SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek: Hrvatski jezik i književnost

Kolegij: Hrvatska književnost 20. stoljeća

Elementi karnevalizacije u Kurlanima Mirka Božića

Studentica: Ana Maras Mentor: prof. Josipa Korljan

U Splitu 13. svibnja 2012. g.

0

UVOD

Mirko Božić se svojim Kurlanima (1952.) kao dijelom epski zamišljene trilogije (uz

Neisplakane, 1955. te Tijela i duhove, 1981.) predstavio kao uistinu samosvojna i samonikla

književna pojava. Nakon što se na literarnoj sceni afirmirao kao dramski pisac, javio se ovim

čudesnim i neobičnim romanesknim tekstom koji najbolje svjedoči o složenosti i osebujnosti

njegovog talenta.

Rodivši se u Sinju, Božić se razvijao u vrijeme Kraljevine SHS i monarhofašističke

Jugoslavije. U tom okruženju su se svakodnevno ukršatavali ljudi sela iz Cetinske krajine i

malograđanski, činovničko-trgovački sloj u čijem je krugu i sam pisac odrastao. Iz te je

perspektive autor vrlo rano mogao uočiti raspoloženje građanskoj sloja spram bijednog i

mukotrpnog života sela iz Krajine pa će kasnije progovoriti: „Prije nego što sam napisao

roman Kurlani, duboko sam u sebi doživio ljude – Kurlane. A to znači: doživio sam čitav

jedan životni kompleks u sebi, s mog stajališta. Prototipovi su postojali, ali osobe u djelu su

moje vlastite, stvorene. Uvodio sam ih u radnju i neprekidno mijenjao. Ukoliko sam ih više

mijenjao, više stvarao, utoliko su bili bolji, literarniji, a „najumjetničkiji“ bili su oni tipovi

koje sam imaginirao, stvorio i uzdigao do lika koji je uvijek kompleksniji od životnog

prototipa, jer je stvoren u dubinama duše. Ne znam kad sam počeo doživljavati Kurlane.

Možda davno, kao dječak.“

Dakle, riječ je o još jednom piscu čije je djelo snažno obilježeno zavičajem, ali koji

unaprijed zadan prostor i motive nadrasta širinom i složenošću interpretacije, pokušavajući

odgovoriti na temeljna pitanja ljudske egzistencije.

1

KURLANSKA TRILOGIJA

Kritika je njegovu „kurlansku trilogiju“ najčešće hvalila epitetom elementarnosti, čime

se podrazumijevala izvornost, naturalnost, spontanost i ljudska autentičnost. Božić prati svoje

junake u surovoj zbilji sinjsko-cetinske krajine tridesetih godina prošlog stoljeća sve do

krvavih ratnih sukoba. Njegov književni opus neobičan je spoj tradicionalnih i suvremenih

postupaka. Tematski djelo nije nikakva novost u hrvatskoj književnosti, štoviše, motivacijski i

problemski je naslonjeno na tradiciju: odnos selo-grad, staro-novo, pojedinac-društvo, položaj

žene u patrijarhalnoj zajednici itd. Kad govorimo o strukturi romana, ona je moderna i

suvremena - ne poznaje klasičnu fabulu i naraciju, romansijerski zaplet, kulminaciju i rasplet.

Bogata je detaljima, motivima, paralelnim radnjama, lirskim i dramskim dijelovima, što je

sve obogatilo i zaokružilo njegovo djelo. Božić ne istražuje konkretne aspekte jednog

vremena samo da bi nam ostavio nekakvu „poruku“, već se izdiže iznad tih motiva

pokušavajući proniknuti u smisao ljudskog postojanja i tkivo čovjekove sudbine (Vučetić,

1998: 218-222). Na to nas pitanje upućuje i uvodni dio jednog poglavlja u Kurlanima: Život

iznenađuje takvim neočekivanostima ljude koji misle da ih protiv neprijatelja sami pokreću,

pa je i samo to iznenađenje začetnik nove posljedice na novom kolu vrtnje.

Roman je samo prvi čin jedne životne drame koja će se kasnije nastaviti i kroz ostale

dijelove trilogije. Radnja je smještena u svijet Dalmatinske zagore te pripovijeda o

stanovništvu Sinja i Cetinske krajine, njihovim odnosima i vjerovanjima, a neizravno i o

društvenim i političkim prilikama 30-ih godina prošlog stoljeća. Fabularni zaplet temelji se na

bezazlenoj i smiješnoj zgodi. Jarac, vlasništvo Silvestra, starješine Kurlana Donjih, brsti

živicu loze u njegovom vinogradu, a kada mu se pridruži magarac starca Mrke iz Kurlana

Gornjih, izbije sukob. Napetosti imeđu dviju obitelji kulminiraju Silvestrovim pokušajem da

zajedno sa sinovima sruši suhozid na Strmenduši – komadu zemlje koji pripada Gornjim

Kurlanima i kroz koju je simbolički izražena njihova ljubav prema životu i želja za

samoodržanjem. Slika Strmenduše u trenutku kada je gornjokurlanski momci brane od svoje

donjokurlanske braće, snažna je metafora njihove kurlanske prasnage. Taj nezahvalni posjed s

kojega je većina zemlje u međuvremenu otcurila, dokaz je njihovog opstanka, ljudskog

uporišta i dostojanstva (Detoni – Dujmić, 2008: 382).

Patrijarhalni moral sudaren sa svjetonazorima novog vremena, Božićeve junake

počinje lomiti i lišavati individualnosti. To se najbolje vidi na primjeru starješine Donjih

Kurlana, koji će u svom osjećaju nadmoći i iskrivljenom pojmu pravde, izazvati sukob tamo i

2

gdje nije u pravu. Uzrok tome je vjerojatno i osjećaj krivnje zbog odcjepljenja i otuđenja od

svog gornjeg roda. Silvestar je tako grubo razapet između između plemenskog panja i novih

izazova, a ne može se reći ni da je čovjek bez duše, zna suosjećati s gornjokurlanskom

braćom i njihovim nevoljama. On je duboko tragičan lik u nizu uspješno ocrtanih kurlanskih

sudbina. Bez iskonskog i zdravog kurlanskog oslonca u sebi, pun je duševnih nemira,

zatomljenih poraza i srušenog ugleda. Naprotiv, Mrkan, njegov stariji brat, pravi je izdanak

kurlanske loze. Uspravan i istinoljubiv, on se neće poniziti u životu i neće dočekati

gospodsku, sudsku komisiju u vinogradu, ustat će iz svoje smrtne postelje i braniti

Strmendušu – dušu njihove obitelji (Pavletić, 2006: 101-110; Detoni – Dujmić, 2008: 382).

U slikanju seljačkih karaktera i seljačke sredine uopće, Mirko Božić je bio izuzetno

uvjerljiv pa su mu likovi iz seljačkog svijeta životni, autohtoni i samostalni. Bilo u surovosti

ili pak u blagosti svojih duša, oni žive intenzivno i strasno. Pored već spomenutog Silvestra i

Mrkana, takav je i maloumni Berleša, pravim imenom Blaž Kurlan, „udrit u glavu“, od kojega

je „sinjska fukara učinila sprdnju“ obukavši ga u medvjeđe krzno, zarađivala na njegovim

batinama. Susrest ćemo se i sa likom Gavrana, poštenjačine i „veseljaka što u kolu spliće

najbezobraznije stihove koje kasnije raznose po zaseocima tupoglavi i nenadareni, „pričeviti

momci“, a jutrom desetoro gladne djece pusti kroz otvorena vrata u bijeli svijet „kao da goni

blago iz tora“. Tu su i ružni, maljavi sivac, zelenaš i sebičnjak Bikan, što se u svom

gorštačkom svijetu nosi s osjećajem manje vrijednosti; i Mrkoglav, gazda-krčmar, uvijek u

lukavim uspjesima, a „mrsko zamišljen kad gubi“; pa Surko i Sukan, gornjokurlanski mužjaci

što „nakotiše djece kao miševa“, na tugu i žalost Kurlana Donjih koje biju nevolje intimne,

obiteljske i društvene. Autor je portretirao i lik Krđe, Perkinog djevera, gušavog, naprasitog i

lascivnog; i Filipa, impulzivnog i osornog, uvijek u akcijama i sukobima, otresitog i

podrugljivog, pa i zlobnog kao onda kad bremeni i prti maloumnog Blaža Kurlana s

prepunom košarom zemlje – crnice: „… neka nosi kad je takav.“ No, ponekad i u toj surovosti

ispliva poneki plemeniti osjećaj na površinu. Tako jecaj izvanbračnog Garinog djeteta, takne

Andriju ravno u srce pa je tada prvi put prestao doživljavati sestru kao grešnu, krivu i

sramotnu djevojku. Osobito su uspjeli opisi obespravljenih žena. Jedna takva patnica jest i

Perka, mlada udovica u rodu Kurlana Donjih koja rodi Filipovo dijete, ali kasnije zbog

osjećaja krivnje prema njegovoj supruzi Anđeliji, odluči okajati grijehe na proštenju. Završni

prizor njene kalvarije s mrtvim djetetom u naručju dojmljiv je po snazi slike, a strašan po

dubini bola i beznađa (Dorkin, 2002: 197- 213; Pavletić, 2006: 27-29).

Bizarna parnica zapravo ukazuje na dublji nesklad među obiteljima. U novonastalim

okolnostima najgore prolaze samozatajne kurlanske žene: Gara, Perka i Anđelija. Među tim

3

ženama razvio se zanimljiv odnos solidarnosti i potpore iako su zapravo suparnice. Posljednje

dvije imaju sinove s istim muškarcem, Filipom, a Gara je rodila nezakonito dijete nepoznatog

oca. Ženski su likovi društveno degradirani i obiteljski marginalizirani, ali su zato u

Božićevim romanima ljudski superiorniji, nadmoćniji zato što je u njima otkriveno najviše

humanih vrednota. Uz seljake, u romanu se javljaju i likovi građana koji razrješavaju seljačke

razmirice. Sudac Marić, odvjetnik Kalkić koji zastupa Gornje Kurlane, i odvjetnik Zrnić kojeg

su angažirali Donji Kurlani, tipski su likovi u službi vlasti. Predstavljaju beskrupulozne

karijeriste i okrutne poluinteligente koji su spremni iskoristiti tuđu slabost i jad. Nerijetko se

autoru predbacivalo da su mu likovi građana manje uspjeli i autentični nego likovi seljaka. I

sam Božić je jednom prilikom izjavio da je građane htio fotografirati, dok je seljake intuitivno

stvarao. S druge strane, intelektualce je mnogo teže nijansirati jer su oni ne samo složeniji,

nego i teže shvatljivi. Sve što je knjiško i iskonstruirano, dio je njihove druge prirode pa i

njih samih. Jaz između njih i seljaka nam dobro dočarava scena u kojoj sudac Marić

hladnokrvno i proračunato uvodi stranke u veliku sobu s foteljama i ničice ih baca pred

autoritetom Pravde. U stanju je bio čak i prekinuti parnicu zbog zvižduka s ulice. Pred

strankama je otvorio prozor i ugovarao s Rokom lov na zečeve, planirajući svoju

svakodnevnu razonodu pred ljudima koji se nalaze u sudbonosnom trenutku. Na kraju, kad su

seljaci izašli, on naređuje podvorniku: „Toma, provjetri!“ U tome je sadržana čitava istina o

jazu i nerazumijevanju, o nemjerljivim udaljenostima među svjetovima i klasama (Dorkin,

2002: 195-197; Šicel, 1998: 169-171).

Pogledamo li kako je autor kompozicijski razvio fabulu, uočit ćemo da ona ima dva

zaokružena dijela unutar kojih se kao sporedan problem provlači parnica između Kurlana

Gornjih i Donjih. Međutim, svaki od tih dvaju dijelova romana ima izvanrednu završnicu: u

prvom dijelu to je detaljan opis karnevala, a u drugom masovna scena procesije u čast Gospe

Sinjske.

4

ELEMENTI KARNEVALIZACIJE

Koncept karnevala razvio je Mihail Bahtin, ruski književni teoretičar i filozof jezika.

On je, analizirajući fenomen karnevala i smijehovne kulture srednjeg vijeka i renesanse,

formirao filozofiju kanevala. Za njega taj pojam predstavlja ne samo određeni pogled na

svijet, nego i specifičnu književnu formu koja se suprotstavlja oficijelnom životu. Takav

svijet je ustrojen općeprihvaćenim pravilima i društvenim hijerarhijama. Nasuprot njemu stoji

karnevalski svijet, svijet u kojem narod dolazi do punog izažaja u smislu poništavanja

postojećih pravila i uspostavljanja vlastitih (Beker, 1999: 75).

U Božićevim se Kurlanima karneval i procesija javljaju kao metonimije života puka u

kojima se manifestira karnevalesknost autorova izraza. Autor je motivom karnevala posegnuo

za simbolikom: to neće biti samo registracija jednog običaja, nego prije svega literarni čin sa

širim opsegom značenja. Seljaci i građani su provedeni kroz jednu ludoriju, a piscu je bio cilj

shvatiti njezin smisao. Tako će pred čitateljem u atmosferi originalnih i neponovljivih detalja

postupno izranjati svijet unutarnjih tuga i potisnutih jada (Vučetić, 1998: 224).

Već u prvoj sceni je predstavljen opći metež u kojemu je i sirotinji dopuštena javna

pobuna. Naime, tijekom kanevala vladaju posebna pravila i zakoni. Dolazi do zamjene uloga,

a u toj logici izokrenutosti osobito je važno ukidanje hijerarhijskih odnosa. To se uočava i u

sljedećoj sceni:

Evo ih, pobunjenici naviru iz dvorišta, šume i kipe ulicama kao meso u vojničkim kazanima,

skupljaju se bez reda i jurišaju bez vođa. Danas nitko nije žedan vina ni gladan mesa, danas

se brate ljudi u lanom šarenilu kostima, pod krinkom koja je skrila lice, bijesu i zlobu, samo

ne ženu koja će i u paklu tražiti i biti tražena (Božić, 1989: 146).

Nakon ovog uvoda slijedi slika samog karnevala:

Sporednim ulicama najprije hodočasti po koja grupica lemozinaša kričavo namrčena lica i

ruku uljenim bojama, crvenim krep-papirom i ugljevljem; za mali bakšiš nuđaju darovatelju

kakav bijedni, ali rijetki užitak. Sastavili su glazbu od kuhinjskih zaklopaca, goveđih rogova,

latenih petrolejskih kanta, željezničkih pištaljki; prakljačama se lupaju po turu kao po bubnju,

a mjesto kapelnika drže na uzici psa s brnjicom, kojemu su za rep vezali šišarke, limenke i

đerdan probušenih austrijskih banica (Božić, 1989: 146).

5

Kao što se vidi iz prikazanih scena, karnevalska groznica nosi ljude i oni se u njoj

imaju priliku izdići iz mase i postati nešto više – postati heroji, pa makar ta nova uloga bila

puka ironizacija njih samih. Jedan od takvih lažnih junaka je i Blaž Kurlan, zvani Berleša.

Usred ovog meteža raja se okupljala oko „mede“ kojega je on utjelovio. Bila je to ideja

gradskih kartaša i prevaranata, Berleše i Sjekirice. Tako su se htjeli dočepati brze zarade

naplaćujući dobrovoljcima udarce po nesretnom čovjeku. Sjekirica bi mu katkad zategnuo

lanac na kojem su ga vodili ili bi ga batinama tjerao da pleše. Berleša utjelovljuje tragičnu

ličnost kojoj medvjeđa koža zapravo predstavlja vlastito naličje. Seljaci su ga koristili kao

oruđe kruha dok je u gradu postao predmetom obične poruge. Naposlijetku mu Kero potajno u

mračnoj vrpci prereže vrpcu i ukrade iz vrećice svu zaradu koju je teškom mukom stekao. U

ovom slučaju smijeh se ne javlja samo kao zabavni momenat - on sa sobom donosi uočavanje

postojećh veza i odnosa u društvu.

Karnevalsko ludilo ne zahvaća samo maloumne, u njegovom se mimohodu zatekao i

Frano Kalkić čiji je lik odabran za ovogodišnjeg Krnju. Ovim činom je narod poništio jednu

džavnu instituciju, a uspostavio novu, karnevalsku:

Ovogodišnj Krnje personificira, karikira feudalnog predstavnika Franu Kalkića,

novopečenog kapitalista, trgovca žitom Marka Rapoča, žandarskog X-a i njihove duhovne

podstrekače u svim poznatim varijantama-znancima. Tu je lenta carevinskog vijeća porodice

Kalkić, tu su u jednoj šačetini Krnjinoj ukliješteni kunići, pijevci, svinje i žaba-kornjača, tu je

i njegov tvrdi bijeli okovratnik i crno-srebrnasta široko vezana kravata, tu je konačno, da ne

bi bilo zabune, i veliki „orden“ s ucrtanom njegovom zelenom kulom usred varoši. Na

golemom trbuhu Krnjinom stoji natpis „magazin žita i groblje pilića“, a preko njega svima

poznati glomazni Rapočev dućanski katanac. Lice je Krnjino namršteno kao i u obojice tih

živih surovih gospodara, jezik isplažen, oči razgoračene, uvetina dlakava. U desnoj šačetini

grdobna figura nosi pendrek, lisičine, kundak i crveno ljudsko srce. Pred Krnjom se, s

naknadno improviziranih vješala, vidi pehar u obliku kaleža i kladionica (Božić, 1989: 169).

Inače, Frano Kalkić je bio brat Zrnićeve supruge Ade. Svoga zeta, po struci također

odvjetnika, nije simpatizirao pa je navijao za njegov skorašnji politički uspjeh i što bržu

selidbu iz Sinja u Zagreb. Obadvojica se dobro uklapaju u malograđanske okvire u kojima

egzistiraju. Kalkićeva građanština je samo prividna što nam pokazuje i svojim odnosom

prema Blažu. Gleda ga superiorno, sa svog civilizacijskog trona, ali ga ne žali, već ga

6

ponižava. Čak mu i hranu nosi na istom velikom tanjuru kao i psu Floku, naređuje mu otresito

baš kao psu: „Sad idi spavat! Ne se šporkavat tu!“ Ponovno se javlja simbolična

transformacija i degradacija s ljudske na životinjsku razinu u kojoj glavna uloga pripada

građanstvu.1 Ono uživa u tome što je pronašlo način pomoću kojeg će svoje isprazne živote

nečim ispuniti pa makar to bilo i sramotno uživanje u poživotinjenju čovjeka.2 Takav odnos

prema seljacima pokazuje i sudac Marić koji je psihološki vrlo detaljno nijansiran u trenutku

kad prekida zanesenog Mladara u sudnici, ili kad hladnokrvno i proračunato dovodi stranke u

veliku sobu s foteljama, a poslije to isto ročište odgađa zbog lova na zečeve.

Kao što se vidi iz opisanih prizora, Krnjo je bio objekt neshvatljive mržnje koju su

građani osjećali iz dubine svoje duše. Kroz karnevalsku manifestaciju su na površinu isplivali

svakodnevni problemi i frustracije naroda. Život smijeha i život suza – i jedno i drugo leži u

simbolici karnevala. A izvorište svega je teška ljudska primitivnost. Taj iskonski ljudski

primitivizam prisutan je gotovo u svim junacima. Prvenstveno se rađa iz bijede i čovjeka

prisiljava na grubost i bezosjećajnost u vanjskim reakcijama (Šicel, 1990: 173).

Međutim, postoji još jedna naizgled dijametralno suprotna manifestacija – vjerska

procesija. Ona postupno prerasta u drugi oblik karnevala: vjersko ludilo koje je svojim

komponentama gotovo istovjetno doživljavanjem karnevalske procesije. Opet je u pitanju

masa u pokretu:

Mnoštvo je dahtalo poput hiljade kovačkih mješina i srkalo one guste oblake prašine koje je

tapkajući i puzeći nogama dizala poput oltara i svodova. Ta suha kiša opet se taložila na

ljudskim licima. Prašinasti škropac presijavao se u četiri mlaza sunčevih zraka koji su kao

ogromne turbine kovitlali ta zrnca-iskre od pravokutnih prozora do drvenih, izrezbarenih

klupa i mračnih uglova oltara. U crkvi je polumračno. Čitava zračna kupelj odiše mješavinom

mirisa pokvarenih jaja i kapajućeg voska i znojne rubenine. Odnekud s visina, šumore

sablasni šapati pobožnika, žubore usnice koje se mole, kašljucanje, uzdasi i nečiji prigušeni

jauci, koji se sve češće javljaju (Božić, 1989: 237).

Zar nisu ovi opisi gotovo istovjetni karnevalskim opisima:

Čitav taj prostor podno crkve bio je nabit stočićima, stalcima, širokim suncobranima;

šarenim gomilama tikava, bakara; stalažama splitskih trgovčića; sitničarijama i kartonskim

1 Pavletić, 2006: 31.2 Isti, 31.

7

igračkama, pištaljkama, balunčićima, bonbonima, bebicama; sepetima jaja, jabuka, krušaka,

zelenih šljiva; košaricama golubova, ježeva, zečića; karovima dinja,ugljena, klaka, sijena,

teladi, janjaca. (…) Sve se to natiskuje i očešava jedno o drugo kao u kakvoj ogromnoj

šarolikoj menadžeriji i sve je puno raznih otpadaka, smeća, trnja i prašine. Bijele, crvene i

šarene boje poštrapale taj varoški seljačko-malovaroški slet. Puk se prosuo sajmom i začepio

sve rupe, zatrpao sve kutke i osuo se poslovnim šuškanjem i grlatim dozivanjem u ljetnoj žezi i

pripeci (Božić, 1989: 239-240).

I u procesiji uloge glavnih lakrdijaša pripadaju Keri i Sjekirici koji pod koljena

nesretnih žena zavjetnica sipaju oštrobrido staklo i još ih nazivaju svakakvim pogrdnim

imenima:

Procesija prolazi pored zidića Žankove glavice na kojemu će se načičkati varoški promatrači.

S tih sjedališta bacat će sada Kero i Sjekirica stucane stakliće u prašinu puta kojim će proći

ne samo ove zavjetnice nego i mnoštvo bosih žena skrušenica.

- Neka picukare nagaze! – ceri se Sjekirica.

- Naguze!- odvraća zaposleno Kero, što se kao zlobna jeka odzivlje.

- Šta će ajmeka't 'ćeri Kongregacije! (Božić, 1989: 244).

U tom se mimohodu zatekla i Tinka Rapoč, supruga gradskog trgovca žitom. Njenim je

likom autor možda najbolje prikazao kako su pobožnost i kajanje samo privid u ovoj

svetkovini:

Varali biste se ako biste mislili da dobroćudna i nadasve pobožna gospođa Tinka, vjerna

lauretanskim napjevima, umoljava dobru trgovačku godinu svome suprugu, ili prosi da joj ne

kalaju prosci pred Božićno klanje. U svakom slučaju ova bi kćer Svetog Frane te proste stvari

umoljavala tek pri drugom ili trećem opipavanju pedesetidevetzrnate krunice od modraperle.

Ona, naprosto, ovom prigodom i ovog trena, žudi da se što prije svrši procesija i da što prije

izuje tijesne nove Peko-cipele i da – čim ih izuje – odreže zanokticu na lijevom malom prstu.

Kojim čudom, pada joj na pamet dječji praznik sv. Lucije, koji bi je ove godine mogao

„borme obradovati“ novim udobnim postolama.

- Moli za nas! – cvrkuće i ona u silnoj podnevnoj cmarini (Božić, 1989: 248).

8

Tragikomedija se nastavlja kada Mrko otkrije da mu je netko ukrao dinare zarađene od

prodaje leda. U pitanju je mala svota novca, ali postaje uzrokom prave ljudske tragedije:

To su vidjeli svi. I da mu nisu poigravali sjedi starački pramenovi, izgledao bi daleko luđi i

gluplji. Ovako ga je odasvudan pratio varoški posprdno samilosni smješak, kao pratnja –

pizzicato u muzičkoj groteski.

- Dignilo mi briktaš, ajme meni – jadikovao je tuleći, kao da ga mori zubobolja. – Ajme,

Gospe moja… A…!!! A…! Ajme! Dvista i šesnaest dinara, ajme… narode! Gospe!

A…!!!

I tako se neko vrijeme vrzmao oko Petrovca, pa se lagano i teturavo uputio prema crkvenim

vratima, i dalje mukajući u zadihanom hropcu prsiju (Božić, 1989: 259).

Jednom riječju, ova procesija s karnevalom zatvara jedan krug. Kao što karnevalsko

ludovanje ima svoju tragičnu ličnost – Berlešu, tako i ovo procesijsko vjersko ludovanje ima

također svoju tragičnu osobu: udovicu Perku koja sa svojim dvomjesečnim vanbračnim sinom

vrši pokoru, i u gužvi uguši vlastito dijete. Time je dovršena jedna stravična slika života ljudi

s dna bijede – ljudi koji nose prokletstvo sudbine, oporih, tvrdih, bez suza - „neisplakanih“.3

Karnevalsko-procesijski prizori su zapravo okvir unutar kojeg se kreću ljudske sudbine

predodređene na propast zbog vlastite primitivnosti.

3 Pavletić, 2006: 73

9

ZAKLJUČAK

Negdje u svom temeljnom izvorištu, kurlanski romani su cjelina satkana od

individualnih sudbina. Unatoč njihovoj različitosti u temperamentu, povezuje ih prokletstvo

savladavanja života i sudbine. Osnovna je Božićeva preokupacija usmjerena upravo na pitanje

„kako to čovjek gazi tom tvrdom zemljom“. To jest, pred nama je podastrt jedan stvarni život

pun upitnika i dilema. A taj konkretni svijet koji Božiću služi kao pretpostavka za razvijanje

vlastitih literarnih razmišljanja, već je otprije poznat tradicionalnoj hrvatskoj književnosti: to

je Dalamtinska zagora, kraj kamenit, bešćutan i surov.

Kurlanima su u kritici dosad pripisani pridjevi primitivnih, elementarnih, prašumski

razularenih, sirovih i surovih ljudi. Oni su zaostali civilizacijski jer preživljavaju desetljeća i

stoljeća u krajnjoj bijedi, neimaštini i neukosti. Nitko za njih ne mari, a i kad to učini, obilato

to naplati bez sućuti i obzira prema njhovom siromaštvu. Bačeni su u ovaj svijet bez milosti i

rano shvaćaju da su drugi – pakao. Vrijeme za njih kao da je zamijenjeno nekim mitskim

vremenom. Unatoč tome, ne gube ljubav prema životu i želju za održanjem. Autor ih je

uspješno psihološki profilirao do te mjere da su postali određeni tip gorštačkih seljaka Sinjske

krajine, pa i više i šire od toga – svojevrsni pandan Glembajevima. Djelo je svakako obilježilo

novo doba u hrvatskoj romansijerskoj umjetnosti, koje je, na podlozi klasičnog postupka,

naslutilo nove mogućnosti proznog izraza.

10

LITERATURA:

Božić, M. (1989). Kurlani. Zagreb: Matica hrvatska.

Detoni Dujmić, D. (ur.) (2008). Leksikon hrvatske književnosti – Djela. Zagreb:

Školska knjiga, 382 – 383.

Dorkin, M. (2002). Prosudbe o književnosti i knjigama: Zadar: Matica hrvatska, 190-

213.

Nemec, K. (2003). Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. Zagreb: Školska

knjiga, 65-73.

Pavletić, V. (2006). Kurlanski bijesni čvor. Zagreb: Matica hrvatska, 5-150.

Šicel, M. (1990). Ogledi iz hrvatske književnosti. Rijeka: Biblioteka Dometi, 169-180.

Vučetić, Š. (1998). Ogledi o suvremenicima. Zagreb: Naprijed, 214-235.

11