SPORTSKA MEDICINA

Uloga liječnika sportske medicine

Svrha rada liječnika sportske medicine se može ukratko opisati kao briga o zdravlju sportaša. Danas u

RH tu ulogu službeno ima specijalist sportske medicine, odnosno specijalist medicine rada i sporta.

Takav liječnik nakon pregleda budućeg sportaša daje ili ne daje dozvolu za bavljenje nekim sportom.

Prema tome rezultat obrade liječnika može biti da je sportaš sposoban( bez ograničenja) za trening i

natjecanje, privremeno nesposoban( radi nejasnog zdravstvenog stanja ili akutne bolesti), ograničeno

sposoban( odnosno sposoban za umjeren trening- nesposoban za natjecanje ili sposoban samo za

određene sportove- za ostale nesposoban) i nesposoban za trening i natjecanje.

Možda je najvažnije shvatiti da osnovna uloga liječnika sportske medicine nije liječenje već prevencija

svega onoga što u sportu može negativno utjecati na zdravlje sportaša. Prema tome onaj kirurg koji

operira pacijenta sa ozljedom koljena zadobivenom tijekom nogometne igre nije liječnik sportske

medicine kao što nije i onaj fizijatar koji određuje tretman medicinske rehabilitacije nakon te operacije.

Suprotno tome, liječnik sportske medicine svojim radom treba spriječiti ozljedu i brinuti se općenito o

zdravlju sportaša, odnosno treba čak i ne dozvoliti bavljenje sportom onoj osobi koja nije za to

zdravstveno sposobna.

Ocjenu sposobnosti sportaša liječnik sportske medicine dalje temeljem pregleda koji uključuje uzimanje

općih podataka( opća i sportska anamneza), antropometrijskih mjerenja(visina, težina, vitalni kapacitet,

opseg prsnog koša), kliničkog pregleda i funkcionalnih ispitivanja(spirometrija, EKG).

Laboratorijski nalazi kao i bilo koja dodatna pretraga ili obrada nekog drugog specijaliste (interniste,

ortopeda, infektologa, dermatologa…) su stvar procjene i iskustva liječnika sportske medicine. Ipak za

neke određene sportove postoji obveza čitavog niza pretraga koje liječnik sportske medicine mora

učiniti da bi dao konačnu ocjenu (primjerice za ronjenje…)

Pregled je svakako preventivnog karaktera, a može biti obavljen prije početka bavljenja sportske

aktivnosti (prethodni), za vrijeme bavljenja sportskom aktivnošću (prema Zakonu o športu NN 71/06 u

športskom natjecanju može sudjelovati osoba, za koju je u razdoblju od najviše šest mjeseci prije

početka športskog natjecanja utvrđena zdravstvena sposobnost osim ako propisima nacionalnog

športskog saveza nije određeno kraće razdoblje.), te bilo kada - prema potrebi (potreba se određuje

ovisno o nekoj specifičnoj situaciji).

Na osnovu anamneze i sportske anamneze, kliničkog pregleda cijelog tijela, antropometrijskih mjerenja

i funkcionalne dijagnostike liječnik sportske medicine može dati konačnu ocjenu sposobnosti sportaša.

Najosjetljiviji dio pregleda može biti uzimanje anamneze jer mladi sportaši mogu umanjivati svoje

tegobe ili prešutjeti neke ranije bolesti (disimulacija) iz straha da neće dobiti dozvolu za bavljenje

sportom.

Kako smo već spomenuli liječnik sportske medicine može (ali ne mora – ukoliko procjeni da nije

potrebno) tražiti još neke dodatne preglede, funkcionalna i ina druga testiranja, obrade kod liječnika

određenih medicinskih specijalnosti ….

Danas se ipak uvodi kao obaveza da se prije davanja konačne ocjene sposobnosti moraju učiniti u

svakom slučaju najnužnije pretrage poput osnovnih laboratorijskih nalaza, spirometrije i EKG.

Ovo, sve do sada navedeno je uloga liječnika sportske medicine u najužem smislu, međutim kako je

neosporno da napori u vrhunskom sportu danas, često nadmašuju fiziološke mogućnosti organizma

sportaša, svrha rada liječnika sportske medicine je nemjerljivo šira od obavljanja rutinskih pregleda i

formalnog ocjenjivanja sposobnosti sportaša.

Nažalost, danas ne vrijedi više staro pravilo iz doba početaka olimpijskih igara kada se smatralo da je

bavljenje sportom zdravo jer sport jača i tijelo i duh. “Mens sana in corpore sano“ (zdrav duh u zdravom

tijelu) je stara latinska izreka koja se danas kao uobičajen moto raznih sportskih klubova naprosto

zloupotrebljava. Kad govorimo o profesionalnom sportu (vrhunski sport je u potpunosti

profesionaliziran) onda bi prije vrijedila izreka da suvremeni, natjecateljski sport djeluje negativno na

duh i tijelo. Da je tomu tako imamo beskonačno puno primjera, a kada bi navodili po imenice sportaše

kojima je upropašteno zdravlje tijekom bavljenja vrhunskim sportom, premalo prostora bi bilo na

stranicama i cijele ove knjige.

Navodimo samo neke uobičajene, svima dobro poznate situacije, u sportu danas: sretan je onaj skijaš -

natjecatelj koji je samo jednom u karijeri operirao koljeno, a oni koji nisu uopće operirani su izuzeci koji

potvrđuju pravilo. Ili još gori primjer: mlade žene koje se bave vrhunskim sportom nerijetko postaju

dismenoroične (poremećaj menstrualnog ciklusa do gubitka menstruacije- amenoreja), ali to malo koga

zabrinjava. Što je najgore čak i roditelji tih sportašica su uvjereni da je to manje-više normalno i da je to

samo mali problem na putu do uspjeha?!

A kada se uz tijelo ošteti i psiha onda dolazi do pretreniranosti koje je ustvari kronično i teško izlječivo

stanje mnogih vrhunskih sportaša (naročito atletičara i plivača dugoprugaša).

Iz ovih nekoliko primjera možemo naslutiti obim posla liječnika sportske medicine. Nažalost klubovi

nemaju financijskih sredstava platiti liječnika ili liječnike koji će se brinuti o njihovim sportašima pa je

rad liječnika sportske medicine bitno ograničen financijama.

Da bi obavljao osnovnu funkciju prevencije sportskih ozljeda, sindroma prenaprezanja, pretreniranosti i

raznih drugim bolesnih stanja, liječnik sportske medicine bi morao tijesno surađivati sa trenerima i biti

gotovo u detalje upoznat sa trenažnim procesom. S druge strane liječnik sportske medicine mora znati

sam ili ako ne zna, onda znati kome i gdje uputiti sportaša na razna funkcionalna testiranja čiji parametri

pomažu trenerima u planiranju treninga, ali što je još važnije rezultati funkcionalnih testiranja su

objektivni pokazatelji funkcionalnog statusa sportaša i samim tim vrlo korisni u očuvanju zdravlja

sportaša.

Funkcionalna dijagnostika i testiranja sportaša. Kao što je već rečeno, različite sposobnosti i

karakteristike sportaša potrebno je pratiti i iz zdravstvenih razloga ali i iz razloga praćenja trenutnog

stanja ili uspješnosti trenažnog procesa. Podaci kao što su EKG i stres EKG, krvni tlak kao odgovor na

aktivnost i ispitivanje plućnih funkcija čine sastavni dio zdravstvenog pregleda, ali osim toga provode

se i dijagnostički postupci prema kojima se mogu izraditi preporuke za trening. U sportskoj dijagnostici

područja testiranja se najčešće dijele na mjerenja morfoloških karakteristika, motoričkih sposobnosti

i funkcionalnih sposobnosti krvožilnog sustava organizma.

Pri mjerenju morfoloških karakteristika najčešće uzimane mjere su visina, težina, postotak tjelesne

masti (sastav tijela) te različite mjere dužina, opsega i raspona pojedinih dijelova tijela. Ovi postupci

služe za praćenje sportaša, posebno u vrijeme rasta i razvoja ali mogu poslužiti i za određivanje

somatotipa. Somatotipologija ima za cilj klasificirati sportaše u pojedini somatotip (endomorfni,

ektomorfni ili mezomorfni) u svrhu selekcije sportaša za pojedini sport. Osnovni cilj ovakve

klasifikacije je selekcija sportaša za pojedini sport. Tako endomorfni tip nije za košarku i odbojku dok

ektomorfni ima predispozicije za te sportove. Mezoforni (atletski) tip je poželjan u većini sportova.

Endomorfni tip ima previše potkožne i općenito tjelesne masti pa ima neke osobine koje bi trebali imati

sumo - borci ili dizači utega. Ektomorfni tipovi imaju relativno dulje kosti, višeg su rasta pa su pogodni

za sportove u kojima je bitna visina ( skok u vis, košarka, odbojka...). Međutim sportaši ovakve građe su

pogodni zbog svojih karakteristika i za sportove izdržljivosti (maraton, ultramaraton...). Ipak, treba

posebno istaknuti su sportaši rijetko čisti endo, ekto ili mezomorfni tipovi već da obično imaju osobine

koje su mješavine dva, ili rjeđe sva tri tipa. Relativno česta kombinacija su sportaši sa osobinama

mezomorfnog i endomorfnog tipa.

Sastav tijela moguće je odrediti podvodnim vaganjem, ali obično mjerenje kožnih nabora je dovoljno

pouzdan i daleko najjednostavniji način procjene potkožne masti. Ovisno o sportu preporučeni postotci

masnog tkiva su naravno različiti ali i za muškarce i za žene postoji najmanja preporučena vrijednost

esencijalne masti neophodne za život. Za sportaše je to oko 3-4% dok je za žene više, oko 8-12%. U

slučaju izrazitog smanjenja masne mase u žena dolazi do poremećaja menstrualnog ciklusa zbog

nemogućnosti aktivacije estrogena u masnom tkivu (tablica 1).

Tablica 1. Postotci tjelesne masti po populacijama

Motoričke sposobnosti ovisno o samoj sposobnosti mjere se nekim od uređaja ili na posebno

konstruiranim poligonima. Ovdje ćemo samo spomenuti osnove. Najčešće mjerene motoričke

sposobnosti su:

Jakost- mjeri se dinamometrom, i to je najveća sila koju je moguće proizvesti izometričkom

kontrakcijom mišića. Ako dobivenu jakost u Newtonima podijelimo s tjelesnom masom dobiti ćemo

relativnu jakost u N/kg što je ponekad bolji pokazatelj posebno za vrijeme rasta.

Snaga-mjeri se često indirektnim metodama kao npr. skok u vis s mjesta (Sargentov test) ili skok u dalj

s mjesta koji će mjeriti eksplozivnu snagu, ili npr. brojem ponavljanja sklekova, pretklona u sjedu ili

podizanja neke težine što daje informacije o repetitivnoj snazi.

Brzina- osim satova za mjerenje vremena za mjerenje brzine je ponekad pogodno imati sustave sa foto

stanicama koji omogućavaju da se u tijeku testiranja prate rezultati na pojedinim dionicama, ovisno o

udaljenosti na kojoj su foto stanice postavljene što može dati uvid u pojedine energetske kapacitete i

njihovu učinkovitost ili nedostatke u tijeku utrke

Koordinacija i agilnost-najčešće se mjere u sustavu različitih poligona koji zahtijevaju brze i česte

promjene smjera

Ravnoteža- za mjerenje ravnoteže mogu se koristiti obične ravnoteže platforme ili razni testovi koji se

izvode na zahtjevnom prostoru ili na jednoj nozi. Također, mogu se koristiti sofisticiraniji sustavi

platformi sa ili bez vizualnog navođenja kao što su SportKat ili Biodex Balance platforme. Testira se

obično i statička i dinamička ravnoteža.

Fleksibilnost (savitljivost) je sposobnost izvođenja maksimalne amplitude pokreta u nekom zglobu ili

skupini zglobova. Direktnim načinom fleksibilnost nekog zgloba mjerimo kutomjerima, flekismetrima

ili goniometrima dok se u sportu češće koriste indirektni testovi koji promatraju pomake u pokretu kroz

udaljenosti dvije točke pa s rezultat često izražava u centimetrima. Poznatiji testovi su „Sit and Reach“

(dohvat u sjedu) i iskret palicom za mjerenje fleksibilnosti u ramenom pojasu.

Motoričke sposobnosti su u većoj ili manjoj mjeri prirođene osobine svih ljudi, prema tome neko po rođenju ima

osobinu da može brzo potrčati. Netko drugi može bez problema učiniti “špagu“ što za ovog prvog može biti

nezamislivo. Mogli bi se ovakvih primjera nabrajati puno, međutim osnovno je pitanje koliko se može na

motoričke sposobnosti ljudi (sportaša) utjecati treningom? Iako je opće prihvaćeno mišljenje da se treningom

mogu značajno mijenjati motoričke sposobnosti, to je ipak jako upitno. Sigurno je da se na fleksibilnost može

značajno više utjecati nego na koordinaciju i brzinu. Isto se tako jakost i snaga mogu treningom više mijenjati

nego ravnoteža.

Najmanje se vjerojatno može utjecati na eksplozivnu brzinu i koordinaciju, pokušati te osobine bitno mijenjati je

slično kao kad bi nekoga koji je rođen bez sluha i glasa za pjevanje učili opernom pjevanju iako je naravno i u

tom prostoru moguć napredak.S druge strane zasigurno se treningom mogu najviše mijenjati motoričke

karakteristike poput snage i jakosti.

Razumljivo je da je testiranje motoričkih osobina sportaša je samo po sebi nedovoljno. Primjerice, ako

je netko snažan postavlja se pitanje koliko dugo može iskazivati tu snagu i na kom nivou? Ili uzmimo za

primjer sprintera koji je postiže odlične rezultate na 100 metara, to ne znači da će biti isto tako dobar na

400 metara, a najmanje znači da je dobar maratonac.

Očito je, radi se o različitim izdržljivostima (kondiciji) . Testiranje funkcionalnih sposobnosti sportaša

se odnosi upravo na određivanje aerobnih i anaerobnih sposobnosti (izdržljivosti) sportaša

Aerobne sposobnosti. Aerobni kapacitet se mjeri maksimalnim primitkom kisika u jedinici vremena

(minuti). Može se izraziti u apsolutnim (u litrama kisika po osobi u 1 minuti) ili u relativnim

vrijednostima (u mililitrima kisika po kilogramu tjelesne mase u jednoj minuti, a relativna vrijednost se

izračuna jednostavno tako da se apsolutna vrijednost podijeli sa brojem kg tjelesne mase sportaša). Tako

se prosječne vrijednosti VO2max u netrenirane populacije se kreću oko 2.5 l O2, u dobro treniranih

sportaša aerobno - anaerobnih sportova oko 5 l, a najveće izmjerene vrijednosti su nađene u

dugoprugaša i čak prelaze 7 l .

Prema tome što je veća mogućnost primitka kisika (plućni i srčani kapaciteti, kapaciteti krvnih

transportnih mehanizama za kisik…) to je veća aerobna izdržljivost i predispozicija sportaša za

bavljenje pretežno aerobnim sportovima poput veslanja, plivanja na duge pruge, trčanja na duge pruge,

triatlona, biciklizma i sl. Aerobni kapacitet se može mjeriti direktno i indirektno.

Direktno mjerenje aerobnih sposobnosti. Kako je maksimalni primitak kisika mjera aerobnih kapaciteta

organizma i govori o aerobnoj treniranosti sportaša, tako veće vrijednosti maksimalnog primitka kisika

označavaju bolju aerobnu treniranost sportaša. Stoga se očekuje se da će sportaši iz čistih aerobnih

sportova od toga imati značajnu korist (vidi poglavlje Metabolizam u Fiziologiji). Unatoč tome što

sportaši iz čisto anaerobnih sportova ne koriste u tijeku natjecanja aerobne izvore energije nego

uglavnom adenozin-trifosfat (ATP), kreatin-fosfat (KP) i neki anaerobnu glikolitičku energiju, i kod tih

sportaša je potrebna određena razina aerobnih sposobnosti koje omogućavaju brži oporavak.

Postupak mjerenja aerobnih sposobnosti direktnom metodom, spiroergometrija, podrazumijeva test do

otkaza, tj. progresivnog intenziteta, na nekom od ergometara i mora se stoga provoditi s oprezom.

Ergometri koji se koriste su obično pokretna traka ili bicikl ergometar, a poželjno je i korištenje sport-

specifičnih ergometara kao npr. veslački, kajakaški ergometar ili ergometar za skijaško trčanje ako je na

raspolaganju u laboratoriju.

Spiroergometrijski pokazatelji prate se nekim od sustava za analizu izdahnutog zraka. Metoda «breath

by breath» omogućava analizu zraka u svakom izdahu i daje najpreciznije podatke jer nije potrebno

čekati 30 sekundi za analizu uzorka kao kod starijih uređaja s komorom za miješanje. Nakon testiranja

moguće je za svakog ispitanika odrediti anaerobni tj. ventilacijski prag, te vrijednosti funkcionalnih

parametara pri pragu kao i vrijednosti parametra pri maksimalnom opterećenju. Povezanost

ventilacijskog praga određenog na ovaj način i pravog anaerobnog praga određenog iz koncentracije

laktata u krvi je više puta potvrđena.

Aerobne sposobnosti možemo predstaviti i kroz metaboličke jedinice (MET). Jedan MET odgovara

potrošnji od 3,5 ml kisika/min*kg-1. Maksimalna MET prosječnog muškaraca je oko 12 METS, a u žena

oko 10-11. Kod vrhunski aerobno treniranih sportaša vrijednosti su i do dva puta veće.

Slika 1. Testiranje aerobnih sposobnosti- Spiroergometrija

Indirektno mjerenje aerobnih sposobnosti (procjena). Kako direktno mjerenje zbog određenog

rizika za zdravlje nije uputno provoditi kod rekreativaca ili osoba koje imaju u zdravstvenom statusu

neku od kontraindikacija tada se mogu primijeniti neki od testova procjene aerobnih sposobnosti.

Također ovi testovi se mogu provoditi i u slučaju da nemamo opremljen laboratorij za spiroergometriju i

kod vrhunskih sportaša ali je potrebno uzeti u obzir njihovo odstupanje od pravih vrijednosti. Testovi

procjene temeljem praćenje nekog drugog pokazatelja (npr. frekvencije srca ili pređene metraže i sl.)

daju približnu informaciju o stupnju aerobne izdržljivosti. Nedostatak ovih testova je što nije moguće

najčešće odrediti zone intenziteta niti anaerobni prag koji bi dalje bili korišteni u planiranju i

programiranju treninga. Najpoznatiji testovi za procjenu maksimalnog primitka kisika su Astrandov test

na biciklu ergometru (procjenjuje primitak kisika temeljem frekvencije srca) , Conconijev test na

pokretnoj traci, Cooperov test, Queen's College Step Test, Beep (bleep) test i sl.

Anaerobne sposobnosti. Anaerobnu sposobnost sportaša u osnovi označava aktivnost sustava

anaerobne glikolize. Osnovni sustav koji je odgovoran za brzo stvaranje energije nakon što se u vrlo

kratkom vremenu potroši raspoloživi ATP i kreatin fosfat je razgradnja glukoze bez prisustva kisika

(anaerobna glikoliza). Mliječna kiselina izaziva umor i time direktno smanjuje aktivnost muskulature.

Logično s povećavanjem intenziteta sportskog opterećenja, povećava se i količina mliječne kiseline u

krvi. Kad mliječna kiselina u krvi dosegne vrijednost od oko 4 mmol/L krvi tada govorimo o

anaerobnom pragu. Teoretski, kad bi sportaš nastavio sa istim intenzitetom opterećenja (pri kojem je

izmjerena upravo ta količina mliječne kiseline u krvi) mogao bi nastaviti s takvom aktivnošću vrlo dugo

( dok ne bi iscrpio sve energetske mogućnosti). Naravno da je velika razlika između trenirane i

netrenirane osobe, tako je intenzitet aktivnosti pri stanju anaerobnog praga (mliječna kiselina oko 4

mmol/L) daleko viši kod trenirane osobe; primjerice slabije trenirana osoba može trčati brzinom od 10

km/h, a dobro trenirana 20 km/h pri stanju anaerobnog praga). Ako se i dalje povećava intenzitet

aktivnosti povećava se količina mliječne kiseline u krvi iznad anaerobnog praga. Maksimalno izmjerene

količine mliječne kiseline u krvi kod vrhunski treniranih sportaša prelaze čak i količinu od 20 mmola/L

krvi.

Ovakve sposobnosti sportaša se najbolje izražavaju preko laktatne krivulje u kojoj je iskazano

povećanje mliječne kiseline u krvi ovisno o povećanju opterećenja.

Laktatna dijagnostika Trenutnu aktivnost sustava anaerobne glikolize najlakše je pratiti direktnim

mjerenjem koncentracije mliječne kiseline (laktata) u krvi. Pri nižim intenzitetima aktivnosti, kada

krvožilni sustav doprema dovoljno kisika potrebnog za izvršenje rada, koncentracija mliječne kiseline

raste u organizmu vrlo sporo. Pri tim nižim intenzitetima organizam svojim puferskim sustavima i

cirkulacijom uspijeva usporiti nakupljanje mliječne kiseline i njena koncentracija je uglavnom stalna tj.

između 0,6 i cca 3,5 mmol/L krvi. Ako se intenzitet aktivnosti povećava, tada se uz aerobno dobivanje

energije dodatno značajno uključuje dobivanje energije procesom anaerobne glikolize te do naglog

nagomilavanja mliječne kiseline, jer organizam više nije u stanju puferskim mehanizmima i

cirkulacijom otklanjati toliku količinu mliječne kiseline iz mišića. Brzina daljnjeg nagomilavanja

mliječne kiseline ovisit će o aerobnim kapacitetima koji će oksidirati mliječnu kiselinu, o sposobnosti

neaktivne muskulature da jedan dio mliječne kiseline veže na sebe, te o intenzitetu aktivnosti. Mjerenje

maksimalne koncentracije mliječne kiseline uz praćenje vrijednosti frekvencije srca i npr. vremena na

nekom testu u više ponavljajućih mjerenja kroz sezonu može kod sportaša dati uvid u sposobnosti

dobivanja energije iz tog sustava. Ipak, mnogo korisnije od jednog mjerenja nakon testa je višekratno

mjerenje laktata laktatnom krivuljom (npr. u plivanju, skijaškom trčanju, veslanju). Rezultat takvog

testiranja u kojem se pri progresivnom opterećenju u stupnjevima, gdje je svaki stupanj sve teži i traje

najmanje 3 minute, je određivanje anaerobnog praga i određivanje zona intenziteta. Primjer laktatne

krivulje je na Slici 2., uz pretpostavku da je anaerobni prag ovog sportaša točno na 4mmol/L.

Napominjemo da je u nekih sportaša prag nešto viši ili niži pa je prije same laktatne krivulje potrebno

provesti i postupak mjerenja individualnog anaerobnog praga (IANP). U interpretaciji testova laktata

treba biti izuzetno oprezan jer stagnacija ne znači i nedostatak napretka jer su možda adaptacije

postignute kroz neki drugi, npr. aerobni sustav.

Slika 2: Laktatna krivulja

Ipak, preko laktatne krivulje se samo indirektno mjeri anaerobna izdržljivost sportaša. Postoje i

metode direktnog mjerenja anaerobne izdržljivosti koje se danas u praksi sve češće i koriste.

Direktno mjerenje anaerobne izdržljivosti Moguće ju je mjeriti različitim testovima, često se

koristi Wingate test: na bicikl ergometru ispitanik u 30 sekundi maksimalnom brzinom pedalira protiv

konstantnog otpora (čista anaerobna aktivnost) te se bilježi maksimalna anaerobna snaga, a kroz

obavljeni rad izračunava se maksimalan anaeroban kapacitet ispitanika. Ponavljanjem ovog testa u

određenim vremenskim razmacima, može se direktno pratiti kapacitet anaerobne izdržljivosti sportaša.

SPORTSKE OZLJEDE

Sportske ozljede u širem smislu su ozljede koje nastaju tijekom bilo koje kineziološke aktivnosti. Nastaju, kao i ozljede koje nisu vezane za sport, pod izravnim ili neizravnim utjecajem sile na tijelo sportaša; u ovom udžbeniku se posebno obrađuju ozljede lokomotornog aparata. Ozljede u sportu su daleko najčešće izražene na koži i sustavu organa za pokretanje, ali naravno da ozljeđen može biti bilo

koji drugi dio tijela sportaša. Sportska traumatologija predstavlja veliki dio problematike kojim se susreće liječnik sportske medicine. Iako se čini potpuno jasno da su ozljede sastavni dio sporta, ipak potrebno je precizno pojasniti uzročnu povezanost ozljede i sportskih aktivnosti uopće kao i povezanost ozljeda i nekog određenog sporta.Kao prvo treba shvatiti da se u svakom se sportu ozljeda može desiti kao i u bilo kojoj životnoj aktivnosti kao primjerice od šetanja ulicom pa do gledanja televizije.Analizirajmo šetanje ulicom, jasno je da ako je ulica prometna, ozljeda se može desiti jer neoprezan vozač može autom naletiti na pješaka. Može se reći da je to rizik šetanja prometnom ulicom (nažalost, danas su skoro sve prometne). S druge strane možemo se šetati ulicom, stati na sklisku površinu, pasti i ozlijediti ručni zglob. Ovakvih ozljeda svakodnevno ima bezbroj, a dešavaju se u kućnim (primjerice skliski pod kupaonice), ali i vanjskim uvjetima ( pogotovu u snježnim uvjetima ili pri poledici).Ovo prvo možemo shvatiti kao specifičnu ozljedu u okviru uvjeta koji vladaju prometnom ulicom, tako da se više nitko i ne čudi kad se takva ozljeda desi ( brza vožnja, vozač u alkoholiziranom stanju, iznenadni kvar na automobilu…..)Ovo drugo možemo shvatiti kao rizik općenito pri bilo kojoj ljudskoj aktivnosti koja uključuje hodanje nekom skliskom površinom, jer ozljeda ručnog zgloba zbog poskliznuća i pada na ispruženu ruku ne mora se, naravno, desiti samo na prometnoj ulici.Povucimo paralelu sa sportom: ukoliko na nogometnoj utakmici igrač ozlijedi koljeno i zadobije ozljedu meniskusa kažemo da je specifična ozljeda za nogomet jer su takve ozljede vjerojatne i uostalom česte pri igranju nogometa i to pogotovo na travi. Zašto: trava i zemlja su za stopalo ¨ljepljiva¨ podloga (pogotovo po kiši), ukoliko stopalo (kopačka, tenisica..) ostane zakratko fiksirano za podlogu u više ili manje vanjskoj ili unutarnjoj rotaciji, a igrač pritom pokuša naglo ispraviti nogu (ispružiti koljeno) može doći do pucanja meniskusa koljena. Takvih situacija u nogometu ima, naravno, jako puno, a neke svakako završe i navedenom ozljedom. Prema tomu, možemo reći da je ozljeda meniskusa specifična za nogomet. S druge strane nogometaši se mogu posvađati pa jedan drugom može šakom razbiti nos. Ozljeda nosnih kostiju nije specifična za nogomet jer se može desiti uvijek tamo gdje se dvoje ili više ljudi potuku; primjerice skupina veselih ljudi u ugostiteljskom objektu. Prema tome ozljeda nosa bi mogla biti specifična ozljeda za gostionicu u kojoj ima puno ljudi s većom količinom alkohola u krvi. Međutim ozljeda nosa je itekako specifična sportska ozljeda primjerice za boks. Da je tome tako znamo iz prakse, da li netko zna boksača koji nije imao slomljen nos?Iz svega navedenog možemo definitivno zaključiti da se sve sportske ozljede mogu podijeliti u dvije velike grupe:A. TIPIČNE (za konkretnu sportsku aktivnost); vezane su za slični ili slične obrasce mehanizama koji su karakteristični su za neku određenu sportsku aktivnost i koji mogu dovesti do ozljedeB. NETIPIČNE (za određenu sportsku aktivnost ) su općenito ozljede koje se mogu desiti pri nekoj kineziološkoj ili općenito fizičkoj ljudskoj aktivnosti.Značaj tipičnih ozljeda. U svakom sportu se dešavaju i tipične i netipične ozljede, svakako tipične su puno češće. Navest ćemo neke primjere tipičnih sportskih ozljeda te problematiku za društvenu zajednicu koja iz toga proizlazi.Za skijanje je (skija - produženo stopalo je duga poluga koja multiplicira sile koje prvenstveno djeluju na potkoljenicu i koljeno) prekid prednje križne sveze koljena toliko specifična ozljeda da je češća nego u bilo kojoj drugoj sportskoj ili fizičkoj ljudskoj aktivnosti. Što je najgore, toliko ju je teško spriječiti, može je se nešto umanjiti primjerice edukacijom skijaša, adekvatnom fizičkom i psihološkom pripremom, dobro prilagođenom opremom, međutim frustrirajuće je da sve to skupa zajedno ne može značajno umanjiti incidenciju ozljede prednje križne sveze u skijaša. S obzirom na veliki broj skijaša u svijetu, ovakva ozljeda je postala ogroman socio-medicinski problem vezano uz brojna bolovanja, invaliditet, ali i ogroman financijski trošak zdravstvenih sustava cijelog svijeta. Osim rupture prednje križne sveze za skijanje su karakteristične i druge ozljede kao primjerice ozljeda palca na ruci koja nastaje zbog pada na ruku koja drži skijaški štap (¨skijaški palac¨), a također i

prijelom potkoljeničnih kostiju u nivou gornjeg ruba skijaške cipele. Dalje za rukomet i odbojku je karakteristično iščašenje ramena, dok iščašenja zglobova članaka prstiju na ruci kao i lomovi istih članaka se češće javljaju u odbojci; bokserski nos i potres mozga su česti u boksu; distorzije vratne kralježnice pri skokovima u vodu; distorzije gornjeg i donjeg nožnog zgloba u košarci; razne mišićne ozljede od istegnuća pa do potpunog rastrgnuća (rupture mišića) u trčanju i skokovima, ruptura Ahilove tetive je tipična ozljeda vezana uz odskok i doskok.Ruptura (potpuno prekinuće) Ahilove tetive je vrlo interesantna jer je gotovo u potpunosti (90% i više) vezana za neku sportsku aktivnost kao što su na prvom mjestu badminton i nogomet, rukomet, pa sve atletske discipline – naročito trkačke i skakačke, tenis, košarka,.... Do puknuća dolazi zbog naglog, dodatnog napinjanja već napete tetive (prilikom započinjanja trčanja, naglog ubrzanja trčanja, odskoka ili doskoka). Dodatno se zbog popularnosti jogginga zadnjih desetljeća u svijetu povećala incidencija ozljede Ahilove tetive, po nekim statistikama i dvostruko. Liječenje rupture Ahilove tetive je najčešće kirurško, rjeđe se takvi pacijenti liječe konzervativno (bez operacijskog zahvata). U svakom slučaju liječenje je dugotrajno pa traje uz rehabilitacijski tretman i mjesecima. OZLJEDE I OŠTEĆENJA (sindromi prenaprezanja) Druga osnovna podjela sportskih ozljeda je ona prema načinu i vremenu nastanka.Ukoliko je ozljeda nastala pod kratkotrajnim utjecajem relativno jake sile onda govorimo o akutnoj ozljedi ili jednostavno o ozljedi. Ukoliko je ozljeda nastala pod brojnim, opetovanim djelovanjem sile slabog intenziteta onda govorimo o kroničnoj ozljedi, oštećenju ili o ozljedi koja je posljedica prenaprezanja.Danas u literaturi najčešće se rabe termini ozljede zbog prenaprezanja ili sindromi prenaprezanja ( u literaturi engleskog govornog područja – overuse injuries).Za sportskog trenera, a naročito liječnika neobično je važno razlikovati ozljedu od oštećenja; primjer ozljede je pad za vrijeme igranja tenisa na lakat te lom humerusa iznad lakta. S druge strane tenisači često boluju od teniskog lakta.Koja je bitna razlika: u prvom slučaju tenisač je izgubio revnotežu i pao na ruku. Ozljeda se desila u nekoliko sekundi, dakle pod kratkotrajnim utjecajem relativno jake sile. U drugom je slučaju nastupila kronična ozljeda (oštećenje, sindrom prenaprezanja) hvatišta ekstenzorne muskulature s vanjske strane lakta (nadlaktične kosti u laktu). Ovakva se ozljeda nije desila u nekom kratkom vremenu već je posljedica duljeg, ponavljanog djelovanja sila slabog intenziteta na lakat. Takve mikrotraume mogu biti posljedica: loše tehnike udarca tenisača ili nepravilno zategnutih žica na teniskom reketu ili nekvalitetnog reketa.....; u svakom slučaju da bi se razvilo bolno stanje koje nazivamo teniski lakat potrebno je igrati tenis više dana, tjedana ili mjeseci u navednim uvjetima. Dakle, do teniskog lakta neće doći zbog jednog nepravilnog udarca već nakon stotine ili tisuće takvih udaraca.Druga bitna razlika između ozljede i oštećenja je u tome što se u pravilu ozljede lakše liječe od oštećenja. Glavna manifestacija sindroma prenaprezanja je bol koja onesposobljuje sportaša i na kraju ga prisiljava na prekid sportskih aktivnosti.Liječenje sindroma prenaprezanja, naročito u uznapredovalom stadiju, je teško i dugotrajno. Uključuje brojne procedure fizikalne terapije, dugotrajno odsustvovanje iz sporta sa nerijetko nezadovoljavajući krajni rezultat. Primjerice u nerijetkim slučajevima uznapredovalog stadija teniskog lakta, sportaši su morali napustiti tenis zbog bolnog lakta koji usprkos sprovedenoj terapiji koja je mogla trajati i mjesecima nije postao značajno manje bolan. Od liječenja sindroma prenaprezanja daleko su efikasnije mjere prevencije. Nažalost u profesionalnom sportu danas, napori koje mora savladati lokomotorni aparat sportaša često nadmašuju fiziološke mogućnosti istog pa i sve mjere prevencije mogu biti nedovoljne.Treća bitna razlika između ozljeda i oštećenja je u tome što sportske ozljede kako smo već objasnili mogu biti i tipične i netipične s obzirom na konkretnu sportsku aktivnost, a sportska oštećenja su gotovo uvijek tipična i uglavnom vezana za određenu sportsku aktivnost kao primjerice: teniski lakat u tenisu, gimnastici, stolnom tenisu..., skakačko koljeno je karatkteristično za sportove u kojima su česte

kombinacije trčanja i skakanja( rukomet, odbojka, košarka), lakat bacača koplja za bacače koplja i igrače golfa, plivačko rame za plivanje, trkačko koljeno za trčanje.....Naravno da sindromi prenaprezanja koji su karakteristični za pojedine sportove nisu samo vezani za sportsku aktivnost, tako se primjerice bolni lakat kojeg dijagnosticiramo kao lakat tenisača može javiti i kao profesionalno oboljenje ljudi koji pišu tako da prstima lupkaju po tastaturi računala ili raznih strojeva za pisanje, kirurga, zubara, profesionalnih vozača, kuhara, vodoinstalatera, ličioca, stolara, vrtlara, violinista, dakle u osoba koje često ponavljaju iste pokrete šake i podlaktice. Ipak, treba naglasiti da se općenito sindromi prenaprezanja javljaju sa značajno većom učestalosti u sportu nego u drugim ljudskim aktivnostima.I na kraju nekoliko riječi o možda najtežem obliku sindroma prenaprezanja: pretreniranosti.Pretreniranost. Pretreniranost je fiziološki ili psihološki odgovor koji se javlja kada volumen i/ili intenzitet treninga nadmašuje sposobnost organizma za oporavkom, a manifestira se kao neobjašnjivi pad sposobnosti i rezultata koji se ne oporavlja niti nakon perioda od 2 tjedna odmora. Posljedica toga je pad svih sposobnosti i neobjašnjivo loši rezultati sportaša. Ukoliko takvo stanje traje dulje vrijeme (više od dva tjedna) može se postaviti dijagnoza pretreniranosti. U vrhunskom sportu trenažni proces bi morao biti majstorski izbalansiran prema određenoj individui (sportašu), što je vrlo teška zadaća za trenera ili trenere. U želji za uspjehom u najkraćem (nemogućem) roku, treneri koji prečesto nisu dovoljno educirani za svoj posao, ostvaruju obično suprotno. Rezultat svega može biti fizički i psihički krah sportaša koji se vrlo teško vraća natrag, pogotovo u vrhunski sport.Treba shvatiti da je trening (pogotovo u vrhunskom sportu) izraziti stres za organizam sportaša na koji se on mora adaptirati ukoliko se želi postići konačni željeni efekt, a to je podizanje funkcionalnih sposobnosti sportaša na viši nivo.Naravno, da ukoliko se sportaš nije u stanju adaptirati na trening visokog intenziteta nakupljeni stres proizvodi upravo suprotan učinak: smanjivanje, a ne podizanje sposobnosti sportaša.Ipak jedan od najčešćih konkretnih uzroka pretreniranosti nije obično trening previsokog intenziteta već nedovoljan odmor poslije treninga. Drugi česti uzrok pretreniranosti je monoton i dosadan trening. Postoje različite teorije fiziološke podloge pretreniranosti kao što su poremećaj rada hipofize, iscrpljenje glikogenskih zaliha, postojanje lokalne upale koja dovodi do sustavnog upalnog odgovora organizma i sl. Ovo područje nije dovoljno istraženo jer naravno nije opravdano da se se vrhunski sportaši podvrgavaju opterećenjima koja mogu izazvat pretreniranost isključivo u znanstvene svrhe.Pretreniranost kao i svaki sindrom prenaprezanja se liječi izuzetno teško: potreban je dovoljno dug odmor, adekvatna prehrana, potpora psihologa, sportaš se mora vraćati u trening dugotrajno i postupno uz polagano povećanje intenziteta i opsega treninga. Rezultati liječenja, usprkos angažmanu vrhunskih stručnjaka često nisu zadovoljavajući, a glavni razlog je najčešće nepovratan gubitak motivacije.Prema tome svima dobro znana uzrečica: “ spriječiti, a ne liječiti“ u slučaju pretreniranosti vrijedi kao apsolutan moto rada trenera. Na nesreću mnogih sportaša, to prečesto smetnu s uma preambiciozni treneri. Značaj sindroma prenaprezanja. Za sportaša ovakve tegobe mogu biti prava katastrofa i uzrokom privremenog ili trajnog prekida sportske aktivnosti. Međutim značaj sindroma prenaprezanja je daleko veći: za širu društvenu zajednicu pacijenti s dijagnozom sindroma prenaprezanja zbog dugotrajnjeg liječenja, bolovanja, privremenog ili trajnog invaliditeta predstavljaju značajan socio - ekonomsko-medicinski problem. Primjerice, neki teniski rekreativac će zbog teniskog lakta prestati igrati tenis ukoliko mu liječenje ne pomogne što nije nerijedak slučaj. To može biti njegov veliki problem, ali široj društvenoj zajednici je činjenica što dotični neće igrati tenis obično potpuno svejedno. Daleko veći problem leži u tome što takva osoba može mjesecima biti na bolovanju, odnosno biti u nemogućnosti obavljati svoj svakodnevan posao (kirurga, vodoinstalatera, daktilografa....)PODJELA SPORTSKIH OZLJEDA PO MJESTU NASTANKA. Najčešće sportske ozljede po mjestu nastanka su: ozljede zglobova, mišića i tetiva, kosti, kože i potkožnog tkiva i ostale ozljede.

Ovakve ozljede često nisu izolirane pa tako prijelom kosti može primjerice biti udružen i sa ozljedom kože, potkožnog tkiva, mišića….

Mišićne i tetivne ozljede uz ozljede zglobova spadaju u najčešće sportske ozljede.Najčešće se dešavaju kod trzajnih pokreta kod atletičara prilikom skoka, doskoka i općenito svakog naglog ubrzavanja (akceleracija) ili naglog zaustavljanja kretanja (deceleracija)… te u mnogim drugim sportovima kao što su nogomet, tenis, rukomet, košarka na sličan način kao u atletici, odnosno prilikom naglih promjena pravca kretanja. Ovako nastale ozljede mišića i tetiva se zovu istegnuća ili distenzije.Postoji stara podjela, slično kao i kod uganuća zglobova, koja dijeli istegnuće mišića na: I, II i III stupanj. U prvom stupnju došlo je do istegnuća mišićnog ili tetivnog tkiva uz eventualno manji broj vlakana kojima je potpuno prekinut kontinuitet, u II stupnju dolazi do djelomične (parcijalne) rupture (značajan dio mišićnih ili tetivnih vlakana su prekinutog kontinuiteta), dok su u trećem stupnju najveći dio vlakana prekinutog kontinuiteta ( ruptura mišića ili tetive).Najčešće stradavaju na ovakav način: m. quadriceps, m. gastrocnemius i hamstringsi (stražnja skupina mišića natkoljenice: m. semitendinosus, m. semimebranosus i m. biceps femoris).Kod direktnih sudara u kontaktnim sportovima (naročito u nogometu i košarci) može stradati bilo koji mišić koji je pretrpio udarac tupo-tvrdim predmetom (kopačkom, koljenom, laktom, šakom…). Ipak najčešće stradava četveroglavi mišić natkoljenice (m.quadriceps).Kod ozljede mišića na ovaj ili onaj način dolazi do prekida kontinuiteta ili pucanja brojnih krvnih žilica pa se stvara u mišiću veći ili manji krvni podljev. Isti izaziva širenje okolnog tkiva i obično trenutno vrlo jaku, nekad i nepodnošljivu bol. Prva pomoć je uobičajena: mirovanje, led, kompresija i povišen položaj ekstremiteta.Nakon transporta u zdravstvenu ustanovu daljnje poduzeto liječenje mišićne ozljede je uvijek konzervativno čak i kod potpunih ruptura (metode fizikalne terapije), iznimno rijetko poduzimaju se kiruški zahvati i to odstranjivanja većih krvnih podljeva (hematoma) koji se nisu uspjeli resorbirati.Od sportskih ozljeda tetiva daleko su najčešće ozljede Ahilove tetive i tetive m. supraspinatusa ramena. Obično se radi o sportašima srednje životne dobi. Za razliku od mišićnih, liječenje tetivnih ozljeda je najčešće kirurško (rekonstrukcija tetive)Ozljede kože. Ozljede kože i potkožja se dešavaju najčešće u kontaktnim sportovima prilikom sudara s drugim igračem, odnosno nakon pada u bilo kojem sportu na zemlju, parket, beton…Ozljede se manifestiraju kao oguljotine kože (excoriationes – ozljeda samo površinskog sloja kože ) i rane (vulnera). Rane pretpostavljaju prekid kontinuiteta kože i ovisno o izgledu rubova kože dijele se na: razderotine (vulnus lacerocontusum) koje su nastale zbog udarca (nagnječenja) tupo-tvrdim predmetom, ubodne rane (vulnus punctum) koje su nastale ubodom šiljatog predmeta (mač, nož, skijaški štap…), posjekotine (vulnus secatum) koje su nastale sabljom, nožem, oštrim rubom nekog predmeta (kamena…), dijela opreme i sl. Ostale vrste rana su manje zastupljene u sportu poput eksplozivnih (vulnus explosivum), od metka u streljaštvu (vulnus sclopetarium)…Prva pomoć podrazumijeva: zaustaviti eventualno krvarenje (hemostaza) uz pomoć kompresivnog zavoja, a u svakom slučaju ranu treba pokriti sterilnom kompresom ili prvim zavojem iz kutije prve pomoći, odnosno najčišćim priručnim platnenim predmetom ukoliko kutija prve pomoći nije dostupna. Svrha ovog postupka je prekinuti kontakt sa okolinom što se čini prvenstveno zbog smanjivanja mogućnosti infekcije.Ekstremitet se mora postaviti u povišeni položaj zbog dodatne hemostaze te pacijent mora biti transportiran u najbližu zdravstvenu ustanovu gdje se obično poduzima primarna obrada rane uz šivanje slojeva rane posebnim šivaćim materijalom. Najstrože je zabranjeno (zbog velike opasnosti za pacijenta), prilikom pružanja prve pomoći na terenu, odstranjivati iz rane strane predmete.

Ozljede kosti. Najvažnije ozljede kosti jesu: prijelomi (frakture) i (nagnječenja) kontuzije.Koštani lom (fraktura) je česta sportska ozljeda. Primjeri: u skijanju lom potkoljenice u nivou i iznad nivoa skijaške cipele te palac na ruci (skijaški palac); nogomet – prijelom potkoljenice u području gležnja i općenito kostiju u području stopala; skokovi – kod odskoka prijelom neke od kosti donožja

(metatarzalne kosti) te kod doskoka prijelom u gležnju; košarka, odbojka i rukomet - prijelomi članaka prstiju ruke i općenito kostiju šake. U košarci se češće dešavaju i prijelomi kostiju stopala; boks – prijelom nosnih kostiju; hrvanje i judo – prijelomi rebara, ključne kosti (clavicula) te palčane kosti (radijus); skokovi u vodu – prijelom u području vratne kralježnice, gimnastika – prijelom kostiju donožja i prijelom nadlaktične kosti u laktu itd.

Lom kosti označava prekid kontinuiteta kosti. Nastaje najčešće na dva načina: pod

izravnim (sila djeluje na mjestu loma) ili neizravnim djelovanjem sile (sila djeluje na

udaljenom mjestu od loma kosti).

Primjer izravnog djelovanja sile u sportu je nalet igrača u nogometu koji izravnim udarcem kopačkom uzrokuje lom kosti potkoljenice ( na mjestu udarca pucaju tibija – goljenična kost i fibula – lisna kost) (slika 1 i 2).

Slika 1 i 2. Direktnim udarcem kopačkom u područje potkoljenice iznad gležnja protivničkog

igrača je zadobio otvoreni prijelom potkoljenice u visini gležnja te nije mogao igrati nogomet

godinu dana. Na obje slike je jasno vidljiva deformacija potkoljenice u gležnju što sa sigurnošću

govori za koštani lom s pomakom ulomaka

U drugom slučaju nalet igrača u nogometu na drugog igrača može uzrokovati gubitak ravnoteže istog, a zbog pada na ispruženu ruku može doći do prijeloma ključne kosti (neizravna sila). Po smjeru djelovanja sile na kost lom kosti može biti poprečan, kos, spiralan, višekomadni, avulzijski (otrgnuće manjeg komada kosti najčešće kod djece)…..Kao posljedica prijeloma kostiju mogu nastupiti brojne komplikacije, stoga koštani lom se kvalificira kao teška tjelesna ozljeda. Moguće komplikacije liječenog i neliječenog koštanog loma jesu: odgođeno sraštavanje i nezaraštavanje prijeloma, loše sraštavanje prijeloma ( kost zaraste uz veću ili manju deformaciju), duboka venska tromboza i plućna embolija (prijelomi u području zdjelice i naročito femura), koštani lomovi su često povezani sa dodatnim ozljedama krvnih žila i živaca, a mogu uzrokovati vrlo teško i urgentno stanje akutnog kompartment sindroma (povećanje tlaka unutar mišićnih loža – kod sportaša naročito u prednjoj mišićnoj loži potkoljenice).

Jedna od teških komplikacija koštanog loma je svakako infekcija kosti, upala kosti se toliko teško liječi da nisu nerijetke čak i amputacije ekstremiteta kao završni čin liječenja koštane infekcije.Stoga, za kliničara jedna od najvažnijih podjela koštanih lomova je ona na otvorene i zatvorene prijelome. U prvih je prisutan prekid kontinuiteta kože pa su kosti kratko vrijeme ili trajno izložene vanjskim utjecajem okoline što znači i bakterijama. Bakterija koje se nalaze svuda oko nas uzrokuju upalu kosti, a upala kosti se u odnosu na upale ostalih tkiva (tonzila, kože, pluća) ekstremno teško liječi. Prema tome otvoreni prijelomi su posebno teška kategorija koštanih prijeloma, pa se za razliku od zatvorenih prijeloma daleko teže liječe, odnosno posljedice otvorenih prijeloma su često teške, nerijetko i trajne.Za sportskog trenera je važno na terenu dijagnosticirati, odnosno postaviti sumnju na koštani prijelom. U tu svrhu mora poznavati sigurne i nesigurne kliničke znakove koštanog prijeloma.

Sigurni znakovi za koštani prijelom jesu: 1. deformacija ekstremiteta na mjestu između

zglobova ( primjerice ukoliko podlaktica između lakta i ručnog zgloba nije ravna već

deformirana pod nekim kutom, onda su kosti podlaktice sigurno slomljene, a koštani

ulomci međusobno pomaknuti) (slika 3);

Slika 3. Deformacija podlaktice iznad ručnog zgloba je sigurni znak prijeloma palčane kosti (u

tipičnoj zoni), ulna može, ali i ne mora biti slomljena

(preuzeto:http://1.bp.blogspot.com/_vT13IccOEqM/TLKZ2q6SpPI/AAAAAAAAANM/wyhwP_8-XT8/

s320/59.jpg)

;

2.patološka pomičnost ulomaka ( u slučaju gore navedenog loma podlaktice, ista je bolno pomična na mjestu gdje nema zgloba – to može jedino značiti da je kost slomljena); 3. krepitacije - škripanje koje se javlja među koštanim ulomcima ( u istom slučaju prilikom micanja ekstremiteta može se javiti zvučni fenomen škripanja zbog trenja i patološke pomičnosti među ulomcima.Treba posebno naglasiti da bilo koji od ovih fenomena označavaju gotovo sigurno koštani lom, no odsustvo ovih znakova nipošto ne znači da kost nije slomljena! Nesigurni znakovi koštanog loma jesu: poremećaj funkcije, oteklina i bol.Prisutnost ovih kliničkih znakove ne znači da je kost sigurno slomljena jer isti mogu biti prisutni i kod, primjerice, kontuzije kosti ili muskulature ozlijeđene regije.Prva pomoć kod ozljeda komponenti lokomotornog aparata je uvijek ista (slična). Tako i u slučaju koštanog loma treba poštivati sličan princip: mirovanje ( ozljeđeni ekstremitet se mora imobilizirati, s time da imobilizacija mora obuhvatiti susjedne zglobove; ukoliko nemamo Kramerovih udlaga,

koristimo priručna sredstva koja su na raspolaganju kao primjerice odsječenu granu, trokut iz auta....); led (aplikacija hladnog višestruko je korisna- smanjuje se oteklina, ali i direktno krvarenje iz mnoštva potrganih krvnih žilica); elevacija (također je višestruko korisna - ozljeđeni ekstremitet postavimo u povišen položaj – smanjuje se krvarenje i oteklina, poboljšava krvni optok). Ako je hladno pacijenta treba utopliti.Nakon poduzete prve pomoći pacijenta treba što prije transportirati u prvu dostupnu zdravstvenu ustanovu. Ukoliko transport nije moguć u kratkom vremenu pacijenta treba svakako utopliti te mu se može dati piti malo čiste vode. U načelu nije dobro da ozlijeđeni dobije bilo što na usta zbog moguće anestezije koju će eventualno trebati u zdravstvenoj ustanovi u slučaju operacijskog zahvata ili namještanja koštanih ulomaka (repozicije).U bolnici kirurg će učiniti radiološku obradu te nakon toga odlučiti o daljnjem liječenju koštanog loma. U načelu, ukoliko je prijelom stabilan liječenje će biti konzervativno (gipsana – sadrena imobilizacija se postavlja ili odmah ili nakon manualnog namještavanja – repozicije ulomaka). U slučaju nestabilnog prijeloma pristupa se operacijskom zahvatu uz unutarnju (pločica, vijci, čavli) ili vanjsku (vanjski fiksator) fiksaciju ulomaka. Kod sportaša izbjegavamo dugotrajnu, klasičnu gipsanu (sadrenu) imobilizaciju koliko je god to moguće. Zbog mogućeg razvoja bolesti prijeloma (frakturna bolest) koja nastaje nakon duljeg mirovanja ekstremiteta u gipsanoj imobilizaciji, češće se primijenjuje kirurško liječenje prijeloma nakon kojeg je moguće odmah sprovesti medicinsku rehabilitaciju koja uključuje brzu mobilizaciju zgloba odnosno uspostavljanje normalne pokretljivosti zglobova u blizini prijeloma. Treba naglasiti da dulje mirovanje zglobova u sadrenoj imobilizaciji oštećuje zglobnu hrskavicu uslijed čega dolazi do kontrakture – ukočenosti zgloba uz istovremeno slabljenje – hipotrofije muskulature. U svakom slučaju liječenje prijeloma bilo konzervativno ili kirurško zahtijeva popratan rehabilitacijski tretman do postizanja uredne funkcije ozlijeđenog ekstremiteta.Kao što smo već napomenuli sile koje uzrokuju koštani lom su kratkog trajanja i visokog intenziteta (jakosti), a djeluju na zdravu, snažnu kost sportaša. Vrlo rijetko do prijeloma kosti sportaša može doći pod kratkotrajnim djelovanjem sile manjeg intenziteta u slučaju promijenjene kvalitete kosti. Zbog, primjerice, malignog procesa u kosti (najčešće je to metastaza tumora) kost se može slomiti čak i bez evidentnog utjecaja sile, takve prijelome nazivamo spontanim ili još bolje patološkim.Dalje, prijelomi kostiju mogu nastati pod opetovanim, dugotrajnim djelovanjem sila malog intenziteta. Već smo opisali da takve promjene tkiva lokomotornog aprata (sustava organa za pokretanje) je bolje nazvati oštećenjima (nego ozljedama). Takva oštećenja (ili sindromi prenaprezanja) koja se na kostima manifestiraju kao lomovi nazivamo prijelomima zamora ili stres frakturama. Prijelomi zamora se ustvari najčešće i dešavaju sportašima, a treba posebno naglasiti da se u odnosu na ¨obične¨ prijelome kosti teško dijagnosticiraju pa nažalost i liječenje počinje obično kasno. To ima za posljedicu dugotrajno izbivanje sportaša sa sportskih terena. Najčešći prijelomi zamora u sportaša su prijelomi kostiju donožja (metatarzalnih) kostiju, tibije (goljenične) i fibule (lisne) kosti i to najviše u sportovima koji uključuju trčanje i skakanje kao balet, trčanje, dugotrajno brzo hodanje - marširanje. Međutim prijelom zamora se može desiti u gotovo svakom sportu te u gotovo svakoj kosti u tijelu. Navest ćemo neke primjere: trčanje na duge staze, skakanje, balet – femur i stidna kost (zdjelica), gimnastičari - prijelom zamora kralješka; golferi – prijelom zamora rebra; gađanje pokretne mete – prijelom zamora lopatice; tenisači – prijelom zamora nadlaktične i lakatne kosti te pete kosti donožja; bacači koplja, diska, kugle i kladiva… – prijelom zamora nadlaktične kosti, lakatne kosti u području lakta (olekranon), ali i rebara;……..naveli smo učestalije prijelome zamora te ih povezali sa određenim sportskim aktivnostima.Liječenje je najčešće konzervativno – imobilizacija uz procedure medicinske rehabilitacije do uspostavljanja pune funkcije. Vrlo rijetko se prijelom zamora liječi kirurški – osteosintezom.Kontuzija (nagnječenje) kosti je vrlo česta sportska ozljeda i to u svim kontaktnim sportovima. Primjeri: udarac kopačkom u potkoljenicu u nogometu, udarac laktom u rebra u nogometu, košarci ili rukometu....., udarac šakom u glavu u boksu ili u full-contact borilačkim sportovima...

Kod nagnječenja kosti ne dolazi do koštanog loma već kao u slučaju nagnječenja bilo kojeg tkiva do oštećenja (kidanja) mnoštva malih krvnih žilica pa se stvara veći ili manji krvni podljev (hematom). Kod nagnječenja kosti se krvni podljev stvara između pokosnice (periost- opna koja obavija kost) i same kosti. Zbog napinjanja pokosnice ista se odvaja od kosti što uzrokuje jaku bolnost u pacijenta. Prva pomoć je mirovanje, led i povišen položaj ekstremiteta te transport liječniku. Liječenje je najčešće konzervativno: relativno mirovanje u prvoj fazi uz procedure fizikalne terapije i naročito krioterapije (hlađenje ledom). Nastali krvni podljev se najčešće spontano povlači, ukoliko ne može se i kirurški odstraniti. Do uspostavljanja pune funkcije, u svakom slučaju, sprovodi se fizikalna terapija. Ozljede zglobova. Ozljede zglobova se mogu podijeliti na: kontuzije (nagnječenja), distorzije (uganuća) i luksacije (iščašenja).Kontuzije zglobova se mogu zadobiti u kontaktnim sportovima najčešće i posljedica su direktnog udarca najčešće tupo-tvrdim predmetom kao primjerice kopačkom u nogometu, šakom u boksu ili bilo kojem drugom kontaktnom sportu, laktom ili koljenom u mnogim sportovima ( košarka, nogomet, rukomet...)Najčešće su u pitanju veliki zglobovi kao koljeno, kuk, rame.Posljedica udarca (nagnječenja) može biti veći ili manji krvni podljev zbog pucanja krvnih žilica i posljedičnog krvarenja u zatvorenom prostoru.Tegobe su bolnost, oteklina i poremećaj funkcije ozljeđenog zgloba.Prva pomoć je mirovanje, led i povišen položaj ekstremiteta te transport liječniku. Liječenje je najčešće konzervativno: relativno mirovanje u prvoj fazi uz procedure fizikalne terapije i naročito krioterapije (hlađenje ledom). Nastali krvni podljev se najčešće spontano povlači, ukoliko ne može se i kirurški odstraniti. Do uspostavljanja pune funkcije, u svakom slučaju, sprovodi se fizikalna terapija. Distorzije (uganuća) zglobova su posljedica nasilne kretnje u zglobu preko fziološke mogućnosti istezanja zglobne čahure i ligamenata. Prema tome kod distorzije dolazi do oštećenja zglobne čahure i pripadajućih ligamenta. Patološki mehanizam distorzije uključuje i privremeno veće ili manje odvajanje zglobnih tijela koja se nakon ozljede trenutačno vrate na svoje mjesto. Općenito ligamenti i zglobna čahura zgloba mogu biti prilikom ozljede samo istegnuti , djelomično prekinuti ili potpuno prekinuti. Posljedično tome se distorzija označava kao ozljeda: I stupnja (istegnuće dijela ligamenata i/ili zglobne čahure), II stupnja ( dio ligamenata i/ili zglobne čahure su djelomično prekinuti) , III stupnja ( ligamenti i/ili zglobna čahura su potpuno prekinuti). Naravno obično su ozljeđeni samo neki ligamenti, odnosno samo dio zglobne čahure nekog zgloba – ovisno o smjeru djelovanja sile. Izuzetno rijetko dolazi do ozljede cijele zglobne čahure i svih pripadajućih ligamenta, a naročito je to rijetko ako se radi o ozljedi III stupnja.Prva pomoć kod ligamentarnih ozljeda je uobičajena: led (hladni oblozi), povišen položaj, mirovanje (imobilizacija ) te kompresija ozlijeđenog zgloba.Uganuće zgloba je daleko najčešća sportska ozljeda, učestalost sportskih uganuća zglobova se penje možda i do polovice svih sportskih ozljeda. Daleko najčešće je uganuće gležnja, a na drugom mjestu je svakako uganuće koljena. Uganuće gležnja je najčešća sportska ozljeda (po nekim statistikama oko 40 % svih sportskih ozljeda) i jedna od najčešćih ozljeda uopće ( smatra se da svaka deseta ozljeda koja se dešava u općoj populaciji je distorzija gležnja – 10%)Uganuće gležnja se najčešće dešava u košarci, gdje je ta ozljeda češća (više od 50%) od svih drugih ozljeda zajedno. Na drugom mjestu su sportovi odbojka i gimnastika, slijede nogomet, badmington, balet….. Ozljeda se najčešće dešava pri naglom uvrtanju stopala (stopalo se iskreće prema unutra - primjerice kod doskoka) ili rjeđe kod naglog izvrtanja stopala (stopalo se iskreće prema van). U prvom slučaju dolazi do ozljede vanjskih kolateralnih ligamenta (talofibularnih i kalkaneofubularnog ligamenta) u drugom (rjeđem) unutarnjih kolateralnih ligamenata gležnja (deltoidni ligament).

Prva pomoć, odnosno početak liječenja ovakve ozljede jest: mirovanje (može se postaviti i kraća imobilizacija ukoliko liječnik zaključi da pacijent neće mirovati) , led, kompresija (zavojem) i povišen položaj noge. Daljnje liječenje ovisi o težini ozljede (I, II, ili III stupanj). U svakom slučaju ova ozljeda se liječi primarno konzervativno pa se tretman ovih ozljeda (naročito II i III stupnja) nastavlja primjenom funkcionalne ortoze (pacijent može samo podizati i spuštati stopalo tj. činiti dorzalnu i plantarnu fleksiju, ali ne može izvoditi rotacije - uvrtati ili izvrtati stopalo). Umjesto ortoze, može se, po procjeni liječnika primijeniti i bandaža. Ova faza liječenja traje također 2 - 3 tjedna. Nakon toga 2 – 3 tjedna slijedi treća faza liječenja uz primjenu agresivne fizikalne terapije koja uključuje vježbe istezanja i snaženja muskulature te svakako vježbe propriocepcije. Sportaš se nakon 6 tjedana vrlo postupno vraća u sportsku aktivnost (ozljede II i III stupnja). Ipak, usprkos svemu, rijetko se može javiti i kronična lateralna (vanjska) nestabilnost gležnja koja se mora liječiti kirurški: rekonstrukcijom ili plastikom ligamenata (talofibularnog i kalkaneofibularnog ligamenta).Uganuće koljena je vrlo širok pojam koji uključuje cijelu lepezu ligamentarnih i meniskealnih ozljeda koljena.Od ligamentarnih lezija, posebno ruptura u sportskoj traumatologiji se po učestalosti, značaju, ogromnim troškovima liječenja, angažnanu farmaceutskih industrija i medijskoj pozornosti ističe ruptura prednje križne sveze koljena sportaša. Daleko najčešće do ozljede prednje križne sveze dolazi u skijanju i nogometu (vjerojatno ipak je skijanje na prvom mjestu). Osnovna razlika u mehanizmima ozljede skijaša i ostalih sportaša je u tome da do ozljede koljena u skijanju dolazi na nozi koja nije opterećena težinom tijela, dok je u ostalim sportovima najčešće obratno: ozljeda koljena se dešava na nozi opterećenoj težini tijela.Prednja križna sveza je značajan ligament koljenskog zgloba koja posebno sprečava pomak potkoljenice prema naprijed u odnosu na natkoljenicu. Drugim riječima ona sprječava izvlačenje potkoljenice ispod natkoljenice prema naprijed. U ortopedskoj kirurgiji je to dobro poznati znak“ prednje ladice“. Prema tome ovaj znak je pozitivan ukoliko je prednja križna sveza u potpunosti prekinuta. Iz navedenog slijedi da svaki udarac u potkoljenicu sportaša od straga može gurnuti potkoljenicu prema naprijed u odnosu na natkoljenicu i prekinuti prednju križnu svezu (tipično za kontaktne sportove, naročito za nogomet, udarac kopačkom otraga u potkoljenicu protivničkog igrača). Ipak interesantno je da je najčešći mehanizam ozljede prednje križne sveze u kontaktnim sportovima bez kontakta sa protivničkim igračem. Kako je to moguće?Anatomski (fiziološki) prednja križna sveza je više ili manje napeta u bilo kojoj poziciji zgloba koljena. Prema tome svaka fiziološki ekscesivna kretnja (preko fizioloških granica, ili kombinacija takvih kretnji može biti uzrok ozljedom i/ili prekinućem prednje križne sveze).U praksi (u sportu) se to dešava u kombinacijama kretnji koje se uobičajeno dešavaju prilikom doskoka odnosno prilikom pokušaja naglih promjena pravca kretanja (pritom stopalo često ostaje fiksirano za podlogu). Kod doskoka na ispruženu nogu (skijanje ili kod bilo kojeg drugog sporta) prednja križna sveza puca u kombinaciji pretjererano ispruženog koljena (hiperekstenzija) i najčešće istovremenog pomaka koljena prema naprijed ( prednja ladica). Kod ovakvog mehanizma uobičajene su i druge ozljede koljena kao prekinuće kražnje križne sveze i naročito stražnjeg dijela zglobne čahure koljena . Ukoliko je navedeni mehanizam udružen s unutarnjom rotacijom stopala i potkoljenice (prema natkoljenici) prednja križna sveza je posebno ugrožena i to bilo koljeno više ispruženo ili više savijeno (ovo je posebno karakteristično za skijanje).

U skijanju je možda jedan od najčeščih mehanizama prekinuće prednje križne sveze

“phantom foot “ mehanizam koji se dešava kod pada u nazad: prilikom pada rubnik jedne

skije (carving skije) “uhvati“ snježnu podlogu te snažno povuče potkoljenicu prema

unutra (u unutarnju rotaciju) i niz padinu pa istovremeno dolazi do prednje ladice jer

kako skija “putuje“ nizbrdo, tijelo zaostaje i potkoljenica se izvlači ispod natkoljenice

( tipična “ prednja ladica“). Prema tome skijaš nikako ne bi trebao padati prema nazad jer

je svaki pad prema nazad udružen s visokom mogućnošću ozljede prednje križne

sveze(slika 4)

Slika 4. Tipičan pad unazad koji nosi veliki rizik za ozljedu prednje križne sveze koljena noge na

kojoj je skija u kontaktu sa snijegom

U kontaktnim sportovima je vrlo česta i sljedeća kombinacija kretnji koje mogu biti

pogubne za integritet prednje križne sveze, a pad se može desiti u kontaktu ili bez

kontakta sa drugom osobom: pad na stranu na ispruženu nogu s koljenom u valgus (“ X

“) poziciji uz vanjsku rotaciju potkoljenice prema natkoljenici (nogomet, rukomet,

košarka, skijanje) (slika 5 i 6)

Slika 5. Vjerojatno najčešći “ne skijaški“ mehanizam ozljede prednje križne sveze koja se može

desiti u kontaktu s drugim igračem ili bez kontakta. Na slici jasno su vidljive sve komponente

koje dovode do kontaktne ozljede koljena: vanjska rotacija potkoljenice i valgus pozicija koljena

koje je blizu ispružene pozicije (preuzeto od

http://www.active.com/Assets/Soccer/a2+migration/a2+temp/nts_soccer/1016_acl_lede.jpg)

Slika 6. Isti mehanizam (kao na slici 5) ozljede, ali bez kontakta sa drugom osobom

(preuzeto od http://www.kneejointsurgery.com/pics/ACL-injury-mechanism.jpg)

Kod ove ozljede u skijanju je bitno spomenuti da ozljeđena noga, za razliku od ostalih spomenutih sportova nije opterećena težinom tijela.Ozljeda stražnje križne sveze je neusporedivo rjeđa sportska ozljeda, ali se i puno češće previdi, pa čak i zamijeni sa ozljedom prednje križne sveze. Stražnja križna sveza je jači ligament od prednje križne sveze i osnovna mu je zadaća spriječiti pomak potkoljenice prema nazad u odnosu na femur (stražnja ladica). Izolirana ozljeda stražnje križne sveze je slično istoj takvoj ozljedi prednje križne sveze moguća kod direktnog udarca u potkoljenicu igrača koji gurne istu prema nazad u odnosu na natkoljenicu (stražnja ladica). Ipak najčešća izolirana ozljeda se dešava u kontaktnim sportovima, iako se sama ozljeda dešava bez kontakta sa drugom osobom: pad sa savijenim koljenom na tvrdu podlogu na dio potkoljenice odmah ispod koljena ( tuberositas tibije). Česta sportska ozljeda stražnje križne sveze se dešava kod hiperekstenzije koljena u kontaktnim sportovima, ali je tada takva ozljeda obično udružena i sa ozljedom prednje križne sveze i ligamentima stražnje kapsule koljena.Ozljede koje su udružene sa ozljedom stražnje križne sveze su obično posebno teške ligamentarne ozljede koljena koje traže vrlo zahtjevni kirurški tretman uz dugotrajno odsustvovanje iz sporta. Janica Kostelić je proglašena svjetskom povratnicom godine u sportu jer je nakon takve teške ozljede u S. Moritzu (pad u spustu te zaustavljena u zaštitnoj mreži na rubu staze) i nakon posebno teškog operacijskog zahvata nastavila nizati nevjerojatne sportske uspjehe, iako je prema mnogima bilo upitno da li je uopće moguće više skijati nakon tako teške ozljede. Inače liječenje prekinuća prednje i stražnje križne sveze u sportaša je uglavnom kirurško: čine se plastike ligamenata , ovakve operacije se danas izvode najčešće artroskopski asistirano. Od koljenskih ligamentarnih ozljeda u sportu možda je najčešća ozljeda medijalne kolateralne sveze(unutarnja pobočna sveza), ali ovakva ozljeda pogotovo izolirana po značaju daleko zaostaje za ozljedom križnih ligamenata, također izolirana ozljeda medijalnog kolateralnog ligamenta se liječi uglavnom konzervativno. Osnova liječenja su procedure fizikalne terapije, danas se rjeđe ovakve ozljede liječe kraćom imobilizacijom nakon čega se opet nastavlja s medicinskom rehabilitacijom.Ozljede koljenskih meniskusa su vrlo česte sportske ozljede. Izolirane ozljede meniskusa su vrlo česte u nogometu, inače meniskealne ozljede nalazimo vrlo često u okviru složenih ligamentarnih ozljeda koljena koje su posljedica u osnovi pretjeranih naglih rotacijskih kretnji pri pokušaju promjene pravca kretanja u kontaktnim sportovima, skijanju, atletici....Izolirana ozljeda meniskusa nastaje najčešće pri naglom ispružanju koljena na nozi koja je opterećena težinom tijela. Prema tome ukoliko je stopalo fiksirano za ljepljivu podlogu (trava, blato, zemlja) u vanjskoj ili unutarnjoj rotaciji, a nakon toga pokušamo iz pozicije veće ili manje fleksije koljena naglo ispružiti koljeno dolazi do pucanja unutarnjeg (vanjska rotacija potkoljenice) ili vanjskog meniskusa – rjeđe (unutarnja rotacija potkoljenice).Liječenje ozljede meniska sportaša je uglavnom kirurško, izvodi se artroskopija i očisti se (zagladi) vrlo poštedno mjesto ozljede meniskusa (parcijalna meniscektomija). Kako su menisci vrlo važne strukture

koje čuvaju integritet koljena, nikada se ne odstranjuje cijeli meniskus, naravno, ukoliko je to ikako moguće. Ne tako davno, dok metoda artroskopije nije bila uvedena u rutinske ortopedske zahvate, prilikom ozljede jednog dijela meniskusa (najčešće) odstranjivao se cijeli meniskus (totalna meniscektomia). Posljedice takvih zahvata su često katastrofalne za budućnost koljena; nerijetko se razvije rana artroza koljena koja na kraju završava i zamjenom koljena umjetnim zglobom.

Iščašenja (luksacije) zglobova. U sportu su daleko najčešće luksacije ramena, malih zglobova prstiju te patele (ivera).Iščašenje podrazumijeva da zglobna tijela trajno napuštaju normalnu poziciju, odnosno nisu više u anatomskom kontaktu. Repozicija (vraćanje zglobnih tijela u anatomsku poziciju) može se vrlo rijetko desiti spontano (bez utjecaja vanjske sile repozicijskog manevra druge osobe), najčešće se repozicija čini u zdravstvenoj ustanovi uz pomoć anestezije ili bez nje.U kontaktnim sportovima kao što je košarka, rukomet, nogomet, ragbi…prilikom nenamjernih ili namjernih sudara sa drugim igračem te zbog direktnog udarca u rame ili zbog padova na ispruženu ruku se može desiti iščašenje ramena (glenohumeralni zglob). Zbog pada na rame može nastati iščašenje akromioklavikularnog zgloba (zglob između ključne kosti i lopatice). Naravno da se pad na rame ili na ispruženu ruku dešava i u nekontaktnim sportovima kao što su atletika, skijanje….Prva pomoć je imobilizacija (mirovanje zgloba – ruka se položi u maramu koja visi oko vrata) nakon čega se ozlijeđeni sportaš mora uputiti u najbližu zdravstvenu ustanovu. Iščašeno rame se liječi konzervativno: repozicijom (namještanjem zgloba) te kraćom imobilizacijom. U kompliciranijim slučajevima, vrlo rijetko je potreban operacijski zahvat. U slučaju nepravilnog liječenja iščašenja ramena, ali i ne samo zbog toga, može se razviti stanje pri kojem rame iskače već pri minimalnoj sili kod određenih pokreta ( najčešće kod dizanja ruke iznad glave uz vanjsku rotaciju). Takvo stanje nazivamo recidivirajućom (ponavljanom) luksacijom ramena, liječenje u tom slučaju je uvijek kirurško jer konzervativne metode liječenja (naročito u sportaša) ne daju obični nikakav rezultat. Suprotno tome, liječenje luksacije akromioklavikularnog zgloba je najčešće kirurško jer se zglobna tijela obično ne mogu reponirati konzervativnim metodama.Kod naglih rotacijskih kretnji u nogometu, košarci, rukometu…. može doći do iščašenja patele (ivera). Iščašenje je najčešće lateralno, što znači da se patela iskoči na vanjsku stranu koljena. Prva pomoć je imobilizacija koljena priručnim sredstvom uz led lokalno te transport u najbližu zdravstvenu ustanovu. Liječnik daleko najčešće ne vidi iščašenu patelu jer prije toga dođe do spontane repozicije, ipak iskusan liječnik će na osnovu brojnih znakova (simptomatologije) i dodatne rendgenske obrade lako zaključiti da se desila luksacija patele. Liječenje može biti kirurško (artroskopija koljena i centriranje patele) ili konzervativno (procedure fizikalne terapije). Ukoliko se sportaš ne operira, a ponovno doživi iščašenje patele, operacija je nužna, u suprotnom razvija se stanje kod kojeg patela iskače vrlo često tijekom sportske aktivnosti (recidivirajuća luksacija patele). U tom slučaju sportaš se mora ili podvrgnuti operacijskom zahvatu stabilizacije patele ili napustiti sportsku aktivnost.Do iščašenja malih zglobova šake vrlo često dolazi u odbojci, prva pomoć je imobilizacija, led i transport u najbližu zdravstvenu ustanovu, gdje će se zglob namjestiti (reponirati) (slika 7).

Slika 7. Otvorena luksacija srednjeg interfalangealnog zgloba kažiprsta

(preuzeto http://dccdn.de/pictures.doccheck.com/photos/7/6/f40131fdd335c7b_mq.jpg)

OPĆENITO O PREVENCIJI SPORTSKIH OZLJEDA I OŠTEĆENJA

Prevencija sportskih ozljeda i oštećenja je jako kompleksan skup postupaka koji određuju i provode liječnici i treneri u svrhu zaštite sportaša prvenstveno od sportskih ozljeda i oštećenja.Navest ćemo ukratko osnovne čimbenike rizika ozljeda i oštećenja u sportu, odnosno osnovne postupke u svrhu zaštite zdravlja sportaša.

1. Možda na prvom mjestu po važnosti je poznavanje i praktička primjena biomehanike određenog sporta. Drugim riječima neispravna (pogrešna, loša) tehnička izvedba tijekom prakticiranja neke sportske aktivnosti je pogubna za zdravlje sportaša bez izuzetaka. Primjera ima beskonačno puno, navest ćemo jedan konkretan i jedan općenit primjer. Nepravilna tehnika bekend udarca u tenisu u najkraćem vremenu izazvat će teniski lakat (lateralni epikondilitis), dok će nepravilno izvođenje serve izazvati bolni lakat zbog medijalnog epikondilitisa. S druge strane skijaš koji dobro vlada tehnikom skijanja može biti pod utjecajem alkohola, umoran, neispavan, neraspoložen, nezagrijan, neistegnut, kondicijski nepripremljen… ali će se vjerojatno teže ozlijediti od jako dobro psihofizički pripremljenog početnika koji ne poznaje tehniku skijanja odnosno ne zna skijati.

2. Također od iznimne važnosti u prevenciji ozljeda i oštećenja je zagrijavanje prije svake sportske aktivnosti (warm-up) te relaksacija i istezanje nakon aktivnosti (cool-down). Adekvatnim zagrijavanjem podižemo temperaturu tijela, pojačavamo prokrvljenost i elastičnost mišića, „podmazujemo“ zglobove, pojačavamo živčano mišićnu inervaciju i uspostavljamo koordinaciju pokreta. Na taj način organizam je spreman za sportski napor uz znatno manji rizik od ozljede i oštećenja naročito lokomotornog aparata.U praksi zagrijavanje počinje sa nekom cikličkom aktivnošću u umjerenom intenzitetu (najčešće trčanjem). Nakon toga se rade vježbe kruženja zglobova i dinamičkog istezanja, potom se izvode pokreti slični onima u određenom sportu, ali u smanjenome intenzitetu. Sa svim navedenim, za adekvatno zagrijavanje potrebno je 20 - 30 min. nakon čega je sportaš spreman za maksimalnu sportsku aktivnost. Relaksacija i istezanje nakon aktivnosti najčešće se provode u obliku rastrčavanja ( trčanja umjerenim intenzitetom) te statičkog istezanja. Cilj je pojačati cirkulaciju (zbog napetih mišića ona je kompromitirana), a time i što bržu eliminaciju mliječne kiseline te povratak mišića na njihovu početnu dužinu što je bitno za sljedeće treninge radi nesmetanoga i punoga opsega pokreta u zglobovima

3. Upotreba bandaža (taping) , ortoza za zglobove, razne druge zaštitne opreme (kaciga, štitnika…) u svakom slučaju su od koristi ako se razumno i kritički koriste. Ovdje se ipak mora napomenuti da je proizvodnja takve opreme veliki biznis i da industrija nekritički nameće upotrebu svojih proizvoda bez da upozorava korisnike na moguće štetne efekte. Najbolji primjer je skijaška kaciga. Da može biti korisna to svi znaju, ali tko primjerice spominje štetne efekte nošenja kacige na sluh (skijaš dokazano ne čuje dobro, a naročito se to odnosi na zvukove koji signaliziraju neku

opasnost), dalje kaciga onemogućuje preciznu lokalizaciju zvukova na terenu što naravno može biti vrlo opasno. Kaciga dokazano može i povećati agresivnost u nekih skijaša.

4. Oprema može biti najskuplja i najkvalitetnija, ali je od toga mala ili nikakva korist ukoliko

nije individualno prilagođena (točno određenom sportašu). Primjera ima bezbroj, a navodimo samo

neke: neprilagođeni skijaški vezovi, neadekvatno nategnute žice na teniskom reketu, loše tenisice za

trčanje, skijaške cipele ili kopačke za nogomet…. su osnova za moguće ozljede i oštećenja(slika 8).

Slika 8. Ova je skijaška kaciga je sigurno interesantna za oko, ali može biti i od koristi ukoliko se

pravilno koristi. (Preuzeto od http://www.kibuba.hr/productpics/3758_1_Djecja-skijaska-kaciga-

Beanie_t.jpg.)

5. Općenito, ispravan trenažni proces (trening) je dugoročno gledano najbolja zdravstvena zaštita sportaša. Pod ispravnim trenažnim procesom podrazumijevamo na prvome mjestu adekvatno planiranje i programiranje treninga. Neadekvatan i agresivan trening bez dovoljno odmora u želji ambicioznih trenera, a često i roditelja u svrhu postizanja vrhunskog rezultata u kratkom roku dovodi obično do suprotnih rezultata. Zakonitosti trenažnog procesa su vrlo komplicirane, katkad i teško shvatljive i zato su predmet brojnih znanstvenih istraživanja. Općenito za trenažni proces ne vrijede pravila i zakoni egzaktnih znanosti poput matematike i geometrije. Prema tome neka zakonitost u treningu, koja je opisan krivuljom (grafom) može za osobu A vrijediti više, za osobu B manje, a za osobu C uopće ne vrijediti. U praksi se dešava (a i logično je) da pravilo koje vrijedi za osobu A je teoretski primjenjivo na veći dio populacije sportaša, manji dio čini grupa sportaša za koje ti principi vrijede manje, a na najmanji broj sportaša ova zakonitost nije primjenjiva ili ima čak suprotan učinak. Dobar primjer je Australijanac Ian James Thorpe koji je nesporno jedan od najboljih plivača svih vremena. Iz sljedeće izjave samog Thorpa možemo zaključiti kako je izgledao njegov prosječan trening:

“Treniram oko 35 sati tjedno,i plivam oko 120km u sedam dana¸ a to je vjerojatno više nego što mnogi ljudi voze u tjedan dana. Treniram dva puta dnevno, svih sedam dana, a osim toga mnogo treniram i u teretani s utezima i povremeno boksam. Ponekad mi je jako teško i posebno u rano jutro ali uživam u izazovu. “ Teško je za vjerovati da bi ovakav trening primijenjen na bilo koga osim na samog Thorpea imao ikakvog smisla. Iz svega slijedi da je osnovna pretpostavka svakog trenažnog procesa poštivanje individualnosti sportaša. Nakon individualnosti druga osnovna pretpostavka svakog treninga je periodizacija. Periodizacija je širok pojam, a u osnovi znači da trening mora biti što je više moguće različit. Ukoliko je trening uvijek isti ili vrlo sličan onda izaziva monotoniju u sportaša koji može zbog toga izgubiti i motivaciju i uopće volju za sportom. Između ostalog periodizacija podrazumijeva dijeljenje nekoga većega vremenskoga ciklusa na više manjih ciklusa. Najčešće se govori o periodizaciji godišnjega ciklusa koji se općenito dijeli na tri faze:

Pripremna faza ( prevladava kondicijska priprema odnosno rad na podizanju funkcionalnih i motoričkih sposobnosti)Natjecateljska faza ( specifični tehničko taktički treninzi te sama natjecanja).Prijelazna faza ( faza odmora,relaksacije i nisko intezivnih treninga).Međutim periodizacija se može provoditi na razini od trenažnoga dana, tjedna, mjeseca, godine pa sve do cjelokupne sportske karijere. Greške u planiranju i programiranju treninga su vrlo česte poput prevelikog broja trenažnih dana, pojedinačnih treninga i natjecanja, neadekvatnog izbora vježbi, opterećenja, dana odmora, trajanja pojedinačnih treninga itd. Sve ovo dugoročno dovodi do psihičkoga ( odustajanje od sporta) i fizičkoga sagorijevanja koje u konačnici dovodi do pretreniranosti, ozljeda te raznih sindroma prenaprezanja. Treća osnovna karakteristika svakog trenažnog procesa je nadopterećenje. Nadopterećenjem se koristi fiziološki princip da će odgovor organizma, nakon nakupljanja pojačanog stresa pod treningom visokog intenziteta, biti u kratkom vremenu takav da se sposobnosti sportaša podižu naglo na viši nivo (superkompenzacija). Za vrijeme dok traje trening nadopterećenja sposobnosti sportaša padaju, a tek nakon odmora funkcionalne sposobnosti sportaša se povećavaju. Koliko dugo se sportaš može opteretiti nadopterećenjem (dani ili tjedni) je jako individualno i velika je umješnost trenera balansirati sa svim opisanim parametrima intenzivnog treninga. U suprotnom se nadopterećenje može pretvoriti u sindrom pretreniranosti što je bez iznimke stanje koje se teško liječi.Četvrta osnovna karakteristika trenažnog procesa je specifičnost određenog sporta. To znači da trenažni proces treba u konačnici biti prilagođen sportskoj izvedbi karakterističnoj za određeni sport. Mala je korist, a može biti i štetno, primjerice, ako u treningu sprintera prevladava trening izdržljivosti. Osim toga takva neadekvatna priprema povećava znatno mogućnost ozljede i oštećenja lokomotornog aparata.

6. Odmor je jedna od osnovnih pretpostavki trenažnog procesa. Pod odmorom se podrazumijeva sve: od dovoljno dugog noćnog spavanja do brojnih vremenski kraćih odmora tijekom trenažnog dana pa sve do aktivnog, duljeg godišnjeg odmora (barem jedan mjesec). Inače sportaši trebaju spavati 8 - 10 sati na noć, a poželjno je i popodnevno kraće spavanje.U slučaju neadekvatnog odmora ni najbolje isplaniran trenažni proces nema nikakvog smisla iz najmanje dva razloga: prvo ne postiže se očekivani rezultat u sportskom smislu, a drugo rizik od ozljede tijekom sportske izvedbe se multiplicira. Od posebnih metoda oporavka navodimo brojna fizikalna sredstva koja mogu zauzimati bitno mjesto u regeneraciji i oporavku, pogotovo u vrhunskome sportu. Tu ubrajamo razne oblike masaža, termoterapija ˙(tople kupke, saune, toplinske lampe), krioterapija (primjena leda i raznih oblika hladnoće), kontrasnih kupki ( djeluju po principu izmjene topline i hladnoće). Generalno, većina ovih metoda dovodi do hiperemije (pojačane cirkulacije) čime se ubrzava dotok kisika i hranjivih tvari, eliminacija mliječne kiseline, opušta spazam mišić itd..

Prehrana sportaša Na kraju, ali nikako ne najmanje važnu spominjemo i prehranu sportaša. Uostalom, po nekim autorima prehrana sportaša je poslije treninga i sportskog talenta na trećem mjestu po važnosti za uspjeh u pojedinom sportu. (slika 9)

Slika 9. Da prehrana sportaša mora biti raznolika i dobro izbalansirana je općenita tvrdnja koja

ne znači ništa posebno jer i prehrana “nesportaša“ mora biti isto takva.

(Preuzeto iz http://www.crodream.com/images/500/20022009/306885858-1235155989.jpg)

Osnovno pitanje je zašto se uopće govori o prehrani sportaša, odnosno zašto ona mora biti različita od prehrane “nesportaša“? Naravno da je hrana potrebna sportašu kao i svakom drugom živom biću, ali ipak od hrane koju uzima sportaš se očekuje još nešto više.Ukoliko se postavi ovo pitanje studentima najčešći je odgovor da sportaš troši više energije od “nesportaša“ pa stoga mora jesti hranu sa puno više kalorija. To je samo djelomično točan odgovor jer primjerice lučki radnici ili rudari trebaju više kalorija u prosjeku od sportaša. Iz ovog slijedi da hrana koju uzima sportaš osim utaživanja gladi odnosno zadovoljavanja osnovnih fizioloških potreba, ima i drugu svrhu.Osnovna uloga sportske prehrane je omogućavanje najefikasnijeg zadovoljavanja visokih energetskih potreba u relativno kratkom vremenskom roku (dok traje sportska izvedba). Prema tome skijaš mora imati maksimalnu iskoristivost energije tijekom vožnje slaloma (1 minuta), a tenisač tijekom teniskog meča ( 1- 3 sati). Dakle, sportska aktivnost je povezana sa velikom potrošnjom energije u kratkom vremenskom razdoblju pa se tako i do 40% dnevne energetske potrebe može desiti u manje od 2 sata (trčanje, biciklizam, plivanje, skijaško trčanje….). Vrhunski maratonac primjerice može potrošiti i do 2700 Kcal u manje od dva sata. Ipak i takvi sportaši ne trebaju više od 5000 Kcal dnevno ( vrlo rijetko kalorijska potreba sportaša može biti i veća - u nekim ekstremnim sportskim discliplinama ) Interesantno je, da bi takav sportaš potrošio i više od 2200 Kcal na dan, ukoliko bi sjedio cijeli dan pred televizorom. Ponavljamo, i treba dobro zapamtiti da osnovna svrha sportske prehrane nije zadovoljavanje visokih kalorijskih potreba sportaša već je to sasvim nešto drugo: omogućavanje brze energetske mobilizacije u kratko vrijeme. Kao što je opće poznato hranjivi sastojci (u hrani) su ugljikohidrati, masti i bjelančevine, vitamini i minerali. Vitamini i minerali su izuzetno važni u prehrani ali nemaju uopće energetsku vrijednost. Dva su osnovna načina oslobađanja energije u tijelu sportaša (ili bilo kojeg čovjeka) : aerobno (omogućava dugotrajnu sportsku izvedbu niskog intenziteta poput laganog trčanja i anaerobno ( sportska izvedba koja zahtijeva visoki intenzitet snage i jakosti ali je relativno kratkog trajanja poput sprinta ili trčanja na 400 metara).Masti i bjelančevine su iskoristive samo u aerobnom sustavu dobivanja energije, a ugljikohidrati u oba. Prema tome lako je zaključiti da su ugljikohidrati najvažniji za energetske sustave sportaša. Naravno da hrana sportaša mora biti usklađena i uključivati sve hranjive sastojke, međutim za sportsku izvedbu (naročito u vrhunskom sportu) su neophodni ugljikohidrati i oni moraju biti zastupljeni u daleko većem udjelu nego u prehrani “nesportaša“. U nekim ciklusima pripreme vrhunskih sportaša udio ugljikohidrata u prehrani se penje čak do 70% (u općoj populaciji udio ugljikohidrata u hrani je oko 45%, bjelančevine 15%, a masti 40 %).Međutim ugljikohidrati nisu bitni samo zbog sportske izvedbe, već imaju i veliku ulogu u prevenciji mišićnih ozljeda: muskulatura ispražnjena od glikogenskih rezervi je izuzetno osjetljiva na ozljede. Ispražnjeni mišići od rezervi ugljikohidrata, također, izazivaju umor, slično kao i povećana razina mliječne kiseline u krvi ili stanje dehidracije.To se dešava poslije sportskog napora i zato je potrebno neposredno poslije takve sportske aktivnosti uzeti hranu sa što više ugljikohidrata, a visoka enzimatska aktivnost u tom periodu omogućit će brzo popunjavanje ugljikohidratima (glikogenom) praznog mišićnog rezervoara. Uz hranu, ali i prije toga potrebno je organizam u potpunosti rehidrirati. Dobro je poznato da relativno mali gubitak tekućine (od 2% tjelesne mase -1,5 l za sportaša od 75 kg) izaziva umor, a već gubitak tekućine od 10% može izazvati smrt. Iz tog razloga tekućinu sportaš mora uzimati stalno: i to neposredno prije, za vrijeme i

odmah poslije sportskog napora. Za vrijeme sportskog napora tekućina se uzima zbog čiste rehidracije (obična voda), nadoknade elektrolita ali i zbog brze energetske popune. To se čini uzimanjem hipoosmolalne otopina glukoze uz minimalnu količino kuhinjske soli ili se koriste brojni komercijalni pripravci namijenjeni brzoj rehidraciji, nadoknadi elektrolita i energetskoj popuni. Potreba za rehidracijom i “dodavanjem energije“ je uobičajena tijekom dugotrajnih sportskih napora pogotovo na visokim temperaturama i pri visokom postotku vlage u zraku kad se znojenjem gubi ogromna količina tekućine i elektrolita ( maratoni, dugi teniski mečevi….). Hranu sportaš ne bi smio uzimati nikako neposredno prije sportske izvedbe ( barem ne 2.5 – 3 sata) jer probava hrane za vrijeme sportske izvedbe znatno otežava istu uz istovremeni osjećaj mučnine i nelagode. Jedan od osnovnih razloga tog fenomena je da velika količina krvi koja je angažirana u crijevima istovremeno nedostaje u mišićima.I na kraju je važno napomenuti da dodatci hrani (u obliku vitamina, minerala, bjelančevina ….) nemaju dokazanu vrijednost u prehrani sportaša osim ako iz opravdanog razloga sportaš ne može konzumirati prirodnu hranu. Inače, ljudski organizam daleko kvalitetnije koristi hranjive sastojke iz prirodne hrane, nego iz tableta i raznih pripravaka koji mogu biti i dodatno štetni za zdravlje. Nažalost neki sportaši uzimaju i one tvari koje mogu povećati psihofizičke sposobnosti iako su bez izuzetaka štetne za zdravlje, tada govorimo u dopingu.

DOPING Doping je najstrože zabranjen. Usprkos tome neki sportaši ga koriste pod cijenu karijere, ali i života. Oni koji koriste doping mogu biti psihofizički spremniji za sportsku izvedbu, međutim doping je zabranjen prvenstveno iz zdravstvenih, a ne etičkih razloga; doping može biti opasan i po život.Inače riječ doping je vjerojatno izvedenica iz nizozemske riječi “DOP” koja označava alkoholno piće koje su upotrebljavali Zulu ratnici s ciljem da povećaju svoj učinak u bitci. Poznato je da se doping primjenjivao na trkačim konjima početkom 20 stoljeća. Ipak smatra se da je doping star koliko i sport. Iako se samo može se nagađati da su već u staroj Grčkoj korišteni posebni stimulacijski napitci, sigurno je da su u19 stoljeću sportaši koristili: strihnin, kofein, alkohol i kokain u svrhu povećanja izdržljivosti. Kako je tijekom daljnjeg razvoja natjecateljskog sporta doping postajao sve veće zlo Međunarodni olimpijski komitet je u Luzani (Švicarska) osnovao posebnu agenciju za borbu protiv dopinga: World anti doping agency (WADA). Danas je sjedište WADA - e u Montrealu (Kanada). Vlada RH osnivač je Hrvatske anti doping agencije koja djeluje u suradnji i u okvirima koje je postavila WADA.Postoji puno definicija dopinga, ali u osnovi doping označava korištenje tvari koje povećavaju psihofizičke osobine sportaša, a otkriva se prisutstvom zabranjene supstance ili njenih metabolita ili markera u sportaševom tjelesnom uzorku. Prema jednoj od definicija Međunarodnog olimpijskog odbora doping je: “ korištenje, uzimanje i davanje ljudskom organizmu stranih supstanca ili većih količina supstanci koje organizam sadrži, s ciljem da se na umjetan način stimuliraju, odnosno uvećaju natjecateljske sposobnosti sportaša.“A u pravilniku o provođenju doping kontrole Hrvatskog nogometnog saveza navodi se sljedeća definicija dopinga: doping je pokušaj samog igrača ili da na nagovor druge osobe, kao selektora, trenera, liječnika, fizioterapeuta ili masera, kao i druge osobe, poboljša svoje mentalne i fizičke sposobnosti na neprirodan način ili da ozljede tretira kada to nije medicinski opravdano, isključivo u svrhu sudjelovanja na natjecateljskim utakmicama. Ovo uključuje korištenje (oralno ili putem injekcija) i propisivanje zabranjenih supstanci prije ili za vrijeme natjecanja, sukladno važećoj listi zabranjenih lijekova i metoda Međunarodnog olimpijskog komiteta, prije ili tijekom utakmice ili natjecanja (slika 10).

Slika 10. Da li bi ovo bilo moguće bez dopinga?

(Preuzeto iz http://www.jedan-nula.com/images/vesti/vest_2672_1_thumb_2.jpg).

Međunarodni olimpijski komitet dijeli doping u tri kategorije:A. Zabranjena skupine (kategorije) tvari (supstance)B. Zabranjene metodeC. Zabranjene tvari u nekim okolnostima

U osnovi tvari koje su zabranjene dopingom imaju direktna ili indirektna ergogena svojstva (potiču psihomotorne i/ili funkcionalne osobine sportaša) Testiranje, odnosno doping kontrola, se može sprovesti, najavljena ili nenajavljena, bilo kada i bilo gdje i ne postoji situacija ili neki razlog da se može odbiti!Lista zabranjenih tvari ili metoda se može mijenjati i u stvarnosti se stalno mijenja, dodaju se nove tvari i metode prema procjeni stručnih i nadležnih tijela. Slikovito rečeno: antidoping obično kaska za dopingom, pa nešto što se danas ne da otkriti, bit će moguće sutra. Iz tog razloga neki uzorci čuvaju se godinama (iako su nakon analize negativni). Na taj način, sportaš koji je osvojio olimpijsku medalju pod dopingom ne može biti siguran da iako je prevario antidoping kontrolu danas, da mu medalja ne će biti oduzeta za primjerice tri godine na ponovljenoj, sofisticiranim metodama, učinjenoj analizi istog uzorka.U daljnjem tekstu su opisane samo neke zabranjene tvari ili zabranjene metode koje su u “češćoj upotrebi“

Ad 1. Možda najučinkovitija zabranjena sredstva su anabolički steroidi. Anabolički steroidi su derivati muškog spolnog hormona ili testosterona. Ovi hormoni se proizvode u tijelu muškarca daleko više nego u tijelu žena. Testosteron ima dva osnovna učinka: androgeno i anaboličko. Androgeni učinak je odgovoran za sekundarne spolne osobine muškaraca. Anaboličko svojstvo testosterona je snažno povezano sa izgradnjom kvalitetne mišićne mase (bez masnog tkiva), što je poželjno u većini sportova. Brži oporavak od ozljeda lokomotornog sustava također se povezuje s anaboličkim efektom preparata testosterona.Neželjeni efekti su brojni, a javljaju se ovisno o senzibilitetu osobe koja ga uzima, te o količini i dužini upotrebe. Anabolički steroidi toksični su za jetru u kojoj je moguća i konverzija viška testosterona u estrogen (ženski hormon), pa se tako priroda može i našaliti sa snažnim muškarcima poput body - bildera koji uzimajući preparate testosterona u želji za još jačim i većim bicepsima, tricepsima…mogu postići i suprotan učinak; povećavanjem i zadebljavanjem bradavica (gynecomastia) uz muške razvijaju i sekundarne ženske spolne osobine. Inače anabolički steroidi zbog zadržavanja vode mogu uzrokovati izbijanje akni po tijelu, povećati krvni pritisak. Također, izazivaju brži gubitak kose, povećavaju LDL, a

smanjuju HDL holesterol u krvi. U muškaraca smanjuju veličinu testisa i broj spermija, dok u žena izazivaju promjene u menstrualnom ciklusu.Anabolički staroidi smanjuju imunitet, povezani su s pojavljivanjem nekih malignih bolesti, mogu znatno utjecati na agresivno ponašanje korisnika, a mogu potaknuti čak i napadaj akutne shizofrenije.

2. Beta agonisti stimuliraju rad srca te šire dišne putove. Kao lijekovi (Servent, Ventolin….) su u širokoj primjeni u liječenju astme, međutim u većim količinama mogu imati i anaboličko djelovanje.

3. Od hormona su u najčešćoj upotrebi: hormon rasta, eritropoetin i inzulin.Humani hormon rasta (somatotropin) luči hipofiza, sintetski oblik koriste sportaši u sličnu svrhu kao i anaboličke steroide iako učinak na povećanju mišićne snage i jakosti nije dokazan u dobro kontroliranim studijama.Negativni efekti upotrebe somatropina su brojni: u skeletalno nezrelih sportaša izaziva prekomjerni rast (gigantizam), u odraslih akromegaliju (povećanje tjelesnih okrajina: nosa, brade, prstiju…). Izaziva i povećanje unutarnjih organa, slabost mišića i zglobova, dijabetes, povišen krvni tlak, brojne bolesti srca…)Eritropoetin u organizmu se luči u bubrezima. Ima snažno djelovanje na produkciju eritrocita, tako da povećava apsulutni broj crvenih krvnih tjelešaca (hematokrit) i time količinu kisika u krvi.To je naročito važno u sportovima izdržljivosti ( maratoni – trčanje, plivanje, biciklizam) u kojima je aerobna energija dominantan energetski izvor. Biosintetski (rekombinantan – dobiven genskim inženjeringom) eritropoetin koji uzimaju sportaši sportova izdržljivosti se teško otkriva (samo indirektnim metodama). Štetni efekti uzimanja eritropoetina su brojni i vrlo opasni. Povećani broj eritrocita povećava viskoznost krvi što može izazvati infarkt srca i mozga. Nažalost ovakvi incidenti nisu samo teoretski već se i dešavaju u stvarnosti.Inzulin se luči u gušterači i snažno djeluje na metabolizam ugljikohidrata. Inzulin trenutačno mobilizira glukozu koja ulazi iz krvi u stanice ( u mišićne i sve druge stanice); tako je u vrlo kratkom vremenu povećana količina glukoze (glavni energent u sportaša) na raspolaganju za dobivanje energije.Sintetski inzulin uzimaju sportaši sportova snage i jakosti poput bodibildera i sprintera ali uz brojne rizike. Glavni negativan efekt je hipoglikemija (količina glukoze u krvi naglo pada poslije uzimanja inzulina). Neprepoznata hipoglikemija je po život opasna (hipoglikemijska koma i smrt). Također, treba znati da sportaši koji često koriste inzulin kao doping povećavaju količinu tjelesne masti (inzulin direktno utječe na produkciju i skladištenje masnog tkiva) što je uglavnom nepoželjno.

4.Diuretici povećavaju izlučivanje urina, tako smanjuju ukupnu količinu tjelesne tekućine. Diureticima se na taj način liječe srčane bolesti i povišen krvni tlak. Sportaši uzimaju diuretike kad na brzinu žele smanjiti tjelesnu težinu ( boks, karate, ostale borilačke vještine, dizači utega…). Također sportaši koriste diuretike kad žele “isprati“ druge nedozvoljene tvari (za doping kontrolu). Negativni efekti su brojni: dehidracija, poremećaj termoregulacije, elektrolitska neravnoteža…

5. Stimulansi centralnog nervnog sistemaAmfetamini su se nekada jako puno koristili za povećanje budnosti i pažnje, odnosno smanjivanja umora. Usmjeravaju protok krvi prema skeletnoj muskulaturi pa mogu povećati brzinu, snagu, izdržljivost, koncentraciju i finu motoričku koordinaciju.Danas se manje koriste zbog brojnih negativnih učinaka poput nesanice, vrtoglavice, agresivnosti… Mogu izazvati aritmiju srca čak sa smrtnim ishodom. Izazivaju i ovisnost, odvikavanje je teško.Kofein se u velikim količinama smatra se dopingom. Nalazimo ga u kavi, čaju, raznim kola napitcima….Povećava budnost, koncentraciju, brzinu reakcije….Negativni efekti su nesanica, lupanje srca, ubrzani rad srca (tahikardija).Efedrin, slično amfetaminima i kofeinu može u većim dozama imati efekt na sportaše. Čest je sastojak lijekova koji se prepisuju za liječenje prehlade i ostalih viroza. Negativni efekti su također slični navedenim tvarima, osim što može češće izazvati i akutno povišen tlak.Kokain izaziva ovisnost, slično kao i amfetamini povećava pažnju, čak do euforije. Pozitivni efekt na psihomotoričke sposobnosti sportaša su minimalne, a negativni efekti brojni: može izazvati aritmiju i

infarkt srca, cerebrovaskularni inzult, konvulzije, agresivno ponašanje...Inače kokain je sastojak raznih lokalnih anestetika koji se upotrebljavaju u kirurgiji oka i nosa.

6. Narkotici ( heroin,morfij,metadon) su derivati opijuma , u medicini se upotrebljavaju za liječenje jake boli. Nemaju ergogena svojstva, međutim maskiraju bol pa omogućavaju sportsku izvedbu tijekom ozljede i bolesti. Iz tog razloga su zabranjeni.Negativni efekti su: promjene ponašanja, povraćanje, mučnina, smanjuju krvni tlak, mogu izazvati depresiju disanja. Osim toga izazivaju ovisnost uz teško odvikavanje.

Ad B. Zabranjene metode su 1.krvni doping2.farmakološke, kemijske i fizičke manipulacije3. genski doping

Krvni doping se relativno teško otkriva i uključuje transfuziju pune krvi, samo eritrocita ili davanje umjetnih (sintetskih) nosača kisika. Krajnja svrha je povećanje izdržljivosti na osnovu povećanja aerobnog kapaciteta sportaša.Danas ga sportaši sve više napuštaju jer je jednostavniji doping humanim rekombinantnim eritropoetinom. U oba slučaja negativni efekti su brojni, a zbog povećane viskoznosti krvi mogući su i kardiovaskularni incidenti poput infarkta srca i mozga. Naravno da su ovakva stanja vrlo ozbiljna i da mogu imati letalni ishod. Farmakološke, kemijske i fizičke manipulacije se prvenstveno odnose na različite manipulacije uzorka sportaša (urin) za doping kontrolu.Genski doping je nažalost budućnost dopinga u sportu; teško se otkriva, a mogućnosti manipulacija genima su neograničene. Genskim dopingom mogu se direktno ili indirektno mijenjati (poboljšavati) gotovo sve osobine sportaša koje su važne za sportsku izvedbu (motoričke i funkcionalne). Jedan oblik genetske manipulacije je i prizvodnja humanog rekombinantnog eritropoetina.

AD C. Tvari koje su zabranjene u pojedinim sportovima ili pod određenim okolnostima jesu:Alkohol u većim količinama djeluje negativno na psihomotoričke osobine sportaša. Alkohol je zabranjen u automobilizmu i aeronautici. U novije vrijeme alkohol se smatra i dopingom u streljaštvu, zbog činjenice da mnogim takvim sportašima mala količina alkohola može ustvari “smiriti ruku“.Beta blokatori su lijekovi kojima se liječe kardiovaskularne tegobe poput aritmije, visokog tlaka, angina pectoris. Iako nisu dokazana posebna ergogena svojstva zabranjeni su u nekim sportovima kao što su: streljaštvo, skijaški skokovi, biatlon, pentatlon...Glukokortikosteroidi nisu dozvoljeni u sportu kad se primijenjuju: oralno, intramuskularno, intravenski i rektalno. Nalazimo ih u lijekovima kojima se liječe razne upalna stanja, često se daju direktno u zglob (intrartikularno). Smatra se da imaju ergogena svojstva, jer direktno mogu povećati udarni volumen srca . Negativni efekti uzimanja kortikosteroida su brojni, a naročito je opasan pad imuniteta. Dodaci prehrani (suplementi) dozvoljeni u sportu. U želji da povećaju motoričke i funkcionalne sposobnosti na dopušten način, sportaši koriste mnoge suplemente prehrani koje nudi farmaceutska i prehrambena industrija često bez ikakvog učinka.Kako dodatci prehrani nisu lijekovi, ne moraju proći prije izlaska na tržište rigorozne provjere što je i osnovni razlog njihovoj neučinkovitosti.Dodaci prehrani koji bi mogli imati ergogeni učinak:Kreatin je bjelančevina životinjskog porijekla. Djelomično je endogenog porijekla (sintetizira se u tijelu u bubrezima i jetri), a djelomično egzogenog (konzumiranje hrane životinjskog porijekla).Kreatin je važan u anaerobnom energetskom sustavu, vrlo pojednostavljeno može se reći da povećava zalihu visoko energetskih fosfatnih spojeva KP (kreatin fosfat). KP daje energiju za brzu resintezu ATP-a kojim se trenutačno zadovoljavaju visoka energetska potreba mišićnih stanica tijekom sportske

izvedbe visokog intenziteta snage i jakosti. Iz navedenog je jasno da ga koriste uglavnom sportaši pretežno anaerobnih sportova. Ipak, u dobro kontroliranim studijama dokazana je tek djelomična učinkovitost kreatina uzetog u obliku raznih komercijalnih pripravaka.Kolostrum je mlijeko koje luče mliječne žlijezde sisavaca kratko vrijeme prije i poslije poroda. Kao suplement koristi se pročišćeni kolostrum kravljeg mlijeka koji je bogat proteinima, ugljikohidratima, mastima , vitaminima , mineralima, antitijelima, enzimima i faktorima rasta (IGF-1). Motoričke sposobnosti sportaša mogu se indirektno poboljšati preko povećane sinteze proteina u mišićima sportaša.Antioksidansi neutraliziraju slobodne radikale koji oštećuju stanice, a imaju čak i kancerogeni efekt.Slobodni radikali se jako povećavaju u tijelu poslije sportske izvedbe dugotrajnog intenziteta i/ili visoke jakosti. Najpoznatiji antioksidansi su C i E vitamini.Soda bikarbona u visokim dozama odgađa umor zbog zakiseljavanja krvi (povišena pH vrijednost krvi). To može imati efekta u sportovima koji zahtijevaju maksimalnu anerobnu energetsku mobilizaciju (sprint). Negativni učinak je što visoke doze soda bikarbone mogu izazvati želučane tegobe korisnika.Ostali poznati suplementi na tržištu su B complex vitamini koji nemaju sami po sebi ergogena svojstva, ali nedostatak istih negativno djeluje na sportsku izvedbu. Kako sportaši više troše, imaju i znatno veću potrebu za vitaminima B skupine.Sportaši imaju potrebu za povećanom količinom amino kiselina , zbog izraženog katabolizma bjelančevina tijekom dugotrajne i/ili visokog intenziteta sportske izvedbe. Amino kiseline izgrađuju bjelančevine, a bjelančevine cijeli organizam. Bjelančevine su tako temeljna struktura svake žive stanice, enzima, hormona, antitijela....Neophodne su za rast i razvoj , ali su neophodne za “popravak“ i vraćanje u funkciju “oštećenih“ stanica koje se naročito gomilaju u tijelu sportaša tijekom napornih treninga. Sportaši trebaju uzimati proteine hranom 1.5 – 1.8 g /kg tjelesne mase što je znatno više od potreba “nesportaša“. Ukoliko nije moguće tu količinu uzeti hranom, mogu se koristiti suplementi aminokiselina. Popularni su i suplementi koji sadrže aminokiselinu glutamin, smatra se da glutamin u većim količinama može biti korisna pomoć u prevenciji sindroma pretreniranosti. Poseban je problem prehrana sportaša vegana (čisti vegetarijanci) koji teško mogu zadovoljiti povećanu potrebu za proteinima, pogotovo za esencijalnim aminokiselinama (organizam ih sam ne može sintetizirati) čistom biljnom prehranom.Danas su u opticaju brojna druga, za sada dozvoljena sredstva, koja više ili manje znanstveno dokazano imaju poticajni (ergogeni učinak). Mnogi znanstvenici smatraju da im se učinak bazira na placebo efektu. Navodimo jedan, danas jako korišteni, a dozvoljeni preparat Tribulus Terrestris. Tribulus Terrestris je preparat biljnog podrijetla koji bi trebao na prirodan način bez ikakvih posljedica povećavati proizvodnju testosterona i samim time imati anaboličko djelovanje.