SUOČAVANJE SA SMRĆU

1

TUGOVANJE I ŢALOVANJE

2

Stadij John Bowlby Stadij C.M. Parkes

1 Neosjetljivost ili protest. Obilježen smetnjama, strahom i srdžbom. Šok može trajati nekoliko trenutaka, dana ili mjeseci.

1 Alarm. Stresno stanje obilježeno psihološkim promjenama, npr. povišenje krvnog tlakai ubrzavanje srčanog ritma; sličan Bowlbyjevu stadiju.

2. Čežnja i traganje za izgubljenom osobom. Svijet izgleda prazan i besmislen, ali je samopoštovanje ostalo netaknuto. Obilježeno je zaokupljenošću izgubljenom osobom, tjelesnim nemirom, plakanjem i srdžbom. MOže trajati nekoliko mjeseci ili čak godinama.

2 Neosjetljivost. Osoba se doima kao da je tek neznatno pogođena gubitkom, dok se ustvari brani od akutnog onesposobljenja.

3

3 Dezorganiziranost i očajanje.Nemir i besmisao. Povećana zaokupljenost somatikom, povlačenje, introvertiranost i razdražljivost. Opetovano ponovno proživljavanje uspomena (događaja iz prošlosti).

3 Čežnja (traganje). Osoba traži ili se prisjeća izgubljene osobe. Slično drugom Bowlbyjevu stadiju.

4 Reorganizacija. Uspostavljanje novih modela objekata i ciljeva, tuga se povlači i zamjenjuju je sjetna sjećanja. Događa se zdrava identifikacija s umrlom osobom.

4 Depresija.Osoba se osjeća beznadno u vezi s budućnošću, ne može podnijeti daljnji život, pov lači se od obitelji i prijatelja.

5 Oporavak i reorganizacija.Osoba shvaća da se njezin (njegov) život nastavlja novim prilagodbama i različitim ciljevima.

4

ŢALOVANJE KOD

RODITELJA I DJECE

5

Gubitak roditelja Gubitak djeteta

Faza protesta. Dijete pokazuje snažnu želju za umrlim roditeljem.

Faza očaja. Dijete doživljava beznadnost, povlačenje i apatiju.

Faza odvajanja. Dijete napušta emocionalnu vezanost uz mrtvog roditelja.

Dijete može prenijeti potrebu za roditeljem na jednu ili više odraslih osoba.

Može biti mnogo intenzivnije iskustvo nego kod smrti odrasle osobe.

Prevladavaju osjećaji krivnje i bespomoćnosti.

Stadij šoka, poricanja, srdžbe, cjenkanja i prihvaćanja.

Očitovanje tuge može trajati do kraja života.

Do 50% brakova u kojima umre dijete završi rastavom.

6

SMRT I UMIRANJE

(REAKCIJE UMIRUĆIH BOLESNIKA)

7

Elisabeth Kübler-Ross

1. stadij Šok i poricanje. Bolesnikova je prva reakcija šok, nakon

kojega slijedi poricanje da nešto nije u redu. Neki bolesnici nikada ne prijeđu ovaj stadij i mogu obilaziti liječnike dok ne naiđu na nekoga koji će poduprijeti njihovo stajalište.

2. stadij Srdžba. Bolesnici postraju frustrirani, razdražljivi i srditi što su baš oni dobili tu bolest; pitaju: “Zašto baš ja?”Bolesnike je u ovom stadiju teško voditi budući da je njihova srdžba pomaknuta na liječnike, bolničko osoblje i obitelj. Katkad je srdžba usmjereena na sebe same kroz uvjerenje da se bolest dogodila kao kazna zbog nečeg lošeg što su učinili.

3. stadij Cjenjkanje. Bolesnik se pokušava cjenkati s liječnicima, prijateljima, pa čak i s Bogom, nudeći da će zauzvrat za izliječenje ispuniti neko obećanje, npr. dati nešto u dobrotvorne svrhe, redovito ići u crkvu ...

8

4. stadij Depresija. Bolesnik pokazuje kliničke znakove depresije; povlačenje, psihomotoričku usporenost, smetnje spavanja, beznadnost i moguće suicidne ideje. Depresija može predstavljati reakciju na utjecaje bolesti na bolesnikov život, npr. gubitak posla, ekonomske probleme, izolaciju od prijatelja i obitelji, ili može predstavljati reakciju na očekivanje stvarnog gubitka života, koji će nastupiti u veoma kratkom vremenu.

5. stadij Prihvaćanje. Osoba shvaća da je smrt neminovna i prihvaća njezinu sveobuhvatnost.

9

10

PSIHOLOŠKI MODELI

TRAUMATIZACIJE

11

Psihološka trauma, razarajući psihološke obrane, stvara iznenadan

i intenzivan strah. Taj intruzivni fenomen straha moţe razoriti, odnOSNO dezintegrirati postojeću mentalnu organizaciju i funkciju.

Privremeno to moţe predstavljati prijetnju ĉak i preţivljavanju jedne

osobe.

12

Dugogodišnji psihološki razvoj i naĉini prilagodbe mogu biti u

trenutku 'izbrisani', ostavljajući pojedinu osobu emocionalno

izloţenom i ustrašenom. Uobiĉajeni naĉini prilagodbe, kao što su

sposobnost razmišljanja, metaboliziranja

i komuniciranja iskustva - mogu biti blokirani

13

Traumatsko iskustvo razara unutarnje kognitivne reprezentacije,

naĉine vjerovanja i stavove koji proizlaze iz ranijih iskustava,

percepcije koje predstavljaju osnovu samog sebe i dogaĊanja u

vlastitom svijetu. To najĉešće znaĉi da je svijet relativno predvidiv,

ureĊen i siguran.

Takvo oĉekivanje osobne sigurnosti traumatsko iskustvo moţe

ozbiljno uzdrmati.

14

Uĉinci psihološke traumatizacije su sljedeći:

Kognitivne i emocionalne funkcije se poremećuju, ĉime se onemogućuje proces OBRADE traumatskog iskustva.

Sjećanje na to iskustvo i prateći afekti ostaju 'sirovi' (

nemetabolizirani ), a ranije iskustvo straha se stalno ponavlja.

15

Zbog toga traumatizirana osoba nastoji izbjeći misli o traumatskom

iskustvu, ili se na nesvjesnoj razini odvija disocijacija (odvajanje) od

sjećanja na to.

16

MeĊutim, sjećanja na traumatski dogaĊaj se vraćaju, prodiru u

svijest u razliĉitim vidovima (misli, slike, zvukovi, mirisi), zajedno s

intenzivnim uzbuĊenjem ili strahom.

17

Tako se uspostavlja ciklus:

izbjegavanje – intruzije – uzbuĊenost

koji predstavlja osnovu posttraumatske stresne reakcije.

18

POremećaj u metaboliziranju (procesiranju ) traumatskih iskustava

ĉesto prati reaktivacija residua ranijih nerazriješenih traumatskih

iskustava, osobito ranih znaĉajnih gubitaka, zlostavljanja , ţalovanja.

19

Traumatska iskustva takoĊer prekidaju osjećajne povezanosti

(attachments).

Traumatizirana osoba se osjeća osamljenom, odijeljenom, ĉak i kad

su obitelj i prijatelji ostali vjerni i bliski.

Osjećaj udaljenosti, gubitak osjećaja ljubavi, zabrinutost i

razdraţljivost, mogu dovesti do udaljavanja okoline.

20

Psihiĉka traumatizacija je interaktivni psihološki proces – TO JEsubjektivni rezultat dinamiĉke interakcije traumatskog dogaĊaja S JEDNE STRANE, TE specifiĉnih aspekata unutarnjih

(psiholoških) i vanjskih (socijalnih) svjetova S DRUGE STRANE.

21

Na osobno iskustvo traumatskog dogaĊaja znaĉajno utjeĉu ranije

osobine liĉnosti:

pozitivne (prilagodbeni resursi, snaga),

negativne ( specifiĉne vulnerabilnosti ),

te socijalni i interpersonalni kontekst u kojem traumatizirani

nastavlja ţivjeti i u kojem se rehabilitira.

22

«Ne možeš promijeniti prošlost, možeš samo zaliječiti ozljedu koja

potječe iz prošlosti.»

23

NORMALNI ODGOVORI ORGANIZMA

NA SUOČAVANJE S GUBITKOM

24

TRAUMATSKI DOGAĐAJ

OPLAKIVANJE

strah, tuga, ljutnja, bijes

PORICANJE

odbijanje, uskraćivanje, neprihvaćanje, potiskivanje sjećanja ili potpuno nesjećanje

PONOVNO VRAĆANJE TRAUMATSKIH DOGAĐAJA

u mislima i osjećajima

25

PRORADA

Suočavanje s traumom (rana postaje ožiljak)

NORMALNO UKLJUČIVANJE U ŽIVOT

- bez psihičkih posljedica

26

BOLESNI ODGOVORI ORGANIZMA NA

PSIHIĈKU TRAUMU

27

ZATOMLJENJE

potiskivanje emocija

PANIKA ILI OBAMRLOST

BJEŽANJE U OVISNOST

(alkohol, droga – kao načini rješavanja bolnih osjećaja)

28

PREPLAVLJIVANJE

traumatskim doživljajima i iskustvima – stalno ponovno proživljavanje traume uz nametanje traumatskih misli i osjećaja

PSIHOSOMATIKA

zbog psihičke napetosti dolazi do tjelesnih promjena

KARAKTERNE PROMJENE (promjene osobnosti)

29

Sveukupno trajanje prorade traumatskog

dogaĊaja po navedenim fazama obiĉno traje

od 6 mjeseci do 2 godine.

30

STRAH OD SMRTI

Neću moliti da budem očuvan od pogibelji, nego da je bez straha dočekam; ne želim izmoliti kraj bolova, već hrabrost kojom ću je pobijediti i neću tražiti saveznike na borilištu života, nego svoju vlastitu jakost, neću u brizi i strahu dozivati pomoć, nego strpljivo čekati dok ne budem oslobođen, daj da ne budem kukavica koji svoju milost vidi u uspjehu, ali daj da osjetim podršku Tvoje ruke – kada posustanem.

Tagore