David Graeber

Dugprvih 5000 godina

preveo s engleskog Damir Biličić

Fraktura

Naslov izvornika Debt: The First 5,000 Years,Melville House Publishing, New York

© 2011 David Graeber

© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013.

© za prijevod Damir Biličić i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-485-0

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 860468

Sadržaj

PRVO POGLAVLJE

O iskustvu moralne pomutnje

DRUGO POGLAVLJE

Mit o trampi

TREĆE POGLAVLJE

Iskonski dugovi

ČETVRTO POGLAVLJE

Okrutnost i iskupljenje

PETO POGLAVLJE

Kratka rasprava o moralnim temeljima ekonomskih odnosa

ŠESTO POGLAVLJE

Igre povezane sa seksom i smrću

SEDMO POGLAVLJE

Čast i poniženje

OSMO POGLAVLJE

Zaduživanje u odnosu na plemenite kovine

DEVETO POGLAVLJE

Osovinsko doba

DESETO POGLAVLJE

Srednji vijek

31

57

93

n i

159

205

263

277

JEDANAESTO POGLAVLJE

Doba velikih kapitalističkih carstava 383

DVANAESTO POGLAVLJE

(1971. - početak nečega što tek treba odrediti) 451

Bilješke 491

Kazalo imena 577

Literatura 589

PRVO POGLAVLJE

O iskustvu moralne pomutnje

dug- imenica, i. iznos dugovanog novca, 2. stanje dugovanja

novca, 3. osjećaj zahvalnosti za neku uslugu ili pomoć.

- definicija, Oxford English Dictionary

Duguješ li banci stotinu tisuća dolara, banka je tvoj vlasnik.

Duguješ li banci stotinu milijuna dolara, ti si vlasnik banke.

- američka izreka

Zahvaljujući nizu neobičnih podudarnosti prije dvije sam se godine

zatekao na vrtnoj zabavi na prostoru oko Westminsterske opatije. Bilo

mi je pomalo nelagodno, iako su ostali gosti bili ugodni i srdačni, dok je otac Graeme, koji je organizirao zabavu, bio krajnje ljubazan i šar­

mantan domaćin. Ali pratio me snažan dojam da onamo nikako ne pripadam. U jednom trenutku pomogao mi je otac Graeme rekavši mi

da se kraj obližnje fontane nalazi netko s kime bih se zasigurno volio

upoznati. Pokazalo se daje riječ o vrlo pristaloj i privlačnoj mladoj ženi

koja je, objasnio mi je, nekakva odvjetnica, “ali više od onih aktivistički

nastrojenih. Radi za jednu zakladu koja pruža pravnu potporu london­

skim skupinama za borbu protiv siromaštva. Vjerojatno ćete imati

mnogo zajedničkih tema.”

Tako smo se upustili u neobavezan razgovor. Pričala m ije o svome

radu. Ja sam joj rekao da godinama surađujem s međunarodnim pokre­

tom za borbu protiv nepravde - “antiglobalizađjskim pokretom” kako

ga najčešće nazivaju mediji. To ju je zaintrigiralo: dakako, mnogo je

čitala o Seattleu, Genovi, suzavcu i uličnim borbama, ali... jesmo li svime time nešto istinski postigli?

“Zapravo mi se čini”, odgovorio sam, “da je pomalo nevjerojatno

koliko smo uspjeli postići u tih prvih nekoliko godina.”“Na primjer?”

“Pa, na primjer uspjeli smo gotovo posve uništiti MMF

Pokazalo se da ona zapravo ne zna što je MMF, pa sam objasnio da je Međunarodni monetarni fond u biti svjetski utjerivao dugova - “Mo­

glo bi se reći da je riječ o pandanu, iz svijeta visokih financija, tipova

koji će ti slomiti noge ako ne vratiš dug.” Počeo sam joj objašnjavati

povijesnu pozadinu, činjenicu da su u vrijeme naftne krize sedamde­

setih godina zemlje OPEC-a na koncu u banke na Zapadu prebacile

toliko novostečenog bogatstva da ove nisu uspjele smisliti kako taj

novac uložiti, zatim kako su Citibank i Chase zbog toga počeli slati

svoje posrednike širom zemaljske kugle kako bi diktatore i političare

iz Trećeg svijeta nagovorili na podizanje zajmova (u to vrijeme takvo

bankarsko poslovanje dobilo je naziv “go-go”), kako su počeli davati

kredite s niskim kamatnim stopama, koje su gotovo odmah skočile na

astronomskih dvadesetak posto zbog restriktivne američke monetarne

politike početkom osamdesetih godina, kako je osamdesetih i devede­

setih godina prošloga stoljeća to izazvalo dužničku krizu u Trećem

svijetu, kako se MMF tada umiješao u priču i počeo tražiti da siromašne

zemlje, kako bi došle do refinanciranja, moraju odustati od subvenci­

oniranja osnovnih namirnica, pa čak i politike očuvanja strateških rezerva hrane, odustati od besplatne zdravstvene zaštite i besplatnog

obrazovanja, kako je sve to dovelo do urušavanja svih osnovnih pot­

pornih stupova za neke od najsiromašnijih i najugroženijih ljudi na

svijetu. Govorio sam o siromaštvu, pljački javnog bogatstva, urušava-

nju društava, endemskome nasilju, pothranjenosti, beznađu i upropa­

štenim životima.

“Ali koji je bio tvoj stav?” upitala me odvjetnica.

“O MMF-u? Htjeli smo ga ukinuti.”

“Ne, mislim o dugu Trećeg svijeta.”

“Oh, i njega smo htjeli ukinuti. Neposredni je zahtjev bio onemo­

gućiti da MMF nameće strukturnu politiku prilagodbe, koja je izazivala

svu izravnu štetu, no to smo uspjeli ostvariti neočekivano brzo. Dugo­

ročniji cilj bio je oprost dugova. Otprilike po uzoru na biblijski jubilej, opći oprost. Što se nas ticalo”, rekao sam joj, “trideset godina dotoka novca iz najsiromašnijih zemalja u najbogatije bilo je više nego do­

voljno.”“Ali”, usprotivila se, kao daje to nešto posve očito, “oni su pozajmili

novac! A dug se mora vratiti.”I upravo u tom trenutku shvatio sam da će naš razgovor umnogome

biti drukčiji nego što sam očekivao.Odakle krenuti? Mogao sam joj početi objašnjavati kako su te kredite

na početku podigli neizabrani diktatori koji su veći dio novca odmah

prebacili na osobne račune u švicarskim bankama te je zamoliti da

pokuša promisliti o tome koliko je pravedno da kreditorima novac ne

vrati diktator, pa čak ni njegovi pajdaši, nego da se na ime duga doslovce

otima hrana iz usta gladne djece. Ui da promisli o tome koliko je tih siromašnih zemalja već i otplatilo pozajmljeno, sada već i tri-četiri puta

toliko, ali da zahvaljujući čudu koje se zove kamate na kamatu još

uvijek nisu značajnije smanjile glavnicu koju još treba otplatiti. Mogao

sam reći i kako postoji razlika između refinanciranja kredita i zahtjeva

da se zemlje, kako bi im se omogućilo refinanciranje, pridržavaju neke ortodoksne ekonomske politike slobodnog tržišta osmišljene u Wa-

shingtonu ili Ziirichu na koju njihovi građani nikada nisu pristali i ne

bi pristali ni u snu te da je pomalo nepošteno tražiti da zemlje prihvate demokratski ustav, a potom jednako ustrajno nametati sustav u kojem vlast, tko god točno bio izabran, ionako nema nikakav nadzor nad

politikom zemlje. Kao i da ekonomska politika koju nameće MMF čak i nije dala željene rezultate. No tu se nametao i jedan temeljitiji problem:

sama pretpostavka da se dugovi moraju vratiti.

U vezi s tvrdnjom “dug se mora vratiti” najnevjerojatnije je zapravo

da to nije točno čak ni prema standardnoj ekonomskoj teoriji. Vjerov­

nik mora prihvatiti određeni stupanj rizika. Kad bi se sve pozajmice,

koliko god idiotske bile, na kraju mogle vratiti - kad primjerice ne bi

bilo zakona o bankrotu - ishod bi bio katastrofalan. Zašto bi se korisnici

zajmova uopće odlučili na neku takvu glupost?

“Znam da će ovo zvučati kao nešto što je razumljivo samo po sebi”,

rekao sam, “ali najneobičnije je to što, u ekonomskome smislu, krediti­

ranje zapravo uopće ne bi trebalo tako funkcionirati. Financijske insti­

tucije trebale bi služiti kao pomoć pri usmjerivanju sredstava u unosna ulaganja. Kad bi se banci jamčilo da će povratiti novac, plus kamate, što

god činila, cijeli sustav jednostavno ne bi funkcionirao. Recimo da ja

ušetam u najbližu poslovnicu Royal Bank o f Scotland i kažem: ‘Znate,

upravo sam dobio fantastičnu dojavu o jednoj konjskoj utrci. Možete mi

pozajmiti par milijuna?' Naravno da bi me ismijali. Ali samo zato što

znaju da u slučaju poraza konja na kojeg sam se okladio nikako ne bi

mogli povratiti pozajmljeni novac. Ali zamisli da postoji nekakav zakon

koji nalaže da im se povrat novca jamči bez obzira na sve, čak i ako to

znači da, ne znam, moram prodati kćer u ropstvo ili prodati vlastite

organe ili nešto slično. U tom slučaju... zašto ne? Čemu se uopće truditi

i čekati da se u banci pojavi netko tko ima provedivi plan za otvaranje

automatske praonice rublja ili nečeg sličnog? Upravo je takvu situaciju

MMF u biti stvorio na globalnoj razini - i upravo su zato sve te banke i

voljne dijeliti milijarde dolara hrpi očitih prevaranata.”

Nisam baš uspio sve to izgovoriti jer se uto pojavio neki pijani fi­

nancijaš, primijetivši da razgovaramo o novcu, pa nam je počeo pričati

anegdote o moralnim rizicima - a to se nekako, vrlo brzo, pretvorilo u

dugotrajan i ne osobito zanimljiv prikaz jednog od njegovih seksualnih osvajanja. Diskretno sam se udaljio.

Ipak, još nekoliko dana nakon toga te su mi riječi odzvanjale u glavi.

“Dug se mora vratiti.”

Tvrdnja je toliko moćna jer zapravo uopće nije ekonomske, nego

moralne prirode. Naposljetku, nije li sam temelj moralnosti upravo

podmirivanje dugova? Ljudima dajete ono što im pripada. Prihvaćate

odgovornost. Ispunjavate obveze prema drugima, baš onako kako od

njih očekujete da ispune obveze prema vama. Što uopće može biti oči­

tiji primjer izbjegavanja odgovornosti od gaženja obećanja ili odbijanja

podmirivanja duga?I upravo je zbog te tako očite samorazumljivosti, uvidio sam, ta tvrd­

nja toliko podmukla i opasna. Upravo takve riječi mogu dovesti do toga

da i užasne stvari izgledaju krajnje bezlično i ni po čemu osobito. Možda

će vam se učiniti da je riječ o prejakoj ocjeni, ali teško je nemati snažno

izražene stavove o takvim pitanjima nakon što se osobno uvjerite u

njihove posljedice. A ja sam se uvjerio. Gotovo dvije godine živio sam u

visočju Madagaskara. Malo prije mog dolaska ondje je izbila epidemija

malarije. Bila je to osobito teška i zarazna epidemija jer je malarija još

davno bila posve iskorijenjena u gorju Madagaskara, tako da je nakon

nekoliko naraštaja većina izgubila imunitet na tu bolest. Poteškoća se

sastojala u tome što je trebalo dosta novca za održavanje programa istre-

bljenja komaraca jer je povremeno trebalo provoditi ispitivanja kako bi

se utvrdilo jesu li se komarči ponovno počeli razmnožavati, a ako jesu,

trebalo je obaviti novo zaprašivanje. Nije bilo posrijedi mnogo novca.

No zbog plana štednje koji je nametnuo MMF vlada je morala smanjiti

program praćenja stanja. Od bolesti je umrlo deset tisuća ljudi. Upozna­

vao sam mlade majke koje su oplakivale preminulu djecu. Čovjek bi.

pomislio da je teško ustvrditi da je gubitak deset tisuća ljudskih života

doista opravdan kako bi se zajamčilo da Citibank neće morati ubilježiti

gubitak najednom neodgovornom zajmu koji ionako nije osobito važan

za završnu bilancu banke. No moja sugovornica na toj zabavi bila je jedna posve dobra i pristojna žena - žena koja čak radi za dobrotvornu organi­zaciju - koja smatra da je to doista samo po sebi razumljivo. Naposljetku,

oni duguju novac, a dug se svakako mora vratiti.

♦ * *

Sljedećih nekoliko tjedana te su mi se riječi neprestano vraćale u misli.

Zašto je riječ baš o dugu? Zbog čega je taj pojam toliko moćan? Potro­

šački dug temelj je našega gospodarstva. Sve suvremene nacionalne

države počivaju na trošenju deficita. Dug je postao središnjim pitanjem

međunarodne politike. No. čini se da nitko ne zna što je točno dug ni

kako o njemu razmišljati.

Već i sama činjenica da ne znamo što je dug, sama fleksibilnost tog

pojma, temelj je njegove moći. Ako možemo išta naučiti iz povijesti,

to je činjenica da nema boljeg načina na koji ćemo opravdati odnose

utemeljene na nasilju, postići da takvi odnosi izgledaju moralno, nego

kad ih prikažemo jezikom duga - ponajprije zbog toga što se tako odmah stječe dojam da žrtva čini nešto što ne bi trebala. Mafijaši to dobro ra­

zumiju. Kao i zapovjednici osvajačke vojske. Tisućama godina nasilni ljudi uspijevaju uvjeravati žrtve da im nešto duguju. Ako ništa drugo,

“duguju im život” (a to je vrlo znakovit izraz) jer su ostali živi.

Danas se na primjer vojna agresija definira kao zločin protiv čovje­

čanstva, a međunarodni sudovi, kad se pozovu upomoć, obično od

agresora traže da isplati odštetu. Njemačka je nakon Prvoga svjetskog

rata morala platiti veliku ratnu odštetu, a Iiak i dalje plaća odštetu

Kuvajtu zbog invazije koju je 1990. pokrenuo Sadam Husein. Ipak, dug

Trećeg svijeta, zemalja kao što su Madagaskar, Bolivija i Filipini, kao

da funkcionira gotovo potpuno obratno. Među dužnicima iz Trećeg

svijeta gotovo su isključivo zemlje koje su u nekoj fazi povijesti napale

i osvojile europske zemlje, nerijetko upravo one kojima sada duguju

novac. Na primjer 1895. Francuska je napala Madagaskar, raspustila

vlast tadašnje kraljice Ranavalone III. i proglasila zemlju francuskom

kolonijom. Nakon “pacifikacije", kako se to tada običavalo nazivati,

general Gallieni među prvim je potezima nametnuo mjesnome sta­novništvu visoke poreze, dijelom kako bi povratili troškove invazije,

ali i, budući da su francuske kolonije trebale biti fiskalno samodostatne,

kako bi se namirio dio troškova izgradnje željeznica, autocesta, mo­

stova, plantaža i tako dalje, objekata koje je francuski režim htio izgra­

diti. Malgaške porezne obveznike nitko nije pitao žele li te željeznice,

autoceste, mostove i plantaže, niti su imali osobit utjecaj na to gdje će

se i kako graditi.1 Naprotiv, tijekom sljedećih pola stoljeća francuska vojska i policija ubile su mnoštvo Malgasa koji su se previše protivili

takvu aranžmanu (više od pola milijuna, prema nekim izvještajima,

tijekom pobune 1947.). A ne može se reći da je Madagaskar Francuskoj

ikada izazvao štetu koja bi se s time mogla usporediti. Unatoč tome

Malgasima se od samog početka govorilo da Francuskoj duguju novac

i do dana današnjeg smatra ih se francuskim dužnicima i sav ostali

svijet prihvaća pravednost takva stanja. Kad “međunarodna zajednica”

i uoči nekakvo moralno pitanje, obično je riječ o ocjeni da vlada Mada­

gaskara presporo otplaćuje dugove.No dug nije samo dio pobjedničke pravde nego može biti i način

kažnjavanja pobjednika koji nisu trebali pobijediti. Najspektakularniji je primjer te vrste Republika Haiti - prva siromašna zemlja u stalnome

stanju dužničkog ropstva. Državu Haiti osnovali su bivši robovi s plan­

taža koji su iskazali dovoljno smionosti ne samo da povedu ustanak,

unatoč svim proklamacijama o univerzalnim pravima i slobodama,

nego i da poraze Napoleonovu vojsku upućenu onamo kako bi ih vratila

u ropstvo. Francuska je odmah ustvrdila da joj nova republika duguje

sto pedeset milijuna franaka na ime odštete za prisvojene plantaže,

kao i za troškove neuspjelih vojnih pohoda, a sve ostale zemlje, među

njima i Sjedinjene Države, pristale su Haitiju uvesti embargo do tre­

nutka podmirenja duga. Iznos je namjerno bio nemoguće visok (osam­

naest milijarda dolara), a zahvaljujući nametnutom embargu naziv

“Haiti” otada je sinonim za dug, neimaštinu i ljudsku bijedu.2

Dug međutim ponekad kao da znači nešto posve suprotno. Od osam­

desetih godina 20. stoljeća Sjedinjene Države, koje su ustrajno zahti­

jevale stroge uvjete povrata duga Trećega svijeta, i same su nagomilale

dugove koji itekako zasjenjuju ukupne dugove svih zemalja Trećega

svijeta. Glavni su im uzrok vojni izdaci. No američki inozemni dug sastoji se od državnih obveznica koje su otkupili institucionalni ulagači

u zemljama (Njemačkoj, Japanu, Južnoj Koreji, Tajvanu, Tajlandu i

zemljama Zaljeva) koje su u većini slučajeva, u biti, američki protek­

torati i uglavnom su prepune američkih baza krcatih oružjem i opre­

mom kupljenima upravo tim trošenjem deficita. To se malo promijenilo

otkako se u igru uključila Kina (Kina je posebni slučaj, a razloge ćemo

objasniti poslije), ali ne mnogo - čak je i Kina utvrdila da je zbog činje­

nice da ima toliko američkih obveznica vezana u određenoj mjeri uz

američke interese, a ne obratno.

Koji je onda status tog silnog novca koji se bez prestanka slijeva u

američko Ministarstvo financija? Jesu li to zajmovi? Ilije to svojevrstan

danak? U prošlosti smo vojne sile koje izvan svog matičnog teritorija

imaju stotine vojnih baza obično nazivali “carstvom”, a carstva su od

podjarmljenih naroda redovito ubirala danak. Američka vlada, dakako,

ustrajno tvrdi da Amerika nije carstvo - no vrlo lako mogli bismo ustvr­diti da se te isplate smatraju “posudbama”, a ne “dankom” upravo kako bi se zanijekalo stvarno stanje.

Istina je da su tijekom cijele povijesti određene vrste duga i određene

vrste vjerovnika imale drukčiji status od drugih. Dvadesetih godina

18. stoljeća, kada je u tisku razotkriveno kakvi uvjeti vladaju u dužnič­

kim zatvorima, jedna od činjenica koje su najviše sablaznile britansku

javnost bila je da su ti zatvori redovito imali dva dijela. Zatvorenike iz

aristokratskih redova, koji su kratkotrajan boravak u Fleetu ili Marshal-

seaju često smatrali svojevrsnim simbolom praćenja mode, biranim su

jelima i vinom posluživali livrirani sluge, a bili su im dopušteni i redo­

viti posjeti prostitutki. S druge strane, “obični” osiromašeni dužnici

bili su okovani zajedno, u minijaturnim ćelijama, “prekriveni prljav-

štinom i štetočinama”, kako je stajalo u jednom izvještaju, te su “patili

i umirali, bez imalo sažaljenja, od gladi i zatvorske groznice”.3

Današnju ekonomsku situaciju na određeni način možemo proma­

trati kao mnogo širu inačicu istog rasporeda. SAD je u ovom slučaju povlašteni dužnik, a Madagaskar prosjak koji u susjednoj ćeliji umire

od gladi - dok mu sluge uglednog dužnika objašnjavaju kako se našao

u nevolji zbog vlastite neodgovornosti.

Ovdje je na djelu i nešto mnogo fundamentalnije, riječ je čak i o

jednom filozofskom pitanju kojim bismo se trebali pozabaviti. Koja je

razlika između gangstera koji izvuče pištolj i zatraži da mu date tisuću

dolara “naknade za zaštitu” i istoga toga gangstera kada zatraži da mu

date “zajam” od tisuću dolara? Očito je da, uglavnom, nema razlike. No

na određeni način razlika ipak postoji. Kao u slučaju američkog duga

Koreji ili Japanu, da se odnos snaga u nekom trenutku promijeni, kad

bi Amerika ostala bez vojne nadmoći, kad bi onaj gangster ostao bez

svojih poslušnika, na taj bismo “zajam” možda počeli gledati bitno

drukčije. Mogao bi postati istinskim financijskim teretom. No čini se

da bi presudni element i dalje bio pištolj.

Jedan stari vodviljski skeč istu poruku prenosi mnogo elegantnije.

Ovu verziju doradio je Steven Wright:

Neki dan s prijateljem sam prolazio ulicom, kad je neki tip isko­čio pred nas s pištoljem u ruci i povikao: “Ruke uvis!”

Dok sam vadio novčanik, razmišljao sam kako ne bih trebao

ostati baš bez svega. Stoga sam izvadio nešto novca i obratio se

prijatelju: “Hej, Fred, evo onih pedeset dolara koje ti dugujem.” Pljačkaša je to toliko uvrijedilo da je izvadio vlastitih tisuću

dolara, pištoljem prisilio Freda da mi ih pozajmi, a zatim uzeo i

taj novac.

U konačnici, muškarac s pištoljem ne mora učiniti ništa što ne želi. No

kako bi djelotvorno vodio čak i režim koji se temelji na nasilju, čovjek

mora uspostaviti određeni sklop pravila. Ta pravila mogu biti posve

proizvoljna. Na određeni način čak nije važno kakva su to pravila.

Odnosno, to barem nije važno u početku. Poteškoća se sastoji u tome

što će ljudi, čim počnete stvari promatrati u okvirima dužništva, početi

pitati tko doista što duguje i kome.

Rasprave o dugu vode se već najmanje pet tisuća godina. Tijekom

većeg dijela ljudske povijesti - u najmanju ruku, povijesti država i

carstava - većini se ljudi govori da su dužnici.4 Povjesničari, a osobito povjesničari ideja, neobično su neskloni razmatranju posljedica koje

to izaziva ljudima, a osobito s obzirom na to da takvo stanje, više od

bilo čega drugog, izaziva stalnu ogorčenost i kivnost. Recite ljudima

da su manje vrijedni, i teško možete očekivati da će im biti drago, no

to neočekivano rijetko dovodi do oružanih pobuna. No recite im da su

potencijalno ravnopravni, ali da su ostvarili neuspjeh i stoga nisu za­služili čak ni to što imaju, da im to ne pripada s pravom, pa je već ne­

usporedivo vjerojatnije da ćete izazvati ogorčenost i gnjev. Tako nas

barem, po svemu sudeći, uči povijest. Tisućama godina sukobi bogatih

i siromašnih uvelike poprimaju oblik sukoba vjerovnika i dužnika -

prepirke u vezi s opravdanošću i neopravdanošću plaćanja kamata,

dužničkog ropstva, amnestije, zapljene, odštete, oduzimanja ovaca,

zapljene vinograda i prodaje dužničke djece u roblje. Također, posljed­

njih pet tisuća godina, nevjerojatno redovito, narodni ustanci počinju

jednako, obrednim uništenjem evidencije dugova - pločica, papirusa,

knjiga, u kojem god da se obliku pojavili u određenom razdoblju i

području. (Nakon toga pobunjenici obično uništavaju evidenciju zem­ljišnih posjeda i poreznih procjena.) Kao što je često govorio veliki

poznavatelj klasičnoga doba Moses Finley, u drevnome su svijetu svi

revolucionarni pokreti imali samo jedan program: “Ukinuti dugove i iznova raspodijeliti zemlju.”5

Sklonost predviđanju takve stvari još je neobičnija kad promislite0 tome kako se naš suvremeni jezik morala i religije izravno razvio

upravo iz tih sukoba. Izrazi poput “poravnanja” i “otkupljenja” tek su

najočitiji primjeri jer su izravno preuzeti iz jezika drevnih financija. U

širem smislu isto se može reći i za “krivnju”, “slobodu”, “oprost”, pa čak

1 “grijeh”. Natezanja o tome tko što doista duguje kome igraju središnju

ulogu u oblikovanju našeg temeljnog vokabulara povezanog s time što

je ispravno, a što pogrešno.

Zbog činjenice da se veliki dio tog jezika oblikovao u prepirkama o

dugu cijeli je pojam neobično nesuvisao. Naposljetku, kako bi se pre-

pirao s kraljem, čovjek se mora služiti kraljevskim jezikom, bez obzira

na to imaju li početne premise smisla ili ne.

Promotrimo li stoga povijest duga, ponajprije ćemo naići na duboku

moralnu pomutnju. Najočitija je manifestacija činjenica da gotovo po­

svuda možemo utvrditi da većina ljudi istovremeno smatra da je

1) otplata pozajmljenog novca jednostavno pitanje moralnosti i da je

2) svatko tko često drugima pozajmljuje novac zao.Istina je da se stavovi u vezi s drugom tezom često mijenjaju i osci­

liraju. Jedna od ekstremnih mogućnosti mogla bi biti situacija na koju

je francuski antropolog Jean-Claude Galey naišao u dijelu istočnih

Himalaja, gdje su još sedamdesetih godina 20. stoljeća pripadnici nižih

kasta - nazivali su ih “pokorenima” jer se smatralo da su potomci ljudi

koje su jednom pokorili aktualni gospodari - živjeli u stanju stalne

dužničke ovisnosti. Bili su bez zemlje i novca i morali su tražiti pozaj­

mice od gospodara već i kako bi se nekako prehranili. Stvar nije bila u

novcu, jer se radilo o mizernim iznosima, nego u tome Što se od siro­

mašnih dužnika očekivalo da kamate otplaćuju radom, a to je značilo

da barem imaju hranu i krov nad glavom dok čiste vjerovničke nužnike

i postavljaju im nove krovove. Za te “pokorene” - no zapravo kao i za

većinu ljudi na svijetu - najveći su životni troškovi vjenčanja i pogrebi.

Ti događaji iziskuju mnogo novca, koji uvijek valja pozajmiti. U takvim

slučajevima, objašnjava Galey, pripadnici ugledne kaste vjerovnika kao

osiguranje zajma zahtijevaju jednu od dužnikovih kćeri. Često se do­gađalo da bi instrument osiguranja, kad bi neki siromah trebao pozaj­

miti novac za kćerino vjenčanje, bila sama mladenka. Od nje bi se

očekivalo da se nakon prve bračne noći javi u vjerovnikovo kućanstvo,

da ondje provede nekoliko mjeseci kao njegova konkubina, a onda bi,

kad bi se on zasitio nove igračke, odlazila u neki od obližnjih logora za

drvosječe, gdje bi sljedeću godinu-dvije otplaćivala očeve dugove kao

prostitutka. Nakon toga vratila bi se suprugu i otpočela pravi život u

bračnoj zajednici.6

Koliko god to izgledalo šokantno, čak i skandalozno, Galey ne bilježi

nekakav rašireni dojam o velikoj nepravdi. Čini se da su svi smatrali

da se to jednostavno tako radi. Jednako tako ni mjesni hinduski sveće­

nici, vrhovni suci u pitanjima morala, nisu pokazivali osobitu zabri­

nutost - iako nas to ne treba čuditi jer su najistaknutiji zajmodavci

često dolazili upravo iz njihovih redova.Čak je i u ovom slučaju, dakako, teško znati što su ljudi govorili iza

zatvorenih vrata. Kad bi skupina maoističkih pobunjenika iznenada

preuzela nadzor nad tim područjem (neke takve skupine djeluju u tom

dijelu ruralne Indije) i privela pred sud mjesne lihvare, možda bismo čuli raznorazne javno iznesene stavove.

Ipak, Galeyjeva opažanja odražavaju, kao što sam već rekao, jednu

ekstremnu mogućnost: situaciju u kojoj su sami lihvari predstavnici najvišeg moralnog autoriteta. Usporedimo to s primjerice srednjovje­

kovnom Francuskom, gdje je moralni status zajmodavaca bio ozbiljno

doveden u pitanje. Katolička crkva oduvijek je zabranjivala praksu

pozajmljivanja novca uz kamate, no ta su pravila često padala u zaborav, zbog čega su crkveni dužnosnici odobravali propovjedničke pohode,

pa su fratre iz prosjačkih redova slali da idu od grada do građa i upozo­

ravaju zelenaše da će ne pokaju li se i ne vrate li žrtvama sve izvučene

kamate, svakako završiti u paklu.

Te propovijedi, od kojih su se mnoge i očuvale, prepune su užasnih priča o tome kako je Bog presudio zelenašima koji se nisu pokajali, o

bogatašima koje je zahvatilo ludilo ili su oboljeli od užasnih bolesti,

koje progone samrtne noćne more sa zmijama i demonima koji će ih

uskoro rasporiti i proždrijeti. U 12. stoljeću, kad su takvi pokušaji bili

na vrhuncu, počele su se primjenjivati i izravne kazne. Papinska vlast

izdala je upute mjesnim župama prema kojima je trebalo ekskomuni­

cirati sve poznate lihvare. Nisu smjeli primiti sakramente te im tijelo ni pod kojim okolnostima nije smjelo biti pokopano na posvećenoj

zemlji. Jedan francuski kardinal, Jacques de Vitry, oko 1210. zabilježio

je priču o nekom osobito utjecajnome lihvaru čiji su prijatelji pokušali

pritiskom navesti svećenika da zažmiri na pravila i dopusti im da ga pokopaju na groblju uz mjesnu crkvu:

Budući da su prijatelji pokojnog lihvara bili vrlo ustrajni, sveće­

nik je popustio i rekao: “Položimo mu tijelo magarcu na leđa, pa

da vidimo što je Božja volja, što će On učiniti s tijelom. Kamo ga

god magarac odnese, bila to crkva, groblje ili neko drugo mjesto,

ondje ću ga pokopati.” Tijelo su stavili na magarca, koji je, ne

dvoumeći se i ne skrećući ni lijevo ni desno, tijelo odnio iz grada,

do mjesta na kojem su se nalazila vješala za kradljivce, te se

snažno propeo, tako da je leš odletio ravno na hrpu izmeta pod vješalima.7

Osvrnemo li se na svjetsku književnost, gotovo nigdje nećemo uspjeti

pronaći primjer suosjećajnog prikaza posuđivača novca - a posve si­

gurno neće biti takva prikaza profesionalnog zajmodavca, jer to po

definiciji znači da za pozajmicu zaračunava kamate. Nisam siguran

postoji li još neko zanimanje (krvnici?) koje je tako dosljedno na lošem

glasu. A to je osobito fantastično kad promislimo da su, za razliku od

krvnika, lihvari često među najbogatijim i najmoćnijim pripadnicima

zajednice u kojoj žive. Ipak, sam taj naziv podsjeća nas na iznude i ze-

lenaštvo, krvavi novac, kažnjavanje sakaćenjem i prodaju duše, dok je

u pozadini svega toga vrag, često prikazan kao da je i sam svojevrsni

lihvar, izopačeni knjigovođa s velikim poslovnim knjigama ili, što je

druga mogućnost, nekakav lik koji vreba iza lihvarovih leđa i strpljivo

čeka trenutak kad će moći preuzeti dušu zlikovca koji je, već zbog sa­

moga posla kojim se bavi, očito sklopio pakt s vragom.

Povijesno gledano, samo su dva djelotvorna načina na koja se vje­rovnik može pokušati izvući iz te sramotne situacije: ili će prebaciti

odgovornost na neku treću stranu, ili će ustvrditi da je dužnik još i gori.

Tako su na primjer u srednjovjekovnoj Europi gospodari često pribje­

gavali prvospomenutom pristupu, koristeći se Židovima kao suroga­

tima. Mnogi su čak govorili o “našim” Židovima - odnosno Židovima

pod njihovom osobnom zaštitom - iako je u praksi to obično značilo da

Židovima na svome području prvo uskraćuju sve mogućnosti pre­

življavanja osim lihvarenjem (što je jamčilo da će svima biti omraženi),

da bi se onda povremeno okomili na njih tvrdeći da su odvratni i

vrijedni svakog prijezira, i prisvojili novac. Drugi je pristup, dakako,

češći. No obično dovodi do zaključka da su obje strane podjednako krive. Cijela je priča puna podlosti i najvjerojatnije je da su obje strane

proklete.Druge vjerske tradicije drukčije gledaju na stvari. Prema srednjo­

vjekovnim hinđuskim zakonima, pozajmice s kamatama ne samo da su bile dopuštene (glavna je odredba glasila da kamata nikada ne smije

nadmašiti glavnicu) nego se često i naglašavalo da će se dužnik koji ne

otplaćuje dug ponovno roditi kao rob u vjerovnikovu domaćinstvu ili,

prema kasnijim zakonicima, kao njegov konj ili vol. Isti tolerantni

stavovi prema vjerovnicima, i upozorenja o karmičkoj osveti prema

onima koji posuđuju novac, pojavljuju se i u mnogim oblicima budizma.

Ipak, čim bi se stekao dojam da su lihvari pretjerali, počele su se pojav­ljivati priče identične onima u Europi. Jednu od njih prepričava i jedan

srednjovjekovni japanski autor - tvrdi da je priča istinita - opisujući

užasnu sudbinu Hiromušime, supruge jednog imućnog pokrajinskog

upravitelja oko 776. Kao iznimno pohlepna žena

često je dodavala vodu u rižino vino koje je prodavala te tako

zgrtala silnu zaradu na razrijeđenome sakeu. Onih dana kad bi

nekome nešto posudila poslužila bi se malenom mjericom, ali

na dan prikupljanja dugova poslužila bi se velikom. Kad je posu­

đivala rižu, vaga joj je pokazivala male porcije, ali kad je primala, količine su bile velike. Kamate koje je tako prisilno prikupljala

bile su silno velike - često čak i deset, pa i stotinu puta veće od

početne posudbe. Bila je nepopustljiva u skupljanju dugova, ne

pokazujući baš nimalo milosrđa. Zbog toga su mnogi ljudi bili

pod velikim pritiskom i t jeskobni, pa su napustili dom, samo da

se što više udalje od nje, i počeli tumarati drugim pokrajinama.8

Nakon njezine smrti redovnici su sedam dana molili nad njezinim

zatvorenim lijesom. Sedmoga dana neobjašnjivo je oživjela:

One koji su je došli vidjeti dočekao je neopisiv smrad. Od struka

naviše već se bila pretvorila u vola s rogovima dugim deset cen­

timetara koji su joj izbili iz čela. Šake su joj se pretvorile u volov­ska kopita, a nokti ispucali, tako da su nalikovali na gornji dio

kopita. No od struka nadolje imala je ljudsko tijelo. Nije voljela

rižu i više ju je zanimala trava. Jela ju je i preživala. Bila je gola i često ležala u vlastitome izmetu.9

Znatiželjnici su je počeli opsjedati. Postiđena i obuzeta grizodušjem,

obitelj je očajnički nastojala kupiti oprost brišući sve dugove i darujući

veliki dio bogatstva •vjerskim objektima. Na koncu je, na njihovu veliku

sreću, čudovište preminulo.

Autor, koji je i sam bio redovnik, smatrao je da je ta priča jasan slučaj

preuranjene reinkarnacije - zakon karme kaznio je ženu zbog naruša­vanja “onoga što je i razumno i ispravno”. Njega je mučilo to što budi­

stički spisi, u mjeri u kojoj se izravno bave time, nisu nudili presedan.

0 ISKUSTVU MORALNE POMUTNJE 21

iInače bi se dužnici, a ne vjerovnici, trebali ponovno rađati kao volovi.

Zbog toga njegov tekst, kad je došlo vrijeme da objasni pouku priče,

postaje sve konfuzniji:

I kao što kaže jedna sutra: “Kad ne vratimo stvari koje smo po­

sudili, dug plaćamo tako što se ponovno rađamo u obličju konja

ili vola.” “Dužnik je poput roba, vjerovnik poput gospodara.” Ili

još: “Dužnik je fazan, a njegov vjerovnik jastreb.” Ako ste u si­

tuaciji da ste nekome odobrili zajam, ne namećite dužniku ne­razuman pritisak. Jer u tom ćete se slučaju vi ponovno roditi kao

konj ili vol i morati raditi za onoga tko vam duguje, pa ćete ne­

umjereno i višestruko preplatiti dug.10

Što će se onda dogoditi? Obojica ne mogu završiti kao životinja u staji

onoga drugoga.

Sve velike vjerske tradicije kao da se, u ovom ili onom obliku, jako

muče s tom velikom dvojbom. S jedne strane, u mjeri u kojoj obuhvaćaju

1 dug, svi su međuljudski odnosi moralno kompromitirani. Obje su

strane vjerojatno već nešto skrivile samim stupanjem u odnos. U naj­

manju ruku, izlažu se nemaloj opasnosti od krivnje ako se zakasni s

otplatom. S druge strane, kad kažemo da se netko ponaša kao “da ni­kome ništa ne duguje”, tu osobu ne smatramo uzorom kreposti. U se­

kularnome svijetu moralnost se uvelike sastoji od ispunjavanja obveza

prema drugima, a te obveze zbog neke ustrajne sklonosti najčešće smatramo dugom. Možda upravo redovnici mogu izbjeći tu dvojbu

potpunim odvajanjem od sekularne sfere. No čini se da smo mi ostali

osuđeni da živimo u svijetu koji nema osobita smisla.

* * *

Priča o Hiromušime savršeno pokazuje tu instinktivnu sklonost da se čovjek optužbom suprotstavi onome tko optužuje - baš kao i u priči o

mrtvom lihvaru i magarcu, naglasak stavljen na izmet, životinje i po­

niženje očito treba poslužiti kao svojevrsno zadovoljenje pjesničke

pravde: vjerovnik je prisiljen iskusiti isto poniženje i sramoćenje kakvo

je uvijek rezervirano za dužnike. Riječ je o živopisnijem, instinktivni-

jem načinu postavljanja istog pitanja: “Tko doista što duguje kome?”

Ujedno je riječ i o savršenoj ilustraciji načina na koji čovjek čim

postavi pitanje “Tko doista što duguje kome?” počinje prihvaćati vje-

rovnikov rječnik. Jednako kao što, ako ne plaćamo dugove, “naša ot­

plata poprima oblik ponovnog rođenja u liku konja ili vola” ako ste nerazuman vjerovnik, iv i ćete morati “otplatiti” dug. Čakjeikarmičku

pravdu tako moguće svesti na jezik poslovnog dogovora.

I tako dolazimo do središnjeg pitanja ove knjige: što točno znači reći

da se naš osjećaj za moral i pravdu svodi na jezik poslovnog dogovora?

Što znači kad moralne obveze svedemo na dugove? Što se mijenja kad se

jedno pretvori u drugo? I kako o tome govoriti kad nam je tržište već

toliko oblikovalo jezik? Na jednoj je razini razlika obveze i duga jedno­

stavna i očita. Dug je obveza otplate određenog novčanog iznosa. Zbog

toga je dug, za razliku od svih ostalih oblika obveza, moguće precizno

kvantificirati. Zahvaljujući tome dug može postati jednostavan, hladan

i bezličan - a to mu pak omogućuje prenosivost. Duguje li čovjek uslugu,

ili život, nekom drugom čovjeku, duguje ih konkretno toj osobi. Ali ako

čovjek duguje četrdeset tisuća dolara uz kamatu od dvanaest posto, za­

pravo je svejedno tko je vjerovnik. Jednako tako nijedna ni druga strana

ne moraju previše razmišljati o tome što onaj drugi u tom odnosu treba, želi ili može - što bi svakako bio slučaj kad bi dug bio neka usluga, pošto­

vanje ili zahvalnost. Tako ne treba računati učinak na čovjeka, treba

računati samo glavnicu, saldo, zatezne kamate i kamatne stope. Ako na

koncu morate napustiti dom i početi tumarati drugim pokrajinama, ako

vam kći završi kao prostitutka u rudarskom naselju, no, da, baš šteta, ali

to je vjerovniku posve nevažno. Novac je novac, a posao je posao.

Iz te perspektive ključni faktor i tema koje ćemo podrobno istraži­

vati na ovim stranicama odnose se na sposobnost novca da moralnost

pretvori u pitanje bezlične aritmetike - i pritom opravda stvari koje bi

se inače doimale skandaloznima ili opscenima. Taj faktor nasilja, koji

sam do sada naglašavao, možda će se doimati sekundarnim. Razlika

“duga” i obične moralne obveze ne sastoji se u nazočnosti ili izostanku

naoružanih ljudi koji mogu nametnuti i provesti tu obvezu zapljenom

dužnikove imovine ili prijetnjama da će mu slomiti noge. Riječ je jed­

nostavno o tome da vjerovnik ima sredstva kojima može specificirati,

brojčano, koliko mu dužnik točno duguje.

No kad malo bolje promotrimo stvari, uvidjet ćemo da su ta dva

elementa - nasilje i kvantifikacija - tijesno povezana. Štoviše, gotovo

je nemoguće naići na jedno bez drugoga. Francuski lihvari imali su

moćne prijatelje i provoditelje koji su bili u stanju zastrašiti čak i cr­

kvene vlasti. Kako bi inače naplaćivali dugove koji su, strogo uzevši,

bili bezakoniti? Hiromušime je bila krajnje nepopustljiva prema duž­nicima - “nije pokazivala baš nimalo milosrđa” - no, s druge strane,

suprug joj je bio upravitelj. Nije ni trebala pokazivati milost. Oni među

nama koji nemaju naoružane ljude iza leđa ne mogu si priuštiti takav

stupanj zahtjevnosti.

Način na koji nasilje, ili prijetnja nasiljem, pretvara međuljudske

odnoseu matematiku ukazivat će se na raznim mjestima u ovoj knjizi.

Riječ je o najvećem izvoru moralne pomutnje koji kao da lebdi oko

svega što je povezano s temom duga. Dvojbe koje iz toga proistječu

doimaju se starima poput same civilizacije. To je vidljivo već i u najsta­

rijim zapisima iz drevne Mezopotamije, prvi filozofski izraz pronašlo

je u Vedama, ponovno se u beskonačnome broju oblika javlja tijekom

cijele pisane povijesti, a krije se i pod površinom samih temelja današ­

njih institucija - države i tržišta, naših najosnovnijih predodžaba o

prirodi slobode, moralnosti, društvenosti - koje je odreda oblikovala

povijest ratovanja, osvajanja i ropstva, na načine koje više i ne opažamo

jer više ne možemo ni zamisliti da bi stvari mogle biti i drukčije.

* * ste

Postoje vrlo očiti razlozi zašto je ovo osobito važan trenutak za novi

osvrt na povijest duga. U rujnu 2008. otpočela je financijska kriza koja je gotovo zaustavila cjelokupno svjetsko gospodarstvo. Svjetsko gos­

podarstvo umnogome se doista zaustavilo: brodovi su prestali ploviti

velikim morima, tisuće njih završile su na suhim dokovima, građevin­

ske su dizalice demontirane jer se prestalo i graditi. Banke su uglavnom

prestale davati zajmove. Nakon svega toga nisu se pojavili samo gnjev

i zbunjenost javnosti nego je otpočeo i pravi javni razgovor o prirodi

duga, novca i financijskih institucija, o kojima je počela ovisiti sudbina cijelih nacija.

No to je potrajalo vrlo kratko. Nakon tih početaka nikada nije došlo

do pravog razgovora.

A ljudi su za takav razgovor postali spremni jer se pokazalo da je

priča koju su svima pričali prethodnih desetak godina zapravo jedna

divovska laž. To se doista ne može izraziti na obzirniji način. Godinama

su svi slušali samo o svoj sili novih, ultranaprednih financijskih ino­

vacija: kreditnim i robnim derivatima, derivatima osiguranih hipote- kam ih obveza, hibridnim vrijednosnicama, zamjenama duga i tako

dalje. Ta nova tržišta derivata bila su toliko nevjerojatno napredna i profinjena da je, prema jednoj priči koja se ustrajno ponavlja, jedna

istaknuta investicijska kuća morala angažirati astrofizičare kako bi

upravljali programima za trgovanje, toliko kompliciranima da ih čak

ni financijaši nisu uspijevali shvatiti. Poruka je bila više nego jasna: te

stvari prepustite stručnjacima. To jednostavno nikako ne možete shva­

titi. Čak i ako vam financijski kapitalisti i nisu osobito dragi (a rijetki

su bili skloni tvrditi da je u vezi s njima mnogo toga simpatično), nema

sumnje da su sposobni, čak i toliko nadnaravno sposobni daje demo­

kratski nadzor nad financijskim tržištima jednostavno nezamisliv. (Na

to su pali čak i mnogi pripadnici akademske zajednice. Dobro se sjećam

konferencija 2006. i 2007. na kojima su pomodni društveni teoretičari

držali predavanja na kojima su tvrdili da ti novi oblici sekuritizacije,

povezani s novim informacijskim tehnologijama, najavljuju veliku

transformaciju same prirode vremena, možda čak i same stvarnosti. Sjećam se kako sam pomislio: "Naivčine!” I nisam se prevario.)

A onda, kad se slegnula prašina, pokazalo se da su mnoge od tih

metoda, ako ne i većina, tek vrlo komplicirane prijevare. Među takvim

je operacijama bila i prodaja siromašnim obiteljima kredita osmišljenih

tako da ih dužnik neizbježno prije ili poslije prestane vraćati, primanje

oklada na to koliko će dužniku trebati vremena da prestane vraćati

zajam, zajedničko “pakiranje” zajma i te “oklade” i njihova prodaja

institucionalnim ulagačima (koji su, možda, predstavljali i mirovinske

račune korisnika kredita), uz tvrdnju da će to donijeti zaradu bez obzira

na ishod, te dopuštanje tim istim ulagačima da te pakete slobodno

razmjenjuju, kao da riječ o novcu, prebacivanje odgovornosti za isplatu

oklade nekom divovskom osiguravateljskom konglomeratu, koji bi,

kad bi potonuo pod teretom tako nastalog duga (do čega bi svakako

došlo), trebalo spašavati novcem poreznih obveznika (kao što su takvi

konglomerati i spašavani).11 Drugim riječima, sve to izgleda kao ne­

obično komplicirana verzija onoga što su banke radile kad su potkraj

sedamdesetih posuđivale novac diktatorima u Boliviji i Gabonu: davale

krajnje neodgovorne zajmove posve svjesne da će, kad se za to jednom

dozna, političari i birokrati dati sve od sebe da zajamče da im se na kraju

ipak otplate dugovi, koliko god ljudskih života za to trebalo upropastiti.No razlika je bila u tome što su ovaj put bankari to činili u upravo

nepojmljivim razmjerima. Ukupna količina duga koji su nagomilali

nadmašila je ukupni zajednički BDP svih zemalja svijeta, što je svijet

gurnulo u vrtoglavi pad i zamalo uništilo sam sustav.

Vojske i policije pripremale su se za očekivane nemire i pobune, no

ta predviđanja zasada se nisu ostvarila. No jednako tako nije došlo ni

do važnijih promjena u načinu upravljanja svijetom. Svi su pretpostav­

ljali da ćemo, s obzirom na urušavanje samih institucija koje određuju

kapitalizam (Lehman Brothers, Citibank, General Motors) te uza spo­

znaju da su sve tvrdnje o novoj nadmoćnoj mudrosti bile lažne, barem

iznova pokrenuti širi razgovor o prirodi duga i kreditnih institucija.

Činilo se da je većina Amerikanaca sklona radikalnim rješenjima.

Istraživanja javnog mnijenja pokazala su da većina Amerikanaca sma­

tra da banke ne bi trebalo spasiti, bez obzira na ekonomske posljedice, nego financijskim injekcijama treba spasiti obične građane sa zajmovima

koje ne mogu vraćati. A to je u Sjedinjenim Državama nešto posve

neočekivano. Još od kolonijalnoga doba Amerikanci su kao narod naj­

manje naklonjeni dužnicima. To je u određenoj mjeri neobično jer su

Ameriku velikim dijelom naselili upravo dužnici koji su pobjegli iz

matične zemlje, no ipak je riječ o zemlji u kojoj je predodžba daje mo­

ralnost stvar podmirivanja vlastitih dugova ukorijenjena dublje nego

gotovo bilo koja druga ideja. U kolonijalno doba uši nesolventnih duž­

nika često su pribijali za stupove. Sjedinjene Države među posljednjim

su zemljama na svijetu donijele zakon o bankrotu: unatoč činjenici da

je 1787. Ustav izrijekom zadužio novu vladu da pripremi upravo takav

zakon, svi pokušaji odbijali su se “iz moralnih razloga" sve do 1898.12

Promjena je tada bila epohalna. Možda su upravo zbog toga oni koji bi

trebali usmjerivati rasprave u medijima i na zakonodavnim skupšti­

nama zaključili da za to nije pravo vrijeme. Vlada Sjedinjenih Država

u biti je pokrila problem tri bilijuna dolara vrijednim flasterom i nije

promijenila baš ništa. Bankari su spašeni, mali dužnici - uz mizeran

broj iznimaka - nisu.13 Naprotiv, usred najveće gospodarske recesije još od tridesetih godina 20. stoljeća, već uočavamo protuudar, reakciju

usmjerenu protiv njih - na poticaj financijskih korporacija koje sad od iste one vlade koja ih je spasila traže da punom snagom primijeni za­

kone na građane u financijskim poteškoćama. “Nije zločin dugovati novac”, izvješćuje tako Star Tribune iz Minneapolis-St. Paula, “ah ljude

se redovito trpa iza rešetaka zbog toga što ne otplaćuju dugove.” U Minnesoti je “primjena uhidbenih naloga prema dužnicima u posljed­

nje četiri godine porasla za šezdeset posto, uz 845 zabilježenih slučajeva

2009... U Illinoisu i jugozapadnoj Indiani neki suci dužnicima određuju

zatvor jer nisu uplatili novac po nalogu suda. U ekstremnim slučaje­

vima ljudi ostaju u zatvoru dok ne prikupe minimalnu uplatu. U siječ­

nju [2010.] jedan je sudac muškarca iz Kenneyja u Illinoisu osudio na

‘zatvorsku kaznu neodređena trajanja’ dok ne prikupi tristo dolara na ime duga jednoj pilani.”14

Drugim riječima, krećemo se u smjeru obnove nečega što uvelike

nalikuje na dužničke zatvore. U međuvremenu je razgovor posve utih­nuo, bijes javnosti zbog spašavanja banaka pretvorio se u nesuvislo

gunđanje i čini se da se neumoljivo kotrljamo prema novoj financijskoj katastrofi - ostaje još jedino pitanje koliko će trajati.

Došli smo do točke u kojoj i sam MMF, koji se sada nastoji repozici-

onirati kao savjest globalnoga kapitalizma, počinje objavljivati upozo­

renja da sljedeći put, nastavimo li putem na kojem smo sada, više neće

biti spašavanja. Javnost to jednostavno neće trpjeti i zbog toga će se sve

uistinu raspasti. “MMF upozorava da bi drugo spašavanje ‘ugrozilo

demokraciju’” glasi jedan nedavno objavljeni naslov.15 (Dakako, kad spominju “demokraciju”, zapravo misle na “kapitalizam” ) Nema sum­

nje da je znakovito što čak i oni koji smatraju da su odgovorni za održa­

nje aktualnoga globalnog ekonomskog sustava, a koji su se prije samo

nekoliko godina držali kao da mogu jednostavno pretpostavljati da će se aktualni sustav održati zauvijek, sada na svakom koraku vide

apokalipsu.

* * *

U ovom je slučaju MMF u pravu. S pravom možemo zaključiti da smo

uistinu na pragu epohalnih promjena.S druge strane, instinkt nas navodi da sve što nas okružuje smatra­

mo apsolutno novim. A to je još najtočnije kad je riječ o novcu. Koliko

su nam puta rekli da nas je pojava virtualnog novca, dematerijalizacija

gotovine i njezino pretvaranje u plastiku, a dolara u impulse i elektro­

ničke informacije, uvela u dosad neviđeni financijski svijet? Pretpo­

stavka da smo u takvim, još neistraženim vodama, dakako, upravo je

jedan od razloga koji su kućama poput Goldman Sachsa i AIG-a toliko

olakšali uvjeravanje ljudi da nitko ni slučajno ne može shvatiti njihove

fantastične nove financijske instrumente. No čim stvari postavimo u

široke povijesne razmjere, prvo spoznajemo da virtualni novac nije

nikakva novost. To je zapravo i bio izvorni oblik u kojem se novac po­javio. Sustavi kreditiranja, zadužnice, pa čak i naknada službenih troš­

kova postojali su još davno prije gotovine. Te su stvari stare koliko i sama civilizacija. Istina, povijest pokazuje sklonost izmjeni razdoblja

kojima dominiraju plemeniti metali - kad se smatra da su zlato i srebro

uistinu pravi novac - i razdoblja kad se smatra da je novac apstrakcija,

virtualna računovodstvena jedinica. No, povijesno gledano, prvo se

pojavio kreditni novac, a danas svjedočimo povratku pretpostavki koje

bi se smatrale očitima i logičnima i u primjerice srednjem vijeku - pa

čak i u drevnoj Mezopotamiji.