1

1

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

STANJE GRAĐEVINSKOG SEKTORA REPUBLIKE HRVATSKE U VRIJEME GOSPODARSKE KRIZE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Makroekonomija

Mentor: prof.dr.sc. Nela Vlahinić - Dizdarević

Student: Nenad Buha

Broj indeksa: 23084

Smjer: Menadžment

RIJEKA, rujan 2013.

SADRŽAJ

Stranica

1. UVOD ................................................................................................................ 1

2. MAKROEKONOMSKO STANJE U REPUBLICI HRVATSKOJ ......................... 3

2.1. Stanje u hrvatskom gospodarstvu...................................................................3

2.1.1. Kretanje bruto domaćeg proizvoda.............................................................6

2.1.2. Stopa gospodarskog rasta ......................................................................10

2.1.3. Radni kontigent .......................................................................................11

2.1.4. Vanjska zaduženost ................................................................................12

2.1.5. Proračunski deficit i javni dug ..................................................................12

2.2. Uzroci i posljedice gospodarske krize ...........................................................14

2.3. Makroekonomska stabilnost i gospodarska otvorenost .................................16

2.3.1. Financijsko tržište ..................................................................................16

2.3.2. Poduzetnička klima ................................................................................17

2.3.3. Privatizacija i restrukturiranje .................................................................19

2.3.4. Nova uloga države .................................................................................20

3. ANALIZA GRAĐEVINSKOG SEKTORA..............................................................22

3.1. Trenutno stanje u građevinskom sektoru .....................................................23

3.1.1. Ulazak građevinskog sektora u krizu...............................................24

3.1.2. Kretanje broja zaposlenih u građevinskom sektoru ........................29

3.1.3. Kretanje isplaćenih plaća u građevinskom sektoru ........................31

3.2. Tržište

nekretnina.......................................................................................33

3.3. Priprema hrvatskog građevinarstva za Europsku uniju .............................36

3.4. Stvaranje konzorcija domaćih tvrtki ..........................................................37

4. BUDUĆNOST HRVATSKOG GRAĐEVINARSTVA U EUROPSKOJ UNIJI ......39

4.1. Perspektiva hrvatskog građevinskog sektora u Eurposkoj uniji .....................39

4.2. Nužna promjena modela građevinskog sektora............................................41

5. ZAKLJUČAK .......................................................................................................44

LITERATURA ............................................................................................................46

POPIS TABLICA .......................................................................................................48

POPIS GRAFIKONA..................................................................................................48

1. UVOD

Hrvatska je danas članica Europske unije čime potvrđuje pripadnost zajednici

prosperitetnih europskih naroda. Ta prekretnica zahtijeva sagledavanje vlastitih

društvenih i gospodarskih prednosti, ali i utvrđivanje nedostataka i slabosti koje

Hrvatsku sprječavaju u potpunom i učinkovitom iskorištavanju prilika koje se otvaraju

pred hrvatskim gospodarstvom i društvom.

Građevinski sektor je doživio velike promjene izbijanjem gospodarske krize. Recesija

je dovela do velikog smanjenja broja velikih projekata i ostavila je građevinsku

industriju da se suoči s nesigurnom budućnošću nakon niza godina snažnog rasta.

Cilj rada je prikaz stanja u građevinskom sektoru kroz deset godina, obuhvaćajuću

period rasta prije izbijanja krize do naglog zastoja, te opadanja i stagnacije aktivnosti

u građevinarstvu, te mogućeg oporavka nakon gospodarske krize.

U radu se opisuje stanje hrvatskog gospodarstva. Zatim se na bazi podataka

analizira stanje u građevinarstvu.

Rad je podijeljen u pet poglavlja. U prvom dijelu istaknut je predmet koji se želi

istražiti, ciljevi istraživanja, te navedene primjene adekvatnih znanstvenih metoda

koje su korištene pri obradi zadane teme, te je predočena struktura rada.

Drugi dio govori o makroekonomskom stanju u Republici Hrvatskoj, te o faktorima

koji utječu na njega.

Treći dio je analiza građevinskog sekora. Opisuje trenutno stanje, te promjene koje

su se dogodile nakon sto je građevinarstvo pogođeno globalnom gospodarskom

krizom.

Četvrti dio daje prikaz perspektive građevinskog sektora u Europskoj uniji, opisuje

naznake budućnosti, te naglašava pojedine promjene koje će biti nužno izvršiti radi

daljneg opstanka sektora.

U završnom petom dijelu, iznesen je zaključak, te iznesena je sinteza cjelokupnog

rada te su izložene spoznaje do kojih je ovaj diplomski rad vodio.

Prilikom istraživnja, obradi podataka, razradi tematike te oblikovanja i prezentiranja

spoznaja korištene su sljedeće znanstvene metode: metoda indukcije i dedukcije,

metode analize i sinteze, komparativne metode i povijesne metode.

2. MAKROEKONOMSKO STANJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

2.1. Stanje u hrvatskom gospodarstvu

Na gospodarsku situaciju u nekoj zemlji utječu mnogi faktori. Prirodni resursi mogu

joj davati apsolutnu prednost u proizvodnji nekih manje složenih proizvoda, no

zemljopisni položaj i prirodne ljepote dolaze kao dodatna benificija. Organizirana

sposobnost da proizvodi efikasnije neke proizvode od drugih zemalja daje joj

komparativnu prednost, ali svi ovi i mnogi drugi faktori moraju biti optimalno

usklađeni kako bi se zemlja približila i održavala gospodarski rast koji nije puno manji

od potencijalno mogućega. Na gospodarsku situaciju u maloj zemlji poput Hrvatske

bitno utječe i situacija na svjetskom tržištu. Male su zemlje prirodno zbog malog broja

stanovništva i obično ograničenih prirodnih resursa osuđene na uvoz. Budući da se

uvoz prije ili kasnije mora platiti izvozom vlastitih proizvoda, male zemlje pored

ostalih ciljeva u svojoj ekonomskoj politici moraju imati kao cilj rast izvoza barem

stopom kojom raste domaća potrošnja. Ako je zemlja zadužena onda izvoz treba

brže rasti i od domaće potrošnje i od uvoza.

Veličina zemlje uvijek ima utjecaja na izbor ekonomske politike i strategije. Strategija

razvoja svake zemlje polazi od njena teritorija i stanovništva. Bez teritorija i

stanovništva nema ni države. Temelj razvoja je podizanje kvalitete teritorija i kvalitete

stanovništva. Prvi dio proučava ekonomika prostora, a drugi demografija. Dugoročno

održivi razvoj se postiže kada postojeća generacija optimalno koristi prostor i

prirodne resurse u zadovoljavanju svojih potreba, bez onemogućavanja budućih

generacija da i one na isti način zadovolje svoje potrebe i kad se nove generacije

obučavaju da koriste nove tehnologije. U politikama “pametnih” zemalja to su temelji

strategija razvoja društva. (Jurčić, 2011.)

Osnovni dio svake strategija i politike su ciljevi, a osnovni su ciljevi ekonomske

politike: stopa gospodarskog rasta, puna zaposlenost, unutrašnja i vanjska

ravnoteža te, u maloj zemlji, izvoz. Kroz pokazatelje ovih ciljeva procjenjuje se

postojeća situacija u gospodarstvu, ali ne samo postojeća situacija nego i uspješnost

politika iz prethodnih razdoblja.

Financijsko stanje države u cjelini, njena unutarnja i vanjska zaduženost, kao i

zaduženost poduzeća, kućanstava i banaka, određuje financijske kapacitete

budućega razvoja. Administrativni kapacitet, nivo organiziranosti institucija,

transparentnost u donošenju odluka, a ponajprije stanje obrazovnog sustava,

određuje ljudske potencijale budućega razvoja zemlje. (Jurčić, 2011.)

U publikaciji Hrvatske gospodarske komore (Tablica 1) prikazani su osnovni

makroekonomski podaci hrvatskog gospodarstva u rasponu od deset godina do

2011. U izvještaju se posebno naglašava ogroman problem nelikvidnosti gdje je

stanje alarmantno, no ni jedan od makroekonomskih pokazatelja nije pozitivan. U

prvoj polovici godine zabilježen nastavak rasta proračunskog deficita koji je u prvih

pet mjeseci iznosio 7,5 milijardi kuna što je pola milijarde kuna ili 7,8 posto više nego

u istom razdoblju prošle godine. Kao glavni razlozi slabijeg punjenja budžeta su lošije

oporezivanje poreznih prihoda, ali pad prihoda od socijalnog doprinosa koji su druga

po veličini stavka u prihodima. Razdoblje visokog rasta duga središnje države

nastavljeno je i u ožujku (23,6 posto na godišnjoj razini) čime je dug dosegnuo iznos

od 146,1 milijardu kuna", stoji u izvještaju HGK u kojem se dodaje da je inozemni dug

dosegao razinu od 47,1 milijardi eura. (www.index.hr, 2011.)

Tablica 1.: Osnovni makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva

Izvor: DSZ; obrada: HGK, 2011.

Inače svi osnovni makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva prvih šest

mjeseci bili negativni. Bruto domaći proizvod imao je pad od 0,8 posto u prvom

kvartalu. Industrijska proizvodnja u prvih pet mjeseci imala je pad od 1,9 posto u

odnosu na isto razdoblje prošle godine. Turizam je isto u padu jer su svibanjska

kretanja znatno utjecala na kumulativni rezultat u prvih pet mjeseci, kada je ukupno

ostvareno 2,5 posto manje noćenja u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Prijevoz putnika i roba također nastavlja negativne trendove, dok je u građevinarstvu

kriza i dalje duboko. Broj završenih stanova 34 posto manji, a za 17 posto manji je i

broj stanova u gradnji dok je vrijednost izvršenih radova u padu za 5,1 posto.

2.1.1. Kretanje bruto domaćeg proizvoda

Suvremeno hrvatsko gospodarstvo stvoreno je osamostaljenjem Republike

Hrvatske u uvjetima svekolike tranzicije, političke i gospodarske. Stvaranje

suvremenoga gospodarstva praćeno je izgradnjom nove države, kreiranjem

tržišnog gospodarstva i nove valute te sveobuhvatnim tranzicijskim

promjenama. Prema podatcima Svjetske banke, Republika Hrvatska je 2006. godine

ostvarila ukupni bruto domaći proizvod (BDP) u iznosu od 42,9 milijardi USD. To čini

svega 0,089% svjetskog BDP-a, što znači da je veličina hrvatskog gospodarstva u

svjetskoj ekonomiji zanemariva. Prema kriterijima Svjetske banke, Republika

Hrvatska s bruto nacionalnim dohotkom po stanovniku od 12.750 USD (2005.

godine), mjereno po paritetu kupovne moći (PPP), pripada skupini zemalja s višim

srednjim dohotkom. Od ukupno 152 zemlje svijeta za koje je Svjetska banka 2005.

godine prikupila relevantne podatke, Republika Hrvatska je prema bruto

nacionalnom dohotku po stanovniku zauzimala 69. mjesto. U razdoblju nakon 2000.

godine Republike Hrvatska je ostvarivala prosječnu stopu rasta oko 4,7% te je

dostigla prijeratnu razinu ostvarenog bruto domaćeg proizvoda. Time je nakon 14-15

godina uspjela, u užem smislu, izaći iz razdoblja tranzicijske krize i ući na putanju

stabilnih pozitivnih stopa rasta. Iako prosječna stopa rasta od 4,7% nije dovoljna da u

kratkom roku riješi sve gospodarske i društvene probleme te ne omogućava

konvergenciju s prosjekom EU u jednoj generaciji, u povijesnom smislu, ovakva

stopa rasta je ipak relativno dobro postignuće obzirom je hrvatsko gospodarstvo

nakon puna dva desetljeća stagnacije i nultih (ili negativnih) stopa rasta (1980.-

2000.) ušlo u zonu relativno stabilnih pozitivnih stopa rasta (2000.-2007.).

Republika Hrvatska je u promatranom periodu prošla kroz tri različita gospodarska

podrazdoblja. (Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva,

2010.)

Prvo podrazdoblje, od osamostaljenja do 1993. godine, razdoblje je prve faze

tranzicije koju je pratila ekonomska kriza (pad opsega gospodarske aktivnosti,

rast inflacije, pad zaposlenosti), početak tranzicijske transformacije (pretvorba i

privatizacija, liberalizacija tržišta i cijena, liberalizacija uvoza/izvoza, valutna

konvertibilnost kune) te ratna stradanja (agresija i okupacija dijela teritorija,

materijalni i ljudski gubici, progonstvo stanovništva, ekonomska izolacija). Najniža

točka tranzicijske krize u Republici Hrvatskoj ostvarena je 1993. godine kada je

ostvaren najmanji BDP u povijesti suvremene države.

U uvjetima rata i ekonomske krize izrađen je stabilizacijski program listopadu 1993.

godine koji je značio prelazak u drugu razvojnu fazu koja je vremenski obuhvatila

razdoblje od 1994. do 1999. godine. U tom vremenskom intervalu, zahvaljujući

provođenju stabilizacijskog programa, zaustavljena je hiperinflacija i ostvarene su

pozitivne stope rasta, što je uz čvrstu monetarnu i relativno dobro kontroliranu

fiskalnu politiku stvorilo stabilan makroekonomski okvir koji se održao i do danas. U

tom je razdoblju završen rat te se odmah pristupilo obnovi, a provedene su i

brojne reforme uključujući dvije najveće, reformu bankovnog i poreznog sustava

(uvođenje PDV-a). To razdoblje karakterizira ostvarivanje relativno visokih stopa

rasta (čak 6,8% u 1995. i 1997. godini), što se obrazlaže relativno niskim startom i

požurivanjem obnove (izgradnja kuća i stanova te obnova infrastrukture).

Drugo podrazdoblje završava s 1999. godinom, jedinom u razdoblju od 1994.

do 2008. godine u kojoj je ostvarena negativna stopa rasta. (Ministarstvo

regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, 2010.)

Treće podrazdoblje obuhvaća razdoblje od 2000. do 2007. godine a

karakterizira ga ostvarenje pozitivnih stopa rasta (oko 5% prosječno), relativno niska

stopa inflacije (oko 3%) i pad stope nezaposlenosti (sa 16,1% 2000. na 9,6% 2007.

godine). To se podrazdoblje smatra prijelomnom točkom hrvatskog gospodarstva

(2003./04.) u kojoj je dostignuta predtranzicijska razina BDP-a. U međuvremenu

su nastavljene brojne reforme i restrukturiranje poduzetničkog i financijskog

sektora te su stvorene pretpostavke za novi razvojni korak suvremenog hrvatskog

gospodarstva koji se temelji na jačanju ljudskog kapitala i povećanju

konkurentnosti kao dvjema najvažnijim odrednicama.

Grafikon 1. : Stope rasta BDP-a, stalne cijene

Izvor: DZS, 2010.

Na slici koja prikazuje stope rasta realnog BDP-a u razdoblju od 1991. do

2007. godine prethodna periodizacija dobiva još više argumenata i još jasnije

predočava tri različita podrazdoblja. U razdoblju od 2002. do 2007. godine

Republika Hrvatska ostvaruje iznimno visoku stopu investicija od prosječno preko

30% BDP-a što je više od najrazvijenijih i mnogih brzorastućih gospodarstava.

Prethodna analiza upućuje na zaključak kako je u proteklom desetljeću u Republici

Hrvatskoj ostvarena zadovoljavajuća razina interne makroekonomske stabilnosti

(stabilne cijene, pozitivne stope rasta i stabilan tečaj). Međutim indikatori

ekonomskih odnosa s inozemstvom upućuju na zaključak da je interna

makroekonomska stabilnost (uz postojanje proračunskog deficita i deficita privatne

štednje) održavana na račun stalnog pogoršanja eksterne stabilnosti. Na takav

zaključak upućuju dva bitna pokazatelja: konstantno postojanje negativnog salda

tekućeg računa platne bilance i stalan rast inozemnog duga. Omjer inozemnog duga

i BDP-a još je 2004. godine prešao granicu od 80%, dok je 2007. godine inozemni

dug već iznosio 87,8% BDP-a. U razdoblju od 1998. do 2007. godine

inozemni dug se povećao za 3,6 puta, odnosno rastao je po prosječnoj godišnjoj

stopi od visokih 15,4% (što je tri puta više od stope rasta BDP-a). Opterećenje

inozemnog duga može se vidjeti i iz omjera otplaćenog inozemnog duga u odnosu na

izvoz roba i usluga koji 2007. godine iznosi čak 35,8%. To znači kako je više od

jedne trećine hrvatskog izvoza namijenjeno otplati inozemnog duga. Opterećenje

inozemnog duga u budućnosti se može pretvoriti u ozbiljno razvojno ograničenje. U

razdoblju od 2008. do 2012. godine Republika Hrvatska ima obvezu vratiti oko 22

milijarde eura inozemnog duga, što je prosječno godišnje oko 4,3 milijarde EUR ili

čak 11,5% BDP-a iz 2007. godine. (Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i

vodnoga gospodarstva, 2010.)

Bruto društveni proizvod, kao osnovni pokazatelj stanja i kretanja gospodarstva, od

osamostaljenja do danas imao je kontinuirani rast izuzev u dvije godine. Pad u

odnosu na prethodnu godinu ostvaren je 1999. od -1,5% i deset godina kasnije,

2009. od -5,8%. Ovaj poslijednji započeo je početkom 2008. kad je ostvarena stopa

rasta bila upola manja od ostvarene u prethodnoj 2007.

Eskaliranje pada BDP-a nastavlja se i u prvom polugodištu 2010. s negativnom

stopom od -2,5% u odnosu na isto razdoblje urušene baze iz 2009.

Industrijska proizvodnja imala je također negativan rast samo u 1999., od -1,4% i

2009. od -9,2%. Već u 2008. bio je gotovo zaustavljen trend rasta iz 2007. i ranijih

godina. Prerađivačka proizvodnja čije učešće u strukturi industrijske proizvodnje

iznosi 84%, pala je u 2009. u odnosu na 2008. za gotovo 11 indeksnih poena i time

najsnažnije utjecala na pad industrijske proizvodnje i BDP-a.

Problemi sa likvidnošću doprinjeli su takvom kretanju i ostavili duboke poslijedice. U

uvjetima kad su domicilne majke naših banaka već bile u velikim teškoćama, u 2007.

je došlo do znatnog smanjenja kredita stanovništvu, pravnim osobama i

poduzetnicima, uz istovremeni rast kamatnih stopa. Središnja banka intervenirala je

nekoliko puta otpuštanjem obaveznih rezervi poslovnim bankama radi kreditnih

plasmana. No zbog neprilagođenih uvjeta kreditiranja i nepripremljenosti državnih

institucija ovi dragocijeni izvori ostali su bez značajnijih pozitivnih učinaka za

gospodarstvo Hrvatske. (Hećimović, 2010.)

2.1.2. Stopa gospodarskog rasta

Krajem 2007. godine počela je svjetska financijska i gospodarska kriza. Njeno

izvorište bilo je na američkom financijskom tržištu. Zbog globaliziranosti svjetskoga

financijskog tržišta, financijska se kriza u kratkom roku prenijela u ostale dijelove

svijeta, prije svega u one koji su sudjelovale u financijskim transakcijama na

američkom tržištu. Hrvatske financijske institucije nisu sudjelovale u ovim

transakcijama, pa su time izbjegle udar financijske krize. Zbog financijskih gubitaka,

u Americi se smanjila potražnja za robama i uslugama, pa se smanjila i potražnja za

uvoznim dobrima. Smanjenje potražnje najviše su osjetile zemlje u čijem izvozu

značajno sudjeluje izvoz u Ameriku. Hrvatski izvoz u Ameriku nije toliko značajan, pa

se ni preko ovoga kanala kriza nije značajno preselila k nama.

Zbog financijskih gubitaka u Americi i zbog pada američke potražnje za robama iz

Europe, Kine, Japana i ostalih dijelova svijeta, došlo je do pada gospodarske

aktivnosti globalno. Pad gospodarske aktivnosti, ponajprije u Europi ali i u ostatku

svijeta, rezultirao je padom izvoza iz Hrvatske više od 20% u 2009. Na taj se način

svjetska gospodarska kriza prelila na Hrvatsku.

Međutim, kvartalne stope gospodarskog rasta pokazuju da je hrvatsko gospodarstvo

počelo stagnirati nakon prvog kvartala 2007. Taj je kvartal stopa rasta iznosila 7%,

nakon čega se kontinuirano smanjuje kroz cijelu 2007. i nastavlja pad do trećega

kvartala 2010. Unatoč oporavku i pozitivnim stopama rasta većine zemalja u 2010.,

Hrvatska će biti jedna od rijetkih zemalja koje će i ove godine zabilježiti negativnu

stopu rasta (gotovo minus 2,0%).

Malen udio izvoza u bruto domaćem proizvodu spasio je Hrvatsku od jačeg

prenošenja svjetske krize na domaće gospodarstvo, ali sada, kada se svjetsko

gospodarstvo oporavlja, taj se oporavak u manjoj mjeri prenosi u Hrvatsku.

Početak stagnacije hrvatske proizvodnje i prije svjetske krize, njena neuključenost u

svjetske financijske transakcije i mala ovisnost BDP-a o izvozu, ukazuje da su izvori

negativnih kretanja u hrvatskom gospodarstvu ponajviše u vlastitoj ekonomskoj

politici, a manje u prelijevanju negativnih utjecaja sa svjetskog tržišta. (Jurčić, 2011.)

2.1.3. Radni kontingent

Izvori rasta gospodarstva, prije svega, jesu u zaposlenosti proizvodnih faktora i u

njihovoj produktivnosti. Jedan od ciljeva ekonomske politike jest njihova puna

zaposlenost u djelatnostima i kombinaciji proizvodnih faktora u kojoj će oni biti

najproduktivniji. Radni kontingent (stanovništvo od 15 do 65 godina) u demografskim

strukturama poput Hrvatske obično čini oko 2/3 ukupnog stanovništva. Da bi se dobio

stvarni radni kontingent, od tog broja treba oduzeti nesposobne za rad i redovne

učenike i studente. Prosječan udio radnog kontingenta u zemljama EU-a je 65% , a u

nekim se zemljama kreće i do 70% (Danska 78%, Njemačka 70%, Nizozemska 77%,

Austrija 72%, Finska 71% i Švedska 74%). Hrvatski radni kontingent bio je 2008.

57,8%, a u 2009. pao je na 56,8%. Ovi podaci ukazuju na visoku “administrativnu”

isključenost radno sposobnih ljudi iz radnoga kontingenta u Hrvatskoj. Prema

Strategiji EU-a (“Europe 2020 Strategy”), cilj je dosegnuti zaposlenost od 75%

stanovništva između 20 i 64 godine. (Jurčić, 2011.)

Uz jedan od najmanjih radnih kontingenata u Europi, Hrvatska spada među one koje

imaju najveću nezaposlenost. Malen radni kontingent nije posljedica ove svjetske

krize nego pogrešne, nerazvojne ekonomske politike. Malen radni kontingent i velika

stopa nezaposlenosti čini visokim “prosječni trošak” države, odnosno financiranje

troškova države raspoređuje se na neizdrživo mali broj zaposlenika. Može se reći da

je ovo jedan od prirodnih izvora deficita proračuna i tekuće bilance Hrvatske.

Potrošnja velika, a mali broj ljudi sudjeluje u proizvodnji.

U Republici Hrvatskoj razina zaposlenosti i nezaposlenosti cikličkog je karaktera kroz

godinu. Zaposlenost tipično raste od veljače do srpnja, a potom se smanjuje od

kolovoza do siječnja.(Matković, 2010.)

2.1.4. Vanjska zaduženost

Brži rast osobne i opće potrošnje od rasta BDP-a, kao i investicije koje su bile veće

od domaće akumulacije, rezultirale su rastom vanjskog duga. Bez obzira na sektore

dužnike, cijeli se dug može promatrati kao državni dug. Budući da kuna nije

konvertibilna “prema vani”, problem u otplati vanjskog duga bilo kojeg sektora

dužnika prenosi se na sve sektore. Vanjski dug nastaje zbog veće domaće potrošnje

od domaće proizvodnje. Taj se odnos vidi u negativnom saldu tekućeg računa

bilance plaćanja, zbog većeg uvoza od izvoza. S malim odstupanjem, negativni saldo

tekućeg računa iz ove godine uvećava vanjski dug u narednoj godini. Kao i u

lanjskoj, i u narednim se godinama može očekivati usporeniji rast vanjskog duga

zbog usporavanja osobne i investicijske potrošnje, a time i manjeg uvoza u

Hrvatskoj. Na drugoj strani postoji opasnost da zbog veličine vanjskog duga koji

je jednak bruto domaćem proizvodu vanjski dug počne sam sebe uvećavati i bez

novog zaduženja, za iznos kamata. Ako kamatna stopa bude veća od stope rasta

gospodarstva, tada će vanjski dug rasti i u apsolutnim i relativnim vrijednostima, čime

Hrvatska dolazi u puno lošiju financijsku i gospodarsku situaciju. (Jurčić, 2011.)

2.1.5. Proračunski deficit i javni dug

Hrvatska se iz godine u godinu suočava s deficitom zato što se novčanim sredstvima

prikupljenim od poreza, naknada, doprinosa, pomoći i ostalih prihoda ne uspijevaju

podmiriti sve javne potrebe. Deficit u 2009.god. iznosio je gotovo 11 milijardi kuna ,

odnosno 3,2% BDP-a.Prevelik rast proračunskog deficita u vremenima krize posebno

je opasan jer je upitno kako i uz koje uvjete će se taj deficit financirati. Osim toga,

rast proračunskog deficita utječe i na daljnji rast javnog duga. U razdoblju od 2002.

do 2004. ostvareni primarni deficit karakterizirao je rastući trend, nakon čega počinje

rastući trend i već 2006. ostvaren je prvi primarni suficit, koji se održao samo do

2008. Već 2009. ostvaren je očekivano visok primarni deficit kao posljedica

recesivnog utjecaja na javne financije. (Barić, 2012.)

Krajem 2009. javni dug u RH iznosio je 118 milijardi kuna (35% BDP-a), što je porast

od gotovo 18% u odnosu prema stanju duga na kraju 2008. Od 2004. počinje faza

konsolidacije javnog duga, koja podrazumijeva postepeno smanjivanje deficita i

stabiliziranje udjela javnog duga u BDP-u, uz donošenje nove strategije zaduživanja,

čiji je cilj zaduživanje uglavnom na domaćim tržištima. Za rast javnog duga posebno

bi opasna bila deprecijacija kune, koja je prema mišljenju MMF-a blago precijenjena.

Deficit proračuna rebalansima je povećan u pet od jedanaest godina zbog smanjenja

prihoda i povećanja rashoda, zbog povećanja rashoda većeg od povećanja prihoda ili

zbog manjeg smanjenja rashoda od smanjenja prihoda. (Barić, 2012.)

Grafikon 2 prikazuje promjene proračunskog deficita kroz deset godina do 2009. U

razdoblju 1999-2009. Hrvatska nije imala ni jednu godinu bez rebalansa državnog

proračuna bilo je 14 rebalansa u 11 godina. Pritom su gotovo redovito povećavani

rashodi i u godinama kad su rasli prihodi, a li i u godinama kad su prihodi smanjivani.

Grafikon 2.: Promjene proračunskog deficita (u mlrd. kuna)

Izvor: DZS, 2009.

Pri svakom rebalansu osim 2009., posebice u godinama parlamentarnih izbora,

povećavani su i rashodi za zaposlene i socijalne naknade. Prečesti rebalansi ukazuju

na potrebu stvaranja mehanizama za planiranje dugoročnije i vjerodostojnije fiskalne

politike. (Barić, 2012.)

2.2. Uzroci i posljedice gospodarske krize

Sadašnja gospodarska situacija koja se može označiti krizom, recesijom ili

stagnacijom ovisno o tome koji se kriteriji primjenjuju u najvećoj je mjeri rezultat

vlastite politike pogrešnog modela, a manje utjecaj svjetske financijske i gospodarske

krize.

Glavni prioritet Hrvatske bio je je ući u EU s konkurentnim i rastućim gospodarstvom,

te institucionalnim sposobnostima za ispunjavanje zahtjeva za članstvo. Vlada

poduzima reforme za smanjenjem nezapslenosti i dostizanje održivog rasta kroz

socijalnu jednakost. (Jurčić, 2011.)

Ima za cilj smanjiti vanjsku osjetljivost uzrokovanu visokim tekućim deficitom i

visokim vanjskim dugom. Cilj je pripremiti Hrvatsku za uspješan pristup EU, tako da

uđe u EU s dinamičnim i konkurentnim gospodarstvom koje brzo može uskladiti

životni standard s onim u zemljama EU-a. Da bi pristup EU-u bio uspješan, potrebno

je provesti reforme koje će dovesti do poboljšane makroekonomske održivosti i

održivijeg gospodarskog rasta, čak i prije pristupa.

Razdoblje recesije označuje stanje gospodarstva zemlje kada su proizvodni

kapaciteti i radna snaga nedovoljno zaposleni i kada je ostvareni bruto domaći

proizvod manji od mogućeg (potencijalnog) te kada se blagostanje naroda vidljivo

smanji. Obnova proizvodnje i rasta označuje proces povećanja zaposlenosti

proizvodnih faktora, što uvjetuje rast domaćeg bruto proizvoda (BDP) i rast

blagostanja naroda. Hrvatska gospodarska recesija (ili depresija) uvjetovana je

poznatim faktorima: raspadom istočnoeuropskog socijalističkog sustava i

tržišta (uključivo bivšu Jugoslaviju) te ratnim stanjem. To su skupno institucionalni i

povijesni faktori. Politika izlaska iz takovrsne recesije znatno je kompleksnija od

uobičajene politike gospodarskog oporavka razvijenih tržišnih zemalja. Razlog tome

je insuficijencija u pogledu institucija, mehanizama i instrumenata na osnovi kojih bi

država utvrdila strategiju oporavka proizvodnje i rasta. (Zdunić, 1996.)

Početkom devedesetih godina hrvatsko političko i državno vodstvo je započelo

obnovu kapitalizma u Hrvatskoj. U prostoru ekonomskih doktrina i modela

ekonomske politike, kreatori ekonomske politike bježali su od vulgarnog marksizma i

neefikasnosti socijalističkog sustava. Oni su tražili neku doktrinu i neki model

ekonomske politike koji objašnjavaju i reguliraju obnovu kapitalizma u maloj i

relativno nerazvijenoj zemlji, kakva je Hrvatska. U tom traženju i u kretanju po lepezi

ekonomsko-političkih opredjeljenja oni su "preskočili" i zapostavili mnogo škola,

mnogo ekonomskih sustava i modela ekonomske politike koji se nalaze u sredini

lepeze ekonomskih doktrina. (Medić i Radošević, 2010.)

Bježeći od jedne ekstremne doktrine, tj. od vulgarnog marksizma i totalne etatizacije

proizvodnje, kreatori ekonomske politike u Hrvatskoj preskočili su "sredinu lepeze" i

izabrali drugu ekstremnu ekonomsko-političku doktrinu, tj. grubi monetarizam, njegov

model tržišne privrede i totalnu privatizaciju pomoću posredovanja države u tom

procesu. Kretanje od jednog ka drugom ekstremu, tj. brza i velika promjena institucija

i pravila ekonomsko-političke igre predstavlja veliki šok i rizik za svaku, a posebno za

malu i nerazvijenu zemlju. Slijedeći liberalno-monetarističku doktrinu, kreatori

oficijelne ekonomske politike pokušavaju bivši sustav društvenog vlasništva, vrlo

brzo i pomoću državne vlasti zamijene sa sustavom privatnog vlasništva i tržišne

ekonomije. "Preskočili su" metodu postepene transformacije u sustav mješovite

ekonomije u kojoj se (sustavno, stručno, postepeno i politički odgovorno) kombiniraju

razni oblici vlasništva i razni oblici regulacije ekonomskih procesa. Službena

ekonomska politika u spomenutom razdoblju sastojala se od mješavine ad hoc ili

voluntarističkog intervencionizma s jedne i neoliberalizma, odnosno jedne grube

verzije monetarizma s druge strane. Mnoge funkcije u ekonomiji (proces privatizacije,

izbor ekonomske politike, sanacija banaka i pojedinih poduzeća i sl) država je

obavljala na voluntarističko-intervencionistički način i bez uvažavanja širih

znanstvenih analiza.

Vlada se više oslanjala na državnu prisilu, na financijsku pomoć iz inozemstva, na

koncepciju dužničke ekonomije, na savjete stručnjaka iz IMF i na monetarističke

ideje, nego na ekonomske stimulanse, domaće resurse, sustavnu regulaciju, domaće

znanstvenike i alternativne ekonomske doktrine. Zapostavila je ideje i preporuke

domaćih i stranih ekonomista koji pripadaju alternativnim školama i strujama

ekonomske misli. Snaga integralnog znanja dobivena iz raznih škola zamijenjena je

sa parcijalnim znanjem i snagom državne vlasti. Takav stil mišljenja i ponašanja

izazvao je mnogo negativnih posljedica, tako da su oportunitetni troškovi veći od

očekivanih i postignutih koristi u upotrebi neoliberalnih doktrina u Hrvatskoj.

Pokretači razvojnog trenutka čiji nedostatak ili nedovršenost u ovom trenutku izravno

koče brži razvoj su: nedostatna poduzetnička klima, nedovršeni procesi privatizacije i

restrukturiranja te nedovršena transformacija države u servis građana i poduzetnika.

Sinergija napretka i prosperiteta zahtijeva trajne vezivne elemente: makroekonomsku

stabilnost, otvorenost, djelotvorno financijsko tržište te trajnu održivost razvoja.

Temelji razvoja koje treba uporno i ustrajno graditi i jačati su ljudi i infrastruktura:

znanje i obrazovanje, inovacije i fleksibilnost, infrastrukturna i informacijska

povezanost te socijalna kohezija.

2.3. Makroekonomska stabilnost i gospodarska otvorenost

2.3.1. Financijsko tržište

Unatoč financijskoj stabilnosti i velikoj ponudi kredita i leasinga po povoljnim

uvjetima, financijsko restrukturiranje nije završeno, odnosno nedostaje razvijeno

tržište vlasničkoga kapitala.

Nerazvijenost hrvatskoga dioničkog tržišta više je nego nerazmjerna stupnju

ekonomskog razvoja. Godišnji promet dionicama dostiže vrijednosti koje su, gledano

prema BDP-u, usporedive samo s prometima u najmanje razvijenim zemljama na

svijetu.

Standardi korporacijskog upravljanja u Hrvatskoj veoma su niski. Primjena

računovodstvenih standarda, izvještavanje investicijske javnosti i uloga nadzornih

odbora, nisu razvijeni u mjeri koja bi pobudila veće povjerenje ulagača u tržište

kapitala. Formiranje jedinstvenog nebankarskog regulatora Hrvatske agencije za

nadzor financijskih usluga (HANFA) prvi je korak na putu prema uspostavi

modernog i učinkovitog nadzora i regulacije koji na razborit način uravnotežuju

troškove i koristi od financijske regulacije.

Pet ciljeva financijskog razvitka: (www.vlada.hr, 2008)

- ubrzati razvoj tržišta kapitala tako da godišnji promet dionicama za sedam

godina dosegne oko 20 posto BDP-a ;

- privatizaciju u javnom sektoru dovršiti pomoću modela uvrštenja dionica

državnih poduzeća na burzu;

- postići najviše europske standarde korporacijskog upravljanja u tvrtkama čiji

vrijednosni papiri kotiraju na burzama, ali i kod svih financijskih posrednika;

- promicati razvoj fondova rizičnog kapitala i razvijati mehanizme državne

intervencije kroz javno-privatna partnerstva koja uključuju rizični kapital;

- pojednostavljivati i modernizirati financijsku regulaciju, uz naglasak na

traženje ravnoteže između troškova i koristi od regulacije.

2.3.2. Poduzetnička klima

Poduzetništvo i znanje o upravljanju su postali nova temeljna pokretačka vrijednost

društva, kritični razvojni čimbenici bez kojih niti jedna zemlja ne može napredovati.

Hrvatska se nalazi na europskome začelju kada je riječ o poduzetničkoj aktivnosti.

Postotak populacije između 18 i 64 godine starosti koji se počinjao baviti

poduzetništvom, procijenjen je godine 2002. u Hrvatskoj na 3,6 posto i bio je gotovo

dvostruko manji od globalnoga prosjeka (6,9 posto). Tada se moglo zaključiti da

građani Hrvatske nisu poduzetni. Gotovo 22 posto poduzetnika upuštalo se u

poslovne pothvate zbog egzistencijalne nužde, a ne zbog poticajne poslovne prilike.

U međuvremenu, ovaj je pokazatelj rastao, ali je poduzetnička aktivnost i dalje

nedostatna odnosno ispodprosječna.

Prevelik je udio poduzetništva iz nužde. Taj vid poduzetništva ne stvara nova radna

mjesta i gospodarski rast u mjeri u kojoj je to slučaj s poduzetništvom zbog uočene

poslovne prilike. Prepreke razvoju poduzetništva dosada su uglavnom prepoznavane

u područjima administrativnih barijera i obrazovanja. Tu su se počele događati

pozitivne promjene. Uvođenjem hitro.hr servisa učinjen je prvi, ali presudan korak.

Omogućava na jednome mjestu obavljanje svih poslova u vezi s osnivanjem

poduzeća, tako da je trajanje procedure osnivanja poduzeća skraćeno na šest radnih

dana. Usluge hitro.hr servisa dostupne su danas u svim županijama. Ključni uvjet za

razvitak poduzetničke klime, ali i klime pogodne za inovacije jest provedba usklađene

državne politike za poticanje poduzetništva. (www.vlada.hr, 2008)

Poticanje poduzetničke klime uvjet je za razvitak i napredak. Ciljevi u poticanju

poduzetničke klime su:

- afirmacija poduzetništva kao temeljne aktivnosti na kojoj počiva društveni

dinamizam i integritet;

- promocija poticanja poduzetništva u glavni instrument regionalnoga

razvitka;

- uspostava integriranog i konzistentnog skupa svih oblika vladine politike, s

ciljem poticanja poduzetništva;

- razvoj cjeloživotnog obrazovanja za poduzetništvo;

- vrednovanje svih oblika vladine politike s motrišta utjecaja na poduzetništvo.

Od 9. prosinca 2011.godine kad je potpisan Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske

Europskoj uniji provodi se niz aktivnosti, na pružanju podrške poduzetnicima u

realizaciji njihovih projekata i „povlačenju” sredstava iz fondova Europske unije te

jačanje i razvoj (regionalne) poduzetničke infrastrukture.

U programiranju mjera za malo i srednje poduzetništvo i obrt prioriteti su usmjereni

na nesmetano poslovanje u Hrvatskoj kao članici EU. Cilj je jačanje konkurentnosti

malog i srednjeg poduzetništva odobravanjem potpora za ulaganja u nove

tehnologije i proizvodne postupke i primjenu metoda za učinkovito korištenje

energija, ekoloških normi te testiranje i certifikaciju proizvoda. (Poduzetnički impuls,

2013)

Ministarstvo poduzetništva i obrta kroz sustav poticaja provodi gospodarske mjere

sukladno cilju gospodarske politike, a to je postupno povećanje stope rasta

gospodarstva kako bi se do 2015. godine kretala na razini od oko 5%. Opći cilj

Ministarstva poduzetništva i obrta u sektoru malog gospodarstva u Hrvatskoj je

unaprijediti politike i mjere poticanja razvoja malog gospodarstva. (Poduzetnički

impuls, 2013)

Poticanje razvoja malog gospodarstva temelji se na sustavu institucija organiziranih

kao skup međusobno komplementarnih funkcija sadržaj kojih obuhvaća sve bitne

sastavnice poslovanja irazvitka malog gospodarstva. Središnje mjesto u sustavu

pripada Ministarstvu poduzetništva i obrta čija mjerodavna djelatnost obuhvaća

poslove u području: - razvojnog planiranja

- pripremi i izradi zakonske regulative

- predlaganju organizacijskih oblika djelovanja

- predlaganju mjera i instrumenata gospodarstvene politike

- harmoniziranja nacionalnog sustava sa strateškim okvirom

Europske unije

Polazeći od nužne usklađenosti s regulatornim okvirom u EU, sustav poticaja za

malo i srednje poduzetništvo i obrt izgrađen je kao skup mjera i instrumenata kojima

se na nacionalnoj i regionalnoj razini nastoji potaknuti brži razvitak malog

gospodarstva s ciljem novog zapošljavanja, povećanja konkurentnosti gospodarstva,

izvoza i gospodarskog rasta u cjelini. (Poduzetnički impuls, 2013)

2.3.3. Privatizacija i restrukturiranje

Na putu u punopravno članstvo u EU, Hrvatska je morala što prije dovršiti

gospodarsku tranziciju. Važan dio toga procesa je i dovršetak privatizacije onoga

dijela državnog vlasništva koji se i u uređenim i efikasnim tržišnim gospodarstvima

nalazi u privatnom vlasništvu, i to isključivo zbog veće efikasnosti i konkurentnosti

gospodarstva, većeg BDP-a, i posljedično - višega životnog standarda svih građana.

Cilj privatizacije je efikasnija alokacija i upotreba uvijek ograničenih resursa.

Postojao je nerazmjer između stvorenih očekivanja od privatizacije i njenih

objektivno mogućih dometa u kratkim rokovima. Početkom devedesetih stvoren je

nekritički odnos prema privatizaciji kao dovoljnom rješenju za sve probleme u

kratkom roku. Od privatizacije se očekivalo da odmah razriješi i problem prikrivene

nezaposlenosti, nemobilnosti radne snage, tehnološke zaostalosti, nedovoljno

obrazovane radničke i menadžerske populacije. Privatizacija neće automatski riješiti

sve ove probleme jer ona to objektivno ne može, ali ostaje nužan korak na putu ka

konkurentnom gospodarstvu.

Privatizacija nije rasprodaja strancima (iako je u proteklom razdoblju bilo neizbježno

da stranci imaju daleko više raspoloživog novca od domaćih subjekata).

Ono što nije bilo realno moguće 1992. ili 1997., danas je moguće. Hrvatski subjekti

se mogu mnogo više nego prije uključiti u privatizaciju – kao institucionalni, ali i kao

privatni investitori. Financijska imovina koja je narasla u proteklih desetak godina

danas to omogućava.

Treba poticati sve oblike razine sudjelovanja građana – radničkog dioničarstva ,

izravno posjedovanje dionica ili udjela isto kao i ulaganja u različite investicijske i

mirovinske fondove.

Državno vlasništvo nije u potpunosti nepoželjno. Suvlasništvo s privatnim sektorom

je ponekad i korisno, ali uz uvijet da se osiguraju mehanizmi učinkovita upravljanja

državnim vlasništvom vođeni profitom kao osnovnim motivom, strogo odvojeni od

političkog utjecaja.

2.3.4. Nova uloga države

Povećanje konkurentnosti i djelotvorna socijalna uključenost zahtijevaju mjerodavan i

djelotvoran javni sektor koji će biti katalizator promjena. Kompleksnost i

višedimenzionalnost uloge države u ekonomiji i društvu u cjelini čini javni sektor

posebno kritičnim čimbenikom ostvarivanja strateških gospodarskih ciljeva.

Državu čini niz institucija u čijoj je nadležnosti obavljanje poslova izvršne vlasti i

interakcija s privatnim sektorom i drugim sudionicima u društvu. Država je također

zakonodavac i temeljni jamac pravnog okvira i pravne sigurnosti u kojem djeluje

privatni sektor. Istovremeno, jasnoćom, transparentnošću, načinom provođenja

propisa, ona utječe na ostvarivanje građanskih i poduzetničkih sloboda. Stručna,

učinkovita i motivirana javna administracija, pojednostavljenje i pojeftinjenje

poslovnih procedura, učinkovito i neovisno pravosuđe, temeljne su institucionalne

odrednice povoljnog poslovnog i investicijskog okružja.

Država je nositelj ekonomske politike, ali također i aktivan sudionik na tržištu kroz

vlasništvo i upravljanje nizom gospodarskih subjekata. Stabilnost javnih financija

temelj je makroekonomske stabilnosti, ali i veličina državnog sektora, način

intervencije u gospodarstvo, njegova snaga, uspješnost i konkurentnost te

transparentnost i učinkovitost upravljanja javnim financijama, također određuju

dinamiku gospodarskog rasta. (www.vlada.hr, 2008.)

Najveći dio odgovornosti za djelotvornu apsorpciju i provedbu pravne stečevine EU,

isto kao i kvalitetno zastupanje interesa RH u institucijama Europske unije – jest na

javnoj upravi. Zemlja s kvalitetnijim i učinkovitijim institucijama privući će više ulagača

i postići veći gospodarski rast. Prema indeksu Transparency Internationala, Hrvatska

se 1999. godine nalazila na 74. mjestu ljestvice zemalja s raširenom korupcijom.

Prema međunarodnim istraživanjima za 2005. Hrvatska se nalazi na 70. mjestu.

Istraživanja javnog mijenja pokazuju da hrvatski građani percipiraju korupciju kao

značajan problem.

Država treba prepustiti tržištu sve one aktivnosti koje tržište obavlja učinkovitije, a

sama intervenirati u ispravljanje tržišnih neuspjeha, potrebno je jačati institucionalne i

administrativne kompetencije države za stvaranje stabilnog, predvidivog i

transparentnog poslovnog okružja u kojem će javni sektor, s veličinom primjerenom

gospodarskim mogućnostima, stajati na usluzi građanima i poduzetnicima.

Nova uloga države ostvaruje se na tri područja: reforma javne uprave, reforma

pravosuđa i modernizacija fiskalnog procesa. Na tim se područjima definiraju ciljevi i

instrumenti, kako je opisano u nastavku.

Ciljevi:

- stručna i djelotvorna javna uprava koja u isto vrijeme štiti javni interes i

jednakost svih građana i poduzetnika te smanjuje troškove poslovanja;

- neprekidno djelovanje u pravcu povećanja stručnosti, profesionalnosti i

znanja javne uprave;

- povećati prozirnost rada javne uprave i borbu protiv korupcije;

- umrežavanje uporabom informatičke tehnologije–razviti elektroničku javnu

upravu;

- smanjiti troškove poslovanja tako da se uklone zastarjeli propisi i

pojednostavne postojeći.

U srednjoročnom se razdoblju predviđa stalan rast od 3 do 5 posto uz predpostavku

određenog poboljšanja vanjskih prilika. Kako bi se dostigli navedeni ciljevi bitna je

fiskalna prilagodba koja bi dovela do stabilizacije udjela duga u BDP-u, i strukturne

reforme koje imaju za cilj smanjenje uloge države u gospodarstvu u korist veće

aktivnosti privatnog sektora. .(www.vlada.hr, 2008.)

3. ANALIZA GRAĐEVINSKOG SEKTORA

Građevinarstvo je svjetska djelatnost koju u odnosu na ostale gospodarske

aktivnosti posebnom čine brojna obilježja. Posebno se razlikuje od industrije i u

ekonomiji najčešće korištenog poligona izučavanja zakonitosti u proizvodnji, u

razmjeni, u raspodjeli i potrošnji, pa se zbog toga ovdje navedenim znanstvenim

spoznajama ne može i ne smije bez zadrške koristiti u građevinarstvu. (Medanić, 2005.)

Posebnosti proizvodnje i poslovanja u građevinarstvu u odnosu na industriju

dolaze do izražaja u: - nepokretnosti građevinskih objekata kao rezultata rada

- obimnosti i nedjeljivosti građevinskih objekata kao proizvoda

- dužini proizvodnog procesa

- upotrebi velikih količina materijala za građenje i ugrađivanje

- sezonskom karakteru građevinske proizvodnje

- pojedinačnom karakteru građevinske proizvodnje

- proizvodnji po narudžbi i u drugome.

Pa to upućuje na zaključak da postoji mnogo toga, interno i eksterno uvjetovanog, po

čemu se građevinarstvo i građevinsko poslovanje razlikuju od drugih gospodarskih segmenata, a to znači da unutar njega vladaju i bitno drugačiji odnosi i da se javljaju problemi drugačiji od onih u industriji. (Medanić, 2005.)

Razlike o kojima je riječ dolaze posebno do izražaja u sadržaju poslovnih ciljeva

građevinskih organizacija, a ti im poslovni ciljevi nameću zahtjevnije interno upravljanje svim raspoloživim resursima i napornije eksterno prilagođivanje uvjetima rada, to im kao trajan menadžerski zadatak nameće okruženje. (Medanić, 2005.)

3.1. Trenutno stanje u građevinskom sektoru

Stanje u građevinarstvu usko je povezano sa stanjem cijelog gospodarstva. Kada se

analizira stanje građevinarstva važna je činjenica struktura vrijednosti izvršenih

radova. Prema višegodišnjim statističkim podacima u strukturi izvršenih radova s

otprilike 20% sudjeluju objekti niskogradnje (hidrograđevni i prometni objekti), s oko

60% objekti visokogradnje (industrijski i poljoprivredni objekti, objekti u privrednim i

neprivrednim djelatnostima), a ostali s približno 20%. Iako su se ti postoci ponešto

mijenjali u periodu intenzivnih radova na izgradnji cestovne infrastrukture. ( Hrvatska

gospodarska komora, 2010.) U strukturi vrijednosti izvršenih radova prema vrstama

građevina u 2009. godini objekti prometne infrastrukture sudjelovali su sa 36,6 posto,

što reflektira nešto slabiji intenzitet gradnje cesta i autocesta jer je taj postotak

primjerice 2006. godine iznosio 39,5 posto; cjevovodi, komunikacijski i energetski

vodovi sa 13,7 posto (2006.– 13,8%), a preostali dio, od nešto manje od 46,8 posto,

odnosi se na visokogradnju, pri čemu na gradnju stambenih zgrada otpada 14,2

posto (2006. – 16,3%).

Hrvatski građevinski sektor uglavnom je usmjeren na domaće tržište. Zaustavljanje

državnog investicijskog ciklusa ostavilo je porazne rezultate na domaće građevinare,

koji su visoko zaduženi. Građevinari u svojim bilancama drže teško naplativa

potraživanja ili nekretnine koje je u ovom trenutku teško prodati i njihovom prodajom

doći do novca kao najlikvidnijeg oblika imovine. Nelikividnost je postala temeljni

problem građevinskog sektora. Problem se dodatno otežava jer je svaki deseti

zaposlenik u Republici Hrvatskoj zaposlen u građevinskom sektoru. Na pad

poslovnih aktivnosti hrvatskog građevinskog sektora u ovoj godini utjecali su

zaustavljanje investicijskog ciklusa države i privatnog sektora izazvanog financijskom

krizom. Na loše financijske rezultate domaćeg građevinskog sektora najviše su

utjecali smanjena poslovna aktivnost i veliki pad cijena, te visoki fiksni troškovi

amortizacije i financijskih rashoda. 2010. godine je većina građevinskih poduzeća

slijedom zakonskih obveza, iz svojih bilanci knjižila teže naplativa ili utužena

potraživanja, što je dodatno pogoršalo financijske rezultate. (Hrvatska gospodarska

komora, 2010.)

3.1.1. Ulazak građevinskog sektora u krizu

Situacija u Hrvatskoj je karakterizirana nedostatkom građevinske aktivnosti u

privatnom i javnom sektoru. Investicije u javnom sektoru su usporene, dok su

privatni investitori oprezni da investiraju u danom gospodarskom okruženju.

Insolventnost i neplaćeni dugovi su se udvostručili u godinu dana na 22,2 milijarde

kuna u 2009. godini, platežna sposobnost mnogih tvrtki je ugrožena. U srpnju

2010., neplaćene obaveze popele su se na 31,3 milijardu HRK, što je 37% više no u

srpnju prethodne godine. Zakašnjela plaćanja su ponekad uzrokovana neplaćanjima

državnih tijela i tako se stvara lanac neplaćanja. Do sredine godine državna tijela

trebala su podmiriti svoje dugove. Znatno je smanjen broj zaposlenih općenito, dok

su radnici u sektoru graditeljstva jače pogođeni i imaju više šanse da izgube posao.

(Hrvatska gospodarska komora, 2010.)

Broj novosagrađenih neprodanih stambenih jedinica je vrlo visok i izgradnja novih

objekata je usporena. Bilježi se i značajniji pad cijena novih stanova. Stroži

bankovni uvjeti su zadani građevinskim tvrtkama, a i kamate su povećane. Ne

nazire se svjetlo na kraju tunela, no građevinska industrija još nije dosegla dno. Bit

će izuzetno teško da se dosegnu brojke iz 2008. u skoroj budućnosti. Kao rezultat

gore navedenog, građevinske tvrtke idu u stečaj.

Hrvatska građevinska industrija je teško pogođena krizom. Recesija je dovela do

velikog smanjenja broja velikih projekata i ostavila je građevinsku industriju da se

suoči s nesigurnom budućnošću nakon godina snažnog rasta. Graditeljstvo bilježi

značajan pad u vrijednosti radova u godinu dana, od 4,76 milijardi Eura u 2008. do

samo 4,19 milijardi eura u 2009. godini. (No, treba imati na umu da je 2008. bila

izuzetno dobra godina za građevinsku industriju). U prvih šest mjeseci 2010.

građevinska industrija je iskusila značajan pad u vrijednosti radova (1,40 milijardi

Eura). Taj dvoznamenkasti pad od otprilike 12%, je u suprotnosti s prijašnjih pet

godina, gdje je dosegao čak i 18%-tni rast. Glavni pokretač pada je nedostatak

kapitalnih ulaganja. Uzrokovan je i povlačenjem privatnih i stranih investicija i

nedostatkom državnih ulaganja. Tako je i udio graditeljstva u cjelokupnom BDPu

smanjen, na samo 8,03% BDP u 2009. ( Hrvatska gospodarska komora, 2010.)

S obzirom da nema indicija da je gospodarski oporavak na pomolu, daljnja

otpuštanja su očekivana i tijekom tekuće godine kao i povećani broj privremenih

poslova i poslova na nepodređeno vrijeme. Državne investicije su znatno smanjene;

vrijednosti dosegnute zadnjih godina neće se doseći prije no što pristupimo EU.

Tablica 2 prikazuje kretanja građevinske aktivnosti u rasponu od deset godina do

2010. Stalan rast u posljednjem desetljeću, posebice zadnjih 9 godina, bio je

karakteristika sektora. Sektor graditeljstva bio je jedan od najznačajnijih sektora u

Hrvatskoj. Strmoglavi pad bilježi se u 2009. u vrijednosti radova (10,4%) s obzirom

na prethodnu godinu. Pad građevinske aktivnosti nastavlja se na mjesečnoj i na

godišnjoj razini. U srpnju je indeks fizičkog obujma građevinskih radova bio 0,5%

niži nego u lipnju (prema desezoniranim podacima), a istodobno je srpanjska razina

građevinske aktivnosti bila 9,2% niža nego u istom mjesecu prošle godine (prema

kalendarski prilagođenim podacima). I nadalje je znatno izraženiji pad građevinske

aktivnosti na zgradama (-12,7% na godišnjoj razini) nego na ostalim građevinama (-

7,6%). Stoga je i sumarno, u prvih sedam mjeseci ove godine, indeks fizičkog

obujma građevinskih radova bio 10,1% niži nego u istom razdoblju prošle godine,

pri čemu su radovi na zgradama smanjeni za 11,9%, a na ostalim građevinama za

8,3%. (Gospodarska kretanja, 2011.)

Tablica 2.: Tabelarni prikaz vrijednosti izvršenih građevinskih radova, broja

zaposlenih i produktivnosti

Godina

/

Ukupni

prihod u

graditeljstvu

Vrijednost

izvršenih

radova

% Vrijednost

radova %

Udio grad.

u BDP-u

Broj

zaposlenih %

Produkt. po

zaposlenom %

(mil. HRK) (.000 HRK) (%) ( .000 €) (%) (%) (z ) (%) (€/z ) (%)

2000. 18.831 7.149.682 100% 975.226 100% 3,9 65.222 100% 14.358 100%

2001. 23.510 8.805.313 123% 1.178.919 123% 4,1 65.782 101% 17.922 118%

2002. 28.784 11.509.034 161% 1.553.852 161% 4,5 71.788 110% 21.645 143%

2003. 37.443 16.190.009 226% 2.140.572 226% 5,4 80.089 123% 26.727 176%

2004. 41.327 16.899.253 236% 2.254.686 236% 5,7 84.642 130% 26.638 175%

2005. 44.560 17.807.328 249% 2.406.335 249% 5,6 89.524 137% 26.879 177%

2006. 53.351 21.430.104 299% 2.926.470 299% 5,9 95.249 146% 30.724 202%

2007. 57.951 24.299.155 340% 3.312.308 340% 6,0 104.142 160% 31.806 209%

2008. 69.230 34.915.314 488% 4.766.970 488% 6,2 108.260 166% 44.033 306%

2009. 58.462 30.714.772 430% 4.193.472 430% 7,0 97.503 149% 43.009 300%

2010. - 22.808.572 319% 3.114.042 319% - 85.345 128% 36.488 254%

I-XII /

08.

- Manje za:: 34,67% Manje za: 34,67% - Manje za: 21,17% Manje za: 17,13% I-XII /

10.

I-XII /

09.

- Manje za: 25,74% Manje za: 25,74% Manje za: 12,47% Manje za: 15,16%

I-XII /

10.

Izvor: DZS, 2011

Trend pada građevinskog sektora nastavio se i u posljednje tri godine. Teška

situacija na tržištu nekretnina pogodila je sve njene segmente pa je tako zabilježen

kontinuiran pad u ukupnom broju izdanih odobrenja za građenje (izuzev

povremenog blagog rasta na godišnjoj razini koji je uzrokovan uglavnom niskom

bazom u godini prije). I u 2011. godini stagnacija tržišta nekretnina i nastavak

nepovoljnih kretanja u građevinskom sektoru rezultirala je nastavkom pada broja

izdanih odobrenja za građenje na godišnjoj razini (-4,8%). Prema vrstama građevina

nastavljen je godišnji pad od približno 4,8% izdanih odobrenja za građenje

stambenih i nestambenih zgrada u protekloj godini, dok ostale građevine bilježe pad

od približno 5,2% prvenstveno uzrokovan značajnim godišnjim padom broja dozvola

za izgradnju ostalih nespomenutih građevina kao što su mostovi, sportski tereni itd.

(-24,6%). Smanjenim investicijskim ulaganjem u infrastrukturu u prošloj godini

zabilježen je i pad u broju izdanih odobrenja za građenje cjevovoda,

komunikacijskih i energetskih vodova (približno -12,5%). (Gospodarska kretanja,

2011.)

U Hrvatskoj su građevinari imali zadnju uspješnu 2008. godinu, kada je ostvaren

porast fizičkog obujma građevinskih radova za 11,8% i ostvarena neto dobit od 1,4

milijarde kuna. Od tada fizički obujam građevinskih radova ulazi u period

konstantnog opadanja. (Grafikon 3)

Grafikon 3. : Fizički obujam građevinskih radova

Izvor: Hrvatska gospodarska komora, 2011.

U 2009. godini smanjen je fizički obujam građevinskih radova za 6,5%, ali je na kraju

ostvarena neto dobit od 315 milijuna kuna. Opadanje fizičkog obujma građevinskih

radova nastavljeno je i u 2010. godini te je ostvaren neto gubitak od 1,3 milijarde

kuna. Isti je trend nastavljen i u 2011. godini kada je za deset mjeseci smanjen

obujam građevinskih radova za 9,4% prema istom razdoblju prethodne 2010. godine.

Budući da je za devet mjeseci 2011. ostvaren i bruto gubitak građevinara od 122

milijuna kuna, izvjesno je da će i 2011. godina završiti s neto gubitkom tog sektora

gospodarstva. (Fina, 2011.)

U Europskoj je uniji (podaci raspoloživi za trinaest zemalja) u srpnju 2010.godine

zabilježen blagi rast građevinske aktivnosti od 0,2%, na godišnjoj razini, uz

naglašene razlike među pojedinim zemljama. Tako je rast ostvaren u Poljskoj

(+17,4%), Rumunjskoj (+14,4%), Španjolskoj (+12,5%) i Njemačkoj (+5,4%), dok je

istodobno pad zabilježen u devet zemalja među kojima je najizraženiji bio u Sloveniji

(-26,6%), Bugarskoj (-13,3%), Portugalu (-10,7%) i Švedskoj (-10,2%). U srpnju je

izdano 820 odobrenja za građenje u kojima je predviđena ukupna vrijednost

građevinskih radova od 2,3 milijarde kuna. Time je u prvih sedam mjeseci ove godine

ukupno izdano 5.546 odobrenja za građenje (3% manje nego u istom razdoblju

prethodne godine). Istodobno je predviđena vrijednost građevinskih radova (12,4

milijarde kuna) 14,8% manja nego u istom razdoblju prošle godine. U strukturi

predviđenih građevinskih radova 61,6% vrijednosti odnosi se na radove na

zgradama, a 38,4% na radove na ostalim građevinama. (Gospodarska kretanja,

2011.)

Pad građevinske aktivnosti nastavljen je i u 2012. godini pri čemu su na intenzitet

pada djelovale i izrazito nepovoljne vremenske prilike početkom godine.

Vrijednost građevinskih radova izvršenih vlastitim radnicima (pravne osobe s više

od 20 zaposlenih) u prvom je kvartalu iznosila tek 2,4 milijarde kuna što je 13,7%

manje nego u istom razdoblju prošle godine. Štoviše, po vrijednosti građevinskih

radova to je najniži prvi kvartal u posljednjih devet godina. Ni perspektive

građevinske djelatnosti, u nastavku godine, nisu ništa povoljnije jer je istodobno

i vrijednost novih narudžaba, u prvom kvartalu ove godine, za 18,5% niža nego u

prvom kvartalu prošle godine. Nešto je blaži pad zabilježen u stanogradnji s obzirom

da su građevinska poduzeća, u prva tri mjeseca, završila 777 stanova (1,2% manje

nego u istom razdoblju 2011. godine), pri čemu je broj stanova u gradnji, odnosno

nedovršenih stanova (4.396 stana) za 7,9% manji nego u istom razdoblju prošle

godine. Težinu situacije u građevinarstvu oslikava činjenica da indeks fizičkog

obujma građevinskih radova, na godišnjoj razini, bilježi kontinuirani pad već 37

mjeseci zaredom. Kumulativno je, u prva četiri mjeseca, bio 11,5% niži nego u istom

razdoblju prošle godine. Međutim, ovakva situacija nije karakteristična samo za

Hrvatsku i u Europskoj uniji se tijekom ove godine bilježi pad građevinske aktivnosti

na godišnjoj razini (u prvom kvartalu od -4,9%) pri čemu je situacija u dijelu

zemalja i nepovoljnija nego u nas (npr. u Sloveniji, Portugalu, Irskoj, Španjolskoj,

Italiji...). Situaciju u građevinarstvu donekle bi mogle ublažiti predviđene mjere

poticanja investicijske aktivnosti, posebno one vezane uz jačanje investicija javnih

poduzeća, nove projekte javno-privatnog partnerstva te projekt energetskih ušteda

na zgradama. Međutim, za sada ti projekti još uvijek nisu ušli u fazu realizacije,

odnosno u fazu koja uključuje angažiranje građevinske operative. (Hrvatska

gospodarska komora, 2012)

3.1.2 Kretanje broja zaposlenih u građevinskom sektoru

U devet mjeseci 2011. godine 11.574 poduzetnika građevinara imala su 86.852

zaposlenih koji su ostvarili ukupan prihod od 32,8 milijardi kuna, ukupne rashode od

32,9 milijardi kuna, 122 milijuna kuna bruto gubitka te izdvojili za investicije 3,7

milijardi kuna. Od ukupnoga broja 6.599 ili 57,0% građevinara (11.574) imalo je za

devet mjeseci 2011. godine bruto gubitak, dok je ostatak od 4.975 ili 43,0% imalo

bruto dobit. (Fina, 2011.)

U devet mjeseci 2011. godine, u odnosu na isto razdoblje prethodne 2010. godine,

građevinari Hrvatske smanjili su broj zaposlenih za 4,9%, smanjili su ukupne prihode

za 2,7%, povećali ukupne rashode za 0,4%, i smanjili investicije u dugotrajnu imovinu

za 14,1%. Zbog povećanja rashoda i smanjenja prihoda smanjena je efikasnost

poslovanja pa je na 100 uloženih kuna ostvareno 99,63 kuna prihoda u odnosu na

102,86 kune iz devet mjeseci 2010. godine. Smanjena efikasnost poslovanja,

odnosno smanjena ekonomičnost, razlog je ostvarenog bruto gubitka od 122 milijuna

kuna.

U skladu s padom aktivnosti bilježen je i konstantan pad broja zaposlenih u

građevinarstvu. Od rujna 2009. godine (tržište rada je reagiralo s blagim odmakom u

odnosu na započete negativne trendove u sektoru) pa sve do ožujka ove godine

zabilježen je neprekinuti niz smanjenja broja zaposlenih. U 2010. godini, kada je

zabilježen najveći pad aktivnosti, ostvaren je najveći pad broja zaposlenih (tijekom

cijele godine ostvarivane su dvonemenkaste stope pada što je u prosjeku iznosilo

12,5 posto godišnje). Godišnja kretanja zaposlenih u građevinarstvu prikazuje

grafikon 4.

Grafikon 4. : Godišnja promjena zaposlenih u građevinarstvu

Izvor: DZS, 2012.

Kao posljedica višegodišnjeg smanjenja broja zaposlenih, u građevinskom sektoru

je u ožujku 2012. godine bilo zaposleno 78.850 (5,9 posto ukupno zaposlenih)

radnika što je najniža razina od veljače 2005. godine. U odnosu na pretkriznu 2008.

godinu (kada je u građevini bilo zaposleno više od 6,6 posto ukupno zaposlenih)

navedeno predstavlja smanjenje za približno 20.000 zaposlenika. RBA analitičari

očekuju da će stope pada broja zaposlenih na godišnjoj razini bilježiti usporavanje

uzme li se u obzir da su građevinske tvrtke već racionalizirale svoja poslovanja te

već posluju s minimalnim potrebnim kapacitetima. (www.poslovni.hr, 2012.)

3.1.3. Kretanje isplaćenih plaća u građevinskom sektoru

Prosječne neto plaće isplaćene u građevinskom sektoru u nominalnom iznosu bilježe

uzastopni godišnji rast. Promatrano od 2008. (kada je zabilježena najviša stopa rasta

od 6,1 posto godišnje) do prošle godine prosječna stopa rasta iznosila je oko 1,9

posto. Tako je u 2011. godini prosječna isplaćena neto plaća po zaposlenom u

građevinarstvu iznosila 4,522 kune što je za oko 18 posto niže od ukupne prosječne

isplaćene plaće od 5.441 kuna. Naime, razlika između prosječne isplaćene neto

plaće ukupno i isplaćene u građevinarstvu tijekom proteklih godina se intenzivirala te

je tako npr. u 2007. ta razlika iznosila oko 12 posto u korist ukupne prosječne neto

plaće da bi se do danas povećala za još dodatnih 6 postotnih bodova. Navedeno je

posljedica uglavnom lošije obrazovne strukture zaposlenih u građevinarstvu, stoji u

analizi. Naime, strukturu zaposlenih u građevinarstvu uglavnom čine NKV i SSS

radnici. U grafikonu 5. prikazani su iznosi plaća u građevinarstvu, gradnji zgrada,

niskogradnji i specifičnim građevinskim djelatnostima. (www.poslovni.hr, 2012.)

Grafikon 5. : Visina prosječne isplaćene plaće

Izvor. DZS, 2011.

Međutim korigira li se nominalni rast prosječnih isplaćenih neto plaća u

građevinarstvu s prosječnom godišnjom stopom inflacije vidjet ćemo da u realno

prosječne neto plaće do 2009. bilježile blagi rast ispod 1 posto godišnje dok u

posljednje dvije godine zapravo bilježile pad od 0,5 posto godišnje. Pri tome su

najviše neto plaće isplaćene u segmentu gradnje građevina niskogradnje dok su

najniže plaće zabilježene u segmentu gradnje zgrada. S obzirom na očekivani

ponovni pad gospodarstva, nastavak negativnih kretanja na tržištu rada te daljnji

pad aktivnosti u građevinskom sektoru može se očekivati stagnacija prosječnih neto

plaća u nominalnim iznosima te njihov blagi pad u realnom iznosu, čiji su iznosi u

grafikonu 6 prikazani kroz posljednjih pet godina. (www.poslovni.hr, 2012.)

Grafikon 6. : Visina prosječne isplaćene neto plaće ukupno i u građevinarstvu

Izvor: DZS, 2012.

Zaposleni u građevinarstvu za svoj su rad dobili prosječne neto plaće od 4.035 kuna,

koje su nominalno smanjene prema devet mjeseci 2010. godine za 0,5% te su i dalje

niže od prosječnih plaća svih poduzetnika Hrvatske (4.673 kune) za 638 kuna,

odnosno 13,7%. (Fina, 2011.)

3.2. Tržište nekretnina

Posljednjih nekoliko godina, točnije od 2002. do početka 2008. godine zabilježen je

nagli rast cijena na hrvatskom tržištu nekretnina i nagli razvoj građevinskog sektora.

Cijene svih vrsta nekretnina bilježile su konstantan rast te su u prosjeku rasle 5%-

20% godišnje ovisno o tipu nekretnine i lokaciji što je svrstalo građevinski sektor u

najprofitabilnije djelatnosti. Vrlo visoka potražnja, pogotovo na širem području

Zagreba i na jadranskoj obali, održavala je i poticala višegodišnji konstantni rast

cijena nekretnina. U gotovo svim slučajevima, projekti stambene izgradnje bili su

prodani prije završetka samog objekta. (Raiffeisen Consulting, 2011.)

Prijašnjim zakonom bilo je omogućeno etažiranje objekta prije konačnog završetka i

dobivanja uporabne dozvole pa je tako bilo moguće i realiziranje stambenih kredita u

ranijoj fazi gradnje i time bi bila završena kupoprodaja nekretnina dok je objekt još u

gradnji. Međutim, donošenjem novog zakona kojim se omogućava etažiranje objekta

tek nakon završetka gradnje i dobivanjem uporabne dozvole produljuje se vremenski

period od početka gradnje do konačne prodaje svih stambenih jedinica u objektu.

Uzevši u obzir tu činjenicu i činjenicu da su sve poslovne banke od početka 2009.

godine postrožile uvjete odobravanja stambenih kredita i podigle kamatne stope na

iste jasno je zašto je došlo do usporavanja prodaje nekretnina. Usporena i otežana

prodaja dovela je do zaustavljanja rasta cijena te su cijene u 2009. godini zabilježile

korekcije. Do 2008. godine cijene su rasle neselektivno te je tako u većini slučajeva

stara gradnja cijenom bila na identičnom ili vrlo sličnom nivou kao novogradnja.

Međutim, u novonastalim uvjetima možemo očekivati i sve veću diversifikaciju cijena

između ekskluzivnih i prosječnih nekretnina. Tako će u većini slučajeva luksuzne

nekretnine biti jedine koje bilježe vrlo mali rast cijena dok će sve ostale nekretnine,

kratkoročno, zabilježiti pad vrijednosti. (Raiffeisen Consulting, 2011.)

Tržište nekretnina i dalje prolazi kroz teško razdoblje, u kojem prodaja gotovo

stagnira te se procjenjuje da trenutno ima više od 15.000 neprodanih stambenih

jedinica koje dodatno remete ionako tešku situaciju na tržištu. Veliki problem na

tržištu su neadekvatne nekretnine bilo kvalitetom gradnje ili neadekvatnom lokacijom.

Trenutno se u ponudi nekretnina nalazi veći broj nekretnina koje niti uz korekciju

cijena neće doživjeti veće pomake u prodaji te se postavlja pitanje što učiniti sa

takvim nekretninama. Jer i ovim uvjetima, kvalitetne nekretnine, čak i bez ikakvih

korekcija cijena, nalaze svoje kupce dok problem tržišta predstavljaju manje

atraktivne i manje kvalitetne nekretnine. Tijek rasta kupoprodaja i cijena od 1998.

godine do 2007. godine, te nagli pad od 2008. godine do danas prikazuje grafikon 7.

Grafikon 7. : Broj kupoprodaja stanova i cijene stanova

Izvor: Porezna Uprava, 2011

Utjecaj na visinu cijena nekretnina u bližoj budućnosti imati će i činjenica da

trenutno na tržištu, prvenstveno stambenih prostora ponuda premašuje potražnju.

Smanjena prodaja dovodi do situacije da trenutno na tržištu postoji veliki broj

završenih i useljivih, a neprodanih stanova. Izgledno je da će ovakva situacija na

tržištu i dalje biti prisutna te kao takva će doprinijeti padu cijena nekretnina.

Zaustavljen je rast cijena, prodaja je u padu, a na tržištu ima velik broj neprodanih

stambenih jedinica te se očekuje korekcija cijena nekretnina. Realno za očekivati je

prosječna korekcija cijena u iznosu od 10% s tim da moramo uzeti u obzir da je ovaj

iznos korekcije prosječan te da će ekskluzivne nekretnine doživjeti puno manju

korekciju cijene, a u nekim slučajevima i nikakvu tj. njihove cijene će se zadržati na

istoj cjenovnoj razini. Dok cijene prosječnih nekretnina, bilo kvalitetom gradnje ili

manje atraktivnom lokacijom, će vrlo vjerojatno doživjeti korekciju cijena i do 15%.

Obzirom da je velika većina investitora opteretila svoje projekte kreditima banaka u

nastavku možemo očekivati korekcije cijena kako bi se ubrzala trenutno usporena

prodaja nekretnina i tako omogućila otplata kredita. Na području jadranske obale

cijene su u poslijeratnim godinama ubrzano rasle. Cijelo područje je vrlo atraktivno i

interes za kupnjom nekretnine na obali je uvijek u porastu. Otvaranjem tržišta

očekuje se i nešto viši interes stranih kupaca iako je taj interes dosta izražen

posljednjih godina i imao je veliki utjecaj na konačno formiranje cijena nekretnina.

Prosječni realni pad cijena trebao bi iznositi do 10% za cijelo područje jadranske

obale. Na ovim lokacijama treba uzeti u obzir da nekretnine ekskluzivne lokacijom

što podrazumijeva blizinu mora i pogled na more cijene će vrlo vjerojatno doživjeti

tek manje korekcije dok nekretnine udaljenije od mora bi trebale doživjeti veću

korekciju cijena. Najsporiji rast cijena nekretnina dosadašnjih godina događao se na

području Slavonije. Cijene m2 su u prosjeku ostale ispod 1.000 €/m2 (osim u užim

centrima većih gradova gdje se u prosjeku cijene kreću do 1.200 €/m2). Obzirom da

je ovo područje ostalo najnerazvijenije i bilježi konstantne negativni saldo unutarnjih

migracija, ovdje možemo i očekivati najveću korekciju cijena nekretnina. (Raiffeisen

Consulting, 2011.)

Visoke cijene građevinskih zemljišta održavaju i visoke cijene stambenih prostora. U

strukturi cijene m2 novoizgrađenih stanova 26% odnosi se na trošak građevinskog

zemljišta, 41% na izgradnju te 15% na trošak PDV-a i porez na dobit. Razlog zašto

cijene nekretnina nisu zabilježile veći pad u proteklih nekoliko mjeseci bez obzira na

drastičan pad potražnje i prodaje, možemo tražiti i u visokim ulaznim troškovima

poput visoke cijene građevinskih zemljišta te cijene izgradnje. Zbog navedenih

visokih troškova značajnije korekcije cijena za pojedine investitore bi značilo, ne

samo neostvarenje profita na nekom projektu, nego i ostvarenje gubitka. Zbog upitne

profitabilnosti projekata većina investitora i dalje ne želi korigirati cijene bez obzirom

na činjenicu da im kapital leži zarobljen u neprodanim nekretninama koje će se u

budućem razdoblju ionako morati prodavati ipak po nižim cijenama. (Raiffeisen

Consulting, 2011.)

3.3. Priprema hrvatskog građevinarstva za Europsku uniju

Cijela zemlja je u proteklom periodu bila usmjerena na pripreme za pristupanje u

EU, što naravno i geopolitički ali i gospodarski odgovara Hrvatskoj. No premda je

fokus vladinih organa i javnosti usmjeren na razna pitanja političkog ili

organizacijskog karaktera, veoma je bilo važno pobrinuti se da naše gospodarstvo

bude osposobljeno pretrpjeti šok ulaska u Europu i dodatno na globalno tržište.

Cjelokupni gospodarski i politički sustav se nalazi pred izazovima o kojima ovisi da li

će se Hrvatska uključiti kao uspješan poslovni partner ili kao resurs radne snage i

prirodnih pogodnosti. (Đukan i ostali, 2004.)

Danas objektivno u Hrvatskoj koja je mala europska i svjetska zemlja, nema velikih

projekata, a trošak rada je značajno niži od europskog, pa i ovako umrvljeno

građevinarstvo može egzistirati. Na programima za koje je potrebna zamašnija

financijska potpora strani izvođači već danas zbog svoje sprege s kapitalom vode

poslove, a naši graditelji javljaju se isključivo kao podizvođači ili parcijalni dobavljači,

zbog naših nelojalnih odnosa i uz kolonijalne uvjete.

3.4. Stvaranje konzorcija domaćih tvrtki

Nekoliko mjeseci prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju i otvaranja tržišta većina

domaćih građevinskih tvrtki na koljenima je i samostalno se ne mogu boriti protiv

svjetskih građevinskih divova. Iako se godinama priča kako bi domaći građevinari

trebali zajednički nastupati na tržištima, to se nije dogodilo. U vrijeme građevinskog

buma u Hrvatskoj čelnici vodećih domaćih građevinskih tvrtki nisu željeli ni čuti za

međusobnu suradnju. Osjećali su se jakima i neuništvima. Danas je situacija uvelike

drugačija. Posla nema, strana konkurencija ubrzano preuzima i ono malo posla, a dio

nekada jakih tvrtki je pred stečajem.

Predstavnici Vlade stoga već mjesecima vode razgovore s domaćim građevinskim

tvrtkama kako bi se dogovorilo njihovo udruživanje i zajednički izlazak na tržište.

Održano je nekoliko krugova razgovora, ali zasad bez konkretnog dogovora, premda

je svima jasno da je to jedini put za opstanak.

Jedan takav konzorcij imao bi pokrivene sve segmente građevinskog posla:

visokogradnju, niskogradnju, opremanje i metalne konstrukcije. Tako udruženi

domaći građevinari imali bi neke šanse u borbi protiv stranih kompanija na domaćem

tržištu, ali i za izlazak na strana tržišta. (www.jutarnji.hr, 2013)

Skeptici napominju da će se i takav konzorcij teško probiti na tržištu Europske Unije i

ostatka Europe, gdje se natječaji za projekte raspisuju po pravilima Europske banke

za obnovu i razvoj, a njihove uvjete domaće kompanije teško mogu zadovoljiti. Uz to,

napominje se da naše građevinske tvrtke nisu prošle restrukturiranje, a radna snaga

im je mnogo skuplja od bugarske ili rumunjske pa su stoga nekonkuretni na tržištu.

Vlada se u pružanje pomoći oko udruživanja domaćih građevinara uključila iz

jednostavnih razloga. Usprkos teškom stanju, i danas se sedam posto od ukupnih

prihoda u Hrvatskoj ostvari u građevinskom sektoru koji zapošljava oko 80.000 ljudi.

Zato je jasno postavljen cilj da se taj sektor pokuša spasiti. Prema nekim

procjenama, iza tog plana stoje Zagrebačka, Privredna i još neke banke koje su

milijunskim iznosima kreditirale domaće građevinare i njihovim spašavanjem zapravo

žele spasiti svoje investicije. Osim toga, više banaka suvlasnice su domaćih

građevinara i u interesu im je da tvrtke ne propadnu.

Iako inicijativa u stručnoj javnosti nailazi na odobravanje, mnogi smatraju kako će

udruživanje, ako ga bude, doći prekasno. Upozorava se da su velike strane

građevinske tvrtke iskoristile vrijeme dok su se domaći građevinari svađali i polako

preuzimale tržište. (www.jutarnji.hr, 2013)

4. BUDUĆNOST HRVATSKOG GRAĐEVINARSTVA U EUROPSKOJ UNIJI

5.1. Perspektiva hrvatskog građevinskog sektora u Eurposkoj uniji

Nakon više od deset godina od podnošenja zahtjeva za pristupanje Europskoj Uniji,

Hrvatska pristupa toj jedinstvenoj nadnacionalnoj zajednici europskih država kao 28.

članica. Pregovaralo se punih osam godina i naša je zemlja prema općem dojmu

imala najteže i najzahtjevnije uvjete, ali to je sudbina koja sasvim sigurno čeka sve

buduće članice, ponajprije zbog toga što su mnogi zasićeni proširenjima i

nezadovoljni spremnošću nekih novih članica. Upitno je koje pozitivne pomake

članstvo u Europskoj Uniji može donijeti hrvatskim građevinarima koji su ionako na

koljenima, jer su potpuno iscrpljeni dugotrajnom krizom. Poznato je naime da je

građevinarstvo grana gospodarstva koja prva osjeti gospodarske probleme, a među

posljednjim koja ih se rješava. Isto je tako jasno da se broj zaposlenih od početka

krize smanjio za četvrtinu. Iako je opće stajalište da članstvo građevinarima neće

donijeti ništa novo jer su mali i međusobno razjedinjeni te u velikim financijskim

teškoćama, ipak valja istaknuti da se tri četvrtine financijskih sredstava koja su

Hrvatskoj namijenjena iz europskih fondova do 2020. odnosi na gradnju raznovrsnih

građevina. Radi se dakle o čak 60 milijardi kuna koje su ponajprije namijenjene

vodoopskrbi, rješavanju problema odlaganja otpada, zaštiti od poplava,

navodnjavanju i prometnoj infrastrukturi. Pitanje je koliki će dio toga velikog kolača,

koji vjerojatno neće biti u cijelosti iskorišten, pripasti hrvatskim građevinarima.

(Građevinar, 2013.)

Nakon dolaska globalne krize, građevinski sektor nikako da ponovno stane na noge.

Pitanje je da li može ulazak Hrvatske u Europsku uniju potaknuti izlazakgrađevinskog

sektora iz krize. Kao primjer možemo uzeti susjednu Sloveniju čiji su se građevinski

giganti ugasili nakon što je ušla u Europsku uniju. Unatoč tome što se radilo o

tvrtkama koje su imale dugogodišnje iskustvo, otvoreno tržište Europe, niže cijene

inozemnih konkurenta napravili su svoje. Slični slučaj očekuje se i kod hrvatskih

građevinskih firmi koje su u ovom trenutku u još gorem položaju u odnosu na

slovenske građevinare u vremenu kada je Slovenija ulazila u Europsku uniju. Naša

situacija je gora zbog gospodarske krize i politike Vlade da pokuša smanjiti rashode

štednjom, čime se smanjuje ionako male mogućnosti da država bude jamac

građevinskim poduzećima pri provedbi velikih inozemnih projekata. Osim toga,

potražnja za građevinskim poduzećima i njihovim radovima znatno je pala prošlih

godina, a i onaj mali broj građevinskih radova za kojima ima potražnje dobivaju

inozemne konkurentne tvrtke te je za vjerovati da će se takav trend nastaviti i u bližoj

budućnosti. Na izazove građevinari namjeravaju odgovoriti spajanjem u konzorcij u

kojem bi bile sve domaće najjače građevinske tvrtke poput Viadukta, Tehnike,

Dalekovoda, Zagorje Tehnobetona, Hidroelektrane-niskogradnje, Zagreb Montaže te

Bilifinger Đuro Đaković Montaže. Iako većina tih poduzeća ima iskustva u radu u

inozemstvu te su stvorili svoje ime, još uvijek se smatra da nisu dovoljno konkurentni

najjačim europskim građevinskim poduzećima. Nije nebitno napomenuti i da

inozemne tvrtke poput austrijskog Starbaga dobivaju kredite od austrijskih banaka po

izrazito niskim kamatnim stopama a radna snaga im je jeftinija od radne snage

hrvatskih građevinskih firmi. Sve to navodi na zaključak da će hrvatskim

građevinskim firmama biti jako teško opstati u Europi. Da je kriza već sada ozbiljno

zahvatila hrvatske građevinare pokazuju i podaci vrijednosti njihovih dionica.

Primjerice, Dalekovod se nalazi u predstečajnoj nagodbi, Tehnika d.d. već nekoliko

godina nije isplaćivala dividendu. Država će vjerojatno pokušati spriječiti propadanje

građevinskog sektora koji broj oko 80.000 zaposlenih, ali prema sadašnjim

pokazateljima i politici Vlade to će biti teško ostvarivo. Osim toga, sve te građevinske

firme čeka rekonstruiranje koje je trebalo provesti već puno ranije.

(www.poslovnipuls.com, 2013.)

Sektor graditeljstva u Republici Hrvatskoj na razini nacionalne ekonomije bio je,

iusprkos krizi ostao, izuzetno značajan segment ukupne gospodarske aktivnosti.

Kako po direktnim učincima kao što su razina udjela u BDP-u i zaposlenosti, tako i po

induciranim učincima na niz drugih gospodarskih djelatnosti počevši od urbanog

planiranja i projektiranja do industrije građevinskog materijala te niza pratećih

industrija u sektoru opremanja.

Šanse su realne; pitanje je sposobnosti, poglavito organizacijske od strane samog

sektora i države da ih se iskoristi. Nakon gotovo u cijelosti završenog ciklusa

ulaganja u cestovne prometnice i u predimenzioniranu stanogradnju, što je također

dio aktualne pozicije u Europskoj uniji, ostaje pitanje kako sudjelovati u drugim

oblicima građevinskih aktivnosti i partnerstava, koji unutar EU postaju sve značajniji:

poslovna infrastruktura, energija i energetska učinkovitost, promet i intermodalni

promet te upravljanje vodama. Sve su to područja koja su, poglavito u tranzicijskim

državama (nove članice EU), snažno poduprte i sredstvima strukturnih i regionalnih

fondova. (Dušek i ostali, 2013.)

4.2 . Nužna promjena modela građevinskog sektora

U ovoj godini očekujemo nastavak negativnih trendova u građevinskom sektoru,

posebno u prvoj polovini godine. Visoka nezaposlenost, stagnacija realnih dohodaka

odnosno nepovoljna kretanja na tržištu rada, koja bi se trebala nastaviti i u ovoj

godini zajedno s procesom razduživanja kućanstava, zadržavat će potražnju za

nekretninama slabom s obzirom na to da je kupnja stambene nekretnine dugoročno

ulaganje na koje snažno utječu očekivanja. Uz to udio "loših kredita" sektora

kućanstava u ukupnim kreditima iznosi 6,17% i ima tendenciju daljnjeg rasta.

Posljedično, ni potražnja ni ponuda stambenih kredita neće se poboljšati u ovoj

godini pa uz znatnu zalihu neprodanih stanova stanogradnja nema poticaja za rast. U

skladu s time očekujemo i daljnju korekciju cijena, pri čemu bi se trebao nastaviti

trend heterogenosti u kretanju cijena nekretnina. (www.seebiz.eu, 2013.)

Naime cijene kvalitetnih nekretnina na atraktivnim lokacijama i dosad su znatno

manje pale nego cijene onih manje kvalitetnih, a očekujemo da bi se to trebalo

nastaviti i u ovoj godini. Konačno, očekujemo da bi građevinski sektor u ovoj godini

mogao pasti za dodatnih 2 – 3% u odnosu na prošlu godinu. Druga polovina godine i

ulazak u Europsku uniju mogli bi donijeti naznake okretanja negativnog trenda. Tome

bi trebala pridonijeti sredstva iz fondova EU s obzirom na to da zamah javnih i

privatnih investicija ne očekujemo. Javni je dug značajno porastao u odnosu na

pretkrizne razine. Uz to, s obzirom na nužnost fiskalne konsolidacije na rashodovnoj

strani i činjenicu da je oko 70% proračunskih rashoda namijenjeno za socijalne

naknade i troškove zaposlenika koji se ne mogu značajnije mijenjati, ambiciozan i

dugo najavljivani plan Vlade za pokretanje novoga investicijskog ciklusa u javnom

sektoru teško može biti realiziran. Prema planovima za ovu godinu (prije rebalansa

proračuna) investicije javnih društava i izvanproračunskih fondova trebale bi iznositi

3,8 mlrd. kuna za projekte u energetici, 8,9 mlrd. kuna za projekte u sektoru prometa

i infrastrukture te još 2 mlrd. kuna u sektoru voda. Međutim izgledno je da će se od

dobrog dijela investicija morati odustati s obzirom na to da su projekcije deficita

izrađene na temelju gospodarskog rasta od 0,7%, što je teško ostvarivo, pa bi i

prihodi mogli podbaciti u odnosu na plan. Uz to novim rebalansom proračuna već je

najavljeno smanjenje investicija Hrvatskih voda i Hrvatskih cesta, a dodatan uteg

realizaciji investicija iz sektora energetike u ovoj godini jest nedostatak potrebne

dokumentacije za izvođenje projekata. Naime jedino je za hidroelektranu Ombla u

potpunosti spremna dokumentacija, no njezina izgradnja nailazi na otpor krugova

zabrinutih za utjecaj na okoliš. Stoga značajnije infrastrukturne projekte financirane

rastom javnog duga u ovoj godini ne treba očekivati, kao ni privatne investicije, za

koje je preduvjet smanjenje administrativnih barijera i ubrzanje procedura. Potencijal

za rast i razvoj građevinskog sektora vidimo u projektima koji se mogu financirati

sredstvima iz fondova Europske unije koja će biti namijenjena financiranju velikih

infrastrukturnih projekata, posebno iz područja prometa i energetike, ali i manjim

projektima poput obnove i izgradnje škola, vrtića i sportskih dvorana te certificiranje

zgrada. Uz projekte izgradnje velikih hidroelektrana (Ombla, Kosinj), velik potencijal

leži i u iskorištavanju energije vjetra, čemu bi mogao pridonijeti i zakonodavni okvir

kojim se jamči otkupna cijena. (www.seebiz.eu, 2013.)

Tako bi u godinama pred nama u građevinskom sektoru u fokusu trebali biti obnovljivi

izvori energije, projekti navodnjavanja (svega 0,5% obradivog zemljišta je

navodnjeno, što je znatno manje nego u zemljama regije), projekti zbrinjavanja

otpada i otpadnih voda, projekti opskrbe vodom te izgradnja kanalizacije. U

prometnoj infrastrukturi naglasak je na razvoju integriranog prometa (povezivanje

morskih i riječnih luka, cesta i željeznica), obnovi željezničkih pruga, izgradnji

međunarodnih prometnih koridora koji prolaze kroz Hrvatsku (primjerice koridor C5,

koji povezuje Mađarsku s lukom Ploče preko Bosne i Hercegovine) i graničnih

prijelaza. Uz to očekujemo i početak radova na izgradnji novoga putničkog terminala

Zagrebačke zračne luke, za koji je EIB odobrio zajam u vrijednosti od 120 mil. eura.

Koncesija na 30 godina za izgradnju terminala prošle je godine dodijeljena

francuskom konzorciju ZAIC, no u projektu bi trebale sudjelovati i hrvatske

građevinske kompanije. (www.seebiz.eu, 2013.)

S druge strane ulazak na veliko jedinstveno europsko tržište sa sobom nosi izazove

za hrvatske građevinske kompanije. Naime velike europske kompanije, koje su

uglavnom konkurentnije od hrvatskih, mogle bi iskoristiti situaciju i nametnuti se na

domaćem tržištu. Domaće tvrtke su s druge strane orijentirane uglavnom na domaće

tržište i teško se mogu uhvatiti u koštac s velikim europskim tvrtkama, zbog čega

očekujemo da određeni broj tvrtki neće opstati. Nadalje očekujemo konsolidaciju

tržišta i preuzimanje dijela domaćih tvrtki od strane moćnijih europskih kompanija.

Izlaz za domaće tvrtke leži u stvaranju fleksibilnih i konkurentnih klastera utemeljenih

na dobro poznatom znanju i sposobnosti.

Unatoč snažnom padu tijekom posljednje četiri godine, građevinski sektor nije bez

perspektive, naprotiv. Međutim model razvoja i rasta građevinskog sektora kakav

smo vidjeli u godinama prije krize je iscrpljen. S jedne strane životni standard

stanovništva bitno je slabiji nego prije krize i uz blage stope gospodarskog rasta u

idućih nekoliko godina ne očekujemo njegovo bitnije poboljšanje. Uz to zaliha

neprodanih stanova još je uvijek značajna, a njezino smanjenje jedan je od

preduvjeta, uz oporavak potražnje, za intenziviranje djelatnosti u području

stanogradnje. Za velike infrastrukturne projekte nedostaje i javnoga i privatnoga

kapitala, pa je za oporavak građevinskog sektora važno iskoristiti sredstva EU. Time

bi se značajno poboljšali izgledi domaćega gospodarstva u idućim godinama.

(www.seebiz.eu, 2013.)

6. ZAKLJUČAK

Globalna gospodarska kriza koja se kao lančana reakcija izazvana recesijom u

zemljama američkog kontinenta proširila svijetom, zahvatila je početkom 2008.

godine i Hrvatsku i tako pogodila sve njene privredne grane. Kako vrijeme više

odmiče, vidljivija je prava dimenizja i veličina ove krize. Stanje u gospodarstvu u

Hrvatskoj nije samo posljedica globalnog stanja, već i posljedica politike koja se

vodila od osamostaljenja do danas.

Građevinarstvo je grana koja je bila prva na udaru i najviše je pogođena ulaskom u

recesiju. Ujedno i oporavak građevinarstva će biti najduži.

Sasvim je sigurno da su hrvatski građevinari u vremenima obilja vrlo malo razmišljali

o drugačijim vremenima kada prestanu velika ulaganja i da nisu za znatnije promjene

okolnosti imali nikakve rezervne poslovne strategije. Takva nepripremljenost zaista

čudi jer je građevinarstvo i otprije podložno ciklusima, većim ili manjim uzletima, ali i

velikim padovima. Čini se, također, da su razmišljanja o nekim većim poslovima u

inozemstvu zaista nerealna, bez obzira na to što u takvim poslovima hrvatske tvrtke

imaju mnogo iskustva. No ti su poslovi najčešće dobivani u vrijeme zajedničke

države kada su sve građevinske tvrtke bile višestruko jače i kada su zajedno

nastupale s proizvođačima opreme. No ta su tržišta, poput dijela arapskih zemalja ili

na prostoru negdašnjeg SSSR-a odavno i čini se zauvijek izgubljena. Preostaje dakle

rad u vlastitoj zemlji i u bližoj okolici jer građevinarstvo je uslužna djelatnost kojoj su

takva tržišta i prirodna i normalna. Izlazak na daleka tržišta moguć je samo s nekim

znatno većim i financijski jačim. Postoji još dakako i prodaja radne snage, što je i

dosad bila praksa.Ostaje samo domaće tržište ili tržište susjednih zemalja, ali bi

pritom trebalo pokušati ukloniti sve moguće prepreke po kojima su domaći izvođači u

nepovoljnijem položaju prema stranim izvođačima, bilo po pitanju bankovnih

jamstava ili prema propisanim referencijama koje ionako ne mogu steći. Vjerojatno

se dio problema može spriječiti licenciranjem, ali možda ne treba bježati ni od nekog

tipa nacionalne povlastice, dakako bez narušavanja slobodne tržišne utakmice.

Posebno i stoga što takve povlastice, često i bez ikakve propisane norme, postoje i

na mnogim drugim tržištima.

Kao mala država i ekonomija, Hrvatska ne može presudno utjecati na sveukupni tijek

i neophodno je prilagođavanje zahtjevnim uvijetima vanjskog tržišta jer pasivno

promatranje nije riješenje već se nastala kretanja nastoje okrenuti u vlastitu korist.

LITERATURA

1) Jurčić, Lj.: Ekonomska politika Hrvatske u 2011. godini – Izlazak iz recesije ili

daljnja stagnacija?, Novosti, www.novossti.com 2011.

2) Strategija regionalnog razvoja Republike Hrvatske 2011.-2013., Ministarstvo

regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, 2010

3) Zdunić, S.: Razvojni trenutak hrvatskog gospodarstva i socijalna država,

Ekonomski institut, Zagreb, 1996

4) Medić, Đ.; Radošević, D.: Politička ekonomija post-tranzicijskih zemalja,

Ekonomski fakultet, Zagreb, 2010

5) Hećimović, M.: www.laburisti.com 2010

6) Sredisnji drzavni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Eu.

www.vlada.hr 2008.

7) Medanić, B.: Recentna razina i bonitet upravljanja i rukovođenja u hrvatskom

građevinarstvu, Ekonomski Pregled, Osijek, 2005.

8) Hrvatska gospodarska komora, Sektor za graditeljstvo i komunalno gospodarstvo,

Zagreb, 2010.

9) Gospodarska kretanja, Hrvatska gospodarska komora, Centar za

makroekonomske analize, Zagreb, 2011.

10) Analiza: kako je tonuo građvinski sektor od 2008 do danas, www.poslovni.hr,

2012.

11) Tržište stambenih prostora 2020, Raiffeisen Consulting d.o.o. Zagreb, 2011.

12) Đukan, P.; Đukan S.; Žderić, Ž.: Priprema hrvatskog građevinarstva za Europsku

uniju, Građevinar br.56, Zagreb, 2004.

13) Ujedinjenje gradevinara: spajamo 7 tvrtki da se obranimo od mocnih europskih

konzorcija www.jutarnji.hr, 2013

14) Matković, t.: Utjecaj ekonomske krize na tržište rada, www.undp.hr , 2011.

15) Barić, V.: Proračunski deficit i javni dug , www.efzg.hr, 2012.

16) Fina, obrađeni podaci iz kvartalnih statističkih izvještaja za razdoblje I.-IX.2011.,

2011.

17) Hrvatska gospodarska komora, Hrvatsko gospodarstvo u 2012. godini, Zagreb,

2012

18) Neizvjesna budućnost i možda spasonosni fondovi, Građevinar br.65, Zagreb,

2013

19) Imaju li hrvatski građevinari budućnost na EU tržištu?, www.poslovnipuls.com,

2013.

20) Građevinski sektor mora mijenjati model, stanovi će biti još jeftiniji,

http://www.seebiz.eu, 2013.

POPIS TABLICA STRANICA

Tablica 1.: Osnovni makroekonomski pokazatelji hrvatskog gospodarstva 4

Tablica 2.: Tabelarni prikaz vrijednosti izvršenih građevinskih radova, broja 28

zaposlenih i produktivnosti

POPIS GRAFIKONA STRANICA

Grafikon 1. : Stope rasta BDP-a, stalne cijene 7

Grafikon 2.: Promjene proračunskog deficita 12

Grafikon 3. : Fizički obujam građevinskih radova 26

Grafikon 4. : Godišnja promjena zaposlenih u građevinarstvu 29

Grafikon 5. : Visina prosječne isplaćene plaće 31

Grafikon 6. : Visina prosječne isplaćene neto plaće ukupno i u građevinarstvu

32

Grafikon 7. : Broj kupoprodaja stanova i cijene stanova

34

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom: STANJE GRAĐEVINSKOG

SEKTORA REPUBLIKE HRVATSKE U VRIJEME GOSPODARSKE KRIZE izradio

samostalno pod voditeljstvom prof.dr.sc. Nele Vlahinić - Dizdarević. U radu sam

primijenio metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristio literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na

uobičajen, standardan način citirao sam i povezao s korištenim bibliografskim

jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim

stranicama Fakulteta.

Student

Nenad Buha