit

va

Ital

ija

Aust

rija

(4

)

Slo

ven

ija

(3)

Dan

ska

(3)

Fra

ncu

ska

(3)

Rum

unjs

ka

Bugar

ska

(3)

Fin

ska

(5)

Po

rtugal

(3

)

Vel

ika

Bri

tanij

a (6

)

Bel

gij

a (4

)

Po

ljsk

a

Lukse

mb

urg

Češ

ka R

epub

lika

Šved

ska

(4)

Cip

ar (

7)

Nje

mač

ka (

4)

Špan

jols

ka (

3)

Mađ

arsk

a Sl

ovač

ka

Est

onij

a (3

)

Lat

vij

a (3

)

Švic

arsk

a (7

) N

orve

ška

Turs

ka

(3)

Isla

nd

(8

)

Hrv

atsk

a

(1) Irska i Grčka, podaci nedostupni (2) Procjena (3) 2008. (4) 2007. (5) 2006. (6) 2004. (7) 2003. (8) 2002.

67

Grafikon 18: Izdaci specijaliziranih pružatelja usluga zaštite okoliša, 2009. godini

(%GDP) u EU27 te Švicarskoj, Norveškoj i Hrvatskoj

Izvor: Eurostat, 2011.

Izdaci specijaliziranih pružatelja usluga zaštite okoliša kretali su se u intervalu od 0,4%

do 1,5% GDP-a, uz prosjek EU27 od 1,1% GDP-a u 2009. godini. Hrvatska je i u ovom

segmentu ispod prosjeka sa nešto manje od 0,2% GDP-a. Razlika u izdvajanjima

sredstava između zemalja pokazuje, do određenog stupnja, da li usluge zaštite okoliša

pruža sam javni sektor ili su te usluge ustupljene specijaliziranim pružateljima.

Financijski izdaci nisu jedini kriterij koji bi se trebao uzeti u obzir pri određivanju

troškova zaštite okoliša. Manjak kvalitete ulaganja može biti uzrok visokom

financijskom opterećenju i javnog i privatnog sektora (Eurostat, 2011).

Ulaganja u zaštitu ukoliša u Europskoj uniji nistu jednaka u svim državama članicama

što svakako ovisi o visini GDP-a ili uspješnosti industrijske proizvodnje. Osnova je da

se sve članice moraju pridržavati zakonodavstva i nastojati ga provoditi u najvećoj

mogućoj mjeri. Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska, iako ima uređeno zakonodavstvo

o zaštiti okoliša, morala je uložiti dodatne napore oko njegovog provođenja.

00,5

11,5

22,5

33,5

4

EU

27

(2

)

Est

onij

a (3

)

Aust

rija

(4

)

Fra

ncu

ska

(3)

Rum

unjs

ka

Dan

ska

(3)

Cip

ar (

3)

Po

ljsk

a

Špan

jols

ka (

3)

Bel

gij

a (4

)

Lit

va

Nje

mač

ka (

4)

Slo

ven

ija

(3)

Češ

ka R

epub

lika

Mađ

arsk

a

Bugar

ska

(3)

Šved

ska

(5)

Po

rtugal

(3

)

Lukse

mb

urg

Lat

vij

a

Fin

ska

(5)

Slov

ačka

Nor

vešk

a (6

)

Švic

arsk

a (7

)

Hrv

atsk

a

(1) Irska, Grčka, Italija, Malta, Nizozemska, Velika Britanija, podaci nedostupni (2) Procjena (3) 2008. (4) 2007. (5) 2006. (6) 2005. (7) 2003.

68

4.2. Investiranje u zaštitu okoliša u Republici Hrvatskoj

Zaštita okoliša u Republici Hrvatskoj usklađena je sa zahtjevima Europske unije.

Zakon o okolišu je krovni zakon na kojeg se nastavljaju zakoni, uredbe i akti, potom

međunarodni ugovori i konvencije, pa i sam Ustav u svoj sadržaj ima implementiranu

zaštitu okoliša. Da bi se prema tijelima Europske komisije vršio nesmetani protok

informacija vezan za zaštitu okoliša unaprijeđen je sustav praćenja pokazatelja vezanih

za okoliš.

Investicije vezane za zaštitu okoliša ostvaruju se sredstvima iz državnoga proračuna,

izvanproračunskih fondova, korištenjem kredita te vlastitim sredstvima onečišćivača.

Ukupne investicije u 2011. godini iznosile su 2,83 milijarde kuna, a najviše se

investiralo u gospodarenje otpadnim vodama 36,7% (oko 1 milijarda kuna). Važnu

ulogu su imali projekti za izgradnju kanalizacijske mreže u Hrvatskoj i pročišćivanje

kanalizacijskih voda. Putem izvanproračunskoga Fonda za zaštitu okoliša i energetsku

učinkovitost, od 2004. do 2011. isplaćeno je 6,28 milijardi kuna, od čega je samo u

2011. isplaćeno 946,92 milijuna kuna. Sredstva Fonda koriste se za poboljšanje voda,

tla i zraka, sanaciju odlagališta, poticanje korištenja obnovljivih izvora energije,

poticanje čistije proizvodnje i održivog gospodarskog razvoja. U razdoblju od 2001. do

2011. Republika Hrvatska je za provedbu projekata iz područja zaštite okoliša koristila

sredstva pretpristupnih programa (CARDS, PHARE, ISPA, IPA I i IPA III b). Ukupna

vrijednost projekata iz područja zaštite okoliša iznosila je 357 milijuna eura, a njaviše

na poboljšanje vodovodne i kanalizacijske mreže te gospodarenje otpadom. U istome su

razdoblju provođeni i projekti iz Višekorisničke komponente pojedinoga programa

pomoći Europske unije (IPA) koji su koristile Republika Hrvatska i druge države

kandidatkinje. Za Hrvatsku je bilo namiijenjeno za period od 2007-2011 godine 749

milijuna eura a do sad je potrošeno otprilike 452 milijuna eura. Izdvojeno je 97 milijuna

kuna za program III b Zaštita okoliša a iskorišteno 50% sredstva. Ovakve projekte

provodi izravno Europska komisija te su financirani u potpunosti sredstvima Europske

unije.Veliku ulogu u zaštiti okoliša imaju i udruge koje promiču zaštitu okoliša. Svojim

djelovanjem upozoravaju javnost na važnost okoliša i moguća onečišćenja koja se mogu

dogoditi lošim djelovanjem, npr. izgradnjom pogona koji ima značajan utjecaj na

okoliš. Posljednjih godina raste broj zainteresiranih udruga za zaštitu okoliša te ih je

69

registrirano 821, a njih 39 je dobilo potporu Ministarstva zaštite okoliša i prirode za

svoje projekte u ukupnom iznosu od 900.000 kn (Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str.

48).

Investiranja u zaštitu okoliša poduzeća provode se investiranjem u ekološke tehnologije.

Mogu se poboljšavati tehnologije na početku proizvodnog procesa ili na kraju. Da bi se

smanjio utjecaj na okoliš na početku ili u toku proizvodnog procesa ugrađuju se

tehnologije koje sprječavaju ili smanjuju onečišćenja te se efikasnije koriste sirovine.

Tehnologije koje se odnose na kraj proizvodnog procesa su procesi i oprema za

skupljanje i otklanjanje onečišćenja nakon njihova nastanka, filteri i pročiščivaći vode i

zraka. Prema jedinstvenoj europskoj statističkoj klasifikaciji djelatnosti povezanih sa

zaštitom okoliša (CEPA - Classification of Environmental Protection Activities)

djelatnosti se dijele na zaštitu zraka i klime, zaštitu od zračenja, gospodarenje otpadom,

gospodarenje otpadnim vodama, zaštitu i sanaciju tla, podzemnih i površinskih voda,

zaštitu biološke raznolikosti i krajolika, smanjenje buke i vibracija te ostale djelatnosti

(Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str. 49).

Sljedeći grafikon prikazuje koliko se u Hrvatskoj ulagalo u zaštitu okoliša u 2011.

godini, a uključuje sredstva iz državnog proračuna, izvanproračunskih fondova, sredstva

onečišćivača i financijski krediti.

70

Grafikon 19: Ukupna ulaganja u zaštitu okoliša u 2011. godini u RH izraženo u %

Izvor: Agencija za zaštitu okoliša, 2013, str. 50.

U 2011. godini najviše se investiralo u gospodarenje otpadnim vodama 1,03 milijarde

kuna, tj. 36,6% te gospodarenje otpadom 861,63 milijuna kuna, tj. 30,5%. Za zaštitu

biološke raznolikosti i krajolika izdvajano je 13,1% ukupnih sredstava. Na ostale

djelatnosti za zaštitu okoliša izdvajeno je 13,1% a odnosi se na edukacije, administracije

i upravljanje djelatnicima u poduzećima i javnoj upravi.

Poduzeća koja su obvezna svoje poslovanje vezano za zaštitu okoliša prilagoditi

zahtjevima Europske unije u tu svrhu koriste dio svojih prihoda. Izdaci mogu biti tekući,

namijenjeni za materijale, energiju, održavanje, osposobljavanje zaposlenih, te

investicije za zaštitu okoliša, nove tehnologije, procesi, oprema.

U sljedećem grafikonu prikazani su iznosi investicija poslovnih u zaštitu okoliša od

2004.-2011. godine.

Zaštita od zraka i klime; 6,80%

Zaštita od zračenja; 1,50%

Gospodarenje

otpadom; 30,50%

Zaštita od biološke

raznolikosti i

krajolika;

13,10%

Gospodarenje

otpadnim vodama;

36,60%

Smanjenje buke i

vibracija; 1,50%

Zaštita i sanacija tla, podzemnih i

površinskih voda; 8,40%

Ostale

djelatnosti za

zaštitu okoliša; 13,10%

71

Grafikon 20: Ukupni izdaci i investicije poslovnih subjekata za zaštitu okoliša i udio u

BDP-u od 2004-2011. godine

Izvor: Agencija za zaštitu okoliša, 2013, str. 51.

Analizirajući grafikon zamjećuje se da su tekući izdaci bili najveći 2005. godine i

iznosili su 2,1 milijardu kuna. Najveće investicije u zaštitu okoliša ostvarene su 2007.

(2,9 milijardi kuna), nakon čega dolazi do značajnog smanjenja da bi 2011. ponovno

dosegle iznos od preko 2,8 milijardi kuna. Udio ukupnih izdataka za zaštitu okoliša u

BDP-u, prema podacima Eurostata, kreće se od 1,1 do 1,4%, čime se Republika

Hrvatska približava razini europskih zemalja kod kojih ta vrijednost iznosi oko 1,8%

(Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str. 51).

Sljedeća tablica prikazuje kolika se sredstva isplaćuju na teret Fonda za zaštitu okoliša u

svrhu gospodarenja otpadom.

72

Tablica 10: Isplaćena sredstva Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost

01.01.2004- 30.11.2008.

Projekti za područje gospodarenja otpadom Isplaćeno kn

Sanacija odlagališta komunalnog otpada 333 002 161

Sanacija divljih odlagališta 51 206 624

Poticanje izbjegavanja i smanjenja nastajanja otpada 15 650 777

Gospodarenje otpadom 171 312 745

Programi i projekti oporabe otpada i ostali projekti

gospodarenja otpadom 55 052 692

Gospodarenje posebnim kategorijama otpada 2 128 634 844

Sanacija odlagališta opasnog otpada 179 182 927

Poticanje čistije proizvodnje, izbjegavanje i smanjivanje

nastajanje otpada 35 191 965

Izvor: Agencija za zaštitu okoliša, 2012, str. 180

Najviše sredstva isplaćeno je iz Fonda za gospodarenje posebnim kategorijama otpada a

potom za saniranje različitih vrsta odlagališta. U posebne kategorije otpada ulaze

ambalažni otpad, otpadne baterije i akumulatori, gume, automobili, ulja, električni i

elektronički otpad. Značajna sredstva zauzimaju i sanacije odlagališta bilo divljih, bilo

opasnog otpada.

U projekte Fonda ulazi i poticanje smanjenja otpada kao prve faze u zaštiti okoliša.

Naime, ukoliko se nastoji raznim projektima i edukacijama, kao prvoj fazi u zaštiti

okoliša, utjecati na onečišćivače, značajno manja sredstva bit će utrošena na sanacije

odlagališta.

Politika održivosti okoliša pojavljuje kao jedna od važnijih politika diljem svijeta. Od

država se sve češće traži da objasne svoja dostignuća na raznom spektru kontrole

zagađenja i gospodarenju prirodnim resursima. Novi, podacima upravljan i empirijski,

pristup zaštiti okoliša obećava olakšanje uočavanja problema, praćenje trendova,

prepoznavanje uspjeha i nedostataka politika zaštite okoliša, utvrđivanje najbolje prakse

73

i optimalizaciju dobiti investicija u zaštitu okoliša. Indeks performanse zaštite okoliša iz

2012. godine rangira države na temelju 25 indikatora praćenih kroz deset kategorija

propisa koji pokrivaju zaštitu zdravlja i okoliša i vitalnost ekosustava. Ovi indikatori

pružaju mjerilo postizanja ciljeva politike zaštite okoliša, na državnoj razini. Na taj

način omogućuje se međusobna usporedba država, te analiza kako društvo napreduje

globalno, u odnosu na pojedine politike zaštite okoliša. EPI indeks pruža okvir za veću

analitičku strogoću na području zaštite okoliša, ali također otkriva i ozbiljne rupe u

podacima, slabosti u metodološkoj dosljednosti te manjak procedura provjere

dostavljenih podataka. Također, EPI ukazuje na potrebu za kvalitetnijim bazama

podataka, analizi, ocjeni i provjeri podataka, te ključnoj podlozi uzajamnog povjerenja

kako bi suradnja na budućim globalnim politikama zaštite okoliša bila uspješna. EPI

pruža i model transparentnosti u kojem su svi temeljni podaci dostupni na interne

stranici Yale Universitiy 2012 godine. EPI indeks rangira performanse 132 zemlje na

temelju dostupnih informacija o zaštiti okoliša (Yale Univeristy, 2012). Zemlje

rangirane s najvišim i visokim dostignućem zaštite okoliša po EPI indeksu te neke

odabrane zemlje prikazane su u sljedećoj tablici.

Tablica 11: Rangiranje po EPI Indeksu (Indeks performanse zaštite okoliša)

EPI Rang najviše dostignuće EPI rang visoko dostignuće Odabrane zemlje

1. Švicarska 76,69 11. Njemačka 66,91 28. Slovenija 62,20

2. Latvija 70,73 12. Slovačka 66,62 37. Kanada 58,40

3. Norveška 69,92 13. Island 66,28 49. SAD 56,60

4. Luksemburg 69,20 14. N. Zeland 66,05 103. Srbija 46,10

5. Kostarika 69,03 15. Albanija 65,85 124. BiH 36,80

6. Francuska 69,00 16. Nizozemska 65,85

7. Austrija 68,92 17. Litva 65,50

8. Italija 68,90 18. Češka 64,79

9. V. Britanija 68,82 19. Finska 64,44

10. Švedska 68,82 20. Hrvatska 64,16

21. Danska 63,61

22. Poljska 63,47

23. Japan 63,36

Izvor: Yale Universitiy, 2012, pogledano 21.02.2013.

74

Iz priložene tablice vidi se da je Hrvatska, od 132 zemlje, rangirana na visokom

dvadesetom mjestu s EPI indeksom 64,16. EPI trend, baziran na performansama u

posljednjih deset godina, pokazuje poboljšanje (2000. godine indeks je iznosi 60,8)

(Yale Univeristy, 2012) te se Hrvatska može mjeriti sa ostalim članicama Europske

unije, Danskom, Njemačkom, Nizozemskom, ali i susjednim državama Slovenijom (28.

mjesto) te Srbijom i Bosnom i Hercegovinom (103. i 124. mjesto). SAD, jedna od

najrazvijenijih zemalja svijeta, zaostaje za Hrvatskom i nalazi se na 49. mjestu prema

EPI indeks. Podaci o rangiranju država po EPI indeksu mogu biti od pomoći državama

u orjentacij gdje se sada nalaze i kuda trebaju krenuti te kako poboljšati politiku zaštite

okoliša.

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se mora pridržavati propisa pravnih stečevina

Unije za zaštitu okoliša. To iziskuje dodatne investicije u najbolje raspoložive

tehnologije, institucionalne i organizacijske promjene ali i bolje programe financiranja

iz fondova Europske unije ne samo zbog zaštite okoliša nego i zbog povećanja

konkurentnosti na Europskom i svjetskom tržištu.

4.3. Povećanje konkurentnosti hrvatskih poduzeća kroz povećanje zaštite okoliša

Čišća proizvodnja je naziv koji se koristi za industrijsku strategiju kojoj je cilj

gospodarenje otpadom i smanjenje onečišćenja okoliša. Korištenje novih tehnologija

temelji se na znanstvenim istraživanjima, vođenjem proizvodnog procesa kojim se štede

sirovine i vrijeme te smanjenje ispuštanja otpada u okoliš. Tehnika i tehnologija se u

suvremenim uvijetima brzo mijenja, nastaju novi proizvodi za nova tržišta što iziskuje

sposobnu radnu snagu, sposobne menadžere i financijski kapital. Takav razvoj

gospodarstva mora imati i podršku vlasti. Klasična ekonomija ne uključuje okoliš u

gospodarski rast, a zapravo su okoliš i gospodarski rast u međuovisnosti te je moguće

povećati gospodarski rast uz povećanje kvalitete okoliša (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009,

str. 225).

Da bi se povećala konkurentnost poduzeća uz istovremeno povećanje zaštite okoliša

treba u poduzećima preusmjeriti kapacitete, što znači bolje iskoristiti potrebne

75

materijale, energiju te smanjiti emisije štetih tvari i otpad u okoliš. Takva ekološka

učinkovitost ima za ciljeve: smanjenje korištenja materijala, smanjenje potrošnje

energije, smanjenje ispuštanja otrovnih tvari, povećanje recikliranja, dugotrajnost

proizvoda, maksimalno korištenje obnovljivih izvora energije te pružanje veće koristi

kupcima kroz povećanje funkcionalnosti proizvoda (Črnjar, M. i Črnjar, K., 2009, str.

251).

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska ulazi na veliko tržište koje konkurentnim

poduzećima pruža mogućnosti zarade i rasta. Da bi poduzeća uspjela u tome treba im

podrška vlasti koja prepoznaje mogućnosti razvoja cjelokupnog gospodarstva

implementiranjem zaštite okoliša u strategiju razvoja države.

4.3.1. Ciljevi razvoja zelene industrije u Republici Hrvatskoj

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju zaštita okoliša i konkurentnost poduzeća bit će još

više povezani. Najveći izazov predstavlja smanjenje stakleničkih plinova koje Hrvatska,

po Kyoto protokolu, mora smanjiti do 2050. za najmanje 50%. Taj cilj treba biti

Hrvatskoj glavna vodilja u postavljanju strateških osnova, a razvoj se treba temeljiti na

tehnološkom i industrijskom razvoju, povećanju energetske učinkovitosti, korištenju

obnovljivih izvora energije, tehnologijama koje smanjuju stakleničke plinove, razvoju

prometa, poljoprivrede i turizma a kako bi se podignuo javni i osobni standard. Zaštita

okoliša ne bi trebala biti opterećenje državi nego pokretač gospodarstva, tj. razvoja

„Zelenog gospodarstva“ kojemu nije cilj razvoj samo jednog sektora gospodarstva nego

svih. Važno je stvoriti industriju koja će proizvoditi materijale i opremu za daljnje

pogone koji će zadovoljavati ekološke standarde (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode,

2011, str. 5).

Za primjer, u Europskoj uniji cilj je da se recikliranje otpada dovede do najviše razine a

kako bi se osiguralo bolje iskorištavanje sirovina i poboljšala opskrbljenost industrije. U

Europskoj uniji recikliranje osigurava određene sirovine; željezo, čelik, papir, karton, a

treba poboljšati reciklažu bakra, betona i plastike. Boljom organizacijom u prikljupanju

i recikliranju može se doći do novih proizvoda (Vojvodić, 2012, str. 462).

76

Razvoj novih tehnologija moguć je uz slijedeće pretpostavke (Ministarstvo zaštite

okoliša i prirode, 2011, str. 7):

- jačanje institucija koje su u Hrvatskoj zadužene za tehnološki razvoj,

- ulaganja u razvoj i istraživanje – razvoj novih tehnologija konverzije obnovljivih

izvora energije; sunca, vjetra, valova, biomasa i sl., učinkovitijih uređaja, novih

materijala i tehnologija gradnje,

- razvoj proizvodnje opreme – novi proizvodi ili komponente u energetici, u zaštiti

okoliša, poljoprivredi,

- razvoj investicija – ulaganja u obnovljive izvore energije: sunce, vjetar, biomase iz

poljoprivrede, šumarstva, drvne industrije ili kod obrade otpada.

Ulaganje u nove tehnologije otvara mogućnosti boljem iskorištavanju sirovina što

dovodi do ušteda u proizvodnji, oprabi i recikliranju otpada koji se mogu korisiti za

nove ili postojeće proizvodnje te otvaranje novih radnih mjesta i veću konkurentnost

poduzeća i gospodarstva. Važnu ulogu ima razvoj znanstveno stručne infrastrukture

koja zahtijeva značajna sredstva ali i povezanost znanosti i gospodarstva. Ulaskom

Hrvatske u Europsku uniju otvaraju se vrata korištenju fondova ili kredita Europske

investicijske banke te Svjetske banke.

Da bi poduzeća pridonijela zaštiti okoliša u primjeni sustava zelene industrije moraju

promijeniti način poslovanja. Poslovni razlozi za smanjivanje količine otpada su

(Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str 5):

- program sustavnog smanjivanja otpada mogao bi štedjeti novac i resurse,

- svaka ušteda na materijalnim troškovima ulazi izravno u dobit,

- prosječna razdoblja povrata kod takvih ušteda vidljivo je iz mjeseca u mjesec,

- mjere smanjivanja količine otpada ne koštaju ništa a doprinose pozitovnom poslovnom

rezultatu,

- sklonost potrošača prema tvrtkama koje posluju ekološki prihvatljivo je sve veća

- poslovni subjekti od svojih dobavljača i suradnika trebaju zahtijevati učinkovitost

raspolaganju resursima kako bi svi čimbeici u poslovnom procesu bili obuhvaćeni

- europsko zakonodavstvo primorava sve da se bave pitanjem otpada.

77

Otpad košta više no što se misli ako se uzme u obzir materijal, troškovi obrade, energija

i utrošeni rad. Stvarna cijena otpada je često 5 do 20 puta veća od troška njegovog

odlaganja.

Hrvatska ima nedovoljno razvijen sustav gospodarenja otpadom koja se manifestira

kroz loše odvajanje i odlaganje otpada, stvaranje divljih odlagališta te nema primjerenih

tehnologija za obradu pojedinih kategorija otpada. Otpad se treba početi smatrati

sirovinom za daljnju proizvodnju u neki drugi proizvod ali i za moguću proizvodnju

energije, toplinske i električne (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str. 6).

Procijenjeno je da bi se za sustav gospodarenja otpadom do 2018. godine trebalo uložiti

milijardu eura uglavnom na građevinske radove, tehnološku opremu, uređaje za

mehaničko-biološku obradu pri čemu takva proizvodnja nije razvijena u Hrvatskoj.

Domaće tvrtke posjeduju proizvodne pogone koji bi se trebali djelomično rekonstruirati

čime bi se zadovoljilo 75% proizvodnje te dovelo do konkurentnosti hrvatskih tvrtki na

inozemnom tržištu (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str. 21).

S početkom primjene sustava trgovanja emisijskim jedinicama treba se početi i

primjenjivati sustav odlaganja CO2. Na taj način dio CO2 neće biti ispušten u zrak kao

emisija nego će se utiskivati u iscrpljene i napuštene bušotine nafte i plina– CCS

tehnologija. Takav način zbrinjavanja CO2 dovest će do financijskih ušteda i država i

onečišćivača jer se neće morati kupovati kvote za emisije na tržištu emisijama

(Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str. 19).

Pretpostavlja se da će se sustavom trgovanja emisijama, a koji se primjenjuje od

01.01.2013., godišnje skupiti od 100-150 milijuna eura na računu Fonda za zaštitu

okoliša i energetsku učinkovitost te će se ta sredstva koristi za smanjenje emisije

stakleničkih plinova, čistiju proizvodnju i potrošnju (Ministarstvo zaštite okoliša i

prirode, 2011, str. 27).

Strateške ciljeve za razvoj gospodarstva koji su u funkciji zaštite okoliša postavlja

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode. Da bi se i ciljevi mogli ostvariti osim entuzijazma

78

ulagača, industrije ili države, važnu ulogu imaju i poticajne mjere koje financijski

rasterećuju ulagače.

4.3.2. Poticajne mjere za implementiranje zaštite okoliša u poslovanje subjekata u

gospodarstvu s ciljem povećanja konkurentnosti gospodarstva

Poticajne mjere služe za kreiranje okruženja koje pomaže uspješnijoj provedbi projekata

i programa u nekoj proizvodnji ili investiciji kroz razne oblike sufinanciranja ili

smanjenja troškova. U programu gospodarenja korisnim otpadom koriste se različite

mjere za poticanje skupljanja korisnog otpada (vraćanje 0,50 kn za povrat boca),

besplatno preuzimanje otpadnih guma, besplatni odvoz kućanskih aparata.

Poticajne mjere određene dokumentom „Strateške odrednice za razvoj zelenog

gospodarstva Hrvatske“ su slijedeće:

– poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora uz garantiranu otkupnu

cijenu,

– poticanje proizvodnje toplinske/rashladne energije iz obnovljivih izvora,

– poticanje proizvodnje biogoriva iz obnovljivih izvora,

– subvencioniranje kamata na komercijalne kredite,

– poticajna sredstva za pokretanje proizvodnje opreme i komponenata za primjenu

obnovljivih izvora energije,

– osiguranje kredita (garancije) za poduzetničke programe pokretanja proizvodnje i za

ulaganja u obnovljive izvore energije.

Da bi sustav investiranja u proizvodnju uključio i zaštitu okoliša treba ustrojiti sustav

financiranja takvih projekata i to putem financiranja, poticaja i subvencioniranja.

Glavnu ulogu treba imati ciljano korištenje sredstava iz za to namijenjih fondova i

izvanproračunskih prihoda. Dio sredstava osiguran je iz sredstava skupljenih po načelu

„onečišćivač/ korisnik plaća“ dok dio sredstava treba pribaviti investitor sam. Obzirom

da su domaći investitori u nepovoljnijem položaju u odnosu na strane što se tiče

raspolaganja sa novčanim kapitalom i dobivanjem kredita mora se osigurati sustav

79

dobivanja garancija kod komercijalnih banaka kroz pomoć Hrvatske agencije za malo

gospodarstvo -HAMAG (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str. 27).

Razvoj Hrvatske uz poštivanje ekoloških kriterija mora uključiti sve sastavnice okoliša i

sve subjekte koji opterećuju okoliš. Takav razvoj vodi računa o gospodarenju otpadom,

zaštiti zraka i vode, energetici, zelenom graditeljstvu, održivom turizmu, ekološkoj

poljoprivredi, prometu te održivom gospodarenju šumama i šumskim zemljištem.

Poticajne mjere trebaju se primjeniti u graditeljstvu kada se u izgradnji objekata koriste

ekološki materijali, zbrinjava otpad tijekom rušenja, obnove ili izgradnje te vrše zahvati

koji dovode do povećanja ekološke ili ekonomske prihvatljivosti. Projekti u

graditeljstvu imaju najveći potencijal u smanjenju energije a povezani su sa energetskim

certificiranjem objekata u Hrvatskoj. Svaki objekt dobiva certifikat o energetskoj

učinkovitosti čime se doprinosi uštedi energije na državnoj razini, zaštiti okoliša,

povećava se trajnost zgrada i ugodnost boravka u njima. Smanjenjem toplinske energije

dolazi i do smanjenja emisija CO2 čime će se lakše moći ispoštovati obveze iz Kyoto

protokola (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str. 8). Nastoji se poticati i

korištenje drveta u građevinskoj industriji jer je drvo ekološki i zdravstveno

prihvatljivo, a važnu ulogu ima i poticanje izgradnje malih kuća i drvene građe

(Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str. 11). Otpadna drvena masa koja bi se

dobila iskorištavanjem drveta u drvnoprerađivačkoj industriji, eksploatacijom šuma ili

iz poljoprivrede može se koristiti u proizvodnji biomase za proizvodnju električne

energije. Hrvatska se mora orjentirati prema dobivanju energije iz vlastitih izvora i više

ulagati u obnovljive izvore energije: biomasu, vjetar, sunce, bioplin i geotermalnu

energiju. Zato je važno poticati svako ulaganje u obnovljive izvore energije. Kod

korištenja energije značajnu ulogu ima i poticanje javne rasvjete koja štedi energiju, tj

korištenjem LED žarulja. Ta obveza pripada lokalnoj vlasti a do sada je potrošeno 44

milijuna kuna u 159 gradova i općina koji su pribavljeni putem Fondu za zaštitu okoliša

i HBOR-a (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str. 17-18). Značajnu ulogu

predstavlja i sektor prometa koji onečišćuje zrak ispušnim plinovima i uljima, a kad se

vozilo više ne može koristiti ostaje olupina koja se treba zbrinuti odlaganjem ili

recikliranjem što predstavlja dodatno opterećenje za državu i okoliš. Najveći rast

zagađenja zabilježen je kod broja osobnih automobila zbog same mobilnosti

80

stanovništva te se treba sve više poticati kupnja ali i proizvodnja ekoloških automobila,

na bioplin, solarnih ili električnu energiju. Na primjer u Stockholmu se mulj koji se

dobije od pročišćavanja otpadnih voda koristi za dobivanje bioplina koji se potom

koristi za dobivanje energije. Takvu mogućnost pružaju veći gradovi u Hrvatskoj poput

Zagreba ili Rijeke. Investiranje u Centre za gospodarenje otpadom pruža mogućnost

domaćim poduzetnicima za izradom tehnologija koje omogućuju preradu otpada,

tehnološka i mehaničko-biološka, a važno je iskoristi razvijenu strojarsku proizvodnju u

Hrvatskoj i neiskorištene zapuštene pogone (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode,

2011, str. 19).

Gospodarenje vodama, površinskim, podzemnim, geotermalnim te pročišćavanje

otpadnih voda važno je i zbog svih korisnika u državi. Vodu koristi industrija i

stanovništvo te se raznim aktivnostima: sustavom navodnjavanja u poljoprivredi i

industriji, zaštitom od poplava, proizvodnjom električne energije, pročišćavanjem

otpadnih voda štiti okoliš i unaprjeđuje proizvodnja. Sustav javne vodoopskrbe i

odvodnje bit će financiran sredstvima iz Državnog proračuna, Hrvatskih voda, fondova

Europske unije te Europske i Svjetske banke. Industrijsku proizvodnju vezanu za

proizvodnju cjevovoda, crpki treba poticati na način da se izdaju garancije kod

komercijalnih banaka u svrhu lakšeg dobivanja kredita (Ministarstvo zaštite okoliša i

prirode, 2011, str. 21).

Za razvoj cjelokupnog gospodarstva važni su i poljoprivreda i turizam. U poljoprivredi

se nastoji promcati ekološka poljoprivreda, proizvodnja zdrave hrane koja je

prepoznatljiva kao hrvatski izvozni proizvod, ali i kao proizvod koji se treba integrirati

u sektor turizma. U poljoprivrednoj proizvodnji, posebno stočarstvu, nastaje gnoj kao

otpad koji se može koristiti u proizvodnji bioplina, za zagrijavanje staklenika u

proizvodnji voća i povrća, pa i grijanje ostalih objekata. Za turizam je od važnosti

očuvanost plaža i mora, a smještajne kapacitete treba opskrbiti obnovljivim izvorima

energije što bi dovelo do ušteda ne samo za državu ako se uzme potrošnja energije nego

i za pružatelje usluga (Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, str. 23).

81

Sredstva koja se mogu koristiti za poticanje zelene industrije uplaćuju se na račun

Fonda za zaštitu okoliša, Hrvatskih voda ili Hrvatskog operatora tržišta energije –

HROTE, a prikupljaju su preko naknada „onečišćivač plaća“ i „korisnik plaća“. Dio

sredstva se očekuje i iz Državnog proračuna a bit će prikupljeni iz naknade za

zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru. U svrhu realizacije projekata

zelenog gospodarstva Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost objavljuje

natječaje za realizacije projekata javne rasvjete. Kod realizacije projekata izgradnje

nove instalacije javne rasvjete a kojima je cilj zaštita okoliša od svjetlosnog onečišćenja,

smanjenje energije i stakleničkih plinova. Fond izdvaja dio sredstva u obliku zajma,

subvencioniranja kamata ili opravdanih troškova. Ukupna sredstva Fonda za tu namjenu

iznose 30.000.000,00 kn, a namijenjena su za javnu rasvjetu ili rasvjetu bolnica,

gospodarskih subjekata ili drugih javnih subjekata (Fond za zaštitu okoliša i energetsku

učinkovitost, 2013).

Da bi se povećalo korištenje vozila koja su ekološki prihvatljivija za okolišu

transportnom prometu Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, također putem

natječaja, poziva javnost da mogu koristiti sredstva za tu svrhu. Projekti se trebaju

odnositi za nabavu eko guma, ugradnju uređaja za učinkovitije korištenje otpadne topline

iz rashladne tekućine motora za vrijeme kada je motor ugašen, nabavu vozila na hibridni

pogon ili koja za pogon koriste plin, te izgradnja punionica za takva vozila. Izvojena sredstva

Fonda koriste se u obliku kamata na kredite, opravdanih troškova ulaganja ili zajma a za tu

svrhu namijenjen je ukupan iznos od 20.000.000,00 (Fond za zaštitu okoliša i energetsku

učinkovitost, 2013). Iako država svojim instrumentima i financijskim potporama ulaže u

zaštitu okoliša, u Eurpskoj uniji je sustav bolje organiziran te se izdvaja više sredstava

nego u Hrvatskoj. Važno je spomenuti da je hrvatska industrija ulagala u promatranoj

2009. godini više sredstava u zaštitu okoliša nego prosjek EU-27 zemalja (0,7%

nasuprot 0,44% GDP-a). Promatrajući ukupna ulaganja u zaštitu okoliša u 2011. godini,

prema izvještajima Eurostata, Hrvatska se sa 1,4% BDP-a približava prosjeku EU u

kojoj je zabilježeno 1,8% ulaganja BDP-a. U Europskoj uniji su ulaganja u zaštitu

okoliša smanjena sa ulaskom u globalnu recesiju. Zbog razlike u visini GDP-a te

uspješnosti gospodarstva i industrije različiti su i iznosi koje svaka država ulaže u

smanjenje onečišćenja. Uzme li se u obzir Indeks performanse zaštite okoliša, EPI,

82

Hrvatska sa 20-im mjestom na ljestvici od 132 države ima čist okoliš. Indeks prati i

ulaganja u okoliš i čistoću a Hrvatska prati trend europskih država poput Njemačke ili

Švedske i ispred je SAD-a, Kanade te susjednih Bosne i Hercegovine ili Srbije.

Poticajne mjere države i državnih institucija koriste svim subjektima u državi, i fizičkim

i pravnim osobama, a kako bi ulaganjem u tehnološka ili stambena rješenja stekli za

sebe korist u pogledu smanjenja potrošnje energije, vode te iskoristivost drugih oblika

energije: sunca, vjetra, vode, biomase čime se u isto vrijeme na državnoj, ali i globalnoj

razini pridonosi očuvanju prirodnih resursa.

83

5. ZAKLJUČAK

Kroz povijest okoliš nije trebao čovjekovu zaštitu. Sam se obnavaljao i nije bilo

onečišćenja. Stupanjem industrijske revolucije, napretkom kojim je čovjek želio svojim

radom učiniti dobro sebi, ali i drugima, vođen željom za profitom ali i potrebom

opskrbe sve više ljudi dolazi do onečišćenja. Nastajanje i rast velikih gradova dovodi do

onečišćenja zraka i vode, buke, zauzimanja sve većih površina zemlje. Buđenjem

svijesti o potrebi zaštite okoliša dolazi do raznih zakonskih regulativa od strane država,

međunarodnih ugovora koji su na dobrovoljnoj bazi potpisnica te svijesti proizvođača i

potrošača a obzirom da su resursi sve oskudniji. Da bi se moglo donijeti zakone o

zaštiti okoliša bilo je potrebno odrediti što se to treba štiti i od čega. Razlikujući

sastavnice okoliša tlo, zrak ili vodu kojima štete kemikalije ili otpadne vode što dovodi

do toga da se ugrožavaju biljne i životinjske vrste ali i ljudi, stvoren je niz zakona i

pravila koja ograničavaju djelovanja čovjeka na okoliš.

Načela okoliša su temelj za izradu zakona pa je načelom preventivnosti određeno da je

prije rada potrebno svaki utjecaj na okoliš spriječiti da se ne dogode onečišćenja. Ako

do onečišćenja dođe onaj tko je štetu prouzročio mora trpjeti i posljedice te time okoliš

prestaje biti dobro koje se može samo iskorištavati bez posljedica po onečišćivača.

Pozitivnu ulogu trebaju imati svi subjekti u državi te stoga svi korisnici okoliša dijele

odgovornost, izdvajaju sredstva za održavanje putem raznih naknada kako bi država

mogla pojedina onečišćenja sanirati. Najveći teret saniranja onečišćenja je na državi

zbog činjenice da je čist okoliš određen zakonom ali i situacijom da se zbog prijašnjih

djelovanja na prirodu ili djelovanja za koja se ne mogu odrediti točni krivci trebaju

nekako sanirati štete.

Da bi se lakše moglo pribavljati sredstva za zaštitu okoliša trebalo je uspostaviti

zakonodavni sustav. Regulacijske mjere propisuje država s ciljem lakšeg sankcioniranja

onečišćivača okoliša. Određuju se kvote za ispuštanje emisija štetnih tvari u prirodu pa

onaj tko prijeđe granicu plaća naknadu. Moraju se poštovati standardi u proizvodnji i

koristiti tehnologije koje najmanje zagađuju okoliš. Razvojem tržišne ekonomije svoje

mjesto zauzimaju ekonomske mjere zaštite okoliša. Prilikom proizvodnje npr. sokova,

plastična ambalaža je teret za okoliš pa proizvođač mora platiti određeni iznos naknade

84

u fond a sredstva se koriste za čišćenje okoliša. U proizvodnji se onečišćuje zrak pa

svako poduzeće ima određeni broj emisija koje može ispustiti u prirodu zašto mu

trebaju dozvole. Ako mu treba više dozvola može ih kupiti na tržištu od poduzeća koji

ima višak. Na taj način se potiče investiranje u čistije tehnologije jer putem dozvola za

emisiju veći zagađivači snose veći financijski teret. Sustav trgovanja emisijama

krakterističan je za razvijenije, tržišno orjentirane zemlje, a prednjači Europska unija.

Ulaskom u Uniju i Hrvatska je postala dio tog tržišta. Spoznajom da je zaštita okoliša

globalni problem dolazi do međunarodnih ugovora kojima se regulira zaštita okoliša na

međunarodnoj razini. Drugi karakter takvih ugovora je dobrovoljna baza između

poduzeća i javnih vlasti, a cilj im je izbjegavanje ekonomskih i regulacijskih

instrumenata. Ekološka davanja „tjeraju“ poduzeća u investiranja u zelenije tehnologije,

potiču na inovativinija rješenja proizvodnje i otvaraju nova tržišta. Posljedično dolazi

do novih industrija i novih radnih mjesta kojih ne bi bilo da ne postoji problem

zagađivanja i zaštite okoliša. Značaj zaštite okoliša ogleda se i u BDP-u država te je

indeks zaštite postao jedan od pokazatelja napretka država.

Počeci zaštite okoliša na međunarodnoj razini datiraju od početka 19. stoljeća kada su

stvorena prva načela o zaštiti okoliša, a pokrivala su gospodarenje vodama i ulov riba.

Ugovori od iznimne važnosti za zaštitu okoliša kakvu danas poznajemo započinju

krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Ujedinjeni narodi, sa

programom za zaštitu okoliša UNEP, postaju glavni voditelji u nastojanju

implementacije zaštite okoliša u sva državna uređenja. Konvencije pod koordinacijom

UN-a (Stockholm, Rio de Jeneiro, Kyoto protokol) imaju dominantnu ulogu u

donošenju zakonodavnih propisa u svim članicama UN-a, pa tako i Hrvatskoj.

Zabrinjava činjenica da unatoč naporima, nema dovoljno efikasnih kazni za djela protiv

okoliša.

Hrvatska je zaštitu okoliša prvotno implementirala u instituciju Zavoda za prostorno

uređenje, a tek kasnije je osnovano posebno ministarstvo. Kao novonastala država kod

stvaranja svog Ustava prepoznala je važnost prirode te njezinu važnost odmah

regulirala. Na taj se način svrstala u vodeće države koje zaštitu okoliša ne reguliraju

samo preko ministarstava, zakona i agencija nego direktno Ustavom. Donošenjem

zakonodavnog okvira, osnivanjem Ministarsva za zaštitu okoliša i prirode koje je

85

zaduženo za ostvarivanje uvijeta zdravog i čistog okoliša i održivog razvoja, Agencije

za zaštitu okoliša koja prikuplja podatke o okolišu i izvješčuje javnost te Fonda koji

financijskom podlogom potiče zaštitu okoliša, Hrvatska je ušla u red država koje imaju

uređeno zakonodavstvo za zaštitu okoliša. Takva organizacija je bila značajna i zbog

ulaska u Europsku uniju u kojoj je sustav zakonodavstva vrlo slično postavljen ali

složeniji. Da bi se nove države članice lakše prilagodile zakonodavstvu Unije postoje

programi prilagodbe opisani u „Bijeloj knjizi“. Stategija razvoja Unije do 2020. godine

uključuje i zaštitu okoliša a pod nazivom „Europa 2020“.

Članice Europske unije moraju u svoja zakonodavstva integrirati zaštitu okoliša i

pridržavati se propisa a kako bi ostvarile pravo na sredstva iz fondova Unije ili banaka.

Nepridržavanje zakonodavnih okvira dovodi do sankcioniranja. Zaštita okoliša je bilo

jedno od najzahtjevnijih poglavlja za Hrvatsku prilikom ulaska u Uniju ne samo zbog

složenosti zakonodavstva Unije nego i zbog manjkavosti u Hrvatskom zakonodavstvu

ali i gospodarstvu, posebice vezano za gospodarenje otpadom. Da bi lakše ostvarivala

projekte vezane za zaštitu okoliša bilo je važno provoditi programe o Strateškoj procjeni

na okoliš (SPUO) i Planu usklađivanja postrojenja sa tehničkim standardima zaštite

okoliša (PUO). Njima se ocjenjuju utjecaji na okoliš koji mogu nastati zbog provedbe

nekog plana ili projekta te ocjena postrojenja na okoliš. Da bi bilo lakše iz

predpristupnih fodova dobiti sredstva za financiranje projekata Hrvatska je osnovala

agenciju za financiranje, SAFU, koja je pomagala investitorima oko projekata koji su

važni za razvoj gospodarstva, uključujući i projekte zaštite okoliša. Uglavnom se radi o

projektima javne kanalizacije, vodoopskrbe, sanacije odlagališta ili izgradnje centara za

gospodarenje otpadom, a u tu svrhu Hrvatska je iz predpristupnih fondova iskoristila

kroz programe pomoći 452 milijuna eura. Sredstvima iz predpristupnih fondova

Europske unije neki projekti su započeti, neki dovršeni a daljnja financiranja Hrvatska

može očekivati korištenjem Strukturnih i Kohezijskih fondova Unije.

Poduzeća koja su prepoznala važnost zaštite okoliša kokurentnija su na tržištu Unije te

tako mogu očekivati povećanje prodaje, ali i dobiti. Da bi se lakše u poslovanje

poduzeća integrirale tehnologije koji ne štete okolišu, stoji na raspolaganju država i

institucije koje subvencijama, smanjenjem poreza ili nekih davanja pomažu

poduzećima. Podizanjem ekološke svijesti kod potrošača i proizvodnja mora biti sve

86

složenija. Jedan je od instrumenata u politici zaštite okoliša izravno usmjeren na tržište

je sustav znakova zaštite okoliša. Znakovima o zaštiti okoliša, koji se nalaze na

proizvodima, omogućava se potošaču lakše upoznavanje s proizvodima. Prvi zankovi

zaštite okoliša počeli se se koristi u Njemačkoj 1977, godine, a Hrvatska je svoj znak

registrirala 1993. Znakovima se informira potrošača o podacima da li je proizvod

proizveden po ekološkim standardima te kako se treba proizvod koristiti (posebno za

kemijske proizvode) ili odlagati ambalaža.

Odlaganje otpada koji nastaje zbrinjavanjem ambalaže ili u procesu proizvodnje u

poduzećima je s vremenom sve bolje. Ono što država mora poduzeti je poticati na veći

obujam recikliranja materijala, oporabe otpada, korištenje za dobivanje energije a u

svrhu smanjenja otpada na nivou države i ušteda u samom poduzeću. Pravilnim

tehnološkim inovcijama poduzećima se otvara mogućnost uštede sirovina,

iskorištavanjem otpada i otvaranje novih pogona za proizvodnju novih proizvoda koji će

osvajati nova tržišta i tako, preko profita, pronaći put do povećanja konkurentnosti ne

samo poduzeća nego i cijele ekonomije.

Prerađivačka industrija je u Hrvatskoj najzastupljenija, a zajedno sa kemijskom i

industrijom prerade nafte spada među najveće zagađivače okoliša. U svojoj proizvodnji

koriste puno prirodnih resusrsa, posebno vode, i to prerađivačka bilo za proizvodnju

proizvoda bilo za pranje sirovina prije same prerade (Podravka, Carlsberg). Korištena

voda koja ne završi u proizvodu treba se pročistiti tehnologijama za pročišćavanje voda,

a prepoznavanjem važnosti zaštite okoliša hrvatska poduzeća koriste najbolje

raspoložve tehnologije koje štede sirovine i ne onečišćuju okoliš. Otpad koji nastaje u

proizvodnji se odvaja, s tim da se dio isporučuje ovlaštenim koncesionarima za

zbrinjavanje otpada dok se dio koristi za grijanje postrojenja čime se štedi na trošku

grijanja. Naftna i kemijska industrija zagađuje zrak emisijama štetnih plinova, vodu i tlo

raznim uljima i kemikalijma. Također, dio otpada zbrinjavaju predavanjem ovlaštenim

koncesionarima a dio otpada koriste za grijanje prostorija što dovodi do ušteda. Kod

naftne i kemijske industrije zbrinjavanje štetnih plinova predstavlja veći problem nego

kod proizvodnje prehrambenih proizvoda, a inovativnim rješenjima takve emisije su

smanjene na način da se koriste u nekom drugom proizvodnom procesu. Iz primjera u

radu, INA CO2 posebnom tehnologijom utiskuje u sustav za crpljenje nafte i plina čime

87

crpljenje postaje učinkovitije, ili ga skladišti u prazne bušotine s ciljem smanjenja

emisija koje za sobom povlače smanjnje troškova s obzirom da je INA od 01.01.2013. u

sustavu utrživih dozvola. Prepoznajući važnost zaštite okoliša potaknuta je proizvodnja

ulja, maziva i goriva koja manje štete okolišu. Na svojim benzinskim postajama

sakupljanjem zauljene ambalaže i ostale materijale pokazuju brigu za okoliš i potiču

potrošače na ekološko ponašanje. Petrokemija također svojim radom šteti okolišu a

emisije štetnih plinova koristi za grijanje. Neopasan otpad na deponijima tehnologijom

ozelenjavanja pretvara se u površinu koja je ekološki i vizualno prihvatljivija za okoliš.

Na primjeru sanacije i izgradnje novog pogona u tvornici trebalo je izraditi SPUO što

ukazuje na poštivanje zakonskih propisa prilikom izgradnje pogona koji imaju značajan

utjecaj na okoliš. Nije mala uloga niti Držvnog meteorološkog zavoda koji preko svojih

stanica za mjerenje kakvoće zraka, voda i tla, a koje se uglavnom nalaze u područjima

najintenzivnijeg rada naftnih i kemijskih industrija, obavještava javnost o kretanjima

emisija. Njihovi izvještaji koriste, osim javnosti, i zagađivačima da vide na kojem se

stupnju zaštite okoliša nalazi njihova tehnologija i kako poboljšati integriranje zaštite

okoliša u svoju proizvodnju.

Okoliš se čuva recikliranjem i preradom otpada a primjer poduzeća Hartmann prikazuje

kako se može preradom papira i kartona stvoriti uspješno izvozno poduzeće. U svojoj

proizvodnji nastoji smanjiti potrošnju električne energije, plina i vode u čemu i uspjeva

korištenjem najboljih raspoloživih tehnologija.

Primjeri iz prakse pokazuju da hrvatska poduzeća nastoje uvesti zaštitu okoliša u svoje

poslovanje, smanjuju troškove racionalnijom upotrebom sirovina i korištenjem boljih

tehnologija koje štite okoliš ali još uvijek ima prostora za poboljšanje. Iako se

industrijski otpad, voda, zrak i ambalaža, nastoji što više ekološki zbrinuti, u

gospodarstvu Hrvatske ima puno primjera gdje se mogu stvoriti nova radna mjesta ili

bolje iskoristiti otpad. Prijašnjih godina se otpad se puno više odlagao na divlja

odlagališta te gospodarstvo sada snosi teret sanacije takvih odlagališta. Broj tvrtki koja

u svoje poslovanje uvode sustav gospodarenja otpadom raste te se otpad sve manje

odlaže na divlja odlagališta, a sve više isporučuje za to ovlaštenim koncesionarima. Dio

takvog otpada se reciklira ili oporabljuje a dio izvozi. Nedostatak u gospodarenju

otpadom je loše korištenje otpada. Država bi trebala nastojati osigurati preradu, npr.

88

elektroničkog otpada ili olupina automobila što bi dovelo do otvaranja novih radnih

mjesta a takav prerađeni metalni otpad plasirao bi se na domaće tržište u tvornice koje

isti takav prerađeni metal uvoze.

U Europskoj uniji različiti su ulagači u zaštiti okoliša. To može biti industrija, javni

sektor ili poduzeća koja pružaju usluge zaštite okoliša. Države Unije u različitim

iznosima investiraju u projekte zaštite okoliša što ovisi o njihovoj razvijenosti i iznosu

BDP-a. Iako se Hrvatska nalazi pri dnu ljestvice država Europe po ulaganjima u zaštitu

okoliša po Indeksu performanse zaštite okoliša je ispred naprednijih država Unije ali i

svijeta, npr. Danske, SAD-a ili Japana. Na ulaganja svih država utjecala je i svjetska

ekonomska kriza pa kako se države oporavljaju tako i visina ulaganja raste. Hrvatska

zapravo ima prednost po očuvanosti okoliša pred industrijski razvijenijim državama

zbog manjeg prisustva onečišćenja uzrokovanog industrijskom proizvodnjom, što ne

znači da ulaganja u novije tehnologije nisu nužna. Da bi Hrvatska i poduzeća u

Hrvatskoj pratila trendove u europi i svijetu nužna je bolja organiziranost u dijelu

gospodarenja otpadom. Iako poduzeća ulažu u postrojenja koja omogućavaju bolju

zaštitu okoliša i zbrinjavaju otpad na odgovarajuće načine, nužna je veća angažiranost

svih nositelja u gospodarstvu.

U postizanju veće konkurentnosti poduzeća i države općenito značajnu ulogu ima sama

država i njezine institucije. Svojim programima mogu poticati razvoj modernijih

tehnologija koje će biti od važnosti za razvoj zelenog gospodarstva. Zbog sve

izraženijih klimatskih promjena cilj treba biti smanjenje emisija štetnih plinova do

2050. godine a što je određeno potpisivanjem Kyoto protokola.

Kako Zemlja nema neograničenu sposobnost apsorpcije otpada, recikliranje i oporabu

otpada treba dovesti do najveće moguće razine najviše iz razloga što je otpad zapravo

sirovina koja se može koristiti u daljnjoj proizvodnji uz prethodnu obradu. Ideja o

smanjenju i obradi otpada vodi do povećanja zaposlenosti, novih tehnologija i

inovativnosti društva. Umjesto korištenja fosilnih goriva treba se početi korisiti

obnovljive izvore energije: sunce, vjetar, geotermalnu vodu, biomasu. Programi države

su, preko Fonda za zaštitu okoliša, krenuli u tom smjeru ali potrebna je i povezanost

znanosti i gospodrstva. U Hrvatskoj postoji puno napuštenih industrijskih postrojenja,

89

objekata i ona se mogu koristiti za proizvodnju dijelova za elektrane, cjevovode, filtere,

a država ima namjeru takve projekte financirati preko Državnog proračuna, Fondova,

suvencioniranjem kamata ili nekim drugim olakšicama.

Zeleno, ekološki prihvatljivo gospodarstvo, ujedinjuje sve sektore gospodarstva:

industriju, poljoprivredu, turizam, proizvodnju energije i transport u jednu novu cjelinu,

a zaštita okoliša postaje spona između razvijenih i nerazvijenih zemalja, različitih

političkih uređenja država i različitih kontinenata.

90

POPIS LITERATURE

KNJIGE

1. Carter, N. 2004, Strategije zaštite okoliša, Barbat, Zagreb

2. Črnjar, M., Črnjar, K. 2009, Menadžment održivoga razvoja, Fakultet za menadžment

u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

3. Goodstein, E. S. 1999, Ekonomika i okoliš, Mate d.o.o., Zagreb

4. Kovačević, I., 2012, Moderni pogled na svijet i ekološka kriza, Europski

defendologija centar, Banja Luka

5. Lončarić-Horvat, O. i suradnici 1998, Osnove prava okoliša, Organizator, Zagreb

6. Richardson, M. 1995, Učinci rata na okoliš;Hrvatska, Izvori, Zagreb

7. Springer, O. P. Springer, D. 2008, Otrovani modrozeleni planet, Meridijani, Samobor

8. Tišma, S. i suradnici 2009, Zaštita okoliša i regionalni razvoj, iskustva i perspektive,

Kugler d.o.o., Zagreb

9. Udovčić, B. 2009, Čovjek i okoliš, Kigen, Zagreb

ČLANCI

10. Bačić, A. 2008, Ustavni temelji i problemi zaštite okoliša u hrvatskom i europskom

pravu, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (Online), vol. 45, br. 4, dostupno na

URL: http://www.pravst.hr/ , pogledano 25.04.2013.

11. Ćosić, L., Zečević, N. 2013, Primjena primarnih tehnologija smanjenja emisije

N2O, Kemija u industriji, vol. 62, br.1-2, dostupno na URL;http://hrcak.srce.hr/,

pogledano 12.02.2013.

12. Dominis, Ž. 2006, Posljedice stupanja na snagu Protokola iz Kyota, Naše more,

vol. 53, br. 3-4, dostupno na URL:http://hrcak.srce.hr/, pogledano 25. 05.2013.

91

13. HINA, 2012, Za jednu kockastu garnituru treba 13 plastičnih boca, dostupno na

URL; http://www.novilist.hr/, pogledano 16.08.2013.

14. Imponere d.o.o., 2010, Financiranje projekta u području zaštite okoliša, Vivere,

dostupno na URL;http://www.vivere.hr/, pogledano 25.04.2013.

15. Kiš, D. i suradnici, 2007, Motorno ulje-opasan otpad, Poljoprivreda, vol. 13., br. 2,

dostupno na URL:http://hrcak.srce.hr/, pogledano 16.03.2013.

16. Leaković, S. i suradnici, 2012, Primjena industrijskog otpada CaF2 u procesu

ozelenjivanja odlagališta, Kemija u industriji, vol. 61., br. 11-12, dostupno na

URL;http://hrcak.srce.hr/ , pogledano12.02.2013.

17. Luttenberger, A. 2003, Usklađivanje propisa Europske unije o održivom razvoju u

Republici Hrvatskoj, Pomorski zbornik, vol. 41., br. 1,dostupno na

URL: http://hrcak.srce.hr/ , pogledano 10.03.2013.

18. Runjuć Sokele, M, 2012, Gospodarenje komunalnim i plastičnim otpadom u

Europskoj uniji, Polimeri: časopis za plastiku i gumu, vol. 33, br. 1.,

dostupno na URL;http://hrcak.srce.hr/ , pogledano 12.02.3013.

19. Stojiljković, M., Pavlović, M. 2009, Utjecaj maziva na okoliš, Goriva i maziva, vol.

48, br. 1, dostupno na URL:http://hrcak.srce.hr/ , pogledano 14.03.2013.

20. Tomšić, Ž., Debrecen, N., Vrankić, K. 2006, Eksterni troškovi proizvodnje

električne energije i njihovo uključenje u politiku zaštite okoliša, Energija, vol. 55., br.

2, dostupno na URL:http://hrcak.srce.hr/ , pogledano 14.03.2013.

21. Vojvodić, V. 2012, Zaštita okoliša, Kemija u industriji, vol. 61., br. 3, dostupno na

URL:http://hrcak.srce.hr/ , pogledano 12.03.2012.

92

22. Vojvodić, V. 2012, EEA: Izgradnja budućnosti kakvu želimo – novi izvještaj

povodom svjetskog dana okoliša, Zaštita okoliša, Kemija u industriji, vol. 61., br. 9-10,

dostupno na URL; http://hrcak.srce.hr/, pogledano 12.02.2013.

23. Novoselec, I. 2013, Veličina europskog zelenog biznisa i hrvatske šanse, Banka, on

line, 27.01.2013., dostupno na URL; http://www.banka.hr/ , pogledano 20.08.2013.

OSTALI IZVORI

24. Agencija za zaštitu okoliša, 2008, Izvješće o stanju okoliša u republici Hrvatskoj

2005-2008., dostupno na: http://www.azo.hr/, pogledano 23.03.2013.

25. Agencija za zaštitu okoliša, 2012, Odabrani pokazatelji stanja okoliša u Republici

Hrvatskoj 2012, dostupno na URL: http://www.azo.hr/, pogledano, 24.03.2013.

26. Agencija za zaštitu okoliša, 2013, Izvješće o dostupnosti informacija o okolišu u

Republici Hrvatskoj i usuglašenosti s potrebama EEA, dostupno na URL:

http://www.azo.hr/, pogledano 26.05.2013.

27. Bačun, D. 2009, Priručnik o znhakovima na proizvodima i ambalaži, Hrvatski

poslovni savjet za održivi razvoj, dostupno na, URL:http://www.hrpsor.hr/, pogledano

27.03.2013.

28. Carlsberg d.d. Koprivnica, 2011, Izvješće o društveno odgovrnom poslovanju 2011,

dostupno na URL:http://www.carlsberg.hr/, pogledano 12.02.2013.

29. Državni meteorološki zavod, 2012, Ocjena kvalitete zraka na teritoriju Republike

Hrvatske za razdoblje 2006.-2010. godine, dostupno na URL: http://vrijeme.hr/ ,

pogledano 26.04.2013.

30. EEA, Europska agencija za zaštitu okoliša, 2009, SOER, Europsko izvješće o

okolišu, stanje i izgledi za 2010, dostupno na URL; http://www.eea.europa.eu/soer,

pogledano 14.06.2013.

93

31. EEA, Europska agencija za zaštitu okoliša, Okoliša porezna reforma; povećanje

individualne plaće i poticanje inovacija, dostupno na URL;http://www.eea.europa.eu/,

pogledano 31.01. 2013,

32. Europska komisija, 2010, Europa 2020, Strategija za pametan, održiv i uključiv

rast, priopćenje, dostupno na URL; http://www.azoo.hr pogledano, 14.08.2013.

33. Energetika-net.com, autor, A.H.,2013., dostupno na URL;http://www.energetika-

net.com/, pogledano 14.05.2013.

34. Enter Europe, vodič kroz informacije o Europskoj uniji, pogledano,

24.04.2013.,URL: http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=107

35. Eurostat, izdaci industrije, javnog sektora i specijalnih pružatelja usluga za zaštitu

okoliša dostupno na URL:http://epp.eurostat.ec.europa.eu/

URL;http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/

URL:(env_ac_exp1), (env_ac_exp1r2) i (nama_gdp_c), pogledano 24.04.2013.

36. Fakultet eletrotehnike i računarstva, Eko oznake, prezentacija, dostupno na URL;

www.fer.unizg.hr/_, pogledano 27.03.2013.

37. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, 2013, Natječaj za korištenje

sredstava fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost radi sufinanciranja

projekata energetski učinkovite i ekološke javne rasvjete, dostupno na

URL;http://www.fzoeu.hr/ pogledano 20.08.2013.

38. Hartmann d.d. Hrvatska, Koprivnica, 2011, Izvješće o održivosti 2011, dostupno na

URL: http://www.hartmann.dk/, pogledano, 12.02.2013.

39. INA d.d, 2012, Izvješće o održivom razvoju 2011,dostupno na URL;

http://www.ina.hr/ pogledano 12.02.2013.

94

40. Kolarević, J. 2007, Označavanje kemikalija koje se stavljaju u promet, . „Potrošač“ -

Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dostupno na URL; www.apos.org.rs/,

pogledano 14.08.2013.

41. Koprić, I., Musa,A.,Đulabić,V, 2013, Europski standardi regulacije službi od općeg

interesa: (Kvazi)nezavisna regulacijska tijela u izgradnji modernog kapitalizma,

dostupno na URL;http://www.pravo.unizg.hr/_, pogledano 25.04.2013.

42. Leaković, S., Zečević, N, 2007, Sanacijski program za smanjenje emisije

sumporvodika, Petrokemija Kutina, naručitelj, Grad Kutina, dostupno na URL;

http://www.kutina.hr/, pogledano 20.08.2013.

43. Ministarstvo regionalnog razvoja i fodova Europske unije, 2005, Strateški okvir za

razvoj 2006.-2013., dostupno na URL:http://www.mrrfeu.hr/ pogledano 23.03.2013.

44. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2008, Pregovaračka stajališta RH u

pregovorima s EU-poglavlje 27. Okoliš, dostupno na URL; http://www.mzoip.hr/,

pogledano, 14.05.2013.

45. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, Strateške odrednice za razvoj zelenog

gospodarstva, Zeleni razvoj Hrvatske, dostupno na, URL: http://www.mzoip.hr/,

pogledano 24.04.2013.

46. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2011, Smjernice za informiranje i

sudjelovanje javnosti i zainteresirane javnosti u postupcima PUO i SPUO, dostupno na

http://puo.mzoip.hr/ , pogledano, 24.04.2013.

47. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2012, Zahjev za utvrđivanje objedinjenih

uvjta zaštite okoliša tvrtke Carlsberg Croatia, 2012. dostupno na http://www.mzoip.hr/,

pogledano 20.08.2013.

48. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 2013, Smanjivanje količine otpada, dostupno

na URL; http://www.mzoip.hr/ , pogledano, 19.08.2013.

95

49. Mrvelj Čečatka B, Trening o kaznenim djelima protiv okoliša u organizaciji ECENA

mreže - CLUSTER III, Mađarska, 2008., dostupno na URL; http://www.mzoip.hr/,

pogledano 25.04.2013

50. Narodne novine, 1992, Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj,

dostupno na URL:http://zakon.poslovna.hr/ , pogledano 21.02.013.

51. Narodne novine, 2002, Nacionalna strategija zaštite okoliša, dostupno na

URL;http://narodne-novine.nn.hr/ , pogledano 25.08.2013.

52. Narodne novine, 2003, Zakon o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost,

dostupno na URL; http://narodne-novine.nn.hr/ , pogledano, 14.08.2013.

53. Narodne novine, 2004, Zakon o otpadu, dostupno na URL; http://narodne-

novine.nn.hr/, pogledano, 20.03.2013.

54. Narodne novine, 2005, Zakon o zaštiti prirode, dostupno na; http://narodne-

novine.nn.hr/, pogledano 21.02.2013.

55. Narodne novine 2007, Zakon o zaštiti okoliša, dostupno na, URL:

http://narodne-novine.nn.hr/, pogledno 21.02.2013.

56. Narodne novine, 2011, Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih

središnjih tijela državne uprave, dostupno na URL; http://narodne-novine.nn.hr/ ,

pogledano, 14.08.2013.

57. Narodne novine, 2011, Zakon o zaštiti zraka, dostupno na URL; www.zakon.hr/ ,

pogledano 21.02.2013.

58. Petrokemija d.d. Kutina, 2011, Zaštita okoliša, izvješće za 2011, dostupno na URL;

http://www.petrokemija.hr/ , pogledano 12.02.2013.

96

59. Podravka d.d. Koprivnica, 2007., Izvješće o održivom razvoju grupe Podravka,

dostupno na URL: http://www.podravka.hr/, pogledano 12.02.2013.

60. SAFU - Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU

fondova, Programi EU, dostupno na URL;http://www.safu.hr/ pogledano 24.03.2013.

61. Turistička zajednica grada Županje, Ekološke oznake i deklaracije, dostupno na

URL;http://tz-zupanja.hr/, pogledano 27.03.2013

62. Udruga Prijatelji životinja, Prljava industrija i kravlje ludilo, dostupno na URL;

http://www.prijatelji-zivotinja.hr/, pogledano 24.04.2013.

63. Uredba o osnivanju agencije za zaštitu okoliša, Narodne novine (47/99), dostupno

na URL; http://narodne-novine.nn.hr/, pogledano 14.08.2013.

64. Uredba o osnivanju Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i

projekata Europske unije, Narodne novine (90/2007), dostupno na URL;http://narodne-

novine.nn.hr/ , pogledano 21.02.2013.

65. Vidaček, I., 2011, Institucije EU, EnterEurope, vodič kroz informacije o EU,

dostupno na URL;http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=107, pogledano

14.08.2013.

66. Yale University, 2012, EPI, Indeks performanse zaštite okoliša, dostupno na URL:

http://epi.yale.edu /, pogledano 21.02.2013.

67. Zelena akcija, Razumjeti opad, 2012, priručnik, dostupno na URL;http://s3-eu-

west1.amazonaws.com/, pogledano 27.03.2013

97

POPIS TABLICA

Redni

broj Naziv Stranica

1. Neke korištene „eko oznake“ 28

2.

Infrastruktura gospodarenja otpadom u Njemačkoj (stanje

2009.) 34

3.

Ulaganja u zaštitu okoliša u poduzeću Podravka d.d. od 2005-

2007. godine 40

4. Proizvodnja otpada upoduzeću „Carlsberg“d.d. 2011. god. 45

5.

Potrošnja vode, plina i struje, u poduzeću „Hartmann“

Hrvatska za razdoblje 2007.-2011. godine 48

6. Emisija u vode iz poduzeća INA d.d od 2007-2011. godine 51

7.

Emisije onečišćujućih tvari u zrak iz poduzeća Ina d.d. od

2007-2011. godine 52

8.

Novčani iznosi ulaganja u zaštitu okoliša- naknade u poduzeću

INA d.d. od 2010-2011. godine 53

9. Prekogranični promet otpadom u RH od 2004-2008. godine 60

10.

Isplaćena sredstva Fond za zaštitu okoliša i energetsku

učinkovitost

od 01.01.2004- 30.11.2008 72

11.

Rangiranje po EPI Indeksu (Indeks performanse zaštite

okoliša) 73

98

POPIS GRAFIKONA

Redni

broj Naziv Stranica

1.

Način gospodarenja plastičnim otpadom u EU-27 te Švicarska i

Norveška u 2011. godini 33

2. Ukupni otpad poduzeća „Podravka“ od 2005-2007. godine 39

3.

Prosječna potrošnja energije hl piva u poduzeću „Carlsberg“ d.d. od

2010-2011. godine 42

4.

Prosječna potrošnja vode po hl piva u poduzeću „Carlsberg“ d.d. od

2010-2011. godine 43

5.

Prosječna proizvodnja otpada u poduzeću „Carlsberg“ d.d.,u t/hl od

2010-2011. godine 43

6. Upravljanje otpadom u 2011. godini u poduzeću „Carlsberg“ d.d. 44

7. Proizvodnja otpada u poduzeću "Carlsberg"d.d. u 2011. godini 46

8.

Prodani proizvodi od 2001-2011.godine u tonama u poduzeću

„Hartmann“ 48

9.

Emisije štetnih plinova u poduzeću „Hartmann“ d.d. od 2001-2011.

godine 49

10.

Relativni udjeli pojedinih onečišćenja u ukupnoj emisiji onečišćenja

u 2011.godini u poduzeću „Petrokemija“ 55

11.

Udio pojedinih onečišćenja u ukupnoj emisiji onečišćenja u zrak

2007- 2011. godine u poduzeću Petrokemija Kutina 55

12.

Broj tvrtki u Republici Hrvataskoj s izrađenim planovima

gospodarenja otpadom od 2006.-2008.godine 58

13.

Količine prijavljenog proizvodnog otpada od 2005.-2008.godine u

Republici Hrvatskoj u tonama 59

14. Vrste izvezenog neopasnog otpada u RH od 2004-2008. godine 61

15.

Ukupni izdaci za zaštitu okoliša EU27, 2001. – 2009. godine (EUR

mil.) 64

16.

Izdaci industrije za zaštitu okoliša, 2009.godini (% GDP) u EU27 te

Švicarskoj i Hrvatskoj 65

99

17.

Izdaci i investicije javnog sektora za zaštitu okoliša, 2009. godini

(%GDP) u EU27 te Švicarskoj, Norveškoj i Hrvatskoj 66

18.

Izdaci specijaliziranih pružatelja usluga zaštite okoliša, 2009.

godini (%GDP) u EU27 te Švicarskoj, Norveškoj i Hrvatskoj 67

19.

Ukupna ulaganja u zaštitu okoliša u 2011. godini u RH izraženo u

% 70

20.

Ukupni izdaci i investicije poslovnih subjekata za zaštitu okoliša i

udio u BDP-u od 2004-2011. godine 71

100

POPIS SLIKA

Redni

broj Naziv Stranica

1. Prikaz nekih eko oznaka koje se koriste u svijetu 27

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom REGULACIJA ZAŠTITE

OKOLIŠA U FUNKCIJI POVEĆANJA KONKURENTNOSTI PODUZEĆA izradila

samostalno pod voditeljstvom Doc. sc. Dunja Škalamera-Alilović. U radu sam

primijenila metodologiju znanstveno-i s t r a ž iv ačko g r ad a i k o r i s t i l a

l i t e ra tu r u k o j a j e n av ed en a n a k ra j u d ip lom sk o g r ad a . Tuđe

spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili

parafrazirajući navela ud i p l o m s k o m r a d u n a u o b i č a j e n ,

s t a n d a r d a n n a č i n c i t i r a l a s a m i p o v e z a l a s

k o r i š t e n i m bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na

službenim stranicama Fakulteta.

Studentica

Dubravka Dragašević