Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155

BOSNA I HERCEGOVINA БОСНA И ХЕРЦЕГОВИНA

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

Predmet br: S1 1 K 014977 18 Kžk

Dana: 30.11.2018. godine

Apelaciono vijeće u sastavu: sudija Tihomir Lukes, predsjednik vijeća

sudija Dr. Dragomir Vukoje, član

sudija Senadin Begtašević, član

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

NASERA ORIĆA I SABAHUDINA MUHIĆA

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Miroslav Janjić

Braniteljica optuženog Nasera Orića:

Advokat Lejla Čović

Braniteljica optuženog Sabahudina Muhića:

Advokat Sabina Mehić

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

2

SADRŽAJ

IZREKA PRESUDE ............................................................................................................. 3

OBRAZLOŽENJE ............................................................................................................... 6

I. OPTUŽENJE I TOK POSTUPKA ..................................................................................... 6

II. DOKAZNI POSTUPAK.................................................................................................... 7

A. DOKAZI TUŽILAŠTVA I ODBRANE ................................................................................................... 8

1. Izvedeni dokazi ..................................................................................................................... 8

B. PROCESNE ODLUKE ................................................................................................................... 15

(a) Nezakoniti dokazi ................................................................................................................ 15

(b) Dokazni prijedlozi stranaka i branilaca ............................................................................ 16

(c) Mjere zaštite za svjedoka „O1“ ......................................................................................... 16

III. ZAVRŠNE RIJEČI ........................................................................................................ 17

A. ZAVRŠNA RIJEČ TUŽILAŠTVA ...................................................................................................... 17

B. ZAVRŠNA RIJEČ ODBRANE OPTUŽENOG NASERA ORIĆA ............................................................ 18

C. ZAVRŠNA RIJEČ ODBRANE OPTUŽENOG SABAHUDINA MUHIĆA ................................................. 22

IV. RELEVANTNO MATERIJALNO PRAVO .................................................................... 24

V. ARGUMENTACIJA SUDA ............................................................................................ 25

A. STANDARDI DOKAZIVANJA .......................................................................................................... 25

B. ČINJENIČNO STANJE ................................................................................................................... 30

1. Nesporna utvrđenja ............................................................................................................ 30

2. Opća ocjena iskaza svjedoka „O1“ .................................................................................. 31

3. Tačka 1. izreke presude .................................................................................................... 35

4. Tačka 2. izreke presude .................................................................................................... 44

5. Tačka 3. izreke presude .................................................................................................... 50

6. Zaključak .............................................................................................................................. 55

VI. ODLUKA O TROŠKOVIMA ......................................................................................... 55

VII. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU ...................................................... 56

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

3

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja, sastavljenom od sudija

Tihomira Lukesa, kao predsjednika vijeća, te Dr. Dragomira Vukoja i Senadina

Begtaševića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravne savjetnice Neire Tatlić, u svojstvu

zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Nasera Orića i Sabahudina Muhića,

zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u vezi sa članom 22. istog Zakona,

odlučujući po izmijenjenoj optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj T20 0 KTRZ000

5015 07 od 18.10.2018. godine, nakon održanog javnog pretresa u prisustvu tužioca

Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Miroslava Janjića, optuženog Nasera Orića i njegove

braniteljice advokata Lejle Čović, te optuženog Sabahudina Muhića i njegove braniteljice

advokata Sabine Mehić, donio je i javno objavio, dana 30.11.2018. godine, sljedeću

PRESUDU

OPTUŽENI:

NASER ORIĆ, sin Džemala i majke Hate rođene Mustafić, rođen 03.03.1967. godine u

mjestu Gornji Potočari, opština Srebrenica, sa trenutnom adresom ..., po nacionalnosti ...,

državljanin ..., penzioner, razveden, otac četvero djece, služio JNA, odlikovan zlatnim

ljiljanom, brigadir Armije BiH, srednjeg imovnog stanja,

i

SABAHUDIN MUHIĆ, zvani „Mrčo“, sin Redžepa i majke Aiše rođene Tihić, rođen

07.11.1968. godine u mjestu Voljevice, opština Bratunac, nastanjen na adresi ..., oženjen,

otac dvoje punoljetne djece, penzioner, ..., državljanin ..., služio JNA, osuđivan, srednjeg

imovnog stanja,

Na osnovu odredbe iz člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i

Hercegovine,

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

4

I

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE

Da su:

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Vojske

Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao pripadnici Oružanih snaga

Srebrenice Armije R BiH i to Naser Orić kao Komandant Štaba Teritorijalne Odbrane

Srebrenica i komandant Štaba oružanih snaga Subregije Srebrenica i Sabahudin Muhić

zvani „Mrčo“ kao pripadnik Oružanih snaga Srebrenice, u vremenskom periodu od maja do

decembra 1992. godine, na području opština Srebrenica i Bratunac postupali suprotno

pravilima Međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3. stav 1., tačka a) i c)

III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine,

tako što su:

Naser Orić

1. Dana 12.07.1992. godine u popodnevnim satima u mjestu Zalazje, opština

Srebrenica, u blizini kuće vlasništvo Dragana Rakića udaljenoj oko 100-150 metara

od pravoslavnog groblja ubio ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti Slobodana

Ilića, na način što ga je, nakon što je isti od strane NN pripadnika Oružanih snaga

Srebrenice zarobljen i doveden do pomenute kuće, Naser Orić udario pesnicom u

predjelu prsa i vrata, nakon čega je Naser Orić izvadio nož iz korica za pasom i

oštricom noža ubo Slobodana Ilića u predjelu ramena ili vrata, od koga uboda

oštricom noža Slobodan Ilić kome su vezane ruke i noge pada na koljena, da bi ga

potom Naser Orić udario koljenom u predjelu lica i oborio ga na tlo, te nastavio

udarati nogama u predjelu prsa i leđa postavljajući mu pitanja uz udarce narednih

nekoliko minuta, nakon čega je u Slobodana Ilića sa udaljenosti od nekoliko metara

ispalio rafal iz automatske puške, što je sve za posljedicu imalo smrt oštećenog

Slobodana Ilića.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

5

Naser Orić i Sabahudin Muhić zajedno

2. Neutvrđenog datuma u drugoj polovini maja mjeseca 1992. godine u popodnevnim

satima u mjestu Lolići, opština Bratunac, pored rijeke Kravice u blizini kuće

vlasništvo Asima Mehića, ubili ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti Milutina

Miloševića koji je od strane NN pripadnika Oružanih snaga Srebrenice zarobljen,

svezan i po naređenju Nasera Orića doveden do pomenute lokacije, na način što ga

je Naser Orić zajedno sa drugim pripadnicima Oružanih snaga Srebrenice tukao

udarajući ga nogom u predjelu stomaka, da bi u jednom trenutku mahnuo rukom i

naredio vojnicima da se sklone te iz automatske puške ispalio rafal u Milutina

Miloševića koji je ležao na zemlji, da bi nakon toga Sabahudin Muhić zvani “Mrčo”

ispalio rafal iz automatske puške u Milutina Miloševića, što je sve za posljedicu

imalo smrt oštećenog Milutina Miloševića.

3. Neutvrđenog datuma u decembru mjesecu 1992. godine u popodnevnim satima u

mjestu Kunjerac, opština Bratunac, u blizini rezervoara za vodu, ubili ratnog

zarobljenika srpske nacionalnosti Mitra Savića, koji je prethodno od strane NN

pripadnika Oružanih snaga Srebrenice zarobljen, na način što ga je Naser Orić

nakon kraćeg razgovora udario šamarom u predjelu lica, da bi potom iz pištolja-

revolver “Kolt”, sa udaljenosti od jedan metar pucao u Mitra Savića, koji pada na tlo,

a potom je Sabahudin Muhić zvani “Mrčo”, iz automatske puške ispucao rafal u

tijelo Mitra Savića, što je sve za posljedicu imalo smrt Mitra Savića.

Čime bi Naser Orić radnjom opisanom u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika propisano odredbom člana 144. Krivičnog zakona

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a Naser Orić i Sabahudin Muhić

radnjama opisanim u tačkama 2. i 3. izreke presude počinili krivično djelo Ratni zločin

protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne

Republike Jugoslavije u vezi sa članom 22. istog Zakona.

II

Na osnovu člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine optuženi

Naser Orić i Sabahudin Muhić se oslobađaju dužnosti nadoknade troškova krivičnog

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

6

postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.

III

Na osnovu člana 198. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine oštećena

Jelica Ilić se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnicu.

OBRAZLOŽENJE

I. OPTUŽENJE I TOK POSTUPKA

1. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužilaštvo) je u ovom predmetu

podiglo optužnicu, broj T20 0 KTRZ 0005015 07 od 27.08.2015. godine, koja je potvrđena

dana 09.09.2015. godine, a kojom je optužilo Nasera Orića i Sabahudina Muhića za

počinjenje krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: KZ

SFRJ).

2. Prvostepenom presudom Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH),

broj S1 1 K 014977 15 Kri od 09.10.2017. godine, optuženi Naser Orić i Sabahudin Muhić

su, na osnovu odredbe člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i

Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP BiH), oslobođeni od optužbe, i to optuženi Naser Orić

da je radnjom opisanom u tački 1. dispozitiva optužnice počinio krivično djelo Ratni zločin

protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ, a optuženi Naser Orić i Sabahudin Muhić

da su radnjama opisanim u tačkama 2. i 3. dispozitiva optužnice počinili krivično djelo

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog

Zakona.

3. Istom presudom, a na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH, optuženi su oslobođeni

dužnosti da nadoknade troškove krivičnog postupka. Također, primjenom odredbe člana

198. stav 3. ZKP BiH, oštećena Jelica Ilić je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na

parnicu.

4. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljem tekstu: Apelaciono vijeće) je

rješenjem, broj S1 1 K 014977 18 Krž 2 od 08.05.2018. godine, uvažilo žalbu Tužilaštva,

te je presuda Suda BiH, broj S1 1 K 014977 15 Kri od 09.10.2017. godine, ukinuta i

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

7

određeno je održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.

5. U skladu sa naprijed navedenom odlukom, pretres je održan pred Apelacionim

vijećem, na kojem je Tužilaštvo po okončanju dokaznog postupka izmijenilo optužnicu,

dana 25.09.2018. godine, broj T20 0 KTRZ000 5015 07, datiranu na 18.10.2018. godine.

Naime, tom prilikom Tužilaštvo je preciziralo činjenični opis tačke 1. optužnice u skladu sa

izvedenim dokazima. Preciziranom optužnicom optuženi Naser Orić se tereti da je radnjom

opisanom u tački 1. dispozitiva optužnice počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika propisano odredbom člana 144. KZ SFRJ, a Naser Orić i Sabahudin Muhić se

terete da su radnjama opisanim u tačkama 2. i 3. dispozitiva optužnice počinili krivično

djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ u vezi sa članom 22.

istog Zakona.

6. Apelaciono vijeće podsjeća na član 275. ZKP BiH, koji daje mogućnost tužiocu, da

na temelju provedenih dokaza, odnosno na rezultatima dokaznog postupka, izmijeni

optužnicu. U konkretnom slučaju, Vijeće cijeni, da izmjenama optužnice nije povrijeđeno

pravo na odbranu, s obzirom da su se braniteljice i optuženi izjasnili da ih je tužilac već

ranije obavijestio o izmjenama optužnice, te da im nije potrebno dodatno vrijeme kako bi

se izjasnili, jer se ne protive tome. Shodno navedenom, prema ocjeni ovog Vijeća, nije bilo

potrebno da se ponovno vrši potvrđivanje optužnice.

II. DOKAZNI POSTUPAK

7. Apelaciono vijeće želi naglasiti da pretres pred Apelacionim vijećem predstavlja

skraćenu procesnu formu koja je ograničena samo na dio pobijane presude koji se

osporava žalbom, odnosno na dio prvostepenog postupka za koji su ukidajućom odlukom

utvrđeni pravni i činjenični nedostaci. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je vodilo računa da

drugostepeni postupak nikako ne smije predstavljati prosto ponavljanje prvostepenog

postupka u cjelini, nego racionalnu zakonsku mjeru ograničenog karaktera čiji je cilj da se

otklanjanjem pravnih nedostataka iz prvostepene presude donese nova pravilna i zakonita

sudska odluka, te da se uspostavi optimalna, višestruko prihvatljiva ravnoteža između

neophodne efikasnosti krivičnog postupka i obavezne zaštite ljudskih prava i osnovnih

sloboda.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

8

A. DOKAZI TUŽILAŠTVA I ODBRANE

1. Izvedeni dokazi

8. S obzirom da je pretres pred Apelacionim vijećem kraća faza krivičnog postupka od

glavnog pretresa, na njemu se otklanjaju bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

izvode novi dokazi ili ponavljaju ranije izvedeni dokazi. Ranije izvedeni dokazi mogu se

izvesti neposredno pred Apelacionim vijećem ili pročitati odnosno reprodukovati njihov

sadržaj izveden na glavnom pretresu tokom prvostepenog postupka. Neposredno

izvođenje ovih dokaza je obavezno samo kada svjedoci i vještaci nisu bili unakrsno

ispitani, a to je strankama, odnosno braniocu, bilo onemogućeno u prvostepenom

postupku.

9. Slijedom navedenog, u pravilu ukidajućom odlukom određen je obim pretresa pred

Apelacionim vijećem i on se izuzetno može proširiti ukoliko na samom pretresu pred

Apelacionim vijećem dođe do novih prijedloga stranaka. U svakom slučaju sud odlučuje o

navedenim prijedlozima stranaka shodno primjenjujući odredbe koje važe za glavni

pretres, a zakonsko je ovlaštenje suda da procijeni da li je potrebno dodatno izvesti još

neke dokaze ukoliko se ukaže potreba za njima na samom pretresu pred Apelacionim

vijećem.

10. U skladu sa članom 317. ZKP BiH, dana 17.09.2018. godine, otvoren je pretres

pred Apelacionim vijećem, a Vijeće je donijelo odluku da se pozovu svjedoci „O1“ i

Radivoje Ostojić da neposredno svjedoče pred ovim Vijećem, pa je tako svjedok Ostojić

svjedočio dana 17.09.2018. godine, a svjedok „O1“ na dane 24.09. i 25.09.2018. godine, i

to putem video konferencije.

11. Primjenom odredbe člana 317. stav 2. ZKP BiH, prihvaćeni su kao dokazi

Tužilaštva sljedeći subjektivni dokazi, izvedeni u prvostepenom postupku: svjedok pod

pseudonimom „O1“, Milomir Lazarević, Vidoje Ilić, Milan Jeremić, Branislav Stanojević,

Radivoje Ostojić, Jelica Ilić, Asim Mehić, Radmila Nikolić, Stojanka Savić, Vesna Ivanović,

Ibran Mustafić i Branislav Milošević te vještaci Rifat Kešetović, Zoran Stanković, Alma

Bravo-Mehmedbašić i Danilo Mihajlović.

12. Subjektivne dokaze odbrane, izvedene u prvostepenom postupku, Apelaciono

vijeće je također prihvatilo, i to svjedoke: „O2“, „O3“, Sabit Halilović, Mehmed Efendić,

Suljo Čakanović, Zulfo Salihović, Mirsad Mustafić, Suljo Hasanović, Salko

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

9

Tursunović, Izet Ibrić, Fadil Salihović, Sabahudin Tutundžić, Fikret Mustafić, Alija Muškić,

Džemail Bećirević, Jasmin Sinanović i Omer Delić.

13. Apelaciono vijeće je također prihvatilo i materijalne dokaze koji su izvedeni u

prvostepenom postupku, kako dokaze Tužilaštva, tako i dokaze odbrane, s obzirom da su

imali zajednički prijedlog dokaza, koji se odnose na predmetno krivično djelo, te je izvršilo

uvid u iste.

14. U tom smislu prihvaćeni su sljedeći materijalni dokazi Tužilaštva:

T-1 Obdukcioni zapisnik na ime Milošević (Steve) Milutin, 22.03.1993 godine, obducent

ppuk. Dr. Zoran Stanković (ujedno i dokazi odbrana); T-2 Nalaz i mišljenje: Timsko

neuropsihijatrijsko vještačenje Mustafić Ibrana, u potpisu: Prof.dr. Alma Bravo-

Mehmedbašić, Prim.dr. Zorica Lazarević, Prim.dr. Danilo Mihajlović, Sokolac, 03.09.2016.

godine; T-3 Fotodokumentacija MUP-a TK broj 08-02/3-5-04.6-220/10 od 16.02.2011

godine; T-4 Izvod iz matične knjige umrlih na ime Ilić Slobodan broj 02-4/202-458/15 od

25.08.2015 godine; T-5 Izvod iz matične knjige umrlih na ima Milošević Milutin broj 02-

4/202-589/09 od 19.10.2009 godine; T-6 Izvod iz matične knjige umrlih na ima Savić Mitar

broj 02-4-202-457/15 od 25.08.2015 godine; T-7 Zapisnik o pokazu lica mjesta od

26.08.2015 godine; T-8 Fotodokumentacija CJB Bijeljina broj 678/15 od 24.08.2015

godine; T-9 Fotodokumentacija CJB Bijeljina broj 679/15 od 24.08.2015. godine; T10

Fotodokumentacija CJB Bijeljina broj 680/15 OD 24.08.2015. godine; T-11 Predsjedništvo

RBiH: Naredba broj 1921/92 od 23.08.1992 godine – haški broj: 00498463; T-12

Predsjedništvo RBIH: Naredba broj 1291/92 od 23.08.1992 godine, objavljenom u

Službenom listu RBiH broj 15 od 05.09.1992. godine; T-13 Armija RBiH Komanda 8.OG

„Srebrenica” – Prijedlog broj: 130-28-23/94 od 10.04.1994. godine – haški broj:

8811003323; T-14 Armija RBiH Komanda 8.og „Srebrenica” – Prijedlog broj: 130-28-

122/94 od 10.09.1994. godine – haški broj. od 8811003163 do 8811003166; T-15 Armija

RBiH Komanda 8.OG „Srebrenica” – Prijedlog broj: 04-28/95 od 23.02.1995 godine haški

broj: od 8811003734 do 8811003737; T-16 Armija RBiH Komanda 8.og „Srebrenica” –

Prijedlog broj: 130-28-08/94 od 01.04.1994 godine – ovjerena kopija; T-17 Armija RBiH

Komanda 28 Divizije prijedlog broj. 04/55/95 od 04.05.1995 godine; T-18 Armija RBiH

Komanda 8.og „Srebrenica” – Prijdlog broj: 130-28-204/94 od 09.12.1994 godine – haški

broj: od 01837569 do 0183760; T-19 Armija BiH OŠT-o Srebrenica Odluka broj: 11/92 od

02.07.1992 godine, haški broj: 01801587 od 02.07.1992 godine; T-20 Armija BiH OŠT-o

Srebrenica Odluka broj: 11/92 od 02.07.1992 godine; T-21 Štab Oružanih

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

10

snaga Srebrenica naredba od 28.08.1992 godine haški broj: 88 11003760; T-22 Armija

RBIH Štab oružanih snaga Srebrenica odluka broj: 06/92 od 03.09.1992. godine, haški

broj: 8811003754; T-23 Armija RBIH Štab oružanih snaga Srebrenica Naredba broj. 4/92

od 07.09.1992. godine, haški broj: 881100200; T-24 Armija RBIH Štab oružanih snaga

srebrenica Naredba broj: 28/92 od 15.10.1992. godine, haški broj: 8811002002; T-25

Armija RBIH Štab oružanih snaga srebrenica Naredba broj: 29/92 od 15.10.1992. godine,

haški broj: 8811003756; T-26 Armija BIH Štab oružanih snaga srebrenica Naredba broj:

34/92 od 20.10.1992 godine, haški broj: 8811002013; T-27 Armija RBiH Štab oružanih

snaga srebrenica Nalog broj: 49/92 od 29.10.1992. godine, haški broj: 8811002004; T-28

Armija RBiH Štab oružanih snaga srebrenica Naredba broj: 51/92 od 31.10.1992. godine,

haški broj: 8811001992; T-29 Armija RBiH Štab oružanih snaga srebrenica Naredba broj:

183/92 od 24.12.1992. godine, haški broj: 8811001991; T-30 Armija RBIH Štab oružanih

snaga srebrenica Naredba broj: 185/92 od 25.12.1992. godine, haški broj: 8811002008;

T-31 Armija RBIH Štab oružanih snaga srebrenica Naredba broj: 101/93 od 03.02.1993.

godine, haški broj: 8811001971; T-32 Armija RBiH Štab oružanih snaga Srebrenica

Naredba broj: 116/93 od 05.02.1993. godine, haški broj: 8811003370; T-33 RBIH, Štab

vrhovne komande oružanih snaga akt broj: 05-1/6-16 od 11.07.1994. godine, haški broj:

01807376; T-34 Armija RBiH Štab oružanih snaga Srebrenica Naredba broj: 171/92 od

22.12.1992. godine, haški broj: 01239544; T-35 Odluka o proglašenju neposredne ratne

opasnosti stupila je na snagu u momentu donošenja „odmah“ i objavljena je u „Službenom

listu R. BiH“, broj: 1/92 od 09.04.1992. godine; T-36 Odluka Predsjedništva Republike

Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu R. BiH“

broj: 7/92 od 20. juna 1992. godine; T-37 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine o ukidanju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu R.BiH“ broj: 50/95; T-

38 Uredba sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine

objavljena u „Službeni list R.BiH“ broj: 4/92 od 20. maja 1992. godine; T-39 Odluka o

formiranju Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, objavljena u „Službenom

glasniku srpskog naroda u BiH” broj: 6/92 od 12.-17 maja 1992. godine; T-40 Dopis

Državne Agencije za istrage i zaštitu broj: I-16-17-04-2-964-14/11 od 24.08.2015. godine

sa prilozima; T-41 Dopis MUP-a RS, CJB Bijeljina, broj: 10/02/1-230-1080/08 od

23.12.2008. godine, sa prilozima; T-42 „Iza zatvorenih vrata, Srebrenica 1992.-1995.“,

autor Fahrudin Alić, Holandija, 2015. godina, izdavač: OFF-SET Tuzla, 170-177 str.; T-43

„Prilog za vodiča hronike Armije BiH, Sektoru za moral II Korpusa Tuzla“ od 07.03.1994.

godine, broj: 69/94, haški broj: 0645510 do 06455154, prilog Elektronska ovjera

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

11

Mehanizma Međunarodnog krivičnog Suda.

15. Odbrana prvo i drugooptuženog je izvela sljedeće materijalne dokaze pred

prvostepenim vijećem, koje također prihvata i ovo Vijeće:

O-I-1 Izvod iz kaznene evidencije za zaštićenog svjedoka „O1“ iz PS Bratunac broj 12-

5/01-234-1-22/16 od 10.02.2016. godine; O-I-2 Rješenje Kantonalnog Tužilaštva

Tuzlanskog kantona broj A-I-21/16 od 09.02.2016. godine; O-I-3 Rješenje MUP Tuzla,

Tuzlanski kanton, broj 08-01-04.2-2-78/16 od 11.02.2016. godine; O-I-4 Dopis Federalnog

ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog/domovinskog rata

pov broj 07/1-03-81-1/16 od 22.02.2016.godine; O-I-6 Zapisnik o saslusanju svjedoka „O1“

dati Tuzilastvu BiH broj T20 0 KTRZ 0007663 13 od 10.07.2014.godine; O-I-7 Zahtjev za

sprovođenje istrage protiv Orić Nasera i dr, Tužilaštvo za ratne zločine, Republika Srbija,

Beograd broj KTRZ-16/11 od 04.08.2011. godine; O-I-8 Izvještaj o prikupljenim

saznanjima, MUP R Srbije, Direkcija policije, Uprava kriminalističke policije, Služba za

otkrivanje ratnih zločina 03/4-7-1 str.pov broj: 230-4018/15-1 od 31.07.2015.godine,

Beograd; O-I-9 Set dokumentacije Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida

odbrambeno oslobodilačkog rata broj pov 01-41-1/16-1 od 11.02.2016.godine (29

dokumenata); O-I-9-1 Akt broj pov broj 07/49-03/6-15/16 od 09.02.2016.godine; O-I-9-2

Uvjerenje broj 07/49-41/1-3-45-1/2011 od 17.12.2015.godine; O-I-9-3 Zapisnik broj 05-R-

41-1098/11 od 17.12.2015. godine; O-I-9-4 Akt broj 07/49-41/1-3-45-2/15 od

23.12.2015.godine; O-I-9-5 Akt broj 07/49-41/1-3-45-1/15 od 23.12.2015.godine; O-I-9-6

Akt broj 07/49-41/1-3-45/11 od 17.12.2015.godine; O-I-9-7 Poziv broj 07/49-41/1-3-45-

1/2011.godine od 18.12.2015.godine; O-I-9-8 Dostavnica od 19.12.2015.godine; O-I-9-9

Uvjerenje broj 07/49-41/1-3-45/2011 od 04.04.2013.godine; O-I-9-10 Zapisnik broj 05-R-

41-1098-1/11 od 21.01.2011.godine; O-I-9-11 Zahtjev u rukopisu broj 17-08-04-05-1-

23/2005 od 27.01.2005.godine; O-I-9-12 Jedinični karton; O-I-9-13 Izvod iz spiska

Oružanih snaga; O-I-9-14 Rješenje broj UP-1 broj 17-08-04-05-1-23/2005 od

01.02.2005.godine; O-I-9-15 Akt broj UP-1.BR:17-08-04-05-1-23/2005.godine od

01.02.2005.godine; O-I-9-16 Službena zabilješka od 27.09.2005.godine, Banovići; O-I-9-

17 Nalaz i mišljenje specijaliste za svjedoka „O1“ od 19.09.2005. godine; O-I-9-18

Uvjerenje broj 27-19-18-7-34-1-9-402/05 od 11.05.2005.godine; O-I-9-19 Informacija broj

07/49-41/1-3-45-1/15 od 23.12.2015.godine; O-I-9-20 Rješenje UP-I-03-41-ZKZ-2472/13

od 23.12.2015.godine; O-I-9-21 Rješenje broj 06/01-41-560-15/05 od 04.12.2006.godine;

O-I-9-22 Uvjerenje broj 17-08-04-03-22-52-953/2004 od 27.09.2005.godine; O-I-9-23

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

12

Revizno uvjerenje broj 17-08-04-03-22-953/2004 od 27.09.2005.godine; O-I-9-24 Nalaz i

mišljenje ljekarske komisije u postupku revizije broj 4239-R od 21.02.2007.godine; O-I-9-

25 Akt broj 06/01-41-560-15/05 od 20.09.2005.godine; O-I-9-26 Uvjerenje broj 27-19-18-7-

34-1-9-402/15 od 11.05.2005. godine; O-I-9-27 Rješenje pov broj 03-0721/96 od

24.04.1996.godine; O-I-9-28 Zapisnik broj 05-R-41-1098-1/11 od 21.01.2011.godine; O-I-

9-29 Nalaz JZU UKC Tuzla broj 239/06 od 21.03.2006.godine; O-I-10 Dokument iz arhiva

Haškog tribunala tice se rasporeda snaga (haški broj O0641755); O-I-11 Uvjerenje o

ranjavanju optuženog Orić Nasera broj 07/12-03/2-331/15 od 28.09.2015.godine; O-I-12

Izvod iz prekršajne evidencije i dokumentacije kojom sud u Živinicama raspolaže za

zaštićenog svjedoka „O1“ broj 033-0-Pov-16-00003 Pov od 03.03.2016.godine; O-I-13

Zapisnik o saslušanju svjedoka Ilić Vidoja dat MUP RS, CJB Bijeljina, PS Srebrenica broj

12-1-6/02-467/05 od 14.10.2005.godine; O-I-15 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ostojić

Radivoja dat MUP RS, CJB Bijeljina, PS Srebrenica broj 12-1-5/02-250/06 od

03.10.2006.godine; O-I-16 Dopis Federalnog Ministarstva za pitanje boraca i invalida

odbrambeno – oslobodilackog rata broj 07/1-03-82-1/16 od 22 02 2016 godine; O-I-17

Zapisnik o saslusanju svjedoka Nikolic Radmila broj 10-1-7/01-230-515/09 od 08 10 2009

godine; O-I-18 Dopuna izvještaja o poduzetim mjerama i radnjama broj: I-16-17-04-2-964-

20/11 od 01.09.2015. godine sa prilogom Zapisnik o saslušanju svjedoka Alija Muškić,

Državna agencija za istrage i zaštitu, Regionalni ured Tuzla, broj: 16-17-04-2-212/15 od

31.08.2015. godine (PV izvršila uvid u original); O-I-19 Pravosnažna presuda Općinskog

Suda u Banovićima broj: 127 0 K 001885 12 K od 13.01.2014. godine. Dopis Suda BiH S1

1 K 014977 15 Kri od 07.03.2016. godine i dopis Općinskog Suda u Banovićima broj 127 0

K 001885 12 K od 03.03.2016. godine; O-I-20 Dopis Suda BiH broj: S1 1 K 014977 15 Kri

od 17.04.2017. godine. Dopis Općinskog Suda u Banovićima broj: 127-0-Su-17-000-001-

Pov od 07.04.2017. godine. Saglasnost za uvid u spis i Informacija, Općinski sud u

Banovićima, broj: 127-0-Su-17-000-001-Pov od 07.04.2017. godine; O-I-21 Saglasnost za

uvid u spis, Općinski sud u Banovićima broj: 127-0-Su-17-000-001-Pov-1 od 07.04.2017.

godine; O-I-22 Saglasnost za uvid u spis, Općinski sud u Banovićima broj: 127-0-Su-17-

000-001-Pov-2 od 07.04.2017. godine; O-I-23 Obavijest odjeljenja sudske policije sudova

u Tuzlanskom kantonu, broj: SP-7-1445/16, DO 919/.16 od 30.01.2017. godine. Službena

zabilješka Odjeljenja sudske policije sudova u TK-a, Stanica Banovići broj: SP-7-1445/16

DO-919/16 od 30.01.2017. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske policije sudova

u TK-a, Stanica Banovići broj: SP-7-1445/16 DO-919/16 od 26.12.2016. godine. Službena

zabilješka Odjeljenja sudske policije sudova u TK-a, Stanica Banovići broj: SP-7-1445/16

DO-919/16 od 07.11.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

13

policije sudova u TK-a, Stanica Banovići broj: SP-7-1445/16 DO-919/16 od 07.10.2016.

godine; O-I-24 Obavijest Odjeljenja sudske policije sudova u Tuzlanskom kantonu, broj:

SP-7-4008/16, DO-2343/16 od 15.09.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske

policije u TK, Stanica Banovići broj: SP-7-4008/16, DO -2343/16 od 15.09.2016. godine; 0-

I-25 Obavijest odjeljenja sudske policije sudova u Tuzlanskom kantonu, broj: SP-7-

1445/16 DO -919/16 od 07.09.2016. godine. Službena zabilješka odjeljenja sudske policije

Tuzlanskog kantona, Stanica Banovići broj: SP – 7-1445/16, DO-919/16 od 07.09.2016.

godine; O-I-26 Obavijest odjeljenja sudske policije Tuzlanskog kantona, broj: SP-7-

3666/16,DO-2098/16 od 01.08.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske

policije TK-a, stanica Banovići broj: SP-7—3666/16,DO – 2098/16 od 01.08.2016. godine;

O-I-27 Obavijest odjeljenja sudske policije sudova u Tuzlanskom kantonu, broj: SP-7-

3156/16, DO-1801/16 od 27.06.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske

policije sudova u TK-a, stanica Banovići broj SP-7-3156/16,DO-1801/16 od 27.06.2016.

godine; O-I-28 Obavijest odjeljenja sudske policije sudova u Tuzlanskom kantonu, broj:

SP-7-1445/16, DO-919/16 od 07.06.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske

policije sudova u TK-a, stanica Banovići broj SP-7-1445/16,DO- 919/16 od 07.06.2016.

godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske policije sudova u TK-a, stanica Banovići

broj SP-7-1445/16,DO- 919/16 od 23.05.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja

sudske policije sudova u TK-a, stanica Banovići broj SP-7-1445/16,DO- 919/16 od

25.04.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske policije sudova u TK-a, stanica

Banovići broj SP-7-1445/16,DO- 919/16 od 29.03.2016. godine; O-I-29 Obavijest

odjeljenja sudske policije sudova u Tuzlanskom kantonu broj: SP – 7-792/16, DO 763/16

od 15.03.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske policije TK-a, stanica

Banovići broj: SP-7-792/16 DO – 763/16 od 15.03.2016. godine; O-I-30 Obavijest

Odjeljenja sudske policije sudova u Tuzlanskom kantonu, broj SP-7-412/16, DO -383/16,

od 22.01.2016. godine. Službena zabilješka Odjeljenja sudske policije sudova u TK-

a,stanica Banovići SP-7-412/16, DO -383/16 od 08.02.2016. godine; O-I-31 Obavijest

odjeljenja sudske policije sudova u Tuzlanskom kantonu, broj SP-7-6226/15, DO -3818/15

od 16.12.2015. godine. Službena zabilješka odjeljenja sudske policije sudova u TK-a,

Stanica Banovići broj: SP – 7-6226/15 DO-3818/15 od 16.12.2015. godine; O-I-32

Obavijest odjeljenja sudske policije sudova u Tuzlanskom kantonu, broj SP-7-5469/15, DO

-3615/15 od 01.12.2015. godine. Službena zabilješka odjeljenja sudske policije sudova u

TK-a, Stanica Banovići broj: SP – 7-5469/15 DO-3615/15 od 01.12.2015. godine; O-I-33

Dijelovi knjige Planirani haos 1990.-1996. Autor Ibran Mustafić, izdanje iz 2008. Godine.

Stranice broj: 187, 188, 222, 223, 224, 225, 226, 227, 286, 287, 288, 289, 290, 291,

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

14

325, 326; O-I-34 Zaključak kadrovske komisije Stranke demokratske akcije broj: 358/94 od

03.06.1994. godine; O-I-35 Presjek bezbjednose situacija, SJB Srebrenica, Haaški broj:

01837463; O-I-36 Zahtjev za razrješenje dužnosti poslanika u Skupštini RBiH i oduzimanje

imuniteta Mustafić Ibranu, Predsjedništvo Opštine Srebrenica broj: 01-88/94 od

21.03.1994. godine. Haški broj: 0702-9175; O-I-37 Dokument MUP RS – RDB – Sarajevo,

broj 05-2000/95 od 13. jula 1995. godine. Upućen zamjeniku ministra unutrašnjih poslova

RS i MUP RS – Bijeljina- RJB – rukovodiocu. Haški broj: 0324-3435; O-I-38 E- mail poruka

Ljiljane Bulatovic od 24.05.2008.godine. Haški broj: 0706-3801; O-I-39 Dopis Federalnog

ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj POV-05-41-

4/16 od 18.03.2016. godine. Prvostepeno rješenje Službe za boračko-invalidsku zaštitu

Općine Tuzla broj: 10-41-UP/LI/2-400/05 od 21.04.2014. godine. Drugostepeno rješenje

Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj:

UP-II-03-41-690/14 od 22.06.2015. godine. Nalaz i mišlenje Prvostepene ljekarske

komisije medicinskog vještačenja u Sarajevu za pregled lica obuhvaćenih zakonom o

pravima branilaca i članova njihovih porodica broj: RVI-POV-TZ-61/14 od 13.03.2014.

godine. Nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije komisije medicinskog

vještačenja u Sarajevu za pregled lica obuhvaćenih zakonom o pravima branilaca i

članova njihovih porodica broj DOV-RVI-SA- 83/14 od 25.02.2015. godine. O-I-40 Naredba

Glavnog štaba oružanih snaga, Republike Bosne i Hercegovine, broj: 02/349-330 od

10.07.1992. godine. Haški broj: 01805444-01805445; O-I-41 Podaci o nestalom licu – Ilić

Slobodan; Ilić Jelica od 04.08.2000. godine; O-I-42 Spisak poginulih u Sandićima, haški

broj: 02075896; O-I-43 Službena zabilješka Općinskog suda u Banovićima broj: 127-0-Su-

17-000-001-Pov-2, Banovići od 20.04.2017. godine; O-I-44 Optužnica kantonalnog

tužilaštva Tuzlanskog kantona protiv zaštićenog svjedoka „O1“, broj: T03 0 KT 0039686 14

od 07.04.2015. godine; O-I-45 Izjava Milošević Branislava od 08.04.1993. godine, u

Bratuncu, Stanica Milicije Bratunac, haški broj: 03728048; O-I-46 Zapisnik o saslušanju

svjedoka Branislav Milošević, broj: T 20 0 KTRZ 005015 07 od 25.05.2017. godine; O-I-47

Video zapis „Osnivanje Bratunačke brigade“ zajedno sa člankom skinutog sa web portala

Wikipedia; O-I-48 Karta Bjelovac.

16. Pored navedenog, tokom pretresa pred Apelacionim vijećem, dana 02.11.2018.

godine, odbrana prvooptuženog je predložila dokaz AP-O-1 Dopis Federalnog Ministarstva

za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata, br: 05-41-4112/18 od

09.10.2018. godine, čemu se Tužilaštvo nije protivilo, a Vijeće ga je prihvatilo i uvrstilo u

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

15

dokaznu građu.

17. Apelaciono vijeće je također preuzelo i sve utvrđene činjenice koje je prihvatilo

pretresno vijeće rješenjem, broj S1 1 K 014977 15 Kri od 13.06.2016. godine. Naime, radi

se o činjenicama utvrđenim u presudi ... .

B. PROCESNE ODLUKE

18. Apelaciono vijeće je tokom pretresa donijelo određeni broj procesnih odluka o

kojima će biti više riječi u nastavku teksta, s obzirom da je Sud na pretresu dao samo

kratke razloge za donošenje istih.

(a) Nezakoniti dokazi

19. Apelaciono vijeće je rješenjem, broj S1 1 K 014977 18 Kžk od 31.08.2018. godine,

po službenoj dužnosti, a prije početka pretresa, u cilju otklanjanja povreda iz prvostepenog

postupka, iz spisa predmeta izdvojilo dokaze O1-5 - Službena zabilješka, CJB Bijeljina, PS

Bratunac broj 12-1-7/02-230-/03 od 03.09.2003. godine, koju je sačinio ovlašteno

službeno lice Maksim Maksimović i O1-14 - Službena zabilješka od 16.06.1993. godine,

koju je sačinio Dušan Jovanović, sa haškom ovjerom, iz razloga što Sud ne može

zasnovati svoju odluku na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama procesnog

zakona, te ih stoga nije ni cijenilo prilikom donošenja ove odluke.

20. S obzirom da je način izvođenja dokaza strogo propisan pravilima procesnog

krivičnog zakona i povreda ovih pravila kao posljedicu za sobom povlači izdvajanje takvih

dokaza iz spisa predmeta kao nezakonitih dokaza, to je Apelaciono vijeće u ovom slučaju

primijenilo odredbe člana 10. stav 2. i 3. ZKP BiH.

21. Navedene odredbe između ostalog propisuju da Sud ne može zasnovati svoju

odluku na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama procesnog zakona, pa je u tom

pogledu, iz spisa predmeta dokazi O1-5 i O1-14 izvojilo kao nezakonite, te se isti čuvaju u

posebnom omotu sudskog spisa i nisu cijenjeni od strane ovog Vijeća.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

16

(b) Dokazni prijedlozi stranaka i branilaca

22. Na predpretresnom ročištu, dana 03.09.2018. godine, Apelaciono vijeće je

saslušalo izjašnjenja stranaka i branilaca u pogledu dokaza koje žele izvesti na pretresu.1

S tim u vezi, Tužilaštvo je predložilo da se ponovno izvedu svi dokazi koji su izvedeni na

glavnom pretresu, kako subjektivni, tako i materijalni, bez objašnjenja važnosti i

neophodnosti da se ponovno izvedu svi dokazi. Odbrane optuženih su se tome usprotivile,

jer je prema njihovom mišljenju nesvrsishodno da se ponovno izvode svi dokazi, s obzirom

da treba voditi računa o efikasnosti i ekonomičnosti postupka, te su dodale da ne predlažu

ponovno izvođenje dokaza. Optuženi su bili saglasni sa navodima svojih braniteljica. Svi

su na kraju ostavili mogućnost da naknadno predlože nove dokaze u zavisnosti od toka

postupka.

23. Cijeneći navedena izjašnjenja, razloge ukidanja prvostepene presude - zbog

nezakonitih dokaza, kao i samu prirodu pretresa pred žalbenim vijećem i relevantnu

praksu ovog Suda, Apelaciono vijeće je na osnovu odredbe člana 239. stav 2. ZKP BiH

odlučilo da se ne izvode ponovno svi dokazi, nego samo oni dokazi koji su potrebni da bi

se ispravila nezakonitost u postupanju u prvostepenom postupku, s obzirom da ne bi bilo

svrsishodno i ekonomično provoditi te dokaze, što bi također dovelo i do bespotrebnog

odugovlačenja krivičnog postupka. Stoga je odlučeno da se pozovu svjedoci „O1“ i

Radivoje Ostojić, te da isti neposredno svjedoče pred ovim Sudom.

24. Sve ostale dokaze, kako subjektivne, tako i materijalne, a koji su izvedeni pred

prvostepenim vijećem, ovo Vijeće je prihvatilo kao izvedene i u drugostepenom postupku,

kako je već naprijed navedeno.

(c) Mjere zaštite za svjedoka „O1“

25. Svjedok „O1“ je svjedočio pred ovim Vijećem na dane 24. i 25.09.2018. godine, pa

je u tom smislu Vijeće, nakon saslušanja stranaka i branilaca, donijelo odluku da prihvata

sve mjere koje su određene u prvostepenom postupku u neizmijenjenom obliku. Dakle,

prihvatilo je mjere zaštite za svjedoka „O1“ koje se ogledaju u zaštiti identiteta

(pseudonim) i ličnih podataka u trajanju od 30 (trideset) godina, kao i da se istom dozvoli

svjedočenje iza paravana, kako javnosti prisutnoj u sudnici i izvan sudnice ne bi bio

1 Podnesak Tužilaštva, broj T20 0 KTRZ 0005015 07 od 23.07.2018. godine; Podnesak advokata Lejle Čović od 20.07.2018. godine; Podnesak advokata Sabine Mehić od 20.07.2018. godine.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

17

dostupan lik ovog svjedoka, sa kojim mjerama su Tužilaštvo i odbrane bili saglasni, a sve

u cilju osiguranja sigurnosti svjedoka i članova njegove porodice.

III. ZAVRŠNE RIJEČI

A. ZAVRŠNA RIJEČ TUŽILAŠTVA

26. Tužilaštvo je u završnim riječima pred Apelacionim vijećem istaklo kako su zadaci

krivičnog postupka, za tužioca da dokaže navode optužbe, a za odbranu da opovrgne iste,

pa s tim u vezi iznosi stav da je Tužilaštvo u potpunosti dokazalo da su optuženi počinioci

djela koja im se optužnicom stavlja na teret. Naime, prema mišljenju tužioca, teze odbrane

da svjedok „O1“ nije vjerodostojan, te da je cjelokupna optužnica bazirana na iskazu

upravo tog svjedoka, nisu utemeljene. Navodeći imena direktnih, ali i posrednih svjedoka

optužbe, kao i vještaka sudske medicine, a koji su svjedočili na sve 3 tačke optužnice,

Tužilaštvo ukazuje da se ne radi samo o jednom svjedoku.

27. U pogledu vjerodostojnosti svjedoka „O1“, tužilac smatra da izvod iz kaznene

evidencije nije dovoljan razlog da se istom ne pokloni povjerenje, pogotovo ako se uzme u

obzir, da bi evidencija bila prazna, da je brisana po službenoj dužnosti. Nadalje, Tužilaštvo

je istaklo kako je riječ o saobraćajnim i eventualno uslovnim kaznama, a nasilničko

ponašanje svjedoka „O1“ u kafanskim sukobima, karakteriše kao često zastupljenu pojavu

kod bivših boraca.

28. Kroz izlaganje završnih riječi, tužilac je u više navrata ukazao na emotivni naboj i

stanje svjedoka „O1“, pa tako vezano za zapisnik iz 2014. godine, a koji je korišten kao

dokaz, tvrdi da nije zakonit iz razloga što isti nije dovršen, odnosno potpisan od strane

svjedoka, posebno naglašavajući da je navedeni zapisnik potpisan na samo 2 od 15

mjesta predviđenih za to. S tim u vezi, a kao razloge za navedeno ukazuje prije svega na

strah kod svjedoka „O1“, a potom i nelagodu, jer je istog saslušavala osoba u vjerskoj

garderobi.

29. Tužilac je također istakao kako je ovaj svjedok još u prvostepenom postupku

napustio Bosnu i Hercegovinu, i to pod oružanom pratnjom Agencije za državnu sigurnost,

a sve zbog pokušaja otkrivanja njegovog identiteta, napada na njegovog brata i majku, te

je istakao da je također vršen pritisak na njegovu sestru u toku drugostepenog postupka.

30. Budući da je svjedok „O1“ svjedočio protiv pripadnika svoje vojske, kao i protiv svog

komandanta, a da su s druge strane oštećeni svjedoku ubili 16 članova porodice i brata,

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

18

Tužilaštvo shodno tome smatra da je prirodno da bude razlika u davanju izjava pred

ovlaštenim licima i pred Sudom, usljed njegovog unutrašnjeg emotivnog i psihološkog

stanja, dodajući da su ipak u pogledu odlučnih činjenica, izjave skoro identične.

31. Od materijalnih dokaza Tužilaštvo izdvaja knjige „Iza zatvorenih vrata“, autora

Fahrudina Alića, te knjigu Ibrana Mustafića, istakavši da je njegovo svjedočenje identično,

kao što je napisano u knjizi, uz napomenu da su homogeni s iskazima vještaka sudske

medicine.

32. Tužilac se posebno osvrnuo i na način izvršenja ubistva sudije Slobodana Ilića, s

posebnim akcentom na umišljaj, koji je prema njegovom mišljenju više nego jasan, s

obzirom na korištenje noža, koji je usmjeren ka arteriji žrtve. Uzimajući u obzir da je Naser

Orić obučeni specijalac, tužilac je ukazao da je njegov udarac jači i drugačiji od drugih.

33. Kada je u pitanju tačka 2. optužnice, Tužilaštvo se poziva na nemogućnost vještaka

da identificira koliko dijelova tijela nedostaje, a usljed djelovanja vode i kreča.

34. Tužilac je na kraju izlaganja svoje završne riječi istakao da u prvostepenoj presudi

nema osvrta ni na jednog svjedoka odbrane, jer su prema njegovom mišljenju

nevjerodostojni, pa se zato i ne spominju.

B. ZAVRŠNA RIJEČ ODBRANE OPTUŽENOG NASERA ORIĆA

35. Braniteljica optuženog Nasera Orića, advokat Lejla Čović, u svojoj završnoj riječi

pred Apelacionim vijećem, prije svega podsjeća da je prvostepena odluka bila ukinuta iz

razloga bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH,

pri čemu je zaključeno da su dokazi O1-5 i O1-14 bili nezakoniti. Odlukom o izuzimanju

navedenih dokaza iz spisa, ovo Vijeće je otklonilo jedini razlog ukidanja prvostepene

odluke, pa s tim u vezi odbrana prigovore Tužilaštva, povodom drugih dokaza, kao što su

O1-9 i O1-6, smatra potpuno neosnovanim i irelevantnim.

36. Prema mišljenju odbrane, kvalitet dokaza Tužilaštva, nedovoljan je da bi van

razumne sumnje zaista i potvrdili navode optužnice, s tim da isti čak idu u prilog odbrani

optuženih Orića i Muhića. S tim u vezi ističe kako su se i same završne riječi Tužilaštva

bazirale na iskaz zaštićenog svjedoka „O1“, a što je spočitavano odbrani.

37. Navodeći da su materijalni dokazi Tužilaštva, od T-13 do T-18, irelevantni za

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

19

period optuženja, te da se ostali materijalni dokazi Tužilaštva ne mogu dovesti u vezu sa

činjeničnim opisom optužnice, braniteljica ističe da niti jedan svjedok nije saslušan na

okolnost samog svojstva optuženog, kao komandanta štaba TO Srebrenica i komandanta

štaba Oružanih snaga Subregije Srebrenica, pri tome posebno naglašavajući zaključke

presude ... .

38. U odnosu na svjedoka „O1“, odbrana je istakla da su svi ostali dokazi Tužilaštva

suprotni njegovom iskazu. Nekredibilnost svjedoka „O1“, prema mišljenju odbrane,

proizlazi iz niza razloga, između ostalog mijenjanje iskaza u više navrata, a zatim i iz

činjenice da se radi o licu koje je višestruko presuđivano. Poseban akcent odbrana stavlja

na dokaz O-44, iz kog je vidljivo da je za navedenim zaštićenim svjedokom, raspisana

potjernica zbog izbjegavanja krivičnog gonjenja.

39. Najveće iznenađenje za odbranu, bila je tvrdnja Tužilaštva u vezi sa dokazom O1-6,

i navodnim strahom i nelagodom svjedoka „O1“, prilikom davanja iskaza, pred osobom s

maramom, kao vjerskim obilježjem, a koji je braniteljica okarakterisala neprimjerenim.

Naime, emocije, a koje kako ističe, nisu predmet sudskih postupaka i presuda, a također je

stava da neistine od strane tužitelja o potpisima na navedenom zapisniku nisu dopustive.

40. Budući da su, prema stavu braniteljice, svi svjedoci Tužilaštva kao i svjedoci

odbrane, a koji su učestvovali u akciji na selo Zalazje, izuzev svjedoka „O1“, potpuno

saglasni u detaljima koji se odnose na tok i intenzitet borbe, lokacije, a zatim i korištenje

teškog naoružanja i slično, pa stoga odbrana ukazuje na logičan zaključak da svjedok „O1“

nije ni učestvovao u navedenoj akciji, što prilikom svjedočenja potvrđuje i svjedok O2,

čime osporava navode iz tačke 1. optužnice.

41. Kada je u pitanju ubistvo oštećenog Slobodana Ilića, braniteljica akcentira da je

simptomatično da svjedok „O1“ ponovno mijenja svoj iskaz, a što je rezultiralo izmjenom

optužnice na posljednjem nastavku glavnog pretresa. Dakle, ranije je oštećeni, prema

iskazu svjedoka „O1“ stradao od uboda nožem, dok je po novoj optužnici lišen života zbog

Orićevog rafalnog pucanja iz automatske puške.

42. Odbrana se također u završnoj riječi pozivala i na iskaze svjedoka odbrane, Salke

Tursunovića, sina Zulfe Tursunovića, a koji je svjedočio na okolnosti stradanja oštećenog

Slobodana Ilića, koji je na glavnom pretresu izjavio da je postojao dugogodišnji animozitet

između njegovog oca i sudije Ilića. Ovaj svjedok u svom iskazu navodi da mu je otac

ispričao, te da je u nekoliko navrata čuo detalje o akciji na Zalazju, kojom prilikom je

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

20

Slobodan Ilić, sa još nekoliko saboraca, naletio na zasjedu Zulfinih boraca, gdje je došlo

do međusobne razmjene vatre, a nakon čega je Ilić preminuo. Takav iskaz navedenog

svjedoka, potvrđuje i iskaz svjedoka Sabita Halilovića.

43. Referirajući se na pomen knjige „Planirani haos“ autora Ibrana Mustafića, u

završnim riječima Tužilaštva, kao i na iskaz navedenog svjedoka optužbe, braniteljica je

istakla da je isti, kako je to općepoznato u dugogodišnjoj zavadi sa optuženim Naserom

Orićem. Takvo činjenično stanje proizlazi i iz materijalnih dokaza odbrane, od O-33 do O-

36, a što ni navedeni svjedok nije sporio. Odbrana pored toga, nalazi da iskaz ovog

svjedoka, ne potkrijepljuje navode optužnice, kako to tužilac pogrešno tvrdi, niti se

podudara sa bilo kojim drugim dokazom u spisu. Također je i tvrdnja Ibrana Mustafića da

je dobio na uvid papir na kome su navodno bila imena srpskih zarobljenika, među kojima i

ime sudije Ilića, netačna, s obzirom na iskaz svjedoka Mirsada Mustafića, koji je na

glavnom pretresu negirao da je Ibranu Mustafiću ikada pokazao takav papir.

44. Detaljno analizirajući iskaze svih svjedoka optužbe, među kojima izdvaja Milana

Jeremića, Milomira Lazarevića, te Vidoja Ilića, braniteljica zaključuje da navedeni svjedoci

nisu potvrdili navode iz tačke 1. predmetne optužnice.

45. U završnom izlaganju, braniteljica je iznijela i svoj osvrt na iskaze saslušanih

svjedoka u pogledu opisa izgleda sudije Slobodana Ilića, pri tome ističući da je svjedok

„O1“, kao krunski svjedok Tužilaštva, dao suprotan iskaz u odnosu na sve ostale

provedene dokaze, navodeći da je isti imao brkove i bradu, a što nije tačno, s obzirom na

iskaz Ilićevog saborca Branislava Stanojevića.

46. Dodatno, a u odnosu na tačku 1. optužnice, odbrana optuženog Nasera Orića

podsjeća Apelaciono vijeće na iskaz svjedoka odbrane, Sulje Čakanovića, koji je potvrdio

da je dana 12.07.1992. godine, odnosno na dan akcije, primio ranjenog Nasera Orića, te

mu pružio medicinsku pomoć u improvizovanoj ambulanti u mjesnoj zajednici Potočari.

Svjedok Čakanović se sjeća da je Orić u ambulantu doveden s povredama na obje noge,

te da ga je kao pacijenta zadržao do negdje oko 19 sati, jer je bio vrlo iscrpljen i blijed od

ranjavanja gelerima, pri čemu je morao primiti infuziju, a u blizini je bilo i masovno

granatiranje. Svjedoku je ta situacija bila posebno upečatljiva, iz razloga što je optuženi

Naser Orić tom prilikom plakao zbog pogibije svog saborca.

47. Tačkom 2. izmijenjene optužnice, optuženom Naseru Oriću na teret se stavlja da je

sa optuženim Sabahudinom Muhićem, u drugoj polovini maja 1992. godine, u

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

21

Lolićima kod Bratunca, iz automatske puške ispalio rafal u Milutina Miloševića, što je za

posljedicu imalo njegovu smrt. U odnosu na takve navode optužnice, odbrana je prije

svega istakla da su iskazi svjedoka optužbe „O1“ i iskaz Asima Mehića suprotni, ali

podsjeća i na obdukcioni zapisnik vještaka sudske medicine dr. Zorana Stankovića.

Naime, u pomenutom zapisniku o obdukciji Milutina Miloševića, preciznije u tački I.

mišljenja, stoji da se sa velikom vjerovatnoćom može tvrditi da je smrt nastupila usljed

iskrvljavanja iz raskidanih krvnih sudova usljed dejstva ručnog vatrenog oružja i da je u

tijelu oštećenog pronađen projektil koji odgovara municiji kalibra 7,65 mm, a što je

evidentno u suprotnosti s navodom o rafalu, te u potpunosti obezvrijeđuje iskaz svjedoka

„O1“.

48. Prema mišljenju braniteljice optuženog Nasera Orića, u odnosu na tačku 3.

potvrđene optužnice, potpuno su iskrivljeni navodi tužioca o nekredibilnosti svjedoka

odbrane u kontekstu ove tačke, te posebno naglašava tužiočevo potpuno pogrešno

predstavljanje navedene situacije. Naime, svoj stav braniteljica temelji na presudi MKSJ, a

iz koje jasno proizlazi da su borci Armije BiH dana 14.12.1992. godine započeli napad na

područje Bjelovca i napadali različite kote, pri tome je Kunjerac samo jedna od kota koje

su napadnute taj dan. Braniteljica je također ukazala i na svjedoke odbrane, koji su bili

učesnici navedene akcije, posebno se osvrčući na uložene materijalne dokumente (O-9),

iz kojih nesporno proizlazi da svjedok „O1“ uopće nije učestvovao u akciji na Kunjerac,

čime je osporen njegov iskaz.

49. Uz osvrt na svjedočenje Stojanke Savić, a koje je potvrđeno od strane svjedoka koji

su bili direktni učesnici akcije u mjestu Kunjerac i najbolje opisali kako je došlo do

stradanja Mitra Savića, braniteljica završava izlaganje u odnosu na ovu tačku, tom prilikom

ukazujući da Tužilštvo očigledno smatra da ne treba vjerovati direktno oštećenoj supruzi

preminulog Savića, nego zaštićenom svjedoku „O1“, iako se njen iskaz direktno podudara

sa iskazom Sabahudina Tutundžića koji je opisao povredu u predjelu usta koju je uočio na

tijelu Mitra Savića.

50. Odbrana se ukratko osvrnula i na kretanje Nasera Orića u okviru napada na

Bjelovac, kojom prilikom ističe da je nesporno da je optuženi Orić učestvovao u ovoj akciji,

ali da je sporno koju kotu je on kritične prilike napadao sa svojim borcima, a što je prema

stavu odbrane, najbolje objasnio svjedok Tužilaštva - Ibran Mustafić. Svjedok je opisao da

se Naser tog dana nalazio u rovu i da je dejstvovao prema Sasama i Andrićima, te da je

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

22

cijeli taj dan bio zajedno sa Orićem.

51. Tužilac je kao dokaz u spis unio i izvod iz knjige „Iza zatvorenih vrata“, autora

Fahrudina Alića, a s tim u vezi braniteljica naglašava kako navedeni autor nije saslušan

kao svjedok u ovom postupku, pa samim tim nije potvrdio autentičnost navoda iz knjige, pri

tome naglašavajući da se u ovoj knjizi ne navodi ništa sporno u odnosu na teze odbrane.

52. S obzirom na sve naprijed izneseno, odbrana optuženog Nasera Orića predložila je

da Sud, za sve tri tačke optužnice, oslobodi njenog branjenika, i u vezi s tim da istoga

oslobodi i plaćanja troškova postupka.

C. ZAVRŠNA RIJEČ ODBRANE OPTUŽENOG SABAHUDINA MUHIĆA

53. Braniteljica optuženog Sabahudina Muhića, advokat Sabina Mehić, je u svom

završnom izlaganju, najprije istakla da se njen branjenik tereti za tačke 2. i 3. optužnice, a

da je tužilac u svojoj završnoj riječi površno pomenuo njenog branjenika u dva navrata. S

tim u vezi, posebno naglašava da od 43 dokaza, koliko ih je Tužilaštvo uložilo u spis, samo

se jedan odnosi na drugooptuženog, pri tome napominjući da se navedeni dokaz ne može

ni dovesti u vezu s ostalim dokazima.

54. Konkretno, njenog branjenika, jedino je zaštićeni svjedok „O1“, spomenuo u

kontekstu navodnih događaja, a kada je u pitanju kredibilitet ovog svjedoka, braniteljica se

pridružila izlaganju odbrane prvooptuženog, te njegov iskaz okarakterisala iznimno

nedosljednim. Takvo svoje viđenje, odbrana temelji na višestrukim izmjenama iskaza „O1“,

podsjećajući sudeće vijeće i ukazujući na razlike u njegovim navodima, komparacijom

iskaza iz istrage, prvostepenog postupka, te na kraju i postupka pred ovim Vijećem.

55. Odbrana poseban akcent stavlja na odredbu člana 22. KZ SFRJ, odnosno na

saizvršilaštvo, uz to napominjući da se isto mora dokazati kroz sve svoje elemente. Naime,

braniteljica tvrdi da nema uzročno-posljedične veze između radnje i smrtne posljedice, a

takav svoj stav crpi upravo iz iskaza jedinog navodnog očevica ubistva Milutina Miloševića.

Ne može se van razumne sumnje utvrditi posljedica navodnih radnji optuženog

Sabahudina Muhića, s obzirom na činjenicu da nedostaje podoban objekat izvršenja djela,

a kako nema tog elementa, nema ni djela, zaključila je braniteljica.

56. Nadalje se, odbrana optuženog Muhića ponovo referirala na iskaz zaštićenog

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

23

svjedoka „O1“, u kontekstu poznavanja optuženog Sabahudina Muhića. Naime, navedeni

svjedok je tvrdio da drugooptuženog poznaje od ranije, da su čak i rod, pa je navodio da je

u pitanju sin Redže iz Voljavice. Pri tome je braniteljica podsjetila Vijeće, da je svjedok

„O1“, u svojim ranijim izjavama spominjao različita imena ljudi, pa je u ovom postupku od

navodnog Senada Salihovića ili pak Senada Muhića, svjedok zaključio da je u pitanju

Sabahudin Muhić, iz čega ponovno proizlazi nekonzistentnost iskaza ovog svjedoka.

57. Odbrana se u završnim riječima pred Apelacionim vijećem, zapravo sažeto osvrnula

na obje tačke optužnice po kojima se tereti optuženi Muhić, jer uveliko dijeli mišljenje

braniteljice prvooptuženog, pa se nije htjela ponavljati. Istakla je pak, da je pravno

gledano, situacija u odnosu na drugooptuženog, a po pitanju tačaka 2. i 3. optužnice,

identična, odnosno stava je da nema dokaza, te se poziva na sve prethodno navedeno u

vezi saizvršilaštva.

58. Naime, braniteljica smatra da osim iskaza svjedoka „O1“, nema dokaza u pravcu da

je Sabahudin Muhić uopće bio na licu mjesta i pucao u tijelo Milutina Miloševića. Takav

iskaz navedenog svjedoka, nije potvrđen iskazima drugih svjedoka ili pak uloženom

materijalnom dokumentacijom. Zaštićeni svjedok „O1“, izjavio je da su oba optužena, Orić i

Muhić, ispalili rafale u oštećenog, usljed čega je Milošević navodno ostao „izrešetan“, dok

je u obdukcionom zapisniku od 22.03.1993. godine, od strane vještaka utvrđeno da je sa

velikom vjerovatnoćom, smrt nastupila usljed iskrvljavanja iz raskidanih krvnih sudova, a

usljed dejstva ručnog vatrenog oružja, za koje se vještak izjasnio da se radi o pištoljskom

projektilu.

59. Kada je u pitanju stradanje Mitra Savića, na pretresu pred Apelacionim vijećem,

svjedok „O1“ je u nekoliko navrata ponovio da je u Mitra navodno pucao samo optuženi

Orić. Na takav odgovor svjedoka, tužilac ponovno pokušava da navede svjedoka da kaže

da je još neko pucao, odgovor opet nije zadovoljio tužioca, pa istrajava i još direktnije pita,

a svjedok se navodno tek po predočavanju prijašnjeg iskaza, prisjetio. Prema mišljenju

odbrane, ovakav iskaz i stalno predomišljanje svjedoku ne idu u prilog, a ako se tome

dodaju iskazi svjedoka odbrane,Tutundžića i Salihovića, jasno je da ovi dokazi pobijaju

navode svjedoka „O1“.

60. Kratko se odbrana optuženog Muhića, osvrnula i na iskaz svjedokinje Tužilaštva,

Radmile Nikolić, navodeći da je ista bila izuzetno neuvjerljiva i nedosljedna u svom

svjedočenju, pozivajući se na dokaz O-17, odnosno njen raniji iskaz, u kom se optuženi ni

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

24

ne spominju. U vezi ovog iskaza, odbrana još dodaje da je značajno napomenuti da je

svjedokinja potvrdila da je u istrazi saslušavana u prisustvu izvjesnog Gavre, a što ukazuje

na kontaminiranost iskaza ovog svjedoka, što je neprihvatljivo i nezakonito.

61. Na kraju svog izlaganja, braniteljica optuženog Sabahudina Muhića je istakla da je

teret dokazivanja na Tužilaštvu, te da uz nejasne i nedokazane činjenice ne postoji

nikakva mogućnost da njen branjenik bude osuđen za tačke 2. i 3. optužnice, slijedom

čega je Sudu predložila da donese oslobađajuću presudu.

IV. RELEVANTNO MATERIJALNO PRAVO

62. Izmijenjenom optužnicom Tužilaštva, optuženi Naser Orić i Sabahudin Muhić se

terete za počinjenje krivičnog djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ

SFRJ, koji u relevantnom dijelu glasi:

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše

ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni

eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplatacije, nanošenje velikih patnji ili

povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanje na vršenje službe u oružanim

snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši

neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

63. Iz sadržaja zakonske definicije proizlazi, da ovo djelo po svom karakteru pripada

kategoriji djela sa blanketnim karakterom. Dakle, kao i kod svih krivičnih djela sa

blanketnom dispozicijom, da bi se utvrdilo da li su se u određenim radnjama optuženih

ostvarila bitna obilježja krivičnog djela, potrebno je konsultovati blanketni propis, odnosno

propis na koji se blanketna dispozicija odnosi. Blanketni propisi kod krivičnih djela

propisanih odredbom člana 144. KZ SFRJ jesu pravila međunarodnog prava, međutim, da

bi se uopšte moglo govoriti o krivičnom djelu koje propisuju ove tri odredbe, potrebno je

dokazati i da je:

• Djelo počinioca učinjeno kršenjem međunarodnog prava;

• Da počinjenje mora biti usmjereno protiv zaštićene kategorije lica i

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

25

• Da počinilac mora narediti ili počiniti neku od radnji propisanu navedenim članom.

64. Optuženim Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću za tačke 2. i 3. optužnice stavlja se

na teret da su inkriminisane radnje počinili u saizvršilaštvu, stoga će Vijeće citirati i

odredbu člana 22. KZ SFRJ:

„Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično

djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.“

65. Imajući u vidu prirodu odluke koja je u konkretnom slučaju donesena, odnosno,

kako nije van svake razumne sumnje dokazano da su optuženi počinili krivično djelo koje

im je optužnicom stavljeno na teret, Vijeće se neće detaljnije upuštati u obrazlaganje

postojanja općih elemenata predmetnog krivičnog djela, pa će u nastavku u odnosu na

pojedinačne inkriminacije iznijeti svoje nalaze i ocjene u pogledu istih.

V. ARGUMENTACIJA SUDA

A. STANDARDI DOKAZIVANJA

66. Prilikom razmatranja i ocjene dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, Vijeće

se rukovodilo osnovnim načelima propisanim u ZKP BiH, Evropskoj konvenciji o ljudskim

pravima i temeljnim slobodama (u daljem tekstu: EKLJP) i uspostavljenom praksom MKSJ,

Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (u daljem tekstu: MKSR), Evropskog suda za

ljudska prava (u daljem tekstu: ESLJP) i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljem

tekstu: Ustavni sud), a koji će u nastavku biti navedeni.

67. Prije svega, Vijeće je imalo u vidu da je svrha sudskog postupka da se osigura da

niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna

sankcija pod uslovima propisanim Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine (u daljem

tekstu: KZ BiH) i u zakonom propisanom postupku (član 2. stav 1. ZKP BiH).

68. U tom smislu, član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim za

krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Procesna

pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja

vrijedi dok se suprotno ne dokaže. Zbog usvajanja ove pretpostavke, optuženi su

oslobođeni tereta dokazivanja svoje nevinosti. Slijedom toga, teret dokazivanja suprotnog

od onog što predviđa pretpostavka nevinosti je na tužiocu. Pri tome, pretpostavka

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

26

nevinosti se odnosi ne samo na krivicu optuženog, već i na sve druge bitne elemente koji

stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili

kažnjivost).

69. Navedeno potvrđuju i judikati ESLjP2, prema kojima pretpostavka nevinosti ima,

između ostalog, sljedeće posljedice:

optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja leži na suprotnoj

strani, dakle tužiocu; i

sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost

optuženog, nego i u situaciji kad o tome postoji razumna sumnja.

70. Jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je izričita zakonska odredba

sadržana u članu 3. stav 2. ZKP BiH koja propisuje da će sumnju u pogledu postojanja

činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe

krivičnog zakonodavstva, sud rješiti na način koji je povoljniji za optuženog.

71. Konkretno, riječ je o načelu in dubio pro reo, ili načelu koje je izraz pogodovanja

optuženom. Neku činjenicu Sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada

se uvjerio u njeno postojanje koje mora proizlaziti iz dokaza izvedenih na glavnom

pretresu i kad u tom pogledu postupajuće vijeće nema više nikakvih dvojbi. Pri tome sve

činjenice koje su in peius (na štetu) optuženog moraju se utvrditi sa apsolutnom

sigurnošću. Drugim riječima, moraju se dokazati van razumne sumnje. Ukoliko se to ne

postigne uzima se kao da one i ne postoje. Sve činjenice koje su in favorem (u korist)

optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda i kad su utvrđene samo sa

vjerovatnošću. Ako se i nakon savjesne ocjene dokaza „...pojedinačno i u vezi sa ostalim

dokazima...“ sumnje ne daju otkloniti, prema normi iz člana 3. stav 2. ZKP BiH, u sumnji

sud rješava na način povoljniji za optuženog.

72. Rezultat primjene pravila in dubio pro reo uvijek mora biti izricanje presude u korist

optuženog, što u slučaju sumnje oko pravno relevantnih činjenica predviđenih materijalnim

krivičnim pravom uključuje ne samo blažu kaznu kada je krivica utvrđena, nego i

2 Npr. Saunders protiv Velike Britanije, 1996., Izvještaj 1996-IV, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, 1988., Serija A br. 146.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

27

oslobađajuću presudu u slučajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti sumnju

oko pitanja je li optuženi počinio krivično djelo iz optužbe.

73. U ovom smislu je i odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH prema kojoj će se optuženi

osloboditi od optužbe „ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se

optužuje“, što znači, ne samo u slučajevima u kojima uopće nisu izvedeni dokazi za

optužbu, nego i u slučaju kada su dokazi izvedeni, ali su isti nedovoljni da sud, na osnovu

njihove ocjene, izvede zaključke o nedvojbenom postojanju činjenica iznesenih u optužbi.

74. U vezi navedenog Vijeće je prilikom ocjene dokaza imalo u vidu i standard

dokazivanja „van razumne sumnje“ kojeg je ustanovila sudska praksa kao uslov za

izricanje osuđujuće presude. Prema općeprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne

sumnje su dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji najveći stepen

vjerovatnoće da je optuženi počinio krivično djelo.

75. Vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 14. stav 2. ZKP BiH koja propisuje da je Sud

dužan razmatrati i cijeniti dokaze koji idu u korist optuženog sa jednakom pažnjom kao i

dokaze koji ga terete.

76. Osim toga, Vijeće je razmatralo i cijenilo sve dokaze izvedene na pretresu, kako

pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu sa članom 281. ZKP BiH, ali će u

nastavku presude Vijeće navesti samo one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke,

te obrazlagati i iznositi zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za

odluku Suda.

77. Vijeće također podsjeća na član 15. ZKP BiH, kojim se rukovodilo i u kojem je

sadržan jedan od temeljnih principa krivičnog zakonodavstva – princip slobodne ocjene

dokaza, koji je ograničen jedino principom zakonitosti dokaza3, što znači da je ocjena

dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila koja bi određivala vrijednost pojedinih

dokaza. Ocjena dokaza obuhvata logičku i psihološku ocjenu, te iako ne postoje pravna, ni

formalna pravila ocjene, ista je vezana za pravila ljudskog mišljenja i iskustva.

Uspostavljajući ovaj princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i

pokazao povjerenje u prosudbenu moć sudija.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

28

78. Vijeće je imalo u vidu i praksu ESLjP4 prema kojoj se sud, iako je obavezan dati

razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka

od strana u postupku.

79. Isto tako, Vijeće je uzelo u obzir stav žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Kvočka i dr.

da je stvar diskrecione ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što

se tiče zaključaka o činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke

o činjenicama koji su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački

optužnice. Nije nužno osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.5

80. Član 6. stav 1. EKLjP nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno jasno na

osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”.6 Iako priznaje primat domaćih sudskih

organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, član 6. stav 1. EKLjP nameće

domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše ispitivanje podnesaka,

argumenata i dokaza koje su podnijele strane.7 U vezi sa tim, sudovi moraju razmotriti i

raščistiti sve značajne nepodudarnosti u iskazima strana u postupku, ukazati da li je neki

od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, po kom osnovu.8

81. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka Vijeće je nastojalo sagledati njihovo

svjedočenje u cjelini, cijeneći pri tome kako sadržinu samog iskaza, tako i držanje i

ponašanje svjedoka tokom davanja iskaza. U tom smislu Vijeće je cijenilo praksu MKSR i

stav Žalbenog vijeća zauzet u predmetu Nahimana i dr. u kojem Žalbeno vijeće podsjeća

da „pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost

pripisati iskazu nekog svjedoka. Pri tome, pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne

faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici,

njegovu ulogu u datim događajima, uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima

3 Član 10. ZKP BiH (Zakonitost dokaza): „Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim

povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“ 4 ESLJP, Van der Hurk protiv Holandije, 19. april 1994. godine, par. 61.; ESLJP, Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21. januara 1999. godine. 5 MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr. (IT-98-30/1-A), paragraf 23-25. 6 ESLjP, Georgiadis protiv Grčke, paragraf 606. 7 ESLjP, Van de Hurk protiv Nizozemske, paragraf 59. 8 ESLjP, Khamidov protiv Rusije, paragraf 173.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

29

protivrječnosti ili nedosljednosti u njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog

svjedočenja i drugih dokaza, te odgovore tog svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.“9

82. Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog

poznavanja činjenica, ali na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može uticati protek

vremena, nestalnost ljudske percepcije, kao i traumatičnost samog događaja o kome

svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje

postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.10 Slično tome, faktori kao

što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica,

nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski

mogućnost da se vijeće osloni na takav iskaz. Vijeće je uporedilo činjenice o kojima

određeni svjedok svjedoči sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te

materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su njegovi navodi potkrijepljeni ili osporeni

drugim dokazima u ovom predmetu.

83. Vijeće je prilikom ocjenjivanja dokazne snage iskaza saslušanih svjedoka razmotrilo

razlike u iskazima svjedoka datim na pretresu pred Apelacionim vijećem, na glavnom

pretresu i u fazi istrage, na koje je ukazivano od strane i optužbe i odbrane. U tom smislu,

Vijeće je razlike u izjavama o određenim činjenicama, datim u različito vrijeme i pred

različitim organima, kao i pojašnjenja o uzrocima tih razlika datim na pretresu, analiziralo i

cijenilo za svaki pojedini slučaj konkretno, te u njihovoj povezanosti sa drugim dokazima, a

zatim odlučilo o njihovoj vjerodostojnosti.

84. Apelaciono vijeće je također imalo u vidu i stav Ustavnog suda u pogledu

dokazivanja indicijama, pa se u tom smislu u presudi AP 3731/15 od 20.12.2017. godine, u

paragrafu 29. navodi:

„Osim toga, Ustavni sud podsjeća da dokazivanje putem posrednih dokaza-indicija nije

samo po sebi protivno načelima pravičnog suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske

konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati

kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu

činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na

9 MKSR, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Nahimana i dr. (ICTR-99-52-A), paragraf 194. 10 MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebić, paragraf 485 i 496 – 498.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

30

istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo

utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući

zaključak. Predmet broj: AP-3731/15 14 Odluka o dopustivosti i meritumu da je upravo

optuženi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni

dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbroj dokaza već sustav indicija koji

će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio

prvostupanjski sud (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine,

objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05, AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine,

objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06 i AP 2650/05 od 12. rujna 2006. godine,

objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 9/07).“

B. ČINJENIČNO STANJE

1. Nesporna utvrđenja

85. Apelaciono vijeće je na osnovu dokaza iz spisa predmeta nesporno utvrdilo da su u

inkriminisano vrijeme, provedene vojne akcije u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac, te da

su u istima kao suprotstavljene strane učestvovali pripadnici Armije BiH i pripadnici Vojske

RS. Također je nesporno utvrđeno da su oštećeni Slobodan Ilić, Milutin Milošević i Mitar

Savić, kao pripadnici Vojske RS, učestvovali u navedenim akcijama, kada su posljednji put

viđeni živi.

86. Ovo Vijeće je na osnovu iskaza svjedoka i iz provedenih materijalnih dokaza11,

nesporno utvrdilo da su oštećni Slobodan Ilić, Milutin Milošević i Mitar Savić smrtno

stradali.

87. Nasuprot navedenom, spornim se ukazuje da li je do lišenja života oštećenih u

osnovi ratnog zločina došlo od strane optuženih u okolnostima i na način kako je to

opisano u izmijenjenoj optužnici, a o čemu će biti više rasprave u nastavku obrazloženja.

11 Dokazi Tužilaštva: T-1, T-4, T-5 i T-6;

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

31

2. Opća ocjena iskaza svjedoka „O1“

88. S obzirom na to da je ključni svjedok Tužilaštva, a prema vlastitom kazivanju

očevidac za sve tri tačke optužnice, svjedok „O1“, ovo Vijeće smatra da je potrebno prije

svega dati generalnu ocjenu iskaza ovog svjedoka, pa tek nakon toga ocjenu njegovih

iskaza po tačkama optužnice i u vezi sa drugim izvedenim dokazima. U tom pogledu, ovo

Vijeće će se prevashodno baviti ocjenom dokaza Tužilaštva, s obzirom na to da je teret

dokazivanja optužbe isključivo na tužiocu, te da optuženi nisu dužni dokazivati svoju

nevinost, iako su izveli veći broj dokaza tokom postupka.

89. Naime, u pogledu iskaza ovog svjedoka, Apelaciono vijeće je kao relevantne

cijenilo, iskaz iz istrage, odnosno zapisnik iz Tužilaštva BiH, broj T20 0 KTRZ0007663 13

od 10.07.2014. godine, iskaz sa glavnog pretresa (dat na dane 23.02. i 08.03.2016.

godine), te iskaz dat na pretresu pred Apelacionim vijećem. S tim u vezi, ovo Vijeće nalazi

da je zapisnik iz Tužilaštva zakonit dokaz, te da je sačinjen na pravilan način i potpisan od

strane svjedoka i da može predstavljati osnov za donošenje sudske odluke, iako je tužilac

tvrdio da je potpisan samo na dva mjesta.

90. Odbrana je u više navrata ukazivala na upitan kredibilitet ovog svjedoka, kao i na

vjerodostojnost njegovog svjedočenja. S tim u vezi, Apelaciono vijeće nalazi da iako je

svjedok 11 puta pravomoćno osuđen, a kako je tužilac ukazao te kazne su trebale biti

brisane, sve osim jedne, a o čemu ne postoji dokaz u spisu predmeta, Apelaciono vijeće

ipak tu činjenicu nije ni cijenilo prilikom ocjene kredibiliteta svjedoka, nego se samo bavilo

iskazima ovog svjedoka i njihovom sadržajnom ocjenom, na osnovu čega je došlo do

zaključka u pogledu kredibiliteta i vjerodostojnosti ovog svjedoka.

91. Pri tome, ovo Vijeće nije a priori donijelo odluku da se presuda ne može zasnovati

samo na iskazu jednog svjedoka jer je pod mjerama zaštite, nego je detaljnom analizom

njegovih iskaza donijelo zaključak o njegovoj kredibilnosti i vjerodostojnosti. Ovo Vijeće

cijeni da ne postoji nikakav pravni zahtjev da iskaz jednog svjedoka, kako bi mogao biti

prihvaćen kao dokaz, mora da bude potkrijepljen, već da je važna pouzdanost i

vjerodostojnost koja se tom iskazu pridaje. Dakle, za utvrđivanje relevantnosti činjenica

kao kriterij je opredjeljujući kvalitet svjedočenja, a ne puki broj dokaza.

92. Vijeće je, isto tako, imalo u vidu da kada se osuđujuća presuda zasniva na iskazu

samo jednog svjedoka, taj iskaz mora biti takav da ne ostavlja ni najmanju sumnju u

njegovu tačnost i istinitost, te u kredibilitet i integritet svjedoka. U tom smislu i žalbeno

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

32

vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Krnojelac

napominje da:

„sudsko vijeće koje postupa razložno također mora uzeti u obzir teškoće u vezi s

dokazivanjem identiteta neke osobe u pojedinom predmetu i svako svjedočenje koje tome

služi mora pažljivo ocijeniti prije nego što ga prihvati kao jedini temelj osuđujuće

presude“.12

93. Prema praksi međunarodnih krivičnih sudova osuđujuća presuda može se zasnivati

na neposrednim dokazima, te pretresno Vijeće ima diskreciono pravo da odluči da li

okolnosti u određenom predmetu iziskuju potkrepljujući dokaz.13

94. Praksu međunarodnih sudova prati i Apelaciono vijeća Suda BiH koje je u predmetu

Vuković i dr.14 zauzelo stav da se “ne bi moglo smatrati da je nepravično ukoliko bi se

odluka o krivici zasnovala na iskazu samo jednog svjedoka, ali samo ukoliko je taj iskaz

dovoljno uvjerljiv i logičan, saglasan svim ostalim dokazima, kao i da je odluka koja se na

njemu zasniva, jedini moguć razuman zaključak u predmetu”.

95. Vijeće, međutim, svoju konačnu odluku temelji prvenstveno na usmenim i

neposrednim svjedočenjima na pretresu, pri čemu izvjesne nedosljednosti između iskaza

različitih svjedoka predstavljaju relevantan faktor u procjeni njegove dokazne težine.

Istovremeno, značajno je naglasiti da ove nedosljednosti neće nužno diskreditovati cijelo

svjedočenje svjedoka. Dakle, ako je svjedok decidno ispričao suštinu događaja o kojima

se radi, određena odstupanja koja nisu od odlučnog značaja neće nužno dovesti u pitanje

istinitost takvog iskaza.

96. Pored navedenog, Vijeće je imalo u vidu da je prošlo više od 20 godina od

događaja navedenih u optužnici, te je opravdano očekivati da je protek vremena uticao na

tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka. Ipak, i u takvoj situaciji, Vijeće je vodilo računa

12 Tužilac protiv Kupreškića i dr., Presuda Žalbenog vijeća od 23.10.2001. godine, paragraf 34 13 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kajelijeli, tačka 170. u kojoj se citira presuda Žalbenog vijeća u predmetu Niyitegeka, tačka 92 („Žalbeno Vijeće dosljedno stoji na stanovništu da je pretresno Vijeće u najboljoj poziciji da ocijeni dokaznu vrijednost dokaznih materijala te se može, zavisno od svoje ocjene, osloniti na iskaz samo jednog svjedoka da bi se dokazala određena materijalna činjenica“). Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Gacumbitsi, tačka 72. u kojoj se citira presuda Žalbenog vijeća u predmetu Semanza, tačka 153; 14 Vidi, presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj X- KRŽ-07/405 od 30.06.2009. godine.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

33

o kakvim se razlikama u iskazima eventualno radi, te kakvo je objašnjenje svjedoka u tom

pravcu, budući da sve razlike nemaju jednaku dokaznu vrijednost. U tom pogledu

objašnjenje svjedoka „O1“ da nije imao povjerenja u lica koja su ga ispitivala sve do

dolaska pred Sud, dakle u fazi istrage, kao i zbog straha od optuženih Nasera Orića i

Sabahudina Muhića, Apelaciono vijeće ne nalazi uvjerljivim, jer svjedok nije bio

konzistentan o odlučnim činjenicama u svojim svjedočenjima pred prvostepenim i

drugostepenim vijećem. Svjedok je pred Apelacionim vijećem na pitanje braniteljice Lejle

Čović da li to znači da je svjesno tada govorio nešto što nije tačno, odgovorio: „Tako je, jer

nisam smio da kažem istinu, a htio sam da kažem istinu“.15 Dakle, svjedok je priznao da je

govorio i neistine organima gonjenja, ali nije jasno zašto je onda mijenjao iskaz pred

drugostepenim vijećem u odnosu na glavni pretres. Također iz iskaza svjedoka nije jasno

kako je svjedok u istrazi, ako nije smio da spominje optuženog Orića, teretio istog za neke

druge slučajeve, a ne za ono što mu se predmetnom optužnicom stavlja na teret. U tom

pogledu svjedok je pred ovim Vijećem pojasnio da je on tada „rekao da je njegova

komandna odgovornost, a ne ubistvo, to su sasvim dva različita pitanja ...“16 Potom je

svjedok na pitanje braniteljice: „Dakle, evo kad tek kad ste Vi dobili obećanje da ćete

napustiti BiH, tek tada ste dali ove izjave i tek tada ste spomenuli ova ubistva o kojima

svjedočite, jesam li u pravu?“, odgovorio: „Tako je. Sad ste u pravu.“17 Svjedok je čak pred

ovim Vijećem izjavio da ni na glavnom pretresu nije rekao sve što zna, pa je tako kazao:

„Da, ja sam to smatrao da li sam, nisam sve rekao, istina je u ovom, Tužilaštvo je uzelo ili

SIPA ko je uzeo, ovo tri slučaja i evo za ovu prethodni što se svjedočilo. A ako treba da

pričam o ostalim ...“18 S obzirom na sve navedeno ovo Vijeće nije bilo u mogućnosti da ni

nakon neposrednog svjedočenja ovog svjedoka, te saslušanja njegovih objašnjenja u

pogledu nedosljednosti u svjedočenjima, razriješi dileme koje je imalo u pogledu

kredibiliteta i vjerodostojnosti ovog svjedoka, kako bi mu poklonilo vjeru i na osnovu

njegovog iskaza moglo pravilno utvrditi činjenično stanje.

97. S tim u vezi, a cijeneći protek vremena od inkriminisanih događaja, te imajući pri

tome u vidu potrebu da se svjedoku pruže adekvatni uslovi za svjedočenje, ovo Vijeće je s

15 Transkript od 25.09.2018. godine, str. 23. 16 Transkript od 25.09.2018. godine, str. 63. 17 Transkript od 25.09.2018. godine, str. 64. 18 Transkript od 25.09.2018. godine, str. 84.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

34

razlogom organizovalo neposredno svjedočenje ovog svjedoka dva dana zaredom, na

dane 24.09. i 25.09.2018. godine, kako bi se održao kontinuitet svjedočenja, a na taj način

je također strankama i braniocima olakšano ispitivanje svjedoka, a sve u cilju donošenja

zakonite i pravilne odluke.

98. Apelaciono vijeće je također imalo u vidu unutarnje psihološko stanje svjedoka „O1“

zbog cjelokupne životne situacije na koju je ukazao tužilac, odnosno da je svjedok

svjedočio pod emocijama, protiv pripadnika svoje vojske, u korist oštećenih koji su

pripadnici vojske koja je njemu ubila brata i oko 16 članova najuže rodbine i pod utiskom

stavova društvene sredine iz koje potiče.

99. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku, pa tako i

svjedoka „O1“, Vijeće je cijenilo njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitalo

konzistentnost njihovih iskaza, uporedilo činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio

sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim

materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim

dokazima u ovom predmetu. Dakle, Vijeće pri odlučivanju ima diskreciono pravo da

evaluira nepodudarnosti koje su istaknute i da razmotri da li je svjedok, uzevši iskaz u

cjelini, pouzdan, te da li je njegovo svjedočenje vjerodostojno. Sitne nepodudarnosti ne

mogu biti dovoljne da cijelo svjedočenje učine nepouzdanim. Međutim, ako se odluka

Suda temelji na iskazu samo jednog svjedoka, onda taj iskaz mora biti takav da ne ostavlja

ni najmanju sumnju u njegovu tačnost i istinitost.

100. Shodno tome, Apelaciono vijeće nije našlo svjedočenje svjedoka „O1“ pouzdanim i

vjerodostojnim, jer u njegovim iskazima nalazi protivrječnosti i razlike koje su nedopustive,

s obzirom da je svjedok bez logičnog obrazloženja kalkulisao sa svjedočenjem čak i pred

prvostepenim, pa i pred Apelacionim vijećem, a njegovo svjedočenje nije bilo potvrđeno od

strane drugih dokaza ili je sa istima bilo u saglasnosti u manjem dijelu, ali ne u pogledu

odlučnih činjenica, što je nedovoljno za donošenje presude kojom se krivica optuženih

treba utvrditi izvan razumne sumnje.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

35

3. Tačka 1. izreke presude

101. Tačkom 1. izmijenjene optužnice, optuženom Naseru Oriću se stavlja na teret da je

dana 12.07.1992. godine u popodnevnim satima u mjestu Zalazje, opština Srebrenica, u

blizini kuće vlasništvo Dragana Rakića udaljenoj oko 100-150 metara od pravoslavnog

groblja ubio ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti Slobodana Ilića, na način što ga je,

nakon što je isti od strane NN pripadnika Oružanih snaga Srebrenice zarobljen i doveden

do pomenute kuće, Naser Orić udario pesnicom u predjelu prsa i vrata, nakon čega je

Naser Orić izvadio nož iz korica za pasom i oštricom noža ubo Slobodana Ilića u predjelu

ramena ili vrata, od kog uboda oštricom noža Slobodan Ilić kome su vezane ruke i noge

pada na koljena, da bi ga potom Naser Orić udario koljenom u predjelu lica i oborio ga na

tlo, te nastavio udarati nogama u predjelu prsa i leđa postavljajući mu pitanja uz udarce

narednih nekoliko minuta, nakon čega je u Slobodana Ilića sa udaljenosti od nekoliko

metara ispalio rafal iz automatske puške, što je sve za posljedicu imalo smrt oštećenog

Slobodana Ilića.

102. Apelaciono vijeće nalazi da Tužilaštvo nije dokazalo optužbu u pogledu navedene

inkriminacije. Tužilaštvo je dokazivalo optužbu iskazima svjedoka: „O1“, Milomira

Lazarevića, Vidoja Ilića, Milana Jeremića, Branislava Stanojevića, Radivoja Ostojića,

Jelice Ilić, Ibrana Mustafića, kao i vještačenjem vještaka sudsko-medicinske struke Rifata

Kešetovića.

103. Naime, na ovu okolnost je svjedočio svjedok „O1“, i to neposredno pred ovim

Vijećem, te je u bitnom izmijenio iskaz u odnosu na prethodno date iskaze, pa je i

Tužilaštvo u skladu s tim izmijenilo optužnicu u pogledu načina izvršenja krivičnog djela. U

konkretnom slučaju jedino ovaj svjedok direktno inkriminiše optuženog Nasera Orića, iako

je izveden i određeni broj drugih dokaza koji samo fragmentarno opisuju navedeni

događaj.

104. S tim u vezi, Apelaciono vijeće napominje da ako se odluka Suda temelji samo na

iskazu jednog svjedoka, onda taj iskaz mora biti takav da ne ostavlja ni najmanju sumnju u

njegovu tačnost i vjerodostojnost, što u konkretnom nije slučaj sa „O1“, s obzirom da je

svjedok pred ovim Vijećem dao iskaz koji nije konzistentan sa prethodno datim iskazima u

pogledu odlučnih činjenica.

105. Svjedok „O1“ je pred Apelacionim vijećem izjavio da je bio učesnik akcije na

Zalazju, da ne zna tačan datum, ali misli da je to bilo na Petrovdan. Naveo je da su u

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

36

jutarnjim satima krenuli u akciju prema Likarima, te da je napad počeo oko 9.15h, možda

pola 10 ili 10h, ne zna tačno jer nije imao sat. Svjedok je kazao da su išli glavnim putem,

da su na putu naišli na mitraljesko gnijezdo srpske vojske, kada je dio vojske koji je bio za

to zadužen RB-om pokušali da ga unište, pa su se tu zadržali, dok su ovi drugi već ušli u

Zalazje. Kada su prošli tu blokadu gdje su bila mitraljeska gnijezda i oni su ušli tamo, gdje

je vidio jednu kuću sa desne strane, koja je bila obložena fasadnom ciglom, tu su utvrdili

da nema nikoga, pa su krenuli dalje i kada su prošli 50 – 100m od te kuće vidio je dvije

velike nove kuće. Kada su tu došli vidio je neko groblje i da ima neki put koji vodi dole

prema Sasama. Te kuće su prema riječima svjedoka bile udaljene 100 – 150m od groblja.

Kada su došli pred kuću, gdje se grupisala vojska, vidio je Zulfu kako sjedi, a gore na

spratu i komandanta Nasera Orića. Pored njih vidio je i nepoznate zarobljenike koji su bili

svezani, neki od njih su bili u vojnim uniformama SMB, a neki su bili u civilnom odijelu.

Svjedok je kazao da je vidio trojicu ili četvoricu zarobljenika, da je jedan ležao, dok su

drugi stajali. Također je kazao da nije mogao da im priđe, jer je bila gužva, s obzirom da je

bilo puno vojnika. U to vrijeme je stajao na nekih desetak metara, sve dok Zulfo nije kazao

da je uhvatio čovjeka kojem može da vrati nešto što je on njemu nekada uradio, nekog

sudiju, nakon čega su svi htjeli da vide o kome se to radi pa su svjedoku pokazali na

jednog koji ima bradu, brkove, tako da mu „facu“ nije mogao ni vidjeti. Pojasnio je da je

imao bradu i brkove kao da se nije mjesec dana brijao. Svjedok je također pojasnio da je

Zulfo htio da se osveti za nešto za što ga je sudija Ilić ranije osudio, a nije bio u pravu i da

je dogovorio sa Naserom da ga niko ne smije dirati, da će on sa njim sve riješiti. Potom je

izletila neka grupa „četnika“ iz podruma ispod kuće, pa je Orić sišao odozgo i zapucao,

nakon čega su i svi ostali zapucali. Poslije toga, prema riječima svjedoka, nastavljeno je

ispitivanje od strane komandanta, komandant Orić je počeo sve ispitivati i tog za koga je

čuo da je sudija, istakao je da je njegovo ispitivanje trajalo najduže i da ga je komandant

udario jedanput „boksom“ u predjelu prsa i vrata. Prilikom ispitivanja je počeo da se dere,

bio je vidno isprovociran, iznerviran, jer je ovaj samo ćutao. Svjedok je izjavio da nije čuo

šta je sudija pitan, niti šta je on eventualno odgovorio. Udaljenost komandanta i sudije je

prema kazivanju svjedoka bila možda metar, a on je sve to posmatrao sa udaljenosti od

možda pet, šest, sedam metara najdalje. Potom je kazao da je komandant galamio na

njega ispitujući ga i da je uzeo nož da mu zaprijeti i ponovo ga nešto pitao. Kako mu ovaj

nije ništa odgovorio, uhvatio ga je za rame, udario ga u rame ili u predjelu vrata, nije

suguran, kako je nastala graja od vojnika, čuo je samo da je sudija jauknuo, potom je pao

na koljena na zemlju, a ruke su mu bile vezane pozadi. Sudija ponovo nije ništa odgovarao

na pitanja, pa ga je Orić ponovo udario koljenom u „facu“ i prevrnuo ga nazad,

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

37

koljena su mu bila savijena, ali je legao na zemlju na leđa. Zatim ga je udarao još sa

strane i prevrnuo ga, pa je u tom momentu ovaj uspio da izvuče noge i tako je pao na bok i

ležao je na boku, pa ga je potom udario još nekoliko puta. Udarao ga je nogama u predjelu

prsa, u leđa, gdje stigne, dva tri puta sigurno, tvrdi svjedok. Sudija je kada ga je Orić

udario nožem bio živ, išla mu je krv, a Orićev nož je bio lovački, za koji je on govorio da je

iz Srbije dok je još tamo radio. Svjedok je nož opisao na način da ima plastičnu ručku i da

je bio gore malo zavrnut na vrhu. Pojasnio je da ga je udario vrhom noža i na tom dijelu se

vidjela krv, dužina oštrice je možda do deset centi, a na vrhu oštrice je bilo krvi možda dva

centa. Prema opisu svjedoka krv je tekla kao kanalić. Svi su tada povikali da ga ubije, ili

„daj ga meni“, što je i svjedok povikivao jer su mu Srbi prije toga ubili brata. U tom

momentu je prema kazivanju svjedoka Zulfo povikao da dođu svi koji imaju municiju i da

krenu za njim, jer je neki TAM-ić bježao sa Zalazja prema Sasama, a na sebi je imao PAM

ili PAT. I oni su krenuli dole, ali je prije njih presreo TAM-ića dio Zulfine vojske koji je dole

kupio oružje i municiju ili Ahmini ljudi, a Zulfo je izdao naređenje da se skine taj PAT i da

se ponese gore na Zalazje kod groblja, pa su se vratili nazad, tako da nisu ni sišli dole do

TAM-ića. Usput im je Zulfo dok su mu pomagali da se popenje uzbrdo kazao da ga sudija

gore čeka i da mora sa njim razgovarati. Kada su se vratili sudija je ponovo stajao na

nogama, ispitivanje je i dalje trajalo, vidio je da mu iz jednog oka curi krv, a da se kasnije

ispostavilo da nema oka i da mu je uho rasječeno. Prema mišljenju svjedoka taj razgovor

je trajao možda do pet minuta. Komandant je sa njim još nešto razgovarao i kasnije kada

ga je isprovocirao, uzeo je pušku i upucao ga rafalno pred kućom gdje su bili. Svi su tada

imali automatsku pušku tzv. „srpkinju“, a ne zna koliko je metaka ispaljeno u rafalu, možda

sedam – deset komada. Svjedok je navedeno posmatrao sa udaljenosti od oko pet – šest

metara. Zulfo Tursunović je bio ljut zbog svega toga, jer je on želio da uživo razgovara sa

sudijom. Pored tijela sudije, bilo je još jedno mrtvo tijelo, prema kazivanju svjedoka.

Svjedok je vidio da sudija nema oko kada je njegovo tijelo tovario na kamion. Svjedok je

također pojasnio da je od momenta kada su krenuli da presretnu TAM-ić do njihovog

povratka prošlo 20 minuta ili možda čak i više. Prilikom utovara tijela sudije na kamion, on

nije davao nikakve znakove života, već mu je tijelo pomodrilo, a krv se zgrušala i tijelo je

počelo da se koči. Također je vidio da je bio izbušen od municije, da mu je uho ne da je

visilo nego da je „malo samo bilo ono ostalo“ i da nema oka. Krenuli su kamionom prema

Srebrenici, to je udaljenost od tri do četiri kilometra, a vozili su se nekih pola sata odozgo.

Svjedok je kazao da je tijelo sudije ponovno vraćeno na Zalazje taj isti dan, predveče,

kako bi bilo sahranjeno, a da li je sahranjeno on to ne zna.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

38

106. Apelaciono vijeće je uporedilo ovo svjedočenje sa svjedočenjem sa glavnog

pretresa, te je utvrdilo nedosljednosti u istima, a najbitnije se ogledaju u tome da svjedok

tek pred Apelacionim vijećem iznosi činjenice vezano za oštricu noža, koliko je ista ušla u

vrat, o krvavom tragu na oštrici i kanaliću krvi od nanesene povrede. Svjedok je pojasnio

da se o ovim detaljima nije izjašnjavao zato što mu ta pitanja do tada nisu ni postavljena.

107. Međutim, za ovo Vijeće najveća nedosljednost u iskazima ovog svjedoka je opis

samog čina ubistva ratnog zarobljenika Slobodana Ilića, što svakako nije moglo biti

opravdano naprijed navedenom argumentacijom, jer se ne radi o sitnim detaljima, nego o

načinu izvršenja krivičnog djela ubistva u osnovi ratnog zločina koje se optuženom Naseru

Oriću stavlja na teret. Takva nedosljednost i previd ne mogu ničim biti opravdani, s

obzirom da se radi o jako specifičnom momentu, koji je morao ostati urezan u sjećanju

svjedoka i biti iskazan na vjerodostojan način u cilju dokazivanja optužbe, bez obzira i na

protek vremena.

108. U tom pogledu, svjedok je prvi put pred Apelacionim vijećem izjavio da je optuženi

Naser Orić ispalio rafal iz puške u zarobljenika Slobodana Ilića, što je dovelo do njegove

smrti. S tim u vezi, svjedok je izjavio: „Ništa, kada smo došli, taj sudija je ponovo stajao na

nogama. I onaj ga je nešto opet ponovo ispitiv'o, e vidio sam tada nešto iz oka ovde da mu

ide krv, da mu curi još. Sad ne mogu tačno reći da li je lijevo ili je desno oko, ali je bilo

vidno krvi, puno je išlo odozdo iz oka“, također je izjavio: „Pa ubijen je, on je još sa njim

nešto razgovarao komandant i onda kasnije kad ga je isprovocirao uzeo je pušku i upuc'o

ga je rafalno onde ispod pred tom kućom gde smo bili“.19 Nasuprot tome, svjedok je na

glavnom pretresu samo kazao: „A on je tu, kad smo, on je, kad smo otišli dole da

presretnemo taj tamić, on je ostao tu ležati. Međutim, kad smo se vratili odozda i kad smo

tovarili hi, ono bilo je još tu tri, četiri, ukupno pet ih je, koliko ih je bilo tu mrtvih na kraju

vidio sam da u tog čovjeka, baš me je zanimalo zato što kažu da je sudija, da ovo da ono,

pogled'o sam, nešto mu je iz oka išla krv, crveno, a inače je bio sav krvav po licu. Da li su

ga udarali, šta je bilo, kako je bilo. Uglavnom vidio sam i da je dav'o, nije dav'o nikakve

znake života i to, ni on ni ovi ostali ljudi koji su bili tu mrtvi ležali pored njega.“20

19 Transkript od 24.09.2018. godine, str. 15. 20 Transkript od 23.02.2016. godine, str. 17.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

39

109. Dakle, svjedok je na glavnom pretresu kazao da je oštećeni Slobodan Ilić bio mrtav

kada se vratio sa Zulfom Tursunovićem, a na pretresu pred Apelacionim vijećem da je bio

živ, te da je optuženi Naser Orić u njega ispalio rafal. Ovo Vijeće navedene

nepodudarnosti nalazi ozbiljnim i nedopustivim, te zaključuje da se svjedoku „O1“ ne može

vjerovati u pogledu tačke 1. izreke presude.

110. Bitno je također istaći da svjedok „O1“ prilikom davanja izjave u istrazi 2014. godine

uopće ne spominje akciju na selo Zalazje, niti ubistvo Slobodana Ilića na Zalazju, iako

detaljno opisuje druge akcije u kojima je sam učestvovao, iznoseći svoja saznanja o

ubistvima koja su se desila u tim akcijama, a kojim akcijama je rukovodio optuženi Naser

Orić, pri tome ne dajući prihvatljivo i logično obrazloženje u tom pogledu.

111. S tim u vezi, Vijeće je zaključilo da svjedočenje svjedoka „O1“, s obzirom da u

svakom svom iskazu uvodi druge okolnosti i na drugačiji način opisuje isti događaj, nema

potreban kvalitet, odnosno da isti nije dovoljno pouzdan i vjerodostojan, kako bi bio

dovoljan da bi Vijeće u konkretnom slučaju, na osnovu principa slobodne ocjene dokaza,

samo na osnovu njega, stvorilo jednu logičku cjelinu, koja bi van razumne sumnje,

upućivala na zaključak da je optuženi Naser Orić počinio krivično djelo za koje se tereti.

Iskaz svjedoka „O1“ se u bitnom razlikuje pred prvostepenim i drugostepenim vijećem u

pogledu radnje izvršenja optuženog Nasera Orića, koje razlike su takve prirode da ukazuju

na nepouzdanost i nevjerodostojnost ovog svjedoka, čiji iskazi su međusobno

kontradiktorni i ne nalaze potporu u drugim dokazima u pogledu odlučnih činjenica kojima

se dokazuju radnje izvršenja optuženog Orića, o čemu će biti više riječi u nastavku

obrazloženja.

112. Na okolnosti iz tačke 1. izreke presude, pored svjedoka „O1“ svjedočili su i drugi

svjedoci Tužilaštva, kao što su: Milomir Lazarević, Vidoje Ilić, Radivoje Ostojić, Milan

Jeremić, koji su krili se na potkrovlju kuće Dragana Rakića, te Branislav Stanojević,

saborac i prijatelj oštećenog, koji samo fragmentarno opisuju inkriminisani događaj, pri

tome ne ukazujući na optuženog Nasera Orića kao izvršioca krivičnog djela, a njihovi

iskazi nisu podudarni sa iskazom svjedoka „O1“ u pogledu odlučnih činjenica. Svi

navedeni svjedoci Tužilaštva, osim svjedoka Ibrana Mustafića nisu ukazivali na optuženog

Nasera Orića kao počinioca ubistva oštećenog Slobodana Ilića. Također ni iz iskaza

svjedokinje Jelice Ilić i nalaza i mišljenja vještaka sudsko – medicinske struke Rifata

Kešetovića, ovo Vijeće nije moglo utvrditi odgovornost optuženog za krivično djelo koje mu

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

40

Tužilaštvo stavlja na teret.

113. Naime, svjedoci koji su bili učesnici borbenih dejstava u selu Zalazje, međusobno

saglasno opisuju određena dešavanja, pa su tako naveli da su kritičnog dana pružali

otpor, sve dok selo Zalazje nije opkoljeno od strane pripadnika Armije BiH, kada se oni

povlače na potkrovlje kuće Dragana Rakića, odakle i čuju daljnja dešavanja ispred

navedene kuće.

114. U tom pogledu su saborci Slobodana Ilića, svjedoci Vidoje Ilić i Milan Jeremić

saglasno izjavili da su, dok su se nalazili sakriveni na potkrovlju kuće Rakića, čuli

optuženog Nasera Orića kako se megafonom ispred kuće obraća svojim vojnicima, čestita

im na osvojenim mjestima, upućuje im riječi pohvale, te poziva srpske vojnike da se

predaju. Nakon toga je prema saglasnim izjavama svjedoka koji su se te prilike krili na

potkrovlju kuće Dragana Rakića, i to Milomira Lazarevića, Vidoje Ilića i Milana Jeremića,

uslijedila predaja srpskih vojnika, nakon čega ovi svjedoci čuju kako prisutni pripadnici

Armije BiH prepoznaju odnosno poimenično prozivaju pojedine zarobljenike, a među njima

i Slobodana Ilića. Tako je svjedok Milan Jeremić izjavio da je čuo da su se predali braća

Simić, Branko i Petko, Dragomir Vujadinović, Slobodan Ilić, Mijo Rakić, dok je svjedok

Milomir Lazarević izjavio da je čuo kako je jedan Naserov vojnik povikao: "Gospodine

Naseru, evo Slobodana Ilića, Mije Rakića, Simić Branka, Simić Petka, Vujadinović

Dragomira, Ilić Milislava i Tubić Dragomira", a svjedok Vidoje Ilić naveo je kako je čuo

dovikivanje: "Evo nam sudije, sad ćemo mi njemu suditi".

115. Svjedok „O1“ je prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu izjavio da su svi

prisutni pripadnici Armije BiH, za vrijeme predmetnih dešavanja, odnosno ubistva

oštećenog Slobodana Ilića, bili ljuti, te da su galamili, negodovali, ali da niko nije smio prići

zarobljeniku, niti pokušati nešto da preduzme, a što ne nalazi potporu u iskazima naprijed

navedenih svjedoka. Naime, svjedoci koji su se kritične prilike krili na potkrovlju kuće

Dragana Rakića, kada govore o dešavanjima na licu mjesta po privođenju zarobljenika,

izjavili su da nisu čuli nikakvu galamu, te isti ne navode činjenice i okolnosti iz kojih bi se

nedvosmisleno moglo zaključiti da bilo ko od prisutnih na licu mjesta, poduzima bilo kakve

radnje prema privedenim srpskim zarobljenicima, na način kako to optužba postavlja, niti

navode optuženog Orića u tom kontekstu. Tako su između ostalih, svjedoci Milan Jeremić

i Milomir Lazarević, na upit braniteljice optuženog Nasera Orića, da li su čuli vrisku,

galamu i ubijanje, maltretiranje, odgovorili da nisu ništa čuli.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

41

116. Iz naprijed navedenog proizlazi da ponašanje optuženog Nasera Orića kritične

prilike, opisano od strane svjedoka Milomira Lazarevića i Milana Jeremića, ne podudara se

sa navodima svjedoka „O1“. Tako je svjedok Milomir Lazarević izjavio kako je čuo da je

neko počeo da tuče Milislava Ilića, a da je Naser Orić rekao: "Nemojte ga tući, mi nismo

četnici, mi nismo ustaše, mi smo vojska BiH, njima će suditi vojni sud", te je izjavio da je

čuo kako je Naser Orić izdao naredbu da se zarobljenici i naoružanje strpaju u kamione i

da se voze za Srebrenicu. S tim u vezi i svjedok Milan Jeremić je na glavnom pretresu

izjavio da je čuo kako se isti glas koji se prethodno predstavio kao komandant Naser Orić,

putem megafona obraća prisutnim pripadnicima Armije BiH, te da im govori da se

zarobljenici ne diraju i da će istima biti suđeno u Srebrenici.

117. Također, ni svjedok Radivoje Ostojić, niti svjedok Vidoje Ilić, u svojim iskazima na

glavnom pretresu, a Radivoje Ostojić ni svjedočeći pred Apelacionim vijećem, ne spominju

optuženog Orića u kontekstu ubistva ratnih zarobljenika kritične prilike. U tom smislu je

svjedok Radivoje Ostojić izjavio da je samo čuo da je ispred kuće, u kojoj su se krili, bilo

postrojavanje, a svjedok Vidoje Ilić je izjavio da je čuo kako optuženi Naser Orić putem

megafona poziva svoju vojsku da se povuku prema Srebrenici i da povedu zarobljenike.

118. Na osnovu naprijed navedenog, Apelaciono vijeće je utvrdilo da za razliku od iskaza

svjedoka „O1“, svjedoci optužbe koji su se kritične prilike nalazili u neposrednoj blizini

dešavanja, i to: Milomir Lazarević, Vidoje Ilić, Milan Jeremić i Radivoje Ostojić, ne govore

o ubistvu sudije Slobodana Ilića ispred kuće, niti ubistvu drugih zarobljenika o kojima

govori svjedok „O1“. Jedino što ovi svjedoci saglasno potvrđuju jeste činjenica da su čuli

kako optuženi Naser Orić poziva svoju vojsku da se povuku prema Srebrenici i da se

povedu zarobljenici, nakon čega su čuli povlačenje pripadnika Armije BiH sa Zalazja, te

„zvuk“ kamiona u odlasku.

119. Iskaze svjedoka Milomira Lazarevića, Vidoja Ilića, Milana Jeremića, Branislava

Stanojevića i Radivoja Ostojića, Apelaciono vijeće nalazi objektivnim i vjerodostojnim, jer

su svjedoci iznijeli svoja neposredna saznanja na objektivan način i u obimu koji je moguć

s obzirom na njihov položaj u datom momentu i njihovu mogućnost percepcije u tim

uslovima. Navedeni svjedoci su saborci i poznanici oštećenog Slobodana Ilića, te su

saglasno opisali predmetni događaj u granicama svoje percepcije, dakle iskreno govoreći

o onome što su čuli i vidjeli. Činjenica da ovi svjedoci nisu vidjeli ubistvo oštećenog

Slobodana Ilića ne umanjuje njihovu vjerodostojnost, ali ne mogu ni predstavljati dovoljan

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

42

osnov za utvrđivanje krivice optuženog Nasera Orića za radnje koje mu se stavljaju na

teret.

120. Kada je u pitanju fizički izgled oštećenog Slobodana Ilića inkriminisanog dana,

Apelaciono vijeće ni u tom pogledu nije moglo povjerovati iskazu svjedoka „O1“, s obzirom

da je svjedok bio kontradiktoran sam sebi, kao i drugim dokazima. Naime, svjedok „O1“ je

pred ovim Vijećem izjavio da je sudija imao bradu i brkove, ali je na različite načine

opisivao izgled oštećenog Slobodana Ilića na glavnom pretresu, pa je tako na početku

saslušanja istog opisao kao malog, niskog čovjeka, sa brkovima, sijede, tamne kose, da bi

u daljnjem toku svog iskaza na glavnom pretresu, svjedok iznio drugačiji opis Slobodana

Ilića, kada je naveo da je Slobodan Ilić imao tamnu kosu na razdjeljak, da je bio širok,

srednje visine, da je imao brkove, te da je bio odjeven u SMB pantalone i vojni džemper,

sa vojnim čizmama.

121. Međutim, opis oštećenog od strane svjedoka „O1“ razlikuje se u odnosu na opis koji

je dao svjedok Branislav Stanojević, koji je dobro poznavao Slobodana Ilića od ranije

budući da mu je isti bio komšija, te saborac i koji je kritične prilike zajedno sa oštećenim

učestvovao u odbrani Zalazja, opisujući izgled Slobodana Ilića u tom periodu, kao

krupnog, visokog čovjeka, težine oko 90 kg i navodeći da isti kritične prilike nije imao

brkove, niti bradu.

122. Cijeneći navedene suprotstavljene iskaze ova dva svjedoka u pogledu izgleda

Slobodana Ilića, ovo Vijeće je ocijenilo iskaz svjedoka Branislava Stanojevića

vjerodostojnim, s obzirom da je isti dobro poznavao oštećenog i da ga je vidio kritičnog

dana.

123. Ovo Vijeće je također cijenilo i navode svjedokinje Jelice Ilić u pogledu izgleda

njenog supruga Slobodana Ilića, koja nije navela da je isti imao brkove, nego je samo

navela da njen suprug, prilikom njihovog posljednjeg susreta, nije bio obrijan nekoliko

dana. Međutim, Vijeće nalazi da ovi navodi supruge oštećenog Slobodana Ilića, nisu

relevantni za opis njegovog izgleda kritičnog dana, tj. na dan 12.7.1992. godine, s obzirom

da je posljednji susret svjedokinje Jelice Ilić i njenog supruga, prema njenom kazivanju, bio

početkom ili sredinom juna 1992. godine, za razliku od navedenog svjedoka Branislava

Stanojevića.

124. Nakon što je ocijenilo gore navedene iskaze svjedoka koji su bili učesnici borbenih

dešavanja u Zalazju, Apelaciono vijeće je cijenilo i iskaz svjedoka Ibrana Mustafića

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

43

koji je na glavnom pretresu iznio svoja posredna saznanja u vezi ubistva zarobljenih lica

na Zalazju. Ovaj svjedok je izjavio da je u Tuzli prvi put čuo za likvidaciju nekih

zarobljenika sa Zalazja, te je opisao kako mu je jedne prilike, u novembru 1992. godine u

Tuzli njegov amidžić Mirsad Mustafić donio jedan papir na kojem je pisalo da je izvršena

likvidacija nekih zarobljenika u Srebrenici, sa prostora Zalazja. Svjedok je tada na tom

papiru prepoznao imena određenih lica, među kojima Slobodana Ilića, Branka Simića,

Petka Simića, Miju Rakića i bolničarku Radu, ali da imena drugih lica koja su bila

navedena na papiru, nije zapamtio, s obzirom da se radilo o njemu nepoznatim licima.

Svjedok Ibran Mustafić je također naveo da se ne sjeća šta je na datom papiru bilo

napisano pored pobrojanih imena, da ga tog momenta nije ništa drugo posebno

interesovalo, te je dodao da sa Mirsadom Mustafićem nije razgovarao o sadržaju

navedenog papira.

125. Nasuprot njegovom iskazu, svjedok Mirsad Mustafić, koji je svjedočio na glavnom

pretresu, negirao je navode svjedoka Ibrana Mustafića, odnosno negirao je da je prilikom

njihovog susreta u Tuzli, istom dao bilo kakav papir sa imenima zarobljenih na Zalazju,

ističući da u tom periodu nije imao nikakva saznanja o navodnom događaju.

126. Nadalje, svjedok Ibran Mustafić je također izjavio da mu je jedne prilike optuženi

Naser Orić pričao o likvidaciji Slobodana Ilića, da mu je ispričao kako je Slobodana Ilića

udario bajonetom u oko i da ga je na „brzaka preklao". Osim toga izjavio je i da je

navedenom razgovoru sa optuženim Orićem, prisustvovao i njegov brat Samir Mustafić,

međutim isti nije saslušan kao svjedok u ovom krivičnom postupku, s obzirom da je isti

preminuo.

127. Dakle, Apelaciono vijeće je iskaz svjedoka Ibrana Mustafića ocijenilo

nevjerodostojnim, jer svjedok nije imao neposredna saznanja o inkriminisanom događaju,

a činjenice o kojima je svjedočio nisu potkrijepljene drugim dokazima. Čak šta više,

svjedok Mirsad Mustafić je negirao da je svjedoku dao bilo kakav papir sa imenima

zarobljenih na Zalazju. Stoga ovo Vijeće, cijeneći pri tome i ponašanje svjedoka u sudnici,

kao i želju za samopromocijom, te dokaze odbrane koji ukazuju da su svjedok i optuženi

Naser Orić u dugogodišnjoj zavadi, nije moglo steći utisak povjerenja u ovog svjedoka.

128. Nadalje, Apelaciono vijeće je na okolnost smrtnog stradanja Slobodana Ilića,

cijenilo i nalaz i mišljenje vještaka dr. Rifata Kešetovića, koji je učestvovao u procesu

ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka Slobodana Ilića. Naime, navedeni vještak je

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

44

na glavnom pretresu izjavio da usljed nedostatka mekog tkiva, pregledom skeletizovanih

ostataka, nije bilo moguće utvrditi tačan i konkretan uzrok smrti oštećenog Slobodana Ilića.

Dakle, ni na osnovu ovog dokaza, Vijeće nije moglo utvrditi činjenično stanje na način

kako je opisano u izmijenjenoj optužnici.

129. Shodno tome, na kraju je potrebno istaći da Apelaciono vijeće nije moglo ni na

osnovu dokazivanja indicijama, odnosno posrednim dokazima, utvrditi da u konkretnom

slučaju indicije djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu

na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka

u odnosu na istu činjenicu, odnosno da je optuženi Naser Orić počinio krivično djelo na

način, u vrijeme i na mjestu kako je to opisano u predmetnoj optužnici.

130. Slijedom naprijed navedenog, Apelaciono vijeće zaključuje da u pogledu tačke 1.

izreke presude, dokazi izvedeni od strane Tužilaštva, odnosno iskaz svjedoka „O1“ koji je

prema vlastitom kazivanju očevidac, nema potrebnu snagu uvjerljivosti da bi Vijeće samo

na osnovu njega moglo isključujući svaku razumnu sumnju da izvede zaključak da je

optuženi Naser Orić počinio krivičnopravne radnje iz navedene tačke, niti to proizlazi iz

posrednih dokaza kada ih posmatramo zajedno i u vezi sa iskazima svjedoka „O1“, te je iz

navedenih razloga ovo Vijeće našlo opravdanim primjenu načela in dubio pro reo, pa je na

osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH oslobodilo optuženog Nasera Orića od optužbe.

4. Tačka 2. izreke presude

131. Tačkom 2. izmijenjene optužnice, optuženim Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću

stavljeno je na teret da su neutvrđenog datuma u drugoj polovini maja mjeseca 1992.

godine u popodnevnim satima u mjestu Lolići, opština Bratunac, pored rijeke Kravice u

blizini kuće vlasništvo Asima Mehića, ubili ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti

Milutina Miloševića koji je od strane NN pripadnika Oružanih snaga Srebrenice zarobljen,

svezan i po naređenju Nasera Orića doveden do pomenute lokacije, na način što ga je

Naser Orić zajedno sa drugim pripadnicima Oružanih snaga Srebrenice tukao udarajući ga

nogom u predjelu stomaka, da bi u jednom trenutku mahnuo rukom i naredio vojnicima da

se sklone, te iz automatske puške ispalio rafal u Milutina Miloševića koji je ležao na zemlji,

da bi nakon toga Sabahudin Muhić zvani “Mrčo” ispalio rafal iz automatske puške u

Milutina Miloševića, što je sve za posljedicu imalo smrt oštećenog Milutina Miloševića.

132. Na okolnosti iz navedene tačke, svjedočili su, kao dokazi Tužilaštva, svjedok „O1“,

Radmila Nikolić i Asim Mehić, te je proveden dokaz saslušanjem vještaka sudsko-

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

45

medicinske struke Zorana Stankovića.

133. Kao i u odnosu na prethodnu tačku izreke presude, svjedok „O1“ je očevidac

događaja prema vlastitom kazivanju, te mu je potrebno pokloniti posebnu pažnju pri ocjeni

njegovih iskaza. Nakon ocjene iskaza ovog svjedoka Apelaciono vijeće je došlo do

zaključka da je svjedok nepouzdan usljed promjene iskaza, te da se njegovom iskazu ni

pred Apelacionim vijećem ne može pokloniti vjera. I ovdje su razlike bitne i odlučujuće, te

se prevashodno odnose na radnju izvršenja.

134. Svjedok „O1“ je na ove okolnosti pred Apelacionim vijećem izjavio da mu je poznat

događaj vezano za oštećenog Miloševića koji se odigrao u međuprostoru između Kravice i

Lolića, kada je Milošević došao da naredi da uklone barikadu koju je postavio da li Šemso

sa Kaldrmice ili komandir koji je bio u Konjević Polju, nije bio siguran. Na to mjesto je

došao kada je nakon posjete sestri u Cerskoj krenuo prema Srebrenici. Bio je kod osnovne

škole u Konjević Polju kada je javljeno da je uhvaćen komandir stanice u Bratuncu,

svjedok je kazao da nije ni slutio da se radi o Milutinu Miloševiću, kojeg poznaje od prije

rata, dolazio im je kući, a njegov otac je išao kod njega kući u Ljuboviju. Svjedok je pitao

Bećira Mekanića da mu pomogne, a ovaj mu je odgovorio da se Miloševiću neće ništa

dogoditi, da mu on to garantuje, ali da mora da kaže neke stvari i da on tamo urgira da se

puste neki naši ljudi, pa će ga vratiti tamo. Prema kazivanju svjedoka „O1“ Milošević je bio

u plavoj policijskoj uniformi, na kojoj je pisalo milicija i oduzet mu je pištolj. Počeli su ga

ispitivati, kada se pojavio komandant Orić. Bećir Mekanić je tada otišao i ostavio Milutina

svezanog za jedno drvo. Svjedok je dalje izjavio da se Orić lijepo obratio Miloševiću kao

kolegi i da su ga odvezali. Komandant je počeo da ga ispituje, a Milutin je počeo da se

malo grublje ponaša, poslije čega je počeo da rukom zateže Miloševića za lice i dizao mu

je glavu, pa je iznerviran počeo da ga udara. Prema kazivanju svjedoka Milošević nije želio

da priča, a komandant ga je udarao čime je stigao. Prema kazivanju svjedoka Orić je

maltene molio Miloševića da priča, pa ga je udarao da mu zaprijeti, udario ga je više

desetina puta nogom, pesnicom, pa ga je onda upucao iz puške. Svjedok misli da je

ispitivanje trajalo možda i sat vremena. Upucao ga je iz automatske puške, vidio je da se

zemlja digla, prašina, pa je poletio tamo i vidio je da je „gotov“, što je kasnije potvrdio i

„Mrčo“ koji je jednim rafalom posuo po njemu i tada je svjedok znao da je gotovo. Svjedok

nije bio siguran da li je Milošević ostao mrtav od prvog rafala ili ga je ovaj drugim rafalom

dokrajčio. Svjedok je pojasnio da poznaje „Mrču“ iz Voljavice, da su i neki rođaci, da je

„Mrčo“ bio poznat momak, sposoban, jak. Također je pojasnio da je, kada je Naser Orić

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

46

pucao u Milutina Miloševića, bio udaljen do pet metara, a kada je Sabahudin Muhić pucao

u istog bio je udaljen na možda dva metra. Milošević je prema kazivanju svjedoka bio

vezan za drvo šljive ili jabuke kod kuće Asima Mehića, a sahranjen je 10 metara od tog

mjesta, pored neke rječice ili potočića, te je komandant naredio da se po njegovom tijelu

pospe kreč, vjerovatno da bi se sporije raspadalo. Vidio je vreću sa krečom, ali nije vidio

ko ga je s krečom posuo po tijelu.

135. Komparirajući ovaj iskaz svjedoka sa njegovim iskazom datim pred prvostepenim

vijećem, ovo Vijeće zapaža da postoje određene nesaglasnosti koje nisu zanemarive, a

utiču na zaključak Vijeća o pouzdanosti i vjerodostojnosti ovog svjedoka. Naime, pored

manjih razlika koje se odnose na intenzitet poznanstva svjedoka sa oštećenim

Miloševićem i njegovom porodicom, kao i da li je oštećeni nosio vojnu ili policijsku

uniformu, na što je svjedok pojasnio da je bitno da se radi o službenoj uniformi, Vijeće je

utvrdilo da postoje i veće nedosljednosti. Takve nedosljednosti ovo Vijeće nalazi u činjenici

da je svjedok „O1“ na različite načine opisao slijed događaja koji je prethodio ubistvu

oštećenog Milutina Miloševića, jer je na glavnom pretresu svjedok opisivao i radnje Zulfe

Tursunovića koje je poduzimao prema oštećenom prije optuženog Nasera Orića, a za

optuženog je tom prilikom kazao da je oštećenog udario jednom, a pred Apelacionim

vijećem čak više desetina puta. U tom pogledu pred Apelacionim vijećem svjedok je kazao

da: „Pa kakve svrhe ima, kakve ima svrhe da džaba govorim, Zulfo niti je pucao, niti ga je

ovo – ono, ja sam rekao suštinu šta je i ko je ubica i sve to.“21 Ovdje je svjedok još jednom

pokazao da vrši kalkulaciju u pogledu činjenica koje će iznijeti, bez adekvatnog

obrazloženja i navođenja jasnog motiva za promjenu iskaza. Do ovog zaključka

Apelaciono vijeće je došlo i nakon što je od strane odbrane svjedok pitan zašto ranije nije

smatrao bitnim da kaže da je optuženi Orić naredio da se tijelo oštećenog pospe krečom,

pa je svjedok odgovorio: „Pa nisam nego kako koje svjedočenje, to, valjda imam i ja malo

nekog iskustva da budem totalno iskren, kako koje svjedočenje, i meni dolazi kako da se

ponašam i kako da reagujem i šta mogu da pričam, jer prvi put, Vi dobro znate kako sam,

ja sam bio zanemeo i meni malo, malo ja se izgubim ovo – ono, ali evo sad već peti, šesti

put, kad bi svjedočio još dvaput možda bi i ja mogao biti na vašem mjestu tu gdje Vi

stojite“22.

21 Transkript od 25.09.2018. godine, str. 50. 22 Transkript od 25.09.2018. godine, str. 52.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

47

136. Nadalje, kao bitnu nedosljednost ovo Vijeće nalazi u iskazu svjedoka „O1“ kada je

prilikom unakrsnog ispitivanja od strane braniteljice Sabahudina Muhića kazao da je nakon

što je optuženi Orić pucao u oštećenog Miloševića, optuženi Muhić pucao čak dva puta,

što nikada ranije nije izjavio. Naime, svjedok je kazao: „Oni su, jedanput pucao je Orić, pa

je pucao „Mrčo“, pa naknadno, ako treba i ovo da kažem, da se „Mrčo“ vratio, kada su mu

rekli što pucaš bezveze, ovo, ono, kad je već možda i mrtav, umro, on je se vratio i onda

ponovo, namjerno je pucao, znači on je pucao dva puta, jednom pa drugi put“23.

137. Na osnovu naprijed navedenog, Apelaciono vijeće nije moglo na osnovu iskaza

svjedoka „O1“ pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica.

Nedosljednost i nekonzistentnost iskaza ovog svjedoka je utjecala na to da krivica

optuženog Orića nije mogla biti utvrđena sa sigurnošću, kao ni krivica optuženog Muhića,

jer u odnosu na njega svjedok nije bio određen da li su i radnje Muhića doprinijele smrtnoj

posljedici Miloševića, pošto Tužilaštvo optužene tereti za saizvršilaštvo.

138. Apelaciono vijeće također nalazi bitnim naglasiti da je u odnosu na sve naprijed

navedeno, svjedok „O1“ u iskazu koji je dao u Tužilaštvu, iznio potpuno drugačiju verziju

ubistva Milutina Miloševića, a koja se u odlučujućem dijelu razlikuje od verzije date na

pretresima. Naime, izjašnjavajući se na predmetne okolnosti 2014. godine, svjedok „O1“

uopšte ne navodi da je bio očevidac predmetnog ubistva, nego govori samo da je čuo da

je 1992. godine ubijen zarobljeni policajac iz Ljubovije, Milutin, „jer je pucao po našim

vojnicima“, te da je isti zaustavljen u Lolićima gdje je ubijen i zakopan. Također, svjedok

„O1“ opisuje da je o navedenom ubistvu čuo od Safeta Mehića, kao i to da o mjestu ukopa

Milutina Miloševića informacije imaju Safet Mehić, Asim Mehić i Senad Mehić.

139. Ovo svjedočenje, po ocjeni Vijeća, sa pomenutim nedosljednostima i

nelogičnostima u sebi, nema onu dokaznu snagu koja je neophodna da bi se na jednom

takvom iskazu mogla temeljiti osuđujuća presuda. Pri tome, Vijeće posebno naglašava da

se nesaglasnosti i nelogičnosti u sadržini njegovog iskaza upravo odnose na bitne

činjenice i detalje, a što dalje upućuje na zaključak da svjedočenje ovog svjedoka, uz sve

gore navedeno, ne može predstavljati pouzdanu činjeničnu osnovu kojom bi se van

razumne sumnje mogla utvrditi krivica optuženih.

23 Transkript od 25.09.2018. godine, str. 117.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

48

140. Iz navedenog jasno proizlazi da su iskazi svjedoka „O1“ kontradiktorni, te da se

međusobno ne podudaraju u pogledu odlučnih činjenica. Stoga je Apelaciono vijeće, s

obzirom da presudu ne može temeljiti na osnovu iskaza svjedoka „O1“, cijenilo ostale

dokaze Tužilaštva po njihovoj kvaliteti.

141. Bez obzira na navedeni nedostatak ovoga dokaza, Sud je, imajući u vidu obavezu

da se stara o svestranom pretresanju predmeta, predmetni iskaz doveo u vezu sa drugim

provedenim dokazima, te je našao da isti nije potvrđen niti jednim drugim dokazom i uz to,

u velikoj mjeri je doveden u pitanje drugim kontrolnim dokazima i indicijama, a na

predmetne okolnosti svjedočili su i svjedoci Asim Mehić i Radmila Nikolić, te je proveden

dokaz saslušanjem vještaka sudsko-medicinske struke Zorana Stankovića.

142. Svjedok Asim Mehić nema saznanja u pogledu stradanja Milutina Miloševića, nego

isti samo opisuje da su tijelo Milutina Miloševića pronašli u rijeci, pored kuće Mehmeda

Omerovića, da su mu ruke bile vezane žicom za jedno drvo, nakon čega su ga izvukli i

zakopali. Prema kazivanju ovog svjedoka Milutin Milošević je bio odjeven u maskirno,

šareno odijelo, a od povreda, svjedok ističe da je vidio samo povredu na čelu.

143. Svjedokinja Radmila Nikolić je na glavnom pretresu izjavila da je od supruge

oštećenog Milutina Miloševića (strica svjedokinje), saznala da je Milutin Milošević, dana

29.5.1992. godine ujutro otišao za Kravicu, te da se od tada više nije vratio kući.

Svjedokinja je također navela da je njen otac, nakon što je saznao da je njegov brat Milutin

uhvaćen u Sandićima, sutradan, otišao zajedno sa njom na obližnje brdo kod škole koja se

nalazi u blizini njihove kuće, i preko megafona dozivao komšije iz mjesta Sandići, te iste

pitao da li se kod njih nalazi Milutin, govoreći: „Dajte mi Milutina, nemojte ga ubiti, ubijte

mene", i dobio je odgovor: „Milutin je u sigurnim rukama...Ne možemo ti ga predati...Ubiće

ga Muhić i Naser... ako ne ubije jednog Miloševića, ubiće drugog“. Svjedokinja je na

glavnom pretresu također izjavila da je čula kako su njihove komšije iz Sandića, preko

megafona spominjali i nekog Omerovića.

144. Za razliku od navedenog iskaza datog na glavnom pretresu, svjedokinja Radmila

Nikolić je u istrazi na potpuno drugačiji način opisala okolnosti stradanja Milutina

Miloševića, te je navela potpuno drugu osobu kao počinioca ubistva Milutina Miloševića,

uopće ne spominjući optužene Nasera Orića i Sabahudina Muhića u bilo kojim

okolnostima, niti govori o načinu traženja Milutina Miloševića i razgovora putem megafona

o tome gdje se nalazi oštećeni Milutin Milošević, a koje je navode iznijela na glavnom

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

49

pretresu. U izjavi iz 2009. godine svjedokinja Radmila Nikolić je navedeni događaj potpuno

drugačije opisala, pa je tako ista izjavila da se nakon nekih sedam dana od Milutinovog

odlaska u komandu u Kravici, pojavila jedna žena muslimanske vjeroispovijesti iz sela

Pobuđe, a što je svjedokinja ponovo potvrdila prilikom unakrsnog ispitivanja. Nadalje, u

istrazi je svjedokinja izjavila da je od pomenute žene saznala da je od strane muslimanske

vojske izvršeno zarobljavanje i ubijanje svih policajaca i vojnika koji su otišli sa Milutinom

Miloševićem, te da joj je ista govorila da je Milutin zarobljen, da je živ, ali ranjen, kao i da

ga u svojoj porodičnoj kući u Lolićima liječio Meho, misli da se prezivao Omerović.

Navedeno je svjedokinja Radmila Nikolić također potvrdila prilikom unakrsnog ispitivanja

na glavnom pretresu. Nadalje je svjedokinja u svom iskazu u istrazi navela da je Meho

nekoliko dana skrivao i liječio Milutina, ali da je jednog dana u Mehinu kuću došao Medo

Omerović, sin Ismeta, iz Kamenica, kome je tih dana smrtno stradalo dijete od granate, te

je ušao u Mehinu kuću i iz vatrenog oružja, bez ikakve rasprave, psujući četničku majku,

ubio Milutina, pucajući mu u čelo. Svjedokinja je također navela da je od pomenute žene iz

Lolića saznala da je Milutin sahranjen odvojeno nekoliko metara od grobnice ostalih, te da

je stavljen u živi kreč.

145. Svjedočeći na glavnom pretresu ova svjedokinja nije dala jasno i uvjerljivo

obrazloženje zašto je u pogledu odlučnih činjenica promijenila iskaz, iz kog razloga je ovo

Vijeće ne nalazi pouzdanim svjedokom, za razliku od svjedoka Asima Mehića koji je bio

jasan u pogledu svojih saznanja vezano za smrt Miloševića.

146. Dovodeći u vezu navedena svjedočenja, Apelaciono vijeće nalazi da svjedokinja

Radmila Nikolić u istrazi navodi da je Medo Omerović pucao Milutinu Miloševiću u čelo, a

svjedok Asim Mehić je prilikom saslušanja na glavnom pretresu izjavio da je od povreda

na tijelu ubijenog Milutina Miloševića vidio samo povredu na čelu, što je sve suprotno

iskazu svjedoka „O1“, koji je izjavio da je optuženi Naser Orić ispalio rafal u oštećenog,

kao i da je optuženi Muhić u dva navrata nakon toga ispalio rafal u oštećenog. Nadalje,

Asim Mehić je izjavio da su tijelo Milutina Miloševića pronašli pored kuće Mehmeda

Omerovića i da su tijelo zasebno zakopali, što je svjedokinja Radmila Nikolić također

navela u istrazi: “Milutin je sahranjen odvojeno nekoliko metara od grobnice ostalih…”.

147. Nasuprot navodima svjedoka „O1“ da je u oštećenog pucano rafalnom paljbom, u

nalazu i mišljenju vještaka sudsko-medicinske struke Zorana Stankovića, konstatovano je

da je u tijelu istog pronađena samo jedna prostrelna rana i to u lijevom podlopatičnom

predjelu. Prema mišljenju vještaka Stankovića, opisana rana odgovara municiji

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

50

kalibra 7,65 mm, a smrt da je nastupila usljed iskrvavljenja iz raskidanih krvnih sudova i

rascjepa organa duž kanala ustreline, nanesene dejstvom navedenog projektila, a kojeg je

vještak označio da pripada pištoljskoj municiji, kao i razorenja i oštećenja za život važnih

moždanih centara prelomljenim kostima u lijevom tjemenoslijepočnom predjelu glave.

148. Dakle, a kako je to naprijed navedeno, iskazi svjedoka „O1“ su međusobno

kontradiktorni, te ne predstavljaju pouzdanu osnovu za utvrđivanje činjeničnog stanja, a

iskazi svjedoka Asima Mehića i Radmile Nikolić ne govore o onome što je navedeno u

činjeničnom opisu optužnice, nego samo o konačnoj posljedici i o onome što su čuli od

drugih. Potrebno je istaći da vještačenje također ne potvrđuje iskaz svjedoka „O1“, nego

ide u prilog iskazu svjedoka Mehića i svjedokinje Nikolić u istrazi, da je u oštećenog

ispaljen pištoljski metak. Stoga kada posmatramo navedena svjedočenja pojedinačno, a i

u međusobnoj logičnoj povezanosti, Apelaciono vijeće nije moglo izvan razumne sumnje

utvrditi krivicu optuženih za optužbe koje im Tužilaštvo stavlja na teret.

149. Shodno naprijed navedenom, Apelaciono vijeće je u nedostatku kvalitetnih dokaza

po njihovoj sadržini, odnosno dokaza koji nisu kontradiktorni sami sebi i ostalim dokazima

u spisu predmeta, donijelo odluku da se optuženi Naser Orić i Sabahudin Muhić,

primjenom principa in dubio pro reo, oslobađaju od optužbe za ovu tačku optužnice.

5. Tačka 3. izreke presude

150. Tačkom 3. izmijenjene optužnice, optuženim Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću

stavljeno je na teret da su neutvrđenog datuma u decembru mjesecu 1992. godine u

popodnevnim satima u mjestu Kunjerac, opština Bratunac, u bilizini rezervoara za vodu,

ubili ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti Mitra Savića, koji je prethodno od strane NN

pripadnika Oružanih snaga Srebrenice zarobljen, na način što ga je Naser Orić nakon

kraćeg razgovora udario šamarom u predjelu lica, da bi potom iz pištolja - revolver “Kolt”,

sa udaljenosti od jedan metar pucao u Mitra Savića, koji pada na tlo, a potom je

Sabahudin Muhić zvani “Mrčo”, iz automatske puške ispucao rafal u tijelo Mitra Savića, što

je sve za posljedicu imalo smrt Mitra Savića.

151. Na okolnosti iz tačke 3. predmetne optužnice, svjedočili su između ostalih svjedok

„O1“, te svjedoci Stojanka Savić i Vesna Ivanović, kao svjedoci Tužilaštva.

152. Svjedok „O1“ je pred Apelacionim vijećem svjedočio, te je izjavio da je učestvovao u

akciji na Kunjerac, koja je bila u novembru, kraj novembra i decembra, zima je bila, ne

sjeća se datuma. Svjedok je kazao da je krenuo iz Cerske, da su došli u Potočare, pa

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

51

onda u Srebrenicu, i u grupama došli u Kunjerac, istakao je da je bilo puno ljudi, možda i

dvije hiljade. Gore su dobili raspored, koji je njemu lično rekao Fikret, šta treba da odrade.

Svjedok je dalje istakao da s obzirom kako je tekla ta akcija i da su u međuvremenu probili

liniju, normalno su išli dole, jer im je rečeno da moraju sići skroz dole do Sasa na asfalt i

kada siđu da čekaju dalja naređenja. Međutim kada su silazili, kada su ušli u srpsku

teritoriju, vidjeli su da dole ima neka kamara drva i da ima neki šumski put. Potom su

krenuli prema toj kamari drva i vidjeli grupu njihovih ljudi, bilo je nekih zarobljenika i

„gazdu“ kako sjedi na tim kladama. Svjedok je pojasnio da kada je rekao „gazda“ da je

mislio na komandanta Nasera Orića. Svjedok je kazao da je vidio pet – šest zarobljenih

Srba. Od komandanta je bio udaljen oko desetak metara, a od zarobljenika možda nekih

osam metara do 10 metara najdalje. Komandant je sjedio na kladama, a ispred njega su

bili zarobljenici na dva do tri metra. Zarobljenici su prema kazivanju svjedoka bili u SMB,

starim jugoslovenskim vojnim uniformama. Kada je svjedok čuo da spominju nekog

„Mačka“, zainteresovalo ga je o kome se radi, pa je ugledao Mitra Savića koga su zvali

„Mačak“, imao je brkove, a ispred njega je stajao šljem. Poznavao ga je od ranije, jer je

Savić bio fotograf, kao i njegov rođak koji je Saviću prodao jednu radnju, a Mitar je dolazio

i kod njega kući, Savić mu je napravio i pano za srednju školu. Također je kazao da je

oštećenog Savića lično poznavao i optuženi „Mrčo“. Vidio je kako Mitar Savić plače,

vjerovatno zato što je bio uplašen, on je bio mali sićušan čovjek, malo je bio podebeo,

kako ga svjedok opisuje. Sišao je Orić jer je čuo nešto kada su „Mrčo“ i drugi pričali sa

Mitrom Savićem, pa je stao ispred Savića i počeo da ga ispituje. Prema opisu svjedoka taj

razgovor je tekao na način da prvo postavi pitanje, pa bude malo vike da ga zastraši i na

kraju je došlo do udaraca. Udarao ga je gdje stigne, kazao je svjedok. Komandant ga je

prvo tukao pesnicama, znači boksovima i nogama, da bi na kraju izvadio kolt pištolj.

Upucao ga je iz pištolja i on je legao dole i dalje ga nije vidio. Pucao mu je u prsa i onda u

glavu, pao je dole, šta je dalje bilo svjedok ne zna, jer je sa grupom krenuo za Srebrenicu.

Svjedok je pojasnio da je Mitar bio mrtav, da se to vidjelo odmah jer nisu baš odmah

krenuli, jer su se zadržali još neko vrijeme. Istakao je da je u oštećenog Mitra Savića

pucao samo Naser Orić i niko drugi. Prišao mu je na metar, na pola metra i vidio da je to

gotovo. Svjedok je nakon što mu je tužilac prezentovao dio iskaza iz istrage, promijenio

iskaz i kazao da je vidio da je i „Mrčo“ pucao, a s obzirom da je svjedok bio na nekih 5-6

metara od Mitra, a bilo je još ljudi ispred njega, vidio je da „Mrčo“ puca u zemlju, a da li je

pucao u zemlju ili u tijelo, nije bio siguran. Nakon što je Muhić pucao, svjedok je izjavio da

je pokušao da uzme šljem koji je stajao pored Mitra na zemlji, te kada ga je podigao vidio

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

52

je da je šupalj i da je Mitar prevrnuo očima i da nije pokazivao nikakve znakove života.

153. Naime, svjedok „O1“ je tvrdio i pred ovim Vijećem da je očevidac također i ovog

događaja. Međutim, Apelaciono vijeće je moralo utvrditi da li je svjedok „O1“ uopće bio

prisutan na mjestu i u vrijeme kada se predmetni događaj desio, s obzirom da je odbrana

svojim dokazima i argumentima to dovela u sumnju. U tom pogledu, odbrana je prilikom

unakrsnog ispitivanja svjedoku „O1“ prezentirala činjenicu da je dana 27.01.2005. godine

podnio zahtjev za utvrđivanje i priznavanje staža u Oružanim snagama RBiH, u cilju

sticanja vojne penzije, što je svjedok i potvrdio. Svjedok je također potvrdio da je dva puta

ranjen, prvi put 13.01.1992. godine u Cerskoj i drugi put 11.12.1992. godine na Crnom

Vrhu. Povreda na Crnom Vrhu je prema kazivanju svjedoka bila teška, ranjen je u lijevu

nadkoljenicu i u šaku, a liječile su ga žene iz sela. Bio je u Kamenici oko sedam dana, pa

je sa konjem došao do Cerske, jer nije mogao da pješači. Nije mogao da hoda najmanje

mjesec i po do dva, pa je onda stao na noge i počeo da hoda sa drvenim štakama.

154. Cijeneći dokaze iz kojih proizlazi da je svjedok „O1“ ranjen 11.12.1992. godine, a da

se akcija na Kunjercu desila tri dana kasnije, odnosno 14.12.1992. godine, što potvrđuje i

... , koja činjenica je prihvaćena kao utvrđena u ovom postupku, Apelaciono vijeće je

utvrdilo da optuženi sa teškim tjelesnim povredama, s obzirom na udaljenost od mjesta

gdje je liječen, do mjesta akcije, nije bio u realnoj mogućnosti da bude učesnik akcije na

Kunjercu, što dovodi u ozbiljnu sumnju navode „O1“ da je bio svjedok dešavanja opisanih

u tački 3. optužnice.

155. Vršeći poređenje ovog iskaza sa svjedočenjem na glavnom pretresu, Apelaciono

vijeće, pored naprijed navedenih, nalazi da postoje i druge bitne i odlučne nepodudarnosti,

za koje ovaj svjedok nije ponudio uvjerljivo i logično obrazloženje.

156. S tim u vezi, svjedok je čak na pretresu pred Apelacionim vijećem u direktnom

ispitivanju kazao da je optuženi Naser Orić pucao u oštećenog Savića u prsa, pa u glavu,

opisujući to riječima: „Pucao mu je u prsa i onda mu je pucao u glavu i normalno, on je

dole pao, šta je dalje bilo ja ne znam ...“24, dok je to isto negirao u unakrsnom ispitivanju,

24 Transkript od 24.09.2018. godine, str. 37.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

53

tvrdeći: „Rekao sam da ga je uzeo za glavu i da je Koltom pucao u ... a da da je pucao u

glavu, nisam rekao. Pucao u njega, u prsa“25.

157. Također prilikom unakrsnog ispitivanja od braniteljice drugooptuženog Muhića

svjedok „O1“ je na pitanje zašto nikada ranije nije spominjao da je optuženi Sabahudin

Muhić, prije optuženog Nasera Orića, razgovarao sa Mitrom Savićem, svjedok je

odgovorio da nije imao potrebe to ranije spominjati. Osim toga, braniteljica je svjedoku

ukazala da je pred Apelacionim vijećem bio kategoričan da je u oštećenog Savića pucao

samo optuženi Naser Orić, a nakon ukazivanja na razlike u tom pogledu od strane tužioca,

svjedok se ispravio i kazao da je pucao i optuženi Muhić, svjedok je na to odgovorio da je

tako postupio usljed straha od optuženog Muhića, što ovo Vijeće ne prihvata kao

adekvatno i uvjerljivo obrazloženje, jer svjedok ni ranije nije isključivao optuženog Muhića

iz navedenog događaja u svom svjedočenju pred prvostepenim vijećem. Također ovo

Vijeće nije moglo na osnovu iskaza ovog svjedoka utvrditi ni doprinos optuženog

Sabahudina Muhića u radnji izvršenja krivičnog djela, odnosno da je zajedno sa optuženim

Naserom Orićem učestvovao u ubistvu Mitra Savića.

158. Pored svega navedenog, Apelaciono vijeće nalazi da svjedok u zapisniku iz

Tužilaštva od 10.07.2014. godine nije spominjao ubistvo Mitra Savića, za što nije imao

valjano obrazloženje pred Sudom, kako bi mu ovo Vijeće povjerovalo, a o čemu je već

naprijed bilo riječi.

159. Iz svega navedenog, ovo Vijeće nije moglo izvesti zaključak da je svjedok „O1“

pouzdan i vjerodostojan, niti je moglo sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenice na osnovu

njegovih iskaza.

160. Na ove okolnosti izvedeni su i drugi dokazi Tužilaštva koji na posredan način

svjedoče o inkriminisanom događaju, pa je u tom smislu saslušana pred prvostepenim

vijećem i svjedokinja Stojanka Savić, koja je navela da je saznanja o smrti Mitra Savića

dobila direktno od njegovog saborca koji je bio očevidac njegove pogibije, a koja je na

objektivan način prenijela svoja saznanja vezano za stradanje njenog muža.

161. Naime, svjedokinja je izjavila da je njen suprug Mitar Savić 13.12.1992. godine

otišao na liniju na Kunjerac, da je tu bio raspoređen od komandanta vojske, da čuva

25 Transkript od 25.09.2018. godine, str. 103.

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

54

objekat za vodu, te da je čula da se napad na Kunjerac desio dana 14.12.1992. godine.

Svjedokinja je istakla da je njen muž pronađen nakon dva mjeseca, da je njegovo tijelo

dovezeno 16.02.1993. godine pred Dom zdravlja u Bratuncu, te da je nakon petnaestak

dana od njegovog pronalaska, dobila saznanja o njegovom stradanju, od saborca njenog

muža, izvjesnog Zorana, koji joj je rekao da je te prilike zajedno sa njenim mužem bio u

rovu. Nadalje, svjedokinja je navela da je od pomenutog Zorana saznala da su u rovu bila

njih četvorica, te da je isti rekao njenom suprugu Mitru Saviću da puca iz mitraljeza, s

obzirom da je prethodno poginuo izvjesni Zoran zv. „Mrki“ koji je bio na tom mitraljezu,

nakon čega je oštećeni Mitar Savić krenuo da ustane, te da ga je u tom trenutku pogodio

metak u usta i isti je ostao na licu mjesta mrtav. Svjedokinja je pojasnila da nije vidjela

tijelo svog muža, ali da su joj u ambulanti u Bratuncu, rekli da on ima ranu na ustima, da

nema zub, ni pola brka.

162. Navedeni iskaz je u saglasnosti sa iskazom svjedokinje Vesne Ivanović, koja je

izvršila identifikaciju tijela Mitra Savića, jer njegova supruga nije imala snage da to učini.

Naime, svjedokinja Vesna Ivanović, izjavila je da je 16.02.1993. godine pred Domom

zdravlja u Bratuncu, vidjela uplakanu suprugu Mitra Savića, koja joj je rekla da su

dovezena 4 tijela među kojima i tijelo njenog supruga, ali da ne smije sići u mrtvačnicu da

vidi njegov leš. Svjedokinja Vesna Ivanović je poznavala Mitra Savića, te je po molbi

njegove supruge, otišla u mrtvačnicu da vidi leš i prepoznala je Mitra Savića i Zorana

Trišića. Svjedokinja ističe da nije izvršila pregled leša, nego da je samo vršila

prepoznavanje tijela. Svjedokinja navodi da su se ta četiri dovezena leša, vodila kao

nestala od dana 14.12.1992. godine, kad je bio napad na Bjelovac, te ističe da je Mitar

Savić u tom periodu bio na lokalitetu Kunjerca, a što je svjedokinji poznato jer joj je mjesec

dana prije napada, došao na kafu Mitar Savić i rekao da ide na Kunjerac.

163. Apelaciono vijeće je prihvatilo iskaze svjedokinja Stojanke Savić i Vesne Ivanović,

kao kredibilne i vjerodostojne, s obzirom da su jasno i uvjerljivo iznijele svoja saznanja

vezano za inkriminisani događaj, međutim, kako svjedokinje nemaju neposredna saznanja,

Vijeće na osnovu njihovih iskaza nije moglo potpuno utvrditi odlučne činjenice iz

činjeničnog opisa optužnice.

164. Stoga, kada se ima u vidu da svjedok „O1“ nije svjedok kojem se može pokloniti

vjera, s obzirom na njegovu nekonzistentnost u svjedočenju, a ni posredne svjedokinje ne

pružaju dovoljno informacija u pogledu odlučnih činjenica, to ovo Vijeće nije moglo

isključujući svaku razumnu sumnju izvesti zaključak u pogledu krivice optuženih

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

55

Nasera Orića i Sabahudina Muhića, te je primjenom principa in dubio pro reo, a u

nedostatku kvalitetnih dokaza od strane Tužilaštva, oslobodilo optužene od optužbe da su

zajedno učestvovali u ubistvu ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti Mitra Savića.

6. Zaključak

165. Činjenice, na kojima se zasniva sudska odluka, moraju biti utvrđene istinito, onako

kako su se dogodile. Mora se pronaći pravi krivac i samo on kazniti, odnosno mora se

utvrditi puna i prava istina o krivičnom djelu i krivcu. Zbog toga u krivičnom postupku

postoji opravdan zahtjev za dobijanje istine o činjenicama u najpotpunijoj mogućoj mjeri.

166. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je sa dužnom pažnjom saslušalo sve

argumente stranaka i branilaca i razmotrilo izvedene dokaze, ali u nedostatku kvalitetnih

dokaza, a imajući u vidu pravilo in dubio pro reo, odnosno da neku činjenicu sud može na

temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada se na pretresu uvjerio u njeno postojanje i

kad u tom pogledu nema više dvojbi, te da pri tome sve činjenice koje su na štetu

optuženog moraju se sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima se

kao da one i ne postoje, dok se sve činjenice koje su u korist optužene osobe, uzimaju kao

da postoje i onda i kad su utvrđene sa vjerovatnošću, to samim tim Sud nije našao

dokazanim da su optuženi Naser Orić i Sabahudin Muhić isključujući svaku razumnu

sumnju, počinili krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ,

u vezi sa članom 22. istog Zakona.

167. Stoga, kod ovakvog stanja stvari, kada Apelaciono vijeće ispred sebe ima

svjedočenje navodnog očevica koji je ujedno i saborac optuženih, te ih prema njegovom

kazivanju lično poznaje, a predočava Sudu činjenice koje se razlikuju od iskaza do iskaza,

te nisu potvrđene u bitnim dijelovima sa drugim subjektivnim i objektivnim dokazima, ovo

Vijeće je primijenilo princip in dubio pro reo, te oslobodilo optužene Nasera Orića i

Sabahudina Muhića po svim tačkama optužnice, na osnovu odredbe člana 284. tačka c)

ZKP BiH.

VI. ODLUKA O TROŠKOVIMA

168. Odredba člana 189. stav 1. ZKP BiH propisuje:

„Kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa

optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi

krivičnog postupka iz člana 185. stava 2. tačke a. do f. ovog zakona, kao i nužni izdaci

S1 1 K 014977 18 Kžk 30.11.2018. godine

56

optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret budžetskih sredstava, osim u

slučajevima određenim u stavu 2. ovog člana“.

169. Kako troškovi postupka u slučaju oslobađajuće presude padaju na teret budžetskih

sredstava, to je Apelaciono vijeće optužene Nasera Orića i Sabahudina Muhića oslobodilo

te obaveze u cijelosti, shodno navedenoj odredbi.

VII. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU

170. Član 198. stav 3. ZKP BiH glasi:

„Kad Sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba

odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da imovinskopravni

zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku“.

171. Na osnovu navedene zakonske odredbe, Apelaciono vijeće oštećenu Jelicu Ilić sa

imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnicu, s obzirom da je donesena oslobađajuća

presuda u odnosu na optuženog Nasera Orića.

172. Iz naprijed navedenih razloga, Apelaciono vijeće je odlučilo kao u izreci presude.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravna savjetnica SUDIJA

Neira Tatlić Tihomir Lukes

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.